Mladen Schwartz

PROTOKOLI, IDOVI I ADOLF HITLER

CROATIAPROJEKT, ZAGREB 1997.

KAZALO

Rije nakladnika Predgovor

(dr.

Franjo Leti)

4 13

PROTOKOLI SIONSKIH MUDRACA Pomutnja oko Protokola Protokoli svjedoe o XX. stoljeu Hitler, idovi i Protokoli Protokoli i idov Weiss IDOVI Nova Hrvatska Desnica i idovsko pitanje ADOLF HITLER Adolf Hitler ovjek stoljea Hitler opet obolio! POST SCRIPTUM: PRO DOMO Biljeka o piscu Imensko kazalo 111 114 98 107 56 27 32 37 51

RIJE

NAKLADNIKA

EPPUR SI MUOVE

Najavljeni kao "najzabranjivanija knjiga 20. stoljea", PROTOKOLI SIONSKIH MUDRACA su u hr vatskoj javnosti izazvali burne reakcije "kreatora javnog mnijenja". Osim dvije asne iznimke, koje su pokazale da u Hrvatskoj j o uvijek postoji i ob jektivno novinstvo zaustavivi se bar na razini pita nja (Vjesnik: Hoe li se traiti zabrana Protokola sionskih mudraca?; Slobodna Dalmacija: Antisemitski pamflet ili politiki udbenik?), svi su ostali knjigu najavili kao magnum crimen (neki samo jednog ma log nakladnika, drugi, Hrvatske kao drave u kojoj se ponovno iznjedrio antisemitizam i sve to uz to ide...) s bombastinim naslovima: "Teko vrijeanje idova" (Veernji list), "Knjiga ubojica je meu na ma" (Glas Slavonije), "Kome trebaju 'Protokoli sionskih mudraca'"? (Glas koncila), "Protokoli kardi nalni promaaj Tumanove politike", "Protokoli su oda zlu, hvalospjev sili i intrigi" (Novi list)... Pozva nim da o "Protokolima" kae i svoju rije, naao se i anonimni paranoik iz asopisa "Financije", koji je stekao dojam da je knjiga "uperena protiv Hrvat ske nezavisne drave, kao mete koju treba ruiti", da j o j je svrha proizvesti antisemitizam, te "da se

eljelo da se ime nakladnika 'Croatiaprojekt' povee s projektom Hrvatske, u kojoj su takve antisemitske knjige doputene. Izgleda da je upravo zbog toga izabrano takvo ime nakladnika, 'Croatiaprojekt'" (!!!). Lov na glave izdavaa i urednika, na Predsjed nika drave i Hrvatsku kao dravu je zakljuen pi smom ostarjelog lovca na naciste, velikog ljubitelja Jugoslavije, i otvorenog protivnika samostalne Hr vatske (to on, uostalom, i javno izjavljuje) Simona Wiesentala, koji zakljuuje kako "neoustaki pokret ostvaruje utjecaj u Hrvatskoj"... "to ne moe biti dobro". Zar je mogue da se nije naao ni jedan um u Hrvatskoj da se zapita: Otkuda toliki napadi na jednu knjiicu koja se objavljuje u Hrvatskoj (i to s vrlo kritinim predgovorom), a da se ni jednom rijeju ne spomene, da se ta ista knjiga u ovih nekoliko godina objavila i u Americi i u Rusiji i u Italiji, pa i u Sloveniji i Srbiji (u ovoj posljednjoj s podnaslovom: "Jevrejska zavera"), a da nitko nije optuio ni Rusiju, ni Englesku, ni Srbiju za antise mitizam, niti prijetio neuspostavom ili prekidom diplomatskih odnosa s Izraelom! Ni idovi, ni dru gi! Samo je u Hrvatskoj zabranjeno ono to je svuda drugdje u svijetu doputeno! Zar su Hrvati j o uvijek toliko naivni da ne uviaju kada im ne tko hoe prodati rog za svijeu? Nije tome tako davno kad je cjelokupni hrvat ski (jo komunistiki) tisak nasjeo na srpski pro pagandni napad u sluaju Gornje Blatue, te je pri silio hrvatsku Vladu da potroi itavu jednu tvorni cu da bi pokazala kako Hrvati ne truju "ostatak Sr ba u Hrvatskoj" radioaktivnim otpadom u nekoj vu kojebini zvanoj Gornja Blatua! Gornja Blatua se

opet ponavlja. Ovaj puta je ne pokreu Srbi ve jedan da li idov da li Hrvat Slavko Goldstein, koji hrvatskim novinskim mazohistima svih politi kih boja (pa ak i jednom uvaru) ponovno daje priliku da se obrue na svoju dravu, umjesto da toj individui otvoreno kau da je konano dolo vri j e m e kada svoju pripadnost idovskom narodu ne bi smio koristiti u svoje privatne svrhe i ambicije i stavljati se izmeu dvije drave, dva naroda, nije, naime, Goldsteinu stalo ni do obrane idova, ni do "Protokola", njemu je stalo do prljanja hrvatske dr ave u kojoj ivi. Jer, kako inae objasniti injeni cu da taj propali politiar, intrigant i lani liberal (u dui komunist) na upit to misli o objavljivanju "Protokola" u Hrvatskoj, odgovara ono to ga nitko nije ni pitao (a novinar zaudo marljivo biljei), da "dok predsjednik Tuman javno i potpuno ne odu stane od prenamjene Jasenovca, dok ne zauzme vrsto protuustako stajalite i dok ne korigira ono to je obeao promijeniti u svojoj knjizi 'Bespua povijesne zbiljnosti', diplomatskih odnosa izmeu Hrvatske i Izraela nee biti!"... Nadalje: "Ako Tu man i HDZ ostanu na vlasti, mislim da nema ni kakve nade da se uskoro moe krenuti dobrim pu tem... Ako se ne ukinu diktatorske ovlasti predsjed nika Tumana, ako Hrvatska ne postane graanska i parlamentarna drava, onda doista nema ansi... (Nacional). Ili: "Kad bi, naprimjer, dr. Franjo Tu man koji misli da je povjesniar, iako se povi jeu koristi za politiku iskoristio politiki trenu tak, pa negdje samo usput izjavio kako je ovo izda nje, s ovakvim predgovorom, neprimjereni gest koji se moe tumaiti ak i kao antisemitizam, emu u Hrvatskoj nema mjesta, to bi koristilo i njemu i

zemlji. Posebno stoga to Tuman, glede idovstva, osobito poslije lansiranih ideja o prekrajanju Jase novca, ima vrlo lo image u svijetu." (Globus). Ne trai se od Goldsteina da bude oboavatelj Predsjednika, vladajue partije i drave Hrvatske u kojoj slobodno radi i ivi (ni mnogi Hrvati to nisu), ali bi bilo primjerenije da procjene o hrvatskoj vla sti i dravi ostavi Hrvatima. A kada je ve naao shodnim da o hrvatskoj vlasti javno progovori, to mu nitko ne brani, onda je u najmanju ruku ne ukusno ovakvim tonom blatiti predsjednika drave i dravu (iji j e , nadamo se, dravljanin), bilo kod kue ili u inozemstvu, to Goldstein kad god mu se za to ukae prilika s velikim arom ini. Jo ma nje je razumno odreivati kako bi se taj predsjed nik i ta drava trebali ponaati i djelovati... To je ve nedostatak elementarnog kunog odgoja, a o etici da se ne govori. Za zapitati se j e , da li je taj isti Goldstein ikada izrekao i koju kritinu rije o Izraelu i njegovom predsjedniku, ili tamo teku samo med i mlijeko? nismo uli, ni proitali! U opi napad na predsjednika Tumana i hr vatsku dravu, zbog izdanja "Protokola" (s kojima ni hrvatska drava ni njen predsjednik nemaju ni kakve veze) krenuo je iz Bea i klonirani Goldstein, bivi predava marksizma, sada "novinar i knjiar iz Bea" izvjesni Ljubo R. Weiss, koji se nekada potpisivao kao Ljubomir Vajs, a glavom bez obzira je pobjegao iz Hrvatske u Austriju u strahu da ne bi bio pozvan da i sam brani Hrvatsku, kada ju je trebalo obraniti od srpskih tenkova i raketa. Opas nost je prola, pa je na Ljubo ponovno (na pri stojnom odstojanju) prikupio hrabrost da politiki djeluje u Hrvatskoj!

Tom dvojcu prikljuili su se brojni hrvatski straljivci i poltroni, polupismeni komentatori, koji se ni jednom nisu zapitali postoje li, moda, i neki drugi motivi koji idu u prilog objavljivanju "Pro tokola Sionskih mudraca", osim poticanja antisemi tizma, istrebljivanja idova i sl. Ni jedan od njih nije doao dalje od motiva kojeg je sugerirao Gold stein, a kasnije i drugi, njemu slini. Ni jedan od njih nije doao do zakljuka da ova knjiga nije sa mo protuidovska, ve protuovjena; ideja koja se pojavila u jednome vremenu, koju se ne moe sa mo tako izbrisati, kao to se ne moe izbrisati ni jedna ideja kad se jednom pojavi! Zabraniti ideje, ma kakve one bile, zbog njih su u neka davna vre mena ljudi i gorjeli (a knjige su samo materijalni supstrat ideja), ili j o gore, tabuizirati ih, znai pri pisati tim idejama opasnost i snagu koju se ne mo e otkloniti na drugi nain. A taj drugi nain je kri tiko vrednovanje ideja u javnosti a ne iza nje, da leko od nje. Medu onima koji su nasjeli na Goldsteinovu podvalu je i neki Sreko Jurdana, samoproglaeni "vodei hrvatski drutveni komentator", koji se nije potrudio ni saznati kada su i gdje "Protokoli" uope izdani, ali zna da su nam se "drutveni standardi srozali doista na nulu i za to e nacija platiti veliku cijenu?" Jadni Sreko! U tome je posve u pravu. Jer da se standardi nisu tako srozali, on nikada ne samo da ne bi bio "vodei komentator", nego nje gove polupismene gluposti ne bi nitko objavljivao. Kada se galama oko "Protokola" poela stiavati iz duboke pozadine javlja se u "Veernjem li stu" j o jedan zatitnik idova i idovstva u Hrvat skoj, stanoviti Milan Ivkoi koji se sam naziva "za-

novijetalom" (u emu je vjerojatno u pravu), iako te nae drage sugraane niti je tko napao niti je imao namjeru to uiniti, a niti su od njega idovi traili da ih brani. On se pozvao sam. To "veliko" pero u maniri jednog (hvala Bogu davno pokojnog) danova, u dui komunist, a javno Veliki Hrvat, pot puno zaboravljajui da nije vie sekretar Partije, ultimativno trai da se "Protokoli" odmah zabrane, a "osim, dakle, to bi tu knjigu trebalo zabraniti, a prireivaa i izdavaa kazniti po zakonu, idovi ma bi se trebalo ispriati. To je ono to bi trebala uiniti drava, a zacijelo ni Katolika crkva u Hr vatskoj ne bi smjela utjeti (da li se zbog toga poziva ivko Kusti javio u Glasu koncila?), kao ni politike stranke...", jer su '"Protokoli" "izdavaki zloin protiv idova". Boji se Ivkoi i "odjeka u svijetu, a pogotovo meu idovima, a sigurno je (zna On), da ni jedna od tih reakcija za Hrvatsku nee biti povoljna..." IVKOI SE BOJI ZA HRVATSKU! Od plaljivih Hrvata Hrvatska nije imala nikada nikakve koristi. A ni od Ivkoia. Naprotiv! Onda, kada se trebao iskazati svojim perom u obrani Hrvatske (1991.) hrabro je umakao. Povjereno mu j e , kao "uglednom novinaru", ovjeku od povjerenja i Hrvatu (uz ne mali honorar), da napie tekst o srpskoj pobuni u Hrvatskoj. Mislili smo da u tako tekim trenucima za Hrvatsku nema vee asti ovjeku, do staviti se na raspolaganje domovini u onome to najbolje zna i umije, nismo traili da uzme puku ve pero! Ali, naalost, teksta nismo nikada doekali. Veliki Hrvat se uplaio. Nije se j o znalo tko e pobijediti u tom tekom ratu. Kada je javio da ne moe na pisati taj tekst, resorni ministar se toliko naljutio

da se zarekao da e mu, kada ga uhvati, dati nogu u tur! (nije mi poznato da li ga je uhvatio.). Ali, taj kukavni Hrvat, odjednom dobiva hrabrost i nu di se idovima za zatitnika. 1 ne samo to. On se proglaava sucem i izvriteljem. On bi hapsio, moda i strijeljao, kada bi bio u prilici, naravno, on ne napada sebi ravne ili jae, ve one za koje misli da su slabiji! Kad smo ve izgubili svaku nadu da e se u Hrvatskoj nai netko tko e probiti tu nesretnu "e ljeznu idovsku zavjesu", koja onemoguava bilo kakav racionalni pristup s a d r a j u "Protokola" osloboenom politikih kvalifikacija i zbivanja po vezanih s ovom knjigom tijekom njenog gotovo sto godinjeg postojanja i gotovo dovrili svoj odgovor kritiarima pod radnim naslovom "SIO N SKl MUDRA CI U HRVATSKOJ", gospodin Mladen Schwartz, inae i sam idovskog podrijetla, donio nam je svoj rukopis "PROTOKOLI, IDOVI I ADOLF HITLER" u kojem je na svoj nain obradio ovu temu proirivi je raspravama o idovima i Adolfu Hitleru koji se nezaobilazno spominju kad god je rije o "Protoko lima". Mi smo mu zbog toga zahvalni, te njegov ru kopis objavljujemo. Jo je jedan intelektualac razbio dogmu o "Protokolima" kao o iskljuivo "protuidovskom spi su". To je gospodin dr. Theodor Gruner, potpred sjednik Hrvatsko-idovskog drutva iz Zagreba, koji j e , prema "Vjesniku", u idovskoj opini Zagreb odrao predavanje pod naslovom: "Ogled o povijes nom i drutvenom utjecaju pamfleta 'Protokoli sionskih mudraca'". Ako je "Vjesnik" dobro prenio njegove rijei, on je ponovio teze zbog kojih smo, izmeu ostaloga, i objavili "Protokole", ali su "kre-

10

atori javnog mnijenja", pod utjecajem jednog Goldsteina, bili gluhi i slijepi da s povrine zarone u bit teksta. "Ne radi se uope o idovskoj zavjeri", kae Gruner, "no, postoji jedna zavjera protiv ovjean stva. Radi se o pokuaju stvaranja anarhije Machovog tipa: Zakon je to, to ja elim raditi i pro voditi. Dakle, ne postoji nikakav zakon... Naalost, ne postoji nikakva duboka analiza 'Protokola', sa mo se uvijek kae da je to antisemitski spis, da je to falsifikat, ali nigdje ne postoji analiza sadraja tih 'Protokola'. No, to nije, ponavljam, falsifikat. To je izmiljotina. To je, rekao bih tako, estetska ob rada politike teorije za osvajanje i uvanje vlasti. elio bih da ljudi vide o emu se radi. elio bih da ljudi znaju da svaki diktator na svom radnom stolu ima 'Protokole Sionskih mudraca'. Napokon, elio bih da ljudi demokracijama prepoznaju kada se sprema diktatura, kada je demokracija u opas nosti. " I mi, isto tako.

Dr. Franjo Leti

11

Die Bucher von heute sind die Taten von morgen. Thomas Mann

12

PREDGOVOR

I.
Rasprave koje su uvrtene u ovu knjigu djelo mice su ve objelodanjene (dva prva napisa o Pro tokolima Sionskih Mudraca tiskao je zagrebaki tjed nik ST u okviru moje stalne kolumne Schwartz ante portas); ralamba o idovima predstavljena je za grebakome opinstvu kao predavanje u Kulturno-informacijskomu centru, u veljai 1995, a ostale se ovdje donose prvi put. Valja nadodati da je la nak o Ljubi Weissu i Protokolima odbio tiskati ri jeki Novi List, unato svoje inae vrlo irokogrud ne ureivake "politike" i snoljivosti u oba politi ka smjera. Zato ova i ba ovakva knjiga, pitat e se za sigurno znatieljni itatelj. Nemam mu razloga us kratiti odgovor. Povod se pojavio objavom Protokola u novom hrvatskom izdanju Krtalia i Letia. Ana Lui, moja suputnica i ujedno tajnica Nove Hrvat ske Desnice, dola je na ideju da o Protokolima sa stavim opirnije komentare, koji bi suvereno ignori rali uobiajenu uz njih vezanu tematiku (poput pita nja podrijetla teksta i njegova nepoudnog zrae nja), i posvetili se preteito istraivanjima zaudnih i zadivljujuih slinosti izmeu onoga to Protokoli

13

najavljuju i kljunih obiljeja vremena u kojemu i vimo. Protokoli su, nakon svoga izlaska, meutim, poluili veliko zanimanje. Pisano je o njima nairo ko, pa je reeno i poneto od onoga to sam sam kanio iznijeti. Detaljna ralamba njihove sadrine pokazala se suvinom. Stoga sam se odluio i u ovoj knjizi prezentirati opi stav, ono specifino to o njima imam rei, a razmatranje njihove poruke predstaviti opinstvu povezano s nekim temama koje pripadaju u zajedniki referencijalni sklop. I tako su se teme Protokoli, idovi i Hitler na le na jednom mjestu. Teko je nijekati sveze me u njima. Protokoli i Hitler sinonimi su za protuidovski ressentiment, pa ih, obratno, idovi odgovarajuojm estinom ocrnjuju i odbacuju. Utjecaj koji su Protokoli izvrili na Hitlera esto se istie, no, kako sam i ovdje pokuao pokazati, u tome se pretjeruje. U naoj poneto naivnoj i provinci jalnoj sredini, naime, kao najubitaniji argument protiv Protokola potee se tvrdnja kako su oni pri pravili Hitlerov genocid. Istina j e , meutim, da je Hitler svoj stav izgradio ve prije i mimo lektire Sionskih Mudraca. Sve tri teme koje su obuhvaene ovom knji gom povezuje i injenica njihove tabuiziranosti. Ta bu to je ono zabranjeno, nedodirljivo. Ono je oznaka primitivne psihe, koja robuje magiji i neu moljivom pritisku kolektivnog autoriteta. Idolatrija tabua neprimjerena je slobodnom duhu. On ne trpi tabue. Duh jest sloboda i on mora biti slobodan. Otuda zahtjev za slobodom miljenja. Ovo, svaka ko, ne bi valjalo zamijeniti sa slobodom mnijenja, bilo ega to se nekom bez razmiljanja ini isti-

14

nitim. Da bi bilo slobode miljenja, mora prvo po stojati miljenje, no gdje ga ima, ono mora biti slo bodno, jer u slobodi i korijeni. Stoga, dakle, u ovoj se knjizi slobodno progo vara o tri teme koje su od velike vanosti za produbljavanje naelnih temelja desno-konzervativne politike, kao i za uvrivanje danas tako prijeko potrebnoga historiografskog revizionizma.

***
Nakana je sljedeih rasprava o Protokolima, idovima i Hitleru progovoriti sine ira et studio, bez ljutnje i predrasuda, drei se same stvari. S druge strane, porukama Protokola kao i misli i djelu Adol fa Hitlera, poesto se, navlastito sa idovske strane, spoitava kako nam ne pruaju nita doli puke ra sistike, anitsemitske mrnje, te dakle ne oituju drugo osim kukavnoga robovanja predrasudama. Ovo uobiajeno uvjerenje dovodi nas pred va an upit: to to zapravo uope jest predrasuda? Predrasuda, pred-rasudba, prvotno izrie ono na to nas upuuje sama rije: ona je prosudba stvari koja dolazi prije same prosudbe. Ona je stav stvoren mimo spoznaje i ispitivanja njezine utemeljenosti, tovie, bez volje za njima. Ona je nekri tino mnijenje koje imamo unaprijed i za njegovo propitivanje nismo zainteresirani. Predrasude su mi saone ablone, intelektualni stereotipi i klieji. Zato se misao koja dri do svoje razine s predrasudama ne uputa u razgovor. Ona ne istra uje njihovu istinosnu vrijednost, jer ni samu pred rasudu ta vrijednost ne zanima. Stoga se misao

15

spram predrasuda ponaa mauhinski, to ova ne zavrijeuje, jer uope nije iskljueno da je ona in tuitivno, moda i ne znajui, ipak zahvatila u vrelo neupitne istine. Umjesto da se, dakle, pokua uz dobru volju iznai udio tonoga u onome to predrasuda poru uje, promatra ju se a priori spoznajno irelevantnom, te se jedini posao svodi na istraivanje njezine socijalno-psiholoke uvjetovanosti. Ne pobija ju se, ne go je se pokuava protumaiti, odgovoriti kako je mogue da takva zabluda ipak nastane i opstane. Kada je rije o protuidovskoj, antisemitskoj predrasudi, ini se stvar prosvijeenu, prosvjetitelj skom razumu prilino jednostavnom. Animozitet spram idova, misli on, potjee iz posvemanje fru stracije, osujeenosti, nezadovoljstva sobom, koje se iivljava u svraanju agresije na drugoga. Za rtvu, rtvenoga jarca, bira se najradije navodno ne mona, nezatiena manjina (ene i Crnci; stranci, Krani u Neronovu Rimu; napokon, idovi). Ovakav socijalno-psiholoki pristup, koji nam se j o uvijek pokuava servirati kao posljednji do met mudrosti, ustvari pripada u arsenal pseudo znanstvenoga smea, intelektualni je sitni kojim se tek na nevjet nain prikrivaju otrcane ljeviarske potapalice. Poblia ralamba pokazat e uvijek da iza njih stoje osobne i kolektivne frustracije jed noga svjetonazora, koji je sebi umislio da moe promijeniti svijet, i koji svoj posvemanji debakl blai utjehama o zlom svijetu, o uroti bezdune desnice, sijanju negativnih strasti, "govoru mrnje". Onaj koji samo propovijeda i moralizira o "go voru mrnje", ne shvaa ni vlastitu mrnju, niti udio istine koji u tom govoru moe prebivati.

16

Nasuprot tome bitno nerazumnom usmjerenju ljeviarskoga razuma, desnica se realistino pita o smislu predrasude, o njezinoj dubljoj poruci, pita se ima li iza nje kakvih zbiljskih povoda i poticaja. Ona nije obuzeta iskljuivom eljom da predrasudu tumai i objanjava, nego nju zanima utemeljenost onoga to nam predrasuda kae. Desnica smatra da je najodbojnija predrasuda sadrana upravo u pro glaavanju predrasuda "bolesnima" nakon to im se zanijekala svaka mogunost dosluha s istinom. "Me dicinski" odnos prema predrasudama (za koje ne znamo i ne elimo znati jesu li i neto vie od to ga), kao i prema svim produktima duha, obiljeje je totalitarne ljevice, komunistike kao i demokrat ske, koja je za intelektualne ispade sviju vrsta usta lila praksu politikih ludnica. Tako se egalitaristika, emancipatorna ideolo gija istoga razuma, u ratu protiv naela duhovnoga mraka koje zrai iz predrasude, oituje u svojoj te roristikoj biti. Hinei njenu zatitu diskriminiranih manjina, zastupajui posvemanju snoljivost, ona postaje radikalno netolerantna prema diskrimini ranim veinama; branei prava stranih radnika, vojujui protiv predrasuda kojima su izloene daleke pasmine, ona uinkovito podrezuje korijenje vlastitoj naciji, ija ju je dekadencija i samu izro dila. Prosvjetiteljski razum, vidjeli smo, s predrasu dom ne "razgovara", nego je hoe protumaiti i iz lijeiti, pri emu se i sam razotkriva bolesnom tlap njom u slubi mazohistikoga nijekanja organski izraslih zajednica kakve su nacije. No, njemu nije dosta pukom boleu proglasiti predrasudu, primjerice onu usmjerenu prema ido-

17

vima, nego bolesnom predrasudom, takoer nedo stojnom razgovora, dostojnom tek dijagnoze i tera pije, smatra i prihvaanje protuidovskih argume nata od strane pojedinih kritinijih idova. Drugim rijeima, postane li idov osjetljiviji na uvianje ne kih svojih nacional-karakterolokih manjkavosti na koje ukazuje i kolajua predrasuda, i njega prosvje titeljski razum odjednom polee na kau filosemitske psihoanalize i postavlja mu ubitanu dijagnozu: identifikacija s agresorom (poistovjeenje s napada em Anna Freud). idovsko promiljanje vlastitih slabosti, u ovoj vizuri, poprimilo bi znaajke srodne ponaanju za toenika njemakih sabirnih logora, koji su se "identificirali" sa svojim uvarima, suraivali su s njima, i udrueni s njima bahato se drali spram svojih sunarodnjaka (neto od te pojave zahvatio je Ante Ciliga u svojoj memoarskoj knjizi Sam kroz Europu u ratu, ije je citiranje predsjednika Tu mana kotalo toliko muka u dodiru sa idovima). Protuidovska predrasuda oznaava uglavnom ono to se kroz itavu povijest kao crvena nit pro vlai pod kasnije nastalim nazivom antisemi tizma. Antisemitizam zapoinje svoj vijek noen vjerskim razlozima: idovi su ubili Krista, tovie, ni nakon deicida nisu uvidjeli svoju pogreku i nisu ga uzmogli priznati. Na to nadovezuju ostali vidovi antisemitizma: gospodarski i politiki, nacionalni i rasni. Je li sve to samo bolesna zabluda, ili sobom nosi makar i zrno istine? Jesu li za pojavu antise mitizma moda ipak donekle krivi i sami idovi, svojim ponaanjem, svojom milju i djelom, ili je on tek plod zloudne predrasude i rasistikoga lu dila?

18

Pitati na ovaj nain, dopustiti i pomisao da po stoji udio idovske krivnje za vlastitu sudbinu, to ne znai zagovarati rasizam i genocid, shoah, ho lokaust. I autor ovih redaka, nipoto sklon mazo hizmu, idovskoga je podrijetla. Razmotriti vlastite mane u dubokom je interesu samih idova. Ne kae sluajno idovska izreka: Perditio tua ex te, Israel. I stoga nam valja u antisemitizmu ne vidjeti tek puku, besmislenu, zlonamjernu zabludu, samo predmet socijalno-psiholoke interpretacije, iskljui vo traganje za krivcem naih frustracija. Napokon, predrasuda je i pripisivati svakom anitsemitizmu samo predrasudu. Ako je Adolf Hit ler imao svoje predrasude, a i idovi ih imaju zato bismo ih morali imati i mi? Jednom takvom stvarnom, dosljednom i iskrenom razaranju onoga to je u predrasudi samo predrasuda i nita dru go, posveena je i knjiga koja lei pred itateljem.

II.
Habent sua fata libelli i knjige, poput ljudi, a za razliku od zvjeradi, ive po nekakvome svom usudu. Jedna postane bestseller, a drugu jedva tko i pogleda nerijetko posve neovisno o njihovoj stvarnoj vrijednosti. No, dugo preuivane a znaaj ne knjige napokon ipak nekim skrivenim putovima dospiju do ugleda i slave. Zaboravljene, izvue ih se iz zaborava. Neke prati srea i uspjeh, druge pak tr pe progone, zabrane, spaljivanja. Postoje knjige ubi jene, knjige ubojice, knjige koje potiu na samouboj-

19

stva. Knjige ljudi masakriraju, falsificiraju, plagiraju, a isto tako dive im se i smatraju ih svetima. I dvije knjige o kojima je ovdje rije sudbin ski su oznaene. Protokoli Sionskih Mudraca, knjiga opskurna podrijetla i nejasna nastanka, proglaeni su gotovo glavnim inspiratorom idovskih nedaa u ovome stoljeu. Hitlerov Mein Kampf pripada u sku pinu brojnih vanih knjiga nastalih na robiji. Doiv jela je jednu od najveih naklada zabiljeenih u i tavoj povijesti izdavatva, da bi nakon njemake ka tastrofe bila izloena poruzi, optuena za najvee zloine i konano, zabranom, dodue bezuspjeno, "osuena na smrt". Prikladno e biti na ovome mjestu iznijeti i po neto o sudbini knjiga koje sam sam pisao ili na umio pisati. Knjige su me oduvijek fascinirale, svo jim mislima, porukama, jezikom i stilom, ali i vanj tinom: ovitkom, vrstom sloga, kakvoom papira, starou, osebujnim pranjavim mirisom. Bojim se da su neke knjige na mene nesvjesno utjecale privukavi me samim izgledom, dok bi me ideje u nji ma, izloene bez pomoi vanjtine, vjerojatno osta vile hladnijim. Od moga djetinjstva jedna je posve neupitna konstanta moga ivota, dakako uz moje vremenom nedodirljivo, svojom biti nepromjenljivo, metafiziko Ja, upravo pisanje. Pisanje bolje ili loije, tee ili lake, filozofske, politike ili knjievne naravi, ali kategoriki neumoljivo i neizbjeivo: nulla dies sine linea. U petoj godini nauio sam slova abecede, kao i pismo zemlje u kojoj sam ivio. Tek kasnije ovladao sam grkim alfabetom, neko su me vrijeme estetski privlaili kineski ideogrami, a nedavno sam se dao i na uenje glagoljice.

20

Jo u predkolskoj dobi obuzela me je strast da novonauenu vjetinu pisanja primijenim u prak si, i kao prvi rezultat ispao je neki nacrt gramatike i leksika jednoga samo meni znanog umjetnog je zika. U kasnim razredima osmogodinje kole zapo e o sam, ne dovrivi ga, odve ambiciozni projekt rasprave O sugestivnoj (i) psiholokoj reakciji. Usli jedio je pokuaj filozofijskoga sustava "egoizma", a s odreenim godinama mladosti na red j e , dakako, dospjela i Metafizika seksualnosti. Sve nedovreno, neobjavljeno, u rukopisu. Kao gimnazijalac, dao sam se i na literarnu produkciju. Napisao sam pjesama za dvije ili tri zbirke, tridesetak pripovijesti pod jakim utjecajem Kafke, te pet drama. Sve je to, kao i vei broj film skih kritika, ostalo sakriveno u biljenicama, pisa no (za neposveene) sve neitljivijim rukopisom. Ne raunajui nekoliko lania za gimnazijski prilog lista Student, u asopisima sam (pod polupseudonimom Benedictus Schwartz) poeo objavlji vati tek kada sam i sam postao sveuilitarcem. Ugodno mi je sjetiti se da je moj prvi publicistiki prilog objavljen u jednom hrvatskom asopisu, split skom Vidiku. Nastavio sam suraivati u nizu srp skih, navlastito beogradskih asopisa, a nakon na putanja J. godinama sam redovito pisao u nizu hr vatskih emigrantskih novina i glasila, poglavito u naem "proljearskom" Hrvatskom Listu i Hrvatskom Tjedniku (Melbourne). Istodobno sam objavljivao fi lozofske i politike tekstove po njemakim asopi sima. U ovim, zagrebakim godinama, nastojao sam stei to iri publicitet, aljui svoje radove svim glasilima koja su mi ih imala volje i/ili smjelosti ob-

21

javiti. Od napisa koje mi urednitva nisu htjela obje lodaniti, uostalom, kanim sastaviti poseban zbornik pod naslovom Non imprimatur. Jedna od rijetkih izravnih poduka koje sam dobio od svojih profesora, beogradskih praksisovaca, bila je ona to je dugujem hrvatskomu velesrbinu Veljku Korau. On me j e , naime, upozorio kako svoje misli, umjesto u biljenicu, valja upisivati na pojedine listie, jer se onda oni mogu premjetati, te se na taj nain ideje mogu slagati u vee, su stavne cjeline. Toga se drim ve trideset godina i nisam poalio: na taj, naime, nain nastaju odjed nom "opera omnia". U meuvremenu je taj ruko pisni opus narastao na oko 50 metara "neitljivih" rukopisa, pohranjenih na skrovitu mjestu u okolici Zagreba, i iz njih e, kada budu sreeni, nastati za poetak sedam knjiga. Ti rukopisi sadre, uz auto biografske i "egografske" zapise, takoer komentare uz povijest filozofije, metafizike i antropoloke, etike, estetike i politike ideje, kao i filozofiju po vijesti, zabiljeke o raznim dravama, a napose o Hrvatskoj, te biljeke o mome politikom radu kroz HDP, HSP i Novu Hrvatsku Desnicu. Kao student imao sam, na temelju tada dovr enih rukopisa, u planu nekoliko "traktata" (o meta fizici, etici itd.), koji u toj fazi nisu dovreni. Iz moje maturalne radnje (o Sartreu i Marxu) ispala je ita va knjiica, a ovea knjiga bila je moja diplomska teza: Ratio Anselmi, posveena ontolokomu dokazu Boje opstojnosti. Jedan ju je nakladnik obeao objaviti, da bi potom odbio rukopis kao odve "metafiziki". U vrijeme "srpskoga proljea" naruena mi je bila jedna knjiga u Novom Sadu; napisao sam je pod naslovom Transcendencija i Hijerarhija.

22

Kako j e , meutim, ve padao Nikeziev "liberal-komunizam", recenzenti (Sreten Mari i Jovan ulum) su se uplaili i knjizi dali neprolaznu ocje nu. Slina je sudbina zadesila i treu: Oskudno vri jeme i filozofija. Jo dvije knjige iz toga vremena Panteon i Rimski Forum, te Razgovori s ilasom, ostale su nedovrene. Potaknut nadahnuima koji ma je za mene zrailo Hrvatsko Proljee, sastavio sam mnotvo biljeaka, misli i komentara pod za jednikim naslovom Varia Croatica. Kasnije sam ih u emigraciji sistematizirao i ponudio na objavu Nikolievoj Hrvatskoj Reviji. Nikoli je odbio, uz ob janjenje da je rije tek o nedoraenim "mrvi cama". No u tome i jest bio arm moga napisa! Potom j e , u nastavcima i nepotpuno, tiskan u Hr vatskoj Dravi Ivana Jelia. U Njemakoj radio sam na knjizi o tadanjoj Jugoslaviji, ali sam, ve naavi mogueg naklad nika, za nju izgubio interes. Pripravio sam i knjigu o Njemakoj, no kada sam zapoeo pregovore s iz davaima, dolo je vrijeme da se vratim u Do movinu. Trea knjiga iz ovoga vremena ticala se Kranske demokracije, njezine "mogunosti i stvar nosti". Kako sam stvarnost te politike formule oci jenio odve skromnom, a naelnu mogunost za nijekao, umjesto nagrade (na tu je temu naime bio raspisan natjeaj zaklade Konrad Adenauer) dobio sam tek utjenu foto-monografiju o starome poli tiaru. Napokon, sastavio sam u vidu knjige i svoje opirne razgovore s jugo-disidentom ruskoga po drijetla Mihajlom Mihajlovim. Izdavaa nismo uspjeli pronai, ali je on dijelove te knjige (bez moga zna nja) plasirao u nekom zborniku liberalnih etnika iz Londona!

23

Uz ovaj zbornik, j o sam se u etiri pojavio kao suautor. Dva su hrvatska: knjiga o Bleiburgu u izdanju Nikolieve Hrvatske Revije, te jubilarni zbornik emigantskoga franjevakog Zirala, u kojemu sam ja sudjelovao opirnim prikazom svoga politi kog sazrijevanja i rada. Ostala su dva na njema kom jeziku: knjiga Menschenrechte und Religionsfreiheit in Jugoslawien (gradivo sa simpozija; izdao dr. Rudolf Grulich) s mojim prilogom o srpskoj na cionalnoj psihologiji i njihovoj crkvi; napokon, knji ga Das kroatische Trauma (Bublies Verlag, Koblenz 1990), koju su, uz mene, napisali prof. dr. Hrvoje Lorkovi i prof. dr. Antun Pinterovi. Lorkovi, stari prijatelj i suradnik, sastavio je na svoju ruku lije voga liberala Pinterovia i mene, s posljedicom da se Pinterovi, zbog koautorstva "faiste" Schwartza, knjige u meuvremenu de facto odrekao. U emigraciji, objavio sam i tri knjiice vezane za na Hrvatski Dravotvorni Pokret. U jednoj, sadr ani su program i statut organizacije, druga pred stavlja Politike teze za razradu na "terenu", a trea (na engleskom, s Nikolom tedulom) slui za upo znavanje stranoga opinstva s idejom i radom Po kreta. I glede Nove Hrvatske Desnice, imam u pri pravi zbornik koji e, uz program i statut, donijeti niz drugih kljunih dokumenata i akata nae udru ge. Na kraju, moram najaviti spomenutih sedam knjiga, kojima elim sudbinu sretniju od one to je popratila neke prije spomenute, te ih, u uvodu za ovu svoju prvu knjigu nakon povatka iz egzila, elim unaprijed preporuiti itateljskoj pozornosti. Planirane su, dakle, dvije knjige mojih izabranih ras prava, uglavnom ve objavljenih u inozemstvu i u

24

Domovini. Potom bi uslijedila memoarska knjiga mojih uspomena, ivotnih i politikih. Preostale bi se bavile Hrvatskom, u jednom opsenom i obuhvatnom, analitikom i kritikom pregledu; idov skim pitanjem, te, s filozofijsko-povijesnoga motri ta, Koncem tisuljea. Napokon sam predvidio dje lo u kojemu bih izloio cjelinu svojega filozofijskog sustava. Zazivajui Boju pomo za tih sedam, na kasnije se knjige j o ne usuujem pomiljati. A i tatelju vie ne elim odvraati pozornost, nego ga, za poetak, elim uputiti tek na ovu, koja je upravo pred njim.

U Zagrebu,

svibnja

1997.

25

PROTOKOLI SIONSKIH MUDRACA

26

POMUTNJA OKO PROTOKOLA

Ponovno je netko naem napaenom, smu enom i zbunjenom puku uvalio kost i, umjesto da ga podui, zaluuje ga starim, oprobanim smicalica ma, kako bi mu im uspjenije razorio tek steenu samosvijest. Nije, naime, problem u objavi Protokola Sionskih Mudraca (Croatiaprojekt, Zagreb 1996; str. 167, kn 100). Problem je u nainu na koji se ta publikacija predstavlja opinstvu. Umjesto da se po duzme odgovorna i argumentirana ralamba i tek stualna prosudba toga nadasve viestruko zanim ljivog tiva, ponovno moramo sluati najotrcanija naklapanja u stilu: "kome je to ba sada trebalo". Trebalo je hrvatskoj publici, koju ste nauili na to da je svaki ovjek razuman i razborit, i da je ob daren nepogreivom sposobnou razumnoga lu enja istine od lai, dobra od zla, lijepog od ru nog! Ako je tome tako, i ako ste usto proklamirali neviene i neograniene slobode i za komuniste i za partizane; i titovce i hamburgere i ioline pa zar bi onda moralo doi u pitanje tiskanje jedno ga ve u prolosti toliko napadanog, osporavanog, masakriranog spisa kao to su to Protokoli?!

27

Ali bit e da se u naim liberalima j o uvijek skriva posve totalitarni crvi koji ih navodi da, una to svih svojih civiliziranih kozmopolitskih snolji vosti bez granica, uvijek iznova vape za zabranama i kaznama; uhidbama i suditima, no, nota bene, samo kada je u pitanju pravo na slobodno oitova nje onih to svojim uvjerenjima stoje desno, kon zervativno, nedajboe faistiki. Umjesto, dakle, da se netko na smiren, poten i neutralan nain pozabavi onime to nam Protokoli kane priopiti, sluamo samo zastarjela natezanja o autorstvu i autentinosti teksta, strahovanja o to me to e na nakladniku drskost uzvratiti takozva ni "svijet" (doista bi ve jednom bilo poeljno da nai podanici i pokornici identificiraju koga pod "svijetom" zapravo misle, jer jasno je da je na ova kav openit i paualan nain "svijet", poput "ovje anstva", zapravo nepostojea himba i tlapnja!); napokon, kakve li e tete izdavaka obijest polu iti u naim tako dobrim, vanim i dragocjenim odnoajima s domaim i svjetskim idovljem! Umjesto, nadasve, da se nai sugraani zapi taju ima li u tim nesretnim Protokolima zrnce istine, ima li, tko god da ih je pisao, i s kakvim god da ih je nakanama sroio, ima li dakle u njima makar neto pogoenoga o ovome naem kukavnom dva desetom stoljeu, ijih su poetnih godina, kao zna kovita najava, nastale i urotnike vizije navodnih mudraca Siona, nai se recenzenti, kritici i publi cisti bave posve suvinim i irelevantnim pitanjem hoe li se netko osjetiti uvrijeenim i kako emo mu se uspjeti dostojno i uvjerljivo ispriati. Ta ne mogu nas idovi vie obmanjivati: da nema Pro tokola, da nema Mile Budaka i "rtava faizma"; da

28

nema ni kune niti inoga ustakog znakovlja izmi slili bi oni ve neto drugo, neto nevieno, bilo to samo kako bi vjeno mogli glumatati smrtne uvrede i na taj nain trajno poniavati, ucjenjivati i doista vrijeati narod hrvatski koji im je pruio utoite i gostoprimstvo ba kao to to ine i s velikim narodom Nijemaca. Protokoli Sionskih Mudraca izdavani su u Hr vatskoj opetovano da ovdje ne spominjemo bez broj izdanja u brae Srba (jest, nakon Beogradsko ga sporazuma nema nam druge nego ih titulirati po dobroj staroj navadi iz negdanje idile). Prvi put Protokoli su objelodanjeni u nastavcima kroz Novu Reviju 1925-28, to je kao pretisak objav ljeno 1929 (Split-ibenik). Takoer postoji izdanje Dravnoga izvjetajnog i promibenog ureda Neza visne Drave Hrvatske (1942). Oito je tek u vrije me naega dananjeg, dosad nevienog liberaliz ma, izdavanje Protokola postalo upitnim, a najupitnijim ga dre upravo oni koji se ponajvie zgra aju na sami spomen mogue potrebitih ogranie nja sloboda, sloboda tiska, zabrana, a kamoli pa ljenja knjiga. Istina, Protokoli su neobina knjiga. Postoje odreene, u meuvremenu opepoznate verzije o historijatu njihova nastanka. Najproirenija je teorija o Protokolima kao djelominom plagijatu (plagijat, montaa, mistifikacija, ali ne "falsifikat", jer gdje je falsifikat, mora biti i original!) knjige Mauricea Jolya Razgovor Montesquieua i Machiavellija u pa klu; Machiavellijeva politika u XIX. stoljeu (1864). Problem je u tome da Jolyeva mjesta u Protokoli ma, da injenica plagijata, j o nipoto ne dokazuju tvdnju kako Protokole nisu pisali idovi; mogli su,

29

naime, i oni za svoje potrebe plagirati (meu osta lima) Jolyev Dijalog. Doista, takav plagijat mogao je mirne due na stati i u kuloarima Prvoga cionistikog (ne "idov skog", kako se sada kod nas uporno pie!) kon gresa u Baselu 1897. Mogli su plagijat poiniti i i dovski autori mimo Kongresa. Mogao je posao oba viti i netko izvan idovskih krugova, kako bi ga zlobno i zlohotno "uvalio" idovima. Mogli su neko ga idovi svojim ponaanjem i shvaanjima inspi rirati na pothvat. 1 tako dalje. injenica je da po stoji vie indicija koje govore u prilog tezi o i dovskom autorstvu Protokola. Jedna verzija tvrdi ka ko je izvorni rukopis ukraden nekom masonu 33eeg stupnja kotskoga obreda, ili pak samom osni vau cionizma Theodoru Herzlu! Pjotr P. Stjepanov svjedoio je 1927. pod prisegom da je jedan pri mjerak Protokola imao od svoga susjeda, majora Alekseja Nikolajevia Suhotina, koji ga je dobio od jedne Parianke, a ova ga je primila iz idovske ru ke. Madame imareva tvrdila je kako je autor tek sta idov Asher Ginsberg, od kojega su Protokole preuzeli sudionici Baselskoga kongresa. Mogue je i da je pisac Elie de Cyon, idovsko-ruski emigrant i protivnik ruskoga ministra financija Sergeja J. Wittea. Tko god da je bio autor Protokola, njihov je tekst prilino maglovit, nejasan, mjestimice neuvjer ljiv, a nadasve smuen, konfuzan, kaotian. Knjiga je misteriozna, jedna od onih najburnije sudbine (prema izreci da i knjige imaju sudbinu). Princ evahov, biograf Sergeja Nilusa koji je izdao Proto kole, sluti da su pisani po izravnom diktatu Sotone. Kroz spis isprepliu se dvije razliite vizije ili pro-

30

grama. S jedne strane iznosi se plan kako primje nom liberalnih metoda destabilizirati sve postojee drave, a s druge razvija se projekt buduega totali tarnog svjetskog konglomerata, kojemu e na elu stajati idovski kralj. Ova dva plana, koja ine oko snicu Protokola, (i posve se poklapaju s negativnim utopijama Huxleya i Orwella), odve su vana i za nimljiva da bi se olako otpisali kao proizvod zle volje. Ma njihovu e m o se ralambu vratiti u slijedeem napisu o Protokolima. Zasad upozorimo tek na jedan smisao u ko jemu oni doista mogu biti pogibeljni za Hrvate. Pro tokoli e, naime, goditi j e d n o m e nekritinom duhu u naem narodu, sklonom slutnjama bez pokria, trijumfalnim "razotkrivanjima" prefriganih i rafinira nih urota, koje moda i ne postoje. Protokoli su opasni jer mogu stvoriti iluziju da je Hrvate i Srbe zavadio podli judeomasonski plan, a ne velesrpski imperijalizam.

31

PROTOKOLI SVJEDOE O XX. STOLJEU

U prolomu napisu o Protokolima Sionskih Mu draca bilo je rijei o upitnosti sadanjih hrvatskih diskusija o njima. Premda je djelomini plagijat to ga oni sadre oit, pitanje autorstva, pa tako i moguega idovskog autorstva, ostaje otvoreno. Za hrvatsku publiku, ako se ona uva ishitrenih zaklju aka o idovsko-masonskoj uroti, pak, objavljivanje Protokola je korisno. Ne samo to se na taj nain stjee stanoviti uvid u zamreni svijet idovstva i antisemitizma, nego e pomnija tekstualna ralam ba, onome tko je poduzme sine ira et studio, bez suvine ljutnje i zadrtih predrasuda, pruiti viestru ke poduke. Urotnici nazovimo tako, bez ikakvih implika cija, zagonetne autore Protokola, provlae kroz tivo i jednu posve zaokruenu sliku ovjeka i njegova politikog okruja. Antropologija Protokola je pesi mistina, ona nam je poznata iz politike filozofije Hobbesa i Machiavellija, a sukladna je i tradiciona listiki, konzervativno shvaenom Kranstvu. U to me shvaanju, ovjek, a u naem tekstu "Goj" (= neidov), zvijer j e , pokvareno ivine koje se jedino moe, i mora, obuzdati silom, tiranijom i despoci-

32

j o m . Ta "teglea marva" i sama cijeni silu, podmit ljiva je i koristoljubiva. Dri kratkovidno samo do trenutanoga probitka i doputa da j o j idovi u prazne glave tuve svoje nacrte. idovi su pak, u ovome etniko-antropolokom modelu, odabrana pasmina, Bogom dani da uz po mo najvee moi, bogatstva, ovladaju svijetom. Ta se vladavina ima odvijati prema naelu da je politi ka nespojiva s moralom, te da cilj opravdava sred stva. Ljudskoj naravi odgovara samo pravo jaega, zlato pokree sve dravne mehanizme, a sloboda nije doli puka himba i tlapnja. Urotnici, nadalje, razvijaju detaljni opis libe ralnih mjera kojima e poluiti propast svih po stojeih vlada, kako bi na ruevinama gojimskih drava nikla nadnacionalna, totalitarna vladavina svjetskoga idovstva. Analiza liberalnoga i totalitar noga modela prua zapanjujue toan i iscrpan opis politike substance XX. stoljea. Ova upadna podu darnost slike to je pruaju Protokoli sa stvarnou ovovjeke politike poticala je tradicionalnu tezu po kojoj su Protokoli autentini programatski nacrt to su ga u nadolazeim desetljeima tajni idovski urotnici doista ozbiljili. No ta se podudarnost moe i drukije tuma iti. Londonski Times, koji je neto kasnije razotkrio udio plagijata u Protokolima, j o se 1920 zaueno pitao kako je mogue da knjiga "ima takav proroki dar da je unaprijed prorekla sve ovo". Znai, Urot nici su nae doba mogli unaprijed predvidjeti, nisu ga morali po svojim nacrtima sami modelirati. Ono, meutim, to bi izgledalo kao da ga Pro tokoli predviaju, ve je koncem XIX. stoljea, kada su nastali, bilo djelatno na politikomu obzorju

33

Europe, premda ne toliko jasno i toliko doreeno kao par desetljea kasnije. Stoga je ispravno rei da Urotnici kroz opise svojih sjednica nae stoljee doista genijalno predskazuju, ali to ine na temelju onih naznaka i liberalnih i totalitarnih koje su mogli promotriti ve u svome vremenu. Dananji svijet u mnogim detaljima izgleda kao da je "prepisan" iz Protokola Sionskih Mudraca. Raspad obitelji, totalitarno kolstvo za dresuru poda nika, teroristiko zakonodavstvo; uloga masonerije u medijima, potkopavanje svih vjera; izazivanje te rorizma i manipuliranje ratovima; promicanje inter nacionalizma i poticanje antisemitizma u idovske svrhe; guenje talenata, pa ak i irenje misteri oznih zaraznih bolesti (Aids, kravlje ludilo...!) sve je to opis XX. stoljea i sve je to najavljeno u tek stu Protokola! Urotnici potanko izlau kako e razliite blago dati liberalizma iskoristiti da unite narode koji su se njima usreili. Tako ideali masonske francuske revolucije, "sloboda, jednakost i bratstvo", slue samo rasapu drava koje su ih prihvatile. Liberali zam se i propovijeda za Goje, kako bi propali; i dovi pak za sebe zadravaju strogi posluh, bez ko jega nema reda ni blagostanja. Nakon uspostave svjetske vladavine (putom si multanih dravnih udara u pojedinim zemljama), oni e taj etos posluha nametnuti i Gojima. Kako bi ovima bolje ovladali, iskorijenit e njihovu aristo kraciju, unitit e mnotvenost narodnosti, dravne granice, razliitost nacionalnih moneta. Na vlast e u pojedinim dravama postaviti servilne upravljae koji e ih sluati. Nahukat e provincije protiv glavnih gradova. Sve to danas je doista na djelu,

34

provoeno mjerama raznih nadnacionalnih organi zacija od kojih su Ujedinjeni narodi ili Europska unija samo neke. Zar nam sve one ne ocrnjuju na cionalizam kao najvei zloin, zar nam ne pripre maju europsku valutu koja e unititi njemaku marku, zar nam ne hukaju Istru i Padaniju u po bunu protiv Zagreba i Rima? Protokoli se u vie navrata bave pitanjem tis ka, u kojemu vide osobito vrijedno sredstvo mani pulacije, kako u liberalnoj, tako i u totalitarnoj va rijanti svoje vizije. Reimski agenti moraju biti ubaeni u sve medije; masoni koji e upravljati tiskom bit e voeni milju meusobne solidarnosti i naelom uvanja tajni. "Slobodni" e tisak biti razjedinjen, kako bi idovi u njemu mogli voditi glavnu rije. Sluit e za to da se preko njega u narod ubacuju razliite struje ideja, da bi ga se posve zaludilo. Tisak usto treba uzbibati strasti ko risne idovima, te nukati na stranarski egoizam. Potreban je i besramni tisak, da ubija u puku u doree i stid. Eto, dakle, sve to imamo, i senzacije i lai i pornografiju, ba kako to navjetaju i trae Protokoli. Imamo i uti i crveni i sivi tisak. Na ravno, kada svijetom ovladaju Urotnici iz Protokola, sve e to dobiti brnjicu, cenzuru, iskorijenit e se i zabraniti. Svaki neposluh u tisku, i uope u jav nom ivotu, okrutno e se kanjavati. Ba kao to danas nadnacionalni svjetski policajac, Amerika, kanjava one koji mu se iz svoga nacionalnog in teresa, poput Saddama Husaina, usude stati na put. Napokon, Protokoli su j o uvijek ivi i aktualni i nizom makijavelistikih uputa za politiku akciju, koje se mogu rabiti za zlo, ali se mogu izrabiti i

35

za dobro. Cilj opravdava sredstvo; nije svejedno ka kav je cilj. Mi Machiavellijev cilj nije bio nizak i zlo inaki. Mjegov je cilj bio ujedinjenje Italije, ovo to danas rui Bossi po naputku istih onih masona koji danas razgrauju to su u prolom stoljeu spajali: ItaHju. I tako nas, dakle, Protokoli Sionskih Mudraca, u svojoj makijavelistikoj eklektici i pseudourotnikoj zagonetnosti, nagone da pod konac stoljea promislimo ovo nae vrijeme, da mu sastavimo sa etak, da se osvijestimo kuda i kako dalje; to mo emo svojim snagama, a to nas eka mimo nae moi. U tome je nemala zasluga ove udne knji ice, koju smo sada dobili na hrvatskom.

36

HITLER, IDOVI I PROTOKOLI

U posvemanjoj pomutnji, koja je i ovoga puta popratila izdavanje Protokola Sionskih Mudraca, istaknuta je i esto ponavljana teza o presudnom utjecaju koji su Protokoli navodno izvrili na vou nacionalsocijalizma Adolfa Hitlera i na njegovu po litiku spram idova. Blii uvid u H itlerov ivot, po litiki razvoj i njegove spise, meutim, pokazuje kako dvojbena knjiica nije odluujue usmjerila Hitlerova razmiljanja i praksu. Kada se susreo s tekstom Protokola, on je ve bio potpuno izgraeni antisemit. Hitler je rano ostao bez roditelja; 1903 umire mu otac, a 1908, kao devetnaestogodinjaku, i maj ka. Odlazi sam u Be, bez igdje ikoga, zarauje za kruh kao slikar i dekorater, ita, promatra onaj a reni svijet zamirue Monarhije otvorenih oiju, obu zima ga silovita politika strast. U Beu flitlera je osupnula, kako je pisao, "ba bilonska" mjeavina rasa, naroda i kultura. I sam Austrijanac, zarana se bio osjetio Nijemcem, divei se Bismarckovu pothvatu ujedinjenja Njemake i uviajui da je vaan segment, Austrija, ostao izvan Bismarckovih granica. Zar mi Austrijanci nismo ta-

37

koer Nijemci? mislio j e . Zamrzio je dinastiju austrougarskoga Babilona, Habsburge, njihovu mul tinacionalnu dravu i zapreke koje je ona postav ljala velikonjemakom projektu. No, vie od svega ostaloga Hitlera je okirala injenica da u tome kozmopolitskom konglomeratu, preko kulture i umjetnosti, monopolistikim poloa j e m u kazalitu, knjievnosti, u tisku, glavnu ri j e vode idovi. Vidio je da oni dominiraju cjelo kupnom javnou. Hitler u roditeljskoj kui, kako svjedoi, nije imao prigode ni uti rije "idov". Pod oevim uplivom bio je otvoren i za stanovito ko zmopolitsko ublaavanje njemake otrice, neraspoloen zbog diskriminiranja kolskih drugova i dova. Do svoga mladistva za idovsko je pitanje bio doslovce neosjetljiv. Dolaskom u Be, u njemu nie posve drukije gledanje. Za taj novi stav ne brinu se samo njegovi vlastiti dojmovi. Potpada pod utjecaj popularnoga bekog gradonaelnika Karla Luegera, politiara kransko-socijalne stranke, inae estokog antisemita, od kojega potjee glasovita izreka: "Ja odluujem tko je idov". I tako, u gradu u kojemu je od dva milijuna itelja bilo dvjesto tisua idova, a mali je idovski postotak cijele Austro-Ugarske nerazmjerno odreivao ton, stil i duh dvojne Monarhije, Hitler se i sam postupno izgrauje u dosljednog, uvjerenog i borbenog antisemita. Ubrzo zakljuuje da upravo idovstvo, koristei kao j e d n o od svojih orua austrijsku socijal-demokraciju (kako je tada nazivan marksistiki komunizam), smiljeno i sustavno radi na rastakanju njemake nacionalne substance. Od Adolfa Hitlera nije nam ostalo mnogo spi sa. Tek nedavno objavljeni su njegovi rani zapisi

38

iz godina 19051926. (Stuttgart 1980). Imamo l "Hitlerovu drugu knjigu" rukopisa iz 1928 (Stuttgart 1961), zbirku njegovih govora i proklamacija 19321945 (Munchen 1965), te dvije knjige raz govora. Kljuni j e , meutim, rukopis, pa tako i za njegove nazore o idovskom pitanju, slavna knjiga ivotopisa i politikih pogleda Mein Kampf (Munchen 1925. i 1927.). Nakon neuspjela pua to ga je pokuao s Ludendorffom u Muhchenu 1923, Hitler je bio zato en u bavarsku utvrdu Landsberg am Lech (u kojoj je puno kasnije umro i hrvatski borac Franjo Mikuli). Ubrzo mu se u zatoenitvu osuen je na pet godina, a puten prije isteka prve godine! dragovoljno pridruio i vjerni suborac Rudolf Hess, kojemu je Hitler za dugih zatvorskih dana diktirao tekst svojega Mein Kampf-a. U toj knjizi iznesen je i sustavni, zreli autorov pogled na idove i njihovu svjetsko-povijesnu ulogu, s osobitim obzirom na Njemaku. U sadanjim diskusijama koje se u Hrvatskoj vode o Frotokolima Sionskih Mudraca, spominjana je i poznata knjiga jednoga od korifeja Konzerva tivne Revolucije iz vremena meuratne Weimarske Njemake, Hermanna Rauschninga, koji j e , nakon to je emigrirao u New York, tamo objavio tekst svojih navodnih razgovora s Hitlerom. U knjizi se iznose i tobonje Hitlerove rijei o Protokolima, za koje tvrdi da su ga se duboko dojmili, te da je i iz njih, kao i uope od svojih neprijatelja, puno na uio. Valja, meutim, istaknuti kako je Rauschningova knjiga u ozbiljnoj historiografiji razotkrivena kao nepouzdana, a njezin je Hitler neautentian. Stoga kao glavno vrelo ostaje Mein Kampf, koji pak

39

Protokole spominje tek usput, u kontekstu irokog razmatranja o idovstvu. to Hitler Kae o njemu? Za Hitlera, narodi se prema kulturama mogu odnositi na tri naina: kao utemeljitelji (arijska rasa), nositelji (Hitler ovdje navodi Japance, koji su prihvatili grki duh i njemaku tehniku) te, napo kon, ruitelji a to su idovi. Narodi i njihove kul ture ne propadaju izgubljenim ratovima, nego gubit kom obrambene snage. Ona lei samo u rasi, u kr vi. Stoga je Hitler protivnik mijeanja rasa, kakvo j e , dodajmo, zagovarao njegov suvremenik Coudenhove-Kalergi, osniva Paneuropskoga pokreta, koji j o i danas djeluje, pa i u naoj zemlji. Sva svoja promatranja Hitler objedinjuje ustvrujui kako su idovi medu rasama po rangu smje teni nie, i on e pokazati zato to misli. Otuda je protimba idovstvu sukladna Bojemu planu: valja, naime, uuvati rasu Arijaca to ju je Svevinji pred odredio da bude rasa stvaratelja. uvanje bolje rase preduvjet je posvemanjeg napretka. Bolja rasa to su dakle Arijci, a njihova su avangarda Nijemci. Za Hitlerov je stav prema idovima presudno da ih on smatra posebnom rasom, a ne religijskom, vjerskom zajednicom. idovska rasa kao rasa pro tivna je Nijemstvu; kao konfesija, mogla bi se ona u njemaku nacionalnu substancu i integrirati. Ova ko, idovi su podupiratelji svega to Njemaku nije e. Oni stoje iza njemake socijal-demokracije i njemake revolucije 1918, revolucionarni su pre vratnici, gospodari su svjetskih financija i svjetskoga tiska; izvrsni propagandisti, te majstori lai, kako ih je nazvao Schopenhauer. idovi su oci Weimarskoga ustava, koji je pokopao drugi njemaki Reich i

40

otvorio vrata kaosu. Planiraju uspostavu svjetske vladavine i pritom se, kao oruem, uz marksizam i tisak, slue meunarodnom masonerijom. Napokon, idovi su u Hitlerovoj vizuri paraziti, ive od tuih dobara, materijalnih kao i duhovnih. Oni nemaju svoje vlastite kulture, to najupadnije dolazi do izraaja u izostanku dviju kraljica umjet nosti: nema idovske arhitekture ni idovske glazbe. Preuzimaju, kradu tue i ive od njega tvrdi Hit ler. On idovima iskazuje i osebujni kompliment: njihov poriv samoodranja hvali kao najjai, jai nego to je onaj arijski. Kako bi narod koji nije opskrbljen tako ilavom voljom da opstane preivio 2000 godina progona? pita se Hitler slino Berdjajevu. idovi su ustrajni i postojani. Problem je samo u tome to oni taj svoj veledar ne stavljaju idealistiki u slubu zajednice, nego ga koriste u svrhu samoobrane i udovoljavanja vlastitu interesu. Umjesto da rtvuju svoje Ja za opinstvo, oni sebi no zastupaju njegov uski probitak. Hitler im spo itava i ono to bi, s vie kritinosti, morao pronai i u svakom drugom narodu: da se, naime, idovi dre skupa samo dok traju pogibelj i borba. Isto bi se dalo prigovoriti i Hrvatima. Nasuprot idovskom egoizmu, Arijac je idea list, a idealizam za Hitlera znai pripravnost na r tvovanje za zajednicu. Da je obdaren samo inte lektom, a ne i portvovnou, i Arijac bi bio de struktivan. Ovako, esto je nedorastao idovskim podlostima i podvalama. idov, nastavlja Hitler svoju ralambu, nikada nije imao jasno ogranienu, omeenu dravu. No, to ne znai da bi on zato bio nomad. Jer, i no-

41

mad ima svoje podruje u kojemu lovi, pa e se i on rado skrasiti na odreenu mjestu kada mu se to gospodarski bude isplatilo. idov za Hitlera nije nomad, nego je parazit. Iz ovih je nazora bjelodano kako se Hitler, logikom svoga razmiljanja, mora protiviti emancipaciji i asimiliaciji idova, koju umje reni antisemitizam pozdravlja kao dragovoljni i dovski izlazak iz svojevoljne izolacije u ghettu, te prihvaanje odgovornosti spram naroda gostoprim ca. Za Hitlera, naprotiv, germanizacija idova nije nita doli lukave infiltracije u njemaku arijsku substancu. idovu nije za vjerovati. On je skriva i laac; glumac, imitator i u umjetnosti gluma je jedina kojoj je dorastao. Jezik mu ne slui kako bi izrazio misli, nego kako bi ih prikrio. Tako se on, neiskre no, potajice ukljuuje u ivot drugih naroda. On to ini kao idov, kao narod, kao rasa, a ne kao tobo lojalna vjerska zajednica. U tuim dravama on skriveki gradi vlastitu, nacionalna mu drava inae ne treba. U Palestini on ne tei izgradnji idovske drave, kako to tvrde cionisti. Palestina mu je pot rebna samo kao organizacijska centrala iz koje e pripremiti rovarenje po tuim dravama. idov je neuvjerljiv kada se prikazuje dobrim Nijemcom, Francuzom, Talijanom... koji se od svo jih sugraana razlikuje tek svojom mojsijevskom vjerom. Budui da mu manjka idealizma, naime, i dovu je strana i vjera u onostranost, u besmrtnost due, strana mu j e , dakle, svaka religioznost. Za nimljivo je da je za ovim argumentom posvema nje idovske nereligioznosti posegao i najvei anti semit idovske krvi, Otto Weininger, u svome glaso vitom djelu Spol i karakter (1903). Hitler je rado

42

hvalio Weiningera kao iznimku meu idovima, jer je ovaj proniknuo u slabosti vlastite rase. Znamo da je Weiningera s oduevljenjem itao i talijanski Duce (" Weininger mi je mnogo toga rastumaio" rei e Mussolini u razgovorima sa idovsko-njemakim povjesniarom Emilom Ludwigom), koji je u djelu bekoga samoubojice, meutim, vie cijenio njegov antifeminizam, budui da voa faizma, za razliku od Hitlera, nije bio antisemit. Hitler, pak, ilustrira svoje shvaanje idovske nevjere i Talmudom, koji, kako kae, uope ne pri pravlja na onaj svijet; on tek prua praktine upute za podnoljiviji ovosvjetski ivot. idovu j e , napo kon, religija tek sredstvom uuvanja njegove rase i krvi, te meusobne komunikacije samih idova i njihove komunikacije sa svijetom. Ona je dokraja u slubi ekonomije, poslova. Tako j e , podsjea Hit ler, bilo i u Isusovo vrijeme; i sam Sin Boji morao je idove biem istjerivati iz hrama, koji su pretvo rili u trgovite. Hitler opirnije izlae kako su se, po njegovu shvaanju, idovi ugnijezdili u njegovoj zemlji, nje makoj. Ve u rimsko vrijeme prvi idovi naselja vaju Germaniju. I odmah dolaze kao trgovci ne da bi privreivali, nego da bi ubirali lihvarske kama te. Steenim novcem u tijeku kasnije povijesti oni potkupljuju njemake kneeve, kupuju od njih po vlastice i slobotine. Djelujui poput pijavica, izrab ljuju vladare njemakih drava, ulaguju im se, ne bi li ih otuili od slube narodu. Tako postaju Hofjuden, dvorski idovi, stjeu plemstvo, pa se ak i pokrtavaju. Od tada idovi vie ne rabe svoje narodno ime, vjerujui da su se dostatno asimilirali. I dok

43

je j o za Friedricha Velikoga narod u idovima spontano vidio strani, tui element, a Goethe se iz riito protivio mjeanim brakovima s njima, sada i dov postaje "Nijemac". On se takvim prikazuje jer govori njemaki. Osim jezika, meutim, u njemu i nadalje nema niega njemakog. Rasa se pak ne svodi na jezik, tvrdi Hitler. To, misli on, ponajbolje potvruju sami idovi, koji svoju krv paljivo uvaju od mijeanja, a novim, njemakim jezikom izraa vaju tek stare misli. I tako idov postaje "Nijemcem" eda bi sebi stvorio novo uporite, vrsto tlo pod nogama, na kon to je opala mo kneeva koji su ga titili. Po trebna su mu graanska prava normalna dravljana i da bi podupro svoju enormnu novoosvojenu go spodarsku mo. Tako se on, dakle, emancipira iz ghetta. Od sada prikazivat e se i dobroiniteljem i liberalom, i apostolom snoljivosti, sve u vlastitu korist. Uvlaei se u graanski tisak, idov dobija no vi prostor preko kojega e utjecati na javno mni jenje u smislu probitaka svoje rase. Kroz pisanu ri j e zastupat e on prosvjeivanje, ljudskost, napre dak, slobodu, jednakost, davat e ak svoje ene u brakove s utjecajnim kranima, ali e uvati i stou svoje rase i enit e se skoro beziznimno i dovkama. Zduno e prigrliti parlamentarnu demo kraciju, kako bi suzbio utjecaj i ulogu linosti, osobne odgovornosti, kako bi na vlast dospjeli glu pi, nesposobni i kukavice. Konani je uinak ove subverzije postupno ruenje temelja njemake mo narhije, i taj proces traje do konca XIX. stoljea. Tada na scenu stupa marksizam. Svojom go spodarskom djelatnou, idovi sada nastoje zabiti

44

klin izmeu rada i kapitala, i na taj nain radnike izruiti marksistikoj klasnoj borbi. Tako se marksis tiko, socijaldemokratsko rovarenje kroz politiku i sindikalnu borbu javlja kao novi instrument ko jim e idovstvo, lieno po Hitleru svih udorednih skrupula, razarati njemaku nacionalnu substancu. Kao to su neko graanski stale izrabili protiv feu dalnoga plemstva, tako sada idovi radniku klasu mobiliziraju za unitenje graanskoga svijeta. Pri kljuujui se radnikom pokretu, idov preko njega nastoji osvojiti vlast. Hinei borbu protiv interna cionalnoga kapitala, ima na pameti iskljuivo rasta kanje nacionalne privrede. Pritom on, zlorabei te nju socijalnoj pravdi, koja oduvijek krasi arijsku ra su, te glumei suosjeanje s radnikom, zapravo huka na mrnju i zavist. Uglavnom, idov je ute meljitelj marksistikoga nauka i stavlja se pokretu na elo. I tako, uz masoneriju i tisak, dobiva na ras polaganje tree najstranije orue razaranja golu silu marksistike diktature proletarijata, kojom idov zamjenjuje do juer zastupanu ideju demokracije. U tom ozraju priprema se privredna i poli tika revolucija, unitenje svega lijepog i uzvienog, cjelokupne kulture i religije. Vrhunac dostie ovaj proces s ruskom revolucijom. idov je sada na vla sti, postaje Blutjude, krvavi idov. Zbacuje krinke, iskorijenjuje nacionalnu inteligenciju, podjarmljuje narode. No tu j e , misli Hitler, ujedno i kraj idov stva: nakon smrti svoje rtve gine i sam vampir. Na ovome mjestu Hitlerova nacional-psiholoka i po vijesna ralamba zadobija proroku dimenziju gle de njegove vlastite kasnije politike prakse. Hitler je pisao Mein Kampf u vrijeme kada je njegov veliki uzor Benito Mussolini u Italiji ve bio

45

preuzeo vlast. Premda Duce sve do 1938 nije osje tio nikakve osobite potrebe zavesti u Italiji antise mitsko zakonodavstvo, koje je i tada bilo blago sro eno i nemarno primjenjivano Hitler ve u landsberkoj utvrdi odaje priznanje faistikoj Italiji da je podrezala grane idovstvu, jer mu je unitila tri glavna orua: zabranila je tajna masonska drutva, protunacionalni tisak izvrgla je progonu te, konano, uinkovito skrila marksizam. Svakako, i Fuhrer i Duce pristae su na stanovit nain shvaena soci jalizma. No, njihov je socijalizam nacionalnoga predznaka, a internacionalizam je kljuni prigovor koji obojica upuuju socijaldemokratskomu mark sizmu. Takve su, dakle, bitne ideje o idovima kako ih je Adolf Hitler iznio uglavnom u poglavlju Narod i rasa svoga opus magnum (I,11), ali i na drugim mjestima knjige. Hitler rabi nemilosrdne, estoke rijei, a stajalita su mu bliska antisemitskoj tra diciji, navlastito novijoj. Njegove analize djelomice su pretjerane, jednostrane, zadrte, ali u svojoj ukupnosti pruaju zanimljivih i promiljanja vrijed nih natuknica. Danas, kada je od tih zamisli, kao i njihovih politikih uinaka, proteklo mnogo vre mena, neumjesno bi bilo na ova vana pitanja i odgovore gledati iskljuivo iz mazohistikoga mo trita Hitierovih rtava, te obeshrabrivati i koiti raz boritu prosudbu jeftinim potezanjem za ljutnjom, strastima i (teoriji neprimjerenim) moralistikim diskvalifikacijama. Nakon to nam je valjda zauvjek nametnuta nedodirljiva dogma o est milijuna (upravo toliko, ni manje ni vie!) stradalih idova, a zakoni to ih nameu bjelosvjetske nadvlade po brinut e se da se ona, pod prijetnjom tamnike

46

kazne, i tuje uz uporabu stanovite mjere duhov ne neovisnosti i graanskoga neposluha morat e mo sebi dopustiti i Auschwitzom neoptereeni upit ima li u onome to Hitler pie o idovima moda ipak i neko zrno istine. Openito se pak Hitlerovim izlaganjima mora spoitati da on, kao pristaa teorije urote, oito pre naglaava ulogu idova u odnosu na udio svjetske masonerije, koja, kao uostalom neizravno i sam Hit ler, svojim zrelim vidom korijeni u utopijskoj i tero ristikoj francuskoj revoluciji. rtava je te revolucije, direktnih i indirektnih, do danas svakako vie sto tina milijuna, a ne samo 30 milijuna, koje Hitler izrijekom pripisuje u "zaslugu" ruskoj revoluciji. Osebujna "koalicija" idova i masona preu eni j e , implicitni lajtmotiv knjige koja se poesto dovodila u blizine Mein Kampf-a i kojoj se pripi sivao odsudan utjecaj na njegova autora Proto kola Sionskih Mudraca. Svakako, odnos prema i dovima kako smo ga ovdje izloili, Hitlera je mo rao pripremiti na osobito oduevljenje za Protokole. Kada ih je dobio u ruke, budui Fuhrer bio je ve nedvojbeno izgraeni antisemit, to je razvidno iz njegova ivotopisa. U prilog toj tezi govori i okol nost da Mein Kampf Protokole spominje samo na jednoj od skoro osamsto svojih stranica. Da su oni na njega izravnije utjecali, Hitler bi im, opisujui svoj duevni i politiki razvoj te svjetonazor, ja mano posvetio mnogo vie pozornosti. Poslije Prvoga svjetskog rata. Protokoli su u Njemakoj bili esto izdavano i rado itano tivo. Za knjiicu se "specijalizirao" nakladnik Der Ham mer, koji je 1933, u godini Hitlerova preuzimanja vlasti, iza sebe ve imao preko 30 izdanja Proto-

47

kola, te je tiskanje stotisuita primjerka prigodno proslavio jednom cocktail-partijom. U tom izdanju morao ga je itati i Hitler. Njemu su bliske i antro pologija i metodologija i shvaanje politike kako ih znamo iz Protokola. Hitler operira s oba njihova glo balna politika modela: liberalno-demokratskom se opire, a totalitarni zagovara i glede budunosti svo jega nacional-socijalistikoga pokreta kada ovaj pre uzme odgovornost vlasti. Judeocentrizam uvjere nje u osobitu, i pritom negativnu ulogu idovstva u sudbini svijeta takoer predstavlja zajedniki nazivnik Hitlerovih nazora i teorije Protokola. Hitler je vjerovao u idovsku urotu, i srodne tvrdnje Protokola su mu dobrodole kao potvrda vlastitih uvjerenja. No on je lektirom Protokola mo gao stei i dopunsku poduku i potporu za niz dru gih svojih stavova, koji se ne tiu izravno idovske problematike. Na prvom mjestu meu njima stoji stav po kojemu se politika i moral iskljuuju. To je tradicionalni makijavelistiki nauk koji oduvijek zastupaju makjavelisti svih prostora i vremena. Oni se takoer slau u nepovoljnoj procjeni ljudske naravi, u uvianju njezine zloudnosti. Da je masa niska, ropska, slijepa, da je blia ivinetu negoli Bogu, te da se je lako dade zavesti i njome ma nipulirati to tvrde Protokoli, a primjenjuje Hitlerova politika praksa. Zajednika im je i doktrina o izabranoj rasi i teorija o pravu jaega. Zajedniko im je zastupanje totalne drave, despotske dik tature, policijskoga terora, postupanje s politikim protivnicima kao s obinim zloincima, preodgoj naroda, napose mladei u duhu dravnoga rezona, reglementiranje tiska i suzbijanje religija kao kon kurenata vlastitoj ideologiji i misiji.

48

I Protokoli Sionskih Mudraca i Mein Kampf ne obine su knjige osobite sudbine. Obje su borbene i antisemitske, urotnike i fanatine. Obje su bile proganjane i zabranjivane, proklinjane i demonizirane, tiskane u astronomskim nakladama i udno ita ne. Obje su, napokon, po svojem aktivistikom, mobilizatorskom, emancipatornom naboju, duboko moderne. I jednu i drugu itamo danas kroz sloj patine to ih je obavio, no j o uvijek kadri prona i u njima, ostavljajui po strani njihovu sudbinsku notu i negdanje uporabe, plodonosne naznake o prohujaloj strasti, o danima to su pred nama i o onome to se u naravi ovjeka i strukturi njegova svijeta nikada bitno ne mijenja. Na stranici 337 svojega djela Mein Kampf (Zentralverlag der NSDAP, Munchen 1925.), Adolf se Hitler jedini put izravno osvre na Protokole Sion skih Mudraca. Evo u cijelosti toga mjesta: "Do koje mjere itava opstojnost toga naroda (idova M. Sch.) poiva na neprestanoj lai, po kazuje se na neusporedivi nain u "Protokolima Si onskih Mudraca", to ih idovi tako beskrajno mr ze. Oni toboe poivaju na krivotvorbi, kako pred svijetom opetovano uzdie "Frankfurter Zeitung"; to je najbolji dokaz da su vjerodostojni. Ono to mno gi idovi moda nesvjesno ine, ovdje je svjesno i jasno izloeno. No, o tom se ba i radi. Posve je svejedno iz ije idovske glave potjeu ta otkria; mjerodavno je da ona s gotovo zastraujuom si gurnou razotkrivaju bit i djelovanje idovskoga naroda, te ove prikazuju u njihovim unutarnjim po vezanostima i u njihovim skrajnjim svrhama. Naj bolju kritiku, meutim, predstavlja za njih stvarnost. Onaj tko iz motrita te knjige preispita povijesni ra-

49

zvitak posljednjih sto godina, odmah e razumjeti i galamu idovskoga tiska. Jer, kada jednom ta knji ga postane opim dobrom jednoga naroda, tada se ve moe smatrati da je idovska pogibelj skrena." Danas, na izmaku stoljea i tisuljea, mi ka sni batinici Moderne moramo ustvrditi da mnogo toga tek j o predstoji i razumjeti i skriti, te da su pitanja to ih pred nas postavljaju Adolf Hitler i Sionski Mudraci i nadalje otvorena pitanja, a od govori to emo ih davati na njih, kao i na sva dru ga pitanja ovoga i onoga svijeta, nastajat e u ozraju jednoga posve novog eona. Nita vie ne e biti kao to je bilo dakako, osim onih vje nih i nepromjenljivih temelja naega svijeta, koje ni sve grandiozne perturbacije dosadanje povije sti, ni svi idovsko-masonski niti nacional-socijalistiki novi svjetski poretci, nisu uzmogli dovesti u pitanje.

50

PROTOKOLI I IDOV WEISS

Neobina, zagonetna, provokativna knjiga Pro tokoli Sionskih Mudraca uspjela je j o j e d n o m podii oblake praine, osvjeiti natezanja oko pseudoproblema, dovesti u pomutnju ionako smuene liberale, nukajui te apostole snoljivosti da zavape za sudovima i zabranama. Ljubo Weiss, koji u dva nastavka (rijeki N ovi List od 7. i 8. rujna 1996) iznosi svoju ralambu Protokola i popratne problematike, nije ba spo menimo to tek na rubu osoba koja bi bila odve kvalificirana za moralistiki pristup Protokolima i bilo emu drugom, budui da ga se j o dobro sje amo kako je odmah nakon izbijanja Domovin skoga rata navrat-nanos potraio utoite u Beu, gdje i danas ivi od prodaje srpskih knjiga, porno grafije te srodnoga unda. Osim toga on, koji se danas zgraa nad protudemokratskim i protuliberalnim nazorima kakve pronalazi u Protokolima, sve do nacionalnoga pre vrata u Hrvatskoj 1990 i sam je bio uvjerenim predstavnikom takvoga politikog naziranja u tada njim strukturama jugoslavenskoga "saveza komu nista" i "socijalistikoga saveza". Zaokret u smjeru

51

graanske ideologije uslijedio je kod njega, dakako, iz pukog oportunizma, kao, naravno, i kasniji bijeg u susjednu nam Austriju. U dva dakle nastavka Weiss si je uzeo truda prepriati i neke karakteristine stavove iz Protokola i osuditi njihov militarizam, neprijateljstvo spram neidovskih vjera te hukanje na meunarodnu mr nju. Posve na crti konvencionalnih reakcija u tisku, i Weiss izraava strah da e objava Protokola nako diti naim odnosima s Izraelom, te Hrvatsku u oi ma "svijeta" ocrniti kao antisemitsku i neofaistiku dravu, a idovskoj zajednici u Hrvata nametnuti raspravu o jednoj suvinoj temi, svrativi j o j po zornost s vanijih i aktualnijih pitanja. Sve u sve mu, zakljuit e Weiss, publiciranje urote Sionskih Mudraca svjedoi o uroti i podvali nekoga tko Hr vatskoj ne eli dobro. to drugo nakon takve ralambe oekivati ne go da i Weiss zavapi za j o uvjerljivijom isprikom dravne vlasti zbog itava skandala (slubena ogra da Predsjednikih dvora mu j e , naravno, preblaga!), pa da i on pozove na progone i represije, podsje tivi u dobrodolu mu kontekstu i na druge stan dardne potapalice idovskih nezadovoljnika i za novijetala (Mile Budak, Bespua, Trg rtava faizma. Jasenovac, ustako znakovlje; kunu je u meuvre menu, poput "brae" Srba, oito prebolio). Zaudno je i porazno da se u naoj intelek tualnoj sredini, osim ritualnih jadikovki i prizivanja vrste ruke gdje j o j mjesto nije, osim izraza stra hovanja i besplodnoga uvjeravanja u neautentinost Protokola, nije zasad javio ni jedan glas koji bi, s onu stranu malograanskih preosjetljivosti, o tom nadasve zanimljivom tekstu progovorio na relevant-

52

niji, dublji, umniji nain, drei se samoga teksta. Tko bi tako postupio, zakljuio bi da bi pitanje au torstva, uza sva ostala izvanjska pitanja o kojima se tako uno raspravlja, po svojoj vanosti ustuknulo pred problemom tonosti tvrdnji to su skri vene kroz inae nesreeni, kaotini, poneto pro tuslovni tekst. Tko mu pristupi na taj nain, ostat e osupnut preciznou opisa naega vremena koji je sadran u Protokolima, bez obzira na to je li njegov autor bio idov, tko ga je uope i s kojom nakanom sa stavio, da li je nae politiko stoljee pripravio i stvarao, ili ga prorekao, predvidio, pogodio, ili na prosto opisao. Jer, sve to Protokoli najavljuju, da nas je na djelu svjetske politike: poam od protu narodnih nadvlada, dokinua nacionalnih granica i moneta, preko svih nedaa liberalizma i totalitariz ma, pa do globalne plutokratske subverzije i neu pitno djelujue idovsko-masonske Internacionale. Vratimo se na koncu, j o jednom, Ljubi Weissu. On spoitava piscu predgovora najnovijemu prijevodu Protokola kako ("uvredljivo", naravno) nacional-socijalizam i cionizam svrstava pod isti naziv nik totalitarizma. Tono, cionizam nije bio totalitarni pokret. No bio j e , jednim svojim, takozvanim revizionistikim krilom, blizak talijanskoj i njemakoj varijanti faizma, ne samo organizacijskim ustrojem (linija Jabotinsky-Begin-Netanyahu), te paravojnim formacijama Irgun i Hagganah, nego i deklariranim osobnim i politikim naklonostima nekih svojih predvodnika. Nerazumno je i neuputno tajiti takve povijesne injenice, ba kao i onu o osebujnoj impregniranosti ustakoga pokreta idovstvom. Weiss tu injenicu obezvrijeuje kao aavu izmiljotinu.

53

Oito mu je poznato kako je idova bilo u usta kom pokretu od prvoga dana, a osobito u kasnijoj fazi. Znade i za obiteljske sveze ustakih prvaka s hrvatskim idovskim kuama. uo je i za instituciju poasnoga arijstva itd. Weiss, meutim, tvrdi kako idovi vezani uz ustaki pokret nisu bili pravi ido vi, nisu se sami takvima oznaavali, nisu bili vjer nici, nisu se drali tradicije, nego su tek imali i dovsko podrijetlo. Za Weissa, dakle, idov je samo onaj ije se rtve mogu unoviti, a ako odudaraju od njegova koncepta, onda im on uskrauje pravo na idovski identitet. Znano je kako je u oima nacional-socijalista bio idov svatko tko je imao odreeni, ma kar i mali udio idovske krvi. Nakon rata, i izrael ska je drava takvima priznala idovstvo. Da velik broj takvih pak, ustaka drava nije progonila, to tek potvruje kako Ustae nisu bili antisemiti. Uostalom, ako je samo ortodoksni idov idov, a ostali nisu, kako onda Weiss i njegovi istomiljenici dolaze do onih legendarnih "est milijuna" iz Auschwitza i okolice? Jesu li to sve bili ortodoksni idovski rabini?

54

IDOVI

55

NOVA HRVATSKA DESNICA I IDOVSKO PITANJE

Gospodo i gospoe! Draga hrvatska brao i sestre! Za Dom Spremni! Shalom! Nisam sluajno uputio i ovaj hebrejski pozdrav naim idovskim prijateljima koji su veeras ovdje nazoni. Dogodio nam se, naime, jedan mali nespo razum, koji vam odmah moram razjasniti. Plakat na kojem ste izvijeteni o ovome predavanju bio je premalog formata, a slova su ispala prevelika, te je otiskano samo ono "Nova Hrvatska Desnica", doim drugi dio naslova moga predavanja glasi "i i dovsko pitanje". Netko se tu dakako umijeao, pa se pokazalo da postoje i moniji od monih, a ta kvim svojim ponaanjem upravo su potvrdili neke od onih teza koje u ja u nastavku iznijeti. Uprava ovoga Centra oitovala je dobru nakanu kako bi rezanjem naslova umilostivila odreene idovske instance, no takve su intervencije naalost uvijek, kako se to novohrvatski veli kontraproduktivne, jer dodatno kompromitiraju onoga kojeg bi se htje lo uzeti u zatitu. Ako netko inae nije ugroen, u

56

pogibelji j e , naime, da ba svojim neumjesnim vapajima za zatitom dospije u ugroeno stanje. idovstvo je posve osobito Svatko u ovoj zemlji govori o hrvatskom pita nju, jer j o postoje oni koji nam Hrvatsku ele ui niti upitnom. Govori se i o srpskom pitanju, koje svojim bezumljem sebi prireuju sami Srbi. No kad se progovori o idovskom pitanju, onda se najedno mora ustvrditi kako je tema tabu! Pa ipak emo mi ovdje to pitanje morati po staviti, idovsko pitanje dakle, i objasnit emo kako na njega gleda ova naa nacionalno-politika udru ga koja je u fazi svoje pojave na hrvatskoj sceni, i kojoj sam dao ime Nova Hrvatska Desnica. Kada kaem "idovsko pitanje" onda za ovu zgodu imam na umu postavljanje pitanja o idov stvu, a ne njegovo stavljanje u pitanje. Razlika je znaajna i njezino razmatranje moglo bi i trebalo bi biti predmetom jedne posebne ralambe, koju u u dogledno vrijeme poduzeti. Stvar se, naime, moe stavljanjem u pitanje uiniti upitnom, dvoj benom, vrijednom ponitenja, a pitati pak o njoj znai kao takvu je priznati i odobriti, potovati i po zdraviti. itava Moderna u svojoj biti ivi od rata protiv stvarnosti, od dovoenja u pitanje svetih uvjeta naega svijeta i naega opstanka. Mi pak stvari respektiramo, pa ih ne inimo upitnima, nego o njima smjerno i skrueno pitamo, kako bismo na upit poluili odgovor. Stavljanje u pitanje nazivam po grkom izri aju erotematskim, a postavljanje pitanja erotetskim. I erotema i erotesis grke su inaice za pita-

57

nje. Ovdje emo se dakle pozabaviti, uz duno po tovanje izraslih zbiljnosti, erotetskim razmatranjem idovstva u njegovu odnoaju spram Nove Hrvatske Desnice. A idovstvo je ve na prvi pogled neto zasi gurno vrijedno najdubljega potovanja. Samom svojom pojavom i ilavom opstojnou idovstvo je misterij. Veliki ruski mudroslov Nikolaj Berdjajev o tome je misteriju napisao dubokih stranica. On nam veli kako se povijesna sudbina idovstva ne moe razumjeti materijalistiki. Inae bi idovstva ve odavna trebalo nestati, ne bi ga bilo. Nego povijes na sudbina idovstva ima mistike temelje, ona je osobito napregnuta, dramatina, i moe se u skrajnjoj instanci shvatiti samo iz metafizike perspek tive. idovstvo je doista neusporedivo s bilo kojim drugim narodom naega svijeta, iako vrijedi ona ri j e kasnoga neoplatonskog mistika znanoga nam pod imenom Pseudodionizije (jer je j e d n o vrijeme krivo identificiran s Dionizijem Areopagitom iz Novo ga Zavjeta, iz Djela Apostolskih). A Pseudodionizije u jednom od svojih neobinih spisa pie kako je Bog stvorio narode prema svojim anelima. Sve je narode stvorio Bog, no idovski je na rod stvorio kao svoj, sebi najblii, povlateni, iza brani narod. idovska vjera i idovska tradicija i dovski narod promatra kao jedan osobiti, upravo dakle kao izabrani narod. Danas je ta svijest o izabranosti po Bojoj odluci i po Bojem stvaranju pervertirana do smisla izabranosti u patnji, u Auschwitzu, izabranosti po pravu na alopojke i na ucjenjivanje itavoga svijeta. Na to emo se j o vra titi.

58

Odvaimo li se uvodno na sumarni pregled glavnih postaja te uistinu fascinantne, jedinstvene idovske povijesne sudbine, na prvom mjestu dakle stoji oznaka izabranosti. idovi su izabrani narod s kojim je Bog sklopio poseban savez i kojeg je On odredio za posebno spasenje. Najavio mu je Spasitelja, pomazanika, Mesiju, i Mesija je doao, ali ga idovski narod do dana dananjega nije pre poznao. To je druga kljuna toka tragine idov ske povijesne sudbine. idovska batina Nakon centralnoga svjetskopovijesnog dogoaja Golgote, nepunih etiri desetljea kasnije, drugi put je razoren jeruzalemski hram, to je bilo godine 70 Kristove ere pod rimskim vojskovoom Titusom, sinom imperatora Vespasijana, i na Titovom slavo luku u Rimu, na Rimskome forumu, j o uvijek mo ete promatrati reljef koji pokazuje kako Titovi le gionari, ovjenani lovorovim vijencima, u trijumfu pronose Rimom veliku menoru, idovski sedmokraki svjenjak opljakan u Jeruzalemu. S ovom epizodom zapoinje povijest idovske dijaspore, rasprenosti izabranoga naroda po svim Bojim zemljama. Slijede, kako je poznato, stoljea izolacije u ghettu, stoljea seljakanja i trpljenja, progona i pogroma. To traje sve dok se s moder nim prosvjetiteljstvom i njegovim edom, teroristi kom francuskom revolucijom, idovima nisu otvorili obzori emancipacije, ali i pratee asimilacije i inte gracije u narode koji su im pruili gostoprimstvo, te dok se posredovanjem cionistikoga gibanja, i nakon katastrofalnoga, kataklizmatinoga iskustva s

59

takozvanim holokaustom, nije za idove u staroj Pa lestini ustrojila sekularna, laika nacionalna drava Erez Israel. Usporedno s ovom povijesnom sudbinom tee i duhovna tradicija idovstva koju izvorno obiljeava onaj osobiti savez s Bogom to ga je sklopio Abra ham, a obnovili su ga patrijarsi i, na poseban na in, Mojsije, dobivi od Boga na Sinaju Zakon, te melj svekolike idovske vjere. idov u povijest reli gije prvi put unosi naelo monoteizma: ma Israel, Adonai Elohenu, Adonai Ehod: uj Izraele, Gospo din Bog na, Gospodin je jedan. Nemaj drugih bo gova osim mene. Zanimljivo je da jedan kasni sin idovskoga roda, zagonetni mladi filozof, samoubojica Otto Weininger, poetkom ovoga stoljea, u svojoj glasovitoj knjizi Geschlecht und Charakter, u trinaestome po glavlju remek-djelo idovskoga antisemitizma, mrnje idova na sama sebe (der judische Selbsthass, kako je to pak u svojoj klasinoj istoimenoj knjizi nazvao Theodor Lessing) da dakle Weininger tu idovskome narodu, izabranom narodu koji je uveo monoteizam, odrie bilo kakvu religioznost, idove smatra posve nereligioznim narodom koji ni u to nije u stanju vjerovati, i u toj okolnosti Weininger pronalazi posljednji korijen idovske manje vrijednosti. Weiningera je s velikom strau itao Benito Mussolini i rekao j e : " Weininger mi ha chiarito molte cose." (u razgovorima s njemako-idovskim povjesniarom Emilom Ludwigom), mislei pri tom i na zadivljujui Weiningerov pokuaj platonistiko-kranskoga, metafizikoga utemeljenja antifeminizma. A Mussolinijev uenik Adolf flitler, takoer fasciniran Weiningerovim opus magnum,

60

njegova je autora kao jedinoga izuzeo iz odiuma to ga je inae rezervirao za pripadnike idovske pasmine, na Hitlera i njegov antisemitizam j o e mo se vratiti. Kako god mi, meutim, gledali na problem i dovske religioznosti, drugi konstituent vjerske svi jesti i uope metafizikoga duhovnog stava, vjero vanje u vjeni ivot, u besmrtnost due, za i dovstvo tek je mlaka i neobvezujua predoba, ko ja se usput doputa kao mogunost, ne iskljuuje se ukoliko bi se svidjela Stvoritelju i to je sve. i dovska je religija glavnim svojim usmjerenjem na vezana na ovaj ivot, bez obzira na onaj osobiti pakt sa Svevinjim, pa to dolazi do izraaja i u svim sastojcima idovske vjerske i popratne tradi cije, od Tore, naime Petoknjija Mojsijeva, preko Talmuda s Minom i G emarom, Kabale i Zohara i Midraa pa do Hagade i tialake. U novije vrijeme vezanost za ovostrani ivot osvjeena je i kroz mis tini pokret hasidizam, koji je u XVIII. stoljeu u Galiciji utemeljio rabi Israel Baal Shem Tov. Hasidi jesu oni poboni, to izrie i sama rije, ali onostrani spas ostaje izvan njihova vidokruga.

idovstvo i komunizam Ovosvjetska usmjeridba idovske svijesti raz vidna je i u sklonosti koju je nerazmjerno veliki broj idovskih ljudi oitovao za sekulariziranu eshatologiju komunizma, koji se jednim svojim vidom moe shvatiti kako je to i pokuao itav niz najrazliitijih autora i kao posvjetovljena religija. Sam osniva takozvanoga znanstvenog socijalizma, pokreta sveukupne komunistike teorije i prakse,

61

emancipirani je i asimilirani, pokrteni idov Karl Heinrich Mordechai Hirschel poznatiji kao Marx, koji je itav svoj ivot vodio nedobijenu bitku protiv svojih idovskih korijena i kompleksa. Pravi otac ta kozvane listopadske revolucije, koja je u svojem iz voritu predstavljala zapravo boljeviki pu, idov je Lev Davidovi Brontejn, koji j e , po boljevikom obiaju, uzeo konspirativno ime, pseudonim, od svoga zatvorskog uvara prezimenom Trocki. I drugi vodei muevi ruske revolucije, pomislimo na Zinovjeva, Kamenjeva, Radeka, bili su idovi. Da ma lo pojednostavimo! Ako je francuska revolucija bila masonska, ruska je bila idovska. idovka je i gla sovita marksistica Rosa Luxemburg, idov je komu nistiki diktator kakav je bio madarski tiranin Matyas Rakosi, idov je Moa Pijade, koji je stvorio i Tita i jugo-komunizam, koji je j o uvijek svijetlim uzorom zagrebake idovske opine, i ije je ime osobito njeno uzeo u zatitu njezin bivi tajnik, koji je sada pobjegao u Ameriku, i koji se uporno protivio da se idovski pjevaki zbor neslavnoga imena Moa Pijade preimenuje u "Liru" to se napokon ipak dogodilo. Razliito se moe tumaiti ono to predstav lja jedan od redovitih sastojaka anitsemitskih predobi: da je naime toliki broj idova prigrlio ko munistike himbe i tlapnje, sa svim zloinakim po sljedicama koje su nam znane. Komunizam je na stupio kao internacionalistika ideologija, koja do due nije nijekala opstojnost i legitimnost nacio nalne zbilje, ali ju je smjetala u kontekst u ko jemu su navodni interes tzv. proletarijata, klasni rat i meunarodna radnika solidarnost predstavljali vrednote vie od nacije. Progonjenim i ponienim

62

idovima takav je komunizam mogao pruiti uto ite i jamstvo rasne snoljivosti kakve mu je isprva ponudila francuska revolucija, no koji su uvijek iznova, osobito na podruju carske Rusije, ugroa vani i nijekani. U komunizmu idovstvo j e , izgubivi uporita u praotakoj vjeri, takoer moglo pronai i sekularnu verziju negdanjega svog vjerskog upo rita, neki svjetovni nadomjestak za judaistiku reli giju. Napokon, komunizam je pruio i izglede svjet ske vladavine, koja je koincidirala s nekim stremlje njima na idovskoj strani. Svi su ti momenti, dakle, velikome broju idova mogli komunizam uiniti privlaivim i prihvatljivim. Cionizam i desnica Srodan stav obiljeen sekularizmom pokrenuo je i cionistiki pokret osnutka izraelske drave na teritoriju negdanje idovske Palestine. Cionistiki pokret Theodora Herzla, naime, usmjeren je izravno protiv idovske vjerske tradicije, koja o problematici spasa razmilja u religioznim kategorijama, i kojoj j e , u njezinim ortodoksnim varijantama, izraelska drava do danas ostala nekakvo strano tijelo, u biti nepoeljno, koje se ne uklapa u glavni tijek idov ske batine. Nije, dakako, idovska sklonost radikalnoj lje vici, koju otjelovljuje komunizam, neka apsolutna znaajka idovskoga duha i politike prakse. Upravo u krilu cionizma izrastao je jedan smjer koji bi se morao oznaiti ekstremno desnim, i iji je predvod nik bio duhovni uitelj prijanjega premijera Menahema Begina, Vladimir Zeev Jabotinsky. Rije je o strujanju koje su neki autori skloni oznaiti kao

63

idovski faizam. U krilu toga pokreta nalo se pro stora i za iskreno divljenje korifejima ovovjekih faizama poput Mussolinija i Hitlera, pa ak i za izraze odobravanja progonima i likvidacijama idova pod Treim Reichom, koji su pozdravljani kao ansa da se idovski etnikum oslobodi umjerenjakog i pomirbenjakog balasta. Desno idovsko krilo nastu palo je s borbenih i ratobornih pozicija, formiralo j e , po uzoru na razliite faistike postrojbe, i svoje vojno krilo poput udruge Irgun Zwei Leumi, te je odigralo nezaobilazivu ulogu u prvoj polovici sto ljea u idovskom pokretu otpora protiv britanskih mandatnih snaga u Palestini. idovstvo i Kranstvo Vraajui se na izloeni pregled idovske sud binske tragike, ustvrdimo da u njezinu korijenu lei odnos spram Kranstva. idovstvo je na planu po vijesti religije pretpostavka, temelj kranske vjere, koju nije bilo u stanju prigrliti. Drimo li se hege lijanskih kategorija, mogli bismo u Kranstvu vid jeti dijalektiki nadvladani judaizam, nadvladan da kle po crti dijalektike trijade: negare, conservare, elevare. To e rei da je u Kranstvu idovski Za kon, Mojsijev zakon, kojeg je on kao voa izabra noga naroda na temelju Saveza dobio izravno od Boga, poniten, poniten je po motivu milosti i vjere u spas to nam dolazi po Kristu Isusu. Zakon je poniten, ali je ujedno i konzerviran, uuvan j e , kako bi se ozbiljio na vioj, uzdignutoj razini i u novome kontekstu to ga uspostavlja Bogoovjek. Zato za Kranstvo nema vie u doslovnom smislu izabranoga naroda, nema vie, kako istie apostol

64

Pavao, idova i Grka, ba kao to nema vie mu karca i ene, gospodara i roba, nego na njihovo mjesto stupa Boji narod u perspektivi spasa, to e rei Kristova Crkva. Crkva je novi Izrael, kako se to kae u Poslanici idovima. No Izrael u toj Cr kvi ne sudjeluje, i to je posve oiti prvi uzrok nje govih nevolja kroz itavu njegovu povijest. Katoli ki filozof Jacques Maritain citira Pavla u Filozofiji povijesti: "Otvrdnue jednog dijela Izraela traje dok ne dou pogani u punom broju." Misli se, dok oni ne prigrle Crkvu. Potom e se i Izrael spasiti. Jo meutim nije nadolo razdoblje u kojem se taj spas dogaa. Ovu nemo idovske svijesti da pri hvati novum koji je na vlastitoj idovskoj podlozi iznikao pojavom Kranstva, na magistralan nain ralanjuje jedan autor od kojega se to moda i ne bi oekivalo: Ante Ciliga, poznati hrvatski ljevi ar, u svojim uspomenama pod naslovom Sam kroz Europu u ratu. Ciliga opisuje svoj boravak u sabir nom logoru u Jasenovcu, gdje je promatrao pona anje idovske skupine, i iz toga promatranja izveo vrlo zanimljive i dalekosene zakljuke. Zbog jed nog citata iz te knjige svjetsko je idovstvo inkri miniralo i inae vrlo neobinu i zanimljivu knjigu generala Tumana Bespua povijesne zbiljnosti, pa je tek iznuena i, uostalom, posve nedostojna isprika Predsjednika hrvatske drave svjetskomu idovstvu stavila privremenu toku na ovu nemilu aferu. idovstvo i nacija Jo je u jednom smislu idovski narod ose bujan. idovi su platonska ideja nacije, ono to na-

65

rod u samome sebi doista jest. to to znai? U raz liitim teorijama liberalnog, a i komunistikog pod rijetla navedimo kao primjer Staljinov spis o na cionalnom pitanju iz 1911, koji je postao temeljem boljevike politike spram nacionaliteta popisu ju se pojedine oznake, konstituenti nacije, kojima bi se ova nastojala definirati. Tu je rije, osobito kod Staljina, o takozvanim subjektivnim i objektiv nim karakteristikama nacije, o povijesti i tlu, o je ziku, uljudbi i drugima. idovi su u tom pogledu jedinstveni. idovski se nacionalni substrat ne moe svesti na krv, na etnikum: ve i stari idovi bili su mjeavina raz liitih naroda, koliko god da se nasuprot nacionalsocijalistikom rasizmu voli ponavljati kako su, ap surdno, jedina ista rasa moda sami idovi. Tih je mijeanja, bez obzira na izolaciju u ghettu, za sigurno bilo i u kasnijim vremenima: dostatno je ukazati na neprevidive somatske razlike u rasnom tipu Sefarda i Akenaza, junih i sjevernih idova iz dijaspore. Pa i zajednika povijest idova nakon razara nja jeruzalemskoga hrama samo je daleka, k tome mnogima j o i nepristupana, zaboravljena uspo mena. Do stvaranja izraelske drave ni omeeno tlo vie nije moglo biti determinantom nacionalne posebnosti. Stari hebrejski jezik ostao je dostupan tek rijetkim znalcima, a kroz modernu sekularizaciju izgubljeno je dobrim dijelom i uporite u specifi noj idovskoj vjeri i duhovnoj tradiciji. Pa ipak se veliki broj idova j o uvijek osjea batinicima i sudionicima j e d n e jasno odredive i zbiljski opstojee nacije. Razmiljanjem o toj zaud noj okolnosti dospijevamo i do dubljeg uvida u

66

bivstvo nacije uope: nijedan, naime, od navedenih konstitutivnih imbenika nacije nije za njezinu op stojnost bitan: ni tlo ni krv, ni povijest ni jezik; na cija je u najdubljem smislu stvar odluke, ne arbi trarne odluke kao sluajnog, samovoljnog izbora, nego u smislu egzistencijalnog pristanka, volje da se bude sudionikom u narodnom ivotu, pa i ako ta volja rezultira ugroavanjem naega vlastitog individualnog ivota pod cijenu smrti, kako se to kae. nacija je stav takve volje da se nacijom bude, znanja da se u njoj sudjeluje i osjeaja da je tako dobro i da tako treba biti. nacija je duhovni stav, nacija je posljedica nacionalizma, a ne obrat no. Osim toga, nacija, kako nam pokazuje idovski primjer, nije tek dijete francuske revolucije, u to bi nas htjeli uvjeriti liberali i marksisti. Stari idovi u svome arhajskome nacionalizmu ve su ukljuili i kseonofobine, ovinistike natruhe, bjelodane u pogrdnom, prijezirnom oznaavanju drugih naroda rijeju goyim, dakle oni koji nisu idovi, nisu iza brani, te su manje vrijedni. Slino, uostalom, smje ra i stari helenski izriaj barbaroi, barbari, a to su oni koji nisu Grci, koji ak ni govoriti ne znaju, ne go samo izgovaraju besmislene slogove, bla-bla. U tu kategoriju spada i hrvatska rije Nijemac, ovjek koji ne govori hrvatski, pa tako kao da uope i ne govori, da je nijem. "Judischer Selbsthass" Ova idovska samosvjest ima i svoje nalije. Ono je esto, i kod umnih idovskih glava a i kod obinoga puka, dolazilo do izraaja u dvojbama, autodestrukciji i mrnji spram sebe samih, u onome

67

to, kako sam naveo, Theodor Lessing zove "judischer Selbsthass". Kod Otta Weiningera on je mo da bio i jednim od povoda samoubojstva. Sam je Weininger rezignirano pisao kako je idov u svome najdubljem temelju nita jer ni u to ne vjeruje. Piui o kozmikom problemu ene, Weininger izno si ono to bi po njegovu uvjerenju bilo prava e nina emancipacija: oslobaanje ovjeka, ovjean stva, od udjela ene u sebi. na posve analogan na in drugi jedan idovski antisemit, Karl Marx, u svo j e m ranom spisu Uber die Judenfrage, O idov skom pitanju, zakljuuje kako bi se emancipacija idovstva u skrajnjoj instanci mogla sastojati samo u emancipaciji ovjeanstva od idovstva. idovstvo je na ovaj nain, preko svojih eg zemplarnih veleumova, moda tek interioriziralo agresiju kojoj je kroz svoju povijest bilo izloeno izvana. I doista, povijest je idovstva prepuna kata strofa: od egipatskog i babilonskog suanjstva pre ko ruenja Jeruzalemskoga hrama i dijaspore, povijesti pogroma i protjerivanja, pa sve do moder noga antisemitizma s kulminacijom u j o ne posve rasvijetljenim zbivanjima pod popularnim nazivom "holokaust". Antisemitizam Dimenzije ove katastrofinosti idovske sudbi ne moemo sebi zorno predoiti pomislimo li na domaaje koje za jedan povijesni narod ima okol nost da je on dva i pol milenija svojega vremen skog trajanja proivio u egzilu: hebrejski je izraz za to galut. Kako podsjea Yosef Hayim Yerushalim, i dovski je narod i nastao izvan Izraela, u Uru Kaldej-

68

skome. ivui izvan svoga primjerenoga tla, izvan sebe, od poetka je izazivao negativna uvstva svo je okolice, odbojnost u itavom rasponu izmeu antipatije i genocida. Za taj je stav stvorena ne od ve spretna, ali uvrijeena rije antisemitizam, pri emu semit, premda inae irega znaenja (potomci Noinog sina Sema meu koje spadaju i Arapi), ov dje oznaava idova. S temom antisemitizma pribliili smo se na em veeranjem predmetu odnosa idovstva i de snice, budui da su protuidovski modeli ponaa nja tradicionalno bliski desnim politikim usmjeridbama, doim je ljevica preteito kozmopolitska i internacionalistika, pa time u naelu i snoljivija spram idova. Teko je antisemitski stav svesti na jedan jed nostavni motiv. U igri je oito itav niz uzronika i imbenika, realnih i imaginarnih, sloeni spletaj predrasuda, ressentimenta, ksenofobije i ovinizma, zavisti i mrnje, pa razliitih reakcija koje dubinska psihologija smjeta u oblast takozvanih obrambenih mehanizama to prate osjeaj posvemanje frustriranosti: agresije, projekcije vlastitih slabosti na "de urnog krivca", "rtvenog jarca" koji mora ispatati za nae vlastite promaaje itd. Pritom bi bilo ne uputno zanijekati i povode koje su svojim ponaa njem, manjkavostima, zadrtostima, izolacijom, egotizmom u izobilju znali pruati i sami idovi. Da kako, antisemitizam je oduvijek odgovornost za svoje reaktivno djelovanje, krivnju za protuidovske postupke, pripisivao idovima. To meutim ne znai da su oni slobodni svake odgovornosti. ak i raz mjerno rasprostranjena teza o globalnoj idovskoj uroti, teza kojom se nastoji obuhvatiti cjelinu ne-

69

poudnoga idovskog djelovanja, djeluje na primjer uvjerljivije ako se ima na umu s kojom tvrdokornou i arogancijom male idovske klike u poje dinim narodima nastoje ultimativno i za veinski narod uvredljivo i nepodnoljivo nametati svoju ma njinsku volju i nazore. I opet: sve je poelo s neprepoznavanjem onoga pomazanika iz roda Davidova, Jehoue (= ko jemu je pomo Jahve) Mesije i Krista, kojega su idovstvu stoljeima najavljivali njegovi proroci, a kojemu ono, kada se pojavio, nije povjeravalo. Nisu idovi krivi to su ubili Krista; njegova je smrt, kao i uskrsnue, dio nebeske povijesti, jer on nije mo gao iskupiti i spasiti greni ljudski rod da nije ponio njegove grijehe i za njih bio razapet na kri. No iz kranske perspektive idovska je krivnja u tome da oni kroz itavu svoju povijest i nadalje Krista razapinju, ogluivi se o onaj neusporedivi novum kojim je Kranstvo nastupilo na razini povijesti re ligije i na razini povijesti ljudi. ak je i Rim, koji je u prvim stoljeima okrutno progonio krane, naao svoj mir s Kristom. Pitanje pomirbe Jeruza lema i Krista i nadalje ostaje otvorenim poglavljem duhovne povijesti. Pa kada je kroz kranski Sred nji vijek novarstvo kao krana nedostojno bilo preputeno idovskim lihvarima, stvoreno je tlo onome circulus vitiosus, zaaranome krugu, kojim se idove uvuklo u bavljenje nepoudnim poslo vima kako bi se na tome j o i vie nadograivala svijest o njihovoj ljudskoj nepoudnosti. Time su ve dodirnuta dva bitna kruga u ko jima se pothranjuje stav antisemitizma: vjersko-metafiziki i politiko-gospodarski. Trei tip antisemi tizma, rasno-nacionalistiki, novijega je datuma. U

70

svome poetku, nakon francuske revolucije, kon zervativna desnica, restauracija, reakcija, kontrare volucija, nastupa j o s refleksom tradicionalnoga kranskog antisemitizma, katolikog prijekora izabranome narodu koji je svojim odbacivanjem Spasitelja proigrao i svoju izabranost. Ova orijen tacija prevae j o i u protofaistikoj katolikoj, monarhistikoj, antiliberalnoj i protuidovskoj Ac tion Frangaise (utemeljenoj 1898.) Charlesa Maurrasa. Pio u Francuskoj nastaje i klasino djelo koje je potaklo glavni tijek rasizma prologa i ovoga sto ljea: Essai sur I'inegalite des races humaines (185355) koje je napisao Arthur grof de Gobineau. U ovome djelu, kao i u kasnijim Die Grundlagen des XIX. Jahrhunderts (1899) Wagnerova zeta Houstona Stewarta Chamberlaina, postavljeni su te melji modernome rasizmu, pa tako i rasistikom antisemitizmu. U Njemakoj j e , pod utjecajem francuske revo lucije i pruskih reformi, obavljena posvemanja emancipacija idova, iji su naobraeni slojevi, u znak pripravnosti na asimilaciju i potrebe za njom, a svakako manje iz vjerskih poriva, listom prela zili na protestantizam, tako i obitelji Mendelssohn, Marx. O tipino modernoj snoljivosti koja je pratila proces integracije njemakoga idovstva svjedoe glasovita Lessingova drama Nathan der Weise, kao i prosvjetiteljski opus vodeega idovskog filozofa XVIII. stoljea, Mosesa Mendelssohna. Protupokret je nastao, paradoksalno, nadahnuem iz protestant skih vrela sve do oca Reformacije Luthera i njego vih antisemitskih invektiva. Protuidovski smjer pre uzimaju Fichte i Treitschke, koji idove smatra ve-

71

likom njemakom nesreom, ali im ostavlja prostor za ponijemavanje, te kasniji rasizam i njemaki na cionalizam. Faizam i antisemitizam Faistiki pokreti artikulirali su svoj protuidovski naboj s razliitim intenzitetom. Osniva fa izma Mussolini osobno nije imao antisemitskih optereenja, ve i kao politiar potekavi iz krila socijalistike ljevice (jo kao zreo ovjek nosio je u depu Marxov medaljon). Tek pod njemakim pri tiskom donose se u Italiji idovima neskloni zakoni itavih etrnaest godina nakon faistikoga Mara na Rim, tj. preuzimanja vlasti: 1936. Pa i tada se pri mjenjuju vrlo neuredno, s malo revnosti. Koliko su neznatno idovi Italije propatili pod faistikom vlau, u kojoj su neki i sudjelovali, pokazuje i op sena studija Storia degli Ebrei italiani sotto il fascismo, koju je u vie svezaka izdao poznati po vjesniar faizma Renzo de Felice. Pojedini europski faizmi, poput rumunjske eljezne garde, odnosno Legije sv. Arkanela Miho vila pod vodstvom Codreanua i Horia Sime, ili pak madarski zelenokouljai Ferenca Szalasija Nyilaskereszt (Strijelasti krievi) istakli su se meutim znatno okrutnijim odnosom prema svojim idovima. Nacional-socijalistiki antisemitizam u Njemakoj, pak, posve je notoran. Opetovano j e , pa i iz redova simpatizera, njem a k o m e voi kao najvea pogreka nacionalsocijalistike vladavine spoitavan upravo njegov skrajnji antisemitizam. Pritom se u ovomu vidjela tek j e d n a od sluajnih znaajki nacional-socija-

72

listike ideologije i prakse, koja je iz hitlerovskoga korpusa jednostavno mogla i izostati. Istina je da je sam Hitler imao i nekih isto osobnih motiva ko ji su u njemu uvrstili antipatiju spram idova. Jo iz Prvoga svjetskog rata sjeao se uloge idova u kojima se vidjelo Zersetzer der Wehrkraft (razara e, unitavatelje obrambene sile) premda mu je upravo njemu nadreeni asnik idovskoga pod rijetla podijelio eljezni kri za vojne zasluge u to me ratu! Tijekom svoje beke mladosti, Hitler je imao prigode sluati znamenitoga gradonaelnika Karla Luegera, od kojega potjee glasovita izreka: "Tko je idov, odluujem j a . " (Wer Jud ist, bestimm' ich). Prema onima za koje je odluio da je su idovi, meutim, Lueger je mobilizirao najjae antisemitske emocije, i time je presudno utjecao na formiranje Hitlerova stava. No izvanjski motivi protuidovske politike nacional-socijalista svakako su bili presudniji nego Fuhrerov osobni osjeaj: nacionalistiki karakter Hitlerove stranke nSDAP, svjetonazorni rasizam kao dominirajua intelektualna moda u vremenu pozitivizma i materijalizma, biologizma i neodarvinizma; napokon, last but not least, nerazmjerno snaan utjecaj idova u javnom i kulturnom ivotu nje make i njihova naglaeno anacionalno-kozmopolitska orijentacija. Pouzdana istraivanja, poput knjige Philippe Burrina o Hitleru i idovima, otkri vaju, meutim, da nije postojala esto navoena fa mozna Fuhrerova zapovijed za sveopu likvidaciju idova, kao i da su nacional-socijalisti baratali s ne koliko alternativnih modela rjeenja idovskoga pi tanja, ukljuivi i prisilnu sterilizaciju, kao i iselja vanje idova u istone oblasti nakon okupacije Polj-

73

ske, ili pak na Madagaskar, gdje bi bila stvorena idovska drava. Svjetsko idovstvo Nakon prologa velerata teite idovskoga utjecaja premjeta se u Ameriku i Izrael, a preostali europski idovi brinu se zduno za to da svoj iden titet i sudbinu predoe iskljuivo u terminima holo kausta, te da na taj nain, optuivanjem i moralnim ucjenjivanjem, nadoknade dio izgubljene politikogospodarske moi koju su uivali prije zadnje ka tastrofe. Neizravan utjecaj idova u amerikoj poli tici neupitan j e , a isto tako i njihova izravna domi nacija u oblastima tako izraenog sugestivnog i manipulativnog naboja kao to su to mediji i hollywoodska filmska industrija: "Hollywood kao ameriki san idovska je ideja." veli Jill Robinson. Dio idovstva izvan Amerike organiziran je kroz male klike, koje svojim kampanjama i provo kacijama, pretjeranim zahtjevima i neumjerenim mi jeanjem u unutarnja pitanja zemalja gostoprimaca, stalnim potezanjem pitanja krivnje za zloine nad idovima, predlaganjem i poluivanjem pristra nog proidovskog zakonodavstva, de facto predstav ljaju petu kolonu onih svjetskih idovskih instanci za koje se prema njihovom ponaanju mora pret postaviti kako im ne lee na srcu interesi suvere niteta i nezavisnosti pojedinih nacionalnih drava. U isti rog pue i nemali broj vjenih zadrtih osvet nika poput ing. Simona Wiesenthala, bjelosvjetskih meetara i varalica kakav je bio pokojni nakladnik Maxwell, ili kakav je navodni dobroinitelj i finan cijski manipulator Soros, kojemu se preko krugova

74

nepopravljivih lijevo-liberalnih jugonostalgiara us pjelo infiltrirati i u hrvatski drutveno-politiki ivot. Ljudi poput Sorosa ak i ne pokuavaju prikriti svo je prave nakane, koje se sastoje u unutarnjem razaranju novoosloboenih nacionalnih drava. Tako on neskriveno svjedoi svoje poslanje: "Uspostav ljene nacionalne drave zapreka su razvoju pluralne demokracije, pa samim tim i ukljuivanju novih dr ava u meunarodne integracije." (Danas od 16. XI. 1993). Samo se po sebi razumije da ovakva rabota nije najboljom pretpostavkom jaanja simpatija za idovsku nacionalno-vjersku manjinu u nacionalnim dravama koje su lovci u mutnom poput Gyorgya Sorosa odabrali za svoje rtve. Hrvati i idovi Hrvatska je i u prolosti imala problema sa svojim idovima, iako e oni svakako biti skloniji obratnoj formulaciji. Antisemitizam je u prolom stoljeu na hrvatskome tlu znao podii glavu uvijek u trenutcima u kojima bi postalo bjelodano kako nai idovi manje dre do lojalnosti naciji u kojoj ive, a vie do suradnje s njezinim zakletim nepri jateljima. Tako su, primjerice, u Varadinu znale biti prireene prave male anticipacije onoga to su nje maki nacional-socijalisti upriliili tek 1938 kao tzv. "Reichskristallnacht", ali se taj pravedni bijes u Hr vatskoj usmjeravao iskljuivo protiv idovskih madarona. Upornije nego otvoreni antisemitizam, u Hrvatskoj se do danas javljao stanoviti nametljivi, neukusni, rekao bih ljigavi filosemitizam ba on dje gdje je trebao posluiti kao krinka kriptoantisemitskim uvstvima i primislima. Me treba po-

75

sebno ni isticati kako je takav fiiosemitizam, kojega u novije vrijeme pod pritiskom nije ostao imun ni hrvatski Predsjednik, posve krivo sredstvo udovolja vanju idovskim i hrvatskim interesima, ba kao i interesu idovsko-hrvatske pomirbe i suivota. Zapravo bi Hrvati i idovi, kao narodi srodne povijesne sudbine, sline dravotvorne volje, narodi koji su napokon donedavna dijelili i zajednikog neprijatelja velesrpsku antihrvatsku i anticionistiku jugovinu imali sve preduvjete za meusob no razumijevanje i potivanje. Ono to je za idove holokaust, shoa, za Hrvate je Bleiburg. Ono to je za Hrvate Deseti Travnja, za idove je njihov dan dravnosti u dravi Izrael, Jom Haazmaut. napokon, dvojica hrvatskih idova proslavili su se u izraelskoj vojsci kao generali: David-Dado Elazar i Chaim bar Lev. A u Hrvatskoj mnogi su idovi u raznim obla stima znanja i djela ostavili znaajnijih tragova: od skladatelja Lisinskoga preko politiara Josipa Fran ka, ustaa prvog dana Singera i Kremzira, pa do filmskog producenta Branka Lustiga ili matematia ra Darka Veljana, da spomenem samo neke meu mnogima. Dodiri Hrvata i idova seu u daleku prolost. Moemo zamisliti da je do prvih susreta sa starim iranskim protohrvatima dolo j o u vrijeme idov skoga babilonskog suanjstva. Iz prvih stoljea po slije Krista potjeu tragovi idovskoga naseljavanja u podruje kasnije Hrvatske, u Solin. U Srednjem Vijeku jedan hrvatski vladar, vjerojatno knez Trpi mir, alje u Arabiju izaslanstvo vladaru Oebarima. Poslanici su idovi: Mar-aul i Mar-Josef. idovi u nekoliko etapa doseljavaju u Hr vatsku. U Dalmaciji su od rimskih vremena, u Bosni

76

nakon progona iz panjolske 1492, a posljednji je veliki priljev u Sjevernoj Hrvatskoj za Marije Terezije. Otac Domovine Ante Starevi nema protuidovskih ressentimenta, pa je i pokrtenog osjekog idova Josipa Franka odredio za nasljednika. Za raz liku od Radia, koji je u poetku svoje djelatnosti pisao antisemitskih tekstova to se danas malo zna Starevi kao uenik francuske revolucije ampion je nacionalne snoljivosti, te prua ruku i idu i Ciganu, ak veli: "Makar se svi proglasili za Hotentote, samo da budemo svi slobodni i sretni." Starevi ne vjeruje u iste rase: "Svak je narod smjesa razlinih naroda, razline krvi." Starevievi sljedbenici u Ustakom pokretu, logikom ratnoga saveznitva, prihvatili su pod nje makim pritiskom neke protuidovske mjere. Bio je to duh vremena i antisemitizam je postao po sebi razumljivim sastojkom vladajue faistike mode u politici. Teko je bilo odoljeti tom epohalnom ras poloenju. Tako je ve 30. travnja 1941 donesena "Zakonska uredba o rasnoj pripadnosti", koja je za idove predviala obvezu prijavljivanja, ogranienja gibanja, noenje ute zvijezde i neke druge mjere diskriminacije. Stanovit je broj idova interniran u sabirne logore, neki od njih predani su na zahtijev njemakom savezniku, te transportirani u njemake radne i kanjenike logore, gdje ih je dio umro: od bolesti, gladi a svakako i kao rtve iivljavanja ne kih logorskih zapovjednika. U isto vrijeme, mnogi hrvatski privatnici, kao i vrhovi Crkve i drave nadbiskup Stepinac, mini star Artukovi i drugi nairoko su nastojali izigrati nametnute propise i spasili su znatan broj idovskih sugraana. Mnoge je titila i dodue groteskna, ali

77

ne manje spasonosna institucija tzv. "poasnog arijstva". Brojni su idovi poasni Arijci koji su zauzi mali istaknuta mjesta u politikom i javnom ivotu Nezavisne Drave Hrvatske. Spomenut u samo ne ka imena potpunih ili poluidova: Lehner, Vilek, barun Gutman, Stipe Mosner, Oktavijan Svjei (Frisch), Diamantenstein, Ivo Korsky... idova je bilo i medu ustakim veteranima, a pogotovu u regularnim postrojbama domobranske vojske, kao i u elitnoj, junakoj Crnoj Legiji. O tome sam de taljno pisao na drugom mjestu. U vrhovima usta ke vlasti vei je broj dunosnika bio oenjen i dovkama ili je i sam imao idovske krvi. Sin voj skovoe, marala Kvaternika, Eugen-Dido; takoer, Slavko Kvaternik, naime, oenio je ker prava koga voe Josipa Franka, koji je bio pokrteni osjeki idov. Napokon, zagrebaka sinagoga funk cionirala je kroz ratno vrijeme iako je zgrada bila sruena, pa je i organizirala slanje poklon-paketa interniranim idovima, a u Sarajevu postojale su ak dvije sinagoge: jedna akenaska, druga sefard ska, i za obje postojali su posebni ustaki povjere nici. Na sve ove okolnosti reagirao je poetkom 1943 njemaki Sturmbannfuhrer Hans Helm, koji se u dopisu njemakome poklisaru u Zagrebu Siegfriedu Kascheu gorko potuio kako Hrvatska, za raz liku od tadanje N edieve Srbije, j o ni izdaleka nije "judenfrei". Konac prologa velerata mali je broj idova doekao u Hrvatskoj: stradalima i nestalima mora mo pribrojiti one koji su izbjegli u strane zemlje: Izrael, Ameriku, Italiju, Srbiju i druge. Na zadnjem popisu puanstva, odranom j o pod pokojnom tvo-

78

revinom, koja j e , zbog malobrojnosti idova, svoga hinjenog komunistikog internacionalizma, te parti zanskoga pedigrea idovske zajednice ovoj bila na klonjena kao idovi izjasnile su se 603 osobe. Zanimljivo je da idovska Opina u Zagrebu navodi kao svoje lanove puno vei broj ljudi. Bit e to i plod njezine pripravnosti da u svoje redove ula njuje i pojedince poluidovskog ili neidovskog pod rijetla, koji vjeruju da se u zavjetrini i pod zatitom rasne nedodirljivosti mogu obavljati poslovi to ih je inae uputnije izbjegavati. Zagrebaki ghetto N esporazumi i sukobi hrvatskih nacionalnih snaga, a ovdje imam u vidu novu Hrvatsku Des nicu, s dijelom idovskoga estabiishmenta u naoj zemlji dobrim dijelom i potjeu od neprozirne tajnovitosti i getoistike izolacije koje krase dje latnost zagrebake Opine, njihovo openito pona anje poesto prelazi granicu korektne lojalnosti i uljuene diplomacije, njezina uprava uvela je obiaj redovitog dijeljenja packi hrvatskoj vlasti, objavlji vanja cjepidlakih, provokativnih i ucjenjivakih priopenja, u kojima se nerijetko poduzima mije anje u unutarnje hrvatske stvari i vrijeanje hrvat skih nacionalnih vrednota. Sama zgrada idovske opine za hrvatske je dravne novce luksuzno reno virana i ruiasto obojena u jednoj lijepoj zagre bakoj ulici, u kojoj je inae sve ostalo, zahva ljujui maru neprijateljskoga reima, sivo i smee. Mjere kontrole pri ulasku u zgradu neusporedive su i s najbolje uvanim hrvatskim dravnim ustanova ma. "Bilten", glasilo idovske opine, itavu prolu

79

godinu izlazio je bez naznake cijene, jer gospoda nisu mogla prihvatiti mrsku im kunu. Deklarirani ateisti i dojueranji partijski sekretari na vlasti u Opini zamrznuli su rad vjerske sekcije, najurili na nedostojan i poniavajui nain vjersku osobu, kan tora i predmolitelja, te, premda bezboni komunisti, sami preuzeli voenje religioznih praksi, meu nji ma i sluenje ekumenske mise s Kardinalom Kuhariem u zagrebakoj katedrali! Pomisli li se na jugo-komunistiki, pa i etniki pedigre nekih vodeih ljudi idovske opine, kao i na, najblae reeno, mutne poslove koje oni podu zimaju zatieni optubom antisemitizma prema svakome tko bi ih se usudio raskrinkati shvat ljivo je kako ovakva postava i ovakva djelatnost ne kih, danas vodeih krugova hrvatskoga idovstva nipoto ne moe pospjeiti razumijevanje i stva ranje povjerenja u odnosima s veinskim narodom, naprotiv, ispadi poput onoga s poklonjenim kipom Mojsija to ga je Opini darovala obitelj Ivana Metrovia da bi ovaj na prigodnoj sveanosti bio na zvan "amerikim kiparom" i autorom mauzoleja na beogradskoj Avali; uvredljiva zabrana hrvatskim ka tolicima da kroe u prostorije idovske sinagoge; uporno odbijanje da se idovskom pjevakom zbo ru promijeni sramotno ime "Moa Pijade"; sustavno nazivanje idovske opine srpskim imenom "jevrejske", itd. itd. sve te dakle smiljene provokacije u stanju su poluiti jedino porast protuidovskih uvstava, koja e se lako prenijeti i na onu potenu i lojalnu idovsku veinu u Hrvatskoj.

80

Mazohistiki kult rtve Promatranje stanja, odnosa i mehanizama dje lovanja zagrebake idovske zajednice, koja uosta lom svojim ponaanjem u detalje nalii usporedivim zajednicama u svijetu, u Njemakoj, Americi i dru gdje nije za nas zanimljivo samo iz nacionalno-politikoga kuta. Ono pomnijem pogledu i podrob nijoj ralambi prua i nesluene, dragocjene uvide u tajne idovske nacionalne due. idovskom se psihologijom, dakako, bave ve i uhodani stereotipi i klieji koji stvar neizbjeno pojednostavljuju, pa i iskrivljuju, pa da, poput svih stereotipa i klieja, ipak djelomice zahvate i u samu bit. Tako se ido vima i njihovoj zajednici rado pripisuju oznake kao autizam, ovinizam, umiljenost, beutnost, tenja svjetskoj vladavini, sklonost alopojkama i melan koliji, izolaciji i ghettu, kritizerstvo, nihilizam, cini zam, krtost, zadrtost, nereligioznost, ali i mo uivljavanja, osjeajnost, spretnost u novarskim poslo vima, solidarnost, via kreativnost itd. Postoji jedna znaajka idovskoga nacionalnog karaktera, osobito pojaana nakon Drugoga svjet skog rata, koju idovi dodue donekle dijele s dru gim narodima, pa i Hrvatima, ali su je kao nijedan drugi narod uspjeli kapitalizirati u svrhe j e d n e vir tuozne i beskrupulozne manipulacije itavim svije tom. To je idovska strast njegovanja kulta i mita vlastite rtve. Svaki je narod, po jednom sofizmu udoredne svijesti, u odreenoj mjeri sklon pretjeravati svoje rtve kako bi kroz veu pretrpljenu pat nju zaradio veu suut i moralno uvaenje svoga muenitva. No idovi su za taj posao specijalizi rani, oni su njime iskreno oduevljeni. Ta navada ide dotle da oni itav svoj identitet naroda Knjige,

81

proroka i psalama, mislilaca i umjetnika, itavo bo gatstvo svoje neusporedive tradicije izabranoga naroda, itav metafiziki misterij idovske sudbine u vremenu svode na injenicu svoga stradalatva u ovom stoljeu. Namjesto dvanaest plemena Izraelovih pojavilo se dvanaest sabirnih logora: Auschwitz, Dachau, Bergen-Belsen e tutti quanti, ija imena ritualno, u zapomauem tonu, pjeva kantor tijekom slube Boje uz Kadi, molitvu u slavu Bo ga za mrtve. Potreba je idovske due da sebe ne doivi kao jednu meu rtvama, nego kao apsolutnu rtvu po sebi. Tek ta mistifikacija opskrbljuje je kompe tencijom da zauzme stav apsolutnoga suca nad svi jetom i pribavlja joj sva prava koja proizlaze iz toga samoproglaenog stanja. Ova struktura osobito se bjelodano oituje u idovskom odnosu prema Ni jemcima. idovi su vjene i apsolutne rtve, a Ni jemci su svedeni na ono to su im dosudili sluajni ratni pobjednici: oni su apsolutni i vjeni krivci za zloin kakav ne pozna svjetska povijest. U svome posluno poprimljenom nacional-mazohizmu, nakon svih udesa denacifikacije, nadvladavanja prolosti i preodgoja, Nijemci su se poeli ponaati tono onako kako to od njih oekuje neprijateljski, idov ski klie. Dok ne prou dokraja svoju katarzu i ne osvoje ponovno svoj zatomljeni ponos i dostojan stvo, Nijemci e u ovom smislu i nadalje biti nita drugo doli negativna idovska projekcija, fantom o vinistike svijesti. Ovaj odnos, mutatis mutandis, moe se pratiti i u idovskom odnosu prema Hrva tima. I tako se ini da ova idovska nekrofilija, ova negativna zaljubljenost u holokaust, slui ustraj-

82

nome uzgajanju mita o vlastitoj ugroenosti. Ne uvia se pritom da ovakvo provokativno prizivanje vraga uistinu moe uslijediti dospjevanju u stvarnu ugroenost po onom anglosaksonskom naelu o prorotvu koje samo sebe ispunja: self fulfilling pro phecy. Sva ta idovska sado-mazohistika psiholo gija poiva preteito na nesvjesnim instinktima i re fleksima, na spontanim, nepromiljenim automatiz mima. Zato idovi, suoeni s razotkrivanjem tih svojih skrivenih mehanizama, reagiraju iskrenom ljutnjom. Vrlo se rijetko dogaa da u idovskim kru govima potekne svjestan uvid u taj duevni sklop praen kritinim stavom i eljom da se on izmijeni. Jedan primjer j e s t uvodnik Petera Sichrovskog "Wenn Erinnerung Belastung wird. Schopfen wir Identitat nur noch aus der Verfolgung?" objavljen prologa proljea u tjedniku Allgemeine Judische Wochenzeitung. To je pravo pitanje, to je klju i dovskog odnosa prema sebi i prema drugima! Au tor se nadalje pita: "Gdje nam je ponos, normalnost? Gdje nam je nestala naa ivotna radost, lakoa, naa drskost?" Promatrajui ove bezbrojne alosne i prijekora itavom svijetu pune Auschwitzface, ovjek se s tim rijeima moe samo suglasiti. Magine rijei U njegovanju svoga kulta apsolutne rtve i dovska nekrofilija razvila je i do virtuoznosti usavr ila stvaranje onoga to sam nazvao maginim rije ima. To su izriaji koji se koriste kao toke krista lizacije u naem sluaju protuhrvatske, ali isto tako i protunjemake mrnje, te slue u svrhe polemike protiv osoba bliskih u prostoru i vremenu koje su

83

im se nale na udaru. Tu su tabuizirane rijei, tabu izirane ne u smislu zabrane uporabe nego u smislu zabrane kritinoga razmiljanja o njihovu znaenju i smislu, dakle rijei koje su nedodirljive, sakrosanktne. Te rijei ispunjene su snanim emocionalnim nabojem i smiljene su da i u auditoriju potaknu odgovarajue emocije, poglavito gaenje, zgraanje i gnuanje, nije im cilj poluiti normalnu alost, tu gu ili suut nego manipulativno mobilizirati na mr nju i osvetu, potvrujui istodobno idovsku izabranost u apsolutnoj rtvi, i legitimaciju svjetskoga suca. Na planetarnome planu najee su u uporabi magine rijei "auvic", "holokaust" i "naci", a sli nu ulogu igra i ime njemakog vode, "hitler". U de taljnoj analogiji s ovim popisom stoje i magine rijei za hrvatsku uporabu: "jasenovac", "ustaa" pa i "domobran", a od imena na osobitu su glasu "paveli", "artukovi" i "luburi", doim je svima ovima nadreena openita magijska rije "endehazija". S obnovom hrvatske nezavisnosti iznjedrile su se, u novom dravotvornom svakodnevlju, i nove magi ne rijei: "budak", "kuna", "trg rtava faizma" ili "bespua povijesne zbiljnosti". Uporaba ovih rijei tako je smiljena da je svaki otpor protiv njih uzaludan i koristi se tek za podkrijepu ve unaprijed skovanih optubi, naivno je oekivati da bi koja od ovih rijei, svojim po stupnim linjanjem, mogla dokinuti i optube; ne stane li iz uporabe jedna, odmah e se na njezino mjesto domisliti drugoj.

84

Mitos Auschwitz Vodeoj maginoj rijei, "auvic", nesluenu snagu pridaje mit o apsolutnoj neusporedivosti isto imenoga sabirnog logora s bilo ime u prostoru i vremenu. Pritom je empirijski nedvojbeno posto janje Auschwitza, kao i mnogobrojnih zloina koji se vezuju uz njega. Auschwitz kao takav jest zbilj nost i nije mit. No, ujedno, on je mitologiziran, mi stificiran za svrhe vjenoga uzgoja mrnje i osvete. U interesu je manipulacije idovskim rtvama da se on nipoto ne smije demistificirati, svesti na real ne, prave dimenzije. Auschwitz se, vele idovi i nji hovi ulizice, ne smije "relativizirati". No upravo se o tome radi da se on mora relativizirati, kao to se relativizirati mora i sve drugo u naemu relativ nom svijetu. Sve se mora staviti u odreeni prostorno-vremenski kontekst, u odreenu relaciju, ako ga uope elimo shvatiti. Inae e predstavljati tek monstruoznu fikciju i konstrukciju mitologizirajue svijesti. Ne elimo li neto relativizirati, onda ga mo ramo apsolutizirati, to idovi s Auschwitzom posve otvoreno i nastoje. Meutim, nita na ovome svije tu nije apsolutno; apsolutan, vjean i nepromjenjiv samo je Bog u svojoj onostranoj transcendenciji. Apsolutiziranje Auschwitza ima i svoje posve opipljive, reklo bi se, dnevne posljedice. Nedavno je iznova pokrenuto pitanje male crkvice na tlu bivega logora, to su j e , mislim, podigle Karmelianke, kako bi se tamo molile za sve mrtve, a kako je poznato, Auschwitz nije bio idovski, nego meu narodni sabirni i radni logor. No idovima tamo ne treba ni suuti ni kranskih molitvi; njima treba apsolutni monopol na Auschwitz, jer inae ne osta je puno ni od mita o apsolutnoj rtvi. I stoga je

85

na tom tlu ovih dana vrhovni poljski rabin sebi mo gao priutiti i teko shvatljivu bogohulnu eskapadu, zazivajui Boga da ne oprosti graditeljima onih kre matorija u Auschwitzu, te da se sjeti koliko je ljudi On, Bog tamo izgubio: kao da Bog po svojoj naravi nije Bog pratanja, kao da On umrle zauvijek gubi i kao da se On, Sveznajui, na poticaj svoga svee nika, ima neega "prisjeati"! Kabalistikih est milijuna U potporu mita o Auschwitzu lansirana je i brojka od navodno est milijuna idova stradalih u dogoajima vezanima za proli svjetski rat. Svojom neupitnou i nedodirljivou, ta brojka poprima sva obiljeja magijskih moi, uklapajui se u okult nu magiju cifara razvijenu u mistinoj tradiciji i dovske Kabale. Ta magijska brojka u nekim je zem ljama i zakonom zatiena, pa se tako za nijekanje svete cifre moe u njemakoj zaraditi ne samo vi soka novana globa, nego i zatvor, doim idovske instance trae j o drakonskije kazne, koje e, po znaje li se bezgranina uviavnost njemakoga nacional-mazohizma spram ovakvih zahtjeva, ubrzo biti i propisane. U usporedbi s ovom dunou pla anja moralne i materijalne odtete bez kraja i kon ca, malo vrijedi ustavno naelo slobode znanstve nog istraivanja, kao i okolnost da privilegijski proidovski zakoni mogu samo potpiriti antisemitske strasti. N aalost se i hrvatski predsjednik Tuman svo j e d o b n o morao ispriati kabalistikoj magiji, pri znajui zahtijevanih "est milijuna" kao povijesnu injenicu, iako su ve i idovski krugovi broj ukup-

86

nih rtava u Auschwitzu smanjili za neka 3 puta, pa je pitanje odakle e se onda popuniti onih 6 milijuna. Ali, nije rije o povijesnim injenicama, nego o mitologiji i magiji. Megalomanska pretjeri vanja s brojkama stradalih nama su i predobro po znata na sluaju Jasenovca. Pa ako netko ima pra vo iz povijesnih, udorednih, nacionalnih razloga za nijekati mit Jasenovca, a ima ga, s istim razlozima to pravo ima i u sluaju Auschwitza. idovski holokaust povijesna je tema kao i bilo koja druga, i za nju ne moe vrijediti iznimka iz naela slobode znanstvenog istraivanja. Poten napor na razotkrivanju istine ne moe se kriminalizirati. A ve i sam izriaj holokaust svojom netonou (jer oznaava rtvu paljenicu, kod koje je u staroj Grkoj bila rtvovana cijela ivotinja!) pot hranjuje mistifikatorske strasti. Hoe se prikazati kako je samo jedna strana poinila ratni zloin, i to zloin j o nevienih razmjera, te se na taj nain elegantno ekskulpiraju svi zloini pobjednike stra ne, od Katyna do Bleiburga; od Hiroshime do Dresdena; od udjela saveznike krivnje za Drugi svjetski rat, pa do pomora skoro jednoga milijuna njema kih ratnih zarobljenika u amerikim i francuskim logorima poslije 1945, o emu ve postoji iscrpna literatura (v. napr. James Bacque, Der geplante Tod. Deutsche Kriegsgefangene in amerikanischen u. franzosischen Lagern 19451946, Ullstein 1990). Revizionizam Mitologizaciji nedavne prolosti u smislu apso lutiziranja osovinskoga zloina moemo se i mora mo usprotiviti kritinim dovoenjem u pitanje na-

87

metnute, retuirane, falsificirane historiografske ver zije ratnih pobjednika. Jo od pedesetih godina ra ste tzv. "revizionistika" literatura, koja je upravo to postavila za cilj. Na ovomu poslu istakla se ve itava plejada autora: Paul Rassinier, Robert Faurisson, Jean Claude Pressac u Francuskoj; Arthur A. Butz i Richard fiarwood u Americi; nadalje, Nijemci Thies Christophersen, Wilhelm Staglich, Udo Walendy, donekle i pokojni Helmut Diwald, pa za nas osobito znaajan britanski Rus Nikolaj grof Tolstoy, te engleski povjesniar David Irving. U okruju Nove Desnice, revizionistike je napore zduno podupirao njezin duhovni otac Armin Mohler, a blizak im je i glasoviti Ernst Nolte. On je 1986, isprva kroz seriju itateljskih dopisa u listu Frankfurter Allgemeine Zeitung, potakao glasoviti Mistorikerstreit, prijepor koji je zamisliv samo j o u Njemakoj i moda j o u Hrvatskoj: je li Auschwitz crimen maximum? Nolte hoe relativizirati, i zato je potpao pod unakrsnu paljbu ljeviarskih mazohista. Kao znanstvenik, izja snio se u prilog revizionistikih istraivanja, ak i ako ona ne bi umanjila iznos njemake krivnje: znanstvena istina mora se braniti protiv represije i politikantskih interesa. ovinistiko krilo idovske zajednice, meutim, meu svojim strategijama imunizacije razvilo je i sljedei obrambeni refleks: na svaki pokuaj revizionistikoga preispitivanja pobjednikih dogmi, oni uzvraaju uvjeravanjem kako ne ivimo u prolosti i kako prolost treba prepustiti mrtvima. Oni, me utim, za sebe ipak prisvajaju pravo da ive i u prolosti i od prolosti, samo ako je ona tumaena sukladno njihovim shvaanjima i potrebama. Da pae, svaka samoobrana protiv ritualnih idovskih

88

optubi za antisemitizam prikazuje se kao potvrda tih optubi: eto, brane se, poriu svoj antisemiti zam, dakle su ipak prikriveni antisemiti! Mije dobro ni priznati svoje grijehe i ispriati se, kako je to na nesreu mislio da mora uiniti hrvatski Predsjed nik. Isprika e, naime, spremno biti i sama doeka na na no kao navodni dokaz licemjerja i neiskre nosti i znak pragmatinog ustupka pod pritiscima. Ma taj nain vi ete u svakom sluaju, kako god okrenuli, ispasti antisemit, jer kad ne bi bilo anti semita, ne bi imala uinka idovska mitologija r tve, koja prua legitimaciju za strani sud nad ita vim svijetom. Program Nove Hrvatske Desnice Dopustite mi da zakljuim. Last but not least, tema s naeg plakata: Nova Hrvatska Desnica. Na kon to je biva Hrvatska Stranka Prava Dobroslava Parage definitivno skrenula u vode lijevog liberaliz ma pogledajte samo tko mu je ovih dana na sa boru bio koalicijski partner! i nakon to se pre tvorila u stranku (srbo)ljudskih prava, a imajui na umu slabost i razjedinjenost, narcizam i protumanovski konformizam stranica s parapravakog i kvazidesniarskog krila pojavila se potreba za stvaranjem posve nove, jake udruge hrvatske des nice, koja nee biti ovisna ni o kome, i koja nee imati dlake na jeziku, nego e stvari nemilosrdno nazivati svojim imenom. Naa se udruga, radije bih je nazvao pokretom nego strankom, nalazi usred priprema svoga utemeljiteljskog Sabora i pred zahtjevom za registracijom. Poduzeli smo ozbiljno se pripraviti za slijedee par-

89

lamentarne izbore. Za ovih pola godine, otkako je Nova Desnica najavljena, postigli smo publicitet s kojim moramo biti zadovoljni. Osim openite promibe, pokrenut je i povremeni bulletin Desniar, a planiran je i redoviti mjesenik pod nazivom Ultra. Okupili smo ve znatan broj potencijalnih la nova u svim hrvatskim pokrajinama, postavili te melje svojoj politikoj ideologiji i zapoeli plodnu suradnju s udrugama europske nacionalistike de snice, navlastito njemake. Osobitu pozornost po sveujemo radu s mladei, koja kod nas ne pred stavlja tek nesamostalni privjesak i ekspozituru od luka vodstva, nego j o j je preputena znatna auto nomija i inicijativa. Osim nae borbene mladei, oslanjamo se na pristae iz redova razoarane i poniene hrvatske vojske, nae brae Bonjaka-muslimana, dravotvo rne emigracije, invalida, prognanika, svih koji trpe. Nova Hrvatska Desnica raa se na tradicijama eu ropskoga konzervatizma i reakcije, kontrarevolucije i restauracije; ali isto tako i ovovjekih neokonzervativnih strujanja, napose Konzervativne Revolucije iz Weimarske Njemake, francuske i njemake nove Desnice te desniarskih politikih strujanja naega stoljea. Smatramo se batinikom grko-rimsko-kranskoga kontinuuma, a u hrvatskim koordinatama pravakog dravotvorstva Ante Starevia i njegovih sljedbenika u Ustakom pokretu. Nova Hrvatska Desnica je nacionalistika, zao kupljena potrebom da se srpska pobuna u hrvat skim zemljama konano neutralizira, zalae se za jaku vojsku, militarizaciju zemlje, uvoenje enske vojne obveze i rat do pobjede kada za njega sazriju uvjeti. Hoemo jaku dravu, uinkovitu i oslobo-

90

enu balasta birokracije, ne protivimo se ponovnoj uspostavi hrvatskoga kraljevstva ako se za nju stvo re povoljne pretpostavke, a u meuvremenu zala emo se za predsjedniku republiku. Zahtijevamo potpunu suverenost u voenju vanjske politike, odabir pravih saveznika i suradnju s europskim osloboditeljskim gibanjima. Protivimo se tehno-birokratskoj Europi ogranienog suvereniteta, zalaemo se za Europu suverenih, slobodnih i nezavisnih do movina, nacionalnih drava. Dugorono nam pred oima lebdi vizija nestra nakog, stalekog Sabora i korporativno-organskog, solidaristikog ustroja narodnoga bia. Protivnici smo regionalizma, ali ne i regija. elimo se boriti za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u svojim povi jesnim, etnikim, geopolitikim i prirodnim granica ma. Povrat prognanika moemo organizirati tek na kon povrata teritorija na koje e se oni vraati. U narodno-dravnu cjelinu ukljuujemo i nedjeljivi prostor Bosne i Hercegovine, ije se jedinstvo s os tatkom Hrvatske moe ustrojiti po dogovorenom modelu. Takoer emo poraditi na stvaranju realnih preduvjeta za prestanak odlijeva hrvatske nacional ne substance, i povratak politike i gospodarske emigracije. Nova Hrvatska Desnica zastupa konkretne, od mjerene, primjerene slobotine i pravice. Socijalnu politiku upisujemo u svoj program velikim slovima. Socijalna politika ne moe biti monopolom ljevice, koja je ionako nikada nije bila u stanju provoditi. Zastupamo i u gospodarstvu, koliko je god mogue, oslon na vlastite snage i izgradnju vlastite gospo darske infrastrukture. Protivimo se svim vidovima ta kozvane pretvorbe i neviene korupcije koja je pra-

91

ti. Razradit emo opsean program revitalizacije sela i seljakoga stalea, te obnove poljodjelstva. Zatitu ljudskoga okolia smatramo politikom dunou u najdubljem smislu, nacionalnom i konzervativnom. Iznijet emo i konkretan program tvarne obnove Hr vatske, koju je opustoio ne samo ovaj rat, nego i polustoljetni kriminalni reim titovskih i velesrpskih jugo-komunista. Nova Hrvatska Desnica stvorit e preduvjete za uinkovitu zatitu nacionalne uljudbe, napose hrvat skoga jezika, kao i njegov daljnji razvoj i standar dizaciju. Pozornost e m o posvetiti odgoju elita na svim podrujima narodnoga ivota. Poradit emo na stvaranju preduvjeta za obnovu tradicionalne, narav ne i organski izrasle podjele uloga meu spolovima. Ponovno emo uspostaviti Hrvatsku Pravoslavnu Cr kvu kao pouzdanu branu srpskim imperijalnim pre sizanjima i tihom etnocidu posrbljavanjem hrvatskih pravoslavaca. Donijet emo djelotvoran zakon o za titi hrvatske mladei i program njezine mobilizacije. Uvest emo ope pravo na besplatnu zdravstvenu zatitu. Stvorit emo pretpostavke za dostojan i do stojanstven ivot, te pruanje primjerene nadokna de naim borcima, invalidima i njihovim obiteljima. Uvest emo, radi pospjeivanja narodnoga zdravlja, a i iz dobro shvaenoga nacionalnog interesa, po sebno ministarstvo hrvatskoga porta. (Ve imamo i ministra. Neu vam odati ime, sjedi ovdje u pu blici.) Napokon, vrijeme je da se poduzme rehabili tacija Nezavisne Drave Hrvatske i Ustakoga pokre ta u njihovoj zdravoj jezgri, u onome u emu su ivi, a ne mrtvi, i ime nas vode naprijed, a ne natrag. Pravo na prosudbu o vlastitoj prolosti ima prije svih drugih, prije svih kozmopolitskih klika,

92

kontrolnih komisija i pobjednikih koalicija sam hrvatski narod. A svi oni koji su na sebe navukli krivnju protuhrvatskih ina tijekom obiju YU-tvorevina, kao i tijekom NDH i ove nae Republike Hr vatske, bit e egzemplarno kanjeni. Za nekoliko kapitalnih zloina mora stajati na raspolaganju i kapitalna, smrtna kazna, a nasilni pobaaj takoer emo zabraniti pod prijetnjom smrtne kazne. Daka ko da se ona nee u svakom konkretnom sluaju izricati i izvravati, a da uz zabranu abortusa ide i dunost drave da majci i djetetu, uope obitelji, osigura dostojan ivot. Nova Hrvatska Desnica hotimice je uzela takvo ime i kako bi podsjetila na svoje inspiracije u dje lima predstavnika nove Desnice, francuske nouvelle Droite, iji je glavni predstavnik Alain de Benoist a duhovni otac i mentor vicarski Nijemac, Jaspersov doktorand i negdanji tajnik Ernsta Jungera, Armin Mohler. Valja ipak jasno ukazati i na razlike koje nas dijele od ove francuske kole. Dok oni, po uzoru na tzv. novu ljevicu ezdesetosmaku, ko ja ih je kao reakciju i dozvala u ivot, provode tek kulturnu revoluciju s desna, mi hoemo biti i po litika snaga. Drugo, prihvaamo i zasade tradicio nalnoga konzervatizma, koji kod Francuza loije prolazi esto i na raun nekih izravnih utjecaja s lijeva. Napokon: francuska nova Desnica zastupa osebujni neopoganizam, iskljuujui batinu judeokranskoga, kojemu se nepravedno pripisuju uni verzalizam i egalitarizam. Kranstvo u svojoj biti nipoto nije univerzalistiko, jer ono prihvaa etni ki pluralitet, a nije ni egalitaristiko: ljudi su s Boje visine, stvoreni na sliku i priliku Boju, dodue jed naki, no na o v o m e svijetu oni se stubokom razli-

93

kuju, pa i po razliitim darovima koje su pojedini meu njima primili od Duha Svetoga. Nova Hrvatska Desnica i idovi Nova Hrvatska Desnica, kojoj je ovih mjeseci pripisano svakojakih besmislica, ne kani otvarati lo gore za istrebljivanje Cigana, Srba i idova, kako je to ovih dana stupidno ponovio Dobrosiav Paraga. rio, sabirni logori i nisu neko veliko udo. Englezi su ih izmislili u englesko-burskomu ratu u Junoj Africi, a oduevljeno su ih prihvatili i ljevica i des nica i centar, normalno je da drava u ratnom sta nju osjeti potrebu potencijalne neprijatelje drati pod nadzorom. Tako bi i jednome Pejnoviu primje renije mjesto bio neki uljueniji radni logor, nego da svakodnevno gostuje na hrvatskoj TV i preko ekrana servira svoju antihrvatsku propagandu u stilu "Juga je bila bolja". Nova Hrvatska Desnica doekana je na no od zagrebake idovske opine. Mladim Desniarima pripisali su neki nepostojei letak, a meni su zabranili uporabu svoje knjinice i ostalih prostorija. Da je to neka hrvatska organizacija zabranila ulaz idovima, prosvjedi kojekakvih udruga za ljudska prava neko liko bi puta obletjeli globus. Pa ipak, nama ne pada na pamet otvarati idovsko pitanje; oni su ga otvo rili. to se tie Nove Hrvatske Desnice, ona pozdrav lja nedavni osnutak Hrvatsko-Izraelskoga Drutva kao znak da u idovskoj zajednici nisu posve pre vladale nerazboritost, zadrtost i mrnja. I sami e mo se zalagati za uspostavu normalnih i prijateljskih meudravnih odnosa izmeu Hrvatske i Izraela, na temeljima dosljednog potivanja i meusobnog

94

nemijeanja u unutarnje poslove. Osim toga, u naj skorije vrijeme zatrait emo osnutak mjeovite saborsko-vladine komisije sa zadaom da ispita utemeljenost niza argumentiranih optubi protiv vodeih lanova zagrebake idovske opine, koje je opin stvu podastro najureni kantor i predmolitelj NatanNino Mandelsamen. U sluaju da se ustvrdi konkret na krivnja, trait emo da bez odgode progovori pravna drava, na koju se tako rado pozivaju. Bilo bi nam svakako drae da se nai idovi u veem broju ponaaju poput onoga rabi Goldsteina nije u rodu s mimarijancem kojemu su, ako se dobro sjeam, 67 lanova obitelji nestali u Auschwitzu, i koji je Nijemce pozivao da se ne stide, jer su veliki narod, traio ih da hodaju us pravno i govorio im, posve nestarozavjetnim rje nikom, da je njegova osveta oprost. Naravno da ga je Heinz Galinski iz berlinske idovske opine izopio poput naeg Mandelsamena. A da je i u na oj sredini znalo biti odvanih mueva poput berlin skoga rabinera, neka posvjedoi slijedei navod idovskoga pravaa M oskovia (iz Hrvatskog Prava 1899), koji ak nije bio ni pokrten, i time u za vriti: "Nam Izraelanom nieu hrvatstvo i patrioti zam, pae nam i brane da budemo hrvatski patrioti, ali mogu ovdje sveano i odluno izjaviti, niekali oni nama koliko im drago hrvatstvo i patriotizam, zabranit nam se ne moe, da ljubimo nau hrvat sku domovinu. Onu svetu vatru hrvatskog rodoljub lja, koja gori i u srdcih Izraelana jednako, kao i u srdcih katolikah, grko-istonjakah i muhamedanacah, ne moe vika i hajka nikakvih patentiranih rodoljubah ugasnuti, niti zaprieiti, da iz naeg pe-

95

pela kao i iz vaeg postane gruda hrvatske zemlje. I da nas tjerate iz Hrvatske, mi ne idemo, j e r smo Hrvati; mi ju ne ostavljamo, jer smo ovdje ugledali svjetlo Boje, ovo nam je domovina, pa imamo i pravo i dunost boriti se za sreu i slobodu nae otadbine. I mi, Izraelani, Starevianci, radit emo do zadnjega naega daha za slobodu i sreu Hrvat ske, pod barjakom iste stranke prava, a pod ge slom: Hrvatska-Hrvatima! (Burno i dugotrajno klica nje: ivio!)"

Veljaa

1995.

96

ADOLF HITLER

97

ADOLF HITLER OVJEK STOLJEA

Jo od djetinjstva i rane mladosti imam osobit odnos spram Adolfa Hitlera. Usjekao mi se u svijest kao osebujni monstrum, kakvim ga se po navici pri kazivalo. Osjetio sam stoga ve zarana potrebu na neki ga nain za to jedinstveno zlo koje mu je pri pisano ispriati, opravdati, rehabilitirati ekskulpirati ga, pa ak i deterministikim tumaenjem nje gova zloina: nijekanjem ljudske slobode! Ali slobodu se ne moe zanijekati. Moe li se pak zanijekati Hitlerov zloin? Intuitivno je oito, a dade se podrobno i obra zloiti, kako Adolf Hitler jest ovjek stoljea. Pritom mu se ne pridaje ni pozitivno ni negativno znaenje ve naprosto znaenje. Sjeam se jednoga nje makog sveenika koji je na televiziji uvjereno bra nio tezu da je Hitler zapravo sam Sotona. Nije op sjednut demonom, nego je glavom i osobno de mon. Bit e da je iz sveenika manje govorila teo logija i demonologija, a vie predrasuda svojstve na njemakomu nacional-mazohizmu. Jer, Crkva ne priznaje da ljudi mogu biti demoni. Ona ak okli j e v a priznati da mogu u znatnijem broju sluajeva biti demonom oparani, da mogu biti njime opsjed-

98

nuti. Vrag je vrag, aneo aneo, a ovjek ovjek. Pa bio i "neovjek". Ili posve osobiti ovjek, kakav je zasigurno Adolf Hitler. Da nije takav, ne bi on jo i danas, nakon po la stoljea, vladao svojom njemakom, sada dakako u invertiranom smislu, u smislu da sve pod svaku cijenu mora biti obratno od onoga to je on htio, mislio i inio. Njemaka se, izopaena usiljenim njegovanjem osjeaja jedinstvene krivnje za proli velerat, j o uvijek ne moe osloboditi Hitlerove sjene, i to i jest jedan od razloga zato ne ide dobro ni njemakom nacionalnom osjeaju, ni probitcima njemake na cije, a ne ide dobro ni pokuajima da se linost Adolfa Hitlera konano shvati u svojoj nepatvorenoj ljudskoj biti i nekrivotvorenoj povijesnoj ulozi. Jer, nije znak nacionalnoga zdravlja niti razumijevajue spremnosti kada inae ozbiljan, mudar duh poput Golo Manna (sina glasovita spisatelja), u svojoj novi joj povijesti njemake, Adolfa demonstrativno ime nuje inicijalima "AH", Ni ime mu ne eli izustiti! Na takvu kaznu nijedan ovjek nije ovlaten osuditi drugoga ovjeka. To bi mogao samo Bog, koji mu je i dao ime, njime ga prizvao u ovaj ivot. Kao Bonapartu, tako su suvremenici emonizirali i Hitlera. Samo je prvoga ve vrijeme smjestilo na njegovo povijesno mjesto, a ispade, zbog kojih ga je konzervativna Europa, navlas kao i Hitlera, dr ala samim utjelovljenjem neastivoga, oprostilo mu j e , jer je kod njega prepoznalo visoke ciljeve. Te ko bi, meutim, bilo dokazati da su ciljevi francu ske revolucije, ijim se misionarom napoleon pro glasio, da su dakle sloboda-jednakost-bratstvo uzvieniji ideali nego to je to Hitlerova vizija jake,

99

ponosne Njemake u sklopu Novoga europskog po retka. U Hitleru, epoha je kuala razotkriti najprvo diktatora, tiranina, despota. Dijagnosticirano mu je ono infernalno, okultno, providnosno. Jesu ga pro glaavali luakom i zloincem, ali su u njemu ta koer vidjeli genija i junaka, pae svojevrsnog sve ca. I lei tako Hitler pokopan bez groba pola sto ljea pod naslagama klieja i stereotipa, banalnih fraza i trivijalnih invektiva, pojednostavljen otrcanim pobjednikim mitom kako bi svemu unato i na dalje marljivo dijelio i zbunjivao duhove. Pokuajmo mu doslovce sine ira et studio pri stupiti na njegov 107 roendan makar neto blie. Nalik mnogim drugim znaajnim muevima, Hitler je outsider, marginalac. ovjek je od kojeg se njegovo djelo ne bi unaprijed oekivalo. Roen je u rubnoj pokrajini Njemake, u Austriji, u ple menu Bajuvara. Podrijetlo mu je nesigurno; otac mu je poetno nosio prezime svoje majke Schickelgruber. U mladosti sve je oko Hitlera odisalo ne uspjehom. Na njegovo oblikovanje utjecali su gla soviti beki gradonaelnik Lueger, estoki antisemit; granina situacija Prvoga svjetskog rata; dubine ponienja poratne, Weimarske Njemake; boljeviki udar; faistiki Mar na Rim i Mussolinieva diktatura. Hitlerova politika karijera zapoinje njegovim ne uspjelim munchenskim puem 1923. Zavrio je u zatvoru, u utvrdi Landsberg am Lech, gdje je svome tajniku Rudolfu Hessu diktirao Mein Kampf. Za deset godina Hitler je ve na vlasti, izabran na demokratskim, slobodnim izborima. Spreman je da ubrzo preuzme diktatorske ovlasti i ispuni svoje predizborno obeanje o ukinuu parlamentarne de-

100

mokracije. Najavljivao je tisugodinji Reich. Reich je potrajao tek dvanaest godina. No bile su to go dine silno zgusnutoga povijesnog vremena. Tih se godina biografija njemakoga Fuhrera poklopila sa sudbinom njemake nacije. Hitlerov uspjeh i pad bili su spektakularni. Nezaustavljivo irenje probu ene Njemake po svome povijesno-etnikom pro storu predstavljalo je pothvat nevien od vremena napoleonskih ratova. Hitlerovi pobjedniki trijumfi u poetnoj fazi rata podsjeali su na nadljudska djela rimskih cezara. Hitler je odmah prionuo uspostavi jake drave autoriteta i hijerarhije. Ako je i htjela postati total nom, totalitarnom, to joj nije uspjelo: odve se uuvalo nia, oaza slobode u privredi, znanosti, kul turi, vjeri... Hitlerov nacional-socijalizam stajao je u sukobu sa strujanjima Konzervativne Revolucije Weimarske Njemake, ali im je bio i srodan. I njega nosi prepoznatljivi poriv, kojemu je teko razluiti desniarsku sr od ljeviarske poze. Hitler je podigao njemaku privredu i ostvario zavidnu razinu dravne socijalne skrbi. Nije mu bilo potrebno, kako ree, socijalizirati, poput marksista, sredstva za proizvodnju; on je podrutvovio ljudske due. U duhu vremena, sukladno shvaanjima XIX. i XX. stoljea, prigrlio je socijal-darvinizarn, antise mitizam rasistikoga tipa, krijepljen manje privred nim, a j o manje religioznim razlozima. Poput Kon zervativne Revolucije, blisko dananjoj nouvelle Droite, promatra ovjeka i drutvo biologistiki. Sla vi vrednote krvi i tla, zavodi etos eutanazije i eugenike. Bilo bi vrijedno ralambe na koga je darvinistiko shvaanje kako je ovaj ivot borba za

101

opstanak sposobnijih utjecalo presudnije: na Hit lera, ili pak na zagovornike permisivnog liberalnog laissez-faire-kapitalizma. Nacional-socijalistiki protukranski afekt, temeljen na krivom shvaanju Kranstva kao egalitaristike ideologije, smjeten u duhovno ozraje vremena takoer ne djeluje po sebno ekscentrino: nisu li tipiniji izdanci Mode me, ateistiki komunisti i agnostiki liberali, bili vei antikristi od Hitlera, Goebbelsa i Bormanna? Odve je lako bilo Hitlera chaplinovski kariki rati, moralizirati ga do zloina, a vladavinu mu estetizirati do kia. Olak je to i povran pogled koji ostaje slijep za ono sudbonosno, substancijalno, uistinu grandiozno. No moda je ipak preuzetno od ovoga mekanog, ljudoljubnog, hermafroditskog tre nutka oekivati da pojmi i uvai onakav zanos volje i vizije, stege i reda, silovitosti i bezobzirnosti; ona ko junako i muevno, nemilosrdno, cezarsko, nibelunko vrijeme. Naa bi epoha samo dijelila udo redne packe. Ali o n o je ipak bila njemaka re volucija, bio je to prevrat koji je neizvodljiv bez nasilja. U velikim dogoajima slabo nam pomae malograanski moralizam. Svjetska povijest nije humana. Pa i dananjima je ovaj uvid blii im ih se podsjeti na potres iz kojega su i sami potekli, na francusku revoluciju. im pomisle na onu hrpu papira, filantropskih obeanja, progresivno-utopijskih deklaracija kojima nas je ta revolucija obdarila, od mah j o j oproste i giljotinu i teror. No, smijemo li moralne isprike pronalaziti samo za lijevo nasilje? Uostalom, u emu se zapravo sastojalo ono desno, Hitlerovo? Ve na poetku vladavine Hitler je poduzeo okrutni obraun sa svojim dotadanjim suputnicima,

102

Rohmovim postrojbama SA, revolucionarnim krilom nacional-socijalizma. U munjevitoj nonoj akciji ("Mo dugih noeva") ubijeno je 89 ljudi, meu nji ma i posve nedunih. Hitler je pokolj opravdao ulo gom vrhovnog suca nacije koju j e , mimo pozitivnog prava, sudbinski morao preuzeti. Pravni filozof Carl Schmitt, kasnije guru N ove Desnice, pridruio se Fuhrerovu samoopravdanju svojom teorijom decizionizma. Ma koncu svoje vladavine, Hitler se j o jed nom nemilosrdno razraunao s unutarnjim neprijate ljem, pristaama grofa Stauffenberga, koji je protiv Fuhrera kovao desno-konzervativnu urotu. Ovoga puta rtava je bilo znatno vie, no opet, uz krive, i nedunih. Uz neke esto spominjane, nedokazane ili dvojbene zloine Hitlerovih vojski, navlastito vojnice SS, i danas je aktualna epizoda iz mjesta Fosse Ardeatine kod Rima. Tu je asnik Herbert Kappler dao strijeljati 135 talijanskih talaca u znak odmazde za umorstvo to su ga iz zasjede nad 12 njemakih vojnika poinili komunistiki partizani. Odmazda je uslijedila po znanom i priznatom tadanjem ratnom pravilu: deset za jednoga. Jo i danas revni pobjed niki moralisti love po svijetu polumrtve sudionike te odmazde. Pritom je problematian samo onaj vi ak od 15 strijeljanih, pogubljenih pukom zabunom. Konano na popisu doslovnih zloinstava Hit lera i njegova reima ostaje samo postupak to je zadesio idovsku zajednicu; sve drugo su naprosto znaajke onoga tvrdog politikog stila i vremena. Jest, last but not least: holokaust. Misu rijetki oni koji bi rado obranili Hitlera da nije te j e d n e velike, fatalne avanture. Pa i nju moramo relativirati;

103

ne da bismo je kao takvu zanijekali, nego da bismo izbjegli kunji njezine apsolutizacije. Jer, pomor dijela europskoga idovstva u prolomu veleratu nije ni prvi, a j o manje jedini genocid takvog tipa. Hitler nije izumio pogrome, njih je posvuda bilo davno prije njega. Svojom izazovnom izolacijom i nadmenou, idovi su zasigurno krivi makar za dio poluenog uinka, a u vjerskim kategorijama nije besmislen ni govor o Bojoj kazni. Nema dostatne povijesne evidencije da je Trei Reich s Hitlerom zamislio plansko i sustavno istrebljenje svojih i su sjednih idova, a astronomske cifre mrtvih, koje se j o uvijek ritualno nude, imaju svoje primjereno mjesto tek u kabalistikoj magiji. Nije bio daleko od istine Jean-Marie Le Pen, kada je zadnjih godina isticao kako je sudbina to je kroz Trei Reich za desila dijelove idovstva tek fus-nota u monumen talnoj povjesnici Drugoga svjetskog rata. Hitler je oduevio Njemaku na novu veliinu. Ve i revizionizmu neskloni povjesniari polako pri znaju kako ga je na invaziju Poljske svojim pona anjem doslovce nahukala Engleska, te kako je Hitlerov pohod na Rusiju bio klasini preventivni rat. Da nije napao on, napao bi Staljin. Dvije su se vojske susrele na pola puta. Hitlera krasi tragini heroizam tako svojstven biu europskih faizama. Sa sobom j e , razoaran, htio u propast povui i Njemaku. Njemaka je pre ivjela ali j e , vodei svoj zakanjeli rat protiv Hit lera, izgubila svoju duu. Hitler je pak izgubio rat. I komunisti i demokrati poinili su velezloine. Ali su izili ratnim pobjednicima. Da je pak Hitler pobijedio, Njemaka bi se sa brala, sazrijela bi, poetna bi se obijest reima pri-

104

mirila, Europa bi postala zajednicom nacionalnih dr ava pod dominacijom njemakog Reicha i domi nirala bi svijetom, umjesto da bude osuena na polustoljetni status kondominija dvaju (meusobno duboko srodnih) izvaneuropskih monstruma: USA i SSSR. Da je pobijedio, napokon, Hitlera bi se stu bokom drukije prosuivalo. Vidjelo bi se u njemu jednu od posve malo brojnih uistinu sudbinskih, kljunih figura XX. stolje a: uz Gavrila Principa, Lenjina i Staljina, uz Mussolinija, Mihaila Gorbaova i papu Ivana Pavla II. to ostaje od Hitlera? Ostaje, neupitno, ideja samosvjesne, nacionalne drave; jake, autoritarne i hijerarhijske; solidaristike, harmonine i organske. Ostaje, takoer, ideja osvjetene, ponosne i dosto janstvene nacije za sebe, kao protimbe kaotinoj, anarhinoj rulji koju predstavlja narod po sebi. Ostaje, napokon, spomenuta ideja Europe nacija, koju je godinama nakon Hitlera posvojio i njegov ratni protivnik, general de Gaulle. Trei Reich, kao i sve faistike drave, bio je u potrazi za Treim putom politike s onu stranu ko munistike tiranije i liberal-demokratske dekaden cije. Taj napor bio je i Hitlerov napor i prvi je po kuaj njegova ozbiljenja propao izmicanjem ratne pobjede. Sada, pod konac Tisuljea, on je aktu alan kao j o nikad; njegova obnova, obnova politi kog etosa kojemu je on smjerao, blia je nego to se suvremenicima ini. Hitler je makijavelist, on j e , za razliku od Savonarole, naoruani prorok, i, opet za razliku od Savonarole (kako ga Machiavelli vidi), nije lice mjeran. Bezobzirno stremi moi i njezinu uuvanju. ini to s onu stranu vjerskih, udorednih i

105

pravnih normi, uvjeren kako u politici vrijede po sebna, politika pravila. U svemu je tome Hitler tipini makijavelist. No on je to u j o jednome, to je presudno. Machiavelliu se pripisuje izreka koju nikada nije doslovce izrekao, ali ju je mislio: cilj, pravi, vrijed ni, uzvieni cilj, u stanju je opravdati sredstva, pa ma kako okrutna ona bila. Machiavelli je imao ta kav cilj, on se sastojao u osloboenju Italije od tudinaca i njenom ujedinjenju u jedinstvenu, neza visnu nacionalnu dravu. Hitlerov je cilj takoer jedinstvena, jaka dra va, drava njemake nacije. On je samo nastavio posao Bismarcka, Bismarckovu malu Njemaku pro irio je u veliku, prikljuivi j o j svoj zaviaj, Aus triju. Hitler je nacionalist. Je li biti nacionalist gri jeh? Nacija ne moe nadomjestiti Boga, ali svojom nadosobnom trajnou i neumoljivou svojih zah tjeva, svoga poziva na odanost i rtve, nacija pred stavlja neto kvazi-transcendentno, neto izdaleka nalik Boanskome. Hitler je to shvatio i prihvatio, dosljedno, bezuvjetno. Hoemo li vie tovati one koji su u tome ostali polovini i neodluni?

U Zagrebu, 20. travnja 1996, na Hitlerov 107. roendan

106

HITLER OPET OBOLIO!

Pola stoljea nakon svoje smrti, Adolf Hitler i nadalje neumorno uspaljuje matu svojih pristaa, ali i onih koji su mu neskloni. Dokaz je to tek iz nimne uloge to ju je taj mu odigrao u povijesti ovoga katastrofinog stoljea. Dugo se vremena na gaalo je li uope mrtav, u kojoj li se banana-republici krije, je li "zaraen" i idovskom krvlju, od kojih je sve tajnih perverzija patio. Na slian nain puk rado nagaa o svim zna ajnim linostima. Sjetimo se samo koliko je fan tazije, legendi, traeva sudjelovalo na domiljanju o jugo-diktatoru Titu, ega smo se sve nasluali o njegovim grofovskim podrijetlima, o virtuoznu mu muziciranju na glasoviru bez pomoi prstiju, o tom da je mason ili Rus, tovie ena, napokon, tek kra tica neke meunarodne teroristike udruge. S druge strane, industrija nagaanja oko Hit lera ima stanovitih bliskosti i s onim prevarama, ob manama, mistifikacijama, koje nam znani krugovi sezonski serviraju o Isusu Kristu, ponajee dobro tempirano ba na velike blagdane poput Boia i Uskrsa, dovodei u pitanje njegovo uskrsnue i "ori ginalnost", ili nam otkrivajui da je umro u Indiji,

107

konvertiravi prije toga na hinduizam. Antifaisti ka, antinacionalistika, antikranska Internacionala marljivo se brine da nam ne pomanjka takvih ma tarija. Ne bi ih valjalo krivo shvaati kao pokua je ustvrivanja znanstvene istine, jer je odve oito da im je svrha posve drukija. Adolf je Hitler nazivan zloincem i luakom, ali su u njemu takoer vidjeli genija, heroja, pae, sveca. Sve nas to i ne udi, ovisi o kutu promatra nja; tono je ba koliko i netono, a kod iznimnih je pojedinaca doista ujedno dano u odreenoj kombinaciji i meusobno isprepleteno. Malograan ski mentalitet sustaje pred tom injenicom. On povijesnu veliinu u dobru ili zlu ne uspijeva shvatiti, moe samo poi za njom ako ga ne nahu kaju protiv nje. Najnoviji primjer nesporazuma iznosi nam tali janska Panorama. Kao da nemamo ve na desetke interpretacija njemakoga Fuhrera, morao se nakon svega reenoga pojaviti j o i idovski neurolog (sic!) Abraham Liebermann, kako bi na posve novi nain rastumaio enigmu Hitler. Njegova je hipoteza kako je Adolf postao rtvom rijetkoga virusa koji izaziva bolest srodnu encefalitisu i oituje se izopaenjem udoredne i vjerske svijesti. Ovaj fizioloki materijalizam, meutim, srodniji je Hitlerovu svjetonazoru, njegovu socijal-darvinizmu, nego to dijagnostiar i sanja. Oba potjeu u biologizmu XIX. stoljea, koji nas je obdario i tako subtilnim mudrolijama poput one da mozak izluuje misao kao to jetra izluuju u, ili nalik onoj Feuerbachovoj da bi Nijemci, ako ele da im se do godi revolucija, morali konzumirati vie graha a ma nje krumpira.

108

POST SCRIPTIM: PRO DOMO

109

Da mu zapravo i nije stalo toliko do znanstve noga otkria koliko do moraliziranja (a i asocijacije s marksistikim politikim ludnicama nisu neumjes ne!), Liebermann neskriveno oituje nazivajui flit lera po uhodanu, dobru obiaju, najveim zloin cem svih vremena, te pruajui maha uenju kako je to od revolucionara mogao postati tiranin kao da to dvoje nije oduvijek posve blisko. Nekome mute mozak lude krave, nekom lude gljive, a nekom uporne i tvrdoglave fiksne ideje. flitlera se naprosto ne moe redukcionistiki svesti na bolesnika i luaka, na zloinca, na "nekrofila" (Erich Fromm). Nacional-socijalizam nije u Njema koj nastao ni kao plod psihikih devijacija njegova voe, niti kao urota krupnoga kapitala, a ni kao filijala kakve okultno-sotonistike sekte. Koliko god kompleksne bile dimenzije toga povijesnog pokre ta, valja nam se drati naela da politike pojave tumaimo ponajprije politikim uzrocima. Za pojavu Hitlerova nacional-socijalizma propast Carstva, izgub ljeni rat, serija boljevikih revolucija, pruaju po sve dostatno objanjenje a da bismo mimo njih morali potezati za j o nepoznatim mikroorganizmi ma.

110

BILJEKA O PISCU

Schwartz je roen u Zagrebu 1947, a vratio se u njega tek 1990, ivjeti, raditi i umrijeti. Kao bebu, obitelj ga je bez pitanja prenijela u veliko srpski Beograd. Dijete je nazvano Mladen, ne po hr vatskim vladarima, nego po dru Mladenu Bivalu, gi nekologu iz Zajeve, koji mu je pomogao na ovaj svijet. Budui da je u nae junako vrijeme, naime, roenje, poput smrti, postalo vrsta bolesti, valjalo se roditi u bolnici. Doktor je bio zasluan i da no voroeni nije dobio ime Josip, nita protiv toga lije pog, biblijskog hrvatskog imena, no pravovjerna te ta, koja ga je predlagala, nije mislila na idovskoga patrijarha ili na glavu svete Obitelji, nego, uz jed noga istoimenog djeda, na Tita i Staljina. Ne treba zakljuiti da su obitelj i rodbina bile komunistike zadrte. Ali, oportunisti i konformisti svakako su bili. Pa tako i otac, koji se pridruio ne samo partizanima (na izlasku iz talijanskoga lo gora za idove), nego i partiji i armiji; no ne iz uvjerenja, i uspijevajui zatititi osobni integritet i potenje. Premda u naoj civilizaciji, kako vidjesmo, oevi imenuju djecu, a ne obratno, i oevo je ime

111

postalo kamenom smutnje. Roen kao Janko, i dovski Johanaan, posrbljen je u "Jovana", u austro ugarskom ambijentu rodnoga grada s jakim srpskim elementom. Teret "srpstva", to ga je na taj nain nezavrijedeno opteretio, stresao je Schwartz, kao uostalom i daleku etniku uspomenu na idovstvo, nacionalnim radom za hrvatsku dravu, kojemu se kasnije zduno predao. U Beogradu prolazi kole, zakljuno sa studi j e m filozofije. Zarana ne skriva svoje elitistiko i metafiziko uvjerenje na tragu Platona i Nietzschea, pa nije udo da dolazi u sukob s plebejskim i bezbonim komunizmom. Hrvatsko Proljee otvara mu konano oi za nacionalno pitanje i za njegove vla stite hrvatske korijene. Ne ostaje mu doli muevno ponijeti usud osobenjaka pa, razmaeno nepripra van na martirij kroz titovske kazamate, izabire mo da laki, a moda i tei put, i odluuje se na bijeg u dragu mu i blisku Njemaku. Nastavlja filozofirati, putuje, bori se zduno za Hrvatsku, dospijeva na udbaku listu smrti koja ga ini osobito ponosnim i sretnim. Ubrzo upoznaje svjetla i sjene hrvatske emigra cije: dravotvorni nacionalizam, vjeru u pobjedu, samozatajno i junako rtvovanje radikalnih boraca za Dom, kao i naivnost i sluganstvo hrvatskih minimalista i prozapadnjaka; razjedinjenost, zlobu i pa kost; manjkavost ideja i pogubnu, suludu udbofobiju, koja u svakome vidi pritajenog neprijatelja. Povezuje se s onima koji tada izgledaju da bi za narod najvie obeavali: s Brunom Buiem i, preko pote i brzoglasa, Franjom Tumanom, s ko jim neizravno surauje, i u kojemu, kako javno ob znanjuje (ve negdje 1980), vidi buduega efa hr-

112

vatske drave. Tuman pak j o 1988 u to ne vje ruje i u dugom telefonskom razgovoru priznaje mu kako ga ne zanima nikakva politika, nego samo pi sanje. U Njemakoj trai sugovornike u krugovima skrajnje, korjenite nacionalistike desnice, kakvu eli i svome narodu. Zato, nakon povratka u Domo vinu, te nakon propasti HDP-a i lijevoga zaokreta u HSP-u, kojemu je ureivao glasilo Hrvatsko Pravo, donosi odluku o osnutku N ove Hrvatske Desnice. Udruga j e , kako pokazuju i ilavi otpori prodanih dua, na dobrom putu. Za preostatak ivota odredio je sebi dva cilja: osvojiti vlast u hrvatskoj dravi, i zaokruiti svoj spisateljski, publicistiki, filozofijski opus. Uz nebeski zagovor, kao i itavoga ivota tvr doglavo je uvjeren u uspjeh.

113

IMENSKO KAZALO

ABRAHAM 67 Adenauer, Konrad 27 Anselmo od Canterburyja 26 Artukovi, Andrija 84 BAAL SHEM TOV, Israel 68 Bacque, James 94 Begin, Menahem 59, 70 Benoist, Alain de 100 Berdjajev, Nikolaj Aleksandrovi 47, 65 Bismarck, Otto Furst von 43, 115 Bival, Mladen 121 Bonaparte, Napoleon 108, 110 Bormann, Martin 111 Bossi, Umberto 42 Budak, Mile 34, 58 Burrin, Philippe 80 Bui, Ante Bruno 122 Butz, Arthur A. 95 CHAMBERLAIN, Houston Stewart 78 Christophersen, Thies 95 Ciliga, Ante 22, 72 Codreanu Zelea, Corneliu 79 Coudenhove-Kalergi, Richard Nikolaus Graf von

114

Cyon, Elie de (Ilja Cion) 36 ulum, Jovan 27 DAVID 77 Diamantenstein, idov 85 Dionizije Areopagita 65 Diwald, Helmut 95 Djilas, Milovan 27 ELAZAR, David-Dado 83 FAURISSON, Robert 95 Felice, Renzo de 79 Feuerbach, Ludwig 117 Fichte, Johann Gottlieb 78 Frank, Josip 8485 Freud, Anna 22 Friedrich Veliki 50 Fromm, Erich 118 GAULLE, Charles Andre de 114 Galinski, Heinz 102 Ginsberg, Asher 36 Gobineau, Joseph Arthur Comte de 78 Goebbels, Josef 111 Goethe, Johann Wolfgang von 50 Goldstein, Rabi 102 Gorbaov, Mihail Sergejevi 114 Grulich, Rudolf 28 Gutman, barun 85 HABSBURG, dinastija 44 Harwood, Richard 95 Helm, Hans {Sturmbannfuhrer) 85 Herzl, Theodor 36, 70 Hess, Rudolf 45, 109

115

Hitler, Adolf 18, 19, 23, 4355, 67, 71, 8081, 105118 Hobbes, Thomas 38 Husain, Saddam 41 Huxley, Aldous 37 IRVING, David 95 Isus Krist (Jehoua) 22, 49, 66, 71, 77, 83, 116 Ivan Pavao II (Karol Wojtyta) 114 JABOTINSKY, Wladimir Zeew 59, 70 Jaspers, Karl 100 Jeli, Ivan 27 Joly, Maurice 35 Josip, patrijarh 121 Josip, sv. 121 Junger, Ernst 100 KAFKA, Franz 25 Kamenjev, Lev Borisovi Rosenfeld 69 Kappler, Herbert 112 Kasche, Siegfried 85 Kora, Veljko 26 Korsky, Ivo 85 Kremzir, Ljubomir 83 Krtali, Ivan 17 Kuhari, Franjo Kardinal 87 Kvaternik, Eugen-Dido 85 Kvaternik, Slavko 85 LEHNER, idov 85 Lenjin, Vladimir Ilji Uljanov, zvani 114 Le Pen, Jean-Marie 113 Lessing, Gotthold Ephraim 78 Lessing, Theodor 67, 75 Leti, Franjo 12, 17

116

Lev, Chaim bar 83 Liebermann, Abraham 117118 Lisinski, Vatroslav (Ignaz Fuchs) 83 Lorkovi, Hrvoje 28 Lui, Ana 17 Ludendorff, Erich 45 Ludwig, Emil 49, 67 Lueger, Karl 44, 80, 109 Lustig, Branko 83 Luther, Martin 78 Luxemburg, Rosa 69 MACHIAVELLI, Niccolo 35, 38, 42, 115 Mandelsamen, Natan-Nino 102 Mann, Golo 108 Mann, Thomas 15 Maria Theresia 84 Mari, Sreten 27 Maritain, Jacques 72 Mar-Josef 83 Mar-aul 83 Marx, Karl Heinrich Mordechai Hirschel 26, 69, 75, 79 Maurras, Charles 78 Maxwell, Robert 81 Mendelssohn, Moses 78 Mendelssohn, obitelj 78 Metrovi, Ivan 87 Mihajlov, Mihajlo 27 Mikuli, Franjo 45 Mohler, Armin 95, 100 Mojsije 68, 71, 87 Montesquieu, Charles-Louis le Secondat, baron de la Brede et de 35 Moskovi, S. (prava) 102 Mosner, Stipe 85

117

Mussolini, Benito Andrea Amilcare 49, 51, 67, 70, 79, 80, 109, 114 NEDI, Milan 85 Neron, Claudius Caesar (Lucius Domitius Ahenobarbus) 20 Netanyahu, Binyamin 59 Nietzsche, Friedrich Wilhelm 122 Mikezi, Marko 27 Nikoli, Vinko 27, 28 Nilus, Sergej 36 Noa 76 Nolte, Ernst 95 ORWELL, George 37 PARAGA, Dobroslav 96, 601 Pavao, apostol 72 Pejnovi, Veselin 101 Pijade, Moa 69, 87 Pinterovi, Antun 28 Platon 122 Pressac, Jean-Claude 95 Princip, Gavrilo 114 Pseudodionizije 65 RADEK, Karl Bernardovi Sobelsohn 69 Radi, Stjepan 84 Rakosi, Matyas 69 Rassinier, Paul 95 Rauschning, Hermann 45 Robinson, Jill 81 Rohm, Ernst 112 SARTRE, Jean-Paul 26 Savonarola, Girolamo 114

118

Schenk von Stauffenberg, Claus Qraf 112 Schickelgruber-Hitler, Alois 109 Schmitt, Carl 112 Schopenhauer, Arthur 46 Schwartz, Jovan (Janko, Johanaan) 121122 Schwartz, Mladen (Benedictus) 17, 25, 29, 121123 Sem 76 Sichrovsky, Peter 90 Sima, Horia 79 Singer, Vlado 83 Soros, Gyorgy 8182 Staglich, Wilhelm 95 Staljin, Josif Visarionovi Dugavili, zvani 73, 1131 14, Starevi, Ante 84, 97 Stepinac, Alojzije Kardinal 84 Stjepanov, Pjotr P. 36 Suhotin, Aleksej Nikolajevi 36 Svjei (Frisch), Oktavijan 85 Szalasi, Ferenc 79 IMAREVA, Madame 36 tedul, Nikola 28 TITO, Josip Broz, zvani 66, 116, 121 Tolstoy, Ni kolaj grof 95 Treitschke, Heinrich von 78 Trocki, Lev Davidovi Brontejn, zvani 69 Trpimir, knez 83 Tuman, Franjo 22, 72, 95, 122123 VELJAN, Darko 83 Vespasijan, Tit Flavije 66 Vespasijan, Tit Flavije 66 Vilek, idov 85

119

WAGNER, Richard 78 Walendy, Udo 95 Weininger, Otto 48, 49, 67, 75 Weiss, Ljubo 17, 5760 Wiesenthal, Simon 81 Witte, Sergej J. 36 YERUSHALIM, Yosef Hayim 75 ZIMOVJEV, Grigorij Jefesejevi, Hirsch Apfelbaum 69 EVAHOV, Knez 36

120

naklada 2000 primjeraka

Tisak CROATIAPROJEKT, ZAGREB

121

TRI TEME obuhvaene ovom knjigom povezuje ve i injenica njihove tabuiziranosti. Tabu to je ono zabranjeno, nedodirljivo; ono je oznaka primitivne psihe koja robuje magiji i neumoljivom pritisku kolektivnog autoriteta. Idolatrija tabua neprimjerena je slobodnom duhu. On ne trpi tabue. Duh jest sloboda i on mora biti slobodan. UMJESTO da se netko na smiren, poten i neutralan nain pozabavi
onime to nam Protokoli Sionskih

Mudraca kane priopiti, sluamo samo zastarjela natezanja o autorstvu i autentinosti teksta, strahovanja o tome to e na nakladniku drskost uzvratiti takozvani "svijet" i kakve li e tete izdavaka obijest poluiti u naim "tako dobrim" odnosima s domaim i vanjskim idovima. IDOVSTVO je zasigurno vrijedno najdubljega potovanja, ono je neusporedivo s bilo kojim drugim narodom, ono zapravo predstavlja platonsku ideju nacije uope. Hrvati i idovi ipak u poneem imaju srodnu sudbinu, te bi imali i sve preduvjete za meusobno razumijevanje i potivanje. To bi bilo tako kada se idovi ne bi zatvarali u ghetto apsolutne rtve i prisvajali pravo da sude itavu svijetu. DA JE HITLER pobijedio, Njemaka bi se sabrala i sazrijela bi, a njega bi se posve drukije prosuivalo. Vidjelo bi se u njemu jednu od malobrojnih uistinu sudbinskih figura XX. stoljea. Hitler je nacionalizam prihvatio dosljedno i bezuvjetno. Hoemo li vie tovati one koji su to uinili polovino i neodluno?

MLADEN SCHWARTZ Roen u Zagrebu 1947. Gimnazija i studij filozofije u velikosrpskomu Beogradu, gdje postaje hrvatski nacionalist. Ve kao sveuilitarac objavljuje politike i filozofijske napise te dri predavanja o vlastitim i tuim filozofijskim nazorima. Dospijeva u sukob s jugo-reimom, odbijaju mu tri knjige ve spremne za tisak, a nakon sloma liberal-komunizma Marka Nikezia emigrira u Njemaku. Prikljuuje se hrvatskoj emigraciji. Uz Brunu Buia urednik Hrvatskoga Lista (Mainz Washington). Predsjednik idovskoga odbora za Slobodnu Hrvatsku (New York), Suutemeljitelj i elnik Hrvatskoga dravotvornog Pokreta (New York MalmoKirkcaldy). Stalni suradnik hrvatskih i njemakih glasila, koautor pet knjiga. Nakon nacionalnoga prevrata 1990 vraa se u Domovinu. Glavni urednik Hrvatskog Prava i slobodni publicist. Osniva, predsjednik i prvi Triumvir Nove Hrvatske Desnice.