121

Mirsad Kuni Lukavac

KARNEVALSKI JUNAK BUDALINA TALE 1. Za pravo glasa 1.Prvo pojavljivanje Pjesma "Budalina Tale dolazi u Liku" (Antologija, 1997, 421-437) je po svemu prva. Ona donosi Talino prvo pojavljivanje, za njega tu niko ne zna, svi ga prvi put vide. Glumac Osman-aga i njegovi junaci gledaju ga, "a poznati ne mogu". Tale eli stupiti u dijalog sa nepoznatim junacima, prvi progovara, prvi naziva selam. eli se nametnuti kao ravnopravan sagovornik i izboriti za pravo glasa, za svoju rije. Meutim, u prvi mah, niko mu ne uzvraa. Zato? Pozdravljanje je po Bahtinu samo jedan od primarnih govornih anrova, a anr je posebnim stilom identificirani ustroj primarnih iskaza. Kakogod postoje primarni govorni anrovi, isto tako postoje i primarni iskazi. Ili, blie smo istini ako obrnemo stvari: prvo postoje primarni iskazi od kojih se potom jedinstvom stila grade primarni govorni anrovi. Konkretan pozdrav je samo jedan iskaz unutar anra pozdravljanja. Osnovna osobina svakog iskaza jeste upuenost na drugog. Od drugog se oekuje da prema iskazu "zauzme aktivno uzvratni stav". "Svako razumevanje bremenito je odgovorom i obavezno ga raa u ovom ili onom obliku; onaj koji slua postaje onak koji govori." (Bahtin, 1980, 241) Meutim, i dalje ostaje da lebdi pitanje zato Glumac Osman-aga i njegovi junaci ne "zauzimaju aktivno uzvratni stav", zato ne uzvraaju na Talin pozdrav, odnosno, zato od onih koji sluaju ne postaju oni koji govore. Bahtin je nedvosmislen: svaki iskaz mora proizvesti drugi iskaz, tu nema alternative. Za pravo mu daje svekolika govorna praksa. ak i u sluajevima iskaza iz anra naredbi i komandi slijedi neka vrsta iskaza-odgovora, ne rijeima nego inom ili akcijom, neka vrsta neverbalnog iskaza. Da li se, moda, i u naem sluaju radi o neverbalnom odgovoru? Da li je glasovita utnja u stvari njihov odgovor, odgovor koji ignorira
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost teorije

122

Mirsad Kuni i

sugovornika? Dijelom to moe biti tako, ali se istovremeno radi i o neemu drugom, neemu to je mnogo sloenije od ignorirajue utnje. Radi se, zapravo, o "razumijevanju usporenog dejstva", kako kae Bahtin. Do usporenog razumijevanja tueg iskaza dolazi samo u "anrovima sloenog kulturnog optenja" (Bahtin, 1980, 242). Nije ba sasvim jasno ta Bahtin podrazumijeva pod "anrovima sloenog kulturnog optenja". I sam je priznao da bi trebalo poraditi na sistematizaciji i klasifikaciji govornih anrova. Jasno je, meutim, da se u naem sluaju radi o razumijevanju usporenog dejstva, ali ne i o sloenom kulturnom openju. Ve smo kazali da Talin iskaz spada u primarne govorne anrove. To je bio vrlo konkretan individualan govorni in koji je traio isti takav konkretan odgovor. Zato je onda uope dolo do usporenog razumijevanja iskaza? Odgovor, ini se, lei u otporu koji se javlja kod Osman-age i njegovih junaka. To je otpor prema pridolici koji je "vrlo ogolio", koji jae "doruu kobilu" a "Na njoj sedlo od orahovine, Kuskuni joj od maljikovine, A kolani od kore lipove, Dva kajasa dva prez koa lika, Sve na njemu od abe haljine, Na glavi mu fesi kapa mala, Kapa mala vrlo izderana, Kroz kapu mu perin ispanuo, A za pasom samica kubura, Na njoj dvanest trinjovih limova" (Antologija, 1997, 422) Pridolica je neko ko odijelom, konjem i orujem odudara od njihovih odijela, njihovog oruja i njihovih konja, neko ko je iz sasvim drugog svijeta. To je otpor izmeu dva, na prvi pogled, nepomirljiva svijeta: jednog epskog, dovrenog i zaokruenog i drugog neepskog (zasad emo ga ovako nazvati), nepoznatog i nedovrenog, otpor jedne zaokruene dovrene forme prema bilo emu to je moe ugroziti. Zar Tale Lianin ve svojom pojavom, na neki nain, ne naruava tu formu? Ako ova dva svijeta1 shvatimo kao dva kulturna obrasca, onda je, moda, Bahtin imao i pravo. Iza Taline pojave i pozdrava sigurno se krije jedan sloeniji kulturni anr, kao to se iza Osman-aginog ignorantskog odnosa prema Tali, takoer, krije drugaiji i sloeniji kulturni obrazac. Reeni otpor nije mogao potpuno onemoguiti razumijevanje Talinog iskaza-pozdrava, on ga je samo usporio. Nai e se, ipak, neko ko e makar sa zadrkom odpozdraviti, a to je Bunianin Mujo:
1

Mada Talin svijet jo nismo u potpunosti identificirali i ovdje ga moemo uzimati samo uslovno.

Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost teorije

Karnevalski junak Budalina Tale

"Die glavu Bunianin Mujo, On se s njime za zdravlje upita: - Jesi l' zdravo, turska golotinjo?" (Antologija, 1997, 422)

123

Ovim inom junak Bunianin Mujo prihvata dijalog sa drugim i drugaijim kao sa sebi ravnim, on mu, jednostavno, daje ansu. Prema teoriji govornih inova J. L Austina ovo je govorna situacija u kojoj jezik ne opisuje stvari nego ih ini. Talin pozdrav kao iskaz ne podlijee provjeri istinitosti (konstativna funkcija jezika po Austinu), ve izaziva konkretan in, radnju kod onoga kome je upuen (performativna funkcija). Takav iskaz naziva se perlokutivnim, a osim njega postoje jo lokutivni i ilokutivni iskazi. Austin kae da "su sva tri aspekta nuni sastavni dijelovi svakog iskaza", ali uvijek "jedan u pravilu dominira nad drugim" (Biti, 1997, 139). U naem sluaju oigledno je da perlokutivni aspekt dominira nad preostala dva. Naime, konkretna radnja izazvana Talinim pozdravom jeste Mujino podizanje glave i otpozdravljanje. Veliki je simboliki znaaj ovoga, naizgled, beznaajnog ina. Zahvaljujui Muji, koji jedini podie glavu, Tale dobija ansu koju e obilato iskoristiti. Tale je neka vrsta misionara kojega narodni pjeva uvodi ne bi li spasio jedan umirui svijet i on ga spaava. Njegova misija poinje upravo ovdje. Uvoenje u misiju ilo je po jednoj tankoj i opasnoj liniji, moglo je svakog trenutka da se zavri neuspjehom. Srazmjerno veliini rizika i opasnosti uvoenja nastao je nemjerljivo znaajan lik u naoj knjievnosti. Meutim, ne zavrava se sve sa Mujinim otpozdravljanjem, Tali je samo data ansa od jednog lana druine, a ne i lanska karta za punopravno lanstvo. Tale je uporan i sjesti e za sofru Osman-aginih junaka, to e biti jo jedan izazov za njih. To e, u stvari, biti njegov jo jedan neverbalni iskaz u sada ve otpoetom dijalogu. Ponovo e Mujo biti taj koji e uzvratiti i ponuditi ga piem iz "redne ae". Ostali junaci su i dalje sumnjiavi i hladni prema nametljivom doljaku, prema "turskoj golotinji". Otpor za nesmetanu komunikaciju ravnopravnih subjekata jo uvijek postoji na strani onog kulturnog obrasca koji je zatvoren za dijalog sa drugim. Slijedi situacija koja e, ini se, definitivno ukloniti i posljednju prepreku za ravnopravan dijalog. Osman-aga trai junaka koji e otii do kule Smiljani Tadije. Oekivalo se da e svih trideset probranih junaka, jednostavno pohrliti, kako im i dolikuje. Junatvo je jedan od konstitutivnih atributa epskoga svijeta, veliinom junatva zauzima se odgovarajua pozicija u tom strogo hijerarhiziranom svijetu. Kada svi junaci obore glave javi se Tale, ali pomenuti otpor prijei Osman-agu da prihvati Talu kao zamjenu za svoje probrane junake. Talina upornost da dobije pravo glasa jaa je od otpora i "junatva" njegovih sagovornika. Otii e do kule Smiljani Tadije i, usput, ukrasti Tadijinu sestru, lijepu Aneliju. Bit e to njegov posljednji neverbalni
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost teorije

124

Mirsad Kuni i

iskaz koji, definitivno, morati biti prihvaen bez otpora, ime stie pravo glasa kao ravnopravan sagovornik. Tale e ui u zatvoreni epski svijet, otvoriti ga prema vani ili prema dole, kako bi kazao Bahtin, i ostati da traje u njemu kao neko bez koga se ne moe. A kada jednom ue vie nee izlaziti. Postat e njegovim dijelom kao aktivni sagovornik, unijet e u monotoniju epskoga jednoglasja svoj drugaiji i nov glas, bez kojega se dalje nee moi zamisliti krajiniko vojevanje. I nikada se nee utopiti u tom svijetu, ostat e dosljedan sebi i - po strani. Zapravo e sve vrijeme voditi svoj dijalog sa tim svijetom, uporno e kazivati svoju rije, originalnu, drugaiju i novu. 2. Vjena tiina svemira I Ovako predstavljen odnos epskoga svijeta i Budaline Tale suvie je pojednostavljen da bi pokrio sve mogue implikacije koje proizilaze iz toga. Tu, prije svega, treba obratiti panju na ono to Bahtin naziva "dijalokim gornjim tonovima" (Bahtin, 1980, 263). "Svako ko govori je sam u veoj ili manjoj meri onaj koji odgovara", kae Bahtin2. Niko nema tu privilegiju da bude prvi govornik, izuzev Adema. "Onaj koji govori nije biblijski Adam koji ima posla samo s nedirnutim, jo neimenovanim predmetima i prvi put im daje imena." (Bahtin, 1980, 264) Samo Adem, kao prvi govornik3, mogao je "naruiti vjenu tiinu svemira", njegov prvi iskaz nije odjekivao "dijalokim gornjim tonovima", bio je prvi isti iskaz koji je naprosto hrlio u susret drugome (ili drugoj!), da bi iz tog djevianskog zagrljaja potekla rijeka dijaloga bez kraja. I svaki naredni iskaz bio je, zapravo, prvo odgovor na prethodni iskaz, pa tek poslije iskaz adresiran na drugog. Svaka naa misao, svaki na iskaz, kae Bahtin, "raa se i formira (se) u procesu interakcije i borbe s tuim mislima, i to ne moe a da se ne odrazi i u oblicima verbalnog izraavanja nae misli". (Bahtin, 1980, 263)

Vie je nego jasno da Talino pojavljivanje i Talini iskazi nemaju tu edensku prvinu osloboenu prisustva "dijalokih gornjih tonova". Pojavljivanje, nazivanje selama i sjedanje za junaku sofru, prije nego to postanu iskazi adresirani na drugoga, jesu i odgovori na neke prethodne iskaze. Ukupna Talina pojava, zapravo, je odgovor, na neto drugo (ili prvo)4, to se kao pritajena muzika razlijee
Bahtin, 1980, 242. A da li je ba Adem naruio vjenu tiinu svemira? Skloni smo vjerovati da bi to prije mogla biti Hava onim znamenitim pozivom na krenje Boije naredbe, da bi na taj njen (prvi, isti i djevianski) iskaz Adem odgovorio svojim neverbalnim inom, odnosno - trganjem zabranjene voke. 4 Logiki je razumljivo da bi ovo drugo, zapravo, trebalo biti ono prvo koje prethodi Talinom drugom, i da u naizmjeninoj razmjeni uloga prvog i drugog postaje sasvim svejedno koje je prvo a koje drugo.
3 2

Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost teorije

Karnevalski junak Budalina Tale

125

najskrivenijim kutovima njegovih iskaza, to odjekuje mnotvom naporednih glasova.5 ta bi moglo biti to neto drugo? Vratimo se na poetak pjesme "Budalina Tale dolazi u Liku". Osmanaga po Lici bira junake, da bi probrao trideset najboljih. Ne samo da bira junake, nego bira i konje koje e oni jahati6, jer najbolji junaci moraju jahati najbolje konje. Najbolji junaci sa najboljim konjima skupljeni su da bi napravili junaki izlet do kule Smiljani Tadije. Prije samog okraja junaci zasjedaju na poljani da bi se "podnapili pia", to je ustaljeno epsko mjesto u ceremoniji priprema za boj. U Bahtinovoj terminologiji ova se slika moe shvatiti kao sekundarni iskaz, koji je sastavljen od nekoliko primarnih iskaza. Taman kad su junaci zaredali sa "rednom aom" niz poljanu se pojavljuje udan konjanik, koji "tiho jae, konju ne kidie", koji umjesto najboljeg konja jae obinu doruu kobilu, na kojoj je oprema od drveta i lipove kore, koji nema na sebi raskono junako odijelo ve poderane haljine od gruboga sukna, kojemu je svo oruje spalo na obinu "samicu kuburu". Ova druga slika u poptunosti odudara od prethodne i nju moemo posmatrati kao jedan sekundarni iskaz, sastavljen od mnotva primarnih iskaza. Ako, dakle, ove dvije slike posmatramo kao bahtinovske iskaze onda je oigledno da imamo jednu tipinu dijaloku situaciju. Na prvi iskaz o Osman-aginim junacima dobijamo drugi iskaz o Tali, koji nije nita drugo nego odgovor na prvi iskaz. Time, zapravo, Talina pojava i Talini iskazi nisu vie prvi, nego drugi. Kao drugi ti iskazi u sebi sadre, kae Bahtin, skrivene "dijaloke gornje tonove". Dio tih gornjih tonova ini prvi iskaz, ali on ovdje i nije ba skriven. Sasvim je otvoreno dat, suvie je eksplicitan da bi bio skriven. Meutim, skriveni gornji tonovi dopiru iz svih slinih i tipinih epskih situacija bonjake epike, i ne samo bonjake. Situacija sa Osman-agom je samo jedna od njih. Narodni pjeva je odabrao nju iz mnotva skrivenih da bi je suprotstavio pojavi Budaline Tale i onome ta je trebao rei. Ona je ovdje namjerno otkrivena, uinjena vidljivom, da bi kontrastirala onoj koja slijedi. Ili je moda blie istini rei: da bi druga kontrastirala prvoj.7 U cijelome ciklusu pjesama o Budalini Tali8 ima vie ovakvih kontrastnih iskaza, koji, u stvari, stilskim udruivanjem tvore sloene sekundarne iskaze, a u krajnjoj instanci jedan novi sekundarni anr,
Na emu e, zapravo, Bahtin izgraditi poznatu teoriju polifonijskog romana. Bira aga po Lici junake: po oku momka, po uhu hajvana. (Antologija, 1997, 421) 7 Zapravo, kontrast da bi bio kontrast uvijek mora biti drugi iskaz, uvijek mora biti odgovor na prvi iskaz. 8 Samo u dvije najvee zbirke bonjakih epskih pjesama, u Hoermanovoj i Marjanovievoj, ima ih oko pedesetak.
6 5

Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost teorije

126

Mirsad Kuni i

koji emo ovdje uslovno nazvati Talinim anrom9. Zadrat emo se, zasad, samo na Talinom izgledu. Opis Taline vanjtine u pjesmi "Ropstvo kadune Ceri Ali-bega" (Horman II, 1996, 712-737) drugaiji je nego u prethodnoj pjesmi, ali i dalje suprotan uobiajenoj epskoj vanjtini: "da kakav je, Bog ga nagrdio. uto kljuse, ljudurina gruba, A na njemu loe odijelo. Kroz izme mu propanule pete, Kroz akire ispala koljena, Kroz dolamu lopatice vire, A kroz kapu perin ispanuo. Na kulau uzde ni julara, avo odn'o, sedla ni samara. Sve mu travu oko puta pase." (Horman II, 1996, 725-726) U pjesmi "Lika Mustaj-beg dili mejdan sa primorskim banom" (Duri, Pjesme o Budalini Tali, 60-83) poznatim detaljima dodati su i neki novi, na primjer: "On ne ide putom utrenikom, vee stazom kula udario" (Duri, Pjesme o Budalini Tali, 76) Vrlo je plastino ocrtana kontrastnost Taline prirode. Tale ne ide putom kojim svi drugi idu, putom utrtim od hoda drugih po njemu. Naprotiv, on ide stazom kojom do tada niko nije iao, kojom niko nije jahao. Svi su na jednoj, a on sam na drugoj strani. U istoj pjesmi i popis odjevnih predmeta je obogaen: "Na glavi mu kapa od jazavca, Na Talanu od sukna haljine, Svakojakom ohom iskrpljene, Na leima duga kabanica, Kroz izme mu prsti ispanuli." (Duri, Pjesme o Budalini Tali, 76) U "enidbi Smailagi Mehe" dopisuje se inventar Taline osobene odjee: "Na nogam mu izmetine crne, Karoza nje prsteine vire; Gdje god staje, od izam ostaje.
9

Svjesni smo da do uspostave novih anrova dolazi sporo i teko. To je proces koji poinje erozijom (osporavanjem, razaranjem, parodijom!) jednog dotrajalog anra iznutra i istovremenim profiliranjem novog i drugaijeg anra, a zavrava njegovom identifikacijom i teorijskim opisom. Onaj prvi, razarajui i parodirajui, dio posla uradio je Tale. Na nama je da izvrimo identifikaciju i opis.

Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost teorije

Karnevalski junak Budalina Tale

Na njemu su ajave akire, Na pleim' mu ajena dolama, Obadva mu ispanula lakta; Na glavi mu kapa vuevina." (Duri, Pjesme o Budalini Tali, 93)

127

Za "doruu kobilu" se kae da je to sada "klepavi kula", umjesto "samice kubure" ima puku malu bez kremena i bez gornje i donje eljusti, ali je najvanije da ga ona "prevariti nee". Njegovoj naravi najvie odgovara posebna vrsta oruja koju nosi sa sobom, to je drenova toljaga ili batina sa hiljadu avala. Jo jednom se naglaava njegova suprotna narav, jer on "ne jae ko ostali ljudi, i ne gleda kud ostali ljudi" (Duri, Pjesme o Budalini Tali, 93) Isti stih se nalazi i u pjesmi "enidba arca Mahmut-age" uz jo jedan dodatni detalj: "Obje noge prebacio Tale" (Duri, Pjesme o Tali, 122) Gotovo da Tale naopako sjedi kad jae, to je najeklatantniji primjer njegove kontrastne naravi. Ni kula mu na Oracu gradu nita bolja nije: "Kakva mu je na Oracu kula, Opletena jasenovim pruem, Su dvi strane dvoja su mu vrata. Kad mu vitar sa planine puhne, Podigne mu vatru sa ognjita" (Duri, Pjesme o Tali, 119) "Kula" mu je ograena, ali "tu kanata nijednoga nema" (Duri, Pjesme o Tali, 90), "avlinska vrata" samo prislonjena, a s "bujadi ona pokrivena" (Antologija, 1997, 434) Zanimljivo je da je Tale ve u startu, u pjesmi "Budalina Tale dolazi u Liku", odbio da primi od Mustaj-bega Likog kulu na poklon kakva dolikuje pravome junaku. On samo eli da mu kulu grade na Trnovcu "u kakvoj se j' Tale othranio" (Antologija, 1997, 436). Kada ga je Glumac Osman-aga konano prihvatio takvog kakav jeste, pitao ga je, po epskome adetu: "kog si soja, kakva si plemena, kako li te po imenu viu" (Antologija, 1997, 434) Tale mu, opet, po svome adetu odgovara: "s bliza nisam, ja sam izdaleka, izdaleka od Oraca grada, sa Basae iznad Ibrinovca, a ja soja ne znam ni plemena, ve to mene po imenu viu: men' je ime Budalina Tale"
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost teorije

128 (Antologija, 1997, 434)

Mirsad Kuni i

Nakon svih prethodnih pokuaja da bude prihvaen kao ravnopravan partner, nakon dokazivanja i na bojnom polju, dolazi na kraju ovo saeto predstavljanje. Od sada za Talu svi znaju, nikoga vie ne iznenauje njegova pojava, odijelo, oruje, dorua kobila, kula od jasenova prua, toljaga od drenovae i njegovo nepoznato porijeklo. Niko mu vie nee odutjeti selam ili odbiti drutvo. Naprotiv, svi e ga, upravo zbog toga kakav je, rado pozivati i u boj i na svadbu. Jednostavno, bez njega se vie nee moi zamisliti niti vojevanje niti svadbovanje. 2. Priroda Talina govora 1. Narodna smjehovna kultura Doli smo do zakljuka da Talini iskazi nisu prvi nego drugi, da su odgovor a ne poticaj, da su kontrast a ne slinost. Doli smo do trenutka kada treba otkriti prirodu tog odgovora i smisao Taline misije u svijetu koji je zazirao od drugog i drugaijeg i svijetu koji je, istovremeno, produio svoj vijek trajanja, zahvaljujui upravo tom drugom i drugaijem zahvaljujui Budalini Tali. Od najjednostavnijih primarnih pa do sloenih sekundarnih iskaza, od najjednostavnijih primarnih pa do sloenih sekundarnih anrova postoji naglaena kontrastna tenzija izmeu ova dva svijeta. To je, u stvari, vrlo uoljivo Talino suprotstavljanje epskome svijetu koji ga je prihvatio, a kojemu on sada eli biti gorljivi oponent. Ako smo Budalinu Talu uveli u priu kao ravnopravnog sagovornika uz pomo Bahtinove teorije govornih anrova, pravu prirodu njegove rijei moemo otkriti uz pomo druge Bahtinove teorije - teorije o narodnoj smjehovnoj kulturi. Bahtin u knjizi "Stvaralatvo Fransoa Rablea" govori o narodnoj smjehovnoj kulturi srednjeg vijeka i renesanse. Ova kultura svoj najpotpuniji izraz nalazi u doba renesanse, a u djelu Fransoa Rablea jednostavno eksplodira. Praktina ivotna manifestacija te kulture jesu karnevali, koji su se javili jo u srednjem vijeku, a bili su odgovor tadanjeg ovjeka na dogmatiziranu, preozbiljnu i ka nebu usmjerenu perspektivu ivota. U karnevalima se ispoljavala suprotna, neozbiljna i smjehovna strana ovjeka. Bitna karakteristika karnevalskog duha jeste njegova nedovrenost, ivotnost, okrenutost ka materijalnom dole, ka tlu. Duh koji zrai vedrim ivotom Bahtin naziva karnevalskim, a itav proces karnevalizacijom ivota. Pod karnevalizacijom ivota on podrazumijeva "sav bogat i raznolik narodno-praznini ivot srednjeg veka i epohe renesanse u njegovim osnovnim odlikama" (Bahtin, 1978, 235). Ovu dosta iroku definiciju pojma "karnevalizacija ivota"
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost teorije

Karnevalski junak Budalina Tale

129

za nae potrebe emo dodatno proiriti podrazumijevajui pod karnevalskim svaku vedru, renesansnu, stranu ivota. Ona je bila specifian odgovor srednjovjekovnog i renesansnog ovjeka na ozbiljnost i sumornost svoga vremena, ali je kao kulutroloki ili, tavie, kao knjievnoteorijski pojam sasvim primjenjljiva i na lik Budaline Tale, koji ivi i djela u drugom vremenu i prostoru. ak su i dva kulturoloki i vremenski udaljena svijeta, jedan srednjovjekovni kranski10 i drugi bonjako-epski, vrlo slini jedan drugom. Slini su po svojoj zatvorenosti, ozbiljnosti, dovrenosti i okrenutosti ka onome gore. Naravno, itekako smo svjesni i velike razlike meu pomenutim dvama svjetovima. Razlika je u njihovom odnosu spram pojma povijesnosti. Srednjovjekovni i renesansni svjetovi su povijesni, uslovno reeno realni, svjetovi, a bonjako-epski je apovijesni, jo uslovnije reeno, fiktivni11 svijet. Prvi su dio povijesti Evrope i ovjeanstva uope, a drugi dio bonjake knjievnosti. Ili, da jo vie pojednostavimo: prvi je povijest, a drugi knjievnost. Karnevalsku dimenziju ovjeka Bahtin uoava i analizira u jednom povijesnom trenutku. Za njega je to, prije svega, kulturoloki fenomen tog trenutka, ali i konstanta cijele povijesti. ovjek je uvijek imao potrebu za karnevalskim oslobaanjem duha od stega ivota koje bivaju nametnute od strane vlasti. Istovremeno, taj fenomen po njemu postaje konstitutivnom konstantom stvaralatva velikih renesansnih pisaca (Bokao, ekspir, Servantes), a u djelu Rablea on se afirmira kao najvii princip umjetnosti i ivota.

Ako smo dobro razumjeli, Bahtin se nikada ne zadovoljava parcijalnim rjeenjima. Teorija govornih anrova pokriva kompletnu govornu stranu ovjeka, od najjednostavnijih primarnih iskaza pa do najsloenijih sekundarnih anrova u razliitim oblastima (filozofija, nauka, knjievnost). Teoriju narodne smjehovne kulture on protee na cijelu knjievnost, pa ak, rekli bismo, na cijeloga ovjeka i cijelu povijest.12 Mogunosti njezine primjenjljivosti u intepretaciji lika Tale Lianina mi emo upravo provjeriti u naoj analizi.
Pod pojmom kranski podrazumijevamo vie jednu prepoznatljivu kulturoloku paradigmu, negoli vjersku. 11 Svjesni smo i moguih zbunjujuih implikacija, ako bismo se prepustili borhesovskoj (postmodernoj!) optici stvari: da li smo uope sigurni ta je fikcija a ta stvarnost, da li je, u naem sluaju, srednji vijek, za koji znamo samo iz knjiga, ono stvarno i realno, a epsko vojevanje, koje, osim to postoji u epskim pjesmama, mi s vremena na vrijeme upranjavamo - ono fiktivno i nestvarno?! 12 Naravno, nije to odlika samo Bahtinovih teorija. I strukturalizam je pokuao zahvatiti cijeloga ovjeka prenoenjem pojma teksta i strukture na najiri plan, na plan kulture kao globalnog teksta i globalne strukture. Dok strukturalizam polazi od kraja, od dovrenosti (jer struktura je uvijek ono to dolazi na kraju, uvijek neto to je dovreno), dakle izvana, Bahtin uvijek kree od poetka, od
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost teorije
10

130 2. Luda i lakrdija?

Mirsad Kuni i

Tale Lianin je krajiki junak kojemu su Krajina i Lika bile epsko bojite, ali istovremeno i renesansni trg i pozornica za njegovo dobro znano ludiranje. Znamo da se Lika naslanja na Jadran (= Mediteran), a Mediteran je bio kolijevkom renesanse. Vedri renesansni duh Mediterana zapljusnuo je prostor Like i Krajine i "dohvatio", izgleda, jedino Talu.13 S druge strane, Talinu vedru antiepsku dimenziju mogue je posmatrati kao posljedicu razvoja likova unutar bonjakoga epskog svijeta. Poslije "mitskoga" junaka Alije erzeleza, zatim "romantinih" Mustaj-bega Likog i brae Hrnjica morao je doi neko ko je s obje noge na tlu, "realistian" i stvaran, poput Budaline Tale.14 Zar nam se ve sama od sebe ne namee usporedba Tale sa renesansnim ludama i lakrdijaima? I on je, poput njih, smio sve kazati i sve uraditi, a da zbog toga ne bude kanjen od strane epskih autoriteta, kao to su Mustaj-beg Liki, Mujo i Halil Hrnjica itd. Ko bi drugi smio u jeku najee borbe prihvatiti se vina i pozvati Muju upomo kao da mu je ivot u pitanju. Mujo e dotrati kao bez glave i pitati ga je li plaho ranjen: "N'jesam, Mujo, vjeru ti zadajem, ve me digni na moga kulaa, jer ne mogu, Mujo, uzjahati, pasje vino plaho dalmatinsko, pa je meni dodijalo, Mujo." (Horman I, 1996, 543) U slinoj situaciji ponovo e Muju pozvati upomo, a Mujo e ga zatei pod atorom meu zaplijenjenim stvarima: "Vidi, Mujo, urka velikoga, vidi, Mujo, kalpak i elenke, vidi, bolan, kahvenijeh suda; vjera i Bog, biu poglavica!" (Horman I, 1996, 456) Jo drastiniji primjer Talina ludiranja je kada u zasjedi saekuje drugog junaka, Mujinog brata Halila "Napr'jed Halil ie na ogatu,
iskaza (jer iskaz je uvijek na poetku, pa ak i na poetku svih poetaka kod Adema i Have), dakle iznutra. Ne usuujemo se izvoditi neke dublje zakljuke iz ove razlike, ali emo se, za poetak, zadovoljiti davanjem male prednosti Bahtinu. 13 Hatida Krnjevi je pravila usporedbe Tale Lianina sa junakom srpske epike Miloem Voinoviem, ali na rad nema takvih komparativnih pretenzija. 14 I ovo su samo naznake za jednu moguu iru karakteroloku analizu triju likova, koja bi mogla pokazati organsku vezanost i evolutivnu uslovljenost njihova razvoja.
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost teorije

dok ga neko iza jele viknu: 'Kopilane, Hrnjii-Halile! Kud si oga zamuio svoga? iju li e kulu porobiti? iju li e ljubu zarobiti? Otvori mi toke na prsima, ao mi je toke pokvariti!' Halil stade na ogatu svome, Pa otvori toke na prsima, E 'vako mu Halil besjedio: 'Udri, more, gdje god tebi drago! Gdje god zgodi, zaboljet me nee.' A to bjee Lianine Tale." (Horman II, 1996, 95-96) Zadovoljit emo se sa ova tri primjera. Ne mislimo da se usporedbom ovoga tipa moe u potpunosti odgovoriti na zahtjeve koje smo sebi postavili. Da budemo sasvim iskreni, ne bismo htjeli jedan originalan lik, kao to je Budalina Tale, svesti samo na ulogu lude i lakrdijaa, mada smo u potpunosti svjesni i njihova znaaja u narodnoj smjehovnoj kulturi srednjega vijeka i renesanse. 3.Parodija Slijedimo li dalje Bahtina za Talu moemo rei da je karnevalizirana svijest. To znai da svijet u kome se kree on sagledava na nov nain, bez straha i apsolutno kritiki. Istovremeno, njegova kritika nije negativna i ne ide do nihilizma15, ve je pozitivna i otkriva materijalno naelo svijeta i vjeiti trijumf novog i drugaijeg.16 Talina koncepcija je vitalistika i dinamika, ona stoji nasuprot epskoj, koja je statina i petrificirajua. Prva eli sauvati dinamiku kretanja i obnavljanja, druga eli okameniti trenutno stanje utvrenih vrijednosti. Prva bi da se potpuno ostvari u vremenu, da se saobrazi sa njim i njegovim mijenama, druga bi da se zaustavi i dislocira izvan vremenskog trajanja.

Karnevalski junak Budalina Tale

131

Hatida Krnjevi u pomenutom radu za Talu kae: Tako je Tale usamljen u svojoj jeretikoj misiji viteza po unutarnjim pretpostavkama, a posve anarhinog po svojoj pojavi. (Krnjevi, 1998, 414). Iz nae pozicije ini nam se posve netanom ova opaska. Tale nije doao da bi poricao i ruio epski svijet, ve da bi stupio sa njim u ravnopravan dijalog i na taj nain ga obnovio i produio mu ivot. 16 Karneval (ponavljamo, u najirem znaenju te rei) je oslobaao svest od vlasti oficijelnog gledanja na svet, dozvoljavao je da se svet sagleda na nov nain; bez straha, bez strahopotovanja, apsolutno kritiki, ali istovremeno i bez nihilizma, ve pozitivno, jer je otkrivao izobilno materijalno naelo sveta, postojanje i smenu, neodoljivost i veiti trijumf novog, besmrtnost naroda. Bilo je to mono uporite za juri na gotski vek i za stvaranje osnova novog gledanja na svet. To i jeste karnevalizacija svesti (istakao M. K.) o kojoj smo govorili potpuno osloboenje od gotike ozbiljnosti da bi se prokrio put za novu ozbiljnost, slobodnu i trezvenu. (Bahtin, 1978, 291)
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost teorije

15

132 Ovime smo duboko zagazili u svijest naega junaka, uMirsa njegov d Kuni i karakter. Samo izgraena svijest moe uspostaviti kritiki odnos prema okolini. Tipini epski junaci nemaju tu dimenziju. Oni se vladaju i ive prema principu uspostavljenih vrijednosti, koje su objektivno date i nepromjenjljive. Tale ima kritiki odnos prema epskome svijetu. Konkretna anrovskogovorna materijalizacija toga odnosa bila bi, prema Bahtinu, parodija. Meutim, parodija se ne moe svesti samo na odnos dva suprotstavljena svijeta, od kojih bi prvi bio u poziciji parodirajuega subjekta, a drugi, u poziciji parodiranoga objekta. Bahtin ne poznaje i ne priznaje uope takve odnose, nema podjele subjekt-objekt, svi su ravnopravni uesnici dijaloga, samo im se uloge smjenjuju. Karnevalska parodija se ne moe svesti samo na negirajuu funkciju, ona "u isto vreme preporaa i obnavlja". (Bahtin, 1978, 18) A preporaa i obnavlja samo zato to je u dijalokom a ne monolokom odnosu prema "objektu" parodiranja. Bahtinovo shvatanje parodije ini nam se bahtinovski nedosljednim, ono, najblae reeno, djeluje nedovrenim, barem kada je u pitanju Tale. U prirodi parodije je upravo odnos subjekt objekt, gdje subjekt u monolokom iskazu porie legitimitet postojanja objektu, to je upravo odnos parodirajueg subjekta prema parodiranom objektu. Parodija je monoloko stanje dijaloga, ona je jedan njegov trenutak, samo jedan njegov iskaz. im parodirani objekt "zauzme aktivno uzvratni stav" i preuzme ulogu govornog subjekta, znai da je prevladao stanje pasivnog primanja monolokog iskaza u kojemu je bio povrgnut kritici. Prevladavanje stanja podrazumijeva i svijest parodiranog objekta o kontrastnoj naravi subjektovog iskaza. Sa tom svijeu on prihvata neprijateljski nastrojenog parodiara kao partnera, sebe stavlja u ulogu subjekta novog iskaza a to je ve dijalog. Dijalog koji je prevladao parodirajui monolog ne moe vie biti parodija on prelazi u ironiju. Ironija je vii stupanj odnosa, ona je dijaloko, za razliku od parodije, koja je - monoloko stanje.17 Tale se, kako smo pokazali, najprije morao izboriti za pravo glasa, morao je dobiti lansku kartu za pristup zatvorenom epskom svijetu, da bi tek potom stupio u otvoreni i ravnopravni dijalog sa njim. Taj svijet ga prihvaa kao ravnopravog sagovornika, iako je njegova rije uvijek drugaija i esto suprotna. Doli smo do iste bahtinovske dijaloke situacije u kojoj "razgovaraju" dva ravnopravna uesnika dijaloga. Ako su doista ravnopravni, a oni to moraju biti da bi dijalog uope bio mogu, onda ni epski svijet ne moe biti vie zatvoren. Otvorio je vrata za Talin ulazak i prihvatio ga onakvoga kakav jeste. Spremnou da primi drugog i drugaijeg pokazao je zrelost kakvu nemaju susjedne usmeno-epske tradicije i, istovremeno, produio sebi vijek trajanja. Nije sluajno da je
Ovako postavljena relacija parodije i ironije ini nam se vrlo plodotvornom i u posebnoj elaboraciji mogla bi dovesti do novih bahtinovskih otkria korisnih i za parodiju i za ironiju.
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost teorije
17

133 bonja ka epika jala due od ostalih epika. U trenutku kada su sve Karnevalski junak Budalinatra Tale teme i svi junaci bili ve opjevani, i kada se na horizontu nazirao sumrak epskoga pjevanja, uveden je novi junak sa novim temama, kome je omogueno da se i sam do kraja ispolji. Poptuno homoloki problem se prenosi i na anr, jer iskazi tvore anrove. Do pojave Tale anr epske junake pjesme bio je dovren, jer se nije imalo vie ta novo kazati. Sa pojavom nove i drugaije rijei potkopava se temelj epskoga anra, on se najprije parodira ime zapoinje njegova erozija iznutra. Sa Talom dovrava se "preakcentuacija anra", da parafraziramo Bahtina. Nita vie u bonjakoj epskoj pjesmi nije isto, javlja se itav niz novih scena i situacija, koje su u osnovi parodirajue, dakle, - razarajue. Nov je i elemenat scenske igre i romansine (izvedeno od "romansa") epizode, o emu emo kasnije vie govoriti. Do Taline pojave imali smo zatvoren i monoloki, sa njegovom pojavom dobijamo dijaloki i otvoren svijet. 4.Igra Tale ide dalje. On se ne zadovoljava samo parodiranjem18, makar mi parodiju shvaali u najirem smislu. Tale se eli igrati sa epskim svijetom, to bi mogla biti dodatna dimenzija reene parodije. Potreba za igrom je, takoer, jedno od obiljeja karnevalizirane svijesti. Igra je glavni dio karnevala. Meutim, igra je, to je jo vanije, u osnovi pozorino-predstavljakih formi ivota i umjetnosti, ona je glavni element scenskog ponaanja. Tale se u sutini po-igrava sa epskim svijetom, to je samo jo jedna dodatna forma dijaloga sa njim. Poznato je da igre nema bez drugoga. Drugi je potreban kao sa-igra, ili kao posmatra. I igra i sa-igra i posmatra su neophodne karike u lancu koji ini teatar. etvrta karika je sam reditelj. On ovdje nije posebno identificiran, ali je oigledno da se krije ili u Budalini Tali ili u "autorskoj"19 linosti narodnog pjevaa. Ovakva postavljenost odnosa uslovljena je sceninou samoga lika. Tale je taj koji se poigrava ili igra. On oigledno uiva u tome kao to pravi glumac uiva u zadovoljstvu svojih posmatraa. Tale, takoer, uiva u ve navedenim scenama igranja ili poigravanja sa Mujom i Halilom Hrnjicom. To su dobro poznate scene kada on u jeku najeih borbi poziva upomo svoje prijatelje, da bi se po njihovu dolasku ispostavilo da je bila u pitanju ala (=igra).
U nekom drugom radu bilo bi vrlo zanimljivo pozabaviti se anrorazarajuim i anrotvornim mogunostima Taline parodije. Po Bahtinu parodija ima tu snagu da dovede do preakcentuacije iskaza a to znai i do preakcentuacije anra, to su samo bahtinovski eufemizmi za razaranje starih i tvorbu novih anrova. Inae je parodija bila omiljenom temom mnogih autora (vidjeti, na primjer, kod: Moranjak Bambura Metatekst, kod V. Biti Pojmovnik suvremene knjievne teorije.) 19 Moramo biti krajnje oprezni kod upotrebe ovoga termina. Pod autorskom linou narodnog pjevaa podrazumijevamo depersonaliziranog pjevaa kroz kojega kolektiv stvara svoje djelo.
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost teorije
18

134

Mirsad Kuni i

Karakteristino je da njegova igra dolazi u toku same borbe, kada je boj najei i kada je opasnost po ivot najvea, ime se, zapravo, naglaeni epski patos eli sniziti, spustiti ka dole, kazao bi Bahtin. Tale Lianin se igra i van borbe. Tom vrstom poigravanja eli stvoriti pseudoepski patos zapravo, svoj scenski patos. To je poznata situacija sa Halilom Hrnjicom, kada ga Tale saekuje u zasjedi i predstavlja se kao neprijatelj, koji eli podijeliti mejdan s njim. Halil nasjeda na Talinu alu i prihvaa "izazov", a Tale se otkriva i pokazuje da mu je cilj bio da se naali i poigra. Dok je Tale kompletan autor ovog malog igrokaza, i, naravno, vrlo svjestan momenta igre i fiktivnosti situacije, dotle Halil nije u stanju razlikovati zbilju od fikcije i zato nasjeda na alu. Budalina Tale je prihvaen ne da bi bio podvrgnut pritiscima da se mijenja i prilagoava, da bi, na neki nain, bio "prevaspitan", ve da bi se oni, koji su ga prihvatili, mijenjali pod njegovim utjecajem. Nisu to duboke i korjenite promjene ponaanja pojedinih likova, one idu samo do te mjere koliko je potrebno da se Talina igra prihvati kao neto sasvim normalno. Karakter epskoga junaka ostaje gotovo netaknut, ali je njegovo okruenje obogaeno vedrom Talinom linou. Najbolji primjer Talinog poigravanja sa epskim svijetom nosi pjesma "Glumevi Alija i berber udovica" (Duri, Pjesme o Tali). Svi junaci izlaze iz borbe sa bogatim plijenom, samo je Tale ostao kratkih rukava i zarobio staru babu. Ljut je, svog kulaa dralom tue, a "katkad sfati staru babetinu". Baba ga moli da je ne tue i govori da e mu omiliti vie nego kakva sedmakinja (= valjda, ena koja rodi sedmo dijete?). Preokret nastaje kada mu baba predlae da joj turi "ruku u njedarca". Iz njedara e Tale izvaditi stotinu dukata i promijeniti svoj odnos prema babi: "Nemoj, babo, moje milovanje! Sad je Talu hora ufatila" (Duri, Pjesme o Tali, 138) Pitaju ga junaci ta e mu babetina, neka je se otarasi, a on odgovara: "Nosit u je na iroku Liku, nek mi tuka kod odaka uva i Bog znade da ih Tale nejma" (Duri, Pjesme o Tali, 138) Ova mala epizoda sama za sebe predstavlja itavu jednu romansu. Romansa je "epsko-lirska narodna pesma, po karakteru vedra, esto humorna, sa iznenadnim preokretima u radnji i esto neoekivanim reenjem". (Renik, 674) Talina anrorazarajua energija ovdje je usmjerena u dva pravca. Jedan pravac je epska pjesma, koja na ovaj nain po prvi puta "ugouje" jednu romansinu epizodu. Uzimanje ratnog plijena je stalni epski motiv, ostali junaci su zaplijenili ili blago ili mlade djevojke,
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost teorije

Karnevalski junak Budalina Tale

135

kako im i prilii, a Tale nita od toga, ve babu, kako i njemu prilii. tavie, njegov plijen i njegova ljutnja zbog toga su negativno semantizirani spram okruenja do te mjere da jednostavno dovode u pitanje smisao egzistencije okruenja. Taj, rekli bismo, vulgarizirajuenegatorski stav spram epskog nije konstanta Talina ponaanja. On je takav samo na trenutak, kada iz njega progovara antiepski instalirana elja za stalnim sniavanjem i sputanjem ka materijalnom dole, da bi opet u sljedeem trenutku i sam epski disao i epski se ponaao. Epska pjesma i evolutivno i genoloki prethodi romansi, i mnoge je druge anrove odnjihala u svome sinkretikom krilu. Meutim, ova romansa sa babom nije takav sinkretiki zametak iz kojega treba da se razvije novi anr. Naprotiv, ona je, odgovor na ve postojeu jasno profiliranu romansu, ona je Talin drugi iskaz i odgovor na prvi iskaz o romansi kao takvoj. Nju Tale svjesno uvodi u epsku pjesmu sa odreenim ciljem. I to je onaj drugi pravac Taline anrorazarajue energije. Epizoda sa babom nije tek obina romansa, u njenim vedrim i humornim stihovima gotovo nametljivo "odjekuju dijaloki gornji tonovi", ona je metakreativna obrada romanse "elebija Mujo i njegova draga". U pomenutoj romansi Mujo se domilja kako e provjeriti ko mu je od bliskih i dragih bia najblii i najprei. U ariji kupuje dva kangala zlata, stavlja ih u njedra i ide do sestre, majke i ljube molei ih da mu izvade ljutu guju iz njedara. Jedino e ljuba pristati da se "rtvuje" za spas svoga Muje i izvaditi, umjesto guje, zlato. Talina romansa u svim svojim elementima prosto dekonstriura i parodijski razara navedeni predloak. Naspram Tale nije mlada ljuba, nego baba, na provjeri je on sam a ne ona, na provjeri je njegova ljubav prema novcu a ne prema dragoj, on tura svoju ruku u babina njedra a ne ona u njegova. Zanimljivo je da baba aktivno sudjeluje u dijalogu sa Talom i sama svjesna svojih godina i svojih "vrijednosti", dok je Mujina draga tek objekt provjere. Romansa je ve po svojoj prirodi nii anr od epske pjesme, njen svijet blii je svijetu svakodnevne zbilje. Po svom vedrom i humornom duhu gotovo da bi mogla stajati uz Talu kao njegovo prirodno okruenje. Meutim, Tale ni nju nije htio ostaviti na miru i po strani, i sa njom se poigrao kao sa svime to mu je dolo pod ruku. 5. Igra moguih svjetova Vratimo se jo jednom na pjesmu "Halil i Janja Bunia" (Horman, IIXLII) i poznatu scenu lanog izazivanja na dvoboj. Scena nam se podaje kao scenario za jednu hipotetinu igru moguih svjetova. Halil je klasini epski junak u svijetu u kojemu se vjeruje na rije, tu nema mjesta za alu niti igru, junakov iskaz uvijek je jedinstven i istinit. Nikome do pojave Tale nije ni na um padalo da se igra sa tako ozbiljnom stvari kao to je izazivanje na dvoboj. Tale Lianin je
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost teorije

136

svjestan fikcionalnosti situacije zato to je izvan Halilovog svijeta. Pa ak i kad je dijelom toga svijeta, a ima i takvih situacija, on je opet svjestan sebe i svog mjesta u tom svijetu.

Mirsad Kuni i

Za Talu itav epski svijet nije vie samo onaj drugi ili prvi, kojemu se treba nametnuti kao ravnopravan uesnik u dijalogu. Za njega je on samo jedan mogui svijet, koji on jako dobro razumije i koji je "proitao" do kraja. Upravo ova "italaka" pozicija je povlatena pozicija iz koje se istovremeno stjee uvid u "proitani" mogui i svoj "realno-bivstvujui" svijet. italac je "u prednosti pred knjievnim likovima jer potonji imaju uvid samo u svoj svijet, ali ne i u onaj itateljev" (Biti, 233). Jedino Tale zna za oba svijeta, Halil zna samo za svoj. Zato Halil razumije samo govor imanentan svome svijetu, Tale razumije oba. Nevolja je, meutim, - ili prednost! to je i Tale dio jednog drugog mogueg svijeta. Mi u svakom trenutku Talinom svijetu moemo supozicionirati svoj italaki svijet, za koji ne moemo rei da je istovjetan Talinom, to su, ipak, dvije razliite stvari. Razlika je opet u mogunosti uvida: naa italaka pozicija omoguava uvid i u Talin mogui i u na "realno-bivstvujui" svijet, dok Tale vidi samo svoj a ne i na svijet.20 Kakve su teorijske implikacije ove Taline pozicije? Budalina Tale je posrednik izmeu nas i epskoga svijeta. Epski svijet je mogui svijet, ali je i Tale dio drugog ireg mogueg svijeta. Mogui svjetovi "se konstruiraju ljudskim mozgovima i rukama", kae L. Doleel. (Biti, 233) I Tale je, dakle, neija konstrukcija (bilo autorova, bilo tekstualna, bilo itaoeva!), a ne sluajnost. Iz postmoderne perspektive ne bi bilo ba oportuno hvatati se ni za autora ni za tekst, mada su i redukcije bilo koje vrste davna prolost. Za nau - italaku - poziciju vano je uoiti postojanje razliitih svjetova, od kojih su dva mogua i jedan (na!) "realno-bivstvujui". Odnos meu tim svjetovima je prstenaste naravi, prvi je unutar drugog a drugi unutar treeg. Budalina Tale je u istoj poziciji prema epskom moguem svijetu, kao to smo mi prema njegovom moguem svijetu. I on je ita i tuma toga svijeta kao to smo mi njegovoga. Meutim, njegova pozicija nije ba tako konstruktivna, kako nam se na prvi pogled ini. Ona je, da bi ba sve bilo u trendu vrlo dekonstruktivna. Zato? Zato to on iz svoje povlatene pozicije esto pravi izlete u taj prvomoguni epski svijet, na trenutak prihvaa njegova pravila ponaanja, ostaje neko

Svoj realno-bivstvujui svijet stavljamo pod navodnike jer vie nismo sigurno da i sami nismo tek likovi jo jednog sasvim mogueg svijeta, okolo kojega se nalazi konano pravi Realno-Bivstvujui Svijet - bez navodnika. Sasvim postmodernistiki, ovi svjetovi legitimitet stjeu tek po svojim razlikovnim svojstvima, po onome to nisu a ne po onome to jesu.
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost teorije

20

137 vrijeme u njemu, da bi se potom vraao u svoj, koji on vidi kao Karnevalski junak Budalina Tale " realno-bivstvuju i" a mi kao jojedanmogui svijet. Ne zaboravimo Bahtina Tale je u dijalogu sa tim svijetom. Kao pravi ita i tuma on nam ga pokazuje i sa italake distance, izvana, i iz prisnog kontakta, iznutra. Da je ostao, kojim sluajem, na vanjskoj poziciji tumaa, ne bi dolo do dijaloga ni do prihvatanja kao sebi ravnog. Samo u stalnim ulascima i izlascima, primicanjima i odmicanjima mogla je nastati njegova "italaka verzija" epskog svijeta. A nama, moda, iz svega toga naputak za pravo dekonstruktivno itanje njegovog mogueg svijeta. Zato nam je ovaj lik svojom pojavom i svojom rijeju "preprijeio" put do prvomogueg svijeta epskih junaka? Zato se "isprijeio" izmeu nas i njih? Zato nas je "udaljio" od velikih junaka Muje i Halila Hrnjice? Moda se, upravo, u ovom posljednjem "ograenom" glagolu krije i odgovor. Nikada itai i interpretatori, poput nas, nee vie biti nasamo sa svojim predmetom itanja-interpretacije, uvijek e se neko drugi isprijeiti, neko ko je ve jednom proitao i interpretirao izabrani predmet. I sve e dalje biti od njega. Postmoderni kritiar se mora pomiriti sa situacijom da nikada ne moe biti prvi, uvijek e dolaziti poslije nekoga ko je ve imao posla sa "neokaljanim tekstom". Kakogod je Tale svjestan da ni njegova rije nije prva, ista i netaknuta, isto tako i nas eli uvjeriti u to da ni naa kritiarska rije nije prva, ista i netaknuta. Budalina Tale je naa slatka spoznaja o bespovratnom udaljavanju pisaca, djela, tekstova, diskursa, ili, jednom rijeju, predmeta prouavanja, od nas koji ih elimo uhvatiti u svoju paukovu mreu. On je jedna sasvim realna projekcija postmodernog itaa-interpretatora, koji iz svoje kritiarske udaljenosti pravi este izlete u mogui svijet knjievnog djela, elei ga upoznati iznutra, ostaje neko vrijeme u ugodnom i bliskom askanju sa njim, izlazi iz njega, vraa se svojoj povlatenoj poziciji na granici dvaju svjetova, ponovo se vraa tekstu i sve tako. Upravo to viekratno ulaenje i izlaenje iz jednog svijeta u drugi postmoderna je igra dananjeg kritiara. Da li je Budalina Tale prvi postmoderni kritiar u Bonjaka? Zar sve vrijeme ne govorimo o njemu kao itaocu-interpretatoru-kritiaru? Svjesni smo paradoksalnosti ovakvih pitanja, ali zar nas u vrijeme postmoderne moe vie ita iznenaditi? ta bi samo Borhes uradio da je kojim sluajem znao za Talu?! Zar, konano, ovakav lik kao to je on ne zasluuje svog Borhesa, zar ga Tale sam, onakav kakav je, ne moe proizvesti? 6. Scenska igra i preruavanje Gotovo da moemo rei kako imamo posla sa Talinim malim teatrom. Poto nijedan teatar ne moe funkcionirati bez kostima, otuda i Tale dosta panje posveuje svome kostimiranju. Ve sam stil odijevanja nosi u sebi elemenat igre, cilj mu je da skrene na sebe panju, to je prvi signal jedne skrivene potrebe za publikom.
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost teorije

138 Ta neobina odjea vremenom prestaje da iznenauje posmatra e, i Mirsad Kuni tako da Tale u pojedinim situacijama posee za pravim kostimiranjem. Zapravo, on se preruava, kao u pjesmi "Halil Hrnjii izbavlja Omerbega i djecu mu" (Horman II, 1996, pod rednim brojem L). Ovdje je preruavanje u kaluera u funkciji izbavljanja iz ropstva Omer-bega. Scena razvijena je do te mjere da moemo rei kako se radi o malom igrokazu. Poinje sa Mujinom najavom da e se Tale tebdil uiniti (=preobui se), nastavlja sa pojavljivanjem preruenog Tale i njegovih trideset konjanika: "U mrko se ruho preobuko, na glavi mu kapa kamilavka, a za njime trides't konjanika, sve u mrku, a na mrkim konj'ma. To delije Budaline Tala, Svijuh ih je Tale preobuko, Ko da su mu aci bogoslovci." (Horman II, 1996, 222) Krmarica Luca ih prepoznaje, njena funkcija u pjesmi i jeste prepoznavanje (anagnoriza).21 Meutim, Luca staje na njihovu stranu i prihvata igru, izborivi se za svoju ulogu u tom igrokazu. Tale dolazi do kljunog dijela svoje uloge kada u punoj crkvi mora pokazati pravo glumako umijee. Koliko je uvjerljivo sluio Boju liturgiju narodni pjeva ne moe odoliti a da ne prekine izlaganje i ne oda mu priznanje: "Tale ima uma i pameti, potpuno je savrio kole" (Horman II, 222) Njegova se igra ne zavrava liturgijom i itanjem evanelja, zadarskom banu prorie budunost iz crkvenih knjiga i tu zavrava igrokaz oslobaanjem sunja Omer-bega i djece mu. Preruavanje je stalno mjesto u epskoj pjesmi, korijeni mu se nalaze jo u Odisejevu preruavanju pri povratku na Itaku. Ono je u funkciji priprema za boj a cilj je zbuniti i iznenaditi neprijatelja, tim prije ako se radi o oblaenju odjee koja ne dolikuje pravome junaku. Takvo preruavanje imamo u pjesmi "Filip Madarin i Gojeni Halil" (Horman, I - 32), gdje Tale svoju dobro poznatu odjeu i svoga kulaa daje Halilu koji se treba ogledati u mejdanu sa Filipom Madarinom. Pokazali smo da Tale ni odjeom, ni orujem, ni porijeklom ni ponaanjem nije epski junak. Ne samo da nije junak, nego smo doveli u pitanje i status njega kao lika u epskoj pjesmi. Ako bi i mogao uope biti lik onda bi prije svega trebao biti lik nekog humoristinog romana.
Po klasinoj Aristotelovoj definiciji iz Poetike prepoznavanje (anagnorisis) je, zajedno s obratom (peripetia) i patosom (pathos), sastavni dio sloenih zapleta, i to onaj u kojemu se odigrava prelazak iz neznanja u znanje. (Biti, 308)
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost teorije
21

139 S toga Talino preru avanje nema epsku funkciju, ono je samo dio Karnevalski junak Budalina Tale ukupnoga Talinog nastupa: jednom je to da istakne svoju posebnost spram drugih, drugi put je da se naali sa nekim od junaka, trei put da se poigra i sa neprijateljem itd. Smijemo li u ovim scenama prepoznati prve tragove teatra u Bonjaka? Takva tvrdnja bi bila suvie smjela, ali pitanje ostaje da lebdi i eka odgovor. Naravno, teatar je ovdje jo uvijek u sinkretikom jedinstvu sa epikom i jo uvijek neindividualiziran. Zato neemo rei da su to prve prave drame, ve mali igrokazi unutar epske pjesme. Tale Lianin je i prvi glumac i prvi reditelj tog nastajueg teatra, gdje su i ove dvije vane funkcije teatra spojene u jednoj linosti. Najvanija je, ipak, scenska igra: glavni sudionik te igre je Tale, koji je poptuno svjestan svoje uloge. Sa tom svijeu on gradi "imid" nekoga ko je u stalnoj igri sa svijetom koji ga okruuje, kome je stalo da skrene na sebe panju od samog naina odijevanja, od posebnosti oruja, konja, "kule" u kojoj ivi, porijekla, od posebnosti jezika kojim se koristi, estih psovki, proklinjanja i ruganja, pa sve do malih ala u ozbiljnim situacijama ili pseudoepskog poigravanja sa Halilovim junatvom, do naglaene potrebe za preruavanjem (=kostimiranjem) i, na kraju, do razvijenog i gotovo samostalnog igrokaza. Talin teatar djeluje nedovreno zbog jedne injenice na koju ukazuje i Bahtin, a to je nepostojanja rampe. Jedino je izvjesna i jasna Talina uloga glumca i reditelja, svi ostali su po potrebi i gledaoci i/ili i sami sudionici igre (=glumci teatra). Ne postoji granica izmeu izvoaa igre i posmatraa. Ovaj teatar ivi na granici izmeu ivota i umjetnosti, u jednom sluaju je sam sebi cilj, a u drugom je u funkciji ivota. "U sutini, to je sam ivot, ali uoblien na poseban nain igrovnom slikom", kae Bahtin. (Bahtin, 1978, 13) Jednostavno, radi se o "karnevaliziranom teatru", koji je bio produkt i potreba Taline karnevalizirane svijesti. 7. Vjeita tiina svemira II Vratimo se onoj strani lika koja tei ka dole, koja sniava, koja je sva okrenuta ka tlu. Stalni "prizemljujui" ton u Talinom govoru, odijevanju i postupcima reeni je bahtinovski realizam. To je realizam konkretnih i pojedinanih stvari. Sve je i kod Tale pojedinano i konkretno, nita nije uopeno i tipizirano. Svaka njegova scena je samo jedna, ona se vie nikada ne ponavlja. Njegov svijet ima imensko obiljeje, to je svijet poznatih stvari i poznatih ljudi. Zato je Tale lik naglaene individualnosti. Budalina Tale je sa obje noge na zemlji, on je "sav urastao u tlo", kae Maglajli, dok se epski svijet odvojio od zemlje i udaljio od stvarnosti. Zato je Tale iz svoje prizemljene pozicije mogao parodirati svijet koji je bio okrenut prema nebu. Parodija i inae ima tu potrebu sniavanja i prizemljivanja neega (zanra!) to se previe udaljilo od tla i okrenulo prema gore, ima potrebu, da razori okotalu i zatvorenu formu.
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost teorije

140 Ovo imensko obiljeje stvari neodoljivo nas podsjea na Mirsa vrijeme d Kuni i vjeite svemirske tiine. To je dennetsko vrijeme, ali bez Have. "Poui On Adema nazivima svih stvari", stoji u suri "Al Baqara" (Kur'an, II-31). To je vrijeme prije prvog iskaza. To je vrijeme istog jezika i njegove iste funkcije. A funkcija mu je bila referencijalna, imenska, - da prosto imenuje stvari. Ve sa prvim iskazom, a nae je miljenje da je to bio Havin poziv na krenje Boije naredbe, poinje udaljavanje jezika od svoje bogomdane funkcije, od konkretnog imenovanja stvari. Prva je Hava posumnjala u jednoznanost znaka i prva uputila jedan ivi ljudski iskaz. Samo je prvi iskaz zvuao djevianski isto i konkretno. Svaki sljedei je bivao sve dalji od te prve istote. Ali se u svakom novom javljala sve vea udnja za prvotnom istotom. Tale, svojom okrenutou ka materijalno-tjelesnom dole i tlu, zapravo, odgovara na sve veu udnju za prvim i istim iskazom. On udi, ali i zna da ne moe dostii ono to je bilo na poetku ljudskog govora. Moda je zbog te spoznaje u dubini svoje svijesti vie tragiar nego komiar. I ovo ide u prilog ambivalentnosti njegove linosti. Sumnja je porodila ljudski govor, ona je ostala da traje u govoru kao pritajeno pogonsko gorivo. Tale eli vratiti govoru nevinost, jednostavnost i istotu vratiti ga na poetak. ivotu eli vratiti igru. Na kraju prie stoji njegova a i naa! - udnja ka prvom i netaknutom. I sama pomisao na djeviansku istotu jezika neodoljivo zavodi ... 3. Neiskoritena ansa Ve smo pokazali da kritika nije ba temeljito proitala lik Budaline Tale, kao da je dolo do njegova usporenog razumijevanja. I razumljivo je, ako se ima u vidu sva njegova sloenost i ambivalentnost. Na rad eli jednim dijelom ispraviti taj propust. ini nam se da smo barem djelomice uspjeli pokazati polivalentnost i polisemantinost lika, koji, upravo zbog toga, ostaje otvoren za mnoge pristupe. Ne bi ga smjeli zaobilaziti ni budui prouavaoci drame, ni istraivai romana a ni teoretiari koji se budu bavili problemima parodije, ironije, moguih svjetova ... On je svojom pojavom, jednostavno, anticipacija pisane knjievnosti u Bonjaka, ali tako gromoglasna i sveobuhvatna anticipacija da je prosto nevjerovatno kako se malo toga potvruje u knjievnoj praksi i teoriji. Tale je vrlo zahvalan lik za kreativna knjievna itanja, on u sebi "sadri energiju za stvaranje daljih tekstova". Naalost, osim Suieve prie "Kaimija"22 i Horozovievog "Imotskog kadije", nije nam poznat
Ovakva metakreativna upotreba Tale primjer je, ini nam se, krajnje redukcije energetskih potencijala lika. Naime, Tale je u Kaimiji reduciran tek na socijalnu dimenziju, koje skoro da ni nema u prototekstnoj realizaciji. injenica je da vedra karnevalska strana lika nije skoro nikako iskoritena.
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost teorije
22

141 vie v ie nijedan primje primjer r metakreativne "upotrebe" ovoga lika. Budalina Karnevalski junak Budalina Tale Tale, kao naglaeno potentan lik eka svoje dalje metaopise i nove metakreacije. Ali, to su ve nove teme i novi pristupi, svakako, nova i drugaija itanja.

Literatura Kosta Hoerman, Narodne pjesme Bonjaka I-II, Preporod, Sarajevo 1996. enana Buturovi, Antologija bonjake usmene epike, Alef, Sarajevo 1997. Raid Duri, Pjesme o Budalini Tali, Glas, Banja Luka, godina izdanja nepoznata. Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici usmena knjievnost, priredili . Buturovi i M. Maglajli, Alef, Sarajevo 1998; koriteni tekstovi: H. Krnjevi Tale Lianin epski junak i vedri antijunak; Raid Duri Epski junak Budalina Tale; Munib Maglajli Jedan davnanji zapis o Budalini Tali. Raid Duri, Junaci epske pjesme Bonjaka, Bosanska rije, godina izdanja nepoznata. Mihail Bahtin, Stvaralatvo Fransoa Rablea i narodna kultura srednjega veka i renesanse, Nolit, Beograd 1978. Mihail Bahtin, Problem govornih anrova, Trei program Radio Beograda, broj 47, jesen 1980. Mihail Bahtin, Napomene uz metodologiju nauke o knjievnosti (odlomak), Trei program Radio Beograda, broj 38, jesen 1978. Nirman Moranjak Bambura, Metatekst, Studentska tamparija, Sarajevo 1991. Kur'an, preveo Besim Korkut, godina i mjesto izdanja nepoznati. Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene knjievne teorije, Matica hrvatska, Zagreb 1997. Renik knjievnih termina, Nolit, Beograd 1985.

Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost teorije