Divan-i ems

Mevlana Delaluddin Rumi

Preveo i predgovor napisao: Muamer Kodri

Pogovor napisao: Reid Hafizovi
Priredio za on-line itanje uz dozvolu autora:

www.bastinaobjave.com

Sadraj:
Mevlana Delaludin Rumi pjesnik Boanske ljubavi2
Divan-i ems paradigma lirike sufizm13
Gazeli17
Rubaije58
Hijerohistorija Rumijeve due68

MEVLANA DELALUDDIN RUMI PJESNIK

BOANSKE LJUBAVI
Mevlana Delaluddin Rumi roen je u Belhu (dananji
Afganistan) 6. rebiul-evvela 604./29. septembra 1207.
godine. Njegov otac Behauddin Veled, koji je vaio za
jednog od najveih uenjaka svog doba, odluio je da pred
mongolskom prijetnjom izmjesti svoju porodicu iz rodnog
kraja, a za novo prebivalite, nakon to su neko vrijeme
ivjeli u Bagdadu, Hidazu i Damasku, odabrao je Konju
u Anadoliji tadanju prijestonicu seldukih vladara.
Ustvari, Behauddin Veled doselio je onamo na poziv
tadanjeg seldukog sultana Alauddina Kejkubada, koji
je elio u svojoj prijestonici imati ovjeka koji je zbog
svog znanja i moralnih odlika bio poznat kao Sultanululema (Vladar uenjaka). Treba napomenuti da neki
historiari dre da pravi razlog Behauddinovog naputanja
Belha nije bio strah od mongolske invazije. Naime, u to
vrijeme moni vladar Belha i ostatka Horasana
Muhammed
Havarizm-ah
pokazivaoje
otvorenu
netrpeljivost prema sufijskom redu kubrevija, a Behauddin

Veled bio je poznat kao jedan od najveih uglednika ovog

bratstva.
Antologiar Dovletah biljei da se na putu za Bagdad
Behauddinova porodica neko vrijeme zadrala u Niapuru,
gdje je Mevlana, tada jo djeai, bio predstavljen
znamenitom pjesniku i sufiji Feriduddinu Attaru. Predaja
navodi i daje Attar tom prilikom Mevlani poklonio svoj
spjev Asrar-nama, to se, s obzirom na este motive iz
ovog djela koje sreemo u Rumijevoj Mesneviji, ne ini
nimalo nevjerovatnim.
Zaudo, iako je Behauddin Veled bio, kako smo ve
kazali, priznati sufijski autoritet svog vremena, Rumije, po
svemu sudei, pred svojim ocem izuio uglavnom
formalne vjerske znanosti, dok gaje u sufijski nauk uveo
ejh Burhanuddin Muhaqqiq Tirmizi, koji je i sam bio
Behauddinov uenik. Tako je, zanimljivo, duhovnu
zaostavtinu svog oca Rumi naslijedio preko posrednika.
Behauddin Veled preselio je s ovog svijeta kada je
Delaluddinu bilo 24 godine, a domalo, 638./1240., umire
i njegov duhovni vodi Burhanuddin. U narednih nekoliko
godina Delaluddin Rumi uspostavlja u Konji kruok
svojih uenika i izgleda daje njegova predavanja iz
egzoterijskih islamskih znanosti tefsira, hadisa, fikha i
kelama pohaalo nekih 400 uenika. Takoer, skoro je
izvjesno daje u tom periodu nekolicinu svojih odabranih
uenika uvodio u tajne sufizma. Naime, vidjeli smo ve da
je Mevlana odrastao u okruenju naklonjenom sufijskom
nauku, njegov otac vaio je za jednog od najveih ejhova
svog doba, a sam Rumi je s Muhaqqiqom Tirmizijem imao
zvanini odnos murid murid, sufijski uitelj uenik.
Stoga je pogreno miljenje, koje je prilino esto, da je
do susreta sa emsom Tabrizijem sufijski nauk Rumiju bio
3

posve tu i nepoznat. Uostalom, sama injenica da je

Behauddin Veledov Ma'arif istinsko remek-djelo suhjske
literature dovoljno svjedoi o tome daje Rumi odrastao u
okruenju naklonjenom duhovnosti sufijske provinijencije.
Susret s emsom, dakle, za Mevlanu nije znaio nikakvu
inicijaciju u sufizam, ve se radilo o susretu ovjeka koji
je bio upuen u ono to je terminoloki poznato kao 'irfani nazari (teoretski gnosticizam), dakle Rumija, sjedne, i
ovjeka koji je istu tu gnozu istinski utkao u svoju ivot,
koji je bio na stupnju 'irfan-i amali, gnoze u ivotnoj
praksi, emza Tabrizija, dakle, s druge strane.
U svakom sluaju, uveni susret Delaluddina Rumija i
emsa Tabrizija dogodio se u Konji 542/1244. godine.
Postoji vie inaica predaja koje govore o tom susretu.
Prema jednoj, sreli su se na ulici i ems je potakao
razgovor iznenadivi Rumija udnim pitanjem: Koje bio
vei, Bajazid (Bistami) ili Muhammed? Rumiju se pitanje
uinilo neumjesnim, tavie bogohulnim, jer uostalom,
kako je sam u svom odgovoru kazao: Muhammed je bio
peat Boijih poslanika. ems, na Rumijevo iznenaenje,
postavi dodatno pitanje: A zato je, onda, Muhammed
kazao Bogu: Nisam Te upoznao onako kako Tebe
dostoji!, dok je Bajazid rekao: Slava meni! Kako je
Velika moja slava!, na to Delaluddin povede emsa
svom domu i etrdeset dana ostade osamljen s njim u
jednoj odaji.
Prema drugoj inaici, koju biljei Aflaki, ems se jednog
dana iznenada pojavio na vratima Delaluddinove
medrese, zatekavi ovoga kako sjedi i ita neku knjigu.
ta to ita?, upita ems, a Mevlana, vidjevi na vratima
ovjeka odjevenog u odjeu putujuih dervia, rezignirano
odgovori: Ti ne zna nita o lome! Bit e da ga je
4

iznenadna pojava neznanca koji se, mimo svih pravila

dobrog ponaanja, usudio bez najave remetiti mir
poznatog uitelja prilino naljutila. Tad ems uprije svoj
pogled u knjigu koju je Rumi drao u rukama i nju zahvati
plamen. Nemalo prestraen onim to se desilo, Rumi
povika: ta je ovo?!, a ems mu odgovori: Ti ne zna
nita o tome!, a onda se okrenu i izae iz medrese.
Delaluddin potra za udnim doljakom, sustie ga i
nagovori da skupa krenu njegovom domu.
Prema Damiju, meutim, ems je Mevlanu zatekao
okruenog knjigama pokraj bunara, u vrtu medrese. Priao
je i pobacao sve knjige u bunar, govorei zapanjenom
Delaluddinu kako mu knjige vie nee trebati. Onda je,
ipak, izvukao iz bunara jednu knjigu, Ma'arif Behaudina
Veleda i pruio je Delaluddinu suhu i neoteenu.
Dovlet-ah, pak, prenosi vlastitu verziju susreta izmeu
Rumija i emsa. On biljei da je Mevlana emsa zatekao
u karavansaraju trgovaca eerom, gdje se ems, koga je
njegov uitelj Ruknuddin Sandabi poslao u Konju,
nekoliko dana zadrao. Praen svojim uenicima, Rumi
jednog dana svrati u karavansaraj. Vidjevi ga, ems
upita: ta je svrha znanja i spoznaje? Slijediti i
oponaati Poslanika; odgovori Rumi, na to ems
primijeti: To je uopen odgovor! A ta bi, onda, bila
svrha znanja i spoznaje?, upita sad Rumi, a ems
odgovori: Znanje je ono to te vraa tvome izvoru, pa
izree Senaijeve stihove: Neznanje je bolje od onog
znanja kojim ne niti svoje jastvo! Rumi ostade zateen i
ushien ovakvim odgovorom.
Kako god, injenica je da se susret desio iznenadno i da je
posve zbunio i potresao Delaluddina. Druenje sa
emsom otvorilo je pred Rumijem nova obzorja poimanja
5

sufijske gnoze na nain koji je nadilazio oprenosti za koje

je dotad mislio da su nepremostive. Uz emsa, Mevlana je
doivio ranije mu nepoznata ekstatika iskustva i poeo je
prakticirati sema specifini simboliki ples praen
duhovnom muzikom, po kome e sufijski red mevlevija,
red koji je posve naslonjen na Rumijev sufijski nauk, biti
prepoznatljiv. Ustvari, Mevlana i ems bili su dvojica
duhovnih putnika koji su jedan u drugome prepoznali
poticaj koji je obojici nedostajao, zavrni korak do
ozbiljenja onih duhovnih vrhunaca koje su dotad tek slutili
o sebi. No, kaimo sad neto vie o ivotu i linosti samog
emsa Tabrizija, a na temelju onog to nam prenose
hroniari.
Prema nekima, djed emsa Tabrizija bio je Nuruddin
Muhammed, pobonik Hasana Sabaha, uvenog Starca s
planine i elnika alamutskih assassina i njegov naslijednik
na elu pokreta. Umro je 1210., a naslijedio ga je njegov
sin Delaluddin, koji se izjanjavao kao ortodoksni
musliman i radio na prevazilaenju netrpeljivosti i
antagonizama izmeu assassina i ostatka muslimanske
zajednice. Ove podatke biljei Dovlet-ah. Meutim,
izgleda da je Delaluddin Nou Musliman (Dellaludin
novi musliman, nadimak pod kojim je ovaj bio poznat)
imao samo jednog sina
- Alauddina Muhammeda. Ustvari, to se podataka o
emsovom ivotu tie, uglavnom ih moemo crpiti iz
njegovog vlastitog djela Maqalat, te iz Aflakijevih i
Sepahsalarovih hronika. Problem je meutim u tome to
su hroniari ove podatke biljeili prilino neselektivno,
nimalo se ne trudei da razlue izmeu injenica i legendi,
to naroito vrijedi za Aflakija.
6

emsov Maqalat, naravno, nije autobiografsko dijelo, no

autor nam sporadino prua podatke koji mogu znaajno
pomoi da saznamo vie o njegovom ivotu. Tako se na
nekoliko mjesta sjea svog oca, kome, istina, ne spominje
ime, ali govori o njemu kao o dobrom i plemenitom
ovjeku. Takoer, saznajemo da je potjecao iz porodice
koja je pripadala srednjem drutvenom sloju, a neki izvori
tvrde da mu je otac bio sitni trgovac. Jo u djetinjstvu
ems je pokazivao osobine koje su bile posve neobine za
dijete njegovog uzrasta, to je znalo zabrinuti njegove
roditelje. Vrlo rano upoznat sa sufijskim uenjem, okrenuo
se isposnikom ivotu, potpuno zapostavljajui svoje
tjelesne potrebe, pa se prenosi da je bio iznimno mrav i
blijedolik. Kao mladi ve je posve zanemarivao sve to je
imalo veze s materijalnim, potpuno se odrekao
ovosvjetskog, zbog ega se esto sukobljavao s ocem koga
je ovakvo ponaanje njegovog jedinca sve vie
ozlojeivalo. Bio je, kako sam pie, tuinac u svojoj
sredini. Pokuavajui bar na neki nain iskoristiti
emsovu naklonjenost ka vjeri, otac ga je uspio privoliti
da studira fikh islamsku juristiku pa je ems nekoliko
godina svoje mladosti posvetio izuavanju ove znanosti.
Mladiu, ipak, ni na kraj pameti nije bilo da ivot provede
slubujui kao kadija mjesni sudija, te je nastavio druiti
se s lokalnim sufijama kojih je tada u Tabrizu bilo iznimno
mnogo. Izgleda da je ems i odrastao upravo u ono
vrijeme kad je u Tabrizu, shodno predajama, ivjelo
stotinu velikih ejhova baba.
Kako god, ejh emsa Tabrizija bio je Ruknuddin
Sandabi, koji ga je, nakon stoje ustanovio da je njegov
uenik dovoljno duhovno sazrio, poslao da kao lutajui
dervi putuje svijetom. Provesti neko vrijeme u
7

skitalakom ivotu, naime, bila je obavezna praksa u

nekim sufijskim redovima za svakog uznapredovalog
sufija. Napomenimo jo da je ems Tabrizi u svoje
vrijeme bio poznat i po nadimku Ptica (pers. parande). U
vezi s porijeklom ovog nadimka postoje dva objanjenja.
Prema jednom, ems je ovaj nadimak stekao zarad svog
skitalakog ivota, budui da su mu se putovanja toliko
osladila da se vie uope nije mogao tla due vrijeme
skrasiti na jednom mjestu. Druga predaja kae da nadimak
dolazi otud to je ems posjedovao sposobnost, kakva se i
inae nerijetko pripisuje najznamenitijim sufijskim
prvacima, da istodobno bude na dva mjesta.
Uglavnom, kada je ems Tabrizi susreo Mevlanu Rumija
prvi je ivio kasne ezdesete, a drugi je bio u ranim
tridesetim godinama ivota. Posve fasciniran emsom,
prepoznavi u njemu poticaj koji je nedostajao njegovom
duhu da se uzdigne do ezoterijskih obzorja kakva je dotad
samo nasluivao ili o emu je tek itao u knjigama, Rumi
je posve zanemario svoja predavanja u medresi. Po itave
dane i noi osamljivao se sa napokon pronaenim
duhovnim parnjakom koji je u njemu razbuktao plamen
ljubavi i doveo ga u stanje kakvo prije nije mogao ni
nasluivati. Sve ee bi praktikovao sema, uivao je u
muzici u kojoj je otkrivao ovozemaljski izraz svog
duhovnog stanja, a predaje kau da je jedanput pao u
ekstazu i poeo plesati nasred ulice uz zvuke
kujundijskog ekia iz oblinje radionice.
Meutim, Rumijevo druenje sa emsom stalno je
naruavano. Naime, meu nekadanjim Mevlaninim
uenicima i osobama iz njegovog okruenja bilo je sve
vie onih kojima je ovako krupna promjena u ivotu
uitelja smetala. U nekim sluajevima radilo se naprosto o
8

ljubomori, nezadovoljstvu injenicom da se Rumi posve

posvetio druenju sa emsom i zanemario predavanja i
skupove koje je neko redovno odravao. Bilo je u
Mevlaninoj obitelji, meutim, i onih koji su bili krajnje
nezadovoljni utjecajem kojeg je pridolica iz Tabriza imao
na Rumija. Na bliskost izmeu dvojice ljudi iz razliitih
drutvenih slojeva (Mevlana je, ipak, bio aristokrata,
pripadao je uglednoj porodici, vaio je za izuzetnog
uenjaka, dok je ems bio putujui dervi, skoro prosjak,
nepoznatog porijekla) Rumijeva okolina takoer nije
gledala nimalo blagonaklono. Ukratko, na razliite naine
pokuavalo se razvrgnuti ovu vezu, te se Mevlana nalazio
pod snanim pritiscima njemu bliskih osoba koje su
svojim neprestanim pridikama i objedama na emsa
nastojali navesti Rumija da prekine svoja stalna druenja s
ovim derviom, dok je ems, budui da je bio osoba bez
ikakvog ugleda u Konji, bio izvrgnut otvorenim
vrijeanjima i svakovrsnim pritiscima iji je cilj bio
natjerati ga da napusti grad. Naposljetku, ems je
643./1245. iznenada napustio Konju. Rumije bio toliko
ogoren da mu je neprestano slao pisma i poruke koje su
sadravale njegove prve pjesme na perzijskom i arapskom
jeziku, te konano, otkrivi da je ems u Damasku, alje
svoga sina Sultana Veleda da ga pokua nagovoriti da se
vrati u Konju. I doista, pod nagovorima Sultana Veleda
ems poputa, a Mevlana ga, elei ga vezati za mjesto,
eni ga svojom pastorkom Kimija-hatun. ini se da je
ovim brakom ems po prvi put u ivotu iskusio ljubav
prema eni. Doimalo se daje Rumi povukao pravi potez i
da e se lutajui dervi iz Tabriza napokon skrasiti.
Meutim, samo nekoliko mjeseci kasnije Kimija se
razboljela i nakon kratke bolesti umrla. Njena smrt
9

estoko je pogodila emsa koji ponovo iznenada odlazi iz

Konje, ovaj put zauvijek. Naredne dvije godine
Delaluddin je gorljivo ali uzaludno tragao za emsom,
bezuspjeno je odlazio U Damask i svuda gdje je ems,
navodno, bivao vien. ems je naprosto iezao,
ostavljajui Rumija nasamo, kako to primijeuje Seyyed
Hossein Nasr, sa shamsom ili suncem spoznaje usred
njegovog bia.
ta se ustvari desilo sa emsom Tabrizijem pitanje je na
koje nije mogue dati konaan i izriit odgovor. Sufijska
predaja isplela je oko emsovog nestanka nekoliko
razliitih verzija tadanjih dogaanja, a prema
najpoznatijoj od njih ems je ubijen, a za ubistvo je
odgovorna skupina bivih Rumijevih uenika. Naime, oni
su se, navodno, jedne veeri okupili ispred emsove kue i
pozvali ga da izae, a onda su ga muki ubili i bacili
njegovo tijelo u neki naputeni bunar. Ista predaja kae da
je godinama kasnije Rumijev sin Sultan Veled usnio san u
kome mu je kazano gdje se nalaze emsovi zemni ostaci,
te ih je on izvadio iz bunara i dostojno ih sahranio u blizini
groba njegovog oca. I doista, u sklopu Rumijevog
mauzoleja u Konji postoji grob za koga predaja tvrdi da je
emsov, premda svi ozbiljniji izuavaoci Rumijevog
ivota i djela to spore.
Bit e, ipak, da je ems Tabrizi, iscrpljen stalnim
pritiscima svojih protivnika i skrhan smru voljene ene,
ali prije svega zato stoje smatrao da je okonao svoju
misiju buenja djelatnog sufija u Delaluddinu,
jednostavno otiao iz Konje i nastavio ivjeti ivotom
dervia lutalice, dobro pazei da nikakva vijest o njemu ne
dopre do Mevlane. Najvjerovatnije da skromni mauzolej u
mjestacetu Hejva na sjeverozapadu Irana izgraen nad
10

grobom za koga se vjeruje da u njemu poiva tijelo emsa

Tabrizija doista i jeste emsov grob.
Mevlana nikad nije do kraja prealio odlazak svog
duhovnog parnjaka, no upravo ta enja i bol zbog
odvojenosti bili su bitan izvor njegovog poetskog
nadahnua, te e se tek nakon tajanstvenog emsovog
nestanka Rumi poeti ozbiljnije baviti poezijom.
Nadomjestak za emsa potraio je prvo u kujundiji iz
Konje Salahuddinu Zarkubu, ovjeku koji je, premda je
ustvari bio nepismen, narednih nekoliko godina bio
Mevlanin najprisniji prijatelj i sabesjednik. Bijae
Rumijev vjerni saputnik na sufijskom putu ljubavi, istinski
duhovni velikan uz koga je Mevlana, koji je u to vrijeme
ve napisao veliki dio svog lirskog opusa sabranog kasnije
u grandiozni Divan-i ems, praktino i dovrio proces
svog duhovnog sazrijevanja. No, 657./1254. Mevlana
ostaje i bez ovog prijatelja Salahuddin Zarkub te godine
je preselio s ovog svijeta i po vlastitoj elji sahranjen je uz
zvuke sufijske muzike. Utjehu zbog ovog gubitka Rumi e
pronai u Husamuddinu elebiju, koji e ga i potai da
pone s pisanjem svoje proslavljene Mesnevije i koji e
ustvari biti i njen pisar. Husamuddin je, inae, bio
porijeklom iz Urumije (sjeverozapad dananjeg Irana) i
potjecao je iz porodice tradicionalno naklonjene sufijskom
nauku. tavie, njegov otac bio je poglavar jednog
futuvvetskog bratstva neeg to bismo najblie mogli
opisati kao sufijski viteki red.
Godine 672./ 1273. Mevlana Delaluddin Rumi se smrtno
razbolio. Posljednje dane ivota proveo je okruen svojim
duhovnim potomstvom, ekajui smrt koja je za njega,
kako je to izrekao u mnogim svojim stihovima,
predstavljala susret s njegovim Voljenim, trenutak za
11

kojim je cijelog ivota udio i iekivao ga. U skladu s

tim, i dan njegove smrti sufije mevlevijskog reda
obiljeavaju kao eb-i arus nevjestinu no, veer
vjenanja. Umro je 5. dumadel-ahira/16. decembra 1273.
Na njegovoj sahrani okupilo se, kako to hroniari biljee,
na desetine hiljada ljudi iz cijele Anadolije. Krani i
jevreji iz Konje listom su doli odati svoje potovanje
velikom muslimanskom duhovnom prvaku u kome su
prepoznali istinsku svetu linost, ovjeka koji je, vrsto,
ukorijenjen u islamsku tradiciju kojoj je bio krajnje i
bezrezervno odan, govorio o duhovnom putu zajednikom
sljedbenicima svih religija, zajednikom i prihvatljivom
svima koji u svojim srcima ute Boiju jednost.
Rumijev knjievni opus jedinstven je u analima literature
islamskog svijeta i po svom obimu i po kvalitetu i
inovativnosti. Usto, Rumijeva djela u sebi saimaju
svekoliku knjievnost i teoloko-filozofsku literaturu
napisanu prije njega, pa e tako u Mesneviji naprimjer
italac upuen u literaturu islamskog klasicizma na
mnogim mjestima prepoznati aluzije ili itave citate
Attara, Senaija, Ibn Arebija i drugih velikih Mevlaninih
prethodnika.

Divan-i ems paradigma lirike sufizma

12

Najpoznatije djelo Mevlane Delaluddina Rumija svakako

je upravo Mesnevija, nenadmano remek-djelo sufijske
literature, 26 000 stihova poezije u est tomova kroz koje
je na jedinstven nain izloen gotovo svaki pojedinani
aspekt islamskog nauka, njegove teologije, metafizike,
kosmologije i tradicionalne psihologije. Ovo grandiozno
djelo time je zasluilo poasni naziv Kur'an perzijskog
jezika i ono mu svojim preplitanjem vjerske doktrine i
prakse, didaktikih i krajnje ezoterijskih sadraja u
izvjesnom smislu doista i nalikuje. Mesnevija je, zbog
svog jednostavnog jezika i pripovijedakog stila, spjev
prijemiv najirim masama, koliko god da u sebi krije
najdublje gnostike postavke za ije razumijevanje je
nuna iznimna upuenost u najsuptilnije probleme
sufijskog nauka. Kroz Rumijevu Mesneviju sva dotadanja
duhovna tradicija islamskog svijeta ponovo je zablistala
punim sjajem kroz Mevlaninu genijalnu sintezu i
jedinstvenu interpretaciju misli starih prvaka duhovnosti.
to se, pak, divana Rumijeve lirike poznatog pod
naslovom Divan-i ems tie, radi se o najobimnijem
Mevlaninom djelu sastavljenom od oko 36 000 stihova.
Vei dio ove obimne zbirke gazela sastavljen je od stihova
bogato proetih metaforama i simbolima koji doaravaju
iznimna Mevlanina stanja duha. U posljednjem bejtu
distihu svakog gazela, gdje u skladu s tradicijom
orijentalnog pjesnitva pjesnik spominje svoje ime i time
na osobit nain potpisuje svoj uradak, Rumi je
upotrijebio emsovo ime, zbog ega ova golema poetska
zbirka i jeste nazvana Divan-i ems. Ova injenica zorno
pokazuje posebnost odnosa izmeu njih dvojice i ulogu
koju je ems imao u nastanku ovog djela. Uostalom, dobar
dio gazela i mogu biti shvaeni kao svojevrsne tubalice
13

za izgubljenim duhovnim parnjakom. Svakako, pri

tumaenju Rumijevih stihova iz Divan-i emsa treba biti
krajnje oprezan, jer, kao to e to italac vidjeti i iz ovog
skromnog izbora, i samo emsovo ime katkad se doima
kao aluzija na samog Boga, iz ega se opet nadaje da je
Rumi pojedine gazele spjevao u ekstatikim stanjima koja
su u sufizmu poznata kao fena ieznue sufije u Boijoj
Slavi.
Usto, leksika koju Mevlana koristi u Divan-i emsu
obiluje simbolima i inae prisutnim u sufijskoj poetici, s
tim to su znaenja nekih od njih kod Rumija specifina, a
neke metafore su potpuno originalne. Prilikom
prireivanja izbora koji imate u rukama suzdrali smo se
od bilo kakvih vlastitih pokuaja tumaenja Mevlaninih
stihova, a odluili smo da uz stihove ne donosimo niti ve
postojee komentare gazela iz Divan-i emsa bilo da se
radi o komentarima iz pera klasinih sufijskih autora ili
vienjima savremenih orijentalista. Tek ponegdje skrenuli
smo panju na ope znaenje nekih termina za koje smo
pretpostavljali da su nepoznati itaocima koji nisu odve
upueni u knjievnost sufizma. Inae, preputamo itaocu
da Rumija doivi na vlastiti nain, bez pretenzije da na
bilo koji nain sugeriramo kako da doivi stihove koje
donosimo.
U stihovima iz Divan-i emsa u odreenom smislu
sukusiran je ples i muzika mevlevijskog sufijskog reda.
Smisao je ovdje posve pretpostavljen formi, te mada se
Mevlana drao tradicionalne forme gazela, njegova
poezija kida zakone i pravila tradicionalne prozodije i
metrike. Smatrae da je s Divan-i-emsom Rumi u
perzijsku divansku poeziju uveo est novih varijanti aruz
metra, ime je na jo jedan nain inovator u klasinoj
14

poeziji muslimanskog svijeta. Moda je najbolju definiciju

sadraja Divan-i emsa dao S. H. Nasr koji o ovom djelu
zakljuuje da je to primjer duha koji ponovno uobliava
materijalnu formu i udahnjuje novi ivot u materijalni
poredak, tako kreirajui novu a ipak potpuno tradicionalnu
umjetniku formu. Ova iznutarnja transformacija, pak,
otro je suprotstavljena razbijanju forme odozdo u
modernoj poeziji.
Obilat simbolima i metaforama, stihovima koji naizgled
nemaju veze jedan s drugim mada stoje u meusobnom
slijedu, i uz sve to neponovljivo poetski uglazbljen,
Divan-i ems je nesumnjivo najtei zadatak koji moe
stajati pred prevodiocem Rumijevog djela. Nemogue je,
ipak, nainiti prijevod koji bi mogao doarati osjeaj koji
itanje (jo ee pjevanje uz muziku pratnju) Rumijevih
gazela izaziva kod perzijskog itaoca. Nadati se, meutim,
da e ovaj, makar i neveliki, prijevod odabranih gazela i
rubaijja na bosanski jezik pomoi da italac s naeg
govornog podruja shvati zbog ega se Rumija smatra
jednim od klasika svjetske knjievnosti, te da e onima
koji ute naklonost prema duhovnosti izraenoj kroz
umjetniku formu ova knjiica donijeti trenutke
zadovoljstva. Osobitu zahvalnost dugujemo dr. Reidu
Hafizoviu koji je svojim sugestijama u vezi s ovim
prijevodom te nadahnutim esejom kojeg donosimo na
kraju knjige bitno pomogao da ovo izdanje bude to
vjerniji odraz Rumijevog poetskog i misaonog genija u
jeziku nae domovine.
Ovaj izbor iz Divan-i emsa uraen je prema kritikom
izdanju koje je priredio uveni iranski strunjak za
Rumijevo djelo B. Fourozanfar u sedam tomova pod
naslovom Kuliyyat-e Shams i koje je objavljivano u
15

Teheranu od 1336. do 1346. hidretske solarne godine.

Spomenuto izdanje sadri i Rumijeve rubaijje, koje se
obino smatraju zasebnim dijelom Mevlanine poetske
ostavtine. Uz ovaj izbor gazela iz Divan-i emsa
donosimo i prijevod nekoliko desetaka Rumijevih rubaijja
kao primjer Mevlanine sposobnosti da najsuptilnije
sufijske ideje izrazi u ovoj formi svojevrsne orijentalne
poetske minijature. Takoer, pored izvornika na
perzijskom jeziku konsultirali smo i izbore iz Divan-i
emsa u prijevodu na engleski jezik, i to R. A.
Nicholsona, Selected Poemsfrom Divani Shatnsi Tabriz,
Cambridge, 1898; A. J. Arbervija, Mystical Poems oj
Rumi, Chicago, 1968. i Iraja Anvara, Divan-i Shams-i
Tabriz, NewYork, 2001.
Muamer Kodri

16

Gazeli

Zaljubljenik ako si ljubavi, trai li ljubav pravu,

17

britke se sablje hvati, prerei grlo sramu

Znaj da je briga za ugled golema brana na Putu,
dobronamjerne ovo su rijei, pusti da srce ti ganu
to drugo bijahu hiljade ludosti to ih poini Mednun,
nego hilade ljubavnih zamki za njegovu draganu
Nekad bi trgao odjeu svoju, nekad bjeao u planine
katkad i otrov ispijao, teei tako nepostojanju
Lovinu mnogu pauk u svoje slabe mree hvata,
u zamke Svevinjeg Gospodara pomisli kakvi ulovi stanu
Kad ljubav bjee ono to licu Lejlinu vrijednost dade,
U noi On prenese roba svoga, ta rei o takvom
stanju?!
Zar nisi nikad itao stihove o Vaisi i Raminu?
Vamiku i Azri zar ne u priu stoput isprianu?
Odjeu zagre, strah te da ju ne smoi voda,
a hiljadu puta zaronit u more htio bi da si u stanju
Put ljubavi sama je poniznost i pijanstvo,
jer bujica se niz brdo sputa, zar potok tee uzastranu!
U prstenu zaljubljenih poput dragulja budi,
18

a svaki dragulj Tvoj je sluga, o moj Gospodaru

Ova je zemlja prana, tako, slukinja nebesima,
a tijelo ljudsko sluga je duhu sa kojim je u paru
A zar pamet usstari nije dobroinitelj tijelu?!
zar vezi izmeu Zemlje i neba moe nai mahanu?!
Ne moe dobo pod ilim skriti, pa po njem, sinko,
udarati
razvij svoj bajrak ako si vitez, tamo u polju ravnu
Uhom due osluhni jauke onih to eznu,
bezbroj se vapaja die zelenom svodu slavnu
Kad se odjee svoje, opijen ljubavlju, rijei,
vidjet e: nebo slavi, Orion zbunjen stanu
Gledaj kako zbog ljubavi itav svijet se uskomea,
dok se nada onome po istoti znanu
Kada sunce grane, nema mjesta za tminu,
dobrostivost kad se rastre nema mjesta alovanju
Zauao sam, ti zbori, o duo duine due,
udei za Tvojim licem i prah sklon je umovanju
***
19

Pustinji naoj nigdje nema kraja,

dua naa i srce nemaju smiraja
Svijet u svijetu bezbroj likova prima,
a koja od tih slika naa je slika prava?
Kad opazi da putem kojim hodi
kotrlja se neija odrubljena glava
upitaj je, upitaj, o tajnama srca,
skriveno o nama da bi ti kazala
Ta kako bi ljudsko uho moglo znati
jezik kojim zbore ptice naeg gaja?
Zar bi svaka ptica, tek zato to krila ima,
slobodno na rame Sulejmanovo pala?
ta da kaem? ta da mislim? Pria je ova
visoko ponad moga shvatanja i znanja
I kako da ne strepim, kad svakoga trenutka
zbunjenost moja raste, ini se nema joj kraja?
Jarebica i sokol, gledaj, zajedno sada lete,
nebom iznad naih planina krila se razmahala
20

Kroz sedam nebesa htjeli bi da projezde,

saturn je njihova konana postaja
No, ta je sedam nebesa, ona pod Arom lee,
a naa krila ne bi ni Ar da prou stala
Ar i nebesa nas se uope ne tiu,
u ruinjak kanimo stii gdje ovjek se s Bogom spaja
Ali, proi se rasprave, ne pitaj o tom vie,
pria je dovde stigla i tu je zastala
Istine Boije vjere bit e ti otkrivene,
posredstvom Kralja kraljeva, Sultana vjenog sjaja
***
Sino sam ti na dar poslao zvijezdicu,
rekao joj: Idi, slui mjesec lica ljepoticu!
Padoh nice, kazah onda: Idi, slui sunce sjajno,
koje sjajem brdo suro pretvorit e u riznicu
Pa rastvorih grudi svoje i pokazah rane grdne:
O ovome obavijesti krvopiju krasoticu!
Lutao sam tamo-vamo da se srce dijete smiri,
21

dijete spava samo kad mu zaljuljaju koljevicu

Daj, podoji dijete ovo da pla njegov ne mui me
znam, spremna si uvijek pomo' poput mene propalicu
Svakom srcu dom jedini grad sastanka s tobom jeste,
smiluj se na srce ovo, po tuini lutalicu
Nita vie neu rei, naruit u bokal pia:
Hej, krmaru, rujnim vinom daj napoji pijanicu!
***
Zapita Davud: O Gospodaru, od nas Ti koristi nije,
u stvaranju dva svijeta kakva se mudrost krije?
A Bog e: Vremenit stvore, riznica skrivena bijah,
pa htjedoh s dobrotom i milosrem Ja da upoznam svije
Zrcalo stavih: prednja mu strana srce, a stranja tvarni
svijet,
stranja se strana ljepom ini kad se da to je prednja
mnije
ovjek lice blatom umrlja, onda za odraz zrcalo krivi,
a da zrcalo nije krivo shvati onda kad se umije
Vremena treba da vino vrenjem postane slatkast sok,
22

poneto truda uloit treba ko hoe da srce zgrije

Dua kad se od tijela odijeli upita Gospodar moj:
Bila si onamo i vratila se; zar znaka Moga na tebi nije?!
Svako znade alhemija da od bakra zlato stvara,
ova rijetka alhemija duu mijenja, pozlati je
Milou Boijom, Sunce vjere ne treba krunu ni carski
plat,
svakom gologlavom on je kuna, svakog nagog on odije
Iz skromnosti svoje, Isa na magarcu jahao je
zorski vjetar na magarcu...Zar to, sinko, udo nije?
Duo, kreni u potragu, ko niz brdo potok plahi,
a um nek shvati: za ivot vjeni prije se smrti mrije
Zazivaj Boga sve dok sebe ne zaboravi posvema,
doi u stanje kad se ne zna ko zove, ko zazvani je
***
Na dan smrti, kad moj tabut da sam mrtav kae svima,
ne pomisli u srcu mome za pranim svijetom tuge da ima
Ne plai za mnom i ne kai: Oh, alosti! Vaj, alosti!
aliti za onim treba ko plijen bude ejtanima
23

Ne kai da rastanak je kad ponesu tijelo moje,

jer tek tada stie vrijeme uenijem sastancima
Kad mi tijelo u grob spuste nemoj tada: Zbogom! rei,
grob je ovom svijetu zastor pred rajskijem vrtovima
Crnom zemljom kad me zaspu ne pomisli da me nema,
Sunce, Mjesec zar nestaju sa njihovim zalascima
Misli smrt je utrnue, a svitanje to je pravo
kada tijela grob zarobi, due smatraj slobodnima
Koje sjeme ne proklija kad ga se u zemlju baci?
Zar u sjeme ovjekovo sumnji, onda, mjesta ima?!
Zar vedro vodom ne napuni kada ga u bunar baci?
U Jusufov bunar upada dua; gdje je tu razlog jadanjima?
Zato, bolje je, zatori usta, a na lice osmlijeh stavi,
Jer ono zbog ega ovdje plae tamo je povod radostima
***

Jedne je zore Mjesec na nebu zastao,

zagledao se u me, pa dolje k meni pao
24

Kao kada sokol u lovu pticu zgrabi,

Mjesec me opini posve, pa me nebu uzdigao
Pogledah se i shvatih da ne vidim samoga sebe,
ondje sam bio samo dua, tijelo se posve izbrisalo
Dok plovih tako, u dui osim Mjeseca ne vidjeh nita,
ali tajnu iz vjenosti pritom sam poimao
Zagnjurene u ovaj Mjesec bile su sedam nebeskih sfera,
to more lau moga bia sasvim je poklopilo
Tad se srce ustalasa, ponovo se um ukaza,
a glas se zau: Tako to bi, tako se to zbilo!
I uhvati se pjena na moru, u svakom mjehuriu njenu
nastajae nova slika, novo se tijelo krilo
Svaki mjehur ove pjene, nose znamen samog mora,
rastvori se, nestade ga, u more se pretvorio
Bez pomoi i bez vostva emsa izTabriza
nit bi Mjesec ti vidio nit bi more opazio

***
25

Boiji ovjek pijan je i bez vina rumena,

Boiji ovjek sit je i bez mesa peena
Boiji ovjek stalno smeten je i zbunjen,
Boijeg ovjeka nee nai gladnoga niti snena
Boiji ovjek kralj je ispod dervikog haljetka,
Boiji ovjek riznica s blagom u ruini skrivena
Boiji ovjek nije ni zrak, a nije niti zemlja,
Boiji ovjek nije od vode niti od plamena
Boiji ovjek, to je more bez kraja,
Boiji ovjek oblak bisernog bremena
Boiji ovjek ima stotinu nebesa i Mjeseca,
Boiji ovjek u njemu stotinu Sunaca drijema
Boiji ovjek Istina sama znanje mu darovala,
Boiji ovjek za knjikim znanjem nikakve elje nema
Boiji ovjek iznad je vjere i nevjerstva,
Boiji ovjek gijeh i vrlina za njega su kriva tema
Boiji ovjek projezdio kroz nepostojanje,
Boiji ovjek od ovog svijeta suspregnut posvema
26

Boiji ovjek se skrio, zalo je Sunce vjere,

Boijeg ovjeka trai i nai, inae spasa nema
***
Blaeni asi koje provedosmo zajedno, ti i ja
dva lika, dva tijela, a jedna dua bijasmo ti i ja
Boje vrtova i poj ptica dat e nam ivot vjeni,
u bati mirisnoj kad se sretnemo ponovo, ti i ja
Zvijezde sa neba doi e da na nas pogled bace,
Mjesec emo im pokazati tada, zajedno, ti i ja
Ti i ja, ja i ti, u zanosu sjedinjeni,
veseli, daleko od tlapnje svake, jedino ti i ja
Ptice e se nebeske od zavisi gristi
ondje gdje se budemo sretni smijali ti i ja
Ali, gle uda golema! Ovdje smo, u istom gnijezdu,
a jedan u Iraku, drugi u Horasanu, zajedno nismo ti i ja
***
Umirite, umirite, u ljubavi umirite,
27

u ljubavi kad umrete novi ivot dobijete

Umirite, umirite, ove smrti ne bojte se,
iz grobova ustajete, ovom smru se diete
Umirite, umirite, i strast svoju umrtvite,
strast je okov to vas dri zarobljene i sapete
De, turpije sad uzmite i reetke uklonite
izbavljeni iz tamnice svi kraljevi postajete
Umirite, umirite, za Kralja ljepote,
jer za Njega umirui sebe plemstvom uinite
Umirite, umirite, oblak tmurni otjerajte,
kad oblaci razmaknu se, vedrinom se okupajte
Zautite, zautite, as je smrtni, zautite,
Kroz ivot na ovom svijetu kao vjetri propirite
***
O zaljubljeni! O zaljubljeni!Vrijeme je da se svijet ostavi,
u uhu duie tutanj se nebeskog bubnja javi
Goni deva ustao je, svoj karavan pripremio,
i zove nas: Zato ste sneni, ako ste putnici pravi?
28

Svud oko nas bubanj tutnji, svuda graja zbog polaska,

svakog trena nova dua na bezmjesno se mjesto nastani
Sa blistavih zvijezda, s modrih zastora neba,
nova se raaju uda, otkrivaju tajnu stvari
Ove sfere to se vrte u san su te uljuljale,
probudi se s bolnim krikom, sladak ivot ti ostavi
Voljenog neka potrai srce, prijatelj potrai Prijatelja,
straar nek je na oprezu da ga drijeme ne prevari
Na svakoj strani vika i strka, u svakom sokaku fenjeri
gore,
jer u novi svijet se kree, roenje u vjenom svijetu se
slavi
Ti blato bijae, pa posta srce, bijae neznalica, pa pamet
stee,
onaj to vodio te tako daleko ni sada nee da te ostavi
***

ta da inim, muslimani? Samog sebe vie ne znam,

29

nitsam idov nit kranin, nit tujem vatru nit sam

musliman
Nitsam s istoka niti sa zapada, nisam s kopna, nisam s
mora,
sa ovog svijeta sigurno nisam, a nebeske sfere nisu mi stan
Nisam od zemlje, nisam odvode, nisam odvatre, nisam od
zraka,
nisam nebeski, zemaljski nisam, postojim a ko da i ne
bivam
Iz Indije nisam, nisam iz Kine, niti sam iz Bulgara niti
Saksina,
nisam iz kraljevstva irakoga, a dom mi nije ni Horasan
Ni s ovog ni s onog nisam svijeta, nisam izVrta, nisam iz
Ognja,
nisam od Adema, nisam od Have, moj nije Firdevs niti
Ridvan
Bezmjesnost je moje mjesto, neoznaenost moj je znak,
ta e mi tijelo, ta li dua, Dui svih dua sam pokoran
Dvojnost svaku odbacujem, oba svijeta jednim vidim,
Jednog traim, Jednog znam, Jednog vidim, Njeg zazivam
On je Prvi i Posljednji, On je Jasni i Skriveni,
sem Njega, Onoga Koji jeste, nikog drugog ne priznam
30

Opio sam se iz vra ljubavi, oba sam svijeta ostavio,

samo zanos i pijanstvo, svaki drugi dom mi je stran
Za svog ivota i na trenutak ako Te zaboravih ja,
zbog tog asa, zbog tog trena, proivjet u ivot kajan
A ako u samoi mojoj ruku mi prui makar na as,
bacit u pod noge oba svijeta i zaplesati presretan
uj me, emse iz Tabriza: Ja ti pijan hodim svijetom,
i meni nita i ne treba drugo ve da sam zanesen i da sam
pjan
***
Ljubav znai u nebesa uzletjeti,
dahom svakim sto zastora poderati
Prvi korak: strasne due odrei se
zadnji korak: potpuno se umrtviti
Na svijet tvarni ne smije ni pogledati,
svoje oi od njeg mora odvratiti
Pa rekoh: O srce, estito ti bilo,
redu zaljubljenih sad e pristupiti
31

Sa druge e strane stvari pogledati,

svaki sokak u grudima bolje upoznati
O duo, otkud tebi ovaj udisaj?
srce, kako to da moe kucati?
O ptico, govori jezik ptiijim,
tvoje u tajne znati sasluati
I srce kaza: U Boijoj bilo sam tvornici,
vidjeh da e vodu i glinu pomijeati
Okolo tvornice stalo sam letjeti,
ekajui kad e s poslom zavriti
Ne mogah se odbraniti, te me uhvatie,
pa me odluie u grudi zatvoriti.
***

Doite, doite, svi u prostor harabata,

ne bojte se, ne bojte, vi daljine harabata
Kralj kraljeva ovdje je gozbu priredio,
32

to recite, to recite, rindovima harabata

Svi pijanci, pohrlite u dvorove ove,
vladar nad svim vladarima domain je harabata
Svi pijanci, razoreni i oiju punih suza,
kao sunce zasijajte u dvoritu harabata
Ne bojte se, doite, samo doite,
grijenike e odrijeiti Vladar harabata
oprost ovdje svakog eka, lijek od svake boli,
od grijenika ne zazire Vladar harabata
Kako divno odrijeenje! Kakva divna Boja gozba!
Divnijeh li razgovora tu u srcu harabata!
On je ponos Tabriza, Sunce eernih zraka,
neka konja svog razjae u predvorju harabata
***

U kraljevstvu due zakoni ljubavi vae,

pamet u stvarima ljubavi nema ta da kae
Kad ljubav veo smakne sa svoga divnog lica,
33

namah slugama svojim uini velikae

Duh je glina, a ljubav voda ivota,
ljubav je Sulejman to put mrava pameti jae
Ljubav je sjela visoko, na prijestolje blizine,
a pamet se u bunaru slabosti prenemae
Kraljica ljubav od tebe sve e prihvatiti,
pa, plemenitoj , zar da joj ovjek zahvalu ne iskae
Popij barem gutljaj iz ljubavi vra,
da smisao shvati kada ti se kae:
Pusti razgovore o vjeri i bezvjerstvu
zar prosudbe o tome od tebe se trae?!
Prepusti se ljubavi, jer na njenom putu
vidjeti uvojak ljubljene od oba svijeta je drae
Potrai Voljenog negdje u svojoj dui,
njegova tajna ondje e da ti se pokae
***
Doi, doi, jer dua si duine due sema;
doi, jer ti um si i dua ruinjaka sema
Doi, ta niko ti nalik nije niti e ikada neko biti;
34

doi, jer ne vidjee slinoga tebi oi onih to pleu sema

Doi, jer oi su sunca prah pod nogama tvojim,
hiljade zvijezda tvoje su na nebu plesa sema
Premda su nebesa visoka, krov im je nebo sedmo,
dalje od tih visina seu ljestve plesa sema
ta da inim, obuzela ljubav me posvema,
ja sam samo sitna praka koja plee sema
Plesom sema hvalimo Te svakog jutra i veeri,
svjetlom asti odjea sija onih to pleu sema
Izvan oba svijeta biva kad se preda plesu sema,
nalik nije nijednom svijetu svijet plesa sema
Bacimo pod noge svoje sve to nije On,
to je uvjet ako hoe plesati sema
Dio smo Boga i Bog je s nama, pleemo sema,
dio smo plesa kao to je i dijelom nas sema
Doi, ems Tabrizi lice je ljepote,
pridruimo se onima to pleu sema
***
35

Na ovaj svijet stie, i istoga asa,

pruie ti ljestve da se natrag vraa
Sprva si mineral bio, onda postao biljka,
potom ivotinje bjee; bit e da ne shvaa
Na kraju si postao ovjek, pamet i vjeru ima;
gledaj: tijelo ti zemno, a nebeskih stvari se laa
I ljudsko e nadii stanje, ostaviti prani svijet,
kao krilati aneo u nebeski vratit se dom
No i aneoski nadii stupanj, ulij se u ocean ivi,
pokuaj postati naposljetku kaplja u moru tom
***
Sem Njega na oba svijeta ta postoji? Nita
Spala knjiga na tri slova, a i ona kau: Nita
ta je ova kaplja koju, eto, svijetom zove
u usporedbi s morem irokim? Ta jasno je: Nita
Uspije li sagledati samu zbilju stvari,
vidjet e: imunik kojem se divi jedno je obino nita
Jedino je Ahmed zbila postojei,
a Bajazid, Dunejd, Edhem- svi su oni nita
36

Shvati li ta znai nita,jasno e ti biti

da nije tako da nieg nema, ali sve je ipak nita
Da Njegove dobrote i potpore nije,
svijet i sve to na njemu je postali bi nita
U dvorima bivstvovanja nieg osim Njega nema,
dvor, dvorjani i car silni veliko su nita
On da nije strana kojoj mi se okreemo,
Kaba, namaz, zemzem voda znaili bi nita
Postojanje nae nije doli kaplja rose
emse, ta je ovaj ivot? Pa, doista, nita!
***
ujem da se na put sprema - nemoj tako!
Drugog voli, drugi ti je srcu mio - nemoj tako!
Ne zna kako je odvojen biti i ta znai stranstvovati
S ijim srcem sad se kani poigrati? Nemoj tako!
Od mene se ne otui, ne odlazi neznanima
Kradomice na drugoga pogleduje - nemoj tako!
37

O mjesee zbog kojega i nebesa zbunjena su,

ti nas rui i ini nas smetenima - nemoj tako!
Gdje su silna obeanja o sastanku, o vienju?
Zar e sada rije to dade pogaziti? Nemoj tako!
ta sve nisi prisezala, ta sve nisi obeala...
Od zavjeta vlastitoga sada bjei - nemoj tako!
***
Svaki oblik kojeg vidi porijeklom je iz bezmjesnog
mjesta,
sutina je njegova vjena, ne tuguj to tijela nesta
Sve te slike koje gleda, sve one rijei koje si uo,
prolaznost njihova nek ne gane srce, jer posojanje nikad ne
presta
Stalno na vrelu izvire voda, zato i rijeka vjeno tee,
zauvijek e tako biti; emu tvoja tuga esta?
Znaj da je Dua svijeta vrelo, a sva stvorenja jesu rijeke,
pa sve dok postoji vrelo, kako rijeke ne bi tekle?
Proi se, zato, svake brige, ovom se vodom sit napoji,
i ne pomiljaj da moe biti da presui jednom ova esma

38

Istoga trena kad spustie te na ovaj prani svijet,

ljestve ti pruie kojima moe natrag se gore pet
Prvo mineral si bio, potom postao biljka,
onda ivotinja posta, al ni to nije sve
Postade ovjek, pa ima znanje, pamet ima i vjeru,
pogledaj kako gruda zemlje postade itav jedan svijet
I nije dosta to to si ovjek, melekom krilatim valja ti biti,
stanite svoje zemaljsko nije, u nebesa eka te let
Ni melek da bude dovoljno nije, u okean se uliti mora,
i ti- kaplja, postat e more veliko kao itav svijet
Proi se brige za sinove, cijelom duom:Jedan! ,kai,
bitno je da je dua ti mlada, tijelo nek stari, ono e mrijet
***

Postojao sam i onog dana kada Imena jo nije bilo,

mene je bilo i prije nego stvaranje se dogodilo
Od nas je nastalo imenovano, od nas su nastala Imena sva,
a prije toga dana nije ja i mi se govorilo
39

Tek je stvaranjem uvojak kose Prijateljeve postao znak,

a nas je bilo i prije ve se taj uvojak divni pojavio
Otioh meu krane, ispod krieva stadoh,
i shvatih da Njega na kriu nikada nije bilo
Uoh, potom, u hram idola, meu kumire stare,
ali niti traga od Njeg ondje nisam opazio
Zaputih se u planine iznad Herata i Kandahara,
no niti gore ni u dolini ne vidjeh ono to sam htio
urno se ispeh, potom, na vrh Kaf planine,
tek gnijezdo Anka ptice na tom je brdu bilo
Pun nade i enje onda sam se prema Kabi zaputio,
ali Njega ne naoh ondje gdje staro i mlado se okupilo
Tad pogledah Ibn Sina ta o Njemu rei ima,
ali shvatih: Ibn Sina nije Njega dokuio
Ispeh se i ondje gdje se na dva luka pribliio,
no niti na tome mjestu traga Mu nije bilo
Pogledah, najzad, u svoje srce, nakon to sve sam
pretraio,
ondje Ga naoh i shvatih da oduvijek tu je bio
40

Kao to je ems Tabrizi, ija je dua ista posvema,

nikad nije ljubavi vino neko tako u slast pio
***
U lice ljubavi gledaj eli li ovjek biti,
s onima hladnog srca ne sjedi, dahom e te zalediti
Lice ljubavi trai, a ono nije u ljepoti lika,
s kim istim putem kroi, s njim bol e podijeliti
Sve dok si gruda zemlje u nebo nee se dii;
tek kad se raspe, prainu tvoju vjetar e zrakom kovitlati
Ne razbije li svoj grumen zemlje, ovjek pravi nee biti,
a smrt e svakako naposljetku grudu blata tu zdrobiti
U jesen list pouti, al korijen ga stabla opet ozeleni,
a ti se na ljubav tui, strah te od nje ublijediti
Prispije li, prijatelju, ti u drutvo nae,
na tron pravi tad e sjesti, pravu radost osjetiti
Ostane li godinama da se drui ti sa nama,
postaje e sve vidjeti, i na kraju peen biti
Ako te ems Tabrizi u konope svoje vee,
41

nikad nee poeljeti iz tog se ropstva izbaviti

***
O goniu, pogledaj deve, u ovoj karavani svi su pijani:
pijan je princ, pijan je hoda, pijani prijatelji, stranci pijani
O batovanu, grom zasvira, a oblak kini krmar posta,
opi se vrt, opi se vonjak, i rua i njen trn su pijani
O nebo, dokad e da se vrti? Gledaj, sad plee graa
svijeta:
voda je pijana, pijan je zrak, i zemlja i vatra sad su pijani
Pa kad je tako u tvarnom svijetu, pomisli kako je u svijetu
smisla,
pijan je duh, pijan je um, i svijest i podsvijest jesu pijani
Prestani, zato, da se sili, u praku se zemlje pretvori,
i tad e druge vidjeti prake: pred silom Tvorca svi su
pijani
Ne pomisli kako zimi pijanstva vie u vrtu nema,
Na neko vrijeme skriveni za te, ali vrtovi su i tad pijani
Korijen svakog stabla u vrtu i zimi kriom vino pije,
saekaj samo jo dan ildva, pa e vidjeti da su pijani
42

Ne brini to posrne katkad, ta pijanci tako kroe

S takvim krmarom, uz muziku takvu, zateturaju ljudi
pijani
Krmaru, donesi vina, nek se stia ova vika,
prijatelje mir opio, dumani od poricanja pijani
Toi jo vina, odrijeiti sve vorove nama valja,
kad udari u glavu vino, turbane prodat e ljudi pijani
Il je, moda, krmar krtac, il mu vino dobro nije,
al neto nije kako treba ako ne teturate pijani
Gledaj naa blijeda lica, rumenog nam nalij vina,
mi smo blijedi jer jo nismo od tog vina tvog pijani
Boansko je tvoje vino, tako pitko, tako slatko,
sto vreva svakog dana popili bi mi pijani
O ti emse iz Tabriza, s tobom niko trijezan nije,
vjernik i nevjernik pijani su, pobonjak i raspusnik su
pijani
***
Svi spavaju samo mene sanak ne obuzima,
43

cijele noi brojao sam zvijezde na nebesima

Na oi mi san ne slee, ko da nikad spiti nee,
moj san umrije, okovan je enje za tobom okovima
Pa ta te stoji da dolaskom izlijei ovog umornoga,
to je tebi posve predan svojim srcem i oima
Odjednom je nemogue svako dobro zadobiti,
ako jedan biser stekne ne pripada bogatima
Svaku radost Istiniti u magazi jednoj dri,
a tamo stie samo onaj ko kroi tvojim putevima
Na putu ljubavi jesam trunka, to ne znai da sam sitan,
one to kucaju na tvoja vrata ti nikad ne dri malehnima
esto suze brisao sam ove halje rukavima,
pa zar da mi sada skute ne napuni draguljima
Nadzornik ljubav kad te zatekne kako baulja kroz mrklu
no,
iz milosti put ti osvijetli mjeseca srebrenog svoga zracima
Zar sve to je sad kruto nije nekad voda bilo,
malo po malo zaledila ga ovog svijeta hladna zima
Krv je tijelima naim voda ivota prava,
44

tijelo je ivo samo dok u njemu krvi ima

Zato ne uti, sa tog vrela neka stalno rijei teku,
i nas na ovoj strani upoznaj s onostranim svjetovima
Gledaj kako danas mrtvac oivljava,
a slobodan sebe u okove stavlja
***
Gledaj kako mrtve kosti, pod pokrovom mrtvakijem,
duhom, znanjem i ljubavlju neto ispunjava
To mrtvo tijelo, davno u grob sahranjeno,
sluaj kako se ko pijan slavuj pjesmom oglaava
Onaj njeni, to plaio se da se na trn ne ubode,
pod sabljom ljubavi izgubit glavu nimalo se ne ustruava
Gledaj kako Kaba danas poe u susret hadijama,
gledaj kako karavane obuzima radost prava
Gledaj kako kiselo vode od uitka slatkim biva,
vidi kako sada zeleni ta do juer suha trava
Raduj se, zemljo, rodila si istinskog vladara,
to e ivot posijati du tvojih brda i pustara
45

Tuga umrije i pla presta, ivot vjeni za nas poe,

smijeh se uje gdje nekada pla bijae i kuknjava
Vrt raskono procvjetae, svud e miris da se iri,
bez srpova i sjekira oiena je ikara
Nae due nek zauvijek u radosti ive,
dua je vjena, a tijelo je duina ponjava
***
Vidjeh sebe kao trn, pa sam rui pohitao,
vidjeh sebe kao sire, s eerom se pomijeao
Staklenka bijah otrova puna, protuotrov potraio
ispijena aa bijah, vodom ivota je napunio
Bolesne mi bile oi, na vrata Isaova sam pokucao,
opazih da sam posve sirov, za peenog se uhvatio
Prainu iz ulice ljubavi uzeh da surma dui mi bude,
u dlaku sam se pretvorio, rado je surmom obojio
Ljubav ree: Pravo zbori, al ne misli da sam si tako
htio!
Ja sam vjetar, ti si vatra; zbog mene si se razgorio.

46

***
O svijete od vode i gline, dok sam tebe upoznao
sto hiljada jada i zala svakakvih sam iskusio
Ti panjak si magarcima, nisi Isaov dom
S mjestom gdje se magarci hrane zato bih ita imati htio?!
Ni vodom me napojio nisi, a kamo li me za trpezu sjeo,
ruke i noge sputio mi, da imam ih tek tad sam osjetio
Vee ljudima ruke i noge, ta Istiniti te posteljom zove,
ali ja drijeim spone svoje, e da bih slobodu okusio
Ko stablo to iz zemlje nie ruke svoje nebu pruam,
hrlei udno Onome Koji nebesa je nainio
O beharu!, upitah, Otkud ti mudrost a tek si
procvjetao?
Ree: Vjetar ljubavi mene takvim je napravio!
Grana koja uvis raste govori da je odozgor dola,
pa i ja kad svome izvoru teim znai da nekad ondje sam
bio
Dokad da govorim o gore i dolje?! Ta, mome izvoru
mjesta nije

47

Porijeklo moje nije mjesno, a ti bi na Gdje je? odgovor

htio
Ne, bolje zauti, i u bespoetnosti postani nita,
u nitavilu e vidjeti tota to i sam sam ondje opazio
***
Vi to na had putujete, gdje ete, gdje ete?
Ta, Voljeni ba je ovdje; doite, doite!
Voljeni je susjed tvoj, zajedniki zid vas dijeli;
to vam treba da pustinjom izgubljeni lutate?!
Voljenoga lik bez lika kada jednom vidite,
vlasnik, kua i Kaba sama istog trena biete
Umjesto da deset puta prema Kabi idete,
bolje da se makar jednom na ovu kuu ispnete
Kaba jeste kua divna, sve mi o njoj rekoste,
al na njenog Gospodara neim mi ukaite
Kamo barem rukovet rua u ruinjaku ako ste bili?
U Boijem moru ako ve jeste, pa biser due izronite!
Svaki trud va trebalo bi da postane blago vae;
48

Ali avaj! Vi se sami od svog blaga krijete

***
Doao je ramazan, naa radost poinje,
zakljuane brave sve, a klju od njih kod nas je
Usta svoja zakljuaj, oi irom otvori,
svjetlo vida istinskog u oima naim je
Doao je ramazan sluga srcu da bude,
sviju srca Stvoritelj, blago nama, uz nas je
Poslije muke postake ekaju te nagrade,
u svom srcu nai e ti riznice skrivene
Dok s radou postimo, duu, srce istimo,
makar prano tijelo to jo na sebi nosimo
Na jeziku duhovnom post nam jasno kazuje:
Sve to trai i treba u meni je, eka te!
Svako dobro za vjeru ramazan nam donese,
Mensur Hallad, Bajazid sada s nama drue se
***
49

Ne raunaj da ivio si, bez ljubavi ako ivot protee

ivota je voda ljubav, duom i srcem pusti da tee
Kao riba na suhom je onaj ko zaljubljen nije,
ivi mrtvac taj je ovjek, vezirski poloaj makar da stee
Kad odjene ljubav svoje ruho, ozeleni svako drvo
mladim se liem okite grane, novo grane tad proljee
Onaj ko padne u zamke ljubavi izbjegao je zamke smrti,
takvome je Mjesec tit, nijedna strijela ranit ga nee
Okree od Boga glavu, ne nalazi stazu pravu,
jasnog puta ti se dri, od lutanja nema sree
eer, istina, jeftin nije, ali ko ne plati nek sire pije
Ovoga emira voli, a ako nee, nek smrt te sree
Mnogog to iste due je bio ovaj svijet je zarobio,
takve due, blagom silnim, otkupiti ljubav sve e
Kad trebalo je, nikoga ne bi zalogaj jedan da prui tebi
Vidi i sam, o prosjae, nieg na dnu tvoje vree
Uspravi se, ovjek budi, dat e Istiniti sve to ti treba,
kamen e crni postati zlato, krv u vino uzavrijee
Doi, ponose Tabriza cljelog, sunce istine i vjere,
50

uz tebe noga srca moga preko kaljuge svake pree

***
Ja sam pijan, ti si pijan, ko da nas nosi do kue nae,
a lijepo sam ti govorio: Popijmo samo dvije-tri ae!
U itavom gradu nikog ko je trijezan ne vidim,
sve jedan gori od drugoga, svud sreem pijane budalae
Duo, doi u harabat, da vidi ta je uitak pravi,
zar ima srcu sree vee od druenja s onim ko mu pae
Pijanci u svakom oku, slono dlanom o dlan klepu,
a krmar ih redom poji iz ogromne one ae
Harabat je kua tvoja, za vino radi, na vino troi,
pa neka se trezvenjaci od te kue silno plae
Sad zasviraj, ciganine, jesi li paniji ti ilja,
stolu prii, torn magijom, deder, opij due nae
U grad pooh svojim poslom, al usput se opih grdno,
stotinu vrtova skrivenijeh meni se pijanom ukazae
Kao laa bez sidra sam, pa se ljuljam tamo-vamo,
razboriti i pametni od enje za njim poumirae
51

Pitao sam odakle je, nasmija se i pogleda me:

Napola Turin, napola iz Fergane, odgovor mi dae
Donekle sam voda i glina, odnekle sam srce i dua,
nekad sam pijesak obale morske, a nekad biser me zvae
Zatraih da mi prijatelj bude, jer sam i ja poput njega,
da priem i da razluim ko sam, on me sebi zvae
Pijan sam i razuzdan posve, u ovoj kui vina,
Imao bih tota rei, a ne znam da li da kaem
Kada meu hromima si, tada i sam hramat treba,
takav savjet mudri hoda meni davno dae
O, ti emse iz Tabriza, to se krije od naroda,
sad kad buru digao si izai pred oi nae
***
Taj hajduk srcokradica opet mene pronae,
pijan bazarom lutao je i naposljetku me nae
Od narcisa mahmurnog krio sam se, ali opazi me,
iz kue skrih se u mejhanu, no i tamo me nae
52

Zato sam bjeao; ta od Njega ne moe skriti se niko,

skrovite je zalud svako, sto puta dosad me nae
Rekoh sebi: U vrevi grada ko bi me mogao nai?! ,
zaboravih u vrevi mojih tajni da On me odavno nae
Mutuluk, pogled Voljenog ba mene, eto, trai;
gle sree, uvojak zavodljivi upravo mene nae
Voljeni prosu na mene rue iz svoga vrta,
taj slavuj kome slinoga nema meni pjevati nae
Kao igla u plastu stijena pred tim Mjesecom nestah,
makar sam na dnu plasta bio, On me svejedno nae
Sve puteve ja sam svojom krvlju obojio,
te znakove slijedio je dok me ne pronae
Srna plaljiva, od tog lava u pustinju utekoh,
no lav se spusti sa planine i svoju srnu nae
Onaj to dugo oko nje krui kad svoju srnu lovi,
vjeto i strpljivo naposljetku do mene puta nae
Bio sam na dnu mora, zagrizoh udicu s mamcem,
koliko god da voda me krila, ribar me ipak nae
Pehar mi prui u kome je lijek za srca boli,
53

napih se i zdravog me potom od svake bolesti nae

Teka je bila ova dua, a sad bi u nebo htjela,
kao da kamen sa nje spade, u vru lahkou nae
Ne elim danas svjestan biti, nita sluati i nita rei,
jer Izvor svake misli i rijei danas me, eto, nae
***
Toliko ljubavi, toliko ljubavi u nama, o moj Boe;
tako je prijatna, tako je dobra i lijepa, o moj Boe!
Voda ivota onoje to okree dolap na,
nije to pljesak dlanova, ni svirka naja i defa, moj Boe!
Misao na Tebe kad se u umu neijem nae,
kako velik, kako pronicljiv um taj postane, o moj Boe!
To slika je lica Voljenoga u ovom vrtu cvjetnom,
to Mjesec, to Sunce je, to su zvijezdice u umu, o moj
Boe!
Rijeke smo to teku Tebi kao utoku svome,
sve rijeke isto more eka da primi ih u se, o moj Boe!
Toliko se puta zakleh da priati neu vie,
54

al biser svaki iz tvoga mora zboriti mora, o moj Boe!

ems Tabrizi je srce moje, duu i oba mi oka
opio i zbunio posve ljubavlju i enjom, o moj Boe!
***
Vidjeh sebe kao trn, svojoj rui pohitao,
vidjeh sebe kao sire, s eerom se pomijeao
Boica otrova bijah, potraih hai to lijei tijelo
prljava bio sam zdjela, moj talog sapra ivota vrelo
Oi mi bolne bile, otioh da Isa ih lijei,
uvidjeh da sam sirov, pa se otioh pei
Prah ulice ljubavi uzeh za surmu due oima,
uvojak kose sam bio to boju zahvalno prima
Ljubav ree: Pravo kae, al ne misli da ti to zbori:
ja sam vjetar, ti si vatra kad zapuem, ti se razgori!
***
Mi smo zaljubljeni, doi, budi s nama,
ako eli ivjeti u ljubavi baama
55

Doi u na dom, ondje ko sjena sjedi,

zna da mi smo oni to su Suncu susjedi
Mi smo poput due kad je tijelo opkoli,
nevidljivi kao to je ljubav onog to voli
Trag e na, meutim, uvijek u tebi biti,
mi smo kao dua to se i da i ne da opaziti
Kako god nas opie, ta god kae da jesmo,
ti pogledaj navie, ponad toga mi smo
Tano je da si voda, ali tek bara ustajala,
pa doi, jer mi smo mona rijeka nabujala
Mi smo siromasi isti, utopljeni u Vjenosti,
stalno pjevamo pjesmu o ljudskoj gluposti
***
Doi, jer danas nisam ovoga svijeta dio;
doi, jer danas sam se od samog sebe skrio
Otrim sam se sjeivom od sebe odrezao,
pa niti svoj sam sada nitsam se drugome dao
Ipak, od sebe ne otioh, to puna istina nije,
56

bit e da moja dua o tome pogreno mnije

Kako to da dua moja, koja vatrom gori,
kad na jezik iskru baci drukiji plamen tvori
Vidjeh sebe u stotinu razliitih oblija,
i kako god se vidjeh, rekoh: Da, to sam ja!
Razliita oblija su moga srca gosti,
a ja sam domain koji svakoga ugosti

Rubaije
57

Bez kraga i bez vina mi se opijemo,

hvalili nas il kudili, mi se samo nasmijemo.
Govore nam: Vi ste oni to nemaju nita!
Makar nita ne imali mi se uvijek radujemo.
***
U religiji zaljubljenih drukiji propisi stoje,
drukije pijan biva od vina kojim nas poje.
Ali, znanje o tome nee stei u medresi.
Ljubav je neto drugo, ti se dri nauke svoje.
58

***
Ljubavi, u neijoj si dui, a to je dua moja.
O boli, nekoga mui, a taj neko sam ja.
Kao da vidim kako se spajaju usne nae,
kao da zubi moji grizu usta tvoja.
***
Draga, ako je istina da se mnogima svia,
pa nije bilo nuno da moje srce dira.
A ako srca ima, kad ve mi srce uze,
ostani sa mnom da srce ovog to ljubi te vida.
***

O voljena, primi me, uzmi moju duu k sebi,

opij me i od oba svijeta prikloni me k sebi.
Sve ono to sem tebe srce moje eli,
neka izgori u meni, samo me uzmi k sebi.
***
Ako tebi, hoda, to to pijem smeta,
ti slobodno ostani trijezan i pametan.
59

Znam da ti si poboan, da redovno klanja,

ali krivo sudi ta je ljudska teta.
***
Lijeniku otioh da me lijeit kua,
za ruku me uze, pa mi bilo slua.
A gdje tebe boli?, upita na kraju;
na grudi pokazah, jer boli me dua.
***
Niti sam ja ja, niti si ti ti, niti si ti ja,
a ja jesam ja, ti jesi ti, i ti jesi ja.
S tobom sam se srodio toliko,
da vie ne znam jesam li ja ti ili si ti ja?
* * *
Zatraih poljubac jedan, a ti mi ih dade est.
iji li uenik bjee kad tako si uitelj vjet?
Obasu me dobrotama i njenou silnom,
tako da vie ne marim za ovaj svijet.
***
Ja sam rob Kur'ana cijelim biem svojim,
60

i prainu s praga Ahmedova volim;

strah me da mi drukije ne pripiu rijei,
jer jedino to je ono to govorim.
***
Rekoh: Srce i vjeru na Tvom sam Putu dao,
sve to ikada imah za Te sam rtvovao.
Ree: A ko si ti da ini il ne ini?!
Jer, Ja sam Onaj Ko te tako razuzdao.
***
Upitah: ta da inim? Ree: Ba to: ta da inim?
Rekoh: Pomozi mi, ja ne znam ta da inim?!
O traitelju vjere; okenuvi mi se ree,
sve je u redu dok stalno pita se: ta da inim?
***
Iezao sam u Bogu i Boga drim uz sebe,
On je u tvojoj dui, ne negdje okolo tebe.
Vladar sam ja, ustvari krivo zborim:
postoji samo Vladar, ja vie ne vidim sebe.
***
61

Ljubav je ono to sretnima uini sve ljude,

ljubav je ta to ini da srea sreom bude.
Ljubav je majka moja, ona je rodila mene,
pa neka svako dobro i srea sa takvom majkom bude!
***
Uzdahnem li, ona zato nee tuna biti,
ba sultana briga to e mene zemlja kriti.
I da klanjam Mjesecu se, da ga slijedim kao sjena,
emu kriti, Mjesecu e to svejedno posve biti.
***
Kada te se sjetim, srce mi zalupa jae,
kada pomislim na te, krvavim suzama plaem;
spomen imena tvoga mene smiri posvema,
ne dam da ita osim tebe moga se srca tae.
***
Kada umrem vi me kod nje odnesite,
mrtvo moje tijelo pred nju poloite.
Kad se sagne i poljubi mrtve usne moje,
oivim li nimalo se tome ne udite.
***
62

Dobru se nada, a loe dijelo snije.

Ta, zlo e da te stigne ako o zlu mnije.
lstina da Bog jeste plemenit i milostiv,
ali penicu nee njeti ako jeam sije.
***
Ponekad smo skiveni, nekad svima znani,
katkad smo muslimani, nekad idovi ilkrani.
Nae srce oblik svakog ljudskog srca prima,
pa smo zato svakog dana drugaije dotjerani.
***
Sluaj samo ta govore zaljubljeni i pijani,
nemoj srce da utapa u tlapnjama potroenim.
Druba svaka htjela bi sebi te privui,
alpapagaj eer hoe, gavran trai dom srueni.
***
Otkud sav dim ovaj ako mi srce ne gori?
Ako to negdje aloju ne pale, otkud se ovaj miris stvori?
Kako to da u ljubavi nestaje moga bivstva?
Zato leptira sretnim ini da na plamenu svijee izgori?
63

***
ivot na ovom svijetu ne ljubi ko Te upoznao,
imetak, ene i djecu, sve bi za Te dao.
Onaj ko je lud za Tobom ne mari za oba svijeta,
a i zato oba svijeta luaku bi dao?
***
Onog dana kada ljubav moju duu spee,
dua, repa podvijenog, od mene utee.
Budala je onaj ko me za pametnog dri,
pametan je ko se sa mnom druit nee.
***
Kad ljubav prema tebi na moje srce pade,
svega to je ondje bilo najednom nestade.
Mudre knjige, debele, na police vratih,
pisat pjesme, poeziju, sada samo znadem.
***
Upitah jednom ovjeka umnog, naitana:
O zbilji ivota da li ima znanja?
Nevoljko mi nakraju u odgovor ree:
O jeziku ptica pitaj Sulejmana.
64

***
O robe, Gospodara da si zbilja upoznao,
oholost u sebi ne bi njegovao,
da istinski Njega poima i shvata,
niti na tren ne bi se drugom okretao.
***
Turine, poput Indijca solufe svoje boji,
perin vee ko Bizantinac, njihovo odijelo kroji.
No, ne moe vlastito srce prevariti...
Turin si, bojim se da ipak najbolje turski zbori.
***
O vino, ti car si, i dobro ini svima,
stotinu robova u jednom trenu uini slobodnima.
Kad te spazim zasjaju mi oi sunca sjajem,
utjeem se tebi, ti me daruj radostima.
***
O kranko to kri nosi oko vrata,
na amber ti mirie kosa kovrasta,
u poljupcu usne svoje prisloni na moje...
65

Doi, iako te strah od mene hvata.

***
Sufijom ne ini dervika haljina,
ejh ne posta sluajui prie iz davnina.
Sufija je neko ije su grudi bistre.
Nepravedan si prema sebi, a sudio bi svima.
***
I ja sam nekad poput tebe trezven i sraunat bio,
one ljubavlju opijene uvijek bih pokudio.
Onda se opih i pobudalih, razuzdah se posvema,
pa mi se sada ini da sam cijelog ivota pio.
***
O srce, stalno misli na ono to e da slijedi,
znaj da si na ovom svijetu tek tuinac bijedni.
Ako hoe zorski vjetar da ti bude jahalica,
budi praina pod nogom dervia, uvijek sa njima sjedi.
***
Zanate smo i duane svoje ostavili,
poeziju pjevati sad smo nauili;
66

ljubav nam je sada dua i srce i oi,

bivu duu, srce, oi mi smo ostavili

HIJEROHISTORIJA RUMIJEVE DUE

Rumijeva prava duhovna avantura zapoinje sa njegovim
iznenadnim susretom sa zagonetnim i tajanstvenim
ayhom amsom iz Tabriza, koji e ostaviti trajan peat na
Rumijevo sufijsko uenje i otvoriti posve novu duhovnu
perspektivu u njegovu potonjem sufijskom dozrijevanju
nakon amsova tajanstvenog i, isto tako, iznenadnog
ieznua iz Rumijeva ivota. Taj susret se zbio 1244
godine u Konji. Koliko je taj dolazak i susret bio
zagonetan i iznenadan vidi se i po tome to ga Rumijevi
biografi interpretiraju na razliite i, esto, nepomirljive
67

naine. Vrlo esto se nastoji, u vezi s tim, povlaiti

paralela izmedu Rumija i amsa, s jedne, i Musaa i Hidra,
s druge strane. Rumijevi tumai su, naime, skloni
miljenju kako je amsova uloga u Rumijevu ivotu
istovjetna Hidrovoj ulozi u Musaovu ivotu, to jest ams
iz Tabriza je Rumija uvodio u najdublje tajne sufijske
ezoterijske gnoze, kao to je Hidr, vjeni poslanik
ezoterijske svetopovjesne mudrosti i poslanja, pouavao
poslanika Musaa unutarnjim, tajanstvenim, skrivenim
znaenjima poruke koju je ovaj donosio svome narodu u
egzoterijskoj formi i u doslovnom svetojezikom
literarnom ruhu.
Na ovu vrstu tumaenja Rumijeva i amsova susreta
Rumijeve tumae je naveo jedan znakovit dijalog koji se,
u prisustvu Rumijevih uitelja, odvijao na ulici, a bio je
potaknut amsovim iznenadnim pitanjem upuenim
Rumiju: Ko je bio vei, Bayazid ili Muhammed? Rumi
mu uzvrati kako je to zaudno pitanje, tim prije jer je
Muhammed bio Peat poslanika! ams mu, potom,
prigovori: Ono to eli kazati, u vezi s tim, jest to da je
Poslanik islama kazao Bogu: Nisam Te upoznao onako
kako sam Te trebao upoznati, doim je Bayazid kazao:
Slava meni! Kako je velika moja slava! Zauen i
zbunjen, Rumi uze amsa za ruku, povede ga u svoj licej i
s njim se zatvori u jednu odaju etrdeset dana.1
Do koje mjere je ams iz Tabriza uticao na novo duhovno
profiliranje Rumijevo, zasaivanjem posve novog obzira
sufijske gnoze u njegovu intimu, pokazuju stihovi koje je
Rumi izrekao o svom tajanstvenom uitelju amsu,
slijedei temeljnu etimologiju njegova imena:
1

O drugim verzijama ovoga dogaaja vidi: Eva de VitrayMeyerovitch, Rumi et le Soufisme, Paris, 1977, p. 14.

68

Sunce lica emsudinova, slave Tabriza,

nita prolazno ne obasja, a da ga vjenim ne
uini.2
Nakon esnaest mjeseci druenja, amsuddin iz Tabriza
iznenada napusti Konju i ode u Damask, tako da ga Rumi
nikada vie nije vidio. Poto se bila proirila glasina kako
je ams umoren u Damasku, Rumi bijae poduzeo dva
putovanja u Damask da se raspita o sudbini svog
tajanstvenog prijatelja, ali o njemu nije bilo ni traga. U
tugovanju za prijateljem, Rumi ispjeva sljedee stihove:
Bijah snijeg i tvoje me zrake istopie;
Zemlja me popi; poput pare uzaoh k Suncu.
Tajanstveni nestanak amsov, nalik njegovu tajanstvenom
pojavku, bijae razlogom da je Rumi odluio uspostaviti
neku vrstu duhovnog koncerta sama', koji za njegovu
mistinu filozofiju nije bio samo puki liturgijski izraz, ve
i jedan posve prirodan nain oitovanja najdubljih
unutarnjih osjeanja, o emu posjedujemo svjedoanstvo
njegova sina Sultan Walada:
Nikada ne presta sluati muziku i igrati;
Ne bijae se odmarao ni danju ni nou.
Bijae mudrac: posta pjesnikom.
Bijae isposnik posta opijen ljubavlju,
ali ne vinom trsa: prosvjetljena dua
ispija samo vino Svjetlosti.
Koliki je, zapravo, bio amsov utjecaj na Rumija jasno se
vidi iz injenice da je Rumi, pored velikog zbornika
sufijske poezije posveene amsu iz Tabriza Diwan-e
2

Rumi, Mistike ode, 18.

69

Shams-e Tabrizi, napisao nemali broj mistinih oda,

unutar Masnawije, u kojima on velia svoga uitelja i nove
obzire sufijske mudrosti koje mu je ovaj prenio. Njegov
bol za izgubljenim prijateljem urodio je najljepim
duhovnim plodovima i preobrazio se u najprofinjenije
forme uosobljene duhovne ljubavi unutar kojih se
odraavaju tek pojedinani obziri lica boanske Ljubavi.
Taj najuzvieniji obzir duhovne ljubavi Rumi je u sebi
trajno uatorio u smislu nepromjenjivog duhovnog stanja
(hal) kojeg hodoasnik na kraljevskom putu ljubavi i
mudrosti do vrha mistinog Sinaja moe uope dokuiti u
svom posve bliskom prispijevanju krajnjemu cilju. To je
ono duhovno stanje sufije u kojemu se sukusira vrijeme i
prostor, svode se na niticu, i gdje forme fizikog svijeta
iezavaju i gube se u sredinjem toposu univerzalne
duhovne zbilje u kojoj je jezik meta/jezik, povijest je
meta/povijest, geografija je meta/geografija, kronos je
meta/kronos, a sve egzistencijalne distance su svedene i
preklopljene sa univerzalnim i jedincatim transcendentnim
sreditem posvemanjega Bitka (al-wugud al-kulliy). Ovaj
sapijencijalno-egzistencijalni obrazac povlaenja svih
taaka sa obodnice kruga u samo sredite kruga i
prispijevanje svih distanci u prostor bliskosti svih blizina
(qurba al-qurab), jasno se nadaje u sljedeim Rumijevim
stihovima:
Blaen je as dok sjedimo u palai, ti i ja!
Dva oblika i dva lica, ali jedna dua, ti i ja.
Boje luga i cvrkut ptica raspravu vode o
besmrtnosti,
u asu kad ulazimo u vrt, ti i ja!
Zvijezde nebeske dolaze da nas gledaju:
70

Motrimo ih, njih i Mjesec sam, ti i ja.

Ti i ja, osloboeni od sebe, biemo jedno u zanosu,
radosni i bez praznih rijei, ti i ja.
Pticama nebeskim zavist srce e izjesti
na mjestu na kojem se kikoemo tako razdragani, ti
i ja!
No, kakve li divote, ti i ja uureni u istom
gnijezdu,
makar tog asa bijasmo daleko: jedan u Iraku,
a drugi u Horasanu, ti i ja.3
Rumi ne razvija samo ideju u egzistencijalnom poravnanju
dviju formi postavljenih na dva pola distance bilo koje
vrste, ve on ravija i ideju o poravnanju dviju formi,
izvanjske i iznutarnje, i na razini samo jedne osobnosti.
U tebi samom motritelj i motreno samo su
4
jedno.
Nakon gubitka amsa iz Tabriza, Rumi je morao pronai
neko drugo duhovno ogledalo u kojemu e se odraavati
trasfigurativna i unitivna sila duhovne ljubavi. Napokon ga
je pronaao u osobi Salahuddin Faridun Zarkuba, u osobi
kujundije iz Konje, koji je zajedno sa Rumijem neko
sluao zajednikog im duhovnog uitelja Sayyid
Burhanuddin Muhaqqiqa. No, Rumijevi uenici su iskazili
svoju otvorenu nenaklonost prema Salahuddinu, ali to
Rumiju nije nimalo smetalo da svoje odnose s njim
uzdigne na najviu duhovnu razinu prisnosti i
prijateljevanja u sjenama vjene boanske Ljubavi. Nakon
relativno dugog i krajnje angairanog ivotnog vijeka
3
4

Ibid.
Ibid., V.

71

troenog na bezrezervnim duhovni angaman u

poudavanju, savjetovanju i pomaganju kod edukativnog
profiliranja svojih uenika i, naporedo s tim, piui svoja
poetska i prozna djela o sufizmu, iji sadraj je postao
besmrtan kao i slava njihova autora, Galaluddin Rumi je
okonao svoj zemaljski ivot 17. decembra 1273. godine s
posljednjim rijima na usnama koje je uputio svojim
bliskim prijateljima okupljenim oko njegove samrtnike
postelje:
U ovdanjem svijetu ja imam dvije priraslice: onu s
vlastitim tijelom i onu koja me vezuje s vama. Kada,
milou Boijom, budem uronjen u svijet samoe i
odvojenosti, moja veza s vama trajae i dalje.5
Osnovno Rumijevo djelo je njegova sufijska poema u est
svezaka i 45 000 stihova pod naslovom Masnai-i ma'nawi
ili Masnavija iznutarnjeg znaenja.6 Biografi tvrde da je
ovo djelo Rumi napisao na poticaj svog treeg
nadahnitelja, pored amsa iz Tabriza i Salahuddina, kome
je i posvetio ovo djelo, Husamuddin elebija. Svojim
temeljnim sadrajem satkanim od anegdota, apologija,
qur'anskih navoda, poslanikih predanja, legendi,
folkloristikih temata, mistikih kazivanja, ovo Rumijevo
djelo je opsegnulo i dotaknulo sve temeljne obzire i
perspektive duhovnog uenja islama. Svi gore reeni
sadrajni segmenti su bitno ozraeni svjetlom sufijske
5

Gami, Nafahat al-uns, p. 463.

Sama rije masnawi predstavlja perzijsku pjesniku formu koja se
sastoji od rimovanog dvostiha. Takovrsna forma pjevanja koristi se
kod drugih didaktikih, epskih ili historijsko-pripovjedakih
pjesama. Ova velika zbirka Rumijeve poezije prevedena je, meu
ostalim jezicima, i na engleski i tumaena je od strane R.A.
Nicholsona. Objavljena je u osam svezaka u The E.J.W. Gibb
Memorial Series.
6

72

gnoze i opahnuti duhovnom aromom ezoterijske

duhovnosti islama, tako da je Masnawija u povijesti
sufijske literature oslovljena Qur'anom napisanim na
perzijskom jeziku.
Slijedee znaajno Rumijevo djelo je njegov Diwan
posveen amsu iz Tabriza.7 Ovo djelo je sastavljeno od
gazela i Rumijevih ruba'iyyat, a poznato je jo i pod
naslovom Odes mystiques. Na kraju svake poeme Rumi
navodi svoje ime i, u smislu svog alter ega, ime svog
voljenog uitelja iz Tabriza. U dodatku Masnawiji i
Diwanu kasnije su objavljena 144 Rumijeva pisma
upuivana na adrese raznovrsnih dostojanstvenika grada
Konje.
Djelo Fihi ma fihi, najee prevoeno na druge jezike
pod naslovom Znakovi Nevidljivoga (Signs of the Unseen)
ili Knjiga o Unutarnjem (Le Livre du Dedans), je
Rumijevo prozno djelo u smislu zbirke uenja, govora,
rasprava i tumaenja na razliite teme. Sam Rumi ga je
napisao, ali je njegov stariji sin Sultan Walad dopisao
neophodne biljeke tom djelu. Sadraj djela pobuuje
izrazit interes kako za razumijevanje cjelovitog miljenja
Uitelja iz Konje, jednako tako i za sufizam kao sloen
duhovni fenomen uope. On takoer nudi nesvakidanju
dubinu i suptilnost kao rijedak duhovni poticaj za potonje
prefinjene analize pojedinanih pitanja sufizma koje e
7

Ovo Rumijevo djelo objavio je Badi'uzzaman Furuzanfar u deset

svezaka i to u izdanju Teheranskog univerzitcta 1336-1346 H; potom
je R.A. Nicholson napravio izbor stihova iz ovog Diwana i objavio
ga na engleskom jeziku pod naslovom: Selected Poems from the
Divan-i Shams-i Thabriz, Cambridge, 1898. Isto ovo Rumijcvo djelo
djelomino je prevoeno na engleski od strane A.J. Arberrija pod
naslovom. Mystical Poems of Ruml, I, Chicago, 1968 i Mystkal
Poems of Rumi, II, Boulder, Colorado, 1979.

73

poduzimati potonji tragai za tajanstvenom sufijskom

gnozom. Da je rije o krajnje inicijacijskom, unutarnjem
sadraju, iji bremeniti jezik u svom simbolizmu gotovo
granii sa istim metafizikim znacima boanskog
metajezika, nedvojbeno se nadaje iz samog arapskog
naslovnika ove knjige koji glasi: fihi ma fihi, to doslovce
znatii: o onom to je u onom. ini se da je Rumi kod
oslovljavanja ovog djela bio izravno nadahnut jednim
segmentom Ibn Arabijevog Futuhata, segmentom koji
upravo nosi naslov: Kitabun fihi ma fihi / badi'un fi
ma'anihi / / ida 'ayanta ma fihi / ra'ayta 'l-durra yahwihi.
To znai: Ovo je knjiga koja sadri to to sadri, a sadri
novinu u njenim znaenjima. Ako poblie promotri ono
to je u njoj, vidjee da ona sadri dragulje mudrosti.8
Znaajan dio svog duhovnog ivota Rumi je provodio u
nepretrgnutom pregnuu oko uspostave vlastitog
duhovnog bratstva (tariqa mawlawiya) koje treba da
predstavlja duhovni put sufizma par excellence, i u tom
smislu je nastojao da prui to cjelovitiju definiciju i
tumaenje duhovnog puta (haqiqa) sufizma koji vodi
potpunom duhovnom ozbiljenju svakog hodoasnika i
svakog duhovnog putnika na stazi iste sufijske gnoze.
Gotovo u svakom segmentu svog sufijskog opusa Rumi
nastoji ponuditi validne pokazatelje i svjedoanstva o
neporecivim islamskim korijenima sufizma, korijenima
ija razuena duhovna ilita se razrastaju u duhovnom
8

Rije je o onom izdanju Ibn 'Arabijeva Futuhata koje je

objelodanjeno u Bulaqu, II, 777; to se tie Rumijeva djela Kitab fihi
mafihi, njega je objavio Bcdi'uzzaman Furuzanfar u Teheranu 1330
H.; potom je isto ovo djelo na engleski jezik preveo i objavio A.J.
Arberry pod naslovom Discourses of Rumi, New York, 1972;
prijevod na francuski je nadinila Eva de Vitray-Meyerovitch pod
naslovom: Le Livre du Dedans, Teheran-Paris, 1976.

74

humusu qur'aruke Objave i hadiske Predaje. U tom smislu

on esto posee za ve dobrano znanim tradicionalnim
obrascem preko kojeg ukazuje na stvarni poloaj
tasawwufa unutar ukupne muslimanske uenosti, a to je
onaj geometrijski obrazac kruga kod kojeg obodnica
predstavlja religijski Zakon koji obujmljuje muslimansku
zajednicu; poluprenici, koji kreu od obodnice kruga
prema sreditu, simboliziraju duhovne staze (turuq pl. od
tariqa) koje vode u sredite u kojemu miruje ili je ondje
uatorena vrhovna Istina (al-Haqiqa) koja, kao sredite
posvudanjega Bitka, jest svuda i nije nigdje. Ta
vrhovna Istina na metafizikom planu tvori dva duhovna
pola ili dva obzira svoje teokozmike nadosobnosti, a to su
Tariqa i ari'a, dva pola koja u svijetu uvjetovanoga bitka,
na svakoj kozmikoj razini tvore poluprenike i samu
obodnicu, s tim to, u tom sluaju, obodnica simbolizira
boansko ime Milostivi kao univerzalnu primateljku
sveukupne bivstvodavne snage boanskog Naela, doim
poluprenici simboliziraju boansko ime Samilosni koje
iznutra prodie i proima svaku sferu univerzalnog
boanskog Bitka u smislu posvudanjeg i univerzalnog
Oitovanja teofaninih imena boanske Biti (Asma' algalali) i epifaninih imena boanskog Bitka (Asma' algamali). Egzoterijski Put (ari'a) i ezoterijska Staza
(Tariqa), misli Rumi, jednodobno, ali svako na svoj nain,
snagom bivstvodavnog ritma vrhovne Istine, odraavaju
Sredite,
metakozmiko
Sredite
boanskog
Abscondituma i kozmiko sredite Deusa revelatusa.9
Temeljni duhovni predujam s kojim tragalac za
autentinom sufijskom gnozom stupa na duhovnu stazu
9

S.H. Nasr, Islam, perspectives et realities, pogl. V; usp. Sana'i,

Hadiqa, pp. 112-113; ar-Risala al-quayriyya, p. 43.

75

sufizma jest ono to Rumi oslovljava jednim drugim

znanjem. Do tog znanja se ne moe doi bez prethodnog
posuvraenja vlastitog duha, a to nije drugo doli
prevladavanje svojih svakidanjih duevnih stanja, koji
duhovni postupak izravno odvodi u samu unutarnju tajnu
stvari. Tu vrstu duhovnog postupka Rumi oslovljava
"prodavanjem razuma i kupovanjem udivljenja u Bogu."
tavie, sami religijski in kao takav za Rumija nije drugo
doli neka vrsta udivljenja.10
Nahrani me, jer ja sam gladan, i pohiti, jer
vrijeme je dvosjekli ma (Masnawija, I, 132).
Pojam gladi i ei (awq) u Rumijevu sufijskom
vokabularu, kao i u jeziku drugih sufija, uostalom,
oznaavaju gorljivu, neutaivu enju, unutarnji odjek
onog primordijalnog, preegzistentnog Upita kod vjenog
Saveza, na Ugovorni Dan (al-Mitaq), i odgovora svake
pojedinane due na taj Upit u smislu prihvaanja
podlonikog saveznitva. Upravo ta enja iziskuje
neumitno prevladavanje svakodnevnih stanja vlastite due
i izvijanje u ozraje Devete sfere u kojoj se bez prestanka
razlijeu muziki akordi trublje preegzistentnog Saveza
koja budi due svijeta i u svijet im doziva ivu uspomenu
na Ugovorni Dan. Samo prevladavanje bi bilo odve
tegoban egzistencijalni in kada dua sufije ne bi bila
noena na nevidljivim krilima duhovne muzike sama a
koja razbuuje svijest, priziva prosvjetljujuu mudrost i
znanje po kojem sufija prepoznaje odjeke vjene muzike
koja istjee iz reene trublje i razlijeva se diljem svjetova
uvjetovanoga Bitka, ali njenu jeku uje samo onaj ko
posjeduje sluh Salika, duhovnog putnika koji ide na
mistini Sinaj, hita atoru od satanka i gori od udnje da
10

Rumi, Masnawija, I, 312.

76

vidi lice Ljubljenoga (Mahbub, Sophia aeterna, Madonna

intelligenza). Pravodobni odaziv na Gospodarevo
dozivanje oslobaa sufiju nepodnoljiva bola kojeg Rumi,
esto, poredi sa bolom kojeg izazivaju trudovi majke na
porodu:
Pogled skliznut u nutrinu svoje vlastitosti
porodie bol, a podnoenje tog bola odvee s
onu stranu zastora.
(Masnawija, II, 2515 i dalje).
Duhovno uspinjanje u smislu prevladavanja svakodnevnih
duevnih stanja na putu sufizma prema Rumijevu
miljenju se ozbiljuje na dvostrukoj egzistencijalnoj razini:
kozmikoj i psiholokoj. Na tom usponu sufija prolazi
kroz viestruka duhovna stanja i postaje, koje esto
oslovljava ljestvicom, a ova u njegovu simbolikom
jeziku nije drugo doli sami ovjeiji bitak ili ovjekovo
bie koje sufija nastoji prevladati i presegnuti s onu stranu
svog kozmopovijesnog bia/bitka. Opisujui tu duhovnu
ljestvicu, Rumi gotovo redovito nastoji da je primjerava
nonom putovanju i usponu vlastitom vertikalom
Poslanika islama, usponu koji u muslimanskoj
hijeropovijesti se openito oslovljava mi'ragom. Reeni
uspon neizbjeno podrazumijeva dvostruki smjer, kao i u
sluaju Poslanika islama, to jest kretanje od kozmike
osjenene izvanjskosti ka svjetlosnoj unutarnjosti vlastitog
bia, s jedne strane, i kretanje od svoje svjetlosne
iznutarnjosti prema Stvoritelju svjetova. To je bio i krajnji
cilj Poslanikova nonog putovanja kroz nebeske sfere; to,
jednako tako, predstavlja krajnji cilj i svakog sufije koji u
svom duhovnom usponu prolazi kroz susljedno poredana
duhovna stanja i postaje to nije drugo doli oznaka za
koncentrina nebeska obzorja tradicionalne astronomije ,
77

to jest kroz nebeske sfere, nastojei se izviti do same

boanske Prisutnosti.11
U trenu tvog doaa u svijet postojanja,
pred tobom bijahu ljestve poloene,
kako bi ti izbavljenje priskrbile.
Ti, najprije, bijae mineral,
potom postade biljkom;
a onda ivotinja bjee:
kako ti to nije znano?
Najposlije ovjekom nainjen bjee,
spoznajom darovan, pameu i vjerom;
promotri to tijelo, iz praine uskrsnuto;
kakvo savrenstvo stee!
Kada prevlada ljudsku uslovljenost,
u anela e se prometnuti,
u to dvojbe nema;
sa Zemljom si, tada, posve zavrio,
jer obitavalitem e ti nebo biti.
Izvij se, ipak, ponad svijeta aneoskog;
prosegni u ocean taj,
neka ti, najzad, kapljica vode
uzmogne postati morem.12
Zbilja u koju duhovni putnik (Salik), u konanici svog
duhovnog uspona, dosee i ondje se uatoruje, prema
Rumijevu miljenju nije drugo doli ovjekova
11

S.H. Nasr, op. cit., p. 194.

Mistine ode, II; usp. Masnawija, IV, i dalje; usp. Muhammad
Iqbal, Recontruire la pense religieuse de l'Islam, pp. 80-81, 120.
12

78

primordijalna narav (fitra) koja jest prvolik svekolikog

boanskog stvaranja i preegzistentni sukus i
metakozmiko oitovanje, odraz i slika boanskih Imena i
Atributa, ator od sastanka u kome se sudaraju
preegzistentni jek i kozmiki odjek nebeske sama e,
Salik i Arif, Oitovanje i Naelo, ovjek-Aneo i Aneoovjek, Dibril i Hidr itd. Ponovno otkrivanje te naravi u
sebi, tog u ovjeku izgubljenog zemaljskog raja, to je
razlog cjelovitog duhovnog pregnua Salikova na putu
posvemanjeg duhovnog ozbiljenja, jer bez svijesti o
svojoj primordijalnoj naravi, ovjek ne moe zadobiti
puninu svijesti ni o svome Gospodaru, Vajaru one naravi
ija ljubezna ljudskost (Ins) je mudrou Stvoriteljevom,
na sliku iste svjetlosti, izvedena iz umijeane ilovae.
Ona je jedino ulateno ogledalo u ijem sjaju se krije
nadosobno lice Gospodara svih svjetova, pa stoga i jest
razlogom svekolikog Stvoriteljeva zahvaanja u svijet
Oitovanja, smatra Rumi.
Moj lik prebiva u Kraljevu srcu:
Kraljevo srce bi bilo bono bez moga lika.
Kada mi Kralj zapovijedi da hitam
Njegovom Stazom,
ja se uzmahnem, poput Njegovih zraka,
do sranog podneva.
Uzlijeem poput Sunca i Mjeseca
i param nebeske zastore.
Svjetlost uma izvire iz mojih misli;
nebo je stvoreno s razloga moje prvotne naravi...
Ja raspolaem sa duhovnim kraljevstvom...
Ja nisam istovrsan kralju...
79

Ali sam od Njega primio Njegovo svjetlo

u Njegovu bogojavljenju.
(Masnawija, II, 1157 i dalje).
No, primordijalna ljudska narav nije razlogom svekolikog
Boijeg stvaranja samo zato to slui kao ulateno
ogledalo u kojemu nadosobna boanska Bit razgleda
unutarnje zbilje vlastitih imenikih i atributivnih
enuncijacija, jer bi to bila odve pasivna uloga koja nimalo
ne prilii raskoi i dostojanstvu njena teomorfnoantropomorfnog lica. Punina njene egzistencijalne
razlonosti ogleda se i u tome da ona bude hijeropovijesni
tabut, ta preegzistentna krinja zavjetna u kojoj je poloen
polog tajni, iji smisao e biti u punini raskriven o
eshatolokoj situaciji posvemanjeg duhovnog uskrsnua
unutarnjih znaenja svekolike naravi Deusa creatora i
znaenja svekolikih bogoduhih rijei Deusa revelatusa.
Krunsko pregnue takovrsnom smislu prenoenja reenog
pologa tajni ima dati sama primordijalna narav ovjekova
snagom svog sapijencijalnog rasta po ritmu otajstva tog
pologa i snagom svog egzistencijalnog primjeravanja
nadosobnom licu njegova vjenog sadraja. ovjekova
primordijalna narav (fitra), naime, smatra Rumi, o
eshatolokoj punini i o Danu posvemanjeg duhovnog
uskrsnua u kraljevstvu Duha Boijega ima da temeljno
slii svom teofaninom nebeskom prototipu koji jest
svjetlosni Anthropos angelos (Ahmad samawiy).
Salikovo putovanje ljestvicom bitka/bia (scala
perfectionis) u Rumijevu sufijskom svjetopogledu nudi
sliku o sedmostrukom obrascu svojevrsnog kozmolokog
razvijanja i izvijanja do razine potpunog savrenstva. Prvi
obrazac je onaj koji se ozbiljuje u prostoru same due.
Snagom tri kljune vrline: podlonosti, samilosti i
80

iskrenosti, Salik zapodijeva svoje putovanje kroz

sedmostruki svijet due, polazei od putene due i
prolazei kroz svijet due koja sebe kori, svijet due koja
je nadahnuta, svijet smirene due, svijet zadovoljne due,
svijet due s kojom je Bog zadovoljan, zavravajui svoje
putovanje sa svijetom potpuno duhovno ozbiljene due.
Putovanje kroz svijet due je zacrtano, smatra Rumi,
prema strogo odreenom cilju, to jest prema Bogu ili u
susret Bogu. No, taj cilj na njegovu putu vrlo brzo postaje
i temeljna snaga koja mu dariva neiscrpivu mo da istraje
na tom tegobnom duhovnom putovanju. Tako on kree
prema Bogu, putuje snagom Boijom, potom svoje
putovanje usredsreuje na Boga, zatim on postaje
suputnik Boiji, potom svoje putovanje posuvrauje u
neizrecivu dubinu Boiju, zatim putuje odvojeno od Boga,
i, najzad, svoje putovanje ozbiljuje u samoj Boijoj
Prisutnosti. Ovo je, jamano, bilo Salikovo putovanje
prostorima vlastitog srca. Naporedo s gornja dva vida
duhovnoga putovanja, Salik ozbiljuje svoje putovanje i
kroz sve razine kozmikih svjetova. Polazei od svijeta
osjetilnoga, on prolazi kroz meusvijet, kroz svijet
duhova, kroz svijet zbilje, kroz svijet naela, kroz svijet
nevidljivog, zavravajui svoje putovanje sa svijetom
jednodobnog mnotva i jedinstva. No, duhovno putovanje
se moe ozbiljivati i stazom vlastite vertikale, putem
svoga uma, vrletnim klancima osobnog duha. To
putovanje se zapodijeva sa stanjem naklonosti prema
enji, prolazei kroz stanje ljubavi, stanje uvstva, stanje
sjedinjenja, stanje prijelaznosti, stanje udivljenja,
zavravajui ili smirujui se u stanju usidrenosti u Bogu.
Peti ili svetojeziki obzir Salikova bivstvodavnog
putovanja stazom savrenstva (scala perfectionis)
81

ozbiljuje se kroz putovanje u smislu vlastite epistemoloke

interiorizacije. Ovo putovanje podsjea na neku vrstu
ustrajnog prelaenja iz jedne mikrokozmike dimenzije
bitka u drugu, iz jedne odaje, od njih sedam, ovjekove
primordijalne fitre u drugu. Tako se Salik najprije zatie u
odaji prsa, potom prelazi u odaju srca, pa u odaju duha,
zatim u odaju tajne (duhovnog srca, u odaju tajne tajni),
potom u odaju potpuno duhovnog podzemlja, smirujui se
trajno u odaji samog korijena tajne.
esti obzir duhovnog putovanja stazom sufizma ozbiljuje
se u prostoru svetopovijesnog raskrivanja Rijei Boije.
Na tom putu Salik prolazi kroz sljedeih sedam duhovnih
stanja: on najprije polazi sa ari'atom, prolazi kroz
Tariqat, potom prolazi kroz stanje Ma'rife, zatim kroz
stanje Haqiqata, kroz stanje Wilayata, potom ulazi u
stanje biti ari'ata i, najzad, smiruje se u stanju onog to
jest Univerzalna Bit kao takva. Sedmi i, ujedno, posljednji
obzir duhovnoga putovanja i duhovnoga ozbiljenja
osrvaruje se u sreditu svojevrsne cosmologie perennis ili
kozmologije boja. Ondje Salik prolazi kroz sedam
svjetlosnih nijansi, prolazei kroz cijeli dugin spektar
mikrokozmosa,
makrokozmosa,
hijerokozmosa
i
metakozmosa, i na kraju se uatoruje u stanju bezbojne ili
iste svjetlosti. Tako on polazi sa stanjem plave svjetlosti,
prolazi kroz utu svjetlost, potom kroz crvenu, pa kroz
bijelu, zatim kroz zelenu svjetlost, a u pretposljednjoj
postaji ulazi u carstvo crne svjetlosti, koja predstavlja, kod
Rumija, Samnanija i Nagmuddina Kubraa samo dno
dugina spektra, i, napokon, smiruje se u carstvu bezbojne,
iste, vjene svjetlosti kao takve. To je onaj sedmostruki
obrazac ili paradigma sedam temeljnih duhovnih stanja
kroz koja mora proi svaki duhovni putnik koji eli
82

dosegnuti vjeno sjajni vrh mistinog Sinaja, ko eli ui i

nastaniti se u Zemlji iste svjetlosti (Terra lucida). Ovih
sedam dimenzija ili duhovnih stanja ili sedam palaa kroz
koje valja proi kako bi se dosegnula vlastita primordijala
narav, taj u nama izgubljeni i zapretani zemaljski Raj, tih,
dakle, sedam dimenzija se kod Rumija i 'Attara jo
oslovljavaju u smislu sedam gradova Ljubavi. 'Attar,
istina, za tih sedam gradova Ljubavi ima svojih sedam
standardnih simbolikih pojmova prepoznatljivih u sedam
duhovnih dolina kroz koje valja proi, a to su:
Pustolovina, Ljubav, mistiki Opaaj, Osama, Neovisnost,
Jedinstvo, Udivljenje i Ozbiljenje u Utrnuu, to jest
mistiko umiranje fana'. Na drugim mjestima u
globalnoj duhovnoj tradiciji islama ovo sedmostruko
profilirano duhovno putovanje do sredita vlastite
primordijalne naravi, u kojoj prebiva ivi Duh Boiji, vrlo
esto se dovodi u vezu sa predanjem o sedamdeset tisua
zastora od svjetlosti i tmine iza kojih se skriva ivo Lice
Boije. To je, osobito, bjelodano u al-Gazalijevu djelu
Nia svjetlosti (Miqat al-anwar). Rumi radije govori o
sedam stotina svjetlosnih zastora koji dijele Salika od
'Arifa, Oitovanje od Naela, ovjeka od Boga:
Svjetlo Boije ima sedam stotina zastora: znaj, koliko
svjetlosnih zastora, toliko i duhovnih stupnjeva. Iza
svakog zastora ima odreen broj Prijatelja Boijih: njihovi
zastori se diu red po red. Oni koji se nalaze na najnioj
razini, s razloga vlastite slabosti, oni ne mogu podnijeti
svjetlost koja je ispred njih; na vioj razini, s razloga
slabosti njihova vida, ne moe se podnijeti jaa svjetlost.
Svjetlost koja je pridrana za najviu razinu, ona je tek
trpljenje kunja onome ko ima slab vid. No, malo po malo

83

njegov vid se privikava i, kada on presegne s onu stranu

sedam stotina zastora, on tad postaje Oceanom.13 (13)
Kada pokuamo sukusirati temeljne rezultate ili konkretne
duhovne plodove do kojih nas dovodi duhovno putovanje,
kao
in
vlastitog
egzistencijalno-sapijencijalnog
samoozbiljenja, na putu nepretrgnute sufijske inicijacije,
skladno Rumijevoj sufijskoj optici u tom polju, tad
opaamo da ti duhovni plodovi bivaju u najtjenjoj vezi sa
pologom tajni (Amana, Amana al-asrar) kojeg je Bog
povjerio ovjeku kao takvom, to jest potpunom ili
Savrenom ovjeku kao Halifi Boijem na Zemlji, i da
oni, tavie, dolaze kao nuan rezultat potpuno
realiziranog unaprijed povjerenog pologa tajni. To e rei
da je Savreni ovjek taj duhovni kvalitet i prvi i, rekli
bismo, najuzvieniji duhovni plod kojim raa duhovno
pregnue svakog istrajnog i duhovnom putu sufizma
sasvim predanog sufije. Kolika je stvarna vrijednost
reenog duhovnog kvaliteta u liku Savrenog ovjeka vidi
se iz injenice to je Savreni ovjek u sufijskoj literaturi
openito usporeivan i identificiran sa pojmom Prijestolja
Boijeg, a sam polog tajni je smatran samom duhovnom
aromom kojom zrai intima Savrenoga ovjeka. Tako,
primjerice, Sultan Walad smatra da priljeno revnovanje
pologu tajni priskrbljuje dar vjere ovjekovoj intimi, a
snagom tog dara njegov batinik zadobiva posebnu vrstu
duhovnog vida kojim on opaa kako se njegova intima
pretae u svjetlosno nebesko prostranstvo i u pasliku

13

Rumi, Masnawija, II, 821 i dalje; usp. Abu Sa'id Abi'l-Hayr, Kitab
al-Luma', ed. Nicholson, p. 42; 'Attar, Mantiq at-tayr; Hugwiri, Kaf
al-mahgub, p. 181; al-Gazali, Mikat al-anvar.

84

samog Prijestolja Boijeg.14 Osobito je, u vezi s tim,

zanimljivo gledanje Nagmuddina Kubraa:
Amana, zacijelo, jest ono to se predstavlja u smislu
izobilnoga dobra (Qur'an, IV,17), to jest al-fana fi'llah
(utrnue u Bogu) i al-baqa bi'-llah ( nadivljenje u Bogu),
a to je ono to oznaava neposredni opaaj boanske
Milosti i to se oslovljava pologom (al-amana), jer rije
je o boanskom atributu iskljuivo pridranom za ovjeka
to jest za Savrenog ovjeka koji predstavlja srce
univerzuma i atributu priopenom, preko Savrenog
ovjeka, posvemanjem stvorenju, a to, u ovdanjem
kontekstu, jest tajna namjesnitva (hilafa) koje je samo
ovjeku povjereno. ovjek je nepravian jer se
nepravedno ponio prema sebi samome prihvatajui
polog koji podrazumijeva njegovo samoutrnue; on je
nesvjestan jer misli da je ivotinja koja se sparuje, jede i
pije, a ne zna da je njegova ivotinjska forma samo
ljutura ija srika je Ljubav; jer on je miljenik Boiji i
izabranik Boiji (Qur'an, V, 59). Ko god ljubi neto drugo
doli Boga, taj je samo/nesvjestan, a onaj ko spozna sebe,
taj spoznaje svoga Gospodara na nain jedinstva (tawhid)
koje nadilazi svakovrsno subonitvo.15
No, Savreni ovjek, zaloen gore reenim duhovnim
sadrajem kakvim sadrajem nije zaloen nijedan drugi
segment
niti
obzir
silaznorazlijevajueg
i
silaznoraskrivajueg
boanskog
Bitka,
snagom
takovrsnoga sadraja predstavlja sredinju silnicu i
duhovnu okomicu koja u ravnotei dri svjetove
uvjetovanoga bitka u njegovu hijerokozmikom,
makrokozmikom, svetojezikom, svetopovijesnom,
14
15

Sultan Walad, Walad-Nama, p. 63.

Eva de Vitray-Meyerovitch, Rumi et Soufisme, pp. 117-118.

85

svetogeografskom i mikrokozmikom obziru. Njegovo

preve raskono, nevidljivo vidljivo, nebesko
zemaljsko, svjetlosno osjeneno, nadosobno
uosobljeno lice jednodobno se razlijeva na stranicama
Prirode i na stranicama Povijesti, na stranicama metajezika
i na stranicama svetog jezika, u prostoru metakozmosa i u
prostoru kozmikih svjetova, tako da se za njega kae da u
isti mah sam sobom jest Liber mundi i Liber revelatus, ali
i Liber metaphysicus i Liber symbolicus, jer njegovu
duhovnu supstancu ini sami metajeziki sukus
metafizikih znakova i simbola Uzvienim Perom (alQalam al-A'la) upisanih u nebeski prototip Matine Knjige
(Umrn al-Kitab).
Savreni ovjek je sukus svih boanskih i prirodnih
svjetova, openitih i pojedinanih. On je knjiga u kojoj su
sabrane sve boanske i naravne knjige. S razloga svoga
duha (ruh) i svoga uma ('aql), on je knjiga razlono
oslovljena Majkom Knjige (umm al-kitab), to je qur'anski
pojam koji oznaava nebeskog prototipa otkrivenih knjiga,
Rijei i Duha Boijega kojeg Gurgani poistovjeuje sa
Prvim Umom. S razloga svoga srca (qalb), on je knjiga
Ploe pomno duvane (u koju su upisane sve stvari iz
boanskoga sveznanja). S razloga svoje due (nafs), on je
knjiga stvorenih i propisanih stvari (osjetilni svijet
prolaznih swari): on je taj koji predstavlja one vrle,
uzviene, iste stranice koje se ne smiju doticati i ija
otajstva ne mogu biti dosegnuta doli od strane onih koji su
isti od osjenenih zastora. Odnos Prvoga Uma (al-'aql alawwal) i Velikog Svijeta (al-'alam al-kabir) sa njegovim
realitetima je nalik odnosu ljudskoga duha i tijela sa
njegovim odlikama; Univerzalna Dua (an-nafs alkulliyya) je srce Velikoga Svijeta, kao to je razumna dua
86

srce ovjeka, a to je razlog zbog kojeg se svijet oslovljava

Velikim ovjekom.16
Rumi svoju ideju o Savrenom ovjeku, katkada, nastoji
prikazati u geometrijskom obrascu kruga podijeljenog na
dvije polutke, dva polukruga ili dva dugina luka, od kojih
desni tee silaznim, a onaj drugi uzlaznim ritmom. Desni
polukrug ili luk ukazuju na egzistencijalno razlijevanje
lica univerzalnog ovjeka u silazno-raskrivajuem ritmu
koji se ozbiljuje na sliku stanovite interiorizacije
Metakozmosa u prostor boanskog Mikrokozmosa. Kroz
svaki pojedinani segment tog procesa interiorizacije
prepoznajemo pojedinane konture ili obzire univerzalnog
lica Savrenog ovjeka, koje iz svoje nadosobnosti ulazi u
prostor svog duhovnog uosobljenja i primjeravanja
odreenoj razini ovjekove psiho-fizike osobnosti. Tako
na najvioj unutarnjoj razini Mikrokozmosa opaamo
obzir istine ili obzir Muhammada tvoga bia, koji se joi
oslovljava kao latifa haqiqa; potom slijedi obzir
naadahnua ili dimenzija Isaa tvoga bia, drukije
oslovljen kao latifa hafiya; iza ovog obzira slijedi obzir
duha ili perspektiva Davudova tvoga bia, poznata jo kao
latifa ruhiya; iza ovog obzira dolazi obzir nadsvjesnog ili
dimenzija Musaa tvoga bia poznata kao latifa sirriyya;
zatim slijedi obzir srca ili kontura Ibrahima tvoga bia
poznata kao latifa qalbiyya; iza ove konturc slijedi kontura
ili perspektiva vitalnih osjetila ili obzir Nuha tvoga bia
poznata jo kao latifa nafsiyya; najzad, kao najnia razina
metakozmikog lica Savrenog ovjeka u svojoj
16

Silvester de Sacy, Notices Extraits des manuscrits de la

Bibliotheque royale, 1818, svezak X, no. 211, navedeno prema E.
Dermenghemu, L'Elogue du Vin, pp. 137-138; usp. Rumi,
Masnawija, Vi, 2540 i dalje.

87

mikrokozmikoj pretvorbi i preobraenju slijedi obzir

onog putenoe ili perspektiva Adema tvoga bia znana jo
pod naslovom latifa qalibiyya.
Lijevi luk ili lijevi uzlazno-zakrivajui polukrug koji
postupno mikrokozimiki uosobljeno lice Savrenog
ovjeka uznosi na razinu njegove metakozmike
nevidljivosti, to jest u domovinu nevidljivog (Terra
invisibilis), taj polukrug, naime, oituje neku vrstu
makrokozmiko-hijerokozmikog rodoslovlja nadosobnoosobnog lica Sarvrenog ovjeka. Na toj ljestvici bitka
Savrenog
ovjeka
najprije
susreemo
svijet
kozmopovijesnoga ili svijet prirode i ovleka, koji se zove
'alam at-tabi'a. Iza ovog svijeta slijedi svijet oblika ili
'alam as-sura, pa svijet duhovnog opaanja ili 'alama atma'na; zatim slijedi svjet imaginacije ili 'alam al-malakut,
zatim svijet formi zamiljenog ili neuvjetovanog bitka ili
'alam al-qabarut; iza ove konture ili svijeta se stere svijet
Boanskog ili 'alam al-lahut, i, najposlije, dolazi svijet
boanske Biti ili 'alam al-hahut.17
Poo svaki ovjek samo virtualno, a ne zazbiljno, jest
Savreni ovjek, i poto nijedan Salik na poetku duhovne
staze sufijskog hodoaa domovini iste gnoze nije do to
mjere pripravljen da sam moe proi svih sedam kljunih
duhovnih stanja ili da sam moe podii svih sedam stotina
ili sedamdeset hiljada zastora od svjetlosti i tame, i da sam
moe zadobiti vid Savrenog ovjeka i moi vidjeti
nevidljivo Lice Boije, tad je, veli Rumi, nuno na tom
putu, kao budnog pratioca i duhovnog nadziratelja, imati
uitelja koji e mu pomoi da doe do kraja puta i, to je
jo vanije, da ostane kod svog krajnje dosegnutog cilja.
17

Rumi, Kitab fihi ma fihi, pogl. 8; Masnawija, VI, 157; IV, 2143:
usp. Eva de Vitray-Meyerovitch, op. cit., p. 121.

88

Izaberi uitelja, jer bez njega to putovanje je prepuno

patnji, zebnji i pogibelji. Bez pratnje ti e zabasati na
putu kojeg si ve proao. Ne hodi sam Putem!18
Neophodna duhovna poputbina, koju sufijski uitelj daje
svom ueniku-novaku na duhovnom putu sufizma, oituje
se u znanju i ljubavi, znanju kojim novak na Putu
postupno pronie u tajanstvene znakove i smjerokaze Puta,
i ljubavi kojom se zaljubljuje u svaki tajanstveni znak Puta
sve dok njegova ljubav ne postane dobro odnjegovani
biser iz najdublje dubine Oceana, biser kojeg podvodne
morske struje mudrosti i ljubavi nose do njegova vjenog
domita, do koljke koja ga prima u svoje skute kao to
Ljubavnik u svoj Zagrljaj prima Ljubljenu i ljubomorno
nad njom bdije da mu ne izmigolji poput bisera iz kolje
kojeg morske struje mogu odnijeti Bog zna kuda i kome.
Samo znanje ili mudrost koju Rumi uvjetuje na Putu nije
ono znanje koje se ita i nakuplja na stranicama
egzoterijske uenosti, znanje izvanjskog knjikog
svakodnevlja, nego je to znanje znanja ('ilm-i'ilm),
mudrost mudrosti. Ono se, veli on, stie samo kroz tijesan
i nepretrgnut suodnos sa svijetom Boanskog, jer samo je
ondje stvarno Vrelo iste i najdublje mudrosti i znanja.
Kao to je Savreni ovjek Kapija kroz koju se jedino
ulazi u Grad boanske svjetlosti, u carstvo boanskog
Teokozmosa, jednako tako je, svjedoi Rumi, ljudsko srce,
pod uvjetom da je posve otvoreno za Boga, kapija kroz
koju se dopire do ivog Vrela mudrosti i znanja.
Svaki onaj u ijim prsima (ili srcu) je kapija otvorena,
bie granut Suncem sa svake strane. (Masnawija, I, 1409)

18

Masnawija, I, 2943 i dalje.

89

Kapiju srca otvara sami Bog. Ali za tu vrstu milosti je

potrebna nesvakidanja poslunost, na ta Rumi ustrajno
podsjea i opominje, tvrdei kako murid ili Salik mora
oitovati poslunost istovjetnu poslunosti glasonoa
Rijei Boije. To e rei da put do sticanja unutarnjeg,
ezoterijskog znanja mora biti podastrt krajnje
prenabujalim genijem vjere i krajnje stamenom osobnom
vjerom. Bez toga nije mogue, tvrdi Rumi, doivjeti
puninu transfigurativne sile ive vjere, koja duhovnom
putniku, skladno njegovim osvojenim i zadobivenim
duhovnim stanjima na Putu namie novo duhovno lice i
mijenja njegovu duhovnu fizionomiju. ovjek koji eli
dosegnuti najdublju mudrost Puta, veli Rumi, taj neumitno
mora raunati na svoje dvostruko roenje, ono prvotno
fiziko, potom na ono drugo, sasvim duhovno roenje.
Prvi put se ovjek, naime, raa od majke, a drugi put se
raa iz svog vlastitog tijela i to tako to odande, naprosto,
uskrsava kao iz groba i u krajnje duhovno stanje sufijskog
Puta stupa kao isti duh sa razgovijetnom fizionomijom
koja se nazire kroz svjetlosnu odoru kojom je Salik, sada
ve kao 'Arif, zaodjenut.19
No, duhovno roenje nije mogue bez poticajne sile
ljubavi koja, uz mudrost ili znanje, ini neizostavnu
duhovnu poputbinu na hodoasnikom Putu sufizma. Bez
nje se, prije toga, ovjek, murid ili salik, svejedno je, nije
mogao niti zaeti kao posve novi duhovni embrion u
majinskoj toplini vlastita srca, jer ondje se zainje svaki
izvorni duhovni potomak, budui da mudrost svoje
duhovno sjemenje polae u plodotvornu udubinu srane
nie, a ljubav njeguje klicu duhovnog ivota koja se
19

Rumi, Masnawija, IV, 836, usp. Bahauddin Sultan Walad, WaladNama, p. 7; usp. Rumi, Kitab fihi ma fihi, pp. 46-47.

90

odande razvija, bdije nad novim duhovnim edom i silom

svoje ive, transfigurativne moi profilira novo edo i
izvodi ga iz svijeta mikrokozmosa i uvodi u svijet
svjetlosnog metakozmosa. Snagom iste te ljubavi ono
Boansko se uatoruje u duhovne prostore ljudskoga srca i
u sve svetogeografske topose to se razlijeu podno
teokozmosa, na razliitim razinama kozmikih svjetova,
ondje
pronalazi
svog
potpunog
i
konanog
kozmopovijesnog uklona. Tu Prisutnost svaki predani
vjernik, ak, uspijeva otkriti u dubini vlastita srca, i to opet
inom svoje predane vjere kojom iskazuje svoju istu
ljubav spram Stvoritelja. Otuda i ono predanje Poslanika
islama, koga se vrlo esto i rado prisjea Rumi, a u kome
Bog govori na usta Poslanika:
Ne obujmljuju Me ni nebesa ni Zemlja, ali Me opsee
srce Mog predanog poslunika.
Na svaki dar boanske Milosti uvijek odgovara ista
ljubav. Stoga Rumi misli da je ljubav onaj estoki plam
koji, kada se rasplamsa, spaljuje sve osim Ljubljenoga. Za
Rumija, kao i za Fariduddina 'Attara, koji je bitno uticao
na njega, i za Mir Sayyida Zarifa, ljubav je prvostvoreno
oitovanje boanske Ljepote, pa stoga ona predstavlja
samo srce Univerzuma. Blagodarei transfiguratuvnoj sili
ljubavi, svako stvorenje u srcu nosi neodoljivu enju da
svoj cjeloviti bitak posuvrati na izvorite vlastitoga bitka.
Stoga ljubav i jest, kako misli i Miskawayh skupa sa
Rumijem, pokretaka sila koja izaziva svaku vrstu gibanja
u kozmikim i metakozmikim svjetovima. Muzika i igra,
kretanje zvijezda i strujanje atoma, uspon ivota
ljestvicom bitka u irokim rasponima i preko prostranih
kozmikih ambisa, od kamena do biljke, od ivotinje do
ovjeka, do svijeta aneoskog i s onu stranu zvlijezda, sve
91

to ima da se blagodari bivstvodavnom i raskonom ritmu

boanske ljubavi koja jei svjetovima i zove ih povratku u
njihovu nebesku domovinu. No, krunski uinak ive i iste
ljubavi jest jedinstvo po uzoru na ono preegzistentno
jedinstvo, kada su due svjetova svjedoile vjernost
Gospodaru, kako vjernost uzvraa Ljubljena Ljubljeniku
svome i kada su Ljubljena i Ljubljenik bili posve jedno, i
isto onako kao to su u jednom istom "prostoru" vjenog
boanskog Uma pitanje Gospodara i odgovor dua svijeta
odjekivali i tvorili simfoniju sama'-e, kojoj se ui svakog
iskrenog murida tek nadaju i eznutljivo je iekuju u
pradomovini boanske Ljubavi.
U svakom trenu sa svih strana odjekuje zov Ljubavi:
Jezdimo k Nebu, pa ko jo eli poi s nama?
Bijasmo na nebu, bijasmo anela prijatelji,
I svi emo se ondje opet vratiti,
jer ondje je naa domovina.
Uzdignutiji smo od neba, plemenitiji od anela:
Zato ih ne nadii? Na cilj je vrhunska Veliina.
ta, naime, ima zajednikog
divni biser sa svijetom praha?
Zato ste sputeni ovdje? Spremite svoje prtljage.
Kakvo je ovo mjesto tu?
Srea nas prati, na nama je da se rtvujemo...!
Poput morskih ptica, ljudi izranjaju iz oceana oceana
due.
Kako, roena iz tog mora ptica ovdje dolje svija gnijezdo?
Ne, mi smo biserje usred tog mora,
ondje emo prebivati svi:
92

U protivnom, za to val za valom dolazi iz mora due?

Val onog Nisam li Ja (Gospodar va) je doao,
i razbio je tjelesni krag;
A kad se krag razbije, tad se vizija vraa
i sjedinjenje s Njim.20
Ljubavje dojezdila i poput krvi je
u mojim venama i u mojoj koi.
Ona me poniti i ispuni Voljenim.
Voljeni je prosegnuo u sve djelie moga tijela.
Od mene je ostalo samo ime, sve drugo je On.
Moe li neko drugo lice biti ljepe od ovoga?
Da ljepeg i ima, ne mari! jer to nije moj Voljeni.
Zataji sva lica u svome srcu,
sve dok ti ne dojezdi Lice bez lica.
Tragam li za svojim srcem, nalazim ga u tvom sokaku,
tragam li za svojom duom, nalazim je u tvojoj lubavi.
Kada sam edan, ja pijem vodu,
u vodi vidim odraz svoga lica.
Misli da sam slobodan od enje za Tobom,
ta, bez Tebe da ostanem strpljiv i tih.
Gospodaru! Neka nikada radost ne osjetim
ako samo tren ostanem bez enje za Tobom.21
U svom bivstvodavnom i transfigurativnom doau i
uzaau ljubav uvijek slijedi puteve koji su samo njeni.
To su oni isti putevi kojima jezdi Duh Boiji u svome
20

Rumi, Mistike ode, 463.

Rumi, Ruba'iyyat; usp. Eva de Vitray-Meyerovitch, op. cit., p.
113.
21

93

svetojezikom, svetopovijesnom i svetogeografskom

kona-arenju od svog teokozmikog sredita do ljudskoga
srca. Taj put vodi kroz sva kljuna dvorita
metakozmikih i kozmikih svijetova. Sam njegov hod se
odvija u ritmu duhovnog sluanja, igranja i okretanja, koje
Rumi oslovljava zajednikim i vrlo bremnitim pojmom
sama'. Sama' nije tek specificirani oblik mawlawijske
sufijske liturgije, nego je ona svojevrsni duhovni koncert
koji sukusira sazvuja metakozmike i kozmike ili
kozmopovijesne simfonije, molitvene zazive, egzorcizme,
uravnoteene akorde sranog recitiranja svetih znakova i
slikopisa, iji oblici se jednodobno razlijevaju mineralnim,
biljnim, ivotinjskim, ljudskim i aneoskim carstvima. U
ritmu sama'-e pulsira univerzalni Bitak dok talasa rijeku
darovane i uzvraene ljubavi/Ljubavi, rijeku koja
jednodobno tee u dvostrukom ritmu: od Izvora ka Uu i
od Ua ka Izvoru.
Bremenitu simboliku Rumijeve ideje o sama'-i na
najpotpuniji nain je objasnio klasini turski pjesnik
Mehmed elebi u svome Diwanu prevedenom i na
francuski jezik pod naslovom Traite sur la seance
mawlawie.
Gle, ta kralj kaza derviu:
ta ti je ta odora i taj turban na glavi?
Dervi: O, kralju, dinog naroda, odora je moj grob,
a turban je moj nadgrobni kamen.
Kralj: Kako to da mrtvac govori, kume?
Niko to na svijetu nije uo.
Dervi: Nisi li uo da je reeno, kralju,
da se u grobu ispituje i odgovara?
94

Kralj: Zar mrtvac igra na ovom svijetu?

Koje taj ko mu pripravlja mjesto zaigru?
Dervi: U asu kad se zauje zvuk trublje,
mrtvaci se bude na igru.
Kralj: Kakva je tajna kune igre mevlevija, prijatelju?
Dervi: Za ono to jest od njegovih tajni,
evo to bi moglo biti dostatnim:
potrebno je da ode tamo odakle si i doao.
Kralj: To je tajna o dolasku i povratku:
izlaganje toga je zasluga naeg Uitelja.
Dervi: Odgovori, dakle, koja je tajna
Uitelja koji je poput Sunca u svome znaku?
- Sluaj me, o kralju svijeta!
Kazat u ti i rasvijetliu ti njegovu tajnu.
- Prije nego li svijet bijae stvoren, kada nijedno
stvorenje niti ovjek ne bijahu stvoreni,
Bog bijae skrivena Riznica, nita drugo osim
Njega ne bijae, kralju!
S Njim bijahu samo Imena i Atributi,
On dade nalog i stvori sve harfom kaf i nun.
Naini ogledalo, o kralju, i Bog se ogleda u njemu
sa Svojim Atributima.
ovjek je ogledalo Boije, promotri ga umom;
Onaj odraeni u njemu je Bog,
Njegova Imena i Atributi.
Kae se daje ta ista bit jedna taka;
iz ustrine njenog razvitka pojavie se mogunosti.
95

Iznutra zamiljenog kruga razvie se bia i ljudi,

dini i mogunosti.
Znaj da taj krug ima dva razliita lica,
jedno postavljeno sdesna, a drugo slijeva.
Desno lice je izvanjski svijet, lijevo lice je iznutarnji
svijet.
Naspram Njega je prostor ovjeka.
ovjek je ogledalo Milostivoga.
Razvijena taka je duina zamiljenog kruga koji se
oko nje vrti usmjeravajui sve ka njoj.
Kada ta taka stigne na svoj poeak, svi izdanci ieznu.
Sve to je drugo (doli Bog), mogua su bia,
reklo bi se jedna taka.
Ona se razvijaju duinom zamiljenog kruga,
kao to znanje istjee kod znanstvenika.
Kada mogunosti prispiju svome izvoritu,
ono to je drugo (doli Bog) nestaje;
ostaje samo Njegova ista Bit.
U tom asu Bog se otkriva slugama Svojim imenom Mira.
Neka je mir na vas, poslunici!
Vi ste sada slobodni od sumnje i nagaanja.
Vi ste spoznali Moje jedinstvo pouzdane mudrosti.
Sada, neka je Mir sa vama, vjerujui.
-Posluaj tajnu drugog kruga.
Kazivao bih ti tajnu one igre.
Zaljubljeni se vrte po drugi put, sve dok ne ieznu,
poput znanja.
96

Uitelj ljudi se otkriva i kae:

Neka je mir sa zaljubljenima!
Vi ste spoznali Moje jedinstvo pouzdanog kuanja.
Jer Ja sam opaen i opaajui s pouzdanjem.
- Posluaj tajnu treega kruga, plemeniti!
Zaljubljeni ga dozivaju: Pouzdana Istino,
Neka ga takoer dozivaju kao potpuno utrnue i smrt,
potpuno ieznue i preminue.
Poslije toga Bog veli uz ime Mira:
Mir s vama, o zaljubljeni!
Umirui vi bivate osloboeni od smrti,
utrnuem vi iznova pronalazite put do Mene.
-ayh koji je namjesnik Boiji,
iji bitak je apsolutno nitavilo,
taj namjesnik je tuma Boiji,
koji jezikom Boijim izgovara trostruki zaziv mira.
To je stanje tajne qab qawsaina,
Mawla Dalal ga je oitovao.
Mawla-i Rum ams-i Din, njegova svetost,
tako je izloio pouzdane tajne.
Poto si uo ovo, o kralju svijeta,
to jest put prljatelja i zaljubljenih,
svladaj brojne tajne i otajstva koja samo Prijatelji znaju,
jer, u konanici, blaen je onaj ija se dua nikada
ne suprotstavlja Prijateljima, doim je onaj koji,
i nevidjevi ih, a zanijeka oitovane tajne,
nesretan i slian je imiima.
97

Ne vei se za oko ovoga svijeta,

jer to oko ne moe vidjeti nikakav pravi put.
Svjetlom amsovim, Delaluddin Rumijevim ove
mudrosti su jasnije od dana i mjeseine.
Dervii su poput zvlijezda koje osvjetljavaju
put Delaluddina Rumija.
Pored njegova svjetla Sunce je poput atoma
taj ovjek je svjetliji od svijeta.22
Prof. dr. Reid Hafizovi

22

Marijan Mole, Les Dances sacrees, Sources orientales, pp. 248 i

dalje.

98