Krvnik u kući

Pavao Pavličić

KRVNIK U KUĆI

Impresum

Copyright © 2003 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2017 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

1.

Na porti je Ivu Remetina dočekao paket. Bio je smeđ i imao je oblik kocke sa stranicom od kojih petnaestak centimetara. Preko njega je u križ bila nalijepljena široka smeđa traka. Dok mu ga je pružao preko pulta, portir je rekao:

– Nisam znao da vas zovu Loco.

– Nisam ni ja znao – uzvratio je Remetin i pogledao adresu na paketu. – A ne zovu me ni Ivan. Jesi li siguran da je to za mene?

– Eto, tu piše – rekao je portir. – Nema drugog Remetina.

Doista, na paketu je stajalo velikim, pravilnim pisanim slovima: Ivan Remetin Loco.

– Čita se loko – rekao je urednik. – A znači da će naslovnik podići paket tamo gdje je i predan. Tko je to donio?

– Nije bilo u mojoj smjeni – ispričavao se portir. – Ali, mogu se raspitati.

– Ja bih te molio – kazao je urednik.

Opipao je paket. Bio je tvrd, a na jednoj strani osjećale su se nekakve izbočine. Te izbočine nisu mogle biti ništa drugo nego hrbati knjiga. Uzeo je paket podruku i krenuo prema autu.

I da mu dan nije bio tako neobičan kakav je bio, ne bi Remetin bio obratio pozornost na taj paket. Jer, još dok je hodao prema parkiralištu, našao je priručno objašnjenje: vjerojatno je netko od njegovih bivših kolega napisao knjigu, i sad mu je šalje, da se malo pohvali. Jer, u njegovoj generaciji novinari su svi odreda težili da postanu publicisti, a objavljivanje knjige smatralo se vrhuncem karijere. Znači, netko je od njegovih taj vrhunac dosegao, prije nego što je zaglavio od alkohola ili od srca. Lijepo, lijepo.

I, već u času kad je bacao paket na stražnje sjedalo svojega ne baš čistog automobila, Remetin je praktički na njega zaboravio. Jer, paket nije obećavao ništa dobro (čekalo ga je listanje i čitanje, možda i razočaranje), a on je imao druge brige. Pogledao je u nebo, a onda otvorio vrata vozila. Skupljao je strpljenje za vožnju kroz histerični poslijepodnevni promet, znajući da strpljenje malo vrijedi, kad strpljenja nemaju drugi.

Studeni te godine nije bio nimalo studen, nego je bio topao, čak i vruć: temperatura se dizala do dvadeset stupnjeva i to je trajalo danima. Ljudi su zbog toga bili nervozni, i mnogo su padali u nesvijest, jer organizam im se već bio prebacio na zimski režim, a i odjeća je na njima bila predebela. Zato je i u Remetinovoj rubrici gotovo svaki dan bilo ponešto o tome tko je, pod utjecajem iznenadne vrućine, izgubio ravnotežu i pao pod tramvaj, ili se autom bez razloga zabubao u susjedov zid. Otvorio je sad prozor, duboko udahnuo i krenuo.

Bila je to premijera, a on premijere nije volio. Toga je dana trebalo da pokaže koliko je pouzdan i koliko se obitelj može na njega osloniti. Trebalo je da uzme unuka iz vrtića i da ga odvede kući, nahrani, i brine se za njega dva sata. Nikad prije nije ostao sâm s djetetom i nikad nije došao u priliku da dokaže ono što je u obiteljskim razgovorima uvijek tvrdio: da on tako pažljivo gleda što se radi oko maloga, da bi to i sâm znao raditi. Njegova žena vjerovala je da on sve to zaboravlja, a u posljednje vrijeme čak je priznala da na njemu uočava znakove prerane senilnosti. Znači, i to je na kušnji. Morao je pokazati ne samo da zna s djetetom nego i da još nije za otpis.

A i nije mu bilo druge: nitko drugi nije se mogao pobrinuti za unuka, i tu nije bilo pomoći. Remetinov sin imao je u tiskari gdje je radio nekakvu veliku kampanju jer se bližio sajam knjiga, ili nešto slično. Snaha je pak u hotelu imala veliku grupu Japanaca, koji su k tome još bili i potencijalni ulagači u hotel, pa je trebalo oko njih skakati. A gospođa Remetin otišla je u Pulu da se ondje brine za svojega brata: brat je bio liječeni alkoholičar, a otkako je ostao udovac, svakih nekoliko mjeseci padao je u krizu, i trebalo je nad njim dežurati i paziti da ne zaglavi u rakijetini.

Dakle, nigdje nikoga. Bilo je to, doduše, samo na jedan dan, ali i to je bilo dosta da Remetin te noći loše spava, da na putu do posla prođe kroz crveno (doduše, na malom i nevažnom križanju), i da u redakciji sve vrijeme bude rastresen i mrgodan. Čak je i njegov pomoćnik Luka – inače znameniti lajavac – osjetio da se nešto zbiva, pa je mramorkom zamuknuo i u sobi Crne kronike zavladala je ugodna tišina. Cijeli dan prošao je u toj tremi i sad je trenutak premijere napokon došao.

Vrtić se nalazio u jednoj od manjih ulica u blizini crkve Svetoga Blaža. Zgrada je bila dvorišna prizemnica, građena očito za neku drugu svrhu, pa poslije adaptirana. Ondje je Remetin sa strahom ušao u pretjerano zagrijano predvorje, udahnuo miris kuhinje u kojoj se pripravlja mlijeko u prahu, kruh s paštetom i drugi specijaliteti ovakvih ustanova, a onda je krenuo naprijed, prema vratima na kojima je pisalo MALA GRUPA, kako su mu doma objasnili da mora uraditi. Pokucao je i otvorio vrata.

Ondje je bilo nešto djece i jedna teta koja je na njih pazila. Njegov unuk smjesta ga je opazio i potrčao prema njemu. Onda je zastao pred njim i upitao:

– Zašto si ti došao?

– Da te vodim kući.

– A baka?

– Još se nije vratila.

– Onda dobro.

Malac se pomirio s onim što mu se nudi, dok se ona teta smiješila. Izašli su u hodnik, ondje je dječačić spremno pokazao svoj ormarić, pa je onda nastala komplicirana operacija presvlačenja i preobuvanja koju su Remetinu nekoliko puta opisali i upozorili ga na najvažnije točke. Nakon nešto malo natezanja (dok je unuk donekle podsmješljivo objašnjavao djedu kako treba vezati tenisice ili kako se zakopčava zatvarač sa čičkom), uspjeli su se spremiti. Držeći se za ruku, izašli su iz zgrade vrtića, pa kroz dvorište stigli do Remetinova auta.

Malac je odmah spazio onaj paket, jer paket je ležao na stražnjem sjedalu, Remetin nije bio dovoljno dosjetljiv da ga ubaci u prtljažnik. Otraga je bila i dječakova sjedalica, i kad se uvalio u nju, on je smjesta upitao:

– Je li ovo za mene? Deda, što si mi kupio?

Tek se tada Remetin opet sjetio paketa. Pogledao je unuka u retrovizoru, pa je rekao:

– Nije to za tebe. To moram predati na poštu.

Malac je nato izgubio interes za omot. Tako su se vozili neko vrijeme u tišini. Za nekoliko trenutaka bit će kod kuće (sinova obitelj i dalje je stanovala u blizini Arhitektonskog fakulteta), a onda je dolazio najosjetljiviji dio operacije: podgrijavanje jela i hranjenje ovoga stvora što sad na stražnjem sjedalu gleda kroz prozor kako vrući vjetar vitla opalim lišćem u drvoredu.

– Deda – upitao je odjednom dječak – je li da ti nećeš umrijeti?

Eto, zbog takvih je stvari Remetin zazirao baviti se djetetom. Nije njemu bio toliki problem ni vezivanje tenisica ni pripremanje jela, nego ovakva pitanja. Djeca uvijek postavljaju velika i važna pitanja, na koja se ne može odgovarati s pola snage. Remetin nije bio blizu kad je njegov sin takva pitanja postavljao, jer je stalno radio. Zato sad nije znao što bi i kako bi. Rado je vodio unuka u park, ali se pitanja uvijek pribojavao. Što ako dripac upita odakle dolaze djeca?

– Zašto pitaš? – otezao je sad.

– Tako – rekao je malac. – Ivoru je umro djed, pa zato nije došao u vrtić.

– Sigurno je djed bio bolestan – kazao je Remetin. – A ja sam zdrav. Ne brini se ti za mene, starac.

Tako su stigli kući i tako je započeo glavni dio njihova velikog pothvata. U stanu je Remetin opet presvukao trogodišnjaka, onda se pobrinuo da klinac opere ruke, pa su potom pristupili jelu. Nije to bio nikakav velik obrok, jer je dečko dobio objed u vrtiću. Trebalo je samo u tosteru podgrijati dva već priređena sendviča i u mikrovalnoj pećnici ugrijati jogurt izvađen iz hladnjaka. Sve su to sretno obavili, i napokon je klinac sjeo jesti, a Remetin se smjestio nasuprot njemu za kuhinjski stol.

– Deda – upitao je klinac žvačući – a kome šalješ onaj paket? Je li baki u Pulu?

Unuk je znao da je baka otišla u Pulu, premda nije znao zašto. Možda bi bilo najjednostavnije kazati mu da je upravo tako kako pita, ali onda bi on dalje pitao što to djed šalje baki. Zato je Remetin kazao:

– Ne, šaljem to nekim stričekima.

– Jesu li to novine koje si napravio?

Dječaku su roditelji kazali da djed pravi novine, i on se nije mnogo pitao kako je to moguće, nego je uzeo stvar zdravo za gotovo. Tako je sad i nesvjesno ponudio djedu priliku da se izvuče.

– Jest – iskoristio je Remetin šansu. – To su neke novine.

– A jesi li i meni koje sačuvao?

– Jesam.

Remetin je otišao do svog ogrtača i iz džepa izvadio presavijene novine. Stavio ih je pred dječaka na stol, i ovaj je, žvačući dalje, stao pažljivo gledati slike, velike naslove, raznobojne crte, i kao da je bio vrlo zadovoljan, a jelo mu je još bolje išlo u tek.

Poslije jela opet su prali ruke, a potom su sjeli da gledaju televiziju. Dok su tako sjedili (dječak je po podu gurao plastičnu kornjaču proizvodeći ustima zvuk auta), Remetin je u dva navrata zadrijemao, jer ga je umorila trema što ga je mučila toga dana. Činilo se da je sve u redu.

I bilo je. Oko šest je stigla snaha, sva zadihana, i stala se raspitivati kako je bilo, jesu li se presvlačili, jesu li prali ruke, jesu li jeli, tražila je izvještaj o svemu. Oni su joj disciplinirano udovoljili svim željama i tako se činilo da je Remetinova misija završena. Kad je odlazio, dječak je rekao poljubivši djeda u obraz:

– Ne zaboravi otići na poštu.

– Neću – rekao je Remetin. – Neću zaboraviti.

Tako ga je klinac opet podsjetio na onaj paket. Da nije bilo toga, Remetin bi vjerojatno bio zaboravio, i vjerojatno bi se stvari idućih dana razvijale posve drugačije. Ovako, nije mu ostalo ništa drugo nego da sa stražnjeg sjedala uzme onaj smeđi ovitak i da ga ponese sa sobom u stan, te da napokon pogleda što je u njemu.

Tako je i učinio. Kad je stigao pred svoju kuću na Trešnjevki (a vožnja je trajala manje od deset minuta), pokupio je sa sjedala mantil, kišobran i paket, pa sve to stavio podruku i popeo se u prazni stan gdje ga je čekala duga i samotna večer. Premda je vani bilo vruće za ovo doba godine, stan je bio hladan jer se cijeli dan nije grijao, pa je Remetin najprije mrzovoljno prišao termostatu. Onda je objesio ogrtač i kišobran, pa odnio paket u kuhinju i spustio ga na stol.

Osjećao je nekakvu tjeskobu, premda nije znao zašto. Onda se sjetio: bilo je to zbog toga što sve vrijeme što ga je proveo s unukom nije smio pušiti. Zato je sjeo za kuhinjski stol, zapalio, pa polako pušio gledajući paket. Dok je dopušio cigaretu, počeo mu se i taj smeđi omot činiti prijateljskim predmetom iz kojega može izaći samo nešto ugodno i lijepo.

Uzeo je škare što su visile na zidu među raznim kuhinjskim pomagalima, pa ih je oprezno zavukao među prijevoje na debelom smeđem papiru. Počeo je rezati. Išlo je teško, jer je papira bilo mnogo, ali je polako napredovao otvarajući prorez. Ispod njega se ukazalo nešto zeleno.

Kad je dovoljno razrezao papir, vidio je da su to korice knjige. Bile su tvrde i sjajne, ali na njima nije bilo nikakva natpisa, jer se očito radilo o poleđini. Brzo je prerezao ostatak papira, a onda izvadio sadržaj.

Doista, bila su to tri sveska, jednake veličine, poslagana jedan na drugi. Ali, knjige nisu bile jednako debele, i to je već bilo neobično: on je mislio da mu autor šalje tri primjerka svoje knjige, a sad ispada da je to nešto drugo. Ili je koji od znanaca objavio tri različite knjige odjednom?

Pokušao je to provjeriti, ali nije išlo: sva tri sveska bila su međusobno ulijepljena istom onakvom smeđom trakom kakvom je bio ulijepljen i paket. Bilo ih je nemoguće razdvojiti, a da se čovjek najprije ne pozabavi tom trakom: trebalo joj je naći kraj, a onda je oprezno odlijepiti da ne potrga ono ispod sebe.

No, je li to vrijedno truda? Okrenuo je sad cijeli kup na suprotnu stranu, jer se nadao da je s donje strane naslovnica; valja prvo vidjeti o kojem se autoru i kojem djelu radi. Ali, ni to nije pomoglo: s druge strane dočekala ga je opet slijepa stranica, ponovo stražnja. Kao da je netko sve to pakirao tako da se ne vidi koja je knjiga posrijedi.

Sad je već bio pomalo nervozan. Naglim pokretima izrezao je traku na mjestima na kojima je spajala sveske, a onda pokuša odvojiti prvi svezak. Ni to nije išlo. Sad se činilo da tri sveska nisu spojena samo plastičnom trakom, nego da su ulijepljena i nekakvim ljepilom, izravno, korice na korice.

Možda su i korice zalijepljene za svezak? Uvjerivši se da je prerezao traku na svim potrebnim mjestima, Remetin posegne za koricama da otklopi prvi svezak. Začudo, nije bilo otpora: korice se podigoše.

Ali, ispod njih nije se vidio ni naslov ni ime autora. Jer, sredina stranice – sredina cijeloga sveska – bila je izdubljena: ostavljajući samo rub od dva centimetra – zapravo okvir – netko je u svesku načinio rupu. Izdubio ju je u sva tri sveska, koji su bili poslagani jedan na drugi, pa je tako rupa bila povelika i činila sasvim dobro skrovište. To skrovište bilo je pokriveno bijelim papirom. Remetin je pomislio da je to možda nekakvo pismo, ali nije bilo, jer na papiru nije bilo nikakve poruke. Remetin ga odmakne.

Ispod papira bio je novac.

Bili su to uredno složeni svežnjevi novčanica obujmljenih papirnatim trakama, ravno iz banke. Bili su to euri, u raznim apoenima, ali se odmah vidjelo da toga ima jako mnogo. Zapravo, ono skrovište od knjiga bilo je puno novca.

Remetin ga istrese na stol, sjedeći pod kuhinjskim lusterom, dok se slabo ugašen čik dimio na pepeljari. Bila je to prilična hrpa, valjda stotine tisuća.

Urednik je sjedio i buljio u novac.

2.

Kad je telefon zazvonio, Remetin se trgao kao da je uhvaćen u krađi. A na neki je način i bio: što je logičnije nego da se onaj tko je ovaj novac poslao sad javi, pa ili da ga traži natrag (ako je poslan pogreškom), ili da nešto traži zauzvrat (ako je poslan namjerno). Ustao je od stola i otišao do aparata. Dižući slušalicu, okrenuo se i zagledao u hrpu novčanica na okruglom stolu, točno ispod niskoga kuhinjskog lustera.

– Molim?

– Kako je bilo?

Bila je to njegova žena. Dakako, zanimalo ju je kako je položio svoj djedovski ispit. I još više, kako je zamijenio nju, koja je inače najčešće radila te stvari oko unuka.

– Bilo je dobro.

– Samo toliko?

– Nisam se osramotio, ako to pitaš. Kako je kod tebe?

– A, ništa. On je na sedativima – mislila je na brata. – Ja s njim okolo šećem, zabavljam ga... Bit će dobro za koji dan. Jesi li večerao?

– Jesam – slaga Remetin bezočno.

Ali, nije vrijedilo, jer ona je znala. Rekla je:

– Imaš u frižideru svega i svačega. Nemoj gladovati, opet će ti se aktivirati čir.

– Mhm.

Tako je nekako razgovor i završio. Gledajući opet u one novčanice, Remetin nije mogao a da se ne nasmije sâm sebi kako se danas uzrujavao i imao tremu što mora po unuka u vrtić: što je to prema ovome ovdje? Ponovno je sjeo za stol.

Uzeo je papir u koji su knjige bile umotane (a to i nisu bile knjige, nego priručna blagajna), pa ga je stao okretati po rukama. Tražio je onaj naslov, koji je, dobro se sjećao, bio napisan rukom, i to, po svemu se čini, nalivperom. Napokon ga je našao. Velikim, oblim slovima, pisalo je: G. Ivan Remetin Loco. Slova nisu bila štampana, kao što je uobičajeno, nego je to bio rukopis. Pitao se znači li mu išta. Nije ga prepoznavao. Jedino što je razabirao, bila je stanovita drhtavost tih slova, kao da je ruka koja ih je pisala bila stara ili jako uzbuđena. No, prije će biti da je bila stara, jer i u samom rukopisu bilo je nečega staromodnog, neke krasopisne pompoznosti kakva se više ne viđa. Bio je gotovo siguran da od te ruke nikad prije nije primio ni paket ni pismo ni razglednicu.

U času kad je nad tim papirom slegao ramenima i odložio ga na stol, zazvonilo je na vratima i on je opet protrnuo. Tada je čak poluglasno opsovao, jer mu se vlastiti strah učinio nekako uvredljivim i glupim: ništa nije kriv, a ponaša se kao lopov. Uostalom, niti je što potrošio od tog novca, niti namjerava. S njim u vezi još je sve otvoreno.

– Moj naklon!

Njegov pomoćnik Lujo Katić zvan Luka stajao je na pragu s najlonskom vrećicom u ruci. U vrećici je bila boca vina za Remetina i tetrapak nekakva soka za Luku samoga.

– E – rekao je Remetin zamišljeno.

– Cvijeće sam zaboravio – kazao je Luka pokazujući vrećicu.

– Otkud ti?

Luka se škiljeći zagledao u njega, onda se stao pretvarati kao da proučava pločicu s imenom na vratima. Navalio se benaviti.

– Jesam li ja došao na pravo mjesto? Koliko znam, bio je dogovor da skupa večeramo, što je meni bilo ugodno iznenađenje, jer znam kakvi standardi gostoljubivosti vladaju u ovoj kući. A sad vidim da su ti standardi opet na snazi. Ili je možda u pitanju tek treća dob i tegobe s pamćenjem koje uz nju idu?

To je bilo točno. Remetin je bio pozvao Luku k sebi, pogotovo zato što je bila i nekakva utakmica na televiziji. Dogovorili su se da će Luka donijeti piće, a Remetin da će podgrijati nešto iz zamrzivača. Ali, dakako, urednik je posve zaboravio na to. Sad je uzdahnuo.

– Uđi – rekao je.

Znao je da ne mora ništa objašnjavati. Da ne mora objašnjavati zašto je zaboravio, jer Luka će to već nekako sebi protumačiti, ako ne prije, a onda kad ugleda ono na kuhinjskom stolu.

I doista, Katić je zastao pod narančastim lusterom, polako spustio na stolnjak svoju vrećicu s vinom i sokom, a onda se zagledao u onu hrpu novca. Napokon se okrenuo prema Remetinu.

– Opljačkao si mjenjačnicu? – upita.

– To me dočekalo danas na našoj porti – reče urednik. – Netko je donio.

– U ovome? – upita Luka.

U ruci je držao one tri slijepljene knjige, koje su bile izdubljene i pretvorene u kontejner za novac. Luka je okretao knjige sa svih strana i pažljivo ih promatrao.

– U tome – uzdahne Remetin.

– Drugovi, međunarodna situacija se intenzivira – rekao je Katić zadivljeno. – Jesi li vidio ovo na hrptu?

– Što na hrptu?

Luka je pokazivao hrbate knjiga. Dva su bila prekrivena smeđom ljepljivom trakom, ali je treći bio vidljiv. Na njemu su se nizala slova nekoga pisma koje nije bilo ni latinica ni ćirilica. Remetin na to nije bio obratio pozornost.

– Ja mislim da je to arapski – reče Luka. – A u današnje vrijeme, ako ti netko šalje arapske knjige i još u njima novac, moj gazda...

Remetin je zavrtio glavom napravivši nestrpljiv izraz lica, u znak da mu nije do Lukinih viceva. Pružio je ruku, pa uzeo novčanicu od sto eura i tutnuo je Luki u dlan.

– Hajde – rekao je.

– Hajde što?

– Hajde dolje u mjenjačnicu, pa vidi je li prava.

Ne časeći časa, Luka je uzeo novčanicu i izašao. Mjenjačnica je bila na uglu male Serafinske ulice na Trešnjevki, gdje je Remetin stanovao. Kad su se vrata za Lukom zatvorila, Remetin je sjeo i zagledao se u onaj hrbat na knjizi. Sad je znao tko mu je poslao taj paket.

Jer, on je poznavao jednoga čovjeka koji je znao arapski, pa je, dakle, čitao i arapske knjige. I, taj je čovjek bio prilično star, pa je, dakle, mogao onako drhtavo adresirati onaj paket. Napokon, taj je čovjek Remetina uvijek zvao Ivanom, premda ga tako nije zvao nitko drugi.

Čovjek se zvao Petar Pasarić i bio je profesor na Filozofskom fakultetu. Remetin ga je bio upoznao prije dosta godina na otočiću Serafinu, u splitskom arhipelagu, gdje su obojica ljetovali. Pasarićeva žena bila je Serafinka, pa je on na otoku bio neka vrsta starosjedioca, a samim tim i Remetinov vodič kroz lokalne znamenitosti. Upoznali su se preko File, žene kod koje su Remetinovi stanovali, i tako se to