Discover millions of ebooks, audiobooks, and so much more with a free trial

Only $11.99/month after trial. Cancel anytime.

U zagrljaju šutnje
U zagrljaju šutnje
U zagrljaju šutnje
Ebook181 pages3 hours

U zagrljaju šutnje

Rating: 5 out of 5 stars

5/5

()

Read preview

About this ebook

U zagrljaju šutnje, riječi koje odaju sadržaj ove knjige, jer upućuju na ono o čem se ne priča, o čem se šuti. Moja knjiga se bavi temama koje se drže 'U zagrljaju šutnje' koje prolaze ispod radara naših razmišljanja, kojih nismo, a možda i ne želimo biti svjesni ali one se događaju oko nas. To su teme poput homoseksualnosti, silovanja, kriminala, nacionalizma, ozbiljnih oboljenja, veza ljudi različitih nacionalnosti. O tim temama se bavi moja knjiga, gdje kroz priče nosioca radnje prepričavam čitav jedan svijet koji se trpa ispod tepiha a živi i živ je, i kako stvari stoje, nastaviće sa svojim životom neometano. Direktno u radnju ne mogu ulaziti, jer se knjiga sastoji od šest priča koje nisu dugačke, tako da ne želim pokvariti užitak čitanja time što ću ulaziti u radnju i objašnjavati i prepričavati priče pojedinačno, samo ću reći da se radi o gore spomenutim temama. Nadam se da sam dovoljno dobro izložio problematiku ljudskih života koji su pogođeni sudbinama koje opisujem, kao pisac, dao sam sve od sebe Radnja knjige je u Bosni i Hercegovini ali može se lako primjeniti i na druge ex Yu države.

LanguageHrvatski jezik
PublisherMate Grbavac
Release dateMar 22, 2019
ISBN9780463058275
U zagrljaju šutnje
Author

Mate Grbavac

Ja sam Mate Grbavac i iz Graba sam pored Ljubuškog. Umjetnik sam i od malena se interesiram za umjetnost, kao dijete sam pisao poeziju, u Ljubuškom sam bio član udruge Alternativna liga, u Sarajevu član grupe Trimis s kojom sam recitovao poeziju i radio performanse, bavio sam se stand up komedijom tri godine, zadnji ostvaraj mi je knjiga: U zagrljaju šutnje i Uspon do samoga sebe, koje sam objavio ovdje na smashwords-u. Inače me zanima umjetnost i duhovnost, istraživanje svoje svijesti i otkrivanje prirode nas ljudi, ostalih bića i tajni ovog svemira što nas okružuje. Imam bachelor Politologije sa Fakulteta Političkih nauka u Sarajevu, studiranje koje sam morao prekinut jer sam dobio nistagmus, jedan poremećaj koji mi je ometao funkcionisanje, mada sada sam uspio sam, svojim trudom uklonit puno simptoma tog poremećaja koji je po medicini neizlječiv. Vjerujem da je bolest tek simptom unutrašnih konflikata i loše karme i mislim da se i po službenoj medicini neizlječive bolesti mogu izliječiti kao što se često i izliječe 'čudesno'. Ljevičar sam i zanima me da dam svoj obol ovom svijetu da ga barem učinim malo ljepšim mjestom svojim postojanjem i djelovanjem. Ako me želite kontaktirati, imate moj facebook profil a i možete mi se javiti na mejl: grbavac.mate3@gmail.com

Related to U zagrljaju šutnje

Related ebooks

Reviews for U zagrljaju šutnje

Rating: 5 out of 5 stars
5/5

1 rating0 reviews

What did you think?

Tap to rate

Review must be at least 10 words

    Book preview

    U zagrljaju šutnje - Mate Grbavac

    Bilješka o piscu

    Mate Grbavac je rođen u Mostaru, 13. 01. 1992. Živi sa roditeljima u Ljubuškom i od malena ima sklonost ka umjetnosti. Još kao dijete je pisao poeziju, a malo kasnije je počeo pisati i prozu. Bio je član udruge Alternativna liga, u Ljubuškom, udruge koja je u svom prostoru napuštene zgrade duvanjske stanice organizirala razne kulturnne događaje, svirke, izložbe, večeri poezije i slično. 2010-te se seli u Sarajevo na fakultet, gdje završava bachelour Politologije. U Sarajevo je prvo bio član društva 'Trimis' koji su organizovali performanse i recitovani poeziju skupa u kafani 'Tito' na Čobaniji. Kasnije se počinje baviti stand up komedijom, koju uspješno radi par godina. 2016-te se vraća kući u Ljubuški i posvećuje se pisanju. Trenutno ga zanima format kratke priče, uočava da na taj format može efikasno prenijeti svoje ideje. Trenutno živi u Ljubuškom i nezaposlen je.

    Knjigu posvećujem svojoj majci i svim slobodoumnim ljudima širom svijeta.

    Posebna zahvala Editi Bandur na pomoći i korisnim savjetima pri radu na sadržaju knjige.

    Za sliku na naslovnici zahvaljujem Ricardu Marciji jer ju je učinuo besplatnom i dostupnom za uporabu.

    UVOD

    Kako napisati uvod u knigu kratkih priča a da ne spoilam iznoseći sadržaj tih istih priča? Teško. Svi mi živimo u veoma šarolikom društvu, u kojem se dešava svašta, o čemu se priča i o čemu se ne priča. Moja knjiga je inspirisana stvarnnim doživljajima ljudi koje poznajem, naravno, radnja je fikcija, ali inspiracija je nešto što mi je u ovoj knjizi jako prizemljeno, inpsiriran sam stvarima koje imaju duboko puštene korijene u našem društvu. Iako na prvu priče mogu izgledati kontroverzne, ili pretjerane, nemojte se prevariti pa zaključiti da se takve stvari oko nas ne događaju. Meni je cilj izvući na vidjelo ono što je skriveno, ono što se gura pod tepih, ono o čemu se šuti, a svi više manje znamo da postoji. Cilj mi je potaknuti dijalog o tim temama, i nadam se, ohrabriti stvarne ljude kojima se dešavaju stvari koje ja opisujem u ovoj knjizi, da iziđu sa svojim iskustvima u javnost, da ne budu žrtve nego da izađu i budu ponosni na sebe, da su živi s obzirom na sve šta su proživjeli. Knjiga se sastoji od šest međusobno nepovezanih priča, ali sve imaju nešto zajedničko, naime, radi se o temama o kojima se ne priča, koje su 'u zagrljaju šutnje', šutnje što zbog srama, što zbog osude društva. Moj cilj je pokazati nam ono što već znamo, što vidimo oko sebe, a biramo da ne gledamo, ono što nam budi nelagodu, što postavlja pitanje šta smo mi ljudi, ko smo i kakvi smo zapravo. Ova knjiga je također priča o svojevrsnoj borbi između dobra i zla, u nekonvencionalnom smislu, nego konkretnom životnom smislu. Likovi su živi ljudi koji hodaju među nama, sa svojim pričama i tajnama koje znaju samo oni, ili eventualno još neki ljudi od njihovog povjerenja. Kao autor, volim se zavlačiti u skrivene kutke u koje ljudi ne vole da ulaze, i volim da pokazujem stvari iz tih skrivenih kutaka na svjetlu dana. Mislim da jedino takvim, konstruktivnim dijalogom možemo napredovati kao društvo i suočiti se direktno sa svim boljkama naše moderne egzistencije. Nadam se, da će ova moja knjiga biti moj skromni doprinos razotkrivanju stvarnosti koja se dešava oko nas i da će potaknuti konstruktivnu raspravu o temama kojima se bavi.

    SADRŽAJ

    Mate 6

    Adnan i Mario 20

    Nermin 31

    Jovan i Amisa 50

    Julija 61

    Danijel 71

    Mate

    Dio prvi

    Ej Mate, kako si? Upita ga Danijela koja je bila blizu klupe u parku gdje je sjedio. - Ništa posebno, evo prijavija san se na jedan natječaj u Naš portal, kontan da pišen, ako mi prođe. - Je li, pa to je dobro. - Kako tebi s njima? Pogleda njeno dvoje djece. - Ah, lako je za njih, sad su još najslađi. Kad mi narestu pa se krenu opijat i pravit sranja onda će bit belaj. Mate se nasmija, istina, nije ti lako, ja zato još nemam svojih. A nemam ih ni sa kim pravit, opet se nasmija. - Ajd ti takav da nemaš s kim, to ti ne virujen, Danijela će. - Virovala il ne, neman. Kriza, zagustilo, Mate se nasmija. Otišao je s Matijom na kavu, i poslje se vratio u stan. Moran nać neki posa, pomisli. Joj da mi oće proć ovo za pisanje, znam da je nebitan i bezvezan portal, al opet, dobija bi neke pare. Srića pa mi je stric da da živim u njegovu stanu, šta bi da još moram plaćat kiriju.

    Idućih dana Mate je vrijeme provodio kao i obično, gledao je oglase za posao, šetao, popio bi pokoju kavu s nekim od prijatelja i slično. Kad mu jedan dan zazvoni mobitel: Dobar dan. - Dobar dan. - Jeli Mate Mišetić pri telefonu? - Jest, jest, a ko je to ako mogu znat? Ja sam Monika, sa Našeg portala. Želim vas obavijestiti da ste primljeni na razgovor. - Ozbiljno? Joj, pa hvala vam puno, kad je razgovor. - Odgovara li vam prekosutra, dakle četvrtak u 9 ujutro. - Odgovara, može. - Eto super, onda se vidimo u četvrtak. Reče Monika. -Jaooooo, moram se sredit, ulickat da budem dobar na interviju-u. Prošla su dva dana i Mate je ustao u 8. Napravio si je kavu i psihički se pripremao za interviju. Dakle, imam blog koji vodim, imam iskustvo volontiranja za American Aid portal, i još ako su članci koje san in posla dobri, stvar je sređena. Dođi tamo ko da već znaš da si proša, razmišljao je. Nemoj doć pun straha, moraju ti virovat da si sposoban, da možeš. A i ajde bogati, ionako su portal iz pičke materine, teško da mogu nać nekog boljeg od mene da im se prijavi.

    Došao je na razgovor, Monika je pričala s njim o njegovoj motivaciji za posao, o raznoraznim temama koje i nemaju direktnu vezu sa pisanjem za portal. Konačno reče, članci su ti dobri. Svidio nam se tvoj stil pisanja. Međutim, ne možemo ti ponudit veliku plaću. Trenutno možeš imat 500 maraka. 500 maraka? Upita Mate. - Da, odgovori Monika. - Jel postoji mogućnost da se plaća sa vremenom poveća? - Postoji, to ako odlučite ostati na našem portalu i poslje isteka ugovora, ugovor potpisujemo na jednu godinu. - Dobro, može, reče Mate konačno. I kad mi je prvi dan na poslu. - Dođi prekosutra, reče mu Monika. Za početak ćeš nam prepravit par članaka od honorarnih autora što ponekad pišu za nas. Poslje ćeš imat pravi poso. Moćeš i od kuće da radiš dosta, ali trebaćeš nam i u uredništvu, pa ćeš morat dolazit i ovamo. U redu, razumijem.

    Jao, ovo nije toliko loše. Sa ušteđenim parama ću možda moć upisat fakultet vanredno, i onda tražit bolji posa i bolju plaću. Za sada nek iman za kave i duvana, dosta mi. I za bureka, pomisli i nasmija se. Vratio se kući. Odspavaće malo, ipak je navikao da kasnije ustaje. Eh tribaće ustajat ujutro pomisli. Ko će se na to navić nakon ovoliko besposličarenja. Misleći o tome, utonu u san.

    Dio drugi

    Došao je na posao malo prije 8. Monika ga je uputila gdje mu je ured. Mada bi to tačnije bilo nazvati kabina, jer je otvoreni prostor sa kompjuterom i stolićem. Imaš nekoliko tekstova doradit i objavit. Mi ćemo vidit jesi dobro to odradio. A poslje imaš vremena da pišeš nešto svoje, trebaš nam izdat barem jedan članak tjedno. - U redu, reče Mate i baci se na posao. Radio je do nekih jedan - dva i onda reče da je završio, a taman mu je završila i smjena. Možeš poć reče mu Monika, vidimo se sutra u isto vrijeme.

    Kako je vrijeme odmicalo počeo je pisati svoje tekstove, i radio je i u uredništvu, pa je mogao objaviti svoj tekst direktno na portal, nije više morao raditi provjere. Sve je bilo u redu, samo je postojalo jedno nepisano pravilo, možeš pričat o svemu, samo ne smiješ kritizirati HDZ. On se držao tog nepisanog pravila, ali jedan dan je ipak odlučio malo preć crtu. Neće pisati o HDZ-u, nego o opasnostima nacionalizma. I počeo je tekst, biće kolumna, pomisli. Počeo je opisivati svog profesora iz srednje škole koji je bio ustaša. Pisao je kako im je cijeli drugi svjetski rat pričao iz perspektive ustaša, kako je govorio da Židovi upravljaju i manipuliraju svijetom, te još ranije, na turska osvajanja. Opisivao je gnjev koji je on sam gajio prema Bošnjacima, jer su 'izdali svoju vjeru', jer su poturčeni Hrvati koje treba vratiti u svoju maticu, a Srbe potpuno protjerati iz BiH. Da, to su mu bili stavovi u prvom i drugom srednje, dok je učio povijest kod istog profesora. Profesora nije direktno imenovao ali je bilo više manje jasno o kome se radi.

    Onda je opisao kako je, kroz kritičko mišljenje propitao njegove tvrdnje i sam se uvjerio da su laž. Čitao je šta su pisali Srbi i Bošnjaci, i sve tri priče su imale različite varijante odvijanja događaja u Bosni i Hercegovini. I kako onda čovjek da slijepo vjeruje oo što je on učio u povijesti, kad s druge strane granice, ili pak u istoj državi samo 50 kilometara dalje, ljudi uče sasvim drugačiju 'istinu' od one njegove? Tada je shvatio da su profesori povijesti nacionalisti odreda, i da ako hoće da ima objektivnu sliku šta se dešavalo na ovom prostoru, treba čitati neke pouzdnije i neutralne autore, pa ako treba i strane, samo da bi se zaobišle nacionalističke laži, koje u školama uče svi, i Hrvati i Srbi i Bošnjaci.

    Napisavši članak, ubacio ga je na portal. Još je malo lektorisao neke druge članke, i onda je otišao. Danas je fin dan za šetnju, otišao je hodati malo uz Trebižat. Razmišljao je o članku koji je danas objavio, koliko je pametno. Pa se onda zapitao šta želi, biti obično piskaralo po narudžbi ili pisat i kritike nekih štetnih fenomena u društvu. Još kad bi ih društvo vidjelo kao štetne, prije će vidit njegovo mišljenje kao štetu i opasnost nego jednog ustašu koji odgaja nove ustaše. Al šta je tu je, on je donio odluku. Ma, dobro, biće to ok, to je ipak samo kolumna, pomisli. Dalje je hodao i razmišljao o susretu s Danijelom. Stvarno već dugo nije bio s nekim. Dvi godine bez seksa, pomisli. Mogu otić u fratre, nasmija se sam sebi. Al nije nailazio ni na kog ko mu paše, a Ljubuški je s vremenom postajao sve pustiji i pustiji, kako su se svi selili u Njemačku i Irsku. Ovo će uskoro bit grad duhova, pomisli. I tu su mu dolazile neke ideje za članke, kako se potruditi da mladi ostaju u Ljubuškom, šta uraditi, al opet kako god okreneš, nađeš da moraš spomenit HDZ. A HDZ se ne smije spominjati, bar ne u negativnom kontekstu. E jebem ti ovu selendru, al šta ću, za sad živim u njoj pomisli.

    Vratio se u stan. Malo je švljao po drugim portalima, da vidi imaju li kakve aktualnosti. Nije pronašao ništa posebno. Kod nas je aktualnost jedino kad neko umre, pa moš na portalu objavit osmrtnicu, pomisli. Iako nije volio Ljubuški i njegov mentalitet, htio je nešto učinit za ovaj grad, za one normalne ljude koje zna da ih ima, samo što su njihovi glasovi nečujni od galame mediokritetske većine. A takvi masovno i odlaze pomisli, za njih bi bolje bilo da uči Njemački, da se zada i da piše članke za kakve Njemačke portale, pomalo cinično pomisli. Već je bilo dosta kasno i odluči leći da spava.

    Dio treći

    Sutra ga probudi zvonjava mobitela. Bila je to Monika. Javi se: Halo, od kud tebe ovako rano. - Dolazi u ured odmah, Monika je bjesnila. Obukao se, izišao van i pošao prema žutoj zgradi u kojoj je uredništvo Našeg portala. Šta je frka, gledao ih je u čudu. - Kako šta je frka, jesi ti lud, pa šta si ti objavio jučer? - Onaj članak, pa moja osobna ispovijest, ne kontam šta nije u redu s njim. - Halo, prvo ne moš pisat notorne laži. Mi nismo ustaše, i ustaša što ih malo i ima po Ljubuškom, sigurno ne uče đake ono što si ti napisao. - Šta hoćeš reć, da ja umišljam, da imam šizofreniju? - Pa šta ako je i pričao to, šta sad? pogleda ga Monika, je li zločin imat svoje mišljenje? - Imat svoje mišljenje, pa on opravdava fašizam! Uči djecu kako su Bošnjaci odmetnuti Hrvaati, pravda ideologiju koja je pobila milione ljudi. - Mate, žao mi je, al ti više ne moš radit kod nas. - Eto očito jest zločin imat svoje mišljenje, Mate joj odgovori ljutito, i napusti prostoriju. Potom se vrati: plaća za ovaj misec, već je pri kraju, očekujem da dobijem zarađeno. - Jesi ti lud?! Monika ga je gledala. Samo što nam nisi uništio ugled portala i još hoćeš plaću. Šta si dobio dobio, ovaj mjesec nisi završio i nemaš plaće. Raskidamo ugovor s tobom. - Znaš šta, jebite se vi glupi idioti. Reče joj i ode.

    Vratio se u stan. Pri povratku je vidio grupu ljudi s transparentima 'stop komunistima' 'stop jugoslavenima' 'Stop Našem portalu, prodanim dušama'. Okrenuo je glavu na stranu da ga ne vide i prošao u stan. U stanu je ostao šokiran. Očekivao je da bi se mogla malo uzburkat voda zbog njegovog članka, ali ovoliki razmjeri. Upalio je internet i ušao na google da malo provjeri situaciju. Svi portali su pisali o njegovom članku. U Bosni su ga hvalili kako je 'razotkrio ustaše', hercegovački portali su ga pljuvali kako piše laži i podmeće normalnim ljudima da su ustaše. U komentarima su spominjali Bleiburg i sve zločine koje su 'njegovi' radili, te kako za takve ko on nema mjesta u Ljubuškom i slično. Nek ide u Sarajevo, ono je ionako kao Teheran, tamo će ga obožavat, bit će njihov dupelizac, itd. Bilo je i par pozitivnih komentara, i to baš od Hrvata koji su rekli da se trebaju pomirit sa prošlošću i osudit one koji i dan danas gaje fašističke ideologije, ali to su bili rijetki u moru negativnih komentara. Nemam ovde šta tražit Mate pomisli. Možda su neki od ovih i u pravu, možda i triban otić u Sarajevo ionako mi je to bila želja. Vidiću još malo, razmisliću, pomisli. Taj dan će ostati sam u stanu i gledati neke serije, pa će kasnije razmisliti šta će. Tako je i učinio.

    Dio četvrti

    I tako, ostao je bez posla. A ne bi ga čudilo i da mu neko napravi sačekušu, negdje u gradu. Ovdje više nije poželjan, otiće tamo gdje mu je dugo bila želja, u Sarajevo. Može za početak raditi bilo kakav posao, dok se ne snađe. Sarajevo je ipak veći grad i svaki put mu je bilo fino kad je išao tamo. Poslije podne mu je nestalo duvana, pa je došao u Arax market, oni su prodavali cigarete od domaćeg duvana. Pri povratku ga ugleda jedan njegov poznanik, on mu se javi: Ooooo Marine, - Nemoj ti meni Oooo Marine, ja nemam ništa s tobom. Izdajico. Marin mu reče i produži dalje. - Super, još nek me udari auto i ovo će bit savršen dan.

    Došao je u stan i krenuo se pakirati. Uzeće svu robu što ima, i krenut će na autobus sutra u 15 do devet, kad ide ovaj Grude-Sarajevo. Spremio se i zovnuo Matiju. Ej Matija, znaš šta je bilo? - Čuj znan li, cili grad priča o tome, kako si nas oblatija, kako smo svi ustaše i ta sranja. Ja sutra odo, ne mogu više bit vamo. - Dobro, neće te sad neko ubit zbog toga, reče Matija, nakon nekog vrimena će i zaboravit da si to i napisa. - Ma nije samo zbog sigurnosti nego neman više šta tražit u ovom gradu, ako me razumiš. - Razumin, jasno mi je. - Nego ajd vrni do mene da popijemo kavu. Rađe bi negdi vani al s obziron... bolje u stanu, nasmija se Mate.- More, haj sačekaj me samo satak, iman nekog posla oko ovih voćaka vamo. Ajde, javi mi kad kreneš da je pristavim.

    Matija je došao

    Enjoying the preview?
    Page 1 of 1