2. Biografija Johan Van der Keuken smatra se jednim od najutjecajnijih nizozemskih dokumentarista i fotografa. Roen je u Amsterdamu je 4. travnja 1938.

Prvim koracima fotografije nauio ga je njegov njed kad mu je bilo dvanaest, a ve 1955 van der Keuken objavljuje svoju prvu knjigu fotografija pod nazivom ''Imamo 17''. Ova je knjiga niz portreta njegovih prijatelja, grupa 'kulturnih pobunjenika ", i iako je van der Keuken namjeravao da to bude nevina zbirka fotografija, prema kritiarima to je bio manifest mladih protiv konzervativnog post-ratnog stanja svijesti . Napredna knjiga fotografija, naslovljena prigodno Imamo 17donjela mu je veliku pozornost u rodnoj Nizozemskoj te dvogodinju stipendiju za prestinu IDHEC (Institut des Hautes Etudes Cinmatographiques) filmskoj koli u Parizu. Iako je zapravo htio studirati fotografiju prihvatio je stipendiju tjeivi se da je i film neka vrsta slike. Nakon upisivanja kole nastavlja sa fotografijom, ali se sve vie poinje zaokupljati filmom i 1960 zajedno sa Jamesom Blue i Derry Hall snima svoj prvi film Pariz l'Aube. Nastavlja sa eksperimentiranjem sa filmom te radi par portreta umjetnika 1960. Njegov rad postaje sve zapaeniji, a nakon filmova kao to su Beppie(1965), Herman Slobbe, Blind Child 2 (oba 1966), i Big Ben Webster (1967) poinje dobivati priznanje kritiara i kolega filmaa. No, priznanja nikada nisu bila konstantan faktor. Iako se Van der Keuken jako trudio da dobiva priznanja, bivao je krivo tumaen vie puta. To se dogodilo i sa filmom filmom Duh vremena (1968). Ovaj film je takoer bio van der Keuken prvi eksplicitno politiki film, a napravljen je u razdoblju u kojem je razvio svoj karakteristian stil snimanja filmova: politiki, ali estetski, paljiv, ali se bavi na osoban i refleksivan nain. Vrlo sastoji sekvence se izmjenjuju s vrlo "dokumentarni film" slika, te u svom ureivanje associational logika esto prevladava argumentative logiku. Nakon vrlo umjetnikig filmova kao to su ''Brzina: 40-70'' i ''Ljepota'' (oba 1970) uslijedili su politiki angairani filmovi kao to su 'The White Castle'' (1973) i ''Palestinaci'' (1975). Njegov stil moe se ilustrirati kratkim filmom ''Reading Lesson'' (1973). U deset minuta slijedimo tradicionalne lekcije itanja, s razredom djece koji imenouju slike. Film zapoinje sa zvukom rijei koji odgovaraju na slike koje vidimo u kadru, ali sve vie i vie su slike zamjenjuju drugim slikama. Rijei vie ne odgovaraju slikama, ali se time razvija novi obrazac u filmu. Nevine rijei poput "ovce", "vatra" i "sestra" sada su u kombinaciji sa slikama pobune, govora Salvadora Allendea, Pinochet je dravni udar. Nove kombinacije stvaraju nova znaenja, a ba je to strategija kojom e se van der Keuken koristiti i u svojim kasnijim filmovima. Ipak, van der Keuken nije dobio priznanje za svoj rad na koju je osjetio da ima pravo. To se promijenilo sa svojom veina nizozemskog filma, The Flat Jungle (1978) i "otkrie" o svom radu od strane kritiara Serge Daney i Jean Paul Fargier u francuskom Cahiers du Cinma u toj istoj godini. Ovo poeo vie ili manje meunarodnu karijeru Johan van der Keuken, iako je ostao ambivalentnost: Put South (1980) openito je dobro primljen, ali Oluja slika (1981) s druge strane podigao poprilino polemika. Njegovi rani eksperimentalni filmovi kao Paris a l'aube (Paris u zoru) (1957-60), were dismissed as "photographic," while those of the '70s, notably North-South Triptych (1972-74), were marginalized because of their radical politics (not to mention their experimental form). Increasingly complex works in recent years continue to defy

received notions of film versus photography, documentary versus fiction, and public versus private art: Amsterdam Global Village (1996), for example, is a look at the postcolonial metropolis as a post-McLuhan mosaic. It begins with a colorful St. In 1998 van der Keuken was diagnosed with prostate cancer. His last film, The Long Holiday, is a journey, driven by his illness, in which life and death are the points of reflection to which all elements in the film are related. With his wife, Nosh van der Lely, he traveled and filmed as he had done in many of his other films. He traveled with image and sound, to different life situations, cold and warm, empty and full, with people everywhere, living in difficult circumstances, with the help of beautiful stories as a comfort in the face of nothing. Facing nothingness himself, this film could be seen as van der Keukens last will and testament. But while the concepts of life and death play the leading roles in this film, it would be saying too much to consider this film his will and testament. We would be better off following his own words and considering this film as a chronicle of a view, one that is both a world-view and a filmmakers and photographers optical point of view. And in this way it matches many of his other works.
U 1998 van der Keuken je dijagnosticiran rak prostate. Njegov posljednji film, Long Holiday je putovanje, upravljan od strane njegove bolesti, u kojoj je ivot i smrt su toke razmiljanja na kojem su svi elementi u filmu se odnose. Sa suprugom, Nosh van der Lely, putovao je i snimio kao to je uinjeno u mnogim drugim njegovim filmovima. On je putovao "s slike i zvuka, u razliitim ivotnim situacijama, hladno i toplo, prazan i pun, s ljudima posvuda, ive u tekim uvjetima, uz pomo lijepih pria kao udobnosti u lice nita." Suoavanje nitavilo sam ovaj film se moe promatrati kao van der Keuken je oporucni. No, dok su koncepti ivota i smrti igraju vodee uloge u ovom filmu, to bi se rei previe uzeti u obzir ovaj film svoju volju i odraz. Mi bi bili bolje nakon njegovim rijeima, as obzirom ovaj film kao kroniku u cilju, onaj koji je i svjetonazor, a redatelj je i fotografa optiki toke gledita. I na taj nain odgovara mnogih njegovih drugih djela.

Kako sam napominje u vie izvora veliki utjecaj na njega imali su novovalovci A. Resnais i Godard napisati malo o kontekstu tog vremena u kojem je ivio/stvarao (Izmeu 1965 i 1966 velika izloba njegovih fotografija nala je put do Nizozemskih muzeja a 1975 Cinmatheque Qubcoise u Montrealu dao je van der Keukenu priliku za njegovu prvu filmsku retrospektivu izvan Nizozemske. Njegove fotografije ponovo ponovno se sitiu 1980 na Stedelijk muzeju u Amsterdamu a 1987 ima retrospektivnu izlobu u Georges Pompidou centru u Parizu u sklopu Cinematique Francaise institutom ??) Pa ipak, kao to van der Keuken sam istie, za sve nizove ponavljajuih priznavanjem u (nakon to je sredinom 80-ih slijedio sve vei broj nagrada), u njegovom radu uvijek je bilo neto ''zabrinjavajue", to je nedvojbeno pridonijelo nepostojanosti njegove slave izvan ogranienog kruga upuenih.