You are on page 1of 120

HISTORIJA ZEMALJA JUGOISTONE EVROPE SAVREMENOG DOBA

HISTORIJA JUGOSLAVIJE 1918-1991 Jugoslavenska ideja Misao o stvaranju zajednike drave Junih Slavena nastala je na pretpostavci o njihovo etniko jezino i kultumo srodnosti te o zajednikom interesu u borbi za oslobodenje od tudinske vlasti- Habsburke Monarhije i Osmanlijskog Carstva. Dok se jugoslavenska misao u 19. st. preteno javlja u kulturi, poetkom 20. st. ona postaje osnovicom konkretnog programa i akcije. Medutim, sve do poetka prvoga svjetskog rata ideja jugoslavenskog ujedinjenja nije bila ostvariva.Ideja o ujedinjenju Junih Slavena javlja se u prvoj polovici 19. st. i to u ilirskom pokretu u Hrvatskoj.Opasnost od tuinskog posezanja i ograniavanja hrvatske autonomnosti (pritisci germanizacije i maarizacije) stalno je prijetila Hrvatskoj. Borba za samosvojnost i uvanje vlastitog identiteta, koja je bila osnovni sadraj hrvatskog povijesnog razvoja, ula je na poetku 19. st. u novo, kritino razdoblje. Kada je otpor vodeeg politikog sloja u Hrvatskoj - hrvatskog plemstva - u tridesetim godinama 19. st. postajao slabiji, a nasrtaji Maara ei, mlada gradanska inteligencija, okupljena u ilirskom pokretu, ula je u borbu za afirmadju hrvatske posebnosti. Uvrivanje knjievne norme hrvatskog jezika na osnovi tokavtine i njegovo suprotstavljanje njemakom i maarskom imalo je iznimno politiko znaenje, jer je time pokrenut proces integriranja razjedinjenih hrvatskih pokrajina i formiranja modeme hrvatske nacionalne svijesti. Medutim, ilirski pokret pod vodstvom Ljudevita Gaja u sebi ne nosi samo ideju kroatizma - ideju o okupljanju svih hrvatskih zemalja i uvoenju hrvatskog jezika kao slubenoga na hrvatskim prostorima, nego i jugoslavizma - ideju ireg okupljanja Junih Slavena. To se okupljanje imalo zbiti pod ilirskim imenom, jer se tada smatralo da juni Slaveni potjeu od Ilira.Ideja kroatizma kao nacionalna ideja bila je posljedica potrebe za povezivanjem svih Hrvata u borbi protiv germanizacije i madarizacije. Ideja jugoslavizma proizala je iz spoznaje da je Hrvatska ugroena od monijih susjeda i da e im se lake oduprijeti irim okupljanjem srodnih susjednih slavenskih naroda. Te su dvije ideje medusobno povezane I ne mogu se odvojiti, ako se eli shvatiti bit ilirskog pokreta i svega onoga to je slijedilo. One se ne iskljuuju, ve jedna drugu uvjetuju.Ipak, borba za jedinstvo i samostalnost hrvatskih zemalja imala je u pokretu primarno znaenje i nije tono miljenje da je jugoslavenska ideja dala pokretu osnovno politiko obiljeje.Tono je samo to da se u ilirskom pokretu jugoslavenska ideja1 prvi put oblikuje, iako je pokret svojom djelatnosti i trajnim rezultatima ostao ogranien samo na hrvatski narod. Ilirski je pokret doveo do hrvatskog narodnog preporoda.Zamisao iliraca o knjievnoj, jezinoj i politikoj zajednici Junih Slavena i njihovu nacionalnom jedinstvu nije naila na iri odaziv izvan Hrvatske. Stvaranje jedinstvene nacije na cijelom junoslavenskom podruju nije bilo rnogue, jer su junoslavenske nacije dugim povijesnim razvitkom ve bile formirane. Slovenci su ve proli razdoblje svog nacionalnog buenja, formiranja nacionalne svijesti i stvaranja svog, slovenskog knjievnog jezika. I Srbi su bili ve nacionalno oblikovani, a nakon dva ustanka protiv Turaka dobili su i autonomiju, pa je njihova osnovna preokupacija bila kako sauvati i proiriti steenu samoupravu. Na taj nain ilirizam je tada zadrao svoje znaenje samo u hrvatskoj sredini u kojoj je i nastao. Jugoslavenska ideja koja se u njemu pojavila ostala je tek zametak politikog programa koji e prihvatiti budue generacije, a ponajprije e utjecati na politiku sudbinu hrvatskog naroda. Isprva manifestirano vie na knjievnom i, uope,intelektualnom polju, jugoslavenstvo e postati osnovica za politiku suradnju Hrvata, Srba i Slovenaca.Kao razraeni politiki program jugoslavenstvo
1

Pod jugoslavenskom idejom, u najirem smislu rijei, podrazumijeva se ideja o kulturnom i politikom okupljanju svih Junih Slavena. Ilirsko ime, upotrebljavano u vrijeme hrvatskog narodnog preporoda, zahvaa podruje koje nastanjuju svi Juni Slaveni kako bi se izbjegle ili premostile pokrajinske i jezine raznolikosti junoslavenskog etnikog teritorija. Zabranom ilirskog imena (1843) nije zamrla ilirska ideja okupljanja Junih Slavena, ve se oslobodena nekih unitaristikih elemenata,koji su u ilirskoj ideji nesumnjivo postojali, i spoznajom o postojanju posebnih junoslavenskih nacija -nastavila i razvijala kao misao o njihovoj politikoj zajednici izgradenoj na temeljima nacionalne federacije. Na toj osnovi nastao je 1879. u uem Strossmayerovom krugu nacrt programa o ujedinjenju svih Junih Slavena, pa i Bugara, u nezavisnu i slobodnu, narodnu i dravnu zajednicu Jugoslavensku kao cilju kojega treba ostvariti u etapama. Zbivanja na Balkanskom poluotoku u posljednja dva desetljea 19. st. (stvaranje bugarske drave i rat Bugarske sa Srbijom) suzila su preiroku zamisao etnikog jedinstva od Triglava do Varne, znaajnu za ilirce, pa se opseg Strossmaverova >>jugoslavenstva stegnuo na podruje bez Bugarske. Prema tome, u daljem povijesnom razvoju u 20. st. valja razlikovati znaenje sloenice junoslavenski narodi, koja obuhvaa sve June Slavene, i jugoslavenski narodi, koja oznaava June Slavene u granicama Jugoslavije.

je, zapravo, oblikovao Josip Juraj Strossmayer. U mladoj dobi Strossmayerovo osnovno politiko polazite bio je austroslavizam, tj. uvjerenje da se poloaj slavenskih naroda u Habsburkoj Monarhiji (medu njima i Hrvata) moe rijeiti uspostavom federacije,u kojoj e Slaveni biti potpuno ravnopravni s Austrijancima (Nijemcima) i Maarima.Takvo je rjeenje Strossmayer oekivao u burnoj 1848., ali je nakon uspostave apsolutizma ostao razoaran. Zato je u ezdesetim godinama prema Austriji i vladarevim namjerama o preureenju Monarhije bio nepovjerljiv. U svom politikom programu poinje sve vie isticati panslavizam, tj.ideju o povezivanju svih Slavena uz podrku Rusije. Iz toga proizlazi i Strossmayerova ideja o pomirenju pravoslavlja i katolicizma.Ujedinjenje Njemake i pojava Njemakog Carstva 1871. izazvali su bojazan od njemake opasnosti za junoslavenske narode, pa to potie Strossmayerova razmiljanja u smjeru povezivanja tih naroda.Smatrao je da najprije treba raditi na duhovnom ujedinjenju Junih Slavena utemeljenom na zajednikoj kulturi i knjievnom jeziku. Da bi osigurao uspjeh u kulturnom proimanju Junih Slavena,Strossmayer je financirao razliite kultume ustanove koje su trebale pridonijeti stvaranju istinske junoslavenske nacionalne kulture. Njegovim zalaganjem i financijskom potporom osnovani su Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti i Hrvatsko sveuilite - u Zagrebu, gradu koji je trebao postati sredite junoslavenske kulture.U daljoj perspektivi Strossmayer je zamislio i politiko ujedinjenje Junih Slavena. Sve vie se bavio idejom njihova politikog okupljanja, pa je formulirao program jugoslavenskog ujedinjenja. To je u osnovi ilirizam prilagoen novim prilikama. Valja napomenuti da je Strossmayer u mladosti prihvatio ilirske ideje o nacionalnom jedinstvu Junih Slavena. No sada njegov program polazi od injenice da su oni povijesno ve formirani posebni narodi i da jugoslavenska zajednica mora biti zajednica potpuno ravnopravnih naroda. Strossmayerova ideja jugoslavenstva jest ideja okupljanja na temelju priznavanja nacionalnih individualnosti, a konani je cilj federativno ureena Jugoslavija.Medutim, svaka konkretna djelatnost u okupljanju junoslavenskih naroda mnogo je ovisila o medunarodnoj situaciji. To Strossmayer uoava i spoznaje da se ujedinjenje moe ostvariti uz prethodni slom Austro-Ugarske Monarhije, a taj slom sagledava tek u budunosti. Zato ostvarenje svog programa predvia na dugi rok u etapama. Prva etapa: formiranje posebnih politikih jedinica junoslavenskih naroda unutar Monarhije; druga: uzajamno povezivanje tih jedinica unutar Monarhije;trea: ujedinjenje junoslavenskih jedinica nakon sloma Monarhije s ostalim junoslavenskim dravama na ravnopravnoj osnovi (a to znai osnivanje federativne junoslavenske drave)Strossmayerovo jugoslavenstvo bilo je, dakle, prije svega izraz traenja to povoljnijeg rjeenja za Hrvatsku u prilikama kakve su postojale u drugoj polovici 19. st. Uoivi da ve postoje povijesno formirane junoslavenske nacije, svoj je program temeljio na iluziji o mogunosti ostvarenja ravnopravne jugoslavenske zajednice.Politiki odnosi izmedu Hrvata i Srba u Hrvatskoj na poetku 20. st. bili su vrlo zategnuti. No hrvatski narodni pokret 1903. doveo je do znatnih promjena. Slijedilo je razdoblje politike novog kursa,Rijeke i Zadarske rezolucije, na osnovi kojih je osnovana Hrvatsko-srpska koalicija, okupivi hrvatske i srpske stranke i postavi vodeom politikom formacijom u Hrvatskom saboru. Iako je Koalicija vodila nagodbenjaku, oportunistiku politiku, ostaje ipak injenica da je znatan dio njezinih prvaka prieljkivao slom Habsburke Monarhije i teio ujedinjenju sa Srbijom. Program ruenja Monarhije u mnogo otrijem obliku zastupala je predratna Jugoslavenska revolucionama omladina koja istie zahtjev za oslobodenjem svih junoslavenskih zemalja od austrougarske vlasti i za njihovo povezivanje sa Srbijom i Cmom Gorom u novu jugoslavensku dravu. tako Jugoslavenska revolucionarna omladina nije bila organizacijski jedinstvena, njezini pripadnici su se uglavnom opredijelili za integralno jugoslavenstvo, tj. za ujedinjenje jugoslavenskih zemalja na temelju shvaanja o postojanju jedinstvenog srpsko-hrvatsko-slovenskog naroda (jugoslavenski unitarizam).Jugoslavenska misao slabo je prodirala u Srbiju. U prihvaanju jugoslavenske ideje vladajui sloj Srbije vidio je opasnost od dominacije austrijskih Junih Slavena, koji su bili brojniji, gospodarski i kulturno razvijeniji, te pod utjecajem zapadne civilizacije. Osim toga srpska vanjska politika bila je usmjerena prema drugaijem rjeenju - stvaranju velike Srbije. Jedino je manji dio studentske omladine i intelektualaca, okupijenih oko lista Slavenski jug, prihvaao jugoslavenski program i ujedinjenje junoslavenskih zemalja. Od politikih stranaka samo je Samostalna radikalna stranka srpskoj politici postavila zadatak i da gaji duh jugoslavenske zajednice. Neto izrazitija promiba za ujedinjenje slovenskih i hrvatskih zemalja sa Srbijom moe se pratiti tek poslije 1903. g. (svrgavanje Obrenovia i dolazak na srpski prijesto dinastije Karadordevia),ali i tada se govorilo o prikljuenju hrvatskih i slovenskih zemalja buduoj velikoj Srbiji. To povezivanje zamilja se kao okupljanje oko Srbije, koja bi time ostvarila svoj cilj: okupljanje svih Srba u jednu dravu. Srpska vlada nije spreavala promibu za ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca, jer to nije tetilo njezinu programu stvaranju velike Srbije. Koncepcija velike Srbije

Korijeni koncepcije velike Srbije nalaze se u jezinim kriterijima, koje je zacrtao Vuk Stefanovi Karadi.On je zastupao stajalite da su svi tokavci Srbi, da je tokavtina bitno obiljeje Srba, da postoje Srbi pripadnici triju vjera - pravoslavci, katolici i muslimani.Prema tome svi su tokavci Srbi bez obzira na vjeru. Te je postavke Karadi razradio u svom spisu Kovei za istoriju jezika i obiaja Srba sva tri zakona.Spisu je dao podnaslov Srbi svi i svuda. Naime, kako je tokavtina rasprostranjena na veem dijelu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, on je sve njihove stanovnike pretvorio u Srbe.Karadievu misao kao politiki program sustavno je razradio Ilija Garaanin 1844. u spisu poznatom pod naslovom Naertanije,kojemu je zacrtan osnovni cilj vanjske politike Srbije: proirenje srpske drave.Garaaninovo Naertanije je tajni dokument za kojega je javnost saznala tek 1906. Osnovni tekst spisa potjee iz pera Ceha Frantieka Zacha, koji je za poljsku emigraciju radio u Beogradu na usmjeravanju srpske politike koja je trebala Srbiju pretvoriti u stijegonou snane junoslavenske drave. Tako bi se u budunosti sprijeilo irenje ruskog i austrijskog utjecaja na Balkanu na prostoru Turskog Carstva. Zach je svom tekstu dao naslov Plan, a taj je tekst posluio Garaaninu kao predloak za Program spoljanje i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine, skraeno nazvan Naertanije.Garaanin, kao i Zach, kree od istog polazita: nova Srbija mora biti nastavlja srednjovjekovnog Duanova Carstva. No, dok Zach srpsku dravnu ideju smatra uporitem za okupljanje Junih Slavena, Garaanin preinaava Zachovu formulaciju i srpsku dravnu ideju pretvara u uporite srpske dominacije na Balkanu.Zach ide za tim da velika Srbija ivi u slozi sa irim slavenskim svijetom, a Garaanin stvara strogo srpsku koncepciju i zaobilazi druge slavenske narode. Zach uoava da June Slavene ine srodni narodi, a za Garaanina postoji zajednica jedinstvenog srpskog naroda dviju religija (muslimane ne spominje).Zach u svom Planu izraava uvjerenje da e Tursko Carstvo izgubiti vlast na Balkanu. IIija Garaanin slijedi to predvianje i usmjerava se prema turskoj batini. Mada rauna i s podrujem Junih Slavena u Austriji, on u prvoj etapi ne eli pogoravati odnose s njom. No, predvidio je scenarij za ostvarenje svojih dugoronih planova i predvia razliite postupke pod krinkom brige za oslobodenje i ujedinjenje srpstva.Spis IIije Garaanina Naertanije imao je izuzetno velik utjecaj na budua pokoljenja srpskih politiara i dravnika. Srpska politika se neprestano inspirirala Garaaninovim spisom sve do naih dana. Tako je nasuprot programu jugoslavenskog ujedinjenja na osnovi ravnopravnosti udruenih naroda, u Srbiji formuliran posve drugaiji program kao njegova negacija. Dakako da e se to odraziti na budua zbivanja i uroditi tekim sueljavanjima i sukobima. Garaanin je zacrtao srpsku politiku prisvajanja novih podruja i njihova uklapanja u srpsku dravu. Imperijalnost postaje temelj dugorone srpske politike, pa se Garaaninove ideje iskazuju kao izraz srpskih ekspanzionistikih tenji koje ne uzimaju u obzir postojanje drugih junoslavenskih naroda i njihove nacionalne interese. Nacionalna ideologija Ante Starevia i Eugena Kvaternika Jezini ovinizam Vuka Stefanovia Karadia s neospornim biljegom srpske integralne ideologije izazvao je reakciju na hrvatskoj strani. Velikosrpskoj ideji estoko se oduprla hrvatska nacionalna ideja Ante Starevia i Eugena Kvatemika .Starevi se u mladosti priklonio koncepcijama iliraca. Medutim kada je Vuk objavio svoju knjigu Kovei za istoriju jezika i obiaja Srba sva tri zakona s podnaslovom Srbi svi i svuda, izjednaujui srpski narod sa svim tokavcima, Starevi je odluno reagirao osporavajui tu tvrdnju. Porekao je Srbima nacionalnu posebnost, a njihovo ime proglasio identinim s latinskim pojmom servus<<, to znai sluga i suanj. Za Starevia su Srbi neista pasmina raznolikog podrijetla. Odrali su se od drevnih vremena zahvaljujui svojoj suanjskoj naravi. Starevievo poricanje Srba iloje tako daleko da je tvrdio da su Nemanjii prastara i prejasna obitelj hervatska,Starevi i Kvaternik su zastupali tezu o Hrvatima kao politikom narodu. U odredenoj dravi moe postojati samo jedan politiki narod. Tako u Hrvatskoj moe postojati samo politiki narod Hrvata.Doseljenjem Hrvati su stekli trajno i prirodno pravo vlasnitva nad zemljom koju su naselili. To je njihova prirodna steevina. Hrvati, kao nositelji nasljednog, nedjeljivog hrvatskog dravnog prava, jedini su politiki narod na teritoriju velike Hrvatske - nauavali su Starevi i Kvaternik. A teritorij Hrvatske zauzima cijelo podruje Junih Slavena (osim Bugara). Uz negiranje srpskog naroda,Starevi je negirao i nacionalnu posebnost Slovenaca koje naziva planinski Hrvati.Dok su ilirci raunali na potporu bekog dvora (Habsburgovaca) u otporu Madarima, Starevi i Kvatemik su zazirali od habsburke politike. Beki su centralizam ocijenili kao nezakonito posezanje u hrvatska povijesna prava, koja su habsburki vladari na temelju zakletve bili duni potivati.Iz Starevievih spisa proizlazi da je Hrvatima glavni zlotvor Austrija. On ak smatra da su Hrvatima Maari manje zlo od Austrije, ali je suradnju s vienacionalnom Ugarskom protiv Austrije uvjetovao jednakou svih naroda u Ugarskoj. Politiku nositelja maarskog nacionalnog pokreta prema Hrvatima Starevi je prikazivao kao posljedicu bekih spletki. Budunost Hrvatske Starevi i Kvaternik su sagledavali samo u njenoj samostalnosti. Hrvatska kao zasebna drava ima pravo na ivot koji ima bezvremensko znaenje. Hrvatska drava na temelju svog povijesnog prava i kontinuiteta hrvatske dravnosti moe biti u svezi s Austrijom i Ugarskom samo preko osobe zajednikog kralja (personalna unija).Starevieva integralistika

razmiljanja i Kvatemikova tumaenja hrvatskog dravnog prava postala su temeljem programa Stranke prava (osnovane 1861.). U svojim istupanjima Starevi se s jednakom estinom obarao na austroslavizam i na Strossmayemvo jugoslavenstvo. Zajedno s Kvatemikom Starevi je formulirao hrvatsku nacionalnu ideologiju, s osloncem na hrvatsku dravnost i hrvatsko dravno pravo. No, valja imati u vidu da je pojmom dravnog prava Hrvata< Starevi obuhvatio i druge junoslavenske zemlje, od Koruke do Soluna. Svojom hrvatskom nacionalnom orijentacijom i aktualnosu programa svoje stranke Starevi i Kvatemik su okupili brojne pristae.Njihov broj je neprestano rastao, pa se osamdesetih godina 19. st. pravatvo postupno razvilo u radikalan nacionalni i demokratski pokret, razrastajui se u konkretnim prilikama novih opasnosti za Hrvatsku (osobito u doba banovanja Khuena Hedervaryija). Hrvatska dravnost postat e kasnije temelj i nadahnue drugih hrvatskih politikih formacija i izvorite njihovih programa. RAD NA STVARANJU JUGOSLAVENSKE DRAVE Organiziranje Jugoslavenskog odbora Misao o oslobodenju junoslavenskih naroda od austrou-garske vlasti i njihovu povezivanju sa Srbijom i Crnom Gorom u zajedniku dravu bila je poetkom 20. st. medu Hrvatima, Slovencima i Srbima u Habsburkoj Monarhiji prilino rasprostranjena. Sve zaotrenija meunarodna situacija nagovijetala je veliki obraun izmedu suprotstavljenih tabora - sila Antante i Centralnih sila -to je otvaralo mogunost za realizaciju te tenje. Mnogi politiari jugoslavenske orijentacije bili su svjesni injenice da je u tom razraunavanju neizbjean sukob izmedu AustroUgarske i Srbije, te da e rat izazvati progone, hapenja i internacije onih koji su se u prethodnom razdoblju izjanjavali u jugoslavenskom duhu. Ve potkraj 1913. dr. Ante Trumbi, prvak Hrvatske stranke prava iz Dalmacije i zastupnik u Dalmatinskom saboru, dr. Josip Smodlaka, prvak Napredne stranke Dalmacije, te dr. Nikola Stojanovi i Atanasije ola, srpski politiari iz Bosne i Hercegovine, na sastanku u Splitu zakljuili su da za sluaj rata izmedu Austro-Ugarske i Srbije vei broj predstavnika Hrvata i Srba u Monarhiji treba otii u inozemstvo, kako bi poveli politiku akciju za oslobodenje i ujedinjenje svih Junih Slavena.Drei se tih zakljuaka, Trumbi je odmah nakon izbijanja prvog svjetskog rata (zapoeo 28. srpnja1914.) preao u Italiju, koja je tada jo bila neutralna. Zemlju je napustio i Frano Supilo, koji je ivio i djelovao u Rijeci, a u Europi je bio poznat iz vremena Friedjungova procesa.Njima su se prikljuili jo neki javni djelatnici iz Dalmacije i dr. Hinko Iiinkovi iz Zagreba. Hrvatski su se emigranti najprije okupili u Veneciji, zatim su preli u Firenzu, a odatle u Rim, gdje se ve nalazio kipar Ivan Metrovi.Ne znajui jo nita o tajnim pregovorima sila Antante s Italijom o njenom ulasku u rat g Trumbi,Supilo i Metrovi bili su zabrinuti zbog pisanja talijanskih listova o neosloboenim teritorijima na istonoj jadranskoj obali i pravu Italije na Istru, Trst, Rijeku, Zadar i Dalmaciju. Zbog toga su potkraj rujna 1914. posjetili francuskog, engleskog i ruskog ambasadora u Rimu. To je bio prvi diplomatski korak emigracije, a cilj mu je bio da obavijesti sile Antante o slavenskom karakteru krajeva na koje Italija pretendira i da se tako sprijei njihovo dodjeljivanje Italiji. Tom su prilikom prenijeli saveznicima i tenju Hrvata, Slovenaca i Srba u AustroUgarskoj Monarhiji da se oslobode tuinske vlasti i ujedine sa Srbijom i Crnom Gorom. Reakcija saveznikih diplomata na izlaganja trojice hrvatskih emigranata bila je hladna i rezervirana. S neto vie pozornosti doekao ih je samo ruski ambasador, ali je i on bio suzdran.Meutim, za vrijeme tih posjeta emigranti su saznali da se razmatra mogunost autonomne ili slobodne hrvatske i slovenske drave nasuprot Srbiji.Takva razmatranja bila su u suprotnosti s njihovim politikim ciljem - stvaranjem zajednike jugoslavenske drave. Tada se pojavila inicijativa za osnivanje odbora emigranata iz AustroUgarske, koji bi poradio na jugoslavenskom ujedinjenju.Smatrali su da je to potrebno kako zbog Antante, tako i zbog Srbije. Srbiju je trebalo potaknuti da se aktivira u borbi za osloboenje svih junoslavenskih krajeva (a ne samo onih u kojima ima srpskog ivlja), te da se tako iz Antantinih planova odstrani ideja o autonomnoj ili pak slobodnoj Hrvatskoj i Sloveniji.Predsjednik srpske vlade Nikola Pai podrao je inicijadvu za osnivanje odbora emigranata, ali takvog koji e formalno biti samostalan, a stvarno raditi za ostvarenje politikih ciljeva srpske vlade.Naime, obavijeten o okupljanju hrvatskih emigranata, Pai je procijenio da njihovo istupanje moe koristiti srpskoj politici. Njihovo propagiranje ideje ujedinjenja Hrvata, Slovenaca i Srba iz Habsburke Monarhije sa Srbijom moe samo pomoi planu irenja Srbije. Budua dava - smatrao je mora izrasti iz Srbije i nastaviti srpski suverenitet, a Hrvati i Slovenci imaju se stopiti sa Srbima u jedan narod. Odbor, kako ga je Pai zamiljao, trebao je organizirati propagandnu akciju u sporazumu sa srpskom vladom i u skladu s njenom politikom, dok bi javnonastupao u ime Hrvata, Slovenaca i Srba iz Monarhije. Taj je prijedlog bio predoen Trumbiu i Supilu u Rimu i oni su odmah uoili da se na pitanje ujedinjenja s hrvatske i srpske strane ne gleda jednako. Stekli su dojam da Srbi na ujedinjenje gledaju kao na oslobodenje zapadnih krajeva,tonije, kao na osvajanje novih podruja. A tako stvorena jugoslavenska drava ne bi bila ono to su zamiljali emigranti. Ipak, njihova suradnja sa srpskom vladom bila je nuna, jer je ujedinjenje imalo vee izglede

ako se za njega bori i Srbija koja je saveznica sila Antante. S druge strane, i Srbija je trebala emigrante, jer je njihovo istupanje davalo argumente za nunost ruenja Dvojne Monarhije, to je opet bila sigurna pretpostavka za irenje srpske drave. Zbog toga su i jedna i druga strana nastojale osigurati suradnju, iako su -osobito emigranti-bili svjesni tekoa koje im u toj suradnji predstoje.Kako su do tada iz zemlje otili uglavnom hrvatski politiari iz Dalmacije, Trumbi je inzistirao da se Odbor ne osniva dok u emigraciju ne dodu i predstavnici Banske Hrvatske, Istre i Slovenije. Tako je osnivanje emigrantske organizacije bilo odgoeno. No, neke su okolnosti ipak potaknule Trumbia da poradi na skorijem osnivanju odbora. Ponajprije, iz Bea su stigle vijesti o planovima za reorganizaciju Habsburke Monarhije u duhu trijalizma. Takoder, predsjednik ugarske vlade Istvan Tisza u jednoj je svojoj izjavi hvalio hrabrost hrvatskih vojnika na ratitima, to je asociralo na vjernost i odanost hrvatskog naroda Monarhiji.Zbog toga su emigranti objavili izjavu u kojoj su istakli da rat koji se vodi nije ni hrvatski ni slovenski,nego maarski i austrijski. Potpisali su se kao Hrvatski odbor, iako formalno takav odbor nije bio ustrojen.U meduvremenu na zasjedanju Narodne skuptine Srbije u Niu (7.XIL1914.) srpska je vlada podnijela Deklaraciju o ratnim ciljevima Srbije u kojoj se izjasnila za oslobodenje i ujedinjenje sve nae neslobodne brae Srba, Hrvata i Slovenaca. Tu su izjavu emigranti protumaili kao spremnost Srbije da se zaloi za stvar ujedinjenja. Trumbi je u pismu Supilu, dodue, primijetio ~>da je izjava openita, jer se ne kae koje su to zemlje, ali je ipak ocijenio da je slubena Srbija usvojila nae aspiracije. Ubrzo se pokazalo da je ta Trumbieva ocjena bila netona.Dok su se obavljale pripreme za osnivanje Jugoslavenskog odbora, zavreno je opredjeljivanje Italije, i to na nepovoljan nain za emigrante. Pregovori koje je Antanta vodila s Italijom okonani su potpisivanjem tajnog Londonskog ugovora, 26. travnja 1915. Tim su ugovorom sile Antante Italiji za stupanje u rat na njihovoj strani obeale: dio slovenskih zemalja, Istru, sjevernu Dalmaciju sa Zadrom i ibenikom, gotovo sve otoke, a u Albaniji dio teritorija s lukom Valonom. Londonski ugovor je sadravao i posebne kauzule o teritorijima na Jadranu koji imaju pripasti Crnoj Gori, Srbiji i Hrvatskoj,pa se tako u tom medusaveznikom sporazumu iskljuuje ujedinjenje Hrvata, Srba i Slovenaca u zajedniku dravu.Potpisivanje Londonskog ugovora nisu mogli sprijeiti apeli emigranata u kojima su upozoravali na etniki sastav stanovnitva u krajevima koji su zagarantirani Italiji. Za sile Antante u tom je momentu odluujui argument bilo jaanje vojnog potencijala svog tabora.Emigranti, koji su u meduvremenu iz Rima stigli u Pariz, okupili su se 30. travnja 1915. u hotelu Madisson i osnovali Jugoslavenski odbor. Za predsjednika Odbora izabran je Ante Trumbi.On je nakon izbora izjavio da treba objaviti kako Jugoslavenski odbor predstavlja junoslavenske zemlje u AustroUgarskoj Monarhiji i da je njegov cilj oslobodenje tih zemalja od Austro-Ugarske i ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gororn. lanovi Odbora ve su znali za Londonski ugovor, po kojemu se Istra i sjevema Dalmacija predaju Italiji, a obala juno od Neretve ostavlja za Srbiju i Crnu Goru. Odlueno je da e sjedite Jugoslavenskog odbora biti u Londonu, gdje je tada bilo sredite saveznike diplomacije. Zapreke ostvarenju programa Jugoslavenskog odbora Za stvaranje jugoslavenske drave, kako je to u svom programu zacrtao Jugoslavenski odbor, od odluujueg je znaenja bila sudbina Austro-Ugarske Monarhije. Naime, za oslobodenje Junih Slavena, koji su se trebali povezati sa Srbijom i Cmom Gorom, osnovna pretpostavka je bila ruenje Monarhije. Tek tada bi se junoslavenske zemlje u Monarhiji - osloboene tudinske vlasti mogle ukljuiti u novu dravu:Medutim, budunost Austro-Ugarske ovisila je o stavu sila Antante, a taj na poetku rata nije predviao razbijanje, nego samo njezino teritorijalno smanjenje. Za Veliku je Britaniju najopasnija bila Njemaka, koja je svojim naglim usponom potkraj 19. i poetkom 20. st. ugroavala njen imperij i ravnoteu snaga na europskom kontinentu. Svjetski je rat taj uspon trebao zaustaviti i u budunosti sprijeiti jaanje njemake sile u samom sreditu Europe. Zato Velika Britanija ne eli likvidaciju AustroUgarske Monarhije, kojoj nakon rata namjenjuje ulogu drave koja e odravati ravnoteu s Njemakom i koja e biti bedem eventualnom njemakom prodoru u Podunavlje i dalje prema jugoistoku Europe. Francuskoj, koja je neposredno graniila s Njemakom, podjednako je bilo u interesu ograniavanje njemakog uspona i njeno teritorijalno smanjenje (vraanje Francuskoj dviju pokrajina - Alzace i Loraine - koje joj je Njemaka otela 1871.). U kontekstu te francuske politike odravanje Austro-Ugarske kao initelja ravnotee snaga u Europi bilo je poeljno. Zbog njemake opasnosti, opstanak Austro-Ugarske podravala je i Rusija, iako joj je od tri saveznike sile bila najmanje sklona zbog rivalstva na Balkanu. U buduem ureenju Europe Rusija je predviala pretvaranje Austro-Ugarske u trojnu monarhiju sastavljenu od Carevine Austrije, Kraljevine eke i Kraljevine Ugarske. Pri tome bi se zadovoljili zahtjevi Srbije, kojoj bi se prikljuile Bosna i Hercegovina i dio Dalmacije. Rusija nije vjerovala u mogunost ujedinjenja Junih Slavena, pa je bila spremna Srbiji priznati lijepu odtetu i izlaz na more~< na raun austrougarskog dravnog teritorija.Zato je i pristala da se Londonskim ugovorom obala juno od Neretve ostavi za Srbiju i Cmu Goru.Kako je za sile Antante Austro-Ugarska bila glavni initelj europske ravnotee,njezino rasformiranje nije ulo u ratne planove i

ciljeve saveznikih drava. Ni Italija, koja se naknadno prikljuila Antanti,nije svoje pretenzije na istonu jadransku obalu vezivala za ruenje Austro-Ugarske Monarhije.Potpisujui Londonski ugovor, sve etiri drave potpisnice opredijelile su se za njeno teritorijalno smanjenje, a ne za rasformiranje. Dakako,takav stav Antante prema Austro-Ugarskoj razoaravajue je djelovao na emigrante okupljene u Jugoslavenskom odboru. Medutim, savezniko ignoriranje tenji emigranata i olako garantiranje dijelova istone jadranske obale Italiji nije proizlazilo samo iz nedovoljnog poznavanja problema Junih Slavena, nego i iz injenice da je teritorij Londonskim ugovorom obean Italiji za saveznike prvenstveno bio teritorij neprijateljske Austro-Ugarske.Saveznici su bili spremni i na kompenzacije Srbiji na podruju zemalja pod austrougarskom vlau, ali bi pri tome dio junoslavenskih zemalja ostao i dalje u Monarhiji. Zato su lanavi Jugoslavenskog odbora neumorno radili na uvjeravanju saveznikih drava o potrebi unitenja Austro-Ugarske. U tome se naroito isticao Frano Supilo. Ulaui velike napore u tom smjeru, lanovima Odbora je teko padala spoznaja da i Srbija, od koje su oekivali najvie razumijevanja, pomoi i skladnog zajednikog rada za ostvarenje jugoslavenskog ujedinjenja, pretpostavlja svoje uske interese ideji zajednike drave.Kad je izbio rat, glavna briga srpske vlade bila je kako obraniti slobodu i nezavisnost zemalje. Prve izjave srpske vlade i regenta Aleksandra govore samo o obrani domovine. No uskoro je srpska vlada poela raspravljati i o ratnim ciljevima Srbije, odnosno o teritorijima koje e Srbija traiti u sluaju pobjede. Na to su je navodile i same sile Antante koje su s Rumunjskom, Bugarskom i Grkom poele pregovarati o ulasku u rat protiv Centralnih sila, obeavajui im teritorijalne naknade, a te su dijelom pogaale i srpske interese (nudenje Bugarskoj ustupaka u Makedoniji, i to dijelova koje je od balkanskih ratova drala Srbija). Tada poinje pripremanje konkretnog programa stvaranja velike Srbije.Pai je izdao nalog da treba odmah zapoeti s radom u smislu velikosrpskom i onemoguiti svaku akciju koja bi sprijeila ujedinjenje srpskog naroda. Pai ima dva rjeenja. Jedno predvia ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu dravu, ali da se to ujedinjenje provede pod srpskim vodstvom, to bi Srbima osiguralo dominaciju u toj dravi. To je pravi smisao i Nike deklaracije, kao i Paieva zalaganja za osnivanje odbora emigranata, koji bi trebao djelovati pod okriljem srpske vlade. No, nasuprot tom velikom rjeenju, Pai i srpska vlada imaju i drugo, malo rjeenje, koje se ograniava na ujedinjenje samo srpskog naroda i stvaranje velike Srbije u koju bi bile ukljuene Crna Gora, Bosna i Hercegovina, dijelovi Hrvatske (Slavonija i juni dio Dalmacije) te Vojvodina. To su krajevi u kojima ima srpskog stanovnitva. Kako sile Antante u to vrijeme nemaju namjeru ruiti AustroUgarsku, vee izglede za ostvarenje Pai je vidio u malom rjeenju. Ipak, za svaki sluaj,ako se prilike promijene, on vodi rauna i o velikom rjeenju, koje predvida stvaranje jugoslavenske drave pod srpskim vodstvom.Mjesto da dade podrku Jugoslavenskom odboru, srpska je vlada svojom politikom koila rad Odbora. Ona nije htjela prihvatiti Jugoslavenski odbor kao predstavnika Junih Slavena iz Monarhije,ve ga je podupirala samo toliko koliko je to odgovaralo njezinoj politici. Pai nije elio s Jugoslavenskim odborom dijeliti pravo na samostalna odluivanje o vanjskoj politici,pa je od Odbora strogo krio svoja dogovaranja s dravnicima Antante.U ljetu 1915. britanski ministar vanjskih poslova Grey izradio je nacrt po kojemu je predvieno da se Srbiji obea Bosna i Hercegovina, Slavonija, Baka i jadranska obala od rta Ploe do juno od Cavtata.Odluka o Hrvatskoj odgodila bi se do konferencije mira, a njeni dijelovi koji nisu obeani Srbiji, oito bi se uvali za kombinacije s Ugarskom. Poslanici Velike Britanije, Francuske i Rusije predali su Paiu 11. kolovoza 1915. zajedniku izjavu o kompezacijama Srbiji, koja se zasnivala na Greyevu nacrtu.Doznavi da savezniki prijedlog ide za komadanjem hrvatskog (i ostalog junoslavenskog) teritorija,Supilo i Trumbi upozorili su Paia na tetnost takva aranmana.Pai nije nita odgovorio, oito smatrajui da u postojeoj situaciji ujedinjenje Junih Slavena nema izgleda, ve da raspoloenje saveznika ide u prilog njegovoj koncepciji velike Srbije predvidenoj malim rjeenjem,Od lanova Jugoslavenskog odbora svu dubinu koja dijeli zamisli emigranata i srpske vlade prvi je spoznao Supilo. Razlike u gleditima o ujedinjenju i buduem uredenju zajednike drave Supilo je uoio jo u sijenju 1915. kada je boravio u Niu i razgovarao s Paiem i dr. Lazom Markoviem,bliskim Paievim suradnikom. Supilo se zalagao za federativno uredenje zajednike drave, to srpski elnici nisu prihvaali. Ti su razgovori uvjerili Supila da Srbija nastoji osigurati ujedinjenje srpskog na naroda bez obzira na ostale June Slavene u Habsburkoj Monarhiji. Greyev nacrt i izjava o kompenzacijama potvrivali su njegova ranija saznanja, pa ga je plan o komadanju Hrvatske poticao na nove korake kako bi to sprijeio. On neumorno kontaktira sa saveznikim dravnicima i politiarima, a potkraj rujna 1915. upuuje britanskom ministru Greyu promemoriju u kojoj detaljno objanjava potrebu stvaranja jugoslavenske drave. Vojni poraz Srbije potkraj 1915. i prijelaz njenog dvora, vlade i Skuptine na Krf nije smanjio napetosti izmedu Jugoslavenskog odbora i Paieve vlade.Nain ujedinjenja u zajedniku dravu i njeno unutamje ureenje ostali su i dalje nerijeeni problemi.Supilo je nazirao veliku opasnost za buduu dravu (bude li do nje dolo), ako se ne rijei pitanje uredenja prije njezina nastanka. Njegovi stavovi i upozorenja, medutim, nisu nailazili na razumijevanje. Mnogi su lanovi Odbora smatrali da u to vrijeme nije oportuno

pokretati pitanje ureenja drave, kad Srbija jo nije prihvatila ni njeno osnivanje. Za njih je najvanije u tom trenutku bilo pridobivanje Srbije za stvaranje zajednike drave, u kojoj su gledali jedini izlaz za budunost junoslavenskih naroda u Monarhiji. Supilo je i dalje ustrajao u svom stajalitu, nato ga je poticala tragina vizija budunosti Hrvatske, posebno nakon Paieve izjave o priznavanju talijanske prevlasti na Jadranskom moru i potrebi uskladivanja srpskih i talijanskih interesa. Sve ee je postavljao hrvatsko pitanje kao alternativno jugoslavenskom. Dolazio je do zakljuka da Jugoslavenski odbor ne zauzima dovoljno odluan stav prema srpskoj vladi kad je rije o Hrvatskoj i Hrvatima. une rasprave u Jugoslavenskom odboru na kraju su dovele do Supilova istupanja iz Odbora (poetkom lipnja 1916.). Supilo je i dalje ostao zagovornik stvaranja jugoslavenske drave, ali je svoje djelovanje nastavio potpuno slobadan, nesputan bilo kakvim obzirima.Tajni Londonski ugovor nametnuo je Jugoslavenskom odboru jo jedan teak zadatak pobijanje talijanskih aspiracija na hrvatsku obalu i dio slovenskog ozemlja. I taj je dokument potvrivao da sile Antante ne namjeravaju rasformirati Dvojnu Monarhiju, ve samo odsjecanjemnjenih rubnih dijelova zadovoljiti aspiracije svojih saveznika. Majska i Krfska deklaracija Potkraj maja 1917. u Beu je zasjedalo Carevinsko vijee (parlament austrijskog dijela Monarhije).U Vijeu su bili i zastupnici iz Slovenije, Istre i Dalmacije - zemalja koje su bile u austrijskoj polovici drave. Oni su osnovali Jugoslavenski klub, kojemu je predsjednikom bio dr. Anton Koroec, a potpredsjednik dr. Matko Laginja.Na zasjedanju Carevinskog vijea 30. svibnja 1917. u ime Jugoslavenskog kluba Koroec je proitao deklaraciju kojom se trai ujedinjenje svih zemalja Monarhije u kajima ive Slovenci, Hrvati i Srbi u jedno samostalno dravno tijelo pod ezlom habsburko-lotarinke dinastije. Ta je deklaracija poznata pod nazivom Majska deklaracija i njome su se narodni zastupnici iz junoslavenskih zemalja u austrijskom dijelu drave u najviem predstavnikom tijelu izjasnili za ostanak Junih Slavena u Habsburkoj Monarhiji, to nije bilo u skladu s programom Jugoslavenskog odbora. Zato je Svibanjska deklaracija izazvala veliko nezadovoljstvo u redovima emigranata.Kako Jugoslavenski odbor nije bio izabrano predstavniko tijelo, vano je pitanje bilo: ima li njegov program o stvaranju jugoslavenske drave izvan Monarhije podrku domovinskih politiara. A oni -makar su predstavljali samo dio junoslavenskih zemalja u Monarhiji - svojom su se javnom izjavom u Carevinskom vijeu izjasnili za rjeenje suprotno programu Odbora. To je bio udarac njegovu radu,posebice tvrdnji koju je Odbor iznosio silama Antante o tenji junoslavenskih naroda za oslobodenjem od austrijske vlasti.Meutim, bez obzira na sadaj, koji je uistinu dezavuirao Jugoslavenski odbor,Majska je deklaracija imala znaajnu ulogu u politikom ivotu Junih Slavena u Monarhiji. Deklaracija je potaknula politika gibanja na jugu Monarhije upravo u trenutku kada je svjetski rat ulazio u zavrnicu.Rasprave o budunosti junoslavenskih zemalja pod austro-ugarskom vlau poslije Majske deklaracije (u drugoj polovici 1917.) znatno su intenzivnije, osobito kada su u zemlju stigle i vijesti o dogovoru Jugoslavenskog odbora i srpske vlade. Kako je i zato dolo do dogovora dviju do tada suprotstavljenih strana? Opa situacija u prvim mjesecima 1917. poela se viestruko mijenjati i objektivno je za Srbiju bila nepovoljna. U Rusiji (zatitnici Srbije) februarska je revolucija uklonila cara s vlasti, a nova privremena vlada, zaokupljena unutarnjim tekoama, nije mogla Srbiji pruati podrku kakvu joj je davao caristiki reim. I ulazak u rat SAD (poetkom travnja 1917.) mogao je imati reperkusije na budunost junoslavenskih zemalja. Naime, SAD nisu bile potpisnice Londonskog ugovora, po kojemu je juni dio Dalmacije trebao pripasti Srbiji. Neizvjesna je bila i sudbina solunske fronte. Tekoe za srpsku vladu nastale su i gubljenjem ugleda srpske dinastije u vezi sa Solunskim procesom2.Sve je to prisiljavalo Paia da razgovara s predstavnicima Jugoslavenskog odbora, kako bi osigurao svoje pozicije u sluaju da do kraja rata kod saveznika prevlada jugoslavensko rjeenje. Dogovor s Jugoslavenskim odborom u tako nepovoljnoj situaciji mogao je pomoi srpskoj vladi da vrati poljuljani ugled i donekle uvrsti svoj meunarodni poloaj. Zato je poetkom svibnja 1917. Pai uputio poziv Trumbiu da s etiri lana Jugoslavenskog odbora dode na otok Krf radi dogovora o svim pitanjima.Trumbi i Jugoslavenski odbor imali su razloga da prihvate Paiev poziv. Projekt o stvaranju zajednike drave, kako ga je zamislio Odbor, Srbija do tada nije prihvaala, a postojao je i stalan strah od nagodbe talijanske i srpske vlade, to bi onemoguilo jugoslavensku dravu i posebno pogodilo Hrvatsku. Politika velikih sila, naroito u vezi s Austro-Ugarskom, zabrinjavala je lanove Jugoslavenskog odbora. Brige su im zadavali i dogadaji u Monarhiji (smjena na carskom prijestolju i pokuaji mladoga cara Karla da izvue zemlju iz unutamje krize i reorganizira Monarhije u smislu zadovoljavanja tenji slavenskog dijela stanovnitva). Eventualni dogovor sa srpskom vladom utro bi put za iznoenje jugoslavenskog pitanja pred Europu jae nego do tada.Osim toga, razgovori su otvarali mogunost da se sa srpskom stranom
2

Sudenje u Solunu grupi oficira iz tajne organizacije >>Ujedinjenje ili smrt i pogubljenje njezina voe Dragutina Diatitrijevia-Apisa. Oficiri su bili optueni za navodno pripremanje atentata na regenta Aleksandra.

raspravi i pitanje unutarnjeg ureenja nove drave, a to je ono pitanje koje je Trumbi prije suprotstavljajui se Supilu - odbijao.Naime, tada (u proljee 1917.) situacija je bila drugaija, a inicijativa za razgovore dolazila je od Srbije. Pai je traio raspravu o svim pitanjima, pa se u toj najavi moglo nai i ureenje drave.Neposredni sporazum Jugoslavenskog odbora i srpske vlade i eventualno objavljivanje zajednike deklaracije moglo je poduprijeti program emigranata i demantirati nepomirljivost interesa Srbije s interesima ostalih Junih Slavena, najvie s interesima Hrvata. Pri tome valja uoiti da je Paiev poloaj ipak bio utoliko povoljniji, to obnova same Srbije u saveznikim planovima nikada nije dolazila u pitanje.Konferencija na Krfu trajala je od 15. lipnja do 20. srpnja 1917. lntenzivne rasprave, s mnogo dramatinih trenutaka, dugo nisu obeavale povoljan ishod susreta. Raspravljalo se o raznim pitanjima (naziv drave, dinastija, pismo, vjerske zajednice i dr.), a najvie sjednica bilo je posveeno pitanju ureenja drave, u kojemu su se dvije delegacije temeljito razilazile. Mogua su bila dva modela: federalistiki i centralistiki. Trumbi se zalagao za jedinstvo drave prema vanjskom svijetu,ali za vei stupanj autonomije dijelova budue drave. Srpska je strana u novoj dravi traila centralistiko uredenje, koje bi joj omoguilo hegemoniju. Pai je objanjavao da federalizam nije mogu, jer je u Srba jako razvijen nacionalni osjeaj i ne bi pristali da se svi Srbi ne ujedine,a federativni sustav im to ne bi omoguio.Poto su se sloili o stvaranju zajednike drave i u mnogim drugim pitanjima, zakljueno je da e o uredenju budue drave odluiti Ustavotvoma skuptina nakon ujedinjenja kvalificiranom veinom.Tekst dogovora, nazvan Krfska deklaracija potpisali su Pai i Trumbi. Uspjenom zavretku konferencije znatno je pridonio Trumbi. Pristajui na odgodu dogovora o uredenju drave, on se koncentrirao na dva za njega osnovna cilja: prvo, da srpska strana pristane na stvaranje zajednike drave i odbaci etapno ujedinjavanje, i drugo, da Srbija, s pozivanjem na potpisanu deklaraciju, zatrai od saveznika da stvaranje jugoslavenske drave ukljue u svoje ratne ciljeve.Po svom sadraju Krfska je deklaracija bila kompromis. Ipak, Jugoslavenski ju je odbor smatrao vanim dokumentom kojim ostvaruje svoj program. Smatrao je da tom deklaracijom Pai,zapravo, odstupa od svog malog rjeenja, tj. od stvaranja velike Srbije. No, srpska je strana odmah razglasila da je to samo manifestacijski akt. Pai se nije povlaio s crte velikosrpske politike, a sama deklaracija mu je ostavljala dovoljno prostora da se i u jugoslavenskoj dravi na nju vrati.Za Krfsku se deklaraciju saznalo i u junoslavenskim zemljama pod austrougarskom vlau (i to preko vicarskih novina). Kako se i u bekim vladajuim krugovima sve vie pozomosti posveivalo rjeenju poloaja potlaenih naroda, stvarala se politika klima u kojoj je dolazila do izraaja i odredena radikalizacija. Medu politiarima na jugu Monarhije Svibanjska se deklaracija iskazivala kao minimalni, a Krfska kao maksimalni program. Dakako, sve politike snage u zemlji nisu imale isti odnos prema tim deklaracijama, to je poticalo proces diferencijacije, koji e se zaotriti u 1918. Kongres potlaenih naroda Austro-Ugarske Monarhije Nakon zavretka konferencije na Krfu Nikola Pai je priopio sadraj deklaracije predstavnicima saveznikih vlada pri srpskoj vladi. No, saveznici nisu reagirali, to je bio posljedak njihova stajalita prema Austro-Ugarskoj i ujedinjenju Junih Slavena. Kada je Pai ubrzo poslije toga posjetio Pariz, London i Rim, uvjerio se da tamonji dravnici ne samo da ne pomiljaju na ruenje Dvojne Monarhije, ve da tee sporazumu s njorn o izlasku iz rata. Zato je Pai odluio da nita ne poduzima na realizaciji Krfske deklaracije, iako se i dalje povremeno verbalno izjanjavao za osloboenje sve neslobodne brae. Koncentrirao se na ostvarenje malog rjeenja, tj. ujedinjenje svih Srba u velikoj Srbiji. Paievo preuivanje Krfske deklaracije obnovilo je nepovjerenje Jugoslavenskog odbora, pa je Odbor odluio da sam, neovisno o srpskoj vladi, nastavi borbu za stvaranje jugoslavenske drave. To je bio razlog Trumbieva prihvaanja inicijative o odravanju kongresa potlaenih naroda Austro-Ugarske Monarhije.Ideju o kongresu dali su talijanski politiari izvan slubenih dravnih institucija, a potekla je iz spoznaje da su promijenjene politike okolnosti dovodile u pitanje realizaciju Londonskog ugovora.Mnoge Talijane, kao i srpsku vladu, zabrinjavao je napor Velike Britanije i Francuske da s Austro-Ugarskom zakljue separatni mir, kao i sve vei utjecaj Wilsona, koji je traio potivanje naela nacionalnosti i odbacivao tajne ugovore. Zato su eljeli pokazati da potlaeni narodi Monarhije ne ele ostati u njenim granicama. Rije je bila o Poljacima, esima, Slovacima, Rumunjima i junim Slavenima.Kongres je poeo 8. travnja 1918. u Rimu. U proklamaciji kongresa istie se borba protiv njemakog i austrijskog imperijalizma te se navodi da je u Austro-Ugarskoj potlaeno vie od trideset milijuna Slavena i Latina i da stoga potlaeni narodi Monarhije ustaju protiv nje da bi osigurali slobodu i neovisnost. Na kongresu nije bilo predstavnika talijanske vlade. Za Trumbia, koji je pristao da na njemu sudjeluje, najvaniji je bio zakljuak kongresa o neophodnosti ruenja Austro-Ugarske i pravu potlaenih naroda da formiraju nezavisne drave. to se tie teritorijalnih sporova, prihvaena je da se oni rjeavaju na naelu narodnosti i samoopredjeljenja te da se pri tome moraju uvaavati ivotni interesi svakog naroda. Takav je zakljuak omoguavao pregovore budue jugoslavenske drave (ako se uspostavi) s talijanskom stranom. Za razliku od vlada u Londonu i Parizu, koje su pozdravile zakljuke

kongresa (u emu se odraava promjena njihova odnosa prema Austro-Ugarskoj), talijanska vlada ih nije podrala. Naime, Italiji vie odgovara oslabljena Habsburka Monarhija, nego njeno rasulo i stvaranje jugoslavenske drave na drugoj strani Jadrana.I dok je Jugoslavenski odbor i dalje radio na stvaranju jugoslavenske drave, odnosi sa srpskom vladom sve su se vie hladili. Nije bila rije o nekakvoj novoj Paievoj politici, nego o nastavku one koje se nikada nije odrekao. Odstupanja koja je inio u fazi potpisivanja Krfske deklaracije pokazala su se kao taktika diktirana politikim trenutkom. Pai, zapravo, nije nikada prihvaao Jugoslavenski odbor kao ravnopravnog partnera srpskoj vladi, to je potvrdivao i novi spor.Kada su saveznici prihvatili ruenje Austro-Ugarske, nametnulo se pitanje tko ima pravo zastupati June Slavene u Monarhiji. Prema Paiu, to je pravo imala Srbija kao ve postojea drava. Tako se Paieva politika jasno iskazivala kao aneksija. Jugoslavenski odbor se opet od poetka smatrao prijateljem i saveznikom Antante i borio se da junoslavenski prostor u Monarhiji nakon zavretka rata ne bude podvrgnut reimu okupacije. Sebe je smatrao predstavnikom naroda na tom prostoru i traio da ga se smatra subjektom, a ne objektom meunarodnog prava. U rujnu 1918. Jugoslavenski odbor i srpska vlada zasebno su uputili saveznicima zahtjev da ih se prizna predstavnicima Junih Slavena u Monarhiji. Trumbi je predlagao Paiu da i srpska vlada prizna takav status Odboru i da zajedniki rade na vanjskopolitikom planu u skladu s Krfskom deklaracijom. No, do kraja rata to pitanje nije bilo rijeeno. Obje su strane zavretak rata doekale optereene nesporazumima, a novonastala situacija potkraj listopada i poetkom studenoga 1918. kao nedgodivo pitanje postavila je ujedinjenje. Slom Dvojne Monarhije. Drava Slovenaca Hrvata i Srba Ve potkraj 1917. i poetkom 1918. - unato vojnim uspjesima Centralnih sila - prilike u Austro- Ugarskoj Monarhiji sve vie su se pogoravale. Osjeao se ratni zamor ne samo u vojsci,nego jo vie u gospodarstvu. Opravdano se nasluivalo da Monarhija nee dugo izdrati. Bijeda stanovnitva bila je sve vea, a nesposobnost vlasti da upravljaju zemljom sve izrazitija.Nezadovoljstvo je posebno raslo u podredenim zemljama na jugu Monarhije. Socijalna gibanja i nezadovoljstvo postupno su zahvaali cijelu dravu, a na poetku 1918. nedisciplina i nemiri zahvatili su i kopnenu vojsku i mornaricu.Dezertiranje vojnika i odmetanje u umu (tzv zeleni kader) pojaali su opi rastroj i nestabilnost Monarhije. U takvoj situaciji, a osobito poslije Svibanjske deklaracije,rasla je politika aktivnost ne samo politikih stranaka, nego i raznih organizacija. Sve jae se istie zahtjev za ujedinjenje Hrvata, Slovenaca i Srba i za stvaranje zajednike drave. U takvom raspoloenju sazrijevala je i misao o povezivanju svih snaga koje prihvaaju takav program i o osnivanju organizacije koja e okupiti predstavnike stranaka i skupina opredijeljenih za zajedniku dravu. Zagreb je tada postao sreditem okupljanja (tzv: nacionalne koncentracije) i politike aktivnosti na Slavenskom Jugu.Veze politiara u zemlji s emigrantskom skupinom okupljenom u Jugoslavenskom odboru bile su prilino slabe.Ipak je Trumbi uspio (preko vicarske) uputiti u Zagreb poruku da politiari u domovini trebaju prijei s programa Svibanjske na program Krfske deklaracije, a to znai opredijeliti se za stvaranje zajednike drave sa Srbijom izvan Monarhije.Na elu akcije okupljanja bila je Starevieva stranka prava,koja je vrsto zastupala jugoslavenski program i uspostavila veze s Jugoslavenskim klubom i njegovim predsjednikom Korocem. Pribliavanje hrvatskih i slovenskih politiara zasnivalo se na ideji odcjepljenja od Habsburke Monarhije. Organizirana akcija politikog okupljanja zapoela je u sijenju 1918., a 2. i 3. oujka odran je u Zagrebu sastanak stranaka i skupina iz junoslavenskih zemalja Monarhije, na kojemu je prihvaena izjava, nazvana Zagrebaka rezolucija. Potpisnici rezolucije zahtijevaju >>narodnu nezavisnost i na demokratskim temeljima ureenu dravu Slovenaca, Hrvata i Srba. U toj se izjavi ne spominje ezlo habsburko-lotarinke kue ili okvir Monarhije kao u Svibanjskoj deklaraciji, niti se spominje teritorij budue drave, a ne spominje se ni ujedinjenje sa Srbijom i Cmom Gorom. Iz toga se vidi oprez njenih potpisnika u pitanju sjedinjenja junoslavenskih zemalja sa Srbijom, jer je rat jo trajao i otvoreno istupanje protiv habsburkog okvira moglo je izazvati represiju. No, nespominjanje okvira Monarhije oito je znailo pribliavanje politiara u zemlji konceptu Krfske deklaracije.Posljedice zagrebakog sastanka iskazale su se ve sredinom travnja 1918., kada su politiari sa slavenskog juga na poziv ekog narodnog saveza otili u Prag i sudjelovali na velikom manifestacijskom zboru. U zakljucima zbora isticalo se pravo potlaenih naroda Monarhije na samoodredenje. U delegaciji je bio i Stjepan Radi, koji je upravo u Pragu objavio naputanje austroslavizma i prihvaanje jugoslavenske zajednice kao okvira za rjeenje hrvatskog pitanja, dakako, uz uvjet potivanja ravnopravnosti naroda.Od poetka srpnja 1918. tekao je proces stvaranja regionalnih organizacija s programom jugoslavenskog jedinstva (u Splitu, Suaku, Ljubljani), a poetkom listopada dolo je i do osnivanja Narodnog vijea Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, kao sredinjeg nadstranakog tijela svih Junih Slavena u Monarhiji. Za predsjednika je izabran Anton Koroec, a za prvog potpredsjednika dr. Ante Paveli (stariji, nije identian s ustakim poglavnikom). Mjesto drugog

potpredsjednika privremeno je ostalo nepopunjeno: bilo je predvideno za predstavnika Hrvatsko-srpske koalicije. Naime, tada veinska stranka u Hrvatskom saboru - Hrvatsko-srpska koalicija nije sudjelovala na zagrebakom sastanku. Vodei oportunistiku politiku, Koalicija je ostala izvan procesa nacionalne koncentracije sve do osnivanja Narodnog vijea. Pridruujui se Vijeu, njezin voda Svetozar Pribievi zauzeo je tada (polovicom listopada) mjesto drugog potpredsjednika. Trenutak ulaska Koalicije u zajedniko predstavniko tijelo Junih Slavena u Monarhiji Pribievi je smiljeno odabrao, jer je sudbina Dvojne Monarhije tada ve bila zapeaena. Kako je njegova stranka - Hrvatsko-srpska koalicija - bila najjaa stranka u Hrvatskom saboru, ubrzo je dobila prevagu u Narodnom vijeu, a Pribievi postaje njegova glavna politika figura. Pribievieva politika mo nije se zasnivala samo na brojanoj premoi Koalicije u Vijeu, ve i na osobinama njegove linosti.Formula je njegove politike bila: ostati na vlasti bez obzira na cijenu i na taj nain sauvati poziciju da se odluuje u trenucima zavretka rata. Kad je Pribievi procijenio da je slom Monarhije ve posve blizu,prikljuio se onim snagama koje su mnogo dulje radile na jugoslavenskom okupljanju. Mada je postao drugi potpredsjednik Narodnog vijea, i veina i mo preli su tada u njegove ruke, to je bilo fatalno za budua zbivanja, posebno za Hrvatsku.Narodno je vijee 19. listopada 1918. objavilo da preuzima vodenje narodne politike za sve junoslavenske zemlje u Monarhiji. Deset dana kasnije- 29. listopada 1918. - na sjednici Hrvatskog sabora prihvaen je zakljuak o raskidu svih dravopravnih veza hrvatskih zemalja s Austro-Ugarskom i o proglaenju Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s Rijekom nezavisnom dravom, koja s ostalim jugoslavenskim zemljama, do tada pod austrougarskom vlau, stupa u zajedniku Dravu Slovenaca, Hrvata i Srba, kojoj je na elu Narodno vijea Predsjednik Vijea Koroec nije se tada nalazio u zemlji; prije nekoliko dana otputovao je u vicarsku s namjerom da stupi u vezu s emigrantskom skupinom. Drava Slovenaca, Hrvata i Srba obuhvaala je sve junoslavenske zemlje u bivoj Monarhiji i od svih initelja, koji su sudjelovali u njezinu nastajanju, shvaena je kao provizorij do konanog formiranja jugoslavenske zajednice, tj. do ujedinjenja sa Srbijom i Cmom Gorom. Kako je Koroec bio u inozemstvu, a prvi potpredsjednik Vijea Paveli nedovoljno poduzetan, odluni,autoritativni i beskrupulozni Pribievi postao je kljuna osoba Drave Slovenaca, Hrvata i Srba.Njegovo uspostavljanje veza s regentom Aleksandrom, Vrhovnom komandom srpske vojske i lanovima srpske vlade u Beogradu imalo je posebno znaenje u zbivanjima koja su uslijedila.injenica da se Austro-Ugarska Monarhija raspala i da se pojavila Drava Slovenaca, Hrvata i Srba stvorila je novu situaciju u procesu stvaranja jugoslavenske drave. Naime, sada su postojale dvije drave koje su se htjele povezati. Nova drava, nastala na teritoriju bive Monarhije, predstavila se Antanti notom od 31. listopada 1918. U njoj je izraena i elja da se ujedini sa Srbijom i Crnom Gorom. Jugoslavenski odbor u enevi zastupao je njene interese u inozemstvu. Medutim, saveznici joj nisu udijelili priznanje (kao to su to uinili ehoslovakoj). To je omoguilo ltaliji da u trenutku vojnog sloma i primirja s Austro-Ugarskom (koja tada vie nije ni postojala) zaposjedne sve krajeve obeane joj Londonskim ugovorom. Narodno vijee u Zagreb bilo je razoarano postupcima Antante, posebice stoga to mlada drava nije imala snaga da se odupre talijanskim okupacijskim snagama, niti je mogla obuzdati nerede i pljake zelenog kadra i raznih vojski koje su se povlaile preko njezina teritorija, kao ni socijalni bunt ratom ispaenog stanovnitva. Prvi pokuaj povezivanja Drave Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom izvren je na konferenciji elnika Narodnog vijea (Koroec), Jugoslavenskog odbora (Trumbi) i srpske vlade (Pai) odranoj u enevi od 6. do 9. studenoga 1918. Tijekom pregovora stizale su poruke zapadnih dravnika sa sugestijama za zajedniki istup. Tada je Pai, nakon dugog oklijevanja, pristao da saveznikim vladama uputi notu kojom ih obavjetava da srpska vlada priznaje Dravu Slovenaca,Hrvata i Srba. Konferencija je zavrila potpisivanjem dokumenta poznatog pod nazivom enevska deklaracija. Njome je zasnovana jugoslavenska drava.Dogovoreno je formiranje zajednike vlade od jednakog broja predstavnika Narodnog vijea i srpske vlade,iji e upravni sustavi i dalje djelovati na svojim podrujima do Konstituante. To je, zapravo, znailo uspostavljanje potpune ravnopravnosti dvaju dijelova nove drave i dvojnog suvereniteta, ime se stvarno sprjeavala uspostava srpske hegemonije.Ali, Pai se nije mogao pomiriti s injenicom da e Srbi u novoj dravi biti izjednaeni s ostalim narodima, pa je ubrzo opozvao svoj potpis sa enevske deklaracije. Time je dogovor bio poniten, a rad na stvaranju zajednike drave prenosio se u zemlju, gdje su se trebali dogovoriti Narodno vijee i srpska vlada. Kada se inilo da je Paieva koncepcija o vodeoj ulozi Srbije potisnuta, on ju je ponovno osnaio.Zbog teke situacije u zemljama koje su se oslobodile austrougarske vlasti, ujedinjenje sa Srbijom nametalo se kao rjeenje koje treba to prije ostvariti. Velikosrpski krugovi u Beogradu procijenili su da im je Pribievi, koji je potpuno dominirao u Narodnom vijeu u Zagrebu, povoljniji partner za dogovaran od Jugoslavenskog odbora i Trumbia, pa taj element nije smio ostati neiskoriten. Sam je Pribievi zagovarao to bre povezivanje Drave Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom, pa je -obavijeten o anuliranju enevske deklaracije - preuzeo inicijativu za provodenje ujedinjenja.Nakon uspostavljanja veze s regentom Aleksandrom, Vrhovnom komandom srpske vojske i lanovima srpske vlade (koji su u meduvremenu ve pristigli u Beograd),

Pribievi je u srpsku prijestolnicu uputio delegaciju Narodnog vijea, u kojoj je bio i njegov brat Valerijan. Zadatak je delegacije bio da tamonji politiki vrh izvijesti o situaciji u Zagrebu i Dravi Slovenaca, Hrvata i Srba.Kako je ope stanje u Dravi Slovenaca, Hrvata i Srba bilo prilino teko, proglaena je opa mobilizacija. No, na pozive se gotovo nitko nije odazvao, pa Narodno vijee nije imalo na raspolaganju nikakvu oruanu silu. Zato je vlada Narodnog vijea od srpske Vrhovne komande zatraila da na teritorij Drave Slovenaca, Hrvata i Srba poalje jedinice srpske vojske, to je Vrhovna komanda odobrila. Tako je sredinom studenoga 1918. i u Zagreb stigao jedan srpski bataljun. Na sjednici Sredinjeg odbora Narodnog vijea 23. i 24. studenoga 1918. raspravljalo se o bezodvlanoj provedbi ujedinjenja, pa je zakljueno da se u Beograd uputi delegacija od 28 lanova.Prihvaena je i pismena uputa (tzv. Naputak) za delegaciju.Svetozar Pribievi je uspio iznuditi brzi odlazak delegacije Narodnog vijea u Beograd, pa se bez temeljite rasprave i formuliranja vrstih gledita o bitnim pitanjima stvaranja i ustrojavanja nove drave pristupilo inu ujedinjenja. Protiv zakljuka o odlasku delegacije Narodnog vijea u Beograd glasovao je samo Stjepan Radi. Sudjelujui u prethodnoj raspravi, on je izrekao svoj poznati govor upozorenja, traei da se ne zakljuuje nikakav dogovor o ujedinjenju prije nego se utvrdi poloaj Hrvatske u novoj dravi. Zamjerao je vijenicima toliku urbu i upozoravao ih da ne srljaju kao guske u maglu MONARHISTIKA JUGOSLAVIJA KRALjEVINA SRBA, HRVATA I SLOVENACA Uoi proglaenja ujedinjenja Nema dvojbe da je tek promjena stava saveznikih sila prema budunosti Austro-Ugarske, odnosno njihovo prihvaanje da se Dvojna Monarhija rasformira, omoguila pojavu jugoslavenske drave i bitno utjecala na poslijeratno iscrtavanje politike karte balkanskog prostora. Snage koje su cijelo vrijeme rata radile na stvaranju zajednike drave tek su tada mogle raunati na uspjean zavretak svojih napora. Volja velikih saveznika iskazana je i porukom njihovih vodeih dravnika sudionicima konferencije u enevi, kojom sugeriraju zajedniki istup, to je oito potvrivalo njihovo pristajanje na formiranje jugoslavenske drave, a to se uklapalo u novi geostrateki raspored snaga na europskom kontinentu, kojega su saveznike sile pripremale. Medutim, sam postupak ujedinjenja preputen je elnim ljudima dviju strana - Drave Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Srbije. Svaka je od njih zavrnim inom ujedinjenja nastojala osigurati put za ostvarenje svoje koncepcije i za zadovoljenje svojih interesa. Pri tome se ne moe osporiti da su zapadne sile bile sklonije srbijanskoj strani kao svom savezniku u ratu, dok je druga strana dolazila iz neprijateljskog tabora. Utoliko je srbijanska strana bila u povoljnijem poloaju, iako joj je i situacija u samom Narodnom vijeu oito ila u prilog.Kako se u Beogradu doivljavala vlastita pozicija i po tome uloga u procesu ujedinjavanja, pokazala je nastupna izjava pukovnika Duana T. Simovia, koji je 13. studenoga 1918. stigao u Zagreb kao opunomoenik srpske Vrhovne komande pri Narodnom vijeu.On je prilikom predstavljanja lanovima Narodnog vijea na prilino neuvijen nain dao do znanja to misli o Dravi Slovenaca, Hrvata i Srba i eventualnim njenim granicama prema Srbiji, ako ne bi dolo do ujedinjenja. Naglasio je da Srbija, koja je dala jedan i pol milijuna rtava, i nakon etverogodinjih ratnih patnji za oslobodenje svoje istokrvne brae preko Dunava, Save i Drine, ne moe dopustiti da se na njenim granicama formira neka nova drava koja bi u svoj sastav uzela njene sunarodnjake. Zatim je oznaio podruja koja Srbiji pripadaju po pravu oruja (tu je ukljuio Srijem, dio Slavonije, Bosnu i Hercegovinu i Dalmaciju do rta Planke), pa je izjavio da se izvan te teritorije moete opredjeljivati po volji: da idete sa Srbijom ili da formirate zasebnu dravu.Simovieva je izjava izreena nakon to je propao pokuaj u enevi da se formira jugoslavenska drava. Pri tome valja napomenuti da je izjava upuena politiarima koji su ipak bili opredijeljeni za jugoslavensko ujedinjenje, pa se mora zakljuiti da se radilo i o obliku pritiska za ubrzanje ujedinjenja, ali u smislu velikosrpskom. Ono se mora provesti to prije, svakako prije povratka Trumbia i Koroca u zemlju, kako bi se sprijeio njihov mogui utjecaj. U tome se srbijanska strana mogla potpuno osloniti na Svetozara Pribievia koji je u tim danima sve vidljivije preuzimao politiko odluivanje u svoje ruke, a ija se politika tada potpuno podudarala s politikom srpske vlade.Pribievi kao Srbin iz krajeva koji su do tada bili pod austrougarskom vlau vidio je budunost austrougarskih Srba jedino u vrstom povezivanju s Kraljevinom Srbijom, to je opet posve odgovaralo ciljevima i interesima velikosrpskih vladajuih krugova. Uspostavljanjem veze sa srpskom Vrhovnom komandom i regentom Aleksandrom, Pribievi je usmjerio Narodno vijee prema koncepciji ujedinjenja koji su zastupali velikosrpski vrhovi. Svi lanovi Narodnog vijea bili su proeti uvjerenjem o potrebi stvaranja jedne zajednike junoslavenske drave, ali je meu njima ipak postojala razlika u stajalitima o nainu ostvarenja toga cilja. Da su u veini ipak prihvatili Pribievievo vodstvo, dakako, neupueni u njegove skrivene nakane, razlog valja traiti u vanjskopolitikom i unutarnjopolitikom poloaju Drave

Slovenaca, Hrvata i Srba, ali i u nepoznavanju metoda politike borbe u Srbiji, kao i u pretjeranom idealizmu u shvaanju i tumaenju narodnog jedinstva u buduoj dravi. Sam Pribievi zastupao je ideju dogmatskog narodnog jedinstva i protivio se svakom rjeenju koje bi uvalo povijesne i nacionalne posebnosti Hrvata. On se odluno protivio i ujedinjenju na temelju dualizma, kako je to dolo do izraaja u enevskoj deklaraciji. Dualistika koncepcija nove drave za Pribievia je predstavljala pokuaj stvaranja fronte prema Srbiji, a on je upravo htio to vre povezivanje sa Srbijom. Potkraj studenoga 1918. dolo je do promjena u poloaju Vojvodine i Crne Gore. Kao junoslavenska zemlja iz ugarskog dijela Monarhije Vojvodina je ula u sastav Drave Slovenaca, Hrvata i Srba. Na poetku je postojala suradnja Hrvata i Srba na tom podruju. No, prilike su se promijenile poslije ulaska srpske vojske u Vojvodinu - do demarkacijske linije utvrene primirjem izmedu Antante i nove vlade nezavisne Maarske. Dana 9. studenoga srpska je vojska ula i u Novi Sad i tada zapoinje akcija vojvoanskih Srba za prikljuenje Srbiji. Politike su se snage podvojile: prvu su skupinu inili Hrvati i dio Srba koji su traili da se ujedinjenje provede u suradnji s Narodnim vijeem u Zagrebu; druga je skupina okupljala Srbe koji su bili za izravno ujedinjenje sa Srbijom (u tome su imali podrku Paieve vlade i Pribievieve grupe u Narodnom vijeu). Na Velikoj narodnoj skuptini, odranoj u Novom Sadu 25. studenoga 1918., dominirala je srpska grupacija (od 755 delegata bilo je 578 Srba, 89 Hrvata, 62 Slovaka, 21 Rusin, 6 Nijemaca i 1 Madar). Skuptina je prihvatila zakljuak da se Vojvodina odmah - ne ekajui odluku Narodnog vijea u Zagrebu - ujedini izravno s Kraljevinom Srbijom.Kada je Crna Gora poetkom 1916. bila zaposjednuta od austrougarske vojske, kralj Nikola i crnogorska vlada napustili su zemlju i sklonuli se u Francusku. U emigraciji su se iskazale razlike u gleditima o budunosti Crne Gore poslije zavretka rata. Jedna je struja traila hitno i neodgodivo pripojenje Srbiji.Druga se zalagala za ponovnu uspostavu Crne Gore kao samostalne drave koja e u ujedinjenoj dravi ouvati svoju individualnost. Potkraj listopada 1918. u Cmu Goru su ule jedinice srpske vojske, to je ilo u prilog prvoj (prosrpskoj) struji, tada nazvanoj bjelai, po bijelom papiru na kojem su tiskali svoje propagandne materijale. Njihovi protivnici - federalisti - nazvani su zelenai, po zelenom papiru svojih proglasa. Na Velikoj narodnoj skuptini, odranoj u Podgorici 26. Studenoga 1918. bjelai su osigurali veinu, pa je Skuptina donijela zakljuak o detronizaciji crnogorske dinastije i pripajanju Crne Gore Srbiji. Prvodecembarski akt Delegaciju Narodnog vijea, koja je otputovala u Beograd, predvodili su potpredsjednici Ante Paveli i Svetozar Pribievi. Predsjednik Vijea Anton Koroec jo je bio u inozemstvu. Po dolasku u Beograd, Pribievi je posjetio regenta Aleksandra (bio je to njihov prvi neposredni susret). Tom je prilikom regent izrazio elju da se ceremonija ujedinjenja ubrza. Oito je elio da ujedinjenje provede sam, bez Paia, koji je takoder jo bio izvan zemlje. To je odgovarala i Pribieviu, pa je u tom smjeru vrio pritisak na delegate Narodnog vijea. Delegacija je izabrala odbor petorice, koji je trebao izraditi tekst Adrese, kojom e se predstavnici Narodnog vijea obratiti regentu. U raspravi o tom tekstu izbio je spor izmedu Pavelia i Pribievia. Naime, Paveli je traio da se u Adresi i odgovoru regenta naglasi potivanje dravopravnih individualiteta s njihovim granicama i autonomnim pravima te da se naznai odnos tih pokrajina prema sredinjoj dravnoj vlasti. Pribievi se usprotivio Pavelievim prijedlozima te je traio da se najprije izvri ujedinjenje Drave Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom (kojoj su se ve prikljuile Vojvodina i Crna Gora), a da se o svemu ostalom odluuje poslije. Paveli se pozivao na Naputak Narodnog vijea, ali je Pribievi tvrdio da naputak sadri samo elje, a ne i zahtjeve. Pribievi je svakako nastojao iskljuiti sve to je zadiralo u centralistiko ureenje budue drave. Najzad je ipak prihvaen kompromisni tekst u kojemu su se nalazile samo neke ideje iskazane u Naputku. Na Pavelievu popustljivost utjecao je i upravo prispjeli brzojav Jugoslavenskog odbora, u kojem se navodilo da zbog tekog meunarodnog poloaja Drave Slovenaca, Hrvata i Srba ujedinjenje treba pouriti. Pribievi je bio svjestan svog uspjeha u sprjeavanju unoenja bilo kakvih formulacija u Adresu, koje bi upuivale na potrebu potivanja nacionalnih povijesnih individualiteta. Dana 1. prosinca 1918. regent je Aleksandar u svojoj rezidenciji primio delegaciju Narodnog vijea i tom prilikom je Ante Paveli proitao pripremljenu Adresu. U svom odgovoru regent je prihvatio molbu delegacije da udrui Dravu Slovenaca, Hrvata i Srba s kraljevinom Srbijom, pa je proglasio njihovo ujedinjenje u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.Ve su suvremenici tvrdili da je prvoprosinaki akt jednostrani dokument, jer je najprije proitana Adresa Narodnog vijea, a onda je regent Aleksandar proklamirao dravno ujedinjenje. Dakle, nije rije o dokumentu koji potpisuju predstavnici dviju drava koje se ujedinjuju, ve o odluci regenta. S obzirom na delegaciju Narodnog vijea, potrebno je uoiti da izmedu Adrese i Naputka Sredinjeg odbora Narodnog vijea postoje velike razlike. U Naputku je, dodue, predloen monarhijski oblik vladavine, ali i decentralistiko unutarnje uredenje. Osobito je istaknuto znaenje Ustavotvome skuptine, koja treba odluiti o temeljnim dravnim pitanjima. Adresa pak govori o jedinstvenoj dravi<< s monarhijskim oblikom vladavine. I regentova proklamacija navodi formulaciju

jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, ne spominjui nikakvo provizomo stanje do Konstituante, ime se utire put centralistikom ureenju drave.to se Hrvatske tie, ona je prvoprosinakim aktom izgubila svoj povijesni identitet. Razvoj politikih prilika u novonastaloj dravi ubrzo je pokazao da je zaboravljen ak i kompromisni tekst Adrese, koju je Ante Paveli 1. prosinca 1918. proitao pred. regentom Aleksandrom. Poslije godinu dana, Svetozar Pribievi nazvao je Adresu manifestacijom za strani svijet. Dinastija Karaorevia U vrijeme stvaranja jugoslavenske drave na srpskom prijestolju bila je dinastija Karaorevia. U Krfskoj deklaraciji dogovoreno je da e budua zajednika drava biti monarhija, a da e vladar biti iz te dinastije. lanovi Jugoslavenskog odbora to su rjeenje prihvatili bez prigovora: srpska vladajua kua u njihovim je predodbama na neki nain simbolizirala buduu zajednicu. Inae, u novijoj srpskoj povijesti na vladarskom prijestolju izmjenjivale su se dvije dinastije: Karaorevii i Obrenovii.Njihove smjene bile su esto praene krvavim obraunima. Osniva dinastije Karaorevia bio je orde Petrovi (Crni orde Karaore), voa (vod) prvog srpskog ustanka na poetku 19. stoljea. U mladosti se - pored hajduije - bavio i stoarskom (uglavnom svinjarskom) trgovinom. Nakon sjee knezova u Beogradskom paaluku (1804) poeo je organizirati ustanak, te je izabran za ustanikog voda. Nakon sloma ustanka (1813) prelazi u Austriju. Po izbijanju drugog srpskog ustanka Karaore se vraa u Srbiju, ali je uskoro (1817) po nalogu Miloa Obrenovia (koji je predvodio drugi ustanak) ubijen.Sin Karaora Aleksandar Karaorevi (18061885) izabran je za kneza autonomne Kneevine Srbije 1842., kada su ustavobranitelji potjerali Obrenovie. U prvim godinama svoje vlade suradivao je s ustavobraniteljima, koji su ga i doveli na vlast. U njegovo vrijeme formuliran je program irenja Srbije (Garaaninovo Naertanije). S vremenom Aleksandar se poeo razilaziti s ustavobraniteljima, pa su uestala sukobljavanja zavrila njegovim uklanjanjem i povratkom Obrenovia na kneevski prijesto.Nova smjena dinastija izvrena je Svibanjskim prevratom 1903., kada je oficirska zavjerenika grupa ubila kralja Aleksandra Obrenovia i na kraljevski prijesto ustoliila Petra I. Karaorevia (1844-1921), sina Aleksandrova i unuka voda Karaora. Smjena na prijestolju bila je popraena uvodenjem parlamentarnog sustava u Srbiji. Razvoj vanjskopolitikih prilika vodio je tada Srbiju u sve vee tekoe (Carinski rat.aneksijska kriza). No, u Balkanskim ratovima Srbija je znatno proirila svoj teritorij prema jugu (zaposjedanje Vardarske Makedonije). Vojni porazi u prvom svjetskom ratu i austrougarska okupacija Srbije natjerali su kralja Petra i srpsku vladu u izbjeglitvo na otok Krf. Poseban politiki problem Srbije bio je utjecaj Crne ruke (drugi naziv za tajnu oficirsku organizaciju Ujedinjenje ili smrt), koja je teila za prevlau vojnih nad civilnim vlastima. Pod pritiskom krugova iz Crne ruke, Petar I. je 1914. udaljen s vlasti, a njegovo uklanjanje obrazloeno je boleu i nemogunou obnaanja vladarskih dunosti. Kraljevska vlast tada je prenesena na regenta Aleksandra, drugog sina kralja Petra, poto je njegov prvi sin orde prisiljen da se odrekne prijestolja, pa je tako zaobien u nasljednom redu.Petar I. nominalno je postao kralj novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali je stvarni vladar bio regent Aleksandar koji kraljevsku titulu dobiva tek nakon oeve smrti 16. kolovoza 1921.Aleksandar I. Karaorevi (1888-1934) kolovao se u Petrogradu u carskoj Rusiji. Tamo je stekao vojno obrazovanje, pa je u prvom svjetskom ratu bio vrhovni zapovjednik srpske vojske. Njegov vojniki odgoj i manire dolazili su do izraaja u politici, u kojoj se vladao kao onaj koji odluuje,nareduje i namee svoja rjeenja. Politiki je bio orijentiran izrazito velikosrpski i imao je uvijek veliku ulogu u provodenju velikosrpske politike. Takva politika opredijeljenost kralja Aleksandra bila je kombinirana s autokratskim osobinama njegove linosti. Jaku je podrku imao u Generaltabu srpske vojske (kasnije vojske Kraljevine SHS) i Srpske pravoslavne crkve. Imao je vanu ulogu u vanjskoj politici drave u kojoj se preteno oslanjao na Francusku.Pitanje monarhije i dinastije Karadordevia bilo je rijeeno prije osnivanja jugoslavenske drave, pa je u trenutku proglaenja ujedinjenja regent Aleksandar i mogao imati tako krupnu ulogu. Politiki imbenici u Srbiji smatrali su da je jugoslavensko ujedinjenje ostvareno ponajvie zahvaljujui naporima Srbije i da ta injenica Srbiji daje pravo da na elo ujedinjene drave postavi srpsku dinastiju Karaorevia. Prvoprosinakim aktom ustanovljena je vlast monarha kao - u tom trenutku - jedina dravna vlast na itavom dravnom ozemlju. Kako je do stvaranja jugoslavenske drave dinastija Karadordevia bila vladarska kua srpske drave, ona je i u novoj dravi predstavljala izvor moi srpskih vodeih krugova. Po tome je ona postala smetnja za postizanje odgovarajueg utjecaja u vlasti predstavnika nesrpskih naroda u novoj dravi i ozbiljna prepreka za ostvarenje nacionalne ravnopravnosti. Srpski kralj i dvor postali su bitan imbenik politikog ivota jugoslavenske drave i sredstvo za dominaciju Srbije. Prva vlada i prva politika kriza Nakon prvoprosinake proklamacije trebalo je sastaviti prvu zajedniku vladu nove drave. Pregovori,

koji su se tada vodili izmedu predstavnika Drave Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Srbije potvrdili su da medu njima postoje ozbiljne suprotnosti Najprije se raspravljalo o osobi koja e biti predsjednik zajednike vlade. Predloeno je da to budevneutralna, izvanstranaka linost, ali je veina s jedne i druge strane smatrala da to mjesto pripada Nikoli Paiu koji je za vrijeme rata vodio Srbiju. Kao potpredsjednik vlade jednoglasno je prihvaen Anton Koroec. Kada se prelo na podjelu ministarskih resora, brzo se pokazalo da se dogovor nee lako postii. Buma rasprava vodila se o mjestu ministra vanjskih poslova.Bilo je vie prijedloga, ali je na kraju usvojeno da to bude Ante Trumbi. On je bio najprikladnija linost, jer je najbolje poznavao prilike u Istri i Dalmaciji, a upravo je predstojala borba za njihovo spaavanje od talijanskih pretenzija.Duga se rasprava vodila i o ministru unutarnjih poslova. Predstavnici srbijanske opozicije predlagali su Marka Trifkovia, dok su delegati Narodnog vijea istaknuli kandidaturu Svetozara Pribievia,koja je na kraju i prihvaena. Dogovor o podjeli ostalih resora bio je jo laki. Ipak su pregovori potrajali do 15. prosinca, kada je popis prve vlade podnesen regentu Aleksandru na odobrenje i potpis. No on je odluno odbio prihvatiti Paia kao efa vlade i tako je izazvao prvu politiku krizu u tek stvorenoj dravi. Regent je obrazloio da ne moe prihvatiti Paia jer je on (Pai) neistinito uvlaio kraljevo ime u raspravu o opozivu enevske deklaracije. Zapravo, regent je htio ukloniti Paia kako bi sam lake utjecao na vladu. Na popisu lanova vlade Pai je zamijenjen Stojanom Protiem, koji je tako postao prvi predsjednik zajednike vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.Ostali su predloeni ministri prihvaeni, a Pai je imenovan za efa delegacije Kraljevine SHS na Mirovnoj konferenciji koja je u sijenju 1919 godine trebala poeti u Parizu. MEUNARODNO PRIZNANJE I GRANICE NOVE DRAVE Priznanje Nakon proglaenja ujedinjenja, nova drava Kraljevina SHS trebala je dobiti medunarodno priznanje. Naime, Srbija i Crna Gora bile su do tada nezavisne drave i subjekti medunarodnog prava.Kraljevina SHS, nastala povezivanjem dijelova dotadanje Habsburke Monarhije sa Srbijom i Cmom Gorom taj je status trebala tek dobiti. Medunarodno priznanje Srbije i Crne Gore nije se prvoprosinakim aktom automatski utrnulo, niti se protegnulo na novostvorenu dravu. Kako se pripremala Mirovna konferencija, priznanje je za Kraljevinu SHS bilo veoma vano, jer pojava nepriznate drave mogla je znatno umanjiti njezine izglede u borbi za ugroene teritorije.Zbog toga je Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine SHS potkraj prosinca 1918. notom obavijestilo poslanstva Francuske, Velike Britanije, SAD, Rusije, Italije, Grke i Belgije da je osnovana prva zajednika vlada nove drave i navelo njezin sastav. Ubrzo se, meutim, pokazalo da pitanje medunarodnog priznanja Kraljevine SHS nee biti ni lako ni brzo rijeeno. Naime, zapadne sile - unato injenici da se nova drava pojavila njihovom voljom i pristankom - imale su razloga da ne ure s njenim priznanjem. Srpski poslanik u Londonu javljao je da je na dostavljenu notu dobio samo usmeni odgovor: da je pitanje priznanja Kraljevine SHS u nadlenosti Mirovne konferencije te da bi moglo biti tekoa ukoliko se u meduvremenu ne stabilizira stanje u zemlji. I Francuska nije bila spremna dati priznanje novoj dravi, ali je - za razliku od Britanije - navela stvarni razlog svoje suzdranosti: obziri prema saveznici Italiji.Francuska e priznati Kraljevinu SHS, ako to istodobno uine i britanska, i amerika, i talijanska vlada. Poetkom sijenja 1919. - slijedei London i Rim - i Pariz se izjasnio da pitanje medunarodnog priznanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca treba rijeiti na Mirovnoj konferenciji.Kad je sredinom sijenja 1919. zapoeo pripremni sastanak za Mirovnu konferenciju unato stvarnom postojanju Kraljevine SHS - pokazalo se da za velike sile postoje samo Kraljevina Srbija i Kraljevina Crna Gora. U prvi je plan izbilo pitanje Cme Gore. Francuski ministar vanjskih poslova priopio je da je njegova vlada primila obavijest o ujedinjenju Cme Gore sa Srbijom u jedinstvenu jugoslavensku dravu, pa je to pokrenulo raspravu koja je pokazala da saveznici nisu skloni priznati to ujedinjenje, a s obzirom na nain na koji je ono provedeno. Postavilo se i pitanje zato Crna Gora na Konferenciji nema svoju zasebnu delegaciju. Ameriki predsjednik Wilson bio je jako sklon bivem crnogorskom kralju Nikoli i izjasnio se za samostalan nastup Crne Gore, odnosno njezine delegacije. No, tada se otvorilo pitanje tko e imenovati predstavnike Crne Gore.Tako je i crnogorsko pitanje zakompliciralo priznanje Kraljevine SHS i njezino predstavljanje na Konferenciji, to je neugodno djelovalo na jugoslavensku delegaciju. Ipak, najvee smetnje priznanju Kraljevine SHS inila je Italija, prvo, zbog Crne Gore, a drugo, jo vie, zbog realizacije saveznikih obveza iz Londonskog ugovora. U takvoj situaciji srpski lanovi jugoslavenske delegacije (Pai,Vesni) smatrali su da nije poeljno (upravo zbog Crne Gore) voditi dalju diskusiju o priznanju, ve da treba priekati da se situacija malo smiri. Tako se dogodilo da su na prvom plenarnom sastanku Mirovne konferencije (18. sijenja 1919.) Pai, Trumbi i Vesni prisustvovali kao delegati Srbije.Crna Gora je imala svoje mjesto, ali je ono ostalo prazno.Trumbi je pokuao postii priznanje Kraljevine SHS na drugi nain. Kao ministar vanjskih poslova nove drave uputio je priopenje o preuzimanju resora ministarskim kolegama (ministrima vanjskih poslova Francuske, Velike Britanije, SAD, Italije, Belgije, panjolske, Portugala,Norveke, Danske, vedske, Nizozemske, vicarske, Grke,

Poljske, ehoslovake, Poljske, Japana i kardinalu-tajniku Vatikana), u nadi da e njihovim odgovorima iznuditi priznanje. Ali, to mu nije uspjelo. Odgovor je dobio samo od norvekog ministra, pa je tako Kraljevina SHS prvo priznanje i dobila od Norveke. Zatim su to uradile Sjedinjene Drave, i to poslije razgovora Trumbia s amerikim tajnikom za vanjske poslove Robertom Lansingom. Po dobrenju predsjednika Wilsona, Lansing je 7. veljae 1919 u Parizu objavio izjavu kojom vlada SAD pozdravlja jugoslavensko ujedinjenje, a sljedeeg dana predstavnik amerike vlade u Washingtonu slubeno je obavijestio srpsko poslanstvo da ga vlada SAD priznaje kao poslanstvo Kraljevine SHS. Zatim su slijedila priznanja Grke i vicarske, te ehoslovake koja je priznala Kraljevinu SHS i prva u Beograd uputila svog izvanrednog poslanika i opunomoenog ministra. Medutim, Velika Britanija i Francuska nisu slijedile SAD, ve su i dalje ignorirale postojanje Kraljevine SHS, iz obzira prema Italiji koja je s novom dravom tek trebala rijeiti teritorijalne sporove proizile iz Londonskog ugovora.Velika Britanija i Francuska bile su kljune drave u davanju garancija Italiji da e dobiti dijelove istonojadranske obale i u oekivanju graninog raspleta nisu urile s priznanjem. Tu obzirnost prema Italiji priznao je i francuski predsjednik vlade Georges Clemenceau, kada se potkraj travnja sastalo Vijee etvorice.On je upozorio da priznanje Kraljevine SHS oteava odnose s talijanskom stranom.Tako je pitanje priznanja nove drave od dviju glavnih europskih sila ostajalo i dalje otvoreno. Ono se aktualiziralo kada se poeo pribliavati trenutak potpisivanja mirovnog ugovora s Njemakom. Naime, postavilo se pitanje potpisa na tom ugovoru: potpisuje li ga predstavnik Srbije ili Kraljevine SHS.Trumbi je odbijao da ga potpie u ime Srbije, jer bi to znailo da priznaje da je junoslavenske zemlje iz bive Austro-Ugarske anektirala Srbija. Kada su zapoeli zavrni pregovori s Nijemcima i kad je na red dolo ovjeravanje punomoja delegata Kraljevine SHS, strunjaci su potvrdili da prihvaanje punomoja znai i priznanje nove drave i da nikakva nova izjava vie nije potrebna. No, na priznanje se ipak jo ekalo. U nacrtu mirovnog ugovora s Njemakom naveden je i naziv nove drave. A kada su Pai, Trumbi i Vesni u ime Kraljevine SHS potpisali mirovni ugovor s Njemakom, poela su stizati i pojedinana priznanja od pojedinih vlada saveznikih, neutralnih i dotad neprijateljskih.Velika Britanija i Francuska uradile su to i neto prije potpisivanja mira s Njemakom. Italija se pridruila medunarodnom priznanju Kraljevine SHS tek 13. studenoga 1920. - potpisom Rapallskog ugovora. Utvrivanje granica Stvaranjem nove drave stvoren je novi prostor kojega je trebalo odijeliti od susjednih drava, tj.utvrditi mu granice. Dravni teritorij Kraljevine SHS u trenutku ujedinjenja bio je, zapravo, provizorij kojega je konano trebalo tek odrediti sklapanjem mirovnih ugovora. Razgranienje nije bilo podjednako sloeno sa svim susjedima, ali - osim granice prema Grkoj - gotovo sve su o ostale granice manje ili vie bile sporne. Ti granini sporovi rjeavali su se tijekom rada Mirovne konferencije.Jugoslavensko izaslanstvo na Mirovnoj konferenciji bilo je sastavljeno od izaslanika razliitih politikih uvjerenja i politike prolosti i nije imalo vremena da se prije poetka Konferencije temeljito pripremi. Ipak, taj se nedostatak nadoknadivao time to je svaki pojedini izaslanik dobro poznavao podruje svoje ue domovine. Tako je npr. Pai temeljito poznavao problematiku Srbije i krajeva na istoku i jugu drave, Trumbi je najvie znao o krajevima koji su bili ugroeni od talijanskih pretenzija, dok su olger i Ribar bili eksperti za slovensko pitanje, posebice za odnose s Austrijom.Uz glavnu delegaciju, bila su formirana i pomona tijela - sekcije, sastavljene od strunjaka koji su delegate opskrbljivali podacima za argumentiranje pojedinih jugoslavenskih stajalita ili potraivanja.Kako je delegacija stigla u Pariz bez pripremljenog plana o teritorijalnim potraivanjima Kraljevine SHS, tek je tamo izraen memorandum o granicama i onim teritorijima koje nova drava trai (sastavio ga je general Pei). Najvee tekoe predvidale su se prema Italiji i Rumunjskoj, jer su obje bile u taboru sila pobjednica, a tijekom rata su imale sklopljene tajne ugovore u kojima im se obeava odstupanje junoslavenskih teritorija. General Pei na priloenoj je karti iscrtao granice nove drave. Kao vojnik pridravao se prvenstveno stratekih kriterija, bez obzira na proklamirana etnika naela, pa i povijesne i politike razloge. To je izazvalo raspravu unutar samog izaslanstva.Trumbi i Smodlaka, zastupajui etniko naelo, tvrdili su da primjena stratekog naela moe biti opasna u pregovorima s Italijom. Pai je pak tvrdio da politiku granicu nije mogue povui striktno etnografski, jer su narodi u graninim podrujima toliko pomijeani da ih je nemogue pravedno razgraniiti. Ipak je pristao da se izvri korektura Peieva prijedloga, ukoliko se pokae da on mjestimino kri etniko naelo. Pozvani su u pomo i strunjaci (prof. Jovan Cviji), kako bi se pronali najbolji argumenti za opravdavanje jugoslavenskih zahtjeva. U raspravama za zakljuenje mira s Bugarskom jugoslavenska je delegacija isticala injenicu da je Bugarska vodila osvajaki rat i s AustroUgarskom podijelila Srbiju. Zbog toga je traila znatne ispravke granica u istonoj Srbiji i Makedoniji iz stratekih razloga. Na kraju rasprave prihvaen je zakljuak da Bugarska Kraljevini SHS odstupi samo teritorij u podruju Strumice u Makedoniji, a prema Srbiji gradove Caribrod i Bosiljgrad sa irom okolicom, te podruje istono od Timoka. Mirovni ugovor s Bugarskom potpisan je u Neuillyju 27. studenoga 1919., a delegacija Kraljevine SHS potpisala ga je 5. prosinca iste godine.Utvrdivanje granice prema Rumunjskoj bilo je

optereeno pitanjem Banata. Naime, sile Antante su 1916. u tajnom ugovoru obeale Rumunjskoj cijeli Banat. Zato je Rumunjska sada i traila realizaciju dogovorenoga, dok se delegacija Kraljevine SHS tome suprotstavila i traila da se Kraljevini SHS dodijeli zapadni i sredinji dio Banata, ukljuujui i Temivar. Pai je tvrdio da po projektu generala Peia mnogo Rumunja potpada pod Kraljevinu SHS, ali i Srba pod Rumunjsku. Delegacija Kraljevine SHS predlagala je plebiscit, ali Rumunjska strana to nije prihvaala. Nakon dugih rasprava, u Komisiji za razgranienje utvreno je da se sporni teritorij Banata podijeli. U dijelu koji ulazi u sastav Kraljevine SHS nalaze se gradovi Velika Kikinda, Veliki Bekerek (Zrenjanin), Vrac i Bela Crkva, dok Temivar ostaje u Rumunjskoj. Ugovor o konanom razgranienju dviju drava potpisan je tek u svibnju 1924.Delegacija Kraljevine SHS je smatrala da e razgranienje s Madarskom biti mnogo lake nego s Rumunjskom, budui da joj je nasuprot stajala poraena zemlja. U raspravama o razgranienju s Madarskom aktualna su bila etiri sektora: Medimurje, Prekomurje, Prekodravlje (i to tri naselja - Gola, dala i Repe na lijevoj obali Drave, stanovnitvo kojih je iskljuivo hrvatsko) i Baranja. Ostala granica rijekom Dravom nije bila sporna. Rasprave u komisiji za razgranienje najzad su zavrile prijedlogom da se prihvati pripajanje Medimurja, Prekomurja i Prekodravlja Kraljevini SHS i da se djelomino ispravi granica u Baranji u korist jugoslavenske strane. Iako se delegacija trudila da postigne jo neke korekture i pomakne granicu jo dalje prema sjeveru (bajski trokut, podruje Peuha), u tome nije uspjela. Navedeno razgranienje s Madarskom utvrdeno je Trianonskim ugovorom, zakljuenim 4. lipnja 1920. Ve u veljai 1919. jugoslavenska delegacija u Parizu izloila je pojedinosti teritorijalnih zahtjeva prema Austriji. Ti su zahtjevi zahvaali Celovec (Klagenfurt), Beljak (Villach), Velikovec (Volkermarkt), Maribor i Radgonu. U komisiji za razgranienje bilo je razliitih miljenja i prijedloga. Bilo je mnogo rasprava o tome komu e pripasti Maribor. Neki su lanovi komisije traili da se dodijeli Austriji.Sporan je bio i tzv. jeseniki trokut, kao i Celoveka kotlina. Za tu kotlinu bio je prihvaen prijedlog o odravanju plebiscita. Vlada u Beogradu pokuala je poetkom lipnja iznuditi rjeenje vojnom akcijorn, pa su jedinice jugoslavenske vojske ule u Koruku.Konferencija u Parizu prisilila je Beograd da djelomino povue svoje jedinice. Podruje Celoveke kotline bilo je podijeljeno u zonu A (uz teritorij Kraljevine SHS) i zonu B (iza zone A, u unutranjosti). U zoni A ostale su jugoslavenske, a u zoni B nalazile su se austrijske vojne jedinice, a obje su zone bile pod nadzorom medunarodne saveznike komisije. Jugoslavenska je strana s optimizmom oekivala ishod plebiscita. No, ishod glasovanja u zoni A (odrian je 10. listopada 1920.) ispao je neoekivano nepovoljno za jugoslavensku stranu: za prikljuenje Austriji glasovalo je 22.000 glasaa, a za Kraljevinu SHS neto vie od 15.000. Nakon toga nije ni dolo do glasovanja u zoni B<<, a jedinice Kraljevine SHS morale su se povui iz june Koruke. Granina linija povuena je tako da je Maribor ostao u Kraljevini SHS. Najvie problema pri utvrdivanju granice bilo je s Italijom. Poetkom travnja 1919. Talijanska delegacija u Parizu zatraila je za svoju zemlju - osim krajeva predvidenih Londonskim ugovorom- jo i Rijeku. Ameriki predsjednik Wilson tome se otro usprotivio, pa je u svom prijedlogu pozvao Italiju da se odrekne Londonskog ugovora. Sam je predloio da joj se dodijeli samo zapadna i sredinja Istra. No, Talijani na to nisu pristajali, pa su na neko vrijeme i napustili Mirovnu konferenciju.Po povratku talijanske delegacije u Pariz, nastavljene su rasprave i pogaanja. Talijanski ministar vanjskih poslova Tittoni podnio je redom ak tri svoja plana, ali delegacija Kraljevine SHS niti jedan nije prihvatila. U meduvremenu je talijanski pjesnik Gabriele D'Anunzio sa svojim legionarima i uz pomo talijanske vojske uao u Rijeku (12. rujna 1919.). Talijani su oito htjeli problem rijeiti politikom svrenog ina. Medutim, Mirovna konferencija to nije prihvatila i rasprava se o granici izmedu dviju drava nastavila. Do kraja rada Mirovne konferencije (21. sijenja 1920.) nije bilo nita dogovoreno, pa su Italija i Kraljevina SHS upuene da u izravnim pregovorima rijee problem meusobnog razgranienja. Najprije je u svibnju 1920. Odran sastanak u Pallanzi, zatim u srpnju u mjestu Spa, i najzad u studenome u Rapallu. Uoi odlaska jugoslavenske delegacije (u kojoj su bili predsjednik vlade Vesni i ministar vanjskih poslova Trumbi) francuska i britanska valda dostavile su Beogradu ozbiljno upozorenje da se pregovori moraju uspjeno okonati, a jugoslavenska strana vie ne moe oekivati pomo Pariza i Londona, kojima su vezane ruke Londonskim ugovorom. U sluaju neuspjeha Italija e imati slobodne ruke da raspolae teritorijem priznatim joj Londonskim ugovorom. Pod takvim pritiskom zakljuen je Rapallski ugovor (u noi sa 12. na 13. studenoga 1920.) prema kojem je Italiji pripala Istra, te Snjenik i Idrija, otoci Cres i Loinj, a u Dalmaciji Zadar i otoci Lastovo i Palagrua. Rijeka je bila proglaena slobodnom dravom i to u granicama kotara Rijeke. Zakljuena je i Antihabsburka konvencija kojom se dvije drave obvezuju da e budno bdjeti nad tonim pridravanjem ugovora o miru s Austrijom i Madarskom. Poglavito e sporazumno poduzimati sve politike mjere prikladne da se sprijei povratak habsburke dinastije na prijestolje Austrije i Madarske. Sporna je bila i granica prema Albaniji. U listopadu 1918. Italija je okupirala srednju i sjevernu Albaniju. Jugoslavenska je delegacija traila nezavisnu Albaniju u granicama iz 1913. godine, kako je to utvreno mirom u Lodnonu nakon drugog balkanskog rata. Time bi se sprijeilo talijansko okruenje s

juga. Kada su Albanci ustankom u Valoni (lipanj 1920.) protjerali talijanske trupe,potvrdena je nezavisnost Albanije u granicama iz 1913. Tada utvrdena granina linija vrijedila je i kao razgranienje izmedu Kraljevine SHS i Albanije. Smjetaj, veliina, stanovnitvo Teritorij jugoslavenske drave nalazio se izmedu 40 51' i 46 53' sjeverne geografske irine i 13 23' i 23 02' istone geografske duine. Po svojoj geografskoj irini jugoslavenska drava je zauzimala juni dio sjevernog umjerenog pojasa, neposredno na sjeveru suptropskog pojasa. Smjetena je najveim dijelom u jugoistonoj Europi, uz istonu obalu Jadranskog mora. Do drugog svjetskog rata imala je morsku obalu dugu 1562 km, a poslije rata,pripojenjem Istre, ta se obala jo poveala. Na Balkanskom poluotoku nalazilo se gotovo 70% njezina teritorija. Sjevema i sjeveroistona strana Jugoslavije bila je u Panonskoj nizini s dolinama rijeke Drave, Save, Tise i Drava, na prostoru prikladnu za poljodjelstvo. U zapadnom je dijelu zemlje alpski prostor kao zasebni geografsko-kultumi kompleks. Sredinji dio bive Jugoslavije ispunjen je planinskim grebenima koji se u dinarskoj oblasti pruaju od sjeverozapada prema jugoistoku. Dalje je prema istoku arsko-pindski splet koji ide od sjevera prema jugu. U oba se sluaja planinski lanci pruaju paralelno s jadranskom obalom. Krajnji istoni dio zemlje zatvoren je karpatskobalkanskim grebenom i rodopskim masivima, koji se uglavnom pruaju od sjevera prema jugu. Jugozapadno je od sredinjeg dinarskog prostora jadransko-mediteranski pojas. Po svom poloaju Jugoslavija se nalazila na raskriju meunarodnih prometnih putova iz srednje i zapadne Europe prema Sredozemlju i jugoistonoj Europi (i dalje prema Bliskom istoku ).Izmedu dva svjetska rata povrina Jugoslavije bila je 248.978 km2. Nakon drugog svjetskog rata njezin prostor se poveao prikljuenjem Istre i ostalih podruja koja su bila pod talijanskom vlau, pa je njena povrina iznosila 255.840 km2. Medu europskim dravama (bez europskog dijela biveg Sovjetskog Saveza) ona je zauzimala osmo mjesto. Veu povrinu od bive Jugoslavije imaju Francuska (547.000 km2), panjolska (504.000 km2), vedska (450.000 km2), Njemaka (356.000km2), Norveka (324.000 km2), Poljska (312.000 km2, Finska (305.000 km2) i Italija (301.000 km2).Na teritoriju Kraljevine SHS, nakon utvrdivanja granica, bilo je 12 milijuna stanovnika. Rast stanovnitva bio je relativno brz, pa je ve 1931. drava imala 14 miliiuna stanovnika, a pred drugi svjetski rat ve blizu 16 milijuna. Tijekom drugog svjetskog rata dolo je do veih demografskih gubitaka, ali je poslije rata rast stanovnitva nastavljen.Po nacionalnom sastavu najbrojnija nacija u jugoslavenskoj dravi bili su Srbi, zatim dolaze Hrvati, pa Slovenci, Makedonci i Crnogorci. Muslimani kao posebna nacionalnost priznati su tek nakon drugog svjetskog rata. Rubni dijelovi jugoslavenskog dravnog prostora dodirivali su vie etnikih podruja: romansko, germansko, madarsko, grko, albansko i slavensko (bugarsko). Zato je u granicama novostvorene drave bilo razliitih nacionalnih manjina, medu kojima su najbrojniji bili Nijemci, Albanci i Madari.

RAZDOBLJE BEZUSTAVNOSTI Odjeci proglaenja ujedinjenja Ubrzo nakon proglaenja ujedinjenja uslijedila je polarizacija politikih snaga na one koje su ujedinjenje odobravale i one koje su mu se usprotivile. Prvoprosinaki su in podrale politike snage u svim dijelovima drave. No, medu onima koje su ujedinjenje i prije podravale i za njega se zduno zalagale poele su se pomaljati konture buduih protivnikih tabora. Na diferencijaciju je od poetka utjecalo pitanje kako e nova drava biti uredena. U tome su oivljavane i stare politike suprotnosti koje su u novim prilikama poprimale nove obrise. Najuporniju podrku ujedinjenju davala je grupacija oko Svetozara Pribievia, koja je odluno zastupala uvrivanje novog stanja. Medutim, bilo je i protivljenja prvoprosinakom inu, a najjae negodovanje dolazilo je iz Hrvatske.Ve 5. prosinca 1918. u Zagrebu, na Trgu bana Jelaia, dolo je do krvavog sukoba izmedu odreda Narodne strae (sastavljene uglavnom od pripadnika Hrvatskog sokola i mornara) i vojnika zagrebakog garnizona iz bivih austrougarskih pukovnija: 25. domobranske i 53. pjeake. Prema slubenom izvjeu, tom je prilikom poginulo 13, a ranjeno 17 osoba, veinom iz spomenutih vojnih pukovnija (u sukobu su stradali i neki graani). Taj je dogadaj odjeknuo u tadanjim politikim krugovima, a istraga je poslije utvrdila da se radilo o organiziranom istupu vojnika dviju pukovnija protiv akta ujedinjenja.Neposredno nakon objavljivanja prvoprosinakog akta, protiv novostvorenog dravnog stanja istupila je Hrvatska puka seljaka stranka, odnosno njezin predsjednik Stjepan Radi. Ne priznajui akt ujedinjenja, on je otvoreno igosao politiku jugoslavenskih centralista s Pribieviem na elu. Traio je da se Hrvatskoj po pravu samoodredenja prizna puna dravnost, ali u sloenoj jugoslavenskoj dravi. Zalagao se za punu hrvatsku dravnost sa Saborom kao najviim organom vlasti.Osim Radia i njegove stranke, protiv ujedinjenja se izjasnila i Hrvatska stranka prava (frankovci). Ta je stranka nakon raskida s AustroUgarskom objavila svoje rasputanje, ali je nakon proglaenja ujedinjenja istupila proglasom u kojem

protestira protiv jedinstvene drave Srba, Hrvata i Slovenaca i prenoenje vladarske ovlasti na srpskog kralja Petra I. bez pitanja slovenskog, hrvatskog i srpskog naroda. Taj proglas Hrvatske stranke prava bio je poziv na politiku akciju protiv prvoprosinake proklamacije i stanja koje je njome stvoreno.to se tie samog prvoprosinakog akta, postavljalo se pitanje njegove ratifikacije. Iz formulacije regentove proklamacije ne vidi se potreba ratificiranja ina ujedinjenja. Regent je onaj koji je primio prijedlog Narodnog vijea i koji je nakon toga sam ostvario dravno ujedinjenje. Prema takvom tumaenju, poslije njegove rijei nema nikakvog daljeg postupka i potrebe da se sankcionira svreni in. No odmah su se javila i miljenja da je ratifikacija prvoprosinakog akta ipak potrebna. Tako je 29. prosinca 1918. sazvana Narodna skuptina Srbije, koju je predsjednik vlade Stojan Proti izvijestio o dravnom ujedinjenju, pa je Skuptina prvoprosinaki akt (zajedno s aktima o prikljuenju Vojvodine i Crne Gore Srbiji) ratificirala. Nakon toga se postavilo i pitanje ratifikacije ina ujedinjenja i u Hrvatskom saboru.O potrebi ratifikacije raspravljalo se u Narodnom vijeu i prije ujedinjenja. Ipak do toga nije dolo. Vlada je - najvie po sugestijama Svetozara Pribievia - odbila takav zahtjev, oito u strahu bi li ratifikacija uope bila izglasana.Bez obzira na odjeke prvoprosinakog akta, umjesno je pitanje to je ujedinjenje uistinu donijelo pojedinim narodima koji su uli u novu dravnu zajednicu? Nova, jugoslavenska drava - unato nadama i uvjerenju mnogih protagonista ujedinjenja nije pruila podjednake uvjete za nacionalni razvitak u njoj okupljenih naroda. I to od samog poetka. Srbi su je prihvatili, ali su od prvog dana ostalim narodima nametali svoju dominaciju. Za Hrvate je gubitak dravnosti bio izvorom nezadovoljstva koje e vremenom postati poticaj i arite hrvatskog nacionalnog pokreta. Odricanje od vlastite dravnosti u Crnoj je Gori urodilo nezadovoljstvom i razvijanjem jakog federalistikog pokreta. Makedonci, poslije balkanskih ratova, na osnovi medunarodnih ugovora, podijeljeni izmedu triju drava, bili su izvrgnuti nacionalnoj asimilaciji, dakako, od strane Srba. U Bosni i Hercegovini su se oko nacionalnog opredjeljivanja muslimanskog stanovnitva sporile hrvatska i srpska strana. Gubitak Koruke i ostanak izvan jugoslavenske drave znatnog broja Slovenaca izazivao je i u Sloveniji egzistencijalnu krizu. Ipak, glavnina je Slovenaca koji su uspjeli ui u jugoslavensku dravu postigla u njoj svoja jezina i druga kulturna prava, to je uvjetovalo njihovo politiko ponaanje u smislu podupiranja beogradske vlasti. Politika centralizacije Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca u poetku svog postojanja nije imala ustav. Njega je tek trebalo donijeti. To bezustavno stanje potrajalo je pune dvije i pol godine. Za vrijeme do donoenja ustava srpski su vladajui krugovi na elu s monarhom, koristei se ratnom pobjedom, uvrstili ve zauzete pozicije. U dravi se provodila centralizacija uprave, pa je u politikoj javnosti Hrvatske i Slovenije postajalo sve jasnije da srpski politiki vrh ne misli s njima dijeliti vlast. Zbog mnogih grubih i brutalnih postupaka vojnih i civilnih organa nove vlasti, medu pristaama zajednike drave dolazi do razoaranja. Mnogi zagovornici jugoslavenskog nacionalnog jedinstva svakim su danom bili sve manje uvjereni da je srpskim politiarima stalo do jugoslavenskih ideja, a sve su vie shvaali da Srbe zanima samo stvaranje aparata kojim e zadobiti potpunu dominaciju u dravi.Ve prvi tjedni u novostvorenoj dravi ocrtavali su osnovne politike smjerove kojima drava kree:vlada je provodila otar kurs centralizacije zemlje. Centralisti su u vladi vodili glavnu rije, a medu njima se posebno isticao Svetozar Pribievi. Svojim mjerama nastojao je izbrisati sve staro i stvoriti novo: snagom dekreta, silom i voljom vlasti. Odmah po osnivanju sredinje vlade, kao ministar unutarnjih poslova, Pribievi je zatraio da pokrajinske vlade podnesu ostavke. One su to odmah i uinile. Tom je prilikom pokrajinskim vladama oduzeto svako politiko znaenje, jer vie nisu bile odgovome pokrajinskim predstavnikim tijelima, ve potinjene vladi u Beogradu. Na prijedlog Pribievia, regent Aleksandar neke je pokrajinske vlade potvrdio, a neke smijenio. Regent je - i opet na prijedlog ministra unutarnjih poslova - ukinuo vei broj povjerenitava u pokrajinskim vladama.Prilikom proglaenja ujedinjenja bilo je dogovoreno da e se najkasnije mjesec dana nakon formiranja zajednike vlade sastati Dravno vijee. No, mjesto toga, sve su se promjene obavljale bez ikakvog predstavnikog tijela - naredbenim putem, pa su se tako na podruje koje je prije bilo pod austrougarskom vlau protezale odredbe ustava Kraljevine Srbije, to u utanaenju od prvog prosinca nije bilo predvieno.Pitanje o tome hoe li nova drava biti monarhija ili republika uope se nije postavljalo. U svim aktima i odluujuim momentima stvaranja drave monarhija je bila potvrdena. Medutim, velikosrpski politiari, vezani za monarhiju, smatrali su da je srpska dinastija iz Kraljevine Srbije prela u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca i da je u novoj dravi zadrala ista prava i isti poloaj u sustavu vlasti. To je nain vodenja dravnih poslova u bezustavnom razdoblju svakim danom dovoljno pokazivao. U odnosu na buduu ustavotvornu skutinu to je znailo da ona (skuptina) nema suverenu, neogranienu vlast u donoenju temeljnog zakona drave, nego da tu vlast mora dijeliti s kraljem. To e doi do izraaja u poslovniku za rad ustavotvorne skuptine, prema kojem je bilo predvideno da narodni zastupnici prije poetka rada obvezatno poloe zakletvu kralju. Prema tome se

monarhu unaprijed priznaje vlast, pa se bez kralja ustav ne moe ni donijeti.Centralizacija dravne uprave u novoj dravi bila je vie nego oita. K tome su sa svih strana a osobito iz Hrvatske - stizale vijesti o teroru, nasilju, batinanju. Iako su u tome sudjelovale i postrojbe srpske vojske, ipak je to ponajprije bila akcija ministra unutarnjih poslova Svetozara Pribievia, koji je smiljeno radio na centralizaciji drave. Zato se ve potkraj sijenja 1919. dr. Ivan Lorkovi u pismu Anti Trumbiu alio: Centralistika uprava pobuduje sve vee nezadovoljstvo. Ona je danas stvorila raspoloenje puno razliito od onoga prije dva mjeseca... Reim u zemlji je apsolutistiki,reakcionaran. Dravno vijee se ne saziva...< Privremeno narodno predstavnitvo Pobjednike sile Antante, koje su Versajskim mirom nastojale stvoriti u istonoj Europi sanitami kordon protiv prenoenja boljevike revolucije u ostalu Europu, ukljuivale su u taj kordon i Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. One su bile vrlo zainteresirane za unutarnju konsolidaciju nove drave, kako bi njezinu vojnu silu mogle efikasno iskoristiti u sluaju potrebe, za suzbijanje eventualnih prevratnikih pokuaja. No, za unutamju konsolidaciju najvanije je bilo donijeti ustav, a upravo se taj akutni zadatak nije rjeavao i nova je drava, uz blago negodovanje zapadnih sila, do sredine 1921. ostala u bezustavnom stanju.S obzirom na to to nije bilo ustava, nije bilo ni izabranog parlamenta. Medutim, drava je dobila privremeni parlament nazvan Privremeno narodno predstavnitvo (PNP). U programskoj deklaraciji vlade Kraljevine SHS, upuenoj u obliku manifesta regenta Aleksandra 6. Sijenja 1919., dana su osnovna naela o njegovu sastavu. Predstavnitvo e biti sastavljeno od izaslanika srpske Narodne skuptine i predstavnika Narodnog vijea te predstavnika Vojvodine i Crne Gore.Tome se dodaje da e PNP biti zakonodavni imbenik u dravi. PNP je bio dekretirano tijelo; nije bio izabran na opim izborima. Broj lanova tog provizornog parlamenta nije bilo lako utvrditi;dotadanja su predstavnika tijela bila birana po razliitim sustavima i kriterijima. Zbog toga su se u vladi vodile duge rasprave o kriterijima za odredivanje delegata koji e ui u Privremeno narodno predstavnitvo.Potkraj sijenja 1919. donesena je konana odluka: boj predstavnika u tom djelu bit e ukupno 296, a jedan zastupnik dolazi na svakih 42.000 stanovnika. Privremeno narodno predstavnitvo sastalo se prvi put 1. oujka 1919. u Beogradu. Njegovi su lanovi bili iz redova politiara, ali i neki istaknuti javni djelatnici. Najvaniji zadatak PNP bio je pripremanje izbora za ustavotvornu skuptinu. Trebalo je donijeti izbomi zakon i utvrditi izborni sustav, odluiti o veliini izbomih jedinica i nainu postavljanja kandidatskih lista.Privremeno narodno predstavnitvo donijelo je izborni zakon po kojemu je trebalo izabrati poslanike za ustavotvornu skuptinu. Zakon je utvrdio tajno, neposredno i ope pravo glasa (iako pravo glasa nisu imale ene,vojnici, policijski slubenici i suci) te naelo proporcionalnog predstavnitva. Na svakoj izbornoj listi morao je biti po jedan kvalificirani kandidat, tj. kandidat s fakultetskom spremom. Takva je odredba postojala i u ranijem srpskom ustavu. Izbomi zakon je propisao i veliinu izbornih jedinica, pa je tako utvrdeno da one ne mogu imati manje od 30.000 stanovnika, ali ni vie od 45.000. To je otvaralo vrata izbornim makinacijama, jer su u Srbiji utvrdene izborne jedinice s manjim brojem stanovnika, nego npr. u Hrvatskoj, pa se u Srbiji birao i vei broj narodnih zastupnika. Izbori za ustavotvornu skuptinu i pripremanje ustava Izbori za ustavotvornu skuptinu odrani su 28. studenoga 1920. Kandidatske liste postavile su 22 politike stranke. Prema izbornim rezultatima, vaniju ulogu u buduoj skuptini inale su samo neke od njih. Najvei broj mandata dobila je Demokratska stranka -92. Druga je bila Radikalna stranka s 91 narodnim zastupnikom, a slijedile su: Komunistika partija Jugoslavije - 58,Hrvatska puka seljaka stranka - 50, Zemljoradnika stranka - 30, Slovenska narodna (na slovenskom:ljudska) stranka - 27 i Jugoslavenska muslimanska organizacija - 24.Broj zastupnika ostalih stranakih grupacija bio je mnogo manji od navedenih, pa je njihova uloga u politikom ivotu bila marginalna.Izborima je pristupilo 65% upisanih biraa. S obzirom na izborne programe i odredivanje politikih stranaka prema uredenju drave, rezultat je pokazao duboki jaz izmedu dviju koncepcija -centralistike i federalistike. Ustavotvorna se skuptina prvi put sastala 12. prosinca 1920. Ukupni broj narodnih zastupnika bio je 419. Ali, svi izabrani zastupnici nisu doli u skuptinu. Apstinirale su Hrvatska puka seljaka stranka (nakon izbora preimenovana u Hrvatsku republikansku seljaku stranku) sa svojih 50 zastupnika i Hrvatska stranka prava sa 2 zastupnika. Proglaenjem Obznane iz ustavotvome skuptine istjerani su zastupnici KPJ (njih 58), a s vremenom su skuptinu napustile i neke druge stranke (Slovenska narodna stranka,Hrvatska puka stranka, Hrvatska zajednica). Tako je ustavotvorna skuptina radila u krnjem sastavu,bez hrvatskih, a zatim i slovenskih zastupnika. No, ipak je nastavila rad. Formiran je ustavni odbor u kojem su se pretresali podneseni ustavni nacrti. Iako je odbor primio devet ustavnih nacrta, kao podloga za raspravu u plenumu ustavotvorne skuptine ipak je prihvaen samo onaj koji je podnijela radikalsko-demokratska vlada (naime, tada je vlada bila sastavljena od predstavnika Radikalne i

Demokratske stranke}, a taj je nacrt bio izrazito centralistiki. Valja utvrditi da su se iza centralistikih koncepcija krili hegemonistiki interesi vladajuih velikosrpskih krugova. Oni su energino odbijali federalistiko uredenje, a to znai i priznanje ravnopravnosti nesrpskim narodima. Nacrti ustava pojedinih stranakih grupacija suprotstavljali su se centralistikom prijedlogu, ali su se u zamiljanju unutarnjeg uredenja medusobno razlikovali. Hrvatska je zajednica predlagala da se drava uredi na federalistikim osnovama i podijeli na est pokrajina (Slovenija, Hrvatska s Dalmacijom, Bosna i Hercegovina, Vojvodina, Srbija i Makedonija). Pokrajine bi imale svaj sabor, pokrajinsku vladu i bana. Postojala bi i zajednika sredinja vlada i dvodomni parlament.Nacrtom Jugoslavenskog kluba (inile su ga Slovenska narodna stranka, Hrvatska puka stranka i Bunjevakookaka stranka) predlagalo se takoder est pokrajina s pokrajinskim vladama i saborima, ali je osnova njihove teritorijalne podjele bila vjerska pripadnost puanstva. Po toj podjeli tri bi pokrajine bile preteno katolike, a tri pravoslavne.Zemljoradnika je stranka predlagala narodnu skuptinu sastavljenu od zastupnika koje delegiraju strukovni savezi, a drava bi vodila posebnu brigu o zadrugarstvu. Josip Smodlaka je podnio ustavnom odboru nacrt koji je polazio vie od decentralizacije, nego neke ire autonomije.Predlagao je podjelu drave na 12 pokrajina, a u njihovu razgranienju polazio je od povijesnih i geografsko-gospodarskih cjelina.Radieva Hrvatska republikanska seljaka stranka nije sudjelovala u radu Skuptine, ali je ipak izradila svoj nacrt ustava. Taj nacrt nije iao u skuptinsku raspravu. Sastavljen je 1921., a neto dopunjen sljedee godine, postao je i program stranke. U tom nacrtu Hrvatska je definirana kao neutralna seljaka republika s punim suverenitetom. S drugim jedinicama u medunarodno priznatom podruju jugoslavenske drave, Hrvatska stupa u savez suverenih drava. Savezni poslovi se svode na usko podruje, a sredinji parlament kao zakonodavni organ ine delegacije suverenih drava.Odluke donesene na saveznoj razini postaju izvrne tek kad ih potvrde savezne jedinice. Nacrt HRSS, dakle, predlae konfederativno ustrojstvo drave. U nacrtu je posebno naglaeno da se ne priznaje Rapallski ugovor o razgranienju s Italijom i trai se vraanje Istre i Rijeke Hrvatskoj. VIDOVDANSKI USTAV Izglasavanje ustava Prvi ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca izglasan je 28. lipnja 1921. Kako je to po pravoslavnom kalendaru blagdan Sv. Vida, odnosno Vidovdan, ustav je dobio naziv Vidovdanski ustav. Kako je izglasan? Budui da je ukupni broj narodnih zastupnika bio 419, za prihvaanje ustava trebalo je osigurati natpolovinu veinu, tj. 211 glasova. Dvije vladajue stranke - Demokratska i Radikalna zajedno su imale 183 zastupnika, pa je vlada pred glasovanje makinacijama osigurala prihvaanje svog nacrta. Nekim ustupcima pridobila je zastupnike Jugoslavenske muslimanske organizacije(JMO), male Slovenske seljake (na slovenskom: kmetijske) stranke i Demijeta (stranke turskih veleposjednika u Makedoniji). Vlada je najprije sklopila sporazum sa slovenskim kmetijcima (njihov prvak Bogumil Vonjak uskoro je bio imenovan za poslanika u Pragu). Zastupnici JMO, iako je njihova stranka bila autonomistika, pristali su dati svoje glasove centralistikom prijedlogu, jer se vlada obvezala da e sve oblasti, koje je prema ustavu trebalo formirati, biti unutar postojeih granica Bosne i Hercegovine. Skupina zastupnika Demijeta takoder je pristala glasovati za centralistiki nacrt jer je vlada dala garancije da e prilikom agrame reforme sauvati njihove veleposjede.Tako je od 258 nazonih zastupnika za ustav glasovalo njih 223. Protiv je bilo 35 zastupnika. Ako se zbroje glasovi protiv i odsutnih zastupnika (a njih je 161), dobije se 196 zastupnika koji nisu prihvatili centralistiki ustav. Da vlada svojim makinacijama i potkupljivanjem manjih skupina u ustavotvornoj skuptini nije osigurala natpolovinu veinu, ustav ne bi bio prihvaen. Valja napomenuti da je u proceduri izglasavanja potpuno zaobiden zakljuak s Krfa o kvalificiranoj veini. Obiljeja Vidovdanskog ustava Prema l. 1. Ustava jugoslavenska drave je ustavna, parlamentarna monarhija". Ustavna je zato jer ima ustav kao temeljni zakon iz kojega proizlaze i na njemu se zasnivaju svi drugi zakoni koje donosi predstavniko tijelo (Narodna skuptina), a kojima se reguliraju sve sfere ivota. Ona je parlamentama jer ima Narodnu skuptinu kao izabrano predstavniko tijelo iz ije se veine formira vlada. Drava je monarhija, to znai da joj je na elu nasljedni vladar po naelu primogeniture (vladara nasljeuje najstariji sin).Unutarnje uredenje drave strogo je centralistiko, pa se jedinstvenim upravnim aparatom iz jednog centra upravlja cijelom dravom. Taj centar je Beograd.Centralizam je posebno izraen jedinstvenim teritorijem na kojem se ukidaju povijesni entiteti i uspostavljaju oblasti. Ranije povijesne pokrajine tvorci ustava smatrali su tvorevinama tudinske vlasti koje su potencijalni izvori separatizma. Time je oznaen prekid s nacionalnom komponentom u dravnom uredenju. Formiranje oblasti trebalo je izvriti prema prirodnim, socijalnim i gospodarskim prilikama, s tim to jedna oblast moe imati najvie

800.000 stanovnika. Brojanim se limitom iskljuuje svaki regionalizam i onemoguava stvaranje autonomija, jer su sva podruja vrsto povezana jedinstvenom dravnom vlau. Posebnom uredbom koju je donio kralj u lipnju 1922.,drava je bila podijeljena na 33 oblasti. Ustav je ozakonio jedinstveno dravljanstvo.Kako su dvije vladine stranke - Radikalna i Demokratska - koje su pripremile tekst ustava, bile slone u uspostavljanju centralistikog sustava, a imale razliite poglede o nacionalnom pitanju, to je u tekst ustava unesena kompromisna formulacija svojevrsnog nacionalnog unitarizma s naznakama nacionalnih posebnosti.Radikalna je stranka bila za nacionalne posebnosti uz srpsku dominaciju, a Demokratska je zastupala koncepciju nacionalnog unitarizma. Tako je naziv drave troimen, s tim to su Srbi na prvom mjestu.U ustavu se vie puta spominje troimeni narod (dakle, jedan narod s tri imena), ali i tri plemena jednoga naroda. Ta terminoloka zbrka nije sluajna, ve je odraz kompromisa izmedu dviju stranaka, od kojih je svaka dobro znala to hoe i to od ustava oekuje. Dravni je grb sklopljen od srpskog, hrvatskog i slovenskog grba i trebao je simbolizirati dravno jedinstvo. Jezik je dobio naziv srpsko-hrvatsko-slovenski ili srpskohrvatsko-slovenaki.Vrhovni su organi vlasti u dravi kralj, vlada i narodna skuptina, kojima su podredeni svi nii organi vlasti u dravi. Izvrena je i podjela vlasti na zakonodavnu, upravnu i sudsku.Prema slovu ustava, zakonodavnu vlast imali su skuptina i kralj. Naime, zakonski nacrti koje prihvati narodna skuptina postaju pravovaljani zakoni tek kad ih sankcionira (potpie) kralj, a to znai da je kralj bio nadreden parlamentu. Upravnu vlast predstavljala je vlada, odnosno pojedina ministarstva.No, vlada, koja je trebala proizlaziti iz skuptinske veine, morala je dobiti kraljevu potvrdu. Sudsku vlast obavljali su sudovi koji su oznaeni kao nezavisni, ali su presude izricali u ime kralja.Prema odredbama ustava, bilo je, dakle, prihvaeno naelo podjele vlasti kao zatita protiv gomilanja vlasti u jednim rukama. Medutim, paljivije iitavanje ustava, a pogotovu praksa upravljanja dravom, nisu potvrdivali te intencije. Ustavni poloaj kralja Naelo podjele vlasti u Vidovdanskom ustavu demantirano je odredbama koje reguliraju ovlasti kralja u zakonodavnoj, upravnoj i sudskoj sferi vlasti. Te su odredbe takve da se doista moe govoriti o stvarnom jedinstvu, a ne o trodiobi vlasti. To potvrduju odredbe koje propisuju dravnu organizaciju i funkcioniranje dravne vlasti, a kojima je kralj dobio suvie velike ovlasti. Tako ustav propisuje - kako je ve reeno - da zakonodavnu vlast vre kralj i Narodna skuptina zajedniki.Evo kako je to zajedniko vrenje vlasti funkcioniralo: kralju je dano pravo da raspisuje izbore,saziva Narodnu skuptinu (na redovno ili izvanredno zasjedanje) te da je zakljuuje i rasputa. Kralj,dakle, moe raspustiti skuptinu kad god ocijeni da mu njezin sastav ne odgovara. Kralj ima i pravo zakonodavne inicijative i to tako da preko vlade ili pojedinih ministarstava upuuje skuptini svoje zakonske prijedloge. Tek njegovom sankcijom zakonskih prijedloga koje parlament usvoji, ti prijedlozi postaju zakoni. Praktiki je to znailo da je kralj imao pravo veta na zakone, budui da je mogao uskratiti potvrdu nekom zakonu bez obzira na to to ga je Skuptina prihvatila i izglasala. Najzad, kralj proglauje zakone i tek tada oni postaju obvezatni. Prema svim tim zakonodavnim ovlastima kralj je, zapravo, bio prvi zakonodavni initelj. Kralj je imao veliku vlast i u upravi. Prema parlamentarnom sustavu, vlada je izvrni organ vlasti, a formira je jedna (veinska) stranka ili vie njih u koaliciji, osiguravajui tako podrku veine u Narodnoj skuptini. No, prema Vidovdanskom ustavu, vlada je odgovorna kralju i Narodnoj skuptini,to je omoguilo kralju da se uplee u rad vlade i da ih obara. Kralj imenuje predsjednika vlade i odobrava listu rninistara koju mu predsjednik predloi. Tako su u praksi vlade ovisile o kraljevoj volji,pa je njihova odgovornost prema skuptini sve vie slabila, a jaala ona prema kralju.Kraljeva je osoba bila nepovrediva. Njega se ne moe pozvati na odgovonnost, niti on moe biti tuen za svoje politike ine. Za njih odgovara vlada, odnosno resorni ministri koji supotpisuju pojedine kraljeve akte iz svoje nadlenosti.U sudskim ovlastima vano je da je kralj postavljao suce, birajui ih medu kandidatima koje je predlagalo posebno tijelo. Inae, svi su suci uivali stalnost.Prema ustavu, kralj je bio vrhovni zapovjednik oruanih snaga drave, on navjeuje rat i zakljuuje mir. On predstavlja dravu u svim odnosima s drugim dravama. Znaenje Vidovdanskog ustava Tvorci Vidovdanskog ustava namijenili su mu zadatak da konsolidira i pravno uvrsti stanje koje je stvoreno na samam poetku drave. U tom prethodnom razdoblju srpski su politiki krugovi s monarhom na elu ve ostvarili svoju prevlast, pa im je jo samo trebala pravna potvrda.Vidovdanskim su to ustavom stvamo uspjeli postii. Taj je ustav znatno pridonio jaanju velikosrpskih pozicija u zemlji i inozemstvu, a posebno se iskazao kao dragocjeno uporite u borbi srpske politike protiv svih pokuaja ostvarivanja nacionalne ravnopravnosti, ma gdje se oni pojavili.S druge strane, valja uoiti da je Vidovdanski ustav nastao u vrijeme kada su ope medunarodne okolnosti ile na ruku velikosrpskim

hegemonistima. Od samog postanka jugoslavenske drave velike sile su bile sklone srpskim politiarima i srpskom vladaru te su u uvoenju centralistiko ureenja vidjele izvor snage njima privrene strane, to je imalo za njih posebnu vanost s obzirom na cijelo balkansko podruje.Medutim, koliko god je Vidovdanski ustav u izvjesnom smislu konsolidirao unutamju situaciju i dokrajio bezustavni provizorij, toliko je od prvog trenutka u sebi nosio i klice slabosti.Svojim odredbama o ustrojstvu centralistike vlasti koja je utirala put velikosrpskom hegemonizmu,ustav je izazvao odluno protivljenje i suprotstavljanje anticentralistikih snaga. Treba uoiti da u trenutku izglasavanja ustava u skuptinskoj dvorani gotovo nije bilo hrvatskih i slovenskih zastupnika,pa je on prihvaen voljom srpskih zastupnika i uz pomo potkupljenih skupina, to je vodilo u sve zaotreniju krizu. POLITIKE STRANKE I ORGANIZACIJE Opa obiljeja Po slovu Vidovdanskog ustava Kraljevina SHS bila je parlamentarna drava, to je pretpostavljalo postojanje organiziranih politikih skupina - politikih stranaka - koje na temelju izbornih rezultata upuuju u parlament svoje predstavnike. Doista, u dravi su od samog njenog nastanka djelovale politike stranke koje su u borbi za vlast ulazile u medusobnu otru politiku borbu. Proces njihova oblikovanja i razredivanja zapoeo je odmah nakon proglaenja ujedinjenja, a pregrupiranja i diferenciranja trajala su nekoliko mjeseci.U razdoblju izmedu dvaju svjetskih ratova na teritoriju jugoslavenske drave djelovalo je oko etrdeset politikih stranaka. Dakako, njihova snaga i utjecaj u politikom ivotu drave nisu bili podjednaki.Mnoge su od njih djelovale samo kratko vrijeme, nastajale su i nestajale ili se pretapale u druge stranake formacije. Tek nekoliko veih stranaka inile su skupinu koja je bila stalno na politikoj sceni i koja je djelovala do kraja jugoslavenske drave.Na formiranje politikih stranaka u novostvorenoj jugoslavenskoj dravi djelovali su mnogi initelji.Kako je nova drava bila sastavljena od zemalja koje su stoljeima ivjele u razliitom gospodarskom,politikom i kultumom ozraju, to se u njima razvio razliit stupanj politike zrelosti, to je uvjetovalo i razliit pristup politici. Postojale su nacionalne razlike koje su se iskazale kao bitan imbenik politikog okupljanja. Upravo je poloaj pojedinih nacija u novoj dravi (tj. nacionalno pitanje) najjae utjecao na razvrstavanje politikih stranaka i davalo osnovni biljeg njihovim programima. Od poetka se nametala politika rasprava o tome da li sve junoslavenske zemlje, poto su ule u jedinstveni dravni okvir, treba da sainjavaju samo jednu, unitarnu dravu ili je potrebno uvaavati junoslavensku vienacionalnost. Programski se to iskazivalo kao izbor izmedu centralizma ili federalizma. No, na stranake podjele utjecala je i razliita pripadnost vjerskim zajednicama, kao i osjetne socijalne razlike i pripadnost drutvenim slojevima (gradanstvu, seljatvu, radnitvu).Iako se u razdoblju do 1929. medu politikim strankama razvijala relativno slobodna politika borba,ipak su na njihovu djelatnost i politike odluke utjecali i initelji izvan njih. Bio je to prije svega dvor.Kralj Aleksandar nije podnosio ogranienja svoje vlasti, pa su tako parlamentarizam i viestranaje zasjenjeni kraljevim upletanjem u politika kretanja u dravi. U skladu sa svojim nacionalno-srpskim tradicijama, a s pomou monopola monarhije, on je nastojao utjecati na sav politiki i gospodarski ivot drave, pa je raznim oblicima i zakulisnim potezima nametao svoju volju i vodeim politikim strankama. Time je sve jasnije pokazivao da eli biti prvi i glavni gazda drave. U vodstvima pojedinih veih stranaka kralj je imao svoje ljude od kojih je dobivao obavijesti o radu i politikim planovima njihovih voda te je preko njih utjecao na stranake odluke.Politike stranke u jugoslavenskoj dravi mogu se podijeliti na stare, predratne (tj. one koje su djelovale u razdoblju prije prvog svjetskog rata) i nove (koje su osnovane poslije stvaranja zajednike drave). Prema teritorijalnoj rasprostranjenosti, bilo je stranaka koje su pokuavale djelovati na cijelom dravnom prostoru, i onih koje su zadrale regionalno znaenje. Takvo razredivanje svakako je ukljuivalo nacionalna obiljeja. Samo je manji broj stranaka istupao s unitaristikih pozicija i imao opejugoslavensko obiljeje, pa je nastojao svoje organizacije proiriti na cijelo dravno ozemlje.Veina je stranakih formacija ipak djelovala na uem, nacionalno zaokruenom prostoru, pa su se stoga - s obzirom na cjelinu drave - iskazivale kao regionalne. Unato tenji nekih stranaka da u svom djelovanju obuhvate cijeli dravni prostor, do 1929. (tj. do uspostave estosijeanjske diktature) ni jedna nije postala opejugoslavenska. Iznimka je bila samo Komunistika partija Jugoslavije, ali ona je nastupala s drugih (klasnih) pozicija i zbog prijelaza u ilegalu nije sudjelovala u javnom politikom ivotu.Valja uoiti jo jednu znaajku politikih stranaka u Kraljevini SHS (kasnije Kraljevini Jugoslaviji), a to je da se u znatnom broju tih stranaka iskazivao velik i gotovo presudan utjecaj voe.Nerijetko, u praktinom ponaanju i odlukama stranke vie je vrijedilo stajalite njena predsjednika,nego sam program stranke. Zato su se neke stranke i nazivale po svojim vodama - Radieva,Pribievieva, Paieva stranka, a njihove pristae radievci, pribievievci, paievci. Tri glavne stranke - tri programa

Najjaa srbijanska politika stranka bila je Narodna radikalna stranka. To joj je bio slubeni naziv, ali se u dnevnom politikom ivotu obino nazivala samo Radikalna stranka. Osnovana 1881., bila je prva stranka u Srbiji s pisanim programom. Osniva joj je bio Adam Bogosavljevi, a glavni ideolog i organizator Pera Todorovi (obojica nekadanji sljedbenici socijaliste Svetozara Markovia). Od 1903. do 1914. Radikalna je stranka bila stalno na vlasti u Srbiji, a tu je poziciju zadrala i za vrijeme prvog svjetskog rata. No tada u koaliciji sa Samostalnom radikalnom strankom na elu s Ljubom Davidoviem. (Davidovi se 1909. s manjom skupinom pristaa izdvojio iz matine stranke i osnovao Samostalnu radikalnu stranku). U Kraljevini SHS radikali su pokuali proiriti svoj utjecaj i izvan Srbije na iri prostor nove drzave. Zato je vodstvo stranke istupalo s tezom da Kraljevina SHS nije nova,nego stara drava, tj. proirena Srbija. Isticalo je da u toj dravi Srbi ine maticu, pa su pozvani da tom dravom i upravljaju. Dravu stvorenu 1918. pod nazivom Kraljevina SHS radikali su od poetka shvaali kao veliku Srbiju. Iz takva stajalita proizaao je i temelj njihova programa - velikosrpski hegemonizam te cjelokupna njihova politika. Dominantan poloaj u dravi Radikalna je stranka osigurala Vidovdanskim ustavom. Centralistiko ustrojstvo drave i koncentracija vlasti u Beogradu omoguili su radikalima preuzimanje vodeih mjesta u svim sferama dravne uprave i javnog djelovanja. Svoju velikosrpsku politiku radikali su veoma esto prikrivali unitaristikim frazama, to e jae doi do izraaja nakon uspostave estosijeanjske diktature. No i tada je, zapravo, bilo rijei o prikrivanju pravih namjera, a bit radikalske politike ostajala je uvijek ista, tj.velikosrpska.Glavni je oslonac Radikalna stranka imala u srpskom seljatvu. Ono je bilo njezina biraka osnova.Ipak se ne moe svrstati u seljake stranke, jer je njezino vodstvo, koje je kreiralo politiku orijentaciju, bilo mahom iz gradanskih krugova. Stranka je posebnu pozornost posveivala Bosni i Hercegovini, organizirajui tamonje Srbe. Lokalne radikalske organizacije osnivane su i u drugim dijelovima dave, posebice tamo gdje je bilo srpskog stanovnitva. No, rezultati su bili skromni.Predsjednik Radikalne stranke i njen glavni autoritet bio je Nikola Pai. Realistian, vie nego obrazovan, spretan politiki kombinator, vodio je stranku sve do svoje smrti (1926). Poslije Paieve smrti ef stranke je postao Aca Stanojevi. Tada su se u stranci pojavile frakcije koje su se medusobno borile za vodstvo u dravnoj politici. No sve su bile izrazito velikosrpske orijentacije.Mnogi videni radikali bili su umijeani u korupaonake afere. Neki su radikali posebno bili bliski dvoru(ulazili su u tzv. dvorsku kamarilu) i pomagali su kralju Aleksandru u njegovu sve jaem mijeanju u politiki ivot zemlje. Demokratska stranka bila je nova politika stranka koja je nastala udruivanjem nekoliko razliitih predratnih stranakih grupacija. Osniva i tvorac njezina programa bio je Svetozar Pribievi. Njegova osnovna gledita o novoj dravi uvelike su se razlikovala od gledita radikala.Smatrao je da je novoj dravi potrebna jedna jaka dravotvoma stranka koja e imati svoje organizacije na teritoriju cijele drave. Ta stranka mora imati naglaen unitaristiki program. Prema Pribievievu miljenju, sve su stare, stranke regionalne (ukljuujui i Radikalnu stranku) i njihovi programi ne odraavaju potrebe nove drave. Dana 15. veljae 1919. Pribievi je odrao veliki politiki zbor u Sarajevu; na njemu je trebalo osnovati novu stranku. Na zboru su se okupile Pribievieve pristae iz bive Hrvatsko-srpske koalicije, skupine jugoslavensko-unitame orijentacije iz Vojvodine,Bosne i Hercegovine, Slovenije i Hrvatske (najvie iz Dalmacije koju su tada dijelom okupirali Talijani). U svom govoru Svetozar Pribievi objasnio je temeljni program nove stranke: unitarna jugoslavenska drava s jedinstvenom centralistiki organiziranom upravom.Bila je to verbalna potvrda njegove politke prakse kolu je kao ministar unutarnjih poslova provodio od prvog dana. Sve one koji su se toj formuli suprotstavljali proglasio je antidravnim elementima.Medutim, kada se pristupilo organiziranju nove stranke, Pribievi i njegovi sljedbenici primjetili su da su sastanku nazoni samo politiki ljudi iz tzv. preanskih krajeva, tj. iz zemalja koje su bile pod austrougarskom vlau. Zato je odmah poduzeta akcija da se u novu stranku ukljue i pristae iz Srbije i Crne Gore, jer samo tako je stranka mogla biti opejugslavenska. Uinjen je i pokuaj da se u novu stranku ukljui i Radikalna stranka. No, to bi za radikale znailo naputanje njihova velikosrpskog programa i prihvaanje jugounitarizma, kao i likvidaciju vlastite stranake organizacije, na to oni nisu pristajali. Pribievievu pozivu odazvale su se tri male stranke iz bive Kraljevine Srbije: Samostalna radikalna stranka (na elu s Ljubom Davidoviem),Naprednjaka stranka (na elu s Vojom Marinkoviem) i Liberalna stranka (na elu s Vojom Veljkoviem). Na elo stranke kojaa je dobila naziv Demokratska stranka Pribievi je kao predsjednika ustoliio Ljubu Davidovia, smatrajui da e on (Davidovi) kao Srbijanac bolje okupiti pristae u Srbiji, nego on kao Srbin iz Hrvatske. Pribievi je ostao glavni ideolog i kreator politike nove stranke, pa je ona tako dobila dva efa. Ubrzo se pokazalo da oni razliito gledaju na tekue politike prilike. Pribievi je provodio politiku vrste ruke, dok je Davidovi bio umjereniji i sklon pregovaranju s hrvatskom opozicijom. Zapravo, Pribievi je bio branitelj striktnog stranakog programa, dok je Davidovi bio vie antiradikal kojemu je taktika bila vanija od programa.I Pribievi je elio potisnuti radikale, ali su mu tada radikali jo bili

potrebni kao saveznici u donoenju centralistikog ustava.Kako su se prorivnosti izmedu dva vodea ovjeka Demokratske stranke sve vie produbljivala,Svetozar Pribievi je u proljee 1924. sa svojim sljedbenicima istupio iz stranke koju je sam osnovao i formirao novu pod nazivom Samostalna demokratska stranka. Iako se Pribievi zanosio milju da e ta stranka, koja i dalje zastupa unitarizam i centralizam kao temeljni program, postati jezgra opejugoslavenskog okupljanja, to se nije dogodilo, ve je ona dobila podrku samo Srba u Hrvatskoj i postala njihov politiki predstavnik. Matina Demokratska stranka, kojoj je na elu ostao Davidovi,od tada je samo srbijanska stranka koja se sve vie priklanjala velikosrpstvu, ali ne u tako agresivnom obliku kao Radikalna stranka. Kjuno mjesto u politikom ivotu Hrvatske, nakon njena ulaska u ugoslavensku dravu imala je Hrvatska Republikanska seljaka stranka (HRSS), koja je u politiki ivot nove drave ula pod svojim predratnim nazivom- Hrvatska puka seljaka stranka. Ta je stranka osnovana 1904g. pod vodstvom brae Antuna i Stjepana Radia. Njena programska osnova bila je: hrvatsko seljatvo mora postati temelj politike djelatnosti i glavni nositelj nacionalne borbe. Stranka je predviala postupno rjeenje hrvatskog nacionalnog pitanja, tako da u prvoj etapi ojaaju uloga i snaga hrvatskog seljatva u okviru postojeeg austro-ugarskog dualizma,a zatim da se na osnovi hrvatskog dravnog prava utvrdi novi poloaj Hrvatske u okviru Habsburke Monarhije njezinim pretvaranjem u federativnu dravu sa slavenskim obiljejem (koncepcija austroslavizma). U proljee 1918. Stjepan Radi naputa tu koncepciju i prihvaa jugoslavizam,ali uz isticanje naela ravnopravnosti naroda. Odbacujui akt ujedinjenja i monarhiju Radi mijenja naziv svoje stranke u Hrvatska republikanska seljaka stranka i trai neutralnu hrvatsku seljaku mirotvornu republiku u granicama medunarodno priznatog teritorija nove jugoslavenske drave. Na izborima za ustavotvornu skuptinu njegova je stranka dobila 50 zastupnikih mjesta, ali nije sudjelovala u njezinu radu. Radi je odluno ustao protiv centralistikog ustrojstva drave i nametanja velikosrpske hegemonije. Po tom svom programu i praktinom nastupanju HRSS se suprotstavila ostalim dvjema najveim strankama - Radikalnoj i Demokratskoj.Voda i organizator HRSS, kreator i strateg njezine politike djelatnosti bio je Stjepan Radi (njegov brat Antun umro je 1919. godine). On je cjelokupnoj stranakoj aktivnosti dao jak osobni biljeg. U svojim redovima stranka je u prvom razdoblju (do 1918. i u prvim godinama djelovanja u novoj dravi) okupljala preteno hrvatsko seljatvo, to ju je i uinilo najjaom hrvatskom politikom strankom.No, zbog svog nacionalnog programa postupno je privlaila u svoje redove i hrvatsko gradanstvo. Federalizam HRSS postao je izraz otpora sve jaem pritisku velikosrpskih krugova na Hrvatsku. Pridobivajui pristae i u gradanskim slojevima hrvatskog drutva - ne izmijenivi svoju seljaku osnovicu - stranka se postupno pretvarala u hrvatski nacionalni pokret.Za politiko-stranaki ivot jugoslavenske drave izmedu dva rata karakteristino je sukobljavanje triju velikih politikih stranaka, to nije znailo da se te stranke unato krupnim programskim razlikama povremeno nisu povezivale i stvarale politike koalicije i zajednike vlade. Istina,na vlasti je gotovo neprekidno bila Radikalna stranka, ali ona zbog postojanja i djelovanja jo nekoliko veih stranakih formacija nije mogla sama osigurati skuptinsku veinu, pa je bila prisiljena stupati u saveze bilo s unitaristima, bilo s federalistikim strankama. Bitno joj je bilo odranje na vlasti, da bi i tako, s pozicija vlasti, mogla provoditi svoj politiki program. Dakako, u formiranju takvih koalicija neosporan je bio i utjecaj dvora, koji je iz pozadine usmjeravao dravnu politiku na velikosrpskoj crti. Ostale stranake formacije Osim triju velikih politikih stranaka koje su igrale glavnu ulogu u meduratnoj jugoslavenskoj unutamjoj politici, bilo je jo nekoliko stranaka koje zbog brojano ograniene birake osnovice nisu mogle u skuptinu dovesti velik broj poslanika, ali su ipak imale odreeno znaenje i esto su u sastavljanju vladinih gamitura predstavljale jeziac na vagi. Pri tome, dakako, nisu bili vani njihovi programi i one su, kad im je to odgovaralo, podupirale i vlade s posve suprotnim orijentacijama od svojih. Slovenska narodna (ljudska) stranka (SNS) bila je vodea politika stranka u Sloveniji.Djelovala je i prije prvog svjetskog rata. Osnovana je jo 1892. pod nazivom Katolika narodna stranka, a 1905. preimenovana je u Slovensku narodnu stranku. Aktivno je sudjelovala u pripremanju i donoenju Svibanjske deklaracije. Njene se vode vrlo aktivno ukljuuju u proces nacionalne koncentracije 1918., koji je doveo do stvaranja Narodnog vijea i Drave Slovenaca, Hrvata i Srba.Njezin lider Anton Koroec, u funkciji predsjednika Vijea, bio je na elu te drave. Nakon ujedinjenja Koroec je postao potpredsjednik prve zajednike vlade. U bivoj Habsburkoj Monarhiji stranka je vodila proaustrijsku politiku izrazito katolike orijentacije. U Kraljevini SHS prihvaa novu dinastiju a u svojoj viziji jugoslavenstva zalae se za autonomni poloaj Slovenije. Zbog toga nastupa anticentralistiki,pa prilikom donoenja Vidovdanskog ustava naputa Ustavotvornu skuptinu. U politikim sueljavanjima njene voe vjeto iskoriuju hrvatsko-srpski spor i uspjenim manevriranjem,kao najjaa slovenska stranka, osiguravaju stvarnu

slovensku posebnost u dravi. Bez obzira na svoj autonomistiki stav.U Hrvatskoj su djelovale jo dvije male politike stranke. Hrvatska puka stranka okupljala je u svojim redovima gradanstvo religiozne orijentacije i katoliki kler. U svoj je program unijela kranska naela kao osnovu javnog ivota. Naglaavala je posebnost hrvatske nacije i protivila se centralistikom uredenju. Poslije izglasavanja Vidovdanskog ustava istupila je sa zahtjevom za njegovu reviziju i zalagala se za samoupravu opina, kotareva i pokrajina. Jaanjem Radieve HRSS postupno je nestajala s politike scene. Hrvatska stranka prava (frankovci) - iako je objavila svoje rasputanje ponovno se aktivirala poslije prvoprosinakog akta i izrazila svoje neslaganje s inom ujedinjenja. Povremeno je suradivala s Hrvatskom zajednicom i HRSS-om, ali sama nije imala znatnijeg udjela u politikom ivotu. Djelovala je protiv velikosrpske dominacije: iz njezinih je redova proizala skupina oko Ante Pavelia, koja je u emigraciji radila na ostvarenju posve neovisne hrvatske drave.Za politiki ivot u Cmoj Gori od bitnog je znaenja podjela na bjelae i zelenae u danima stvaranja jugoslavenske drave. U poetku tamo nije bilo formiranih politikih stranaka. Tijekom 1919. i 1920. protivnici ujedinjenja vodili su oruanu borbu protiv novog stanja. Bjelako-zelenaki antagonizam postao je osnovica politikog okupljanja. I dok su se bjelai manje-vie ukljuivali u stranke formirane izvan crnogorskog podruja (Radikalna i Demokratska stranka), zelenai su djelovali kao politiki pokretI koji se postupno transformirao u politiku stranku. Naziv joj je Cmogorska stranka, ali su njene pristae u javnom politikom ivotu nazivani najee crnogorski federalisti. Naime, osnova njihova programa bila je traenje da Cma Gora bude jedna od federalnih jedinica jugoslavenske drave. U tome se moe uoiti i utjecaj drugih sredina. Tako je na oblikovanje programa crnogorskih federalista u poetku zasigumo utjecala umjerenija Hrvatska zajednica, ali se s vremenom stranka sve vie vezivala uz radikalniji HRSS i njegova vodu Stjepana Radia. Najistaknutiji predstavnik cmogorskih federalista bio je dr. Sekula Drljevi.Jedina politika stranka koja je imala svoje sjedite u Makedoniji bila je stranka pod nazivom Demijet. Okupljala je muslimansko stanovnitvo pod vodstvom aga, begova i hoda, koji su titili svoje veleposjede. Poslije 1925. Demijet je iezao s politike pozornice. Od nemakedonskih stranaka najveu aktivnost na tom podruju razvijale su Radikalna i Demokratska stranka, i to osobito prilikom izbora za skuptinu, kako bi prikupile to vie glasova za svoje kandidate. Komunistika partija jugoslavije Na kongresu ujedinjenja socijaldemokratskih stranaka i skupina, koje su prije stvaranja jugoslavenske drave djelovale u drugim dravama, osnovana je Socijalistika partija Jugoslavija (komunista).Kongres je odran u Beogradu u travnju 1919., a nazoni su se delegati tada izjasnili za pristupanje nove stranke Treoj (komunistikoj) internacionali koja je sjedite imala u Moskvi. Na drugom kongresu, odranom u Vukovaru 1920., stranka je promijenila ime u Komunistika partija Jugoslavije(KPJ). U svom programu istakla je borbu za ruenje kapitalistikog poretka u zemlji i stvaranje Sovjetske Republike Jugoslavije. S obzirom na nacionalno pitanje KPJ je u poetku zastupala gledite o jedinstvenom jugoslavenskom narodu (unitarizam), ali je poslije (1924) prihvatila realnost da je jugoslavenska drava vienacionalna, pa je traila za svaki narod (ne samo za Srbe, Hrvate i Slovence, nego i za Makedonce i Cmogorce) pravo na samoodredenje i odcjepljenje.Aktivnost Komunistike partije bila je vrlo razgranata. Organizirala je brojne trajkove u tvornicama i drugim poduzeima te generalni trajk eljezniara u travnju 1920. KPJ je preuzela I vodstvo u Jedinstvenim radnikim sindikatima, a pod njenim okriljem djelovala je i omladinska organizacija -Savez komunistike omladine Jugoslavije (SKOJ) osnovan 1919. KPJ je sudjelovala na izborima za ustavotvornu skuptinu (1920) i dobila 58 zastupnikih mjesta. No, kako je njezino djelovanje sve vie ugroavalo postojei poredak, vlada je potkraj prosinca 1920., proglaenjem tzv. Obznane, zabranila komunistiku djelatnost I rad KPJ. Mnogi su komunisti pohapeni, a 1921. donesen je i Zakon o zatiti drave, prema kojemu su bile predvidene teke kazne za komunistiku djelatnost. Od tada KPJ djeluje tajno, a njezino vodstvo odlazi u inozemstvo.Dalji planovi KPJ izazvali su razilaenja u njezinu vodstvu. O nekim programskim odredenjima sporile su se lijeva i desna frakcija, npr. o nacionalnom, seljakom i sindikalnom pitanju.Tek 1928., na konferenciji zagrebakih komunista (odranoj ilegalno), izvren je obraun s frakcionatvom, najvie zalaganjem Josipa Broza, poslije nazvanog Tito. Tu je akciju podrala i Komunistika intemacionala (Komintema), koje je KPJ bila lan. Broz je tom prilikom izabran za tajnika(sekretara) Mjesnog odbora (komiteta) KPJ u Zagrebu, a na elo novog stranakog vodstva doao je uro akovi, koji se kao i Broz zalagao za jedinstvo Partije i uklanjanje frakcijskih sukoba. Nacionalistike organizacije Uz politike stranke, u novostvorenoj jugoslavenskoj dravi djelovale su i politike organizacije koje su

svojim programima zastupale razliite orijentacije, a svoju djelatnost su razvijale pod okriljem pojedinih velikih politikih stranaka s kojima su se podudarala njihova osnovna stajalita.Odmah nakon stvaranja Kraljevine SHS vode predratne Jugoslavenske nacionalistike omladine pokuale su okupiti i organizirati svu omladinu u novoj dravi. U tome su imale snanu podrku centralistikih vlasti. No tijekom pripremanja osnivakog kongresa dolo je do otrog uskoba izmeu tzv. nacionalistike omladine i omladinskih struja koje su bile pod utjecajern KPJ, pa je odravanje kongresa otkazano. Od tada je svaka grupacija - ideoloki podvojena - razvijala svoju aktivnost.Poetkom 1921. u Splitu je osnavana organizacija pod nazivom Jugoslavenska napredna nacionalistika omladina (JNNO). Osnovana je na inicijativu Demokratske stranke, pa su joj osnivai i prvi lanovi bili njeni mladi sljedbenici. S obzirom na injenicu da se pojavila u Dalmaciji,organizacija je u poetku svoju pojavu objanjavala potrebom stvaranja jake borbene fronte za obranu krajeva ugroenih od Italije. U prihvaenoj rezoluciji na osnivakom sastanku istie se jo i to da e JNNO najodlunije sudjelovati u pobijanju pojava koje u sebi kriju bilo plemenski, vjerski ili klasni separatizam. JNNO je osnovan neposredno poslije donoenja Obznane i afirmacije Radieva HPSS-a na izborima za ustavotvomu skuptinu. Ona je, dakle, trebala suzbijati komunistiku opasnost, ali i hrvatski nacionalni pokret. U praksi se esto sluila faistikim metodama, i unato negiranju ideolokih veza s talijanskim faizmom, mnogi su prvaci JNNO-a imali neke dodirne toke s njima. Nacionalisti okupljeni u JNNO okrivljivali su hrvatsku politiku, predvodenu Stjepanom Radiem, za podrivanje autoriteta drave u inozemstvu i onemoguavanje njene konsolidacije. Mada je JNNO zapoeo svoju djelatnost kao omladinska organizacija, postupno su mu se prikljuivale i pristae starije dobi, pa je prerastao u opepolitiku organizaciju. Zato je organizacija u svibnju 1922. promijenila naziv u Organizacija jugoslavenskih nacionalista ili skraeno ORJUNA.Osnova programa Orjune bilo je integralno jugoslavenstvo. Kao njen temeljni zadatak navodilo se uvanje nacionalnog jedinstva i onemoguavanje protudravne djelatnosti. Po tome nije teko otkriti podudarnost sa stavovima Svetozara Pribievia, koji je Orjuni pruao punu podrku.Svi nastupi Orjune i orgzirane demonstracije imali su izraziti antihrvatski karakter. Kao reakcija na pojavu, ideologiju i agresivno istupanje JNNO, odnosno Orjune, organizirana je na hrvatskoj strani nacionalistika organizacija pod nazivom Hrvatska nacionalna omladina (HANAO). Nastala u atmosferi sve izraenijih protivnosti izmedu centralistikih i anticentralistikih snaga, HANAO je kao svoju ideoloku osnovu imao hrvatske nacionalne interese izraene federalizmom. To je bila koncepcija i najjae hrvatske politike stranke, a HANAO ju je prihvatio kao reakciju na jugoslavenski nacionalistiki unitaristiki pokret, kao i na velikosrpski hegemonizam. Izmedu orjunaa i lanova HANAO-a dolazilo je do estih sukoba, ponekad i oruanih. Ti su sukobi davali povoda vlastima da poduzimaju izvanredne i energine mjere protiv HANAO-a i drugih hrvatskih nacionalnih drutava (Hrvatski sokol, Hrvatska ena).Na srpskoj se strani javio pokret pod nazivom Srpska nacionalna omladina (SRNAO). Pokret je ponikao kao otpor svemu onomu to se protivilo stvaranju velike Srbije. SRNAO se organizirao 1922., u vrijeme kad je pokret jugoslavenskih nacionalista poeo sve jae i agresivnije nastupati.Tada je Srpskoj nacionalnoj omladini i Radikalna stranka pruila otvorenu podrku. Bilo je to u trenutku kad su radikali raskinuli dvogodinju koaliciju s demokratima.Kako su Orjuna i SRNAO otro istupali protiv nacionalnih tenji i slovenskog naroda, i tamo se pojavila organizacija koja je isticala potrebu obrane slovenskog nacionalnog individualiteta.Bila je to Slovenska nacionalna omladina (SLONAO). Svojim programom ona se suprotstavila i jugoslavenskim integralistima i velikosrpskim nacionalistima. U novostvorenoj Kraljevini SHS djelovale su i etnike organizacije. Prva etnika organizacija nastala je 1921., a nosila je naziv Udruenje etnika za slobodu ast otadbine. Njeno vodstvo sainjavali su iskljuivo stari etnici sudionici u etnikim akcijama u Makedoniji potkraj 19. i poetkom 20. stoljea i u ratovima od 1912. do 1918. Tijekom 1924. iz tog su se drutva odvojile dvije etnike grupe i formirale jo dvije etnike organizacije, naravno, iskljuivo srpske nacionalistike orijentacije. Bila su to Udruenje srpskih etnika za Kralja i Otadbinu i Udruenje srpskih etnika Petar Mrkonji.Oba su djelovala kao instrumenti velikosrpske politike. U srpnju 1925. te su se dvije organizacije spojile u jednu pod nazivom Udruenje srpskih etnika Petar Mrkonji za Kralja i Otadbinu.Jugoslavensku su dravu etnici smatrali proirenom Srbijom, pa kad su u svojim istupanjima i govorili o jugoslavenskom jedinstvu, uvijek je zapravo bila rije o velikosrpskom hegemonizmu. Istiui ideju velike Srbije, etnici su iskazivali odanost monarhiji, srpskom kralju i dinastiji Karadordevia. U elnitvu etnikih organizacija mahom su bili umirovljeni srpski oficiri i podoficiri bez veeg obrazovanja i ideoloke spreme. No, uz ratne veterane, u organizacije su ulazili i drugi gradani srpske nacionalnosti. etnike organizacije osnivale su se ponajprije u Srbiji, ali i u ostalim dijelovima drave, posebno tamo gdje je bilo srpskog stanovnitva.Glavni organizacijski oblik etnikih udruenja bili su poluvojniki, naoruani odredi sa specifinim simbolima (cme zastave s rnrtvakirn glavama). Vezujui se uz reim, etnici su bili uvari poretka,a u njihovu nastupanju i djelovanju najvei, gotovo odluujui utjecaj imala je Radikalna stranka.Mnogi vodei ljudi etnike organizacije bili su pripadnici i narodni zastupnici Radikalne stranke, a u isto vrijeme i povjerljivi ljudi dvora (npr. Punia Rai, atentator na Stjepana

Radia i hrvatske zastupnike). Unato identinih programskih stavova i izrazite velikosrpske orijentacije, meu etnikim drutvima bilo je i netrpeljivosti, koje su povremeno prelazile u otvorene sukobe. Pokuaji pomirenja i spajanja svih etnikih organizacija nisu uspjeli.Poslije nastupa estosijeanjske diktature, kada su bile rasputene sve politike stranke i organizacije,pa i etnike, Udruenje etnika za slobodu i ast otadbine nastavilo je djelovanje. Tada su u Udruenje uli i bivi lanovi zabranjenih etnikih i drugih srpskih nacionalistikih organizacija,pa je ono postalo jedan od oslonaca diktatorskog reima. Od 1929. do 1932. na elu Udruenja etnika za slobodu i ast otadbine bio je etniki vojvoda Ilija Trifunovi-Biranin, a od 1932. Do travanjskog rata 1941. vojvoda Kosta Milovanovi-Peanac. Poloaj albanske i njemakenacionalne manjine Prije nastanka Kraljevine SHS, na Kosovu je djelovala organizacija Albanaca - Kosovski komitet. Cilj organizacije bio je ujedinjenje kosovskih Albanaca s Albancima u Albaniji u jednu dravu. Organizirani su tzv. kaaki odredi, koji su kao naoruane formacije djelovali na podruju cijelog Kosova. Ideja ujedinjenja svih Albanaca bila je na Kosovu rairena i poslije formiranja jugoslavenske drave. Da bi se presjekla veza Kosova s Albanijom, saveznika konferencija ambasadora uspostavila je uz granicu Kraljevine SHS s Albanijom neutralnu zonu. Kako su tu zonu uspostavili meunarodni imbenici, kaaci su dugo vjerovali da e granica s Albanijom biti izmijenjena. No, do toga nije dolo. Ta je zona postojala do 1923. i tada je ukinuta. Kraljevina SHS je izbjegla medunarodne obveze prema albanskoj manjini, pa su Albanci u jugoslavenskoj dravi -unato proklamiranim ustavnim odredbama o zatiti manjina - bili izvrgnuti nacionalnom i kulturnom ugnjetavanju. Albanci nisu mogli slobodno iskazati svoje nacionalne osjeaje i zahtjeve za nacionalnom slobodom i ravnopravnou, a nisu imali ni svoje politike stranke. Neki su se u poetku priklanjali Demijetu, ali ta je stranka prvenstveno zastupala interese turskih begova, a u razdoblju donoenja ustava kompromitirala se nagovororn radikala da njeni zastupnici glasaju za centralistiki ustav. Dakako, Albanci nisu mogli slijediti takvu politiku.Od svih nacionalnih manjina u Kraljevini SHS njemaka je manjina bila u najboljem poloaju. Najvie je Nijemaca (oko 60% od ukupnog broja) bilo u Vojvodini, gdje su se doseljavali tijekom 18. st., poslije povlaenja turske vlasti s tog podruja. Najvie su se bavili poljoprivredom.Nijemaca je bilo i u Srijemu i Slavoniji (24% od ukupnog broja), gdje su takoder pripadali agrarnom iteljstvu. U manjem broju bilo ih je jo u Sloveniji (oko 8% ukupnog broja), gdje su inili staro gradsko i staro agramo stanovnitvo. No njihov se broj u Sloveniji postupno smanjivao. Njemaka nacionalna manjina bila je najbolje organizirana u Vojvodini, gdje je stvaranjem jugoslavenske drave prekinuta njihova madarizacija, pa su se tamonji Nijemci nacionalno-politiki najbolje uvrstili. Godine 1922.osnovali su i svoju politiku stranku pod nazivom Njemaka stranka, koja je sudjelovala na skuptinskim izborima i dobivala 5 do 8 poslanikih mjesta, koji su uvijek podravali vladu. Nastupom estosijeanjske diktature stranka je prestala s djelovanjem, a sredinom tridesetih godina Nijemci se poinju ponovno organizirati u posebnom Kulturnom savezu (Kulturbund). Uz pomo drave Nijemci su izgradili svoj sustav kolstva, a u Velikom Bekereku imali su i svoju uiteljsku kolu. Medutim,njihov savez nije djelovao samo na kulturnom planu, nego je pod snanim utjecajem nacizma u matinoj dravi razvijao i politiku aktivnost koja je pred drugi svjetski rat bila sve agresivnija. VJERSKE ZAJEDNICE U procesu stvaranja jugoslavenske drave, medu brojnim pitanjima koje je trebalo rijeiti bilo je i pitanje vjerskih zajednica. O tom se pitanju raspravljalo i na Krfskoj konferenciji 1917. godine. Tada su neki sudionici konferencije (srpski predstavnici) izraavali zabrinutost u vezi s poloajem Katolike crkve u buduoj zajednikoj dravi, i to zbog stava Vatikana prema formiranju takve drave. No, bilo je i na drugoj strani (tj. u predstavnika Jugoslavenskog odbora) odredenih nedoumica glede poloaja Srpske pravoslavne crkve. U raspravama se pokazalo da je problem Srpske pravoslavne crkve ak vei nego onaj Katolike crkve. Naime, poto je prihvaeno naelo ravnopravnosti svih vjera u buduoj dravi, postavilo se pitanje odnosa drave prema crkvama. Pai je tada zagovarao stanovite da budua zajednika drava zadri postojei ustav Kraljevine Srbije, ili da se ustav nove drave barem u osnovi radi prema srpskom ustavu. to se vjere tie, ustav Kraljevine Srbije definirao je pravoslavnu vjeru kao dravnu vjeru u Srbiji, pa se odmah postavilo pitanje znai li to da takav poloaj treba dati Srpskoj pravoslavnoj crkvi i u novoj dravi. Ta je crkva autokefalna i nacionalna, to je do tada i bila osnovna pretpostavka da bude i dravna. Kako bi Srpska pravoslavna crkva zadrala status dravne crkve, bilo je prijedloga da se takav status dade svim vjerama i crkvama. No, na kraju rasprave na Krfu prihvaen je sustav vjerskog pariteta kao najpovoljniji za rjeavanje vjerskog pitanja. Utvrdena je ravnopravnost vjera, to ne znai da je drava akonfesionalna. Odnose medu crkvama, kao i njihov odnos prema dravi trebala je regulirati drava svojom suverenom vlau.

Srpska pravoslavna crkva U ustavu iz 1921. drava je odredila stav prema vjerskim zajednicama, a medu njima je bila i Srpska pravoslavna crkva. U lanu 12. postavljeno je naelo o slobodi vjere i o ravnopravnosti svih priznatih vjera. Meutim, odnos drave prema pojedinim crkvama nije bio isti, a njena naklonost Srpskoj pravoslavnoj crkvi bila je tolika da je ostavljala dovoljno prostora da se ta crkva nametne kao vaan imbenik velikosrpske politike.Poslije stvaranja zajednike jugoslavenske drave 1918., na njezinu teritoriju nale su se tri autokefalne oblasti u rangu metropolija: beogradska, srijemsko-karlovaka I crnogorsko-primorska.Osim toga, dalmatinska metropolija I autonomna srpskopravoslavna crkva u Bosni I Hercegovini bile su pod vrhovnom upravom veseljenskog patrijarha u Carigradu. U svibnju 1919. u Beogradu je izvreno ujedinjenje svih tih do tada autonomnih crkvenih podruja i organizacija u jedinstvenu Srpsko pravoslavnu crkvu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Sljedee,1920. godine uspostavljena je patrijarija u Srijemskim Karlovcima, a potkraj iste godine sastao se i crkveni sabor koji je izabrao i prvog patrijarha Srpske pravoslavne crkve u novoj dravi. Bio je to dotadanji arhiepiskop beogradski i metropolit Srbije Dimitrije Pavlovi, koji je tu funkciju obnaao do 1930.Organiziranje Srpske pravoslavne crkve u jugoslavenskoj dravi vrilo se na temelju uredbi o srpskoj patrijariji i o centralizaciji upravne i sudske vlasti u srpskoj patrijariji (1920.). Tek 1929. donesen je Zakon o Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ustav te Crkve prihvaen je 1931. No, unato zakanjeloj zakonskoj regulativi, Srpska pravoslavna crkva se od poetka, na temelju spomenutih uredbi,konstituirala i djelovala kao jedna, nedjeljiva, centralizirana episkopalna organizacija s administrativnom podjelom na eparhije. Svi pravoslavci u Kraljevini SHS u vjerskom pogledu podvrgnuti su patrijarhu Srpske pravoslavne crkve. Dokinuta je autonomija pravoslavnih metropolija. Iako pravno nije imala status dravne crkve (kakav je imala u Kraljevini Srbiji), Srpska je pravoslavna crkva od dravnih vlasti bila favorizirana i objektivno je imala privilegiran poloaj u odnosu na druge vjerske zajednice i organizacije u dravi. Svetozar Pribievi i Srpska pravoslavna crkva Odnos pojedinih politikih stranaka i njihovih predvodnika u jugoslavenskoj dravnoj zajednici prema vjerskim pitanjima, posebno prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, bio je razliit. S obzirom na injenicu da su Srbi u Hrvatskoj u vjerskom pogledu stavljeni pod jurisdikciju objedinjene Srpske pravoslavne crkve,stajalite njihova prvaka Svetozara Pribievia prema toj Crkvi imalo je i odredeno politiko znaenje.U prvom razdoblju Pribievieva djelovanja, kada je bio gorljivi zagovornik jugoslavenskog urutarizma i centralizma,on nije imao nikakvih zamjerki na raun Srpske pravoslavne crkve. Meutim, nakon njegova povezivanja sa Stjepanom Radiem i stvaranja Seljako-demokratske koalicije, on drukije gleda na Srpsku pravoslavnu crkvu. To nedvojbeno proizlazi iz njegove politike orijentacije. Pribievi se tada poziva na povijesno nasljede, tj.na autonomnost pravoslavne crkve na teritoriju Hrvatske u vrijeme austrougarske vladavine. Kako je nakon stvaranja Kraljevine SHS ta autonomnost ukinuta, on istie da je centralizacija pravoslavnih crkvenih organizacija izvrena protivno kanonskim propisima, jer je izvrena za vrijeme sedis vacantiae, tj. u vrijeme kada je patrijarijska stolica u Srijemskim Karlovcima bila ispranjena. Novim uredbama izmijenjene su mnoge ustanove i presjeen je ivot srpskog narodnog crkvenog sabora. Tako je - tvrdi Pribievi - nastao kaos koji se ne moe srediti sve dotle dok se ne izvri nova organizacija Srpske pravoslavne crkve u KraljeviniSHS.Svetozar Pribievi optuuje srpske episkope da su zadojeni duhom apsolutizma i da su u organizaciju cjelokupne Srpske pravoslavne crkve u Kraljevini SHS prenijeli grki fanariotski sustav, to unitava tekovine Srba u preanskim krajevima i njihovu autonomiju. On smatra da se time otvara podruje novih borbi i to izmedu samih Srba, tj. izmedu tzv. Srba-preana i Srbijanaca u Srbiji. Zato zahtijeva da se pravoslavna crkva uredi po metropolitanskom sustavu, za koji smatra da bi se mogao nazvati >>federativnim i kojim bi se preanski Srbi zatitili od srbijanske hegemonije u crkvi. U ponaanju Srpske pravoslavne crkve Pribievi prepoznaje onaj isti hegemonizam koji se provodio u svim sferama ivota jugoslavenske drave. Pribievievo traenje reorganizacije Srpske pravoslavne crkve u smislu metropolitanskog uredenja i pune autonomije pojedinih metropolija sukladno je s njegovim novim odredivanjem prema ukupnoj organizaciji drave tijekom 1928. Katolika crkva Za Katoliku je crkvu posebno karakteristina njezina univerzalnost. Ona nema vrhovnog poglavara u granicama pojedinih drava u kojima je katolicizam rasprostranjen, ve njezin poglavar - papa ima svoje sjedite u Rimu. Ta je injenica znatno utjecala na poloaj Katolike crkve u Kraljevini SHS i na odnose katolikih crkvenih starjeina i vrhova nove drave. U bivoj Austro-Ugarskoj rimski je papa imao svog predstavnika u Beu (nuncija) za cijelu Monarhiju. Raspad Monarhije i pojava novih drava

traili su prilagodavanje organizacije Katolike crkve novim dravnim okvirima, pa je Vatikan trebao urediti i poloaj Crkve u novoj jugoslavenskoj dravnoj zajednici. Budui da to sreivanje nije izvreno odmah nakon pojave Kraljevine SHS,veze izmedu katolikog etiskopata novonastale drave i Svete Stolice i dalje su ile preko nuncija u Beu kao papina zastupnika za sve drave batinice bive AustroUgarske Monarhije. Za sve vrijeme,dok nova drava jo nije bila od Vatikana priznata,postojala je veza katolikih biskupa s Rimom preko nuncijature u Beu. Tako je poetkom srpnja 1919.zagrebaki nadbiskup dr. Antun Bauer uputio u Vatikan svog posebnog izaslanika dr. Svetozara Rittiga, koji je papi predao promemoriju o stanju i problemima Katolike crkve u Kraljevini SHS.Biskupska konferencija, odrana u Zagrebu od 15. Do 20. srpnja 1920. pod predsjedanjem nadbiskupa Bauera, raspravljala je o nizu pitanja u vezi s poloajem Katolike crkve u novostvorenoj dravi, pa se raspravljalo i o jedinstvenom predstavnitvu Crkve za njeno cijelo podruje. Zakljueno je da se takav prijedlog dostavi Sv.Stolici i zarai potvrda.Ostali zakljuci biskupske konferencije odnosili su se na autonomiju kolstva, upravu crkvenom imovinom, odravanje staroslavenske slube u hrvatskim crkvama i na zatitu Zavoda Sv Jeronima u Rimu. Konferencija je donijela jo jedan zakljuak: da se zarai sklapanje konkordata (ugovora) izmedu Kraljevine SHS i Vatikana.Biskupska je konferencija uputila u Beograd dva svoja delegata (bili su to ljubljanski biskup dr. Antun Bonaventura Jegli I sarajevski dr. Ivan ari). Oni su posjetili regenta Aleksandra i ministra vjera, s ciljem da s njima rasprave poloaj Katolike crkve u novoj dravi. Nakon toga posjeta regentu Jegli je otputovao u Rim, gdje je primljen u audijenciju kod pape. Mada je biskupska konferencija donijela zakljuak da se to prije sklopi konkokordat, sredivanje odnosa nove drave i Vatikana nije uslijedilo ni brzo ni lako. Pokazalo se, naime, da je pitanje konkordata ozbiljan problem vanjske politike nove drave. U beogradskim politikim krugovima bilo je rasprostranjeno stajalite da se na novu dravu jednostavno protegne valjanost konkordata zakljuenog izmedu Kraljevine Srbije i Vatikana. Medutim, takvo stajalite nije dijelio katoliki episkopat,ve je smatrao da nova drava mora svoje odnose s Vatikanom urediti novim konkordatom.Iako je pitanje konkordata ostalo otvoreno, ipak je Vatikan slubeno priznao Kraljevinu SHS 6.studenoga 1919. Mnogobrojna pitanja u odnosima Crkve i nove drave tek je trebalo rijeiti, a kako su stajalita i prijedlozi za njihovo rjeenje bili esto vrlo opreni i s izrazitim politikim naglascima,nerijetko je dolazilo do napetosti. Ponekad su bili konzultirani i pravni teoretiari, posebno u pitanju valjanosti konkordata zakljuenog s Kraljevinom Srbijom i njegova automatskog prenoenja na novu dravu. I na Krfskoj je konferenciji bilo rasprave o konkordatu. Tada su neki srpski predstavnici konkordat oznaili kao po Srbiju nepovoljan i po Srbe opasan ugovor. I sada su se u raspravama postavljala politika pitanja: je li Kraljevina SHS nova ili stara drava. Jedno od vanih pitanja bilo je i ono o razgranienju biskupija koje su imale sjedita izvan teritorija Kraljevine SHS (u Austriji,Madarskoj i Italiji), pa je njihovo rjeavanje zadiralo i u medunarodne odnose nove drave sa susjedima.U tijeku rasprava o nacrtu ustava o Ustavotvornoj skuptini, odnosno u njenom ustavnom odboru,neki su zastupnici (naroito oni iz klerikalno obojenih stranaka) traili da se u ustav unese odredba o obvezatnom zakljuivanju konkordata, i to to prije. No, taj zahtjev nije prihvaen, pa u Vidovdanskom ustavu nema stavka o konkordatu. U l. 12. predvideno je samo da e vjere koje imaju vrhovnog poglavara izvan drave odravati veze s njim na nain koji e se odrediti zakonom, a to se u katolikim krugovima smatralo jednostranim rjeenjem. Nakon izglasavanja ustava ministar vjera je pokrenuo anketu o zahtjevima crkava (pravoslavne, katolike, evangelistike,muslimanske i idovske), s ciljem utvrivanja njihova poloaja, materijalnog stanja vjerskih slubenika i uope meducrkvenih odnosa. Nakon toga bila je sazvana i konferencija vjerskih zajednica (u Beogradu 16. studenoga 1921.). Na toj je konferenciji bila zastupljena i Katolika crkva, pa su njeni predstavnici odmah predloili zakljuivanje konkordata. Iako je taj prijedlog uao u zakljuke konferencije, vlada nije nita poduzimala da ga realizira. Tek sredinom 1922. predsjednik vlade Nikola Pai inicirao je razgovore o potpisivanju konkordata, pa su katoliki biskupi podnijeli vladi Nacrt konkordata izmeu Sv. Stolice i Kraljevine SHS. Medutim, oito nezadovoljna tim nacrtom, vlada je imenovala komisiju za prouavanje pitanja o zakljuivanju konkordata s Vatikanom, sa zadatkom da izradi novi nacrt. Nakon dva mjeseca komisija je zavrila novi nacrt, ali sada s njim nisu bili zadovoljni katoliki biskupi. Do poetka 1924. rad na zakljuivanju konkordata nije ni malo napredovao. Dapae,sve se vie politizirao i u sloenoj politikoj situaciji izazivao dodatne podjele. U prosincu 1924. U Rimu je boravio ministar vanjskih poslova dr. Momilo Nini koji je s predstavnikom Vatikana dogovorio da se za temelj novog konkordata uzme stari konkordat sa Srbijom iz 1914. Tekst je pripremio Josip Smodlaka (tada poslanik Kraljevine SHS u Vatikanu), pa su u travnju 1925. Zapoeli slubeni pregovori. U Vatikan je stigao i ministar vjera dr. Vojislav Janji, ali mnoga sporna pitanja (posebno pitanje crkvene imovine i predlaganje kandidata za biskupe) onemoguavala su dogovor,pa su pregovori prekinuti.Tek nakon nekoliko godina kralj Aleksandar e pokrenuti pitanje zakljuenja konkordata. U trenutku kada su pregovori bili uspjeno zavreni, kralj je ubijen, pa potpisani tekst konkordata nije bio ratificiran, to znai da nije stupio na snagu. Katolika crkva u jugoslavenskoj dravi ostala je bez slubeno utanaenih odnosa s dravom.

Inae, unutar dravnih granica bilo je vie biskupija i nadbiskupija, od kojih je najvanije mjesto i ulogu imala zagrebaka nadbiskupija, iji je nadbiskup bio i predsjednik biskupske konferencije, a ta je rjeavala unutamje pastoralne probleme Crkve, kao i odnose s dravnim vlastima. Islamska vjerska zajednica U doba postojanja Otomanskog Carstva svi su muslimani unutar goleme drave sainjavali jednu vjersku zajednicu. Medutim, kako su se pojedine zemlje oslobadale od turske vlasti, na njihovu podruju su se formirale posebne vjerske zajednice. Tako su nastale islamske vjerske zajednice u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. U Srbiji islam je bio priznata vjera, ali nije uivao ravnopravan poloaj s pravoslavnom crkvom. Slino je bilo i u Cmoj Gori, u kojoj su muslimani sainjavali posebnu vjersku zajednicu, ali se pravoslavna vjera smatrala dravnom.U Bosni i Hercegovini poslije austrougarske okupacije drava se poela mijeati u vjerske poslove muslimana, pa je tako dravna vlast postavljala njihove vrhovne vjerske starjeine i preko njih se upletala u vjersko vodenje muslimana. Muslimani su bili nezadovoljni tom politikom i traili su da im se prizna vjersko-prosvjetna autonomija. Nakon duge borbe tu su autonomiju 1909. i izborili. Od tada su muslimani svoje vjerske predstavnike birali sami (posredno ili neposredno). Vrhovnu upravu vjerskih poslova vodio je ulema-medlis, tj. vjersko starjeinstvo na elu s reis-ul-ulemom kojega je na prijedlog posebne vjerske kurije imenovao vladar. 0vlatenje za vjersko djelovanje dobivao je iz Carigrada od eih-ul-islama.Nakon nastanka Kraljevine SHS djelovanje Islamske vjerske zajednice neko je vrijeme ostalo onakvo kako je bilo u pojedinim dijelovima drave u trenutku ujedinjenja. Da bi se otklonile tekoe koje su nastajale zbog neujednaenosti njihova poloaja i organizacije, donesena je najprije Uredba o upravi vakufa (12. rujna 1919.), a zatim i Zakon o upravi vakufa (28. veljae 1922.). Na osnovi tih pravnih akata uspostavljena je jedinstvena islamska vjerska organizacija na podruju Srbije i Crne Gore,kojom je upravljao vrhovni muftija u Beogradu pod nadzorom ministarstva vjera. Muslimani pak Bosne i Hercegovine i oni koji su ivjeli u Hrvatskoj i Sloveniji sainjavali su drugu zajednicu pod vrhovnom upravom reis-ul-uleme u Sarajevu. Ta je podjela trajala sve do 31. sijenja 1930., kada je novim zakonom uspostavljena jedinstvena, samostalna Islamska vjerska zajednica za cijelu dravu. Tada su dvije odvojene islamske vjerske organizacije povezane u jednu. Na elu joj je bio reis-ul-ulema sa sjeditem u Beogradu. Vjerske starjeine muslimani su birali sami, a Islamska vjerska zajednica dobivala je financijska sredstva od drave pod ijim nadzorom je i stajala. Godine 1936. sjeidte reis-ul-uleme iz Beograda premjeteno je u Sarajevo. Organizacija Islamske vjerske zajednice bila je prilino sloena. Nadlenosti njenih organa nisu bile strogo odvojene, a dijelile su se u tri vrste: uredbodavni, vjersko-upravni i imovinskopravni upravni organi. Najvii organ bio je Vrhovni vakufski sabor koji se sastojao od predstavnika koje su birali pojedini vakufski sabori kao nii organi. Taj je organ bio nadlean da bira reis-ul-ulemu i da donosi ustav Islamske vjerske zajednice.Islam smatra bogosluje glavnim vidom vjerskog ivota. Bogosluje se obavlja ili pojedinano ili zajedniki u damijama i tekijama. Zato je na podrujima Kraljevine SHS (kasnije Kraljevine Jugoslavije) s muslimanskim stanovnitvom bilo i mnogo damija. Neke su od njih stare i monumentalne graevine, pa su bile stavljene pod zatitu drave kao spomenici kulture. Tekije su pak ustanove koje slue za obavljanje naroitih molitava i obreda pojedinih dervikih redova. Islam je bio posebno vana sastavnica ivota stanovnitva Bosne i Hercegovine, naroito seoskog. Ipak, konfesionalna pripadnost islamu bosanskohercegovakog iteljstva u jugoslavenskoj dravi jo nije bila bitan initelj njihova nacionalnog diferenciranja. U razdoblju izmedu dva svjetska rata ona je bila samo temelj politikog okupljanja i izvorite politikog programa glavne muslimanske politike stranke. Odatle i tijesna povezanost vrhova Islamske vjerske zajednice s politikom strankom bosanskohercegovakih muslimana. idovska zajednica Jo u dalekoj prolosti osnovni oblik organiziranja idovskih zajednica bile su idovske opine, vjerske organizacije u kojima su se idovi okupljali radi molitve i vjerskog obrazovanja. Prostori njihova okupljanja kasnije su se razvili u sinagoge. Zidovske opine su nastajale svugdje gdje se naselio vei broj idova, pa je takvo organiziranje bilo karakteristino i za idovske skupine doseljene u prolosti i u pojedina junoslavenska podruja. Kao i drugdje, i u jugoslavenskoj dravi u idovskim opinama s vremenom su se razvile i nove institucije svjetovne prirode (kole,bolnice, kulturne organizacije). Ipak, sinagoge su ostale glavna mjesta okupljanja idova i onda kada su djelovale i njihove svjetovne ustanove .U mnogim europskim dravama, kao i u zemljama koje su se 1918. okupile u jugoslavenskoj dravi,dolo je do podjele idova na reformiste (ili neologe) i starovjerce (ili ortodokse). Takva se podjela idova zadrala i u novostvorenoj Kraljevini SHS. U svakom mjestu mogla je postojati samo jedna idovska opina, ali je unutar opine bilo doputeno organiziranje posebnih vjerskih slubi za neologe i ortodokse.Organiziranje idovskih opina u Kraljevini SHS ovisilo je o zakonskim propisima nove drave. Na osnivakom kongresu, odranom u Osijeku poetkom srpnja 1919., idovske opine u novoj

dravi ujedinile su se u Savez jevrejskih vjeroispovjednih opina u Kraljevini SHS. No, nekoliko ortodoksnih opina osnovalo je svoje posebno Udruenje. Sjedite Saveza bilo je u Beogradu. Na elu mu je bio glavni odbor kojemu je predsjedavao dr. Hugo picer. Izradena su i pravila djelovanja Saveza, koja je odobrilo Ministarstvo vjera u kolovozu 1921. Prema tekstu pravila, Savez, kao sredinji organ i predstavnik idovskih opina u dravi, imao je zadau brinuti se o pojedinim opinama, posredovati izmedu njih i dravnih vlasti te davati miljenja o zakonskim nacrtima i naredbama koji se odnose na idovske opine. Odobrenjem pravila Saveza stvoreni su uvjeti za normalno funkcioniranje organizacije. Na osnovi odobrenih pravila organiziran je prvi redovni kongres Saveza. Odran je u Zagrebu 22. i 23.studenoga 1921. Prisustvovalo mu je oko sto delegata, a u zakljucima se naglaava da Savez nije politika organizacija te i da u njegovim redovima ima mjesta i za neologe i za ortodokse. No,ortodoksne opine mu se nisu prikljuile.Program rada Saveza sadravao je prvenstveno kultume i prosvjetne zadatke.Poloaj idovskih opina, koje su djelovale u pojedinim zemljama prije stvaranja novog dravnog okvira, bio je razliit. Zato se nametnula potreba da se on regulira jedinstvenim zakonom. Na njegovoj izradi radilo se vrlo dugo, pa je zakon o vjerskoj zajednici Zidova u Kraljevini SHS objavljen tek u prosincu 1929. Savez je tada obuhvaao 99 idovskih opina koje su svoje dotadanje statute morale uskladiti s novim zakonom. Inae, tim je zakonom idovima zajamena puna sloboda ispovijedanja vjere i njihovo organiziranje po vjeroispovjednim opinama, koje imaju zadatak brinuti se o vjerskim i kulturnim potrebama svojih lanova. Zakon je sadravao i odredbu o podjeli idovske zajednice u dvije formacije: Savez neortodoksnih i Udruenje ortodoksnih opina. Unato nastojanja Saveza da takva odredba ne ude u Zakon, ona je ipak uvrena, pa je tako dolo do sankcioniranja podjele koja se odrala sve do sloma Kraljevine Jugoslavije.Vano mjesto u organiziranju idova imale su i idovske kole. Prva takva kola na junoslavenskim prostorima bila je i osnovana u Zagrebu jo 1841. (kontinuirano je radila sve do 1941.). Ubrzo poslije osnivale su se idovske kole i u drugim mjestima. Osim vjerskih, u koli su se pouavali i opi predmeti. Medutim, nakon osnivanja jugoslavenske drave,idovska djeca su sve vie pohadala dravne osnovne i srednje kole. Odvojeno su imala samo vjeronauk. Tada je i veina idovskih kola suila svoju djelatnost na vjeronauk, koji su u veirn zajednicama pouavali specijalizirani nastavnici,a u manjima lokalni rabini. Neke su idovske kole odrale svoju djelatnost sve do izbijanja drugog svjetskog rata. Negdje je to bilo zbog jakog utjecaja ortodoksnog idovstva (npr. u Vojvodini), a negdje i zbog izuzetne kvalitete nastave i nastavnog osoblja (npr. u Zagrebu i Osijeku). Od 1928. Do 1941. u Sarajevu je djelovao Srednji teoloki zavod(popularno nazvan Rabinski seminar). Program zavoda trajao je najprije etiri, a poslije pet godina.Polaznici su se osposobljavali za predmolitelje, zamjenike rabina i druge srednje vjerske slube u sinagogama i opinama. Zavreni polaznici mogli su nastaviti kolovanje na viim rabinskim kolama u inozemstvu. Od poetka dvadesetih godina do pred drugi svjetski rat u Sarajevu je uspjeno djelovala i privatna kola za uenje hebrejskog jezika zvana Safa berura.Poetkom 1941. u Kraljevini je Jugoslaviji bilo oko 75.000 idova (od toga oko 4.000 izbjeglica iz raznih europskih zemalja,koje je zahvatio rat).idovi su bili najee koncentrirani u veim gradovima. Tako je npr. postotak idova (od ukupnog broja stanovnitva grada) bio u Beogradu 4,2%, u Zagrebu 5,8%, u Sarajevu i Bitoli 9,7%, u Novom Sadu 6,4%, u Subotici 5,4%. VANJSKA POLITIKA KRALJEVINE SHS Osnovno obiljeje vanjske politike Kraljevine SHS (i poslije Kraljevine Jugoslavije) bila je njena ovisnost o politici velikih sila.Do 1935. u znatnoj mjeri bila je tijesno vezana s Francuskom, a od 1935. sve vie se pribliavala Njemakoj. Narodna skuptina gotovo i nije imala utjecaja na vanjske poslove, jer je njome zapravo rukovodio dvor, odnosno vladar. Ministri vanjskih poslova bili su izvritelji vanjskopolitikih poteza koje je osmislio vladar.Uspostava sovjetske vlasti u Rusiji i opasnost irenja boljevike revolucije nametnuli su vanjskoj politici Kraljevine SHS u prvim godinama njena postojanja posebne zadatke. Sile Antante, pobjednice u prvom svjetskom ratu, nastojale su sprijeiti izbijanje slinih revolucija u Europi stvaranjem zatitnog pojasa prema Sovjetskoj Rusiji u koji su ukljuili i novu jugoslavensku dravu. Ravnajui se prema smjemicama francuske vanjske politike, vlade Kraljevine SHS (Jugoslavije) odbile su priznati sovjetsku vladu.U Beogradu je osnovano Sveslavensko drutvo za obnovu Rusije, kojemu je jugoslavenska vlada omoguila prihvaanje i zbrinjavanje brojnih ruskih emigranata. Ti su se emigranti ukljuivali u javni ivot nove drave, zauzimajui mnoga mjesta u zdravstvu, prosvjeti,kulturi.Francuska diplomacija namijenila je Kraljevini SHS posebnu ulogu u vrijeme uspostave Sovjetske Republike Maarske pod vodstvom Bele Kuna (1919.). Na traenje saveznikog vojnog zapovjednitva,jugoslavenska je vlada koncentrirala na demarkacijskoj liniji prema Maarskoj dvije pjeadijske i jednu konjiku diviziju. Kraljevini SHS bilo je obeano ostvarenje teritorijalni aspiracija prema Madarskoj. Brzi slom madarske revolucije akcijom admirala Horthyja, uz pomo ehoslovake i rumunjske vojske, nije doveo do ukljuivanja jugoslavenskih jedinica u slamanje revolucije, ali je cijela epizoda utjecala na dalje vanjskopolitike poteze jugoslavenske vlade. Zbivanja u Madarskoj budno su

praena u gradu.U vezi s revizionistikim tenjama Madarske i jo vie zbog spreavanja restauracije Habsburgovaca u Madarskoj, vlada Kraljevine SHS brzo je djelovala. Posljednji vladar AustroUgarske,Karlo IV. stigao je 27. oujka 1921. u Budimpetu u namjeri da preuzme kraljevsku vlast od regenta Horthyja. No Horthy je pruio otpor i zamolio je Karla da se povue iz Madarske. Vlade Kraljevine SHS, ehoslovake i Rumunjske, uz otre proteste, uputile su Karlu ultimatum da u roku od tri dana napusti Madarsku. Ne naavi podrku u zemlji i bez dovoljne pomoi iz inozemstva, on je 5. travnja 1921. doista napustio Madarsku, ali se nije odrekao planova za povratak na maarski prijesto.Taj je dogadaj pospjeio formiranje saveza izmedu Kraljevine SHS, ehoslovake i Rumunjske.Savez je nastao bilaterarnim povezivanjem triju drava. Najprije je zakljuena konvencija izmedu ehoslovake i Kraljevine SHS (Beograd, 14. kolovoza 1920.), a onda, nakon Karlove neuspjele restauracije, ugovor izmedu ehoslovake i Rumunjske (Bukuret, 23. travnja 1921.), i najzad, ugovor izmedu Kraljevine SHS i Rumunjske (Beograd, 7. lipnja 1921.). Sadraj tih triju konvencija bio je isti: obrana granica njihovih drava utvrenih mirovnim ugovorima u Trianonu i Neuillyju i versajskog sustava uope. Savez triju drava koje su okruivale Madarsku nazvan je Mala antanta.Kad se 20. listopada 1921. Karlo Habsburki po drugi put pojavio u Budimpeti, lanice Male antante uputile su zajedniku notu madarskoj vladi, traei njegov odlazak, a istodobno su proglasile mobilizaciju. Odlazak Karla Habsburkog zatraila je i konferencija ambasadora, najavljujui da saveznike sile otklanjaju svaku odgovomost za intervenciju susjednih drava. Karlo Habsburki napustio je Madarsku 1. studenoga 1921., pa je kriza oko restauracije Habsburgovaca bila rijeena.No, tri drave, lanice Male antante, ostale su i dalje povezane medusobno potpisanim ugovorima.ehoslovaka je drava predstavljala najjae uporite francuske politike na Balkanu. Veze s Francuskom bile su tako vrste da su vodei krugovi jedne i druge drave smatrali da im nisu potrebni nikakvi posebni ugovori. No, za jaim utjecajem na Balkanu teile su i Velika Britanija i Italija. Iako je Velika Britanija zajedno s Francuskom stajala iza novostvorene jugoslavenske drave, ipak je svaka od njih imala svoje videnje odnosa s njom, kako bi zadovoljila svoje interese.Velika je Britanija radila na stvaranju regionalnog saveza balkanskih drava, koji bi bio ira osnovica za englesku politiku u jugoistonoj Europi. Tada je kancuska diplomacija nastojala vanjsku politiku jugoslavenske drave ipak vezati uza se posebnim, ovjerenim ugovorom. Pregovori o zakljuenju francusko-jugoslavenskog pakta o prijateljstvu zapoeli su 1925., a pakt je potpisan 11.studenoga 1927.U tekstu ugovora stajalo je da se zakljuuje radi ouvanja stanja mira i politike stabilnosti u Europi i radi osiguranja zajednikog stava i suradnje u sluaju da mir bude ugroen. Ugovor je predvidao i vojnu pomo u sluaju da jedna od potpisnica bude nepravedno napadnuta. Rapallskim ugovorom iz 1920. rijeeno je pitanje talijansko-jugoslavenske granice. Rijeka je tim ugovorom dobila status neovisne drave. No, to nije bilo trajno rjeenje. Najprije je u svibnju 1922., potpisivanjem tzv. Santa Margaretske konvencije, razraden Rapallski ugovor u pogledu eljeznike veze Rijeke s jugoslavenskim zaleem. Ali unato ustupcima s jugoslavenske strane, odnosi izmedu dviju drava nisu se poboljali. Dolazak faizma na vlast u Italiji jo vie ih je remetio. Naime, faistika vlada iskazivala je od poetka otvorenu agresivnost prema balkanskim dravama, a posebno prema Kraljevini SHS. Mussolini je izjavljivao da njegova vlada ne moe dopustiti politiku kojom bi se uguivalo talijanstvo Dalmacije. Talijanska faistika vlada je provocirala u Rijeci kako bi ostvarila aneksiju tog grada. Beogradska je vlada bila spremna na ustupke Italiji, nadajui se da e joj to olakati pozicije u sueljavanju s njom u Albaniji. Tako je najzad,1924., zakljuen Rimski pakt prema kojem se Rijeka prikljuuje Italiji. U duhu Rimskog pakta zakljuene su 1925. I Nettunske konvencije (Nettuno - mjesto u Italiji juno od Rima) kao novi ustupak Italiji. Njima su regulirana neka pitanja nastala potpisivanjem Rimskog pakta (slobodna trgovina talijanskih gradana, kupovanje zemlje, smanjenje tranzitnih carina, specijalna prava talijanskih konzulata i dr.), dakako, nepovoljno za jugoslavensku stranu. lako je beogradska vlada neprekidno bila spremna na ustupke (koji su uostalom ili na raun Hrvatske), odnosi s Italijom nisu se poboljavali.Italija je ak podravala izvjesne revanistike tenje Madarske i Bugarske prema Kraljevini SHS, ije je pozicije nastojala oslabiti i potpisivanjem ugovora o suradnji s Grkom i Turskom.esti sukobi na granici prema Bugarskoj stvarali su veoma zategnute odnose izmedu dviju susjednih drava. Tek je zemljoradnika vlada Aleksandra Stamboliskog uspjela privoliti beogradsku vladu na zakljuenje Nikog sporazuma (1923) kojim je jugoslavenska strana obeala pruiti pomo bugarskim zahtjevima za ukidanje nekih odredaba ugovora u Neuillyju. No promjena reima u Bugarskoj (na vlast je dola vlada Cankova) obezvrijedila Je Niki sporazum. Nova ga se vlada nije pridravala, pa su tada obnovljeni granini incidenti. Podravan od Italije, bugarski dravni vrh vodio je i dalje neprijateljsku politiku prema Kraljevini SHS. Francuska i engleska diplomacija uzalud su pokuavale suzbiti utjecaj Italije u Bugarskoj. Odnosi Kraljevine SHS i Bugarske postajali su sve zaotreniji, pa je 1925-26. ak postojala i mogunost izbijanja ratnog sukoba.Odnosi izmedu Kraljevine SHS i Albanije bili su obnovljeni 1922. Tada je u Albaniji doao na vlast Ahmed-beg Zogu, voda Narodne stranke. Preko njega je Kraljevina SHS pokuala uvrstiti svoj utjecaj u Albaniji. No, nakon izbijanja oruanog ustanka,

Zogu je 1924. napustio Albaniju i pobjegao u Beograd. Uz pomo jugoslavenskog vladajueg vrha Zogu se potkraj 1924. uspio vratiti na vlast u Tirani, ali je tada iznevjerio svoje beogradske zatitnike te se okrenuo Mussoliniju. Italija je uspjela 1926. uspostaviti protektorat nad Albarujom, pa su time planovi velikosrpskih krugova da uvrste svoj utjecaj u Albaniji ostali neostvareni. Dapae, odnosi Kraljevine SHS i Albanije sve vie su se pogoravali.Mussolini je pomagao Ahmed-begu Zoguu da se u rujnu 1928. proglasi ne kraljem Albanije, nego kraljem Albanaca, a to znai I onih na Kosovu, to je uvelike remetilo odnose dviju susjednih drava.Za odnose Kraljevine SHS s Grkom posebno znaenje imala je luka Solun. Odmah poslije zavretka rata zapoeli su pregovori o ustupanju jednog dijela solunskog pristanita Kraljevini SHS.Ti su pregovori zavreni 1923. potpisivanjem konvencije kojom je Kraljevina SHS doista dobila posebnu zonu u solunskom pristanitu te je dogovoreno i pitanje carine i odravanje zone. Medutim,dalji odnosi s Grkom nisu se odvijali kako je to dogovor o zoni u solunskoj luci nagovijetao.Talijanska je diplomacija uspjela potkopati dobre odnose dviju drava, osobito potpisivanjem pakta s Grkom (1928), to nikako nije ilo u prilog Kraljevini SHS.Inae, Kraljevina SHS bila je lanica Drutva naroda i njene delegacije su redovito sudjelovale na zasjedanjima te medunarodne organizacije . GOSPODARSTVO Osnovna obiljeja gospodarskog stanja jugoslavenske drave izmedu dva rata bila su slaba razvijenost i zaostalost, i to kako u odnosu na druge zemlje, tako i na prirodne uvjete kojima je ta drava raspolagala. Dalja karakteristika njenog gospodarstva bila je velika neujednaenost i neravnomjemost razvoja, to je bio rezultat povijesnog nasljeda. Postojale su osjetne razlike izmedu krajeva koji su ranije bili pod austrougarskom vlau i onih na istoku, koji su do ujedinjenja tvorili dvije nezavisne, ali gospodarski znatno nerazvijenije drave. Ekonomski pokazatelji potvrduju da su Slovenija i Hrvatska u Austro-Ugarskoj bile najzaostalije zemlje, a u novoj dravi postale su njezin najrazvijeniji dio. Bilo je razlika u stupnju gospodarske razvijenosti i u zemljama okupljenim u Dravu Slovenaca, Hrvata i Srba (npr. ako se usporede Slovenija i sjeverni dijelovi Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom). No, kako se ide dalje prema istoku, tj. prema Srbiji, Kosovu, Crnoj Gori i Makedoniji, gospodarska nerazvijenost je sve izrazitija. Poljoprivreda Privredna struktura pokazivala je da je jugoslavenska drava bila izrazita agrarna zemlja.Poljoprivredna povrina iznosila je 13,694.285 ha, od ega je bilo 7,076.481 ha oranica. Ostalo su bili vonjaci, vinogradi, livade i panjaci. S obzirom na klimatske prilike, poljoprivreda je imala dobre uvjete i velike izglede za razvoj. Medutim, nije se razvijala ve je stagnirala. Iako je u nacionalnom dohotku sudjelovala sa 50%, ipak je bila jedna od najzaostalijih privrednih grana. Za takvo stanje bilo je vie razloga, medu kojima je na prvom mjestu bila prenaseljenost sela. Godine 1921. Od poljoprivrede je ivjelo 80,4% stanovnika, a deset godina poslije (1931) 76,3%, to znai da se struktura stanovnitva gotovo uope nije izmijenila i da je prenaseljenost sela ostala i dalje bitna karakteristika. Na 100 ha poljoprivredne povrine prosjeno je dolazilo 114 osoba, to je bilo znatno nepovoljnije od prosjeka u zemljama Zapada (Kanada 11, SAD 17,Francuska 48, Njemaka 52, Austrija 64, Madarska 72). Medutim, prenaseljenost u svim dijelovima drave nije bila podjednaka. U Vojvodini je na 100 ha oranica ivio 81 stanovnik, u Makedoniji 136, u Hrvatskoj 158, u Srbiji 163, u Bosni i Hercegovini 163, u Sloveniji 209, u Cmoj Gori 236 stanovnika.Najnepovoljnije stanje ,bilo je u Dalmaciji ak 302 stanovnika.Razlog zaostalosti poljoprivrede stare Jugoslavije bio je I upravo ogroman broj seoskih posjeda to je u stvari znailo njenu usitnjenost. Podaci iz 1931. pokazuju da je u jugoslaviji na 10,645.570 ha poljoprivredne povrine bilo 1,987.000 posjeda. Sitna seljaka gospodarstva (ispod 5 ha) predstavljala su dvije treine od ukupnog broja seljakih gospodarstava. U isto vrijeme Argentina,jedan od velikih svjetskih proizvodaa hrane, na 57 milijuna hektara imala je samo 306.603 posjeda. Dakako, na poljoprivrednu zaostalost utjecala je jo i nedovoljna tehnika opremljenost (primitivno poljoprivredno orue). U meduratnoj Jugoslaviji na 1000 ha bilo je samo 438 eljeznih plugova i 182 ralice. U 1939. bilo je ukupno 2300 traktora. Samo polovica poljoprivrednih gospodarstava imala je vlastitu stonu zapregu. I uporaba umjetnih gnojiva bila je vrlo mala. Na 1 ha oranica troilo se prosjeno samo 1,1 kg umjetnog gnojiva, dok se u SAD troilo 11 kg, u Italiji 31 kg, u Nizozemskoj ak 329 kg. Zbog toga su i etveni prinosi bili vrlo oskudni.Treba napomenuti i nedovoljnu specijalizaciju u irim razmjerima. Prevladavala je mjeovitost kultura,a u pojedinim krajevima bile su zastupljene i kulture za koje nisu postojali dobri uvjeti.O zaostalosti poljoprivrede u jugoslavenskoj dravi izmedu dvaju ratova, u usporedbi s nekim drugim agrarnim zemljama, govori podatak o niskom prinosu penice po hektaru. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca iznosio je 11 metrikih centi, dok je npr. u Danskoj tada bio 28,5 metrikih centi, u vicarskoj 23 mc, u Njemakoj 22 mc. Takva situacija morala se odraziti na ukupni dohodak poljoprivrednih domainstava. Stoarstvo u razdoblju izmedu dva rata bilo je takoder prillino zaostalo. Livade i panjaci, kojih je prema ukupnoj povrini bilo znatno vie nego oranica, nisu bili dovoljno

iskoriteni, a nije bilo dovoljno razvijeno ni gajenje krmnog bilja. Zbog toga je Jugoslavija osjetno zaostajala u uzgoju goveda i svinja, a upravo ta stoka ima najvanije mjesto u opskrbi stanovnitva mesom i masnoama. Ni s ostalom stokom stanje nije bilo mnogo bolje.U razvojnom putu poljoprivrede u staroj Jugoslaviji moe se utvrditi vie etapa. U razdoblju od 1918. do 1926. - uza sve navedene ograniavajue initelje - ipak je zabiljeeno njeno izvjesno oivljavanje. Naime, radilo se o poratnom razdoblju i prijelazu iz ratne u mirnodopsku privredu. U tadanjoj ratom razorenoj Europi obnavljala se industrija i rasla je potranja za agrarnim proizvodima.Zbog unutarnjih zbivanja u Rusiji prestao je izvoz ita i ostalih poljoprivrednih proizvoda iz te zemlje u europske drave, pa je to omoguilo agrarnoj Kraljevini SHS da i ona plasira dio svojih poljoprivrednih proizvoda na europsko trite (izvozilo se u ehoslovaku, Italiju, Njemaku,vicarsku, Grku).To donekle povoljno razdoblje jugoslavenske poljoprivrede potrajalo je do 1926., a njime su se najvie okoristili krupni veleposjednici. Sitni seljaki posjedi nisu mogli u tome sudjelovati.Nakon toga je nastupilo razdoblje krize, a trajalo je od 1926. do 1933. Na svjetskom tritu tada su se pojavili veliki konkurenti: SAD, Kanada i Argentina. Zbog mehanizacije i primjene znanstvenih metoda u poljoprivrednoj proizvodnji, urod je u tim dravama rastao, a cijena penice je padala, i to 60-65%,dakle, gotovo za dvije treine. Slabo razvijena i tehniki loe opremljena jugoslavenska poljoprivreda nije mogla izdrati njihovu konkurenciju, a k tome na europskom tritu ponovno se pojavila i Rusija.Jugoslavija je tada izbaena sa svjetskog trita agrarnih proizvoda. S obzirom na agrarni karakter jugoslavenske drave, takva se situacija loe odrazila na cjelokupno stanje privrede koja je sve vie stradala i nastupanjem velike ekonomske krize. Krizno stanje u poljoprivredi najvie je pogodilo nie slojeve stanovnitva.Od 1933. do 1941. poljoprivreda se postupno poela oporavljati, ali je zaostalost ostala njena trajna karakteristika. Agrarna reforma i kolonizacija Vei dio poljoprivrednog stanovnitva posjedovao je mali zemljini fond usitnjen u male posjede, dok su na drugoj strani golemi kompleksi zemlje bili u rukama malog broja veleposjednika .Zbog razliitih povijesnih uvjeta razvoja zemalja koje su ule u sastav Kraljevine SHS, na agrarnom veleposjedu postojali su vrlo razliiti odnosi. Neki su dijelovi nove drave zaostajali za drugima,gotovo za itavu epohu. Polufeudalno agrarno uredenje u Makedoniji i Bosni i Hercegovina te kolonatski odnosi u Dalmaciji znatno su se razlikovali od veleposjednikog i latifundijskog sustava u Vojvodini i Slavoniji. Dok su u Bosni jo postojali age i begovi, u Srbiji i Crnoj Gori feudalni su odnosi bili ve davno likvidirani. Stoga se otklanjanje takvog nasljeda i ubrzanje ekonomskog izjednaavanja svih dijelova nove drave nametalo kao neodloni zadatak. Sve je nametalo potrebu agrarne reforme, kako bi se uklonila komplicirana i teka situacija u posjedovnim odnosima.Oslobodenje od austrougarske vlasti u svijesti veine seljaka identificiralo se s pravom na dobijanje zemlje, odnosno na poveanje zemljinog posjeda. Jo u vrijeme sloma Austro-Ugarske Monarhije seljaci su provaljivali na vlastelinska imanja, zauzimali zemlju, otimali stoku i napadali vlastelinske dvorce. Snaan pokret seljaka s jasno izraenim zahtjevom za podjelom zemlje nastavio se i u novoj dravi, pa je regent Aleksandar poetkom sijenja 1919. uputio proglas u kojem obeava pravedno rjeenje agrarnog pitanja, ukidanje kmetstva i velikih zemljinih posjeda.Zemlja bi se trebala podijeliti medu siromane seljake s pravinom naknadom vlasnicima.Regent Aleksandar je, dakle, nagovijestio da e se interesi seljaka zadovoljiti, ali je isto tako najavio i zadovoljenje veleposjednika. Formirana je Komisija od tri lana (bili su to ministri u vladi) koja je trebala izraditi osnovna polazita za agramu reformu. Potkraj veljae 1919. objavljene su Prethodne odredbe za pripremu agrarne reforme.Te su odredbe odredivale: raskidanje svih postojeih i zabranu stvaranja novih kmetskih odnosa u Bosni i Hercegovini i svih kolonatskih odnosa u Istri, Dalmaciji i Gorikoj, diobu svih velikih posjeda, odtetu dosadanjim vlasnicima, oduzimanje bez odtete imanja habsburke dinastije, prijelaz u vlasnitvo drave svih veih umskih kompleksa i osnivanje dravnog ureda za agrarnu reformu. Prethodne odredbe su posluile kao program svim vladama do 1931. Njihovim proglaenjem zavrava se razdoblje spontane akcije seljaka, a nastupa razdoblje slubenog, administrativnog izvodenja agrarne reforme.Prvi zakonodavni akt agrarne reforme bila je Uredba o zabrani otudivanja zemljita velikih posjeda od 21. srpnja 1919. kojom se stavljaju pod nadzor svi veleposjedi u dravi, da bi se sprijeilo njihovo otuenje i izmicanje mjerama reforme. Medutim, drugom uredbom na koju se ekalo vie od godinu dana (Uredba o izdavanju zemljita velikih posjeda u etverogodinji zakup od 30. rujna1920.) seljacima agrarnim interesentima - nije zemlja dana u vlasnitvo, nego im je stavljen u izgled samo etvemgodinji zakup. Tako su prve praktine mjere u vezi s provodenjem agrame reforme, ma koliko one utirale put razbijanju veleposjeda i uklanjanju feudalnog nasljeda, ipak znaile znatno zaostajanje za roklamiranim naelima. U koalicijskim i koncetracijskim vladama koje su se smjenjivale jedna za drugom, trebalo je uvijek praviti kompromise s drugim partnerom ili partnerima u svim pitanjima, pa i onima koja nisu bila u prvom planu, a takvim se smatrala i agrarna reforma. Vladajue stranke pretvorile su Ministarstvo agrarne reforme u ustanovu za dodjeljivanje zemlje u zakup prvenstveno svojim pristaama. Iskoritavanje agrarne reforme u politike

svrhe dovelo je do toga da su se nakon promjene ministra za agrarnu reformu (a to nije bilo rijetko) provodile revizije spiskova agrarnih interesenata, uz obrazloenje da e se ispraviti sve greke prethodnika. Biino pitanje agrarne reforme bilo je: to se smatra velikim posjedom? U poetku se zemljini maksimum kretao od 57 do 288 ha. Zatim se prelo na iri maksimum, pa na supermaksimum, a najzad je dana prilino rasplinuta formulacija po kojoj gospodarstvo moe biti takve veliine kako e nalbolje posluiti privrednom razvoju zemlje. To je praktiki znailo da je prestao postojati bilo kakav zemljini maksimum.Od 396 najveih privatnih veleposjednika 1918. godine 310 njih bili su strani dravljani (medu njima najvie dravljani Madarske - 126, zatim Austrije - 112). Tih 3% veleposjednika dralo je ukupno 592.000 ha poljoprivrednog zemljita. Za oduzetu zemlju bivi vlasnici su dobili odtetu. Zemlja je podijeljena bezemljaima i siromanim seljacima po postojeim propisima. No, to se provodilo uz kolonizaciju. Na zemljita koja su prikupljena agrarnom reformom preseljeno je oko 23.000 preteno dobrovoljakih obitelji. Kako su ti kolonisti bili Srbi, kolonizacija je imala karakter posrbljivanja, naroito u Vojvodini i Makedoniji. U Makedoniji su kolonisti - uglavnom Srbi-solunai -dobivali prosjeno 7,5 ha zemlje, a makedonski seljaci bezemljai 2,7 ha. Od ukupno raspoloivog zemljinog fonda u Makedoniji, makedonskim bezemljaima i siromanim seljacima dodijeljeno je tek neto vie od jedne treine, a ostalo kolonistima. Slino je bilo i u Vojvodini.Ako se sagledaju rezultati agrarne reforme, moe se uoiti da je svakom agrarnom interesentu dodijeljeno prosjeno 3 ha zemlje, to je predstavljalo malu povrinu, i to bez inventara. Velik dio zemljinih povrina ostao je neraspodijeljen, pa agrarna reforma za trajanja prve Jugoslavije nikada nije bila provedena do kraja. Veleposjedi su, dodue, donekle bili smanjeni, ali nikada nisu prestali postojati.Ekonomske posljedice takve agrame reforme ubrzo su dole do izraaja. Jedna od njih je i poveanje broja atomiziranih, malih seljakih domainstava. Jedina pozitivna strana bila joj je ukidanje zaostalih feudalnih odnosa. Industrija i rudarstvo Industrija novostvorene jugoslavenske drave znatno je zaostajala za razvijenim zemljama zapadne Europe. Medutim, unutar jugoslavenskog dravnog okvira u stupnju industrijske razvijenosti bilo je znaajnih razlika. Relativno najrazvijeniju industriju imali su sjeverozapadni i sjeverni krajevi drave Slovenija i sjeverna Hrvatska. Iako podruja perifernog industrijskog razvoja u srednjoj Europi, ipak su ti dijelovi drave u industrijskom pogledu bili mnogo napredniji od Srbije,Makedonije i Crne Gore. Od ujedinjenja jugoslavenskih zemalja oekivao se u cijeloj dravi bri razvoj industrije, s obzirom na nove politike prilike: izlazak zapadnog dijela nove drave iz okvira Austro-Ugarske I stvaranje zajednikog jugoslavenskog trita (dakle, proirenja trita), mogunost carinske zatite i drugih oblika pomaganja domae industrije od strane drave. No, ta se oekivanja nisu ostvarila. U razdoblju od 1918. do 1938. industrija Jugoslavije je, dodue, pokazala izvjestan uspon,ali je on bio vrlo spor. Prosjeni godinji porast investiranog kapitala iznosio je otprilike 2%. U cjelini takav je razvoj bio nedovoljan da bi se prebrodila tehnika i ekonomska zaostalost zemlje.Osim neravnomjernosti u razmjetaju i razvoju industrije postojala su velika odstupanja i u razmjetaju sirovinske osnove. Nepovoljnost industrijske proizvodnje ogledala se i u velikoj proizvodnji u lakoj, a maloj u tekoj industriji. Vodee industrijske grane bile su prehrambena i poljoprivredna industrija (s gotovo 22% od ukupne industrijske proizvodnje), zatim je slijedila tekstilna industrija (16%), a onda proizvodnja elektrine energije (13%). Metalurgijska industrija zauzimala je manje od 13% vrijednosti ukupne industrije. Samo na proizvodnju prehrane, odjee i obue i osvjetljenje (raunajui i elektrini pogon za sve vrste djelatnosti) otpadalo je oko 54% ukupne proizvodnje. Ako se tome doda i ostala industrijska proizvodnja iroke potronje, kao npr. Proizvodnja dijela kemijske industrije, drvne industrije, prerade papira, metalne industrije i drugih, onda izlazi da je vie od 70% ukupne industrijske proizvodnje otpadao na industriju predmeta iroke potronje. Znai,industrijska proizvodnja sredstava za proizvodnju (strojevi i druga orua za rad)bila je slabo razvijena. U tom je pogledu jugoslavenska drava imala obrnuti odnos od industrijski razvijenih zemalja na Zapadu.I ovako razvijena industrija, s nepovoljnom strukturom i razmjetajem, nije koristila svoje kapacitete u punoj mjeri. Tako je 1938. kapacitet ukupne jugoslavenske industrije bio iskoriten s 45,5% - iako je rije o relativno povoljnoj godini. Nedovoljna iskoritenost industrijskih kapaciteta bila je posljedica opadanja kupovne moi stanovnitva, posebice poljoprivrednog te razlika u razvoju industrijskih grana, zaostalosti strojnog parka, ali i utjecaja strane konkurencije.Razdoblja meduratnog industrijskog razvoja jugoslavenske drave podudaraju se u odredenoj mjeri sa stanjem domae privrede u cjelini. Od postanka drave do 1929. moe se openito utvrditi ivlje kretanje u privredi. Da je i industrija tada u laganom usponu u odnosu na stanje u ratnom vremenu, posve je prirodno.Tome je pridonijelo i kretanje u poljoprivredi. U to je doba kupovna mo stanovnika neto vea nego u doba rata, a time je i potranja vea, to je uzrokovalo mali porast proizvodnje roba iroke potronje.Razdoblje od 1929. do 1935. u industrijskoj proizvodnji u znaku je ope ekonomske krize, a to znai da je dolo do pada proizvodnje kao posljedice pada kupovne moi potroaa. To je razdoblje, inae,najslabije u razvoju industrije u prvoj Jugoslaviji. U treem razdoblju - od 1935. do 1941. - dolazi

do ivljeg razvoja industrije, to je u vezi ne samo sa stanjem nakon zaustavljanja svjetske ekonomske krize, nego i s uurbanim pripremama za rat i ekonomskim prodiranjem Njemake na Balkan i uspostavljanjem privrednih i politikih veza Jugoslavije s tom europskom silom. U tom su razdoblju podignute valjaonice eljeza u Zenici i tvornica aluminija u Lozovcu kraj ibenika. Ipak, neravnomjernost razvoja pojedinih industrijskih grana i pojedinih podruja drave i dalje je ostala osnovno obiljeje jugoslavenske industrije. Tekstilna i druge grane lake industrije i dalje su bile znatno razvijenije od industrije crne metalurgije, obojene metalurgije i kemijske industrije.Taj neujednaeni razvoj izmedu preradivake i bazine industrije usporavao je ionako spor industrijski razvoj jugoslavenske drave.Gospodarska politika vladajuih krugova Jugoslavije nije vodila rauna o naslijedenoj neravnomjemosti industrijske proizvodnje i nije podupirala izgradnju novih industrijskih objekata u podrujima s najveim rudnim blagom i najsnanijim energetskim izvorima. Ta se politika iskazivala u zapostavljanju i guenju ve postojeih industrija, osobito u Hrvatskoj, i nastojanju pretvaranja Srbije u vodee industrijsko i privredno podruje. Statistiki podaci pokazuju da je najvie kapitala investirano na podruju Srbije.U razdoblju od 1929. do 1938. u razvoj industrije investirano je u Srbiji 44%, Bosni i Hercegovini 11%,Cmoj Gori 11%, Makedoniji 8%, Sloveniji 10% i Hrvatskoj 7%55 Bio je to odraz velikosrpske politike koja je nastojala potisnuti, pa i ugasiti, privredno jae sredine i tako onemoguiti borbu protiv hegemonistike vlasti. Pri tome valja utvrditi da je i visina ukupnog investiranog kapitala bila u konstantnom opadanju.Prostor jugoslavenske drave bio je bogat rudnim blagom i koje je djelomino bilo poznato jo iz srednjeg vijeka. Medutim, razvoj rudarstva i talioniarstva nije bio od znatnijeg utjecaja na tijek razvoja ukupne industrije. Stopa rasta industrijalizacije od 2% mogla je samo neznatno da ga povea. Najjae poveanje proizvodnje u rudarstvu zabiljeeno je u olovno-cinkovoj rudi, boksitu i kromu, dok je najmanje poveanje bilo u proizvodnji lignita i mrkog ugljena. U talioniarstvu najvie je napredovala proizvodnja bakra, eljeza i cinka.Uz rudno bogatstvo Jugoslavije valja spomenuti i goleme koliine vodene energije (esto nazivane bijelim ugljenom). No i ona je bila vrlo slabo iskoritena. Neiskoritene mogunosti. Vanjska trgovina. Promet Jugoslavenska je drava imala velike predjele pokrivene umama, to je predstavljalo dobru osnovicu za razvoj drvne industrije. Medutim, stanje u umarstvu bilo je slino stanju u ostalim privrednim granama. Gospodarenje umama bilo je vrlo neracionalno, pa je godinja sjea premaivala godinji prirast gotovo za dva puta.Dobro razvedena obala pruala je dobre uvjete za razvoj maritimne privrede svih vrsta, kao to su tranzit robe, luke djelatnosti, ribarstvo i posebno brodogradnja i turizam. Medutim, prirodne prednosti obalnog podruja nisu bile iskoritene. Vladajue strukture nisu uoavale vrijednost geografskog smjetaja drave uz Jadransko more. Njihovo primitivno gledanje na znaenje primorja i njihova antijadranska orijentacija u opem privrednom razvoju zemlje dovela je do toga da je ostao neiskoriten jedan vaan prirodni potencijal. Drugaiji odnos prema prirodnim prednostima mogao je dravu pretvoriti u agrarno-industrijsku zemlju, ali je ona ostala jedna od najnerazvijenijih drava Europe.Prva Jugoslavija nije imala dovoljno razvijenu vanjsku trgovinu, to je bio odraz njezine privredne strukture i stupnja privrednog razvoja. Izvozili su se preteno poljoprivredni artikli, sirovine i polupreraevine, a uvozili strojevi, prometna sredstva, kemikalije i neke sirovine. Takvu strukturu vanjske trgovine nametalo je stanje u kojem se nalazila industrija. Naime, industrija nije mogla preraditi najvei dio sirovina i poluproizvoda, pa ih je zbog toga izvozila. Primarna prerada nekih ruda u talionicama nije ni imala za cilj ostvarivanje finalne prerade u zemlji, ve jedino uklanjanje velikih transportnih trokova pri prijevozu sirove rudae. Slian karakter imala je proizvodnja nekih polupreraevina kao to su cement, ravno staklo, tanin, karbid i dr. Tako je dolo do izuzetno velike vanjskotrgovinske ovisnosti Jugoslavije, koja se za cijelo vrijeme postojanja do drugog svjetskog rata nije smanjila.U prvoj je Jugoslaviji najvei dio prometa bio u rukama drave. ona je upravljala gotovo svim eljeznicama, svim potanskim i telefonsko-telegrafskim ustanovama i rijenom plovidbom. Do 1939. u cijeloj je dravi izgradeno 1162 km eljeznikih pruga. Do 1929. postojale su i privatne eljeznike pruge, ali se njima koristila drava. U Bosni i Hercegovini eljeznike su pruge bile uskotrane i niti jedna nije bila zamijenjena prugama normalnog kolosijeka. Nije bilo dovoljno vozila, a i postojea vozila i pruge nedovoljno su odravani.Cestovni je promet bio slabo razvijen, a ceste su bile u loem stanju. Autobusni je promet bio u rukama privatnika koji su od drave morali ishoditi posebnu dozvolu (koncesiju) za rad. Pomorski je promet imao dobre uvjete za razvoj, ali mu se posveivala mala pozornost. Nakon zavretka prvog svjetskog rata podijeljena je trgovaka mornarica Austro-Ugarske izmedu KraIjevine SHS i Italije. Tom je prilikom Kraljevina SHS dobila 138 brodova koji su najveim dijelom bili zastarjeli.Drava nije ulagala napore da stvori jau trgovaku mornaricu, niti da planski izgraduje luke. Parobrodarska su drutva nastojala ostvariti dobit kupujui u inozemstvu jeftine stare brodove. Neka od njih (npr. Dubrovaka plovidba, Jugoslavenski Lloyd) uz pomo stranih kredita kupovala su i nove brodove. Po lukim kapetanijama najvie je brodova bilo registrirano u Dubrovniku

(54), Suaku (8), Splitu (58), ibeniku (18) i Kotoru (15). Bilo je ak 13 parobrodarskih poduzea koja su imala samo po jedan brod.Prvo i jedino poduzee za zrani promet bilo je osnovano 1927. pod nazivom Aeroput d.d. sa sjeditem u Beogradu. Tada je imalo 4 zrakoplova. Do 1939. taj je broj porastao na 14. Broj prevezenih putnika 1928. bio je 1322, a 1938. godine 12.687. Bankarstvo Za financijsko poslovanje novostvorene Kraljevine SHS glavni je problem bio ujednaavanje novca. Na njenom podruju u optjecaju su bili: austrijska kruna, srpski dinar, crnogorski perper i bugarski lev Posebnu vanost imala je zamjena krune u dinare, jer je kruna bila valuta u zapadnom (veem) dijelu drave, koji je do 1918. bio u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. U prometu se nalazila velika koliina austrougarskih novanica, ne samo u zemljama pod ranijom austrougarskom vlau, nego i u Srbiji, gdje ih je mnogo zaostalo iz vremena ratne okupacije. Nove koliine papirnih kruna dolazile su iz susjednih, ali i iz udaljenijih zemalja iz sastava Dvojne Monarhije (Austrije, Madarske, ehoslovae, Poljske, Rumunjske), to je u privredno poslovanje unosilo veliku nestabilnost i pogodovalo raznim pekulacijama.Ve u sijenju 1919. dravna je vlast pokuala sprijeiti uvoz kruna igosanjem postojeih koliina u dravi. Kako se igosalo primitivnom tehnikom, ta mjera nije dala oekivani rezultat, pa je tijekom 1919. obavljeno novo markiranje posebnim oznakama. Da bi se donekle sredila situacija na tritu i onemoguile pekulacije, trebalo je uvesti jedinstvenu valutu za cijelo dravno podruje. Dakako, to je bio srpski dinar. Pri tome se nametnulo pitanje: u kojem odnosu zamijeniti krune za dinare. Bilo je raznih kombinacija (1:1, 2:1), a 1920. konano je izvrena zamjena na osnovi 4 krune za 1 dinar.Time su u korist Srbije teko bili oteeni svi dijelovi nove drave koji su ranije bili pod austrougarskom vlau. Inae, bitan dio privrede, odnosno njenog financijskog dijela, bilo je bankarstvo. Ono se relativno brzo razvijalo, osobito kada je bila povoljna situacija na tritu poljoprivrednih proizvoda. Valja napomenuti da su zapadni dijelovi drave (osobito hrvatski krajevi) ranije, tj. prije stvaranja zajednike drave, imali jae razvijenu bankarsku djelatnost i da je Zagreb tada bio glavno sredite bankarskog poslovanja u junom dijelu Monarhije. Tu poziciju financijskog sredita zadrao je i u novoj dravi. No, dravno bankarstvo koje se razvijalo u glavnom gradu drave (osobito poslije 1929., u vrijeme diktature) nastojalo je raznim interventnim mjerama Beograd uiniti privrednim i financijskim sreditem drave.Godine 1926. u Kraljevini SHS bilo je 700 novanih zavoda. Nakon 1929. taj se broj neto smanjio, pa je bilo 632 privatna novana zavoda rasuta po cijeloj dravi. Te su banke imale preteno lokalno znaenje, s jedan do pet milijuna dinara dionikog kapitala. No, bilo je i nekoliko veih banaka (Hipotekama banka, Potanska tedionica i dr.), s dionikim kapitalom iznad deset milijuna dinara. Te velike banke raspolagale su s vie od dvije treine svih novanih sredstava u bankama, ime je ostvarena koncentracija kapitala u malom broju velikih banaka. U bankovnom kapitalu znatan je bio udio stranaca, pa je strani kapital postupno dobivao sve odluniju ulogu u politici kreditiranja privrede, posebno industrije. Banke su u velikom opsegu financirale privredne djelatnosti i same investirale u privredu. Povezivanjem bankarske i industrijske djelatnosti nastajali su poslovni savezi u kojima je dominirao strani kapital. Uz banke su djelovali i osiguravajui zavodi u kojima se takoder prikupljao znatan kapital. Mnoge su banke uspijevale prodrijeti i na selo i upletati se u poljoprivredu preko kreditnih zadruga. Takvih je zadruga u dravi bilo oko tri tisue. Kamatna stopa kreditnih zadruga bila je do 20% (kod veih banaka do 18%, a kod malih do 30%). Zbog tako visokih kamata dunici esto nisu mogli vraati svoje dugove, pa je dolazilo do prisilne prodaje njihove imovine. Zahvaljujui centralistikom dravnom ustrojstvu i monopolu politike moi, velikosrpski su krugovi ostvarene profite iz cijele drave sustavno skretali prema Srbiji i Beogradu. Nakon ujedinjenja, u pojedinim dijelovima zemlje postojali su razliiti porezni sustavi. Cijelo prvo desetljee trajanja nove drave to se stanje nije mijenjalo. Ono je dovodilo Srbiju u privilegirani poloaj jer su tamo porezne stope bile nie, to je urodilo drastinim iskoritavanjem preanskih krajeva. Tek poetkom 1928. donesen je zakon o jedinstvenim neposrednim porezima koji je predvidao vie poreznih oblika: porez na prihod od zemljita,od zgrada, od radnja i samostalnih zanimanja, od rente, od poduzea, od nesamostalnog rada (tzv slubeniki porez). Sva porezom prikupljena sredstva slijevala su se u sredinju dravnu blagajnu i uglavnom se koristila za vodenje politike velikosrpskih vladajuih krugova i dvora. Utjecaj stranog kapitala U jugoslavenskom je gospodarstvu vane pozicije (a najee i odluujui utjecaj) imao strani kapital. Razmjeri njegova utjecaja gotovo su prerasli u vladavinu stranog kapitala. To,medutim, ne iskljuuje vladavinu velikosrpskih krugova i privrednih monika. Razlika se iskazuje samo u postojanju razliitih rukovodeih sredita. U sluaju stranog kapitala ta su sredita bila izvan zemlje, a obje su vladajue skupine medusobno bile tijesno povezane isprepletenou njihovih privrednih veza i postojanjem zajednikih privrednih sfera i potreba.Prodiranje stranog kapitala u prostore novonastale drave moe se pratiti i prije njene pojave, negdje od sredine 19. Stoljea.Taj je proces postao snaniji na poetku 20.

st., a u uvjetima nakon nastanka nove drave poprimio je velike razmjere. Niz je razloga ubrzanog prodora stranog kapitala: nizak ivotni standard stanovnitva i jeftina radna snaga, nova carinska tarifa, korumpiranost vladajuih krugova i mogunost pljake koje su odatle proizlazile, potranja rudarskih proizvoda (posebno u razdoblju intenzivnog naoruavanja),blizina europskog trita. Osvojene pozicije krupnih medunarodnih monopola u jugoslavenskoj dravi davali su im mogunost da vre utjecaj na ukupno gospodarstvo i politiki ivot zemlje.U industriji stare Jugoslavije strani je kapital raspolagao sa 41% investicijskog kapitala, 55% instalirane pogonske snage, 42% radnih mjesta i izravno je bio angairan u 22 tvomice. Premono je gospodario u metalurgiji (90%), ekstrativnoj industriji (77%), kemijskoj industriji (73%),tekstilnoj industriji (61%), preradi materijala (55%), drvnoj industriji (51%) i elektranama, (43%). U potpunosti je drao u svojim rukama proizvodnju cementa, ravnog stakla, arulja i kablova. U rudarstvu bio je vlasnik 65% vrijednosti rudarske proizvodnje. Neke rudarske djelatnosti bile su potpuno ili gotovo potpuno u rukama stranaca. Rudno blago vadila je jeftina radna snaga i ono je u bescijenje prodavano na svjetskom tritu (ponajvie francuskom i engleskom, a zatim njemakom,ehoslovakom, vicarskom, talijanskom i amerikom).Strani je kapital bio neravnomjerno rasporeden u jugoslavenskoj privredi. Njegovi plasmani bili su koncentrirani na kljunim i neobino vanim pozicijama. Jedna od najvanijih pozicija stranog kapitala u Jugoslaviji bio je njegov udio u bankarstvu.Tu je strani kapital obuhvatio tri petine akcijskog kapitala. Od 22 najvee privatne banke (s glavnicom preko 20 milijuna dinara) strani kapital je nastupao u 15 banaka:Vladavina stranog kapitala nije proizlazila samo iz brojnosti i veliine stranih plasmana, ve i iz injenice da je iza njih stajao medunarodni financijski kapital. To se vidi po tome to je ulaganje stranog kapitala ilo uglavnom u krupna poduzea. Monopolistike grupe stranog kapitala, koje su nastupale u Jugoslaviji - unato medusobnoj konkurentskoj borbi bile su povezane sustavom sudjelovanja preko najkrupnijih svjetskih banaka. Tako su se stvarali povremeni savezi koji su imali mnogo zajednikih interesa, pa su u nastupanju u jugoslavenskoj dravi manje vie zauzimali zajednika stajalita. U mrei najkrupnijih grupacija financijskog kapitala dominirale su monopolistike grupe Krupp,Morgan i Rockfeler. Polukolonijkalno obiljeje gospodarstva Gospodarsko stanje jugoslavenske drave nije nikada doseglo razinu koja bi odgovarala njenoj prirodnoj osnovici i njenim stvarnim mogunostima. U zemlji su postojala dva tijesno po vezana gospodara: vladajui velikosrpski monici i strani kapital. Privreda jugoslavenske drave predstavljala je neku vrstu privjeska razvijenijih industrijskih zemalja i imala je polukolonijalno obiljeje. To obiljeje nije proistjecalo toliko iz veliine i opsega stranog kapitala, koliko iz toga to je strani kapital na jugoslavensku privredu djelovao na poseban nain kao odnos metropole i kolonije.Medutim, dok u pravim kolonijama domai element nema udjela u privrednom gospodarenju zemljom,ovdje se radilo o sudjelovanju domaih velikosrpskih krugova u tom procesu. Djelovanje stranog kapitala u jugoslavenskoj dravi ,' upravo je postignuto uz podrku domaih velikosrpskih krugova,a da prethodno nije uspostavljena strana dravna vlast. Medu njima nije dolo do sukoba, nego do suradnje, pri emu je svaka strana nastojala dogovorno osigurati svoje interese.Materijalna zavisnost jugoslavenske industrije od inozemstva stalno je i sustavno odravana i produbljivana. Bila je to tipina ovisnost industrijski zaostale zemlje u odnosu na visoko razvijene kapitalistike zemlje, a ta ovisnost je davala nerazvijenoj zemlji polukolonijalno obiljeje.Okolnost da su se iz jugoslavenskog dravnog prostora masovno izvozile sirovine i polufabrikati i da na tom prostoru nije poticana izgradnja industrije finalnih proizvoda nije bila uvjetovana opim trinim prilikama u svijetu, ve politikom stranog kapitala koji je jugoslavensku dravu tretirao kao polukolonijalno podruje. Nova ulaganja stranog kapitala samo su poticala i pojaavala deformaciju cijelog gospodarskog sustava. Na takav je status pristajala dravna vlast i oni krugovi koji su - drei vlast vrsto u svojim rukama -od takvog stanja izvlaili koristi. Sve analize ekonomskih kretanja u dva desetljea postojanja monarhistike Jugoslavije potvrduju njezin polukolorujalni poloaj bez obzira na pitanje odranja formalne politike samostalnosti i dravne nezavisnosti. UNUTARNJA POLITIKA PREVIRANJA DO 1929. Obiljeja vidovdanskog razdoblja Jugoslavenska je drava od svog poetka nosila u sebi problem medusobnih odnosa naroda koji su je inili. Taj je problem dolazio do izraaja ve i prije donoenja Vidovdanskog ustava.Poslije njegova izglasavanja i uspostavljanja krutog centralistikog ustrojstva s jasno izraenom prevagom izvrne vlasti nad! zakonodavnom i velikim ingerencijama krune, on je postao glavni problem politikog ivota drave. Upravo zbog nacionalne neravnopravnosti, borba protiv centralizma i za reviziju ustava povezivala se s borbom za reafirmaciju nacionalne posebnosti i autonomnosti pojedinih naroda unutar zajednike drave. Tu je borbu poticala centralistika praksa beogradskih politikih krugova kao i esto ponavljana teza o pobjednikoj Srbiji kao osloboditelju i izbavitelju iz drutva poraenih naroda. Najizraenija protucentralistika stranka bila je HRSS. Centralizaciji drave protivile su se i Slovenska narodna

stranka i Jugoslavenska muslimanska organizacija, kao i crnogorski federalisti. Sve su te stranke zamiljale promjenu ustava u ime priznanja individualnosti naroda i njihove ravnopravnosti.Kako je u gospodarskoj sferi drave vrlo akutno bilo pitanje seljakih domainstava i uope poloaj seljatva (provodenje agrarne reforme), seljaci izvan Srbije unosili su te probleme u nacionalne pokrete i postajali biraka baza anticentralistikih stranaka, posebno u Hrvatskoj.to se tie parlamentarne demokracije, ona je bila temeljito deformirana. Postupno se pretvarala u borbu politikih vrhova u Srbiji da se zadre na vlasti i da stalno suavaju prostor parlamentarizma i demokratizma. Zatiranju naela parlamentarizma znatno je pridonio i sam kralj Aleksandar. Njegov utjecaj na politiku iskazivao se osobito u izboru lanova vlade, u omoguavanju da u upravi zemlje ostanu vlade koje nemaju potrebnu poslaniku veinu u Narodnoj skuptini te u ruenju vlada koje su tu veinu imale. U zemljama parlamentamih monarhija utjecaj krune na vladu bio je vrlo diskretan i ogranien. Nije se odnosio na ovlasti koje pripadaju parlamentu. Vladar nije mogao po svom nahodenju zahtijevati izbor njenih lanova i nametati svoja zakonodavna rjeenja, to se sve dogadalo u Kraljevini SHS. Upletanje kralja u politiki ivot zemlje i njegovo zadiranje u nadlenosti parlamenta s pravom je dalo povoda da se vidovdansko razdobije (tj. razdoblje trajanja Vidovdanskog ustava) nazove razdobljem lanog parlamentarizma.U politiki ivot jugoslavenske drave uvlaila se i korupcija, tj. borba za udio u vlasti s pomou stvaranja klika koje su osobnim vezama i podmiivanjem dolazile do pozicija vlasti i povlastica.Izigravanjem ustava i zakona, lanim obeanjima i politikim nadmudrivanjem, a osobito sluenjem kralju i njegovoj politici, ostvarivale su se i materijalne koristi. Takve metode politike borbe i politikog ivota jo su vie budile nezadovoljstvo i otpor brojnih pristaa i sljedbenika anticentralistikih stranaka. Stjepan Radi u borbi protiv centralizma Poslije donoenja Vidovdanskog ustava Stjepan Radi je sve veu pozornost posveivao organizaciji svoje stranke i irenju njezina utjecaja na Hrvate izvan Banske Hrvatske - u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, Bakoj.Istodobno je nastojao okupiti sve hrvatske politike snage u Hrvatskoj u borbi protiv nametnutog centralizma. Ve sredinom svibnja 1921. objavio je u Slobodnom domu prosvjedno Javno pismo republikanske zastupnike veine Banske Hrvatske, u kojemu izabrani zastupnici HRSS-a upozoravaju da u Ustavotvornoj skuptini postoji nadglasavanje, da se ne priznaje Hrvatska kao drava i Hrvati kao poseban narod te da u takvoj konstituanti ne moe ostati niti jedan hrvatski zastupnik. Tada su i zastupnici Hrvatske zajednice i Hrvatske stranke prava u znak protesta protiv sve jaeg centralistikog pritiska napustili Ustavotvomu skuptinu i zajedno s HRSS-om formirali Hrvatski blok koji Ustavotvomoj skuptini porie pravo na donoenje ustava koji bi vrijedio za Hrvatsku. Na elu Hrvatskog bloka bio je Stjepan Radi. Poetkom 1922. Blok je objavio spomenicu (memorandum) koja je bila upravljena javnom mnijenju civiliziranog svijeta, a napose delegatima genovske konferencije.~ U spomenici je prikazan poloaj Hrvatske u novoj dravi. Svjetska se javnost upozorava na jednostrano proglaenje Vidovdanskog ustava, uz nastavljanje politike divljakog nasilja i brutalne sile, posljedica ega je balkanizacija Hrvatske i oita opasnost za mir u Europi i spokojstvo u svijetu. Hrvatski blok trai priznanje hrvatske drave u zajednikim granicama medunarodne zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca.Tijekom cijele 1922. Stjepan Radi nastavlja svoju politiku djelatnost: predsjeda sjednicama Hrvatskog bloka i odrava brojne stranake skuptine. Na skuptinskim izborima, odranim 18. Oujka 1923., Radieva HRSS dobila je dvostruko vie glasova nego na izborima 1920. 473.733 glasa i 70 mandata, pa je u politikom ivotu drave postala jo znaajniji initelj. Taj porast glasova za HRSS rezultat je i prodora stranke u Dalmaciju i Bosnu i Hercegovinu. Hrvatsko narodno zastupstvo (koje ine svi izabrani narodni zastupnici HRSS-a), predvodeno Stjepanom Radiem, i dalje prihvaa medunarodno priznati okvir nove drave, ali se zalae za pravedni i trajni sporazum sa srpskim narodom o podjeli vlasti. Federalistiki blok Nakon skuptinskih izbora, na kojima su oporbene snage znatno ojaale, dolo je do okupljanja anticentralistikih stranaka. Vodstva Slovenske narodne stranke i Jugoslavenske muslimanske organizacije - kao i HRSS-a - i prije su izbora isticale zahtjev za reviziju Vidovdanskog ustava, pa je upravo ta zajednika crta njihove politike postala osnovica njihova pribliavanja, bez obzira na razliitosti u pristupu rjeavanju tog pitanja. Ve potkraj oujka 1923. dolo je do prvih susreta predstavnika HRSSa (Stjepan Radi), Slovenske narodne stranke (Anton Koroec) i Jugoslavenske muslimanske organizacije (Mehmed Spaho). Postignuta je naelna suglasnost o suradnji.U konkretnoj politikoj situaciji, a s obzirom na izborne rezultate Radikalne stranke, takva je suradnja bila logina. Ukupan broj izabranih zastupnika triju stranaka inio je izglednim postizanje politikog uspjeha. Formiran je Federalistiki blok, sa ciljem zajednikog nastupa triju stranaka u borbi protiv centralizma. HRSS, SLS i JMO dogovorno inzistiraju na preureenju drave, a ono se mora zasnivati na uvaavanju dotadanjeg povijesnog razvoja. Vode SLS i JMO, osjeajui sve jai pritisak centralistikog reima u Beogradu, traili su poslije izbora oslonac u radievcima kako bi se zajedniki

suprotstavili tom pritisku. Tri stranke u Federalistikom bloku trae reviziju ustava kao jedini lijek ekonomskom eksploatiranju sa strane Beograda.S obzirom na dominantnu ulogu Stjepana Radia u Federalistikom bloku, bit odnosa Bloka prema vladajuoj Radikalnoj stranci bio je hrvatsko-srpski spor. Zbog toga su i napadi na Federalistiki blok sa srbijanske strane prvenstveno bili usmjereni na Radia i HRSS. Funkcija SLS i JMO u Bloku bila je od drugorazrednog znaenja. To se ogledalo i u injenici to odnosi triju stranaka nisu bili jasno utvrdeni, niti su postojale precizne obveze.Pojava Federalistikog bloka izazvala je u Beogradu dubok, neugodan dojam. Nikola Pai ocijenio je da e se, prema izbornom rezultatu, nai u nezgodnoj situaciji ako HRSS prekine apstinenciju i sa svojih 70 zastupnika dode u parlament. Radikalna stranka je, dodue, dobila 108 mandata, ali je to bilo daleko od apsolutne veine na temelju koje bi mogla sama vladati. Ako HRSS dode u Narodnu skuptinu, Federalistiki e blok prevagnuti i pretvoriti radikale u skuptinsku manjinu. Zato je Pai izrazio spremnost za dogovor s Radiem. Trenutni interes Radikalne stranke i HRSS bio je da do sporazuma doe. S obje se strane taktiziralo, pa su se u Beogradu i Zagrebu sastajale delegacije radikala i radievaca, dok konano 13. travnja 1923. izmedu njih nije u Zagrebu potpisan dogovor. U ime Radikalne stranke dogovor je potpisao Marko urii, pa se po njemu taj dokument i naziva Markov protokol. Potpisali su ga i predstavnici SLS i JMO. S obzirom na to da je Markov protokol rjeavao prvenstveno odnose HRSS-a i Radikalne stranke, nije se moglo oekivati da se njime rijee i neka vana pitanja vezana za status SLS i JMO. Radikali su se obvezali da nee provesti najavljenu podjelu drave (na oblasti) prema Vidovdanskom ustavu, a Stjepan Radi e nastaviti s apstinencijom, odnosno nee sa svojim izabranim zastupnicima dolaziti u Narodnu skuptinu. Radikali su pristali na taj aranman u prvom redu zato da mogu sastaviti homogenu vladu i svojoj stranci osigurati mjestoj predsjednika Narodne skuptine. Radi je pak u tom trenutku nastojao sprijeiti parcelaciju Hrvatske ukidanjem pokrajinske uprave i uspostavljanjem oblasti. Medutim, on i dalje nastavlja borbu protiv centralizma i Vidovdanskog ustava.Prema postignutom dogovoru, zastupnici SLS i JMO ulaze u Narodnu skuptinu, to je objektivno znailo produenje neizvjesnosti. Kako su prema Markovu protokolu poslanici HRSS i dalje ostali izvan skuptine, SLS i JMO bile su odvie slabe da postignu bilo kakav rezultat. HRSS i Stjepan Radi precijenili su implikacije koje su proizlazile iz Markova protokola. Ubrzo se pokazalo da unato potpisanom dokumentu vodstvo Radikalne stranke nije spremno postupiti prema sporazumu te da radikali ele i dalje drati vlast bez ustupaka opoziciji. Poetkom 1924. protivno Markovu protokolu -radikalska je vlada poela primjenjivati uredbu o administrativnoj podjeli drave, likvidirati pokrajinsku upravu i fomirati nove oblasti. Produbljivanje politike krize 1924. U srpnju 1923. Stjepan Radi otputovao je u inozemstvo (preko Bea u Pariz i London), gdje je ostao vie od godine dana. Najvei dio tog vremena proveo je u Londonu. Cilj mu je bio da Zapad informira o stanju u jugoslavenskoj dravi i da trai pomo za rjeenje unutamjih politikih odnosa, ponajprije za rjeenje hrvatskog pitanja. Medutim, nije nailazio na razumijevanje, niti je od tamonjih utjecajnih krugova dobio podrku i pomo. Kada je Pai odluio likvidirati pokrajinsku upravu i uspostaviti oblasti, Radi je iz inozemstva poslao upute da 30 zastupnika HRSS-a ode u Beograd i da u Narodnoj skuptini preda svoje punomoi. Vlada je morala nemono gledati kako se u skuptini formira veina protiv nje. Do 20. oujka 1924. bile su predane i sve ostale punomoi zastupnika HRSS-a osim punomoi Stjepana Radia i Augusta Koutia, koji su se nalazili u inozemstvu. Vlada Nikole Paia tada je dala ostavku.U tom je trenutku kulminirao i unutarnji sukob izmedu dvaju krila u Demokratskoj stranci.Davidovievo krilo bilo je sklono umjerenijem nastupanju i povezivanju s ostalim opozicijskimstrankama, pa i s HRSS-om, sa ciljem ruenja radikalske vlade. Pribievi je bio odluno protivan, pa je sa 14 zastupnika, svojih istomiljenika, napustio Demokratsku stranku i osnovao novu, Samostalnu demokratsku stranku, s ve poznatim programom uvanja narodnog i dravnog jedinstva u duhu Vidovdanskog ustava. Zajedno s Paiem formirao je novu vladu (to je tzv P-P, tj. PaiPribievieva vlada).Tako su radikali uz pomo Pribievia ostali na vlasti, pa je zaprijetila neposredna opasnost od podjele cijele drave na oblasti, a to znai i mrvljenje Hrvatske. To je onaj trenutak kada su svi zastupnici HRSS-a u Skuptini, ali se verifikacija njihovih mandata namjerno odugovlaila.No, kad su svi mandati HRSS-a bili verificirani, vlada je u Skuptini izgubila veinu i kralj je odgodio njeno zasjedanje za pola godine. Opozicija je taj kraljev potez proglasila dravnim udarom I izrazila otru kritiku. Politika kriza jo se vie produbila, pa je u ljetu 1924. vlada P-P odstupila. Zamijenila ju je vlada opozicijskog bloka na elu s Ljubom Davidoviem.Osim predstavnika Demokratske stranke, u vladu su uli i predstavnici SLS i JMO.Toj je vladi podrku pruio i HRSS. Stjepan Radi i HRSS od opozicije do vlade Na povratku iz Londona Stjepan Radi stigao je u Be, gdje je od sovjetskog ministra vanjskih poslova ierina dobio poziv da posjeti Moskvu. Boravei u Moskvi, pristao je da HRSS ulani u Seljaku internacionalu,s tim da e stranka i dalje ostati vjerna svom programu i taktici. Prezidij Seljake

intemacionale formalno je primio HRSS u lanstvo na svojoj sjednici 1. srpnja 1924. Ulanjenje HRSS u Seljaku internacionalu Radi je zamislio iskljuivo kao taktiki potez: da stvori privid podrke u inozemstvu i tako zaotri unutamju politiku situaciju u zemlji, to bi beogradski politiki vrh prisililo na poputanje i sporazumijevanje.Stjepan Radi se preko Bea vratio u Zagreb 11. kolovoza 1924. Politika situacija u zemlji bila je prilino zamrena. Opstanak Davidovieve vlade zavisio je od podrke HRSS-a. Da bi uspostavila to bolje veze sa Zagrebom, vlada je donijela Odluku o ponovnoj uspostavi pokrajinske uprave za Hrvatsku i Slavoniju (koju je P-P vlada ve bila poela likvidirati). Davidovi je ak raunao i s mogunou ulaska HRSS-a u vladu, pa je etiri ministarska mjesta ostavio nepopunjena. Medutim,Davidovievoj namjeri da primi HRSS u vladu usprotivio se sam kralj, postavljajui kao prethodni uvjet da se stranka odrekne dijela svog programa. Najzad je zatraio od Davidovia da vlada podnese ostavku. Radi je oito bio nepoeljan, jer bi njegov ulazak u vladu izazvao promjene koje bi ugrozile postojei centralistiki sustav. Njega je, zapravo, trebalo politiki onemoguiti i zato je iskoriteno pristupanje HRSS-a Seljakoj internacionali. Poetkom studenoga 1924. na vlast je ponovno vraena P-P vlada. Ujedno je rasputena i Narodna skuptina i raspisani novi izbori za 8.veljae 1925. Potkraj prosinca 1924. P-P vlada je donijela odluku o primjeni Obznane i zakona o zatiti drave na HRSS zbog pristupanja Seljakoj intemacionali. Odlueno je da se odmah raspusti HRSS, stranka koja je stupanjem u Seljaku intemacionalu postala sastavni dio Komunistike intemacionale, da se zabrani svaki rad stranke: zborovi, skuptine, izdavanje novina, te da se provede kazneni postupak protiv vodstva stranke. Poetkom sijenja 1925. izvreno je hapenje prvaka HRSS-a, a zatim i samog Stjepana Radia (koji se skrivao u posebno izgradenom sklonitu u Seljakom domu u Zagrebu).Novi skuptinski izbori bili su ve raspisani i vlada je odluila da Radieva stranka - unato zabrani djelovanja - moe ipak istaknuti svoje kandidate. Pai i Pribievi smatrali su da je zabranom HRSSa vlada postigla svoj taktiki cilj i da ne treba ii do kraja. Primjena Obznane na HRSS bila je sredstvo politikog pritiska koji je trebao zbuniti i obezglaviti njezino lanstvo u izbornom postupku. Vlada nije eljela da se zabrana kandidiranja protumai kao prodor u sustav ustavnosti drave. Smatralo se da u nastalim uvjetima HRSS na izborima nema nikakva izgleda. Medutim, iako Je vodstvo stranke bilo u zatvoru,nii funkcioneri na slobodi obavili su sve pripreme za sastavljanje izbomih lista koje su sudovi po naputku vlade ovjeravali. I tako se dogodilo neto posve neoekivano. Na skuptinskim izborima poetkom veljae 1925. HRSS je dobila 532.872 glasa ili 67 mandata. Premda je vlada i nakon izbora ustrajavala u svom odnosu prema HRSS-u, i Stjepana Radia i dalje drala u zatvoru, vrh reima (a to znai kralj Aleksandar) pripremao je novu politiku formulu: suradnja s Radiem. Uspostavljena je veza sa zatvorenim Stjepanom Radiem koji je i sam bio spreman za novu politiku. Pavle Radi objavio je 27. oujka 1925. u Narodnoj skuptini da Stjepan Radi i njegova stranka priznaju Vidovdanski ustav i dinastiju Karaorevia. Izraena je i volja za sporazum sa srpskim narodom i spremnost hrvatskog naroda na suradnju u dravnom sredivanju.Pregovori s Radikalnom strankorn zavreni su sredinom srpnja 1925., pa je tada fomirana nova vlada u kojoj je HSS (iz naziva stranke isputen je termin republikanska) dobio etiri resora.Vladu P-P zamijenila je vlada R-R (radievci-radikali). Stjepan Radi puten je iz zatvora, a u studenom iste godine i sam je uao u vladu kao ministar prosvjete.Radiev zaokret odjeknuo je u javnosti kao velika senzacija. Dio politikih ljudi ocijenio ga je kao kapitulacijupred beogradskim reimom.No, Stjepan Radi, koji je bio pacifist i koji je u politikoj borbi odbijao bilo kakve nasilne, oruane i revolucionarne metode, ocijenio je da ga situacija u kojoj se naao (zatvor i optuba zbog komunizma) mogu na due vrijeme blokirati u politikom djelovanju i borbi za hrvatske interese, a da druga strana zateena izbornim rezultatom ipak pokazuje spremnost za poputanje. Zato se odluio za novi politiki kurs: u priznanju monarhije i sporazumu s radikalima gledao je priliku za reviziju ustava i povoljniji poloaj Hrvatske u zajednikoj dravi. Traei izlaz iz nepovoljne situacije, Stjepan Radi taktiki je popustio, nagodio se s dvorom i napustio republikanstvo. Seljako-demokratska koalicija Samostalna demokratska stranka bila je potisnuta u opoziciju, to je njezin voda Svetozar Pribievi primio s velikim ogorenjem. U beogradskim politikim krugovima stvaralo se uvjerenje da je sporazumom s Radiem konano slomljen otpor glavne hrvatske opozicijske stranke, i to bez revizije ustava. Druga autonomistika stranka - Slovenska narodna stranka - isticala je u toj situaciji zahtjev za objedinjavanje mariborske i ljubljanske oblasti u jedan administrativni entitet (ujedinjena Slovenija). No, Pai nije bio spreman udovoljiti takvom zahtjevu, a nije elio ispuniti ni utanaenje s HSS-om. Prema sporazumu, radikali su se obvezali da e donijeti niz zakonskih prijedloga koje je HSS smatrao neophodnima za konsolidaciju prilika u dravi. Takvi su npr. zakoni o opinskim samoupravama, o izjednaenju izravnih poreza, o uredenju agramih odnosa u Dalmaciji, o zadrugama. Ali, nije bilo uinjeno nita. Radi je elio ubrzati rad Skuptine i cijelog dravnog aparata kako bi pokrenuo proces izmjena u poloaju Hrvatske. Nakon sporazuma s Radiem Pai je prividno bio na vrhuncu

moi.Njegov najvei protivnik prihvatio je ustrojstvo drave koje su stvorili radikali (ranije u savezu s demokratima).Uvodenje HSS-a u vladu Pai je drao potezom koji e mu omoguiti otupljivanje Radieve politike otrice.Nakon nekoliko mjeseci sudjelovanja u vladi Stjepan Radi postaje sve nezadovoljniji: radikali ne izvravaju dogovorena utanaenja. Bilo je sve oitije da radikali dogovor nisu shvatili iskreno. Dolazi do krize u odnosima izmedu Radikalne stranke i HSS-a, pa vladu naputa najprije Radi, a poetkom 1927. i svi ostali ministri iz HSS-a. Raskinut je sporazum i Stjepan Radi prelazi u otar napad na politiku velikosrpskog hegemonizma. Prijelaz Stjepana Radia u oporbu nije doveo do povratka Svetozara Pribievia u vladu i nastavka suradnje s radikalima. Pribievi je za vrijeme R-R vlade iz opozicije napadao nove saveznike, ali daleko otrije i ee Radikalnu stranku i njezino velikosrpstvo koje je ocijenio kao opasnu politiku. Pribievi je postupno dolazio do zakljuka da je velikosrpstvo najvea opasnost za opstanak drave, koju je pod svaku cijenu elio sauvati. Nakon izlaska HSS-a iz vlade, i Radi i Pribievi su se nali u opoziciji sueljni s Radikalnom strankom kao zajednikim protivnikom. Ta injenica nagovijestila je mogunost medusobnog pribliavanja, pa i suradnje. Poslije novih skuptinskih izbora, 11. rujna 1927., na kojima je Radieva stranka dobila 61 zastupniki mandat izvren je pokuaj stvaranja snanog Bloka demokracije, u koji su trebale ui Demokratska stranka, Samostalna demokratska stranka, Zemljoradnika stranka i HSS. No, takav politiki savez nije ostvaren, ali se u tijeku njegova pripremanja uspostavila suradnja izmedu HSS-a i SDS-a, pa su Stjepan Radi i Svetozar Pribievi 11. studenoga 1927. objavili formiranje Seljako-demokratske koalicije (skraeno SDK).Stvaranje SDK bilo je veliko iznenadenje, jer se radilo o povezivanju stranaka s potpuno oprenim stajalitima: samostalski unitarizam bio je negacija radievskog hrvatskog nacionalnog programa i zahtjeva za potivanjem hrvatske nacionalne individualnosti. Meutim, konkretna politika situacija bila je obiljeena sve agresivnijim velikosrpskim hegemonizmom, pa je to potisnulo ideoloka pitanja u drugi plan. I HSS i SDS imali su do tada negativna iskustva u suradnji s radikalima. Pribievi je spoznao da njegova suradnja s radikalima u nametanju centralistikog Vidovdanskog ustava i provodenju centralistike uprave nije dovela do stvaranja jedinstvene jugoslavenske nacije, ve je ojaala i uvrstila velikosrpsku prevlast. Radi je takoder iskusio neiskrenost radikalskih voda koji su zakljuili sporazum s njim, a nastavili i dalje sa svojom hegemonistikom politikom. Naavi se u opoziciji rema radikalskoj politici uoavajui sve opasnosti od takve politike, Radi i Pribievi udruili su se u Seljako-demokratsku koaliciju, stavljajui u poetku teite na reorganizaciju politikog sustava i okonanje neparlamentarnih postupaka. Isticali su da je sredivanje stanja u dravi nemogue bez uspostave elementarne ustavnosti i potivanja gradanske demokracije. Iako je programska podloga HSS-a i SDS-a iskljuivala njihovo pribliavanje i povezivanje, do toga je ipak dolo, jer je politika i gospodarska stvarnost ugroavala preanske krajeve u cjelini, a to znai ne samo Hrvate, nego i Srbe u Hrvatskoj, kojima su se srbijanski politiki krugovi koristili za ostvarivanje svojih (srbijanskih) politikih ciljeva. Tako su prodor velikosrpstva i sve agresivnija radikalska politika otvorili put suradnji i politikom saveznitvu izmedu Stjepana Radia i Svetozara Pribievia. Podjela mandata u narodnoj skuptini od 1920. do 1927. God. izbora 1920. 1923. 1925. 1927. Stranka DS 92 51 37 61 SDS 21 22 NRS 91 108 143 112 KPJ 59 H(R)SS 57 70 67 61 'SZ 39 11 3 9 SNS 27 24 21 21 JMO 24 18 15 17 SD 10 1 Demijet 8 14 Njemaka s. 8 5 6 Crng federal 2 3 1 Ostale 19 7 4 Ukupno mandata 419 313 315 164 Zastupnici u skuptini izabranoj 1923. i 1927., prema (priznatim) nacionalnostima 1923. % 1927. % Srbi 155 49,5 183 58,1 Hrvati 94 30,0 82 26,0 Slovenci 22 7,0 25 7,9 Neopredijeljeni 4 1,3 8 2,5 Nijemci 9 2,9 6 1,9

Albanci Turci Rumunji Madari Nepoznato

12 3 1 13

3,8 1,0 0,3 4,1

4 2 3 2

1,3 0,6 0,9 0,6

Atentat u Narodnoj skuptini Nova je koalicija bila vrlo borbena. Na velikim zborovima Stjepan Radi i Svetozar Pribievi nastupali su uvijek zajedno. Zajedniki su promicali politiku beskompromisne borbe protiv velikosrpske hegemonije. Borba SDK za gradansku i financijsku ravnopravnost (u prvom redu poreznu) svih dijelova drave dala je novi zamah politikom ivotu, to je iznenadilo i zabrinulo radikalski politiki vrh. HSS se nakon povratka u opoziciju vratio na koncepciju sloene drave. No, ta stajalita u poetku nisu imala utjecaja na politiki savez sa SDS. Na neki su nain ak bili zamrznuti, jer je u prvi plan istaknuta borba za ravnopravnost i jednakost svih krajeva u zakonodavnom i financijskom smislu, borba za ustavnost i osnovne demokratske norme. Obojica voda SDK - i Radi, i Pribievi -smatrali su da je glavna prepreka uspostavi moderne demokratske drave i istinskog parlamentarizma radikalska velikosrpska poliitka, ali da se temeljite promjene politikog sustava moraju ostvarivati samo u okviru ustavnih, parlamentarnih metoda. Kako su Pribievi i njegovi samostalci postajali svjesniji biti srbijanske politike, tako su postupno postajali sve skloniji mijenjanju nekih svojih osnovnih opredjeljenja.Sredinom veljae 1928. Pribievi je prvi put spomenuo mogunost revizije ustava, pa je govorio i o poveanju teritorija oblasti s proirenom autonomijom. Tu je Pribievievu izjavu konkretizirao Radi rekavi da Hrvatska, Dalmacija i Slavonija moraju biti jedna oblast, a cijela drava da ima najvie etiri do pet oblasti. Tako je SDK naela pitanje dravnog uredenja u koje radikali nisu dali dirati, jer im je postojei centralistiki sustav omoguavao dominaciju srpstva u dravi. Sukobljavanje SDK i vlade sve se vie iskazivalo kao borba preanske fronte protiv srbijanskoradikalske prevlasti. Opa politika situacija u dravi bila je sve napetija. Kada je potkraj veljae 1928.Stjepan Radi u Narodnoj skuptini napao vladu kao policijskoandarsku diktaturu hegemonista,pojaanu korupcijom i pljakom u svim preanskim krajevima, bio je iskljuen s tri skuptinske sjednice. I sredinom oujka Radi je ponovno iskljuen s tri sjednice. Napetost se pojaavala, a Stjepan Radi postao je glavna meta napada vladina tiska. Napadi su osobito zaotreni kad je Radi poetkom lipnja 1928. iznio svoj plan konfederacije u koju bi se imala transformirati KraljevinaSHS. U vladinim listovima tada su se pojavile i otvorene prijetnje Radiu prijetnje ubojstvom.Dana 20. lipnja 1928. u Narodnoj je skuptini izvren atentat na narodne zastupnike HSS. Radikalski poslanik Punia Rai pucao je sa skuptinske govomice prema klupama opozicije i na mjestu ubio Pavla Radia i uru Basarieka, a teko ranio Stjepana Radia. Ranjeni su bili jo Ivan Pernar i Ivan Granda. Od prvog trenutka nakon atentata u redovima SDK vladalo je miljenje da je rije o organiziranoj zavjeri (na poticaj, kako se pretpostavljalo, samog kralja Aleksandra). Poslaniki klub SDK objavio je da nee sudjelovati u radu Narodne skuptine dok ne bude posebnog jamstva za jednakost i ravnopravnost. Vlada je toboe osudila Raiev zloin i traila od tiska da atentatu u Skuptini ne daju razmjere i tumaenja na tetu ugleda i spokojstva zemlje .Atentat je vlada tumaila kao akciju pojedinca izazvanog uvredama opozicije, to je dodatno izazivalo nepovjerenje SDK prema reimu. Krvoprolie u Narodnoj skuptini bilo je krajnji izraz odbijanja dijaloga o ustavu od strane nositelja velikosrpskog hegemonizma.Kada je Narodna skuptina sazvana na nastavak zasjedanja,1. kolovoza 1928., zastupnici SDK - dosljedni u svojoj odluci - nisu doli u Beograd. Istoga dana sastali su se u Zagrebu i prihvatili rezoluciju u kojoj se odluno trai preuredenje drave kako bi se osigurala puna ravnopravnost svim nacionalnim individualitetima. U rezoluciji se navode samo osnovne konture novog uredenja, a konkretan je prijedlog imao tek uslijediti. Rezolucija istie da je cilj Seljako-demokratske koalicije sporazumijevanje i ouvanje dravne zajednice, ali temeljito preuredene na naelu potivanja nacionalnih povijesnih posebnosti.Stjepan Radi se nije oporavio, ve je od posljedica ranjavanja umro u Zagrebu 8. kolovoza 1928.Njegov posljednji politiki in bilo je potpisivanje rezolucije SDK od 1. kolovoza. Potpisao ju je u bolesnikoj postelji. Poslije smrti Stjepana Radia vodstvo HSS-a preuzeo je dr. Vladko Maek. Kao predsjednik HSS-a on je postao i jedan od dvojice predsjednika Seljakodemokratske koalicije. ESTOJANUARSKA DIKTATURA Proglaenje diktature Radieva smrt jo je uvrstila SDK u stajalitu: nai zastupnici nee dolaziti u Narodnu skuptinu u kojoj je prolivena krv hrvatskih narodnih predstavnika. Politiki program SDK postali su zakljuci rezolucije od 1. kolovoza 1928. Predsjednici Maek i Pribievi na politikim su skupovima naglaavali da se unutar granica zajednike drave mora zagarantirati puna ravnopravnost, a to znai da se dravno uredenje

mora postaviti na posve nove osnove. I dok je tako SDK nastavljala borbu za novu organizaciju drave na temelju pune ravnopravnosti, kralj Aleksandar i velikosrpski vrh oko njega pripremali su svoje rjeenje dravne krize.Nakon skuptinskog atentata odstupila je vlada kojoj je bio na elu radikal Velja Vukievi, a kralj je sastav nove vlade povjerio Antonu Korocu (bio je jedini Nesrbin na elu vlade za trajanja monarhije od 1918. do 1941.). U vladi su osim predstavnika Slovenske narodne stranke bili jo i predstavnici Demokratske stranke i Jugoslavenske muslimanske organizacije. Opoziciju u Skuptini predstavljali su samo zastupnia Saveza zemljoradnika. U toj krnjoj skuptini izglasana je tada ratifikacija Nettunskih konvencija protiv koje su ranije odluno bili hrvatski zastupnici. Kada je ta ista Narodna skuptina uputila u Berlin svoju delegaciju na zasjedanje Interparlamentarne unije, novi predsjednik HSS Vladko Maek negirao je kompetentnost takve skuptinske delegacije i oduzimao joj je pravo da zastupa Hrvate i hrvatsku naciju. Medutim, u svim istupima prvaka SDK nita nije prigovoreno kralju.Dapae, u vodstvu SDK velike nade u razrjeavanju krize polagale su se upravo u njega. Budui da se nije mogao oekivati izravni kontakt sa supamikom stranom, izlaz iz postojee situacije mogao se traiti samo preko dvora. Uloga dvora, kako je shvaena u vodstvu SDK, nije se sastojala u sastavljanju neke nove vladine garniture, nego u dubljem zahvatu koji e dovesti do preobraaja dravnog uredenja. Poslije smrti Stjepana Radia uvjeti za rjeenje krize postali su jo kompliciraniji, a to je zamisao o kraljevoj intervenciji jo samo pojaalo. Oekivalo se da e kralj pokrenuti ustavom predvideni aparat za rjeenje dravne krize u interesu ne samo drave, nego i same krune. No,ono to je SDK traila i oekivala od kralja bilo je jedno, a kralj je pripremao drugo. Prieljkivana kraljeva intervencija ubrzo je razoarala sve one koji su od nje oekivali rjeenje teke politike situacije u dravi.Potkraj prosinca 1928. na dvoru su bile zavrene sve pripreme za novi smjer dravne politike, pa je Koroeva vlada predala ostavku. Zapoele su na dvoru uobiajene konzultacije sa efovima politikih stranaka, iako je kralj ve imao gotovo rjeenje. Bili su pozvani i predstavnici SDK (4. i 5.sijenja 1929.). Maek je tom prilikom zatraio punu promjenu dravnog uredenja i to tako da se uspostave dravne i kulturno-povijesne posebnosti sa svojim saborima i vladama, to znai izriiti prijelaz na federativno uredenje. Pribievi je postavio zahtjev za reviziju ustava, ali nije konkretizirao promjene koje bi trebalo izvriti. Maekove i Pribievieve prijedloge nisu prihvaali efovi drugih stranaka.U priopenju iz kraljeve kancelarije objavljeno je da nema mogunosti ni za kakvo parlamentarno rjeenje, ime je jasno naznaen smjer kojim e se kretati rasplet dravne krize. Dana 6. Sijenja 1929. objavljen je kraljev manifest kojim se ukida parlamentarni sustav i uvodi kraljeva diktatura (po datumu uspostavljanja nazvana estosijeanjska). Bilo je to tono deset godina poslije prve Aleksandrove proklamacije u kojoj je obeao da e u svemu nepokolebivo drati naelo ustavnoparlamentarne vladavine, koje e biti kamen temeljac nae slobodnom voljom naroda stvorene drave. Sada je pak proglasio da Vidovdanski ustav prestaje vrijediti i da je parlament, kao glavna smetnja za svaki plodan rad u dravi rasputen. Kralj je u svom manifestu sebe oznaio kao jedinog zakonodavca koji e ubudue donositi zakone svojim ukazima. Zanimljivo je napomenuti da u tekstu manifesta kralj nareuje, zapovijeda i trai od svih da mu se pokoravaju.Njemu se podreduju svi itelji drave, a on nikomu nije odgovoran. Tako je vidovdansko razdoblje, u kojem je vladar zakulisno i javno sve vie kontrolirao politiki ivot zemlje, zavreno uspostavljanjem kraljeva apsolutizma.Kralj je imenovao neparlamentarnu vladu, odgovornu samo njemu.Za predsjednika vlade je imenovao generala Petra ivkovia. U tu vladu diktature uli su kraljevi ljudi iz vodstva Radikalne i Demokratske stranke, pa disidenti iz nekoliko dotadanjih stranaka. U vladi je bilo i nekoliko manje vanih linosti iz Hrvatske, medu njima i neki privrednici. Kralju je oito bilo stalo da dobije podrku privrednih krugova iz Hrvatske, a istodobno da njihovim sudjelovanjem u vladi pokae da u novom reimu ima i linosti iz preanskih krajeva i da tako prikrije pravo,velikosrpsko obiljeje diktature. Zabranjen je rad svih politikih stranaka i politikih organizacija. Ukinuta su izabrana predstavnitva u opinama i drugim ustanovama. Poetkom listopada 1929. kralj je donio zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna podruja. Drava je dobila novi naziv Kraljevina Jugoslavija. Taj naziv, od kojega su ranije srpski politiari zazirali, trebao je ojaati osnovnu ideju nositelja diktature o nacionalnom i upravnom jedinstvu drave, iako je novi reim u stvari produio velikosrpsku dominaciju (sada snano poduprtu kraljevim autoritetom).Drava je bila podijeljena u devet banovina (mjesto na dotadanje 33 oblasti). To su bile: Dravska (sa sjeditem u Ljubljani),Savska (Zagreb), Vrbaska (Banja Luka), Primorska (Split), Drinska (Sarajevo), Zetska (Cetinje),Vardarska (Skoplje), Moravska (Ni), Dunavska (Novi Sad). Banovine nisu imale nikakvu autonomiju,a banovi su postavljeni po kraljevu izboru iz redova onih koji su podrali diktaturu. Formiranjem banovina pod novim nazivima htio se izbrisati kontinuitet imena povijesnih, nacionalnih pokrajina, a samo razgranienje banovina izvreno je tako da se srpska veina osigura u to veem broju od njih.To je i postignuto, pa je u est banovina (od njih devet) stvorena srpska veina (to su Vrbaska,Drinska, Dunavska, Moravska, Zetska, Vardarska banovina). Odredivanjem granica pojedinih banovina i njihovim grupiranjem povezane su one s veinom srpskog stanovnitva, ime su naznaene konture velike Srbije, a to je najrjeitije govorilo o obiljejima estosijeanjske diktature.

Oktroirani ustav Kraljeva diktatura nije rijeila dravnu krizu, ve ju je jo produbila i pojaala postojee suprotnos i koje su tu krizu izazvale. Osim toga, u vrijeme diktature naglo se pogoralo gospodarsko stanje, jer je i Jugoslaviju na poetku 1930. pogodila svjetska ekonomska kriza. Posebno je teko bilo seoskom gospodarstvu (gotovo u svim dijelovima drave) optereenom visokim porezima, dugovima i vrlo niskim cijenama poljoprivrednih proizvoda. Ope pogoranje unutarnjeg stanja u dravi i njezin sve nepovoljniji medunarodni poloaj (zapadne zemlje nisu odobravale diktatorski reim), primorali su kralja Aleksandra da trai nove oblike i metode za reim koji je uspostavio estosijeanjskim manifestom. Dana 3. nujna 1931. kralj je objavio da daje novi ustav Taj je ustav nazvan Oktroirani, jer ga nije donio partament, nego ga je dao (okrirao) vladar. (U literaturi se naziva Rujanski/Septembarski ustav).Oktroiranim ustavom drava je dobila neke nove institucije, ali se kralj nije odrekao prava da i dalje o svemu sam odluuje. Uz Narodnu skuptinu uspostavljen je i Senat, ali zakoni koje su oba doma prihvatila postaju vaei tek onda kada ih potpie kralj. Sastav obaju domova bio je takav da su u njima bili kralju odani ljudi, ali proklamiranje zakona on je ipak zadrao za sebe.I vladu imenuje kralj. Ona je odgovorna samo njemu, a ne parlamentu. Oktroirani ustav zadrao je centralistiko ustrojstvo drave, ali svojim novostima on ipak nije znaio vraanje na sustav Vidovdanskog ustava. Zapravo, njime je sankcionirana politika i praksa estosijeanjske diktature, pa je otvoreni apsolutizam zamijenjen prikrivenim apsolutizmom. I dalje je zadrana podjela na devet banovina, a banovinski organi bili su samo transmisija sredinjih organa u Beogradu. Oktroirani ustav nimalo nije pridonio rjeenju akutnih pitanja. Nije obnovio parlamentarni ivot i rad politikih stranaka, a uvrenjem centralizma nije rijeio pitanje dravnog ureenja.Odmah poslije objavljivanja Oktroiranog ustava raspisani su izbori za Narodnu skuptinu 8.studenoga 1931. Prema novom izbomom zakonu glasovanje je bilo javno, a kandidatska lista se postavljala za cijelu dravu, ime je praktino onemogueno istupanje bivih politikih stranaka koje su bile regionalne. Takvu je listu mogla postaviti samo vlada uz pomo inovnikog aparata. Njen nositelj bio je predsjednik vlade Petar ivkovi. Zastupnici koji su izabrani na toj jedinoj listi formirali su u Skuptini klub koji se ubrzo preobrazio u politiku stranku pod nazivom Jugoslavenska radikalno seljaka demokracija. Bila je to politika formacija stvarana odozgo, a trebala je poduprijeti diktatorski reim, sada prikriven ustavom. Godine 1933. ta se formacija nazvala Jugoslavenska nacionalna stranka JNS, skraeno nazivana jenesa). Program stranke podravao je osnovne odredbe Oktroiranog ustava, posebno dinastiju Karadordevia.Opozicija u vrijeme diktature uspostavom estosijeanjske diktature pitanju unutarnjeg ureenja pridruilo se i pitanje vraanja parlamentarizma i stranakog djelovanja. Prema prvom pitanju SDK se odredio i prije nastupa diktature: postavio je zahtjev za federativno preuredenje drave kao prvi zadatak. U tom zahtjevu sadrano je, dakako, i traenje pravog funkcioniranja parlamenta i slobodnog rada stranaka. Srbijanske stranke, ranije na vlasti, teite su postavljale na uspostavu parlamentarizma, a tek zatim se moe pristupiti rjeavanju dravopravnih pitanja. Obje su opozicijske grupe bile za ruenje diktature, ali s razliitim redoslijedom rjeavanja osnovnih pitanja, to je stvaralo tekoe u zajednikom istupanju. Djelovao je antagonizam naslijeden iz prethodnog (vidovdanskog) razdoblja.Nakon proglaenja diktature Maek je procijenio da je kralj preuzeo inicijativu u svoje ruke i da e otvoriti proces sredivanja stanja u dravi kako su mu to savjetovali vode SDK. No, ubrzo je morao promijeniti svoje miljenje, na to ga je navodila zbilja novog reima. U novoj vladi nije vidio garanciju da e doista prii preuredenju drave, ve da uspostavljeno stanje eli uvrstiti kao dugorono rjeenje. Ipak, Maek ni tada nije poduzimao nikakve politike akcije protiv reima diktature. Smatrao je da e se s vremenom taj reim sam od sebe istroiti te da e tada hrvatsko pitanje doi na red. Zagovarao je politiku ekanja i nije elio jae zaotravanje s dvorom.Drugi predsjednik SDK Svetozar Pribievi pokuao je uspostaviti veze sa srbijanskom opozicijom, ali je u tome bio onemoguen. Prilikom dolaska u Beograd bio je uhapen i otpremljen u intemaciju u selo Brus podno Kopaonika. Politiar koji je iznimno mnogo pridonio stvaranju jugoslavenske drave i usvajanju centralistikog uredenja, postao je prva rtva Aleksandrove diktature.Kada je objavljivanje Oktroiranog ustava donekle stabiliziralo reim, odnosno usporilo procese njegove razgradnje, vodstvo SDK se ipak odluilo za neku aktivnost. Poetkom studenoga 1932.prihvatilo je Zagrebake punktacije u kojima se igoe diktatura i velikosrpska hegemonija i trai novo uredenje drave, koje e iskljuiti svaku prevlast. Zagrebake punktacije su ponukale i vodstva drugih (sada zabranjenih) politikih stranaka da se izjasne protiv estosijeanjskog reima. Uradio je to najprije Ljuba Davidovi u pismu politikim prijateljima, pa radikalski prvak Aca Stanojevi u pismu radikalima (Radikalna stranka se tada podijelila na radikale oko glavnog odbora na elu s Acom Stanojeviem i one u diktatorovoj vladi) u kojem osuduje apsolutistiki reim. Vodstvo JMO donijelo je Sarajevske punktacije u kojima trai novo dravno uredenje na bazi kulturno-povijesnih jedinica (kako bi Bosna i Hercegovina bila posebna jedinica). SNS u svojim Ljubljanskim punktacijama trai posebnost Slovenije, a ljevica Saveza zemljoradnika u izjavi, nazvanoj Novosadska rezolucija, upozorava na teak gospodarski poloaj zemlje

i trai ravnopravan poloaj Vojvodine. Zajedniko je svim tim rezolucijama, koje su se pojavile u lananom slijedu, traenje uspostave parlamentarnog sustava. Zbog Zagrebakih punktacija, koje su se prve pojavile, uhapen je Vladko Maek (poetkom studenoga 1932.) kao prvi potpisnik na tom dokumentu. U sudskom procesu u Beogradu bio je osuden na tri godine zatvora. Uspostava diktature jo vie je zaotrila hrvatsko pitanje. U njegovu rjeavanju Maek i HSS i dalje su ostajali na prihvaanju jugoslavenskog dravnog okvira, ali su traili federalizaciju drave u kojoj bi Hrvatska postala jedna od federalnih jedinica.Medutim, diktatura je aktivirala i ono krilo hrvatske opozicije koje se ve ranije zalagalo za uspostavu posve samostalne i neovisne hrvatske drave, tj. za rjeenje hrvatskog pitanja izvan Jugoslavije.Svoje djelovanje ta je grupacija razvila izvan granica drave, pokrenuvi okupljanje hrvatske emigracije. Pokreta te akcije i elnik emigranata bio je dr. Ante Paveli.On je napustio zemlju odmah nakon proglaenja diktature, a utoite mu je pruila talijanska vlada s kojom je ve prije uspostavio veze. Paveli je organizirao ponajprije ekonomske emigrante iz pojedinih europskih zemalja i neto iz June Amerike. Pridruili su mu se i neki politiki emigranti koji su umakli iz zemlje pred politikim progonima. U Italiji se okupilo oko 500 emigranata, pa je Paveli 1930. Osnovao emigrantsku organizaciju pod nazivom Ustaa - hrvatski oslobodilaki pokret. Organizacija je imala zadau da oruanim ustankom (revolucijom) oslobodi Hrvatsku ispod tudinskog jarma, te da ona postane potpuno slobodna i nezavisna drava. Ustaki se pokret pozivao na politike misli Ante Starevia, pa je korijene svoje koncepcije o rjeavanju hrvatskog pitanja pronalazio u pravatvu. Vano mjesto u ustakoj ideologiji zauzimalo je obraunavanje s jugoslavenstvom koje je protumaeno kao zabluda, a stvaranje jugoslavenske drave kao vrhunac nijekanja hrvatske nacionalne individualnosti.Ustaka aktivnsot bila je prenesena i u druge zemlje, posebno u one u kojima je bila brojnija hrvatska ekonomska emigracija. Tako je jedan ustaki centar djelovao u Belgiji, drugi u Berlinu. No, njemake nacistike vlasti nisu bile sklone podrati ustaku aktivnost, pa su poetkom 1934. zabranile ustake listove i onemoguile rad ustakih emigranata. Naprotiv, maarska je vlada dopustila osnivanje ustakog centra na Jankapusti u blizini Nagy Kanizse. Ustakih punktova bilo je i u Sjevernoj i Junoj Americi. Pripadnici ustake organizacije u Italiji bili su smjeteni u posebne logore i organizirani kao vojna formacija.Talijanska ih je vlada esto premjetala. Najvii organ organizacije bio je Glavni stan kojemu je na elu bio poglavnik Paveli. Inae, pripadnici ustake organizacije djelovali su skupno i pojedinano,prebacivali su se u Jugoslaviju i izvodili diverzije na eljeznicama i javnim objektima. DOBA NAMJESNITVA Atentat u Marseilleu i njegove posljedice Diktatura i guenje demokratskih sloboda nisu omeli kralja Aleksandra da se u vanjskoj politici i dalje oslanja na zapadne demokracije (osobito na Francusku), iako su one imale ozbiljne prigovore uspostavi diktatorskog reima. No, unato oslanjanja na zapadne demokracije, Aleksandar je nastojao uspostaviti dobre odnose s Italijom, ali Mussolini to nije prihvaao. Dolazak Hitlera na vlast u Njemakoj naveo je kralja na preispitivanje odnosa s Njemakom u smislu medusobnog pribliavanja. To se dogada upravo u vrijeme kada Francuska pokuava obuzdati uspon Njemake organizir anjem novih medunarodnih odnosa u Europi (suradnja sa Sovjetskim Savezom i osmiljavanje Sredozemnog pakta). Zato je francuska diplomacija bila uznemirena vijestima da se kralj Aleksandar namjerava pribliiti Njemakoj. Bio je to razlog posjeta francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua Beogradu u lipnju 1934. i tada dogovorenog posjeta kralja Aleksandra Parizu za listopad iste godine. Saznavi za kraljev namjeravani put u Francusku, Paveli se odluio za akciju: za vrijeme tog posjeta ukloniti nositelja diktature. Atentat na kralja Aleksandra bio je briljivo pripremljen. Organizaciju i pripreme Paveli je povjerio Eugenu Didi Kvatemiku, a atentatori su se pripremali na Janka pusti u Maarskoj, odakle su s falsificiranim putovnicama preko Austrije krenuli u Francusku. Kralj je isplovio iz Boke kotorske na razarau Dubrovnik i stigao u Marseille 9. listopada 1934. Otud je trebao nastaviti prema Parizu. No, nakon iskrcavanja, kada je povorka automobila krenula prema gradskoj vijenici, na kralja je izvren atentat. Uz kralja smrtno je pogoden i francuski ministar Barthou.Atentator je pojurio prema automobilu i iz neposredne blizine pucao u kralja uz kojega je smrtno stradao i francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou. Atentator je bio Veliko Kerin, Makedonac, lan VMRO-a, ukljuen u redove ustake emigracije kao instruktor.Kada je istoga dana u Beograd stigla vijest o atentatu, na dvoru je otvorena politika oporuka kralja Aleksandra. Kako je novi kralj Petar II. imao samo 11 godina, kralj je odredio da se do njegove punoljetnosti uspostavi namjesnitvo od tri lana, koje e u ime kralja voditi dravu. Za namjesnike je odredio kneza Pavla (svog bratia), Radenka Stankovia, senatora i dvorskog lijenika, i Ivu Perovia, bana Savske banovine. Namjesnitvo je odmah preuzelo vlast, uz izjavu da ostaje na braniku narodnog i dravnog jedinstva. Iako je namjesnitvo bilo kolektivni organ, ipak je glavna osoba u njemu bio knez Pavle. Tadanja vlada, kojoj je predsjedao Nikola Uzunovi, ostala je na kormilu drave do prosinca 1934., a tada ju je knez Pavle zamijenio novom gamiturom, povjerivi predsjednitvo vlade Bogoljubu Jeftiu, dvorskom ovjeku i dotadanjem ministru vanjskih poslova.

Nova se vlada predstavila kao vlada pomirljivosti i novoga duha. Bila je to najava da knez namjerava izvesti promjene u unutarnjem politikom ivotu drave. To potvrduje i putanje na slobodu Vladka Maeka uoi Boia 1934.,kao i raspisivanje novih prijevremenih skuptinskih izbora.Izbori su bili 5. svibnja 1935. Prema izvrenim promjenama u zakonu o izborima omogueno je i sudjelovanje opozicije.Zapoeli su tada pregovori izmedu vodstva SDK i Demokratske stranke,Saveza zemljoradnika i JMO. Te su stranke istupile na izborima sa zajednikom kandidatskom listom kao Udruena opozicija na elu s nositeljem liste Maekom. Dogovor sa Slovenskom narodnom strankom i oporbenim krilom radikala nije bio postignut, pa su oni proglasili apstinenciju. Nositelj vladine liste bio je Bogoljub Jefti. Postavljene su jo dvije liste: staroradikali ili paievci s nositeljem Boom Maksimoviem i Zbor s nositeljem Dimitrijem Ljotiem.Slubeni rezultati izbora: vladina lista 1,746.982 glasa ili 60,6%; Udruena opozicija 1,076.345 ili 37,4%; Zbor 35.549 ili 1,2 %; staroradikali 24.088 ili 0,8 %. Prema izbornom zakonu, kandidatska lista koja dobije veinu automatski dobiva 3/5 svih mandata, a zatim sudjeluje i u diobi preostalih mandata. Trebalo je izabrati 370 zastupnika. Na osnovi takvog izbornog ininjeringa, vlada je u skuptini dobila 303 mjesta, a Udruena opozicija samo 67. Vlada se, dakako, u javnom izjanjavanju koristila svojim utjecajem, pa ju je opozicija optuila za pritisak na birae i falsificiranj rezultata. No, unato nepravedne podjele mandata broj glasova za Udruenu opoziciju nesumnjivo je upuivao na njezin uspjeh. Bio je to dodatni argument za kneza Pavla da pode dalje u razvijanju novog politikog kursa . Vlada Milana Stojadinovia Iako je prema objavljenim izbornim rezultatima vladina lista pobijedila, knez Pavle se ipak odluio promijeniti garnituru. Mandat za sastav nove vlade dobio je radikal dr. Milan Stojadinovi, koji je u vladu ukljuio i predstavnike dviju bivih politikih stranaka SLS i JMO s njihovim efovima Antonom Korocem i Mehmedom Spahom. Te su stranke, naime, pristale na sudjelovanje u novoj vladi, pa je tako mjesto estosijeanjske JNS na vlast dola koalicija dijela radikala, slovenskih klerikalaca i muslimana, koja se ubrzo formirala kao Jugoslavenska radikalna zajednica (skraeno JRZ ili Jereza). Ta je formacija istupala jedinstveno s jednim programom i jednim vodstvom. Razlika izmedu JNS-a i Jereze bila je uoljiva. Dok je JNS bio reimska stranka stvorena odozgo, Jereza je nastala od bivih stranaka, ime je potvrdena namjera kneza Pavla da obnovi stranako-politiki ivot zemlje. Oktroirani ustav ostao je i dalje na snazi, pa je Jereza svoj program i temeljila na njegovoj unitaristikocentralistikoj koncepciji.U nastupnoj besjedi u skuptini Stojadinovi je izjavio da e nova vlada stvoriti atmosferu medusobnog povjerenja u kojoj e se ipak lake moi rijeiti i hrvatsko pitanje. To je bilo prvo spominjanje hrvatskog pitanja od strane neke beogradske vlade i najava njegova rjeenja. Beogradski je vladajui vrh (ne bez znanja kneza Pavla) potvrdio da je hrvatsko pitanje najtee i najakutnije unutarnje politiko pitanje. U tome valja uoiti jednu kontradikciju: Oktroirani ustav, na kojemu se zasnivao program Jereze, poivao je na nacionalnom unitarizmu, a hrvatsko je pitanje, pitanje o poloaju jedne (hrvatske) nacije u jugoslavenskoj dravi. Spominjanjem hrvatskog pitanja priznaje se da drava nije unitaristika, a po ustavu ona to jest.Na rjeavanje hrvatskog pitanja Stojadinovia je potaknuo knez Pavle, ali on (Stojadinovi) ga je spominjao vie iz taktikih razloga, nego iz stvarne namjere da poradi na njegovu rjeavanju. Ipak,realnost postojanja hrvatskog pitanja prisiljavala je Stojadinovia da poduzme neke korake, unato njegovoj osobnoj nesklonosti da se prihvati njegova rjeavanja. Sredinom sijenja 1937. Stojadinovi se u Breicama sastao s Maekom. Ali, od tih razgovora nije bilo nikakve koristi. Stojadinovi je ponudio Maeku da HSS ude u njegovu vladu, ali je Maek to odbio zahtijevajui da se ukine Oktroirani ustav.Stojadinovi je pak tvrdio da se ustav ne moe mijenjati prije stupanja na prijesto kralja Petra II.Neuspjeh razgovora u Breicama ponukao je Maeka na jae povezivanje sa srbijanskom oporbom.Nju su tada sainjavale Demokratska stranka, Savez zemljoradnika i radikali oko Glavnog odbora. Te su se stranke povezale u Udruenu opoziciju.Nakon duih dogovaranja SDK i Udruene opozicije,S. listopada 1937. zakljuen je sporazum u Farkaiu (kraj Petrinje). Potpisanim dokumentom trailo se ukidanje Oktroiranog ustava i raspisivanje izbora za ustavotvornu skuptinu. Novi ustav, kojega bi donijela ta skuptina, prihvatit e se samo pristankom veine Slovenaca, veine Hrvata i veine Srba.Provodenje tog sporazuma povjerilo bi se novoj koncentracijskoj vladi, a sve je trebao prihvatiti i odobriti knez Pavle. Medutim, on taj sporazum nije prihvaao; ponajprije zbog zahtjeva da se ukine Oktroirani ustav . Konkordatska kriza U vidovdanskom razdoblju, sve do nastupa estosijeanjske diktature, nije bio zakljuen konkordat izmedu novonastale jugoslavenske drave i Vatikana. Kad je kralj Aleksandar uspostavio svoju apsolutistiku vlast, elio je okonati ve zapoetu akciju sredivanja odnosa s Vatikanom potpisivanjem konkordata, pa je pozvao u Beograd prof. Loiseaua sa Sorbone, strunjaka za konkordatska pitanja. Pokrenuti su novi pregovori s Vatikanom, kamo je poetkom 1933. putovao sveenik Moscatello da bi s

dravnim tajnikom Eugenijom Pacellijem (poslije papa Pio XII) dogovorio tekst konkordata. Kralj je bio zadovoljan s pripremljenim tekstom, pa je na potpisivanje konkordata u Vatikan trebao putovati ministar pravde. No, atentat u Marseilleu prekinuo je taj plan. Jeftieva je vlada utvrdlla novi datum potpisivanja dokumenta (25.srpnja 1935.). Taj je datum prihvatila i nova Stojadinovieva vlada, pa je u Rim otputovao novi ministar pravde Ljudevit Auer. Poto su konkordat konano potpisale obje strane,trebalo ga je ratificirati. Stojadinovi se nije urio, pa ga je podnio Narodnoj skuptini na ratifikaciju tek u proljee 1937. Medutim, tada je u javnosti pokrenuta iroka akcija protiv konkordata, inicirana u vrhu Srpske pravoslavne crkve. Pojavila se i broura Primedbe na Konkordat bez oznake autora(Stojadinovi u svojim memoarima kae da je to bio vladika Platon iz Srijemskih Karlovaca). Srpska pravoslavna crkva, iako slubeno nije bila dravna crkva, stvamo je imala taj privilegirani poloaj i pribojavala se da e ugovor s Katolikom crkvom umanjiti njezin utjecaj u postojeem rasporedu snaga. Borba protiv konkordata pruila joj je priliku da potvrdi svoju poziciju. No, protiv konkordata su ustale i neke druge politike grupacije, traei u toj borbi priliku za ruenje Stojadinovieve vlade.Nezadovoljstvo Stojadinovievom politikom bilo je uoljivo u vodstvima srbijanskih stranaka -Demokratske i Radikalne (dijela oko Glavnog odbora), pa su se njihovi politiari ukljuili u agitaciju protiv konkordata, koju je raspirivala Srpska pravoslavna crkva. Ukljuila su se i srpska nacionalna i kulturna drutva (posebno Udruenje etnika). Javni istup protiv ratifikacije konkordata patrijarha Srpske pravoslavne crkve Vamave toj je borbi dao dodatnu teinu i jo vie je zaotrio.U srpnju 1937., dok se u Narodnoj skuptini pripremala ratifikacija, patrijarh Varnava je obolio. Tada je ulicama Beograda krenulo tzv molebstije (tj. crkvena povorka za patrijarhovo zdravlje), koje se pretvorilo u prosvjed protiv konkordata. U sukobu sa andarmerijom, uz civile, stradala su i neka crkvena lica. Taj je dogadaj nazvan krvava litija.Napetost je silno porasla, ali Stojadinovi nije odustajao, pa je parlament ratificirao tekst konkordata.Od 293 nazona poslanika za ratifikaciju je glasovalo njih 172. No postupak ratifikacije nije time bio zavren, jer je trebalo da to uini i Senat. Tada nastaje obrat: Stojadinovi ne upuuje konkordat Senatu, ve dokument povlai i njegovu ratifikaciju skida s dnevnog reda obavijestivi o tome sinodu Srpske pravoslavne crkve. Taj je potez Milana Stojadinovia zasigurno znaio njegovu kapitulaciju pred Srpskom pravoslavnom crkvom i potvrdio je utjecaj tog arita velikosrpstva na dravnu politiku.Hrvatske politike snage nisu bile umijeane u konkordatsku krizu; one su pustile da u njoj odmjeravaju snage srpski politiki initelji. Konkordatska kriza znatno je uzdrmala Stojadinoviev poloaj i oekivao se njegov pad. No, knez Pavle ga nije otpustio. Stojadinovi se pomirio s vrhom Srpske pravoslavne crkve i ostao je i dalje na elu vlade. U meduvremenu je hrvatsko pitanje postajalo sve akutnije i ozbiljno je potresalo unutarnji politiki ivot zemlje. Prijedlozi za rjeenje hrvatskog pitanja Premda hrvatsko-srpski spor nije bio jedini problem Kraljevine jugoslavije, ipak je predstavljao sr nacionalnog pitanja drave, koje je - dakako - obuhvaalo i poloaj svih nesrpskih naroda.estosijeanjska je diktatura hrvatsko pitanje osobito zaotrila, jer se reim najvie okomio upravo na nositelje hrvatske politike. Knez je Pavle, preuzevi dravno vodstvo nakon atentata u Marseilleu,iskazao namjere da to pitanje rijei, ali njegov odabranik na elu vlade, inae zadojen velikosrpskim idejama, nije pokazao spremnost da poduzme uinkovite korake. Kako je opa dravna kriza poslije 1935., unato izvjesnoj liberalizaciji politikog ivota (obnova rada politikih stranaka), postajala sve akutnija, hrvatsko je pitanje dobivalo sve presudnije znaenje.Tada su se i izvan kruga slubenog vodstva hrvatske politike pojavili prijedlozi za njegovo rjeenje.asopis Nova Evropa u srpanjskom broju 1935. raspisao je anketu o pitanjima unutamje politike jugoslavenske drave.Javni djelatnici (kulturni i politiki) bili su pozvani da odgovore na pitanja: Koji su glavni aktualni problemi unutamje politike Jugoslavije? Na koji nain (kojim metodama) treba pristupiti njihovu rjeavanju? Redakcija asopisa naglasila je da eli uti miljenja i prijedloge i pripomoi da se izade iz zabuna i nesporazuma oko rjeenja hrvatskog pitanja. Objavljivanjem ankete urednitvo Nove Evrope zapravo je pokrenulo javnu raspravu o hrvatskom pitanju i u tome se nije ustruavalo iskazati svoju kritinost prema Stojadinovievoj vladi.U narednim brojevima asopisa niu se odgovori na anketu iz pera uglednih javnih djelatnika.Neke je brojeve asopisa dravno tuiteljstvo zabranilo upravo zbog sadraja ankete. Kada je u broju 4 za 1936. objavljen odgovor Milana Pribievia (brata Svetozarova), taj je broj asopisa zabranjen, pa je nakon toga urednitvo odluilo prekinuti anketu. Popis sudionika ankete pokazuje da su oni iz razliitih sredita (Zagreba, Beograda, Novog Sada itd.), pa stoga u svojim odgovorima izraavaju razliite orijentacije. No, svi su se sloili u tome da je hrvatsko pitanje najakutnije pitanje unutamjeg ivota drave i da ono zahtijeva neodlono rjeenje. Rjeenja se najee trae u uklanjanju centralizma i preustrojstvu cijele drave. Neki ga vide u uspostavi jedinica

sa irokom autonomijom na nacionalnoj, geografskoj, privrednoj i kulturnoj osnovi, drugi trae autonomiju povijesnih individualiteta, a bilo je i prijedloga za uspostavljanje sloene drave. Oito da je anketa Nove Evrope imala poduprijeti one politike snage koje su se borile protiv centralizma i koje su bile konfrontirane sa Stojadinovievom vladom.Dok je anketa Nove Evrope dala uvid u raspoloenje javnih djelatnika i izrazila neke manje-vie naelne stavove, dotle je skupina zagrebakih intelektualaca otila mnogo dalje. Ona je izradila Prijedlog nacrta novog ustava koji je trebao zamijeniti Oktroirani ustav. Tako bi se rijeilo hrvatsko pitanje i sva ostala pitanja koja su s njim u vezi.U uvodu Prijedloga, koji je dovren u veljai 1936., razmatraju se uzroci nezdravih prilika u Jugoslaviji i naglaava da su oba ustava (iz 1921. i 1931.) omoguila politiku hegemonije jed nog dijela drave nad svima ostalima, a ta je politika najvie pogodila Hrvate nad svima ostalima.Snano je izraena misao hrvatske nacionalne individualnosti s pozivom na dravnopravni initelj jo u dalekoj prolosti. Novo dravno uredenje imalo bi se ostvariti prema naelu sloene drave, koje je u tekstu Prijedloga i detaljnije razradeno.Funkcioniranje dravne vlasti bilo bi podijeljeno na sredinju i banovinsku. Dioba je zacrtana i u zakonodavstvu i sudstvu pri emu se naglaava potreba izbjegavanja dvostrukog kolosijeka. U pojedinim tokama obradene su financije i promet te posebno dvodomni parlament. U Prijedlogu su predvidene i autonomne jedinice: Hrvatska, Srpska i Slovenska banovina te Bosansko-hercegovaka i Vojvoanska.(Valja uoiti da je u Srpsku banovinu ukljuena cijela predratna Srbija - a to znai i Makedonija te predratna Crna Gora). Na kraju dokumenta je naglaeno da Maek predstavlja sve Hrvate i veliku veinu preana, jer je nosilac njihovih zahtjeva.Medutim, Maek je izjavio da se takav prijedlog ne moe prihvatiti za pregovore politikih predstavnika i ogradio se od akcije predlagatelja, iako mu je jedan takav dokurnent, u kojemu je od svih politikih prvaka on jedini izriito spomenut, mogao samo ojaati politike pozicije. Naime,Prijedlog je izradila skupina hrvatskih intelektualaca koji nisu imali politikih ambicija, ali koji su nastojali pokrenuti politike pregovore za preuredenje drave, a u sklopu kojih bi se rijeilo i hrvatsko pitanje. U svakom sluaju bio je to izraz podrke hrvatskom vodi, ali on je iz nekih svojih razloga nije prihvaao. Najzad valja spomenuti i prijedlog Josipa Smodlake formuliran i objavljen u posebnoj brouri 1936.76 I Smodlaka je smatrao da preuredenje drave mora biti popraeno uspostavljanjem autonomnih pokrajina. Pri tome ne iskljuuje mogunost da Dalmacija i Slavonija, svaka za sebe,dobiju autonomiju. Kada se tri godine poslije (1939) ponovno bavio hrvatskim pitanjem, on posebno naglaava da hrvatsko pitanje treba hitno rijeiti i to uspostavom hrvatske autonomije u ravnopravnom savezu sa Srbijom. No, to bi bio samo provizorij. Definitivno preuredenje cijele drave moe uslijediti poslije rjeenja hrvatskog pitanja. Prema novom Smodlakinom prijedlogu, Jugoslavija bi se pretvorila u saveznu dravu sa etiri jedinice (banovine). Svakoj banovini vratila bi se samostalnost kakvu je Hrvatska imala prije 1918. Uz Hrvatsku, samostalne bi banovine bile Srbija i Slovenija, a etvrta bi se formirala od Bosne i Hercegovine, Dalmacije i Crne Gore. . Vanjska politika Kao prvi namjesnik knez je Pavle imao glavnu rije u vanjskoj politici (kao nekada i kralj Aleksandar). Njegov se vanjskopolitiki program moe saeti u nekoliko toaka: 1. izraziti antikomunizam i neuspostavljanje diplomatskih odnosa sa SSSRorn; 2. podravanje englesko-njemakog zblienja i osiguranje dobrih diplomatskih i ekonomskih odnosa s Njemakom; 3. prevladavanje suprotnosti sa susjedima s pomou dvostranih ugovora; 4. pribliavanje Rimu, s tim da dobri odnosi s Berlinom umanje eventualnu opasnost od talijanskog susjeda. Kada je doveo na elo vlade Milana Stojadinovia, Pavle mu je povjerio i resor ministra vanjskih poslova, ali se Stojadinovi u vodenju vanjske politike morao dogovarati s njim.Stojadinovieva je vlada odmah po nastupu potvrdila svoju vjernost obvezama prema Maloj Antanti,Balkanskom sporazumu i Francuskoj. Medutim, dolazak Stojadinovica na elo vlade u Jugoslaviji ipak je izazvao uznemirenost u Francuskoj, ehoslovakoj i Rumunjskoj, jer je bilo poznato da je Stojadinovi, jo kao ministar financija naginjao ekonomskom zblienju s Njemakom. Ta se uznemirenost ubrzo pokazala opravdanom, jer je Stojadinovi po preuzimanju vlade zatraio odgadanje sjednice stalnog vijea ministara Male Antante, a isto tako nije odmah odgovorio na poziv francuske vlade da dode u Pariz. Njemaka se strana pak nadala da e Stojadinovi osloboditi jugoslaviju od francuskog utjecaja.Ve u prosincu 1935. novi jugoslavenski poslanik u Berlinu, dr. Aleksandar CincarMarkovi, u nastupnoj je audijenciji kod Hitlera izjavio da Jugoslavija nee ulaziti ni u kakve aranmane protiv Njemake te da e olabaviti trenutne veze na drugoj strani. A kada se knez Pavle u listopadu 1936. sastao s Hitlerom, ovaj mu je obeao da u eventualnom ratu Njemaka eli samo neutralnost Jugoslavije i da e zauzvrat jamiti njene granice. Oito je vanjskopolitiki smjer drave pod kneevim vodstvom iao prema postupnom naputanju dotadanjih pozicija i prelazio na politiku neutralnosti.Pred Stojadinoviem stajala su dva vanjskopolitika zadatka: pribliiti se Berlinu i popraviti odnose s Italijom.Kada je Italija napala Etiopiju (listopad 1935) Drutvo naroda odredilo je ekonomske sankcije protiv agresora (tj. Italije). Iako je jugoslavenska vlada teila zblienju s Rimom, ipak je prihvatila tu odluku i prekinula trgovinske odnose s Italijom. To je vjeto iskoristila Njemaka. Pojaala je svoju

trgovinsku razmjenu s Jugoslavijom kako bi podmirila svoje velike potrebe u programu naoruanja.Njemaka je postupno preuzela ak 60 % jugoslavenskog ita namijenjenog izvozu, potiskujui postupno Englesku i Francusku iz tog prostora. Stojadinovi je tada uvjeravao njemakog poslanika u Beogradu da Jugoslavija ni u kakvoj kombinaciji nee uiniti nita to bi bilo upereno protiv Njemake te da e njemaku vladu obavjetavati o svemu to za nju bude zanimljivo.Novi smjer jugoslavenske vanjske politike mogao se naslutiti kada je Hitler naredio ulazak njemake vojske u demilitariziranu zonu Rajnske oblasti.Taj je in zaotrio odnose Njemake i Francuske. I dok su ehoslovaka i Rumunjska (lanice Male Antante) tim oitim krenjem mirovnog ugovora u Versailleu bile uznemirene i spremne da prue vojnu pomo Francuskoj, ako se ona odlui na akciju, Stojadinovi je ostajao rezerviran, ne elei se izloiti prije nego stekne potpuni uvid u stajalita ostalih zemalja, ponajprije Engleske. Pokazalo se da Mala Antanta vie ne djeluje kao cjelina i da se Jugoslavija svojom suzdranou odvaja od drugih dviju lanica tog saveza.Kada je engleska vlada zauzela pomirljiv stav prema Njemakoj, izjasnivi se protiv sankcija,Stojadinovi je podupro englesko, a ne francusko stajalite.Od tada do izraaja dolazi sve vee udaljavanje Jugoslavije od Francuske s kojom ju je vezalo tradicionalno prijateljstvo. Kao drava koja eli ouvati svoje granice utvrdene mirovnim ugovorima, Jugoslavija nastoji ostati vjerna politici Drutva naroda u kojem predvodniku ulogu postupno preuzima Engleska (umjesto Francuske). Zato ocjenjujui da joj u novim medunarodnim odnosima stare veze sve vie smetaju, ona ih se nastoji osloboditi. Premda naglaeno istie svoju politiku neutralnosti i nemijeanja u sukobe velikih sila, Jugoslavija se vrlo obazrivo, ali dosljedno, pribliava Njemakoj.Jedan od ciljeva Hitlerove vanjske politike bilo je razbijanje Male Antante. Dranje jugoslavenske diplomacije znatno mu je pomoglo u ostvarivanju tog cilja. Na sastanku stalnog savjeta Male Antante u Bratislavi Stojadinovi, podran i od rumunjskog predstavnika, nije pristao na proirenje obveza izmedu drava Male Antante, za to se zalagala ehoslovaka strana. U zajednikom priopenju ak se navodi da lanice Male Antante mogu samostalno sklapati paktove s drugim dravama, a da prethodno ne konzultiraju druge partnere u tom savezu. Nesumnjivo je to bio poetak dezintegracije Male Antante. Kada je ehoslovaka predloila da Mala Antanta zakljui savez s Francuskom (tzv ugovor u etvero), Stojadinovi (a to znai i knez Pavle) odluno se tom prijedlogu suprotstavio.U jesen 1936., na poticaj britanske diplomacije, dolo je do zbliavanja Jugoslavije i Bugarske.Stojadinovi je smatrao da odnose s istonim susjedom mora utvrditi direktno s kraljem Borisom kao glavnim initeljem u politici te drave, u kojoj je na atomiziranoj politikoj sceni bilo mnogo sitnih stranaka, a uz to je djelovalo i nekoliko asnikih liga. Pregovori izmedu Beograda i Sofije zavreni su 24. sijenja 1937.potisivanjem medudravnog ugovora kojim se utvrduje nenaruiv mir i iskreno prijateljstvo izmedu Jugoslavije i Bugarske. Izvan teksta tog ugovora (a to nije bilo objavljeno) dvije strane su se sporazumjele: 1. da Bugarska nee postavljati zahtjev za Makedonijom, Caribrodom i Bosiljgradom; 2. da e Jugoslavija podrati bugarski zahtjev za izlaz na Egejsko more kod Dedeagaa, a Bugarska jugoslavenske pretenzije na Solun.Odnosi Jugoslavije s Italijom poslije atentata u Marseilleu bili su vrlo hladni, gotovo neprijateljski. Stojadinovi je kao ef diplomacije imao zadatak da te odnose pobolja. Jugoslavija je najprije odustala od tube protiv Italije (Drutvu naroda) i nastavljeni su napori da se jugoslavensko-talijanski odnosi normaliziraju i poboljaju. Iako je Jugoslavija sudjelovala u provodenju sankcija protiv Italije (nakon njena napada na Etiopiju), talijanski poslanik u Beogradu izjavio je da ta injenica nee dovesti do pogoranja talijansko-jugoslavenskih odnosa. Naime, Italija je i dalje bila zainteresirana za Podunavlje,pa u tom kontekstu ona nuno rauna na Jugoslaviju. Prema talijanskom planu, Jugoslavija bi joj trebala pomoi u stvaranju dunavskog pakta, a takoder se ukljuiti u Rimske protokole zakljuene izmedu Italije, Austrije i Madarske.Nakon to su u srpnju 1936. bile ukinute ekonomske sankcije Italiji, poveali su se izgledi za jugoslavensko-talijansko zblienje, to je najavio i predsjednik talijanske vlade Mussolini (govor u Milanu 1. studenoga 1936.). Poetkom 1937. u Rim je stigao Stojadinoviev emisar (dr. Ivan Suboti) na razgovore s talijanskim ministrom vanjskih poslova grofom Cianom, a s ciljem pripremanja sporazuma o novim odnosima izmedu dviju drava. Rad na izradi teksta nastavljen je i sljedeih mjeseci, pa je 25. oujka 1937. u Beogradu potpisan sporazum (potpisali su ga Ciano i Stojadinovi) nazvan Beogradski ugovori. Sastojali su se od dva dokumenta: politikog sporazuma i dopunskog privrednog sporazuma.U Politikom se sporazumu istie uzajamno potivanje granica, suzdravanje od svake akcije, ako jedna od dviju drava bude napadnuta, te dogovaranje o zatiti obostranih interesa. Strane su se obvezale da na svom ozemlju nee trpjeti ni pomagati aktivnosti uperene protiv teritorijalnog integriteta ili postojeeg poretka druge zemlje. Privrednim sporazumom dogovoreno je proirenje trgovinske razrnjene i ispitivanje uvjeta za veu privrednu suradnju, o emu e biti zakljueni posebni sporazumi. Izmedu Ciana i Stojadinovia izmijenjena su posebna pisma o garanciji nezavisnosti Albanije.U tijeku 1937, i 1938. odrani su i sastanci Male Antante na kojima se ponovno raspravljalo o ugovoru u etvero, ali bez rezultata. Posljednji sastanak savjeta tog saveza odran je na Bledu u kolovozu 1938. Ubrzo poslije toga uslijedila je konferencija u Miinchenu, koja je donijela odluku o pripojenju Sudeta Njemakoj. To je zapeatilo

sudbinu ehoslovake i dovelo do konanog raspada Male Antante. U kriznim trenucima za ehoslovaku Jugoslavija nije poduzimala nita, to znai da je u dokrajivanju Male Antante Stojadinovi imao svoj vaan udio. Pad Milana Stojadinovia Tijekom 1938. medunarodna situacija postajala je sve napetija, osobito poslije prikljuenja Austrije Njemakoj u proljee te godine. U tim je okolnostima knez Pavle teio sredivanju unutarnjih prilika u dravi, ponajprije rjeavanjem hrvatskog pitanja koje je Stojadinovi, zapravo, bojkotirao. Stojadinovieva blokada hrvatskog pitanja i razvijanje bliskih odnosa s Njemakom I Italijom izazvali su suprotan uinak od onoga koji je knez Pavle prieljkivao.Jaala je hrvatska oporba koja je sve vie dobivala oblik jedinstvenog hrvatskog nacionalnog pokreta oko Maeka, a mogao se uoiii i rast nezadovoljstva u Srbiji Stojadinovievim diktatorskim ponaanjem i nedemokratskim metodama. Srbijanska opozicija osporavala je Stojadinoviu pravo da predstavlja srpski narod. Sve je to navodilo kneza Pavla da izvri provjeru birakog tijela, pa je traio da se izbori za skuptinu odre pola godine ranije. Izbori su raspisani za dan 11. prosinca 1938.Stojadinovi je to prihvatio uvjeren u svoju vrstu poziciju. Osim toga skuptina s kojom je radio bila je tuda, tj. bila je izabrana pod Jeftievom vladom, a njegova (Stojadinovieva) JRZ je nastala poslije tih izbora. On je elio svoju Skuptinu koja e ga bezrezervno podrati u vanjskoj i unutarnjoj politici.Za skuptinske izbore bile su postavljene tri zemaljske kandidatske liste: JRZ s nositeljem Stojadinoviem, opozicijska s nositeljem Maekom i lista Zbor s nositeljem Ljotiem. Listu opozicije sainjavali su SDK (HSS i SDS), srbijanska udruena opozicija (demokrati, zemljoradnici i radikali oko Glavnog odbora) i dio JNS koji nije podrao Stojadinovia na elu s Petrom ivkoviem. Prihvaanje biveg diktatorskog predsjednika vlade na opozicijsku listu bila je stvar tehnikog, a ne programskog vezivanja, s namjerom da se odvue dio potencijalnih Stojadinovievih biraa. Slubeni rezultati izbora od 11. prosinca 1938. bili su ovakvi: vladina je lista dobila 1,643.738 ili 54% glasova; lista opozicije1,364.524 ili 44%; Zbor 30.734 ili 1%.Kako je i dalje bio na snazi nakazni model podjele mandata, vlada je u novoj skuptini osigurala 306 mjesta, a opozicija samo 67. Ipak broj glasova za vladu i opoziciju u usporedbi s rezultatom iz 1935.pokazuje da je podrka opoziciji porasla sa 37 na 44%, a vladinoj listi da je pala sa 60 na 54%.Unato slubeno objavljenoj pobjedi, Stojadinoviev poloaj bio je uzdrman. Ve dulje knez Pavle nijebio zadovoljan s njim, jer je stalno izmicao njegovoj kontroli i elio je sve niti vanjske i unutarnje politike imati u svojim rukama. U knezu je sazrijevala spoznaja da je Stojadinovi u vanjskoj politici otiao predaleko. U unutamjoj politici smatrao je da je predsjednik vlade izgubio mjeru u isticanju svoje linosti. Dokaz je nalazio u organiziranju odreda zelenih koulja koji su Stojadinoviu klicali voa, voa (po uzoru na njemako klicanje Fiihreru i talijansko Duceu). Knez se pribojavao da Stojadinovi smjera u Jugoslaviji zauzeti mjesto kakvo imaju Hitler u Njemakoj i Mussolini u Italiji,to bi ugrozilo njegovu poziciju i dovelo ga u poloaj kakav je imao kralj u faistikoj Italiji. Zamjerao mu je i dranje prema Maeku i neuinkovitost u rjeavanju hrvatskog pitanja. I sam je Maek slao poruke knezu da je njegov (Maekov) uvjet za nastavak pregovora uklanjanje Stojadinovia. Hrvatsko pitanje oito nije bilo jedini razlog pada Milana Stojadinovia, ali je u nizu drugih zacijelo bilo od posebnog znaenja. Poetkom 1939. knez se odluio za uklanjanje Stojadinovia izvodenjem vjeto pripremljene urote.Glavni akteri Stojadinovieva uklanjanja bili su njegovi dotadanji najblii suradnici i saveznici Anton Koroec i Mehmed Spaho. Oni su sudjelovali u pripremanju urote koju je potaknuo knez Pavle. U toj uroti vodeu ulogu preuzeo je ministar socijalne politike u Stojadinovievoj vladi Dragia Cvetkovi. On je s jo etvoricom ministara na sjednici vlade potkraj sijenja 1939. podnio ostavku, s obrazloenjem da treba to prije postii sporazum s Hrvatima, a da je Stojadinovieva vlada tome glavna zapreka. Prihvativi ostavke svojih ministara, Stojadinovi je otiao knezu s prijedlogom novih linosti koje e zamijeniti ministre u ostavci. Medutim, knez je traio ostavku cijele vlade i tada je Stojadinovi shvatio da se zapravo radi o njegovu uklanjanju. Stojadinovi je tada podnio ostavku cijele vlade, a knez je mandat za sastav nove vlade povjerio Dragii Cvetkoviu. Sporazum Cvetkovi-Maek i Banovina Hrvatska Cvetkovievoj vladi, koja je bila formirana 6. veljae 1939., knez je Pavle dao zadatak: ostvariti sporazum s Maekom i HSS-om. Kao neposrednog izvritelja tog zadatka knez je odredio predsjednika vlade Cvetkovia, od kojega je trio da posao na sporazumu zavri to bre. S druge strane, Maek nije elio pregovarati s predsjednikom vlade, nego s opunomoenikom kneza (bez obzira na njegovu funkciju u vladi), elei tako u pregovorima to vie angairati i samog efa drave. Knez je prihvatio Maekov prijedlog, pa je Cvetkovia uputio u Zagreb kao svog emisara bez obzira na vladu. Unato minimaliziranju vlade, Cvetkovi je u Skuptini u nastupnoj izjavi ipak oznaio hrvatsko pitanje kao najbitniji dio vladina programa.Uklanjanje Stojadinovia znailo je udaljavanje od njegove politike

izbjegavanja hrvatskog pitanja, a uslijedilo je kao rezultat i Maekova razgovora s knezom Pavlom.U vrijeme nastupa Cvetkovieve vlade u Europi su se zbivali dogadaji koji su oteavali medunarodni poloaj Jugoslavije. Kriza oko ehoslovake zavrila se u oujku 1939. njezinim raspadom i njemakom okupacijom. Poetkom travnja talijanska je vojska ula u Albaniju i time ugrozila Jugoslaviju iz tog smjera. Promjene u medunarodnoj situaciji upuivale su na pribliavanje svjetskog rata, to je nagovjetavalo pogibelj za nesredenu i unutamjim proturjejima uzdrmanu Jugoslaviju. U tim okolnostima knez Pavle i dio srpskog vrha u Beogradu, s jedne strane, i hrvatske opozicije, s druge, nastojali su se to prije sporazumjeti.Prvi susret Cvetkovia i Maeka odran je u Zagrebu 2. travnja 1939. U razgovorima Cvetkovi je prihvatio Maekovu naelnu osnovu sporazuma, tj. da se utvrdi najprije teritorijalni opseg Hrvatske, a zatim njezin poseban poloaj i ovlasti. Kad se sporazum zakljui, formirat e se vlada koja e ga provesti u djelo. Srbijanska udruena opozicija (s kojom je Maek 1937. zakljuio sporazum u Farkaiu) prigovarala je Maeku to je uope pristao na razgovore s Cvetkoviem, kojega srbijanske stranke ne priznaju predstavnikom Srba. Tvrdile su da je Maek skrenuo s osnove na kojoj je s njima zakljuio dogovor. Ipak, iz obzira prema knezu Pavlu, Udrena opozicija se nije mogla javno protiviti da Maek ne razgovara sa Cvetkoviem kao kneevim emisarom.Odluila je zauzeti stav promatraa i ekati razvoj dogadaja. Nakon poetnih susreta Maeka i Cvetkovia, u kojima su utvrdena temeljna pitanja, razgovori su bili prekinuti, jer je Cvetkovi o njihovu tijeku morao izvijestiti kneza Pavla. Razgovori su nastavljeni 15. travnja, ali sada posve konkretno o ozemlju budueg hrvatskog entiteta - Banovine Hrvatske. Cvetkovi je predloio spajanje Savske i Primorske banovine te grada (i kotara) Dubrovnika (koji je bio u Zetskoj banovini), s manjim naknadnim promjenama prilikom cjelovitog preuredenja zemlje. Maek je na to pristao, ali je inzistirao na ukljuivanje u hrvatsku jedinicu i drugih krajeva s preteno hrvatskim stanovnitvom. Najvie je spora bilo oko Bosanske krajine (tzv turske Hrvatske) i dijelova Srijema. Spor je prevladan postizavanjem suglasnosti o odravanju plebiscita u spornim podrujima. Poto su utvrdeni zajedniki poslovi i prijenos nadlenosti sa sredinjih na autonomne hrvatske organe, utvrden je i tekst sporazuma (27. travnja 1939.). Maek i Cvetkovi su ga smatrali konanim. Medutim, knez je Pavle odbio da ga prihvati, a kao razlog je navodio svoje neslaganje s odredbom o plebiscitu. Knez, koji je inicirao pregovore, odjednom je ustuknuo, svakako iz odredenih razloga, medu kojima je bilo i dranje vojnog vrha. Naime, generali su se protivili predvidenom razgranienju i posebnom poloaju Hrvatske,istiui da to znai usvajanje federativne organizacije drave, a da to opet slabi obrambenu snagu zemlje (pregovori Cvetkovi-Maek vodili su se upravo u vrijeme okupacije ehoslovake i Albanije,to je pribliavalo ratnu pogibelj). Banovinu Hrvatsku odbijali su i mnogi srbijanski politiari, i to ne samo oni u opoziciji, nego i neki u JRZ. Iako je knez Pavle sporazumom i rjeenjem hrvatskog pitanja elio konsolidirati dravu, ipak se odluio za odgodu. Zakljuio je da ne treba uriti i Maeku davati velike ustupke koji izazivaju otpor u Srbiji. U meduvremenu je otiao na put u inozemstvo, najprije u Rim a zatim u London. Nakon kneeva odbijanja teksta sporazuma od 27.travnja 1939. pregovori su bili prekinuti, ali su kontakti izmedu Maeka i Cvetkovia i dalje odravani izmjenama poruka. No, konano utanaenje nije bilo mogue bez kneza Pavla. Ponovni susret Maeka i Cvetkovia odran je tek sredinom srpnja, pa opet sredinom kolovoza. U zavrnici razgovora dolo je do zastoja kada je Cvetkovi zatraio da se iz Banovine Hrvatske izuzme Mostar. Ali, kada je od svog zahtjeva odustao, sastavljen je konani tekst sporazuma, u kojemu se vie ne trai plebiscit, ve se utvrduju granice nove jedinice Banovine Hrvatske. Cvetkovi i Maek primljeni su 24. kolovoza 1939. u zajedniku audijenciju kod kneza Pavla na Brdu kod Kranja, kojom prilikom je knez prihvatio predloeni tekst sporazuma, pa je 26. Kolovovza 1939. i potpisan.U novoj vladi, kojoj je i dalje predsjednik Dragia Cvetkovi, Maek je zauzeo mjesto potpredsjednika.U tu Cvetkovi-Maekovu vladu ulo je est predstavnika Seljako-demokratske koalicije (pet pripadnika HSS-a i jedan SDS-a). Kako je sporazum Cvetkovi-Maek bio samo politiki dogovor bez dravopravne snage, istoga dana je objavljena i Uredba o Banovini Hrvatskoj, u kojoj je pravno razradeno ono to je utvrdeno politikim sporazumom. Knez Pavle je istodobno potpisao i uredu o rasputanju Skuptine i Senata.Budui da je knez Pavle bio protiv promjene ustava do punoljetnosti kralja, uspostava Banovine Hrvatske izvrena je na temelju Oktroiranog ustava. Maek, koji je ranije inzistirao na promjeni ustava, prihvatio je takvo rjeenje, ali je nastojao da utanaenjem o poloaju Hrvatske u jugoslavenskoj dravi ostvari to vie svojih zahtjeva. Sporazum o Banovini Hrvatskoj smatrao je prvom fazom preuredenja drave i predvidao je njezinu dalju transformaciju. Uredbom o Banovini Hrvatskoj utvrdeni su njezin teritorij, nadlenosti i organizacija. Unato svoje zasebnosti, ona je ostala integralni dio Jugoslavije. Nastala je od sljedeih dijelova: Savske i Primorske banovine i kotareva u kojima je bilo vie od polovice hrvatskog stanovnitva, a to su Dubrovnik, Travnik, Fojnica, Brko,Gradaac, Derventa, id i IIok. Nadlenosti Banovine Hrvatske utvrene su izriitim nabrajanjem onoga to se na nju prenosi. Ostali poslovi, koji nisu u Uredbi nabrojeni, ostaju u nadlenosti sredinje vlasti, a to su: vanjski poslovi, obrana, promet, pota i financije (ukoliko su zajednike). Financijski poloaj Banovine Hrvatske reguliran je posebnom uredbom 30. oujka 1940., kojom se Banovini ostavlja dio prihoda s njenog podruja za

pokrie autonomnih potreba.Banovina Hrvatska imala je zakonodavnu, upravnu i sudsku autonomiju. Zakonodavnu vlast iz banovinske nadlenosti obavljali su kralj i Hrvatski sabor (kralj, uz bana, supotpisuje zakonske tekstove izglasane u Saboru) Na ozemlju Banovine Hrvatske vrijede i zakoni koje donosi Skuptina u Beogradu, a eventualni spor izmedu banovinskog i sredinjeg zakonodavstva trebao je rjeavati posebno ustanovljeni ustavni sud. Vrhovno upravno nadletvo u Banovini Hrvatskoj bila je banska vlast na elu s banom dr. Ivanom ubaiem. Prema Uredbi, bana imenuje kralj sada je to uradio knez-namjesnik Pavle). Upravna vlast Banovine Hrvatske bila je potpuno nezavisna od sredinje vlasti u poslovima svoje nadlenosti. Poloaj bana Banovine Hrvatske razlikovao se od poloaja banova ostalih banovina, koji su bili samo izvrni organi sredinje vlasti. Sudstvo Banovine Hrvatske bilo je potpuno samostalno. osim banovinskih, nema drugih sudova. Uz redovne, postojali su upravni i raunarski sud (obavljao je nadzor nad financijskim poslovanjem Banovine Hrvatske). Ni nad jednim od tih sudova nema vie sudske instance.Autonomija Banovine Hrvatske naruila je naelo centralizma, na kojemu je do tada poivala dravna zgrada. Ona je negirala i naelo dravnog i nacionalnog unitarizma Oktroiranog ustava, jer je bila formirana u povijesnim i etnikim granicama hrvatskog naroda. Uredba o Banovini Hrvatskoj postavila je prve osnove sloene ili federativne drave. Nova banovina u odnosu na ostale stvarno je bila federalna jedinica unutar centralistiki uredene monarhije. K tome, sporazum Cvetkovi-Maek predvidao je da se u ustav unese odredba prema kojoj se nadlenosti Banovine Hrvatske ne mogu ovoj oduzeti ili smanjiti bez njezina pristanka. Stranke u opoziciji prema sporazumu Cvetkovi-Maek Sporazum Cvetkovi-Maek izazvao je burne reakcije vodstava srbijanskih politikih stranaka. Demokratska stranka je prije usvajala koncepciju sloene drave (Ljuba Davidovi je u vrijeme estosijeanjske diktature predlagao ak etiri federalne jedinice), a sada se usprotivila uspostavi Banovine Hrvatske. Demokrati su smatrali da najprije treba raspraviti kriterije za preureenje drave, a nakon toga prii teritorijalnom razgranienju.Kritizirali su i injenicu da je sporazum izdvojio hrvatsko pitanje iz opeg preuredenja drave.Posebno su naglaavali da je sporazum suprotan duhu utanaenja u Farkaiu izmedu SDK i Udruene opozicije. Sredinom listopada 1939. objavljena je broura Demokrati o dananjem stanju u zemlji u kojoj otro napadaju sporazum Cvetkovi-Maek, tvrdei da je tim sporazumom Srbija ostala bez statusa. Budui da su Hrvati dobili svoju jedinicu, a Slovenija je i prije imala svoju posebnost, demokrati se zalau za formiranje i tree, srpske jedinice. Sada je Demokratska stranka odustala od svog stajalita o formiranju etiriju jedinica (etvrta bi bila Bosna i Hercegovina), i priklonila se stvaranju velike Srbije, traei da u srpsku jedinicu ude i Vojvodina. Demokrati smatraju da je potrebno raspisati izbore za Narodnu skuptinu i to poto se postigne naelni dogovor o formiranju triju jedinica.Demokratsko vodstvo ipak nije bilo jedinstveno. Jedna manja skupina (oko dr. Ivana Ribara) podrala je sporazum, smatrajui da je hrvatsko pitanje prioritetno i da njegovo rjeenje povlai i rjeenje ostalih pitanja, a posebno uspostavu demokracije. Kad je vodstvo Demokratske stranke pokrenulo iroku kampanju protiv sporazuma pod geslom Srbi na okup, ta je grupa osudila takvo okupljanje Srba kao izraavanje hegemonistikih tenji.Sporazum Cvetkovi-Maek, dakle, ne samo da je izazvao podvajanje u Demokratskoj stranci, nego i njezino odustajanje od umjerenih stajalita i istupanje u velikosrpskom smjeru.Radikalna stranka (dio oko Glavnog odbora) u poetku je bila suzdrana i izricala je vie konstatacije nego stavove. Oito se nije htjela zamjeriti knezu Pavlu i prekinuti niti koje su je ponovno mogle dovesti na vlast. Potkraj 1939. bilo je ak i pokuaja spajanja dvaju radikalskih krila (odran je sastanak Cvetkovia s Acom Stanojeviem), ali bez rezultata. Tada glavni odbor poinje s naglaenijim istupima protiv sporazuma. U proljee 1940. Objavljuje brouru Kako je dolo do sporazuma - gledite Narodne radikalne stranke na sadanju politiku situaciju u zemlji. U brouri se predbacuje Maeku to je napustio dogovor u Farkaiu i podupro reim JRZ protiv kojega se borio. Za sporazum se tvrdi da je ugrozio interese cijele zemlje, jer su Hrvati dobili teritorijalne ustupke i time je potaknut hrvatski nacionalizam, to na drugoj strani potie srpski nacionalizam. Sve to ide na tetu jugoslavenske dravne ideje. Radikalski glavni odbor ne inzistira na formiranju tree jedinice kao Demokratska stranka. Izjanjava se protiv centralizma, ali ne prihvaa federalizam. Zapravo, radikali stoje na stajalitu irokih lokalnih autonomija i trae revidiranje procesa zapoetog uspostavom Banovine Hrvatske. Smatraju da treba revidirati odredbe kojima se slabi poloaj srpskog naroda i snaga centra drave.Zemljoradnika je stranka u vrijeme pregovora Cvetkovia i Maeka bila suglasna s demokratima i radikalima (oko Glavnog odbora) u pogledu procedure, tj. da se ne daje prioritet teritorijalnom pitanju.Kada je sporazum zakljuen, zemljoradnici ga nisu podrali (iako je jedan lan njihova vodstva - dr.Branko ubrilovi) -uao u novu Cvetkovi-Maekovu vladu, ali ne kao predstavnik stranke). Nakon smrti predsjednika stranke Joce Jovanovia, stav njenog Glavnog odbora se izmijenio: sporazum je podran,a nakon uspostave diplomatskih odnosa Jugoslavije i SSSR-a, novi predsjednik dr. Milan Gavrilovi imenovan je za prvog veleposlanika Kraljevine Jugoslavije u Moskvi. No, tada je manja skupina u vodstvu, okupljena oko Dragoljuba Jovanovia (inae, nekadanjeg pristae federalizma),

ustala protiv sporazuma i istupila iz Zemljoradnike stranke (D. Jovanovi je tada osnovao novu Narodnu seljaku stranku).Protiv sporazuma istupio je i Milan Stojadinovi. Nakon udaljavanja s vlasti, on je istupio iz JRZ i s dijelom narodnih zastupnika i senatora osnovao Srpsku radikalnu stranku. Ocjena Stojadinovieve stranke bila je da se sporazum protivi ustavima iz 1921. i 1931., te da je uspostavom Banovine Hrvatske stvorio dravu u dravi. Program Srpske radikalne stranke trai ujedinjenje svih Srba, a Bosna i Hercegovina se imenuje srpskim zemljama. Nova Stojadinovieva stranka unato pozivanja i na jugoslavensku ideju - u svojim se javnim istupima sve vie oitovala kao izraziti zagovornik velikosrpske koncepcije. Ona trai neophodnu zatitu interesa Srba koji su ugroeni.Stojadinovieva aktivnost protiv sporazuma stalno je jaala i ometala vladinu politiku konsolidacije, a posebno je unosila razdor u redove JRZ. K tome je i njegova naklonost prema Njemakoj i Italiji znaila stanovitu opasnost za kneza i vladu, pa je u travnju 1940. Stojadinovi najprije konfiniran, a u oujku 1941. i izagnan iz drave i izruen Englezima.Srpski kulturni klub nije bio politika stranka, ve drutvo intelektualaca. Ali, postupno se pretvorio u politiki klub izrazite velikosrpske orijentacije. Na elu mu je bio dr. Slobodan Jovanovi, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu. U studenom 1939.Klub je pokrenuo Srpski glas u kojemu je otro napadao sporazum Cvetkovi-Maek i upozoravao na ugroenost srpskog naroda i Srbije. Posebno se u listu napadaju granice Banovine Hrvatske. Trai se izjanjavanje Srba u Hrvatskoj hoe li ostati u Hrvatskoj ili e se prikljuiti srpskoj jedinici. Za HSS se tvrdi da je postao povlatena stranka, jer mu je data dvostruka vlast: u sredinjoj vladi i u Banovini Hrvatskoj. Svojim estokim napadima na sporazum Srpski je kulturni klub raspirivao ovinistike strasti.Klub se pridruio pozivu Srbi na okup i zalagao se za osnivanje iroke fronte koja e obuhvatiti sve Srbe u dravi.Protivnika sporazumu Cvetkovi-Maek bilo je i na hrvatskoj strani. Jednu su skupinu sainjavali pripadnici same Hrvatske seljake stranke. Oni su smatrali da je Hrvatska sporazumom dobila premalo i da je Maek u pregovaranju sa srpskom stranom bio suvie popustljiv Drugu su skupinu sainjavali pripadnici domovinske ustake skupine (frankovci), koji su zamjerali Maeku to je Hrvatsku ostavio u okviru Jugoslavije umjesto da je ostvario hrvatsku neovisnu dravu. Tu je skupinu predvodio dr. Mile Budak, koji se vratio iz emigracije i u Zagrebu pokrenuo list Hrvatski narod. U svojim zamjerkama sporazumu ustaka je grupacija tvrdila da je sporazum Hrvatskoj dao neku siunu administrativnu autonomiju bez ikakvih garancija, s napomenom da onaj tko je autonomiju dao, moe je i uzeti.Kritici sporazuma Cvetkovi-Maek pridruila se i ilegalna Komunistitka partija Jugoslavije. Ona je svojedobno pozdravila sporazum u Farkaiu kao put prema likvidaciji estosijeanjskih zakona. No sporazum izmedu Cvetkovia i Maeka ocijenila je kao negativan politiki potez. Zamjerila je sporazumu da je ogranien samo na hrvatsko pitanje, a i ono nije u svojoj biti rijeeno, jer pitanje demokracije ostaje i dalje otvoreno. KPJ je ocijenila da su hrvatska i srpska buroazija zakljuile sporazum radi zatite svojih zajednikih interesa od moguih revolucionarnih potresa i da se,zapravo, radi o podjeli vlasti izmedu dviju buoazija na raun radnih masa i ugnjetenih naroda. Projekt kulturne integracije Stvaranjem Kraljevine SHS u istom su se dravnom okviru nale zemlje koje su se do tada razvijale u ozraju razliitih kultumih tradicija - srednjeeuropske, mediteransko-romanske, islamske i pravoslavnobizantske. Stupanj kultume razvijenosti pojedinih zemalja, kao i bitna obiljeja kultumog stvaralatva pokazivali su osjetne razlike. No u novom dravnom okviru - unato autohtonosti nacionalnih kultura postojala je tendencija unifikacije i stvaranja jedinstvenog jugoslavenskog kultumog prostora.U vrijeme rada na stvaranju jedinstvene jugoslavenske drave mnogi su se intelektualci, poneseni idejom jugoslavenskog zajednitva, izjanjavali za kultumo jedinstvo Junih Slavena. Medutim, nakon uspostave Kraljevine SHS poinju se oitovati razlike u njihovu shvaanju ne samo nacionalnog i dravnog, nego i kultumog jedinstva. Neravnopravan politiki poloaj naroda u zajednikoj dravi neminovno se ogledao i na kulturnom planu, pa su se i u stvaranju novih kulturnih i umjetnikih vrijednosti mogli prepoznavati odrazi politikih zbivanja.Medu onima koji su se zanosili stvaranjem jedinstvene kulture karakteristina je inicijativa za uvodenje jedinstvenog zajednikog pisma (latinica) i ekavice kao osnove zajednikog knjievnog jezika. Tu su inicijativu - pored nekih srpskih pisaca prihvatili i mnogi ugledni hrvatski pisci (medu njima M. Krlea, A. B. imi, Tin Ujevi, G. Krklec), to potvrduju njihovi tekstovi nastali u prvom desetljeu postojanja jugoslavenske drave. No, oni su ubrzo odustali od takve prakse, koju je u vrijeme estosijeanjske diktature nastavio tek mali dio srpskih intelektualaca, ponajvie onih koji su rodeni i djelovali izvan Srbije (naroito u Vojvodini i Bosni i Hercegovini). Oni su pokretali i neke asopise u kojima su pokuali afirmirati novi jugoslavenski nacionalizam. Takve su ideje podrali i pojedini autori iz Slovenije i Hrvatske.Projekt jugoslavenske kulturne integracije sudarao se s povijesnim nasljedem. Kao to se i formiranje jedinstvene jugoslavenske nacije pokazalo iluzijom, tako su se i nastojanja oko integracije u kulturi pokazala utopijom. Do tada razdvojene kulturne sredine nisu se mogle stopiti u jedno.Sudjelovanje pojedinaca u

kulturnom i umjetnikom ivotu drugih sredina nije znailo i oblikovanje integrirane jugoslavenske kulture, pa se u jugoslavenskoj dravi nastavlja razliitost kulturnih tradicija. U svom su razvoju nacionalne kulture, dodue, nailazile na prepreke izvedene iz ope politike situacije i politike majorizacije najbrojnije nacije. Ipak, unato nastojanju slubene reimske politike da utjee na kulturni razvoj u smjeru njegove unifikacije, a to znai nametanje srpskih kulturnih obiljeja,takav cilj nije bio ostvaren. Na udaru dominantne nacije osobito je bio jezik kao bitna oznaka nacionalne individualnosti i pokazatelj posebnosti kulturne batine. Jezina agresija pogadala je sve nesrpske narode. osim Slovenaca koji su se - s obzirom na velike razlike u jezinom izriaju - neometano sluili svojim slovenskim jezikom. Slovenski jezik nije bio izravno ugroen, ali ni on nije bio izostavljen iz dugoronog projekta stvaranja jugoslavenske kulture.Tako je neko vrijeme u slubenoj uporabi bio i trolani naziv zajednikog jezika: srpsko-hrvatsko-slovenaki. Hrvati su bili izloeni jakoj jezinoj agresiji, tj. srbizaciji hrvatskog jezika. Hrvatski i srpski srodni su i slini jezici, no, sa srpske se strane tvrdilo da je to isti jezik, pa je on i nazivan srpsko-hrvatski. Na poseban se nain agresija iskazivala na makedonskom narodu. Naime, Makedoncima je bila zabranjena upotreba vlastitog jezika u kulturnom stvaralatvu. Prosvjeta i kolstvo Nova se drava nala u situaciji ne samo razliite gospodarske razvijenosti i sloenih politikih odnosa, nego je bila suoena i s velikom kulturnom zaostalou stanovnitva. Pismenost kao osnovni preduvjet razvoja kulture svakog drutva bila je na vrlo niskom stupnju. Nemogue je zamisliti irenje obrazovanja, priopavanja novih dostignua i ukljuivanje u tehniki i kulturni napredak bez svladavanja elementame pismenosti. A upravo je nepismenost stanovnitva novostvorene drave dosegla goleme razmjere. Prema popisu stanovnitva iz 1921., u Kraljevini SHS bilo je 50,5% nepismenih. Dakako, bile su velike razlike u postotku nepismenih u pojedinim podrujima drave, pa po tome i u razini kulturnog razvitka uope.Gospodarska zaostalost pojedinih dijelova jugoslavenske drave nesumnjivo je utjecala na takvo stanje.Briga ranijih vlasti o mrei kola bila je vrlo slaba: kola je bilo premalo. K tome, i bijeda irih slojeva stanovnitva utjecala je na mogunost kolovanja djece. Situacija u pogledu opismenjavanja stanovnitva nije se bitno mijenjala ni u novostvorenoj dravi. To potvrduje usporedba stanja za vrijeme prvog i drugog popisa stanovnitva. Dok je 1921. bilo 50,5% nepismenih, 1931. bilo ih je 44,6%.Prilike u obrazovanju bile su krajnje nepovoljne; tek je manji dio stanovnitva mogao stei ope istruno obrazovanje. kolska mrea pokazivala je velike razlike. Dok su se u gospodarski razvijenim sredinama (posebno u urbaniziranim) nalazile mnoge vrste kola, u onima nerazvijenima kolska mrea je bila takva da nije omoguila ni stjecanje najosnovnijeg opeg obrazovanja.U kolskom sustavu najvie je bilo etverorazrednih osnovnih kola, dok su srednje kole bile slabo razvijene (glavne srednje kole bile su gimnazije, uiteljske, trgovake i tehnike kole). Postojala su tri sveuilita: u Zagrebu i Beogradu prije 1918., a u Ljubljani od 1919., dakle, poslije stvaranja nove drave. Izvan tih sveuilinih sredita, u nekoliko je gradova bilo i neto visokih kola. kolski sustav, vrste kola, nastavni planovi i programi, kao i zateeni ciljevi i zadaci kole u naobrazbi i odgoju u pojedinim dijelovima novostvorene drave bili su vrlo nejednaki, pa su reimske prosvjetne vlasti morale uloiti mnogo napora u uskladivanju kolskog sustava. Koncepcija kole u Kraljevini SHS pripremala se od uspostave nove drave,pa je nala svoje miesto i u samom Vidovdanskom ustavu. U l. 16 utvrdeno je: Nastava je dravna.U cijeloj dravi nastava poiva na jednoj istoj osnovi, prilagodavajui se sredini kojoj se namjenjuje. Pojedine vrste kola imale su utvrdene obrazovne i odgojne zadatke, a osnovni odgojni zadatak za sve kole bio je odgoj omladine u duhu narodnog jedinstva.Tako je kolska politika bila samo dio ope politike, i to one koja je zastupala dravni centralizam.Identificiranje kole i njenog odgojnog rada s reimom posebno 'je dolo do izraaja u vrijeme estosijeanjske diktature.U Oktroiranom ustavu bilo je zapisano: Sve kole moraju davati moralno vaspitanje i razvijati duhovljansku svijest u duhu narodnog jedinstva i vjerske trpeljivosti. Ministar prosvjete u diktatorskoj vladi (bio je to Boa Maksimovi) uputio je kolskim nadzornicima naredenje da prilikom svog pregleda rada kole i uitelja u koli i van kole, naroitu panju obraaju na uspjeh koji su uitelji pokazali u obradi nacionalnih predmeta i na nacionalnom vaspitanju uenika. Tada je osobito dolo do izraaja velianje kralja i dinastije Karadordevia kao komponente odgojne politike u kolama. Financiranje prosvjete i kulture uope ilo je na teret dravnih i regionalnih (opinskih i banovinskih) izvora.Ukupna sredstva za prosvjetu i kulturu 1938/39. iznosila su 4,23% proraunskih rashoda opina,15,26% rashoda banovina i 5,70% dravnih rashoda. Kako su Beograd, Zagreb i Ljubljana bili nacionalna sredita, u njima se preteno i koncentrirao prosvjetni i kulturni ivot zemlje. To je svakako utjecalo na zaostajanje i provincijalizaciju prosvjetnog i kulturnog ivota u onim gradovima koji su u tom pogledu do 1918. imali odredenu djelatnost. Radio, novine, asopisi

U meduratnoj jugoslavenskoj dravi djelovale su etiri radio-postaje s redovnim programima informativnog i kulturnog sadraja. Prvi je proradio Radio-Zagreb 15. svibnja 1926. Ostale postaje proradile su ovim redom: Radio-Ljubljana 28. listopada 1928, Radio-Beograd 24. oujka 1929. i Radio Skoplje 27. sijenja 1941. Radio je bio novi medij, ali zbog visokih cijena radio-aparata teko dostupan irem krugu sluateljstva. Godine 1933. u cijeloj dravi bilo je 59.000 radiopretplatnika,a 1939. taj se broj poveao na 150.000.Informacije o zbivanjima u zemlji i svijetu donosio je tisak, koji je izlazio ne samo u nacionalnim sreditima, nego i u manjim gradovima. Mali tira veine listova i asopisa nadoknadivao se njihovom brojnou. Broj se novina stalno mijenjao, ovisno o materijalnim mogunostima izdavatelja i o aktualnim potrebama. U jugoslavenskoj dravi pred drugi svjetski rat izlazilo je 38 dnevnih listova, 286 tjednika i 375 mjesenika. Uz to se tiskalo i mnogo petnaestodnevnih, dvomjesenih, polugodinjih i godinjih publikacija i asopisa. Najvie je listova i asopisa izlazilo u Beogradu - 262. Djelatnici u medijima regrutirali su se iz razliitih nacionalnih i povijesno-kulturnih sredina. Pripadali su razliitim civilizacijskim i nacionalno-kultumim orijentacijama, inei vrlo heterogenu drutvenu skupinu koja je esto djelovala sa suprotstavljenih pozicija. Humanistika inteligencija najee se vezivala na nacionalne programe vlastitih sredina te je tako utjecala na razvoj nacionalnih kultura,medunacionalnih odnosa i na ukljuivanje u ire europske tokove. Knjievno stvaralatvo Knjievno je stvaralatvo imalo biljeg nacionalne sredine i nekadanjih povijesnih jedinica u kojima je nastajalo. U djelima pojedinih knjievnika ogledaju se razliiti idejno-estetski smjerovi. Neka su obiljeena subjektivizmom, formalizmom ili pak pesimizmom U mnogima je uoljiv utjecaj moderne s poetka 20. stoljea, dok su odredeni pisci iskazivali sklonost prema socijalnoj literaturi.Meduratna hrvatska literatura nadogradivana je na tradicijama realizma i moderne. Pisci starije generacije (D. imunovi, V Car Emin, J. Kosor, I. Vojnovi i dr.) ostali su vjerni svom predratnom stvaralatvu i knjievnim shvaanjima. Novi autori donose nove pristupe. Uz tradiciju puke knjievnosti na standardnom jeziku, njeguje se i knjievnost na akavtini (M. Balota, V Nazor,P Ljubi, M. Franievi) i kajkavtini (D. Domjani, N. Pavi, F Galovi, M. Krlea), posebno u poeziji.Zapaeno mjesto u stvaralatvu tog razdoblja imaju ekspresionisti (A. B. imi, M. Krlea, A.Cesarec).Nesumnjivo najznaajnija figura hrvatske meduratne knjievnosti bio je Miroslav Krlea, koji je iza sebe ostavio najvei volumen kvalitetnog literarnog stvaralatva (pjesme, novele, drame, eseje,putopise, politiku publicistiku, romane). >>Nastupao je kao ruitelj tradiaje i zagovomik nove poetike, koja se uvelike podudara s ekspresionistikom... (Dubravko Jeli).Iz ekspresionizma razvio se kritiki realizam lijeve orijentacije, ali njegovi protagonisti nisu bili pristae takve socijalne literature koja svojim vulgarnim funkcionalizmom sniava umjetnike vrijednosti. Sam Miroslav Krlea, razoaran u SSSR zbog Staljinovih zloina, uoava da staljinizam koji je zavladao komunistikim pokretom ugroava slobodu umjetnike misli. Dolazei do zakljuka da je Staljinov koncept dijalektikog materijalizma negacija novovjekih napora ovjeanstva u smjeru slobode misli, Krlea izraava radikalnu kritiku stanja u Sovjetskom Savezu koji se pretvorio u despotsku dravu. On ne dovodi u pitanje temeljna naela proleterske revolucije, ali odbija staljinizam kao devijaciju tih naela. Krlea i oko njega okupljeni krug lijevo orijentiranih intelektualaca iskazivali su svoje stavove u asopisu Peat, ime su izazvali otro reagiranje vodstva KPJ.U polemici s peatovcima (u tzv: sukobu na Ijevici) naroito su se isticala tri ovana: Milovan ilas, Radovan Zogovi i Jovan Popovi. U meduratnom razdoblju literarno je djelovala i klerikalno orijentirana hrvatska inteligencija koja istupa najvie preko svojih listova i asopisa. Slovenski su se knjievnici u knjievnosti kretali preteito trima smjerovima:liberalnim, klerikalnim i socijalnim. U veine knjievnika zamjeivale su se posljedice dugotrajne borbe za kultumu samostalnost. Uz tradicije modeme i naturalizma, vodei smjer u slovenskoj knjievnosti izmedu dvaju ratova bio je ekspresionizam (glavni su mu predstavnici I. Gruden, M. Jarc, S. Kosovel,S. Grum i E. Kocbek). Tridesetih godina ojaao je kritiki realizam,s jako izraenom socijalnom notom (P Voranc, A. Ingoli, C. Kosma, M. Kranjec).Srpski knjievnici vezivali su se uz pojedine politike krugove, to je esto rezultiralo politikim konfrontacijama. Veliku su grupaciju inili pisci privreni velikosrpskoj ideji i ekstremnom pravoslavlju,pa su u svojim djelima veliali nacionalne mitove oslanjajui se na nacionalnu epiku (G. Boovi, M.Nastasijevi, . Milievi, S. Stefanovi). U vrijeme drugog svjetskog rata mnogi su od njih sudjelovali u etnikom pokretu. Skupina liberalnih autora uvala je tradicije europske realistike knjievnosti.Prihvaala je ideju kulturnog jugoslavenstva i zauzimala kritian odnos prema gradanskom drutvu kojemu je i sama pripadala (V Petrovi, B. Nui, B. osi, D. Vasi). U srpskoj je knjievnosti bio zastupljen i ekspresionizam. Najistaknutiji mu je predstavnik Milo Crnjanski koji je evoluirao od ekspresionista-kozmopolita u ekstremnog nacionalista sklonog faistikim idejama. Skupina nadrealista (predstavnik M. Risti) izraavala je radikalnu kritiku kulture i ideologije gradanskog drutva, pa se veina prikljuila pokretu socijalne literature, padajui pod utjecaj KPJ. U umjetnikom vrednovanju, srpska socijalna literatura ostavila je skromne rezultate. Iscrpljivala se u sukobu na knjievnoj ljevici,

polemizirajui s antidogmatski opredijeljenim umjetnicima na elu s M. Krleom. U Beogradu je ivio i knjievno djelovao bosanski Hrvat Ivo Andri, koji je ostvario vrhunska knjievna djela.Na poetku svog literarnog rada pisao je besprijekornim hrvatskim jezikom, a od sredine tridesetih godina dosljedno srpskim. Andriev doivljaj svijeta prolazi kroz bosansku povijesnu stvarnost isprepletenu etnikim i filozofsko-psiholokim suprotnostima,a snaga njegovih djela potvrena je Nobelovom nagradom za knjievnost (1961).Uoi drugog svjetskog rata u Srpskom se kulturnom klubu - uz ostale intelektualce okupila i nekolicina srpskih knjievnika koja se zalagala za jaanje naglaenog srpskog nacionalizma pod centralistikom kapom,to je u stvari znailo zalaganje za velikosrpski hegemonizam. Jo u AustroUgarskoj kulturni djelatnici u Bosni i Hercegovini bili su podijeljeni na hrvatske, srpske i muslimanske stvaraoce. Prve dvije grupacije bile su manje-vie vezane za matina nacionalna sredita, dok je muslimanski dio,uvajui svoja tradicijska obiljeja, oscilirao izmedu njih. Poslije 1918. ta se podjela nastavlja, ali i poprima nove aktualne politike tonove. Hrvatski intelektualci i knjievnici preteno su bili orijentirani federalistiki,oslanjajui se na HSS, dok su se muslimanski okupljali oko JMO. U redovima srpskih intelektualaca dolazi do raslojavanja: jedni prihvaaju radikalski program, drugi se angairaju na postizanju srpsko-hrvatskog sporazuma (iz njihovih su se redova regrutirali organizatori kongresa intelektualaca u Sarajevu i Zagrebu 1922.). Iz sve tri skupine izdvajaju se oni koji istiu svoju jugoslavensku orijentaciju. U takvom rasporedu iskazivanja razliitosti idejnih i politikih stajalita bilo je pokuaja da se pronadu i zajedniki putovi izlaska iz kulturne zaostalosti.U knjievnom stvaralatvu na bosansko-hercegovakom podruju mogu se uoiti i podjele s obzirom na obiljeja literarnih sadraja i obradu. Neki pisci, naroito tijekom dvadesetih godina, priklanjaju se ekspresionizmu (H. Kiki, H. Humo, A. Muradbegovi). Drugi su pak pripadali struji naturalizma i erotizma. Dio knjievnika se opredjeljivao za tzv. angairanu lijevu literaturu u kojoj dolaze do izraaja socijalno-kritiki sadraji (j. Palavestra, M. Markovi, N. Simi, Z. ubi, Alija Nametak, I. Samokovlija).I skupina iz mlade generacije muslimanskih stvaraoca (mahom iz siromanih drutvenih slojeva) prekida s orijentalnom romantikom i ukljuuje se u pokret socijalne literature (H. engi, M.Dizdar, R. Filipovi, S. Kulenovi).U Cmoj Gori uoljiv jevrlo skuen kultumi ivot. Crnogorska inteligencija djelovala je preteno u Beogradu (odakle je nastojala utjecati na zaviajnu sredinu), a neto i u Zagrebu. Sredite svih vanijih kulturnih ustanova i glasila bilo je Cetinje. U djelovanju tih ustanova osjeala se jaka povezanost s beogradskom crnogorskom kulturnom skupinom, koja je radila na vrem ne samo kulturnom nego i politikom oslanjanju Cme Gore na Srbiju. Naprotiv, Podgorica je bila sredite federalizma i autonomizma. Inae,medu piscima (kao i medu likovnim umjetnicima) bila je uoljiva razlika izmedu starije generacije s kozmopolitskom orijentacijom i one mlade opredijeljene dobrim dijelom za socijalnu literaturu (R Ratkovi, . urovi, R. Zogovi, M.ilas, M. Lali) i kulturno jugoslavenstvo.Makedonska inteligencija bila je podijeljena na stariju i mladu generaciju. Makedonske kulturne institucije bile su izloene jakoj denacionalizaciji. Ipak su pojedini knjievnici objavljivali svoje radove na materinjem jeziku, koji se slubeno nazivao dijalektom srpskog jezika. Bile su to preteno drame (R. Krle, V Iljoski,Panov). Prvu zbirku pjesama na makedonskom (Beli mugri) objavio je Koo Racin u Samoboru 1939.Nacionalne manjine nisu razvijale svoju knjievnu i kulturnu djelatnost podjednakim intenzitetom, niti su postizale podjednake domete. Po boljoj organiziranosti, irini i opsegu kulturne aktivnosti odskakala je njemaka nacionalna manjina. Madari u Vojvodini (nekadanji teritorij june Ugarske) prije su imali razvijena kultuma sredita, ali su ona ulaskom u Kraljevinu SHS u novim prilikama postupno poprimala provinajsko obiljeje.Nacionalne manjine eha, Slovaka i Rusina razvijale susvoju kulturnu djelatnost na folklornoj razini nastojei tako ouvati svoje narodne tradicije. to se tie albanske manjine, prema njoj jugoslavenske vlasti nisu ni priblino iskazivale takvu razinu tolerancije, pa se njen kulturni ivot odvijao u skuenim uvjetima vjerskih kola ili u vrlo rijetkim kulturnim drutvima i grupama (Gajret u akovici, Merhamet u Kosovskoj Mitrovici).Izvodenje dramskih djela bilo je uvjetovano postojanjem profesionalnih kazalinih kua i njihovom repertoarnom politikom. Takve su kue postojale u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani kao nacionalnim sreditima, ali i u nekim veim mjestima u unutranjosti. Kazalita su (kao i Skolstvo) bila financirana iz dravnog budeta, to je reimu prualo mogunost da se izravno uplee u kazalini ivot.Kazalini djelatnici dobivali su status dravnih inovnika.Subvencijama za materijalne trokove kazalita su bila stavljena pod politiku kontrolu, o emu svjedoe brojne zabrane kazalinih predstava u kojima se izraavala kritika politike i drutvene stvarnosti (npr. pola sata prije premijere, zabranjena je premijera Krleine drame Galicija). Slikarstvo, kiparstvo, arhitektura Likovno stvaralatvo u jugoslavenskoj dravi izmedu dvaju svjetskih ratova obiljeeno je naputanjem tradicionalizma I prihvaanjem modernih europskih strujanja. Prvih poslijeratnih godina likovni stvaraoci u svim nacionalnim sredinama oslobaaju se akademizma slijedei europske tendencije, ali i tragajui istodobno za nacionalnom autohtonou. Dakako, europski utjecaji u pojedinim sredinama bili su

razliiti, kako po intentitetu, tako i po snazi djelovanja nacionalne (ili regionalne) komponente. Pri tome je dolazio do izraaja i vlastiti estetski az dakako s nejednakim dometima. U likovnim se ostvarenjima prepoznaju suvremena strujanja: od koloristikog ekspresionizma i kubizma do nadrealizma i intimizma. Iako umjetnici i sami esto zamjenjuju jedan stvaralaki postupak drugim, ipak odreena imena uoljivo reprezentiraju pojedine smjerove i nacionalne kulture.U Hrvatskoj je na razvoj modernog slikarstva utjecao Proljetni salon (osnovan jo 1916.), koji je sve do 1928. odravao redovite godinje izlobe.U prvom razdoblju dominiraju ekspresionisti Lj. Babi, Z.ulenti, M. Tartaglia), ali se s vremenom neki od zastupnika tog smjera opredjeljuju za kolorizam i traenje nacionalnog izraza. Oko asopisa Zenit okupila se skupina slikara (i pisaca) ultramodemista, kojima su se pridruili i neki slikari zvan Hrvatske. Kao izraz socijalnih tendencija, 1929. formirala se grupa Zemlja (slikari K. Hegedui, M. Detoni, V Svenjak, K.Compa, kipari F. Krini, A. Augustini, V Radau i arhitekt Dobler). Toj su se grupi prikljuili i slikari seljaci I. Generali i E. Mraz, utemeljitelji potonje Hlebinske skole izvornog slikarstva.Godine 1936. pojavila se Grupa hrvatskih umjetnika, koja je okupljala oponente objema skupinama (medu njima su bili i J.Cljakovi, I. Reek, A. Motika i O. Herman).Najkrupnija figura hrvatskog kiparstva bio je Ivan Metrovi umjetnik poznat i priznat u svjetskim razmjerima. Njegovi mramorni enski likovi odiu lirskim ugodajem, dok brojni javni spomenici zrae monumentalizmom. Kiparsku tematiku on je rjeavao bogatstvom mate i jasnoom izraza. Bio je modelator ljepote ljudskog tijela, s izvanredno razvijenim osjeajem za plastiku i s nadahnuem za uzvieno. Metrovi je ostvario i nekoiko velikih arhitektonskih rjeenja. Antun Augustini u svom kiparskom djelu teio je realizmu,a Vanja Radau ostvario je djela nabijena nemirom i dramatikom. Djela Frana Krinia odlikuju se mirnoom i mediteranskim ugodajem. U arhitekturi na tlu Hrvatske dolazi do izraaja sinteza razliitih europskih utjecaja.U slikarstvu Slovenije uoljiva je tenja za uvanjem kontinuiteta sa starijom generacijom s poetka stoljea. Mnogi su slikari bili skloni slikanju portreta i pejzaa (F Vesel, R Pavlovec).Znatnu skupinu ine ekspresionisti (F. Tratnik, B. Jakac, F. Kralj, T. Kralj, V Pilon), dok se pojedini slikari okreu folklorizmu, pa do detalja oslikavaju narodni ivot (M. Gaspari). Socijalnu orijentaciju zagrebake Zemlje prihvatili su slikari koji su se kolovali u Zagrebu, pa su po povratku u Sloveniju osnovali drutvo Gruda. Glavna linost slovenskog meduratnog kiparstva bio je L.Dolniar, a kao majstor intimne plastike isticao se T. Kos. U arhitekturi je najzapaenija osobnost bio Joe Plenik koji je ostvario sintezu secesionistike tradicije i nacionalnih obiljeja.U Srbiji do tridesetih godina u slikarstvu je dominirao sezanizam, a onda kubizam, koji oivljava interes za tradiciju. Poslije 1930. javlja se koloristiki ekspresionizam (P Dobrovi, J. Bijeli, M.Konjovi). Godine 1932. nekoliko likovnih umjetnika marksistike orijentacije formiralo je skupinu ivot(medu njima su bili orde Andrejevi-Kun, . Teodorovi, D. Berakovi). Bilo je i umjetnika koji su svojim slikama izraavali vlastiti intimni odnos prema svijetu i na prvo mjesto postavljali estetsku vrijednost djela (M. elebonovi, P Milosavljevi, P. Lubarda). U kiparstvu preteno se uva tradicionalno izraavanje, pa je moderno strujanje sporo prodiralo. Razvoj arhitekture obiljeen je izgradnjom veeg broja javnih zgrada (prvenstveno u Beogradu), a njihovi kreatori veinom su bili strani arhitekti, medu kojima je bila i nekolicina ruskih emigranata. Tek sredinom 30-ih godina nastupa i narataj domaih mladih arhitekata koji grade objekte u skladu s novim tendencijama. Za likovno stvaralatvo Bosne i Hercegovine poslije stvaranja jugoslavenske drave karakteristina je seoba likovnih umjetnika u Beograd Q. Bijeli, K. Hakman, I. eremet) i u Zagreb (V eferov, O.Mujadi). Inae, i bosansko-hercegovaki umjetnici priklanjaju se ekspresionizmu, a zapaa se i orijentacija prema magijskom realizmu i iskustvima tzv: muzejskog slikarstva (T: Jankovi, I.Mujezinovi). Paralelno se formira i pokret angairane umjetnosti, najee povezan s ekspresionizmom. Od 1935/38. djelovala je grupa Krug (K. Muji, Dj. Mazali, B. otra), a 1939. osnovana je u Sarajevu organizacija Collegium artisticum (osnivai su bili O. Danon i arhitekt J. Finci), koja je djelovala pod jakim utjecajem KPJ i propagirala borbu za suvremeni umjetniki izraz. Organizacija je zabranjena 1940.Najznaajnije je ime u arhitekturi Bosne i Hercegovine bio J. Neidhardt, u ijim ostvarenjima se uoa a povezivanje bosanskog narodnog graditeljstva i modernih arhitektonskih shvaanja. Crnogorski likovni umjetnici odlazili su na kolovanje u Beograd i Pariz (P Lubarda, M. Milunovi,kipar R. Stijovi), primajui tamo razliite utjecaje. I u Makedoniji je likovna umjetnost bila pod utjecajem beogradskih i parikih strujanja. Neki slikari nastoje povezati moderni izraz i tradiciju (N. Martinoski) ili se opredjeljuju za intimizam. Od kipara znaajnija ostvarenja u neoklasicistikom stilu dao je Eftim Andonov U arhitekturi se pojavljuju i dekorativni elementi kasne secesije. Glazbeno stvaralatvo Meduratno glazbeno stvaralatvo bilo je obiljeeno razliitou stilova i orijentacija, to je bilo posljedica raznolikog nasljeda u umjetnikoj i narodnoj glazbi, kao i utjecaja raznih suvremenih stranih

kola.U Hrvatskoj se djelomino nastavlja glazbeni romantizam (tzv. Zajevog doba), ali mu se suprotstavljaju skladatelji koji tee modemijem izrazu i novim skladateljskim metodama. Predstavnici tog smjera unose u svoje skladbe narodni melos Q. Gotovac, K. Baranovi). U Sloveniji, gdje su rano doprla strujanja europske glazbe, u razdoblju izmedu dvaju ratova osobito se istie glazbeni ekspresionizam. Istodobno nekolicina slovenskih skladatelja njeguje novoromantini izraz s primjesama moderne. U Srbiji se na Mokranjevu romantiarsku tradiciju nadovezuje ne koliko generacija koje u glazbeno stvaralatvo unose moderniji duh, ne naputajui pri tome folklornu tematiku kao stvaralaku osnovu (P Konjovi, S. Hristi). Neki se srpski skladatelji opredjeljuju i za ekstremne moderne smjerove. U Bosni i Hercegovini tekao je proces prijelaza iz dotadanjeg preteno amaterskog djelovanja pjevakih drutava i vojnih orkestara na umjetniki dotjeraniju djelatnost.U nastalim skladbama prevladava folklorno obojeni romantizam. Na podruju Makedonije glazbena kultura u meduratnom razdoblju ogleda se u djelovanju amaterskih i nekih profesionalnih pjevakih drutava (Abraevi, Mokranjac, Obili).arita glazbenog stvaralatva nalazila su se u tri nacionalna glazbena sredita, gdje su i prije 1918 djelovale operne kue,simfonijski orkestri, glazbene akademije i pjevaki zborovi. Njihova je djelatnost nastavljena, a dio se prenosio i u neke vee gradove. Kao to se u politikom djelovanju nastojao ostvariti koncept unitarne drave, tako je i na glazbenom polju bilo akcija s ciljem ostvarenja jugoslavenskog glazbenog jedinstva. Tako je ve 1926. organizirana u Beogradu jugoslavenska muzika izloba. Godine 1924. bio je osnovan Jugoslavenski pjevaki savez, a 1929. organiziran je slet jugoslavenskih akademskih zborova. Neki su glazbeni djelatnici propagirali zajedniku jugoslavensku glazbenu kulturu, ali je taj cilj bio neostvariv. Glazbeno stvaralatvo u jugoslavenskoj dravi zadralo je obiljeja nacionalnih sredina u kojima je i nastalo. RAZDOBLJE DRUGOG SVJETSKOG RATA SLOM KRALJEVINE JUGOSLAVIJE Drugi svjetski rat Nakon likvidacije ehoslovake u proljeu 1939. njemaka je opasnost zaprijetila Poljskoj. Njemaka je vlada od Poljske zatraila da joj odstupi grad Danzig (danas poljski Gdansk) uz obalu Baltikog mora i koridor kojim je Poljska izlazila na more, odvajajui Istonu Prusku od ostale Njemake. Budui da Poljska vlada nije udovoljila njemakim zahtjevima, Njemaka je 1. rujna 1939.napala Poljsku. Tim je napadom zapoeo drugi svjetski rat. Naime, izvravajui svoje saveznike obveze prema Poljskoj, ve 3. rujna Velika Britanija i Francuska navijestile su Njemakoj rat. To su istodobno uradili i britanski dominioni Australija i Novi Zeland, a zatim i Kanada. Tako je rat od poetka poprimio svjetske razmjere. SSSR je u to vrijeme ostao izvan rata, jer je potkraj kolovoza 1939. s Njemakom zakljuio pakt o nenapadanju u trajanju od 10 godina. Taj je pakt imao i tajni dio o podjeli Poljske, to je nakon brzog poraza Poljske i ostvareno.U proljee 1940. Nijemci su pregazili Dansku i Norveku, a zatim i Belgiju, Nizozemsku i Luxemburg i prodrli u Francusku. Kada se Francuska ve nalazila pred slomom, na strani Njemake u rat je ula i Italija. Nakon kapitulacije Francuske u proljee 1940.) njemake su snage zaposjele atlantsku obalu sve do panjolske granice. Tada su se Nijemci odluili za invaziju Velike Britanije (operacija pod ifrom Morski lav), pa su zapoeli silovite zrane napade na britanske gradove. Medutim, u zranim borbama Nijemci su trpjeli velike gubitke, to ih je najzad prisililo da odustanu od napada na britanski otok. U rujnu 1940., Njemaka, Italija i Japan potpisale su u Berlinu ugovor o saveznitvu, poznat pod nazivom Trojni pakt. Tri su se drave obvezale na medusobnu vojnu pomo, a u ugovoru je stajalo da se paktu mogu pridruiti i druge drave,to je Hitleru omoguilo da do kraja 1940. u Trojni pakt ukljui Slovaku, Madarsku i Rumunjsku. Poetkom 1941. u Trojni je pakt ukljuena i Bugarska. Na jugoistoku Europe izvan pakta su ostale jo Grka i Jugoslavija. to se tie Grke, ta se drava od listopada 1940. nalazila u ratu s Italijom koja ju je iznenada napala preko Albanije, oekujui brzo zauzimanje njenog teritorija i uvrivanje na Balkanskom poluotoku. No, grka je vojska pruala snaan otpor, istjerala talijanske snage sa svog teritorija i nastavila goniti Talijane u unutranjost Albanije. Sve se to dogadalo u vrijeme kad je Hitler obustavio operaciju Morski lav i odluio se za napad na SSSR (plan Barbarosa). Medutim, zbog neuspjeha talijanske vojske u Grkoj, Hitler se zabrinuo za provedbu svojih planova na istoku, pa je odluio raistiti situaciju na Balkanu, a to je znailo ne samo pruiti pomo Italiji, nego i rijeiti pitanje opredjeljivanja Jugoslavije i tako osigurati juni bok budue istone fronte. Trebalo je onemoguiti uvrivanje Engleza na Balkanskom poluotoku. Politika naklone neutralnosti. Pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu im je zapoeo drugi svjetski rat, jugoslavenska je vlada objavila izjavu o neutralnosti (2. rujna 1939.). Takvo stajalite Jugoslavije odgovaralo je Njemakoj koja se upravo zaratila ne samo s Poljskom, ve i s Velikom Britanijom i Francuskom. Kad je Hitler pregazio Poljsku, okrenuo se prema zapadu i nije elio prenositi rat na podruje Balkana i na njemu izazvati bilo kakve teritorijalne promjene. I Italija je slijedila dranje Njemake prema Jugoslaviji. Ipak, u politici prema Balkanu u svojim je

planovima uvijek imala i rezervnu varijantu o razbijanju Jugoslavije, kako bi ostvarila svoje pretenzije na istonu jadransku obalu. Neutralnost Jugoslavije odgovarala je i Velikoj Britaniji i Francuskoj, jer je spreavala Nijemce da se priblie Sredozemlju koje je za Engleze imalo posebnu vanost.Britanska je diplomacija ak planirala stvaranje bloka neutralnih drava na Balkanu, kako bi se na vrijeme stvorio zatitni bedem eventualrum njemakim agresivnim planovima u tom smjeru. Ima znakova da je i jugoslavenska vlada bila sklona tom planu, ali do njega ipak nije dolo.Poetkom listopada 1939. Hitler je svom talijanskom savezniku priopio da se zasada na Balkanu nee dogoditi nita nova. Jugoslavenska je vlada uputila tada poruku Berlinu da sa simpatijama gleda njemake napore za odranje neutralnosti balkanskog podruja. Tijekom 1940. Njemaka je ve poela osjeati englesku blokadu, pa je nastojala osigurati nabavu madarskog ita, rumunjske nafte te jugoslavenskih ruda i poljoprivrednih proizvoda. Poetkom travnja 1940. zatraila je od Madarske slobodan prolaz za njernake trupe koje je namjeravala uputiti u Rumunjsku da zaposjednu rumunjske naftne izvore. Madarska je vlada pristala na njemako traenje.Dakako, taj je novi Hitlerov potez uznemirio vladu u Beogradu, koja je - drei se i dalje neutralnosti -nastojala s Njemakom odrati to bolje odnose. Jugoslavenski ministar vanjskih poslova A. Cincar-Markovi, u razgovoru s njemakim privrednim predstavnikom Carlom Clodiusom poetkom svibnja 1940., izjavio je da Jugoslavija nee dopustiti da joj Engleska naruava njeno trgovanje s Reichom i obeao dalje odravanje izvoza u Njemaku na dotadanjoj razini, pa i u vioj. I predsjednik jugoslavenske vlade D. Cvetkovi potvrdio je istom njemakom predstavniku da e Jugoslavija i na gospodarskom polju odluno uvati neutralnost i da e u potpunosti ispuniti svoje obveze prema Njemakoj. Najzad je i knez Pavle Clodiusa uvjeravao da je politika linija Jugoslavije potpuno jasna i da je u vlastitom interesu njegove zemlje da pri tome ustraje.Kraljevina je Jugoslavija, inae,godinama odbijala priznati SSSR zadravajui izrazito antisovjetsko stajalite. Medutim, porastom ratne opasnosti, u Beogradu je sazrijevala misao da se Sovjetski Savez ipak prizna i da se izmedu dviju zemalja uspostave diplomatski odnosi. Takva su razmiljanja posebno bila motivirana spoznajama o jaanju talijanskih prijetnji (talijanska se diplomacija stalno bavila planovima o razbijanju Jugoslavije, a Ciano je u dva navrata primio vodu ustake emigracije Antu Pavelia) te interesom sovjetske diplomacije da na Balkanu ouva postojee stanje. Najprije je u proljeu 1940. bio potpisan i ratificiran trgovinski ugovor, a zatim je 24. lipnja iste godine zakljuen i sporazum o uspostavljanju diplomatskih odnosa.Nakon kapitulacije Francuske Hitler je u razgovoru s Cianom (7. srpnja 1940.) naelno prihvatio priznanje talijanskih interesa na junoslavenskom prostoru, ali je uporno traio da se rjeavanje tog pitanja odgodi do trenutka kad poloaj bude povoljan. Naime, Hitler je strahovao da talijanska akcija protiv Jugoslavije ne zapali Balkan, a to mu u tom trenutku nije nikako odgovaralo. Mussolini je obavijestio Hitlera da na talijanskoj strani ne postoji nikakva namjera da se promijene planovi o kojima su se sporazumjeli i da podruje Balkana mora ostati izvan sukoba.Ostajui, dakle, na stajalitu cjelovite Jugoslavije, Hitler je to nametnuo i svom savezruku. Po tome je cjelovitu Jugoslaviju nastojao ukljuiti u svoje nove istone planove, odnosno uskladiti balkansku situaciju s izvodenjem Operacije Barbarosa. Ta mu se potreba posebno nametnula nakon neuspjelog talijanskog napada na Grku (listopada 1940.),koji je za Njemaku (a i Italiju) mogao imati nesagledive posljedice.U jesen 1940. zapoeo je njemaki diplomatski pritisak da Jugoslavija s Njemakom i Italijom zakljui pakt o nenapadanju. Kad je u prosincu 1940. vlada Cvetkovi-Maek na to pristala, Hitler je poveao svoje zahtjeve i predloio da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu. Hitler je imao ozbiljnih razloga da Jugoslaviju to prije ukljui u Trojni pakt. Naime, 18. prosinca izdao je tajnu direktivu br. 21 o izvodenju Operacije Barbarosa. U sve veoj bojazni da se Britanci ne iskrcaju u Grku,odakle bi mogli napadati naftna polja u Rumunjskoj, nastojao je brzo djelovati. Pribojavao se i engleskog iskrcavanja u Solunu i formiranja sline solunske fronte kao u prvom svjetskom ratu. Zato je elio to prije raistiti situaciju na Balkanu. Hiter je izdao i novu direktivu za Operaciju Marita,kojom je planirao napad na Grku preko Bugarske.Pristupanjem Bugarske Trojnom paktu bio je omoguen ulazak njemake vojske (iz Rumunjske) u Bugarsku. Jugoslavija se tada nala u tekom poloaju, okruena sa svih strana. Ostala je slobodna samo granica prema Grkoj, a njena je sudbina ovisila o nastupu njemake vojske.Pregovori izmedu Njemake i Jugoslavije su nastavljeni. Sredinom veljae 1941. u Berghofu (Hitlerovoj bekoj rezidenciji) Hitler se sastao s predsjednikom jugoslavenske vlade D. Cvetkoviem i ministrom vanjskih poslova A. CincarMarkoviem. Tom prilikom Hitler je energino traio da se Jugoslavija konano odlui za novi poredak. Da pritisak na Jugoslaviju bude vei, Hitler je naredio koncentraciju njemakih jedinica du jugoslavensko-bugarske granice. U meduvremenu u Beograd je stigla i poruka iz Rima, kojom Mussolini trai pristupanje Jugosjavije Trojnom paktu. Tada je Hitler uputio poziv knezu Pavlu da ga 4. oujka 1941. posjeti u Berghofu.Na tom sastanku, u petosatnom razgovoru, Hitler je knezu izloio situaciju u Europi nakon njemake pobjede, uvjeravao ga da je rat praktiki zavren i da je sada na redu nova organizacija Europe. Zato, kao veliki prijatelj Jugoslavije trai da i Jugoslavija prie Trojnom paktu. Knez Pavle nije dao Hitleru odredeni odgovor, ve je izjavio da e o svemu obavijestiti Krunski

savjet.Vrativi se u Beograd, knez je doista i sazvao Krunski savjet kojemu je izloio sadraj svojih razgovora s Hitlerom. Nakon rasprave svi su se lanovi Krunskog savjeta izjasnili za prihvaanje njemakog prijedloga, s tim da ministar vanjskih poslova zatrai garancije da nikakva osovinska vojska nee doi na tlo jugoslavije, da Jugoslavija ne mora ui u rat na strani Osovine i da e se posjije rata razmotriti pitanje prikljuenja Soluna Jugoslaviji.Istodobno je tekla i akcija s druge strane da se sprijei ulazak Jugoslavije u Trojni pakt. U Beograd dolazi posebni izaslanik predsjednika SAD-a, a u Ateni se britanski ministar vanjskih po slova A. Eden sastaje s jugoslavenskim ministrom vojske i mornarice P.Peiem. Diplomatska se aktivnost pojaavala sve dok Krunski savjet 20. oujka nije donio konanu odluku: Jugoslavija pristupa Trojnom paktu.S tom je odlukom upoznata i vlada,pa su Cvetkovi i CincarMarkovi otputovali u Be, gdje su 25.oujka 1941. potpisali pristupanje jugoslavije Trojnom paktu.U notama koje su u povodu tog ina u Beu njemaki i talijanski ministri vanjskih poslova - Von Ribbentrop i Ciano uputili predsjedniku jugosjavenske vjade daju garancije Njemake i Italije da e se potivati suverenitet i teritorijalni integritet Jugosjavije, da nee traiti za svoje vojne jedinice prolaz preko jugoslavenskog dravnog teritorija te da nee postavljati nikakve zahtjeve za vojnu pomo? asniki pu, napad na Jugoslaviju i njen slom Jo prije pristupa Jugoslavije Trojnom paktu skupina asnika, povezana s britanskom obavjetajnom slubom, pratila je razvoj dogadaja i pripremala se za akciju ako dode do potpisivanja. General Simovi, zapovjednik zrakoplovstva, posjetio je kneza Pavla i upozorio ga na negodovanje u vojsci zbog namjere vlade da dravu povee s faistikim silama. Nakon potpisivanja dokumenta o pristupu Jugoslavije Trojnom paktu, oficirska je grupa stupila u akciju, pa je u ranim jutarnjim satima, 27.oujka 1941., izvren pu. Vodei ljudi u asnikoj skupini bili su braa Radoje i ivan Kneevi, general Bora Mirkovi i general Duan Simovi. Vojska je zaposjela sva ministarstva i javne zgrade (radio-postaju, potu, kolodvor),pohapsila lanove vlade, a onda je preko radija objavljen proglas kralja Petra II. o uklanjanlu namjesnitva i njegovu stupanju na prijestolje te kraljev ukaz o imenovanju generala Simovia za predsjednika vlade. U Beogradu su tada organizirane uline demonstracije protiv Trojnog pakta, a organizirale su ih razliite antifaistike skupine (mnoge od njih s naglaenom unitaristikom i velikosrpskom orijentacijom).U demonstracije se ukljuila i do tada ilegalna Komunistika partija Jugoslavije. Medu ostalima izvikivale su se i parole Bolje rat, nego pakt, Bolje grob, nego rob.U to je vrijeme knez Pavle putovao dvorskim vlakom prema Sloveniji, pa se zaustavio u Zagrebu. Dok su ga Maek i ban ubai izvjetavali o novonastaloj situaciji i sugerirali otpor puistima, iz Beograda ga je pozvao general Simovi da se hitno vrati u prijestolnicu. Kad je tamo stigao, dobio je nalog da u roku od 48 sati napusti zemlju,pa je otputovao u Grku, a otud dalje u Junu Afriku. Simovi je takoder u Beograd pozvao i Maeka predlaui mu da ude u njegovu vladu.No Maek je kao uvjet postavio priznavanje sporazuma iz 1939. i dalji opstanak Banovine Hrvatske u postojeem statusu. Istodobno Nijemci su pokuali sprijeiti Maekov odlazak u Beograd. Kako je Hitler u reagiranju na asniki pu ve donio odluku o vojnoj akciji i razbijanju Jugoslavije, njegovi su emisari Maeku nudili da stupi na elo osamostaljene Hrvatske. No Maek je njemaku ponudu odbio i poto je dobio Simoviev pristanak o potivanju sporazuma iz 1939.,otputovao je 3. travnja u Beograd i poloio prisegu kao prvi potpredsjednik Simovieve vlade (drugi je bio Slobodan Jovanovi).Osnovno pitanje nakon pua bilo je kakav e stav nova vlada zauzeti prema potpisanom pristupu Jugoslavije Trojnom paktu.Hitler je zbivanjima u Beogradu bio zateen.Kada je mislio da je problem Jugoslavije rijeio, on se ponovno pojavio. Sada je njegova reakcija bila munjevita:na vijest o vojnom puu u Beogradu odluio je Jugoslaviju vojniki unititi, pa je dao nalog vrhovnoj komandi njemake vojske da pripremi plan vojne akcije (plan je dobio naziv Pothvat 25). Simovieva je vlada u Berlin uputila poruku s uvjeravanjima da je sve to se dogodilo unutamja stvar Jugoslavije i da nova vlada prihvaa potpisani dokument o pristupu Jugoslavije Trojnom paktu. No Hitler nije mijenjao svoju odluku, pa je bez ikakvog ultimatuma, 6.travnja 1941. izvren napad na Jugoslaviju. Zapoeo je bombardiranjem Beograda, a' zatim je uslijedio prodor njemakih snaga iz Bugarske, Madarske i Austrije. Napadu se prikljuila Italija. Jugoslavenska vojska nije bila kadra zaustaviti te silovite napade. Kralj i vlada povukli su se iz Beograda u unutranjost (Uice, Sarajevo, Niki) i napustili zemlju. Maek je napustio vladu i povukao se u Zagreb, a u vladu je poslao Jurja Krnjevia, glavnog tajnika HSS-a, koji je kao novi potpredsjednik vlade s ostalim njenim lanovima napustio zemlju.Iz zemlje je otiao i ban Banovine Hrvatske Ivan ubai. Jugoslavenska vojska bila je u potpunom rasulu, pa je njen ovlateni predstavnik (general Radivoje Jankovi) 17. travnja 1941. U Beogradu potpisao bezuvjetnu kapitulaciju jugoslavenske vojske.Slomom Kraljevine Jugoslavije njezin je teritorij bio podijeljen i okupiran od Nijemaca, Talijana, Madara i Bugara.Nakon travanjskog rata na teritoriju bive jugoslavenske drave uspostavljen je sloen okupacijski sustav. Osnovna podjela je bila: njemako i talijansko interesno podruje koje je odvojeno demarkacijskom linijom. Svako od tih podruja bilo je za posjednuto njemakim i talijanskim vojnim jedinicama, a unutar svake od tih dviju okupacijskih zona organizirana je vojno-civilna vlast razliitog ustrojstva. Neki su dijelovi bili potpuno anektirani,tj.

pripojeni Njemakoj i Italiji ili njihovim saveznicima Madarskoj i Bugarskoj.U drugim su formirane domae vlasti, ali pod punim nadzorom njemakih ili talijanskih okupacijskih snaga. Nijemci su anektirali sjevemi dio Slovenije koji je graniio s Austrijom (od 1938. bila je dio Treeg Reicha).Juni dio Slovenije s Ljubljanom anektiran je Italiji, pa je tu organizirana Ljubljanska pokrajina s talijanskom upravom.Italija je u svoj dravni okvir ukljuila i dio hrvatskog teritorija uz jadransku obalu i gotovo sve jadranske otoke. Cma Gora je postala talijanski posjed kojim je upravljao od talijanske vlade imenovani guverner uz kojega je upravne poslove vodio Privremeni administrativni crnogorski komitet. Vojvodina je bila podijeljena na zapadni dio kojega je anektirala Madarska i istoni (Banat) koji je stavljen pod njemaku upravu. Srbija (svedena na granice iz 1912. godine, tj. prije balkanskih ratova) bila je pod njemakom okupacijom uz ustrojavanje pomonih domaih organa uprave (najprije je to bio Savjet komesara, a potom vlada generala Milana Nedia).Vei dio Makedonije (njen sredinji i istoni dio) anektirala je Bugarska, dok je zapadru dio Makedonije uz albansku granicu prikljuen tzv.Velikoj Albaniji kojoj je pridruen i zapadni dio Kosova (Metohija). Hrvatska sa Srijemom i Bosna i Hercegovina inile su posebni dravni teritorij kao Nezavisna Drava Hrvatska.U pojedinim dijelovima bive Jugoslavije bilo je odredenih snaga koje su bile spremne na suradnju s okupacijskim vlastima, pa su se iz njihovih redova regrutirali i pripadnici razliitih vojnih formacija koje su djelovale pod njemakim ili talijanskim vojnim nadzorom (u Sloveniji domobranstvo, u Srbiji Srpska narodna straa i Zbor Dimitrija Ljotia, u Crnoj Gori federalistike skupine, u Bosni i Hercegovini posebne muslimanske postrojbe, na Kosovu balisti). Kako je hrvatska ustrojena kao posebna drava,u njoj je formirana regularna vojska hrvatsko domobranstvo, a postojale su i vojne snage ustakog pokreta - ustaka vojnica.Tijekom vojnih operacija faistikih sila protiv Jugoslavije, kada su njemake jedinice ve bile stigle nadomak Zagrebu, predvodnik ustake domovinske skupine Slavko Kvatemik 10. travnja 1941. proglasio je Nezavisnu Dravu Hrvatsku (NDH).Nekoliko dana kasnije iz Italije je u Zagreb stigao i voda ustake emigracije dr. Ante Paveli s manjom skupinom ustaa (oko 250).Nijemci mu inae nisu tada bili skloni, jer su ga smatrali ovjekom Rima, preko kojega talijanska politika eli ostvariti svoje planove. Zato suprethodno (jo prije sloma Jugoslavije) vodei poloaj u buduoj hrvatskoj dravi nudili dr.Vladku Maeku. No, on -ne elei se vezati uz faistike sile i ne vjerujui u njihovu pobjedu - tu je ponudu odbio.Hitler je tada prihvatio Pavelia, pa je on preuzeo vlast u uspostavljenoj NDH. Poto su Njemaka i Italija slubeno priznale hrvatsku dravu,na njenom teritoriju su zadrale svoje vojne snage odijeljene demarkacijskom linijom. U Zagreb su stigli njihovi opunomoeni poslanici. Rimskim ugovorima (potpisani su 18. svibnja 1941.) Paveli je odstupio Italiji dio Dalmacije i gotovo sve jadranske otoke. Potpisani ugovori sadravali su mnoge podlonike obveze NDH prema Italiji.Unato dogovorenog saveznitva talijanske jedinice na podruju NDH svojim su konkretnim akcijama(pomaganje etnike pobune) nastojale to vie destabilizirati hrvatsku dravu i uvrstiti talijanski utjecaj na njenom podruju. Njemake pak jedinice; smjetene u sjevernom dijelu NDH, prvenstveno su osiguravale koritenje sirovina za svoje potrebe i putove za vojno-strateke planove. I vanjska politika hrvatske drave bila je potpuno uskladena s njemakim i talijanskim zahtjevima. Tako je NDH bila podvrgnuta dvostrukom pritisku i ovisnosti o silama uz iju je pomo nastala, a koje je, inae, smatrala svojim saveznicima.Doavi na elo NDH Paveli je zadrao titulu poglavnik koju je imao i u emigraciji kao osniva i vrhovnik ustake emigrantske organizacije.Kao ef drave donosio je sve odluke i zakone, imenovao i razrijeavao sve visoke dunosnike.Hrvatska drava nije imala ustava,niti parlamentarnih institucija i vie stranaja,pa je sva vlast bila koncentrirana u poglavnikovim rukama.Tijekom etverogodinjeg postojanja NDH je bila optereena brojnim problemima: izbijanje oruanih pobuna (etnici, partizani),veliki izdaci za vojne snage (domobranstvo, ustaka vojnica) i materijalne obveze prema talijanskim i njemakim saveznicima, sve tee privredno stanje i problemi prehrane stanovnitva, muslimansko pitanje i dr. Netolerantna politika ustakog vrha prema Srbima, idovima, Ciganima i Hrvatima koji nisu prihvaali totalitami reim iskazivala se u teroru zasnovanom na odredbama o zatiti arijske rase i asti hrvatskog naroda.Cjelokupna politika ustakog vrha, a posebno osnivanje koncentracijskih logora i masovne fizike likvidacije izazivala su nezadovoljstvo u Hrvatskom stanovnitvu,koje je u travnju 1941. pozdravilo uspostavu hrvatske drave i kraj velikosrpske hegemonije. To nezadovoljstvo stvorilo je podlogu za razvoj antifaistikog pokreta predvodenog Komunistikom partijom. DVIJE KONCEPCIJE O OBNOVI JUGOSLAVIJE Kapitulacijom jugoslavenske vojske praktiki je prestala postojati drava stvorena prvoprosinakim aktom 1918. No, kako je drugi svjetski rat bio u tijeku, njezin nestanak nije bio i konaan. Naime,odlazak jugoslavenske vlade i kralja u izbjeglitvo u mnogim, posebno vanjskim krugovima, od poetka je shvaan kao epizoda. Kralj i vlada prihvaeni su na zapadu kao nositelji kontinuiteta jugoslavenske drave,a politika Velike Britanije (uz nju i SAD-a i SSSR-a) teila je poslijeratnoj obnovi

Jugoslavije. I u samoj bivoj jugoslavenskoj dravi,okupiranoj od faistikih sila, organizirale su se snage s ciljem obnavljanja jugoslavenske drave.Medutim,one su se podijelile u dvije suprotstavljene grupacije s oprenim koncepcijama uredenja budue, obnovljene Jugoslavije i u politikom i u drutvenogospodarskom pogledu.Jednu su sainjavali etnici predvodeni Draom Mihailoviem i oslonjeni na emigrantsku vladu,a drugu pripadnici pokreta pod vodstvom KPJ i Josipa Broza Tita. Izbjeglika vlada i etniki pokret Vlada Kraljevine Jugoslavije, koja je napustila zemlju kao i etnika organizacija u zemlji, imale su u svom programu obnovu Jugoslavije i povratak u zemlju kralja Petra II. te obnovu ranijeg politikog i drutvenog sustava. Ta podudamost rezultirala je suradnjom sve do sredine 1944., kada su zapadni saveznici promijenili svoju politiku formulu u odnosu na obnavljanje Jugoslavije.Nakon bijega iz zemlje, jugoslavenska se vlada okupila u Ateni, gdje je odrala svoju prvu sjednicu u izbjeglitvu. Zanimljivo je napomenuti da je vlada pobjegla, a da nije nikada, ni na jednoj sjednici,donijela odluku o naputanju zemlje. tovie, vlada nikada nita nije zakljuila ni o kapitulaciji jugoslavenske vojske.U opoj panici i kaosu naredbu o kapitulaciji izdao je predsjednik vlade general Simovi,a da prethodno nije konzultirao svoje ministre.Vojska se predala i bez znanja svog vrhovnog zapovjednika kralja Petra II.,koji je prvi napustio zemlju i ne znajui vie to se u njoj dogaa.Pripremajui vladinu deklaraciju, ministri su na prvoj sjednici zapoeli unu raspravu o krivici za slom Jugoslavije. Srpski su ministri tvrdili da je za poraz kriva hrvatska izdaja, a hrvatski ministri su im uzvraali da je glavni krivac centralizam i dugogodinja hegemonija srbijanskih politikih snaga i nebriga o vojsci. (Te e se rasprave nastaviti i u narednim godinama izbjeglitva). Svi su se ipak sloili o tekstu nota koje e vlada uputiti Velikoj Britaniji i SADu,a u kojima se istie kontinuitet Kraljevine Jugoslavije i nastavljanje rata protiv Njemake i Italije.Ne priznaje se okupacija zemlje,a u nastavku rata vlada rauna na pobjedu Velike Britanije i njenih saveznika. Pri tome niti jedan politiar nije dovodio u pitanje obnovu monarhije. Iz Atene se vlada preselila u Kairo. Nakon kraeg vremena, Britanci su je prebacili u samostan Tantur blizu Jeruzalema. Kralj Petar II. bio je smjeten u jeruzalemu u zgradi britanskog viceguvernera.Na sjednici (sada izbjeglike) vlade 12. svibnja 1941. prvi put se raspravljalo o vojnim snagama kojima vlada u tom trenutku raspolae. Ministri su tada prvi put saznali da se u zemljama Bliskog istoka nalaze manje grupice izbjeglih vojnika i da je ukupno stanje vojske 404 osobe (od toga je bilo 7 generala, 114 asnika, 54 doasnika i 229 vojnika).No, u lipnju 1941. Englezi su i vladu i kralja otpremili u London. Tijekom druge polovine 1941. (kao i u narednim godinama) medunarodni su se imbenici jae zanimali za prilike na tlu bive jugoslavije. Stupanjem u rat SSSR-a, pa zatim i SAD-a, formirala se snana antifaistika koalicija:rat je ulazio u novu etapu I kalkuliralo se i s bojitem na Balkanu,Velika Britanija i SAD ostajale su na svojim stajalitima da poslije pobjede u ratu obnove Jugoslaviju i vrate kralja u zemlju.U asu sloma jugoslavenske drave etniki vojvoda Kosta Milovanovi Peanac (bio je na elu etnike organizacije posljednjih nekoliko godina),s nekoliko etnikih odreda, nalazio se u dolini rijeke Toplice (Juna Srbija), gdje je ostao i nakon njemake okupacije. Tada slijedi novo okupljanje etnika koje je provodio pukovnik jugoslavenske vojske Draa Mihailovi. Njegov je cilj obnavljanje Jugoslavije pod dinastijom Karadordevia i ponovna uspostava velikosrpske hegemonije. Slom Jugoslavije zatekao ga je u istonoj Bosni kao naelnika taba II. armije. Tu je poeo okupljati oficire i vojnike razbijenih jugoslavenskih jedinica,pa je s njima preao u zapadnu Srbiju na Ravnu goru. Naziv oruanih jedinica pod Mihailovievim vodstvom bio je etniki odredi jugoslavenske vojske, ime je oznaen kontinuitet s vojskom razorene drave.Pojava nove etnike organizacije zbunila je Kostu Peanca, pa je pozvao Drau Mihailovia da mu se pridrui kao naelnik njegova taba. Mihailovi je to odbio pozvavi Peanca da se pri drui njegovu ravnogorskom pokretu. No, sada je Peanac to odbio i neko vrijeme djelovao pod okriljem Nijemaca.Draa Mihailovi se Nijemcima inio poodesnjiim za slamanje komunistikog pokreta, pa su prestali pomagati Kostu Peanca i orijentirali se na njega. U sukobu dviju etnikih frakcija Mihailovi je uspio nadvladati svog protivnika, pa ga je nakon zarobljavanja 1944. dao strijeljati.etnike su skupine najprije djelovale na podruju Srbije, a zatim su se organizirale i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, a na podruje Hrvatske u Dalmaciji i Lici. U kolovozu 1941. Draa Mihailovi osniva Centralni nacionalni komitet (vodei ljudi u njemu bili su Stevan Moljevi, Dragia Vasi i Mladen ujovi).Iako je etniki pokret osnovan da vodi borbu protiv okupatora, a za obnovu Jugoslavije,njegov voda svjesno odgada borbu i u svojoj strategiji planira okupljanje i pripremanje snaga za odluan trenutak kad saveznici ostvare prevagu u ratovanju i kad se iskrcaju na tlo bive Jugoslavije.U listopadu 1941. Draa Mihailovi uspio je uspostaviti radio-vezu s Englezima, a preko njih i s izbjeglikom vladom u Londonu. etnici dobivaju podrku izbjeglike vlade koja ih smatra jugoslavenskom vojskom u domovini, pa sredinom sijenja 1942. kralj unapreduje Drau Mihailovia u in generala i imenuje ga ministrom vojske i mornarice u vladi i zamjenikom vrhovnog zapovjednika vojske (to je bio sam kralj).Velika Britanija postaje sve vie zainteresirana za balkanski prostor i daje inicijative za politiku prema Jugoslaviji. A etnici Drae Mihailovia, na koje se u svojoj politici oslanjaju, istodobno se

povezuju s Nijemcima i Talijanima protiv kojih su bili upereni savezniki ratni planovi. Suradnju s okupacijskim snagama Draa Mihailovi prihvaa kako bi s njihovom pomoi eliminirao drugi pokret koji takoder eli obnoviti Jugoslaviju, ali pod komunistikim vodstvom i s drugaijim politikim i drutvenirn odnosima od onih za koje se zalae etnika organizacija. Antifaistiki pokret pod vodstvom KPJ Od proglaenja Obznane 1920. KPJ je djelovala ilegalno,to je umanjilo njezinu snagu. Razdirale su je i unutamje frakcijske borbe. Ozbiljan udarac zadao joj je i estosijeanjski reim.Odredeno sredivanje stanja u redovima KPJ uslijedilo je nakon dolaska na poloaj glavnog tajnika (generalnog sekretara) Josipa Broza Tita (1937) koji je stranku pokuao izvui iz izolacije. Ostajui i dalje na pozicijama klasne borbe kao temeljne odrednice komunistikog programa, KPJ nastoji iskoristiti nacionalno pitanje i ugraditi ga u vlastiti politiki program. Poinje istupati kao glavni borac protiv velikosrpske hegemonije. Zato osniva nacionalne komunistike partije (KP Hrvatske, KP Slovenije) u okviru KPJ,s oitim ciljem da privue dio pristaa gradanskih stranaka koje su bile nositelji nacionalnih tenji i borbe za nacionalnu ravnopravst.KPJ je pokuala organizirati i Narodnu frontu kao savez komunista s lijevo orijentiranim gradanskim strujama,a s programom borbe za rjeenje nacionalnog pitanja i tekog gospodarskog stanja.Slom Kraljevine Jugoslavije KPJ nastoji iskoristiti za ostvarenje svojih ciljeva: preuzimanje vlasti i uspostavu socijalistikog modela drutveno-ekonomskih odnosa i to na teritoriji cijele razbijene i od faistikih vlasti okupirane drave. Prema tome,u programu KPJ u tom je trenutku na prvom mjestu borba za osloenje od okupatora i obnova Jugoslavije.Uz taj cilj KPJ e uredno raditi i na promjeni cjelokupnog politikog i drutvenog sustava utemeljivanjem novih odnosa. U politikom pogledu ona je formulirala program kojim eli zadovoljiti tenje junoslavenskih naroda da se oslobode velikosrpske hegemonije. Zato je i sroila parolu bratstvo i jedinstvo kao glavnu odrednicu svoje agitacije za mobiliziranje masa.Kada je slom jugoslavenske drave doveo i do raspada graanskih politikih stranaka, KPJ je bila jedina politika formacija koja je imala dobro organizirane redove na teritoriji cijele bive Jugoslavije. lanstvo u njenim organizacijama nije bilo veliko (oko 8.000 lanova KPJ i 30.000 lanova Saveza komunistike omladine Jugoslavije, SKOJ-a), ali su svi komunisti bili vrsto povezani.Poetkom svibnja 1941. u Zagrebu je organizirano savjetovanje rukovoditelja KPJ iz svih dijelova bive drave (nisu prisustvovali samo predstavnici Makedonije), kojim je rukovodio glavni tajnik Tito.Na savjetovanju su formulirane osnove politikog programa KPJ u uvjetima okupirane i raskomadane zemlje.Posebna je pozomost posveena pripremama za oruanu borbu,a kao najpodesniji oblik borbe u uvjetima brojane i tehnike moi okupatorskih snaga utvrden je partizanski rat.Pripreme za oruanu borbu bile su vrlo intenzivne. Do pokretanja ustanka irih razmjera (proglas KPJ od 4. srpnja 1941.) izvodile su se samo manje diverzantske akcije. Kada je Njemaka napala Sovjetski Savez, stranako je vodstvo procijenilo da je nastupio pogodan trenutak za opi ustanak. Tijekom ljeta 1941. intenzivirale su se borbe na cijelom prostoru bive Jugoslavije. Partizanskim jedinicama rukovodio je Glavni tab (stoer), kasnije preimenovan u Vrhovni tab, na elu s Titom kao vrhovnim zapovjednikom.U partijskim dokumentima i kasnijoj literaturi borba protiv okupatora, a za obnovu Jugoslavije pod komunistikim vodstvom, nazvana je Narodnooslobodilaki pokret (skraeno NOP).Na prostorima koja su partizani drali pod svojom kontrolom organizirana je nova civilna vlast (osnivali su se narodnooslobodilaki odbori - opinski, kotarski). U daljem razvoju NOP-a takvi su odbori djelovali ilegalno i u krajevima (gradovima) koji su bili pod okupacijom.Nazonost faistikih okupacijskih snaga njemakih, talijanskih, madarskih i bugarskih - i njihovi postupci izazivali su negodovanje stanovnitva i jaali antifaistiko raspoloenje.Na ozemlju Nezavisne Drave Hrvatske ustrojen je totalitarni model drave (po uzoru na Njemaku i Italiju), u kojoj je praksa ustakog reima (posebno odnos prema idovima i Srbima) stvarala pogodno tlo za regrutiranje pristaa i simpatizera NOP-a. irenju antifaistikih raspoloenja pridonosili su mnogo intelektualci privreni liberalnim i demokratskim shvaanjima,jer antifaizam nije bio samo opredjeljenje komunista, nego pokret pripadnika raznih smjerova (liberala, demokrata, socijalista), koji su ustajali protiv faistikog napada na humanizam i temeljne demokratske vrednote.Kako je usporedo s NOP-om poeo djelovati i etniki pokret, na prostoru bive jugoslavenske drave razvijale su se dvije snage s istim krajnjim ciljem (obnova Jugoslavije), ali s oprenim programima o politikom i drutvenom ustrojstvu obnovljene drave. Ipak je Tito pokuao objediniti oba pokreta, smatrajui da ih obnova drave moe povezati kao zajedniki cilj. Unato dubokim razlikama (idejnim i praktino-politikim) Tito i Draa Mihailovi dva su se puta sastali (prvi put u Struganiku,19. rujna, a drugi put u Brajiima, 27. listopada 1941.), s namjerom da usklade svoje borbene akcije protiv faistikih okupatora. Draa Mihajlovi,medutim, nije prihvaao borbu, jer je smatrao da su Nijemci jo suvie jaki i da treba priekati njihovo slabljenje, a dotle se pripremati i jaati pokret otpora.Dogovor je postignut samo o medusobnom nenapadanju partizana i etnika i o ustupanju etnicima odredene koliine puaka i streljiva iz uike tvomice oruja od strane partizana (na ijem je podruju tvomica bila).No, kad su Nijemci poeli svoju (prvu) ofenzivu na partizansko podruje u

Zapadnoj Srbiji, etnici su im se pridruili i tako zapoeli aktivnu suradnju s Nijemcima,a zatim i s Talijanima.Namjera im je bila da uz pomo okupatora unite Titov NOP. Kako je razvitak antifaistike borbe pod vodstvom KPJ do jeseni 1942. poprimio iroke razmjere i kako su partizani drali pod svojom kontrolom znatne prostore, vrh KPJ je odluio formirati najvie politiko predstavniko tijelo svih jugoslavenskih zemalja. To je izvreno u Bihau potkraj studenoga 1942. osnivanjem Antifaistikog vijea narodnog oslobodenja Jugoslavije (AVNOJ). U skladu s najavljenim programom stvaranja zajednice ravnopravnih naroda, pristupilo se zatim i formiranju predstavnikih tijela pojedinih naroda, odnosno pojedinih zemalja u kojima ti narodi ive.Stalni porast NOP-a ogledao se i u vojnikim pobjedama I irenju teritorija pod kontrolom partizana.To je navelo rukovodstvo NOP-a da potkraj studenoga 1943. sazove AVNOJ na drugo zasjedanjje u Jajcu. Na tom zasjedanju AVNOJ je proglaen vrhovnim zakonodavnim i predstavnikim tijelom Jugoslavije. Donesena je odluka i o izgradnji obnovljene Jugoslavije na federativnoj osnovi kako bi se osigurala ravnopravnost njezinih naroda Izbjeglikoj su vladi oduzeta prava zakonite vlade, a kralju Petru II. zabranjen je povratak u zemlju. Osnovan je Nacionalni komitet oslobodenja Jugoslavije (NKOJ) koji preuzima ulogu vlade. Od tada se jugoslavenska drava, koja se obnavljala u antifaistikoj borbi, naziva Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ). OBNOVA JUGOSLAVIJE U ZAVRNICI RATA Zaokret Saveznika prema NOP-u Za cijelo vrijeme drugog svjetskog rata Kraljevina Jugoslavija je sauvala svoj formalni dravopravni kontinuitet, priznavale su ga sve tri saveznike velike sile - Velika Britanija, SAD i SSSR -i Jugoslavija je smatrana saveznikom dravom. Njena obnova uope nije bila upitna i u tome su se sve tri sile slagale. Pitanje je samo bilo tko e u obnovljenoj dravi imati vlast, jer su se tijekom rata na njenim prostorima sukobljavale snage opredijeljene za razliita rjeenja. I NOP, i etnici Drae Mihailovia bili su za uspostavu jugoslavenske drave,ali s razliitim politikim i drutveno-ekonomskim ustrojstvom. A velike su sile upravo u tom pogledu bile podijeljene. Obnovu monarhije podravali su zapadni saveznici (Velika je Britanija pruala utoite kralju i izbjeglikoj vladi, dok je nopovsku opciju podravao Sovjetski Savez).KPJ kao predvodnik NOP-a nastojala je jo tijekom rata poraziti i unititi svog glavnog protivnika -etnike, koji su nakan saveznike pobjede oekivali povratak kralja i izbjeglike vlade.to se tie drugih snaga u zemlji, koje su se orijentirale prema Njemakoj,one su za KPJ i Tita bile manje opasan protivnik, jer su na zavretku rata morale podijeliti sudbinu poraene Njemake. Stoga se Tito u svojim ratnim operacijama posebno i usmjerio na unitenje etnika, to mu je do jeseni 1944. i uspjelo.No, to jo nije bilo dosta za potpunu pobjedu, jer je trebalo dobiti i medunarodno priznanje za Jugoslaviju na elu sa snagama NOP-a, a to znai s KPJ. Tito je to priznanje nastojao dobiti jo u tijeku rata. Saveznici, koji su imali obveze prema kralju i izbjeglikoj vladi i koji su svojim odnosom prema njima uvali medunarodno priznatu Kraljevinu Jugoslaviju,dobro su znali kakva e to biti vlast koju uspostavljaju komunisti. Ipak, suoeni s vojnim porazom etnika i s jaanjem partizanske vojske, razmiljali su o novoj formuli svoje politike prema obnovljenoj Jugoslaviji. Razvojem dogadaja na podruju Sredozemlja (izbacivanje njemakih i talijanskih snaga iz Sjeverne Afrike u jesen 1942. i iskrcavanje anglo-amerikih jedinica na Siciliju i njihovo prebacivanje u Junu Italiju u proljee 1943. - sve je vie usmjeravana pozomost saveznika (posebno Velike Britanije) na jugoslavenski prostor. Britanska je vlada pruala podrku etnicima, pa je od njih zahtijevala poduzimanje snanijih oruanih akcija protiv okupatorovih snaga, kako bi ih vezala za Balkan i onemoguila njihovo prebacivanje na druge bojinice. No etnici nisu reagirali.Oni ne samo to nisu ulazili u borbu s talijanskim i njemakim snagama,ve su nastavili suradnju s njima. S druge strane,NOP je postizavao sve vee uspjehe protiv faistikih snaga, upozoravajui sve konkretnije na etniku suradnju s okupatorima. I sovjetska je vlada sve intenzivnije postavljala pitanje etnika i Drae Mihailovia. Na teritorij pod partizanskom kontrolom u proljee 1943. Englezi su uputili vojnu misiju, koja je imala vanu ulogu u utvrdivanju stvarnog stanja na jugoslavenskom ratitu. Naime, saveznici su sve vie dolazili do uvjerenja da je NOP, zapravo,jedina snaga na jugoslavenskom prostoru da se bori protiv faistikih neprijatelja. Zato su poeli postupno mijenjati svoj odnos prema Titovim partizanima, iskazujui najprije spremnost da ih vojno podre.Promjena odnosa saveznika prema NOP-u posebno je bila vidljiva na konferenciji u Teheranu potkraj studenoga 1943., na kojoj su Roosevelt, Churchill i Staljin uz ostala pitanja razmatrali i odnos prema ratovanju u Jugoslaviji. Dakako, o tome se raspravljalo sa stajalita ukupnog daljeg vodenja rata u Europi (upravo je tada u Teheranu zakljueno o otvaranju zapadne fronte, o tzv:Operaciji Overlord). Zakljueno je da se jugoslavenskim partizanima prui najvea mogua pomo u opremi i hrani. Takoder je odlueno da se omogui prebacivanje ranjenih partizana u Italiju. NOP je praktiki tretiran kao ratni saveznik, to je bio ozbiljan udarac Drai Mihailoviu. No, to nije bilo i politiko priznanje. Nositelj kontinuiteta jugoslavenske drave za saveznike je i dalje bio kralj, a uz njega i izbjeglika vlada. A gotovo istodobno s odravanjem saveznike konferencije u Teheranu

donesene su i odluke u Jajcu,koje su, dakako, izazvale veliku pozornost saveznika. Uspostavljanje Nacionalnog komiteta oslobodenja Jugoslavije (kao vlade nove Jugoslavije), oduzimanje izbjeglikoj vladi statusa zakonite vlade i zabrana povratka kralju Petru u zemlju posebno su brinuli britansku vladu. Zato je ona neposredno nakon Teherana pripremala novu politiku kompromisa u Jugoslaviji.Inicijativu za novu politiku dao je sam predsjednik engleske vlade Churchill. On je u prosincu 1943.pozvao u Kairo generala Fitzroya Macleana, efa britanske misije pri partizanskom Vrhovnom tabu,da od njega dobije najsvjeije informacije o stanju na jugoslavenskom prostoru. Na temelju tih izvjea stekao je uvjerenje da e NOP biti vaan, a moda i odluujui imbenik u poslijeratnoj Jugoslaviji (Churchill je tada izjavio: Partizani su se neosporno utvrdili kao vodei element otpora u Jugoslaviji). Polazei od te procjene Churchill je razradio plan kojim je trebalo ostvariti povezivanje izbjeglike vlade i NOP-a. Za tu politiku britanska je vlada dobila suglasnost i sovjetske vlade, iako ova nije skrivala svoje sumnje u njeno ostvarenje s obzirom na odnose Nacionalnog komiteta oslobodenja Jugoslavije s kraljevskom vladom. Churchill je ubrzo zapoeo svoju novu politiku kompromisa, raunajui da e ubacivanjem emigrantskih politiara u zemlju smanjiti utjecaj i ulogu komunista i utrti put drugaijem raspletu na tlu Jugoslavije na kraju rata od onoga kakav su komunisti planirali. Engleska je vlada bila svjesna da se kontakti s Titom mogu ostvariti samo rtvovanjem Drae Mihailovia. U realizaciji svog plana engleska se politika bila spremna odrei Drae Mihailovia,ali ne i kralja Petra II.Za provodenje nove politike najprije je trebalo raspustiti izbjegliku vladu koja je podravala Drau Mihailovia (koji je bio ministar u toj vladi). Na elu jugoslavenske vlade u Londonu tada je bio Boidar Puri, koji je pruao zdunu podrku etnikom pokretu. Kada je Churchill zatraio da Puri izbaci iz vlade Drau Mihailovia,on (Puri) se tome usprotivio. Tvrdnje o Drainoj kolaboraciji Puri je nazivao partizanskim falsifikatima i od kralja je traio da ne dopusti da Draa postane rtvom medunarodnog komunizma. Tvrdokomi Puriev otpor remetio je Churchillove planove, ali je britanski premijer uporno nastavio s pritiskom. Osjetivi da mu dogadaji poslije Jajca i Teherana ne idu u prilog, Puri je u zemlji potaknuo borbu protiv odluka drugog zasjedanja AVNOJ-a. U selu Ba (u Srbiji) odran je 25. Sijenja 1944. etniki kongres, koji se predstavio kao opejugoslavenska akcija. Na kongresu je osporena zakonitost odluka u Jajcu i izabran je Izvrni odbor Centralnog nacionalnog komiteta kao pandan NKOJ-u. Medutim, ta akcija nije mogla izmijeniti Churchillov plan o novoj politici kompromisa, pa je taktikom pritiska konano potkraj svibnja 1944. uspio ukloniti Purievu vladu i privoliti kralja Petra za imenovanje nove vlade koja je trebala stupiti u kontakt s Titom i Nacionalnim komitetom oslobodenja Jugoslavije u zemlji Sporazumi Tito-ubai Churchillov izabranik za provodenje nove britanske politike u Jugoslaviji bio je Ivan ubai,ban Banovine Hrvatske. On je, napustivi zemlju,ivio u SAD i kao predstavnik hrvatskog dijela emigrantskih politiara vodio umjerenu politiku prema dogadajima u Jugoslaviji,pa je jo potkraj 1942. objavio memorandum protiv velikosrpske ovinistike djelatnosti Slobodana Jovanovia i Konstantina Fotia.Na zboru hrvatskih iseljenika u prosincu 1943. ubai se izjasnio za priznanje odluka AVNOJ-a,jer je u njima bila sadrana i odluka o federativnom uredenju obnovljene Jugoslavije. Sve mu je to davalo legitimaciju prikladnog kandidata za predsjednika izbjeglike vlade koji e pregovarati s Titom. Ukaz o imenovanju ubaia za predsjednika vlade kralj je potpisao 1. lipnja 1944. Sastav svoje vlade Subai je trebao objaviti tek nakon razgovora s Titom, koji se tada nalazio na otoku Visu. Tito je prihvatio prijedlog za razgovore, raunajui da e tako poboljati odnose sa saveznicima i od njih dobiti izdaniju pomo. ubai je doao na Vis sredinom lipnja. Razgovori s Titom zavrili su se potpisivanjem Vikog sporazuma, kojim se ubai obvezao da e sastaviti vladu od onih politiara koji se nisu kompromitirali djelovanjem protiv NOP-a.Glavna dunost te vlade bit e organiziranje pomoi partizanskoj vojsci (nazivanoj Narodnooslobodilaka vojska NOV). Nova izbjeglika vlada objavit e deklaraciju kojom priznaje tekovine NOBa, posebno federativno uredenje Jugoslavije, kako je to utvrdio AVNOJ u Jajcu. Nova ubaieva vlada dat e puno priznanje NOV-u i maralu Titu,a pa se time odrie podrke etnikom pokretu i Drai Mihailoviu. Tito se pak obvezao da e objaviti izjavu u kojoj e istaknuti da za vrijeme trajanja rata nee pokretati pitanje konanog uredenja obnovljene Jugoslavije.Sporazumom Tito-ubai Churchill nije bio potpuno zado- voljan. Smatrao je da je ubai bio previe popustjiv prema Titu. Oekivao je dogovor o formiranju jedinstvene jugoslavenske vlade, kako bi to prije u Jugoslaviju ubacio emigrantske politiare i tako ojaao vlastitu poziciju u tom podruju prije novih pobjeda Titove vojske. U tom trenutku NOV jo nije kontrolirao Srbiju, u kojoj je prema Churchillovim informacijama - monarhizam imao jaku tradiciju. I napredovanje Crvene Armije prema Rumunjskoj i Bugarskoj pourivalo je britansku akciju.Nazonost emigrantskih politiara u jugoslavenskoj vladi trebala je biti oslonac britanskoj politici u raspletu na Balkanu. No, na Vis nije bilo zakljueno fomuranje jedinstvene vlade, a Titove snage uskoro su poele prelaziti u Srbiju i u jakim grupacijama pribliavati se Beogradu.Sporazum Tito-ubai naiao je na razliite komentare u krugovima emigrantskih politiara. Dio njih vidio je u njemu izlaz iz situacije koja im se - s obzirom na

uspjehe NOP-a inila vrlo nepovoljnom. Bili su spremni podrati Subaia. Drugi su u vikom sporazumu vidjeli ustupak Titu i NOP-u na njihovu putu izmjene dravnog i drutvenog uredenja drave,pa su odbili suradnju sa ubaiem. Na jak otpor ubai je naiao kad je pokuao oistiti vladin aparat od velikosrpskih i etnikih elemenata.I skupina politiara iz vodstva HSS-a - unato sudjelovanju nekih njenih lanova u ubaievoj vladi (a i sam je ubai bio pripadnik HSS-a) - mala je rezerve prema vikom sporazumu. Na sastanku lanova HSS-a potkraj kolovoza 1944. Juraj Krnjevi ocijenio je sporazum kao koncesiju partizanskom pokretu koji ga moe iskoristiti za uvodenje komunistikog sustava i iskljuiti ostale stranke iz politikog ivota. Ipak Krnjevi smatra da HSS moe iskoristiti poloaj ubaia radi preuzimanja vodee uloge u rjeavanju jugoslavenskog pitanja. Dio vodstva HSS-a koji se nalazio u zemlji izrazio je nezadovoljstvo vikim sporazumom,pa je osporio ubaiu pravo da u ime HSS-a sklapa bilo kakve ugovore s NOP-om.Sporazum su odbili i predstavnici Slovenske narodne stranke u izbjeglitvu (okupljeni oko Mihe Kreka). Najotriju osudu sporazuma Tito-ubai izrazili su etnici Drae Mihailovia. Oni su ubaievu vladu nazvali antisrpskom koalicijom hrvatskih i komunistikih elemenata.Nisu se mirili s injenicom da se na elu vlade nalazi jedan Hrvat,i to onaj koji se neprekidno izjanjavao za federativno uredenje na ravnopravnoj osnovi. Iako ih je sporazum s Visa u poetku obeshrabrio,etnici su ga ubrzo ocijenili kao privremenu taktiku britanske vlade, u uvjerenju da e Englezi u zavrnici rata ipak biti uz njih. Na nagovor britanskog premijera, ubai je sredinom rujna 1944. uputio Titu poruku s prijedlogom da se izbjeglika vlada i NKOJ odmah dogovore o stvaranju jedinstvene vlade. Ujedno je predloio i dogovor o politikim skupinama koje su voljne boriti se protiv okupatora i o njihovu odnosu prema AVNOJ-u. Tu je poruku ubai ponovio i potkraj rujna. Medutim, Tito i vodstvo NOP-a nisu urili sa stvaranjem jedinstvene vlade. Htjeli su slomiti etniku Srbiju. A kad su snage NOV a dovoljno napredovale u Srbiji i pribliavale se Beogradu, procijenio je da su pregovarake pozicije NOP-a porasle i da ubaiev prijedlog moe prihvatiti. Tada je ubaia pozvao da po drugi put dode u Jugoslaviju. U razgovorima koje su vodili potkraj listopada i poetkom studenoga 1944. (razgovori su zapoeli u Beloj Crkvi, a nastavljeni u oslobodenom Beogradu) Tito je prihvatio ubaiev prijedlog, pa je 2. studenoga 1944. potpisan novi sporazum u kojem je zakljueno osnivanje jedinstvene jugoslavenske vlade. Tim Beogradskim sporazumom utvrdeno je i da se kralj Petar II. nee vraati u zemlju dok narod o tome ne donese odluku. U njegovoj odsutnosti kraljevsku e vlast obavljati Kraljevsko namjesnitvo od tri lana.Beogradski sporazum Tita i ubaia bio je dostavljen vladama Velike Britanije, SAD-a i Sovjetskog Saveza. Velika je Britanija prigovorila na njegov tekst, jer se u njemu nita ne govori o proirenju AVNOJ-a predstavnicima drugih gradanskih politikih stranaka. Englezi su zato podnijeli amandman konferenciji velike trojice u Jalti (Roosewelt, Churchill i Staljin sastali su se u veljai 1945.), pa su oni prihvatili preporuku da u AVNOJ udu i zastupnici iz posljednje Narodne skuptine Jugoslavije izabrani na izborima 1938., i to oni koji se nisu ogrijeili suradnjom s okupatorima. Formiranje Kraljevskog namjesnitva i jedinstvene vlade Kraljevsko je namjesnitvo trebao imenovati kralj u sporazumu s predsjednikom izbjeglike vlade i s predsjednikom NKOJ-a. Namjesnitvo e - prema sporazumu - polagati zakletvu kralju,a jedinstvena vlada narodu. Takav oblik vladavine ostat e do odluke ustavotvome skuptine, odnosno do utvrdivanja konanog ustavnog uredenja drave.Potpisivanjem Beogradskog sporazuma Tito je, zapravo, izaao u susret saveznikim zahtjevima, raunajui da e na taj nain lake doi do medunarodnog priznanja, a da e mu steeni vojni uspjesi omoguiti da ipak potisne emigrantske politiare i sprijei ih da dravu vrate u predanje stanje. Iako se inilo da nakon Titova pristanka vie nema nikakvih smetnji za formiranje namjesnitva i jedinstvene vlade, ipak je uslijedio pokuaj na drugoj (emigrantskoj) strani da se Beogradski sporazum obezvrijedi. Naime, kralj Petar usprotivio se prenoenju kraljevske vlasti na namjesnitvo.Takvo kraljevo stajalite remetilo je planove britanskog premijera Churchilla, pa je on poetkom sijenja 1945. od kralja odluno zatraio da odmah prihvati sporazum. Medutim, i skupina emigrantskih politiara u Londonu (Slobodan Jovanovi, Milan Grol, Milan Gavrilovi, Mia Trifunovi,Juraj Krnjevi) uputila je memorandum vladama Velike Britanije, SAD-a i SSSR-a, u kojemu trai odbacivanje Beogradskog sporazuma i ubaievu ostavku. No, ti istupi nisu ponitili beogradski dogovor. ubai je ostao i dalje na svom mjestu uz podrku britanske vlade. Churchill je procijenio da bi odbacivanje sporazuma omoguilo Titu i NOP-u da sami odlue o daljem razvoju Jugoslavije. Takoder, nije elio zaotravanje odnosa sa Sovjetskim Savezom pred konferenciju velike trojice, koja se u to vrijeme upravo pripremala.Bio je svjestan da je unitenje etnika Drae Mihailovia gotovo unitilo pozicije monarhije,ali je jo vjerovao da uz pomo ubaia i ostalih emigrantskih politiara moe utjecati na dalje politike prilike u obnovljenoj Jugoslaviji. Kralj je najzad popustio i potpisao ukaz o prenoenju kraljevske vlasti na namjesnitvo. Dodue, bilo je dugih natezanja oko linosti koje e sainjavati namjesnitvo. Poslije potpisivanja ukaza o namjesnitvu, pozivajui se na Oktroirani ustav,

kralj je nekoliko puta mijenjao kandidate, to je zaotravalo odnose izmedu njega i predsjednika izbjeglike vlade ubaia. Kad je ubai najavio da e bez obzira na kraljev stav otputovati u zemlju, kralj je popustio, pa je postignut dogovor da e namjesnici biti Sran Budisavljevi, Ante Mandi i Duan Sernec. Uslijedile su ostavke ubaieve vlade i NKOJ-a, pa je 7. oujka 1945. formirana jedinstvena jugoslavenska vlada na elu s Josipom Brozom Titom kao predsjednikom. Ivan ubai u toj je vladi bio ministar vanjskih poslova. Potpredsjednici vlade bili su Edvard Kardelj i Milan Grol. Od emigrantskih politiara u vladu su osim ubaia i Grola - uli Juraj utej kao ministar financija i Sava Kosanovi kao ministar informacija.Gradanski politiari koji su uli u vladu, bili su u manjini i nisu imali nikakve snage, ni mogunosti da ugroze komunistiku prevlast. Svaka njihova aktivnost bila je potpuno paralizirana.Medutim, odmah nakon formiranja zajednike, jedinstvene jugoslavenske vlade obnovljena je Jugoslavija dobila medunarodno priznanje od velikih antifaistikih sila, pa je tako bio otvoren put za uvrivanje komunistike vlasti. Kada su u svibnju 1945. Titove jedinice (tada oformljene kao Jugoslavenska armija) uspostavile potpuni nadzor nad svim dijelovima predratne Jugoslavije, pozicija KPJ kao vodee snage u obnovljenoj dravi jo je vie uvrena.Tijekom zavrnih operacija JA poetkom svibnja 1945. vlada NDH na elu s Paveliem, jedinice hrvatske vojske (domobranske i ustake postrojbe) i mnotvo civila (ene, djeca, starci) povlaili su se prema slovensko-austrijskoj granici u namjeri da se predaju Englezima. Najvei dio njih bio je zaustavljen na poljima ispred Bleiburga (mali gradi na austrijskom teritoriju) od engleske vojske.Englezi nisu prihvatili njihovu predaju. Ubrzo su bili opkoljeni od jedinica JA i vraeni natrag u Titovu Jugoslaviju. Tek mali dio se uspio probiti prema zapadnim dravama. Oni koji su se u dugim kolonama vraali u Jugoslaviju, bili su izvrgnuti masakrima (kod Dravograda i Maribora), a preivjeli su tjerani pjeice do Srbije i ak do Makedonije uz brutalni postupak i likvidacije.Marevi smrti u kojima su stradali deseci tisua ljudi (prema nekim procjenama i 300.000) nazvani su krinim putem. SOCIJALISTIKA JUGOSLAVIJA OBNOVLJENA DRAVA Gradanska opozicija i KPJ Tito i KPJ pristali su da u vladu ude nekoliko ministara iz redova gradanskih politiara, ali pri tome nisu nita rtvovali. Prihvatili su i preporuke velike trojice iz Jalte (iz veljae 1945.), da prime u AVNOJ (koji se na svom treem zasjedanju zapoetom 7. kolovoza 1945. u Beogradu preimenovao u Privremenu narodnu skuptinu) skupinu narodnih poslanika izabranih na posljednjim izborima u Kraljevini Jugoslaviji 1938.No to nimalo nije ugrozilo partijsku veinu u tom tijelu,ni punu kontrolu KPJ nad vojskom i svim organima civilne vlasti. Obeanja da e se u obnovljenoj Jugoslaviji uspostaviti demokratski poredak i odrati viestranaki izbori te da e se potivati privatno vlasnitvo nisu odrana. KPJ je vjeto sprijeila obnavljanje i djelovanje nekadanjih (prijeratnih) gradanskih politikih stranaka. Od novih zastupnika u Privremenoj narodnoj skuptini formirala se parlamentarna opozicija, ali bez utjecaja na rad skuptine, u kojoj su veinu imali komunisti i prokomunistiki poslanici. Pripadnici opozicijske skupine, koju je predvodio demokratski prvak Milan Grol, tumaili su sporazum Tito-ubai kao dogovor o podjeli vlasti izmedu gradanskih stranaka i KPJ. Oni su se protivili i federativnom ustrojstvu drave,negirali su nacionalnu posebnost Makedonaca i Crnogoraca i nisu priznavali organe vlasti uspostavljene tijekom narodnooslobodilake borbe. Traili su obustavljanje kanjavanja ratnih zloinaca i suradnika neprijatelja. Njihove koncepcije bile su vrlo bliske uspostavi velikosrpske dominacije. Valja utvrditi i to da je u tome KPJ u Srbiji imala najslabiju podrku. Naime, Srbija je vie bila proetnika i monarhistika, nego partizanska.Drugu opozicijsku skupinu inili su nekadanji prvaci i sljedbenici HSS-a. Toj su stranci, inae,dogadaji u proljeu 1941.bitno promijenili poloaj i utjecali na dranje njezina vodstva. Tada se HSS raslojio u tri smjera: jedna (minorna) grupa prila je ustakom pokretu,druga (sastavljena od niih stranakih funkcionera) pridruila se NOP-u, a trea s glavninom vodstva i s Maekom na elu ostala je na pozicijama dotadanje politike, oekujui sa svojim predstavnicima u emigrantskoj vladi pobjedu Zapada. Sam je Maek rat proveo u domovini u Kupincu (na svome imanju nedaleko od Jastrebarskog).Grupa haesesovskih prvaka, koja se ukljuila u antifaistiku borbu (Zlatan Sremec,Franjo Gai, Frane Frol, Aleksandar Koharevi, Boidar Magovac) bila je pod stalnim nadzorom KPJ, pa je pod njenim okriljem osnovala i Izvrni odbor HSS-a. Neki predstavnici te grupe uli su i u ZAVNOH prilikom njegova osnivanja.Kada su ubai i utej (prvaci HSS-a iz ueg predratnog vodstva) doli natrag u zemlju, nisu se prikljuili toj grupi, koja je ula u Narodnu frontu i podredila se potpuno diktatu KPJ. No, ubaieva skupina nije se udruila ni sa sredinjim dijelom HSS-a koji je bio u Zagrebu i koji je tijekom rata manevrirao od jedne do druge sirane u sukobu ivei u nadi da e poslije rata doi do utjecaja. No, to se nije ostvarilo. Tako se proces raslojavanja HSS-a i dalje nastavio.Predsjednik HSS V. Maek otiao je u emigraciju (povukao se iz Zagreba poetkom svibnja 1945.kada se povlaila i ustaka vlada te je preko Austrije dospio do Pariza, odakle je preao u SAD i ivio u Washingtonu do smrti 1964.), pa je stranka ostala bez glavnog autoriteta. U emigraciji je bio i

glavni tajnik stranke Juraj Krnjevi, a potpredsjednika HSS-a Augusta Koutia komunistike su vlasti bez ikakve presude drale u zatvoru.Preostali prvaci i nekadanji funkcioneri u domovini nakon obnavljanja Jugoslavije bili su takoder podijeljeni: na jednoj je strani bila grupa oko zatvorenog Koutia (u njegovoj odsutnosti predvodila ju je Marija Radi, udova Stjepana Radia, i njezina ki Mira Kouti, supruga A. Koutia); druga se skupina okupljala oko ubaia i sainjavali su je haesesovci povratnici iz emigracije;trea grupa su bili ve spomenuti pripadnici prokomunistikog HRSS-a.Po povratku u zemlju ubaieva skupina nije stranaki djelovala, ali je od svibnja 1945. Poduzimala korake za povezivanje i objedinjavanje razjedinjene stranke. Tako je Juraj utej odrao u Zagrebu polovicom svibnja sastanak sa 25 bivih narodnih zastupnika HSS-a,a ubai je u Privremenoj narodnoj skuptini pokrenuo akciju za sjedinjenje HSS-a i HRSS-a. Smatrao je da bi time nastala jaka politika formacija koja bi mogla postii veliki uspjeh na skoranjim izborima. No tijekom pregovora se ispostavilo da prvaci dviju skupina u mnogome imaju suprotstavljena stajalita.Predstavnici HRSS-a traili su da oni odrede tko moe ui u obnovljenu stranku te da se ona odma ukljui u Narodnu frontu (svepolitiku organizaciju strogo kontroliranu od KPJ). To bi objektivno znailo da se obnovljeni HSS stavi pod kontrolu komunista. Zbog toga pregovori za sjedinjenje dviju frakcija nisu dali nikakav rezultat. Ni pokuaj povezivanja ubaieve i zagrebake grupe oko Mire Kouti i Marije Radi, koja se iskazivala beskompromisnom i nije odobravala ubaievo i utejevo politiko dranje (bili su u vladi s komunistima), nije uspio.ubai je tako sve vie shvaao da svoje planove o obnovi HSS-a nee ostvariti. KPJ je budno pratila tu aktivnost, a neuspjeh povezivanja frakcija HSS-a ila joj je u prilog i jaala njene pozicije u Privremenom narodnom predstavnitvu,koje ionako, zbog komunistike brojane nadmoi, nitko nije mogao ugroziti. I inozemne snage poduzimale su odredene akcije, kako bi izazvale promjene u zemlji i umanjile prevlast komunista. Tako je kralj Petar II. sutradan po otvaranju treeg zasjedanja AVNOJ-a, tj. 8. kolovoza 1945., opozvao namjesnitvo, ali taj in nije imao nikakvih politikih posljedica. Grupa emigrantskih politiara (Slobodan Jovanovi, Milan Gavrilovi, Veeslav Vilder) uputila je 10. rujna 1945. Memorandum konferenciji saveznikih ministara vanjskih poslova u Londonu sa zahtjevom da se umjesto komunistike vlade formira nova jugoslavenska vlada od svih demokratskih stranaka, koja bi provela izbore. No i taj je korak ostao bez uinka i izbori su se pripremali za 11. studenoga 1945.U predizbornoj kampanji KPJ je na razne naine onemoguila sudjelovanje gradanskih stranaka, tako da su one i same odustajale od nastupanja na izborima. U rujnu 1945., na poetku izbome kampanje, demokrati su pokuali organizirati udruenu opoziciju s predstavnicima radikala i drugih stranaka. Ali, partijski mehanizam, sluei se raznim smicalicama, razbijao je sve poduzete napore stranakih aktivista (tako su npr.grafiki radnici po direktivi KP odbijali opoziciji tiskarske usluge, organizirane omladinske grupe palile su tek pokrenute opozicijske novine). Ve 20. Kolovoza Grol je dao ostavku na poloaj potpredsjednika vlade, s obrazloenjem da nova vlast kri sporazum Tito-ubai.Sve vea razilaenja izmedu ubaia i Tita najzad su i ubaia (a takoder i uteja) prisilila na ostavku. Bilo je to poetkom listopada.KPJ nije zakonski zabranila rad politikih stranaka, ali ih je na razne naine guila izvanzakonskim sredstvima. Valja utvrditi da ni sama KPJ nije traila niti je imala rjeenje dravnih organa za svoje djelovanje. No ona je u prvim godinama obnovljene drave djelovala u sklopu Narodne fronte, a ne kao javna samostalna organizacija pod stvarnim nazivom KPJ.Tako je za izbore narodnih zastupnika u ustavootvornu skuptinu bila postavljena samo jedna lista Narodne fronte s nositeljem maralom Titom, za koju je kandidate odredila KPJ. Osim kutija Narodne fronte na biralitima su bile postavljene i tzv. crne ili orave kutije bez kandidata. One su trebale posluiti biraima koji ne ele svoj glas dati kandidatu fronte. Izborna je komisija slubeno utvrdila apsolutnu pobjedu Narodne fronte,pa su u ustavotvornu skuptinu uli zastupnici kojima je dirigirala KPJ.Tako su komunisti sebi osigurali pobjedu i s ostvarenom veinom mogli su nesmetano bitno utjecati na organiziranje vlasti u obnovljenoj Jugoslaviji.Izboma je komisija objavila da je od 8,383.435 upisanih biraa na izbore izalo 7,432.469 ili 88,66%. Za listu Narodne fronte glasovalo je 6,725.047 biraa. Uspostava partijske drave Ustavotvorna se skuptina sastala 29. studenoga 1945. i toga je dana Jugoslavija proglaena republikom pod nazivom Federativna Narodna Republika jugoslavija (FNRJ). U deklaraciji Ustavotvome skuptine kae se da je FNRJ savezna narodna drava republikanskog oblika, zajednica ravnopravnih naroda koji su slobodno izrazili svoju volju da ostanu ujedinjeni u Jugoslaviji, Deklaracija je sadravala i odluku kojom Ustavotvoma skuptina u ime svih naroda Jugoslavije ukida monarhiju u Jugoslaviji, a Petra II. Karadordevia, sa cijelom dinastijom Karadordevia, liava svih prava koja su njemu i dinastiji Karadordevia pripadala.Nova jugoslavenska drava sastojala se od est republika i to: Srbije, Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije. Njezin e teritorij u odnosu na predratnu Jugoslaviju biti povean prikljuenjem Istre i kvarnerskih otoka (to e se dogoditi neto kasnije odlukom mirovne konferencije uz mnogo diplomatske napetosti). Inae, tijekom

ljeta i jeseni 1945. provedeni su i izbori za lokalne organe vlasti, pa je to bila prilika da se u pripremi za te izbore izvri politiko ienje kadrova. Naime,KPJ je iz lokalnih institucija udaljavala one koji su iskazivali nezadovoljstvo s uspostavljanjem jednostranakog sustava i pruali otpor revolucionarnim promjenama.Poto je KPJ osigurala vojnu i politiku pobjedu,prila je uvrivanju svoje vlasti i ostvarivanju svog programa, a taj je bio uspostavljanje (ili izgradivanje, kako su govorili komunisti) socijalizma kao prve etape na putu prema komunizmu.Uvrivanje politike vlasti kretalo se u dva smjera: uspostavljanje mehanizma koji e omoguiti potpunu dominaciju i kontrolu Partije (kako se KPJ kolokvijalno nazivala) nad svim sferama ivota i progon politikih protivnika. Dana 30. sijenja 1946. Ustavotvoma je skuptina izglasala Ustav FNRJ koji je kao temeljni zakon drave postao ishodite svih mjera za ozakonjenje ve ostvarenih ciljeva NOB-a i onih koje je KPJ planirala za dravno-socijalistiko drutveno i ekonomsko uredenje. Ustavno ustrojavanje Jugoslavije dovreno je donoenjem republikih ustava,i to Cme Gore,Bosne i Hercegovine i Makedonije 31.Prosinca 1946., Slovenije 16. sijenja 1947.,Srbije 17. sijenja 1947. i Hrvatske 18.sijenja 1947. Svi su republiki ustavi napisani po istom obrascu i uspostavljali su potpuno simetrinu organizaciju vlasti i poretka u svim federalnim jedinicama.Iako je obnovljena Jugoslavija po ustavu bila federativna drava,taj je federalizam bio samo deklarativan.lanice jugoslavenske federacije imale su samo formalnu samostalnost, a u praksi je bila provedena stroga centralizacija vlasti. Sva je vlast bila koncentrirana u partijskom i dravnom vrhu Jugoslavije, a dravne vlasti su provodile politiku koju je odredivala Partija, tonije njezin politiki biro, Politbiro, na elu s Titom kao glavnim tajnikom (glavnirn sekretarom). Tako je stvorena partijska drava prema sovjetskom modelu.Bit partijske drave u Jugoslaviji nije se mijenjao ni nakon sukoba sa Sovjetskim Savezom 1948.Funkcioneri KPJ istodobno su bili i funkcioneri dravnih ustanova i gospodarskih organizacija. To je naelo provedeno od vrha do dna dravnog mehanizma(na razini republika, okruga, kotareva, opina, mjesnih zajednica).Premda su na razini republika i niih organa postojale izabrane skuptine, njihova se uloga svodila na odobravanje zakona i odluka,koje su bile pripremljene u stranakom vrhu, odnosno u partijskim komitetima. Komunistiki je reim imao punu kontrolu i nad svirn podrujima drutvenog ivota (kultura,umjetnost, kolstvo, novinarstvo, port, informativni mediji i dr.). Cjelokupna duhovna sfera bila je utemeljena na nametanju marksistike ideologije i velianju politike novog reima.Organizacija i drutvena svijest gradanskog drutva tumaeni su u negativnom smislu, uz naglaavanje klasnog ugnjetavanja; iskrivljeno su objanjavani pojedini nacionalni dogadaji iz prolosti i pojedine povijesne linosti (u Zagrebu je npr. uklonjen spomenik bana Josipa Jelaia) i mijenjana su nacionalna imena pojedinih kulturnih institucija. Komunistika je ideologija tumaila uvodenje socijalizma kao poetak novog drutva koje e vjeno trajati. Stvaranje snanog novog dravnog aparata koji e upravljati svim gospodarskim i drutvenim djelatnostima bilo je brzo i radikalno. Proces likvidacije viestranakog sustava bio je popraen intenzivnom promidbom,koja je opravdavala i hvalila sve mjere reima.Naglaavala je povijesnu nunost unitenja kapitalistikog sustava izrabljivanja i nacionalnog ugnjetavanja, dok, naprotiv - tumaila je slubena ideologija - novi socijalistiki poredak donosi pravdu i jednakost svih lanova drutvene zajednice. Tako je slubena ideologija opravdavala uspostavljanje partijske diktature. Obraun s protivnicima Legalizirajui i uvrujui svoju vlast, KPJ je nesmetano mogla pristupiti obraunu s politikim protivnicima (etnicima, ustaama, balistima, domobranima) kao i s pripadnicima drutvenih slojeva koji su u prethodnom razdoblju bili vlasnici vee ili manje imovine, pa nisu prihvaali gospodarske mjere nove vlasti. Promidbeni aparat KPJ protivnicima novog sustava davao je razliite nazive kao to su banda, kontarevolucionari, reakcija (to je bio najee upotrebljavani termin).Obraun s protivnicima bio je surov: Protivnici s kojima su se komunisti sueljavali u tijeku rata bili su najee likvidirani bez sudskih presuda. No, zbog promidbenog uinka pred sud su se izvodili samo vodei Ijudi - elnici grupacija,ministri u organima vlasti,generali, funkcioneri organizacija.Dakako,u tim progonima stradavali mnogi neduni ljudi ili u ratu neutralne osobe za koje je partijski vrh procijenio da bi u budunosti mogli postati opasni za provodenje ciljeva komunistike politike.Naroitu netolerantnost komunistiki je reim pokazivao prema Katolikoj crkvi. Ona je bila jedina institucija izvan kontrole komunistike vlasti i donekle je postala utoite onima koji su bili protiv novog drutvenog uredenja, i koji su i dalje uvali svoju nacionalnu svijest kao dio svog bia.No, reim je poduzimao niz mjera kojima je nastojao oslabiti utjecaj Crkve na ire slojeve drutva.Katolikoj crkvi (biskupijama, upnicima i samostanima) oduzeta su imanja i nekretnine (gospodarske zgrade, stanovi). Crkvene su kole izgubile pravo javnosti, a Bogoslovski fakultet bio je iskljuen iz Sveuilita u Zagrebu (1952). Mnogi su sveenici bili politiki sumnjieni i osudivani, a pod udar reima doao je i zagrebaki nadbiskup dr. Alojzije Stepinac. Bio je uhien 18. rujna 1946. i izveden pred sud pod neutemeljenom optubom da je za vrijeme rata suradivao s okupatorom i ustakom vlau. U listopadu 1946. Stepinac je bio osuden na 16 godina zatvora s prisilnim radom. Kaznu je izdravao u lepo glavskoj kaznionici, ali je u prosincu 1951. puten i upuen

na obvezatni boravak u rodno selo Krai (kraj Jastrebarskog), gdje je 1962. i umro. U razdoblju uvrivanja komunistike vlasti unitavani su i ostaci etnikih skupina koje su u zavrnici rata zaostale u pojedinim dijelovima Srbije i istone Bosne. U tim akcijama od posebnog je znaenja za reim bilo hapenje i samog Drae Mihailovia koji se nakon zavretka rata i dalje nalazio na tlu Jugoslavije. Komunisitke snage sigurnosti otkrile su njegovo sklonite pa su ga lukavim planom uspjele uhvatiti (do Mihailovieva sklonita u blizini Viegrada probila se grupa agenata preruena u etnike i, izvrivi prepad na njegovu pratnju, uspjela ga je zarobiti). Bilo je to sredinom oujka 1946. Nakon tri mjeseca Draa Mihailovi je izveden pred sud u Beogradu, optuen za veleizdaju i ratne zloine. Sudenje je bilo popraeno velikim publicitetom. Polovicom srpnja iste godine Draa Mihailovi je osuden na smrt, pa je kazna izvrena strijeljanjem. Osim Mihailovia pred sud je izvedena i grupa od 23 njegova vojna suradnika i politiara koji su ga podravali (onima koji su se nalazili tada u Londonu sudeno je u odsutnosti). Sedmorica od njih osudena su takoder na smrt, a ostali na vremenske kazne do 20 godina zatvora.Iako je HSS bio podijeljen u vie frakcija, komunistiki je vrh procijenio da je njegov utjecaj posebno karizma stranakog vode Vladka Maeka - jo jak i da se stanje nakon dvije godine komunistike vlasti bitno nije izmijenilo. Stoga je Partija odluila pootriti kurs prema HSS-u, pa su tijekom 1947.izvrena hapenja pojedinih funkcionera stranke. Bili su uhapeni Karlo unjevi, Andrija Papa, Tomo Baburi i Ivan tefanac iz nie garniture prvaka,ali zatim i istaknuti prvaci stranke Baria Smoljan i Ivan Andres, nekadanji ministri u vladi Cvetkovi-Maek, pa Mijo Ipa, Franjo Gai, Tomo Janikovi i Boidar Magovac. Time je oznaen poetak konanog obrauna komunistikog reima s HSS-om i oporbom u Hrvatskoj u cjelini. Uslijedili su montirani sudski procesi, na kojima su uhapenici redom osudivani na viegodinje robijanje. Najpoznatije prvake HSS-a - ubaia, uteja i Koutia komunistike vlasti nisu uhapsile i izvele pred sud, oito zbog toga da ne izazovu reakcije zapadnih sila. No, oni su stavljeni pod strogi policijski nadzor, pa im je onemogueno bilo kakvo politiko djelovanje.Osim u Hrvatskoj, represije reima i drastine metode progona politikih protivnika primijenjene su i u ostalim dijelovima drave:na lanove vodstava bivih politikih stranaka, njihove ranije istaknutije prvake i pristae te na pripadnike vjerskih zajednica.Diktatura jedne stranke nametnuta je kao rezultat etverogodinjeg rata protiv okupatora, u kojem ratu se vodila i estoka borba za vlast. KPJ, uvrujui svoju vlast, pretvarala je gradane Jugoslavije u podanike bez politikih i uope gradanskih sloboda. Istodobno, uspostavljanje komunistikog poretka odvajalo je Jugoslaviju od Zapada i vezivalo za istoni totalitarizam. Ustrojavanje dravne privrede Usporedo s uspostavljanjem jednostranake vlasti i sa suzbijanjem i likvidacijom politildh protivnika tekao je i proces razvlaivanja imunih gradana i seljaka. Provedena je agrarna reforma (1945) kojom su temeljito izmijenjeni vlasniki odnosi poljoprivrednog zemljita. Oduzeta je zemlja svim pojedincima iznad povrine vee od 35 ha. Ta je zemlja dijelom pretvorena u dravna poljoprivredna dobra (oko polovice), a dijelom je podijeljena siromanim seljacima. Provodila se i kolonizacija, pa su brojne obitelji iz tzv pasivnih krajeva preseljene u podruja iz kojih su se iselili pripadnici njemake manjine (Vojvodina). Izvrena je i konfiskacija imovine vlasnika koji su poslovali u ratno doba i koji su proglaeni ratnim bogataima. Na taj nain dravi su pripala sva industrijska postrojenja (tvomice), banke i velike trgovine.Sljedei zahvat u novoj organizaciji gospodarstva bila je nacionalizacija krupne imovine graanskog sloja stanovnitva (1946). Kada je u proljee 1948. nacionalizirana i sitna trgovina i veina obrtnikih radnji, bilo je gotovo do kraja likvidirano privatno vlasnitvo. Svim tim poduzetim mjerama drava je postala vlasnik cjelokupne privrede, pa je bila u mogunosti da je organizira prema modelu primijenjenom u Sovjetskom Savezu, tj. da uvede plansku privredu. Ukinuto je slobodno trite roba i cjelokupno gospodarstvo je stavljeno pod strogi nadzor drave.Umjesto slobodnog trita roba, dravna je vlast uvela racioniranu raspodjelu potreptina za ivot,koje su se stanovnitvu distribuirale na temelju doznaka. Potroai su dobivali bonove za kupovinu strogo odredenih mjesenih koliina hrane, odjee i obue.U proljee 1949. uveden je visoki porez na seoska gazdinstva koji seljaci nisu mogli podmirivati. To ih je prisiljavalo da stupaju u seljake radne zadruge, osnivane po uzoru na sovjetske kolhoze (kolektivna gazdinstva). Tako se provodila prisilna kolektivizacija sela.Proces razvlaivanja trajao je u Jugoslaviji od sredine 1945. do poetka 1949. Takav brzi tempo iskorjenjivanja privatnog vlasnitva i likvidacije gradanskih sloboda nije zabiljeen ru u jednoj od istonoeuropskih zemalja u kojima je pod patronatom Sovjetskog Saveza uspostavljena komunistika vlast. Sve to je novi reim poduzimao objanjavano je povijesnom nunou prijelaza u socijalizam i planskim stvaranjem novog drutva. Za provodenje novih mjera u gospodarstvu - a one su trebale stvoriti osnovu novih drutvenih odnosa i drutvenog sustava po uzoru na Sovjetski Savez - bio je angairan velik inovniki aparat.Kako je sva zakonodavna, izvrna i sudska vlast bila koncentrirana u dravnom vrhu, odnosno u komunistikom rukovodstvu, postupno se stvarala visoko centralizirana drava. U njezinim su institucijama vlasti na rukovodeim mjestima bili posluni partijski kadrovi. Pojedine republike nisu imale

nikakve samostalnosti u oblikovanju gospodarskog sustava, ve su provodile direktive odozgo, tj. iz sredita u Beogradu. Ratna samostalnost federalnih jedinica potpuno je dokinuta i republike su vlasti postale izvritelji politike koju je odredivao savezni vrh. JUGOSLAVIJA DO 1948. Medunarodni poloaj i vanjska politika Budui da je u obnovljenoj jugoslavenskoj dravi svu vlast imala KPJ, ona je odredivala i smjer vanjske politike. Pri tome je presudnu ulogu imala njena ideoloka orijentacija. Naime, KPJ je ideoloki bila tijesno vezana s KP Sovjetskog Saveza, koja je nakon rasputanja Komunistike intemacionale (Kominterne) (1943) stvarno rukovodila svjetskim komunistikim pokretom. Tako su dvije drave uspostavile prijateljske i saveznike odnose. Jugoslavenski komunistiki reim drao je Sovjetski Savez svojim zatitnikom i vjernim saveznikom. jo za trajanja rata Tito je u Moskvi (11. travnja 1945.) potpisao ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoi i suradnji Jugoslavije i SSSR-a.Nakon zavretka rata u vanjskopolitikim potezima nove jugoslavije jasno je dolazio do izraaja oslonac na SSSR.Pribliavanje Jugoslavije SSSR-u bilo je praeno njenom podrkom prokomunistikim pokretima u drugim zemljama (Grka),to je izazvalo negodovanje u zapadnih saveznika, prema kojima je jugoslavenska politika inae bila rezervirana. Prema komunistikoj ideologiji, Velika Britanija i SAD bile su imperijalistike sile. Iako su one u ratu pomagale NOV, u porau su prema njima ideoloki razlozi nametali oprez. Na postupno udaljavanje utjecalo je i otimanje imovine i stranog (i domaeg) kapitala, to je za Zapad bio siguran argument i potvrda da se unutarnji razvoj Jugoslavije usmjerava prema modelu sovjetskog drutvenog uredenja. Medusobnom udaljavanju pridonio je i sve uoljiviji rascjep u ratnom savezu antifaistikih drava. Nesuglasice i sukobi medu velikim silama Istoka i Zapada svakodnevno su se poveavali, a Jugoslavija je vrsto stajala na strani SSSR-a, pa i davala inicijative za vre povezivanje istonih zemalja.Do otre konfrontacije sa zapadnim silama dolo je u vezi s razgranienjem Jugoslavije s Italijom.Jugoslavija je saveznicima postavila zahtjev za pripojenje Istre, Rijeke, dijela Primorja i otoka, te Trsta i Gorice, koji su do rata bili u sastavu Italije. Zatraila je i slovenski dio Koruke koji je bio u granicama predratne Austrije. Jugoslavenska vlada se pozivala na etniki kriterij. Saveznici su odluno odbili zahtjev Jugoslavije, pa ih je komunistika promidba estoko napadala optuujui ih da je njihov stav u prilog Italiji izraz imperijalistike politike.Geopolitiko znaenje Jugoslavije bilo je odredeno njenim sredinjim poloajem na Balkanu, a zapadne sile su radile na tome da oslabe njenu opu medunarodnu poziciju. One su nastojale paralizirati prodor Sovjetskog Saveza prema zapadu preko Jugoslavije. Ipak, SSSR se zbog svoje globalne strategije nije tako odluno svrstao na stranu Jugoslavije i samo je djelomino podravao njene zahtjeve. Odbio je podrati traenje ispravka granice Jugoslavije prema Austriji, a u sporu s Italijom etiri velike sile - Velika Britanija, SAD, Francuska i SSSR - dogovorile su kompromisno rjeenje. Na temelju preporuke vijea ministara etiriju velikih pobjednikih sila potpisan je 10. Veljae 1947. u Parizu ugovor o miru s Italijom. Tim ugovorom Jugoslavija je proirila svoje granice na vei dio teritorija okruga Gorice, na okrug Pulu, na itavo podruje Rijeke i Zadra, kao i na dio pokrajine Trsta. Od spornog teritorija osnovana je samostalna tampon-dravica Slobodni Teritorij Trsta (STT),koji je privremeno bio podijeljen na dvije vojne zone: na zonu A, koja je ukljuivala Trst i neposrednu okolicu i imala anglo-ameriku vojnu upravu, te na zonu B s preteno slovenskim stanovnitvom, a koja je preputena jugoslavenskoj vojnoj upravi.To privremeno stanje trajalo je do 1954. Sudar suprotnih interesa otvorio je transku krizu, koja je zaotrila odnose Jugoslavije sa zapadnim saveznicima, a u toj krizi SSSR se nije dr ao ba prijateljski, kako se to oekivalo prema zakljuenom ugovoru.Komunistiki vrh Jugoslavije teio je zbliavanju sa zemljama tzv. Narodne demokracije u istonoj i srednjoj Europi, koje su bile pod utjecajem SSSR-a i u kojima su bili uspostavljeni komunistiki reimi, pa su one uistinu postale sovjetski sateliti. Tijekom 1946. i 1947. Jugoslavija je zakljuila ugovore o prijateljstvu i uzajamnoj pomoi s Poljskom, ehoslovakom, Madarskom i Rumunjskom.Posebno poglavlje jugoslavenske vanjske politike tog razdoblja bili su odnosi s Bugarskom. Kada se 1946. u Bugarsku vratio Georgi Dimitrov (nekadanji tajnik Kominteme), zapoeli su razgovori o jugoslavensko-bugarskoj federaciji na naelima pluralizma. Razgovori Tita i Dimitrova na Bledu (30. i 31. srpnja i 1. kolovoza 1947.) i usvojeni zakljuci utirali su put stvaranju takve federacije (dogovorena je minimalna razmjena roba, kulturna suradnja i stvaranje carinske unije). Ve u studenom 1947. zakljuen je ugovor koji obvezuje Jugoslaviju i Bugarsku da se medusobno savjetuju o vanim medunarodnim pitanjima te da suraduju na vojnom planu.U politici zbliavanja sa susjednim prokomunistikim balkanskim dravama Jugoslavija je uspostavila tijesne odnose s Albanijom.Bio je to nastavak Titova podranja antifaistike borbe u u Albaniji tijekom drugog svjetskog rata. Ve potkraj travnja 1945. Jugoslavija je priznala albansku komunistiku vladu, a na svim medunarodnim konferencijama zalagala se za njene interese (npr. U pitanju reparacija). Sporazumi o privrednoj suradnji izmedu FNRJ i Albanije, zakljueni u drugoj polovici 1946., bili su novi korak u njihovu zbliavanju (usuglaeni su gospodarski planovi, uklonjene

carinske granice). Ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoi predvidao je ak i obranu nezavisnosti Albanije.Povezivanjem sa SSSR-om i dravama narodne demokracije Jugoslavija se svjesno ukljuila u istoni socijalistiki blok. Ona je prihvatila strategiju vanjske politike Sovjetskog Saveza, koja se vodila pod geslom o oslobodenju naroda od amerikog imperijalizma i kolonijalne vlasti zapadno-europskih zemalja. Podravajui tu osnovnu odrednicu sovjetske vanjske politike Jugoslavija je postala najodaniji saveznik SSSR-a. Ipak je jugoslavensko vodstvo rado isticalo da nije dolo na vlast s pomou sovjetskih tenkova (kao vodstva u zemljama narodne demokracije), pa se smatralo samostalnijim saveznikom SSSR-a od ostalih. Ponekad je donosilo odluke i bez prethodne suglasnosti sa SSSR-om (kao npr. u pripremama za stvaranje balkanske federacije). No, sovjetski komunistiki vrh nije bio spreman Jugoslaviji odobriti takvu poziciju u istonom bloku, jer je to moglo poremetiti sovjetske vanjskopolitike planove. Zbog toga su se u odnosima izmedu FNRJ i SSSR-a - skriveno od svjetske javnosti - javljali nesporazumi koji e se ubrzo pretvoriti u otvoren sukob. Gospodarstvo i prisilna industrijalizacija Nova vlast u obnovljenoj jugoslavenskoj dravi objavila je dva osnovna zadatka: obnovu razorene zemlje i sredivanje gospodarskog ivota.Materijalna razaranja i gubici u ratu bili su golemi. Zbog etverogodinjeg partizanskog ratovanja,bombardiranja, pretjeranog iskoritavanja sirovinskih i poljoprivrednih izvora, unitavanja prometnica i industrijskih postrojenja zemlja je pruala prilino kaotinu sliku. Seljatvo koje je opskrbljivalo sve sukobljene vojske bilo je gotovo posve iscrpljeno. Veliki su bili i ljudski gubici3.Normalizacija ivota zemlje zahtijevala je velike napore. Bio je to teak zadatak, jer je proizvodnja mogla raditi sa samo 30% kapaciteta. Reim je morao poduzeti mjere da sprijei glad, nered i kaos i da to prije obnovi razorenu zemlju. Obnovu je oteavao i nedostatak strunih radnika i tehnike inteligencije.Zato je reim priao organizaciji masovnog dobrovoljnog rada koji je uistinu najee poivao na prisili,pa su ga ljudi kolokvijalno tako i nazvali - prisilni rad. KPJ je pod obnovom podrazumijevala ne samo otklanjanje posljedica rata i normalizaciju privrednog ivota, ve i osiguranje najnunije materijalne osnove za prijelaz na plansku proizvodnju. Obnova s osloncem na tzv. dobrovoljni (prisilni) rad bila je praena promidbom o viziji sretne budunosti, pogotovo meu mladim ljudima i sudionicima narodnooslobodilakog rata koje je nosio pobjedniki zanos. Dio naroda koji se protivio komunistikom reimu (a taj nije bio mali) ukljuivao se u radne akcije u strahu od etiketa reakcija i antidravni elementi,odnosno od represije.Za radove su, posebno tee, bili upotrebljavani i ratni zarobljenici.O brzom popravljanju oteenih prometnica ovisio je prijevoz hrane i opskrba industrijskih postrojenja sirovinama. Pruga Zagreb-Beograd popravljala se danonono, pa je prvi vlak tom prugom proao ve potkraj lipnja 1945. Popravljale su se i ceste i istila minska polja. Znaajna pomo za stanovnitvo dobivana je od UNNR-e (amerika pomo preko Ujedinjenih naroda): u hrani, odjei i obui, to je, zapravo, i najvie pomoglo da se izbjegne glad. Tijekom 1945. i 1946. UNNR-a je Jugoslaviji isporuila preko dva i pol milijuna tona robe, uglavnom hrane.Kako su se nakon poraza i povlaenja njemake vojske, iz Vojvodine (u strahu od osvete i pod prisilom) povukli pripadnici njemake nacionalne manjine,osjetio se nedostatak radne snage na selu.Poremeaje u poljodjelstvu izazvali su i zemljina reforma i kolonizacija. Novo stanovnitvo,preseljeno uglavnom iz planinskih ili brdskih krajeva,nije bilo priviknuto na uvjete ivota u vojvodanskoj ravnici,a takoder nije umjelo raditi s novom agrotehnikom. Od desetaka tisua kolonista znatan broj ih se vraao na stara ognjita.Dravni su se organi upletali administrativnim mjerama: mobilizacijom vlasnika traktora, traktorskih plugova i drugih strojeva. Na vojvoanskim poljima radili su seljaci iz Like, Bosne, Makedonije i Srbije,a plaani su u naturi.Da bi se osigurala opskrba gradskog stanovnitva vlast je uvela otkup poljoprivrednih proizvoda.Politika distribucije zasnivala se na naelu da proizvodno stanovnitvo ima prednost pred neproizvodnim, parazitskim stanovnitvom - u koliini i raznovrsnosti robe. To je pogodovalo razvitku ilegalne trgovine (na crno) i pekulacijama.Nakon etape obnove slijedila je etapa industrijalizacije i elektrifikacije po uzoru na Sovjetski Savez.Prvi jugoslavenski petogodinji plan razvoja privrede (19471951) proklamirao je kao cilj ubrzanu industrijalizaciju i centraliziranu akumulaciju kao jedinu altemativu za izvlaenje zemlje iz naslijedene privredne i kulturne zaostalosti. Opi zadaci plana ukljuivali su i razvijanje dravnog sektora privrede kao pretpostavke podizanja opeg blagostanja trudbenika.Plan je odredivao veliko poveanje industrijske proizvodnje, posebno u nerazvijenim krajevima. Ti su planovi u velikoj mjeri bili nerealni,a i pogreno usmjereni. Planirao se razvitak svih grana industrije,kako Jugoslavija ne bi nita uvozila. Planeri su bili mahom nestrunjaci (borci i revolucionari) opsjednuti sovjetskom industrijalizacijom.Velika su sredstva bila uloena u teku industriju,energetiku,rudarstvo i vojnu opremu, a zapostavljen je razvoj lake industrije i infrastrukture.Za realizaciju megalomanskih
3

Ratni gubici stanovnitva bili su najvei u Bosni i Hercegovini, gdje su iznosili 382.000 ili 13,6%. Hrvatska je izgubila 298.000 ili 7,8% stanovnika, Crna Gora 50.000 ili 11,7%, Vojvodina 76.000 ili 4,4%, Kosovo 10.000 ili 1,5%, ua Srbija 141.000 ili 3,5%, Makedonija 25.000 ili 2,2% i Slovenija 35.000. Najvee rtve su, dakle, bile u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Hrvatskoj.

planova nije bilo dovoljno novca. Da bi ga namakla, drava je, kao jedini vlasnik i usmjeravatelj privrede, uvela prisilnu raspodjelu, pa je za plae bila odredena samo treina ostvarenog nacionalnog dohotka. Davanja za industrijalizaciju u FNRJ bila su i do etiri puta vea nego u kapitalistikim zemljama. Dio sredstava namicao se zajmovima SSSR-a i drugih zemalja istonog bloka s kojima je Jugoslavija 1947. potpisala odgovarajue ugovore. Diljem cijele drave otvarala su se gradilita, a sve te projekte industrijalizacije i elektrifikacije pratila je promidba da e se tako stanovnitvo osloboditi siromatva, bijede i nezaposlenosti. Broj zaposlenih doista je rastao, ali su rukovodei kadrovi imali vrlo nisko obrazovanje, pa su objekti podizani sporo, kaotino, a mnogi nikad nisu dovreni.Prema tadanjim pogledima vrha KPJ, vodenje privrede preuzele su glavne uprave, kao veze izmedu ministarstava i poduzea. Njihovim je uvodenjem upravljanje privredom jo jae podrvljeno.Poduzea su imala svojstvo pravne osobe, ali ne i poslovnu samostalnost, nalazei se - kao dravni organi - pod rukovodstvom dravne uprave. Savezna privredna ministarstva izravno su ili preko republikih ministarstava rukovodila privredom izradujui planove, raspodjeljujui sirovine, gorivo,kredite i radnu snagu, provodei kontrolu poslovanja, dok se operativno rukovodilo posredstvom glavnih ili generalnih direkcija. Proces jaanja drave vodio je prema birokratskom centralizmu, opasnost kojega vladajue strukture nisu nasluivale. Centralizaciju gospodarskog ivota i dravnog uredenja vladajui je sloj opravdavao potrebom za djelotvornou. Ekonomski i politiki pritisak vladajuih snaga tumaio se kao pritisak na svrgnute klase i kao pretpostavka demokracije. U takav se razvoj dogadaja uklapala i prisilna industrijalizacija kojoj gotovo i nije bilo otpora. Glorificiranje fizikog rada, revolucionama samovolja i politiki teror pratili su industrijalizaciju, a otpor i nije bio mogu, jer je uspostavljena stroga policijska kontrola, pa je svaki pokuaj or ganiziranog djelovanja protiv postojeeg stanja brzo otkrivan i drastino kanjavan. Medunacionalni odnosi Jo za postojanja Kraljevine Jugoslavije KPJ je nacionalnom pitanju pridavala veliko znaenje,pa je u svom programu najavljivala njegovo rjeenje na temelju pune ravnopravnosti. To je tijekom etverogodinjeg rata iskazivala geslom bratstvo i jedinstvo, a u zakljucima drugog zasjedanja AVNOJa istakla je federativno ustrojstvo kao temelj nove Jugoslavije. U ustavu iz 1946. jugoslavenska je drava bila definirana kao federativna, pa je vladajua KP svojim promidbenim aparatom (komunistiki naziv:agitprop) objanjavala da je time konano rijeeno nacionalno pitanje.U ustav je ak uneseno i pravo republika na samoopredjeljenje, ukljuujui i otcjepljenje. No, u ideolokim postavkama tumailo se da je izgradnjom socijalistikog drutva zapoeo proces postupnog odumiranja nacionalne svijesti i da e time u budunosti potpuno nestati bilo kakvog nacionalnog iskazivanja i nacionalnog nadmetanja. Slubeno se propagirala medunacionalna trpeljivost, pribliavanje i suradnja naroda, to je trebalo pridonijeti zacrtanom integracijskom procesu. Doista, u prvim godinama postojanja obnovljene Jugoslavie nije bilo vidljivih, snanije izraenih nacionalnih tendencija. I u samom saveznom vrhu nije bilo isticanja jednog naroda nad drugim ili jedne republike nad drugom. Medutim, u zbilji nije bilo sve tako kako se inilo i kako je to reimski agitprop prikazivao. Bilo je posve nerealno oekivati da e nacionalna svijest pojedinih naroda biti naglo potisnuta. Tvrdnja o ostvarenom bratstvu i jedinstvu imala je, zapravo, promidbeno obiljeje i nije bila izraz stvamog stanja. Da se nacionalna pripadnost na razne naine i dalje iskazivala, potvrduje donoenje posebnog zakona o zabrani nacionalizma i ovinizma. Reim je otro progonio svaki oblik oitovanja nacionalne svijesti, to znai da je ipak bilo meunacionalnih svada i da je reim uoavao znakove opiranja politici KPJ u medunacionalnim odnosima (obraun s HSS-om).Za reim su bila posebno neugodna oponiranja samom federativnom ustrojstvu drave, koje se isticalo kao (barem teoretski) garancija nacionalne ravnopravnosti.Najjai otpor federativnom uredenju Jugoslavije, ozakonjenom u ustavu iz 1946., dolazio je iz Srbije.Iz pojedinih sredina koje su nastojale obnoviti stare politike stranke (radikali, demokrati) nije se priznavala makedonska i cmogorska nacija, pa se odbijalo konstituiranje Makedonije i Cme Gore kao posebnih republika. Posebno se u Srbiji igosalo uspostavljanje autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova u okviru Srbije. Takva rjeenja su se smatrala krunjenjem srpske cjelovitosti i obezvredivanjem ideologije o velikoj Srbiji, koja je iskljuivala bilo kakav federalizam ili uspostavljanje autonomnih dijelova. Reim je,dodue, onemoguavao obnovu i djelovanje starih poliiikih stranaka, ali time nije iskorjenio antifederalistike i velikosrpske koncepcije u Srbiji. One su se povukle u neku vrstu ilegalnosti, pa se unato uspostavljanju jake sredinje dravne vlasti (mnogo jae od one u Kraljevini Jugoslaviji), to je inae bio ideal srpskih nacionalnih snaga, nisu mirile s ustrojstvom obnovljene drave i uspostavljanjem komunistikog stranakog monopola. S vremenom e te snage zadobiti utjecaj i na partijske kadrove u Srbiji, u kojima e jaati velikosrpski mit.U Hrvatskoj je takoder bilo rezervi prema dravnom uredenju, ali s drugaijih pozicija nego u Srbiji.Dok je izvorite srpskog oponiranja bila velikosrpska ideja, u Hrvatskoj je negodovanje izazivao novi jugoslavenski centralizam.Valja upozoriti da je Hrvatska oekivala politiku i ekonomsku samostalnost, i da je dio

hrvatskog naroda - unato odbijanju ustake ideologije - skriveno ipak sauvao ideju hrvatske drve. ak su i neki elnici KPH centralizam smatrali privremenim i oekivali njegovu transformaciju. Hipoteka ustatva postala je trajni izvor nepovjerenja saveznih institucija i Jugoslavenske armije prema Hrvatima. Priklanjajui se unitaristikoj koncepciji, kakva se formirala u dravno-partijskom vrhu, potiskivani su hrvatski kadrovi u federalnim organima i vojsci (u kojima su nakon rata bili prilino zastupljeni), bez obzira na svoju partijsku poslunost. Znakova otpora centralizmu bilo je i u Sloveniji, a posebno je bio izraen kao suprotstavljanje koncentriranju kapitala u Beogradu. Karakteristino je da se nacionalno iskazivanje u Makedoniji nije ocjenjivalo opasnim kao u drugim sredinama, i da se savezni politiki vrh tolerantnije odnosio prema razvijanju svijesti o makedonskoj nacionalnoj dravi (dakako u okviru jugoslavenske federacije). U to se vrijeme opozicija u Bugarskoj oko Nikole Petkova izjanjavala za nezavisnu makedonsku dravu u kojoj bi se nale Vardarska, Egejska i Pirinska Makedonija.U poslijeratnom ivotu Jugoslavije bili su, dakle, nazoni refleksi nacionalnih ideologija i programa predrainog i ratnog razdoblja. Zbog drastine reimske represije oni se u javnosti nisu jae zamjeivali. Ali, vano je da su se javljali i u svijesti nekih sudionika NOB-a i lanova KPJ, iako je stranaka veina posluno slijedila velikodravni centralizam i unitaristiku orijentaciju. Vodstvo KPJ uspostavilo je centraliziranu jednostranaku dravu i dosljedno je odravalo. Ubrzana i prisilna industrijalizacija jo je vie poticala partijski vrh da ustraje u tom smjeru. Smatralo se, naime, da industrijalizacija trai koncentraciju i centralizaciju sredstava za investicije, posebno zbog neravnomjerne razvijenosti zemlje. Osim toga, centralistika partijska drava bila je u skladu i sa centralistikom ideologijom i praksom Sovjetskog Saveza, koju je KPJ u razdoblju neposredno nakon rata slijedila. Politiki, gospodarski i kulturni razvitak republika odreivao je dravnopartijski vrh s Titom na elu, a ne vodstva pojedinih republika. U republikama je ipak tinjala neka tenja da osiguraju svoje interese pa su se na toj osnovi u nekim okolnostima pojavljivale suprotnosti medu njima i prikriveni sukobi u borbi za utjecaj na donoenje saveznih odluka. Tako je u samoj Partiji posijano novo sjeme buduih konfrontacija i kriza, koje e klijati iza kulisa javne politike scene. Te je krize generirao skriveni sukob izmedu velikosrpskog hegemonizma (koji je tiho, ali postupno prodirao u srpske partijske redove) i tenji za stvarnom, a ne samo deklariranom ravnopravnosti nesrpskih naroda. SUKOB S INFORMBIROOM Staljinov napad na KPJ Na savjetovanju komunistikih partijaSSSRa,Jugoslavije,ehoslovake,Madarske,Poljske,Rumunjske, Bugarske, Francuske i Italije, odranom u rujnu 1947. u kljaskoj Porebi u zapadnoj Poljskoj,osnovan je Komunistiki informacijski biro(skraeno Kominform ili Informbiro). Jugoslavenske komuniste na tom su sastanku predstavljali Edvard Kardelj i Milovan ilas.Za razliku od Kominterne,Informbiro je organiziran zbog razmjene iskustava u radu partija lanica i za uspostavljanje, u sluaju potrebe, koordinacije njihove djelatnosti na osnovu uzajamne suglasnosti.Za sjedite organizacije izabran je Beograd, i to na prijedlog sovjetske delegacije. Pokrenuto je i glasilo (organ) Informbiroa Za vrsti mir, za narodnu demvbaciju. Tiskalo se u Beogradu, a uredivao ga je Rus Pavel Judin. Osnivanjem Informbiroa Staljin je elio ostvariti jai politiki i ekonomski utjecaj SSSR-a na zemlje narodne demokracije, u kojima su bili uspostavljeni komunistiki reimi, i staviti pod jau kontrolu zapadne komunistike partije koje su pokazivale znakove osamostaljivanja od sovjetskog utjecaja. Ideolokim unificiranjem trebalo je okupljene komunistike stranke bre integrirati u sovjetski blok u vrijeme polarizacije u medunarodnim odnosima. Informbiro je imao pripremiti i organiziranu opstrukciju protiv politike SAD-a u Italiji i Francuskoj. No, uskoro se pokazalo da je Informbiro praktiki posluio samo obraunu Sovjetskog Saveza s KPJ i FNRJ. S obzirom na injenicu da su se ve neko vrijeme izmedu Sovjetskog Saveza i Jugoslavije gomilale razlike i konfrontacije,sovjetski je vrh raunao da e jaim vezivanjem Jugoslavije za Informbiro tu dravu jae vezati i za SSSR.Osnivanje nekoliko jugoslavensko-sovjetskih drutava jugoslavenski je vrh shvaao kao pomo SSSR-a industrijalizaciji Jugoslavije, iako su pravi motivi te pomoi bili drugaiji: Sovjeti su radili na podredivanju jugoslavenske privrede sovjetskim planovima. U nizu sluajeva sovjetska se strana nije pridravala dogovorenih obveza, a njeni predstavnici u mjeovitim drutvima stali su se iznad zakona FNRJ i sebe smatrali eksteritorijalnia.Tako je dolazilo do sve eih nesuglasica i sporova, pri emu je jugoslavenska strana teila slobodnijem unutarnjem razvoju i veoj samostalnosti, to Sovjeti nisu prihvaali.Sporovi su uestali poetkom 1948. i tada je uslijedio Staljinov pritisak na Jugoslaviju. CK KPJ je na sastanku odranom 1. Oujka 1948. ustanovio da su odnosi Jugoslavije sa SSSR-om u posljednje vrijeme u raskoraku. Odbijen je i sovjetski prijedlog da se odmah uspostavi jugoslavensko-bugarska federacija, ime je Staljin nastojao oslabiti Jugoslaviju i jae je podrediti svojoj kontroli. Tito je isticao da Sovjeti forsiraju stvaranje federacije, dok ona ekonomski nije sazrela i da njenom realizacijom u tom asu praktiki ele u Jugoslaviju uvui trojanskog konja. Oito je shvatio da sovjetski pritisak dovodi u pitanje neovisnost Jugoslavije. Uslijedilo je

opozivanje najprije sovjetskih vojnih strunjaka i instruktora a zatim i civilnih strunjaka iz Jugoslavije. Njihovo povlaenje motivirano je uskraivanjem potrebnih podataka s jugoslavenske strane. Najzad su Staljin i Molotov 27. oujka 1948.uputili Titu i ostalim lanovima CK KPJ pismo, u kojem se jugoslavenski komunistiki vrh optuuje za antisovjetsku djelatnost i pokuaje detroniziranja sovjetskog sustava. U pismu se navodi uljuljkivanje u teoriju mirnog urastanja kapitalistikih elemenata socijalizam. Kopije pisma upuene su svim lanicama Informbiroa, pa je tako sukob KPJ sa sovjetskom KP prenesen na podruje medunarodnog radnikog pokreta. 0dgovor CK KPJ na pismo Staljina i Molotova odbacivao je sve optube i predloio CK SKP(b) da se nesporazum rijei u razgovorima predstavnika dviju partija.Staljin i Molotov uputili su CK KPJ novo pismo (4. svibnja 1948.) u kojem se jugoslavenski odgovor kvalificira kao zaotravanje konflikta. U tom se pismu ve spominje antisovjetska pozicija Tita i klevetnika propaganda rukovodilaca KPJ.Pobjeda revolucije u Jugoslaviji objanjava se ulaskom sovjetske Crvene armije na jugoslavenski prostor. Pismo je sadravalo prijedlog da se postojei spor raspravi na sastanku Informbiroa, to je jugoslavenski komunistiki vrh odbio. Razmjena pisama izmedu vodstava dviju partija zaotrila je sukob i nagovjetavala potpuni raskol koji se i dogodio i koji se prenosio i na medudravne odnose.Sastanak Informbiroa odran je sredinom lipnja 1948. u Bukuretu bez sudjelovanja predstavnika KPJ. Tada donesena rezolucija ponavljala je optube iz prethodne prepiske, odnosno iz pisama Staljina i Molotova. Predstavnici svih partija okupljenih u Informbirou odobravali su postupak CK SKP(b), a vodstvo KPJ je optueno za neprijateljsku politiku prema Sovjetskom Savezu,diskreditiranje sovjetske armije i izjednaavanje vanjske politike SSSR-a s vanjskom politikom imperijalistikih sila. Uz niz drugih zamjerki rezolucija Informbiroa okarakterizirala je jugoslavensku partiju kao sektako-birokratsku, koja ne eli priznati svoje antipartijske pogreke. Napokon, na osnovu svega utvrduje se da se KPJ iskljuila iz obitelji bratskih komunistikih partija i, prema tome, i iz redova Informbiroa.U vrijeme pojaanog napada Staljina na KPJ (preko Informbiroa) odran je u Beogradu njen peti kongres od 21. do 28. srpnja 1948. Da bi se kongresu dao to vei publicitet, organizirano je izravno prenoenje tijeka sjednica preko radija i opirno izvjetavanje u tisku. Bio je to prvi javni kongres Partije nakon zabrane njena rada 1920., a odravao se 20 godina nakon etvrtog kongresa, odranog 1928. u Dresdenu. Kongres je imao svjedoiti o ispravnosti politike KPJ, pa je u svojim zakljucima dao punu podrku partijskom vrhu u odbijanju rezolucije Informbiroa. Odjeci sukoba Kada je spor sa SSSR-om i javno objavljen, svjetska i domaa javnost bila je zaprepatena. U napad na Jugoslaviju bile su ukljuene sve zemlje istonog bloka, a uskoro su se s napadom solidarizirale i sve ostale komunistike partije svijeta. Stoga se opravdano postavljalo pitanje: hoe li Jugoslavija izdrati toliki pritisak? Veliko zaprepatenje doivjeli su lanovi KPJ, koji su - slijedei posluno dotadanji smjer Partije - ivjeli u uvjerenju da su najvjemiji i najodaniji saveznici SSSR-a i Staljina. A vodstvo KPJ, i nakon neoekivanog napada, ostalo je i dalje uvjereno da je sovjetski put u socijalizam jedini i da drugoga puta nema. Ono je objavilo da e svojim djelima dokazati vjernost lenjinistiko-staljinistikom uenju. Upravo u jeku napada Informbiroa izvrena je nacionalizacija sitnih poduzea, a poetkom 1949. zapoela je i kolektivizacija sela. Staljin je i dalje ustrajao u svom stajalitu, pa je na Jugoslavi ju usmjerio snaan ekonomski pritisak. Otkazani su svi ugovori lanica Informbiroa s Jugoslavijom i ona je totalno ekonomski blokirana. Bilo je i graninih incidenata i prijetnji vojnom intervencijom.Oslanjajui se na svoj autoritet u medunarodnom radnikom pokretu i na podrku lanica Informbiroa, Staljin je raunao da e izazvati unutarnju pobunu u Jugoslaviji i zbacivanje partijskog vodstva. Pozvao je jugoslavenske komuniste da odbace svoje tadanje elnike i da Jugoslaviju vrate u lager socijalistikih zemalja. Dio lanstva KPJ, vjerujui u ispravnost Staljinovih ocjena i ponesen vjerom u SSSR, opredjeljivao se za Informbiro, a protiv Tita.Vodstvo KP s Titom na elu izvrilo je okrutan obraun s njima. Provedena su udaljavanja s funkcija i hapenja tzv informbiroovaca, a znatan dio ih je bio interniran na Golom otoku, gdje su bili izloeni neovjenom postupku i muenju. U jeku sukoba s Informbiroom u Hrvatskoj je dolo do tzv Srpskog urevdanskog ustanka i formiranja srpske frakcije u KP Hrvatske.Potkraj 1949. u krajevima sa srpskim stanovnitvom poele su se formirati grupe predvodene prvoborcima, priuvnim i djelatnim oficirima i slubenicima srpske nacionalnosti. Na urdevdan (6.svibnja) 1950. izbila je pobuna na Kordunu, Baniji, u Lici i Bosanskoj krajini. Glavno geslo ustanka bilo je Za kralja i otadbinu. Veina pobunjenika bili su Srbi, a pridruilo im se i neto malo Hrvata i Muslimana. Kad su pobunje nici pored mnogih sela zauzeli i nekoliko opinskih sredita, vojska je pobunu brzo uguila.Isbodobno u vladi Hrvatske istupa skupina ministara - Rade igi, Duko Brki i Stanko anica Opai - s tvrdnjom da su Srbi u Hrvatskoj u neravnopravnom poloaju, to ugroava njihov nacionalni identitet te da su srpski ustaniki krajevi materijalno zapostavljeni. Skupina se poela udaljavati od politike KPH, pa je o njihovim stajalitima (u nazonosti E. Kardelja) raspravljao CK KPH potkraj srpnja 1950. Na drugoj sjednici,poetkom rujna, bio je nazoan A. Rankovi koji je ocijenio da se

grupa ukljuila u borbu protiv KPJ. Nakon toga tri ministra u hrvatskoj vladi bila su smijenjena i osudena, a igi i Brki zavrili su na Golom otoku. Na njihova mjesta u vladi postavljeni su novi ministri, takoder Srbi (Nikola Sekuli, Milutin Balti, Boo Rkman uro Kladarin).Kako je prilikom razmatranja Staljinova pisma na sjednici CK KPJ Sreten ujovi, lan ueg partijskog vodstva i dravni funkcioner, te prvi sekretar Narodne fronte, podrao sovjetski stav, bio je optuen zbog frakcionatva i iskljuen iz KPJ. Sukob s Informbiroom iskoriten je i za obraun s Andrijom Hebrangom, koji se jo za trajanja NOB-a isticao kao hrvatski komunisti s naglaenijim nacionalnim osjeajem. Zbog zauzimanja za hrvatske interese bio je nepoudan centralistikim i velikosrpskim elementima uvodstvu KPJ i u poslijeratnom razdoblju. Poetkom svibnja1948. bio je uhapen pod optubom da je suradivao sa SSSR-om i da je poinio greke tijekom rata (Hebrang je bio ustakom zatvoru, pa kako je preivio i bio zamijenjen pripisivala mu se suradnja s ustaama i Gestapoom).Nakon duge istrage slubeno je objavljeno da je Hebrang u lipnju 1949. izvrio samoubojstvo, iako je bio umoren.Napad na KPJ i njeno iskljuenje iz Informbiroa uslijedili su u vrijeme kada su medunarodni odnosi Jugoslavije sa zapadnim silama postajali sve zaotreniji. Vlade Velike Britanije, SAD i Francuske donijele su u Londonu 20. oujka 1948. Tripartitnu deklaraciju, kojom predlau da se cijeli sporni teritorij oko kojega se ne mogu sloiti FNRJ i Italija prepusti Italiji. Tako se Jugoslavija nala izmedu dvije vatre, s Istoka i sa Zapada. Jugoslavenska je vlada ipak odbila deklaraciju, iskazujui spremnost za obranu spornog dijela Istre i Slovenskog primorja.Pritisak SSSR-a nije poputao i sve se negativnije odraavao na ope stanje u zemlji. Teka ekonomska situacija prisilila je jugoslavensku vladu da trai pomo u hrani i sirovinama za tvornice,ali i za naoruanje. Kako je Zapad bio u hladnom ratu sa SSSR-om, otpor Jugoslavije Staljinu bio mu je u interesu, pa joj je - mijenjajui odnos prema Jugoslaviji - traenu pomo i dodijelio. Obnavljanje ekonomskih veza s Jugoslavijom zapadne su zemlje uvjetovale prethodnim obeteenjima za imovinu koja je njima i njihovim dravljanima oduzeta nacionalizacijom, kao i reguliranje predratnih jugoslavenskih dugova. Proboju Jugoslavije iz ekonomske i politike blokade najvie je pridonijela pomo vlade SAD (1950. u Jugoslaviju je stigla prva besplatna pomo, a u studenom 1951. zakljuen je sporazum o vojnoj pomoi).U oekivanju mogueg sovjetskog vojnog napada, Jugoslavenski je komunistiki vrh izvrio odredene obrambene pripreme. Drava je bila podijeljena na zone partizanskih odreda. Za zapovjednika taba partizanskih odreda bio je imenovan Svetozar Vukmanovi-Tempo, a za komesara Mijalko Todorovi.Tajnim ukazom Narodne skuptine zemlja je stavljena u pripravno stanje, a u pograninim predjelima demontirana su i evakuirana vanija poduzea. Vojna industrija poela se podizati u sredinjem dijelu drave.Povjerljiv se arhiv uklanjao iz Beograda.U partijskom vrhu Jugoslavije u to je vrijeme sazrijevala procjena da je sovjetska politika hegemonistika i agresivna, da takva politika udaljuje SSSR od socijalizma i da ga pretvara u zemlju tetora i despotizma birokracije koja vodi imperijalistiku politiku slinu politici ruskih careva. Zbog toga Jugoslavija - da ne bi ila istim putem mora odbaciti sovjetski model vlasti, kojega je 1945. Tako zduno prihvatila. Vodstvo KPJ je zakljuilo da mora traiti drugaiji put u izgradnji socijalistikog drutva. RADNIKO SAMOUPRAVLJANJE Ideja i uspostavljanje samoupravljanja U razdoblju pritiska istonog bloka na Jugoslaviju stanje u zemlji bilo je teko i postajalo je sve kritinije. Ekonomska blokada je zaustavila rast industrijske proizvodnje, a uz to su se otkrivale i sve ostale slabosti prvog petogodinjeg plana: gradnja bez ekonomske raunice, ulaganja u irokom rasponu i investicijska pretjerivanja. Zaustavljen je uvoz opreme iz istonih zemalja, pa je dalja gradnja ograniena na dovravanje kljunih industrijskih objekata. Iz razloga vojne sigumosti promijenjene su i lokacije nekih industrijskih poduzea. Zbog kolektivizacije padala je poljoprivredna proizvodnja, a izvoz je pao na jednu treinu. Za osiguranje prehrane stanovnitva uveden je prisilni otkup poljoprivrednih proizvoda. Ekonomska pomo Zapada, najavljivana potkraj 1949., poela je stizati tek tijekom naredne,1950. godine.Unato tekom stanju i opoj drutvenoj krizi, komunistiki se reim i dalje odravao, ponajprije jaanjem dravnog aparata i policije koja je sve drala pod strogom kontrolom. Zbog toga se nije moglo bilo to organizirati protiv vlasti. Odravanju poretka ila je u prilog i politika zapadnih sila i SAD-a, koje su odluile odrati Tita na vlasti u Jugoslaviji pod svaku cijenu. Dakako, postavljalo se pitanje kako dugo e to reim moi izdrati. Centralizirani gospodarski sustav guio je svaku inicijativu poduzea, lokalnih zajednica i republika. U najviem partijskom vrhu potkraj 1949. i poetkom 1950 sazrela je spoznaja da neto treba mijenjati. Povratak u kapitalizam i prijelaz na viestranaje vodili bi zasigurno gubitku vlasti KPJ, pa takvo rjeenje nije dolazilo u obzir. Trebalo je osmisliti neto to e sauvati vlast Partije i zemlju vodiii u socijalizam, ali smjerom razliitim od onoga koji je prakticiran u Sovjetskom Savezu u kojemu je uspostavljena birokratska svemo. Komunistikim prvacima okupljenim u Politbirou KPJ (u njemu su uz Tita najvanije linosti bile Edvard Kardelj, Aleksandar Rankovi, Milovan ilas i Boris Kidri) nametnula su se pitanja: o karakteru vlasnitva u

socijalizmu,a to znai je li ono dravno ili drutveno; koja je prava uloga drave u rukovodenju privredom; kako treba planirati u socijalizmu. U traenju rjeenja polazilo se od kritike staljinistikih pogleda na dravu i privredu.Zakljuili su da je birokracija slomila socijalizam u Rusiji i da treba napustiti sustav dravnog upravljanja privredom i oblikovati takav u kojem e se tvomice predati na upravljanje radnicima. Ve u prosincu 1949. sastavljena je uputa o osnivanju i radu radnikih savjeta dravnih privrednih poduzea,pa su se na terenu takvi savjeti poeli i formirati.Prvi radniki savjet sastavljen od 13 lanova izabran je 31. prosinca 1949. u Tvomici cementa u Solinu, a zatim su se takvi savjeti osnivali i u drugim poduzeima ne samo u Hrvatskoj, nego i u Sloveniji, Srbiji i nekim poduzeima u drugim republikama. Tada su zapoele i pripreme za izradu nacrta zakona o radnikom upravljanju privredom. Prilikom njegove izrade Boris Kidri je radniko samoupravljanje oznaio kao poetak kraja birokratizma. U zemlji je ve bilo formirano 520 radnikih savjeta, kada je Narodna skuptina 27. lipnja 1950. usvojila zakon o upravljanju dravnim privrednim poduzeima i viim privrednim udruenjima od strane radnih kolektiva. Posebnom uputom vlade utvrden je nain izbora radnikih savjeta i njihovih upravnih odbora. Tako je vrh KPJ teorijski i praktino namjeravao rijeiti nastalu krizu. Partijska promidba veliala je ideju samoupravljanja kao veliko dostignue koje e zemlju - a posebno radnike - oslobodiii birokratske vlasti i upletanja drave.Ta ideja tumailo se - spaava socijalizam i oslobada inicijative u kulturnom i umjetnikom stvaralatvu. Kako je lanstvo KPJ bilo naviknuto na primanje direktiva i pojednostavljenih tumaenja drutvenog razvoja, primalo je i samoupravljanje kao rjeenje koje zasigurno vodi u bolje dane. No, i taj osmiljeni sustav, na stao u sudaru sa sovjetskim modelom koji su jugoslavenski komunisti slijedili do poetka 1950., nosio je u sebi slabosti koje e se tek iskazati. irenje samoupravljanja U jugoslavenskoj dravi gotovo ni jedno podruje drutvenog ivota - od gospodarstva i sitnog seljakog posjeda do prosvjete, kulture, znanosti i umjetnosti - nije ostalo izvan sustava dravnog upravljanja, to je praktiki znailo da je sve bilo pod kontrolom i nadzorom Partije. Preispitivanjem postojeeg stanja, nastalog prenoenjem sovjetskog modela, dolo se do zakljuka da je i u ostalim sektorima ivota a ne samo u gospodarstvu nuno neto mijenjati,odnosno da treba zaustaviti proces podravljivanja. Kritika staljinizma dovela je do ideje o potrebi reforme cijeloga drutva, naravno uz uvanje vodee i kontrolne uloge jedine politike organizacije - a to je KPJ.U skladu s idejom samoupravljanja ustanovljeni su savjeti kao organi upravljanja ne samo u tvornicarna, nego i u svim radnim organizacijama (kolama, sveuilitima, bolnicama, institutima itd.).Radniki su savjeti imali od 15 do 120 lanova, ve prema broju zaposlenih. U poduzeima i ustanovama s manje od 30 zaposlenih cijeli je kolektiv inio radniki savjet. Inae, radnike su savjete formlalno birali i opozivali kolektivi, a u svojoj nadleosti imali su donoenje samoupravnih akata:razne pravilnike, proizvodne planove ili planove rada neprivrednih organizacija, financijske planove,tarifne pravilnike, biranje upravnog odbora (kao izvrnog organa) i odluivanje o raspodjeli dijela akumulacije.No, u vrijeme uvodenja radnikih savjeta dio akumulacije koji je ostajao poduzeima bio je beznaajan, a pravila za raspodjelu doneena su uz suglasnost dravnih organa. Pri tome je vano napomenuti da su ovlatenja partijske organizacije i direktora u neposrednom upravljanju radnom organizacijom,i posebno u personalnoj politici, bila kljuna. Samoupravljanje neposrednih proizvodaa bilo je simbolino. Administrativn ooperativna podredenost poduzea dravnih organa zamjenjivana je sustavom uzajamnih prava i obveza, pri emu je drava i dalje zadrala snaan utjecaj. Tako je cijeli sustav samoupravljanja zapravo bio fasada iza koje su i dalje sve u rukama imale komunistike partijske organizacije kojima se dirigiralo iz partijskog sredita.Razdoblje uvodenja samoupravljanja obiljeeno je i promjenama na selu. Kako su seljake radne zadruge doivjele potpuni ekonomski slom, bile su rasputene (1953). Od samog poetka one su bile nerentabilne, ali ih je odravala proglaena borba protiv privatnog vlasnitva.Sustav administrativnog upravljanja trajao je samo nekoliko godina i dio je lanova Partije sada strahovao od dezorganizacije. Stoga je CK KPJ u direktivnom pismu isticao da nastale promjene u biti predstavljaju oblik socijalistikog upravljanja i razvijanja socijalistike demokracije, a da je sve upereno protiv birokratizma. I esti kongres KPJ, odran u Zagrebu od 2. do 7. studenoga 1952., bavio se ulogom Partije u novim uvjetima, a sam Tito odrao je referat pod naslovom Borba komunista za socijalistiku demokraciju. Kongres je objavio novu ulogu Partije, pa je to izrazio i promjenom naziva KPJ u Savez komunista Jugoslavije (SKJ). Od lanova Partije trailo se da postanu ideoloka avangarda radnike klase i drutva u cjelini,to je praktiki znailo da se komunisti angairanju u radnikim savjetima kao njihova pokretaka snaga. Kongres se, toboe,odrekao koncepta srastanja drave i Partije, ali je vrh Partije i dalje odredivao to e komunisti zastupati i provoditi u radnim organizacijama.Nastale promjene uistinu su mijenjale do tada postojei sustav, ali su svi zahvati obavljani pod vodstvom KPJ. Da bi se uvelo samoupravljanje, trebalo je razgraditi tek uvedeni administrativni sustav rukovodenja, a dravni ekonomski monopol postupno transformirati u slobodnu trinu privredu, ali to se nije dogodilo.U sijenju 1953. donesen je

ustavni zakon o osnovama drutvenog i politikog uredenja FNRJ, a u nekoliko narednih mjeseci doneseni su i ustavni zakoni pojedinih republika. Tim su se aktima potvrdivale drutvenoekonomske i politike promjene do kojih je dolo u razdoblju od 1950. do 1952. Ustrojavao se sustav koji je drutvenu svojinu proglasio osnovom politikog ureenja. Partijska glasila i ostali tisak tumaila su da se radi o nastajanju sustava socijalistike demokracije kao oblika politike organizacije drave prijelaznog tipa. U predstavnikim tijelima federacije i republika uvedena su vijea proizvodaa. Ukinuti su nazivi vlada i ministarstva i zamijenjeni izvrnim vijeima i (dravnim i republikim) sekretarijatima. U biti sve je ostalo isto, jer je i dalje Partija strogo bdjela nad svim tim organima. Sluaj Milovana ilasa U irim slojevima stanovnitva, koji su s nelagodom gledali na kopiranje sovjetskog modela i na grube mjere razvlaenja, prihvaena je kritika stanja u Sovjetskom Savezu, ali se ipak javljala i sumnjiavost prema samoupravljanju s partijskim rukovodenjem. Uvodenje samoupravljanja, razvoj u pravcu uvodenja trita i izvjesno (barem prividno) smanjenje dravne vlasti stvarali su dojam da se stanje u Jugoslaviji mijenja. Sve to se dogadalo poetkom pedesetih godina imalo je obiljeje drutvene reforme pod komandom Partije. S druge strane, bilo je lanova Partije koji su smatrali da nove metode slabe ulogu SKJ i da se partijske organizacije preputaju stihiji. Nije im se svidao ni najmanji prijelaz na decentralizaciju, a u samoupravljanju su vidjeli pogibelj za monolitni karakter Partije. Stoga se CK SKJ u lipnju 1953. obratio partijskim organizacijama s porukom u kojoj negativno ocjenjuje takve ideje i obiljeava ih kao nesnalaenje i pasivnost.Medutim, nasuprot stavovima o potrebi daljeg zadravanja vrstog partijskog vodenja, u samom partijskom vrhu pojavilo se miljenje da su nune jo radikalnije promjene u demokratskom smislu.Zapravo, radilo se o otroj kritici reima, ali u drugom smjeru. Takva shvaanja 1953. zastupao je Crnogorac Milovan ilas, sekretar CK SKJ zaduen za ideoloku i promidbenu djelatnost (agitprop),koji je kritizirao karakter Partije i moral vladajueg sloja, izjanjavajui se ak za politiki zaokret prema viestranaju.Nije sluajno da su se takva shvaanja javila u redovima same Partije i to u njenom najviem vrhu.Naime, izvan Partije to uope nije bilo mogue, jer je ona imala monopol nad svim sredstvima infomiranja, poglavito u ideolokim pitanjima. U nizu lanaka u partijskom dnevniku Borba i u asopisu Nova misao ilas je iznosio poglede suprotne onima koje su zastupali Tito i lanovi ueg vodstva SKJ. ilas je pisao o prevladanoj ulozi Partije, o birokratskoj kasti i degeneriranom moralu rukovodeeg partijskog kadra koji je postao glavna konica drutvenog razvoja. Demokratizaciju politikog sustava on je vidio u takvom ustroju drutva, u kojem bi postojale progresivne i konzervativne socijalistike snage koje bi u borbi na tlu socijalizma osiguravale napredak drutva.Javno iznoenje ilasovih teza imalo je odjeka u samom Savezu komunista i izazvalo polarizaciju oko pitanja treba li nastaviti drutvenu reformu ili ne. Nastupio je trenutak kada se partijski vrh morao odluiti, pa je sazvan izvanredni plenum Centralnog komiteta SKJ (16. i 17. sijenja 1954.), s jedinim zadatkom da razmotri ilasove istupe. Kardelj je na plenumu okarakterizirao ilasove ideje kao mjeavinu anarhizma i buroaskog liberalizma, a Tito je istaknuo da one vode u anarhiju i strahovitu neizvjesnost. Tako se i Tito osobno ukljuio u obraun s ilasom, pa je s veinom najvieg partijskog vodstva, osudujui ilasove ideje, odluio da se reforma prekine i sauva vlast komunistike partije zapravo, komunistika diktatura. Partijski je plenum zakljuio da su ilsova istupanja protivna smjeru to ga je odredio esti kongres i da su unijela zabunu u javnost i Partiju. ilas, dotad glavni ideolog Partije i predsjednik Savezne skuptine, bio je iskljuen iz SKJ i udaljen sa svih funkcija.Odluka vodstva SK o osudi ilasa i zaustavljanje reforme donesena je u vrijeme kada se unutarnji razvoj poeo donekle udaljavati od sovjetskog uzora. Pokazalo se da je to vodstvo - unato otrom sukobu sa staljinizmom ipak u sebi nosilo staljinistiku svijest. Ono je odluno zaziralo od promjena koje bi vodile u zapadnoeuropski tip drutvenog uredenja i viestranaje, to bi objektivno dovelo i do gubitka vlasti SKJ. Iako zaustavljanje zapoete drutvene reforme nije ba potpuno obnovilo prethodno stanje (ono prije reforme), sauvana je i dalje vrsta pozicija Partije. Sauvana je mo Tita i partijskog vrha, a savezna je vlada ponovno dobila na raspolaganje vei postotak u fondu za investicije. Komunalni sustav Vlast Partije trebala je uvrstiti jedna nova jedinica dravno-politikog sustava - komuna. U partijskom vrhu ona je zamiljena kao oblik samoupravljanja i trebala se razvijati vie kao drutveni, nego dravni organ, ali pod kontrolom Partije. Prema objanjenjima tvoraca koncepcije komune, ona je trebala postati osnova drutvenog samoupravljanja.Pripreme za uvodenje komunalnog sustava zapoele su potkraj 1954. Njegovo ustrojavanje trailo je drugaiju administrativno-teritorijalnu podjelu drave. Naime, kako su tadanje opine prostorno bile male, trebalo ih je poveati: da bi postupno mogle preuzeti ulogu kotareva. Komunalni je sustav poeo funkcionirati u rujnu 1955., pa su tada lokalni organi vlasti dobili neto vei utjecaj na privredu svog kraja. Izmijenjen je sustav raspodjele dohotka izmedu drave i poduzea, pa su lokalni organi vlasti zadravali neto vie od njihove dobiti. Raniju ulogu saveznih i

republikih organa u odnosu prema poduzeima dobile su komune. Drava je ipak raspolagala s gotovo tri etvrtine ukupnih sredstava za investicije, tako da je preteni dio sredstava i dalje bio izvan komune i gospodarstva.Prijelaz na komunalni sustav bio je praen nizom promaaja i negativnih posljedica. Dolazila je do izraaja tendencija zatvaranja komuna u izolirane ekonomsko-politike organizme, to je vodilo autarhiji i krnjenju samostalnosti poduzea. Vladala je velika nejednakost u objektivnim mogunostima razvitka komuna u samom startu. U investicijskoj politici prevladavali su lokalni interesi, posljedice ega su bile neracionalne investicijske odluke. Umnaale su se tzv. Politike tvornice kao nerentabilna poduzea koja su podravali moni pojedinci u sredinjoj vlasti podrijetlom iz krajeva u kojima su takva poduzea nastajala. Da su te pojave, kao neeljena deformacija sustava uzele maha, potvrduje pismo CK SKJ niim partijskim rukovodstvima, upueno u veljai 1958., u kojem se kritizira nedovoljna efikasnost komunista i samozadovoljstvo dijela rukovodeeg kadra. lanstvo, koje bi moralo prednjaiti u promicanju novog sustava,upozoreno je na rasipanje drutvenih sredstava, lo radni moral i zloporabe. Promidbena idealizacija komunalnog sustava kao dopune samoupravljanja sukobljavala se sa stvamim odnosima i stanjem. Radniko samoupravljanje nalo se izmedu dviju protivnosti: krutog partijskog centralizma i deformirane decentralizacije dravnog sustava. Za partijski vrh bitno je ipak bilo da se sauvao partijski monolit bez obzira na stvarne interese drutvene zajednice. VANJSKOPOLITIKI ODNOSI I MEUNARODNI POLOAJ JUGOSLAVIJE Obnova odnosa sa SSSR-om Tijekom uvodenja samoupravljanja (kao procesa drutvene reforme) Jugoslaviji je pristizala gospodarska i vojna pomo SAD-a i zapadnih zemalja. One su joj pruale i politiku podrku, pa joj je to pomoglo da se odri u sudaru s istonim blokom. Nakon smrti Josifa Visarionovia Staljina (5.oujka 1953.) pritisak istonog bloka je popustio, a poela je slabiti i ekonomska blokada, to je pogodovalo reformskim zahvatima. Medutim ta je reforma 1954. prekinuta, a promjene na vrhu SSSR-a dovele su i do pmmjene u vanjskoj politici Jugoslavije. Zaustavljen > proces politikog pribliavanja Zapadu, a otvarao se proces normalizacije odnosa sa SSSR-om.Staljinovom smru stvorene su pretpostavke za drugaije odnose Jugoslavije i Sovjetskog Saveza (i drugih istonih zenalja). Borba za vlast u SSSR-u zavrila se u korist Nikite Hruova, koji je ve u lipnju 1954. predloio CK SKJ sredivanje odnosa, priznajui da u Jugoslaviji postoji socijalizam.Sovjetka je strana predloila da se zajedniki utvrde osnove daljih nedusobnih odnosa i suradnje. SKJ je prihvatio normalizaciju odnosa, pa je uskoro prekinuta antijugoslavenska promidba u istonim zemljama.Polovicom 1955. (tonije od 26. svibnja do 3. lipnja) u Beoradu je boravila sovjetska delegacija na elu s N. Hruovom.Na kraju posjete potpisan je dokument poznat pod nazivom Beogradska deklaracija. U deklaraciji su istaknuta naela na kojima e se zasnivati odnosi izmedu dviju zemalja: potivanje suverenosti, nezavisnosti, integriteta i ravnopravnosti u medusobnim od nosima i odnosima s drugim dravama. Dokument sadri i niz odrednica za budunost: unapredivanje gospodarske suradnje,uklanjanje svih oblika negativne promidbe i dezinformacija, osuda svake agresije i podrivanja povjerenja medu narodima, itd. Sredinom sljedee godine uslijedio je Titov posjet SSSR-u (od 1. Do 23. lipnja 1956.), pa je tom prilikom potpisana Moskovska deklaracija o odnosima izmedu SKJ i KPSS. U toj je deklaraciji posebno naglaena mogunost razliitih putova u socijalizam, jer su kako je navedeno - putovi socijalistikog razvoja u raznim zemljama i uvjetima razliiti, Predstavnici dviju partija dogovorili su se o punoj ravnopravrosti i drugarskom karakteru razmjene miljenja o spornim pitanjima. Beogradskom i Moskovskom deklaracijom sovjetski komunistiki vrh povukao je svoje ocjene o Jugoslaviji i priznao da je napad Staljina na KPJ 1948. bio nepravedan i tetan. Sovjetski predstavnici javno su potvrdili da prihvaaju Jugoslaviju kao socijalistiku zemlju. S druge strane,jugoslavenski komunisti odustaju od ocjene da je SSSR imperijalistika i agresivna sila. Istodobno zaustavljen je proces daljeg povezivanja Jugoslavije sa zapadnim zemljama I zamrznut Balkanski pakt koji je Jugoslavija 1954. zakljuila s Grkom i Turskom. No, zapadne su drave ipak nastavile gospodarski pomagati Jugoslaviji. Unato normaliziranju odnosa sa SSSR-om, jugoslavensko vodstvo je i dalje bilo oprezno i priboja valo se novog udara staljinistikih snaga.Zaokret u jugoslavensko-sovjetskim odnosima pokazao je koliko je jako ideoloko nasljede i koliko jugoslavensko komunistiko vodstvo ivi u uvjerenju o neizbjenom slomu kapitaizma.Dakako da je za zaokret bilo i drugih motiva. Valja uoiti da je vanjskopolitiko odvajanje od Sovjetskog Saveza nakon napada Informbiroa i provodenje odredenih reformskih zahvata otvaralo put blagoj demokratizaciji drutva. Nastale pronjene ohrabrivale su snage koje su uspostavom komunistike diktature bile potisnute, pa je pribliavanje Zapadu u odredenoj njeri ugroavalo reim. Politiko i vojno saveznitvo Jugoslavije kapitalistikim zemljama nije ilo u prilog politikoj vlasti SKJ, pa ga je trebalo izbjei. Zato je jugoslavenski komunistiki vrh prihvatio ponudu sovjetskog rukovodstva o normalizaciji odnosa. Ta je ponuda dola u vrijeme kada su se dogadale promjene i u medunarodnom komunistikom pokretu, odnosno kada se otvorio proces destaljinizacije ne samo u SSSR-u, nego i u drugim istonim zemljama. U travnju 1956. bio je rasputen Informbiro. Tajni referat N. Hruova na XX. kongresu KPSS-a bio je

obraun kultom Staljinove linosti, a s govornice tog kongresa izreene u i procjene da pored sovjetskog mogu postojati i drugi oblici socijalizma. Sve je to upuivalo Tita i ue vodstvo Partije na zaljuak da se uspostavljeno i od Partije kontrolirano samoupravanje moe nastaviti i nakon obnavljanja dobrih odnosa sa SSR-om. Ipak je odredena sumnjiavost prema Sovjetskom Savezu i dalje ostala, to je utiralo put ideji i politici nesvrstanosti u razdoblju sve izrazitijeg sueljavanja dvaju svjetskih antagonistikih blokova. Transka kriza i sredivanje odnosa s Austrijom Od zavretka drugog svjetskog rata jugoslavensko-talijanski odnosi bili su stalno zategnuti. Razgranienje dviju drava predstavljalo je teak problem jugoslavenske vanjske politike. Pitanje Slobodnog Teritorija Trsta (STT) bilo je i dalje nerijeeno. Kada se nakon prvog oka, izazvanog napadom Informbiroa, Jugoslavija u novim uvjetima malo stabilizirala, dolo je do prvih kontakata izmedu jugoslavenske i talijanske vlade. U neslubenim razgovorima, vodenim 1951. i 1952., jugoslavenska je vlada predlagala kompromis na osnovi etnikog balansa (podjednakog broja hrvatskoslovenskih i talijanskih stanovnika koji ostaju u granicama suprotne strane). S talijanske strane uslijedio je protuprijedlog o kontinuiranoj etnikoj liniji, tj. o granici koja ni jednog Talijana ne bi ostavila u Jugoslaviji. to se tie STT-a, Talijani su odbili jugoslavenski prijedlog o stavljanju Trsta pod zajedniku upravu.Vlade Velike Britanije i SAD-a - pod pritiskom Italije - prihvatile su politiku svrenog ina. U listopadu 1953. donijele su odluku da se grad Trst i uprava u zoni A predaju Italiji. Jugoslavija se tome energino suprotstavila i predloila internacionalizaciju grada Trsta, a prikljuivanje slovenskog zaleda Jugoslaviji. Predloila je i stvaranje dviju autonomnih jedinica na spornom teritoriju. No, ti su prijedlozi bili odbijeni, pa je kriza u odnosima dviju drava jo vie produbljena.Kako je Italija poela gomilati svoje vojne postrolbe prema Jugoslaviji, s jugoslavenske je strane izvrena djelomina mobilizacija (uvojaeno je oko 50.000 vojnih obveznika i upueno prema talijanskoj granici). Jugoslavenska je vlada bila spremna da s orujem sprijei ulazak talijanske vojske u zonu A. No, unato sueljavanja dviju vojski, do rata ipak nije dolo, ve su zapoeli pregovori izmedu predstavnika Velike Britanije, SAD, Italije i Jugoslavije, koji su doveli do sporazuma o rjeenju transkog pitanja.Sporazum je potpisan 5. listopada 1954. u Londonu i poznat je kao Memorandum o suglasnosti izmedu vlada Italije, Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a i Jugoslavije o STT u. Bio je to kompromis prema kojemu je ukinuta vojna uprava nad STT-om, pa je povuena nova granica. Zona B i dio zone A (to je povrina od 11,5 km2 s oko 3.000 stanovnika) predani su na upravu Jugoslaviji, a preostali dio zone A i grad Trst pripali su Italiji. Prema tekstu Memoranduma, bila su zagarantirana prava manjina, a tekst je sadravao i odredbu o uspostavljanju slobodne luke u Trstu. Granice izmedu Jugoslavije i Italijekonano su utvrdene tek 1975. Osimskim sporazumima. Tada je potvrdena memorandumska granica iz 1955. i regulirana su sva granina sporna pitanja. Odnosi Jugoslavije s Austrijom bili su optereeni pitanjem Koruke. Naime, po zavretku rata jugoslavenska je vlada postavila pitanje ukljuivanja Koruke u granice Jugoslavije. Meutim,zapadne su sile bile odluno protiv toga. Polovicom 1949. savjet ministara vanjskih poslova postigao je bez konzultiranja Jugoslavije - sporazum prema kojemu se utvrduje jugoslavensko-austrijska granica kakva je bila 1938. (tj. prije prikljuenja Austrije Njemakoj . Time je Koruka za Jugoslaviju Sloveniju) bila izgubljena.U sijenju 1951. prezidijum Narodne skuptine donio je odluku o ukidanju ratnog stanja s Austrijom.Do kraja 1953. bili su amnestirani svi Austrijanci osudeni za poinjena kanjiva djela tijekom rata.Poslije potpisivanja austrijskog Dravnog ugovora 1955., tom je ugovoru pristupila i Jugoslavija.Tada su uspostavljeni normalni odnosi izmedu dviju drava. Za Jugoslaviju je u Dravnom ugovoru bio posebno vaan l. 7 prema kojemu austrijski dravljani koji su slovenske i hrvatske nacionalnosti i ine nacionalnu manjinu u Korukoj, tajerskoj i Gradiu uivaju ista prava pod istim uvjetima kao i ostali austrijski dravljani. Pod tim se podrazumijeva i pravo na vlastite organizacije, skupove i tisak na materinskom jeziku. Novo zahladenje sa SSSR-om i nova izolacija Unato Beogradskoj i Moskovskoj deklaraciji i u njima utvrdenim naelima o ravnopravnosti i potivanju suvereniteta, sovjetsko se vodstvo u praksi prema Jugoslaviji esto odnosilo blokovski, s oitom tenjom da je ukljui u istoni lager. S druge strane, Tito i jugoslavenski partijski vrh zastupali su stajalita dosljednog potivanja dravnog identiteta u medunarodnoj zajednici i autonomnog unutarnjeg razvoja. Jugoslavenski elnici odbacivali su postojanje sredinjice u komunistikom pokretu, odnosno monolitno nastupanje svih komunistikih partija prema nalozima Moskve. Staljinova smrt i rasputanje Informbiroa kao da nisu izmijenili sovjetsku koncepciju o nunosti postojanja zajednike politike (generalne linije) svih komunistikih stranaka i jednog sredita koje kreira njihovo ideoloko usmjeravanje.Kada je u listopadu 1956. u Madarskoj dolo do pobune protiv staljinistikog reima i do vojne akcije sovjetskih trupa, jugoslavenska vlada nije odobravala sovjetsku intervenciju. Davanje azila

bivem predsjedniku madarske vlade Imri Nagyu u jugoslavenskoj ambasadi u Budimpeti zategnulo je ne samo jugoslavensko-sovjetske odnose, nego i odnose Jugoslavije s ostalim istonim zemljama. Poto im je nova madarska vlada Janoa Kadara garantirala sigurnost, Nagy je sa svojim suradnicima napustio jugoslavensku ambasadu, ali su - unato garancijama - bili uhapeni i pogubljeni.Jugoslavija se protivila takvom postupku, pa je zbog toga sa sovjetske strane bila optuena kao podstreka nemira u Madarskoj. Napetosti i nesporazume izmedu jugoslavenske i sovjetske strane trebao je rijeiti novi susret Tita i Hruova l. i 2. kolovoza 1957. u blizini Bukureta. Tom je susretu bio nazoan i E. Kardelj. Sastanak je odran poslije Hruovljeva obrauna sa staljini stikom grupom u vrhu sovjetske partije (Molotov, Maljenkov, Kapanovi i na prijemu su razmotreni odnosi dviju komunistikih stranaka i drava.Potvrdena su naela iskazana u Beogradskoj i Moskovskoj rezoluciji. Nakon toga sastanka popravljaju se i odnosi s drugim istonim zemljama, tako da je ve u rujnu iste godine Vladislav Gomulka, tajnik KP Poljske, posjetio Jugoslaviju. U Jugoslaviji je boravio i vijetnamski komunistiki voda Ho-i-Min.Medutim, ve u studenome 1957. izbile su nove nesuglasice. Naime, u Moskvi je tada odrano savjetovanje komunistikih I radnikih partija u povodu 40. obljetnice Listopadske (Oktobarske) revolucije. Sudjelovali su predstavnici 64 partije iz cijeloga svijeta, a medu njima i SKJ(predstavnici su bili E. Kardelj, A. Rankovi, V Vlahovi i U. Danilovi). Tom je prilikom donesen tzv:Manifesf mira, a istodobno je potpisana i posebna deklaracija dvanaest komunistikih i radnikih stranaka socijalistikih zemalja. Tekst je sroen na naelima monolitnosti i opih osnovnih zakonitosti razvoja socijalizma, koja naela jugoslavenska delegacija nije prihvatila, pa je deklaraciju odbila potpisati. Jugoslavenski su komunisti zbog toga optueni da ne vode klasnu politiku, ve da manevriraju izmedu dvaju blokova. Hruov je tada tumaio da nema socijalizma bez lagera i da je socijalizam eta koja mora imati svog zapovjednika.Stajalite jugoslavenske delegacije bilo je povod za novi napad na SKJ koji je proglaen revizionistikim. Dakako, ideoloko-politiki napadi odrazili su se i na medudravne odnose, pa je sovjetska vlada u svibnju 1958. otkazala investicijske sporazume zakljuene 1956. Ostale istone zemlje pod kontrolom SSSR-a slijedile su taj potez: i one su otkazale dogovorene obveze i obustavljale razmjenu znanstveno-tehnikih iskustava.Kada je potkraj 1960. u Moskvi ponovno odrano savjetovanje komunistikih i radnikih stranaka (sada ih je bilo 81), prihvaena je izjava u kojoj je otro napadnuta jugoslavenska varijanta medunarodnog oportunizma. Za jugoslavenske se komunistike elnike kae da su izdali i proglasili zastarjelim marksizamlenjinizam, suprotstavili se meunarodnom komunistikom pokretu i odvojili svoju zemlju od socijalistikog lagera. Novim napadom na Jugoslaviju Sovjetski je Savez zapravo elio sauvati monolitnost medunarodnog komunistikog pokreta u vrijeme pogoravanja svojih odnosa s Kinom. CK SKJ nastojao je ograniiti posljedice tih novih napada, ocjenjujui ih kao razlike u gledanju na razvoj socijalizma.U kampanji protiv Jugoslavije osobito je prednjaila Albanija, u kojoj je zadran kruti staljinizam. Ali, u napade na Jugoslaviju ukljuila se i KP Kine, koja je raskol u komunistikom pokretu nastojala iskoristiti za jaanje prokineske struje, a zbog veeg utjecaja na tzv zemlje u razvoju u Aziji, Africi i Latinskoj Americi. U analizu kineskih napada jugoslavenski je vrh pronalazio tenje za zaustavljanje procesa oslobadanja od najgrubljih oblika i sadraja staljinistike vladavine, zanemarujui pri tome injenicu da se ni sam nije oslobodio nekih staljinistikih metoda u vodenju vlastite partije i drave. Jugoslavija u pokretu nesvrstanosti Nakon zavretka drugog svjetskog rata poele su se produbljivati suprotnosti u antihitlerovskoj koaliciji, to se ubrzo pretvorilo u otvoreni sukob izmedu dviju najveih sila - SAD-a i SSSR-a. Poela je nova etapa u medunarodnim odnosima obiIjeena stalnim konfrontacijama podijeljenih velikih drava, poelo je razdoblje hladnog rata.Male i srednje drave, posebno u Europi, bile su u veini uvuene u dva antagonistika bloka, u kojima su - uz ideoloke elemente - ubrzo poeli prevladavati velikodravni interesi su protstavljenih velikih sila. Opredjeljivanje za jedan ili drugi blok davalo im je gospodarsku sigurnost koju su morale plaati ograniavanjem vlastite vanjskopolitike inicijative. Interesi velikih sila,predvodnica blokova, potisnuli su interese ostalih lanica koalicije. Politika sile, koja je dola do izraaja u hladnom ratu, traila je ujednaavanje svih ideoloko-politikih stajalita, ali i svih vojnih i materijalnih snaga jednog i drugog bloka.Vanjska politika Jugoslavije poslije sukoba sa Staljinom bila je usmjerena prema neopredjeljivanju za blokove. Vrlo je rano prihvatila ideju tzv. koegzistencije kao osnovicu svog djelovanja. Boravei u posjetu Indiji i Burmi na kraju 1954. i u sijenju 1955., Tito je govorio o biti i ciljevima politike miroljubive koegzistencije. Govorei pred indijskim parlamentom, Tito je istaknuo da su nejednakost medu dravama i narodima, mijeanje u unutarnji ivot drugih, podjela svijeta na blokove, kao i kolonijalizam osnovni nositelji nespokojstva ovjeanstva. Tako formulirani politiki pogledi bili su odraz poloaja Jugoslavije u sukobu s istonim blokom i Informbiroom, koji sukob ju je doveo na rub ratnog obrauna. Zato se ideja koegzistencije iskazivala kao traenje da se svi medunarodni sporovi i sueljavanja drava rjeavaju mirnim putem. No, ideja koegzistencije imala je za

jugoslavenski komunistiki vrh i jo jednu dimenziju, a to je stvaranje uvjeta za rast socijalizma kao svjetskog procesa.Istodobno sa stvaranjem blokova tekao je i proces dekolonizacije na afrikom i azijskom kontinentu.Strujanja prema nezavisnosti sadravala su i viziju novih moguih medunarodnih odnosa u ve striktno podijeljenom svijetu, tj. osiguranje vlastitih nacionalnih interesa izvan blokova. Tako je uz ideju koegzistencije nastala i koncepcija pokreta nesvrstanosti koja odbacuje blokovsko svrstavanje te sadrava i oblik blokovskog povezivanja.Poto se nala u specifinim prilikama u procjepu izmedu istonog i zapadnog bloka, Jugoslavija se vrlo rano ukljuila u te nove blokove. podravajui borbu novih drava Azije i Afrike i njihovo nastojanje da ostanu izvan blokova, Jugoslavija je od samih poetaka tih drava vidjela u njima znaajne politike partnere i potencijalne strateke saveznike.Posebnu ulogu u povezivanju novih drava i njihovu organiziranju imao je upravo Tito,koji je brojnim osobnim kontaktima s njihovim elnicima stvarao osnove nesvrstavanja.Jae organizacijsko povezivanje nesvrstanih zemalja zapoelo je konferencijom u Bandungu u travnju 1955. kojoj je prisustvovalo 29 delegacija zemalja Azije i Afrike. U srpnju 1956. odran je na Brijunima sastanak Tita, indijskog premijera Nehrua i egipatskog predsjednika Nasera, pa je tom prilikom usvojena deklaracija kojom se osuduje podjela svijeta na blokove i predlae postupno uklanjanje uzroka ratova, podrava borba za razoruanje u okviru Organizacije ujedinjenih naroda i istie potreba okoritenju atomske energije u miroljubive svrhe. Na gospodarskom se planu trai (preko OUN) pomo nerazvijenim zemljama. Zemlje koje su pristupile pokretu nesvrstanosti bile su uvjerene da upravo takav pristup medunarodnim odnosima omoguuje bre rjeavanje njihovih unutarnjih problema i da je to jedini nain da i one, liene vee gospodarske i vojne moi, budu odredeni initelji u meunarodnoj zajednici. U pokret nesvrstanosti mogle su se ukljuiti one zemlje koje nisu pripadale nikakvom vojnom savezu. Na beogradskoj konferenciji (odranoj u rujnu 1961.), koja je oznaena kao prva konferencija izvanblokovskih zemalja, 25 efova drava i vlada usvojilo je izjavu o opasnostima od rata i apel za mir. Konferencija je uputila pisma Hruovu i Kennedyju (tada predsjedniku SAD).Time je ne samo potvrden smjer medunarodne politike nesvrstanih, nego je iskazan i napor da se oni jae ukljue u sve akcije u korist mira.Za jugoslavensku vanjsku politiku koja je - zahvaljujui prestiu Tita - imala znatan utjecaj u pokretu nesvrstanosti, nesvrstavanje je bilo izlaz iz vlastite nezavidne situacije. Stvaranjem treeg bloka Jugoslavija je htjela ojaati poloaj prema velikim silama. Pri tome je nastojala stvoriti to iri oslonac u dravama koje su izrastale na likvidaciji klasinog kolonijalizma5Na drugoj konferenciji nesvrstanih u Kairu (listopad 1964.) sudjelovalo je ve 47 punopravnih lanova i 10 drava kao promatrai. DESETLJEE PRIVREDNOG USPONA Nakon uvodenja samoupravljanja u privredni sustav i proizvodne odnose 1952. dolo je do minimalnih promjena u politici centralizacije. Novo je uglavnom bilo samo to to su radni kolektivi morali realizirati dohodak na tritu, ali je drava i dalje odredivala platni fond radnim kolektivima i suvereno je raspolagala vikom rada. Drava je utjecala na ulaganja u pojedine privredne grane i kontrolirala ostvarenje drutvenih planova. Organi dravne vlasti i drutvenog samoupravljanja (federacije, republika i komuna) dobili su zakonska prava da raznim gospodarskim i administrativnim propisima usmjeravaju privredne organizacije. Instrumenti kojima je raspolagala drava za usmjeravanje privrednog razvoja bili su razliiti: kamate na fond osnovnih i obrtnih sredstava, amortizacija prema stopama koje su odredivali savezni propisi, porez na promet,kreditno-monetarni mehanizam (na koji je utjecao dravni aparat). Savezni organi imali su glavnu rije u raspolaganju dijelom nacionalnog dohotka Jugoslavije koji se odvajao za investicije. Oni su odluujue utjecali i na to kako e se upotrijebiti investicijska sredstva privrednih organizacija,komuna i republika. Federacija je raspolagala velikim sredstvima za investicije, a ostali investitori -republike, komune, gospodarske organizacije - najee su se natjecali za dobivanje sredstava od federacije, dajui pri tome svoj udio iz fondova koje su imali.Takvim je sustavom federacija snano utjecala na investicijska kretanja u zemlji, jer je imala najmonija sredstva kojima je mogla utjecati na politiku svih drugih investicija. Unato proklamiranom samoupravljanju i decentralizaciji privrede stupanj etatizacije (podravljenja) drutveno-ekonomskih odnosa ostao je vrlo velik.Opi investicijski fond utvrdivao se saveznim drutvenim planom. Njime su se utvrdivale pojedine namjene i planirala sredstva. Dravni su organi utvrdivali i politiku osobne potronje,cijena, deviznog poslovanja i poslovnu suradnju s inozemstvom (kooperacije, medunarodni zajmovi).To znai da su organi dravne uprave imali u svojim rukama kljune pozicije u upravljanju gospodarstvom, pa je proces deetatizacije (zapoet u razdoblju 1952.-1954.) bio ne samo usporen, nego gotovo zaustavljen. U rukama sredinjih organa drave stihijski je dolazilo do gomilanja akumulacije, pa je to nuno zaustavilo proces pretvaranja centralizirane ekonomske strukture u samoupravnu. Politiki vrh drave (a to znai Partije) zadrao je u svojoj nadlenosti upravljanje globalnim drutvenim procesima i donoenje najvanijih drutvenih odluka.Jedno podruje dravnog mehanizma bilo je ipak posve izvan kontrole predstavnikih institucija, pa i partijskih foruma sluba dravne sigurnosti (slubeni je naziv neko vrijeme bio Uprava dravne

bezbednosti, skraeno UDB, odnosno udba, kako su gradani najee imenovali tajnu policiju). Njeno djelovanje, za koje je bio zaduen jedan lan najueg vodstva Partije (bio je to Aleksandar Rankovi) davalo je poseban biljeg cijelom dravnom ustrojstvu. Ta je sluba namjetala svoje ljude u privredna poduzea, vanjsku trgovinu, diplomaciju i preko njih nadzirala njihov rad.to se tie politikog sustava u razdoblju od 1953. do 1962., dravno-partijski vrh se najvie usmjerio na komunalni sustav i poduzimao je mjere da njegovo funkcioniranje bude to vie pod nadzorom sredinje dravne vlasti. Sredinom pedesetih godina SKJ prilino je stabilizirao svoju vlast. Partijski promidbeni aparat je veliao pobjedu SKJ nad Staljinom i otkrie novog, samoupravnog puta u socijalizam. Sve njegove zablude i nedosljednosti, kao i slaba perspektiva na dui rok, prikrivale su se isticanjem blagog gospodarskog smirivanja stanja i ak znacima uspona koji je bio doista ostvaren do kraja desetljea. Gospodarstvo Unato tekoj situaciji u kojoj se Jugoslavija nala poslije 1948., struktura njezine industrijske proizvodnje do sredine pedesetih godina ostala je ista. Forsirala se teka indsutrija (izgradnja industrije koja gradi industriju). Poveavala se proizvodnja strojeva za industrijske pogone, a poeli su se proizvoditi i sloeniji strojevi za poljodjelstvo. Nasuprot tomu, sporo je rasla proizvodnja za osobne i drutvene potrebe gradana. Veina stanovnitva ivjela je u prilinom siromatvu. U partijskom se vrhu stoga nastojalo poduzeti neto na poveanju ivotnog standarda puanstva, a to je znailo naputanje orijentacije na teku industriju i okretanje lakoj i srednjoj industriji. Na takav razvoj utjecala je i ekonomska blokada s istoka, koja je onemoguila izgradnju niza planiranih i zapoetih industrijskih giganata, kao i pomanjkanje deviza za nabavku opreme sa zapada.Orijentacija na proizvodnju roba iroke potronje koja je uslijedila tijekom 1955. izazvala je odredenu privrednu ivost. Kreui se narednih godina u rasponu od 11 do 17% godinje, rast industrijske proizvodnje iskazivao se kao jedan od najveih u svijetu (zajedno s Japanom). Privredna ekspanzija bila je praena i poveanjem zaposlenosti, pa se broj zaposlenih u deset godina udvostruio.Takav ubrzani tempo industrijalizacije obiljeen je mijenjanjem drutvene strukture. Naime, dolo je do masovnog prijelaza stanovnitva iz sela u gradove, gdje se radna snaga zapoijavala u industriji.Promjene u privrednom razvoju Jugoslavije u razdoblju od 1955. do 1961. bile su praene partijskom promidbom koja je govorila o jugoslavenskom privrednom udu i najavljivala, u perspektivi u sljedeih desetak godina - dostizanje visokorazvijenih zemalja. Ciklus privrednog uspona i rasta industrije bio je rezultat nekoliko initelja koji su se stjecajem okolnosti podudarali i koji su ga omoguavali. Ponajprije, Jugoslavija je i dalje dobivala veliku ekonomsku pomo od SAD-a i drava zapadne Europe. Prema statistikim pokazateljima, ta je pomo od 1952. do 1960. Pokrivala i do polovice jugoslavenskih ulaganja. Obustavljena ekonomska blokada istonih zemalja otvorila je trite SSSR-a i drugih istonih drava. Unato novom pogoranju odnosa s lstokom i novih ogranienja, razmjena roba nije posve prekinuta, pa se dio jugoslavenskih proizvoda ipak plasirao na istono trite. Tamo se izvozila loija roba, koja se nije mogla plasirati na zapadu.I komunalni sustav uveden 1955., uza sve svoje slabe strane, ipak je dao odreden prilog gospodarskom usponu. Iako je dravna vlast imala potpuni nadzor nad investicijama, ipak su one pristizale u odredenoj mjeri i do manjih gradova, i to upravo prema dravnom planu. Komunalni su organi dravnu vlast poticali na ulaganje u manje industrijske pogone na svom podruju, a to su obino bile tvomice obue, odjee, pokustva, kuanskih aparata ili hrane. Poeli su se proizvoditi hladnjaci, radio-aparati, elektrini tednjaci i drugo to je utjecalo na pozitivna privredna kretanja i podizanje standarda. Stopa poveanja osobne potronje tih se godina kretala oko 10% godinje. Opine su pak u svojoj nadlenosti podupirale izgradnju komunalnih objekata i stambenu izgradnju.Medutim, sve okolnosti i imbenici koji su pridonijeli gospodarskom razvoju nisu imali trajan uinak,pa je uskoro nastupilo krizno stanje koje je temeljito potreslo jugoslavensko drutvo i dravu. Sudar dviju koncepcija Potkraj pedesetih i poetkom ezdesetih godina, deset godina nakon predaje tvornica na upravljanje radnicima, uloga drave u upravljanju gospodarstvom i drutvom jo uvijek je bila dominantna. Centraliziranjem fondova za investicije dravni su organi raspolagali gotovo itavim vikom rada. Glavna gospodarska snaga, koja je regulirala sva privredna kretanja, bila je politika vlast. Postojali su, dodue, brojni dokumenti koji su usmjeravali privredna kretanja (npr. zakon o radnikom upravljanju, program SKJ iz 1952, zakljuci kongresa radnikih savjeta iz 1957.),ali izmedu programiranog i stvamog stanja postojao je duboki jaz. Ono to se zbivalo u ivotu,potvrdivalo je da je postojei privredni sustav u suprotnosti s naelima samoupravljanja. Partijski je vrh to uoavao, pa je zakljuio da treba poduzeti mjere kako bi se spasio zamiljeni sustav.Tako je 1961. proklamirana privredna reforma, provodenje koje je trebalo rijeiti kljuno pitanje raspodjele drutvenog proizvoda izmeu gospodarskih subjekata i drave. Odlueno je da se proire okviri za veu inicijativu radnih kolektiva, kako bi se potaklo samoupravljanje. Najavljeno je da e se tim promjenama prevladati osnovna proturjeja koja vladaju u

kapitalizmu i dravnom socijalizmu, a koja su - unato radnikom samoupravljanju - bila dominantna i u uspostavljenom jugoslavenskom sustavu. Smatralo se da e se novim zahvatom likvidirati tradicionalna poduzea i da e se na osnovi djelovanja naela dohotka formirati doista samoupravna radna zajednica u kojoj e biti zadovoljeni interesi svih lanova kolektiva. Dubina planiranih promjena oznaena je revolucionarnom i usporedivana je s nacionalizacijom 1946. i uvodenjem samoupravljanja 1950. Tako je poetkom 1961. najavljena posljednja bitka s etatizmom. Promjene su ozakonjene u skuptini 1. oujka 1961. O njima u vodstvu SKJ nije bilo neslaganja, ali su sukobi nastali prilikom realizacije dogovorenih mjera. Izvoenje reforme bilo je polovino zbog otpora dijela rukovodeih struktura saveznog partijskog i dravnog sredita i trajnog straha od zakona slobodnog trita, kao i straha za sudbinu akumulacije izvan dravne kontrole. Taj strah je aktivirao snage koje su htjele sve vratiti na administrativni sustav i tako zaustaviti pokrenute procese. Radilo se, dakle, o podjeli na one koji su htjeli sauvati i ojaati birokratski centralizam i na one koji su htjeli provesti decentralizaciju (stvarnu) i mijenjati dravnu strukturu.Usporedo s gospodarskim usponom i njegovim zastojem tekao je i jedan proces podjele koji u javnosti nije bio vidljiv, jer se odvijao medu samim komunistima u dravnim i drugim institucijama vlasti. Glavno obiljeje prikrivene podjele bilo je oblikovanje struja na nacionalnoj osnovi.Decentralizaciju i stvamo samoupravljanje zastupali su preteno komunistiki kadrovi Slovenije i Hrvatske, videi u tome i ostvarenje stvamog federalizma i samostalnijeg odluivanja republike.Etatizam je uporite imao u saveznim strukturama i te su snage novim promjenama pruale estok otpor.Iz tih je sredina u javnost tada lansirana ideja o socijalistikom jugoslavenstvu, uz naglaavanje da ono nije ni u kakvoj vezi s predratnim jugoslavenstvom i jugoslavenskim unitarizmom, ve da se zasniva na ekonomskoj i socijalnoj ravnopravnosti svih gradana Jugoslavije. Poela se propagirati i ideja o jugoslavenskoj naciji. (Na VIII. kongresu SKJ jo 1958. jedan je govornik ak predloio ukidanje republika i stvaranje federacije komuna.) Takva razmiljanja su potvrdivala da su -unato stalno isticanom bratstvu i jedinstvu - u samim partijskim redovima nazoni nacionalni sporovi i podvajanja, koji su svoj izraz nali najprije u saveznim institucijama. Upravo se tamo vrlo brzo medu komunistima oblikovala unitaristiko-centralistika struja koja se suprotstavljala deetatizaciji, a bila je predvodena komunistima iz veinske nacije. Srbija je uskoro postala najjae uporite te struje. Treba se prisjetiti da je po zavretku rata KP tamo bila najslabija i da je najjai otpor federativnom uredenju obnovljene Jugoslavije dolazio upravo iz redova srbijanske opozicije. Srpski su komunisti prihvatili federalizam zato jer je on u praksi pod okriljem Partije, bio jai centralizam od onoga u bivoj Jugoslaviji. Zaposjedajui postupno najvie mjesta u saveznim organima (Beograd je bio glavni grad!), oni su stjecali spoznaju i svijest o vlastitoj srpskoj ulozi u obnovljenoj dravi, a ta ih je svijest vodila do uvjerenja koja su se pretvarala u velikosrpski hegemonizam. Odatle i suprotstavljanje deetatizaciji koja je ugroavala zauzete pozicije. Njihovo zalaganje za centralizam i suprotstavljanje deetatizaciji prikrivalo je velikosrpski hegemonizam. To se naroito skazivalo u odnosu prema albanskoj i madarskoj manjini, na koje je sustavno vren pritisak srpskih organa vlasti.Unitaristiko-centralistiki koncept podravali su i Srbi izvan Srbije (u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini).Posebno jako uporite unitarizma bila je Jugoslavenska narodna armija (JNA). Inae, slijevanje kapitala u savezne fondove podravale su tri nerazvijene republike - Makedonija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina. Iz sareznih fondova one su dobivale znatna sredstva za gospodarski razvoj. I dok je Makedonija uzdizanjem iz privredne zaostalosti jaala svoju nacionalnu dravu, Bosna i Hercegovina je takvom orijentacijom potiskivala svoju autonomnost i afirmaciju vlastite republike. Na opasnost koja prijeti jugoslavenskoj dravi od uniaristiko-centralistikih snaga prvi je upozorio Edvard Kardelj. On je jo 1957. skrenuo panju partijskom vrhu da se u dravnoj srukturi obnavlja velikosrpski nacionalizam i da se javljaovinistiko integralno jugoslavenstvo, koji ugroavaju Jugoslaviju. A Vladimir Bakari je 1958.izjavio da je centralizam savezne drave zastario i da blokira normalni drutveni razvoj. No tim konstatacijama sukob oprenih koncepcija nije se zaustavio, ve je postao nagovjetaj onoga stanja koje e se poetkom ezdesetih godina sve jae oitovati.Interesni sukob republika razvijao se upravo u federalnim institucijama, gdje su se na nacionalnoj osnovi i formirale podijeljene struje. Sukobi su postajali jai kad je na dnevnom redu bila podjela sredstava iz saveznih fondova. Tada je dolazilo do unih svada izmedu predstavnika pojedinih republika (koji su estinom podsjeali na parlamentame borbe u prvoj Jugoslaviji). Ti sporovi bili su dravna tajna, pa o njima javnost nije nita znala. Medutim, oni su se drastino pojaavali kako se zavravao ciklus privrednog uspona. Naime, poetkom ezdesetih godina zabiljeeno je zaustavljanje tempa rasta industrijalizacije. Dok je stopa porasta industrijske proizvodnje 1959. Bila 17,6%, u 1960. je pala na 15,6%, a u narednoj 1961. iznosila je samo 4,1%. Bio je to rezultat ponajprije obustavljanja ekonomske pomoi Zapada. Tada je i cijeli gospodarski sustav poeo pokazivati svoje slabosti. Porast osobnih dohodaka iznad produktivnosti rada smanjivao je stopu privrednog rasta. Nerazvijeno drutvo optereivale su skupe investicije i potronja iznad stvarnih mogunosti. Istodobno razvijala se nelojalna konkurencija, komercijalizacija i pekulantski poslovi. Tako je Jugoslavija poetkom ezdesetih ulazila u ozbiljnu ne samo gospodarsku, nego i politiku krizu.

POLITIKA KRIZA I USTAVNE PROMJENE Tajna sjednica partijsko-dravnog vrha kada se razbuktao sukob koncepcija u dravnom vrhu (u federalnim organima) i u samom vrhu SKJ, Tito je sazvao zajediku sjednicu saveznog i republikih rukovodstava. Sjednica je odrana 14., 15. i 16. oujka 1962. i javnost nije o njoj bila obavijetena. Pokazalo se da je Tito dobro informiran o stanju u gospodarstvu i o politikim borbama u dravnom i partijskom vrhu, koje su poprimile obiljeje medunacionalnih sukoba. U svom uvodnom govoru on je procijenio da su se ti sukobi pretvorili u ozbiljnu politiku krizu koja prijeti raspadu zemlje. Njegove rijei: ... je li ta naa zemlja zbilja kadra da se jo odri, da se ne raspadne, zvuale su dramatino. Traio je da se nazoni savezni i republiki elnici dogovore kako bi se poduzele mjere koje e te tendencije zaustaviti. Teme rasprave bila su glavna sporna pitanja koja izazivaju meurepublike i medunacionalne sukobe. U raspravi su sudjelovali svi nazoni na tajnoj sjednici. oni su se trebali odrediti prema nastaloj politikoj krizi.Potpredsjednik saveznog izvrnog vijea (SIV) ili savezne vlade, Mijalko Todorovi (zaduen za privredu), prikazao je situaciju u privredi. Rekao je da je polet privrede u posljednjem razdoblju doveo do estoke konkurencije koju savezni organi vie ne mogu kontrolirati. Kritizirajui republiki birokratizam, on se zaloio za jaanje saveznog centra. Jo nekoliko sudionika u raspravi (Osman Karabegovi, Rato Dugonji) okomilo se na republike funkcionere, koje su oznaili kao nositelje politike osamostaljivanja republika, traei da se takva nastojanja zaustave. Veljko Vlahovi traio je jaanje centra SKJ, a Aleksandar Rankovi ustvrdio je da istaknuti republiki lideri ugroavaju jedinstvo zemlje. Vodei ovjek srpskih komunista, Petar Stamboli, izjasnio se protiv ponovnog uspostavljanja administrativnog centralizma, ali je predlagao jaanje saveznog sredita na bazi demokratskih rasprava u vrhu u kojima e sudjelovati i predstavnici republika. On je govorio i o raspoloenju u Beogradu, pa je iznio tvrdnju da se u glave mnogih komunista ve smjestila politika svijest srpske buroazije.Jovan Veselinov govorio je o politici ulaganja i o politikom odnosu izmedu razvijenih i nerazvijenih dijelova zemlje i zakljuio da nema slaganja o osnovnim pitanjima, jer republike na svaku saveznu odluku gledaju kroz prizmu svojih interesa.S druge strane, Miha Marinc, predstavnik slovenskih komunista, vidio je glavnog krivca za nastalo stanje i politiku krizu u centralistikom sustavu, pa je predlagao njegovu promjenu. I predstavnici Hrvatske (meu njima i Vladimir Bakari) kritizirali su centralizaciju investicija u saveznim organima.Postojei sustav smatrali su neodrivim, jer federacija raspolae sa 80% svih jugoslavenskih investicija koje ona plasira po republikama. Stoga svi poremeaji i padaju na njenu stranu, a ne na republike. Uzroci nastalog stanja, dakle, ne mogu biti u republikama i opinama, jer njihovi fondovi nisu odluujui. Kritiziran je i sustav prelijevanja, tj. najprije koncentriranje sredstava u federaciji, a zatim investiranje (vraanje) u objekte na teritoriju republika, a ti objekti vrlo esto nanose gospodarsku i politiku tetu. Tako se stvara iluzija o nunosti golemog broja savezne bankarske i ostale birokracije, koja je postala mona i djeluje kao nezavisna negativna snaga. Navedeni su i podaci o sredstvima koja se diu iz Hrvatske, to je predstavljalo doista otar napad na postojee stanje.Od 1945. hrvatsko komunistiko vodstvo disciplinirano je provodilo politiku vrha Partije. Zaslijepljeno ideolokim dogmama vodilo je politiku lojalnosti Titu. Uspostavu samoupravljanja primilo je kao direktivu vieg foruma. Medutim, kako je sve vie dolazilo do izraaja gospodarsko iskoritavanje Hrvatske, to je njeno komunistiko vodstvo potkraj pedesetih spoznalo da u raspodjeli saveznog kapitala Hrvatska loije prolazi od ostalih republika. Relativno zaostajanje Hrvatske potvrdivali su statistiki podaci. Od 1953. do 1959. porast jugoslavenske privrede iznosio je 202,8%, a Hrvatske samo 19%. Uslijedile su rasprave u hrvatskom partijskom vodstvu i traio se put kako da se to ispravi.Rjeenje se vidjelo u prenoenju saveznog kapitala na republike, opine i poduzea, ali da se ekonomska politika vodi u ime samoupravljanja, a ne u ime republika i nacija. Takva odluka (donesena u studenome 1959.) pokazala je prve obrise borbe za gospodarsku i politiku samostalnost Hrvatske, to je dolo do izraaja i u istupanju predstavnika SKH na tajnom sastanku u oujku 1962.Izlaganje slovenskih i hrvatskih predstavnika izazvala su burnu reakciju. Posebno su srpski komunistiki voe (D. Stamenkovi, B. Radosavljevi, S. Stefanovi) negirali stavove svojih slovenskih i hrvatskih kolega, a uro Pucar, komunistiki prvak iz Bosne i Hercegovine, ustvrdio je da samoupravljanje vodi drutvo u raspad. Pratei tu otru polemiku, E. Kardelj uoio je da se veina sudionika zapravo izjanjava za jaanje centralizacije i pojaanu intervenciju drave, a protiv samoupravljanja i trinih odnosa. U svom istupu Kardelj je podsjetio na 1948. kada su se jugoslavenski komunisti suprotstavili staljinizmu, pa ga suzbili uspostavljanjem samoupravljanja. Zato se - prema njegovu miljenju - jugoslavensko drutvo nalazi pred altemativom: ili obnova staljinizma ili put u demokraciju. Pri tome je odluno ustao u obranu republika, odbijajui tvrdnje da su one krive za stanje u Jugoslaviji. Odbijao je i napade na trinu privredu, pa je procijenio da je veinu vodeih ljudi u zemlji preraslo vrijeme, jer su se oni razvijali u prevladanom starom idejnom i duhovnom horizontu,Rasprava je pokazala da je politiki rascjep u zemlji dubok I otar. Sukobljavali su se pristae i protivnici samoupravljanja, federalisti i centralisti, pristae trine privrede i oni koji prihvaa ju od drave strogo

dirigiranu privredu. Centralisti su bili ujedno i unitaristi i pristae starog boljevikog nasljeda i jake dravne intervencije u privredi. Federalisti su pak napadali velikodravni hegemonizam, prihvaali trinu privredu, ali - to je posebno vano - uz postojanje tzv drutvenog vlasnitva. Doista, podjele su bile vrlo duboke.Kako je autoritet Tita bio neosporan, a njegova mo u partijskom i dravnom vrhu nedodirljiva, bilo je odluujue njegovo stajalite. Tijekom rasprave paljivo je pratio izlaganja, a kad je na kraju govorio,spomenuo je kako je pomiljao da se povue u miran ivot, ali je u nastaloj situaciji ipak odluio nastaviti borbu. Iz rasprave je zakljuio da je veina za centralistiko-birokratski sustav, a i sam je u praksi uvijek postupao kao politiar vrste ruke. Centralistima ga je priklanjala i tenja da sprijei jaanje nacionalizma. No, centralizam je s druge strane jaao velikodravni hegemonizam i omoguavao prodor prevlasti jedne nacije ime je sustavno podrivano i unitavano samoupravljanje, koje je ipak smatrao nezamjerijivim modelom, nastalim upravo kao alternativa sovjetskom dravnom socijalizmu u jeku borbe protiv Informbiroa. Tito je imao arbitrirati u sukobu dviju koncepcija, a sam je bio proturjean, pa stoga i neodluan. U zakljunoj rijei izrazio je udenje to se postavlja pitanje samoupravljanja, ali nije otvoreno i nedvosmisleno stao ni na jednu stranu. Nastojao je ublaiti ocjene o moguem raspadu zemlje, ali je odmah zatim pledirao za nunost pojaanog jedinstva u redovima SKJ i za jaanje jedinstva zemlje.Pri tome je upozorio da se dravni vrh mora kloniti takvih tendencija koje bi se mogle protumaiti kao da se forsira neki centralizam i neko jugoslavenstvo, Stjee se dojam da je Tito - s obzirom na raspored snaga - odgodio rjeenje, iako je bio potpuno svjestan dubine politike krize.Prihvaeni zakljuci govorili su o idejno-politikom odredivanju i uvrivanju SKJ, odstranjivanju slabosti iz rada samoupravnih organa, potivanju zakonitosti i zaotravanju odgovor nosti politikih rukovodilaca i dravnih organa. Zakljueno je da se poduzmu mjere za stabiliziranje gospodarstva. Kako se pokazalo da partijsko rukovodstvo nije jedinstveno u pogledu smjera budueg razvoja Jugoslavije, zakljuci su odraavali kompromis izmedu dviju koncepcija. Razlike iskazane na tajnoj sjednici jugoslavenskog vrha odnosile su se na temeljna pitanja drutva i drave i tu je po prvi put priznato postojanje dravne krize koja je optereivala jugoslavensku dravnu zajednicu. Ona e s veim ili manjim intenzitetom trajati do njezina sloma. Novi jugoslavenski ustav Zakljuci tajne sjednice partijsko-dravnog vodstva u biti su bili kompromis izmedu snaga koje su zahtijevale razvijanje samoupravljanja i onih koje su se zalagale za njegovo ograniavanje u ime spaavanja drutva od anarhije. Najvii partijski vrh na elu s Titom, koji je donosio sve bitnije odluke o gospodarskom sustavu i organizaciji drave, morao je poduzeti odredene mjere za otklanjanje pojava koje su uvjetovale privrednu i politiku krizu i uskladiti ih s usvojenim zakljucima. Osnovni smjer bio je ipak zadravanje i jaanje samoupravljanja. Kako postojei ustav, donesen 1946., nije sadravao nita o tom sustavu, a program SKJ iz 1957. utvrdio je samoupravljanje kao osnovicu drutveno-ekonomskog razvoja Jugoslavije, donesena je odluka o mijenjanju ustava.Novi ustav izglasan je na zasjedanju savezne skuptine 7. travnja 1963. U njegovu uvodnom dijelu istie se da se socijalistiki sistem u Jugoslaviji zasniva na odnosima medu Ijudima kao slobodnirn i ravnopravnim proizvodaima i stvaraocima. To znai da je osnovna polazna toka ustavnih normi ovjek-gradanin. Kao dalja polazita tomu su pridodani jo i drutveno vlasnitvo i raspodjela prema radu. Rad je proglaen za jedino mjerilo ovjekova materijalnog i drutvenog poloaja. Kolektivi u ustanovama dobili su status radnih organizacija i izjednaeni su u pravima s radnim organizacijama u privredi. Ustav je proglasio da gradani neposredno i preko organa drutvenog samoupravljanja ostvaruju osnovne funkcije drutvene zajednice koja se definira kao slobodna zajednica proizvodaa. Takve ustavne deklaracije bile su iskoritene u promidbene svrhe, pa je u tisku novi ustav nazvan poveljom samoupravljanja kojom je proklamiran jedinstveni drutveno-ekonomski poloaj svih radnih ljudi.S druge strane, u svom normativnom dijelu, ustav nije osigurao ustavnopravne pretpostavke za realizaciju svojih osnovnih naela iskazanih u uvodu. Sadraj o drutveno-ekonomskom uredenju formuliran je kompromisno, pa su ekonomski tokovi regulirani administrativnim sredstvima. Federacija je raspolagala jednom treinom akumulacije, privredne organizacije (priblno) drugom, a treom komune i republike zajedno. Sva ostala ekonomska regulativa (proirena reprodukcija, bankarski i devizni sustav, krediti, sustav planiranja) bila je preteno etatistika.Ustav je, neprimjereno takvom dokumentu, utvrdivao i mjesto drutveno-politikih organizacija u politikom sustavu drave (SKJ, SSRNJ, Savez sindikata). Prema Ustavu, SSRNJ je imao ulogu najireg politikog oslonca i oblika samoupravljanja radnih ljudi. Izmijenjen je naziv drave: mjesto FNRJ ona je nazvana Socijalistika Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) Izmijenjeni su i nazivi republika, pa su i one postale socijalistike republike. Tako je drava, unoenjem u njen naziv termina socijalistika, dobila i oznaku drutvenog sustava koji se izgradivao kao prva etapa komunizma.Polazei od teze da je u Jugoslaviji likvidirana klasa kapitalistikih vlasnika i da se jugoslavensko drutvo sastoji samo od radnih slojeva, sastavljai novog ustava to su nastojali izraziti promjenama strukture skuptina. U svim skuptinama - od opina do

federacije - formirano je nekoliko vijea. Prema ustavu,Savezna narodna skuptina sastojala se od pet vijea: (1) savezno vijee, (2) privredno vijee (predstavnici privrednih organizacija,zadruga i obrtnikih komora), (3) prosvjetno-kultumo vijee, (4)zdravstveno-socijalno vijee, (5) organizacijsko-politiko vijee(predstavnici tijela drutvenog samoupravljanja u opinama I dravnim organizacijama). Takva struktura skuptine objanjavana je njenim pretvaranjem u organ drutvenog samoupravljanja. Ona nije vie zamiljena kao klasino zakonodavno tijelo, ve je definirana kao sredite u koje se stjee itava drutvena praksa i uskladivanje politike Ustav je odvojio funkciju predsjednika republike od funkcije predsjednika saveznog izvrnog vijea (vlade). Predsjednik republike - prema tekstu ustava birao se svake etvrte godine, s napomenom da se ta odredba ne odnosi na prvog predsjednika republike, a to je bio Josip Broz Tito. Uspostavljena je I funkcija potpredsjednika republike i na tu je funkciju doao Aleksandar Rankovi. Za predsjednika Savezne narodne skuptine izabran je Edvard Kardelj, a za predsjednika saveznog izvrnog vijea Petar Stamboli.Ideja i praksa samoupravljanja i dalje su se neprestano sukobljavale. Zbog usmjeravajue uloge organizacija SKJ i budnog partijskog nadzora, u praksi je i dalje dolazilo do funkcionalnog dupliranja u vodenju radnih kolektiva, to je dovodilo u pitanje i efikasnost rada. Izmedu usvajanja stajalita da je mjesto borbe komunista u samoupravnim tijelima i praktine primjene tog stajalita postojao je nepremostiv raskorak. I pokuaji organiziranja samoupravljanja na vioj razini nailazili su na ozbiljan otpor: paralizirale su ih tamo ukopane snage koje su o svemu odluivale. Sustav samoupravljanja iskazivao se kao sustav kontradikcija: slobodno odluivanje samoupravljaa bilo je strogo dirigirano i kontrolirano od Partije i sve ustavne promjene uvijek su se svodile na isto - uvrivanje partijske drave. NOVA PRIVREDNA REFORMA I NJEZINE POSLJEDICE Promjene u gospodarskom sustavu Iako je Jugoslavija poetkom ezdesetih naizgled bila relativno stabilna, njeno stvarno stanje bilo je drugaije. Povoljnoj slici posebno je pridonosio njen vanjskopolitiki poloaj i uloga u pokretu nesvrstanosti, a osobito Titova osobna pozicija. Tito je posjeivao sve vanije zemlje pokreta i sam primao u goste brojne efove drave. Privid solidnog stanja u Jugoslaviji davala je i injenica to je njezin gospodarski razvoj u prethodnom desetljeu doivio uspon. Nije bilo nikakvih socijalnih nemira, a nezaposlenost je bila minimalna, to je davalo ohrabrujue izglede.Uistinu, medutim, gospodarstvo ostavljeno bez zapadne pomoi poelo je gubiti dah: industrijalizacija je zastala, a poljoprivreda je nazadovala, seosko se stanovnitvo stalno smanjivalo. Mjesto visoke produktivnosti i integriranja u medunarodno trite, Jugoslavija je ostajala u zatvorenoj privrednoj politici, to su promatrai u partijskom vrhu sve vie uoavali. to se tie politikog raspoloenja irih slojeva puanstva, ono je obiljeeno utnjom, jer u totalitarnom sustavu nije ni mogue iskazivati drugaija shvaanja od onih koja su bila partijski programirana. Partijska promidba i dalje je isticala ostvareno bratstvo i jedinstvo i odanost naroda socijalizmu, to oito nije bila slika zbiljskih prilika. Savez komunista i njemu podredene organizacije(SSRN, sindikati, omladinske organizacije) usmjeravale su sav javni ivot. I udba je u tome imala svoj udio. Ona je pratila sav javni ivot gradana i svojim ljudima diskretno nadzirala djelovanje poduzea i ustanova te javnih djelatnika. JNA je u potpunosti podravala partijsku dravu. Medutim, skriveno od javnosti, upravo u partijskom vrhu dogadao se rascjep koji je proizlazio iz razliitih gledanja na opu privrednu situaciju, privredne odnose pojedinih republika sa saveznim sreditem te na budui gospodarski razvitak. Pri tome je sve vie dolazila do izraaja vienacionalna struktura drave. Pojedini komunistiki rukovodioci sve manje su se osjeali internacionalistima (kako je to traila marksistika doktrina), a sve vie pripadnicima pojedinih naroda unutar jugoslavenske dravne zajednice. Sukob izmedu federalista i centralista sve se vie produbljivao i potkopavao stabilnost reima i drave.Dok su komunistika vodstva Slovenije i Hrvatske zagovarala potrebu reforme federacije,centralistikounitaristike snage tome su se odupirale. Ipak, do odlunog sudara i obrauna suprotstavljenih snaga iz mnogih razloga nije dolazilo. Jedini prostor za postupne promjene pruala je privreda, jer su samo takve promjene otvarale mogunost za potiskivanje velikodravnog centralizma i popravljanje poloaja federalnih jedinica. Takav proces, nakon neuspjelih prethodnih pokuaja,ponovno je pokrenut sredinom ezdesetih godina.Nakon temeljitog razmatranja opeg gospodarskog stanja u dravi, najui partijski vrh odluio se za nove promjene u privrednom sustavu. Te su promjene zapoele 1964. i nastavljene su nizom mjera 1965. Sve to je u tom razdoblju uinjeno slubeno je nazvano privredna reforma (proglaena je u srpnju 1965.). Poduzete mjere predstavljale su najdublji zahvat u privrednom ivotu drave od uvodenja samoupravljanja. Savezna narodna skuptina i savezna vlada donijeli su tridesetak zakona i odluka o gospodarstvu i sve nove mjere bile su ugradene u novi petogodinji plan privrednog i drutvenog razvoja, koji je Savezna skuptina usvojila 1966. Korjeniti zahvat u privredni sustav imao je, dakako, odraz i na drutveni ivot. Osnovni cilj privredne reforme bio je intenzivnije privredivanje, potivanje ekonomskih kategorija, bre poveanje produktivnosti primjenom racionalnijih ekonomskih mjerila i ire ukljuivanje u medunarodnu podjelu rada te dalje razvijanje drutveno-politikih odnosa na

naelima samoupravljanja. Reforma je morala ostvariti porast osobnih dohodaka na raun smanjivanja investicija i preraspodjelu sredstava privrednih subjekata u smislu njihova pretvaranja u nositelje proirene reprodukcije. Poduzete su odredene mjere financijske prirode: devalvacija dinara, ogranienje carinske zatite, poskupljenje uvoza i poticanje izvoza, smanjenje obveza privrede i dr. Privredni ivot zemlje imalo je regulirati trte, a ne drava.Dravno odredivanje cijena trebalo je prepustiti tritu. Ukinuti su dravni investicijski fondovi, kapital je prenesen na banke i poduzea, a uveden je i konvertibilni dinar.Do tada je privreda bila podravana regresima, dotacijama i zatitnim carinama, uz sve veu inflaciju,a novim mjerama bila je upuena da posluje na suprotan nain i da se ravna po zakonitostima trita.Objektivno je to znailo da se uvodi kapitalistiki nain poslovanja, ali bez privatnog vlasnitva.Smanjivanje investicija i inflacije, kao i porast dohotka zaposlenih, doveli su do pada zaposlenosti.Na samom poetku reforma se sukobila s pitanjem nerentabilnih poduzea koja nisu mogla izdrati privrednu utakmicu, a na drugoj strani s teloama u izvozu. Pod pritiskom mnogo eih uvjeta plasmana robe, a da se ne bi smanjili osobni dohodci, prva reakcija radnih kolektiva u privredi i izvan nje bila je gotovo potpuno obustavljanje primanja novih radnika, a zatim su radnici i otputani s posla.Nove mjere su izazvale zastoj u veem broju industrijskih grana, pa je dolo do odljeva radne snage u inozemstvo. Odlazak radne snage u razvijene industrijske zemlje zapadne Europe stalno se poveavao.Putem ekonomske emigracije,osim fizikih radnika, krenuli su i visokokolovani strunjaci, pogotovu mlai koji u zemlji nisu mogli nai zaposlenje.Privredna je reforma izazvala i odredena drutvena gibanja. Trina privreda nije odgovarala mentalitetu starih privrednih rukovoditelja. I kod radnika je izazivala bojazan od zatvaranja poduzea i gubitka posla. tovie, neki su prijelaz na trinu privredu doivljavali kao povredu prava radnike klase ostvarenih u revoluciji. Dakako, objanjenja partijskog tiska opovrgavala su takva tumaenja. Istodobno, osudivana je ideologija unitarizma, ime se otvarao put reformi federacije.Predvidala se i demokratizacija SKJ, ali uz odluni stav protiv viestranaja.Promatrajui privrednu reformu u cjelini moe se zapaziti jak, gotovo radikalan zaokret. Ve uvodenjem prvih mjera privredne reforme nastala je posve nova situacija. Presjeeni su putovi kojima je drava neprekidno dolijevala sredstva u privredu, ponajvie iz emisije novca. Naglo su smanjene investicije koje su bile najvee arite poremeaja u privredi. No, zbog naglog prekida inflacije,odnosno prestanka financiranja proizvodnje tiskanjem novca, zatim pritiska uvezenih roba te zbog prethodnog razvoja nedovoljno usmjerenog na izvoz, privreda je nakon reforme bila prisiljena smanjivati visoku stopu rasta proizvodnje. Tijekom provoenja reforme izostale su neke znatnije intervencije, posebno one u deviznom reimu i proirenoj reprodukciji.Ograniena je uloga drave u investiranju i neposrednom reguliranju akumulacijom, ali radni kolektivi nisu postali gospodari proirene reprodukcije u cjelini. Mjesto da poslije preraspodjele dodu u ruke gospodarskih subjekata, drutvena su sredstva dospjela u ruke banaka. Elementi starog sustava privredivanja mijeali su se s novim rjeenjima i drugaijim tenjama. Privreda je bila usmjeravana na povezivanje sa svjetskim titem i ukljuivanje u medunarodnu podjelu rada, a devizni reim i reim vanjske trgovine nije se promijenio. Brijunski plenum i pad Aleksandra Rankovia Unato verbalnom podravanju mjera privredne reforme, u vrhovima partijskog i dravnog vodstva tinjao je prikriveni otpor koji se polovicom 1966. pretvorio u ozbiljan sukob. U jeku provodenja reforme izbila je politika kriza, jer su snage dravnocentralistikih (prostaljinistikih) usmjerenja nastojale zaustaviti proces transformacije kako ga je zacrtala privredna reforma.U svim sreditima dravne strukture bilo je snaga koje su radile protivno usvojenim zakljucima. Te snage, posebno neki funkcioneri na visokim poloajima, nisu htjele dopustiti prestrojavanje koje bi dovelo do stvarnih promjena. Glavni nositelj otpora bio je Aleksandar Rankovi, uz Tita najmonija linost u SKJ i dravnom vrhu. Rankovi je bio potpredsjednik republike, organizacijski tajnik SKJ (upravljao je unutarnjim radom Partije), glavni kadrovik za sve funkcije u Partiji i dravi i vodei elnik udbe. Udba je uspostavila kontrolu nad itavim drutvom, od poduzea do najvieg vrha dravne vlasti.Upravljanje tom slubom, nad kojom je Partija izgubila nadzor, s vremenom su prigrabili moni pojedinci, a glavnu rije je imao Rankovi. Zbog autoriteta i akumulirane moi on je slovio kao nasljednik Tita kojemu je lojalno sluio od 1937.Medutim, poetkom ezdesetih Rankovi se s Titom poeo razilaziti. U partijskim redovima predvodio je centralistiko-unitaristiku struju. Tako je istupio i na tajnoj sjednici vladajueg vrha 1962., kada se suprotstavio refomistima inspirator kojih je bio E. Kardelj. U sukobu dviju struja Tito je tada bio u dvojbi koja je - prema njegovim rijeima - trajala etiri godine. Teko se odluivao smijeniti Rankovia,jer je i sam u sebi nosio jako boljeviko nasljede, a samo je on to mogao uiniti. Tek kada je osjetio da ga Rankovi osobno ugroava i kada je spoznao da je Rankovi ukljuen u velikosrpske krugove i da je postao zagovornik velikosrpskog monopola u medunacionalnim odnosima, odluio se na udar. Zbog iznimne drutvene moi koja se usredotoila u Rankovievim rukama, nitko osim Tita nije se mogao obraunati s njim. A Tito je u najuem krugu smiljeno pripremao njegovo svrgavanje.Najprije je 16. lipnja 1966. pod Titovim predsjedanjem odrana sjednica izvrng komiteta CK SKJ, na kojoj je formirano

povjerenstvo, sa zadatkom da ispita rad udbe. Kada je povjerenstvo pripremilo izvjetaj, odran je 1. srpnja na Brijunima proireni sastanak, plenum, CK SKJ. lanovima CK priopen je izvjetaj, u kojem se odaje priznanje slubi dravne sigurnosti za rad u revolucionarnom razdoblju i u doba konsolidacije novog poretka i obrane Jugoslavije. No, dalje se utvrduje da se sluba postupno stavila iznad drutva, a da te tendencije datiraju od uvoenja samoupravljanja, i da su posljednjih godina veoma pojaane. Konzervativni otpor pojedinih funkcionera UDB-e samoupravljanju - kae se u izvjetaju utjecao je da ona zaostane za razvojem drutva... i da postane jedan od odluujuih faktora u formiranju drutvene politike. Sluba je - kako se dalje navodi - postala monopol pojedinaca, prije svega Aleksandra Rankovia i Svetislava Stefanovia-eo. Nakon rasprave, u kojoj su lanovi CK i Tito prihvadli konstatacije iz izvjea,plenum je iskljuio Rankovia i Stefanovia iz Centralnog komiteta, a zatim je Rankovi sam podnio ostavku na poloaj potpredsjednika republike.Bio je to poraz Rankovieve skupine koja se zalagala za stari, administrativni sustav i koja se tajno borila protiv privredne reforme i rjeavanja nacionalnih sueljavanja u federaciji.Padom Rankovia uklonjen je dio saveznog politikog vrha, a zapoeo je i obraun s tzv.antisamoupravnim snagama u partijskim organizacijama. Udba je rastrojena, osobito u Beogradu i Srbiji (prema nekim pokazateljima,istka je zahvatila oko 1.500 ljudi). Rankoviev pad refomisti su ocijenili kao poraz jake staljinistike struje.Bilo je nasluivanja da e smjene zahvatiti i elni sastav JNA,ali Tito nije dirao u Armiju koja mu je nakon udara na Udbu ostala glavni oslonac. Slamanje Rankovieve politike moi i uklanjanje s funkcija njega i njegovih istomiljenika otvaralo je put jaanju republikih sredita. Istodobno je otvoren proces jaoj nacionalnoj afirmaciji republika i pokrajina.Poslije Brijunskog plenuma, na kojemu su snaan udarac dobile centralistiko-unitaristike snage, otvorene su rasprave o potrebi jaanja autonomije Kosova, njegovu brem gospodarskom razvoju i ostvarivanju pune ravnopravnosti albanske narodnosti u Jugoslaviji. Plenum CK SK Srbije, odran poslije Brijunskog plenuma, tj. U kolovozu 1966., raspravljao je o Kosovu. U zakljucima tog plenuma istierse potreba razvijanja bratskih socijalistikih odnosamedu narodima i narodnostima Jugoslavije. Plenum je osudio diskriminaciju i bezakonje nekih delova Slube dravne bezbednosti,naroito prema iptarskoj narodnosti. Medutim, ve prilino glasni velikosrpski krugovi u Partiji i izvan nje te su procese oznaili kao izdaju srpstva. S druge strane, nacionalne albanske snage na Kosovu poele su sve glasnije isticati zahtjev za pretvaranje pokrajine Kosova u republiku.Brijunski plenum donio je odluku o reorganizaciji SKJ, odnosno - kako je to reeno o demokratizaciji partijskog ivota<<. Partijska glasila tada su objanjavala tu odluku kao prevladavanje zatvorenosti rada partijskih rukovodstava (foruma), pri emu bi lanstvo dobilo veu ulogu u formuliranju i provoenju partijske politike. Tako nagovijetene unutamje promjene u Partiji i tendencija osamostaljivanja republika i pokrajina, zajedno s gospodarskom reformom i razvojem u smjeru slobodnog trita, predstavljale su znaajne promjene. Ipak, potiskivanje dogmatskih snaga (nazivane su i prostaljinistike) nije smjelo u Partiju unijeti bilo kakav liberalizam. KRIZNA ARITA Hrvatski otpor jezinoj agresiji U obnovljenoj Jugoslaviji komunistiki je reim sustavno potiskivao nacionalne kulture u nastojanju da se one umjetno stope u jugoslavensku mjeavinu proetu marksistikom ideologijom. No, u tom mijeanju postupno je sve vie do izraaja dolazio srpski recept: kao okosnica integracijskih procesa nametala se srpska kultura. To se posebno iskazivalo na podruju jezika. U prosincu 1954. Objavljen je tzv. Novosadski dogovor, koji su pod pritiskom Partije pripremili i potpisali srpski i hrvatski jezini strunjaci, a kojim se utvrduje da je jezik I-Irvata i Srba jedan jezik s jednim imenom, srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski, i da im je knjievni jezik jedinstven, iako ima dva izgovora - ijekavski i ekavski. Obje jezine varijante, zapadna ili hrvatska i istona ili srpska, proglaene su ravnopravnima. Pripremljen je i objavljen zajedniki pravopis (1960), a zapoet je i rad na zajednikom rjeniku (koji nikad nije dovren). Ali, unato proklamiranoj ravnopravnosti varijanata, u praksi se inilo sve da se hrvatska potisne. U JNA obvezatna je bila srpska varijanta, kao i u slubenom dopisivanju saveznih dravnih organa, savezne novinske agencije, radija i televizije. Nametanjem srpskog kao dravnog jezika hrvatski jezini izraz sustavno je potiskivan i sveden na lokalno narjeje.Hrvatska kultuma javnost, posebno jezikoslovci i knjievnici okupljeni u Matici hrvatskoj, bili su ozbiljno zabrinuti takvim stanjem. Na strunim znanstvenim skupovima i u asopisima hrvatski su se jezikoslovci poeli odupirati jezinoj agresiji, ustajui u obranu zasebnog hrvatskog jezika. Napokon su Matica hrvatska i Drutvo knjievnika Hrvatske javno istupili objavljivanjem Deklaracije o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika(17. oujka 1967.). U Deklaraciji koju je poduprlo jo 16 znanstvenih i kulturnih institucija Hrvatske,utvrduje se da je hrvatski jezik doveden u neravnopravan poloaj, jer se putem upravnog aparata i sredstava javne i masovne komunikacije provodi nametanje dravnog jezika, a ta se uloga daje srpskom jeziku. Deklaracija se poziva na suverenitet hrvatskog naroda, koji je ostvaren u NOB-u, i na neotudivo pravo svakog naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom. Trai se potivanje naziva hrvatski knjievni jezik

te da savezni ustav osigura jednakost i ravnopravnost etiriju knjievnih jezika:hrvatskog, srpskog, slovenskog i makedonskog.Odmah nakon objavljivanja Deklaracije zapoela je prava hajka protiv nje. U tome su najglasnije bile unitaristike snage koje je predvodio dr. Milo anko, tada potpredsjednik Savezne skuptine. On je objavio niz lanaka protiv Deklaracije, s vrlo tekim optubama na raun njenih potpisnika.Deklaracija je bila oznaena kao zaplotnjaki in. CK SKH, pod pritiskom samog Tita i dijela elnika u Hrvatskoj, osudio je Deklaraciju i traio odgovomost lanova Partije za njezino donoenje i potpisivanje. Partijske organizacije u velikim tvomicama (Prvomajska, Rade Konar, Astra i dr.) dobile su nalog da organiziraju protestne zborove i osude Deklaracije kao napad na bratstvo i jedinstvo. U tisku su se pojavili lanci u kojima se brani narodna armija od napada koje usmjerava Matica hrvatska. I sam Tito je u govoru u Pritini ustvrdio da objava Deklaracije znai no u leda dravi, a Vladimir Bakari ju je u Saboru nazvao neprijateljskim inom uperenim protiv socijalistike revolucije.Tada su zaredale partijske istrage i kanjavanja u organizacijama u kojima su bili zaposleni inicijatori i potpisnici Deklaracije. Miroslav Krlea, kao potpisnik Deklaracije, bio je primoran dati ostavku na lanstvo u CK SKH. No, sve mjere poduzete od unitaristikih krugova nisu mogle zaustaviti nacionalno budenje. Partija nije mogla unititi 18 najuglednijih hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija, a i sama Matica hrvatska se uspjela odrati postavi stoerom otpora srbizaciji u kulturi.Tijekom sljedeih dviju triju godina ona je znatno poveala broj svojih ogranaka i proirila svoju djelatnost. Kosovsko pitanje U poslijeratnom razdoblju Kosovo se mnogo sporije razvijalo od ostalih dijelova jugoslavenske drave. Zastupljenost Albanaca u sredinjim organima vlasti, kao i u asnikom kadru JNA, bila je mnogo manja od proporcionalne. K tome Kosovo je bilo izloeno snanom pritisku i diskriminaciji Rankovievih policijskih organa. Stoga je nakon Rankovieva pada zapoela otra kritika unitaristiko-centralistike politike u medunacionalnim odnosima, posebno postupaka prema albanskoj naconalnosti. O tome je raspravljao i CK Srbije, naelno osudujui Rankovievu diskriminatorsku politiku. I SK na Kosovu osudio je nositelje srpskog hegemonizma i postavio pitanje autonomije i gospodarskog razvoja Kosova. Tako je kosovsko pitanje dospjelo u sredite politike pozomosti pa su zapoele i rasprave o poboljanju poloaja albanske narodnosti u Jugoslaviji. U proljee 1967. Kosovo je posjetio Tito. U svojim govorima on je isticao duboke korijene stanja na Kosovu u prolosti i nagovjetavao rjeenja, uz napomenu da ona ne mogu biti provedena preko noi. Na Kosovu je zapoela iroka akcija za razvitak nacionalne kulture. Vodile su se rasprave o tome jesu li Albanci u Jugoslaviji nacija ili narodnost (kako se u Jugoslaviji nazivala nacionalna manjina). Traenje ravnopravnosti i autonomnosti Kosova postajala su sve glasnija, to je izazivalo otpore na srpskoj strani. U Srbiji su se tom traenju suprotstavljali parolom o ugroavanju srpstva. Napetosti su rasle, pa je potkraj studenoga 1968. u Pritini dolo do velikih demonstracija studenata i uenika. Demonstracije su se proirile na Uroevac, Gnjilane i Podujevo te na neke dijelove Makedonije u kojima ive Albanci (bilo je nekoliko desetaka ozlijedenih i jedan poginuli Albanac). U travnju 1969. u Pritini je odrana jezina konzultacija o jeziku i pravopisu kosovskih Albanaca, a 1970. osnovano je u Pritini sveuilite na kojemu se nastava izvodila na srpskom i albanskom jeziku.Tim tenjama Albanci nisu bili zadovoljni. Albanski prvaci u komunistikim strukturama Kosova istupali su protiv radikalne struje koja se zalagala za posebnu republiku Kosovo. Fadil Hoda je npr. takve zahtjeve ocijenio kao demagoku propagandu. On je traio samo punu ravnopravnost s ostalim narodima i narodnostima u Jugoslaviji. Od tada kosovsko je pitanje tinjalo kao trajno arite krize na jugoslavenskoj politikoj sceni. Studentske demonstracije Praksa je pokazala da je ostvarivanje privredne reforme mnogo tee od njezina programiranja.Prilagodavanje trita nije teklo onako kako je bilo zamiljeno. Kako se kapital gomilao u rukama banaka (naroito sredinjih), poduzea su ostajala bez sredstava potrebnih da ozdrave. Ni postojea rukovodstva u poduzeima nisu bila dovoljno osposobljena za privredivanje u novim uvjetima trine privrede: vodenje takvog gospodarstva zahtijevalo je sposobne i obrazovane ljude novih shvaanja. Sustav dravnih kredita bio se posve ugasio, a samoupravna organizacija nije bila izgradena, da bi mogla nadomjestiti dravu. Ograniavanje prostora, sporost i kolebanja u ostvarivanju privredne reforme urodili su deformacijama koje su znaile stagnaciju. Zagovomici i kreatori reforme tumaili su je kao posljedicu sudara starog i novog sustava. Medutim, ve 1968. pritisak nezaposlenih postao je tako jak da je izazvao politike poremeaje.Problem nezaposlenosti posebno je zabrinjavao mladu generaciju. Stagnacija u ekonomskom razvoju nije obeavala da e se taj problem rijeiti. S druge strane odredeno slobodnije istupanje (izvjesna demokratizacija) omoguavala je relativno otvorenije tretiranje problema, pa su tu priliku iskoristili studenti organizirajui velike demonstracije i pozivajui radnike da im se prikljue (ali nije bilo odziva).Istupi studenata upuuju na zakljuak da su oni

prosvjedovali protiv smjera drutvenog razvoja koji je bio utvrden reformom iz 1965.Masovne studentske demonstracije, potaknute studentskim buntom u Europi, zapoele su u Beogradu 3. i 4. lipnja 1968. i odmah su se proirile na Zagreb i Ljubljanu. Kada je policija sprijeila uline prosvjede, studenti su se povukli u zgrade fakulteta i tu su danju i nou odravali zborove, objavljivali proglase i akcijske programe. Beogradsko sveuilite proglasili su Crvenim univerzitetom Karla Marxa, dok je Zagrebako sveuilite nazvano Socijalistiko sveuilite Sedam sekretara SKOJ-a.U svojim proglasima studenti su traili likvidaciju nezaposlenosti, ukidanje socijalnih nejednakosti,poboljanje materijalnog poloaja studenata i njihov jai utjecaj na rjeavanje drutvenih problema,posebno na sveuilitima, te politiku demokratizaciju.Studentima su se prikljuili i nastavnici i uporno nisu naputali zauzete zgrade. Sedmog dana demonstrantima se preko beogradske televizije obratio Tito, najavljujui akciju protiv sporosti koja dolazi do izraaja u rjeavanju raznih problema.Dodao je i to da - unato postojanju jedinstva u donoenju zakljuaka - postoji nedovoljno jedinstva medu rukovodeim ljudima u sprovoenju tih mjera. Govorio je i o nunosti otklanjanja nesocijalistikih pojava, o brizi za ovjeka i posebno o potrebi hitnog rjeavanja studentskih problema.Izlaganje je zavrio pozivom studentima da se prihvate uenja i polaganja ispita. Iste je veeri (9.lipnja) vodstvo demonstracija odluilo da se demonstracije prekinu. Nova strujanja u Hrvatskoj i Sloveniji Nakon uklanjanja Rankovia i njegove grupe umanjena je mo saveznog sredita. Time su ojaala republika sredita, to je dovelo do jae nacionalne afirmacije potiskivanih nacija. Premda je poputala kontrola saveznih partijskih foruma, ipak su unitaristiko-centralistike snage jo bile dovoljno jake da obuzdaju razbuktavanje demokratskih i nacionalnih tendencija (sluaj deklaracije o jeziku). Medutim, te se tendencije nisu mogle tako lako suzbiti, pa je nastupilo razdoblje sve otrijih konfrontacija.Medu parolama na studentskim transparentima mogle su se proitati i ove: >>Neemo restauraciju kapitalizma, >>Onemoguimo pretvaranje drutvene svojine u akcionarsku, to dovoljno govori o odnosu organizatora demonstzacija prema biti reformskog zahvata.Sredinom 1967. i tijekom 1968. dolo je do smjene rukovodeih kadrova u Hrvatskoj. Novi, mladi partijski funkcioneri (Miko Tripalo, Savka Dabevi-Kuar, Pero Pirker i dr.) u hrvatsku su politiku unosili nove poglede. Oni su se odlunije zaloili za neophodne radikalne promjene cjelokupnog gospodarskog i politikog stanja. U to vrijeme zapoinje i iroko gibanje u redovima studentske omladine. Snage mladih narataja ulazile su u borbu za opu demokratizaciju drutvenog ivota i za hrvatski nacionalni suverenitet.Na savjetovanju koje je organiziralo hrvatsko partijsko vodstvo u svibnju 1968. osudena je ekonomska politika federacije, kao i cijeli jugoslavenski sustav. Istaknuto je traenje ekonomskog razvlaenja federacije i dosljedno provodenje trine privrede.Predsjednitvo CK SKJ zatrailo je tada odgovornost hrvatskog vodstva, ali ga je Tito zatitio svojim autoritetom. On je ak izjavio da hrvatsko vodstvo govori ono to je i on sam govorio. U sljedee tri godine Tito je manje-vie podravao ideje partijskih elnika Hrvatske, to im je i davalo poticaj da ustraju. Pored Hrvatske, u borbu za novi gospodarski sustav i nove politike odnose ula je i Slovenija. Prilikom raspodjele sredstava medunarodnog zajma za gradnju cesta u Jugoslaviji dolo je do vrlo zaotrenih odnosa izmedu slovenske vlade i federacije. Naime, slovenska je vlada optuila federaciju da u raspodjeli medunarodnog zajma zapostavlja Sloveniju, to je izazvalo veliku politiku krizu i zaprijetilo padom vlade.Ta cestna afera povukla je i niz drugih pitanja, kao to su:definiranje uloge federacije, odnosi razvijenih i nerazvijenih, problem nelikvidnosti, pitanje dravnog kapitala i proirene reprodukcije. Prvi put od uspostavljanja socijalistike Jugoslavije jedna republika suprotstavila odluci savezne vlade. U slovenskom su se tisku pojavili lanci u kojima se trailo da Slovenija postavi pitanje revizije svojih materijalnih obveza prema federaciji, to je nailo na veliki odjek medu slovenskim puanstvom. Tada su, poetkom kolovoza 1969., sazvana politika vodstva Jugoslavije i svih republika da razmotre nastalu situaciju. Predsjednik SIV- a izvijestio je o pritiscima na organe federacije ilustrirajui to sluajem cestne afere u Sloveniji. Upozorio je i na novu praksu mobiliziranja javnog mnijenja da podri politiku republike kako bi se pojaao pritisak. Kardelj je veoma otro upozorio da takva praksa vodi u nedemokratske metode rjeenja politike krize, a Tito je ak ustvrdio da rukovodstvo Slovenije svojim pritiskom ugroava jedinstvo Jugoslavije. Ipak, svima je bilo jasno da cestna afera upozorava na neophodno preureenje gospodarskih i politikih odnosa federacije i republika. Hrvatski nacionalni pokret Nova strujanja u Hrvatskoj postupno su se oblikovala kao pokret s elementima nacionalnog programa. asopisi Matice hrvatske (Kolo, Kritika, Dubrovnik) analizirali su poloaj Hrvatske u Jugoslaviji i upozoravali na guenje njezina nacionalnog identiteta. Hrvatski nacionalni program vrlo je otvoreno propagirao Matiin Hrvatski tjednik. U toj aktivnosti znaajnu su ulogu imali i brojni pododbori Matice hrvatske u unutranjosti. Tako su u Hrvatskoj nastala dva sredita nacionalnog pokreta: CK SKH (sada s novom orijentacijom) i Matica hrvatska. Rasprave hrvatskog partijskog vodstva sa saveznim sreditima

moi privremeno je priguila ehoslovaka kriza 1968. (intervencija sovjetskih snaga i slamanje eskog proljea), ali su se svade obnovile poetkom 1969. jo jaom estinom. Savezni organi su se borili da zadre to vie vlasti u svojim rukama, a republiki da ih te vlasti oslobode. Sukobi su se naroito zaotravali u trajnom pitanju raspodjele financijskih sredstava akumuliranih u federaciji, a zatim u pitanjima gospodarskog planiranja i nadlenosti federacije. Unitaristiko-centralistike snage u dravnopartijskom vrhu dobro su ocijenile da su glavne reformske snage koncentrirane u Hrvatskoj i svoju su otricu usmjerile prema toj republici. Poto nisu mogli istupiti protiv Tita i Kardelja, unitaristi su napadali hrvatsko partijsko vodstvo okrivljujui ga za nacionalizam i separatizam. U tome se posebice aktivirao Milo anko koji je u to vrijeme bio potpredsjednik Savezne skuptine. Premda je bio Hrvat i u saveznom vrhu predstavljao Hrvatsku, otro je istupio protiv hrvatskog vodstva: tijekom studenoga 1969. U beogradskoj Borbi objavio je seriju lanaka o nacionalizmu u Hrvatskoj. Posebno se oborio na Maticu hrvatsku, ali je za njeno djelovanje i nastalo stanje krivicu pripisao CK SKH.ankovi su lanci bili povod da se hrvatsko partijsko vodstvo odluilo na obraun s unitaristiko-centralistikim snagama koje su optuivale Hrvatsku. Uz pristanak Tita, u sijenju 1970. odrana je deseta sjednica CK SKH na kojoj je izvren taj obraun. Iako je CK bio optuen da se ne suprotstavlja nacionalizmu, polazite za raspravu nije bilo nacionalno pitanje, ve drutvena reforma. Postavljena je teza da reformi glavni otpor pruaju unitaristiko-centralistike snage i da se CK Hrvatske suprotstavlja tim snagama borei se za nastavak reforme. U zakljucima se sjednice naglaavalo da je to borba s protivnicima socijalistikog samoupravljanja. anko (bio je nazoan kao lan CK SKH) nije prihvaao te zakljuke, pa je bio opozvan s funkcije u Saveznoj skuptini.Matica hrvatska i njezina glasila podrali su zakljuke desete sjednice CK SKH. Tada se u Hrvatskoj razvila velika kampanja za likvidaciju otudenih sredita gospodarske i financijske moi, a za iste raune u Jugoslaviji. RASPLET POLITIKE KRIZE Ustavni amandmani Utjecaj i posljedice desete sjednice CK SKH bile su viestrane i proturjene. S jedne strane pojaale su pritisak Hrvatske da se ubrzaju drutvene reforme i izvri reforma federacije, a s druge su izazvale jo veu i otriju kritiku hrvatskog partijskog vodstva i njegove politike utvrdene na desetoj sjednici. Sjednica je ostavila snaan dojam u hrvatskim masama i uz odobravanje zacrtanog smjera hrvatske politike potaknula jai zamah hrvatskog nacionalnog pokreta.U rujnu 1970. Tito je najavio formiranje ustavne komisije koja je dobila zadatak da predloi reformufederacije. Na elu komisije bio je E. Kardelj, profesionalni jugoslavenski reformator. Komisija je predloila da federacija zadri samo tri funkcije: vanjsku politiku, obranu i jedinstvenost drutvenog uredenja. Izvorni suverenitet treba pripasti republikama koje se definiraju kao drave, a pokrajine trebaju dobiti autonomnost vrlo blizu suverenosti. Uvode se i dvije naznake konfederalizma: paritet lanica federacije u federalnim organima (skuptina, vlada, predsjednitvo drave) i koncenzus u donoenju federalnih odluka. Time je trebalo onemoguiti preglasavanje.Uslijedila je zatim rasprava o predloenoj reformi federacije. Unato postojanju znatnih unitaristikocentralistikih snaga u dravnom i partijskom vrhu i u republikim vodstvima (kojima takav prijedlog nije odgovarao), ipak su autoritet i velika Titova mo pridonijeli da su sva savezna, republika i pokrajinska tijela podrala prijedlog o promjenama. Jedini otpor dolazio je iz redova srpskih intelektualaca koji su reformski zahvat federacije protumaili kao razbijanje srpske republike i osamostaljenje pokrajina. Premda su CK SK Srbije i republika skuptina Srbije podrali prijedlog reforme federacije, u srpskoj javnosti se poticalo i irilo nezadovoljstvo koje e snano izbiti tek poslije Titove, smrti. Savezna je skuptina 30. lipnja 1971. prihvatila amandmane na postojei ustav i time ozakonila reformu federacije. inilo se da je tim inom prevladana politika kriza u dravi i da e promjene u nadlenosti federacije i republika pridonijeti smanjivanju unutarnjih napetosti. Ubrzo se, rnedutim, pokazalo da je takva procjena netona. Hrvatsko proljee i udar na Hrvatsku Kada je prijedlog ustavnih amandmana upuen na javnu raspravu, o njima se s velikim interesom raspravljalo i u Hrvatskoj. Te su rasprave osnile hrvatski nacionalni pokret koji se i dotad ve bio prilino proirio. Od proljea 1971. taj je pokret dobio novu snagu i novi polet. Gotovo cijelu Hrvatsku zahvatio je nacionalni zanos u oekivanju da e se poloaj Hrvatske u jugoslavenskoj zajednici ipak promijeniti. U pokret se ukljuuju gotovo svi slojevi hrvatskog puanstva i on postaje pravi masovni narodni pokret nazvan Hrvatsko proljee. Tada se uz CK SKH i Maticu hrvatsku razvilo i tree politiko sredite: studentski pokret koji u hrvatsku politiku scenu unosi novu dinamiku.Nema dvojbe da je uloga CK SKH u pokretanju kljunih pitanja hrvatskog identiteta i hrvatske ravnopravnosti bila iznimno velika i da su vodei ljudi hrvatske Partije uivali veliku narodnu podrku.Medutim, kada je u ljeto 1971. zavrena reforma federacije, u CK SKH zapoinje rascjep. Grupa oko Vladimira Bakaria (koji je do tada bio solidaran s cijelim CK) traila je zaustavljanje masovne nacionalne euforije i onemoguavanje

djelovanja politikih sredita izvan Partije.Vei dio CK oko Mike Tripala i Savke Dabevi-Kuar nije prihvaao takve prijedloge, ve se zalagao za iru demokratizaciju drutva, nacionalnu dravu i prijenos saveznog kapitala i deviza u ruke proizvodaa.Taj je dio hrvatskog partijskog vrha glavnom opasnou smatrao jugoslavenski unitarizam (iza kojega se krilo velikosrpstvo), koji je uvijek iznova prijetio unato ozakonjenim ustavnim amandmanima.U proljee i ljeto 1971. Matica hrvatska nastavila je svojom djelatnou irei svoj utjecaj i iskazujui se na neki nain kao oporbena stranka. Inae, pristae nacionalnog hrvatskog pokreta izbili su tada na elo niza masovnih organizacija. Oni su predvodili ne samo Savez studenata, nego i Savez omladine. Masovnom narodnom pokretu priklonio se i Savez boraca Hrvatske, utjecajna novinska kua Vjesnik, zatim radio i televizija. Uz pokret su pristali i predsjednik Hrvatskog sabora i predsjednik hrvatske vlade. Glavni je cilj bio konstituiranje drave Hrvatske u postojeem jugoslavenskom okviru.Takav razvoj dogadaja u Hrvatskoj izazvao je veliku zabrinutost, ponajprije politikih snaga u Srbiji, a zatim i u Crnoj Gori, Vojvodini i Bosni i Hercegovini. (Premda su pojedine republike takoder osjeale jak pritisak velikosrpskih krugova, ipak su se, posebno one nerazvijene - Makedonija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina - pribojavale ukidanja fonda za nerazvijene, za to se zalagala Hrvatska koja je u taj fond najvie izdvajala). Rastom hrvatskog nacionalnog pokreta posebno su se uznemirili krugovi u JNA i u saveznim organima, pa i dio politike elite u Sloveniji. I sam Kardelj, do tada nositelj reformskih zahvata i glavni autor ustavnih anandmana, traio je Titovu intervenciju u Hrvatskoj. Hrvatska se tada nala u veoma tekom poloaju, pogotovu kad je Tito, na inzistiranje Bakaria i Kardelja, nakon vie godina podravanja CK SKH, odluio zaustaviti proces nacionalnog preporoda u Hrvatskoj i time demokratizaciju cijelog drutva.Kao neposredni povod za dravni udar u Hrvatskoj bio je opi studentski trajk, zapoet 22.studenoga 1971. sa zahtjevom za hnxttske devize, u nadi da e studente slijediti i hrvatsko radnitvo.Tijekom trajka Tito je pozvao partijsko vodstvo Hrvatske u Karadordevo. Rasprava je trajala dva dana (30. studenog i 1. prosinca 1971.). Tito je tada otkazao svoju podrku hrvatskom vodstvu i osudio njegovu politiku. Sljedeeg dana (2. prosinca) odrana je u Karadordevu i sjednica Predsjednitva SKJ, na kojoj su predstavnici SK svih republika i pokrajina osudili hrvatsko partijsko vodstvo kao odgovorno za stanje u Hrvatskoj i za jaanje nacionalnog pokreta. Nakon sastanka u Karaorevu partijski elnici iz Hrvatske podnijeli su ostavke. Tada je zapoelo smjenjivanje svih onih koji su sudjelovali u hrvatskom nacionalnom pokretu - partijski i dravni funkcioneri, privrednici, znanstvenici, kulturni djelatnici,.novinari i dr. Mnogi od njih su izvedeni i pred sud i osudeni na viegodinju robiju. Matica hrvatska je zabranjena i obustavljeni su svi njeni asopisi. Na elo SKH dolo je novo, posluno vodstvo koje je zabranilo svaku javnu kritiku rije o stanju u dravi. Mjere koje je partijski vrh poduzeo protiv Hrvatskog proljea imale su sva obiljeja neostaljinistike ofenzive. Tito i najui krug partijskih elnika oko njega (E. Kardelj, V. Bakari) najprije su bili inicijatori politikih promjena u smjeru demokratizacije i reforme federacije, a onda kad su osjetili da demokratizacija ugroava postojei drutveni sustav (pa i njihovu poziciju u vlasti), a da se promjenama suprotstavljaju jake snage (posebno JNA), odluili su se za zaokret. Prije 1948., u sukobu sa SSSR-om, odbacili su staljinizam, a sada su i sami primijenili staljinistike metode u slamanju snaga koje su predvodile bitku za promjene. Smatrali su da tako ne samo spaavaju samoupravljanje,nego i Jugoslaviju od eventualne sovjetske intervencije. istke u Srbiji i drugim republikama Nakon sloma Hrvatskog proijea aktiviraju se pristae partijske diktature i dravnog centralizma. U nastaloj situaciji vidjeli su svoju priliku za reviziju programa Partije i njenu obnovu na drugoj osnovici. ak su smatrali da je nastupio trenutak i sloma samoupravljanja. Medutim, takve sve naglaenije tendencije nisu prihvaane u dijelu partijskih elnika tzv. liberalistiko-tehnokratske orijentacije u Srbiji na elu s Markom Nikeziem, predsjednikom, i Latinkom Perovi, sekretarom SK Srbije. Povratak sustava vrste ruke i uvrenje staljinizma oni su ocjenjivali krajnje konzervativnim.Vodea partijska grupa u CK Srbije nije prihvaala bitne odluke sjednice predsjednitva CK SKJ u Karaorevu, ni najavljeni politiki smjer, pa je poela pruati otpor iniciranoj politici. No bilo je srpskih partijskih prvaka koji se nisu slagali s liberalistikom grupom, pa je dolo do podjele u srpskom vodstvu.Nekoliko dana nakon 21. sjednice Predsjednitva SKJ u Karadordevu, kad je u Hrvatskoj zapoeo progon proljeara i smjenjivanje dotad vodeih ljudi u SKH, u rukovodstvu SK Srbije ocjenjuju da je zapoelo naputanje slobodnijeg, demokratskog strujanja u Partiji, koje se osjealo posljednjih godina. Marko Nikezi upozorio je da postoji opasnost >>odustajanja od kursa. Istodobno je tumaio da je budunost zemlje u nekoliko desetaka velikih privrednih sustava koji e obuhvatiti gotovo cijelu radniku klasu i tehniku inteligenciju i davati najvei dio nacionalnog dohotka. Rukovodei vrh Srbije upozoravao je da autokratski kurs ne moe ponuditi nikakav program drutvenog razvoja. Suprotstavljajui se tom smjeru, predstavnici liberalistike struje pozivali su se na Brijunski plenum 1966. oznaivi svoje protivnike poraenim snagama na tom plenumu. Tako se - nakon udara na Hrvatsku - formiralo novo sredite otpora, dakako, vodeno drugim motivima. Srbija tada postaje glavna zapreka i glavni problem u

provodenju najavljene politike najvieg partijskog vrha. Medutim, tzv. Liberalistiko-tehnokratska struja naila je na vrlo otru kritiku druge struje u partijskom vodstvu Srbije (predvode je Dragoljub Markovi, predsjednik Skuptine SR Srbije, i Petar Stamboli, lan predsjednitva SKJ iz Srbije). Oni su grupu oko Marka Nikezia i Latinke Perovi optuivali da su njihove demokratske metode u stvari antireimske, a ponaanje antisocijalistike. Kako elnici srpske Partije nisu prihvaali takvu kritiku, upozoravajui i dalje na opasnost vraanja birokratskog centralizma, najui vrh Partije i Tito ocijenili su da moraju intervenirati i u Srbiji. Budui da su stavovi M. Nikezia i L. Perovi bili suprotni politikom smjeru utvrdenom u Karadordevu, Tito se potkraj rujna 1972. pismom obratio partijskom lanstvu, traei provodenje usvojenih zakljuaka. Zatim je sazvao republiko rukovodstvo Srbije, dviju pokrajina i grada Beograda. Na tom je sastanku rekao da se decentralizacija privrede ne smije prenositi i na Partiju, ve da ta decentralizacija zahtijeva jo vre jedinstvo Saveza komunista. Spominjao je i pozitivno pisanje stranog tiska o Nikeziu kao simptomatino.Ali, obje su struje ostale na svojim pozicijama, pa su kratko vrijeme nakon Titove kritike M. Nikezi i L. Perovi podnijeli ostavke na dunosti u i CK Srbije. Zaredale su zatim i ostavke drugih partijskih elnika koji su se s njima solidarizirali (medu njima i Bore Pavlovia, tajnika Gradskog komiteta SK Beograda).Politike konfrontacije u partijskim vrhovima na poetku sedamdesetih nisu se ograniile samo na Hrvatsku i Srbiju. I u drugim republikama bilo je sueljavanja u politikim vodstvima. Tijekom 1972. i u CK Makedonije izvren je obraun s komunistikim prvacima koji nisu odobravali zakljuke iz Karaoreva:nekoliko ih je smijenjeno. Medu njima su bili Krste Crvenkovski,do 1969. predsjednik CK SKM, a zatim lan predsjednitava SKJ I SFRJ, i Slavko Miloslavlevski, tajnik CK SKM.U Bosni i Hercegovini tri visoka stranaka prvaka - Osman Karabegovi, Avdo Humo i Hajro Kapetanovi - optuivali su najodgovornije funkcionere republike da uspostavljaju nedemokratske donose i uvode reim vrste ruke. Potkraj studenoga 1972. bili su optueni kao frakcionaka skupina i smijenjeni sa svih funkcija. Koncepcijske razlike postojale su i medu elncima Slovenije. Premda su se u CK donosili jednoglasni zakljuci, esto su se iskazivale razlike u praktinoj politikoj aktivnosti pojedinih politiara. Novi ustav SFRJ Od kraja 1971. do sredine 1973. rekostruirana su sva republika partijska vodstva i to na svim stupnjevima organizacije. Obnovljena je puna odgovomost komunistikih vodstava republika i pokrajina prema CK SKJ. U opinama su osnovani aktivi komunista radi jaeg utjecaja na lanstvo. Pojaan je idejno-politiki rad u smislu izuavanja marksistike teorije (osnovani su marksistiki centri, a u srednjim kolama i na fakultetima uveden je poseban predmet osnovi marksizma). Kako je posljednjih godina opadao broj radnika u lanstvu Saveza komunista, uinjen je napor da se taj trend zaustavi.Prema nalozima partijskog vrha fisak je objavljivao promidbene lanke u kojima je upozoravao na opasnost djelovanja neprijateljskih antisamoupravnih snaga i nunost budnosti zbog obrane ugroenih vrijednosti revolucije. Sve je to, zapravo, opravdavalo represiju koju su provodili organi udbe. Tako je rasplet viegodinje politike krize donio obnavljanje starog stila i metoda politikog djelovanja.U takvom ozraju najavljena je promjena ustava SFRJ. Naime, nakon donoenja amandmana koji su oznaili poetak promjena u federaciji (prijelaz na delegatski sustav i tzv. slobodnu razmjenu rada),nametnula se potreba uklanjanja onih odredaba ustava koji nisu bili u skladu s amandmanima, a to je znailo mijenjanje znatnog dijela ustava federacije. Rad na izradi novog ustava potrajao je do poetka 1974.Unitaristiko-centralistike snage oekivale su da e poslije svih obrauna s reformski usmjerenim strujama u partijskim rukovodstvima tijekom 1972. i 1973. novi ustav ponititi i opozvati sve promjene koje su nastale amandmanima. To se ipak nije dogodilo. Sam Kardelj, koji je imao glavnu rije u koncipiranju novog ustava, odluno je odbijao pokuaje pristaa centralizma i velikodravnog hegemonizma da nametnu svoja rjeenja. Tako je, na veliko iznenadenje, novi ustav uvaio i ozakonio sve one promjene koje su izvrene prihvaanjem amandmana na prethodni i ugradio ih u novi ustav.Ustav SFRJ iz 1974. utvrdio je ne samo naela drutveno-ekonomskih odnosa i politikog sustava, nego i detaljno razradenu koncepciju.Novim formulacijama izmijenjena je struktura Skuptine SFRJ. Ona se sastojala od dvaju vijea:Vijea republika i pokrajina i Saveznog vijea (u prvo je svaka republika delegirala po 12,a pokrajine po 8 delegata; u drugo su delegati birani u opinskim skuptinama). Svako je vijee imalo svoj djelokrug rada. Ustanovljena je ustavna obveza konstituiranja mjesnih zajednica. Detaljno je razraden mehanizam delegatskog sustava i sustava samoupravnih interesnih zajednica (SIZ-ova) te drutveno-ekonomskog sustava. U ustav je unesena i odredba o kolektivnom Predsjednitvu SFRJ, koje je ustanovljeno posebnim amandmanom iz 1971. No i dalje je ostala funkcija predsjednika republike, koju e doivotno obnaati Josip Broz. On je i predsjednik Predsjednitva SFRJ, a potpredsjednik se mijenja svake godine redoslijedom osam lanova delegairanih iz svih est republika i dviju pokrajina. U sluaju smrti predsjednika republike, sve njegove dunosti prelaze na Predsjednitvo.Ustavom iz 1974. ojaan je suverenitet republika i autonomnih pokrajina. Utvreno je pravo svakog naroda na samoodredenje, ukljuujui i pravo na odcjepljenje. Tako

se dogodila paradoksalna situacija: partijskim udarom slomljen je hrvatski nacionalni pokret, a ustavom iz 1974. ojaan je suverenitet republika i pokrajina u mjeri koja je ak premaila ono to su voe tog pokreta 1971. traile. Ustavom iz 1974. republike su tretirane kao posebne drave, to novom ustrojstvu daje konfederativno obiIjeje. Republike postaju nacionalne drave, a istodobno partijska represija gui svako spominjanje nacionalnih opredjeljivanja (strogo kanjava pjevanje rodoljubnih pjesama!) i nacionalnih voda iz prolosti (npr. bana Jelaia, Stjepana Radia).Nova praksa funkcioniranja federacije objektivno je jaala republika sredita, a slabila mo organa federacije. Ali, iza tih je organa ipak stajao Tito s partijskim mehanizmom koji je guio svaku slobodnu rije. Proieni i obnovljeni republiki partijski forumi sprovodili su politiku zacrtanu u vrhu partije, pa su i sami postali sredita represije na svom republikom prostoru i provoditelji privredne i drutvene djelatnosti u skladu s odlukama federacije. Zakon o udruenom radu Privredna reforma, proklamirana sredinom ezdesetih, dovela je do porasta moi banaka i direktorskog (menaderskog) sloja u privrednim organizacijama. Istodobno je jaala i tendencija demokratizacije i trinog ponaanja u gospodarstvu. Ali, razvoj slobodnog trita vodio je u razbijanje samoupravljanja, pa se u samom partijskom vrhu pojavila bojazan za njegovu budunost. I mjere staljinistike represije poduzimane od kraja 1971. negirale su koncepciju samoupravljanja, koja je od pedesetih bila okosnica partijske ideoloke orijentacije. Tako je poslije donoenja novog ustava glavna preokupacija vodstva drave: kako ostvariti samoupravnu koncepciju, a ne vraati se u isti dravni socijalizam. Trebalo je sprijeiti povratak u kapitalizam, ali i dalje spreavati staljinistika rjeenja. U traenju izlaza glavni je partijski ideolog E. Kardelj osmislio koncepciju udruenog rada. Cijela privreda se reorganizira tako da se svako poduzee dijeli u manje dijelove, tj. u osnovne organizacije udruenog rada (OOUR), koje e stvarati svoj dohodak. Radnici OOUR-a sami donose odluke na svom zboru (ime se razvlauju poslovodne strukture). OOUR-i kao subjekti posluju na tritu i postaju temelj gospodarskog mehanizma. Ujedno, oni su i osnova politikog sustava, jer postaju izborna tijela za biranje delegata u vijea udruenog rada skuptina opina, republika i federacije. Da bi se samoupravljanje proirilo na sve gradane, uspostavljene mjesne zajednice postaju osnovne jedinice za izbor skuptina svih razina. Prosvjeta, zdravstvo i kultura kao drutvene djelatnosti povezuju se s radnicima u proizvodnji na osnovi sporazuma (ugovori o razmjeni rada), to znai da kole, bolnice i kazalita dogovaraju s radnicima u OOUR-ima svoje programe, koje oni (OOUR-i) plaaju. Prema obrazloenju takve organizacije, ukida se drava kao posrednik izmedu drutvenih djelatnosti i privrede, a njihovo se povezivanje ostvaruje izravno u samoupravnim interesnim zajednicama (SIZ-ovima).Model udruenog rada naelno je postavljen ve u ustavu iz 1974., a vrlo je detaljno razraden u zakonu o udruenom radu (ZUR), koji je skuptina izglasala 1976. Unato detaljnoj razradi u ZUR-u,nova je koncepcija protumaena pravnim normama u jo stotinjak zakona i u oko 800 saveznih propisa. Partijska kampanja o izgradnji novog sustava institucija i normi predvidenih ZUR-om tvrdila je da je pravna znanost dobila novu granu,tzv.samoupravno pravo.Kardelj, tvorac novog sustava, smatrao je da tako koncipirani model predstavlja najvii stupanj slobode za radne ljude koji je ikada historija poznavala. Medutim, pokazalo se da je zurovska koncepcija velika zabluda. Bio je to pokuaj da se samoupravnim platem pokrije monopol partijske vlasti i politike birokracije. Suprotno partijskoj promidbi o sudjelovanju svih gradana u odluivanju, kontrola svih drutvenih procesa od strane Partije ak je pojaana u odnosu na stanje prije privredne reforme. Bio je to, zapravo, posljednji pokuaj spaavanja samoupravljanja pod kapom Partije, pokuaj koji je doivio neuspjeh. KRAJ TITOVE VLADAVINE Nekoliko dogadaja s kraja sedamdesetih i poetka osamdesetih trajno je utjecalo na zbivanja u Jugoslaviji, pa i na njezin kraj. Najprije je dolo do izbijanja najdubljeg poremeaja u poslijeratnom razdoblju, koji partijsko-dravni vrh nije predvidao, niti nasluivao ivei u uvjerenju da samoupravni socijalizam ne moe biti zahvaen krizom. Ipak, do gospodarske je krize dolo. Ona se neprestano irila i pretvarala u krizu funkcioniranja cijelog drutvenog sustava. Drugo, s jugoslavenske politike scene odlaze tri linosti koje su davale osnovni ton usmjeravanju poliikog i privrednog ivota zemlje: umiru Edvard Kardelj (1979), Josip Broz Tito (1980) i Vladimir Bakari (1982). I najzad, izbija novi val nemira na Kosovu koji obiljeava poetak posttitovskog razdoblja. Izbijanje dugotrajne gospodarske krize.Prema privrednim pokazateljima, moe se utvrditi da je 1979 dolo do potpunog zastoja rasta proizvodnje (koji je uza sve nepogode i unutarnja previranja zabiljeen u prethodnom razdoblju).Nastupili su golemi poremeaji u gospodarskom ivotu zemlje. S trita su nestale mnoge uvozne robe. Drava nije mogla plaati uvoz nafte, opreme i sirovina nastali su prekidi u procesu proizvodnje. Nastupila je stagnacija proizvodnje, koje je poljedica bila snienje produktivnosti rada. Poela se uvoditi racionirana opskrba deficitarnim proizvodima. Trgovinski deficit 1979. Dostigao je

7.225 milijuna dolara, platni deficit 3.661 milijun dolara.Deviznu bilancu drava je odravala doznakama radnika na radu u inozemstvu, koji su veinom bili iz Hrvatske. Od 1976. do 1980. Jugoslavija se zaduila za dvadeset milijardi dolara. Bruto akumulacija i realni osobni dohodak neprekidno su padali. Politika razvoja i sve nesredenije stanje u privredi razarali su gospodarske kriterije i rasplamsavali inflaciju.Evidentan pad standarda, velika nezaposlensot, kao i vrlo visoka inflacija bili su dokazi duboke krize koja je znaila pravi privredni slom. Mnogo je razloga takvom razvoju, ali kao najkrupniji svakako valja spomenuti rijeenost drave, da suprotno svim proklamacijama, jo tvrdoglavije nastavi s politikom spaavanja nerentabilnih poduzea. Vodea dravna garnitura, koristei se svojim utjecajem na privredna kretanja, vodila je politiku zatvaranja, blokirajui tako ukljuivanje zemije u svjetsko trite. Jugoslavija se nala u krugu ekonomski najneuspjenijih zemalja svijeta. Titova smrt i njegova politika batina Josip Broz Tito umro je u Ljubljani 4. svibnja 1980. U asu smrti imao je za sobom vie od 60 godina komunistike djelatnosti, a od toga je 43 godine bio na elu KPJ/SKJ. Bio je na elu jugoslavenske drave od njezine obnove 1945. (najprije kao predsjednik vlade, a zatim kao predsjednik republike). Imao je odluujuu rije u njezinu unutarnjem i vanjskopolitikom ivotu. . Iza sebe nije ostavio neku teorijski oblikovanu doktrinu, ali njegovo politiko djelovanje, razliiti pothvati u socijalnim transformacijama,obrauni s neistomiljenicima, dali su povoda da se jo za njegova ivota govorilo o titoizmu. Gotovo dvadesetak godina prije Titove smrti poela su nagadanja o njegovu nasljedniku.Ustav iz 1963. uveo je instituciju potpredsjednika republike. Na taj poloaj bio je imenovan Aleksandar Rankovi, pa se tim imenovanjem gotovo sigurnim dralo da je Rankovi kao Titov zamjenik i njegov potencijalni nasljednik. Medutim, pad Rankovia obesnaio je ta oekivanja. (Neko je vrijeme poslije Rankovia potpredsjednik republike bio Koa Popovi, a nakon njegova je povlaenja funkcija potpredsjednika ukinuta.) Sam Tito, posve neoekivano, dao je inicijativu za uvodenje kolektivnog predsjednitva drave. Kad je ono uspostavljeno, Tito je i dalje zadrao svoj poloaj predsjednika republike, uvajui na taj nain svoju osobnu vlast. Odluivi se za kolektivno predsjednitvo, oito je bio svjestan kolika je golema mo akumulirana u osobi predsjednika republike, koji je istodobno bio i predsjednik Partije i vrhovni zapovjednik vojske. Zato je na vrijeme elio stvoriti mehanizam koji e u budunosti sprijeiti svemo jednog ovjeka. U trenutku Titove smrti na elu SFRJ ostalo je osmolano predsjednitvo, a poloaj predsjedajueg zauzimao je svake godine drugi lan.Odlazak Tita s politike scene bio je povod za vrednovanje njegova djela. Dakako, u totalitarnom sustavu mogle su se davati samo partijske ocjene, a one su isticale njegovu veliinu i povijesne zasluge, uz ritualno zaklinjanje da e Partija (i narod) nastaviti politiki smjer koji je on odredio.To su bile ocjene aktualne politike kojoj je autoritet vode bio potreban i onda kada vode vie nije bilo. Utvrdivanje povijesnog mjesta i uloge Josipa Broza Tita tek predstoji, kad se smireno proui njegova linost i politiki potezi na temelju relevantne dokumentacije. Ipak, u dugom trajanju njegove politike djelatnosti ostalo je toliko zabiljeenih podataka i toliko potvrdenih injenica o njegovim politikim po tezima da se ve mogu utvrditi i neke prosudbe koje daljnja povijesna istraivanja nee moi ponititi.Titov ivotni put zapoeo je u zagorskom selu Kumrovcu, ali ga je prelazak u grad na naukovanje jo kao dijete otrgnuo od sela. Prihvaajui socijalistiku ideologiju, aktivirao se u radnikom pokretu: inteligencijom i organizacijskim sposobnostima uzdie se do vrha KPJ, a 1937. postao je njen glavni tajnik, odnosno partijskim jezikom, generalni sekretar.Oito nije bio u prilici da dublje i temeljitije izui marksistiku filozofiju, ali je u pojednostavljenom obliku prihvaao neke temeljne historijsko-materijalistike ideje: uenje o klasnoj borbi, o povijesnoj neminovnosti ruenja buroaskog poretka, o proleterskoj revoluciji koja e otvoriti put u socijalizam.Boravak u Rusiji i izobrazba u Kominterni usadili su u njegovu svijest partijski dogmatizam koji nee naputati do kraja ivota. Nije uvaavao razliitost miljenja. Uvijek je zahtijevao partijsku disciplinu i za partiju neogranienu vlast. To je, dakako, znailo i neogranienu vlast i mo za njega samoga, to je u obnovljenoj Jugoslaviji neprestano dokazivao, posebno u obraunu sa svojim protivnicima. Snaan motiv u politikoj djelatnosti Josipa Broza bila je briga za jugoslavenski dravni okvir. Bio je osvjedoeni pristaa jedinstvene i vrste Jugoslavije, pa i onda kada je doputao ogranieno jaanje republika i njihovo definiranje kao drava (ustav iz 1974.). Bitan imbenik u uvanju Jugoslavije u Titovu videnju bila je vojska i ona je i postala glavni oslonac njegove apsolutne vlasti. U Titovoj koncepciji drave armija je imala zadatak ne samo da brani dravu, ve i da uva postojei totalitarni poredak.Treba se podsjetiti da je u JNA djelovala partijska organizacija, a da je Tito bio i ef Partije i vrhovni zapovjednik armije. Upravo kao vrhovni zapovjednik drao ju je pod svojim posebnim nadzorom, pa se u sueljavanju s nepoeljnim unutarnjim procesima i pojedincima koji su ih predvodili prijetio njenom upotrebom. Vodei kadrovi u vojsci bili su naglaeno jugoslavenski orijentirani, a pronalazio ih je preteno u srpskim redovima koji su jugoslavenstvo prihvaali kao mogunost ostvarenja i zatite srpskih interesa i realizacije velikosrpske prevlasti. Ideoloka opredijeljenost tu je igrala sporednu ulogu.

Oslanjajui se na srpske kadrove (ne samo u vojsci, nego i u diplomaciji) doputao je njihovu prevlast, ali se istodobno i bojao njihovih pretjeranih zahtjeva, pa im je nalazio protuteu. Vrlo je vjeto balansirao izmedu raznih struja, izdiui uvijek partijsku monolitnost kao klju rjeenja, a ta je nametala poslunost vodi. Inae, Titu je uvijek bilo vanije klasno od nacionalnog. Nacionalno pitanje za njega je uvijek bilo taktiko pitanje u strategiji ostvarivanja klasne pobjede. U unutarnjem politikom ivotu Tito je bio neprikosnoveni voa, slavljenje kojega je stvorilo kult linosti. Bio je to naglaeni izraz totalitarnog reima. Kao pragmatiar u Partiji uvijek je pronalazio ljude koji su ga podravali i koji su mu se dodvoravali. Vjeto se koristio partijskim aparatom, policijom i obavjetajnim slubama za permanentno urivanje svoje vlasti.Kao predvodnik pobjednike antifaistike borbe Tito je uivao velik ugled u medunarodnim razmjerima. Taj mu je ugled posebno porastao kad se suprotstavio Sovjetskom Savezu. Bio je cijenjen u pokretu nesvrstanosti, u kojem je zauzimao elnu poziciju. Drugo je, dakako, postavio pitanje koliko je Jugoslaviju kao dravu i njezino stanovnitvo sve to stajalo. U prijateljskim afrikim zemljama nije se prodavala jugoslavenska roba, nego su se tiskale potanske marke s Titovim likom.to se tie gospodarskih pitanja, Tito za njih oito nije pokazivao interes, a niti potrebnu spremu da se njima ozbiljnije bavi. Zato se prema gospodarstvu odnosio povrno. Rjeenja i smjerove razvitka osmiljavali su njegovi suradnici, a on ih je najavljivao i svojim autoritetom nametao. No, njegov sluh da utvrdi granicu preko koje odredene privredne reformske mjere ugroavaju njegovu vlast (i uope vladajuu poziciju Partije i njenog vrha) uvijek ga je navodio da zaustavi zapoeta kretanja u smjeru liberalizacije i trinog privredivanja.Politika batina koju je Tito ostavio iza sebe, pokazuje se kao skup vrlo tekih i sloenih problema.Suprotno prividu o smirivanju medunacionalnih i medurepublikih odnosa, sukob federalistike i unitarno-centralistike struje i dalje je postojao i predstavljao najtee optereenje za budunost drave. U istroenu sintagmu bratstvo i jedinstvo vie nitko nije vjerovao, a pod platem partijskog monolita tinjale su nagomilane protivnosti koje vie nije imao tko presijecati. Na vrhu partijskih i dravnih organa drale su se velikosrpske snage koje su poslije Titove smrti ocijenile da je dolo prikladno vrijeme za ostvarenje njihovih planova. Takvoj nezavidnoj politikoj situaciji pridruila se i najdublja i najjaa ekonomska kriza od postanka drave, uz enormnu vanjsku zaduenost zemlje.Svi ti problemi, u kojima je Tito ostavio Jugoslaviju, vodili su zemlju u suprotnom smjeru od Titova: toboe vrsti jugoslavenski okvir pucao je na svim stranama. JUGOSLAVIJA POSLIJE TITA Nemiri na Kosovu U proljee 1981. - neto prije navrene godine od Titove smrti, a u jeku najee poslijeratne gospodarske krize - dolo je do velikih nemira na Kosovu. Nemiri su poeli demonstracijama u Pritini, odakle su se proirili po s vim veim mjestima na Kosovu. Demonstracijama, koje su zapoeli studenti i srednjokolci, prikljuili su se i ostali stanovnici, a glavna krilatica je bila Kosovo republika.Demonstracije su se bro pretvorile u sukobe s policijom, a kako nemiri nisu jenjavali, intervenirala je i vojska. Proglaeno je izvanredno stanje koje je potrajalo tri mjeseca: u sukobima je poginulo desetak Albanaca.Nakon guenja nemira, organi sigurnosti (udba) pohapsili su mnoge Albance, a u nastojanju da dodu do pokretaa i predvodnika nemira. Prema slubenim priopenjima, otkrivena je tajna politika organizacija pod nazivom Marksistiko-lenjinistika partija Albanaca u Jugoslaviji, koja je oznaena kao glavni inicijator nemira. Tvrdilo se da je organizacija staljinistika i identina partiji na vlasti u Albaniji pod vodstvom tamonjeg komunistikog lidera Envera Hode. Kao cilj organizacije navodilo se ostvarenje etniki iste albanske republike u okviru jugoslavenske federacije, ali s perspektivom sjedinjenja s Albanijom, na osnovi prava na samoodredenje do otcjepljenja (to je pravo za jugoslavenske republike uneseno u ustav 1974.). Takva albanska republika u Jugoslaviji obuhvatila bi i krajeve izvan Kosova u kojima ive AIbanci, tj. dijelove Makedonije i Crne Gore.Nemiri, koji su iznenadno i s velikom estinom zahvatili cijelo Kosovo, uznemirili su dravno-partijski vrh koji je politiko stanje u zemlji inae procjenjivao stabilnim. Tada je CK SKJ donio dokument pod naslovom Politika platforma za akciju SKJ u razvoju socijalistikog samoupravljanja, bratstva i jedinstva i zajednitva na Kosovu (dokument je prihvaen na sjednici CK SKJ 17. studenoga 1981.).Savez komunista Kosova dobio je od partijskog vrha zadatak da provede ideoloko-politiku akciju i tzv.diferencijaciju od nacionalistikih elemenata u svim sredinama, politikim organizacijama i institucijama. Uslijedila je organizirana kampanja i istke sudionika i pristaa proalbanskog pokreta. Otrim mjerama dravnih organa pruen je jak otpor, pa su slijedile stroge kazne.Nakon nekog vremena situacija se smirila, ali je broj osudenih, posebno studenata, uenika i intelektualaca bio vrlo velik.Zanemarujui budenje nacionalne svijesti albanskog naroda i njegovu tenju za tjeenjem albanskog nacionalnog pitanja na osnovi stvarne ravnopravnosti (to trai otklanjanje velikosrpskog pritiska), partijski je vrh uzroke kosovskih nemira traio u djelovanju nacionalistikih i reakcionarnih snaga koje se koriste zaostalou Kosova u odnosu na druge dijelove Jugoslavije. U spomenutoj platformi dio se odgovornosti prenosi i na politiku rukovodstva Kosova, koje se orijentiralo uglavnom na fondove federacije za razvoj, i mjesto da

potie privredu, vie se usmjerava na razne drutvene slube. Tom se rukovodstvu prigovara i autarkina privredna politika i kurs politiko-kulturnog zatvaranja prema Srbiji. Dakako, nije zaboravljen ni utjecaj politike susjedne Albanije koja tei u svoje granice ukljuiti ne samo Kosovo,nego i sve teritorije Jugoslavije u kojima ive Albanci.Bez obzira na slubene analize dravno-partijskog elnitva o stanju na Kosovu, nemiri u toj pokrajini otkrili su arite teke politike krize koja je traila redefiniranje njena poloaja. Ta e kriza izazvati neprimjerene reakcije velikosrpskih krugova koji e mjesto stvame realizacije ustavom potvrdene autonomne pozicije Kosova - krenuti u smjeru njezine negacije. Neuspjeli pokuaj ekonomske stabilizacije Prvih godina gospodarske krize koja je izbila 1979. partijski je vrh objanjavao da se radi o kratkotrajnom recesijskom poremeaju. Tek 1983. morao je priznati stvarno stanje i tada su doneene Polazne osnove dugogodinjeg ekonomskog programa stabilizacije (bio je to, zapravo, program svladavanja ekonomske krize). Osnovno je polazite programa da jugoslavensko drutvo ima dugoronu strategiju razvoja sadranu u rezolucijama i programu SKJ, ustavu SFRJ i ZUR-u. Prema tomu, ne treba dirati u temelje postojeeg sustava, ve traiti putove i sredstva za njihovu realizaciju. U dokumentu su utvrdeni pojavni oblici velike destabilizacije: visoka inflacija, potronja vea od ostvarenog dohotka, autarkina gospodarska politika, prekomjemo zaduivanje u inozemstvu,investicije izvan kontrole, pad produktivnosti, nestaica roba, visoka nezaposlenost. Sve se to dogada u razdoblju kada je trebalo osigurati novi poloaj udruenog rada.Za rjeenje postojeeg tekog stanja u Polaznim osnovama afirmira se trite kao uvjet razvoja socijalistikog samoupravljanja, jer bez trita se ne mogu realizirati ideje ZUR-a. Sustav planiranja se utvrduje kao instrument radnika i njihovih asocijacija. Iz privredne se aktivnosti moraju ukloniti neproizvodne asocijacije koje usporavaju razvoj i neizbjeno remete drutvenu reprodukciju. U praksi je organizacijama udruenog rada oduzeta ne samo akumulacija, ve su i u tekuoj proizvodnji ovisne o bankama. Mo se koncentrirala u strukturama izvan privrede. Zato se u partijskim proklamacijama trai da osnovni subjekt u razvoju bude radnik u udruenom radu, da se on stalno potvrduje i kao upravlja drutvenim sredstvima, cjelokupnim procesom stvaranja i raspodjele drutvenog proizvoda. Takvim traenjem priznaje se da su samnupravijai izgubili mjesto koje im je ZUR namijenio i da im se to mjesto mora vratiti. Osim programa stabilizacije objavljeno je jo 15 dokumenata u kojima su obraena pojedina podruja i aspekti drutva (npr. antiinflacijski program, nezaposlenost,stambena i komunalna privreda, odnosi s inozemstvom, mala privreda i dr.).Afimiranjem trita program stabilizaaje se zalae za mehanizam koji vlada u odnosima medu privrednim subjektima moderne robne proizvodnje, ali bez privatnog vlasnitva. Program se, dakle, zasniva na drutvenom vlasnitvu koje bi imalo djelovati u srnjeru razvijanja zakonitosti robne proizvodnje i njima primjerene trine kokurencije. U tome se ne uzimaju u obzir posljedice djelovanja trinog mehanizma na samo drutveno vlasnitvo.Cijeli se program ekonomske stabilizacije u stvari svodi na preporuku da se to vie primjenjuju ekonomske zakonitosti i da se po njima posluje. Medutim, u tome se programu nije uspjelo formulirati i praktiki oblikovati novi tip robne proizvodnje (kao to se to nije uspjelo ni u jednoj socijalistikoj zemlji). Zato ni ovaj pokuaj reforme (a bio je etvrti po redu u Jugoslaviji, uz one 1950.51.,1961. i 1%5.) nije uspio. Njegovu potiskivanju pridonijela je i opa politika atmosfera poslije Titove smrti, koja se pretvarala u sve dublju politiku krizu.Tijekom ekonomske krize obnovljene su stare podjele o smjeru drutvenih preobraaja.Osnovno je razilaenje nastalo na pitanju treba li ekonomsku krizu svladavati s pomou postojeeg sustava (privrednog i politikog) ili promjenama u sustavu, pa i promjenama nekih njegovih temelja.Dio politikih snaga smatrao je da se gospodarska kriza moe prevladati postojeim sustavom ili uz samo minimalne promjene u njemu, dok je drugi dio smatrao da su za suzbijanje krize nune radikalne promjene ne samo privrednog, nego i politikog sustava. Protivnici radikalnih promjena upozoravali su da to moe imati nesagledive posljedice. injenica je da program ekonomske stabilizacije nije doveo do promjena u poloaju i funkcioniranju partijsko-dravne strukture koja je (kao i u prethodnim reformama) ostala glavni nositelj drutvenih procesa. Izravno ili posredno, partijsko-dravni vrh i dalje je upravljao proirenom reprodukcijom. Politika je struktura uspjela odrati svoju poziciju.Rezultat je bio da su se osnovne tekoe i dalje produbljivale. To se posebno iskazivalo u inflaciji koja je poprimala nakazne razmjere. Nastupanje velikosrpskih snaga Dok je Tito bio iv, proces konstituiranja osam federalnih jedinica prema ustavu iz 1974. praktiki je bio zavren Postupno su se zaokruivale i republiko-nacionalne ekonomije, pa su unutarnji odnosi naizgled dobivali ak i konfederalne obrise. Medutim, Titova arbitrarna uloga potisnula je dravnost republika. Jednopartijski, totalitami sustav na elu s jo monim predvodnikom djelovao je i dalje u smjeru centralizirane partijske drave, bez obzira na proklamirani suverenitet republika. Tome treba dodati da gradani nisu nikada slobodno birali politika vodstva svojih republika i vlast se u njima nije ustrojavala u

demokratskoj proceduri. Karakteristino je i to da je u sferi monetamo-kreditnog i vanjskotrgovinskog reima adrninistracija i dalje imala monopol. Kako su republike i pokrajine nastojale to vie iskoristiti savezna dravna tijela za svoje interese, medu njima se razvijao prikriveni antagonizam.Kada je Tito umro, inilo se da u dravi nema meurepublikih konflikata. Ali, ta je slika bila samo privid, jer su sukobi interesa i te kako postojali. Dravna politika se tada nala u procjepu: ili dalje razvijati unutarnju strukturu u smjeru konfederalizma ili krenuti u smjeru obnove i uvrenja velikodavnog centralizma. Nova politika situacija bez Tita i stanje sve dublje ekonomske krize otvarali su mogunost izrazitijeg nastupa velikosrpskih politikih snaga. Njihovo javno i slobodno djelovanje SKJ je drao do tada pod kakvomtakvom kontrolom, ali su one ipak sustavno prodirale u sve partijske i dravne strukture do najvieg vrha. Od sredine osamdesetih velikosrpska struja razvija takvu aktivnost, da se pretvara u srpski pokret za razbijanje avnojske (Titove) Jugoslavije. Cilj joj je vratiti unitamo-centralistiko ustrojstvo, ali pod posvemanjom velikosrpskom dominacijom.Nastupanje velikosrpskih snaga poelo je zahtjevom za revizijom ustava iz 1974. Nemiri na Kosovu bili su samo povod za ponovno postavljanje takvog zahtjeva. Naime, Srbija je ve prije tih nemira (za Titova ivota) razradila koncept revizije ustava u tzv. Plavoj knjizi, ali je tu inicijativu Tito odbio. Sada,poslije kosovske pobune, u Beogradu je pokrenuta otra kritika drutvenog sustava i politikog stanja nastalog Titovom odlukom. Kampanja je vrlo brzo poprimila ire razmjere, pa su se u pojedinim asopisima i publikacijama donosili napisi o opasnosti dezintegracije Jugoslavije, o velikim ovlastima republika, o podjeli radnike klase po nacijama (iako su joj, tvrdi se, klasni interesi jedinstveni). Pisalo se da su procesi osamostaljivanja republike suprotni onima u svijetu, gdje se tei integracijama (velikim gospodarskim i prometnim sustavima).Tvrdilo se da se u Jugoslaviji stvaraju male nacionalne drave, dok se u svijetu na prvo mjesto stavljaju prava gradana. Za takvo stanje u jugoslavenskoj dravi okrivljuje se ustav iz 1974., pa ga treba mijenjati.Sve su se jasnije iskazivale poruke koje su se oblikovale kao tradicionalni velikosrpski nacionalni program, a u tom smjeru najotvoreniji i najrjeitiji je bio Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Izradila ga je 1986. grupa akademika SANU. U uvodu tog dokumenta iskazuje se duboka zabrinutost za budunost zemlje zbog teke krize koja je zahvatila ne samo politiki i privredni sustav, ve i javni poredak zemlje. I odmah se dodaje da u kljuna pitanja jugoslavenske stvarnosti spada i neodreden i novim zbivanjima silno aktualiziran teak poloaj srpskog naroda. U prvom dijelu teksta najprije se iznosi prikaz krize jugoslavenske privrede i drutva, a onda se opirno,u zasebnom poglavlju, raspravlja o poloaju Srbije i srpskog naroda. I Tu se pobija ocjena o hegemoniji Srbije u prvoj Jugoslaviji, koja je - navodi se u tekstu - preuzeta u stvari od separatistiki orijentisanih gradanskih partija. Istie se privredno zaostajanje Srbije i njena dosljedna diskriminacija u poslijeratnom razdoblju. Odbijaju se optube da je srpski narod centralistiki, ugnjetaki, ve se naprotiv istie revanistika politika prema Srbima.U daljem se tekstu stvara psihoza egzistencijalne ugroenosti i neslobode svakog Srbina i srpskog naroda u cjelini. Tvrdnjom da u Jugoslaviji postoje organizirane antisrpske snage i da su ugroeni sloboda i ravnopravnost srpskog naroda postavljena je osnova homogenizacije Srba i trasiran smjer velikosrpske politike. Zbog navodne opasnosti za opstanak srpske nacije apelira se na ujedinjavanje svih Srba bez obzira na ideoloke razlike. Oivljena je koncepcija Jugoslavije kao velike Srbije, ime se, zapravo,obnavlja ideja velikosrpske imperijalistike politike (od Garaanina i Paia do Drae Mihailovia). Memorandum je sadravao niz krivotvorina koje su trebale podii ratniku svijest srpskog naroda. Izvrena je otra podjela: na jednoj strani su Srbi, koji su demokrati, borci za jedinstvo, pravdu i ravnopravnost, a na drugoj zagovomici razdora, mrnje,genocida, izdajnici demokracije. Iz takve podjele proizlazi zadatak srpske politike i njena strategija:svim sredstvima dotui neprijatelje pravde, sloge, bratstva i jedinstva. Navode se klevete i optube protiv hrvatskog i slovenskog naroda. Hrvatska i Slovenija se optuuju za politiku i ekonomsku dominaciju i kao predlagai svih dosadanjih reformi. Podie se optuba protiv Tita i Kardelja za smiljenu antisrpsku politiku i fomiranje antisrpske koalicije. Memorandum u svom hegemonistikom,velikosrpskom nastupu ustaje protiv pravnog I politikog sustava utemeljnog ustavom iz 1974. Svi oni koji brane taj ustav proglaavaju se kontrarevolucionarima<< koji ele ouvati sustav koji proizvodi krizu i koji je uperen protiv interesa Srbije. Teite Memoranduma je na stvaranju srpskog nacionalnog pokreta koji e onemoguiti dominaciju Hrvatske i Slovenije, ukinuti postojei ustav i omoguiti bitno drugaiji poloaj srpskog naroda mijenjanjem federativne strukture Jugoslavije. Tada bi se srpski narod mogao ujediniti. Memorandum se iskazuje kao sinteza svih do tada objavljivanih i propagiranih velikosrpskih ideja i kao osnovica srpskih snaga koje e uskoro pristupiti njegovoj realizaciji.Srbija pokuava ukinuti autonomnost pokrajina Partijsko vodstvo Srbije, nezadovoljno ustavom iz 1974., formuliralo je svoju politiku traenjem odredenih promjena, a koje bi trebalo izvesti ustavnom procedurom. Ono je zahtijevalo da republike vrate saveznim organima neke nadlenosti koje su ustavom prenesene na njih, ponajprije da se ogranii primjena pariteta i koncenzusa, a potom da se neke funkcije i prava autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova(dravna sigumost, narodna obrana i medunarodni odnosi) prenesu na Republiku Srbiju. Ti su se zahtjevi mogli ostvariti samo suglasnou svih osam lanica federacije, a one su se traenjima Srbije

suprotstavile, videi u tome opasnost od prodora velikosrpske hegemonije.Dakako, taj negativan stav prema srpskoj inicijativi bio je razliito motiviran i iskazivao se u razliitim nijansama. Makedonija je podrala srpski zahtjev prema Kosovu, ali se suprotstavila krnjenju suvereniteta republika. I Crna Gora je podrala srpsku politiku prema Kosovu, ali je takoder branila svoj suverenitet. Vodstva Bosne i Hercegovine i Hrvatske, izraavajui vjernost Titovoj ustavnoj koncepciji, odbijale su sve srpske zahtjeve. Slovenija je pruila najjai otpor recentralizaciji koja bi ponitila slovensku nacionalnu dravu.Srpsko vodstvo, kojemu je na elu bio Ivan Stamboli, pokrenulo je bezuspjene pregovore, kako u saveznim organima, tako i s vodstvima republika i pokrajina. U viegodinjim pregovorima (198387) ono je osobito inzistiralo na promjenama ustava SFRJ i obnovi stanja prije njegova donoenja. U tome je dobivalo iroku podrku partijskog lanstva i izvanpartijskih masa u Srbiji. Premda je srpski politiki vrh verbalno osudio Memorandum SANU, ipak je doputao propagiranje njegova sadraja i u njemu izraenih ideja koje su dobivale sve masovniju podrku.U politiku borbu za promjene ulazile su gotovo sve drutvene snage i institucije u Srbiji, a u nju se ukljuila i Srpska pravoslavna crkva.Tako se irio srpski nacionalni pokret. U svijest srpskih ljudi ugradivala se misao kako su se protiv srpstva i pravoslavlja urotili komunizam, katolicizam i islam i da taj obru treba razbiti. Sve glasnije su bile optube protiv Tita, kojemu se pripisivalo da mu je za vrijeme NOB-a vanija bila borba protiv etnika, nego protiv okupatora i da je poslije osloboenja Srbiji dao podredeni i poniavajui poloaj.Velianje Drae Mihailovia postaje sve glasnije: neki ga ak proglaavaju prvim i glavnim borcem protiv faizma. Sve je to u drugim dijelovima Jugoslavije izazivalo uznemirenje i otpor, pa se u Srbiji govori o formiranju antisrpske koalicije. Srbija se tada, u namjeri da ostvari svoje politike ciljeve,suoila s velikim otporom i nije ga mogla skriti u granicama normalne ustavne procedure. Uspon Slobodana Miloevia i dogaanja naroda Traenje promjena ustava SFRJ u Srbiji je bilo popraeno promidbom o nunosti ispravljanja neprihvatljivog reenja o razbijanju Srbije u tri drave - uu Srbiju, Vojvodinu i Kosovo. Tvrdilo se da su dijelovi srpskog naroda u ostalim republikama izloeni asimilaciji, a da je sama Srbija ugroena od svih nesrpskih naroda u Jugoslaviji. Ustav je okvalificiran kao konfederalni koji vodi zemlju u rasulo. Srpska je promidba posebno isticala nunost spaavanja Jugoslavije i pokretanje borbe za ravnopravnost i slobodu. Viegodinja promidba zagrijavala je srpske mase i stvarala klimu za novu politiku srpskog vodstva, u kojem je sve jai utjecaj dobivao Slobodan Miloevi, na funkciji predsjednika CK SK Srbije. Kako pregovori s ostalim republikama nisu dali nikakav rezultat, sazrijevala je ideja o novoj, agresivnoj strategiji i taktici. Memorandumski koncept velike Srbije postao je osnova Miloevieve politike.Nova politika strategija i taktika zapoela se provoditi organiziranjem masovnih mitinga Srba i Crnogoraca na Kosovu, na kojima se protestiralo protiv sporog i neodlunog obrauna s albanskim kontrarevolucionarima. Albanski komunistiki rukovodioci, koji su i dalje branili postojeu autonomiju Kosova, ocijenili su te mitinge nacionalistikima, pa su njihovi policijski organi razbijali ekstremistike snage. Sve je ee dolazilo do sukoba koji su poveavali napetost u cijeloj pokrajini.Problem Kosova ubrzao je podvajanje u politikom vrhu Srbije. Razlike u pristupu i nainu rjeavanja srpskog pitanja na Kosovu i u Jugoslaviji izazvale su rascjep na osmoj sjednici CK SK Srbije,odranoj u jesen 1987.Struja Slobodana Miloevia, koja je najavljivala metode nasilja u ostvarivanju svojih ciljeva (a oni su bili u skladu s Memorandumom SANU) istisnula je iz CK Srbije svoje oponente. Razraunavanje s onima u srpskom vodstvu koji nisu prihvaali novi politiki kurs i nasilne metode, izvreno je vrlo temeljito. Politikom diferencijacije uklonjeni su sa svih vanijih mjesta u SK, u dravnim organima,sredstvima javnog priopavanja, u privrednim i drutveno-politikim organizacijama, ne samo oni koji su se suprotstavljali Miloevievoj politici,nego i svi oni koji se za tu politiku nisu dovoljno zalagali. Kolebljive i nepoudne u Srbiji trebalo je ukloniti iz javnog ivota kako bi se postigla monolitnost i jedinstvo u ostvarivanju velikosrpske politike.Miloevi je nastavio pregovore o statusu Srbije u jugoslavenskoj zajednici najavljujui istodobno i upotrebu sile za realizaciju svog politikog cilja: pretvaranje Jugoslavije u proirenu Srbiju. Rjeenje srpskog pitanja zamiljao je tako da se svim Srbima osigura da ive u jednoj dravi i da ta drava samo po imenu bude Jugoslavija, a zapravo velika Srbija, u kojoj e Srbi biti vladajua nacija bez obzira na druge narode i narodnosti. Nakon to je uvrstio svoju vlast i mo, Miloevi je zapoeo bitku za veliku Srbiju. Najprije je namjeravao stvoriti jedinstvenu srpsku dravu likvidiranjem autonomije obiju pokrajina, a onda cijeloj Jugoslaviji nametnuti velikodravni centralizam kao sredstvo srpske dominacije. U tome se mogao osloniti na ve dovoljno narasli srpski nacionalni pokret zadojen ekstremizmom. Kako je nastupao kao zagovomik spaavanja Jugoslavije, bio je siguran u podrku JNA, a raunao je i na podrku jugounitarista u saveznim organima, koji su bili za cjelovitu Jugoslaviju. U sljedeoj je etapi trebalo ovladati i Savezom komunista jugoslavije. to se tie medunarodnih okolnosti, mogao je raunati na naklonost i Istoka i Zapada, koji su podjednako podravali opstanak i jedinstvo Jugoslavije, to je Miloevi esto isticao.Ve u ljeto 1988. zapoela je realizacija Miloevieva projekta dobro organiziranim mitinzima, koje je velikosrpska promiba veliala

kao mitinge istine ili dogadanja naroda. Tzv. Antibirokratska revolucija (kako je nazivana Miloevieva istka u Srbiji nakon 8. sjednice CK SK Srbije) sruila se najprije na Vojvodinu. Prvi udar sa ciljem smjenjivanja vojvodanskog rukovodstva izvren je poetkom srpnja, ali se rukovodstvo Vojvodine, koje je branilo autonomiju pokrajine, uspjelo odrati. Organizirana kampanja i mitinzi su nastavljeni, pa je 6. listopada 1988. vlada AP Vojvodine pala, a zamijenila ju je nova, potpuno podlona Miloeviu. Uslijedila je prozivka neistomiljenika i otra diferencijacija, u provodenju koje je smijenjeno vie tisua ljudi, svi oni koji su se protivili ukidanju autonomije Vojvodine.Dan nakon ruenja dotadanjeg vodstva Vojvodine (tj. 7. listopada) Miloevi je pokuao oboriti vladu Crne Gore, takoder mitingakom akcijom, ali bez uspjeha. Cmogorsko vodstvo ostalo je na svom mjestu, pa je Miloevi morao pripremati novi udar. Ve nakon novosadskih dogaanja naroda predsjednitvo drave poziva Jugoslaviju na mir i red, a potom reagira i CK SKJ suprotstavljanjem srpskoj politici. Tada je iz predsjednitva Partije tajnim glasanjem udaljen Duan krebi, jedan od bliskih suradnika Slobodana Miloevia. Unato takvim reagiranjima najviih dravnih i partijski foruma, Miloevi je nastavio utrtim putem, pa je 17. studenoga 1988. organizirao veliki miting u Beogradu (odran na velikoj poljani uz ue Save u Dunav). Na tom jo jednom dogaanju naroda Miloevi je govorio pred oko milijun nazonih (pridolih iz cijele Srbije), koji su poklicima i transparentima iskazivali veliku agresivnost. Dakako, na to ih je svojim netolerantnim i hukakim izlaganjem poticao sam Miloevi.Srpski se vod ubrzo ponovno okomio na Crnu Goru. Veliki masovni mitinzi organizirani su 10. i 11.sijenja 1989., ovoga puta s uspjehom. Nakon uklanjanja dotadanjeg crnogorskog rukovodstva, postavljeno je novo odano Miloeviu. Taktika dogaanja naroda pokazala se uspjenom, pa je Crna Gora pretvorena u satelit srbijanske politike. Ruenje starog elnitva omoguilo je ostvarenje Miloevieva cilja: negiranje cmogorske nacije i prisajedinjenje Cme Gore matici Srbiji. (Miloevi je tada izjavljivao da je Cma Gora drugo oko u glavi Srbije!)Najzad je na red dolo i Kosovo. Tamo se stalno pootravala represija i postupno se ukidala ona autonomija koja je pokrajini pripadala prema ustavu iz 1974. Takva politika jaala je otpor Albanaca i radikalizirala njihova stajalita, odnosno oni su sve glasnije isticali zahtjev za republikom. Tada je Miloevi organizirao udar na rukovodstvo Kosova: iz njega su uklonjeni svi oni koji su pruali otpor srpskoj politici. U njihovu obranu ustalo je gotovo cijelo Kosovo. Na ulicama Pritine demonstriralo je oko pola milijuna Ijudi, a rudari rudnika Stari trg u Trepi, ostajui u jamama, zapoeli su trajk gladu,kojemu su se pridruili i rudari iz jo nekih rudnika (Novo Brdo, Kinica, Gole).Medutim, srpska je represija slomila otpor Albanaca: u silovitom je obraunu bilo nekoliko desetaka mrtvih.Nakon pada rukovodstava Vojvodine i Kosova sastala se Skuptina Srbije (28. oujka 1989.) i proglasila amandmane na ustav Republike Srbije, koji su stvarno znaili donoenje novog ustava. Ukinut je konstitutivni status dviju autonomnih pokrajina i one su potpuno ukljuene u Srbiju i njoj potinjene. Takvim odlukama izvrena je povreda ustava SFRJ iz 1974., ali na to nisu reagirali savezni organi. ak je prilikom izglasavanja amandmana, na zasjedanju Skuptine Srbije, bio nazoan i novi predsjednik SIV-a Ante Markovi.Prekrajanjem srpskog ustava Slobodan Miloevi ostvario je prvi dio svog programa: stvorio je jedinstvenu srpsku dravu. Potom je mogao prijei i na realizaciju njegova drugog dijela ostvarenju plana o velikoj Srbiji. OBILJEJA KULTURNE DJELATNOSTI Kultura i prosvjeta nakon obnove jugoslavenske drave 1945., u skladu s proklamiranim naelima nacionalne ravnopravnosti, objavljeno je I potivanje nacionalnih kultura i kulturne samobitnosti jugoslavenskih naroda. Po prvi su put priznate i kulture Makedonaca i Crnogoraca kao ravnopravne kulturama Slovenaca, Hrvata i Srba. Potkraj ezdesetih, kada su Muslimani priznati kao poseban narod, priznata je i muslimanska kultura s viestoljetnom tradicijom i posebnim identitetom. Pravo na razvoj vlastitog kulturnog stvaralatva dobivaju i nacionalne manjine.U kulturnoj obnovi u prvim godinama poslije rata najvea se pozornost posveivala opejugoslavenskom programu prosvjeivanja irih slojeva stanovnitva, posebno akciji opismenjavanja. Ta je akcija bila usmjerena na podruja postojee materijalne i duhovne zaostalosti. U skladu s razvojnom strategijom, ulau se velika sredstva i u razvoj kolstva. Podaci iz prvih poratnih godina pokazuju da se obnovio velik broj u ratu oteenih ili razorenih kolskih zgrada i da se podizao novi kolski prostor. U kolskom se sustavu utvrduje obvezatnost osnovnog kolovanja: najprije na sedam,a onda na osam godina. U srednjem kolstvu posebna se briga posveuje tehnikim kolama i kolama za radnika zanimanja. Sedamdesetih godina uslijedila je reforma srednjeg obrazovanja, pa su po novom modelu ukinute gimnazije. Organizirano je tzv. usmjereno obrazovanje: svi daci srednjih kola u prvim dvjema godinama uili po istom programu opeg obrazovanja, a u dvjema zavrnim godinama dijelili su se na smjerove po strukama. Pri tome je humanistiko obrazovanje svedeno na nisku razinu, a teite je prebaeno na proizvodno-tehnike predmete. Glavni promicatelj takvog kolskog sustava bio je Stipe uvar, tada sekretar za prosvjetu SR Hrvatske. Njegovim nastojanjem novi se sustav usmjerenog obrazovanja ustrojio na cijelom jugoslavenskom prostoru.Visoko kolstvo poslije 1945.doivjelo je odredenu ekspanziju otvaranjem niza novih fakulteta i sveuilita. Nova su sveuilita osnovana u republikama u kojima ih prije nije bilo (u

Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori 1946., u pokrajini Kosovo 1958.). Programi svih razina i vrsta kola bili su potpuno podredeni politikom i ideolokom smjeru vladajue Komunistike partije. I kolski sustav i programiranje provodili su se unificirano, uz izvjesne razlike u nastavi rnaterinskog jezika i u opsegu nacionalne povijesti.to se tie izdavake djelatnosti, ona je stalno rasla. Rastao je i broj biblioteka znanstveno-strunih i javnih, za ire krugove itatelja. Profesionalna kazalita, koja su djelovala prije i za vrijeme rata,nastavila su ili obnovila rad. Osnivala su se i nova kazalita (u manjim gradovima), ali su mnoga od njih nakon nekoliko godina morala obustaviti rad zbog nedostatka sredstava i pomanjkanja kolovanih glumaca. Medutim, ekspanziju je doivljavao amaterizam. Broj druina i ansambala naglo je rastao, na to je utjecala i dobro organizirala mrea smotri amaterskog stvaralatva.Vanu ulogu u masovnoj kulturi imali su kinematografi. Ve 199b. broj kinodvorana povean je za 50% u odnosu na 1939. Broj kinodvorana raste do 1968., kada se ve poinje razvijati televizija.Proizvodnja domaeg umjetnikog dugometranog filma poinje 1947.U kulturnom i drutvenom ivotu sudjeluju i mnoga kulturno-umjetnika drutva (KUD), koja su imala u svom sustavu pjevake, folklome, kazaline skupine. Partijski su forumi u njima imali svoje ljude koji su pazili na sadraj njihova rada, da ne bi iziao iz ideolokih okvira. U kulturno-umjetnikim drutvima razvijala se masovna kulturna djelatnost, ali uvijek uz obvezatna ideoloka ogranienja.irenjem emisijske mree i podizanjem domae industrije radioprijamnika proirio se utjecaj radija.Osim postojeih etiriju radio-postaja iz predratnog vremena (Zagreb, Beograd, Ljubljana, Skoplje) pojavile su se i nove (u Cetinju, Prizrenu, Sarajevu, Novom Sadu) s jaom snagom emitiranja te lokalne postaje za ua podruja. Na veim radio-postajama osnovani su simfonijski, zabavni i narodni orkestri. Radio-postaje bile su mediji irenja kulture i prosvjete. Od 1956. pridruuje im se i televizija.prvi televizijski program u Jugoslaviji emitiran je iz Zagreba 15. svibnja 1956. prigodom proslave 30.obljetnice Radio Zagreba. Beograd je vlastiti televizijski program poeo emitirati 23. kolovoza 1958.Dva mjeseca kasnije zapoeo je emitirati program i TV-studio u Ljubljani. Narednih godina (do 1971.) svoje televizije dobila su i ostala republika sredita.U poetku je opseg gledanosti televizije bio malen. Medutim, postupno se stvarala tehnoloka i personalna osnova i izgradivala mrea odailjaa,ime je bio pokriven vei dio dravnog teritorija. Broj pretplatnika stalno je rastao. Dok ih je u cijeloj Jugoslaviji 1961. bilo 30.000, 1970. ve ih ima 1,692.000, a 1987. ak 4,089.000. Svi republiki TV studiji programski su bili objedinjeni, a tek je u posljednjem razdoblju postojanja jugoslavenske drave dolo do decentralizacije. Ideoloka usmjerenost i odstupanja Usporedo s obnavljanjem starih i pojavom novih kultumih i umjetnikih institucija oivljavala je kulturna djelatnost, dakako, mnogo vie, bre i rasprostranjenije u republikama koje su imale duu kulturnu tradiciju. Kako se jugoslavenska dravna zajednica poslije 1945. ustrojila kao partijska drava, cijela je kulturna djelatnost bila podvrgnuta strogom nadzoru i ideolokoj usmjerenosti Partije. Unato podjele na federalne jedinice, tj. na republika i nacionalna podruja, formira se model idejne i tematske kulturne uniformiranosti. Odluivanje je bilo centralizirano, a onemoguava se svaka djelatnost antisocijalistikog i antipartijskog sadraja ili prozapadne orijentacije. Patriotizam se identificira s odanou vladajuem poretku.U prvom poratnom razdoblju uoljiva je tendencija kopiranja organizacijskog i ideolokog modela SSSR-a. Socijalistiki realizam (sovjetski model koji poiva na velianju graditelja socijalizma) dominirao je u svim granama kulturne djelatnosti.U knjievnosti prevladavaju djela s tematikom rata i revolucije: optimizam je gotovo obvezan, a patetino izraavanje nije rijetko. U glazbenom stvaralatvu u sreditu su interesa skladatelja vokalni oblici izraavanja (posebno monumentalni oratoriji, zborovi i socijalistike pjesme). Socrealizam se najvie razmahao u slikarstvu, u kojemu se uz ratnu tematiku istiu i grandiozni motivi obnove (npr. gradnja pruga, isuivanje movara, poljoprivredni radovi sa sovjetskom mehanizacijom). Zbog irokog i snanog utjecaja filma, njegova se proizvodnja i distribucija od poetka stavlja pod dravni nadzor, a prikazuju se najvie sovjetski filmovi (onih sa Zapada nije bilo na programu). Dok se npr. Na pozornicama velikih kazalinih kua prvih godina druge Jugoslavije i pojavljuju djela klasika, u repertoare amaterskih i poluprofesionalnih kazalita prodirali su sovjetski socrealistiki komadi (a i mnoga domaa djela bila su pisana u istom duhu).Ideoloka ekskluzivnost doivljava kulminaciju izmedu 1948. i 1950. A onda, mijenjanjem odnosa sa SSSR-om, dolazi do promjena. Od 1951. poeli su se jasnije raspoznavati i prvi plodovi raskida sa staljinistikim dogmatizmom. Postupno se u cjelokupnoj kulturnoj djelatnosti naputa imitiranje sovjetskog uzora, ali to ne znai i naputanje ideologizacije kulture i partijskog tutorstva nad njom.Nadzor Partije i njezinih posebnih sektora za kulturu i prosvjetu u najviem partijskom vrhu ostaje i dalje konstanta unutamjeg ivota i razvoja drave. Idejna uniformiranost sprovodila se putem kulturnih i umjetnikih drutava u kojima se vrila politika, a ne vrijednosna selekcija lanstva. Sreom,ideoloki diktat u praksi nije uvijek davao oekivani rezultat. Bilo je sluajeva da se partijska linija nije dosljedno provodila, pa je od vremena do vremena u kulturnu sferu dopiralo shvaanje humanizma i tradicionalnih vrijednosti razliito od komunistikog. To se posebno moe pratiti u knjievnosti, u kojoj su pojedina afinirana imena u

javnim nastupima (referatima, diskusijama, naruenim lancima) podravali slubena stajalita i partijsku liniju, a u knjievnim djelima su ostajali dosljedni svojim estetskim uvjerenjima (M. Krlea, I. Andri, J. Katelan, P egedin).U desetljeu od 1952. do 1962. moe se pratiti polarizacija u kultumom stvaralatvu (u knjievnosti, slikarstvu). S jedne su strane bili autori podravani od kritiara koji su zastupali slobodnije stvaralatvo a s druge oni kogi su najprije zastupali socrealizam,a onda postali realisti.Politiko rukovodstvo svojim intervencijama (obustava pojedinih asopisa, smjenjivanje redakcija) odredivala je granice slobode kulturnog prostora zadravajui i dalje partijski nadzor. Na samom poetku desetljea (1952) govor Miroslava Krlee na treem kongresu kniievnika Jugoslavie u Ljubljani predstavljao je snaan teorijski obraun s koncepcijom umjetnosti kao subjektivne slike objektivne stvarnosti, odnosno s dogmatskim shvaanjem knjievnosti, umjetnosti i glazbe,zadravajui pri tome ipak odredenu rezerviranost prema suvremenoj umjetnosti Zapada. Medutim,takvi su napori bili vrlo ogranieni, pa su se mnogi pokrenuti asopisi s antidogmatskim polemikim tonovima brzo gasili (bili su zabranjivani poslije nekoliko brojeva). Na njihovu su pojavu, naime,redovito reagirali pojedinci iz komunistiki ortodoksnih krugova, koji nisu prihvaali moderne umjetnike tendencije, a koji su djelovali na poticaj Partije. Ipak, otvaranje prema Zapadu postupno je napredovalo.Otpor dogmatizmu u kulturi i otklon prema slobodnijem stvaralatvu poveavao se s unutarnjim politikim previranjima u KPJ/SKJ, premda su promjene na kulturnom podruju ipak tekle sporije od politikih, a i te su neprestano oscilirale. Oito je postojala bojazan partijskog vrha od naglog estetskog otvaranja i snanijeg utjecaja strujanja sa Zapada.ezdesetih godina pokrenuti su novi listovi i revije za kulturu (u Zagrebu Telegram 1960. i Razlog 1961., u Ljubljani Perspektiva, u Beogradu Danas) u kojima dolazi do izraaja borba miljenja o estetskim i kulturnim shvaanjima. Organiziraju se i tematske veeri o kulturnom stvaralatvu. Javlja se nova generacija knjievnika, iji e radovi dominirati sedamdesetih godina, posebno u nacionalnim sredinama.I u likovnom stvaralatvu karakteristino je praenje svjetskih strujanja. U glazbenoj sferi mnogi skladatelji tragaju za autohtonou i tee stvaranju sinteze moderne forme i narodne batine.Nova stremljenja i zahtjevi dovode do drugaijih polarizacija, a naziru se i obrisi estetskog pluralizma.Medu kritiarima i estetiarima vode se rasprave u kojima se u sreditu pozornosti stavljaju i pitanja nacionalne samobitnosti kulture i njihov status u jugoslavenskom kulturnom prostoru. Sve se vie istie nunost kulturne liberalizacije i dedogmatizacije, uz poricanje kulturnog jugoslavenstva. Obnavljanje partijskog pritiska Partijski je vrh s negodovanjem pratio pojave deideologizacije i nastojanja humanistike inteligencije da postane subjekt politike. Pri kraju ezdesetih Partija se nala u izravnoj konfrontaciji najprije s hrvatskom, a zatim i sa srpskom inteligencijom. Pojava Deklaracije o poloaju i nazivu hrvatskog knjievnog jezika, koja se pozivala na hrvatski nacionalni suverenitet, izazvala je otru reakciju Partije. Medutim, upravo je Deklaracija pokazala da se strujanja u kulturi ne mogu odvojiti od politike. Deklaracija, iza koje je stajalo 18 znanstvenih i kulturnih ustanova Hrvatske, bila je najava nacionalnog budenja i irokog nacionalnog pokreta u Hrvatskoj. Burna zbivanja koja su slijedila na izmaku ezdesetih i poetkom sedamdesetih izazvala su estoko reagiranje i represiju partijsko-dravnog vrha Jugoslavije, posebno nad kulturnim institucijama, odnosno nad djelatnicima u kulturi.Ta sfera javnog ivota pokazala se opasnom ionako poljuljanom partijskom monolitu. Zato je Partija tako otro i reagirala.U zakljucima osmog kongresa SKJ (odran 1978.) partijski je vrh pokuao dati osnovicu za sporazumijevanje s humanistikom inteligencijom, ali je sve ostalo na zakljucuna koje su kulturni djelatnici mahom doivljavali kao povratak na prve poslijeratne godine. Naime, Partija je i dalje branila shvaanje o nadredenosti politike nad funkcijom kulture i umjetnikog stvaralatva. SKJ je putem drutvenih organizacija koje je drao pod svojim okriljem i kontrolom sustava financiranja kulture i umjetnosti preko SIZ-ova uspostavljao politiki okvir koji se u kulturi ne smije prekoraiti. Organiziraju se savjetovanja u okviru SK ili Socijalistikog saveza, sa selekcijama poslunih kulturnih djelatnika i umjetnika, pa se na tim sastancima inaugurira tzv. drutvena kritika stvaralatva nasuprot umjetnikoj kritici. Toj drutvenoj kritici daje se najvii publicitet i tako stvara politika klima u kojoj se stajalite politikih foruma prikazuje kao demokratski izraeno miljenje samoupravno organizirane drutvene zajednice.Politike tenzije, koje su nakon Titove smrti bile u stalnom porastu, odraavale su se i na stanje u kulturi i umjetnikom stvaralatvu. Partija stalno nastoji svojim instrumentima kulturne politike djelovati na kulturno stvaralatvo. No, sve se vie pokazivalo da samoupravni model drutvenog nadzora nad kulturom postaje anakronizam i da reim ne preza ni od poduzimanja sudskih mjera protiv nepoudnih kulturnih stvaralaca kako bi onemoguio irenje njihova utjecaja. RASPAD JUGOSLAVIJE Prenoenje mitingakog pokreta iz Srbije u druge republike

Uklanjanje dotadanjih rukovodstava u Vojvodini i Crnoj Gori i uvodenje izvanrednog stanja na Kosovu, pokazali su da se Slobodan Miloevi u ostvarivanju svojih ciljeva ne ustruava upotrijebiti nasilne, nedemokratske metode i da njegov reim u Srbiji - nakon objedinjavanja pokrajina s uom Srbijom poprima izrazita staljinistika obiljeja. Poetkom svibnja 1989. Miloevi je izabran i za predsjednika predsjednitva SR Srbije, poveavajui tako svoju mo i utjecaj. Prilikom odravanja proslave 600. obljetnice kosovske bitke (28. lipnja 1989.) organizirana je velika proslava na Gazimestanu (Kosovo), na kojoj je Miloevi bio glavni govomik.U svom govoru on se osvrnuo na dotadanju srpsku politiku, koja je - tvrdio je on - bila sklona kompromisima na tetu srpskog naroda, pa je upozorio da se Srbija za poboljanje svog poloaja nalazi pred sudbonosnim bitkama, dodavi da one nisu oruane, mada i takve jo nisu iskljuene.Bila je to najava rata za veliku Srbiju, koja se doskora oitovala u pokuaju destabilizacije stanja u drugim republikama, kako bi se izazvao povod za uklanjanje tamonjih vodstava. Inicirani su i organizirani brojni mitizni, posebno Srba u Hrvatskoj.Tako je 8. i 9. srpnja 1989. u Kninu i kod crkve Lazarice u selu Kosovo kraj Knina odrana proslava 600. obljetnice kosovske bitke. Tu su odrani i veliki mitinzi: doputovalo je veliko mnotvo Srba iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Oni su najvie izvikivali parolu Ovo je Srbija, ime je najavljeno zaokruivanje velike Srbije otimanjem hrvatskog teritorija i udarom na pravo hrvatskog naroda na svoju nacionalnu dravu. Na te provokacije reagirao je CK SKH osudivi velikosrpske manifestacije u kninskoj okolici. Iako je i u hrvatskom tisku bilo kritikog reagiranja na tu proslavu, komunistika vlast u Hrvatskoj nije bila odluna u nakani da zaustavi mitinge Srba na hrvatskom tlu.Iz dana u dan Miloevieva politika postaje sve agresivnija. U CK SKJ njegova struja trai sazivanje izvanrednog kongresa Partije, oekujui da e na tom kongresu zadobiti prevlast u vodstvu Partije i da e u uvjetima jednopartijskog sustava uz podrku partijske organizacije u JNA i demokratskog centralizma disciplinirati sve one u drugim republikama koji se suprotstavljaju politici srbijanskog vode. Odlueno je da se kongres odri 20., 21. i 22. sijenja 1990. u Beogradu i da se na njemu raspravlja o preobrazbi Saveza komunista jugoslavije.Istodobno se nastavlja akcija mitingatva po Jugoslaviji, pa je za 1. prosinca 1989. (dan stvaranja Jugoslavije 1918.) najavljen veliki miting istine u Ljubljani. Miloeviev stoer u Beogradu pripremio je pravi pohod na Ljubljanu, u kojem su trebali sudjelovati organizirani mitingai iz Srbije, Crne Gore,Vojvodine i Kosova. Taj je miting trebao potresti Sloveniju i izazvati promjenu vodee garniture.Medutim najava mitinga izazvala je veliko negodovanje i uznemirenost kako u Sloveniji tako i u Hrvatskoj. Slovenske vlasti su zaprijetile da e mitingaki pohod zaustaviti na granicama Slovenije oruanom silom. Donesena je odluka slovenskih vlasti o zabrani mitinga, na to su organizatori odustali od svoje namjere. U Srbiji je tada objavljen poziv privrednim organizacijama i drutvenim institucijama da prekinu sve svoje veze sa Slovenijom. Uvodenje ekonomske blokade Slovenije oznailo je poetak kraja Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije. Srbija je bojkotirala slovenske proizvode, a mnoga srbijanska poduzea raskinula su poslovne ugovore s poduzeima iz Slovenije. Diskriminatorske mjere poduzete su i protiv Hrvatske, ukljuujui i zapljenu imovine hrvatskih poduzea koja su radila na podruju Srbije.Potkraj 1989. zavrena je etapa masovnih mitinga koji su u beogradskom tisku uvijek bili komentirani kao dogadanja naroda. Djelotvorni u Vojvodini i Cmoj Gori, mitinzi su se pokazali nedjelotvornima kad je trebalo slomiti otpor vodeih garnitura u preostale etiri republike. Medutim, Miloevieva agresivna politika izazivala je otpor u irim slojevima stanovnitva tih republika u kojima se irilo uvjerenje o nunosti smjene vlasti.Takva su raspoloenja poticala i zbivanja u dravama socijalistikog lagera. Socijalistiki sustav u Istonoj Europi oito se nalazio u stanju raspadanja.Dotle se u Jugoslaviji vrila polarizacija oko pitanja: ili samostalnost republika i demokracija ili velikodravni centralizam i velikosrpska hegemonija. Raspad SKJ. Legalizacija viestranaja Zakazani 14. kongres SKJ, prema Miloevievu planu, trebao je biti zavrna etapa u discipliniranju, a onda i smjenjivanju onih ljudi u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Makedoniji, koji su se suprotstavljali srpskoj politici. Tijekom rada kongresa iskazale su se dvije potpuno suprotne koncepcije: savezi komunista Slovenije i Hrvatske traili su postupnu transformaciju SKJ u savez republikih partija, a SK Srbije se zalagao za obnovu jedinstvenog SKJ na temeljima lenjinistikoboljevike partije. Delegati Srbije i Crne Gore pokuali su nametnuti svoje miljenje svima ostalima,ali im to nije uspjelo. Opreke u pristupima (radilo se ne samo o strukturi i ulozi SKJ, ve i o ravnopravnosti republika i naroda te o izlasku iz gospodarske krize) bile su tako velike da se nisu mogle premostiti. Kako su delegati Srbije i Cme Gore tijekom rasprave iskazivali sve veu netrpeljivost i otro verbalno napadali delegate Slovenije i Hrvatske, delegacije tih dviju republikih SK napustile su kongres. Kongres su prvi na pustili delegati Slovenije, a tada delegati iz Hrvatske nisu pristali da se rasprava nastavi bez njih, pa su i oni napustili kongres. Nakon njihova izlaska iz dvorane kongres nije nastavljen, ve je zakljueno da se odgaa.Do njegova nastavljanja vie nije dolo, pa je prekid 14. kongresa SKJ oznaio i njegov definitivni raspad. Bio je to udarac za dotadanji pobjedonosni pohod Miloevieve antibirokratske

revolucije. Raspad SKJ rastrojio je onu politiku organizaciju koja je u totalitamom sustavu predstavljala glavnu kohezijsku silu jugoslavenske zajednice i osnovicu funkcioniranja partijske drave.Raspad SKJ ubrzao je promjene u Jugoslaviji i otvarao prostor za uvodenje viestranakog sustava.U narednim mjesecima vrio se proces formiranja i legaliziranja politikih stranaka i provodili su se izbori za viestranake republike parlamente. U svim republikama, osim u Srbiji i Crnoj Gori, komunisti su doivjeli poraz, pa su morali sii s vlasti. U etiri republike pobjeduju stanke koje brane interes vlastitih naroda. Naprotiv, u Srbiji je jaao velikosrpski radikalizam koji slijepo slijedi i novo vodstvo Crne Gore.Promjene su bitno mijenjale ope stanje i odnos snaga u jo postojeoj jugoslavenskoj dravnoj zajednici. Bez promjene saveznog ustava u svim republikama je uspostavljeno novo stanje, u kojem se sve (osim Crne Gore) konstituiraju kao suverene drave. Takav slijed zbivanja pojaao je napetosti u jugoslavenskoj dravi: pojaani su medunacionalni i medurepubliki sukobi. U novoj konstelaciji Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Makedonija sve vie inzistiraju na tome da se jugoslavenska ustavna i dravna kriza rjeavaju samo dogovorom suverenih republika kao drava.Srbija pak nastoji svim sredstvima onemoguiti rjeenje dravne krize mirnim putem i dogovorom.Nakon raspada SKJ odluujuu snagu u raspletu dravne krize vidi u JNA. Vrhunac krize i raspad jugoslavenske drave Uvoenjem viestranaja u jugoslavenske republike dravna kriza nije ublaena. Dapae, slubena Srbija ju je svojom politikom jo poticala. Beogradski promidbeni aparat posebno se oborio na Hrvatsku proglaavajui novu vlast u Zagrebu (tu je, osvojivi veinu, vlast preuzela Hrvatska demokratska zajednica na elu s dr. Franjom Tudmanom) srbofobinom i ustakom. U danima izbora JNA je Hrvatskoj oduzela oruje njezine teritorijalne obrane, pripremajui tako teren za nasilno obaranje nove hrvatske vlasti.Istupajui s parolom obrane i uvanja Jugoslavije Miloeviev reim u Beogradu (SK Srbije preimenovao se u Socijalistiku partiju Srbije) doputao je i sve ee ispade protiv Titove linosti,potvrdujui tako da srpska Jugoslavija mora biti neto drugo od one koju je predvodio Tito. Na desetu godinjicu Titove smrti na njegov grob (u Kui cvijea u Beogradu), dodue, poloeni su vijenci fedreacije i drutveno-politikih organizacija, ali su istodobno prvi put nakon Tita organizirane i odrane antititovske demonstracije.Uskoro zapoinje i etnika akcija u Hrvatskoj. Obnavlja se poznati pokli Srbi na okup, pa u Kninskoj krajini sredinom kolovoza 1990. izbija pobuna stanovnitva, potaknuta iz Beograda. Najprije se na poticaj promiloevievske Srpske demokratske stranke formiraju seoske oruane strae. U srpskom se puanstvu stvara psihoza nesigurnosti i osjeaj ugroenosti, a tako i neprijateljski odnos prema novoj hrvatskoj vlasti. Na cestama prema Kninu i na eljeznikoj pruzi postavljeni su balvani (zapoinje tzv. balvan-revolucija). Pod vodstvom velikosrpstvom zadojenih elnika iri se ustaniko okupljanje i u druge hrvatske krajeve gdje ima srpskog stanovnitva i proglaava se ratno stanje. Nastoji se izazvati vojna intervencija kojom bi se situacija u Hrvatskoj rijeila u srpsku korist.Na saveznoj razini Miloevi poduzima mjere kojima eli predsjednitvo SFRJ (ono je i vrhovni zapovjednik vojske!) pretvoriti u izvritelja velikosrpske politike. Ukidanjem pokrajina iz predsjednitva SFRJ nisu opozvani njihovi predstavnici, pa je uz glasove srpskog i cmogorskog predstavnika u tom tijelu Miloevi ve imao polovicu glasova (etiri glasa). Tada je vren pritisak na Bosnu i Hercegovinu da u predsjednitvu SFRJ podri politiku Srbije. Medutim, agresivno nastupanje te politike navodilo je ostale etiri republike da izlaz iz postojee situacije trae u savezu suverenih drava ili u formiranju potpuno samostalnih drava izvan Jugoslavije.Uz nevidenu srpsku medijsku kampanju protiv drugih naroda u Jugoslaviji i njihovih vodstava, uz uvrenje partijskog nedemokratskog sustava u Srbiji i obnovu staljinistikih metoda, pokuava se obnoviti dravni centralizam u Jugoslaviji koja se ve nalazila u raspadanju. Oslanjajui se na policijske i vojne snage, Miloevi nastoji zaustaviti neminovne demokratske promjene i ostvariti svoj velikosrpski program. Sva njegova politika suprotna je procesima koji su zahvatili sve socijalistike drave i sve republike u Jugoslaviji (osim Srbije i Crne Gore). On ne eli dogovor ravnopravnih republika i njihovih naroda, ve ustraje na jedinstvenoj Jugoslaviji, to manje federativnoj, a to vie centralistikoj. Jer, samo je takvim rjeenjem mogao ostvariti svoj cilj: svi Srbi u jednoj dravi, u kojoj su republike granice - po njegovu tumaenju - samo administrativne i u kojoj e moi ostvariti velikosrpsku dominaciju. Pri tome je bio spreman dopustiti izdvajanje iz Jugoslavije onih teritorija u kojima nema Srba, a to su Slovenija i dijelovi Hrvatske.Do kraja 1990. izvrene promjene u svim republikama nametale su to hitnije rjeenje ope jugoslavenske krize.Zato su tijekom prvih mjeseci 1991. vodeni pregovori estorice predsjednika jugoslavenskih republika o buduem uredenju jugoslavenske drave. U tim pregovorima Miloevi (uz podrlcu crnogorskog predsjednika Momira Bulatovia) zalagao se za koncept centralizirane Jugoslavije, dok su predsjednici Hrvatske (Franjo Tuman) i Slovenije (Milan Kuan) predlagali konfederaciju, tj. Savez samostalnih i suverenih drava. Predsjednici Bosne i Hercegovine (Alija Izetbegovi) i Makedonije (Kiro Gligorov) zagovarali su kombinaciju federacije i konfederacije. Pregovori kojem je istaknut njezin suverenitet kao neotudiv, nedjeljiv i neprenosiv. U ustavu je navedeno da je Hrvatska u sastavu SFRJ do novog sporazuma

jugoslavenskih republika ili dok Sabor ne odlui drugaije.Pegovori su se vodili naizmjence u svih est republika, ali nisu dali nikakav rezultat, to je vodilo konanom raspadu Jugoslavije. Nakon odranih referenduma tijekom svibnja, na kojima su se stanovnici Hrvatske i Slovenije izjasnili za samostalnost i suverenost svojih republika, dolo je do razdruivanja.Dana 25. lipnja 1991. Hrvatski sabor u Zagrebu i skuptina Slovenije u Ljubljani izglasali su deklaracije kojima se Republika Hrvatska i Republika Slovenija proglaavaju samostalnim i suverenim dravama. Kao dravne granice dviju nezavisnih republika proglaene su granice koje su te republike imale unutar jugoslavenske drave. Slovenski organi preuzeli su carinu, zranu i graninu kontrolu prema Austriji i Italiji. Mjesto oznaka SFRJ na graninim prijelazima postavljene su oznake Republika Slovenija. Republika Makedonija proglasila je dravnu nezavisnost i suverenost 9. rujna, a Bosna i Hercegovina 15. listopada 1991.Iako su proglaenja nezavisnosti etiriju republika stvarno oznaila raspad Jugoslavije, jo su postojali savezni organi vlasti. ak je hrvatski predstavnik u predsjednitvu SFRJ Stipe Mesi od 1.srpnja - unato protivljenju srbijansko-cmogorskog dijela tog predsjednitva - preuzeo dunost predsjedajueg. Medunarodni pak imbenici, zbog svojih politiko-strategijskih interesa, ne ele likvidaciju jugoslavenske drave i poduzimaju diplomatske akcije za njezino spaavanje. U sljedeim mjesecima Srbija - ne prihvaajui realnost osamostaljivanja republika - ne odustaje da jugoslavensku krizu rijei silom, s ciljem odranja Jugoslavije s velikosrpskom prevlasti.Poto su tijekom proljea 1991. krhke veze Hrvatske i Slovenije s Jugoslavijom postupno pucale,Miloeviev se stoer odluio aktivirati JNA, kako bi oruanom silom izmijenio novonastalo stanje, tj.sruio njihova na demokratski nain izabrana vodstva. Srpski pobunjenici i pridoli etniki teroristi iz Srbije irili su podruje pobune u Hrvatskoj na Liku, Kordun, Banovinu i istonu Slavoniju, pri emu im je izdano pomagala JNA koja se pretvorila u srpsku vojsku. Potkraj lipnja 1991. JNA je izvrila napad na teritorijalnu obranu Slovenije (do sukoba je najprije dolo u Ormou, a onda i u cijeloj Sloveniji).JNA je trebala zaposjesti sve granine prijelaze, ali su slovenske postrojbe pruale jak otpor, pa je zapoeo rat.Velikosrpska agresija na Sloveniju trajala je deset dana. JNA se iz Slovenije povukla, nakon ega se otvoreno ukljuila u akcije srpskih pobunjenika u Hrvatskoj. Iz Beograda su krenule tenkovske kolone kao pojaanje pobunjenicima u istonu Slavoniju i Baranju: u Hrvatskoj se rat sve jae rasplamsavao.Najee borbe izmeu pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) i Zbora narodne garde (ZNG) Republike Hrvatske s jedne strane, i etnikih skupina naoruanih od JNA s druge strane, vodile su se u istonoj Slavoniji. JNA je pomagala etnikim skupinama nastupanjem svog tekog naoruanja i tenkova. Sve su ei bili i napadi JNA na hrvatske gradove du cijele hrvatske granice(Vinkovci, Slavonski Brod, Hrvatska Kostajnica,Karlovac, Gospi, Zadar, ibenik, Dubrovnik). Premda je nakon velikog otpora u ruke agresova pao Vukovar (18. studenoga 1991.), planovi JNA nisu bili ostvareni. Hrvatska se uspjela obraniti od agresije. Ipak, dijelove njena teritorija drali su pobunjeni Srbi, nazvavi ih Autonomna oblast Krajina,s najavom prikljuenja Srbiji.Uz posredovanje izaslanika Ujedinjenih nacija (Cyrus Vence) u Sarajevu je 2. sijenja 1992. potpisan dogovor o prekidu vatre (potpisali su ga hrvatski ministar obrane Gojko uak i predstavnik JNA general Andrija Raeta). Na ratna zbivanja u Sloveniji i Hrvatskoj medunarodna je zajednica reagirala zahtjevom za tromjesenu odgodu primjene odluka o samostalnosti dviju zapadnih republika.U istupanjima Europske zajednice sve se vie pokazivalo da imbenici svjetske politike nisu skloni rasformiranju Jugoslavije. Mirovna konferencija o Jugoslaviji, odrana u Haagu 7. rujna 1991., a kojoj su bili nazoni i predsjednici bivih jugoslavenskih republika, pouzdano to potvrduje. Koordinator konferencije bio je bivi britanski ministar vanjskih poslova, lord Carrington. Osniva se tada arbitrana komisija od pet lanova, a sve s ciljem traenja rjeenja za odranje Jugoslavije. Za to vrijeme - unato najavama o prekidu vatre - srpska agresija na Hrvatsku i dalje se nastavlja. U meduvremenu su i Makedonija i Bosna i Hercegovina proglasile samostalnost, pa je spaavanje Jugoslavije postalo bezizgledno. Ministarsko vijee EZ moralo je napokon prihvatiti realnost da Jugoslavije vie nema, pa je polovicom prosinca objavilo opi okvir za priznavanje novih drava.Na ministarskom sastanku u Bruxellesu, 16. prosinca 1991. - polazei od naela samoodredenja i uvaavanja volje naroda zakljueno je da jugoslavenske republike koje ele priznanje trebaju podnijeti zahtjev do 23. prosinca 1991. Ispune li odredene uvjete prema Helsinkoj deklaraciji i Parikoj povelji, bit e priznate do 15. sijenja 1992.Tom odlukom i za medunarodnu zajednicu Jugoslavija je prestala postojati. Medunarodna priznanja koja su uslijedila poetkom i tijekom 1992.bila su samo realizacija te odluke. Trea Jugoslavija Meunarodnim priznanjem bivih jugoslavenskih republika kao samostalnih i suverenih drava poetkom 1992. potvrden je raspad Jugoslavije, koji se stvarno ve dogodio 1991. Nakon drava okupljenih u Europskoj zajednici, pa zatim i velikog broja drugih drava u Europi i izvan nje,uslijedilo je priznanje Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine i od SAD (7. travnja 1992.). Oko medunarodnog priznanja Makedonije bilo je jo diplomatskog odugovlaenja zbog odredenih prigovora Grke u vezi s nazivom i zastavom suverene makedonske drave. Preostale dvije republike - Srbija i Cma Gora -

morale su se suoiti sa stvarnou da Jugoslavije -nastale 1918. i obnovljene poslije drugog svjetskog rata 1945. vie nema. Slobodan Miloevi i srpski politiki vrh, koji su za cijelo vrijeme jugoslavenske krize uz blagonaklonost nekih meunarodnih faktora - ustrajali na njenom daljnjem opstanku, smislili su tada novo rjeenje: Srbija i Crna Gora ujedinjuju se u zajedniku dravu pod nazivom Savezna Republika Jugoslavija (SRJ). Ta je odluka proglaena 27. travnja 1992.Valja podsjetiti da je naziv Jugoslavija u vrijeme stvaranja jugoslavenske drave velikosrpska politika uporno odbijala. Na Krfskoj konferenciji 1917. srpska je delegacija odbacila prijedlog predstavnika Jugoslavenskog odbora da se budua zajednika drava nazove Jugoslavija, tvrdei da je taj naziv izmislila Austrija protiv Srbije. Zbog srpskog protivljenja novostvorena se drava u prvih deset godina postojanja i nazivala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Sada, kad je srpski politiki vrh sam odluivao,glatko je prihvaen naziv Jugoslavija, iako je taj naziv za ostatak raspadnute drave postao besmislen. No, zadravanje naziva bive drave imalo je smiljeni cilj: dvije ujedinjene bive jugoslavenske republike predstavit e se svjetskoj javnosti kao nasljednice SFRJ i tako e naslijediti pravo lanstva bive drave u medunarodnim organizacijama te izbjei proceduru medunarodnog priznanja. Prema proglaenom ustavu SR Jugoslavije, ona se sastoji samo od dviju federalnih jedinica - Srbije i Crne Gore. U nazivu drave nema vie pojma socijalistika, ime se istie naputanje unutamjeg uredenja SFRJ, iako su vlast u Srbiji i Crnoj Gori i dalje imali komunisti, a mehanizam vodenja drave i javnih poslova i nedemokratske metode politikog ponaanja ostali neizmijenjeni.Raspadom Jugoslavije u osmerolanom predsjednitvu bive drave ostala su samo etiri lana. U takvom krnjem sastavu ono se sastajalo od listopada 1991., smatrajui se i dalje kolektivnim efom ve propale drave. Ipak, osnivanjem SR Jugoslavije ono je moralo ograniiti svoje nadlenosti na smanjeni prostor koji je zapremala trea Jugoslavija. Odmah po osnutku SR Jugoslavije predsjednitvo je izjavilo da naputa svaku kontrolu nad jugoslavenskom vojskom u Bosni i Hercegovini. Bila je to, dakako,samo izjava, a zbiljsko je stanje bilo drugaije. Trea Jugoslavija je tvrdila da nije u ratu ni s Bosnom i Hercegovinom, ni s Hrvatskom, ali je iz Srbije u ta podruja neprestano upuivala dodatno naoruanje za jedinice JNA kao i tzv. srpske dobrovoljce. Batinik cjelokupnog naoruanja dotadanje JNA u Bosni i Hercegovini postala je vojska tzv. Republike Srpske (a to su bile preimenovane jedinice JNA).Takvom politikom zavaravanja SR Jugoslavija pokuala je skinuti sa sebe odgovornost za zapoinjanje i voennje agresivnog rata kojim je trebalo osamostaljene i suverene republike prisiliti na obnovu jugoslavenske drave, dakako, s velikosrpskom dominacijom. Medutim, srpska agresija i umijeanost SR Jugoslavije u rat koji se rasplamsavao u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj nisu se mogli prikriti. Nisu to mogle porei ni one europske drave koje su u Europskoj zajednici bile sklone Srbiji.Zato su ministri vanjskih poslova zemalja EZ na sastanku u Bruxellesu sredinom svibnja 1992. Donijeli deklaraciju kojom trae da se biva Jugoslavija suspendira iz rada Konferencije o europskoj sigumosti i suradnji (KESS) i ostalih medunarodnih organizacija i najavljuje mogunost ekonomskih sankcija Srbiji i Cmoj Gori, jer smatraju da je za ratno stanje u Bosni i Hercegovini odgovorna savezna vojska i srbijanska vlast koja kontrolira tu vojsku, kao to neizravno kontrolira i srpske paravojne snage.Ministri su zatraili da se savezna vojska povue iz Bosne i Hercegovine (s naoruanjem) ili da se raspusti i naoruanje stavi pod medunarodnu kontrolu.Medunarodni poloaj SR Jugoslavije postajao je sve nepovoljniji. Potkraj svibnja 1992. u Ujedinjenim je narodima izglasana rezolucija br. 757, kojom se uvodi puni embargo protiv Srbije i Crne Gore zbog njihove krivnje i odgovornosti za rat, te podrvanje daljnjih ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini.Prekinute su sve zrane veze izmedu Srbije i Cme Gore s ostalim svijetom. Zabranjeno je sudjelovanje Srbije i Crne Gore na medunarodnim portskim natjecanjima. Suspendirana je takoder i znanstvena i tehnika suradnja kao i kulturna razmjena. Nakon donesene rezolucije u UN, SAD su naredile da se do daljega zaplijeni sva imovina bive jugoslavenske drave na teritoriju SAD.Sredinom rujna 1992. u Generalnoj skuptini UN prihvaena je rezolucija kojom SR Jugoslavija(Srbija i Crna Gora) ne moe automatski nastaviti lanstvo SFRJ u UN, ve treba podnijeti molbu za primanje u UN. I dok su Hrvatska, Slovenija i Bosna i Hercegovina 22. svibnja 1992 odlukom Generalne skuptine UN, primljene u lanstvo UN i time dobile najvii stupanj medunarodnog priznanja, Srbija i Cma Gora kao SR Jugoslavija ostale su u medunarodnoj izolaciji. ZAKLJUNE NAPOMENE 1. Pojava Jugoslavije kao nove drave poslije prvog svjetskog rata bila je rezultat spleta niza povijesnih okolnosti. Ne moe se porei da u danima njena nastajanja nije postojala od redena tenja da se jugoslavenska drava stvori i da odredene politike snage nisu tijekom rata na tome intenzivno radile. Politiari iz junoslavenskih zemalja pod austrougarskom vlau u stvaranju jugoslavenske drave vidjeli su mogunost oslobadanja od tudinskog pritiska i slobodnijeg politikog,gospodarskog i kulturnog razvoja. Pri tome su naivno vjerovali u dogovor sa srpskom braom o ravnopravnoj podjeli vlasti u zajednikoj dravi. No, srpska je strana imala drugaiju viziju budunosti,pa je cijelo vrijeme rata vodila politiku zaokruivanja velike Srbije, a kad je pristala na stvaranje zajednike drave za srbijanske

vladajue krugove, ta je drava zamiljena kao zajednica s velikosrpskom dominacijom. Tako su od poetka postojali razliiti, suprotstavljeni pogledi o tome to bi jugoslavenska drava trebala biti i kojim ciljevima bi trebala posluiti. Medutim, valja uoiti i to da svi napori protagonista stvaranja Jugoslavije ne bi dali nikakav rezultat bez suglasnosti velikih sila (u prvom redu Francuske i Velike Britanije), bez ije se volje i pristanka Jugoslavija nikada ne bi ni pojavila, unato upornosti unutarnjih snaga koje su na tome radile. 2. Jugoslavenska drava bila je vienacionalna zajednica. U njoj okupljene nacije po brojnosti svojeg puanstva bile su vrlo neujednaene. Srba je bilo oko jedne treine ukupnog stanovnitva Jugoslavije i dva puta vie od Hrvata, koji su po brojnosti bili druga nacija u dravi. Slovenaca, Muslimana i Makedonaca bilo je mnogo manje, a najmanja nacija bili su Cmogorci (oko 2%). Bilo je jo i mnogo nacionalnih manjina, medu kojima su najbrojniji bili Albanci i Madari. U nekim dijelovima drave bila je karakteristina i izmijeanost naroda (naroito u Bosni i Vojvodini). Junoslavenski narodi, stoljeima odvojeni, i po svom su povijesnom razvoju i nasljedu bili vrlo razliiti. Do poetka 20. st. bio je zavren povijesni proces njihova formiranja kao posebnih naroda s vlastitim nacionalnim ideologijama. Ta je injenica od poetka bila brana oekivanju onih koji su vjerovali da e u novom dravnom okviru doi do stapanja okupljenih naroda u jednu jugoslavensku naciju. No, to je takoder bila i podloga otpora nametanju hegemonizma najvee nacije,to je unutamji ivot Jugoslavije pratilo svih sedam desetljea njena postojanja. jer, i proklamirana oekivanja u socijalizmu da e nacije odumrijeti, pokazala su se utopijom. Takve najave demantirala je ivotna zbilja, pa i u socijalistikom razdoblju izbijaju medunacionalni sukobi. Prirodna tendencija svake nacije da stvori za sebe to povoljniji poloaj (eventualno i vlastitu dravu) sukobila se s velikosrpskim hegemonizmom: politike borbe i sukobi oko dravnog uredenja praktiki se nisu prekidale. Borba s velikosrpskim hegemonizmom ostala je trajna karakteristika unutamjeg politikog ivota jugoslavenske drave. Taj se hegemonizam esto prikrivao jugoslavenskim unitarizmom kao dravnom ideologijom, uz isticanje obrane jedinstva drave i suzbijanje separatizma. 3. Za razumijevanje razvoja Jugoslavije - osim njezine vienacionalnosti - valja uzeti u obzir i vjersku podijeljenost, odnosno pripadnost njezina stanovnitva trima velikim vjerskim zajednicama: katolikoj, pravoslavnoj i islamskoj. Unato nepostojanja dravne vjere i ustavom zagarantirane ravnopravnosti svih vjera, Srpska pravoslavna crkva (naroito u prvoj Jugoslaviji) imala je privilegirani poloaj i ne malu ulogu u poticanju velikosrpske politike. Vjerska podjela znaila je ne samo pripadnost razliitim crkvenim organizacijama, nego i razliitim svjetonazorima. Kao povijesno nasljede na tlu Jugoslavije ostvaren je dodir razliitih kulturnih i civilizacijskih krugova. Radi se o kulturama s veoma razliitim obiljejima, pod ijim utjecajima su se izgradivali razliiti mentaliteti i duhovna obzorja. Taj sudar kultura nije mogao ostati bez posljedica na unutarnji razvoj i ivot drave, a to se iskazivalo ne samo u duhovnom stvaralatvu, nego i u politikom ponaanju i djelovanju. 4. Jugoslavensku su dravu obiljeavale i velike razlike u stupnju gospodarske razvijenosti pojedinih njenih dijelova u trenutku njena nastajanja. Te e razlike ostati u cijelom razdoblju postojanja Jugoslavije i nikad nee biti prevladane (iako je u socijalistikom razdoblju bilo napora da se to postigne). Gospodarska nerazvijenost pojedinih dijelova drave uvjetovala je velike razlike u drutvenim odnosima, socijalnoj strukturi, stupnju pismenosti i opoj kulturnoj razini, a sve se to odraavalo na politika kretanja. Stalna tendencija najbrojnije nacije da svoju politiku nadmo upotrijebi za iskoritavanje gospodarski razvijenijih podruja izazivala je otpor. Taj trend nije nestao ni uspostavom socijalizma u drugoj Jugoslaviji. Dapae,partijska drava i koncentracija vlasti u sreditu drave omoguili su stvaranje jo podesnijih mehanizama za gospodarsku eksploataciju nesrpskih podruja, to je, dakako, poticalo otpore i nezadovoljstva. U planove socijalistike drave bilo je uvrteno i podizanje nerazvijenih krajeva, ali je to urodilo novim problemima oko raspodjele saveznih fondova, kao i namicanje sredstava (njih su davala razvijena podruja) i njihovo troenje bez kontrole. Valja utvrditi i injenicu da je komunistika vlast tragala za novim privrednim modelom, ali su sve privredne reforme u drugoj Jugoslaviji zavrile neuspjehom, a zavrna etapa postojanja drave obiljeena je upravo nezapamenom gospodarskom krizom. 5. Za politiki ivot jugoslavenske drave nakon njezina nastanka karakteristino je nametanje centralistiko-unitaristikog uredenja koje je osiguravalo velikosrpsku hegemoniju. To je znailo izrazitu neravnopravnost nesrpskih naroda, to je otvaralo nacionalno pitanje koje e postati glavni politiki problem jugoslavenske drave u cijelom njenom trajanju. Razvoj nacionalnih individualnosti bio je onemoguavan, a svaki pokuaj promjene uspostavljenog stanja izazivao je represiju. Medutim, nesrpski narodi u prvoj Jugoslaviji nisu nastupali skupno i organizirano u borbi za svoja nacionalna prava. Borba koju su poveli Hrvati vodila se za federalizam kako bi se preuredenjem dravnog ustroja ostvarila ravnopravnost hrvatskog (i drugih) naroda u okviru zajednike jugoslavenske drave. Jedna je struja hrvatske politike svoj program temeljila na ruenju jugoslavenske drave. Upravo nerijeeno nacionalno pitanje bilo je jedan od bitnih uzroka sloma monarhistike Jugoslavije 1941. Zato je KPJ u

pokretanju otpora faistikoj okupaciji mobilizirala mase isticanjem uspostavljanja nacionalne ravnopravnosti. U jeku partizanskog rata donesen je zakljuak o stvaranju jugoslavenske federacije (]ajce, 29. XI. 1943.). Kada su se poslije obnove Jugoslavije ispisivali njeni ustavi (1946, 1963,1974), normativno je uvijek utvrden federalizam kao model uredenja drave, ali se u praksi iskazivao kao jako centralizirano ustrojstvo. Jednopartijski reim KPJ/SKJ doveo je do jae centralizacije od one u predratnoj Jugoslaviji.Zakonodavna, upravna i sudska vlast bile su centralizirane.Privredni sustav, razvojna politika i gotovo cjelokupna akumulacija bili su u rukama saveznih organa. Zapravo, uspostavljen je centralizirani federalizam, u kojemu je o svemu odluivao partijsko-dravni vrh. Ravnopravnost republika iskazivala se u podjednakoj potinjenosti tom vrhu, u kojemu je apsolutnu vlast i odluujuu rije imao ef Partije i drave - Josip Broz Tito. 6. Partijska disciplina i potpuna kontrola nad medijima skrivali su od javnosti sva previranja u jugoslavenskom partijskodravnom vrhu, do kojih je sve ee dolazilo. U vrhu su se sukobljavale struje za osvajanje pozicija drutvene moi. U tom procesu unutar Partije i JNA jaala je velikosrpska komponenta koja se zalagala za velikodravni centralizam i unitarizam, zagovarajui otre mjere protiv republika koje nisu prihvaale takav smjer. Tito, kao svemoni lider Jugoslavije, pratio je ta kretanja. Procijenivi da se pod okriljem saveznog velikodravnog centralizma razvija unitaristiko jugoslavenstvo kao krinka velikosrpstva, inicirao je odredene promjene u ustroju federacije. Od sredine ezdesetih, u narednom desetljeu, niu se njegove akcije potiskivanja s politike scene kako onih partijskih elnika s velikosrpskom orijentacijom, tako i onih koji su se zalagali za veu afirmaciju republika na nacionalnoj osnovi. Nastojao je sauvati monolitnost Partije i svoju osobnu mo.Reforma federacije, sankcionirana ustavom iz 1974., dala je republikama status drava, a dvije autonomne pokrajine u okviru Srbije znatnim dijelom izjednaila s republikama. No, Tito je i dalje bio odluujui imbenik u strukturi dravne vlasti. Nezadovoljstvo Srbije s takvim rjeenjem doi e do izraaja tek nakon Titove smrti. 7. Sredinom osamdesetih u Srbiji sve otvorenije istupaju velikosrpske snage koje ele ostvariti svoju premo u dravi jaanjem saveznog partijsko-dravnog sredita. Zahtjevi Srbije za revizijom ustava iz 1974. izazvali su otpor ostalih republika. One su u politici srpskih komunista prepoznale opasnost uvrivanja velikosrpske hegemonije. Srpsko vodstvo pokuava slomiti otpor republika jaanjem vrha SKJ,ovladavanjem saveznim dravnim institucijama i kontrolom nad JNA. U tome se oslanja na srpski nacionalni pokret i poduzima neustavne i izvaninstitucionalne mjere, to je najzad dovelo do raspada jugoslavenske drave. injenica da je nakon sedam desetljea postojanja Jugoslavija doivjela raspad oito govori da nije bilo pravih integracijskih veza koje bi tu vienacionalnu dravnu zajednicu odrale na okupu. Ali, ne treba zaboraviti da se raspad Jugoslavije dogodio u vrijeme opeg raspada komunistikog sustava u istonoj Europi i da su razlaz SKJ i gubitak vlasti komunista u jugoslavenskim republikama bili dio tog procesa. U trenutku rasapa komunistikog svijeta na Istoku izbile su na povtinu sve one sloene i proturjene komponente ustroja jugoslavenske drave, koje su izazivale sukobe u sedam desetljea postojanja Jugoslavije i koje su logikom povijesnog razvoja vodile njenom raspadu.

---BUGARSKA--BUGARSKA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA--Na poetku 20. st. Bugarska je bila upletena u ratna zbivanja vezana za 1. i 2. balkanski rat. Kako se veliki dio Balkana nalazio jo uvijek pod turskom okupacijom, nova vlada u Turskoj koju su 1908. g. formirali Mladoturci eljela je ta podruja pripojiti Turskoj. Time su prvo potakli A-U na aneksiju BiH, to je opet povealo tenje Srbije za ujedinjenjem svih Srba koji su ivjeli na podrujima okupiranim od Turaka. U prvom balkanskom ratu Bugari su bili saveznici Srbima, Grcima i Rumunjima protiv Turske. Turci su potisnuti s Balkana sve do Jedrena. Bugarska se zatim usprotivila da Srbija dobije bilo kakvu kompenzaciju u Makedoniji za povlaenje iz Albanije. To je dovelo do Drugog balkanskog rata 1913. g. kada su udrueni Srbi i Grci pobijedili Bugare koji su izgubili sve sporne teritorije. U taj rat su se umijeali i Rumunji traei junu Dobrudu i Turci koji su eljeli zauzeti dio Trakije i Jedrene. Bugari su zatraili mir. Prema mirovnom sporazumu zakljuenom u Bukuretu, Srbiji je pripala Vardarska Makedonija, Grkoj Egejska M. I dio Trakije, Bugarskoj Pirinska M., a Rumunjskoj Dobruda, te

Turcima istona Trakija i Jedrene. Balkanskim ratovima uinjena je velika nepravda makedonskom narodu, iji teritorij je bio sada rascjepkan izmeu vie drava. Na poetku 1. svjetskog rata Bugarska je bila neutralna jer je htjela ispitati pozicije suprotstavljenih strana i izabrati onu koja e joj donijeti najvie koristi. Antanta joj je ponudila samo neke dijelove Trake koji su bili pod turskom vlau, dok su Centralne sile nudile mnogo vie, pa ak i neke teritorije koje Bugarska nije nikada ni traila. Stoga Bugarska ulazi u rat u jesen 1915. g. na strani Centralnih sila i napada Srbiju. U jesen 1916. u rat se ukljuila i Rumunjska ali na strani Antante. Bugari su imali dosta uspjeha u borbi protiv Rumunja, jer su i ovdje bila u pitanju teritorija Dobrude, koja su Rumunji bili dobili u Drugom balkanskom ratu. Trea bugarska armija uspjela je osvojiti i Bukuret, te otvoriti frontu s Rusima uzdu rijeke Seret. No, posljedice ukljuivanja u rat ubrzo su se pokazale na socijalnom poloaju stanovnitva. Bugarska je s oko 5 milijuna stanovnika podigla 900.000 ljudi u vojsku, to je izazvalo golemi pad proizvodnje i u industriji i u poljoprivredi. Kad je poela Antantina ofenziva na solunskom frontu, dio Bugarske vojske u Makedoniji odbio je poslunost bugarskom vrhovnom zapovjednitvu i dolo je do spontanog ustanka. Bugarske trupe krenule su izravnati raune s vladom u Sofiji, te su 25. rujna 1918. napale glavnu komandu u Radomiru. Uplaena vlada i monarh pustili su zatim iz zatvora voe Zemljoradnike stranke Aleksandra Stamboliskog i Rajka Dakalova da umire mase. No oni su imali neto drugo na umu, a to je bilo ruenje monarhije. Poslali su i prijedlog socijalistima da se pridrue zemljoradnikom ustanku, ali su oni odbili. 27. rujna 1918. Stamboliski i Dakalov proglasili su Bugarsku republikom, a monarhiju sruenom. 29. rujna napadnuta je Sofija, ali pobunjenika vojska nije se mogla nositi s dobro uvjebanom vladinom i njemakom vojskom. Pobuna je uguena 2. listopada. U isto vrijeme Bugarska je doivjela konaan vojni poraz na solunskoj fronti 29. rujna 1918. Monarh Ferdinand je morao pobjei, a na prijestolje je doao njegov sin Boris III. Mirovni sporazum s Bugarskom sklopljen je u Neuillyju u studenom 1919. Njime je Bugarska izgubila nove teritorije: bogatu Egejsku Traku i izlaz na Egejsko more koje je dobila Grka, neke pogranine dijelove dobila je Jugoslavija, Dobruda je priznata Rumunjskoj. Odreene su i reparacije, a vojska je bila ograniena na 20.000 ljudi. Borba za ujedinjenje svih bugarskih teritorija bila je nakon ovoga konano okonana porazom. Nakon rata zemlja se nala u tekoj gospodarskoj i politikoj krizi, jer je veliki broj ljudi poeo gubiti vjeru u postojei politiki sustav monarhiju. Buroaske stranke koje su do tada imale vlast gube popularnost u korist dvije nove stranke: Zemljoradnike unije i Socijaldemokratske stranke, koja se od 1919. prozvala Komunistikom partijom. 1920. g. na vlast u zemlji dolazi Zemljoradnika stranka koja vlada tri godine i nastojala je ojaati srednji i nii sloj drutva, no pri tome je otro postupala s pripadnicima buroaske stranke koji su proganjani i zatvarani. Kasnije su iste mjere primjenjivane i prema komunistima, koji su im postali najozbiljniji konkurenti. Nedostatak suradnje izmeu komunista i zemljoradnika omoguio je ponovno uzdizanje buroaske stranke, koja je udruila snage s nekima dijelovima vojske i makedonskih nacionalista (IMRO) protiv zemljoradnika, prihvaajui neke postulate talijanske faistike politike. Oni su se organizirali u Narodnu stranku (Naroden Sgovor) koja je 9. lipnja 1923. digla ustanak protiv zemljoradnika u kojem je ubijen Stamboliski. Kao odgovor na to, u velikim gradovima poela se organizirati zemljoradnika vojska zajedno s komunistima (koji su radili po direktivi kominterne) te je u septembru 1923. dolo do ustanka koji su vodili Dimitrov i Kolarov.Ustanak je uguen u krvi, 20.000 komunista i zemljoradnika je ubijeno, a deseci tisua zatvoreno. Uspostavljena je faistika diktatura. Komunistika partija je zabranjena za iduih dvadeset godina. Iako je vrijeme vladavine Cankova (1923-1926) obiljeeno terorom, nazivanim jo i bijeli teror (uglavnom usmjeren protiv komunista nakon to su podmetnuli eksploziju u crkvu u sv. Nedjelji) i progonima politikih protivnika, s druge strane dolo je do poveanja proizvodnje i stabilizacije gospodarstva. Ipak progoni su unitili ugled Narodne stranke, a i izvana su dolazila negativna reagiranja. Cankov stoga naputa vladu 1926. g. Cankovu vladu slijedila je vlada Ljapeva (1926-1931) voe Demokratskog sporazuma, koja je stabilizirala zemlju. Ljapev je proglasio amnestiju, a porasla je uloga mladog monarha u vlasti. Javile su se i nove politike organizacije kao Zveno, organizacija koja je teila postati nadstranaka elitna organizacija koja e se boriti za bugarske nacionalne interese koja je bila povezana sa faistikom Italijom, te Narodnosocijalni pokret, faistiki orijentirana organizacija Cankova. No gospodarska kriza 1929. g. zahvatila je i Bugarsku i uzdrmala Ljapevu vladu. Opozicijske stranke stoga stvaraju Narodni blok koji je 1931. g. pobijedio na parlamentarnim izborima. Formirana je vlada na elu s Malinovom, kojeg je nakon godine dana zamijenio Maov. Vlada Narodnog bloka borila se za reviziju Parikih sporazuma, te je uspjela postii da se Bugarskoj otpiu reparacije zbog gospodarske krize. Nakon dolaska nacionalsocijalista na vlast u Njemakoj,

Bugarska se pribliava sve vie Jugoslaviji (odnosno preko nje Francuskoj). No vlada Narodnog bloka nije uspjela sanirati posljedice gospodarske krize, to je prouzrokovalo njezin pad 1934. Tomu je pridonijelo i djelovanje Makedonske teroristike organizacije, koja je vrila politika ubojstva. Nesreeno stanje iskoristili su oficiri okupljeni u Vojnoj stranci i politiari Zvena, te su 19. svibnja 1934. g. izveli prevrat pod vodstvom Kimona Georgijeva. Nova vlast ukinula je ustavno stanje, zabranila je rad stranaka i slobodu govora, te uvela cenzuru. Po uzoru na Njemaku i Italiju drava je preuzela voenje ekonomije, a autoritarna vlast se nastojala opravdati nacionalnim interesima. Iako su djelovanjem makedonskih ekstremista du jugoslavensko-bugarske granice odnosi s Jugoslavijom bili napeti, Georgijeva vlada uspjela ih je poboljati i 1934. g. sklopljen je pakt s Jugoslavijom. Ubrzo su obnovljeni i odnosi s SSSR-om. Reforme i mjere Georgijeve vlade nisu se pokazale uspjenima, te je monarh prisilio Georgijeva na ostavku 1935. g. Razlog tome bio je i taj, to je Georgijev htio uspostaviti vladu u kojoj bi car imao minornu ulogu. To je dovelo do uspostavljanja otvorene diktature. Otvorena diktatura Borisa III. bila je mogua jer se ostale politike stranke nisu mogle dogovoriti i ujediniti protiv njega. Vladin kabinet vodio je Kjoevjanov. Vojna stranka je zabranjena kad je postala preopasna sa svojim republikanskim zahtjevima. Viestranaje i parlamentarizam i dalje su postojali, ali su bili samo farsa. O svemu se odluivalo na dvoru. Iako je tijekom totalitarnog reima dvadesetih godina i poetkom tridesetih, careva uloga bila minorizirana, on je ipak uivao veliku podrku i u zemlji i u inozemstvu. Osim sklapanja sporazuma s Jugoslavijom, veliki uspjeh careve diplomacije bio je i sklapanje Solunskog ugovora u kojem su bugarski susjedi pristali da se ukinu vojna ogranienja Bugarskoj iz Parikog sporazuma. BUGARSKA U DRUGOM SVJETSKOM RATU Na poetku rata Bugarska je proglasila neutralnost, ali je bila izvrgnuta stalnim pritiscima iz Berlina da ue u rat. Neutralnost je zadrala i kad je 7. rujna 1940. pod insistiranjem Njemake i pristanak SSSR-a, sklopljen sporazum u Kraiovi kojim joj je vraena Dobruda od Rumunjske. Kad je sklopljen Trojni pakt Berlin-RimTokiyo britanski kralj upozorio je Borisa da ne ulazi ni u kakve pregovore s Hitlerom, ali Britanci nisu mogli tada braniti Bugarsku od Njemake. Kad su Rumunjska i Maarska prele na stranu Berlina pritisak na Bugarsku postao je neizdriv, a njemake jedinice pripremale su se da je napadnu. Car je stoga 1. oujka 1941. g. u Beu potpisao pristupanje Trojnom paktu. Kad su osvojene Jugoslavija i Grka, bugarske jedinice stupile su na njihovo tlo (vardarska Makedonija, Egejska regija). Bugarska se opet nala na istim pozicijama kao i za prvog svjetskog rata: u borbi za teritorije i ujedinjenje svih Bugara (car Boris III. proglaen je carem ujediniteljem). Napad na SSSR uzrokovao je organiziranje pokreta otpora pod vodstvom komunistike partije koji su se uglavnom borili diverzantskim akcijama i napadima na vladine zgrade. Kad je njemaka vojska doivjela poraz na istonom frontu komunisti su pozvali sve snage u Bugarskoj nezadovoljne vladom da im se prikljue. Tako je 1943. g. osnovana Domovinska (Oteenstvena) fronta iji glavni program je bio ukloniti Bugarsku iz Sila osovine, ukinuti monarhiju i uvesti demokratske slobode. Fronta je osnovala i svoju vojsku (NOVA). Poraz na istonoj fronti, te teka ekonomska situacija potaknuli su i cara Borisa III. da pokua uspostaviti kontakt s zapadnim silama. No to nije uspjelo, jer je car u kolovozu 1943. g. umro. Umjesto njega vladalo je Vijee regenata (njegov brat Kiril, Filov i general Mihov). No Vijee nije uspjelo rijeiti krizu. Poela su saveznika bombardiranja Sofije. 1944. bilo je jo nekoliko pokuaja da se kontaktiraju saveznici, ali je bilo prekasno kad je zapoela operacija Yash-Kiinjev. Sovjeti su uli u Bugarsku. Namjesnitvo je moralo prihvatiti novu vladu na elu s Muravjevom koja je vratila Ustav i viestranaje. No SSSR je ipak 5. rujna 1944. objavio rat Bugarskoj. Uz njegovu podrku Domovinska fronta organizirala je masovne vojne operacije i 6. rujna objavila rat Njemakoj. 9. rujna zbaena je Muravjeva vlada i uspostavljena nova na elu s Georijevim. BUGARSKA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA Nakon kratkotrajne koalicijske vladavine, komunisti su potpuno preuzeli vlast. Ukinuta je monarhija (1946), a Bugarska je proglaena republikom. Premijer je postao Georgij Dimitrov. Mirovni sporazum sa saveznicima potpisan je 1947. g. Prema njemu Bugarskoj je doputeno da zadri Dobrudu, ali ne i okupirane dijelove Makedonije. Dimitrov je poeo uklanjati politike protivnike (Petkov) i pripadnike ostalih politikih stranaka. Donoenjem novog ustava drava je postala jednostranaka, industrija je nacionalizirana, a poljoprivreda kolektivizirana. Bugarska je striktno pratila unutarnju i vanjsku politiku SSSR-a, pa je tako stala i na Staljinovu stranu u sukobu s Jugoslavijom. Nakon smrti Dimitrova 1949. g. zamijenio ga je po nalogu Staljina ervenkov koji je trebao zavriti preobrazbu KPB-a prema sovjetskom modelu. Beogradski sporazum o prijateljstvu 1955. g. izmeu SSSR-a i Jugoslavije ga je sruio s vlasti, jer je za vladanja vrijeao Tita, a to sad nije bilo u skladu s sovjetskom politikom. U razdoblju od 1951-1952 deportirano je iz Bugarske vie od 160.000 Turaka. Odnosi s Turskom i Grkom popravili su se tek nakon 1954. g. Bugarska je 1949. g. postala lanicom SEV-a, a 1955. g. Varavskog pakta

i UN-a. Sredinom 50-ih dolo je do poboljanja odnosa unutar partije, osobito nakon Staljinove smrti, kada su rehabilitirani neki politiki protivnici. 1965. g. neki vojni asnici pokuali su izvesti pu, ali bez uspjeha. Bugarska je pomogla SSSR-u u vojnoj akciji protiv ehoslovake 1968. g. Iste godine Todorov ivkov, koji je bio premijer od 1962. g. postao je predsjednik. 1971. g. donesen je novi ustav koji je propisivao partijsko ureenje i partiji davao vodeu ulogu u dravi i drutvu Osamdesetih godina pokrenuta je velika kampanja bugarizacije oko 800.000 etnikih Turaka. Turci su prisiljavani da uzimaju bugarska imena, a turske novine i radio stanice su ukinute. 1986. ivkov je pokuao provesti ograniene ekonomske reforme, koje nisu imale mnogo uspjeha. 1990. g. izabran je prvi nekomunistiki predsjednik Zelav. 1991. prihvaen je novi ustav koji je uveo viestranaje.

Rumunjska
RUMUNJSKA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA --Kad je izbio 1. svjetski rat 1914. g. Rumunjska je proglasila neutralnost, ali se 1916. g. prikljuila Antanti jer joj je obeana potpora za ostvarivanje nacionalnog ujedinjenja. Vlada koju je vodio Bratianu objavila je rat A-U. Nakon smrti kralja arlsa, na prijestolje je doao njegov sin Ferdinand (1914-1927). Iako je u poetku imala uspjeha, ubrzo se rumunjska vojska morala povlaiti pred udarima Centralnih sila, posebno bugarske vojske sa juga, koja je ula u Bukuret, pa su kralj i vlada morali pobjei u Jai. Rumunjska vojska morala se povui u Moldaviju, gdje je djelovala zajedno s ruskom vojskom. U ljeto 1917. g. sprijeen je pokuaj Centralnih sila (bitka na Marasti) da okupiraju preostali dio slobodne Rumunjske. Do velike promjene dolo je izbijanjem Oktobarske revolucije u Rusiji i sklapanja mira u Brest-Listovsku. Rumunjska je tim primirjem ostala bez svog najvanijeg saveznika na istoku Rusije i potpuno odsjeena od svojih zapadnih saveznika. Zbog toga je morala potpisati separatni mir u Bukuretu u svibnju 1918. g. Prema njemu Rumunjska je izgubila Dobrudu koja je pripala Bugarskoj, te neke dijelove koji su pripali Maarskoj. Uz to morala je priznati administrativnu upravu Centralnih sila. No proces ratifikacije nije nikada dovren, tako da sporazum nije nikada ni stupio na snagu, a u listopadu Rumunjska je ponovno objavila rat Njemakoj. Kraj rata i pobjeda Antante omoguili su Rumunjskoj da ostvari svoj cilj nacionalno ujedinjenje. Referendumom u Besarabiji (u kojoj su prvo rumunjski nacionalisti proglasili Demokratsku Federativnu Moldavsku Republiku) i Bukovini odlueno je da se te pokrajine prikljue Rumunjskoj. Narodni skup u Transilvaniji s vie od 100.000 delegata odluio je da se ujedine Transilvanija i Banat i prikljue Rumunjskoj. Ujedinjenje rumunjskih pokrajina sankcionirala je i mirovna konferencija u Parizu, ali jedino je Banat bio podijeljen izmeu Jugoslavije i Rumunjske. Kad je Francuska uputila zahtjev Maarskoj da se povue 50 km zapadno od tadanje maarsko-rumunjske granice (Vixov plan), dolo je do politike krize u Maarskoj, te su na vlast doli komunisti pod vodstvom Bele Kuna, koji su obeali povratiti sve izgubljene maarske teritorije uz pomo SSSR-a. Kad je Maarska odbila ponudu Francuske o novoj granici, rumunjske snage napale su Maarsku i okupirale Budimpetu, a Kunova vlada je sruena. 1921. g. formirana je Mala Antanta u koju su jo ule ehoslovaka i Jugoslavija s ciljem da sprijei moguu habsburku restauraciju i bugarska, maarska i njemaka nastojanja da se revidira mirovni sporazum. 1919. g. sazvani su prvi viestranaki izbori u Rumunjskoj na kojima je pobijedila Nacionalna stranka Iulia Maniua. Ona je osnovala vladu na elu s Aleksandrom Avereskuom. U listopadu 1922. g. donesen je novi ustav po kojem su zakonodavnu vlast imali senat i predstavniki dom, a kralj je imao i dalje pravo imenovanja ministara. U razdoblju od 1922.-1928. g. vladu je kontrolirala Liberalna stranka Bretianua, koja je bila uglavnom stranka krupnog kapitala. Njena najvei protivnik bila je Nacionalna zemljoradnika stranka, nastala 1926. g. ujedinjavanjem Nacionalne stranke i Zemljoradnike stranke. Radnitvo je predstavljala Socijaldemokratska stranka iz koje se 1921. g. izdvojila Komunistika partija. No, komunizam je bio nepopularan u Rumunjskoj izmeu ratova, zbog toga to su se Rumunji plaili da SSSR ne bi traio natrag Besarabiju. 1927. g. dolo je do ljubavnog skandala u kraljevskoj obitelji u koji je bio umijean prijestolonasljednik Karlo. Kako je po naredbi Ferdinanda morao prekinuti sviju ljubavnu vezu, nakon ega se on odrekao nasljedstva prijestolja u korist svog petogodinjeg sina Mihajla i otiao je u egzil. Ferdinand je iste godine umro, a umjesto malodobnog Mihajla vladalo je Namjesnitvo. Nakon smrti Bretianua 1928. g. vlast u zemlji preuzeli su Nacionalisti udrueni s zemljoradnicima, te je formirana vlada na elu s Iuliem

Maniuom. 1930. g. u zemlju se vratio Karlo, a parlament ga je proglasio kraljem (1930-1940). No nije se pokazao dobrim vladarom, ve je nastavio svoje ljubavne afere i okruio se pokvarenim savjetnicima. Zbog toga je Maniu, koji ga je pozvao iz egzila, podnio ostavku. 1932. g. na vlast ponovno dolaze liberali. U veljai 1934. g. Rumunjska se pridruila Jugoslaviji, Turskoj i Grkoj u stvaranju Balkanske Antante, usmjerene protiv bugarskih tenji za povratkom izgubljenog teritorija. Iste godine uspostavljeni su i kontakti s SSSR-om (priznanje SSSR-a.). 1930. g. formirana je nova politika snaga eljezna garda koja je bila profaistiki orijentirana. Nakon gospodarske krize, veliki broj osiromaenih seljaka pridruio se gardi, te je ona postala najvea faistika organizacija na Balkanu. Vodio ju je Zelea Kondreanu. Liberalna stranka izgubila je vlast na izborima 1937. g., nakon ega je Karlo prepustio vlast desniarima, koji su ubrzo poeli udaljavati idove iz javnog ivota i donositi antisemitske zakone. Izloen pritiscima izvana, Karlo je raspustio vladu 1938. i uveo osobnu diktaturu koju je karakterizirala cenzura i policijski teror. eljezna garda je zabranjena, a njezi prvaci zatvoreni. Nakon to je Jugoslavija poela suraivati s Njemakom, te time oslabila Malu Antantu, uinila je to i Rumunjska 1939. g. potpisujui sporazum s Njemakom koji joj je dozvolio da deset godina eksploatira rumunjska rudna bogatstva. RUMUNJSKA U DRUGOM SVJETSKOM RATU -- Na poetku rata, Rumunjski premijer Armand Kalinesku proglasio je rumunjsku neutralnost, zbog ega ga je eljezna garda ubila. Nakon pada Francuske i poetka napada na Britaniju, Karlo je morao stupiti u pregovore s Hitlerom. U prvim godinama rata Rumunjska je morala pretrpjeti velike teritorijalne gubitke. 1940. g. SSSR joj je oduzeo Besarabiju i sjevernu Bukovinu. Uz pomo Njemake i SSSR-a prisiljena je vratiti Bugarskoj junu Dobrudu. Nakon sastanka talijanskog i njemakog ministra vanjskih poslova u Beu odlueno je da se Rumunjskoj uputi ultimatum da Maarskoj ustupi sjevernu Transilvaniju. Karlo je i na to pristao. To je uvelike uzdrmalo njegovu vlast, a ojaalo eljeznu gardu, koja ga je uz pomo Nijemaca natjerala na abdikaciju. Vlast je preuzeo njegov sin Mihajlo (1940-1947). Suspendiran je ustav, a vlast polako preuzima eljezna garda i premijer Antonesku koji zavode teror i antiidovsku politiku te se okreu na stranu Njemake. 23. studenog 1940. Rumunjska je pristupila Trojnom paktu. Rumunjska je sudjelovala i u napadu na SSSR, te je tim napadom povratila Besarabiju i Bukovinu, ali je doivjela veliki poraz zajedno s njemakom vojskom u protunapadima sovjetske vojske kod Staljingrada. Nakon tog poraza dolazi do kontakata rumunjske vlade s zapadnim saveznicima, ali su oni odbili razgovarati o separatnom miru bez sudjelovanja SSSR-a. 1944. g. liberali, zemljoradnici, socijaldemokrati i komunisti organiziraju Demokratski nacionalni blok koji je predvodila KP. Oni su ubrzo preuzeli vlast od Antoneskua i kralj je vratio ustav, te proglasio prekid vatre u trenutku kad su prve sovjetske trupe ve kroile na teritorij Moldavije. Kralj je kasnije dobio i odlije od sovjetske vlasti, jer je pomogao svrgavanju faistikog Antoneskuovog reima. U ljeto 1944. Crvena armija ula je ve duboko u Rumunjsku, pa je 31. kolovoza 1944. g. okupiran Bukuret, a u rujnu je u Moskvi potpisano primirje. Rumunjska je morala platiti reparacije, ukinuti anti-idovske zakone, vratiti Rusiji Besarabiju i sjevernu Bukovinu. Uspostavljena je saveznika kontrola u Bukuretu u kojoj su dominirali Sovjeti. Mnogo rumunjskih vojnika pomoglo je tada Crvenoj armiji u osloboenju ehoslovake i Maarske. RUMUNJSKA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA -- Nakon 2. svjetskog rata Rumunjska je prema dogovoru monika u Jalti dola pod interesnu sferu SSSR-a. U listopadu 1944. g. komunisti i socijaldemokrati organizirali su Nacionalnu demokratsku frontu i zapoeli s kampanjom protiv vlade Sanateskua, traei da se u javne slube primi vie komunista. Sanatesku je odstupio, a nakon njega formirana je vlada Radeskua u kojoj je mjesto ministra sigurnosti dobio komunist Gregoresku, koji dovodi sve vie komunista u policiju i snage sigurnosti. U veljai 1945. dolazi do velikih nemira u Bukuretu voenih od komunista u koje su se umijeali i Sovjeti traei od kralja da smjeni Radeskua i postavi Petru Groza na njegovo mjesto. Sovjetski ministar v.p. ponudio je kralju priznanje rumunjske suverenosti nad Transilvanijom ako pristane na smjenu vlasti. U pomo su pristigli i ruski tenkovi i okruili kraljevsku palau, a crvena armija razoruala je rumunjske vojnike. Bez pomoi zapada, Mihajlo je pritvoren, a Radesku morao pobjei u britansko veleposlanstvo. Vlast je preuzeo Groza. To je izazvalo proteste saveznika, jer je u Jalti bilo dogovoreno da se u svim osloboenim zemljama nove vlade ustanove nakon provedenih izbora. No SSSR se nije obazirao na ove optube. Vlade zapadnih sila traile su da se ustanovi demokratska vlada s kojom bi se dogovorili uvjeti mira. Kako Groza nije htio odstupiti na traenje kralja, Mihajlo se povukao i nije htio potpisati ni jedan zakon. Pod pritiskom SAD-a i Velike Britanije, konano se pristalo na odravanje izbora 1946. g. na kojima su komunisti

pobijedili s gotovo 90%, to je bila posljedica komunistike propagande i sustavnog potiskivanja ostalih stranaka. 1945. g. sklopljen je gospodarski sporazum s SSSR-om kojim je dogovoreno stvaranje Sovromosa, zajednikih kompanija, preko kojih je SSSR kontrolirao najvei dio rumunjske privrede (naftu i uran). U veljai 1947. g. saveznici su s Rumunjskom potpisali konani mirovni sporazum u Parizu. Transilvanija je vraena Rumunjskoj, ali Besarabija i sjeverna Bukovina pripale su SSSR-u, dok je Bugarska zadrala junu Dobrudu. Ogranien je broj rumunjskih vojnika i pozvana je Crvena armija da se povue iz Rumunjske. Kad je 1947. dolo do promjena u sovjetskoj politici prema istonim dravama (odustajanje od politike nacionalnog puta u socijalizam i prelazak na isti sovjetski put), ukinute su stranke u Rumunjskoj (Zemljoradnika i Liberalna), a njihovi voe zatvoreni. Konano je u prosincu 1947. izvren pritisak na kralja da abdicira. KP i lijevo krilo Socijaldemokratske stranke udruili su se 1948. u Rumunjsku radniku partiju. Nakon formalnih izbora 1948. g. na kojima su gotovo sva mjesta pripala komunistima, Narodna skuptina je 13. travnja 1948. proglasila Narodnu Republiku Rumunjsku i usvojila staljinistiki ustav. Privreda je nacionalizirana i planski voena, te je Rumunjska pristupila SEV-u. Nakon raskola Staljina i Tita, sjedite Kominforma preseljeno je iz Beograda u Bukuret. 1952. g. Georgiju-Dej preuzeo je voenje drave i partije od Groze. Donesen je novi ustav koji je gotovo bio prepisani sovjetski. Georgiju-Dej je stvorio lojalni politiki aparat koji je provodio njegovu politiku. Nakon Staljinove smrti Georgiju-Dej je krenuo u reforme i politiku novog kursa u rumunjskoj ekonomiji. 1955. Rumunjska je pristupila Varavskom paktu, ali je odbila kasnije dopustiti stranim snagama vojne manevre na svom teritoriju. Dolazi do pribliavanja Kini zbog slinog razmiljanja o nacionalnom putu u socijalizam. Kad je dolo do revolucije u Maarskoj 1956. g. i u Rumunjskoj je dolo do prosvjeda studenata i radnika za slobodu, bolje uvjete ivota i kraj sovjetske dominacije. No ti prosvjedi bili su neorganizirani i slabi. Nakon revolucije 1956. rumunjska vlada usko je suraivala s novom maarskom vladom, a od 1963. g. sa jugoslavenskom (zajedniki projekt hidroelektrane erdap). ezdesetih godina prisutno je udaljavanje Rumunjske od SSSR-a, pa je 1964. g. donesena Aprilska deklaracija u kojoj se odbacuje sovjetska hegemonija i proglaava rumunjska autonomija. Provodi se derusifizacija i romanizacija koja je posebno pogodila maarsku manjinu u Transilvaniji. 1965. g. Georgiju-Dej je umro, a naslijedio ga je auesku koji je nastavio politiku nacionalnog komunizma i podvostruio je romanizaciju. 1965. Rumunjska je proglaena socijalistikom republikom. Pod njegovim vodstvom dolazi do otrijeg zaokreta od politike SSSR-a. Tako je Rumunjska 1967. g. priznala SR Njemaku, a 1968. auesku je dao podrku Dubeku u Pragu. Nakon intervencije SSSR-a na ehoslovaku, auesku se nekoliko puta sastao s Titom radi dogovora oko obrane od mogue sovjetsko-bugarske invazije. U prvim godinama vladavina auesku se pokuao predstaviti kao reformator i narodni heroj. Politiki protivnici poeli su se vraati u zemlju, te dolazi do brojnih kontakata sa zapadnim zemljama. 1972. g. Rumunjska je postala prva istona zemlja lanica WMF-a. Sedamdesetih godina uspio je potpuno koncentrirati mo u svojim rukama. Njegova ena Elena postala je 1973. g. lanica Politbiroa, a on je 1974. g. izabran za predsjednika. Tada zapoinje razdoblje njegove socijalistike dinastije, gdje su sva najvanija mjesta u dravi pripala lanovima njegove najue obitelji. Poetkom osamdesetih dolazi do velike gospodarske krize, koja je zemlju gurnula u velike dugove, pa je uveden strogi reim tednje (struja, voda). S druge strane resursi su se uzaludno troili na skupe megalomanske projekte koji su imali za cilj velianje aueskove linosti. Sve to dovelo je do velikih nemira koji su izbili 16. prosinca 1989. u Temivaru. 22. prosinca sruena je diktatura i uvedena demokracija i viestranaje. Novi voa postao je Jon Ilijesku.

Albanija
ALBANIJA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA --Tijekom Prvog balkanskog rata Albanci su bili neutralni, ali su u tom ratu veliki dijelovi Albanije okupirani od Srbije i Grke. Na sastanku 83 voa Albanaca u Vlori u studenom 1912. g. proglaena je neovisnost Albanije. Nakon Londonskog mirovnog sporazuma Srbija se morala povui s okupiranih podruja, jer su se velike sile bojale da srpski izlazak na more (luka Dure) ne postane ruski izlaz na Jadran. Priznata je autonomija Albanije pod osmanskim vrhovnitvom, no to je trajalo

do Drugog balkanskog rata, kada je Turska izgubila sve posjede u Makedoniji i izgubila kontinentalnu vezu s Albanijom. Nakon Drugog balkanskog rata sporazumom u Bukuretu priznata je neovisnost Albanije pod zatitom Velikih sila, Crnogorci su morali predati Skadar, a Srbija se povui iz sjeverne Albanije. Ipak, velika podruja s albanskom veinom (Kosovo i sjeverozapad Makedonije) ostala su u Srbiji. Uspostavljena je Kontrolna komisija koja je donijela ustav po kojem je ustanovljeno narodno predstavnitvo koje se sastojalo od izabranih lokalnih predstavnika, elnika glavnih vjerskih zajednica, desetorice koje je imenovao princ i ostalih uglednih osoba. Na elo drave postavljen je njemaki asnik Vilhelm od Vida, koji je vladao iz Durea. Ubrzo je zbog loeg gospodarskog stanja, ali i zbog turske propagande da je nova vlast samo produena ruka kranskog zapada, dolo do ustanka. Grka je takoer poticala pobunjenike u junoj Albaniji, a Talijani su suraivali s Edas-Paom i pripremali prevrat. U ljeto 1914. dolo je do ope pobune u kojoj je sruena zapadna vlada i princ. Tijekom 1. svjetskog rata Albanci su se podijelili po vjerskoj pripadnosti. Muslimani su stali uz Tursku, dok su drugi stali uz Srbiju i Italiju. 1914. g. Grka je okupirala junu Albaniju, a nakon sloma srpske vojske, velik dio zemlje okupirali su Bugari. Londoskim ugovorom obeano je Italiji da e dobiti luku Vloru i protektorat nad Albanijom, a Srbiji i Crnog Gori obean je sjeverni dio Albanije. Nakon proboja solunskog fronta Centralne sile poele su se povlaiti iz Albanije. Kad je rat zavrio, talijanska vojska okupirala je Albaniju, a srpska drala velik dio sjevera, dok su Skadar okupirali Francuzi. Nakon rata ponovno je uspostavljena neovisnost zemlje, ponajvie zahvaljujui diplomatskim nastojanjima SAD-a. Nekoliko prvih godina nakon rata proteklo je u politikoj nestabilnosti. 1920. g. na Parikoj mirovnoj konferenciji dogovoreno je da se Albanija podijeli izmeu Italije i Jugoslavije, da bi se smirili njihovi sukobi, no Narodno predstavnitvo u Lunju odbilo je takav plan i na elo zemlje postavilo etverolano regentstvo. Prijestolnica je 1920. g. preseljena u Tiranu. 1921. g. Jugoslavija je napala Albaniju to je izazvalo reakciju Lige naroda. Poslana je komisija koja je utvrdila granicu iz 1913. g. te je Jugoslavija prisiljena na povlaenje. U meuratnom razdoblju promijenilo se mnogo vlada, a stranke su uglavnom bile koncentrirane oko jakih linosti, koje su ih koristile za vlastite probitke. 1922. g. vlast preuzima Zogu koji organizira Vladinu stranku kojoj je opoziciju predstavljala Demokratska stranka. Vladina stranka pobijedila je na izborima 1924. g., ali je premijer postao Verlai zbog financijskog skandala u koji je Zogu bio umijean. Zbog ubojstva jednog lana opozicije 1924. g. izbili su nemiri i Zogu je morao pobjei u Jugoslaviju. Novi premijer postao je Fan Noli. Noli je ukinuo feudalizam, odupirao se talijanskoj dominaciji i uspostavio zapadnjaki stil ustavne vladavine. Svoj gospodarski program temeljio je na pomoi izvana, to nije bilo u interesu onih koji su mu pomogli svrnuti Zogu. Kad su uspostavljeni odnosi s SSSR-om, izazvalo je to odgovor Jugoslavije, te je skupina naoruanih dobrovoljaca s Zogom na elu upala u Albaniju krajem 1924. g. i sruila Nolinu vladu. Usvojen je novi ustav, Albanija je proglaena republikom, a Zogu je dobio diktatorske ovlasti. Kasnije je izabran za predsjednika na mandat od 7 godina. Opozicije je nestalo, a svi protivnici su se razbjeali ili su bili ubijeni. Pomo vraanju na vlast, Zogu je Beogradu vratio tako to je dopustio veliki utjecaj Jugoslavije na politiku Tirane. No tada je dola reakcija Italije, kojoj su Velike sile nakon rata priznale protektorat nad Albanijom. 1925. sklopljen je sporazum koji Italiji doputa eksploataciju albanskih mineralnih bogatstava, a Albanska Nacionalna Banka bila je pod utjecajem Talijana. No kad je Rim poeo zahtijevati da mu se prizna pravo mijeanja u pitanja vojske i policije, Zogu se suprotstavio. Zbog ustanaka u zemlji Zogu je kasnije bio prisiljen potpisati Prvi sporazum u Tirani kojim su dvije zemlje odluile da nee sklapati sporazume ni s kojom zemljom iji interesi se sukobljavaju s njihovim (Jugoslavija). Drugim sporazumom dozvoljeno je talijanskim generalima da treniraju albansku vojsku, a talijanskoj mornarici dozvoljen je pristup u luku Vlore. 1928. g. parlament je promijenio ustav i Albaniju proglasio monarhijom, a Zogu kraljem. No tijekom godina priskrbio si je mnogo neprijatelja, osobito nakon prekida s Velaijevom kerkom. To je navuklo i krvnu osvetu na njega, pa se okruio brojnim straarima i rijetko se pokazivao u javnosti. 1932. i 1933. g. dolazi do zaotravanja odnosa s Italijom, koja je postavljala sve vie zahtjeva, elei monopol nad telefonijom i elektroprivredom, te da se talijanski jezik ui u albanskim kolama. Zogu je to odbio i otpustio je talijanske vojne savjetnike. S druge strane 1934. g. Albanija je potpisala trgovinski sporazum s Jugoslavijom i Grkom, to je navelo Musolinija da ukine svu pomo Tirani. Nakon to nije uspio pokuaj zastraivanja ratnim brodovima, Musolini je odluio kupiti Albance, dajui im veliku pomo u novcu. Zbog novih pobuna unutar zemlje Zogu je bio ponovno prisiljen popustiti Musoliniju. Kad je Njemaka 1939. g. samovoljno okupirala ehoslovaku, Italija je to isto htjela uiniti i s Albanijom. U martu 1939. g. poslan je ultimatum, a Zogu je odbio novac u zamjenu za predaju vlasti. 7. travnja 1939. g. talijanske trupe ule su u Albaniju i okupirale je, a Zogu je pobjegao u London. Albanski parlament proglasio je ujedinjenje s Italijom, Viktor Emanuel postao je kraljem. Uspostavljena je profaistika vlada na elu s efetom Velaijem. Nakon njemakog napada na Poljsku, Talijani su odluili iskoristiti Albaniju kao vrata za napad na Grku. No taj napad Talijana nije uspio, pa je grka vojska pokrenula protunapad i unila u

Albaniju. Zbog Grkog neprijateljstva prema Albancima, oni su se pridruili Talijanima i suzbili su Grke. Kad je jo nakon napada Sila osovine na Jugoslaviju Albaniji prikljueno Kosovo, Albanci su to prihvatili kao ostvarenje svog nacionalnog sna. ALBANIJA ZA VRIJEME DRUGOG SVJETSKOG RATA 1941. g. voa KP Jugoslavije Tito poslao je u Albaniju svoje agente da ujedini albanske komuniste u jedinstvenu organizaciju. Ubrzo je uspostavljena jedinstvena partija na elu s Enverom Hodom (8. 11. 1941.). Organizirana je Nacionalna oslobodilaka fronta i poinju se organizirati partizanski odredi. Komunisti nisu u poetku imali mnogo uspjeha u Albaniji, jer komunistike partije u zemlji nije do tada faktiki ni bilo zbog nepostojanja radnike klase. Tek kad su komunisti poeli isticati nacionalno osloboenje kao svoj cilj, poeli su dobivati veu popularnost. S druge strane formirao se protalijanski orijentiran Bali Kombetar koji su podravali veliki zemljoposjednici i seljaci s ciljem borbe protiv NOB-a. Oni su se protivili povratku kralja i traili su uspostavu republike. Oni su uspostavili svoju poluvojnu Belogardijsku organizaciju. Nakon kapitulacije Italije 1943. g. razoruane su talijanske ete u Albaniji. Komunisti su preuzeli kontrolu nad sjeverom zemlje, a nacionalisti nad jugom. Pod pritiskom saveznika odran je 1943. g. sastanak predstavnika dviju strana u selu Mukaju i formiran je Komitet spasa za Albaniju koji e koordinirati zajednike akcije. No suradnja se slomila na pitanju Kosova, jer su komunisti bili za vraanje Kosova Jugoslaviji, a nacionalisti protiv. Postignut je kompromis da se poslije referendumom odlui o statusu Kosova. Pod pritiskom Jugoslavije komunisti su kasnije odustali od dogovora, te su napali Bali Kombetar i gurnuli zemlju u jednogodinji graanski rat. U rujnu 1943. g. Albaniju su okupirali Nijemci i osnovali vladu neutralne Albanije. Stanovnitvo su nastojali pridobiti obeanjem o pripojenju Kosova, pa su tako nali suradnike meu nacionalistima. 1944. g. partizani su se uspjeli pregrupirati i naoruati te su potpuno preuzeli kontrolu nad sjeverom Albanije. U svibnju 1944. g. osnovano je Antifaistiko vijee. Ubrzo je slomljen otpor nacionalista na jugu, a u listopadu je u Beratu osnovana privremena vlada a elu s E. Hodom. U studenom 1944. g. osloboena je Tirana iz koje su se ranije ve bili povukli Nijemci. Kasnije je Hoda poslao albanske trupe u pomo Titu da iskorijene otpor nacionalista na Kosovu. ALBANIJA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA -- Nakon pet godina borbe protiv antikomunistikih snaga Hoda i ehu postali su glavne figure u Albaniji. Protivnici komunista su ili zatvoreni ili prognani iz zemlje. Komunistika konsolidacija stvorila je i staleku razliku u Albaniji, jer je najvie komunista dolazila iz sjevernih krajeva gdje su ivjeli Toski, dok su juni konzervativni Gegi bili zapostavljeni i nisu lako prihvatili nov nain vladavine. U prosincu 1945. g. odrani su izbori na kojima je sudjelovao samo Demokratski front koji je u glasanju kuglicama dobio 92% glasova. Skuptina sazvana 1946. u sijenju ukinula je monarhiju i Albaniju proglasila narodnom republikom. Enver Hoda je postao premijer, m.v.p., ministar vojske i vrhovni zapovjednik. Provedena je nacionalizacija i kolektivizacija zemlje. Sve do sukoba s Kominformom 1947. g. Albanija je bila satelit Jugoslavije, koji je Tito htio prikljuiti Jugoslaviji. 1946. g. potpisan je Sporazum o prijateljstvu. Jugoslavija je plaala nisku cijenu za sirovine iz Albanije i nije ulagala mnogo u razvoj albanske industrije, elei da Albanija ostane zemljoradnika zemlja. To je izazvalo protivljenje Hode i pirua, pa je Tito protiv njih pokrenuo kampanju. Jugoslavija je ak ila tako daleko da je ona preuzela predstavnitvo za Albaniju na osnivakom sastanku Kominforma 1947. g. Stvari su se razvijale tako daleko, da je samo nekoliko dana prije iskljuenja iz Kominforma Albanija htjela Jugoslaviji predloiti da postane njena sedma republika. Nakon iskljuenja Jugoslavije iz Kominforma slijedi totalni obrat. Albanija se okrenula protiv Jugoslavije. Na mjesto jugoslavenske pomoi sada je dola sovjetska. Odnosi sa SSSR-om trajali su do 1961. g. kada Albanija nije prihvatila destaljinizaciju. Tada se okree treoj zemlji Kini, te postaje jedini komunistiki kineski saveznik u Europi. Albanija se povukla iz SEV-a, a nakon sovjetske invazije na ehoslovaku istupila je iz Varavskog pakta. Krajem 70ih godina Albanija nastavlja neprijateljske odnose prema SSSR-u, ali pokuava stabilizirati odnose sa Jugoslavijom, Grkom i Italijom. 1977. g. dolazi do prekida odnosa sa Kinom, zbog kineske liberalizacije komunizma i uspostavljanja odnosa sa SAD-om. 1982. g. premijer je postao Ramiz Alija. 1985. g. umro je Enver Hoda. Alija je poeo otvarati zemlju i uspostavljati vrste odnose sa Grkom i Italijom. 1990. g. normalizirani su odnosi sa SSSR-om, a 1991. g. sa SAD-om. U oujku 1991. g. odrani su prvi viestranaki izbori u kojima su pobijedili Komunisti nad Demokratima, ali su godinu dana kasnije morali odstupiti zbog katastrofalnog stanja u zemlji i sve veeg vala iseljavanja u Italiju. 1992. g. odrani su novi izbori na kojima su pobijedili Demokrati, a Sali Beria postao je prvi demokratski izabrani predsjednik. 1994. Albanija je primljena u NATO-ovo Partnerstvo za mir, a 1995. g. u Vijee Europe. 1996. g. Beriina stranka pobijedila je na izborima koje su obiljeile nepravilnosti. 1997. g. zemlju su zahvatili nemiri nakon to su propali ulozi u piramidalne investicijske sheme. Pobunjenici su preuzeli kontrolu nad velikim dijelovima zemlje i prijetili su

i samoj Tirani. U travnju 1997. g. stigle su meunarodne snage da uspostave mir. Odrani su novi izbori na kojima su pobijedili Socijalisti, a Beria je dao ostavku. Naslijedio ga je Redep Mejdani. 1998. g. Albanija je izglasala svoj prvi postkomunistiki ustav.

Grka
GRKA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA --Od 1911. g. grki premijer je Venizelos, koji je modernizirao dravu, reformirao dravnu upravu i sudstvo, te uz pomo Francuske i Britanije prikljuio Grku balkanskom savezu protiv Turske. U prvom Balkanskom ratu Grka je na strani Srbije i Bugarske protiv Turske. U drugom balkanskom ratu sudjelovala je na strani Srbije protiv Bugarske. Ovim ratovima Grka je dvostruko poveala svoj teritorij. Mirom u Bukuretu 1913. g. Grka je dobila Egejsku Makedoniju i dio Trakije. No ipak je opstao sporan dio zapadnog Epira, koji je pripao nezavisnoj Albaniji. Taj spor rijeen je tek 1971. g. kada je Grka odustala od traenja prava na taj teritorij. Pred poetak 1. svjetskog rata. Venizelos, koji je bio predstavnik bogatog sloja grkog drutva, stao je na stranu Antante, pa je 1915. g. dopustio iskrcavanje saveznika u Solunu. 1913. g. ubijen je grki kralj (danski princ) Georg I., te ga je naslijedio Konstantin I.. On je druge strane imao dobre veze s Nijemcima jer je studirao na pruskoj vojnoj akademiji. Kako nije bilo mogue da Grka ue u rat na strani Trojnog saveza, predloio je neutralnost. Kako Venizelos nije prihvatio prijedlog o neutralnosti Konstantin ga je prisilio na ostavku, iako je pobijedio na izborima 1915. g. Venizelos je stoga otiao u Solun i tamo organizirao Revolucionarnu vladu (1916). U lipnju 1917. Venizelos je uz pomo saveznika okupirao Atenu, te je natjerao Konstantina na abdikaciju. Naslijedio ga je njegov sin Aleksandar. Venizelos je ponovno postao premijer, a Grka se potpuno ukljuila u rat. Mirovnim sporazumom u Neuillyju i Sevresu Grka je dobila bugarsku obalu na Egejskom moru i preostale europske dijelove Turske osim Carigrada (istonu Trakiju i Dodekanez, ali ne i Rodos). Izmir je stavljen pod grku upravu i odreen je plebiscit. Izgubila je sjeverni Epir, koji je prikljuen Albaniji. Nakon rata Venizelos je izgubio izbore 1920. g. i poinje ponovno jaanje konzervativne struje okupljene oko starog kralja Konstantina (Aleksandar je u meuvremenu umro). Iste godine Grka se umijeala u zbivanja u Turskoj, te je poslala svoju vojsku u Malu Aziju da skri ustanak Kemala Pae Ataturka. No Grci su poraeni 1922. g. to je za posljedicu imalo potpuni gubitak utjecaja u Maloj Aziji i iseljavanje stanovnitva. 1923. g. potpisan je sporazum u Lozani, kojim je ponovno uspostavljena stara grko-turska granica na rijeci Marici. Sporazumom je odlueno da se grko pravoslavno stanovnitvo i tursko muslimansko iseli iz jedne, odnosno druge zemlje (zamjena stanovnitva). 1922. g. Konstantin je ponovno morao odstupiti zbog neuspjeha u Maloj Aziji u korist Goerga II., ali je i on abdicirao 1923. g. Vlast je ponovno uvrstio Venizelis koji je imao podrku vojske, te je 1924. g. parlament proglasio Grku republikom, a to je kasnije potvreno referendumom. 1927. g. donesen je novi ustav. Razdoblje izmeu 1924. i 1935. g. obiljeeno je politikom nestabilnou te pokuajima vojnih prevrata. Tako je 1925-1926 prevrat izvrio general Pangalos. U sijenju 1926. g. suspendirao je ustav i preuzeo diktatorske ovlasti natjeravi predsjednika Kondouritisa da podnese ostavku. Uklonjen je u kolovozu 1926. g. Nakon izbora 1928. g. na vlast se ponovno vraa Venizelis koji stabilizira politiku scenu u zemlji. Odrao se sve do 1932. g. kada gubi vlast (gospodarska kriza). Na vlast ponovno dolaze rojalisti, a Venizelis odlazi u egzil. Na meunarodnoj sceni Grka je s Jugoslavijom, Rumunjskom i Turskom 1934. g. organizirala Balkansku Antantu. Venizelis se vraa ponovno 1935. g. kada pokuava prevrat na Kreti koji nije uspio. Kao posljedica toga jaaju rojalisti koji organiziraju plebiscit za restauraciju monarhije. Tako je 1935. g. sruena Druga helenska republika i uspostavljena monarhija na elu s Georgom II. Godinu dana kasnije premijer Metaksas, uz podrku kralja, uspostavio je diktaturu pod izlikom da eli sprijeiti pokuaje komunista da preuzmu vlast u zemlji. Njegova nain vladavine imao je velikih slinosti s faistikom vladavinom Musolinija. Komunisti i socijalisti su proganjani. GRKA ZA VRIJEME DRUGOG SVJETSKOG RATA -- Na poetku rata Grka je proglasila neutralnost. No Italija je htjela okupirati Grku nakon njemake okupacije ehoslovake. 28. 10. 1940. g. upuen je Grkoj ultimatum kojim je Italija traila da joj se utupe uporita na grkom teritoriju. Kad je Grka odbila ultimatum, talijanske trupe zapoele su napade iz Albanije. No grka se vojska brzo organizirala i prela u protuofenzivu, te zauzela dobar dio Albanije. U oujku 1941. g. Talijani su zapoeli novi napad, a Njemake trupe ulaze u Bugarsku, a odatle i dijelom iz Jugoslavije prodiru u sjevernu Grku. 24. 4. 1940. vlada je proglasila kapitulaciju, a kralj i vlada pobjegli su iz zemlje. 1. srpnja 1941. KP Grke poziva grki narod na otpor i u rujnu 1941. g. organizira Vrhovni organizacioni komitet EAM u koji su uli predstavnici

KP, Nezavisne zemljoradnike stranke, Saveza narodne demokracije i Socijalistike stranke. U sijenju 1942. g. EAM je osnovao i svoju vojsku ELAS na elu s generalom Grigorijadisom. S druge strane predstavnici desnih stranaka koje nisu ule u EAM osnovali su svoju Grku nacionalnu demokratsku vojsku ili EDES pod zapovjednitvom pukovnika Zervasa. Na insistiranje Engleza stvoren je jedinstveni Vrhovni tab ustanike vojske u lipnju 1943. g. u koji je uao Zervas. Tim sporazumom EAM je priznao jedinice EDES-a kao snage koje se bore protiv okupatora. Kako su eril i Ruzvelt odluili da u grkoj obnove monarhiju, nastojali su da prevlada desno krilo u partizanskom pokretu odnosno EDES. Tako je saveznika komanda na Bliskom istoku davala veu pomo EDES-u nego ELAS-u. Zbog toga u listopadu 1943. g. dolazi do ponovnih sukoba, nakon ega saveznici uskrauju pomo ELAS-u. U rujnu 1944. g. sklopljen je sporazum kojim su partizanske snage dole pod zapovjednitvo komandanata saveznikih snaga u Grkoj. Izbjeglika se vlada u listopadu 1944. g. vratila iz Londona i uz pomo EDES-a poela likvidirati EAM. Kad su saveznici postavili ultimatum EAM-u da razorua ELAS, izbio je graanski rat. U veljai 1945. g. potpisan je sporazum s vladom u Varkizi kojim je dogovoreno razoruanje ELAS-a. Nakon toga zapoinju progoni EAM-a. Njegovi pripadnici poinju se povlaiti u planine i organizirati u partizanske grupe koje su se 1946. g. povezale u Vrhovni partizanski tab. GRKA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA -- Prvih godina nakon rata Grka je bila zahvaena graanskim ratom izmeu EAM-a (partizana) i monarhistike vlade (EDES-a). Do kraja 1946. g. jedinice Demokratske vojske drale su dobar dio teritorija pod svojom kontrolom, to je prisililo vladu da u proljee 1947. g. zapone veliku ofenzivu, koja nije imala mnogo uspjeha. Tako je 1947. g. na tom teritoriju organizirala Privremena demokratska vlada s generalom Markosom na elu. Tada Amerikanci u atmosferi hladnog rata preuzimaju kontrolu nad grkom vojskom od Britanaca. No njihova taktika borbe pokazala se takoer bezuspjenom i Demokratska vojska zauzima nove teritorije i dolazi nadomak same Atene. Monarhisti organiziraju protunapad. Kad je zapoela Staljinova antijugoslavenska kampanja unijelo je to konfuziju u redove grkog oslobodilakog pokreta, koja je dosegla vrhunac 1949. g. kada je CK KPG uklonio Markosa. Vladine snage to su smjesta iskoristile u velikoj ofenzivi i razbile i dijelom unitile Demokratsku vojsku, nakon ega je Privremena vlada u listopadu 1949. g. bila primorana objaviti prekid otpora. 1947. g. umro je kralj Georg II. i naslijedio ga je sin Paul. Nakon graanskog rata KP je zabranjena. Drava je bila pod potpunom kontrolom rojalista koji su vladali prema ustavu iz 1911. g. Kralj je imao potpunu kontrolu nad vojskom i dravnom administracijom u kojoj su bili isti oni ljudi koji su pod Metaksasom suraivali s neprijateljem. No oni su bili antikomunisti i to je bilo dovoljno da ponovno vladaju. 1951. g. donesen je novi ustav koji je stvorio vrstu konzervativnu vladu koja je vladala do 1963. g. Pod ovom vladom Grka je uspjela oivjeti svoje gospodarstvo, a zemlja se strogo orijentirala prema zapadu. 1952. g. primljena je u NATO. 1954. g. potpisan je ugovor o saveznitvu s Turskom i Jugoslavijom koji se ipak slomio zbog razmirica Grke i Turske oko suvereniteta nad Ciprom. 1964. g. na izborima su pobijeeni rojalisti i na vlast dolazi Unija centra na elu s Papandreuom. Iste godine umro je kralj Paul, a naslijedio ga je mladi Konstantin II. Kako je Papandreu bio protivnik monarhije Konstantin II. je traio nain kako da ga ukloni. Prisilio ga je na ostavku 1965. g., nakon kampanje protiv njega i njegovog sina koji je optuen da je pokuavao organizirati ljeviarske grupice meu vojnim zapovjednicima. Prije izbora 1967. g. grupica desno orijentiranih asnika organizirala je u travnju 1967. g. vojni pu i uspostavljena je vojna diktatura jer su svu vlast u rukama imala trojica generala: Papadopoulos, Spandidakis i Patakos. Mnogo liberali i ljeviari su zatvoreni, a nakon propalog pokuaja da povrati vlast u egzil je morao otii i kralj, a general Zeoitakis je postavljen za regenta. 1968. g. donesen je novi ustav koji je uvelike ograniio vlast monarha, a poveao one premijera. 1973. g. neki asnici mornarice pokuali su izvesti novi pu, ali nisu uspjeli. U lipnju 1973. g. konano je ukinuta monarhija, a Grka je postala predsjednika republika, a Papadopoulos prvi predsjednik. Da bi se uklonili ostali vojne vlasti i vratio meunarodni ugled Grkoj, raspisani su izbori za 1974. g. No krajem 1973. g. izvren je novi prevrat u kojem je ubijen Papadopoulos. Naslijedio ga je Gizikis. Nakon neuspjelog pokuaja preuzimanja kontrole nad Ciprom vojna vlast na elu s Gizikisom odstupila je u srpnju 1974. g. Dozvoljene su ponovno sve stranke i poinje vraanje politikih emigranata u zemlju. Ponovno je uspostavljen ustav iz 1951. g., ali je referendumom odbijeno ponovno uspostavljanje monarhije. Na izborima 1977. g. pobijedila je Nova demokratska stranka, ali je izgubila vlast 1981. g. od Panhelenskog socijalistikog pokreta (Pasok) koji je vodio Papandreu. Tako su socijalisti na vlast u Grkoj doli tek u osamdesetim godinama. Oni su izgubili izbore 1990. g. kada na vlast dolazi ponovno Nova demokratska stranka. Ona zapoinje program privatizacije dravnih poduzea, koja su nakon Pasokove vlade bila zapala u velike dugove. No Pasok je opet doao na vlast 1993. g. 1995. g. razrijeen je sukob oko Makedonije modifikacijom imena nove drave i zastave. 1995. predsjednik je postao Stefanopulos, a Papandreua je 1996. g. zamijenio Kostas Simitis koji je nastavio socijalne reforme