JESPER SVENBRO GUGLIELMO CAVALLO

KAKO SU ITALI GRCI KAKO RIMLJANI

Sa panskog prevela, priredila i predgovor napisala: Dr Lenka Blehova elebi

OKTOIH

Naslov originala: Jesper Svenbro: La Grecia arcaica y clasica La invencion de la lectura silenciosa Guglielmo Cavallo Entre el volumen y el codex La lectura en el mundo romano In: Historia de la lectura en el mundo occidental

POGLED KLASICKE FILOLOKE NAUKE NA NAINE ITANJA 1 ITALAKE NAVIKE U ANTICI

bajo la direccion de Guglielmo Cavallo y Roger Chartier Taurus, Madrid 1998.

Knjiga koju italac ima pred sobom sadri zapravo dva rada iz opsenog naunog korpusa od ukupno njih trinaest, iz pera isto toliko naunika i klasikih filologa, pod zajednikim naslovom Istorija itanja u zapadnoj civilizaciji, ijom izradom su rukovodili i zajedniki ga priredili Guglielmo Cavallo i Roger Chartier za parikog izdavaa Seuil i madridskog Taurus. Ova dva izdvojena rada u naem kratkom izboru, prevodu i prireivakom poslu odnose se na poetke itanja kao fenomena i recepcije teksta uopte a imaju za predmet formu, praksu i filosofiju itanja kod starih Grka (u dva najupeatljivija antika razdoblja) i starih Rimljana; moe se rei da na izvjestan nain i sami predstavljaju uvod u reeni cjelokupni korpus posveen istoriji itanja tekstova i recepciji njihove semiotike u zapadnom svijetu. Nastanak itanja bez sumnje je isto tako sloen i tajanstven kao i nastanak same knjige, a uticaj recepcije jednog teksta na sadraj drugog i obrnuto proces je koji odvajkada zaokuplja panju i pisaca i italaca. Interaktivan odnos izmeu odreenog teksta i njegove upotrebe (upotrebne vrijednosti) i odnosno naina na koji je bio, jeste i bie itan funkcionie kao kulturni fenomen jo od najstarijih vremena. Knjiga, primjera radi, samo da bi dospjela do svog prvog oblika nalik dananjem, latinski volumen, svitak, i kasnije, nakon izuma pergamenta, codex, odnosno snop ili sveanj papira,

morala je prevaliti put od starovjekovnih grkih drvenih tablica dug stotinama i stotinama godina. Logino je zakljuiti da je upotreba (itanje) teksta na tom putu zacijelo doivjela ne manje ako ne i vie semantikih preobraaja i praktinih modifikacija te da su bezbrojni pokuaji, naini i modeli itanja kroz vjekove bez sumnje sastavni dio fenomenologije razvoja teksta kao jedne od baza cjelokupne istorije i kulture. Tekstualna kritika, danas ve znatno zastupljena ne samo u knjievnosti ve i u mnogim drugim pisanim formama, koja svoj korijen vue iz djelatnosti aleksandrijskih gramatiara (Zenodot, 325 - 260 p. n. e., Aristofanes, 257 - 180 p. n. e., Aristarh sa Samotrake, 216 - 144 p. n. e.), inae struno obraena mnogo kasnije od strane vizantijskih gramatiara u XII stoljeu, u okviru one njene funkcije koju poznaje novi vijek sve do danas pridavala je i pridaje prvorazredan znaaj nainu itanja i receptivnoj metodologiji kao mehanizmima za semiotiko uoblienje teksta. Najstarija sauvana knjiga u obliku to ga mi danas koristimo, na primjer, koja potie iz IV stoljea prije Hrista (lirski spjev Persijanci od Timoteja, pjesnika iz V stoljea p. n. e.), u odnosu na savremena djela iz svoga anra ne razlikuje se toliko u knjievnom koliko u receptivnom pogledu, to je dokaz da nain itanja i recepcije ak i u okviru jednog jedinog anra predstavlja sastavni dio pisma i knjige, tretmana i tumaenja, razumijevanja i reprodukcije jedne kulture. Kako se italo u staroj Grkoj, a kako u starom Rimu, kako u ranom, visokom i poznom srednjem vijeku, kako u vrijeme sholastike, te u jevrejskim enklavama u Evropi, kasnije u vrijeme reformacije i protivreformacije. te u renesansi, konano kako se neki tekst ita, razumijeva i tumai u nae doba, ime se sve bave pomenuti i ostali djelovi korpusa na6

unih radova o povijesti itanja na Zapadu, ukljuiv naravno Grku kao kolijevku zapadne civilizacije, - sa naune take gledita izuzetno je zanimljivo pitanje i ini se u ovom opsenom radu iz pera znamenitih savremenih naunika i filologa tretirano na visoko struan i multidisciplinaran nain. Sto se, pak, tie grke i latinske filosofije odnosno prakse itanja ona je dostupna naunom pogledu prije svega zato to je utemeljena na originalnim izvorima grke i rimske knjievnosti i ova dva jezika, koji se uostalom iz istih razloga smatraju jezicima kritikog aparata. anrovske podjele tekstova i knjievnosti, namjena knjige za zabavu, edukaciju, nauku, politiku, vojnu ili trgovaku strategiju, za razonodu ili za kontemplaciju, kao i klasifikacija istih ovih knjiga u filolokom, istorijskom, dramskom, filosofskom ili nekom drugom pogledu - sve ovo, fundamentalno vano za odranje i razvoj teksta i pisma, ima svoje korijene u pomenutim jezicima i znatne istraivake mogunosti u pisanim dokumentima antike. Antika, na koju je, kako smo se osvrnuli, zasad ogranien na izbor i prireivaki rad, na ovaj ili onaj nain predstavlja istoriju itanja u malom iz razloga to su antiki modeli, matrice. sheme i kodeksi i u ovoj oblasti stvaralatva i saznanja bili i ostali primjeri koji su se, dodue, mijenjali i modifikovali kroz vjekove ali koji nikad nijesu izgubili rudimentaran i ha/ian karakter u kontekstu itave zapadne civilizacije. Pitanje uticaja antike na vanzapadne kulturne tokove predmet je nekog drugog istraivanja i drugih naunih disciplina i postupaka, pa i drugaijeg pristupa u okviru eventualnog izuavanja fenomenologije recepcije pisma i teksta kroz vrijeme, pri emu karakter i domet uticaja antikih modela u okviru njenog vlastitog kulturnog dometa a posteriori (evropski Zapad)

nije i ne mora biti od adekvatnog uticaja i na druge prole i savremene kulture i svjetove, ali italaka samosvijest o tekstu, italako uee u receptivnom vrednovanju i kreaciji istog, te fenomen itanja kao akcije sa svim njenim padovima i uzletima bez sumnje predstavlja dominantan faktor u hronici teksta i pisma kao nezaobilaznih uslova za stvaranje i opstanak istorije. Ne na margini, nego u centru istraivakog rada koji je pred nama nale su se brojne okolnosti vezane za pismo i tekst to na prvi pogled ne spadaju u krug pojava imanentnih knjizi i itanju: izrada i distribucija teksta, oficijelna i neoficijelna njegova upotreba, praktikovanje govora javno i u tiini, religiozni i laiki pristup itbi, imaginativna i dakako intuitivna recepcija itanog, sporost i automatizam usvajanja znaenja samo su zapravo neke od pojava iji znaaj se ne moe zaobii u procesu valorizacije itanja kao zahtjevne i naporne aktivnosti ula u raznim mentalitetima i okolnostima. Takoe klasiki filoloki pristup u okviru ovog istraivanja nezaobilazan je kao metod prikupljanja injenica relevantnih za rekonstrukciju mentalnog sklopa intelektualca u starom svijetu i tajanstvenog stila prijema i obrade, "varenja"', kako je govorio Sokrat, receptivnog materijala kojeg u antici na njenim velikim jezicima, prije svega grkom i latinskom ali isto tako hebrejskom, aramajeskom, koptskom i drugim razvijenim filolokim sistemima uopte nije bilo malo. Posebna panja u okviru istraivanja razvoja italakih metoda, naina i navika posveena je, poglavito u grkom ali takoe i u latinskom odjeljku pomenutog korpusa, pozoritu i profesionalnoj recitaciji kao formama koje su obogatile itanje u njegovom razvoju na nain to su emancipovale ovu aktivnost a njena izraajna sredstva dovele do perfekcije.
8

Ve od pojave prvog tragiara Tespisa (VI stoljee p. n. e.), koji je prvi uveo i glumca kao itaoca sui generis. itanje se razvija ne samo kao javna djelatnost na kakvu redovno nailazimo sve do naih dana ve i kao manifestacija glasa, vokalna, dakle muzika aktivnost ije forme, faze i preobraaji logino i prirodno su uticale na formiranje i ouvanje tekstualnog stvaralatva od antikih prozaika, preko tragiara i komediografa, lirskih pjesnika do srednjovjekovnih trubadura i dalje nastavljaa javnog glasnog itanja u neprekidnoj izvedbi i recepciji teksta za sluanje i uivanje te u njegovoj instrumentalizaciji i vokalizaciji. Rad koji stoji pred savremenim itaocem, dakle, budui da za polazne osnove uzima originalne pisane dokumente iz antike i gdjekad se oslanja na dostignua klasikih filologa iz XIX stoljea, prije svega njemakih, engleskih i francuskih koji su pruili i najvei doprinos na tom polju, na popularan nain koliko je to dozvoljeno u naunoj metodologiji ove vrste pribliava mjesta, prostore i problematiku iz djela grkih i latinskih klasika ali strogo u funkciji istraivanja toga kako se italo u starom vijeku. Polazei od toga da su djela klasika najautoritativniji tumai i svjedoci filolokih i naunih pretpostavki iznijetih u ovim radovima, te od injenice da je provjera naunih pretpostavki najozbiljnija u svijetlu stvaralatva upravo onih koji su bili i najvie zainteresovani za itanje i itaoca - dakle starih pisaca -, ija je aktualizacija, interpretacija i neprestano iitavanje upravo utkana u temelje zapadne civilizacije, radovi pred nama, kao i itav ovaj nauni korpus ispunjeni su selektivnim ali pouzdanim, etimoloki preciznim informacijama iz djela klasika odnosno mjestima koja se odnose na interesovanje za tekst i itanje u grkom i latinskom svijetu i u orbiti njihovog kulturnog uticaja. 9

injenica da se nije oduvijek italo kao danas, tavie da se savremeno itanje i italake navike znatno razlikuju od istih u antikoj epohi, ili da se razumljivo gotovo u potpunosti razlikuju od svog arhetipa u homersko odnosno doba poetaka itbe kod Rimljana, ne djeluje nimalo anahrono kada se paljivo promatra u ovom radu budui da je itanje sastavni dio tekstualnog fenomena - ukljuiv njegov fundament, pisanje, dakle sastavni dio stvaralakog procesa u irem smislu. Konkretno Grka i Rim. koji su civilizovali svijet putem jezika, pisma, teksta namijenjenog itanju glasno ili u tiini, javno ili u privatnosti utire u ovom korpusu radovima J. Svenbra i G. Cavalla put ka kulturnoistorijski prepoznatljivom itanju u zrelom srednjem vijeku (obradio Malcolm Parkes), u sholastici (Jacqueline Hamesse), u poznom srednjem vijeku (Paul Sanger), u jevrejskim enklavama u zapadnoj Evropi (Robert Bonfil), te u humanizmu (Antonv Grafton), reformaciji i kontrareformaciji (Jean-Francois Gilmont i Dominique Julia), u renesansi (Roger Chartier), u XVIII stoljeu (Reinhard Wittmann), u XX vijeku (Martin Lyons) i konano do budunosti itanja (Armando Petrucci); irok i tajanstven, dug i nepredvidljiv, uzbudljiv i dramatian krug itanja i tekstualne recepcije nije time iscrpljen, ali je filoloki osvijetljen na nain koji pomalo podsjea u najboljem smislu na prapoetke katalogizacije i sistematizacije velikih prapoetnika ove nauke, na metod aleksandrijskih filologa Kalimaha iz Kirene (310 - 240 p. n. e.) i Filete sa Kosa (320 - 270 p. n. e.). U Kotoru. 16. avgusta 2002.

JESPER SVENBRO

ARHAINA I KLASINA GRKA: PRONALAZAK ITANJA U TIINI

Prireiva

10

ada je, poev od VIII stoljea nae ere, prodrlo alfabetsko itanje u grku kulturu, stiglo je u jedan svijet koji je ve bio ostavio za sobom mnogo vremena u znaku usmene tradicije. Ali ako se usmena rije rodila ovako ispoetka u skladu sa poznatom formulom, moda je i ostala nadasve dominantna. Jer u jednoj Grkoj ranih vremena izgovarana rije vladala je suvereno, a naroito kao vrsta klasifikacije, "fama", primijenjivana na junake epopeja iz doba homerskog obrasca. Za Grke arhaikog doba je ova kategorija imala prvostepenu vanost koja je prerastala u jednu istinsku opsesiju. Ako je jedan homerski junak prihvatao smrt na bojnom polju, to je bilo iz razloga to je oekivao da e zadobiti slavu neprolaznu iz ega rjeito proistie da je rije, prevoena kao ugled ili bolje reeno kao slava, za njega bila kategorija, te imala dubok smisao glasa (kako svjedoe sline etimologije u germanskim jezicima, na primjer njemake rijei Laut). Slava Ahilova, prema tome, bila je slava namijenjena sluhu, jedna akustina, zvuna slava. U pluralu, klea je u posljedici bila terminus technicus koji je Homer koristio da bi opisao vlastitu epsku poeziju. Samo ako je bila zvuna, omoguavala je trajnost jednom junaku. Dovoljno je razmotriti samo vrjednovanje zvukova koje su Grci primjenjivali na konsonantsku abecedu to su je koristili Semiti: kao to je poznato, izdvojili su odreenu grupu 13

znakova da bi mogli oznaiti vokale. Da bi se shvatilo zato i u kojoj perspektivi je dolazilo do prilagoavanja fenianskom pisanju nee biti zgorega da se pozabavimo ovim vrjednovanjem. Moglo bi se uiniti da je ovo spadalo u paradokse ivota. Zato? emu je moglo sluiti nijemo itanje u jednoj kulturi, gdje se vjerovalo da je usmeno predanje kadro da opravda vlastito trajanje oslanjajui se iskljuivo na pamenje i ljudski glas? Najjednostavniji odgovor je, ini se, sljedei: upravo da bi se postigla vea proizvodnja klea, na primjer, uz pomo nadgrobnih- natpisa, i tako se obezbijedilo novo potomstvo pokojniku. Tako se, kasnije, vjetina pisanja vjerovatno stavila na raspolaganje usmenoj kulturi u sljedeu svrhu: ne samo da bi se ouvala epska tradicija (premda je ova zadnja prestala da to bude), nego i da bi sudjelovala u proizvodnji glasa, djelotvornih rijei, bune slave. Ovaj odgovor se u sutini poklapa sa pretpostavkom o prirodi itanja kod starih Grka: izgleda da je nepobitna injenica da su prvi grki itaoci upranjavali itanje naglas. Jer u kulturi koja je vrjednovala izgovaranu rije u toj mjeri u kojoj su to inili Grci, itanje nije imalo ambiciju da predstavlja neto vie od sredstva doaptavanja usmenom itanju. Moglo bi se initi da naa pretpostavka izvre naopake misao koju smo maloprije iznijeli o antikom itanju. Ako se formulie odvojeno od kulturnih podataka, podudarae se sa drugom hipotezom koja nije nita drugo nego umetak svjedoanstava mlaeg razdoblja: ako su Grci klasine epohe itali naglas, treba prihvatiti kao mogue da su njihovi preci radili to isto. S obzirom na nedostatak dokumenata preostaje nam da mislimo kako itanje naglas promovie originalan oblik itanja.

Semiotika glagola itati na grkom Ako je, na prvi pogled, evidentan nedostatak svjedoanstava, koja bi nam kazala neto poblie o arhainom itanju, budui da pod "svjedoanstvima" podrazumijevamo opise djelatnosti itanja ili suoavanje sa njim, situacija e se promijeniti budemo li analizirali rjenik, sastavljen poev od arhaine epohe, za izraavanje pojma itanja. Da budemo precizni, grki posjeduje vie nego deset glagola koji znae "itati", evidentnih poev od godine 500. prije nae ere. Moda ovaj visok broj iznenauje: bez sumnje, tu ima udjela i dijalektoloka raznovrsnost jezika kao i injenica da se uzima u obzir i "probni period" u kojem su novi izrazi putani u opticaj; tek na kraju tog probnog perioda data je prednost nekima od njih. A "probni period" jo nije bio pri kraju, kada poinju da se pojavljuju ove rijei u natpisima i tekstovima. Uistinu, ovi glagoli usmjeravaju vodei pravac pristupa ka logici arhainog itanja: osnovno znaenje toliko upotrebljavanog glagola u znaenju "itati" e nam pokazati nain na koji je akt itanja bio zamiljan u trenutku kada se pojavio ovaj specijalni znaaj, ili moda neto kasnije. Ova svjedoanstva su utoliko vrjednija ukoliko vie iskau iz okvira individualnog ili sluajnog, da bi se smjestila na nivou zajednikog znanja: jezika. Podrazumijeva se, dakle, zato je sada neophodno da se pribjegne rjeniku i gramatici koji su podesni za izradu i obrazloenje hipoteze o vokalnoj prirodi arhainog itanja. Ova metoda istovremeno podsjea na uzvienost itanja u kulturi sasvim drugaijoj od nae, premda dovoljno srodnoj da bi ovo poreenje imalo teinu. Od godine 1950. nam stoji na raspolaganju lanak Pjera antrena (Chantraine) posveen grkim glagolima - nosiocima 15

14

znaenja "itati".1 Koristan lanak, ali ograniava se na prouavanje samo etiri rijei. Izmeu rijei koje veliki francuski naunik nije uzeo u obzir ima jedna koja mi se ini osobito vana i koja e nam sluiti kao polazna taka: glagol znati, nemein, u doslovnom znaenju "dijeliti". Sudei prema naim pisanim dokumentima ova rije nije bila esto koricena u smislu "itati" i njen mali opticaj bi mogao posluiti kao objanjenje injenice da je pala u zaborav. Osim toga, tri pomena u djelu aleksandrijskog leksikografa Hesika koji je ivio u V stoljeu nae ere, samo su jedanput potvrdili glagol u njegovoj prostoj formi. Sofokle (496 - 406 p.n.e.) je glagol upotrijebio u jednom kratkom odlomku, to je sauvao tanu i propisnu namjenu rijei koja nas ovdje zanima. U predveerje uoi pohoda na Troju, Grci su vrili smotru svojih jedinica: "Ti koji sjedi na tronu i koji dri u ruci tablice sa pismom, itaj (neme) nam spisak, da bismo znali ima li odsutnih meu onima koji se zaklee."2 I kada je Tindar morao izabrati supruga za njegovu ker Jelenu, meu brojnim zainteresovanim koji su pohrlili u Spartu, naredio je da se svi oni zakunu da e tititi prava onoga kome pripadne izborna pobjeda. Na osnovu toga je Menelaj mogao raunati na mnotvo junaka, kada je Paris oteo Jelenu. U citiranom odlomku italac dri u ruci spisak onih koji su se zakleli. Njegovo itanje, ili doslovce, dijeljenje, nabrajanje, skretalo je panju na oita odsustva. Radilo se o itanju naglas pred publikom kojoj se usmeno "dijelila" sadrina tablica sa pisanim tekstom. I tako je poslije dolo do toga da je glagol nemein, iji osnovni znaaj je bio "dijeliti", mogao poprimiti znaenje
Pierre Chantraine: Les verbes grecs signifiant "lire", en Melanges Henri Gregoire, II, Brussel, 1950, str. 115-126. 2 Sofocles.fr. 144 Nauck.
1

"itati" ili, tanije, znaenje "itati naglas". Meutim, izgleda da su to bile prije svega sloene forme, koriene u ovom zasebnom znaenju, poev od glagola ananemein, koji je bio u opticaju, prema pjesniku Teokritu, "u dorskom dijalektu".3 Ovaj podatak potvruju dva drevna svjedoanstva. Prvo se srijee u djelu pjesnika Epikarma (oko 530-440 p.n.e.), Sicilijanca, to e tim samim rei u dorskom dijalektu4 ; drugo , na jednoj ai sa dorskim natpisom, otkrivenoj na Siciliji i izraenoj u prvim dekadama V stoljea5. Hesik je takoe poznavao ovu rije u smislu itati, kao i antiki komentator Pindara6. Sljedstveno tome, zajedno sa Teokritom treba smatrati ananemein dorskom rijeju koja je imala znaenje "itati". Meutim, iako se aktivan oblik ananemein kretao u dorskom dijalektu, kako u Sparti tako na Siciliji, nalazimo prelaznu formu ananemeszai u jednom natpisu u jonskom dijalektu, koji je nastao u prvoj polovini V stoljea, a otkriven je u Euboji. Radi se nadgrobnom kamenu nekog Mnesiteja, iji epitaf zvui ovako: "Budite zdravi, prolaznici! Poivam mrtav dolje. Ti koji se priblii, itaj (ananemeszai) ko je ovjek pokopan ovdje: jedan stranac porijeklom iz Egine, imenom Mnesitheos"7.
Teokrit, Idile, 18,47-48. Epicarmo, fr. 224 Kaibel. 5 Vid. C. Gallavoti, Letture epigrafiche, en Quaderni urbinati di cultura classica, num, 20 (1975), str. 172-177; B. Forssman, ANNEMOTA in einer dorischen Gefasinschrift, en Miinchener Studien zur Sprach.wissensch.aft, 34 (1934), str. 39-44. 6 Hesiquio, s. v. annemein ( t. j. ananemein); Escolios a Pindaro, III, 222, 16-17 Drachmann. 7 W. Peek, Ghechische Vers-Inschriften, I, Berlin, 1955, br. 1210, 1-3.
4 3

16

U dorskom dijalektu aktivna forma ananemein pretvara itaoca u instrumenat u slubi napisanog: u Sparti se itaocu nije postavljalo pitanje da li e on sam lino primiti poruku koju je "dijelio" drugim osobama; isto zapaanje vai podjednako za prosto nemein i za sloeno epinemein, prisutno u smislu "itati" kod Hesika. Nasuprot tome, prelazna forma istog glagola, koriena u Mnesitejovom epitafu imala je prefinjeniji smisao nego "dijeliti". U sutini je znaila "dijeliti ukljuujui se u dijeljenje"8 italac, koji je stupio na scenu posredstvom eubojskog "dijeljenja", dakle, prenosi sadraj napisanog ne samo "prolaznicima", prozivanim u tekstu, nego, jednako, sebi samom. Ili, drugaije reeno, rijei izgovorene od strane itaoca usmjerene su kako u pravcu slualaca tako samog itaoca. Zakljuno, ovaj italac moe da "dijeli" sadraj napisanog, makar i ne imao sluaoce: dijelie ga sebi samom i preobrazie se u svog vlastitog sluaoca, kao kada bi, da bi razumio grafiku sekvencu, morao naglas sricati slova to treba da stignu do njegovog sluha, spremnog za prihvatanje njihova zvuka. Za njega, vlastiti glas mu se pretvorio u instrumenat. Razmiljajui o ovom itaocu koji "dijeli", dakle, saoptava sebi samom napisano i koji, da bi itao, radi ono to nama izgleda kao zaobilazan, akustian put, da bi dospio do ula, ne moemo se oteti utisku da se njegovo tumaenje napisanog odvijalo sporo i naporno. Njegovo itanje, izgleda, zahtijevalo je nastojanje, nastojanje koje se moe smatrati izraenim 9 putem prefiksa ana-, kako napominje Chantraine. Naknadno se moe uoiti ova radna karakteristika itanja sa stanovita
Vid. E. Benveniste, Problemes de linguistique generale. I, Paris, 1966, str. 168-175 (Actifet moyen dans de verbe). 9 Chantraine, nav. dj. str. 115.
8

sposobnosti itaoca i ponude pisanog materijala. U vezi sa prvim, zahvaljujui Plutarhu znamo da se uenje slova u Sparti ograniavalo "na strogo najnunije"10, a ni situacija u Euboji vjerovatno nije bila drugaija. Definitivno, sposobnost prolaznika koji ita natpis drugima naokolo, ne bi li ih privolio da ga sasluaju, moemo prihvatiti samo kao veoma relativnu. U vezi sa drugim aspektom treba istai da je pisanje jednog natpisa kao to je bio onaj Mnesitejev uobiajeno lieno razmaka izmeu rijei: njegove rijei se niu bez prekida, to je stvar - kako moe svako da se uvjeri - koja usporava, zbunjuje i obezoruava intervenciju italakog glasa. Zbog toga je glagol nemein u sreditu leksike porodice iji lanovi su nosioci znaenja "itati". I to u mjeri koja nas tjera da se zapitamo da moda nije nomos, aktivno ime stvoreno od nemein, imalo osnovno znaenje "itanje". Sa formalne take gledita ne postoji prepreka za slinu hipotezu. Sigurno je da nai rjenici ne sadre nita to bi nagovjetavalo ovo znaenje nomos-a, jer se ova rije redovno prevodi kao "zakon". Nita, izuzev onih nomoi ptica kod Alkmana", pjesnika iz VII stoljea prije nae ere. Na prvi pogled, "melodije" ptica (jer tako je preporuljivo prevoditi izraz u ovom sluaju) ne izgleda da imaju mnogo zajednikog sa arhainim zakonodavcima. Ali nemojmo se zavaravati: kod Haronde, jednog od velikih zakonodavaca stare Grke, su se nomoi "pjevali", kako se izrazio jedan antiki autor.12 Dakle, distribucija zakona mogla je sadrati pjevanu formu. Zbog toga, ptice i nomode-nomoidoi, "pjevai zakona"13 ostvarivali su
10

Plutarh, ivot Likurgov, 16, 10. Alkman, fr. 40 Page. 12 Hermippo, fr. 88 Wehrli. 13 O sudskom inovniku zvanom nomoidos, vidjeti Strabon, XII, 2, 9.
11

18

19

savreno iste "distribucije". Zakon je bio vokalna distribucija; na poetku se uvao pamenjem a poslije pisanjem. To se slae sa dvojnim znaenjem rijei nemein i ananemeszai. Jer ova dva glagola se mogu odnositi na jednu vokalnu distribuciju koja se uva u pamenju, kada se kod Simonida "navodi" jedna izreka (glagol: nemein) ili kada se kod Herodota "recituju" genealogije {ananemeszai)14. Kao to smo vidjeli, oba se mogu podjednako odnositi na jednu vokalnu distribuciju koja se krije u napisanom, a to je itanje sa spiska ili itanje natpisa. U VII stoljeu prije nae ere kraljevi Euboje to ih pominje Hesiod "dijelili su" {nemein) pravdu koja je, kako nas je uio isti Hesiod, bila pravda za "sluanje", pravda, dijeljena usmenim putem.15 Ovoj pravici nije trebalo nita osim pisanog oslonca, da bi se njena "distribucija" pretvorila u itanje. Zbog toga, usmena distribucija na koju su se odnosili nemein i nomos mogla je biti jedna distribucija, potpomagana koliko pamenjem, toliko pisanjem i, sljedstveno tome, kako recitacija napamet tako itanje naglas. Nomos se prilagoavao situaciji usmenog i pisanog. Sto ne vai, opet, za rije rhetra, to je koriena u Sparti u smislu "zakon". Naime, zahvaljujui Plutarhu znamo da je u Sparti bilo zabranjeno uvrivati zakon posredstvom pisanja16. Iz tog razloga je logino zakljuiti da je rije, koja je oznaavala "zakon", u Sparti, vodila svoje porijeklo od glagola eirein, "rei". U Rimu, meutim, izgleda da je zakon bio pretpostavljen onome to je bilo pisano. Lex je bilo ime za djelatnost legere, "itati", i znaio je, dakle, u osnovi isto to i "itanje"17 (bez dvoSimonides, fr. 11-12 Page; Herodot, I, 173. 15 Hesiod: Poslovi i dani, 213 i 224. 16 Plutarh, ibid. 13, 1-4. 17 A. Magdelain, La hi a Rome, 1978, str. 17.
14

jakosti koju je sadrala rije nomos). Kada sve ovo saberemo dobijamo sljedeu emu:
USMENOST USMENOSTIPISANJE PISANJE eirein, "rei" nemein, "recitovati/itati" legere, "itati" rhetra nomos' lex

Zato su Rimljani odabrali rije legere da bi rekli "itati"? Odgovarajui na to pitanje, moramo imati na umu nedvojbenu injenicu, koja, dodue, nije sadrana u rjenicima: grki glagol legein moe imati znaaj "itati". Dovoljno je zadrati se na ovom stihu u Platonovom Teetetu: "Doi, robe, uzmi knjigu i itaj! /lege/"18. Ili kod formulacije lege ton nomon, "itaj zakon", uestale meu govornicima IV stoljea prije nae ere.19 Iako lego znai "itam", sa razlogom se moe misliti da su Rimljani uli ovu rije od Grka od kojih su preuzeli alfabetu. Onda nita nije prirodnije nego koristiti srodni latinski izraz lego, iji imperativ lege "zvui" savreno grki... I tako, znaenje "skupljati" nije bio prvobitni smisao latinskog legere, "itati", premda je vremenom glagol poprimio taj smisao. Iz tog razloga legein bi moglo znaiti "itati", isto kao nemein. A isto tako, tu su prije svega derivati prostog glagola, ovi koji se izgleda podudaraju sa znaenjem "itati", poev od analegein, osvjedoenom u jednom natpisu Tea, to datira izmeu 470-460 p.n.e.20, i dalje preko analegeszai, i21 ja svjedoanstva se datiraju kasnije . Ono to se govorilo u
Platon, Teetos, 143 c. Vidi Demostenes, XXI, Protiv Midije, 8 i 10, itd. 20 P. Herrmann, Theos i Abdera u 5. vijeku prije Hrista, Chiron, 11 (1981), str. 8 i 11. 21 Chantraine, nav. dj., str. 126.
19 18

20

21

vezi sa prefiksom ana-, kao da smanjuje razliku izmeu aktivnog ananemein i medijalnog ananemeszai i vai podjednako za oba glagola; ovaj paralelizam potkrepljuje istovremeno nemein u smislu "usmeno distribuirati" i "itati". De facto su glagoli nemein i legein se nali na raskru i od njih su se ravale leksike staze porodice iji svi lanovi su znaili "itati", iako sa razliitom nijansom. Meutim, da bi porodica legein bila potpuna, treba da se uvrsti i vaan lan kao to je bio epilegeszai. Ovaj glagol, est kod Herodota, koji je pisao na jonskom dijalektu u V stoljeu prije nae ere, znaio je "itati" i upotrebljavao se jedino u svom medijalnom obliku (dok njegov dvojnik, epinemein, "itati", se srijee samo u aktivnom obliku)22, obliku koji se objanjava na isti nain kao medijalni glagol ananemeszai, "distribuirati ukljuivi se u distribuciju", i analegeszai, "itati ukljuivi se u itanje". Medijalna forma je podrazumijevala da je italac itao naglas kako za eventualno okupljene sluaoce, tako za sebe samog. to se epilegeszai tie, ovaj glagol je doslovce znaio "dodati priano ka". italac je dodavao njegov glas ka pisanom, po svoj prirodi nepotpunom. Pretpostavlja se da je pisanje sadralo nunost onoga legein i onoga logos koji mu je italac dodavao; bez njega, bila bi samo slova na papiru. Ili, da se itanje dodavalo pisanom kao jedan "epf-logo". Na ovaj nain emo dobiti sljedeu emu sa jednom dosta iznenadnom simetrijom:
Epinemein ananemein ananemeszai
22

nemein

legein analegeszai

analegein epilegeszai

Meutim, glagol koji pada na um kada se postavlja pitanje kako su Grci izraavali pojam "itati", bez sumnje je anagignoskein, rije koja je upotrijebljena prvi put kod Pindara u jednoj poemi, nastaloj vjerovatno godine 474. p.n.e. 23 Naime, ako je ananemein bio kljuni glagol dorskog i ako je epilegeszai bio est u jonskom, glagol koji je izraavao itanje u Atini bio je anagignoskein. U atikom dijalektu, itati je doslovce znailo "prepoznavati", jer to je bilo osnovno znaenje tog glagola. Chantraine pie: "Ovaj glagol se savreno poklapa sa znaenjem 'itati', to jest, raspoznavati rukopise i deifrovati ih" 24 . Slino tumaenje, u sutini podudarno, prua prestini renik Liddel-Scott-Jones, ali po mom miljenju nije sasvim prihvatljivo. Jer raspoznavanje, na koje se odnosi ovaj glagol, nije bilo raspoznavanje individualnog alfabetskog reda slova koje je grki oznaavao rijeju grdmma. Svi znamo da se itanje ne svodi na puku identifikaciju slova alfabeta: "prepoznavati njena slova", "ta grdmmata epistastazai"25 nije dovoljno da bi se razumio sadraj. Da bismo ilustrovali nain na koji smatram da treba shvatati "prepoznavanje" u itanju, naveu jedan moderan primjer. Na prvoj strani Zazie dans le metro autora Ravmonda Quenaua moemo da proitamo DOUKIPUDONKTAN. Imajui na umu nain kako mi itamo, opaamo ovdje razne anomalije: 1) fraza je napisana u scriptio continua (bez prekida), to je obiljeje grkog pisanja; 2) nije napisana na etimoloki nain kako je pravilo u francuskom, nego na nain fonetski (uobiajen u starom grkom); 3) svojom sintaksom pripada govornom jeziku, kao to je to bio sluaj svih grkih
23 24

Hesiquio, s. v. epineimato.

25

Pindaros, Olimpike, 10, 1. Chantraine, nav. dj. str. 115. O izrazu, vidjeti Hipokrates, O vladanju, I, 23.

22

23

fraza prije stvaranja pisanog jezika koji se znatno razlikovao od govornog. Iz ova tri razloga se francuski italac zbuni kada prvi put naie na frazu DOUKIPUDONKTAN. Dolazi do toga da se nae u slinoj situaciji kao italac u staroj Grkoj. Samo ako prizove u pomo njegov glas - kako dokazuje iskustvo, - bie kadar da prepozna ono to je na prvi pogled izgledalo nejasno. Njegovo oko (i time se analogija zavrava) bi naravno dalo prednost sljedeoj verziji, koja zvui: " < C est>d ou qu ils puent, done, tant? " (Gdje se krijete, do vraga?) Ili, takoe: "C est done de quel endroit qu ils degagent tant d' odeur infeete?" (Odakle tako otrovan smrad?) Drugim rijeima prepoznavanje o kojem se radi jedan je grafiki postupak (a ne individualni sa slovima). Ili, jo tanije: imamo posla sa prepoznavanjem jezika kao grafikog postupka. italac koji izgovara niz slova DOUKIPUDONKTAN prvi put prepoznaje samo jezik, zahvaljujui svom sluhu, i vjerovatno pomisli: "A, to treba da znai to!" Ve ranije, prije no to je prepoznao uz pomo glasa i sluha, mogao je identifikovati slova i opaati strano prisustvo dva K; ali ova tana identifikacija jo uvijek nije itanje. Odluujui trenutak, trenutak prepoznavanja, je onaj u kojem slova, na prvi pogled neprozirnog smisla i zbog toga prividno sluajno odabrana, izau alfabetski znakovi na vidjelo kao nosioci smisla, zahvaljujui glasu itaoca. Postoji trenutak u kojem su se, u grkoj perspektivi, pretvarali u stoeia, "jezikotvorne elemente" i, tanije, u "slova, oblikujui pritom jedan postupak."26 Tek izgovarajui ova slova, italac e prepoznati da li stvaraju razumljivu formaciju ili ne.
26 Anecdota graeca, 11,793-795 Bekker; vidjeti Lidell-Scott-Jones, s. v. stoikheion, II, 1.

Sigurno da je osim skupa ovih rijei koje znae "itati" stari grki imao jo neke iji znaaj vjerovatno nije bio povezan sa usmenim itanjem. Nakon arhainog razdoblja akt itanja se mogao izraziti posredstvom glagola, koji su doslovce oznaavali "odmotavati" (anelissein)21 - knjigu, dakle, ispravno "pregledati" (diexienai)2*, ili, takoe, "razgovarati" ili "imati odnose sa" (entunjanein i sungigneszai)29. Ali veina glagola koji su znaili "itati" su nepobitno svjedoili o praksi usmenog itanja i bili u skladu sa stanjem kada se bez sumnje italo malo i sa naporom. Svjedoili su prije svega o tome koliko se vrednovao zvuni logos, ovaj "kralj", kako je rekao sofista Gorgijas30, u jednoj kulturi koja je zvuni zakon uzdigla na "kraljevski"31 prijesto.

Trostruko itanje rijei sa znaenjem itati U razmatranju kojem smo podvrgli glagole sa znaenjem itati moemo registrovati u najmanju ruku tri obiljeja, karakteristina za itanje u staroj Grkoj, to su crte iju vanost treba podvui. Prva je instrumentalni karakter itaoca ili glas itaoev, koje smo zapazili prilikom analize rijei nemein i njenih sloenih oblika. Druga je nepotpun karakter pisanja koji pretpostavlja i namee glasnu interpretaciju, kako svjedoi
Ksenofon, Memorahilia dicta I, 6, 14. Ezop: Bajke, 276 Chambry. 29 O ova dva glagola vidi Chantraine, nav. dj., str. 122-126 odnosno; za drugi znaaj "imati odnose sa" vidi Plutarh: ivot Solonov, 20, 4 i Ksenofon: Anabasis, I, 2, 12, etc. 30 Gorgias, fr. 11, 8 Diels-Kranz. 31 Pindaros, fr. 152 Bowra, etc.
28 27

24

25

glagol epilegeszai. Trea pojava je logina posljedica ovih prvih. Jer, ako glas itaoca zahvaljujui tipu pisanja doe do izraaja, to znai da oni kojima je namijenjeno napisano nijesu itaoci u strogom smislu rijei, nego "sluaoci", kako su ih zvali sami Grci. "Sluaoci" teksta, akouontes ili akroatai nijesu bili njihovi itaoci, kako potvruju nai rjenici. Nijesu itali uopte nita, ako apstrahujemo itaoca "koji se ukljuuje u itanje i koji slua svoj vlastiti glas". Nijesu radili nita drugo nego sluali itanje, kao oni "prolaznici" kraj Mnesitejevog nadgrobnog natpisa. Zadrimo se prvo na ovom, sa gledita Grka, nepotpunom karakteru pisanja. Ako je tano da je itanje bilo neophodno, da bi se tekst kompletirao, iz gore reenog logino proizlazi da je itanje bilo sastavni dio teksta. Slijedi zakljuak koji se poklapa sa tvrdnjom koja predstavlja polaznu taku Michela Charlesa u Rhetorigue de ta lecture: "Ovdje emo imati na umu bitnu injenicu: itanje stvara dio teksta, zapisano je u njemu".32 Kako se ova koncepcija primjenjuje na situaciju u staroj Grkoj? Na koji nain je glasni in formirao dio onoga to je za nas nijemi in? Na koji nain jedno podrazumijeva drugo? Prije svega, moramo se podsjetiti na materijalni karakter rukopisa u Grkoj, poto smo ve utvrdili da je scriptio continua u praksi neminovno mijenjala vokalizaciju. Nepostojanje razmaka (kao kod normalne ortografije) prouzrokovalo je da je svako itanje bilo jedno glasno iskustvo. Ovo nepostojanje razmaka dovodilo je do programiranja (na negativan nain) usmenog itanja, koje se sljedstveno tome krilo upisano u tekstu. Ali treba ii jo dalje. Igrajui se sa etimologijom rijei "tekst" (od latinskog textus, "izatkan"), imam utisak da se sve zbiva32

lo kao da se tekst prethodno oblikovao preko pisane osnove i vokalne potke, koje su se spajale u itanju i poslije razdvajale. Unutar ove koncepcije koja po mom miljenju izraava klasino iskustvo itanja, tekst, dakle, ne bi bio nepomian objekat, nego poimenovanje dinamikog odnosa izmeu napisanog i glasa, izmeu pisaca i italaca. Tako se tekst preobraavao u glasno ostvarenje pisanog, pisanog koje se nije moglo dijeliti, distribuirati ili iskazati bez glasa itaoca. Meutim, ako je pisano bilo nepotpuno bez glasa, to istovremeno znai da se moralo podesiti sa glasom da bi na kraju iskaz bio potpun. Kako smo gore ve vidjeli, pisac je pripovijedao ujedno sa dolaskom itaoca, spremnog da stavi svoj glas u slubu pisanog sa ciljem da podijeli njegov sadraj prolaznicima, "sluajuim" taj tekst. Pripovijedao je zajedno sa itaocem koji je slijedio obavezni prijelaz slova. Citati je, dakle, znailo staviti svoj glas na raspolaganje onome pisanome (naposljetku i piscu). itanje je podrazumijevalo odmah ustupiti svoj glas. Glas koji je napisano na tren usvojilo bio je podjednako vrijedan, jer glas u tom trenutku nije pripadao itajuem; taj ga je ustupio napisanome. Njegov glas se ponudio, ujedinio se sa napisanim. Biti proitan znailo je, sljedstveno tome, ispoljavati mo preko tjelesnosti itaoca, premda sa velike razdaljine u prostoru i vremenu. Pisac, dodue ve mrtav, uspijevao je da izdejstvuje da bude itan i dejstvovao je preko vokalnog aparata drugog, kojim se sluio kao instrumento vocali, to e rei kao nekim ili neim uslunim, kao robom. Slina koncepcija itanja se oigledno uklapala u jednu kulturu, za koju se pretpostavlja da je bitno obiljeje graanina bilo nepostojanje stega. Da bi uzeo uea u ivotu grada, graanin je morao biti eleuthero, slobodan, "bez stega".

M. Charles: Rhetoric/ue de la lecture, Pari 1977, str. 9.

26

27

Prema tome, Atinjanin koji je bio prostitut i obespravio sam sebe, prodavi svoju autonomiju, nije vie mogao uzeti rije u Savjetu niti u Skuptini: ako bi to uradio, bio bi osuen na smrt, kako nam saoptava govornik Eskin33. Kako je ispravno pokazao Michel Foucault, ova koncepcija graanstva dolazila je u sukob prije svega sa praksom pederastije, u mjeri u kojoj je drala obojicu ljubavnika u okovima nadmoi i podanitva: efeb, taj budui graanin, pokoravao se eljama odraslog partnera34. To je sadralo opasnost da e ga moralno onesposobiti, ako ve nije davalo primjer suzdrljivosti izbjegavanjem poistovjeivanja sa nalogom starijeg. Ako je efeb stupio pred erasta, nije smio da tako uradi po vlastitoj volji, ve to je to bila volja partnera. Nije smio da se poistovjeti sa papirom instrumenta. Jer, u homoseksualnom odnosu bio je toliko instrumentalizovan, koliko italac u odnosu prema piscu. Na taj nain su Grci mogli razmiljati o pisanoj komunikaciji u terminima homoseksualnog odnosa, kako se primjeuje u dorskom natpisu sa Sicilije o kojem je ve bilo govora;35 onom koji pokuava nita manje nego da definie prirodu itanja, jednom od prvih koje poznajemo: "Onaj koji pie ove rijei spustie ga otraga (pugixei) onome ko ita". itati je ovdje bilo, dakle, nai se u ulozi pasivnog, prezrenog partnera; dok se pisac poistovjetio sa aktivnim partnerom, dominantnim i cijenjenim. Prezir prema itaocu koji ova metafora dokazuje (a nije jedina) nedvojbeno objanjava zato je bilo uobiajeno preEskinos; Protiv Timarka, sa analizom K. J. Dovera, Greek Homosexuality; N e w York 1978. M. Foucault: Histoire de 1982, str. 205-269. 35 Vidi gore, str. 60 i br. 5.
34 33

pustiti zadatak itanja robu. Jer funkcija ovoga je bila, tanije reeno, sluiti i pokoriti se. Rob je bio instrumenat - u "instrumentom dotiranim" glasom. Analizirajmo scenu iz Teeta: u ovom platonskom dijalogu, Euklidov rob ita logos koji je njegov gospodar uloio u napisano. Terpsio i sam Euklid su sluaoci ovoga logos-a to ga rob ita. Istovremeno, tendencija da se smanji znaaj zadatka itaoca objanjava relativnu odbojnost, prema itanju, osvjedoenu injenicom da se nastava slova morala ograniiti na "apsolutno neizbjeno", kako u Sparti tako, bez sumnje, na dragim mjestima. I tako, dakle, itanje nije bilo nespojivo sa statutom graanina, ali se stvara utisak da se moralo uvjebavati sa izvjesnim ogranienjem da se ne bi pretvorilo u porok: onaj koji je itao nije trebao da se pretjerano poistovjeuje sa dunou itaoca, ko je elio da ostane slobodan, ili, bolje, osloboen od stega namijenjenih drugim osobama. Vie mu je vrijedilo ostati pri otd grammata phaulos, "slab u itanju", da se posluimo Sokratovim36 izrazom, to znai biti kadar da ita i nizata drugo.

Ja i glas Nastojaemo da opiemo problem podrobnije. Ako je, istinu govorei, trebalo da govori "svojim rijeima", en idiois logois - prema drugom izrazu Sokratovom37 - ta je trebao da misli arhaini italac koji je naglas deifrovao jedan natpis, tipa "Ja sam grobnica Glauka"38 naspram grupice slualaca?
Platon, Fedra, 242. Platon, Republika, II, 9, 366 e. 3X G. Pfohl: Greek Poems on Stones. I, Epithaphs. From the Seventh to the Fifth Century (Textus Minores, 36), Leiden, 1967, br. 15.
37 36

sexualite,

II, L'usage de plaisirs, Paris,

28

29

Kasnije, pjesnici komian su se pokazali senzibilnim u ovom tipu dvosmislenih situacija, to e reci, u jednoj mogunosti mijeanja iskazanog itanog i iskazanog koje potie od samog itaoca; naizgled se ovaj fenomen ve bio pojavio u prvim natpisima u kojima se pisani objekat obiljeavao kao "ja", naime, u prvobitnim grkim natpisima VII stoljea prije nae ere. italac gorespominjanog natpisa je stavljao u vlastita usta "ja" koje nije bilo njegovo ja. Poto je ovo "ja" bilo infleksibilno, italac nije mogao da ga modifikuje i da kae: "Pokuava da bude grobnica Glaukova". Ovo ne bi bilo itanje. Naprotiv, trebalo je izgovoriti natpis u tom obliku u kome je bio napisan. Ako je to italac radio, to je bilo uistinu zato to se zatekao u slubi pisanog, kome je ustupio fonetski aparat, tijelo, glas. Pripadao mu je. Sljedstveno tome nije bilo nikakve protivurjenosti, jer sa pomirenjem sa pretpostavljenim rasuivanjem, glas koji je izgovarao "ja" pripadao je napisanome, oblikovao je zajednicu sa njim, udruivao se sa njim u toku itanja. Nije postojala protivurjenost, nego se radilo o izvjesnom obliku nasilja protiv kojeg se naoruao do zuba: odbojnou prema itanju. injenica, da je korienje prve osobe u grkim natpisima, odreene za napisani objekat, bilo toliko iznenaujue i istovremeno esto, zahtijeva dublje promiljanje. Jer, iako je postojao trag uslunosti itaoca, podreenog napisanome, time jo nije bio iscrpljen njegov znaaj. U sutini to otkriva poseban nain, rasprostranjen u itavoj jednoj kulturi: misliti o odnosu unutar napisanog, to jest pisanog objekta i itaoca. Ovaj nain miljenja se moe saeti ovako: pisani objekat se naznai u prvom licu, dok se pisac naznai u treem licu (sve do godine 550. p.n.e. nije se poelo sa obiljeavanjem odreenih objekata na izriit nain, uz pomo treeg lica, to30

boe da bi se maskiralo sutinsko nasilje oznaeno sa "ja"). Kao primjer moemo navesti amforu iz VI stoljea: "Klemaj me napravi i svoja sam (ekeinou eimi)".i9 U trenutku itanja, Klemaj nije prisutan, to tano oslikava demonstrativ ekeinos (ekei - nos je demonstrativ treeg lica koji saoptava da osoba nije "ovdje", nego "tamo", ak "onamo": ekei). Umjesto toga, amfora e biti prisutna: niko ne moe bolje od nje prihvatiti "ja" natpisa. Klemaj ne moe. Ostavio je natpis na svojoj amfori jer je predvidio vlastitu odsutnost u budunosti (u obrnutom sluaju, ne bi vrijedilo napora da pie). Deklarie se kao odsutni posjednik onoga to je stavio u natpisu. Ostalo e se odigrati izmeu amfore i itaoca, suoenih licem u lice kao "ja" i "ti". Zahvaljujui njihovim natpisima u prvom licu, grobnica Glaukova i amfora Klemajeva pripadaju jednoj kategoriji objekata koji se ve neko vrijeme nazivaju "govorei" predmeti. Mario Burzachechi, autor jednog klasinog lanka iz godine 1962., posveenog ovim objektima, pokuao je da prui objanjenje udnog izbora prve osobe koja je oznaila predmet natpisom.40 Radi se o objanjenju na osnovu animizma, prema Burzachechiju, akt dodjeljivanja due i glasa predmetu je tipian za primitivne civilizacije i tek od druge polovine VI stoljea prije nae ere "se poinje nazirati odreena racionalizacija kipa koji gubi njegovo magino ruho". Ali princip ove kategorizacije se pomijera na drugi nivo: smjeta se u odnos koji je nastao izmeu glasa i prve osobe to obiljeava predmet natpisom (jedini kriterijum izbora corpusa). Da bi se deklarisao kao "ja" ili ponekad kao "mi",
M. Guarducci, Epigrafia greca, III, Roma, 1975, p. 482. M. Burzachechi, Ogetti parlanti nelle epigrafie greche, u Epigraphica, 24(1962), str. 3-54.
40 39

31

o tom predmetu se mora pretpostaviti da "govori". Pretpostavlja se da objekat uiva dar "rijei" iz prostog razloga: predstavlja se kao "ja". Dabome, ova veza izmeu prve osobe i glasa moe izgledati kao neto to se podrazumijeva. Meutim, da bismo posumnjali u ovu definiciju, bie dovoljno da se formulie sljedee opaanje: ako bi glas bio stvaran od strane prve osobe, nijema jedinka ne bi mogla postati ja. Potpuni apsurd koji nas obavezuje da ponitimo ovu vezu, ako ne elimo da ostanemo zarobljenici odreene metafizike glasa. Prva osoba vie nije bila gospodar glasa - ili unutranjosti - kao ona trea. U sebi samoj, ona nije apsolutni vlasnik glasa. I obrnuto, prva osoba za obiljeavanje predmeta natpisom odgovarala je za izvoenje na scenu istog predmeta, prisutnog ("ja") naspram itaoca ("ti") u odsustvu pisca ("on, ona"). Istovremeno je potvrivala nedovoljnu teinu koju su Grci pridavali onome "ja", ali to je ve druga pria. Iz ovih razloga e biti bolje zaobii izraz "govorei predmet" u njegovom opteprihvaenom smislu, odnosno definisati ga na neto drugaiji nain: da se primijeni tano za natpisani predmet koji svojata glas autora. Jer u jednoj kulturi koja je praktikovala "govoree predmete" svaki je natpisani objekat bio "govorei objekat" nezavisno od svoje strukture uslovnog izgovaranja im se nae italac. Korien na taj nain termin bi bio nesumnjivo lako odbranjiv, da teren ve nije zaposjednut drugim izrazom "natpisani predmet". Izgleda, dakle, razboritije ostaviti ga iskljuivo za predmete koji koriste, prema svom nahoenju, metaforu glasa kao sljedei natpis na koji emo se uskoro vratiti da bismo mu se posvetili podrobnije: "Na sve to me ko pita, odgovoriu isto: da je Andron, sin Antifanov, mene namijenio kao desetinu (dabi32

nu)". 41 Arhaina mala statua opremljena ovim natpisom je bila "govorei objekat" vjeran svom zanimanju, ne onom prve osobe, "ja", nego prvog glagola koji znai "odgovoriti" (oigledno usmeno). Statua je uzdigla njen metaforiki "glas". Tokom arhaine ere ova je metafora bila izuzetno rijetka i spominjani natpis, datiran krajem VI stoljea p.n.e., jeste, istinu govorei, na prvi nepobitni primjer. Meutim, dok ovaj natpis ostaje klasifikovan kao "govorei predmet", u smislu Burzachechija, njegov iskljuiv karakter nosi rizik da proe nezapaen, jer, ta bi inae moglo osnaiti metaforu objekta koji oigledno ve govori. Posvetimo panju ovoj metafori koja je, u stvari, toliko znaajna da nas podstie na prouavanje odjednom, globalno i potanko. Logika, koju namee praksa, izgleda da protivurjei svemu onome to smo rekli o itanju u antikoj Grkoj na prethodnim stranicama. Ili, tanije, u jednoj kulturi gdje je italac posuivao svoj glas pisanome da bi ovo dolo do potpunog, zvunog izraza, metafora glasa, to se tie natpisanog predmeta koji ju je koristio, izgleda udnovata i suvina. To znai da je "govorei predmet" ve posjedovao jedan "glas" bez da bude itan naglas od strane itaoca. U konanom zbiru sve se zbiva kao da je natpis Androna, sina Antifanovog, mogao izmicati glasu itaoca i time se staviti u prvi plan. Iz gore reenog, razumjee se zato je bilo potrebno ostati pri terminu "govoreih predmeta", a dati mu novu definiciju: objekat koji upotrebljava metaforu glasa da bi obiljeio svoj vlastiti napisani izgovor ("ja odgovaram") nam dozvoljava da razmotrimo, hipotetiki, postojanje jednog oblika
M. L. Lazzarini, Le formule delle dediche nella Grecia arcaica (Atti della Accademia Nazionale dei Lincei. Memorie. Classe di scienze morali, storiche e filologiche, 8" serie, XIX,2), Roma, 1976, br. 658.
41

33

neobjavljenog itanja. Radi se o obliku itanja suprotnom onome koji je dosad bio u centru nae panje. Jer logika Andronovog natpisa se izgleda vie ne poklapa sa tradicionalnim itanjem. Nae izuavanje je imalo prednost da nas uini osjetljivim na kobajagi okantan karakter neusmenog itanja, ili, drugim rijeima, na itanje bez glasa. Neskladnost ovoga je donekle dvojna: potovanje usmenog itanja koje je bez sumnje bilo oblik itanja u klasinoj antici, i potovanje modernog istraivanja koje je u cjelini zauzelo skeptian stav prema mogunosti neusmenog itanja u staroj Grkoj42. Ako je za stare Grke cilj alfabetskog pisanja bila, kako je gore utvreno, proizvodnja zvunog, dakle djelotvornih rijei, odzvanjajue slave, zato su doli na pomisao da itaju bez glasa? Zato su krenuli da itaju utke u jednoj kulturi za koju je, biti preutan, bio sinonim zaborava? Prepreka se ini jeziva i nepremostiva. Da bi se bolje uvrstila pretpostavka itanja u tiini neophodno je traiti u kulturnom kontekstu epohe o kojoj govorimo elemente podesne da je podupru. Nai e se na terenu koji nema veze, kao to smo vidjeli, sa itanjem: na terenu zakona, pravde, nomosa. Teren koji, u toku V stoljea p.n.e., potvruje jednu sasvim izvjesnu interiorizaciju glasa. U jednoj veoma pozorinoj sceni Platonovog Kritona, usred dijaloga, personifikovani Nomoi ("Zakoni") uzimaju rije i zadravaju je praktino sve do kraja. Pobune se protiv Sokrata i Kritona i opirno objanjavaju zato Sokrat nije smio pobjei iz svog zatvora. ta je mislio Sokrat, dakle taj, koji je pomjerio scenu iz ove rasprave u dijalog, formulie sljedee opaanje:
Navedimo klasini lanak J. Balogh: Voces paginarum. Philologus, 82 (1927), str. 84-'09 i 202-240. Kritika u B. M. W. Knox: Silent Reiiding in Antiquity. Greeek. Roman and Byzantine Studies, 9 (1958), str. 421-435.
42

Gle ovdje, dragi Kritone, ono ta, da zna, vjerujem da ujem, isto kao koribanti koji u svom zanosu vjeruju da uju flaute; to je prasak ovih rijei koje riu u meni i koji utie na mene da ja sada presudim svemu to bi mogao da odgovori, a govorie uzalud.43 Kao to e se utvrditi, glas Nomoi, bez obzira na njegovu bunost, nije bio glas realan, spoljanji. Od strane Sokrata inscenirani nomoi isti su oni koje on slua iznutra, bez ikakvog akustinog stimulansa koji bi prethodno doao spolja. Naravno, unutranji dijalog Sokrata, - dijalog due sa samom sobom -, ne osvre se na glas, kako se kae u Sofisti i u Teetetu.44 Razmiljanje Sokrata se odvija u tiini. Ali ovdje to vie nije sluaj. Glasovi Nomoi su posjedovali toliku snagu da Sokrat nije bio kadar da "uje ita vie" i ak da "poslua ostale". Posluae Nomoi-e koji su urlali u njegovoj utrobi. Nee posluati Kritona, svog starog prijatelja. Sokrat vie nije sluao nita osim svoj unutranji glas, koji mu je govorio to ne smije da ini. Sa ovim se veoma poklapa "demonski" glas o kojem je rije u Teagesu, u Fedru i, prije svega, u Apologiji gdje Sokrat kae: Poeci seu u moje djetinjstvo: bio je to jedan glas (phone) koji se uje u meni i koji, svaki put kada do toga doe, odvraa me od toga to sam u datom trenutku gotov da uinim, ali nikad me ne tjera na djelanje.45 U istom odjeljku saznajemo da je Sokrat imao naviku da pria o ovom unutranjem glasu svojim sugraanima; na taj
43 44 45

Platon: Kriton, 54 d. a Platon: Sofista, 263e-264 ; Teet, 189e-190a. Platon: Apologia, 31d (vid. Theages, 128d, 242 b-c).

34

35

glas je, izgleda, aludirala optuba koja ga je povela u smrt. Ono to bismo mogli nazvati "glasom savjesti" predstavlja se ovdje kao jedna novost, sposobna da izazove skandal. Jer, za veinu Sokratovih suvremenika glas nomosa je uvijek, o tome nema spora, glas spoljanji a ne glas ugraen u jedinku. Za njih, nomos se dijelio javno. Kotalo ih je truda da zamisle svog "malog distributera" koji je bio sokratovski daimonion46 izgovarajui raspravu - na nain iskljuivo lini unutar jedinke, bez da bi ovu raspravu mogli istovremeno sluati ostali. Pokazuje se da se nomos moe obuhvatiti jednom vokalnom distribucijom, kao jedna recitacija ili itanje naglas. U svakom sluaju, kao fenomen zvuni, akustian: distribucija pravde, dike, bila je spoljanja operacija iji instrumenat je bio glas. Dakle, dike je bila spoljna pravda, irena javno, na primjer preko hesiodovskih kraljeva koje smo spominjali prilikom razmatranja smisla nemein. Dakle, kako je ispravno pokazao Eric Havelock, ova dike se ne preobraava u unutranju, sve do ere Herodota i Protagore, savremenika Sokratovih, sve do pojave rijei dikaiosune koja je znaila "osjeaj pravde"47. Ovaj preobraaj u unutranji akt se moe lokalizovati na leksikom planu i sljedstveno tome objanjava postojanje nomosa u "glasu savjesti", kako pripisuje Platon Sokratu u svom djelu. U stvari se radilo o jednom pukom pokretu preobraavanja u unutranji akt, zavrenom u toku V stoljea to je bilo, takoe, stoljee koje nam je ponudilo prva direktna svjedoanstva o itanju u tiini, to znai, o interiori46 Daimonion je deminutiv od daimon, doslovce distributer (od claiesyai, distribuirati). 47 E. A. Havelock, Dikaiosune: An Essav in Greek Intellectual Hislory, in: Phoenix, 23 (1969), str. 49-70.

zaciji glasa itaoca koji je otada, vidimo, ve bio kadar da "ita u svojoj glavi".

itanje u tiini U svom lanku "Silent Reading in Antiquity" (1968.) citira Bernard Knox dva teksta iz V stoljea p.n.e., koji naizgled dokazuju da su Grci ili, da budemo taniji, neki od njih - upranjavali itanje u tiini, i da su dramski pjesnici u vrijeme peloponeskog rata mogli raunati na publiku koja je bila dobro upuena u itanje u tiini.48 Prvi od ovih tekstova je odjeljak u Euripidovom Hipolitu datiran 428. godine p.n.e. Tesej vidi ispisanu tablicu koja visi iz ruke Fedre i pita se ta je to, ta bi mu ona mogla saoptiti. Slomi peat. Ukljuuje se hor priajui o njegovom nemiru, dok ih Tesej ne prekine uzvikom: "Aj! Koja zla kob nepodnoljiva, neiskaziva pridruie se nesrei? Nesretan ja!" 4 9 Na zahtjev hora otkrie napokon sadraj tablice, ne itajui ga naglas, nego saimajui njegovu sadrinu. Proitao ju je, oigledno, u tiini dok je hor pjevao. Drugi Knoxov tekst je jedan odjeljak iz Aristofanovih Konjanika, datiran godine 424. p.n.e. Radilo se o itanju pisanog proroanstva koje je predskazivalo da e Nikija uspjeti da opljaka Paflagona. "Ostavi mene da ja itam", kae Nikiji Demosten, koji mu je toio prvu au vina i pita ga: "ta kae proroanstvo?" Na ta mu Demosten, zaprepaen time to ita, odgovara: "Naspi mi jo jednu au!" -"Stvarno kae da ti napunim jo jednu?" - pita ga, pak, Nikija jer misli
48 49

Knox, nav. dj., str. 432-435. Euripid: Hipolit, 874-875.

36

37

da se radi o Demostenovom itanju naglas. Ova ala se ponavlja i razvija u daljim stihovima, sve dok Demosten ne otkrije Nikiji: "Ovdje se kae na ta e liiti imovina Paflagona." 5() Nakon ega mu prua saetak proroanstva. Ne ita ga: to je ve uradio u tiini. Ovaj odjeljak nam predstavlja itaoca koji je obiavao itati u sebi (i koji je znao istovremeno da zamoli za pie) u drutvu sluaoca koji izgleda nije bio vian ovom nainu, jer je rijei izgovorene od strane itaoca smatrao itanim, premda to nijesu bile. Scena iz Konjanika je posebno pouna, u najmanju ruku kao uvod, jer pokazuje da praksa itanja u tiini nije bila poznata svima u godini 424. p.n.e. (Platon je, dakle, imao 5 godina), premda se pretpostavljalo da su je znali gledaoci komedija. Radilo se o nainu koji je bio namijenjen za ogranieni broj italaca i bez sumnje nepoznat velikom broju Grka, vjero vatno velikim dijelom - analfabetima koji nijesu poznavali pisanje drugaije nego spolja. Uz to, treba se podsjetiti da su citirani dokumenti bili atinskog porijekla; u mjestima kao to je bila Sparta, gdje se nastojalo da se poduavanje pisanju i itanju ogranii na "iskljuivo neophodno", itanje u tiini je morala biti praksa nepodobna za to da bude upoznavana, a jo manje upranjavana. Za itaoca koji je itao malo, rijetko, bilo je za pretpostaviti da sporo i nesigurno razjanjavanje pisanog ne bi pobuivalo potrebu interiorizacije glasa, jer je glas bio iskljuivo posredniki instrumenat koji je omoguavao da grafiki redosljed bude raspoznat kao jezik. Ve smo vidjeli da se ozvuenje pisanog programiralo, negativno, posredstvom odsustva intervala. Pa ako je ova sonorizacija bila vrijednost kao takva, zato e se osjeati neophodnost da se napusti scriptio continua, tehnika prepreka razvoja itanja u tiini?
5

Nepostojanje razmaka je bila prepreka i smetala je i nadalje. Ali nije to bila nepremostiva prepreka, kako bi se moglo vjerovati polazei od iskustva srednjeg vijeka u kojem je prema Paulu Saengeru, word division bio neophodan uslov da bi se moglo proiriti itanje u tiini koje su praktikovali monasi, kopirajui tekst utke.51 Jer, kao to smo upravo dokazali, Grci su, izgleda, znali itati u tiini, premda su zadrali svoje scriptio continua. Kako napominje Knox, esto baratanje sa velikim koliinama teksta otvorilo je mogunost itanja u tiini u antici, itanja u tiini i tim samim brzog. U V stoljeu p.n.e. je sva vjerovatnoa da se Herodot prepustio itanju naglas u toku svog istoriarskog rada; i da je, ve u drugoj polovini VI stoljea, bilo onih koji su se za vrijeme vladavine Pisistrata bavili u Atini homerskim tekstom sa namjerama maltene filolokim, poput pjesnika Simonida, - i imali su bez sumnje priliku da primijene ovu tehniku. Tehniku koja je bila namijenjena manjini, jasna stvar, ali manjini veoma vanoj u koju su se odmah svrstali i dramski pjesnici. Uvoenje razmaka nije bilo dovoljno da bi itanje u tiini ulo u optu upotrebu u srednjem vijeku. Bilo je to, tanije reeno, neto vie nego ova tehnika inovacija koje je srednji vijek priveo kraju. Bili su neophodni prohtjevi skolastike nauke da bi se u velikom rasponu otkrile i iskoristile prednosti itanja u tiini: brzina i razumljivost. Zaista, bilo je jedno udubljenje u skolastikoj nauci gdje se moglo "zgruati" itanje u tiini, premda je, dodue, ostajala praktino ne52 poznata ostatku srednjovjekovnog drutva. I na isti nain, po mom miljenju - baratanje sa velikim koliinama teksta
51

P. Saenger, Silent Reading. !rs impact on Late Medieval Script and Saenger, nav. dj., str. 378-384; 405.

Society, in: Viator, 13 (1982), str. 378. " Aristofan: Konjanici. 118-127.
52

38

39

nije bilo dovoljno da se itanje u tiini "zgusne" u toku itavog V stoljea p.n.e. u odreenim krugovima stare Grke. Ekstenzivno itanje je, izgleda, plod kvalitativne inovacije djelatnosti u pogledu pisanog. Plod itavog jednog mentalnog konteksta, novog i snanog, kadrog da ponovo gradi kategorije tradicionalnog itanja. Jer nije dovoljno da itanje u tiini bude izgraeno kvantitativnim inom: istina je da sam Knox citira samo postklasine autore, na primjer, veoma obrazovanog Didima iz Aleksandrije, autora mnogih knjiga, kada eli da dozove u sjecanje brojna itanja klasika. Moemo se, promjene radi, osvrnuti na iskustvo pozorita.

Model pozorita Pogledajmo sada koja su obiljeja pozorine interpretacije dovoljno jasna i originalna, da bi mogla izgraditi novu praksu itanja u tiini. Prirodno, dovoljno je prije svega imati na umu veoma izrazito odvajanje pozornice i publike. Ovo razgranienje je odreivalo lanu igru koja se razvijala na pozornici i na svoj nain sama po sebi stvarala originalnost pozorita: publika nije mogla stupiti u tu igru. Gledaoci nijesu mogli, primjera radi, saoptiti liku koji je stajao na daskama ono to su ve znali o njegovoj sudbini. Nijesu mogli zaustaviti tok zbivanja tako da bi objasnili likovima ta treba da urade. Morali su se ograniiti na njihovo "posmatranje" (zeaszai) kada su, u traginoj drami, krenuli na put samounitenja. Napetost, stvorena ovom situacijom, prouzrokovala je da je pozorina radnja bila neuporedivo fascinantnija: pozorina predstava se zbiva u autonomiji koja se javno ne moe poremetiti, kako iziskuju pravila "igre" (paidia) o kojoj govori 40

Tespis prilikom odbrane svog novog djela protiv estoke kritike Solonove, na kraju VI stoljea p.n.e.53 Publika, - i to ve ona Tespisova, - morala je da gleda i slua. Nije bila stvar gledaoca da stupi u scenario niti da ita tekst koji je, udaljen od pozornice, potpuno zavladao u itavoj radnji. im su ga glumci nauili napamet tekst nije bio opipljiv, osim u trenutku kada su ga deklamovali.54 Glumci su ga zamjenjivali i predavali ga "vokalnom pisanju" - izraz emo kasnije sasvim opravdati -, vie nego glasno itanje. Glumci ga nijesu itali: proizvodili su zvunu kopiju. U tome su se razlikovali od uobiajenog itaoca koji posuuje svoj glas tome to pie u njegovim rukama. Kod redovnog itaoca se ne moe pretpostaviti da, itajui, proizvodi drugi pisani tekst - vokalni - iz jednostavnog razloga to je njegov glas shvatan kao "prirodni" produetak napisanog, kao njegovo nuno usavravanje ili njegova dopuna. Na kraju, njegov glas se ne moe razmatrati kao njegova kopija. itanje naglas se obavlja u prisustvu pisanog na sljedei nain: onaj koji ga slua ne moe da pogrijei to se tie odnosa neposredne blizine izmeu pisanog i glasa. Za razliku od rijei izgovaranih od strane glumca, rijei itaoca nijesu rijei nauene napamet (dodue, svaki italac ima neogranienu slobodu da naui napamet ono to ita). Umjesto toga, odvajanje dramskog teksta i njegovo irenje koje obavljaju glumci izgleda dovoljno veliko da bi zasluilo kvalifikaciju, zasad privremenu, vokalnog teksta. Prije predstave su glumci moda itali tekst da bi ga utisnuli u pamenje. U toku izvoenja, meutim, njihovi glasovi zamjenjuju tekst. Gledaoci sluaju njihov "vokalni tekst". I kao
53 54

Plutarh: ivot Solonov. 29. Vidi Ch. Segal: La Musique du Sphin.x, Paris, 1897, str. 263-298.

41

to se glumac i italac ne poistoveuju, ni sluanje ne preobraava gledaoce u tradicionalne itaoce. Gledaoci ne moraju aktivirati ili reaktivirati pisano posredstvom intervencije vlastitog glasa, jer tekst progovara potpuno nezavisno. Sluaju tekst, vokalni tekst, pasivno. Podjela izmeu pozornice odakle se emituje ovaj vokalni tekst i publike koja ga slua bila je, sva je vjerovatnoa, dovoljno oigledna da bi mogla Grcima sugerisati jednu slinu podjelu izmeu pisca i itaoca. Ili, bolje reeno: da bi im otvorila mogunost djelatnosti u pravcu pisanog. Tradicionalni italac kojem je vlastiti glas potreban da bi "prepoznao" grafiki redosled, odrava sa tekstom, na planu sonorizacije, jedan jednostavan i aktivan odnos (premda, u odnosu na pisca iji se program izvodi, moe vriti dunost "pasivnog sabjesednika"). Mora da uloi misaoni napor i trud da bi ispunio svoju instrumentalnu svrhu, jer, ako to ne bi uradio, ostala bi prazna slova bez znaenja. Nasuprot tome, ko zna da ita u tiini taj sa tekstom odrava odnos u kojem igra vie pasivnu ulogu. Nije vie instrumenat teksta, jer ono napisano progovara samo. itaocu odgovara da pasivno slua. Jo tanije: in itanja u tiini nije doivljavan kao napor deifrovanja, nego kao aktivnost preko koje se prelazi ovla (isto kao to je in tumaenja "uvenog, sluanog" pri sluanju jednog zvunog redosljeda aktivnost koju kao takvu niko ne opaa: prije se doivljava kao pasivna recepcija). Njegovo "prepoznavanje" smisla je neposredno; ne stie iz jednog mranog trenutka. italac koji ita u sebi ne mora niti da aktivira niti da reaktivira tekst posredstvom stupanja glasa u akciju. Njemu se jednostavno ini da tekst govori. Oslukuje tekst, isto kao to gledalac u pozoritu slua vokalni tekst glumca. Tekst, koji je predmet "prepoznavanja," na vizuelan 42

nain izgleda posjeduje istu nezavisnost kao onaj u pozoritu. Slova se itaju - ili bolje reeno izgovaraju - sama. "utei" italac ne mora da intervenie na pozornici teksta: slova, sposobna da "govore", mogu izostaviti njegovu glasniju intervenciju. Ve posjeduju glas. I italac vie ne mora da ga "oslukuje" u sebi: tako glas itaoca nastavlja da se pretvara u unutranju pojavu. Ako je ova pasivnost itaoca rezultat pasivnosti gledaoca u pozoritu, do koje take moemo da ga ispitujemo pratei tok vremena? Analize Georgea Thomsona glagola hypokrineszai, "odigrati ulogu"55, mogu da nam pomognu da odredimo odluujui trenutak u kojem se ova pasivnost nametnula. Kako zapaa Thomson, hypokrineszai u homerskim spjevovima oznaava dvije razliite stvari: "odgovarati" i "tumaiti" (predskazanje ili san). Za razliku od drugih naunika koji su pokuavali izabrati izmeu ova dva znaenja da bi objasnili porijeklo rijei hypokrites, "glumac", pita se Thomson, zato su se ta dva znaenja sakrila u jednom izrazu , kao u jednom odjeljku Odiseje kada Pisistrat kae Menelaju: "Objasni da li je Bog uinio da predskazanje bude vidljivo za nas ili samo za tebe." Dalje, Homer nastavlja: "Kada je uo ove rijei, Menelaj razmilja da mu da odgovor {hypokrinaito) koji bi bio prikladan."56 Moglo bi se prevesti na sljedei nain: "da mu prui tumaenje koje bi bilo prikladno." Klju problema prema Thomsonu nam nudi pasa iz Timeja, u kom se kae da "proroci" (prophetai) su otada hypokritai rijei i zagonetnih znakova, ali ni u kom sluaju mdnteis (to su bili proricatelji koji su izricali njihove rijei
G. Thomson: Aeschylus and Athens, 2, izdanje, London 1950, str. 181-183. 56 Homer, Odiseja XV, 167-170.
55

43

u ekstazi).57 I Thomson zakljuuje: hypokrites je prvobitno bilo oznaenje lika za koji su se oblikovala pitanja vezana za "rijei" i zagonetne znakove, a njegovo tumaenje je utvrdilo odgovor. Ako se ovaj lik suelio sa horom, koji je privodio kraju obred, iji znaaj je ostao nepoznat prisutnima, hypokrites je mogao "odgovarati" na pitanja tumaei ono to se zbilo kad je na primjer deklamovao sljedee: "Ja sam Dionizije i ove su keri Eleuterija, kod kojih sam izazvao ludilo." I dalje, kada je poeo nuditi "odgovore"- tumaenja, bez da bude zamoljen za to, vie nije bio hypokrites u starom smislu. Upravo zbog toga je postao glumac. I na taj nain se obnavljala podjela izmeu scenskog prostora (ubudue autonomnog) i publike (ubudue pasivne). Dakle, glagol hypokrineszai je onaj u ijem znaenju je natpis Androna, sina Antifanova, na koji je sad zgodno vratiti se. Ovaj metriki natpis, pronaen u Atini, je sainjen u antikom dijalektu i pripadao je malom bronzanom kipu kojeg vie nema. Datira s kraja VI stoljea p.n.e. i sadri sljedee: Pasin is' anthropois hypokrinomai hostis erotai hos m' anethek' Andron Antiphdnous dekdten Svakom ovjeku koji pita istovjetno odgovaram dade me Andron sin Antifanov u zalog Prije natpisa koji se prepisuje i prevodi na ovaj nain namee se nekoliko zapaanja. Na zalasku VI stoljea p.n.e. pozorite je ve postojalo u njegovoj institucionalizovanoj formi: natjecanja tragiara poela su godine 534. p.n.e., a izvoenja tragedija - prije Eshila sa samo jednim glumcem i
57

jednim horom - seu nekih 30 godina ranije.58 Kada je mali kip dobio natpis, tragiki pjesnik Tespis (autor koji je uveo glumca), ve se nalazio na vrhuncu slave. Poslije, vjerovatno, glagol hypokrinomai posjedovao je bogatije znaenje nego to se moe naslutiti na osnovu prevoda "ja odgovaram". U antikom dijalektu, bez sumnje, "odgovoriti" nije bilo hypokrineszai kao u jonskom. U Atini se u tom smislu koristilo apokrineszai. Ako bi autor natpisa htio napisati "ja odgovaram", upotrijebio bi apokrinomai, to je bilo metriki ekvivalentno onome hypokrinomai. Meutim on to nije uradio, to nas ovlauje da pretpostavimo da je ovaj glagol bio odabran da bi izrazio neto vie nego jednostavnu predstavu odgovora. Da bi upotrijebio hypokrinomai, mali kip je digao njegov "glas". "Govorio je". I sticajem okolnosti njegov iskaz je bio toliko pozorian koliko vokalan: sa njegovim metaforinim glasom natpis je odgovarao na jedno pitanje koje se za njega nije formulisalo, ali sa svom autonomnou se podrazumijevalo. Isto kao hypokrites u pozoritu, davao je odgovor bez da je zamoljen. Ali ako je hypokrinomai znailo istovremeno ono to je imalo da bude zagonetka - dakle: pitanje ije znaenje je trebalo pripisati maloj statui sa natpisom -, natpis je tumaio sebe samog, deifrovao se pred pogledom gledaocaitaoca koji nije morao da sili sebe samog da bi vokalizovao napisano. Licemjerna itateljica koja nam je nudila reprezentaciju glasa! Kao prva, istinu govorei. Jer, prije pronalaska itanja u tiini pisanje je ciljalo na produkciju, a ne na reprezentaciju glasa. Sve do sonorizacije oglaavanje nije predstavljalo nita vie no to za nas predstavljaju slova koja je namlatio majmun na pisaoj maini.
A. Pickard-Cambridge, Dithyramb, Tragedy and Comedy, 2. izdanje, Oxford 1962, str. 68.
58

Platon: Timaios, 12" a-b.

44

45

Kada se usmjerio na gledaoca-itaoca, koji nije morao uti vlastiti glas, natpis, dakle, mogao je da nudi njegov glas direktno oima: zato da se ita naglas, ako je natpis znao "govoriti" u tiini? Znaenje objekta stie do oiju kao posrednik jedne vrste zraenja, ili "izliv". Objekat je zraio njegovo znaenje prema itaocu. Smisao objekta vie nije bio mukotrpno aktiviran glasom itajueg. Njegov tekst je bio autonoman, "govorio" je. Takva je bila, po mom miljenju, logika ovog natpisa koja je na indirektan nain (a ne na direktan, poput odlomka iz Hipolita i Konjanika) svjedoila o praksi itanja u tiini u Atini na zalasku VI stoljea p.n.e. i, istovremeno, o interiorizaciji pozorinog prostora u pisanom prostoru. Prema tome, pisani prostor je bio prihvatljiv da postane scenario,,da izae na pozornicu. Ova nova forma itanja, u kojoj je italac prepoznavao sebe kao "pasiviziranog" posmatraa aktivnog teksta, koji je emitovao vlastito znaenje, povinovala se emi koja se ponavlja u teoriji vizualne percepcije onako kako je bila izraena od strane Empedokla, Leukipa i Demokrita tokom V stoljea p.n.e. Kako kae Aristotel, Empedokle lii na ono59 ga koji vjeruje da vidi kada iz oka izlazi svjetlost." Ili, ako hoemo, Empedokle je prilagodio stav obrnut stavu koji je primjenjivan za itanje u tiini, prema kojem je tekst zraio vlastito znaenje u pravcu oka. Meutim - i to je karakteristino - Aristotel je dodao: "Empedokle izjavljuje ponekad da vidimo ovako, a drugi put zastupa miljenje da se vizija proizvodi zahvaljujui emanacijama (aporrhoiai) vienih predmeta." 60 I stvarno, ovaj posljednji stav je bio onaj koji je prevladao kod sljedbenika: atomisti, poev od Leukipa,
59 60

razmatrali su vienje kao plod emanacije i izliva (aporrhoe) usmjerenih u pravcu oka od strane predmeta. U III stoljeu nae ere, jedan filozof je rezimirao njihovu teoriju kako slijedi: Pripisuju vieno odreenim slikama koje, istog oblika kao i predmeti, teku (glagol aporrhein) bez da naputaju ove posmatrane predmete, i stiu do oka; takav je stav Leukipove i Demokritove kole.61 Stoga je za atomiste vienje postojalo zahvaljujui neprekidnom odailjanju, emitovanju estica od strane vienog objekta; odailjanju koje, na nain vie ili manje komplikovan (jer atomistika teorija sadri odreena ogranienja) ljudsko oko na kraju prihvata. Razlog dvojakosti Empedoklovog stava je bez sumnje poivao u injenici da je filosof morao napustiti jednu prihvaenu teoriju da bi izradio drugu, novu i vie zadovoljavajuu. Sa druge strane, stav atomista nasljednika ove nove teorije - izgleda da se razlikuje od poetka, u najmanju ruku u odnosu na gledite koje nas ovdje zanima. Oko nije odailjalo iskru da bi vidjelo, nego da bi primilo izliv vienih predmeta; to je pravac u kojem se izgleda prema njima kretala vizuelna informacija. Ovaj analogni odnos izmeu vizuelnog prijema i itanja u tiini, u kojem su stvari izgledale kao da oko na pasivan nain prihvata zraenje teksta, nije, ipak, stekao punu teinu dok se nije suelio sa osnovnom stvari atomistike teorije. Za njih se kombinacija elemenata u tjelesnom svijetu objanjavala uz pomo kombinacije 24 slova: u grkom, stoijeia znaila je,
61

Aristoteles: De la sensacion, 437 b. Ibid: vidi Empedokle, fr. 89 B Diels-Kranz.

Aleksandar iz Afrodizije: De la sensacion, 56, 12.

46

47

kako "slova"," tako "elementi".62 Tragedija i komedija se piu sa istim rijeima, itamo kod Leukipa63, te na taj nain u tjelesnom svijetu su ti isti elementi ovi koji su se kombinovali i rekombinovali da bi dolo do promjene stvari. Potpuno opravdano se govorilo o "ontografiji" atomista (Heinz Wismann). Tako bi, u njegovoj teoriji, vizualna percepcija bila prihvatljiva kad bi se pretvorila u itanje, itanje u tiini i krenula u svijet. Ako je, u VI stoljeu p.n.e., mali kip, darovan od strane Androna bio izolovani in, kao govorei objekat (u smislu koji smo precizirali gore), u toku V stoljea p.n.e. njegova metafora bila je meutim sve uestalija. Ne samo na planu natpisa, nego i meu autorima koji su upranjavali manje lakonsko pisanje i koji su iz tog razloga bili spremniji da promijene svoje obiaje u pogledu itanja. Kao prvi primjer, naveu Eshila ije anticipacije na ovom polju ispada da su od prilinog znaaja (brzo emo shvatiti zato). Kod njega je korienje metafore bilo nadahnuto posredstvom tita trojice junaka, to jest: Kapanea, Eteokla i Polinicija u Sedmorici protiv Tebe.64 U tragediji kae glasnik Eteoklu: Na tvom grbu Kapaneos dri golog ovjeka kojeg iznosi iz vatre, jedna buktinja naoruava njegove ruke i izjavljuje, zlatnim slovima: "Zapaliu grad". U jednom pozorinom komadu u kojem se nalazi poznat izraz "vidim vrevu", izgleda logino da predmeti uzimaju rije i da lik, nacrtan na "glasonosnom" titu, kao to je goreopisani tit Eteoklev "progovara" ili "vi62 Vidi S. Sambursky, The Physical World of ihe Greeks, Oxford, 1956, str. 126-128. 63 Leukip, fr. A 9 Diels-Kranz.

e" (boai) uz pomo slova alfabeta nakienih na njemu. Naposljetku, na titu Polinicija se vidi oliena Pravda, identifikovana ne putem tradicionalnih atributa nego zahvaljujui jednoj legendi: "I ova ovdje pokuava da bude Pravda, kako kae (legei) natpis nakien kraj nje." Kao drugi primjer, naveu Herodota. Kod njega, slova alfabeta poinju podjednako da govore (legein) i to na odve ozbiljan nain; i pisana proroanstva, nadgrobne ploe i tronoci takoe diu svoj "glas", isto kao mali kameni kip egipatskog faraona Sithija koji je "izgovarao" svoj vlastiti natpis.65 Za istoriara koji je pisao na ekstenzivan nain i koji je jo vie itao, prirodno se nametalo itanje u tiini, mentalno omogueno pozorinim iskustvom (podsjetimo se ovdje da je Herodot bio prijatelj Sofoklov). Imao je potrebu da ita urno, pored ostalog i zbog toga da bolje obradi vlastita djela. I ubrzati itanje neizbjeno znai interiorizovati od odreene take svoj italaki glas, ili, ako hoemo, apstrahovati se u odnosu na glas i itati za sebe iznutra.

Pozornica pisanog i pisanje u dui Natpis Androna, sina Antifanovog, obiljeio je odluujuu granicu u odnosima Grka toga razdoblja: nije bilo sluajno to je ta razlika odjekivala u Platonovoj Fedri s razlikom 66 od preko sto godina, u odjeljku koji se odnosi na tekst. Ako uporedimo tekst sa slikarstvom Sokrat prigovara tekstu da "znai svaki put isto", to e rei, prebacuje mu tano to ime
Herodot I, 124, 187; II, 102,106,0133, 136, 141; III, 88; IV, 91; V, 60,061, 90, 92; VI, 77; VII, 228; VIII, 22, 136. 66 Platon, Fedra, 275d.
65

Citati koji slijede odgovaraju stihovima 432/434; 103; 465/469; 646/648.

64

48

49

se Andronov natpis hvalisao. Naravno, filosof bi mogao uputiti isti prigovor glumcu iji glas nije bio nita vie nego alatka nepromjenljivog teksta, a ne vlasnitvo nekog ko posjeduje znanje, episteme. ini to, uistinu, na drugom mjestu. Obije stvari su ekvivalenti jer, kao to smo ve vidjeli, tekst i glumac bili su analogni, uzajamno zamjenljivi. Glumac je zastupao tekst u scenariju, i tekst je zastupao glumca u Andronovom natpisu. Kada se proizvodilo on to ja nazivam "vokalnim tekstom", glumac je otvarao mogunost nove aktivnosti za tekst, mogunosti itanja u tiini. U stvari, mali kip sa natpisom koji je Andron darivao karakterisao je sebe samog kao "glumca", hypokhtes. Ispisani prostor nalazio se na "pozornici" koja je osvajala svoju logiku u pozorinoj predstavi i pripisivala itaocu ulogu posmatraa. Time je interiorizovala pozorite. Ovaj zakljuak u isti mah pravda Andronov natpis, kao i odlomci poput onog ve navedenog iz Euripidovog Hipolita u kojem Fedrova mrtva "ispisana" tablica "vie, vie strahote", boai, boai deltos alasta. Tako kako je to na scenu uveo Euripid, zahtijevajui da se znaenju govoriti pridoda takoe "vikati". Sve dok je bio kadar da pjeva, Tesej nastavlja nekoliko stihova kasnije:" "Takva je, takva zvuna pjesma koju sam vidio kako se die iz ovih napisanih redaka", hoion hoion eidon 1 en grafais melos fzengomenonP Glumac koji je pjevao ulogu Teseja (radi se o lirskom odlomku) pjevao je, dakle, zvuni melos koji se dizao iz napisanog, iz jedne pjesme za oi. Na pozornici je jedan glumac koji pjeva nad ispisanom tablicom - koja se itala u tiini i na kraju je interiorizovala pozorini prostor - slova, koja su "pjevala". Teko je zamisliti scensko dogaanje pounije od itanja u tiini. I to iz dva
67

razloga. Na prvom mjestu, u jednoj pjesmi prvostepeno scenikoj posredovalo je i time, posredstvom ovog obuhvatanja, podvlailo analogiju izmeu pozorinog prostora i u tiini itanog teksta. U kasnijem nastupu je jasno uspostavilo uzajamnu vezu izmeu "govoreeg predmeta" i itanja u tiini: glasu, oslukivanom u unutranjosti, tokom itanja u tiini, tano je odgovarao "govorei objekat". Uostalom, svjedoenje Hipolita nije se ograniavalo samo na spoljna djela - koja nijesu dozvoljavala da se na neosporan nain razlikuje izmeu itanja tihog i itanja jednostavno neujnog za one ostale, - osim ako je prodirao unutranji pogled koji podupire interpretaciju Bernarda Knoxa, dodajui inove vezane za mentalnu arhitekturu jednog itanja uistinu tihog. Ako se ovaj pozorini nain interiorizovao u knjizi, knjiga se interiorizovala kanteriorizovala katkad u mentalnoavanom ponekad rijeju fren, ponekad rijeju pauje. I to, mnogo prije Platona koji je u Fedru suprotstavio redovno pisanje, pisanju u dui.68 Nae prvo svjedoanstvo o metafori "knjiga due" nudi nam Pindar, koji, u jednom spjevu o kojem je ve bilo govora (u analizi glagola anagignoskein), uzvikuje: "itajte ime olimpijskog pobjednika, ovdje, gdje je upisano (glagol: grafein) u mojoj misli (frien)!"69 Meutim, kod tragiara, ova metafora bila je poznata i ivjela je svoj ivot jo prije nego to se njome posluio Platon. I to s razlogom: dramski pisci koji su pisali tekstove namijenjene da ih glumci naue napamet, oivljavali su na veoma konkretan nain utiskivanje teksta u misao glumca. Za dramskog pjesnika je glumac dobijao jedan natpis, isto kao kamen ili tablica za pisanje. Unutranjost glumca bila je prostor za pisanje.
68 69

Platon, Fedra 275d-276", vidi Filebo, 38e-39a . Pindar: Olimpike 10, 1-3.

Euripides: Hipolit, 865, 877, 878-880.

50

51

To znai da je dramski tekst bio "upisan" u misao onoga koji je deklamovao scenario. To nas ovlauje da koristimo izraz "vokalni tekst" na stranicama ove studije i osvjetljava zato je Eshil - koji je uveo drugog glumca70 - upisivao to u pamenje njegovih glumaca, dok Homer (premda je bio pisac) nije mogao biti tretiran kao neko ko je neto utiskivao u pamenje njegovih pjevaa, previe udaljenih od njega, kako u vremenu tako u prostoru, za koje bi slina metafora mogla biti prikladna. Navedimo primjere koji potiu iz djela Eshila, premda se ova ista metafora ponavlja i kod drugih velikih tragiara. U Okovanom Prometeju glavni lik izjavljuje: "Tebi prvome, Io, u rei greke tvog burnog druma: upii ih u tablice vjerne tvom pamenju (frienes)]"71 Prometej je bio lik prikovan za poetke pisanja; prema predanju, Danaj je bio to isto. Vidimo kako se posljednji obraao njegovim kerima: "I sada, na zemlji, moja slutnja vas hrabri da sauvate moje savjete dobro urezane u vas." Isto poreenje se ponavlja nekoliko stihova naprijed kada Danaj kae: "I sada, brojnim lekcijama skromnosti koje je u vas upisao va otac, dodajte sljedei zapis!" U Eumenidu, Hor uporeuje pamenje Hada sa tablicom za pisanje: "Had, ispod zemlje, trai od smrtnika uasan raun; i njegova dua (frien) koja vidi sve ovo, o svemu uva vjeran prijepis." I u mom posljednjem primjeru, uzetom iz Eshila, kae Elektra Orestu: "Sluaj i upii u tvoje srce (frienes)." Radi se o jednom obrtu koji je tragini pjesnik mogao da koristi kada se obraao jednome od svojih glumaca.
Aristotel: Poetika, 4, 1449a l6. 71 Eshil: Okovani Prometej, 788-789. Citati koji slijede uzeti su iz sljedeih partija: Molecci, 178-179; Eumenid, 273-275; Coefora. 450.
70

Atina: Inscenacija alfabeta Na taj nain se upliu odnosi interiorizacije, izmeu, kako pozorita i knjige, tako knjige i due. Meutim, ovim kretanjima interiorizacije - od pozorita ka tekstu, od teksta ka dui - odgovaraju kretanja eksteriorizacije koja imaju suprotan znaaj. Na prvom mjestu, misaoni prostor je prirodno eksteriorizovan u knjizi. U tom kontekstu se nuno namee pretpostavka postojanja pisanja u tiini, dodue, teko dokazivog konkretnim dokumentima. Dakle, hypomnema6 (napisano) moe zamijeniti pamenje koje poputa72: to sainjava pamenje eksterno, objektivno, jedno pamagalo pamenja koje ne treba brkati sa ivim pamenjem jedne osobe. Platon, svjestan ogranienja ovog objektiviziranog pamenja, pribjegava mu, isto kao dramski pjesnik koji oblikuje tekst hyp6mnemao, piui ga ne za kasnije itaoce, nego imajui u vidu jedinu predstavu za koju je izgleda bio neizbjean uslov. Ovako se, otprilike, mogao eksteriorizovati misaoni prostor u prostoru napisanom, a napisani tekst mogao se sa svoje strane eksteriorizovati u pozorinom prostoru. Na prvom mjestu, prirodno, kada se dramski tekst inscenirao, gibanje je u odreenom smislu u ovom sistemu nezavisnih predstava davalo prostora onome to sam nazvao "vokalnim tekstom". Meutim, ova eksteriorizacija bila je doslovce postavljena na pozornicu antike Grke u Predstavi alfabeta (iliti, na grkom, grammatike theoria) atinskog pjesnika Kalije.73 Ovo
Platon: Fedra, 276 d. a Ateneo, VIII, 276 ; X, 448b; 453c-454" Callias, fr. 31. Edmonds Vidi E. Poehlmann, Die ABC Komodie des Kallias, in Rheinisches Museum, 114, 1971, str. 230-240.
73 72

52

53

djelce postavlja teke zadatke u vezi sa datumom kompozicije i odnosima na planu muzike i metrike, sa Euripidovom Medejom (datiranom godine 431. p.n.e.) i sa Sofoklovim Edipom (datiranim neto kasnije, poslije 430. p.n.e.). Da li je ona inspirisala ova dva komada, ili predstavlja njihovu parodiju? Ovdje ne moemo da se uputamo u tu debatu. Zadovoljicu se sa tim da pripiem djelu pretpostavljani datum i kazau da pripada drugoj polovini V stoljea p.n.e.: svi ve spomenuti datumi se uklapaju u granice ovog razdoblja. U svakom sluaju, ova tvrdnja e biti dovoljno obuhvatna za moju pretpostavku. ta nudi Predstava alfabeta kontemplaciji (theoria) njenih gledalaca (theatai)? Nita manje nego hor od 24 ene koje predstavljaju jonsku alfabetu, predstavljeni u prologu na sljedei nain: "alfa, beta, gamma, delta, ei (slovo Apola), dseta, eta, yeta, iota, kappa, lambda, mii, nii, xei, u, pei, rho, sigma, tau, u: phei prisutno, isto kao chei, od psei po o..." Nakon toga se hor podijeli u parove i mi prisustvujemo vjebama iz osnovne kole: "Beta alfa: ba; beta eta: be; beta iota: bi; beta u: bu; beta o: bo; i poslije, u jednoj antistrofi: "gamma alfa, ga; gamma ei, gue"; i tako zaredom, postavlja se, dakle, u cjelini 16 strofa, pjevanih u jednom jedinom tonu. Iza ovog "silabinog hora", koji bi donio mnoge besane noi savremenim strunjacima za izuavanje itanja, - slijedi dijalog izmeu Uitelja u koli i dviju ena: Uitelj: Alfa se mora izgovarati sama, ujte, gospoe, i na drugom mjestu, ei samo. Vi, vi ete rei trei samoglasnik... Prva ena: Dakle, rei u eta. Uitelj: Poslije, vi ete rei etvrti ... Druga ena: Jota. Uitelj: Peti ... 54

Prva ena: U. Uitelj: Recite vi esti... Druga ena: To je ii. Uitelj: Ali posljednji od sedam samoglasnika, dugako o, rei u ve ja; i uz to, njih sedam u metrikom slogu. Kada ih budete izgovarale, izgovorite ih u sebi. U odlomku koji slijedi, Kalija se zabavlja dajui detaljan opis dva slova bez da izgovara njihove nazive, ali na takav nain da se moe shvatiti o emu se radi. Euripid u Teseju radi to isto: nepismen pastir opisuje slova imena Tesej bez da zna njihovo znaenje.74 U Kaliji, ve znamo zato, isti razvoj dogaaja ne pripisuje se nepoznavanju slova: "Trudna sam, gospe", - kae jedna ena (mogue da se radi o vjetini pisanja): "zbog stida, prijateljice moje, izgovoriu ime djeteta tako da u opisati oblik slova. Ima jedan ravan i dugaak tap; u njegovoj sredini se ukrtaju dvije male linije, iskrivljene nagore, sa svake strane jedna. Poslije dolazi jedna nalik zatvorenom krugu sa dvije apice." To su bila slova pso i omega, oba znaka jonskog alfabeta i zbog toga u atinskoj sredini tua. Upravo sa ova dva slova se. trebala zavriti sedamnaesta strofa "silabinog hora". Naalost, ne znamo tano, to je izgleda nepristojno znaenje - silaba pso. Bilo kako bilo, pso se sigurno odnosilo na neto to se jedna ena stidjela da kae. I zbog injenice da je u ovom scenariju ala imala svoje mjesto, moemo dodati da ova dva slova imaju vlastitu piktografsku vrijednost za prostake ale. Nakon svega Sofokle je koristio u satirikoj drami Amfiaraos glumca koji je plesao, i plesom opisivao oblik slova na pozornici.75
74 75

Euripid, fr. 382 Nauck 2. Sofokle, fr. 117 Nauck 2.

55

U konanom zbiru, u drugoj polovini V stoljea p.n.e. jonski alfabet se adaptirao za pozorite u Dionizijevom teatru u Atini. U istom razdoblju su slova poela da "govore" naveliko u djelu Herodota, prijatelja Sofoklovog, koja pojava je indirektno dokazivala postojanje prakse itanja u tiini (i dodajmo vlastitog itanja u tiini). Posredstvom upravo obrnutog kretanja nego to je natpis Androna, Predstava alfabeta je omoguavala uvid u ono to je uobiajeno bilo preutkivano u pozoritu, dakle, pisano. "Velika nepoznanica" pozornice privela je ovdje kraju akt stupanja na scenu. Naslov djela upravo nastoji da to izrazi: theoria, rije koja potie isto kao theatron od theaomai ("vidim", "posmatram"), znaila je doslovce "predstavu za oi". Ili: da bi se vidjela slova u pozoritu, da se ne bi ulo samo "vokalno pisanje" glumaca. Alfabetska slova su imala da budu ponuena oima, ne samo da budu upisana u pamenje glumaca. itav scenario se inio vidljivim kao u osnovi pisani prostor, sposoban da "odgovara": da bude skandiran i itan, i interpretiran naglas. Ideja ovog predstavljanja je mogla niknuti samo u misli nekog za koga su slova ve bila autonomna i za koga glasno itanje nije bio uslov neophodan za njihovo razumijevanje. To znai, u misli nekog za koga su se slova pretvorila u "puko predstavljanje" glasa (stvarno prepisana ili fiktivna, kao to je to bio sluaj kod itanja u tiini) i za kog njihova originalna namjena, - to jest, proizvoditi zvuni oblik, - vie nije bila i jedina. Ukratko reeno, u misli nekog za kog je itanje u tiini bila prisnost. Ovaj zakljuak ipak nije bio odgovarajui u mjeri u kojoj sugerise da je itanje u tiini upravo trijumfovalo u grkom svijetu. U stvari, to je i dalje bila marginalna pojava, koju su upranjavali profesionalci pisane rijei, udubljeni u itbu do56

voljno opirnu da bi njegovali interiorizaciju italakog glasa. Za prosjenog itaoca je uobiajen nain itanja i dalje ostajalo itanje naglas, kao da je bilo nemogue zbrisati prvobitni smisao grke pismenosti: proizvoditi, a ne predstavljati zvuk. U grkoj antici glas nije nikad poloio oruje. Iz kulturnih razloga njegova vladavina nije izgledala ozbiljno ugroena. itanje u tiini nije razvilo svoj vlastiti rjenik, nego se jednostavno pribjegavalo terminima ve poznatim, poput anagignoskein koji se dalje nije odnosio samo na vizuelno prepoznavanje grafikog redosljeda, ve je "govorio" direktno za oi. Uprkos svom inovatorskom karakteru, itanje u tiini kod Grka je ostalo direktno ogranieno itanjem naglas, od kojeg je sauvalo neto kao neunitivi unutranji odjek.

57

GUGLIELMO CAVALLO

ITANJE U RIMSKOM SVIJETU: IZMEU VOLUMENA I KODEKSA

a koje doba se moe vezati postojanje stvarnih knjiga i govoriti o pojavi realne prakse itanja u Rimu? U Rimu prvih stoljea upotreba pisma mora se ograniiti na grupu svetenika i rodova, na sloj koji uva riznicu osnovnih znanja grada, sakralnih, pravnih mjera vremena, analitikog redosleda zbivanja: dakle na saznanja sabrana u knjigama zvanim lintei (od lanenog platna gdje se temeljno uvalo sakralno znanje) ili na drvenim tablicama zvanim tabulae. Poev od ovog aspekta koji je veoma specifian za rimsku knjievnost, njen primitivni oblik je bio povezan sa ogranienim krugom vladajue klase i sa konkretnim nasunim potrebama socijalnog ivota: retorika proza trezvenog stila, mortuorum laudationes, izvjetaji ureda, memorijali grada, pisani bez ikakvog retorikog ukrasa. Katon Cenzor (234-149 p.n.e.) itao je svoje govore iz tablica1; on sam je slagao i pisao "u grubim slovima" - sa ciljem da uini jasnijom za itanje -jednu istoriju Rima, zbog toga da bi njegov sin, kada naui osnove itanja i pisanja, mogao da se rukovodi i slui iskustvom prolosti.2 Po naem miljenju, te tablice bile su jo daleko od stvarnih knjiga i prakse itanja, ali epoha Katona je obiljeena trendom razvoja. Godine 181. p.n.e. bile su pronaene takozvane "Numove knjige", svici hartije namotani na kedrove latice. Ovi svici 1 2

A. E. Astin, Oxford, 1978, str. 135-137. Plutarh: Katon Stariji, 20, 7.

61

zakljuujemo iz izvora koji ne doputaju dvojbu - bili su djelimino napisani na grkom i njihov sadraj je bio filosofskodoktrinarne prirode. Bili su spaljeni jer su protivurjeili zvaninoj religiji; drugi, latinski dio se odnosio na ius pontificum, sveteniko pravo.3 Ipak, radilo se o falsifikatima: Livije ih opisuje kao "suvie novog izgleda"4, to znai da u ovoj eri svezaka je knjiga u formi svitka, rasprostranjenog odranije u helenskom svijetu, ve bila poznata u Rimu i da se ovamo uvozio isti papir u dovoljno velikoj koliini za proizvodnju knjiga. U istom tom razdoblju, u doba Enija i, nekoliko decenija kasnije, Luila, pojavljuju se prva autentina svjedoanstva o upotrebi ovog materijala za pisanje - i, iz tog razloga, svitka kao rudimenta knjievnih tekstova - u knjievnom svijetu.5 Ova pojava je povezana sa dvjema okolnostima od prvostepenog znaaja koje su bitne za rimsku kulturu od III stoljea do poetka I stoljea p.n.e.: roenje latinske knjievnosti koja se temeljila na grkim modelima, i pristizanje u Rim kompletnih grkih biblioteka koje su imale porijeklo u ratnom plijenu, u razdoblju u kojem je sve vie narastao znaaj grkog uticaja ujedno sa strasnim kolekcionarstvom predmeta grkog porijekla. Tako su grke knjige predstavljale model za latinsku knjigu koja se nalazila u povoju i taki nastajanja. Djela poput Odiseje Livija Andronika, te Rat punski Nevijev, bila su pisana na neemu to se naziva vohumna, dakle na ovicima od papira, ali, kako se ini, prvobitno se niO ovom pitanju upuujem itaoca na knjigu N. Lewis: Papyrus in Ckissual Antiquity. Oxford, 1974, str. 85-87. 4 Livije, 40, 29, 6. Levvis, Papvnts..., nav. dj., str. 88. T. Dorandi, Lucilio, fr. 798 Krenkcl in: Studi italiani di filologia classica, n. S., LXIII (1982), str. 216-218, i ibid. Glutinatore, en: Zeitschrift fuer Papvrologie und Epigruphik, L (1983), str. 25-28.
5 3

jesu dijelila u jedan niz rasporeena prema knjigama u skladu sa izdavakom zamisli.6 Nasuprot tome, dalje dijeljenje Enijevih Annales na 18 knjiga7 i podjela Nevijevog uvoda na sedam knjiga, koju je kasnije izvrio gramatiar Ottavio Lampadione, nagovjetavaju da se korak po korak krio put - za svijest o odnosu izmeu teksta i knjige zahvaljujui prisutnosti sve ireg asortimana grkih uzora. Radilo se ne samo o ostvarenju prenosa exemplaria Graeca u jedan kulturno razliit kontekst, nego takoe o osvajanju uenja o knjievnom rasporedu, pri emu su se Rimljani inspirisali ovim uzorima da bi mogli rasporediti i tekst za itanje svaki put svrsishodnije.

Roenje javnog itaoca Po predanju, Katoh Utiki, prije no to je izvrio samoubistvo, povukao se u svoje odaje, uzeo Platonov dijalog Fedon koji pretresa temu due i proitao dobar dio. Poslije je primijetio da njegov ma nije bio na uobiajenom mjestu; pitao je slugu zato ali nije dobio odgovor; nakon toga je ponovo nastavio da ita, ali opet je prekinuo sa itanjem da bi naredio slugi da mu vrati ma. Odjednom je svrio sa knjigom; kako mu niko nije donosio traeni ma, poeo je da vie da ispune njegovo nareenje; i poto je na kraju postigao izvrenje naloga, vratio se na Platonov spis i ponovo ga je itao dva puta. Na kraju, nakon to je malo spavao, izvrio je samoubistvo tako to je maem probo sebi prsi.8
J. Van Sickle: The Book-Roll and Some Conventions of the Poetic Book, in: Arethusu, XIII (1980), str. 77-23. 7 S. Mariotti: Edizioni su Ennio, Urbino, 1991, str. 17-23. 8 Plutarh: Katon Mlai, 68, 2-70, 2.
6

62

63

Ovo je slika ne toliko posebnog psiholokog trenutka u kojem se zatekao Katon, koliko scenario itanja u povuenosti vlastite sobe koji je bio prekinut, da bi se izdalo nekoliko nareenja slugama i da bi se Katon nakratko prepustio snu. Pri kraju Republike su pojava itanja u kuci, izolovanog, i pojava "povuenosti", intime, u Rimu izgleda bila dva paralelna fenomena. itana knjiga je bila, to nije sluajno, jedan od Platonovih dijaloga u jednom razdoblju, I stoljeu p.n.e., u kojem se njegovano itanje prije svega grkih pisaca irilo meu vladajucom rimskom klasom. Ciceron nam saoptava de je isti Katon imao obiaj da stie u Senat sa knjigom u ruci, ili su ga nalazili zadubljenog u itanje stoikih filozofa u Tuskulu, u vili Lukula Mlaeg9, nasljednika biblioteke koju je njegov otac u toku godina 71-70 p.n.e., poto ga je porazio Mitridat, donio sa Istoka u Rim kao pontica praeda,"pontski plijen. Prve privatne biblioteke u Rimu bile su biblioteke steene osvajanjem, zapljenom.10 Jo prije Lukula, Emilio Paolo je donio u Italiju knjige Persea, makedonskog kralja i diktatora Sille, to ih je oteo u Atini i preselio njihove tomove u njegovu vilu u Pozzuoliu, u biblioteku Apelikiona iz Teosa, bibliofila i peripatetikog filosofa koji je nagomilao jednu zavisti vrijednu zbirku knjiga, to je ukljuivala i knjige koje su pripadale Aristotelu i Teofrastu. Krajem Republike, ove biblioteke, rasporeene prema helenistiko-aleksandrijskom modelu, inspirisale su one privatne, nedavno nastale u Rimu, ohrabrivane narastajuim brojem italaca, premda su se itaoci ograniavali samo na elitu. I uprkos tome, u Rimu se po9 10

lako formira novi model biblioteke, kako proizlazi iz Ciceronovih zbirki pisama; Ciceron, kada je priveo kraju sreivanje biblioteka (u Rimu i u vilama Formia i Tuskulum), kako njegovih tako brata mu Quinta, poduava kako rasporediti knjige: jedan raspored preporuuje za latinske, drugi za grke knjige. Svaki raspored je podoban da predstavlja dvije kulture i njihov susret, koji se polako odomaivao u Rimu. Formiranje ovih novih biblioteka - imamo na umu Katonovu, Ciceronovu i Ciceronovog brata Quinta, ujedno sa bibliotekom Atika i Varrona - vodi porijeklo iz knjine produkcije latinskih spisa, premda je ova jo bila daleko od toga da dostigne kvalitet grke": "Ne znam ta da radim, to se latinskih knjiga tie, toliko su krnje i pune greaka sve te kopije u prometu", pie Ciceron Quintu12, koji ve posjeduje jednu grku biblioteku, ali ima namjeru da formira latinsku. Sam Ciceron ima tekoe da smjesti latinska djela koja je proitao i kojima se divio u momako doba13; da bi proirio latinsku biblioteku, ne dvoumi se da naloi da se za nju- pre14 pisuju knjige koje mu je poslao nadri pjesnik poput Vibija ; i kada mu je Lucije Papirije Peton poklonio biblioteku naslijeenu od brata, ne zaboravlja da ga podsjeti na latinske knjige, zahvaljujui mu na njima jo vie nego na grkim15. injenica da smo sreli Katona uronjenog u lektiru stoika u Lukulovoj biblioteci, ili, primjera radi, samog Cicerona koji
O knjigama i bibliotekama u Ciceronovom razdoblju vidi zanimljive biljeke O Pecere: / meccanismi della tradizione testnale u Lo spazio letterario di Roma antica, G. Cavallo, P. Fedeli, A. Giardina (Editori), sv. III, La ricezione del testo, Roma, 1990, str. 314-319. 12 Cicero: Ad Quintum, fr. III, 5, 6. 13 Cicero: Brut, 65, 122, 129, 133. 14 Cicero: Poslanice Atiku, II, 20, 6. 15 Cicero: ibid. I, 20, 7 (vidi takoe II, 1, 12).
11

Ciceron: O posljednjim stvarima, III, 7.

0 bibliotekama, steenim prilikom osvajanja, i upteno, o privatnim bibliotekama u Rimu izmeu kasnog perioda Republike i prvih vjekova carstva vidi barem H. Blanck, Das Buch in der Antike, Minhen 1992, str. 152-160.

64

65

je uivao ne samo u njegovim vlastitim knjigama, nego i u knjigama Fausta Sile, Lukula i svog prijatelja Atika16, svjedoi o tome da je u osnovi ovih biblioteka leala ideja vlastelinskog odmaranja ili odmaranja na selu kao jedne mirne prilike da se ovjek posveti otium-u posredstvom knjiga i prijatelja. Ove poljske kue su imale ne samo biblioteke, nego i stuborede, sale za odmor, zbirke slika (pinakoteke), vrtove i druge prostorije podobne da dozovu svojim nazivom u sjeanje helenske ustanove kao akademiju, - gimnaziju, licej, palestru (borilite); bila su to, dakle, mjesta za oputanje i olakanje drutvenih odnosa koji bi oblikovali scenarije za privatno itanje obrazovanih slojeva.17 Sa druge strane, okolnost da su privatne biblioteke bile otvorene za sugestiju spolja - premda ogranien na "zatvorenu kastu" - pokazuje da su neke od ovih mogle podmiriti potrebe itanja (studija, razonode) izdanije i bolje u odnosu na prolost, kada biblioteke nijesu mogle udovoljiti potrebama poto je knjievna produkcija jo uvijek bila skuena, neorganizovana i nezadovoljavajua. Na ovaj nain se objanjava jo i to da se pribjegavalo iskusnim librari, ljudima od knjige i prijateljima, kada je Ciceron smatrao za shodno "publikovati" veliku koliinu knjiga. No, bez obzira na to Katul i Ciceron na prvom mjestu jame djelatnost knjiara18 i spadaju u prve, koji lokalizuju odreene kategorije italaca. Na tezgama knjiara mogla su se nai volumina - izrade jo neuke -, tzv. pessimipoetae, ravih pjesnika, prezrenih od strane onih koji su drali do istananog ukusa, a ipak itanih u vlastitom italakom krugu.
Cicero: ibid., IV, 10, 1 i IV, 14, 1 i De finibus (O posljednjim stvarima) III, 7. P. Zanker: Augustus und die Macht der Bilder. Minhen 1987, str. 35-38. Katul, 14, 17-18, Phil. 2, 21. Vidi takoe T. P. Wiseman, Looking for Camerius: the Topography of Catullus, 55, Papers of the Britisch School at Rome, XLVIII (1980), str. 6-16.
18 17 16

Ciceron otkriva multitudo, mnotvo izdanja sa uenjem perfacilis (veoma jednostavnim) i preporuivanih od strane epikurejca Caia Amafinija, i njegovih sljedbenika sve do take kada su autori tog izdavaa krenuli Italiam totam (u itavu Italiju).19 Ali sam Ciceron istie, aludirajui na slabo utemeljena filosofska uenja, da pojedini itaoci ovih su bili pisci i njegovi bliski roaci.20 injenica da se Ciceron usmjerio na jedinke porijeklom iz skromnih drutvenih stalea poput zanatlija i staraca koji su se zanosili istorijom, zahtijeva opseniji komentar. Uistinu, Ciceron istie da sve ove osobe su itale (ili sluale) djela iz domena istorije iz razloga zadovoljstva, voluptas, jer su uivali u itanju, a ne zbog utilitas koju su takoe mogli izvui, ali do koje je prije drao italac visokog obrazovanja21. Raznovrsnost itbe koju je zahtjevao Ciceron, bila je paralela tipova italaca. Vjerovatno je da jednostavniji pisci, poput - nekih desetak godina kasnije - autora ivotopisa Kornelija Nepota, ili pripovjedanja o podvizima Cezarovim su uopteno reeno mogli ukljuiti takoe grupu manje obuenih italaca22. Katul, ili jo izrazitije Ciceron, polemiki se odnose prema kulturnim kontekstima i krugovima neobuenih italaca, a sa potovanjem prema eliti koju sami predstavljaju, ali u ovom razdoblju se prije svega radilo o krugovima koji su postojali u okviru veoma suenih granica i interesa. Tip biblioteke, kako "profesionalne", tako one "za itanje", dakle prve privatne zbirke se srijee u jedinoj ouvanoj:
19 20 21

Cicero: Quaestiones tusculanae, IV, 6. Cicero: Quaestiones tusculanae, I, 6.

Cicero: De finibus, V, 52. E. Rawson: Intellectual Life in the Late Roman Republic, London 1985, str. 49, gdje se, uprkos tome, moli za proirenje prakse itanja suvie proirene za republikansko doba.
22

66

67

iskopanoj biblioteci nazvanoj "Vila papirusa" u Herkulaneu. Grki dio, sastavljen najveim dijelom od epikurejskih knjiga, bio je dijelimice prenesen sa Istoka do Herkulanea a dijelom smjeten u unutranjosti vile od strane Filodema iz Gadare; radi se u stvari o biblioteci za profesionalno korienje; nasuprot tome, latinski dio - koji predstavljaju oskudni odlomci savremenih spisa, meu njima Spjev o ratu aktijskom, Carmen de bello Actiaco2i, - bio je namijenjen prije svega za raznovrsne tipove itanja. Meutim, ova latinska biblioteka nas ve uvodi u carsko doba iji scenario itanja se promijenio. U ovom razdoblju se iri novus liber (nova knjiga)24, koju je otkrio Ciceron a opisao Katul, latinski volumen vrhunskog kvaliteta namijenjen itanju temeljno obrazovanih, nadahnut grkim modelima koji su bili ve stoljeima prisutni u helenskom svijetu i koji se se u razdoblju od posljednjih godina Republike i Principata proizvodili takoe u Italiji, kako dokumentiraju grke knjige u obliku svitaka iz Herkulanea: na prvoklasnom papiru, korienom prvi put, sa marljivim obiljeavanjem stranica, korigovanim tekstom, sa korienjem osobitih poetnih slova i posebnim pisanjem imena autora i naziva djela na svretku svakog knjievnog djela i, na kraju, sa korienjem tapia za razmotavanje svitka. Po latinskim svicima ovog tipa moemo zakljuiti da potiu iz carskog doba, to se odnosi kako na poeziju (Kornelije Gal) 25 , tako na 26 prozu (Salustije) .
E. A. Lowe: Codices Latinis Antiquiores, III, Oxford 1938, br. 385. Katul, 22. Vidi L. Gamberale: Libri e letteratura nel carme 22 di Catulo, u Materiali e discnssioni. VIII (1982), str. 143-169. 25 R. D. Anderson-P. J. Parsons - R. G. M. Nisbet, Elegicus by Gallusfrom Quasr Ibrim, u The Joumal of Roman Studies, LXIX (1079), str. 125-155. 26 E. A. Lovve: Codices Latini Antiquiores, II, Oxford, 1972 (2. Izd.), br. 223, i Suppl., Oxford, 1971, br. 1721.
24 23

Ovo interesovanje za knjigu, za njenu izdavaku sistematizaciju, za mehanizme itanja odgovara novoj rimskoj knjievnosti na visokom nivou i otvorenoj zahtjevima grke kulture (imamo u vidu ponovo Katula i pjesnike neoteroi). Meutim, sa druge strane srijeemo prisustvo publike koja je, ravnoduna prema kvalitetu i tehnikim izumima knjige, itala iskljuivo voluptas (zadovoljstva) radi, a ne radi utilitas (koristi). Ova injenica pokazuje progresivni narataj italakih interesovanja sve do oblikovanja autentine publike, koja vie nije bila u toj mjeri ograniena na krugove mjesnog porijekla nego je bila porijekla anonimnog i nepoznatog autorima to e, za razliku od Cicerona, u carskom Rimu prestati da stalno imaju na umu strategiju u pogledu sudbine njihovog djela. Ova publika, premda je bila ograniena na Italiju, ve je u epohi Avgusta bila ustaljena i postajala sve brojnija, raznovrsnija i ira na itavoj teritoriji Carstva sve do kraja julijansko-klaudijevske ere, jo vie u pogledu na to kako je sociopolitika i kulturna hegemonija Italije poela slabiti u korist provincija, jer tada pisci i itaoci, zahvaljujui izrazitoj etnikoj i drutvenoj mobilnosti, niu iz srednjih slojeva i u provincijskim gradovima. U nadahnutom vienju knjievnika ovog vremena, njihovi spisi preko knjiga su se rasprostranjivali i irili sve do granica svijeta. Javni italac, ipak, predstavljao je manjinu: "Ni milioni, ak ni stotine hiljada, moda ne vie nego nekoliko desetina hiljada u najboljim vremenima" 27 : jedna manjina koja je bila u svakom sluaju kadra da odri knjievnu i knjinu produkciju prilagoenu razliitim kulturnim sadrajima. Ipak, moramo da se odreknemo svake namjere da uspostavimo sa veom tanou broj italaca,
E. Auerbach: Literatursprache und Publikum in der lateinischen Spaetantike und im Mittelalter, Bern 1958, str. 178.
27

68

69

"broj primjeraka", to jest, izraenih kopija, knjiga koje su bile zbilja itane i knjiga koje su vie upotrebljavane. U italaku publiku su spadali, na prvom mjestu, obrazovani plemiki slojevi, posveeni oduvijek otium-u, dokolici. Usko povezane sa njima bile su istovremeno grupe gramatiara i retora, robova i slobodnih; neki od njih su bili pristalice itanja "klasika", neki blii drugoj vrsti itbe. I, kao posljednje, postojala je publika novih italaca koji su se razlikovali sa jedne strane od ovih knjievnih, ili akademskih krugova to su posjedovali jedno opseno kulturno obrazovanje, a sa druge strane od mase neobrazovanih: radilo se o jednoj srednjoj publici koja je bila u dodiru sa slojevima srednjim do niih. Ekspanzija prakse itanja u carsko doba se mora razmatrati kao direktno povezana sa vrlo napredujucim irenjem alfabetizacije tokom ovog razdoblja. Na pitanje "do koje mjere je bila alfabetizacija povlastica visokih slojeva", jedan istoriar je odgovorio vrlo saeto i istovremeno jednostavno: Iz egipatskih papirusa proizlaze bez dvojbe tri stvari: postojali su nepismeni kojima je bilo neophodno da drugi piu za njih; postojala je grupa iz naroda koja je znala da pie; nalazimo knjievne tekstove klasika u predgraima gdje bismo to oekivali najmanje... sve ostalo je prepirka oko nijansi 2ii . U rimskom okruenju nalazimo tragove pisanja one pismene publike, koja je posjedovala srednje obrazovanje, a u nekim sluajevima i na zidinama i u kuama Pompeje, gdje
28 P. Veyne, L impero romano, en: La vita privada dali lmpero romano ali unno Mille, Roma-Bari 1986, str. 12; ibid. La vita privata nell Impero romano, Roma-Bari, 1992, (2. Izdanje), str. 14.

natpisi sadre bestidnosti, vulgarne ale, neke stihove poznatih autora i ak elegantne pjesnike kompozicije. Nema sumnje da je vjetina itanja i studiranja u Rimu "ukras" tradicionalno drutvenih klasa, koje oponaaju neke grupe novopismenih i parvenus-a (skorojevia). U svakom sluaju, multiplikacija itbe izmeu I i III stoljea nae ere u rimskom svijetu (ili, bolje reeno, grko-rimskom svijetu) je podatak do kojeg smo doli, ili prije koji smo dokazali putem konstatacije velike uestalosti scena sa itanjem na freskama, na mozaicima i skulpturnim reljefima toga doba. Procvat biblioteka u Rimu i u rimskom svijetu moe biti povezan sa nudom koja je nastala samo do odreene take 29 . Ove biblioteke su stvorene kao jedna zamisao kontrole na podstrek carstva, u kontekstu koncentracije i prilagoavanja pisane kulture za potrebe vlasti. U najmanju ruku to vai za velike biblioteke Rima poput Apolonove biblioteke na Palatinu koju je osnovao Avgust, i Ulpijeve na Foru Trajanu koje su bile odreene da biraju i konzerviraju jedno knjievno nasljee ili pisane spomenike, graanske i religiozne, rimskog porijekla. Manjkaju nam ikonografski izvori koji bi pokazali scene itanja u unutranjosti javne biblioteke; to se ostalog tie, uobiajena praksa itanja naglas, ostvarivana ponekad pjeice i praena gestama i pokretima tijela, nije odgovarala tipu kolektivnog itanja i itanja za brojnu publiku. Biblioteke su prije pohaali itaoci u potrazi za djelima starim ili rijetkim, ili oni koji su htjeli uporediti neki tekst ili itati konkretni odlomak; ak su biblioteke sluile i kao mjesto susreta, kao gradski prostor da bi graanin "bio vien". Radilo se o bibliotekama za erudite, stvorenim prvobitno da
O javnim bibliotekama u Rimu, vidi jo jedan put Blanck, Das Buch... nav. dj. str. 160-178.
29

70

71

bi bile pristupane bilo kojem itaocu, koje je, meutim, u stvari posjeivala ograniena publika uenjaka i profesionalnih knjievnika. Mogue je da su takoe postojale odreene manje biblioteke prisajedinjene ka grandes termas (banje u Rimu) 30 koje su posjedovale knjini fond drugaijeg tipa, veinom zabavnog anra; ipak, djela su se itala, sasvim sigurno, ne u unutranjosti polukrunih zgrada u kojima su pronaene knjige nego na drugim mjestima, od etalita do unutranjosti bazilika i sala banjskih kompleksa. Potencijalni itaoci javnih biblioteka su bili dobrim dijelom isti oni koji su bili u prilici da posjeduju, a esto i posjedovali privatne biblioteke koje su takoe bile sve brojnije poevi od razdoblja izmeu I stoljea p.n.e. i I stoljea nae ere. Privatna biblioteka se ak pretvara u obavezni znak prebivalita svakog imunijeg graanina, bez obzira da li je sam posjedovao nisku kulturu ili bio kadar da shvati proitano. Knjiga i itanje stupile su u svijet prebivalita koja istiu odreenu drutvenu pripadnost. Premda se u ovom razdoblju ne moe ustanoviti konkretni sistem distribucije knjige, u skladu sa ustaljenom tradicijom postoji knjina produkcija u aristokratskim kuama to su je upotrebljavali za krug prijatelja i clientes, klijenta vlasnika; i, s druge strane, postojale su tabernae librariae - to jest, knjiare, sve brojnije i pod upravom gazda, pripadnika niih drutvenih grupa, uglavnom osloboenih robova. U carsko doba su u Rimu ve postojale knjiare manje ili vie slavne, poput, primjera radi, knjiara Sosi, Doro, Trifon i Atrecto, sa skladitima natiskanih polica, unutra, a spolja sa natpisima koji su pravili reklamu knjigama. Istovremeno se
V. M. Strocka: Roemische Bibliotheken, LXXXVIII (1981), str. 315.
30

u provincijama moglo doi do knjiara, zasigurno u Galiji, Vijeni, Lionu ili Britaniji.31 Ove knjiare su mogle biti mjesta susreta i uenih rasprava: Gelije se sjea da je u Rimu kao mladi prisustvovao (nalazimo se, vjerovatno, na poetku II stoljea) - vatrenoj raspravi oko naina itanja Salustijevih Historiae dok je bio u magacinu u kvartu Sandalara32. Nekoliko stoljea kasnije, u VI stoljeu, ovoga puta na Istoku, u Konstantinopolju, knjiare su izgleda ostala mjesta za drutveni ivot, mjesta kultivisanih obiaja i zabave za "nazovi intelektualce".

Kako se sve italo itanje knjievnog djela zahtijevalo je visok stepen tehnikog i kognitivnog znanja. U drugim sluajevima bilo je dovoljno posjedovati odreeni nivo pismenosti: uistinu, itanje proglasa, dokumenata ili povelja bilo je olakano ponavljanjem izvjesnih formula33. Sve do II i III stoljea "itati knjigu" je uobiajeno znailo "itati svitak". Desnom rukom se uzimao svitak koji se razmotavao lijevom, a ova je podupirala ve proitani dio; kada se zavravalo itanje svitak je ostajao itav omotan u lijevoj ruci. Ove faze, kao i neki gestovi i dopunski momenti su ostavile bogatog traga u figura34 tivnim slikama, prije svega u pogrebnim . U njima nalazimo: svitak izmeu dva valjka to ga dre obije ruke koje
31 32 33

Blanck, nav. dj., str. 120-129. Gelije: Atike noi XVIII, 4, 1-11. H.-J. Martin: Histoire et pouvoirs de l'ecrit. Paris 1988, str. 81. H. -I. Marrou: Etude sur les scenes de la vie intellectuelle figurant

en

Gymnasium,

34

sur les monuments funeraires romains, Grenoble, 1938, str. 24-197.

72

73

ograniavaju jedan dui ili kraci upravo itani odjeljak; otvoreni svitak kao akt "prekinutog itanja" koji podupire jedna ruka a spajaju ga dva valjka, pri emu druga ostaje slobodna; posljednji dio svitka koji jo uvijek dri desna ruka , ali itanje se blii kraju; i, na kraju, pergament ponovo smotan u lijevoj ruci. Neki izvori, kako likovni tako knjievni, dokazuju takoe upotrebu drvenog pulta koji je drao svitak dok se itao i koji je bio naslonjen na krilo itaoca koji sjedi, ili ak montiran na mali stub. Sudei prema ovim nainima itanja mogao se nesmetano itati samo jedan stubac teksta ili, naravno, vie njih, valjda do pet ili est, kako zakljuujemo na osnovu razmjera odmotanog djela koji prikazuju neke slike; u ovom posljednjem sluaju se pogled itaoca upravljao i u trenutno itani stubac i lagano je prelazio na drugi stubac, kako je napredovao sa itanjem teksta. U sluaju ilustrovanih svitaka su oi itaoca mogle "itati" redosljede slika kobajagi istodobno, pri emu je njegova misao popunjavala vremenska i prostorna rastojanja izmeu prikazanih scena.35 Meutim, likovni opisi pokazuju istodobno situacije itanja. Moe se zapaziti italac u osami sa knjigom ili onaj pred sluaocima; nastavnik u punom zamahu itanja u koli, govornik koji deklamuje svoju raspravu sa tekstom pred oima, putnik koji ita u koiji; kuni gost sa svitkom u rukama koji se nagnuo i zaspao itajui; mladi koji paljivo ita stojei ili sjedei, u dvorani. Iz knjievnih izvora se zna da se italo takoe kad se vraalo iz lova, dok se ekalo kad e zvjerka upasti u kljusu ili u toku noi da bi se ublaio otpor prema bdjenju. itanje, konano, u vremenu o kojem je rije, izZa ovu opasku dugujemo zahvaljnost zanimljivim istraivanjima S. Settisa, u: S. Settis-A. La Regina- G. Agosti-V. Fannella, La Colonna Trauma, Torino 1988, str. 107-114.
35

gleda da je postalo vrlo slobodna djelatnost, ne samo u ovim ili onim situacijama nego takoe fizioloki. Uslovi za uenje pri itanju su se razlikovali zavisno od razdoblja, socijalnog poloaja i prilika. Nastava se generalno obavljala u porodinom okruenju i sa privatnim uiteljima, ili u javnoj koli. Faze i nivoi obuke bili su razliiti i vjerovatno se poinjalo od raznih tipova slova, poev od onih najveih. Kapacitet itanja je mogao ostati na nivou najnunijeg (itanja velikih slova, kao Hermerot, lik Petronijev36) ili dosei kompletno vladanje materijom sa uiteljima gramatike i retorike, te opseg naprednijih nivoa sve do savrenog poznavanja. Meutim, jo prije no se pristupilo nastavi itanja uilo se pisanje. Djeca u kolskom uzrastu (dodue, moramo da primijetimo da se ovaj uzrast mijenja zavisno od razdoblja, poloaja u sreditu ili na periferiji, klasne pripadnosti, tako da se ne moe uspostaviti ba tako lako)37, morala su da ue prije svega figure i imena slova u strogom alfabetskom redu, tu i tamo uz pomo figurica od slonovae i drugih slinih objekata, i onda su uili pisati tako da su slijedili crtu slova koju je nastavnik izrezbario na drvenoj tablici; u sljedeim fazama crtali su slogove, itave rijei i na kraju fraze38. Shvatanje itanja, odvojeno od pisanja, deavalo se u drugom trenutku, premda je bilo pojedinih sluajeva - koji su zapustili uenje u prvim godinama, - to jest, osobe koje su znale da piu ali ne i da itaju. Isto tako, poetne vjebe itanja su kao polaznu taku uzimale poznavanje slova, nakon toga silabine spojeve i spojeve itavih rijei; vjeba se nastavljala sa
Petronije: Satirikon, 58, 7. R. P. Duncan-Jones, Age Rounding: Illiteracy and Social Differentiation in the Roman Empire, in: Chiron, VII (1977), str. 335-353. 3S Kvintilijan: Umijee govora. I, 1, 25-34.
37 36

74

75

itanjem koje je trajalo dugo, dok se malo po malo stiglo do emendata velocitas, to znai do jednog poeljnog stepena brzine bez zapadanja u greke. Nastava se obavljala naglas, i dok je glas izgovarao proitane rijei, oi su ve morale pratiti sljedee rijei, koju radnju je Kvintilijan, izvor ovih podataka, smatrao vrlo napornom, budui da je zahtijevala tzv. dividenda intentio animi, to jest, cijepanje i odvlaenje panje. Kada je itanje ve bilo pouzdano i neusiljeno, pogled je postao bri od glasa. Radilo se o vizuelnom itanju i vokalnom u jedan mah. Petronijev pohvalni izraz librum ab oculo legit (ita knjigu od oka) koji se odnosio na jednog roba-itaoca, aludira na ovu sposobnost oka vinog munjevitom raspoznavanju pisanog. Meutim, ostaje sumnja da li se radilo o samo vizuelnom itanju (i time itanju u tiini) ili je ono takoe bilo glasno39. Uobiajeniji nain je bilo itanje naglas, bez obzira na nivo ili objekat, o emu nas izvjetavaju sam Kvintilijan i druga svjedoanstva40. itanje je moglo biti direktno ili takoe ostvareno od strane itaoca koji je posredovao izmeu knjige i sluaoca, bilo pojedinca bilo publike. U sluaju odreenih pjesnikih sastava redali su se razni glasovi italaca, zavisno od strukture teksta. Ova praksa istodobno objanjava tijesnu povezanost izmeu knjievnog pisanja i itanja. Prvo je dominiralo u retorici koja je nametala njene kategorije drugim knjievnim formama: poeziji, istoriografiji, filosofskim i naunim raspravama. Iz tog razloga ona je zahtijevala, prije
Petronije: Satirikon, 75, 4. Premda je u odreenim shvatanjima bilo prevazieno i u drugim su neophodne ispravke, uvijek je korisno, to se tie prikupljene bibliografije, djelo J. Balogha: Voces paginarum, Beitraege zur Geschichte desLaiiten Lesens unci Schreibens, u: Philologus, LXXXII (1927), str. 84-129 i 202-240.
4(1 39

svega u sluaju itanja za odreeni auditorij, ekspresivno itanje modifikovano u tonovima i kadencama odgovarajueg glasa, adekvatnog karakteru i formalnim svojstvima teksta. Nije sluajno da termin koji oznaava itanje poezije je esto cantar i canora, budui da je to glas koji je tumai. Ukratko, itati knjievni tekst bilo je, praktino, izvoditi muziku partituru41. Ve od kolskog itanja u Rimu se predvidjelo da se puer, mladi, naui "gdje da zaustavi dah, u kojoj taki ima da razdijeli redak i napravi pauzu, gdje se zatvara smisao a gdje zapoinje, kada treba da se povisi a kad stia glas, kakvu modulaciju glasa primjeniti na svaki elemenat, koji elemenat zahtijeva brzinu, a koji usporenje, koji se mora izgovarati sa estinom, a koji blae"42. Kod ovoga tipa vjebi se zapoinjalo sa itanjem Homera i Vergilija; poslije se prelazilo na liriare, ili na tragiare odnosno komiare. Meutim, primjera radi, od Horacija su se itali samo djelovi i izbjegavali se previe slobodni pasusi; takoe su se itali arhaini pjesnici i prozaici; i na kraju su se itali govornici i istoriari u tiini, tako da su pratili itanje nastavnika ili su se redali u glasnom itanju budui da su na ovaj nain uspijevali da izbjegnu i otklone mogue formalne nedostatke teksta. in itanja u dubinu jednog kompletnog autora je podrazumijevao ne ostati na "koi", povrini, nego prodrijeti do "krvi" i do 43 "sri" verbalnog izraza . O naporu to ga je glasno itanje esto zahtijevalo prua svjedoanstvo ritmika, koja se bavi itanjem kao jednom od
41 Vidi, uopteno K. Quinn: The Poet and his Audience in the Augustan Age, in Aufsrieg undNiederung der roemischen Welt, II, Principat, 30, 1. ; W. Haase (Ed.), Berlin - N. Jork, 1982, str. 155-158. 42 Kvintilijan, nav. dj. I, 8, 1. 43 Gelije: Atike noi, XVIII, 4, 2.

76

77

fizikih vjebi sa dobrim uinkom na zdravlje44, ak i vie ako se ima na umu da je ovo bilo praeno manje ili vie naglaenim pokretima glave, grudnog koa i ruku. Time se moe objasniti likovni motiv koji se esto srijee kod itanja svitaka: motiv "prekinutog" itanja. itanje se prekidalo ne samo zbog sluajnih razloga (da bi se pojasnio odlomak, neto komentarisalo, napravila pauza) nego, takoe, da bi se jedna ruka oslobodila i da bi se pojedini momenti istaknuli izrazitije - gestom. Glas i gest pridavali su itanju karakter performansa. Ekspresivno itanje uslovljavalo je na svoj nain knjievno pisanje, jer je bilo odreeno da bude itano obino naglas i samim tim je zahtijevalo postupke i stil svojstvene usmenosti45. Tako je dolazilo do toga da su granice izmeu knjige i rijei bile vrlo zamagljene. Iz tog razloga je kompozicija teksta, praenog apatom glasa, bila pisana svojeruno ili se diktirala, ili se praktikovala kao generalna proba teksta koju su izvodili autor i prijatelji - o emu takoe nalazimo brojna svjedoanstva - to su bila sredstva za jedno pisanje koje je u sutini bilo namijenjeno sluhu i kojem se moglo zamjeriti zbog odstupanja od strogih stilistiko-retorikih normi. Dakle, glas je stupao da bi oblikovao dio napisanog teksta u svakoj fazi njegovog toka od odailjueg ka primajuem. "Mora se komponovati uvijek na isti nain, na koji se pozajmljuje glas onome to je napisano", uio je Kvintilijan. U svakom sluaju postojale su razlike 46 u zvunosti glasnog itanja, zavisno od prilika i tipa teksta .
Ova svjedoanstva moemo vidjeti sabrana od strane F. Di Capue: Osservazioni silila lettura e sulla preghiera ad alta voe presto t>li antkhi, u: Rendiconti dell Accademia di Archeologia, Lettere e Belle Arti di Napoli, n. S., XXVIII (1953), str. 59-62. 45 J. Marouzeau: Le style oral latin, u: Revue des Etudes Latines, X (1932), str. 147-186. 46 Kvintilijan, nav. dj. IX, 4, 138 i XI, 2, 33.
44

Ako ostavimo po strani iskusne i profesionalne itaoce, itanje je bila spora operacija. Prva tekoa se mogla sastojati u tipu teksta, ponekad "knjinog", ponekad kaligrafskog a katkad i pisanog polukurzivom ili kurzivom i ukraenim sloenim vorovima: ne svi, koji su ve imali praksu u jednom tipu sloga, su bili kadri itati s lakoom (ili makar samim iitavanjem) drugi tip slova i sloga. Zvuni ritam, uz to, koio je brzinu pogleda, i im ee je bilo koenje tim jasnije je bilo itanje, dakle precizirao se izgovor svih tonova. Meutim, bilo je i drugih faktora koji su oteavali brzo itanje. Sve do I stoljea nae ere u Rimu su se koristila interpuncta, takice koje su nagovjetavale razmake izmeu rijei; meutim, poev od kraja I stoljea prevagnula je scriptio continua (pisanje bez razmaka), vrlo ukorijenjena u grkom svijetu47. Pisanje je bilo poprilino zamreno, jer tekst bez prekida je sprjeavao pogled nedovoljno naviknut da odmah odvaja rijei i uhvati smisao. Za razumijevanje smisla teksta vokalna artikulacija je bila sigurno pomagalo, dakle sluh, ak vie nego pogled, potpomagao je shvatanje ve deifrovanog teksta: redosled rijei, smisao fraza, trenutak za prekid itanja jednim predahom. Pravopisni ili punktualni znakovi bili su svrsishodni ne samo za logiku interpretaciju, nego i za "retoriko" rasporeivanje teksta, i kao objekat oznake prekida za predah glasnog itanja; iz tog razloga su se koristili sistematski ili su imali nepromjenjljivu vrijednost. Postojala je jo jedna prednost koju je posjedovala scriptio continua. Ova je predlagala itaocu neutralni tekst, u kojem je
O punktuaciji u antici vidi fundamenatalno djelo R. W. Muellera: Rhetorische und syntaktische Interpunktion. Untersuchungen im antiken Latein, Tibingen 1964 (Diss.); vidi takoe vana zapaanja M. B. Parkesa: Pasuse and Effect. An Introduction to the Histoij of Punctuation in the West. Aldershot, 1992, str. 9-19.
47

78

79

mogao na ovaj nain da obiljei podjele i razmake na svoju ruku prema teini teksta i stepena njegovog vlastitog shvatanja, to e rei, prema sopstvenom nainu itanja. U svakom sluaju u nedostatku vrstih i brzih odrednica autora i izdavakog predstavljanja knjige, jedno dobro itanje zahtijevalo je jo mnogo znanja i vjebi, jednu odgovarajuu materijalnu pripremu teksta uz pomo ispravnih intervencija koje su dalje dijelile rijei, oznaavale pauze i nagovjetavale potvrdne ili upitne fraze ili metrike eme. "L' un des grands procedes des romains"A% bila je takoe praksa itanja pred javnou. "Putanje u obrt" knjievnih djela ostvarivano je uz posredstvom kolektivne ceremonije, tzv. recitationes49 i, u stvari, recitare na latinskom nije znailo bilo koju recitaciju napamet, nego "dvojnu operaciju vida i glasa", to znai, itanje napisanog ostvareno naspram slualaca50. Ove recitationes su se odravale u javnim prostorijama: auditoria, stationes, theatra. Njihovo trajanje je, prirodno, zavisno od sadraja svitka; zbog toga je svako trajalo razliito, u okviru granica tehnikih uslova to ih je odreivao sam svitak, a osim toga postojali su i posebni sluajevi. Meutim, najvanije je bilo istai karakter drutvenog puta, modne komplikacije i komplikovanost intelektualnih navika ovih javnih itbi. Ako su "obiaji" knjievni i drutveni, nalagali prisustvo ne samo naitanih i obrazovanih pojedinaca koji su bili manje posveeni vojnim pitanjima i time naklonjeni prije itanju, takoe su bili prisutni pojedinci koji nijesu niti marili
48

niti su se zanimali za ove stvari. Zahvaljujui ovim "obredima", uee u "lansiranju" knjiga i u kolanju odreenih djela obuhvatalo je raznovrsniju publiku a ne samo prave itaoce. Osim vjebe individualnog itanja, intimnog, ex private, bilo je upranjavano domae itanje koje je upranjavao lector, italac, bilo rob bilo slobodan graanin; to je bila uobiajena publika u kuama imunih Rimljana o emu raspolaemo brojnim svjedoanstvima. Sam Avgust je imao lektore na usluzi. I vie je vjerovatno da su djelatnost praktikovali oni koji su bili kadri da itaju za sebe same. Isto tako, ima svjedoanstava o itanju u privatnosti, od strane lectora prilikom nekog sveanog sastanka; i takoe ima sluajeva "knjievnih proba" to ih je autor nekog teksta prireivao za mali krug prisnih prijatelja51. Ova itanja su doprinosila da se na taj nain utemelje prijateljstva i da se uspostave novi drutveni odnosi, te da se sklope na trajno vrijeme ili, u sluaju klasa u usponu, da se oponaaju otmeni obiaji. Manje esto je bilo itanje u tiini, meutim, ne moe se 52 rei da je bilo sasvim neuobiajeno . esto se koristilo kao osnovno u sluaju pisama, dokumenata i poruka, ali postoje svjedoanstva - od Horacija pa do Sv. Avgustina - da mu se pribjegavalo i u sluaju knjievnih tekstova53. U sutini, prije svega, u svijetu carskog Rima, tipovi itanja, isto kao tipovi
P. Fedeli: / sistemi di produzione e diffussione, u: Lo spazio letterario di Roma antica, G. Cavallo, P. Fedeli y A. Giardina (izdav.), vol. II, La circolazione del testo, Roma 1989, str. 349-367. B. M. V. Knox: Silent Reading in Antiquity, u: Greek, Roman and Byzantine Studies, IX (1968), str. 421-435; S. Mollfulleda: La lectura, eslabon entre la lengua ascrita y la hablada, u: Revista espanola de linguistica, XVIII (1988), str. 38 i dr. 53 Horacije: Satire, I, 6, 122 i II, 5, 68; Sv Avgustin: Confessiones, VI, 3, 3 (u izlaganju o Sv Ambroziju).
52 51

H. J. Martin: Pour une histoire de la lecture, u: Revue francaise d'

Vidi Quinn: The Poet and his Audience, nav. dj., str. 158-165.

histoire du Uvre, n. S., XVI (1977), str. 585.

49 50

U. E. Paoli: Legere et recitare, u: Atene e Roma, nav. dj. III (1922), str. 205-207.

80

81

ponaanja i okolnosti, bili su oigledno pitanje slobodnog izbora. U savremenoj epohi itanje u tiini predstavlja posljednju fazu uenja koje zapoinje metodom glasnog itanja i nastavlja preko itanja u poluglasu, na nain na koji razlika izmeu dva itanja - vokalnog i vizuelnog -, moe biti razmatrana, to pokazuje nizak sociokulturni nivo u odreenom drutvu54. Meutim, u antici itanje u tiini nije pokazivalo napredniju tehniku u pogledu na uvjebano glasno itanje; iz iskaza koji stoje na raspolaganju a odnose se na ovu temu proizlazi da se radilo o izboru, na koji su uticali posebni faktori ili uslovi, poput stanja duha itaoca. Moramo da vjerujemo da su, ovo posljednje, praktikovali pojedinci koji su htjeli da prate glasno itanje. Osim toga, postojalo je poluglasno itanje; ono je isto tako bilo ogledalo ne toliko nivoa itanja, koliko nekih uticaja drugog tipa povezanih sa situacijama itanja ili sa prirodom teksta. itanja koja su bila posebno "ekspresivna" prije svega su se odnosila na odreeni tip knjievnosti, onaj koji je dominirao u retorici i njenim vjetinama i onaj koji je mogao da se obraa manje obrazovanim pojedincima koji su poznavali retorike finese. Meutim, bilo je drugih itanja, koja su odgovarala potrebama raslojene publike, kao to je bilo ono koje se izdvojilo tokom prvih vjekova rimskog Carstva. Kada Apulej, u uvodu svog romana, kae da bi volio da se priblii uhu nje55 govih italaca lepido susurro (divnim apatom) , on odreuje svoje Metamorfoze kojima je namijenjeno individualno, poluglasno itanje. Dakle, poluglasno ili tiho itanje moralo je davati prednost ne samo narativnoj knjievnosti, nego i zabavnoj knjievnosti manje podobnoj za javno izvoenje.
R. Chartier: Du Uvre au lire, u: Practiques de la lecture. R. Chartier (Izd.), Marselj-Pariz, 1985, str. 67. 55 Apulej: Metamorfoze. 1, 1. 1.
54

Novi prostori za knjievnost Novi italac prvih stoljea rimskog Carstva je italac, koji vie nije "obavezan" da ita zbog njegovog poziva pisca ili autora, tehnikog profesionalca, civilnog ili vojnog inovnika, nastavnika u koli ili ak prostog pitomca u profesiji; sada ve postoji "slobodan" italac, koji ita jer mu se tako hoe, zbog navike i drutvenog prestia knjievnosti. Radi se, bez dvojbe, o onima koji su se posvetili itanju vie nego to je zahtijevala bilo kakva potreba praktine odnosno instrumentalne prirode, ili o pismenim i obuenim pojedincima, koji itaju uprkos tome to lektira nema veze sa njihovom profesijom. Lukijan, autor neobuzdane satire, ocrtao je profil itaoca II stoljea nae ere ili bolje reeno odreenu kategoriju italaca, onih koji su u svojim kuama gomilali brojne knjige i koji su valjda i itali veinu od njih, bez obzira to nijesu uspijevali da shvate dobar dio sadraja, poto su bili nesposobni da "razlikuju vrijednosti i nedostatke svega napisanog, da skopaju znaenje svakog odlomka, da daju sud o rasporedu rijei". Ovaj tip italaca je zbog navedenog smatran "nekompetentnim", po jetkoj ocjeni Lukijana; u svakom pogledu se radi o itaocu koji "uvijek dri knjigu u ruci", koji neprekidno ita i zna da ita "glasom izvjebanim i samouvjerenim". Naravno, Lukijanov kolekcionar knjiga - kao u sluaju drugog "nekompetentnog", koji je izgleda itao u Korintu Euripidove Bakhantkinje - ili drugo djelo, suvie uzvieno za njegovu skromnu pripremljenost - je italac koji "vrijea knjigu, iskrivljavajui znaenje", koji brka autore, djela i knjievne vrste, koji slabo vari poeziju i prozu, i koji ne bi bio iskompleksiran ako bi ga pouila "upuena osoba",

82

83

ali - doputa ak i Lukijan - koji u svakom sluaju ita knjige (ili mu ih itaju).36 itanja "uzviene" i katkada "sloene" poezije i proze, stare ili moderne, mogla su da se ogranie samo na obrazovanu publiku koja, premda brojnija nego u ranijim epohama, u svakom sluaju nije bila preiroka; a koliko njih je samo pristupalo kultivisanom itanju kao zaljubljenici u knjige i biblioteke, bez da posjeduju neophodno obrazovanje, i zavravalo kao oni koji su zlostavljali velike pisce i izlagali su se ruglu poput nedotupavog itaoca kod Lukijana! Uprkos tome, bibliomanijaci, i drugi itaoci kojima je nedostajala solidna intelektualna sprema, bez sumnje su bili kadri da ue i cijene manje napornu lektiru i tako su poeli stvarati jedan novi svijet italaca, koje namjeravamo da definiemo. Ovaj svijet to ga autori opisuju kao vulgus, plebs, media plebs, plebeiae manus - (puk) nije sainjavala kulturno homogena zajednica, nego zajednica koja je bila dobro razvrstana prema drutvenom porijeklu, i dosta prema steenom obrazovanju, tako da se manifestovala kao publika vrlo raslojena i sljedstveno tome sa razliitim interesima i sklonostima u pogledu lektire. Radilo se o anonimnoj publici, na koju se u vremenima Plinija i Tacita moglo nai57 i na forumu, gradskom trgu ili u cirkusu , stvorenoj, uopteno reeno iz jedne manje-vie obuene, a ponekad vrlo obrazovane, srednje klase koja je obuhvatala tehniare, inovnike i vojnike razliitih inova, trgovce, zemljoradnike i zanatlije koji nijesu bili nepismeni, bogate parvenus (niskog porijekla), ene iz dobrostojeih kua, puellae facilles (lake djevojke).
56

Sa tog gledita epoha carstva biljei znaajan upliv ena u svijet pisane rijei. Jasno je da su i u republikanskom Rimu postojale matronae i puellae doctae (uene udate i neudate ene), sposobne da itaju savreno (to je bio sluaj Kornelije, majke brae Graha, ili Sempronije, koja dobro znavae grki i latinski), meutim, to su bili izuzeci. ena italac, nije se pojavila prije avgustovske epohe, nego vjerovatno na kraju ove epohe kada izranja - zajedno sa drugim slikama italaca - u pompejskim mozaicima i na grobnicama. Ali, ovo ulanjenje ene u pisanu kulturu nije bio miran proces. Sa odreene take gledita rimskog drutva, i autora ovog vremena bolje bi bilo da ena "ne razumije sve to ita u knjigama, budui da je obrazovana ena nepodnoljiva"58. No, uprkos tome, upravo Ovidije, pisac koji je imao njuh za brojna knjievna pitanja svoga doba, bio je taj koji je ukljuio enu u media plebs, srednji stale pisane kulture. Ovidije predstavlja, dakle, kljuni lik u prihvatanju novog puta izmeu ene i pisane kulture. Biblis, uzrujana zbog rodoskrvne ljubavi prema vlastitom bratu, pokuava da izrazi uz pomo rijei, urezanih u tablicu , brisanih i ponovo pisa59 nih, njena bezumna i uzburkana osjeanja ; Filomela, sa isjeenim jezikom, utkala je u tkaninu miserabile carmen (jadikovku) da bi opisala njenoj sestri, koja e poslije itati, 60 obeaenje kojemu je bila izloena ; heroides poput Briseide piu vlastoruna pisma, ponekad pokropljena suzama koje su pratile itanje61. enama Ovidije posveuje treu
58 59 60 61

Lukijan, ind, 2-4, 7, 18-19, 24. 57 Plinije, ep. IX, 23, 2.

Juvenal: Ovidije: Ovidije: Ovidije,

Satire, 6, 451. Metamorfoze IX, 522-525. Metamorfoze, VI, 576-583. ep. 3, 1-4.

84

85

knjigu Ars amatoha62; ene su te, neizbjeno, koje itaju njegov diskurs o kozmetici, zvani Medicamina faciei, o proizvodima i vjetinama enskog minkanja; Remedia amoris pripovjedaju o ljubavnim mukama ne samo mladia, nego i ena. Nakon to su ule u svijet pisane kulture, ene su prikazivane kako piu ili itaju neto u emu se ponovo pria o doivljaju i iskustvu ili osjeanju enskom. Odgovor na rastuu glad za knjievnou bio je razliit; u dosluhu je, sa jedne strane sa funkcijom autora, a sa druge sa sociokulturnom raslojenou publike. Ova raznovrsnost odgovora krije se, prije svega, u knjievnom motivu knjige pretvorene u otjelovljeni glas pisca.63 Horacije predstavlja knjigu kao mladia eljnog da napusti porodinu kuu - radi se o znaku mogue cirkulacije Horacijevog djela van skuenih individualnih krugova - koji e, meutim, morati da se suoi sa vulgus, pukom sumnjivog kulturnog porijekla, sa anonimnim, i tim samim se sueljava sa rizikom nepodobne lektire koja toliko brine autora. Nasuprot tome, Ovidije vidi u knjizi posrednika izmeu njegovog djela i jednog "prijateljskog itaoca", koga knjiga moli da joj pripomogne, a tu se ima na umu upravo novi i nepoznati italac od ovog plebsa za koji Ovidije u osnovi pie: jednog plebsa, koji e u epohi Marcijala biti jo brojniji i raznovrsniji tako da e se proimati sa skupinama italaca srednje i nie kulture. Kao posljedica ovog narataja tolikih grupa italaca pojavila se u carskoj epohi svakodnevna i zabavna knjievnost, ona koja se ne moe svrstati u tradicionalne knjievne vrste:
Ovidije: Umijee ljubavi, II, 745-746 i III, 45-48. Odlomke je otkrio i podvrgnuo razmatranju M. Citroni: La recomanduzioni del poeta: apostrofe al libro e contatto col destinatario, u: Maia, n. S. XXXVIII (1986), str. 11 1-146.
63 62

pjesnitvo oklijevanja, epika u tumaenju teksta, istorija svedena na biografije ili na izvode, rasprave o kuvanju ili sportu, djelca za igru i razbibrigu, erotska djela, horoskopi, arobni tekstovi ili tekstovi tumaenja snova, ali, prije svega, pripovijedanja ostvarena posredstvom tipinih situacija, uz pomo opisnih stereotipa, ematske psihologije, sa razvojem radnje bazirane na spletkama, sa zamkama i iznenadnim obrtima zbivanja: sve to upakovano je u radnju koja izvire iz teme ljubavi i pustolovine. Ovoj knjievnosti, predvienoj za iroko kruenje, treba nadjenuti naziv pamphletering literature64, dakle, naziv Acta Alexandrinorum, koja potiu iz grko-egipatskih iskopina. Radilo se o jednoj "subverzivnoj" knjievnosti, valjda potajnoj, koja je ve izvjetavala o robijama i muenju paganskih muenika u Aleksandriji pobunjenih protiv rimskih vlasti. Neki od ovih tekstova mogli su da zainteresuju kako srednje obrazovanog (ili, srednje-nisko, obrazovanog) itaoca, tako itaoca visokoobrazovanog, naviklog da ita u samoi. Naroito to vai za tekstove pisane u zabavne svrhe. Kulturne podjele izmeu italaca nijesu uvijek pretpostavljale razliit izbor lektire; esto je izbor bio istovjetan, dok su i dalje postojale razlike u nainu itanja i vrednovanju teksta. Radi se o lektiri koja esto ima "ambivalentno dejstvo". Ponovo smo pribjegli Ovidiju koji prua svjedoanstvo o knjigama to sadre knjievne kompozicije pounog tipa, ali uz to jo nude savjete ta raditi za vrijeme otium-a (dokolice) 65 ; rije je o biblioteci traktata i rasprava namijenjenih kao "praktini vodi kako provoditi slobodno vrijeme", to su
64 E. G. Turner: Greek Manuscripts of the Ancient World (Second edition revised and elarged), P. J. Parsons, Lonon 1987, str. 96. 65 Ovidije: Tristia II, 471-492.

86

87

poprimile posebnu aktuelnost u svetkovinama Saturnalija* i sa kojim je italac mogao uivati pri otkrivanju anrova lake knjievnosti, pravila i pouka o bilo kakvoj porodinoj zabavi.66 Ovaj tip knjige je u doba Ovidija pored ostalog bio dodatak i instrumenat drutvenog odnosa, poto se ve esto uruuje kao poklon meu obrazovanim prijateljima, knjievnicima koji ne preziru itanje ove lake knjievnosti. Sam Ovidije pie knjige sa ciljem da zabavi, a to su u sutini one koje publikuje kao erotski pjesnik i "koje se umnoavaju, bez sumnje, iz razloga rastue potranje javnosti".67 Meutim, ova vrsta knjievnosti i knjiga se nekoliko desetina godina kasnije poinje nuditi, ovog puta u uproenom obliku, kao itba za iru publiku, raznovrsniju i sa manje istaknutim intelektualskim ponaanjem. Za Marcijala, koji rauna sa brojnijom italakom publikom od Ovidija, objavljivanje nove knjige na dan Saturnalija je "nova prilika koju on oduevljeno prihvata da bi dao itaocima do znanja sposobnost koju sadri njegovo pjesnitvo: predstaviti se kao iv i aktivan elemenat za prijatnu razonodu koji se nudi kao lektira za te trenutke kada je u rimskom drutvu bila rasprostranjena upotreba zabave i razbibrige i u kojima knjina produkcija izlazi u susret ovoj trci za zabavom i predahom".68
* Saturnalije - sazuzdana svetkovina slavljena 17. decembra u pomen zlatnog doba vladavine Saturna. Za vrijeme svetkovine su se darivali i robovi, koji su tog dana uivali slobodu. (Biljeka L..) M. Citroni: Maniale e la letteratura per i Saturnali (poetica dell intrattenimiento e cronologia della pubblicazione dei libri), u: Illinois Classical Stuclies. XXIV (1989), str. 201-206. 67 M. Citroni: Poesia e lettori in Roma antica, Roma-Bari, 1995, str. 442 i dr. 68 M. Citroni: Maniale ... nav. dj., str. 206-226, razmatra sva ova svjedoanstva.
66

Ponekad je erotska literatura ona koja najbolje pokazuje oblike i naine smiljene da bi se pridobili itaoci raznih kompetencija, ali objedinjeni istom potrebom za zabavom. Postojali su itaoci razraenih erotskih djela Ovidijevih; bilo je vojnih lica koja su itala Milesiaka od Aristida, djelo poznato po svojoj obscenosti; meutim, takoe ima svjedoanstava koja potvruju kruenje erotskih vodia poput molles libelli (ljubavne knjiice) Elefantida, koje su pratile obscenae tabellae, nepristojne ilustracije koje su bile u modi tokom I i II stoljea nae ere (jedan primjerak ovih je posjedovao i car Tiberije); a bilo je ak i onih koji su "odvili" knjige u obliku svitka i ograniavali se na puki redosled figurae Veneris.69 Meu ovim "ambivalentnim" postupcima itanja zauzima vano mjesto pripovjedaka knjievnost, prije svega odreene grke novele, uslovno reeno romani, nastale u razdoblju Druge sofistike - posebno Leukipo i Klitofont od Aquila Tacija, Dafnis i Hloe od Longa Sofiste i Etiopicas od Heliodora - mogle su udovoljiti potrebama pojedinaca, vinih tekstovima visokog knjievnog nivoa, ali sa razliitom sposobnou prihvatanja i tako sluiti razonodi italaca koji su bili ak solidno pismeni, ali kod kojih su veliki pisci antike knjievnosti nailazili na malo prihvatanje (i malo razumijevanje). Longo Sofista kvalifikuje njegov roman kao "prijatnu imovinu", aludirajui na komociju i zadovoljstvo to ta imovina moe da prui,70 To to je prihvatao vulgus, sposoban da ita ove prie, bile su situacije koje su se stvarale oko dvoje ljubavnika sa pripovjedakim ritmom koji se pretvarao u
Opsenu zbirku materijala ovog karaktera analizirao je F. Martin: Per una storia del genere pornografico, u: La letteratura di consumo nel mondo greco e tatino, od O. Pecere i A. Stramaglia (izdavai) (u tampi). 70 Longo: Proemio, 3.
69

88

89

uurbani redosled zbivanja, iskuenja kojem su izlagani glavni likovi, opise kako su se neprestalno gubili, ponovo srijetali, izdavali jedno drugo i ponovo se sjedinjavali, sve to u okviru tragine ili komine atmosfere, mrane ili blistave, pobone ili tjelesne.71 Upuena enska publika sigurno je poklanjala panju ovoj vrsti sentimentalne i fantastine knjievnosti sa njenim pripovijestima o enama - uesnicima zapleta. Antonije Diogen, prozni pisac ije djelo nam je poznato u fragmentarnom obliku, posveuje njegov roman uda sa onoga svijeta Tule svojoj sestri Isigori72: istina ili fikcija, ova posveta nagovjetava da su postojali knjievni anrovi kao novele, predodreene takoe (ili prije svega?) za ensku publiku. ena, udaljena od optereenja javnog ivota, a ipak u neku ruku upuena, mogla je da izgradi vlastit prostor kao italac, vjerovatno itajui zabavnu knjievnost u kojoj prepoznaje sebe samu 73 . Ovo itanje, u tiini ili u najboljem sluaju poluglasno, moralo se razlikovati od retorike koja se uvijek itala uglas i smatrala se "mukom". Scenarij enskog itanja kao grke slike iz kasnog razdoblja, sauvan u Pompeji, bila je porodina stvar; ena ita sama, ushieno razvijajui knjigu. Nije poO javnom itaocu ove vrste tekstova vidi T. Haegg: The Novel in Antiquity, Oxford 1983, str. 90-101; K. Treu: Der Antike Roman unci sein Publicum, u: Der Antike Roman. Untersuchungen zur literarischen Kommunikation und Gattungsgeschithte, H. Kuch (Ed.), Berlin, 1989, str. 178197; E. L. Bowwie: Les lecteurs du roman grec, u: Le monde du roman grec. Actes du Colloque International tenu a I Ecole normale superiore (Pari 17-19 decembre 1987), M.-F. Baslez, Ph. Hoffmann i M. Trede, Paris 1922, str. 55-61.
72 73 71

znat prikaz ene koja bi itala javno: prikazivana ena obino je imala u rukama dva kraja otvorenog svitka a izgledalo je da ita jedan dio poto je ve proitala drugi; u etnji razgovara sa jednim od svojih pratilaca74. Ova ena, koju Lukijan opisuje, kako ita u etnji i koja tu i tamo prekida da bi se obratila jednom od lanova njene pratnje nam pokazuje jedan sjajan fragmenat enskog itanja. Ako se zadrimo kod fenomena pripovjedake proze, a proirimo raspravu na latinski roman, privui e nam panju neki prosedei rasprostranjeni u knjievnosti, kao onaj koji nam nudi na uvid Satyhcon Petronijev i Apulejeve Metamorfosis. U Petronijevom romanu "istorije o nitkovima, pederastima, rasputenim svetenicima i bogatim skorojeviima gadljivog ponaanja"75 vesele koliko obrazovanog itaoca toliko publiku srednjeg (ili srednje-niskog) obrazovanja, u koju spadaju ovi "bogati skorojevii" koji se srijeu, isto kao u romanu, u grko-rimskom drutvu Petronijevog doba. Meutim, obrazovani italac je uz to mogao zapaziti strasno unutranje traenje, dubinu goriju nego to bi mogla biti puka povrna zabavna lektira, a dopale su mu se i razliite kultivi76 sane stilske ravni . Ovom namjerom, na prvom mjestu, rukovode se Apulejeve Metamorfosis, namijenjene pedantnom itaocu (lector scrupulosus).11 Apulej zamilja itaoca kao nekog ko je kadar da razumije sve nijanse i sve posljedice teksta namijenjenog za njega, a moe da ih razumije ako i ne ostavi inspicere, to jest, "itati poklanjajui panju svakom
Lucijan, imag. 9. R. Queneau: Segni, cifre e lettere e citri saggi, Torino 1981, str. 98 i dr. 76 P. Fedeli, u: Petronio Arbitro, I racconti del Satyricon, Rim 1988, str. 7-15. 77 Apulej: Metamorfosis, IX, 30, 1.
75 74

Focije: Bibl, cod. 166, 11 T-b.

B. Egger: Zu den Frauenrollen im griechischen Roman. Die Frau als Heldin und Leserin, en Groningen Colloauia on the Novel I. Gronninigen, 1988, str. 33-66.

90

91

detalju"; njegov papyrum Aegyptiam, "svitak egipatskog pergamenta", prenosno je sredstvo teksta.78 U krajnjoj instanci, pripovjedaki tekst (knjiga), izgleda da se rodio da bi zabavljao, ali, naravno, da bi zabavljao na kultivisan nain. Narataj grupa italaca urezuje meutim tekst-knjigu u kulturnu emu, drugaiju od one za prve adresate. Zbog toga su isti ti tekstovi i dalje bili korieni postepeno za publiku intelektualno manje pripremljenu, koja se ograniavala na priblino itanje povezujui rudimentarne ljubavne obrte, pustolovine i uobrazilje a imajui vezu sa tekstom iskljuivo relativnu. U ovom sluaju se radilo o jednom "lector-u koji nije scrupulosus" jer je posjedovao manje uzvienu pripremu. I kada je ovaj lector s tekom mukom doao do ivice osrednje kulture, njemu su bili nueni tekstovi na niem nivou koji su se redukovali na bitne elemente pripovjedake fantastine radnje ili su se bar usredsreivali na opis trivijalnih osjeanja: na primjer, prie poput Phoinika od Lolijana79, djelimino sauvane, ili Rhodiaka od Filipa iz Anfipolija, izgubljenog djela koje je smatrano uenim izvorom meu "skroz obscenima" 80 . Neka pripovjedaka djela manje vrijednosti porijeklom iz Egipta namijenjena su neiskusnom itaocu i navode 81 se ak u tekstovima za kolsku upotrebu. Odlomak pripovijesti ovoga tipa je takozvani "Grki Satirikon" koji sadri mi82 se en texte sa tenjom da organizuje itanje. Sve ovo nam daje za pravo ako vjerujemo da se u tim sluajevima radi o
Apulej: Metamoifosis, I, 1, 1. A. Henrichs: Die Phoinikika des Lollianos. Fragmente eines griechischen Romans, Bonn 1972. 80 Tako svjedoi bizantinski leksik Suda: Lipsiae, A. Adler (Ed.) IV, 1935, str. 724. 81 Parkes: Pause and Effect, nav. dj. str. 12. 82 The Oxyrynchus Papiri, LXII, London 1974, br. 3010.
79 78

uputstvima, ija svrha je bila da olakaju shvatanje teksta manje upuenim itaocima, koji su odjednom prekinuli obrazovanje u oblasti kolske lektire, ma koliko napredne. Prema Geliju, u luci Brindisi nudile su se u prodajnim izlozima grke knjige koje je dobio po niskoj cijeni pa ih "prelistava u dugim noima83; ove knjige su sadrale, izmeu ostalog, zgode o neobinim dogaajima, neuvenim i nevjerovatnim koji su mogli biti klasifikovani samo kao zabavna knjievnost, knjievnost vrlo prikladna na putovanjima za itaoce razliitih nivoa i za pomorce same. Sa druge strane, postoji podatak o jednoj ponudi knjiga koje su ostvarivale jednu vrstu colporteur-a to je nudio njegovu robu od vrata do vrata traei itaoce 84 , od kojih je veina morala spadati u plebs to vjerovatno nije bio kadar da ita neto vie od knjiga ne previe slone knjievne strukture i esto praenih uputstvima za itanje. Na kraju, vrijedi truda preispitati fragmente grkih knjiga ilustrovanih u prvoj carskoj epohi, pronaene u Egiptu. Radi se svakako o tekstovima koji su sadrali znakove rada na njima, skraivanja, uproavanja sadraja, i to kako u sluaju visoke knjievnosti tako u sluaju homerskog pjesnitva, ili sigurno novih tekstova, smiljanih da bi se pravila knjiga namijenjena za istu zabavu. Primjerci ovog tipa, bilo da su nosili tragove siromane i jednostavne izrade ili izvrsne izrade, nijesu bili namijenjeni za poznavaoce knjievnosti. Radilo se o jednoj kombinaciji izmeu oiglednog i trivijalnog koje se nije moglo usmjeriti prema publici vrlo skromnih kulturnih potreba ili grupi skorojevia koja je zaobilazila instrumente unutar pisane kulture, koja je, meutim, isto kao Petronijev
Gelije: Atike noi IX, 4, 1/5. E. G. Turner: Greek Papyri. An Introduction, Oxford 1980 (2. Izdanje), str. 204.
84 83

92

93

Trimalkion, posjednik tri biblioteke, bila kadra da ita jedino knjige sa jednostavnim sieom, privlanije i shvatljivije zahvaljujui ilustracijama.85 U ovim sluajevima otkrivamo licem u lice degradaciju originalnog modela volumen-a. u vulgarizovanim formama, sa ciljem da cirkuliu u drutvenim slojevima srednje ili niske kulture. Sauvani su fragmenti iz II i III stoljea na osnovu kojih smatramo de je "knjino zemljite" bilo zauzeto preteno slikama, dok je tekst, sveden na sutinske elemente, igrao ulogu skoro iskljuivo pounu: takvom moramo smatrati scenu koja uva povijest Amor i Psihe*6, jednu ilustraciju Ilijade sa abductio Briseide87 i jednom vrstom homerske kompilacije, u kojoj se moe vidjeti utvara Patrokla koja se pojavljuje ispred Ahila.88 I postoje jo ilustrovane knjige najnieg knjievnog i jezikog nivoa, kao to je jedan volumen koji pripovijeda o Herkulovim podvizima i koji na neki nain moe da podsjeti na kratke dogodovtine prikazane u "vinjetama" ili ispriane uz karikaturalne deformacije likova.89 Carska epoha biljei irenje knjievnosti za pismene, za razliku od tradicionalne knjievnosti za uene koja takoe postoji ali je rezervisana za ove posljednje, koji su, meutim, imali mogunost pristupa a esto je i koristili u knjievnosti onih prvih. To je jedan potpun i pomijean svijet italaca to
85 N. Horsfall: The Origins ofthe Illustrated Book, u: Aegvptus, LXIII (1983), str. 199-216. 86 Papiri clell Instintto Papiroloi>ico G. Vitelli. I, Florencia 1988, str. 32 i dr.

A. Hartmann: Eine Federzeichnung auf einem Muenchener Papyrus, u: Festschrift fuer G. Leidinger mm 60. Geburtstag am 30. Dezember 1930, Minhen 1930, str. 103-108. 88 The Oxyrinchus Papyri LXI1, cit., br. 3001. 89 The Oxyrinchus Papyri XXII, London 1954, br. 2331.

87

su ga savremeni pisci primali na znanje i uzvraali oekivanju publike ne samo djelima, podeenim za lake prihvatanje, nego ak djelima sa drugim zapletom. Na izmaku Ovidijeve epohe zapaaju se neki pokuaji da se knjiga priblii moguim korisnicima i da se olaka pristup istoj. Radi se o obiaju koji je ve bio poznat u helenistikoj epohi, ali koji dobija na trajnosti u Rimu carskoga razdoblja. Ovidije, koji je imao sluha za njegovu anonimnu publiku, uvodi - prije svega u erotskim djelima, jer je njih smatrao najrasprostranjenijim stalna uputstva, da bi nagovijestio mjesto koje je morala zauzeti knjiga u odnosu na druge, ve objavljene ili da bi se oznaile izmjene prvobitnog teksta u drugom izdanju, ili, da bi se uputilo na drugu knjigu istog autora koja se odnosila na konkretni problem.90 I Plinije komponuje sadraj u obliku uvoda, dijeli ga po knjigama i detaljno opisuje da bi pretvorio njegovu upeatljivu knjigu Naturalis historia u tekst pristupaniji smjernom vulgus-u, dakle brojnim zanatlijama i zemljoradnicima, pa i svim koji su eljeli da je upoznaju i itaju. Na isti nain i iz istog razloga bili su ulanjivani mnogi uvodi u druga nauno-tehnika djela ovoga doba. Sa ove take gledita, da se knjiga priblii itaocu, moramo razmatrati ispitivanje razliitih tipologija knjiga poev od svitka pa do codex-a, knjige sa stranicama. Kako je njegova izrada bila jednostavnija, kodeks je tedio vrijeme i omoguavao je bre kolanje knjiga; sa istom koliinom teksta se znatno oslobaala pisana materija, ve samim tim to se pisalo sa obije strane a ne samo sa jedne, pa je tako i troak kodeksa ispadao nii nego za volumen; zahvaljujui njegovom obliku, kodeks je ostavljao slobodnu jednu ruku. Na kraju I
Na ovom aspektu, u vezi sa rastuim brojem italaca, insistira Citroni, Poesia e lettori, nav. dj., str. 442-459.
90

94

95

stoljea nakon Hrista, Marcijal ne samo to daje u njegovim knjigama obavjetenja o radionicama i knjiarama, da bi olakao kupovinu91, nego uz to - kao prvi meu knjievnicima - otkriva nove povoljnosti koje prua kodeks92; uostalom Marcijal, kojeg su itali veoma obrazovani itaoci, pie ne isputajui iz vida brojnije i manje imune itaoce: centuriona, puellae, plebs iz ludi Florales, i sve te koji su, na razliitoj ravni prihvatanja, htjeli na svaki nain uivati u itanju njegovih stihova u malim knjiicama.

O knjievnosti za odmor i o normativnom itanju Kodeks - po definiciji knjiga sa sadrajem - se pokazuje kao rimski izum. Na izmaku II stoljea nakon Hrista knjiga u obliku svitka koja stie u Rim nekoliko stoljea prije iz grkog svijeta, poinje da gubi tlo, dok kodeks potpuno preuzme vodstvo. Slika koju prua helenistiki svijet - potkrijepljena brojnim grko-egipatskim otkriima - pokazuje razdoblje konanog uvrenja kodeksa na poetku V stoljea. Meutim, na rimskom zapadu, izgleda, ta pojava datira neto kasnije, premda su raspoloiva svjedoanstva previe oskudna da bi na osnovu njih bilo mogue odgovoriti sa sigurnou. U svakom sluaju, Marcijal, ve od kraja I stoljea, govori o kodeksu sa knjievnim sadrajem - Homera, Vergilija, Cicerona, Livija i Horacija, osim njegovih Epigrama kao o knjigama koje se proizvode u knjinim radionicama, dakle, u neodreenom broju kopija, premda se moe nagaati da se radi o jednoj novosti. I ak posljednje latinske knjige
91 92

u obliku svitka koje su sauvane mogu se smjestiti u kasnije razdoblje, izmeu kraja III stoljea i poetka IV. I najzad, jedan od najstarijih sauvanih kodeksa, datiran izmeu I i II stoljea, sastoji se od fragmenta latinskog dijela, zvanog De bellis Macedonicis9i. Sve ovo nam namee pomisao da se u knjievnoj praksi rimskog zapada kodeks definitivno uvrstio negdje na kraju III stoljea, dakle, mnogo ranije nego na poetku V stoljea, kada se pojavljuje u grkom svijetu. Nasuprot tome, znatno bre je bila - u itavom sredozemnom svijetu grko-latinske kulture - prednost data kodeksu od strane hriana, jer od poetaka hrianstva su njegove svete knjige bile veinom tog tipa. Ali ne smijemo da mislimo da su hriani bili oni koji su izradili oblik kodeksa, koji, u formi tablica, svesaka i knjiica, bio je u rimskom svijetu poznat od najstarijih vremena. Uz to, u mladalako doba hrianstvo je bila vjera zasnivana na rijei, na propovjedima, na glasu uivo, dok se helenistiko-rimska tradicija temeljila na retorici, na kolskoj obuci ili poduavanju tehnikih struka, premda je knjiga mogla imati dopunsku svrhu kao orijentaciono pomagalo. Uostalom hrianstvo je - kada se poelo razvijati u jednom razdoblju i jednom drutvu proirenog uea pojedinaca u pisanoj kulturi - eljelo povjeriti knjizi irenje njegovog uenja i odluno je usmjerilo njegov izbor u korist kodeksa. Razlozi ovog odluivanja bili su esto pretresani.94 Moda treba poeti od konstatacije da je kodeks uspostavljao
Lowe: Codices Latini Antiquiores II, cit, br. 207. O ovoj diskusiji jo vidi klasini rad C. H. Robertsa i T. C. Skeatsa: The Birth oflhe Code.x, Oxford 1983, i dalje: M. Me Cormick. The Birth ofthe Codex and the Apostolu Life-style. u: Saiptorium, XXXIX (1985), str. 150158; J. van Healst: Les origines du codex, u: Les debuts du codex, A. Blanehard (Ed.), Turnhout, 1989, str. 13-35; W. V. Harris: Why did the Codex Supplant the Book-Roll?, u: Renaissance Society and Culture. Essays in Honor of
94 93

Marcijal, I, 117, 10-17; IV, 72, 2; XIII, 3, 4. Marcijal, I, 2, 1-4; XIV, 184, 186, 188, 190, 192.

96

97

model toga, to sadri tekst razliit od knjige u obliku svitka koja je bila vezana za tradicionalnu knjievnu kulturu vladajucih klasa. Hrianstvo u trenutku kada se nudilo kao pisana vjera za sve osobe, promovisalo je podstrek za pismene grupe na razliitim kulturnim i drutvenim ravnima: grupe, u ijem sastavu je bila ne samo stara publika vina svitku, nego takoe i pojedinci koji su posjedovali nisko ili srednje nisko obrazovanje. Ovi pojedinci, premda su poznavali knjige u obliku svitka sa jednostavnijim sadrajem ili zabavnom i popularizacionom knjievnou, osjeali su bliom pisanu kulturu u obliku skromnih kolskih lektira ili tehnikih predmeta, to jest, u obliku kodeksa koji je bio podobniji i za kolske sveske, biljenice i prirunike za profesionalnu upotrebu. Hrianski izbor kodeksa se, dakle, rukovodio potrebama te publike za koju je bio kodeks doseniji takoe sa gledita ekonomskog. Uspjeh je bio osiguran kapacitetom i paginacijom kodeksa, koji su na taj nain dozvoljavali rasporediti veu koliinu teksta nego to je mogla stati u svitak, i zbog toga se postigao jedinstveni red u spisima koji su postali kanoni nove vjere. Tim samim su se mogli lokalizirati pojedini odjeljci i odlomci i upuivati meusobno jedan na drugi. Sve ovo je pravdalo hrianski izbor koji se odnosio iskljuivo na Sveto Pismo, dok sami hriani, kako kupci, tako itaoci knjiga ne samo klasine ili svjetovne knjievnosti, nego i patristike, nastavili neko vrijeme da koriste u odreenim sluajevima svitak. U zamjeni knjige svitka za kodeks je kao materija za pisanje prevagnuo pergamen nad papirom. Izgleda da je ovom procesu doprinio reeni hrianski izbor. Bilo kako bilo, antika je vidjela kako na Istoku tako na Zapadu optu upotrebu kodeksa za svaki tip teksta, svjetovnog ili hrianskog i za svaki drutveni sloj. 98

irenje kodeksa nije mijenjalo italaki postupak neposredno i odmah. Sami hriani koji su u potpunosti usvojili ovaj oblik knjige, i dalje su nastavili da se kreu starim putem: knjige su se pisale i razmjenjivale meu vjernicima, itanje je moglo biti individualno ili posredovano glasom lector-a na sastancima zajednice, hrianski tekstovi su bili izraivani i dijeljeni publici srednjeg ili srednje-nieg statusa koja se pojavljuje u carsko doba u ijim redovima je hrianstvo imalo veliku veinu obraenika i novih pristalica. U ovom posljednjem smislu treba da vjerujemo da je ovakvo gusto, skoro neprohodno rastinje kao to je bila prva hrianska knjievnost, bilo itano kao pripovjedanje95, kao jedan redosljed pria u kojima su dolazili do izraaja socijalni i duhovni nemiri tog vremena. Bilo je to, meutim, u jednom drugom momentu kada su se naznaeni tekstovi pretvorili u kanone - dok su tekstovi, smatrani za apokrife, bili odbaeni i osueni - i zbog toga su se uzdigli u svojstvu uenja, itanja koje je svaki dobar hrianin bio duan da izvri zavisno od njegovog kapaciteta. Za ostalo, kako za kanone tako za apokrife (ove poslednje, dopunjavajue prve u mjeri u kojoj je stil dopunjavan detaljima, slikama, epizodama, kao to su, takoe, spisi apokaliptikog karaktera, koji su se odnosili na paganske misterije, ili na muenike, ivote svetih, - exempla i pripovjedanja hrianski nadahnuta nastavljala su jednu ponovnu praksu
Eugene F. Rice. Jr. , J. Monfasani i R. G. Musto (Eds.), New York 1991, str. 71 -85; T. C. Skeat: Irenaeus and the Four-Gospel Canon, u: Novum Testametum, XXXIV (1992), str. 194-199, i ibid. The Origin of the Christian Codex, u: Zeirschrift fuer Papyrologie und Epigraphik, CII (1994), str. 263-268. 95 Vidi Haegg: The Novel... nav. dj., str. 154-165, i skoranji volumen La narrativa cristiana antica. Codici narrativi, strutture formalu, schemi retorici. XXIII Incontro di studiosi dell antichita cristiana (Roma, 5/7 maggio 1994), Roma 1995.

99

zabavne paganske knjievnosti, konkretno romana, i obilovala su emotivnim karakterom likova i pripovjedanja, ponavljanim topoi poput okrutnog muenja muenika, nepokolebljivog ubjeenja i amor mortis; kao u romanima, nijesu izostali ni putopisi, pustolovine i udesni dogaaji. Radilo se, ponovo, o knjievnosti prilagoenoj za ogranienu upotrebu, budui da je bila namjenjena za grupe sa solidnom kulturom koje su mogle nauiti odreene retorike eme ili kulturne povezanosti, kao i za pojedince srednjeg ili srednje-niskog obrazovanja ije interesovanje se uobiajeno usresredilo na pripovjedaki zaplet i na shvatanje, u najgrubljim terminima, hrianskog morala. Bez obzira na sve, shodno tome kako se kodeks irio dok se pretvorio u uobiajeni oblik knjige, u istim vjekovima, III i IV, dogaale su se duboke drutvene i kulturne promjene. Uistinu se smanjivao broj pismenih a tim samim i italaca, bilo pagana ili hriana. Iz toga je proizlazio prekomjeran analfabetizam meu enama. U IV stoljeu je irilo Jerusalimski opominjao mukarce i ene da dre knjigu u rukama u toku bogosluenja, ali savjetuje da neki od mukaraca sluaju druge koji itaju i da ene kao alternativu itanju pjevaju.96 Ideal Svetog Avgustina bila je jedna litterata ena obuena samo za osnove alfabeta.97 U kasnoj antici jedino velike hrianske dame zraile su obrazovanjem i pokazivale ponekad znanje grkog, latinskog, ak i hebrejskog, jezika neophodnih za prouavanje i shvatanje svetih spisa. Melanija, velika dama koja je postala svetica, posveivala je nekoliko sati itanju Svetog Pisma ili pria vezanih za propovijedi. Prie o ivotima Otaca za nju su znaile neto kao zabavna knjievirilo Jerusalimski: Prokateh., 14 (PG, XXXIII, col. 356 A-B). Sveti Agustin: Soliloquia I, 10, 17, W. Hoermann ( E d ) , Be 1986, str. 26 (CSEL, 89).
97 96

nost. Kao zaljubljenica u knjige, pokuavala je Melanija doi do najboljeg mogueg broja, kupujui, pozajmljujui i svakodnevno ih prepisujui.98 Ipak, Melanija, isto kao druge hrianske dame tog doba poput Blesile, Paolaje i Eustokije, predstavlja dio veoma ograniene elite, osuene na brzo nestajanje. U V i VI stoljeu vjetina itanja postaje sve rjea ak i meu samim crkvenim starjeinama. Kodeks se malo po malo pretvara u "depnu knjigu", dakle, iri se kao odgovor na iroku potranju itbe u jednom drutvu u kojem je analfabetizam ve u IV stoljeu, pa dalje u V i VI, bila stalno prisutna injenica. Meutim, istovremeno je vana i prouzrokuje duboke transformacije u praksi i nainima itanja. Kodeks je znaio, prije svega, promjenu samog pojma knjige, koji je u sluaju knjige u obliku svitka bio postojan, budui vezan za tehnike i sadrajne konvencije; ovaj pojam je, u stvari, mogao neposredno povezati predmet i djelo , bilo da je ovo sadrano u jedinom svitku ili podjeljeno u vie njih. Ovaj posljednji sluaj je podrazumijevao jedinstvo teksta zajedno sa jedinstvom knjige, itanih pojedinano ili itanih vie nego ostale, koje su se, pak, rijetko podudarale sa cjelokupnim djelom, na nain da je pojam cjelokupnog iitavanja mogao ponekad biti stvarnost ograniena na jedini svitak ili dvije ili tri kratke knjige sadrane u jednom svitku, premda je kompletno djelo obuhvatalo brojne knjige. Kodeks bi udruio u samo jednoj knjizi-sadraju teksta seriju organikih tekstualnih jedinica (jedno ili dva djela istog autora ili miscelanea od slinih spisa) ili neorganske sastojke (razna
Vita Melaniae, jun. 23 (vidi takoe pasuse 26 i 33 koriene naprijed), D. Gorce (Ed.), Paris, 1962, str. 174,178, 180 (SC, 90). O odnosu Sv Melanije prema pisanoj kulturi vidi divne stranice A. Giardine, Melania, la santa, u: Roma al femminile, A. Fraschetti (Ed.), Rim-Bari 1994, str. 277-283.
98

100

101

djela, toliko da bi se formirala takozvana biblioteka bez biblioteke)99 pa je odreivao jednu duboku transformaciju u konceptu knjige i kompletnog itanja; dakle, prvo se vie nije neposredno ukljuivao u djelo i koincidirao je kao predmet gde su se mogli ukljuiti spisi takvog kvaliteta i kvantiteta da ne odgovaraju postojeim konvencijama; i drugo, podrazumijevao je lektiru koja, da bi bila potpuna, morala se odnositi na sadraj cijele knjige-kodeksa, premda je ova uobiajeno sadrala vie djela. Skraivanje knjiga istog djela ili vie njih, ponekad na nejednaki nain, odreuje izmeu IV i VI stoljea u kodeksu formaciju ili uvrenje izdavakih mehanizama podobnih da raspoznaju podjele unutar djela ili da jasno odvoje razliite tekstove, tim prije ako ovi nijesu homogeni: mehanizama koji nijesu bili neophodni: u sluaju volumena kada je svaka tekstualna jedinica bila diferencirana, ak autonomno ograniena samoni knjigom iji je sadraj stvarala. Osobitoj potrebi koju kodeks nalae odgovara karakteristika posebnih tekstova, razliitih od onih koje pripadaju tekstu u tipografiji i uzoru koji su esto imali dekorativne elemente ili odreene hromatske dodire, koriene za poetne ili zavrne naslove na taj nain da su obiljeavali granice izmeu tekstova; istu svrhu ima i sistem ukrasa koji se postepeno razvija i koji se esto pridruuje raznim tekstovima. I, kao posljednje, veliko razdvajanje tekstova se uvodi uz pomo napomena explicitlincipit koje obiljeavaju kraj i poetak svakog teksta ili unutranjeg dijelenja na knjige. Meutim, uprkos ovim odlikama, italac je zavravao tako da je neizbjeno smatrao
A. Petrucci: Dal libio unitaho al libio miscellaneo, end Societa romana e impero tardoantico, A. Giardina (Ed.), IV, Tradizione dei classici, transformazioni della cultura, Roma-Bari, 1986, str. 173-187.
99

pojedine tekstove sadrane u knjizi koju je drao u rukama jednom jedinom cjelinom i koristio ih kao takve, to je imalo veliki uticaj u praksi studija. U meuvremenu, kodeks nije bio povezan sa vie manje ustaljenim tehniko-knjinim konevencijama, ali mogao je usvojiti razliite tipove formata, od podesnog za rukovanje pa do opsenog, podeavao je odnos izmeu knjige i fiziologije itanja: odreene knjige prema njihovoj materijalnoj grai, sugerisale su gestove i manire da budu itane na sasvim odreen nain. Tako da, ako je kodeks, u trenutku prvog irenja bio od instrumenatalnog itanja, slobodnijeg to se pokreta tie, jer je za njega bila dovoljna samo jedna ruka, kasnije, nasuprot tome, u antici, razdoblju socijalnih i duhovnih nemira, sa sklonom spasiti, dovesti u red i ouvati nasljee hriansko i pagansko, njegov kapacitet, maksimalno korien, zavrio se knjinom produkcijom zavidnih razmjera, koja je obuhvatala knjige Biblije sa njihovim komentarima, corpora zakonodavne prirode i rasprave o pravnim naelima, klasike podeene za kolsku upotrebu, udruene na razne naine: na primjer, jedna knjiga neudobna za korienje im samim je njena upotreba bila orijentisana ne samo na itanje kao za savjet, to jest operaciju ponekad pojednostavljenu numeracijom stranica i napomenama tekstualne diferencijacije. Sa druge strane, mogunost itanja sa jednom rukom dozvoljavala je da se pie drugom i tako prati itanje biljekama na ivicama kodeksa. Na taj nain se raa navika da se dopisuje u knjigu tokom itanja. Ima antikih pisaca poput Kasiodora u VI stoljeu koji razrauju teorije o nainu upisivanja i smjeta100 nja italakih biljeaka. Osim margina, italac je u kodeksu raspolagao i drugim mjestima koje je mogao zauzimati kako je
100

Casiodorus, Inst. I, 3, I.

102

103

htio: listovima ili djelovima listova koji su ostali prazni, praznim stranicama na poetku ili kraju knjige, unutranjim izostavljenim mjesta nastalih vezivanjem u sveske koje su mogle obuhvatati biljeke razliitije i anarhine. Na ivicama su se uvijek mogle taloiti intervencije razliitih ruku koje su se odnosile na tumaenje; ili su mogle prenositi u druge knjige - kompletne komentare. Kodeks je dozvoljavao, na taj nain, jedno simultano i koordinirano itanje izmeu osnovnog teksta i tekstova pomonih, dakle, paljivije i uslovljeno tumaenjem komentara; bilo je to itanje rezervisano za manjinu. Bez obzira na to, kodeks je u osnovi odredio potpuno drugaiji nain itanja tekstova. U knjizi u obliku svitka su stupci slijedili u otvorenim djelovima i time se stvaralo to to se naziva the panoramic aspect itanja101, jer je pogled prelazio neposredno i bez prekida sa jednog stupca na drugi; u kodeksu, nasuprot tome, je dio teksta koji se mogao itati bio odreen razmjerama stranice koje su spreavale neprekidno sagledavanje cjeline. Ovo je potpomagalo raskomadano itanje ostvarivano stranicu za stranicom, dakle, preko segmenata teksta koji, u konkretnom sluaju Svetog Pisma, se kasnije esto dalje komadao na kratke sekvence - cola i commata na koje su skretale panju razne napomene (vea poetna slova, raspored samih odjeljaka u tekstu itd.) Rezultat svega ovoga je bilo jedno itanje u fragmentima, duim ili kraim, koji su inili itaocu smisao jasnijim102, ali koji su se mogli lako pronai (i fiksirati u pamenju) zahvaljujui jednoj mise en texte u obliku aforizama i drugih napomena koje su u svakom trenutku dozvoljavale vratiti se na ve jednom proitano. Takozvani codices distincti, to jest, sa punkcijom, po101 102

stali su norma: punkcija se dodaje i uz ostale napomene, sve brojnije, izraene sa ciljem da se stekne recepcija teksta ne vie individualna, nego usmjeravana od strane tumaa koji su se pozivali na poznate autoritates. Za Kasiodora distinciones, znakovi punkcije i dijakritiki znakovi su viae koje vode ka smislu i koje poduavaju itaoca na jasniji nain, dakle odigravaju ulogu prosvetiteljskih komentara.103 U ilustrovanoj knjizi, redosljed scena koje je prihvatao vid itaoca u knjizi-svitku, povezujui ih neprekidnim lancem pripovjedanja, zamjenivao se zbirkom likova izolovanih u listovima koji vie nijesu bili ugraeni u kontekst, nego su bili autonomni, sve do potpunog odvajanja izmeu pisanog diskursa i diskursa likovnog.1041 opet je Kasiodor taj koji istie vanost figurativne slike kao instrumenta spoznaje.105 Na itanje knjievnog otium-a koje je pribjegavalo knjizi u neprekidnom nadovezivanju stubaca, to ih je glas itaoca recitirao, nadovezivalo se jedno usresreeno i paljivo itanje, sve ee tiho, sa naglaenim smislom za tane napomene, podobno za potpuno usisavanje teksta, orijentisano da snano usmjerava nain miljenja i djelanja. Sa jednog slobodnog itanja u asovima predaha prelazilo se na itanje usmjereno i podlono pravilima. Zadovoljstvo od teksta je zamijenio spor napor tumaenja i proslijeivanja, Melanija, koja je u njenoj eliji, usresreena na njene knjige Pisma, ne upuuje ni rijei njenoj majci, ni pogleda da ne bi propustila jedini izraz ili jedini pojam onoga ta je upravo itala. Ona
Gasiodorus, Inst. I, 15, 12. O ovom procesu, vidi H. Toubert: Formes etfonctions de l enluminure, u: Histoire de I edition francaise, R. Chartier i H.-J. Martin (Eds.), I, Le livre conquerant. Du Mozen Age au milieau du XVII siecle, Pari 1989, str. 110-114.
104 105 103

Skeat: The Ori^in..., nav. dj., str. 265 i dr. San Girolamo, praef. In Ezech (PL LXXVIII, col. 996 A).

Casiodorus, Inst., I, 3 1 . 2.

104

105

biblioteka OSVIT CIVILIZACIJE prua svjedoanstvo o itanju, veoma udaljenom od onog enskog lika koji je prije nekoliko stoljea itao svoj svitak u bunom gradskom okruenju, prekidajui da bi uputilo po koju rije ili po koji pogled svojim pratiocima. Sama Melanija imala je obiaj itati Stari i Novi Zavjet tri ili etiri puta godinje i recitirala je Salomona napamet. Ova injenica vrijedna je panje. Kodeks se malo po malo mijenjao sa nunim nijansama u instrumenat prelaza iz jednog proirenog itanja brojnih tekstova, podjeljenih meu raznovrsnom i raslojenom publikom prvih stoljea carstva - u jedno intenzivno itanje nebrojnih tekstova, prije svega Biblije i pravne nauke, itanih, iitavanih i ponovo itanih u obliku dokumenata, obrazaca, ugovora i proglasa. Antiki svijet je poivao na spisima, dakle, na knjizi i na itanju, kao uostalom i uzbuna njegove vlasti, crkvena hijerarhija, drutvo i porodica. Ovu vlast je, prema tome, mogla predstavljati jedino knjiga. Jesper Svenbro Guglielmo Cavallo KAKO SU ITALI GRCI KAKO RIMLJANI Sa panskog prevela, priredila i predgovor napisala Dr Lenka Blehova elebi Urednik Radomir Uljarevi Design Marina Veovi Kompjuterska obrada Milovan Parezanovi Na koricama Matrona sjedi i djeak ita svitak, dio zidnog slikarstva iz vile Misterija u Pompeji druga polovina I vijeka n.e. preuzeto iz: A. Maiuri, La villa dei Misteri (Tavole), Roma 1931. Izdava IM "OKTOIH" Njegoeva 2 81000 Podgorica Tel: 081/224-705; 225-471 e-mail:oktoih@cg.yu web: oktoih.com Tira 1000 primjeraka Podgorica
2002.

106

tampa "Lapevi", Uice

CIP - Katalogizacija u publikaciji 821.14'02 (091) 821.124'02 (091) SVENBRO, Desper Kako su itali Grci kako Rimljani / Jesper Svenbro, Galielmo Cavallo; sa panskog prevela, priredila i predgovor napisala Lenka Blehova elebi, - Podgorica: Oktoih, 2002. (Uice : "Lapevi") - 106 str.; 19 cm. - (Osvit civilizacije) Prevod djela: La Grecia arcaica y clasica la invencion de la lectura silenciosa / Jesper Svenbro; Entre el volumen y el codex La lectura en el mundo romano / Guglielmo Cavallo in Historia de la lectura en el mundo occidental. - "Knjiga... sadri zapravo dva rada iz opsenog naunog korpusa od ukupno njih trinaest, iz pera isto toliko naunika i klasinih filologa, pod zajednikim naslovom istorija itanja u zapadnoj civilizaciji..." > predgovor. - Pogled klasike filoloke nauke na naine itanja i italake navike u antici: str. 5-10 ISBN 86-7659-272-1 1. Kavalo, Guljelmo. - 1. Svenbro, Jesper v. Svenbro, Desper. - II. Cavallo, Guglielmo v. Kavalo, Guljelmo. - III. elebi, Lenka Blehova - v. Blehova elebi. Lenka a) Klasina filologija COBISS. CG-ID 4374032