Tomislav Suni: Jugoslavenstvo je pogubnije za Hrvatsku od velikosrpstva

PETAK, 24 KOLOVOZ 2012 12:34

Izgleda da antisrpstvo ujedinjuje desne i lijeve Hrvate vie nego antijugoslavenstvo i antikomunizam. Postavlja se pitanje da li bi bez simbola strane i velike Srbije Hrvatska ikada bila na zemljopisnoj karti. A po emu bi to trea Jugoslavija ili Euroslavija, ili pak stvarna tzv. samostalna Hrvatska, u kojoj vladaju bivi titoisti, morala biti manje zlo od etnike Velike Srbije?

Nedavni rat u Hrvatskoj -- barem u dananjem slubenom medijsko-politikom izdanju, i dalje se u Hrvatskoj oznaava kao rat protiv velikosrpske agresije, a nipoto kao antikomunistiki ustanak Hrvata protiv Jugoslavije. Stalnim prizivanjem navodne nemani velikosrpstva dobiva se dojam da Hrvati nisu u stanju izgraditi nacionalni i dravni identitet ako se prethodno ne definiraju kao neprijatelji srpstva. A ako nema Srba onda ih treba izmisliti. Moda razlog sveobuhvatnoj antisrpskoj fiksaciji lei u tome to politiku klasu u Hrvatskoj, od 1991., pa do dandanas, ine bivi komunisti i bivi Jugoslaveni kojima je nemogue krenuti u rat protiv samih sebe. I samoprozvanoj ljevici kritika srpstva neizravno dobro doe, jer kritika srpstva amortizira kritiku ocjenu jugokomunistikih jama i serijskih partizanskih zloina. Upravo u zatakavanju komunistikih zloina i u nasljeu titoizma lee glavni uzroci nedavnog rata, kao i tinjajua mrnja izmeu Hrvata i Srba. Svaka ozbiljna kritika titoizma i jugoslavenstva stvara kod bivih hrvatskih partizana i njihovih podmladaka strahove od medijskog rugla i mogueg krivinog gonjenja. Stoga treba i dalje lupati po Srbima, bilo da su Preani ili umadinci, jer su oni psiholoko pokrie za bezbrojne jugoslavenske jazovke. Ujedno, ako kritike prema Srbima dolaze od vladajue klase, onda nema vie problema sa hrvatskim desniarima. I broj nacionalno svjesnih i kvalitetnih hrvatskih

novinara i politiara esto pada u zamku jezinog i pojmovnog redukcionizma. I oni rabe pridjev srboetniki ili etnofaistiki u opisivanju moguih i nemoguih zala uinjenih hrvatskom narodu, zaboravljajui da te uvredljive rijei imaju danas netono znaenje. Kao prvo, pridjev srboetniki je gramatiki pleonazam slian krivoj konstrukciji ustaki Hrvati. Izraz etno-komunistiki, koji se esto koristio u NDH novinstvu bio je manje uvredljiviji, jer su neprijateljski etnici, s kojima je NDH bila u ratu, ba kao i komunistiki partizani, bili priznati od zapadnih Saveznika kao antifaistika gerila -koliko god su etnici i sami suraivali sa stvarnim talijanskim faistima. Danas se u hrvatskoj javnosti uvrijeio kliej da su dobar dio partizana bili etniki prebjezi i obrnuto, doim se malo ljudi pita koliko je domobrana i hrvatskih slubenika prebjeglo u partizane za vrijeme NDH i koliko su hrvatski komunisti sudjelovali u likvidacijama, ne samo Hrvata u ljeti 1945., ve i srpske graanske elite u Beogradu, u zimi 1944. Dananji lijevi politiki Hrvati, pogotovo titoistikog podrijetla, nau se jako uvrijeeni kada im srpski mediji spoitavaju da su i oni ustae ili faisti i da je Oluja bila zloinaki pothvat. Nije Savo trbac, srpski propagandist, naivan; on dobro zna da niti jedan jedini strani diplomat nije nikada doao u proteklih petnaest godina na proslavu Oluje u Kninu. Sluajno? Uzalud se hrvatska politika klasa hvali sama pred sobom o legitimitetu vojne operacije Oluja, ako ta operacija nije priznata u meunarodnom pravu. A to hrvatski Srbi znaju. Meunarodno pravo su 1945. godine ionako krojili pobjednici a ne gubitnici. Konano, veliki zapadnjaki demokrati, kako oni sebe vole rado nazivati, ionako nikada ne bi dobili Drugi svjetski rat bez pomoi komunista i Staljina. Ovdje se moe povui ponovna paralela sa samopriznatom Hrvatskom na referendumu u svibnju 1991. dogaaj koji nije praktiki nita znaio u bijelom svijetu, sve do meunarodnog priznanja Hrvatske u sijenju 1992. Niti raspad Jugoslavije 1991., niti vojna intervencija Oluja, 1995., nisu rijeili niti jedno jedino pitanje u traginim meusobnim odnosima izmeu Srba i Hrvata. Povijest i tombola Niti je u proteklih 20 godina, otkako je Hrvatska stekla samostalnost, bilo ikakve politike volje u Hrvatskoj da se nacionalni mitovi i rtvoslovlje srpskog naroda i izbrisano rtvoslovlje hrvatskog naroda pokua rijeiti, i da se stvarno pokrene povijesni dijalog o ranijoj povijesti Srba i Hrvata. Nije to niti mogue imajui u vidu da i jednu i drugu stranu politike klase ine djeca Tita, upravo kao to su bivi titoisti 1991. sjedili na vlasti u Srbiji i u Hrvatskoj -- da bi zatim krenuli u rat jedan protiv drugog. Tuman e i nadalje biti misteriozna osoba. S jedne strane govorio je svoje proustake i antikomunistike homilije, namijenjene poglavito za ui hrvatske dijaspore i njezina novca, doim je na najvanijim ministarskim mjestima unutarnje, vanjske i sigurnosne politike Hrvatske stavljao redom bive jugodiplomate, prekaljene titoiste, i bive udbae. Evo i nove paralele: i elnici dananje srpske zajednice u Hrvatskoj nalaze se u medijskom sukobu sa hrvatskim politikim vrhom glede trivijalnih traeva o novcu i honorarima. No i jedna i druga strana imaju identini politiki pedigre jer su se zajedno, sve do 1990., druili i pozivali na bratsku jugoslavensku ljubav i zajedno petljali sa partijskim zlatom. U hvalevrijednoj odluci stavljanja na stup srama imena utajivaa

poreza od 1991. do 2011., trebalo bi konano staviti listu imena ljudi koji su dobivale stanove i vikendice u bivoj Jugoslaviji, ukljuujui i naslove svojih magistarskih i doktorskih disertacija napisanih do 1991. godine. A kada zatreba skupit e se i takozvana oporba, vladajua klasa i lokalni Srbi zajedno sa svojim hagiografima i govoriti o desecima i stotinama tisua mrtvih Srba u Glini, u Jasenovcu i Jadovnu. Postoji li za ta mjesta i te rtve toni forenziki podatci? Red je konano da javnost vidi ne samo listu sa tonim brojem ubijeni Srba i partizana, nego sa tonim uzrocima njihove smrti, njihovim tonim DNK-om, i tonom lokacijom njihovih tonih posmrtnih ostataka. Za hrvatske rtve komunizma i partizantine fizikih i materijalnih dokaza ima napretek. Ali to to znai ako su Hrvati bili na krivoj povijesnoj strani ako su se borili na faistikoj strani. Rije faizam danas nimalo ne oznaava jedno politiko opredjeljenje. Ta rije, taj pojam danas je postao simbol apsolutnog zla i apsolutne strave i uasa; ta je rije prela u mitsku demonologiju iz diluvijalne titanske prolosti. Rije faizam nema danas nikakve veze sa literarnim avanturama prvih talijanskih faista 1919. godine u prvom faistikom gradu na svijetu, Rijeci (Fiume), kada je faistiki pjesnik Gabriele d'Annunzio pisao svoje erotske pjesme, a njegovi brojni kolege zagovarali antiklerikalizam, agnosticizam i slobodnu faistiku ljubav. Ako je danas rije faizam postala oznaka za apsolutno zlo, onda sve ostale politike nakaznosti, svi komunistiki i liberalni uasi postaju relativno zlo. I Bleiburg i goli otoci, i komunizam i titoizam, tek su mala skretanja sa pravog puta. Odale je i shvatljivo zato djeca komunistikih masovnih ubojica, ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijelom svijetu imaju danas apsolutnu istu savjest. Antifaizam njih iskupljuje. Antifaizam je vrsta pomodarne, postmoderne hostije, nove graanske religije, sa svojim svetitima, svojim relikvijarima, svojim svecima ali i svojim inkvizitorima. Pisana povijest antifaistikog rtvoslovlja u modernoj Hrvatskoj slii na tombolu gdje se barata brojkama u znanstveno fantastinim lokacijama. Ono to je dramatino i to nagovjeuje nove srpsko -hrvatske sukobe je to veliki broj Srba u Hrvatskoj, ali i u Srbiji, vjeruje u fantastina antifaistika i protuhrvatska rtvoslovlja, premda oni pruaju slabe empirijske podatke za svoje tvrdnje. Razlog tome velikim dijelom lei to niti jedna jedina hrvatska vlada od 1991. do danas, nije nikada pokuala sazvati na najvioj bilateralnoj razini kongres o srpskim i hrvatskim rtvama Drugog svjetskog rata i poraa. I to ne kongres na kojima bi samo sudjelovali hrvatski i srpski dvorski povjesniari, ve na kojem bi takoer nastupili i povjesniari razliitih politikih orijentacija. Jugoslavenstvo: ranjii i evapii Duh jugoslavenstva puno je jai u Hrvatskoj nego to se to na prvi pogled ini u politikom ivotu zemlje. Jugoslavenstvo je puno opasnije od velesrpstva. Jugoslavenstvo nije samo odraz politike orijentacije, niti je to mrana odluka velesila, kao to je to bio sluaj u Versaillesu, 1919.g. Jugoslavenstvo je poglavito politika psihologija i vrsta antropologije koja se u Hrvatskoj protee davno u vremena prije stvaranja ideologije jugoslavenstva i prije roenja prve drave Jugoslavije. Brojni dananji hrvatski estradni umjetnici i novinari, sa slabim hrvatskim duhom, puno se komotnije osjeaju u Beogradu ili Sarajevu, nego u Beu ili Washingtonu. I hrvatski

gospodarstvenici u Srbiji vie vole balkanski javaluk nego njemaki Disziplin. Lake je objaviti lanak na srpsko- hrvatskom ili hrvatsko- srpskom za provincijsko glasilo u Banja Luci, nego odrati predavanje na njemakom jeziku o uglatoj glagoljici ili napisati lanak za njemake desniarske novine o znaenju hrvatskih pandura u sedmogodinjem ratu u leziji. Uzalud isticanje srednjeeuropskog duha neke kvazi Hrvatske u bidermajer Mitteleuropi, kada veliki broj ak i nacionalno svjesnih Hrvata vie voli sluati zavijanje orijentalnih cajki ili se kreveljiti na kvaziumjetnikim neojugoslavenskim terevenkama u Puli, Beogradu i Dubrovniku. Lake je glumiti hrvatskog gospona u srpskoj palanci nego pokuati osnovati institucionalnu protuteu utjecajnoj francuskoj-srpskoj nakladnikoj kui L'Age d'Homme. Psiholoki, veli broj hrvatskih diplomata puno se ugodnije osjea u svojim ispostavama u Banja Luci, Mostaru ili Novom Sadu, budui da su i sami vezani rodbinski, klanski, i jezino za taj kraj. Lake je jesti burek i evape i dokazivati svoje navodno agramersko podrijetlo u Pritini, nego neformalno govoriti Amerikancima iz kampa Bondsteel kako su humanitarni ameriki bombarderi B17 ruili davne 1944. ne Beograd, ve Zadar, Monte Cassino i koliko su knjinica, muzeja i ljudi oni spalili u Tirolu i u Austriji. I hrvatske oporbene stranke, ili bolje reeno tzv. oporbene stranke desnice, misle de e imati bolju meunarodnu prou ako se distanciraju od svog vlastitog nacionalizma putem svoje antisrpske retorike i koritenjem rijei faizam i etnitvo. Psiholoki i to je shvatljivo jer kompleks ustatva i demonologija o Anti Paveliu paralizira ve punih sedamdeset godina hrvatski narod, doim ameriki prokonzuli i eurokomesari trae stopostotni jamac da Hrvati nisu vie nacionalisti ili tumanisti. Upravo bi hrvatski nacionalisti trebali raditi na veem zbliavanju sa srpskim nacionalistima, a kao prvu stvar razbiti negativnu sliku koja rije nacionalizam stvara. Barem e Hrvati tono tada prepoznati osnovnu politiku kategoriju: prijatelj vs. neprijatelj. Sa amorfnim Jugoslavenima to nije mogue budui da jugoslavenstvo iskljuuje svaki identitet i svaku moralnu i graansku obvezu. Jugoslavenstvo je smrt ne samo za hrvatstvo nego i za srpstvo. Dr. T. Suni (www.tomsunic.com) je autor knjige, La Croatie; un pays par dfaut? ( Avatar, 2011). lanak je izvorno objavljen u Hrvatskom listu od 23. kolovoza, 2012.