Sie sind auf Seite 1von 9

Nikica Gili

FILMOLOKI FORMALIZAM I VELIKE TEORIJE

Kao to je poznato, u filmskoj teoriji pripovijedanja zadnjih desetljea osobito se esto koriste neke postavke i metode ruskoga formalizma te strukturalizma i naratologije, pa analitiari govore o formalizmu i neo-formalizmu, koji se esto pojavljuje u sklopu kognitivistikih strujanja u filmologiji. Kada je, primjerice, o naratologiji rije, ona, dakako, ni u jednom razdoblju nije zamrla niti je prestala postojati, no za vrijeme akademsko-politike prevlasti poststrukturalista i kritiarske ljevice, malko je zanemarena u vizuri povijesti teorija iz koje nove teorije smjenjuju stare premda se esto ne bave istim predmetom niti imaju metode koje bi ukinule relevantnost nekih starih zakljuaka (pa nisu jasni mehanizmi tih smjenjivanja). Dakako, marksistiki filmski kritiari i teoretiari u novije su vrijeme sve skloniji krilatici o potrebi za kulturalnim studijima u prouavanju svega to sainjava kulturu, osobito popularnu, a filmski medij, se dakako, uz filmoloko-umjetniku, pravnu ili pedagoku moe promatrati i iz te vizure koja je, ini nam se, dio ire tendencije koju Bordwell naziva velikim teorijama (Bordwell, 1996). Jo je Robert Scholes (1980), od kojega se takvo to moda i nije trebalo oekivati, u prikazu Chatmanove knjige Story and Discourse ustvrdio kako je rije o dobroj formalnoj analizi, ali samo o formalnoj analizi, koja ne otvara pitanja kritikih prokazivanja buroaske ideologije transparentnih narativnih tekstovai, a ova primjedba (prigovor), nastala negdje u razdoblju ranih znakova revitalizacije formalizma, ini nam se znakovitom i za suvremeno stanje na tritu akademskih ideja. Naime, Scholes upuuje i na jedan od moguih razloga zato je Chatmanov rad nekritiki: on, naime, predaje na dravnom sveuilitu sa irokim (dakle, neelitistikim) pristupom, dok Barthes radi na elitnom fakultetu u kojem su studenti, ako smo dobro shvatili, dovoljno napredni za kritiku analizu. Svakako je zanimljiva teza da se studenti dovoljno napredni za kritiku analizu Zapada i njegovih kapitalistikih kodova mogu pronai samo na elitnom fakultetu. Naime, sukladno logici kritikih teorija o visokom obrazovanju u kapitalistikom drutvu na elitni se fakultet vjerojatno najee upisuju djeca iz dobrostojeih obitelji, odnosno ona koja su sklona pristati na uhodane mehanizme reproduciranja dominantne ideologije kakvi karakteriziraju kolstvo kao dravni represivni ideoloki aparat. No takav elitizam, kakav u krugovima akademske ljevice nije tako rijedak kako bi se moda moglo pomisliti, ipak nije najvei problem Scholesove primjedbe. Naime, ne treba smetnuti s uma kako kritiki poststrukturalistiki diskurz moe biti nepobitno napredniji od formalistikog Chatmanovskog samo prema opim, transteorijskim kriterijima prema kojima se naprednost moe mjeriti. Takvih kriterija, meutim, vjerojatno ipak nema; barem ih nema izvan

Tekst je, u neznatno izmijenjenom obliku, objavljen u Hrvatskom filmskom ljetopisu

ideolokih i religijskih obrazaca, , pa prije govora o bilo kakvom napretku ipak treba pokuati precizirati koji su kriteriji napredovanja te naznaiti metode kojima se moe napredovati. Ne bi nezanimljivo bilo doznati i je li rije o napretku usmjerenom prema nekom konanom cilju, osobito ako je (kako zakljuujemo iz politikih zaina ovoj polemici) taj cilj razumijevanje proizvodnih odnosa, odnosno drutvenih mehanizama distribucije moi. Ako, dakle, analitiku metodu smiljenu za razumijevanje narativnih struktura (chatmanovska naratologija) vrednujemo prema kriteriju voenja prema cilju s kojim nema nikakve veze (npr. cilj razumijevanja proizvodnih odnosa/ raskrinkavanja buroaske ideologije, ili cilj poboljavanja razumijevanja meu narodima), logino je da e konzervativnaii, formalistika metoda loije proi od analitike metode koja tom cilju jest namijenjena (primjerice, razni marksizmi, sve jedan napredniji od drugog). Napokon, ak i ako bi takvo vrednovanje neprimjerenim kriterijima bilo (politiki?) opravdano, ipak se ne ini sasvim uputnim vatreno prihvaanje zdravo za gotovo ak ni drutvenoanalitike, a kamo li drutveno-reformske uinkovitosti kritikih metoda lociranih u geto humanistikih sveuilinih odsjeka i instituta. Pojednostavljeno reeno: drutvenu korist (profesorskog) naputanja vlastitih humanistikih diskurzivnih praksi u korist pozitivistikog naslijea marksizma tek treba dokazati. Dakako, o utjecajnosti drutvenoznanstvenih (sociolokih, politolokih) odsjeka i instituta, s njihovim drutvenoznanstvenim marksizmima, liberalizmima i drugim izmima, ovdje ne sudimo, jer se za takve prosudbe ne osjeamo nimalo kompetentnima. Teorijska polemika ili sukob ideologija No, bilo bi pogreno rei da su filmski naratolozi, kognitivisti i drugi formalisti rtve nekakve hajke zagovornika kulturalnih studija, marksizma i drugih velikih teorija. Warhol, primjerice, istie kako su feministike kritiarke zainteresirane za formu (narativnoga) teksta isprva bile podjednako kritizirane i od naratologa i od glavne struje feministike kritike (1999:342) a, koliko nam je poznato, meu formalistima samo se Barry Salt ali na svojevrsnu urotu uglednih sveuilita i asopisa (Screen) protiv njegovih tekstova kritikih prema velikim teorijama (Salt, 1992:Prefaceiii). Zapravo su kognitivistiki usmjereni teoretiari filma ti koji su kritiki nastupili prema suprotnom taboru (vidi npr. i u Gili 2000), a zagovornici velikih teorija isprva se nisu pretjerano obazirali na napade iz kognitivistikog tabora. Kritikog je dijaloga (ili barem polemike), meutim, ipak bilo. Robert Stam (2000:240), jedan od najutjecajnijih zagovornika multikulturalizma i kulturalnih studija meu prouavateljima filma, sagledava kognitivistike teorije filma kao nostalgino vraanje unatrag, u vrijeme prije de Saussurea, frankfurtske kole, Lacana, Foucaulta te marksistikih i frojdistikih kritika zdravoga razuma (common sense), a slino gledite, uostalom, zastupa i Slavoj iek (vidi, npr. u iek, 2001:13-4), koji u knjizi The Fright of Real Tears iskazuje zabrinutost zbog dominacije kognitivista te zaziva povratak izvornome Lacanu, tom stalno izmiuem (dakako, time samo jo privlanijem) oznaitelju svega to je ovjek ikada napisao ili snimio. Kognitivizam, dri Stam, pokazuje dirljivu vjeru u razum (nakon Auschwitza) i znanost (nakon Hiroime). Zadrava svoju vjeru u znanost, premda je

znanost ne tako davno dokazala inferiornost Crnaca, idova i Amerikih Starosjedilaca (Native Americans) (isto). Stamov klie o vezi razuma i Auschwitza, odnosno znanosti i Hiroime te rasizma, dakako, nije na istoj razini razmatranja kao pitanje o nainu na koji razumijevamo priu, ili pitanje o nainu na koji pamtimo neke filmske podraaje: u logikoj je nakani na vioj (drutveno-analitikoj) razini, a Stam toga, ini se, nije svjestan, ili pak ne smatra besmislenim mijeati analitike razine. Uostalom, u kontekstu kognitivistike filmologije termini razum i znanost, ak i kada se koriste kao naelno opravdanje kognitivistike metode (to i nije est sluaj kako bi Stam htio sugerirati), obino imaju partikularnije (konkretnije, kontekstualno specifinije) znaenje od istih temina u Stamovim napomenama o konc-logorima i atomskoj bombi. Uzdignuti na razinu opih kulturalnih vrijednosti i naela, razum i znanost ne znae takoreku nita ako ne definiramo to znae u konkretnim, historijski prilino jasno odredivimiv sluajevima. Proizvoai argona Ako bi ak i postojala spomena vrijedna veza izmeu kognitivistikog razuma i nacistikih koncentracijskih logora, tada bi Stam i psihoanalizu te marksizam trebao optuiti kako veliki dio legitimiteta i drutvenih utjecaja izvlae iz istih mehanizama moi i racionalistikih ambicija.v Znakovito je, nadalje, i iekovo meandriranje izmeu dviju teza: prema jednoj kognitivisti u kritici psihoanalitike filmske kritike nisu u pravu, a prema drugoj zapravo jesu u znatnoj mjeri u pravu, ali se te kritike mogu odnositi samo na teoriju degeneriranu u argon, a ne na prave lakanovce. Pravi su lakanovci, dakako, uz Joan Copjec, jo samo iek i poneki njegov sunarodnjak (vidi u iek, 2001:1-5 i dalje). S druge pak strane formalistica Kristin Thompson, koju unato privatnim i poslovnim vezama s Davidom Bordwellom teko moemo svrstati meu kognitiviste, istie kako je tijekom prouavanja filma polako poela naputati dominantnu (psihoanalitiku), k tome prilino redukcionistiku paradigmu traenja argumenata i ilustracija za ve postojee diskurzivne modele (Thompson, 1988:3-5 i dalje), a Bordwell je u vie navrata polemizirao s kritikama kognitivizma koje toj metodi podmeu prirodoznanstvenu ambiciju apsolutne istinitosti (Bordwell, 1999:9). Naime, ak ni u prirodnim znanostima nije rije o apsolutno istinitim modelima, ve samo o uzastopnim aproksimacijama zbiljskih procesa (isto), pa o apsolutu, ini se, najvie govore oni koji najglasnije tvrde da o apsolutu ne bi trebalo govoriti. Jedan od najistaknutijih hrvatskih teoretiara knjievnosti i kulture Vladimir Biti u svome knjievnoteorijsko - kulturolokom pojmovniku (2000), meutim, nema u bibliografiji knjigu Coming to Terms, a u prvome (knjievnoteorijskom) izdanju toga pojmovnika natuknica o naratologiji zavrava reenicom pomalo nalik smrtnoj presudi: Naratologija ustupa mjesto polivalentnoj teoriji pripovijedanja (Biti, 1997:239). No jo je ozbiljniji propust to Chatmana nema u kazalu imena Stamove filmskoteorijskopovijesne knjige, a u bibliografiji je samo Chatmanov (1980) Story and Discourse (Stam, 2000:347), ije nedostatke u znatnoj mjeri ispravlja Chatmanova knjiga Coming to terms (Chatman, 1990).

Nadalje, kognitivistike su zanimacije, u opsenom udbeniku filmske teorije The Cinema Book obraene zajedno s formalizmom Kristin Thompson u vrlo kratkom poglavlju o formalizmu (Cook, Bernink 2000:341) a, unato kratkom osvrtu na naratologiju, Chatmana u toj knjizi nismo nali. Dakako, feminizam je, ovdje neto bolje proao, pa u kazalu te knjige ima ak 18 poduputnica na pojedine probleme kojima se feministiko prouavanje filma bavi. U pojmovniku Key Concept in Cinema Studies (Hayward, 2002), k tome, nema poglavlja i natuknica o kognitivizmu, mentalnim obrascima, procesima zakljuivanja odozgo ili odozdo i drugim temama i terminima iz kognitivistike misaone orbite, a i naratologija je vie nego krto obraena (vidi, npr. na str. 257). Dakako, kada cijele teorijske kole izostanu iz (kulturoloki usmjerene) knjige o kljunim konceptima prouavanja filma, sasvim je jasno da izostavljeni koncepti ili nisu kljuni ili ne spadaju u istu diskurzivnu praksu (u Cinema Studies). Uostalom, kada kognitivisti izrijekom odobravaju koritenje svojih formalistikih zapaanja za prouavanje kulture (reprezentacije enskosti, ideolokih uinaka formi ili, primjerice, masovnoga ukusa), jasno je da tim odobravanjem istiu kako je prouavanje kulture - dakle filma kao medija za prenoenje i djelovanje politikih kodova, nesvjesnog, djelovanja kapitala i tome slino - radikalno razliita diskurzivna praksa. Stoga nam se ne ini preuzetnim rei (s malim metodolokim smjekom na rubu usana) kako kulturalni studiji, psihoanaliza i, primjerice, postkolonijalizam formalistikim filmolokim kolama predstavljaju Drugo (a vrijedi, jasno, i obratna tvrdnja formalisti su Drugo za marksiste, postkolonijaliste, kulturologe). Relativnost i dosljednost Premda je kod metateorijskih i programatskih deklaracija katkada teko razluiti to je vana teza a to retoriko uljepavanje vlastite pozicije, teta bi bilo preutjeti Bordwellovu napomenu kako bi sve o emu govori moglo ispasti pogreno i beskorisno, jer je takva veina teorija, a one teorije kojima se posreilo tek su malim dijelom u pravu, te ponegdje znaju biti korisne (Bordwell, 1999:17). Koliko god ovakva skromnost mogla zazvuati kao uplja retorika (koritena kako bi jasniji bio kontrast s, recimo, iekovski bombastinim analogijama i alegorijama), ipak vrijedi pohvaliti uzimanje u obzir vlastitih ogranienja i mogunost pogreke, osobito u klimi na akademskoj tritu u kojoj se uspjehom nekoga teksta esto smatra nalaenje ogranienja (i moguih greaka) drugim metodama, prokazivanje tueg sljepila. Meutim, premda, primjerice teorijske polemike o fokalizaciji najee ne negiraju postojanje problema subjektivnosti pripovjedanja te potrebu analitikog ralanjivanja tekstualnih mehanizama i indikatora takve subjektivnosti, Mieke Bal (biva naratologinja i jedna od istaknutijih strunjakinja za kulturalne studije) u Genetteovim napomenama o mogunosti shvaanja vanjske fokalizacije u odnosu na jedan lik kao unutranje fokalizacije na drugi likvi, vidi priznanje nemoi njegove (krute, staromodno lingvistiki utemeljene) teorije sukobljene sa stvarnim sloenostima fenomena pripovijedanja (Bal, 1992: 318-320).

Nama se meutim ini da je to Genetteovo priznanje zapravo rjeit odgovor kritiarima naratologije koji pokuavaju banalizirati tu teorijsku kolu, svodei je na mehanicistiki kostur, sugerirajui kako naratolozi krutim tipologijama pokuavaju rascijepiti sloene fenomene pripovijedanja (odnosno kako pokuavaju totalizirajui podrediti sloenu narativnu igru oznaitelja svojoj krutoj diskurzivnoj mrei). Genette, naime, ak izrijekom uvia da se nefokalizirani tekst zapravo moe shvatiti kao ekstremno sloeno fokaliziran, iskazujui time (dodue u granicama svoga teorijskog okvira, no drugaije je vrlo teko govoritivii) svijest o tome da govori s jedne pozicije (koja dakle nije ni apsolutna ni egzaktno potpuno odrediva), dok bi stvari drugaije izgledale kada bi bile sagledane s neke druge pozicije: Nijedna formula fokalizacije ne odnosi se, dakle, uvijek na itavo djelo, ve prije na odreeni pripovjedni segment, koji moe biti veoma kratak (). S druge strane, razlika izmeu razliitih gledita nije uvijek tako jasna kao to bi se iz razmatranja istih tipova moglo povjerovati. Vanjska fokalizacija u odnosu na lik ponekad se moe isto tako dobro odrediti kao unutranja fokalizacija u odnosu na neki drugi lik: vanjska fokalizacija Philasa Fogga istodobno je unutranja fokalizacija Passepartouta viii(). Isto tako, ponekad je veoma teko uspostaviti granicu izmeu promjenjive fokalizacije i ne-fokalizacije, jer se nefokalizirani pripovjedni tekst najee moe analizirati kao multifokaliziran ad libitum (), a ipak nitko ne moe na toj toki pobrkati Fieldingov postupak sa Stendhalovim ili Flaubertovim (Genette, 1992:100-1). O ovoj vanoj toki naratolokih klasifikacija slino je miljenje iskazao i Gerald Prince (1982:52), pa je i to dobro imati na umu kada se itaju neke kritike krutosti naratolokih shema i tipologija - naratolozi su ini nam se, esto svjesni da je ono to piu naratologija, a ne, kako bi to fiziari rekli, teorija svega.. Genetteovo je priznanje relativnosti nekih aspekata vlastite teorijeix k tome sasvim u skladu s Bordwellovim zagovaranjem istraivanja srednje razine (Bordwell, 1996b: 26-30), usredotoenih na konkretne fenomene (kao to su problemi vezani uz pripovijedanje), bez teoretskog okvira primjenjiva na cjelokupnu ljudsku civilizaciju. Unato ambiciji strukturalizma i semiotike da obrazloe cijelu kulturu, moe se rei (barem kada je rije o provedbi toga projekta u konkretnim istraivanjima), kako su sveobuhvatni i apsolutni strukturalizam i formalizam s kojim neki kritiari ratuju ipak najee tek zmajevi od papira. Protivnici te zmajeve sami sastavljaju kako bi s njima mogli ratovati, a zapravo su tzv. velike teorije (osobito psihoanaliza, feminizam te marksizam, s pripadajuim kulturalnim studijima) te koje su sveobuhvatne, velike. One razrauju temeljne i sveobuhvatne probleme ovjekove egzistencije i drutvenih odnosa, a na veinu pitanja (npr. o razliitim vrstama umjetnikoga izlaganja) zagovornici neke (nekih) od velikih teorija znaju, k tome, ponuditi neobino slian, katkada i isti odgovor. S druge se strane pak moe rei kako, ako znaenje izmie a oznaitelji klize, te ako je sve to kaemo definirano, primjerice naom socioekonomskom pozicijom u drutvu, znaenjski se procesi ne mogu zamrznuti na granicama nekoga teksta (te ostati izvan neije studije), a neka pozicija ne prestaje biti relativna i kontekstualno odreena (i ograniena) kada je zauzme zagovornik stalne svijesti o klizanju oznaitelja ili drutvenoj definiranosti umjetnike komunikacijex.

O ljevici i konc-logorima Spomenuto pozivanje na nacistike zloine (ili na ameriku nuklearnu politiku i biologijsko utemeljenje rasizma) kao sinegdohe desniarske politike, s kojom se potom na retoriki prilino neotesan nain pokuavaju izjednaiti formalistike teorije, ini nam se vrhuncem lano referencijalne (a, paradoksalno, istodobno i lano antireferencijalne) polemike. Vjerojatno se mnogi seljaci, intelektualci i politiari, pripadnici nacionalnih manjina i vjerskih veina od Berlina i Pule do delte Mekonga i Sahalina okreu u grobu kad uju tezu da ljevica (i njene drave), za razliku od desnice, ne pate od esencijalnog nasiljaxi, a razni Sibiri i Goli otoci ugositili su golem broj idealista koji nisu vjerovali da bi i ljevica mogla provoditi teror. Dakako da je pogreno svoditi neku teorijsku struju na njene najekstremnije i najzazornije zastzupnike, no uputnim se ini ukazati kako bi se politikantskim prigovorima s ljevice lako mogli pronai i kontraargumenti. Primjerice, mnogi kulturolozi, iekovci i marksisti ne smatraju neobinim i besmislenim potkopavanje legitimiteta nemarksistikih i neradikalnih teorija spominjanjem Hitlera, konc-logora i spaljivanja knjiga, a kada bi netko neotesan pokuao diskreditirati respektabilne autore poput Eagletona, Jamesona, Althussera, Kristeve, Sartrea, Stama ili ieka, spominjanjem komunistikih zloina, zacijelo bi nastupilo sveope zgraanje nad takvim primitivizmom i verbalnim nasiljem. Provedemo li do krajnjih konzekvenci nau primjenu Stamovskih podmetanja na njegov teorijsko-politiki tabor, ak bismo mogli zakljuiti kako je veza filmolokih te knjievnoznanstvenih primjenjivaa marksizma s komunistikim logorima ak vra od veze formalista s nacistikim konc-logorima. Primjerice, neki su od prvaka lijeve humanistike misli lijepo mislili i govorili o Lenjinu, Staljinu, Titu te o azijskim komunistikim despotima. S druge pak strane, Roman Jakobson, Boris Tomaevski, David Bordwell, Seymour Chatman i ostali vieniji formalisti, barem koliko nam je poznato, nisu zagovarali ukidanje prava glasa enama i obnovu robovlasnitva, a lanstvo u Ku Klux Klanu i naklonost Hitleru tek im treba dokazati. No, premda u govoru ljeviarskih teoretiara veliku naraciju o (dijalektikom) napretku zadnjih godina neto rjee moemo uti jasno formuliranu (uglavnom je skrivena u kritici suprotnoga tabora), ne ini nam se potrebnim dugo psihoanalizirati ili dekonstruirati suvremene teorijske diskurze da bi se prepoznali njeni tragovi, te naslutili mehanizmi legitimacije naslijeeni od marksistikog tipa znanstvenosti. U tom emo smislu, pri kraju naeg razmatranja navesti kako su svojedobno radikalni marksisti iz asopisa Cinethique zamjerali utjecajnom filmologu Christianu Metzu manjak materijalistike svijesti i (ispravne) drutvene funkcionalnosti, napominjui s dirljivom iskrenou ono to se (esto neizreeno jer, hm, preutne pretpostavke obino jesu neizreene) krije ispod diskurzivnih nanosa velikih teorija i kulturalnih studija u nekih novijih kritiara: Mec postavlja pitanja koja su slina naim pitanjima, a elementi njihovih odgovora mogu, pod uslovom da se preobraze u marksistikolenjinistikoj perspektivi, da unaprijede revolucionarnu filmsku teoriju i praksu. (Cinethique, 1976:28)

Nakon Metzova suzdanog odgovora kako o drutvenim uincima (i zahtjevima to ih drutvo postavlja pred film) ne bi htio zakljuivati prije sustavnih prouavanja tog sloenog sklopa fenomena, sinetikai zakljuuju: Nadamo se da e promjene vezane za klasnu borbu u Francuskoj na polju na kome djeluje (a naroito stvaranje filmova zasnovanih na proleterskoj ideologiji jer nije neznaajno primijetiti da semiologija obino prouava samo filmove najnabijenije buroaskom ideologijom), navesti Kristijana Meca da se suoi s problemima koje su postavili na tekst i naa pitanja moda suvie ozbiljno i preuranjeno. (isto, str. 49)xii Dakako, na kritiki osvrt na kulturologe i njihove politike saveznike (odnosno na njihovu estu polemiku taktiku) nikako ne iskljuuje potrebu za kulturalnim studijima u Hrvata. U zemlji u kojoj je kulturno pamenje na sve manjoj cijeni a poeljnom se literaturom za prijamne ispite na fakultetima poinju smatrati areni pop-kulturni magazini i krialjke s novinskih tandova doista je potrebna kritika analiza kulture, a osobito prodora pop-kulture i komercijalizacije na sveuilita koja su i bez toga imala dovoljno svojih problema. Kao odlian predmet za kulturoloku analizu nadaju se, primjerice, i meunarodne kulturne zvijezde koje dodue, ne dovlae u Hrvatsku strani novac, ali zato nalaze matovite naine za dobijanje proraunskih sredstava, koji potom vraaju dravi u valuti besprijekornog imida politiara koji na njihove smotre dolaze (jer potpuno komercijalni tra-magazini takvu elitnu kulturu nemilice prate). Potom se zanimljivim predmetom ini i pop-kulturni angairani teatri kojeg potpomau dravni mastodonti, novine u stranom vlasnitvu uvijek jasno svrstane iza precizno utvrdivih frakcija svake vlasti te posrnuli giganti iji radnici ve danas jedu na kredit. No to su teme za neki drugi asopis.

BIBLIOGRAFIJA Bal, Mieke, 1992, Prema kritikoj naratologiji u Suvremena teorija pripovijedanja, ur. Vladimir Biti, Zagreb: Globus, str. 313-340. Biti, Vladimir, 1997, Pojmovnik suvremene knjievne teorije, Zagreb: Matica hrvatska. Biti, Vladimir, 2000, Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, Zagreb: Matica hrvatska. Bordwell, David, 1996, Contemporary Film Studies and the Vicissitudes of Grand Theory u Post-Theory: Reconstructing Film Studies, ur. David Bordwell, Nol Carroll, Madison: The University of Wisconsin Press, str. 3-36. Bordwell, David, 1999, Argumenti u prilog kognitivizma u Hrvatski filmski ljetopis, 19/20 (V), str. 7-20.

Carroll, Nol, 1996, Prospects for Film Theory: A Personal Assesment, u Post-Theory: Reconstructing Film Studies, ur. David Bordwell, Nol Carroll, Madison: The University of Wisconsin Press, str. 37-70. Cinethique, 1976, O Jeziku u irem smislu i filmu u Izvori 7-8, XX, str. 29-51. Sarajevo. Chatman, Seymour, 1980, Story and Discourse, Narrative Structure in Fiction and Film, Ithaca and London: Cornell University Press. (Prvo izdanje iz 1978) Chatman, Seymour, 1990, Coming to Terms, The Rhetoric of Narrative in Fiction and Film, Ithaca and London: Cornell University Press. Cook, Pam, Bernink Mieke, 2000, The Cinema Book, 2nd edition, London: British Film Institute. Genette, Grard, 1992, Tipovi fokalizacije i njihova postojanost u Suvremena teorija pripovijedanja, ur. Vladimir Biti, Zagreb: Globus, str. 96115. Gili, Nikica, 2000, Filmoloki kognitivizam i teorijski model Hrvoja Turkovia, Zarez, 34, II, str. 34-5. Hayward, Susan, 2002, Cinema Studies, Key Concepts, London, New York: Routledge. Prince, Gerald, 1982, Narratology: The Form and Functioning of Narrative, Berlin, New York, Amsterdam: Mouton Publishers. Salt, Barry, 1992, Film Style and Technology: History & Analysis, 2nd, expanded edition, London: Starword. Scholes, Robert, 1980, Seymour Chatman: Story and Discourse: Narrative Structure in Fiction and FilmCUP, 1978 review u Poetics Today, Vol 1, No 3, str. 190-1. Stam, Robert, 2000, Film Theory, an Introduction, Malden, Oxford: Blackwell Publishers. Thompson, Kristin, 1988, Breaking the Glass Armor: Neoformalist Film Analysis, Princeton: Princeton University Press. iek, Slavoj, 2001, The Fright of Real Tears, Krzysztof Kieslowski between History and Post-theory, London: BFI Publishing. Warhol, Robyn R., 1999, Gulty Cravings: What Feminist Narratology Can Do for Cultural Studies u Narratologies, ur. David Herrman, Columbus: Ohio University Press, str. 340-355.

Mnogi marksisti, meutim, poput spomenutog MacCabea, zahtijevaju neku vrstu transparentnosti Termin konzervativan ini nam se vrlo konzervativnim i to u smislu povratka na razdoblje utjecaja

umjetnikih tekstova.
ii

dogmatskog socrealizma na Istoku te, neto kasnije, radikalnog krila ezdesetosmake ljevice na Zapadu Europe.
iii

Predgovor je na stranicama bez numeracije. Vrijedi, meutim, napomenuti kako je Saltovo

polemiziranje s velikim teorijama znatno ispod kvalitativne razine njegovih stilistikih analiza, pa je grijeh asopisa koji nisu primili njegove metateorijske tekstove manji no to se njemu ini.
iv

Historiografska se literatura, koliko nam je poznato, prilino intenzivno bavi faizmom, nacizmom i

njihovim zloinima, definirajui pritom i faizam i nacizam kao ideologije i sustave miljenja te politikog djelovanja, zbog kojih su nastali, primjerice konc-logori, a ideoloke pretpostavke i konotacije neke znanosti ipak su neto sasvim drugo od ideologije Nacionalsocijalistike stranke
v

O (pseudo?) racionalistikim pretpostavkama psihoanalize vidi kod Bordwella (1996:95, itd.), a

iek ovako legitimira Lacana: nasuprot iskrivljene slike Lacana kao pripadnika poststrukturalizma ova knjiga pokazuje njegov radikalni razilazak s poststrukturalizmom; nasuprot iskrivljenoj slici o Lacanovom opskurantizmu smjeta ga u tradiciju racionalizma. Lakanovska je teorija moda najradikalnija suvremena verzija prosvjetiteljstva (iek, 2002:21).
vi vii

na primjeru Verneova Puta oko svijeta. A kada se k tome, u paninom bijegu pred ogranienjima vlastite teorije teorijski okvir proiri,

posljedica esto nije dublje spoznavanje svijeta (a pogotovo ne bijeg izvan okvira), ve impresionizam koji dokida i okvire i ostale elemente po kojima se teorija razlikuje od lirske pjesme u prozi.
viii ix

Ovo se zbiva na poetku Verneova Puta oko svijeta u 80 dana. Dakako, Genette ne iskazuje stalno tu autoreferencijalnu svijest, no ak i kad bi je htio ili mogao U ovom se kontekstu zanimljivim ini i spominjano iekovo razlikovanje pravih teoretiara od

stalno demonstrirati, teko je zamisliti ozbiljan razlog zbog kojega bi to morao ili trebao initi.
x

proizvoaa epigonskog argona pobrojani su grijesi, svakako primjenjiviji na nastavljae nego li na utemeljitelje velikih teorija.
xi

Uostalom, krajnje je nepoteno preuivati lijeve korijene organizacije, ideologije i retorike glede recepcije i respektabilnosti ovoga teksta (nastalog 1972) moemo uputiti na prireivaku

nacionalsocijalizma i Hitlerove velike inspiracije faizma.


xii

napomenu kako je, prije prijevoda u bosansko-hercegovakom asopisu Izraz, preveden na engleski (i to u asopisu Screen), te talijanski jezik (asopis Bianco e nero).

Das könnte Ihnen auch gefallen