Sie sind auf Seite 1von 17

Samuel Huntington

Sukob civilizacija
1. Nastupajui obrazac sukoba Svjetska politika ulazi u novu fazu, a intelektualci nisu oklijevali namnoiti vizije onoga to e se dogoditi kraj povijesti, povratak tradicionalnim suparnitvima izmeu nacija-drava i pad nacijadrava pod suprostavljenim silama plemenstva i globalizma, meu ostalima. Svaka od ovih vizija hvata aspekte stvarnosti koja dolazi. Ipak, sve one previaju kljuni, zaista, sredinji aspekt onoga to e globalna politika postati u nadolazeim godinama. Moja postavka je da temeljni uzrok sukoba u ovom novom svijetu nee biti ni prevladavajue ideoloki ni prevladavajue ekonomski. Velike podjele meu ljudskom vrstom i prevladavajui izvor sukoba biti e kulturni. Nacije-drave ostati e najmoniji igrai u svjetskim zbivanjima, ali glavni sukobi globalne politike pojavit e se izmeu nacija i grupa razliitih civilizacija. Sukob civilizacija e dominirati globalnom politikom. Nestabilna razgranienja meu civilizacijama postati e bojinice budunosti. Sukob izmeu civilizacija biti e zadnja faza u evoluciji sukoba u modernom svijetu. Kroz stoljee i pol nakon to se sa Westphalskim Mirom pojavio moderan meunarodni sustav, sukobi zapadnog svijeta vodili su se uglavnom izmeu prineva careva, apsolutnih monarha i konstitutivnih monarha koji su pokuavali proiriti svoje birokracije, svoje vojske, svoju trgovaku ekonomsku snagu i, najvanije, teritorij kojim su vladali. U procesu su stvorili nacije-drave, a poevi sa Francuskom Revolucijom, glavne crte sukoba bile su izmeu nacija, prije nego izmeu prineva. U 1793., kako je R. R. Palmer rekao, Ratovi kraljeva bijahu gotovi; ratovi nacija bijahu poeli. Ovaj uzorak iz devetnaestog stoljea trajao je do kraja Prvog Svjetskog Rata. Tada, kao rezultat Ruske Revolucije i reakcije na nju, sukob nacija ustupa mjesto sukobu ideologija, prvo izmeu komunizma, faizmanacizma i liberalne demokracije, a nakon toga izmeu komunizma i liberalne demokracije. Tijekom Hladnog Rata, ovaj potonji sukob postao je utjelovljen u borbi dviju supersila, od kojih ni jedna nije bila nacija-drava u klasinom europskom smislu i od kojih je svaka definirala svoj identitet u pojmovima svoje ideologije. Ovi sukobi izmeu prineva, nacija-drava i ideologija, bili su u prvom redu sukobi unutar Zapadne civilizacije, Graanski ratovi Zapada, kako ih je William Lind nazvao. To je bilo tono, kako za Hladni Rat tako i za svjetske ratove te za ranije ratove sedamnaestog, osamnaestog i devetnaestog stoljea. S krajem Hladnog Rata, meunarodna politika izlazi iz svoje zapadne faze, a njezino sredite postaje interakcija izmeu Zapada i ne-zapadnih civilizacija i meu ne-zapadnim civilizacijama. U politici civilizacija, narodi i vlade ne-zapadnih civilizacija prestaju biti objekti povijesti kao mete zapadnog kolonijalizma te se pridruuju Zapadu kao njezini pokretai i oblikovatelji.

2. Priroda civilizacija Tijekom Hladnog rata svijet je bio podijeljen na Prvi, Drugi i Trei svijet. Te podjele vie nisu bitne. Sada je mnogo smislenije zemlje razvrstati ne prema njihovim ekonomskim sustavima ili razini ekonomskog razvoja, ve radije u pojmovima njihove kulture i civilizacije. Na to mislimo kada govorimo o civilizaciji? Civilizacija je kulturni entitet. Sela, regije, etnike grupe, narodi, religijske grupe, svi oni imaju posebne kulture na razliitim razinama kulturne raznolikosti. Kultura sela u junoj Italiji je moda drugaija od sela u sjevernoj Italiji, ali oba sela e dijeliti istu zajedniku talijansku kulturu, koja ih razlikuje od njemakih sela. Isto tako, europske zajednice dijelit ce zajednike kulturne znaajke koje ih razlikuju od arapskih ili kineskih zajednica. Meutim, Arapi, Kinezi i Zapadnjaci nisu dio ni jednog ireg kulturnog entiteta. Oni ustanovljuju civilizacije. Civilizacija je dakle najvie kulturno svrstavanje ljudi i najira razina kulturnog identiteta koje ljudi imaju, izuzevi ono to ih razlikuje od drugih ivih vrsta. Ona je odreena objektivnim zajednikim elementima, kao to su jezik, povijest, religija, obiaji, institucije, ali i subjektivnom samo-identifikacijom ljudi. Ljudi imaju razine identiteta: stanovnik Rima moe sam sebe definirati, u razliitim stupnjevima intenziteta, kao Rimljanina, Talijana, katolika, kranina, Europljanina, Zapadnjaka. Civilizacija kojoj pripada je naira razina identificiranja sa kojom se on intenzivno identificira. Ljudi mogu, a to i ine, redefinirati svoje identitete i, kao rezultat, sastav i granice civilizacija se mijenjaju. Civilizacija moe ukljuivati velik broj ljudi, kao to je to sluaj sa Kinom (civilizacija koja se pretvara da je drava, kako je to rekao Lucian Pye), ili vrlo mali broj ljudi, kao Anglofoni Karibi. Civilizacija moe ukljuivati nekoliko nacija-drava, kao to je sluaj sa Zapadnom, Latinoamerikom i Arapskom civilizacijom, ili samo jedan, to je sluaj sa Japanskom civilizacijom. Civilizacije se oito mijeaju i preklapaju, te mogu ukljuivati i podcivilizacije. Zapadna civilizacija ima dvije glavne varijante, europsku i sjevernoameriku, a islam ima svoje arapske, turske i malajske poddjelove. Bez obzira na to, civilizacije su entiteti sa vlastitim znaajem, a iako su crte koje ih razdvajaju rijetko otre, one su stvarne. Civilizacije su dinamine; one se diu i padaju; one se dijele i spajaju. A kao to svaki student povijesti zna, civilizacije i nestaju te bivaju pokapane u pijesku vremena. Zapadnjaci obiavaju misliti kako su nacije-drave najvaniji igrai u globalnim poslovima. Meutim, one su to bile samo nekoliko stoljea. iri dosezi ljudske povijesti bile su povijesti civilizacija. U svojoj Studiji Povijesti, Arnold Toynbee je identificirao 21 veliku civilizaciju; samo est od njih postoji u suvremenom svijetu. 3. Zato e se civilizacije sukobiti Civilizacijska e pripadnost u budunosti bivati sve vanija, a svijet e u velikoj mjeri biti oblikovan meudjelovanjem sedam ili osam velikih civilizacija. Te civilizacije ukljuuju Zapadnu, Konfucijansku, Japansku, Islamsku, Hinduistiku, Slavensko-Pravoslavnu, Latinoameriku i vjerojatno Afriku civilizaciju. Najvaniji sukobi budunosti pojavit e se du nestabilnih granica koje ove civilizacije razdvajaju jednu od druge.

Zato e ovo biti sluaj? Prvo, razlike meu civilizacijama nisu samo stvarne; one su osnovne. Civilizacije se jedna od druge razlikuju povijeu, jezikom, kulturom, tradicijom i najvanije, religijom. Ljudi razliitih civilizacija imaju drugaije poglede na odnose izmeu Boga i ovjeka, pojedinca i grupe, graanina i drave, roditelja i djeteta, mua i ene, kao i razliite poglede na relativnu vanost prava i odgovornosti, slobode i autoriteta, jednakosti i hijerarhije. Ove razlike rezultat su stoljea. One nee brzo nestati. One su daleko temeljnije nego razlike izmeu politikih ideologija i politikih reima. Razlike ne znae nuno i sukob, a sukob ne znai, nuno, nasilje. Ipak, kroz stoljea, razlike izmeu civilizacija prouzrokovale su najdue i najnasilnije sukobe. Drugo, svijet postaje sve manje mjesto. Interakcije izmeu ljudi razliitih civilizacija su u porastu; ove interakcije u porastu jaaju civilizacijsku svijest i svijesnost o razlikama izmeu razliitih civilizacija te o istovjetnostima unutar jedne civilizacije. Sjevernoafriko doseljavanje u Francusku stvara otpor meu Francuzima i, istovremeno, prihvatljivost doseljavanja dobrih europskih katolikih Poljaka. Amerikanci tako negativnije reagiraju na Japanska ulaganja nego na velika ulaganja iz Kanade i europskih zemalja. Slino tome, kako je Donald Horowitz istaknuo, Ibo moe biti Owerri Ibo ili Onitsha Ibo u Istonoj pokrajini Nigerije. U Lagosu (glavni grad Nigerije, op. p.), on je jednostavno Ibo. U Londonu, on je Nigerijac. U New Yorku, on je Afrikanac. Interakcije izmeu ljudi razliitih civilizacija poboljavaju civilizacijsku svjest ljudi, koja, zauzvrat, okrepljuje razlike i neprijateljstva to se proteu, ili se dri da se proteu, duboko natrag u povijest. Tree, u itavom svijetu procesi ekonomskih modernizacija i socijalnih promjena odvajaju ljude od starih lokalnih identiteta. U veini svijeta religija se pokrenula popuniti ovu prazninu, esto u obliku pokreta koji su oznaeni kao fundamentalistiki. Takvi se pokreti mogu nai u Zapadnom Kranstvu, Judaizmu, Budizmu i Hinduizmu, kao i u Islamu. U veini zemalja i veini religija ljudi koji su aktivni u fundamentalistikim pokretima su mladi, visoko obrazovani, strunjaci iz srednje klase, profesionalci i poslovni ljudi. Posvjetovljenje svijeta, kako je George Weigel primjetio, je jedna od prevladavajuih drutvenih injenica u ivotu kasnog dvadesetog stoljea. Oivljavanje religije, la revanche de Dieu, kako je to oznaio Gilles Kepel, prua osnovu za identitet i predanost koja nadmauje nacionalne granice i ujedinjava civilizacije. etvrto, rast civilizacijske svijesti pojaan je dvostrukom ulogom Zapada. Na jednoj strani, Zapad je na vrhuncu moi. Meutim istovremeno, a moda i kao posljedica toga, meu ne-zapadnim civilizacijama pojavljuje se fenomen povratka korijenima. Sve se vie moe uti spominjanje trendova okretanja prema unutra i Azijanizacije u Japanu, kraja Nehruova naslijea i Hinduizacije Indije, sloma Zapadnih ideja socijalizma i nacionalizma i stoga re-Islamizacije Srednjeg Istoka, a sada i rasprava o pozapaivanju protiv Rusijanizacije u zemlji Borisa Jeljcina. Zapad se na vrhu svoje moi suoava sa ne-Zapadom koji sve vie ima elju, volju i sredstva da oblikuje svijet na ne-Zapadne naine.

U prolosti su elite ne-Zapadnih drutava obino inili ljudi koji su bili najpovezaniji sa Zapadom, koji su bili kolovani na Oxford-u, Sorbonne-i ili Sandhurst-u, i koji su upili zapadne stavove i vrijednosti. Istovremeno, stanovnitvo u ne-Zapadnim zemljama je esto ostajalo duboko proeto domaom kulturom. Ali, sada se ovi odnosi obru. Odzapaivanje i podomaivanje elita pojavljuje se u mnogim ne-zapadnim zemljama, dok u isto vrijeme zapadne, obino amerike, kulture, stilovi i navike postaju sve popularniji meu narodnim masama. Peto, kulturne osobine i razliitosti su manje promjenjive i dakle manje podlone kompomitiranju i rastakanju od onih politikih i ekonomskih. U bivem Sovjetskom Savezu, komunisti mogu postati demokrati, bogati mogu postati siromani i siromani bogati, ali Rusi ne mogu postati Estonci i Azeri ne mogu postati Armenci. U klasnim i ideolokom sukobima kljuno je pitanje bilo Na kojoj si strani?, a ljudi su mogli birati i mijenjati strane, te su to i inili. U sukobu izmeu civilizacija, pitanje je Tko si? To je datost koja se ne moe promijeniti. A kao to znamo, od Bosne do Kavkaza do Sudana, pogrean odgovor na to pitanje moe znaiti metak u glavu. ak i vie od etnike pripadnosti, religija pravi otru i ekskluzivnu razliku izmeu ljudi. Neka osoba moe biti poluFrancuz i polu-Arapin te ak istovremeno biti stanovnik dviju zemalja. Biti polu-katolik i polumusliman je puno tee. Konano, ekonomski regionalizam je u porastu. Razmjeri meuregionalnog dijela ukupne trgovine izmeu 1980. i 1989. porasli su sa 51 posto na 59 posto u Europi, 33 posto na 37 posto u Sjevernoj Americi. Izgledno je da e u budunosti vanost regionalnih ekonomskih blokova nastaviti rasti. Sa jedne strane, uspjeni ekonomski regionalizam e pojaati civilizacijsku svjesnost. Sa druge strane, ekonomski regionalizam moe uspjeti samo kada je ukorijenjen u zajednikoj civilizaciji. Europska Unija poiva na zajednikom temelju europske kulture i zapadnog kranstva. Uspjeh Svjevernoamerike Zone Slobodne Trgovine ovisi o usklaivanju koje je trenutno u tijeku u kulturama Meksika, Kanade i Amerike. Japan, kao kontrast tome, susree tekoe u stvaranju usporedivog ekonomskog entiteta u Istonoj Aziji, iz razloga to je Japan jedinstveno drutvo i civilizacija. Koliko bi god snane trgovake i ulagake sa ostalim Istono Azijskim zemljama Japan razvio, njegove kuturne razlike sa tim zemljama koe, a moda i sprjeavaju, njegovo promicanje regionalne ekonomske integracije nalik na one u Europi i Sjevernoj Americi. S druge strane, zajednika kultura oito olakava brzo irenje ekonomskih odnosa izmeu Narodne Republike Kine i Hong Konga, Tajvana, Singapura i prekomorskih kineskih zajednica u drugim azijskim zemljama. Sa krajem Hladnog Rata, kulturne istovjetnosti sve vie nadvladavaju ideoloke razlike te se kontinentalna Kina i Tajvan pribliavaju jedno drugome. Ako su kulturne istovjetnosti nuan uvjet za ekonomsku integraciju, glavni istonoazijski ekonomski blok budunosti e za sredite imati Kinu. Zapravo, ovaj blok polako ve dolazi u postojanje. Kako je Murray Weidenbaum primjetio, Unato trenutnoj Japanskoj dominaciji u regiji, azijska ekonomija temeljena na Kini brzo izranja kao novo sredite industrije, trgovine i financija. Ovo strateko podruje sadri

znaajne tehnoloke i proizvodne mogunosti (Tajvan), izvanredne poduzetnike, marketinke i uslune sposobnosti (Hong Kong), dobru komunikacijsku mreu (Singapur), ogroman bazen financijskog kapitala (svo troje) te vrlo veliku obdarenost zemljom, resursima i radnom snagom (kontinentalna Kina). Od Guangzhoua do Singapura, od Kuala Lumpura do Manile, ova utjecajna mreaesto temeljena na proirenjima tradicionalnih klanovabiva opisivana kao kraljenica istonoazijske ekonomije. (1) Kultura i religija takoer ine temelj Organizacije Ekonomske Suradnje (Economic Cooperation Organization), koja okuplja deset ne-arapskih muslimanskih zemalja: Iran, Pakistan, Tursku, Azerbejdan, Kazahstan, Kirgizstan, Turkmenistan, Tadikistan, Uzbekistan i Afganistan. Jedan pokreta oivljavanja i proirenja ove organizacije, osnovane 1960. od strane Turske, Pakistana i Irana, jest shvaanje voa ovih nekoliko drava kako nemaju prilike postati prihvatljivi Europskoj Zajednici. Slino, Caricom, Centralnoameriko Zajedniko Trite (Central American Common Market) i Mercosur poivaju na zajednikim kulturnim temeljima. Meutim, pokuaji da se izgradi iri Karipsko-Centralnoameriki ekonomski entitet koji bi premostio Anglo-Latinsku podjelu, do danas nisu uspjeli. Kako e ljudi definirati svoj identitet kroz etniku i religijsku pripadnost, tako je vjerojatnije da e odnose sa ljudima druge etnike ili religijske pripadnosti gledati u pojmovima mi protiv njih. Kraj ideoloki definiranih drava u Istonoj Europi i bivem Sovjetskom Savezu dozvoljava tradicionalnim etnikim identitetima i netrpeljivostima izbiti u prvi plan. Razlike u kulturi i religiji stvaraju razlike oko politikih pitanja, a to se protee od ljudskih prava do doseljavanja, od razmjene i trgovine do okolia. Od Bosne do Mindanaa, zemljopisna bliskost omoguava sve vie teritorijalnih zahtjeva. Najvanije, pokuaji Zapada u nametanju svojih vrijednosti demokracije i liberalizma kao univerzalnih vrijednosti, u odravanju svoje vojne prevlasti i irenju svojih ekonomskih interesa, dovode do opasnosti da druge civilizacije odgovore protumjerama. Kako e vlade i grupe bivati sve manje u stanju dobiti potporu za osnivanje koalicija na bazi ideologije, tako e sve vie pokuavati dobiti potporu pozivanjem na zajedniki religijski i civilizacijski identitet. Sukob civilizacija se tako pojavljuje na dvije razine. Na mikro-razini, du nestabilnih granica izmeu civilizacija susjedne grupe se trve, esto nasilno, za kontrolu teritorija i jedni drugih. Na makro-razini, drave iz razliitih civilizacija natjeu se za relativnu vojnu i ekonomsku mo, bore se za kontrolu meunarodnih institucija i treih strana te se nadmeu u promicanju svojih posebnih politikih i religijskih vrijednosti 4. Rasjedne granice izmeu civilizacija Kao arita kriza i krvoprolia, nestabilne granice izmeu civilizacija zamjenjuju politike i ideoloke granice Hladnog rata. Hladni rat poeo je kada je eljezna Zavjesa politiki i ideoloki podjelila Europu. Nestankom eljezne Zavjese, zavrio je Hladni rat. Ali, kako je nestala ideoloka podjela Europe, tako su se ponovo pojavile kulturne podjele izmeu zapadnog kranstva sa jedne te pravoslavnog kranstva i islama sa druge strane. Kako je to predloio William Wallace, najznaajnija

podjela u Europi bi mogla biti istona granica zapadnog kranstva u godini 1500. Ova crta ide uz sadanju granicu Finske i Rusije te baltikih drava i Rusije, presjeca Bjelorusiju i Ukrajinu odvajajui veinski katoliku zapadnu Ukrajinu od pravoslavne istone Ukrajine, skree zapadno da bi odvojila Transilvaniju od ostatka Rumunjske i konano prolazi kroz Jugoslaviju, gotovo tono granicama koje sada odvajaju Hrvatsku i Sloveniju od ostatka Jugoslavije. Naravno, na Balkanu se ova crta podudara sa povijesnom granicom Habsburkog i Otomanskog carstva. Narodi sjeverno i zapadno od ove crte su protestantski ili katoliki; oni su dijelili zajednika iskustva europske povijesti feudalizam, Renesansu, Reformaciju, Prosvjetljenje, Francusku Revoluciju, Industrijsku Revoluciju; oni su openito ekonomski razvijeniji od naroda sa istone strane; oni se mogu nadati sve veoj ukljuenosti u zajedniku europsku ekonomiju te uvrenju demokratskih politikih sustava. Narodi istono i juno od ove crte su pravoslavni ili muslimanski; oni su povijesno pripadali Otomanskom ili Caristikom carstvu te su bili samo neznatno dodirnuti oblikujuim dogaajima u ostatku Europe; oni su openito ekonomski manje razvijeni; mnogo je manje vjerojatno da e razviti stabilne demokratske sustave. Kao najznaajnija crta podjele u Europi, barunasta zavjesa kulture zamijenila je eljeznu Zavjesu ideologije. A kako su dogaanja u Jugoslaviji pokazala, to nije samo crta razlika; povremeno, to je i crta krvavog sukoba. Sukob du nestabilnih granica izmeu zapadne i islamske civilizacije traje vec 1,300 godina. Nakon osnutka islama, arapska i maurska pomicanja prema zapadu i sjeveru stala su tek kod Toursa (Francuska, op. p.) u godini 732. Od jedanaestog do trinaestog stoljea Kriari su, s privremenim uspjehom, pokuali vratiti kranstvo i kransku vladavinu u Svetu Zemlju. Od etrnaestog do sedamnaestog stoljea, Turci Osmanlije su preokrenuli ravnoteu snaga, proirili svoj utjecaj preko Bliskog istoka i Balkana, osvojili Carigrad i dvaput opsjeli Be. U devetnaestom i ranom dvadesetom stoljeu, kako je Osmanlijska snaga okopnila, Britanija, Francuska i Italija ponovo su uspostavile zapadnu kontrolu nad veinom Sjeverne Afrike i Srednjeg Istoka. Nakon Drugog Svjetskog Rata, Zapad se poeo povlaiti; kolonijalna carstva su nestala; manifestirao se arapski nacionalizam, a zatim i Islamski fundamentalizam; Zapad je postao energetski vrlo ovisan o zemljama Perzijskog Zaljeva; naftom bogate muslimanske zemlje postale su bogate novcem i, kada su to poeljele, bogate orujem. Dogodilo se nekoliko ratova izmeu Arapa i Izraela (stvorenog od strane Zapada). Francuska je u Aliru vodila krvavi i nemilosrdni rat, kroz vei dio 1950-ih; Britanci i Francuzi napali su Egipat u 1958.; slijedei te dogaaje, amerike snage vratile su se u Libanon, napale Libiju te se ukljuile u razne vojne susrete sa Iranom; Arapski i Islamistiki teroristi, podrani od strane barem triju Bliskoistonih vlada, upotrijebili su oruje slabih i minirali Zapadne zrakoplove i instalacije te oteli Zapadne taoce. Ova vojna izmeu Arapa i Zapada kulminirala je u 1990., kada su Sjedinjene Drave poslale veliku vojsku u Perzijski Zaljev, kako bi neke arapske zemlje obranili od agresije drugih arapskih zemalja. Kao posljedica, planiranje NATO-a sve je vie usmjereno na mogue prijetnje i nestabilnosti du njegove june granice.

Nije vjerojatno da e ovo stoljetno vojno meudjelovanje Zapada i Islama oslabiti. Naprotiv, ono bi moglo prerasti u zarazu. Zaljevski Rat je nekim Arapima donio ponos zbog toga to je Sadam Husein napao Izrael i odupro se Zapadu. Takoer je mnogim Arapima donio osjeaj ponienja i ozlojeenosti zbog vojne prisutnosti Zapada u Perzijskom Zaljevu, zbog smlavljujue vojne premoi Zapada te zbog njihove vlastite nesposobnosti oblikovanja vlastite sudbine. Mnoge arapske zemlje, uz one izvoznike nafte, dosiu razine ekonomskog i drutvenog razvoja na kojima autokratski oblici vladanja postaju neprikladni, a pokuaji uvoenja demokracije jaaju. Neka su se otvaranja u politikim sustavima Arapa ve pojavila. Ovim otvaranjima najvie su se okoristili Islamistiki pokreti. Ukratko, u arapskom svijetu, Zapadna demokracija jaa protu-Zapadne politike snage. Ovaj bi fenomen mogao biti prolazan, ali on u svakom sluaju uslonjuje odnose izmeu Islamskih zemalja i Zapada. Ti su odnosti takoer uslonjeni i demografijom. Spektakularni rast populacije u arapskim zemljama, posebno u Sjevernoj Africi, doveo je do poveanog doseljavanja u Zapadnu Europu. Nastojanja Zapadne Europe u smanjivanju unutranjih granica izotrila su politike osjetljivosti u osnosu na taj razvoj. U Italiji, Francuskoj i Njemakoj, rasizam sve vie pokazuje svoje lice, a politika reagiranja i nasilje prema arapskim i turskim doseljenicima od 1990. postaju sve raireniji. Na obje strane, na meudjelovanje Islama i Zapada gleda se kao na sukob civilizacija. Slijedei sukob Zapada, primjeuje M. J. Akbar, indijski musliman, definitivno e doi iz muslimanskog svijeta. Potez Islamskih naroda od Magreba do Pakistana, to je ono podruje sa kojeg e zapoeti borba za novi svjetski poredak. Bernard Lewis doao je do slinog zakljuka: Suoeni smo sa djelovanjem i raspoloenjem koje daleko nadilazi razinu pitanja, politika i vlada koje ih izvravaju. Ovo je nita manje nego sukob civilizacijamoda iracionalna, ali zasigurno povijesna reakcija drevnog protivnika naeg idovsko-kranskog nasljea, nae svjetovne sadanjosti te svjetskog irenja obojeg. (2) Povijesno, drugo veliko nesprijateljsko meudjelovanje arapske Islamske civilizacije bilo je sa paganskim, animistikim, a sada sve vie i kranskim crnim narodima juga. U prolosti, ovo neprijateljstvo bivalo je saetno u slici arapskih trgovaca robljem i crnih robova. Ono se zrcali se u tekuem ratu izmeu Arapa i crnaca u Sudanu, u borbama izmeu pobunjenika podranih od strane Libije i vlade u adu, napetostima izmeu pravoslavnih krana i muslimana na Rogu Afrike te politikim sukobima, opetovanim pobunama i nasiljem izmeu muslimanskih i kranskih zajednica u Nigeriji. Izgledno je da e modernizacija Afrike i irenje kranstva poveati vjerojatnost sukoba du ove nemirne granice. Simptomatian glede pojaavanja ovog sukoba govor je pape Ivana Pavla II u Khartoumu, u sijenju 1993., kada je napao djelovanja sudanske islamistike vlade protiv lokalne kranske manjine. Na sjevernoj granici islama, eruptirao je sukob izmeu pravoslavnih i kranskih naroda, to ukljuuje pokolj u Bosni i Sarajevu, provrelo nasilje izmeu Srba i Albanaca, loe odnose izmeu Bugara i njihove turske manjine, nasilje izmeu Oseta i Ingua, neprekidan meusobni pokolj

Armenaca i Azera, napete odnose izmeu Rusa i muslimana u Sredinjoj Aziji, razmjetanje ruskih vojnika u svrhu zatite ruskih interesa na Kavkazu i u Sredinjoj Aziji. Religija pojaava oivljavanje etnikih identiteta i ponovno stimulira ruske strahove o sigurnosti njihovih junih granica. Ovaj koncept je dobro primjetio Archie Roosevelt: Velik dio ruske povijesti lei u borbi Slavena i turskih naroda na njihovim granicama, borbi koja see unatrag sve do osnivanja ruske drave, prije vie od tisuu godina. U tisuugodinjem sukobljavanju Slavena sa njihovim istonim susjedima lei klju razumijevanja ne samo ruske povijesti, ve i ruske naravi. Da bi se razumijele ruske stvarnosti danas, potrebno je usvojiti koncept velikih turskih etnikih grupa, koje su zaokupljale Ruse kroz stoljea. (3) I drugdje u Aziji je sukobljavanje civilizacija duboko ukorijenjeno. Povijesni sukob mislimana i hindusa na podkontitnentu oituje se ne samo u suparnitvu izmeu Pakistana i Indije, ve i u jaajuem religijskom razdoru izmeu sve militantnijih hinduskih grupa i znaajne indijske muslimanske manjine. Unitavanje damije Ayodhya u studenom 1992. dovelo je na povrinu pitanje da li e Indija ostati svjetovna demokratska drava, ili e postati hinduistika drava. U istonoj Aziji, Kina ima znaajne teritorijalne nesuglasice sa svojim susjedima. Provodila je okrutnu politiku prema budistikim Tibetancima, a provodi i sve okrutniju politiku prema svojoj tursko-muslimanskoj manjini. S krajem Hladnog rata, temeljne razlike izmeu Kine i Sjedinjenih Drava ponovno su se nametnule, u podrujima poput ljudkih prava, trgovine i irenja naoruanja. Nije vjerojatno da e se ove razlike ublaiti. Kako je u 1991. izjavio Deng Xaioping, novi hladni rat izmeu Kine i Sjedinjenih Drava je ve u tijeku. Isti izraz bivao je primjenjivan i za sve tee odnose izmeu Japana i Sjedinjenih Drava. Ovdje, kulturna razlika pogorava ekonomski sukob. Ljudi na svakoj strani optuuju drugu stranu za rasizam, ali, barem to se tie amerike strane, antipatija nije rasna, ve kulturna. Osnovne vrijednosti, stavovi, uzorci ponaanja ova dva drutva bi teko mogli biti razliitiji nego to jesu. Ekonomska pitanja izmeu Sjedinjenih Drava i Europe nisu manje ozbiljna od onih izmeu Sjedinjenih Drava i Japana, ali ta pitanja nemaju jednaku politiku naglaenost i emocionalni intenzitet, a iz razloga to su razlike izmeu amerike i europske kulture mnogo manje od onih izmeu amerike civilizacije i japanske civilizacije. Meudjelovanja civilizacija vrlo se razlikuju u stupnju, u toj mjeri da je vjerojatno kako e neka biti obiljeena i nasiljem. Izmeu amerikih i europskih podcivilizacija zapada, te izmeu njih i Japana, oito je kako prevladava ekonomsko natjecanje. Meutim, na euroazijskom kontinentu, irenje etnikih sukoba, u svom sktremu okarakterizirano kao etniko ienje, nije bilo posve nasumino. Ono je bilo najee i najnasilnije izmeu grupa koje pripadaju razliitim civilizacijama. U Euroaziji, povijesno nemirne granice izmeu civilizacija jo jednom su u plamenu. Ovo je posebno tono du granica polumjesecolikog bloka islamskih naroda, od zapada Afrike do sredinje Azije. Nasilje se takoer pojavljuje izmeu muslimana, sa jedne strane, te pravoslavnih Srba na Balkanu, idova u Izraelu, hindusa u Indiji, budista u Burmi i katolika na Filipinima. Islam ima krvave granice.

5. Okupljanje civilizacija: sindrom bratske zemlje Grupe ili drave koje pripadaju jednoj civilizaciji, a koje su se uplele u rat sa ljudima iz neke druge civilizacije, prirodno pokuavaju dobiti podrku drugih lanova svoje civilizacije. Kako svijet nakon Hladnog rata evoluira, civilizacijsko zajednitvo, kako je H. D. S. Greenway nazvao sindrom bratske zemlje, zamjenjuje promiljanja politike ideologije i tradicionalne ravnotee snaga kao osnova suradnje i udruivanja. Ovo je, u postupnoj pojavi, mogue opaziti u post-hladnoratovskim sukobima u Perzijskom zaljevu, na Kavkazu i u Bosni. Nijedan od navedenih sukoba nije bio potpuni rat izmeu civilizacija, ali je svaki ukljuivao elemente okupljanja civilizacija, za to se inilo kako postaje sve vanije kako se sukob nastavlja, i to moe pruiti obeanje budunosti. Prvo, u Zaljevskom ratu jedna arapska drava napala je drugu, a zatim je ratovala protiv saveza arapskih, zapadnih i drugih drava. Iako je samo nekoliko muslimanskih vlada otvoreno podravalo Saddama Huseina, mnoge arapske elite privatno su navijale za njega, a osim toga bio je jako omiljen meu velikim djelovima arapske javnosti. Islamski fundamentalistiki pokreti do jednoga su podravali Irak, prije nego li od zapada poduprte vlade Kuvajta i Saudijske Arabije. Jasno odbacujui arapski nacionalizam, Saddam Husein je izriito pozvao na pomo u ime islama. On i oni koji su ga podravali pokuali su definirati rat kao rat izmeu civilizacija. Ovo nije rat protiv Iraka, snimio je Safar Al-Hawali, dekan islamskih studija na sveuilitu Al-Qura u Meki, na vrpcu koja je nairoko kruila. Ovo je Zapad protiv islama. Ignorirajui suparnitvo izmeu Irana i Iraka, glavni iranski vjerski voa, Ajatolah Ali Khamnenei, pozvao je na sveti rat protiv Zapada: Borba protiv amerike agresije, pohlepe, ciljeva i politika smatrat e se dihadom, a bilo tko ubijen na tom putu je muenik. Ovo je rat, ustvrdio je Jordanski kralj Husein, protiv svih Arapa i svih muslimana, a ne samo protiv Iraka. Okupljanje znaajnih djelova arapskih elita i javnosti iza Sadama Huesina prisililo je one arapske vlade koje su bile u anti-irakoj koaliciji da primire svoje djelovanje i ublae javne izjave. Arapske vlade suprostavile su se ili udaljile od slijedeih pokuaja zapada u primjeni pritiska na Irak, ukljuujui nametanje zone zabrane letenja u ljeto 1992. i bombardiranje u sijenju 1993. Zapadnosovjetsko-tursko-arapska anti-iraka koalicija iz 1990. je do 1993. postala gotovo iskljuivo koalicija zapada i Kuvajta protiv Iraka. Muslimani su zapadna djelovanja protiv Iraka usporeivali sa neuspjehom zapada u zatiti bosanskih muslimana od Srba i nametanju sankcija Izraelu zbog krenja rezolucija UN-a. Zapad je, navodili su, koristio dvostruka mjerila. Meutim, svijet civilizacija u sukobu neizbjeno je i svijet dvostrukih mjerila: ljudi jedno mjerilo primjenjuju na njima bratske zemlje, a na druge primjenjuju drugaije mjerilo. Drugo, sindrom bratske zemlje pojavio se i u sukobima na podruju biveg Sovjetskog Saveza. Armenski vojni uspjesi u 1992. i 1993. potakli su Tursku na veu podrku svojoj religijskoj, etnikoj i vjerskoj brai u Azerbejdanu. Mi smo turski narod i imamo iste osjeaje kao i Azerbejdanci, rekao je 1992. jedan tuski slubenik. Mi smo pod pritiskom. Nae novine pune su

fotografija zvjerstava i pitanja jesmo li jo uvijek odluni naganjati politiku neutralnosti. Moda bismo Armeniji trebali dati do znanja kako joj je u susjedstvu velika Turska. Predsjednik Turgut Ozal se sloio, primjetivi kako bi Turska trebala barem malo prestraiti Armence. Turska e, ponovo je 1993. priprijetio Ozal, pokazati zube. Mlanjaci turskog Vojnog zrakoplovsta izvodili su izviake letove du armenske granice; Turska je zaustavila poiljke hrane i zrakoplovne letove prema Armeniji; takoer je zajedno sa Iranom objavila kako nee prihvatiti cijepanje Azerbejdana. U svojim zadnjim godinama postojanja, sovjetska vlada podravala je Azerbejan zbog toga to je imao vladu u kojoj su dominirali bivi komunisti. Meutim, padom Sovjetskog Saveza politika razmatranja ustuknula su pred religijskim razmatranjima. Ruske jedinice borile su se na strani Armenaca, a Azerbejdan je optuio rusku vladu za zaokret od 180 sutpnjeva, prema podrci kranskoj Armeniji. Tree, imajui na umu sukobe u bivoj Jugoslaviji, zapadna javnost oitovala je prema bosanskim muslimanima suosjeanje i podrku, u uasima koje su pretrpjeli od ruke bosanskih Srba. Meutim, razmjerno malo zabrinutosti je izraeno prema hrvatskim napadima na muslimane i sudjelovanju u cijepanju Bosne i Hercegovine. U ranom stadiju jugoslavenskog raspada, Njemaka je, u neobinoj demonstraciji diplomatske poduzetnosti i snage, potakla drugih 11 lanova Europske Zajednice na slijeenje primjera u priznanju Hrvatske i Slovenije. Kao posljedicu odlunosti pape u pruanju snane podrke dvjema katolikim zemljama, Vatikan ih je priznao ak i prije Zajednice. Sjedinjene Drave su slijedile Europu. Tako su se vodei igrai zapadne civilizacije svrstali iza svojih sureligijaca. Slijedno tome izvjeteno je kako je Hrvatska primila znaajne koliine oruja od srednjeeuropskih i drugih zapadnih zemalja. S druge strane, vlada Borisa Jeljcina pokuala je ii srednjim putem koji bi vodio rauna o pravoslavnim Srbima, ali Rusiju ne bi udaljio od zapada. Meutim, ruske konzervativne i nacionalistike skupine, ukljuujui mnoge zakonodavce, napale su vladu zbog toga to nije otvorenija prema podrci Srbima. Do rane 1993. nekoliko stotina Rusa sluilo je u srpskim snagama, a kruili su i izvjetaji o isporukama ruskog oruja Srbiji. S druge strane, islamske vlade i skupine kudile su zapad zbog nepomaganja Bonjacima. Iranske voe zatraile su od muslimana iz svih zemalja da Bosni prue pomo; krei embargo na oruje UN-a Iran je Bonjake opskrbio ljudstvom i orujem; od Irana podrane libanonske skupine poslale su gerilce da uvjebaju i organiziraju bonjake snage. U 1993. je izvijeteno kako se u Bosni bori gotovo 4000 muslimana iz vie od dvadeset islamskih zemalja. Vlade Saudijske Arabije i drugih zemalja su se nale pod sve veim pritiskom fundamentalistiih skupina iz svojih vlastitih drutava, koje su traile veu podrku Bonjacima. Do kraja 1992. izvjeteno je kako je Saudijska Arabija Bonjacima dostavila znatna sredstva za oruje i druge potreptine, to je znaajno povealo njihove vojne sposobnosti naspram Srba. U 1930-ima panjolski graanski rat izazvao je intervenciju zemalja koje su politiki bile faistike, komunistike i demokratske. U 1990. jugoslavenski sukob izazvao je intervenciju zemalja koje su muslimanske, pravoslavne i zapadno-kranske. Ova paralela nije prola neprimjeeno. Rat u Bosni i Hercegovini s osjeajne strane postao je jednak borbi protiv faizma u panjolskom

10

graanskom ratu, primjetio je jedan saudijski urednik. One koji su poginuli smatra se muenicima koji su pokuali spasiti svoju brau muslimane. Sukobi i nasilje e se isto tako pojaviti izmeu drava i grupa unutar iste civilizacije. Meutim, vjerojatno je da e takvi sukobi biti manjeg intenziteta i manje vjerojatnosti irenja nego sukobi izmeu civilizacija. Zajedniko lanstvo u civilizaciji smanjuje vjerojatnost nasilja u situacijama u kojima bi se ono inae pojavilo. U 1991. i 1992. mnogi su bili uzbunjeni mogunou nasilnog sukoba oko teritorija izmeu Rusije i Ukrajine, posebno oko Krima, crnomorske flote, nuklearnog oruja i raznih ekonomskih pitanja. Meutim, ako je civilizacija ono to je bitno, vjerojatnost sukoba izmeu Ukrajinaca i Rusa trebala bi biti niska. Radi se o dva slavenska, ponajprije pravoslavna naroda, koji su stoljeima odravali bliske odnose. Unato svim razlozima za sukob, ve su 1993. voe ovih dvaju zemalja uspjeno pregovarale i deaktivirale probleme izmeu dviju zemalja. Dok je drugdje u bivem Sovjetskom Savezu bilo ozbiljnih borbi izmeu muslimana i krana, a i mnogo napetosti i neto sukkoba izmeu zapadnih i pravoslavnih krana u baltikim dravama, izmeu Rusa i Ukrajinaca nasilja uope nije bilo. Okupljanje civilizacija do danas je bilo ogranieno, ali u porastu i jasno je kako ima potencijal mnogo daljnjeg irenja. Kako su se sukobi u Perzijskom zaljevu, na Kavkazu i u Bosni nastavili, poloaji naroda i pukotina meu njima sve vie su bili du civilizacijskih crta. Politiari populisti, religijski voe i mediji nali su u tome snaan nain poticanja masovne potpore i pritiska na neodlune vlade. U nadolazeim godinama, lokalni sukobi sa najveom vjerojatnou prerastanja u velike ratove biti e oni u Bosni i na Kavkazu, du rasjednih granica izmeu civilizacija. Slijedei svjetski rat, ako e ga biti, biti e rat izmeu civilizacija. 6. Zapad protiv svih Zapad se sada u odnosu na druge civilizacije nalazi na neobinom vrhuncu moi. Njegov supersilni protivnik nestao je sa karte svijeta. Vojni sukobi izmedu zapadnih drava su nezamislivi, a zapadna vojna mo nema ozbiljnog protivnika. Uz iznimku Japana, zapad nema ni ekonomskog izazivaa. Dominira meunarodnim politikim i sugurnosnim institucijama, a sa Japanom i meunarodnim ekonomskim institucijama. Globalna politika i ekonomska pitanja uinkovito rjeava direktorat Sjedinjenih Drava, Velike Britanije i Francuske, ekonomska pitanja direktorat Sjedinjenih Drava, Njemake i Japana, od kojih svi meu sobom odravaju neobino bliske odnose, tako iskljuujui manje i uglavnom ne-zapadne zemlje. Odluke donesene u Vijeu Sigurnosti UN-a ili u Meunarodnom Monetarnom Fondu, a koje odraavaju interese Zapada, svijetu se predstavljaju tako kao da odraavaju elje svjetske zajednice. Sama fraza svjetska zajednica postala je kolektivni eufemizam (zamjena za Slobodan Svijet) koji bi djelovanjima koja odraavaju interese Sjedinjenih Drava i drugih zapadnih sila trebala dati globalnu legitimnost. (4) Kroz MMF i druge meunarodne ekonomske institucije, Zapad promie svoje ekonomske interese i drugim narodima namee ekonomske politike koje nalazi prikladnim. U bilo kojoj anketi ne-zapadnih naroda, MMF bi bez sumnje dobio podrku ministara financija i nekolicine drugih, ali i jasnu negativnu ocjenu gotovo svih

11

drugih, koji bi se sloili sa Georgyjem Arbatovom, a koji je slubenike MMF-a okarakterizirao kao neo-Boljevike koji vole iznuivati novac od drugih, nametati strana i nedemokratska pravila ekonomskog i politikog ponaanja i guiti ekonomsku slobodu. Zapadna dominacija Vijeem Sigurnosti UN-a i njegovim odlukama, remeena samo povremenim suzdravanjem Kine, rezultirala je legitimacijom UN-a zapadnom koritenju sile kako bi se Irak potjerao iz Kuvajta te unitavanju irakog sofisticiranog oruja i sposobnosti da takvo oruje proizvede. Isto tako, rezultirala je i djelovanjem bez presedana, kada su Sjedinjene Drave, Britanija i Francuska natjerale Vijee Sigurnosti da od Libije zatrai izruenje osumnjienika za ruenje zrakoplova Pan Am 103, a zatim, kada je Libija odbila, nametne sankcije. Nakon pobjede nad najveom arapskom vojskom, zapad nije oklijevao proiriti utjecaj u arapskom svijetu. Zapad uinkovito koristi meunarodne institucije, vojnu mo i ekonomske resurse kako bi vodio svijet na nain koji e omoguiti njegovu prevlast, zatititi njegove interese i promicati njegove politike i kulturne vrijednosti. U najmanju ruku, tako ne-zapadnjaci vide novi svijet, a njihovo gledite je u znaajnom dijelu ispravno. Dakle, razlike u moi i nastojanja na vojnoj, ekonomskoj i institucionalnoj moi su jedan izvor sukoba izmeu Zapada i drugih civilizacija. Razlike u kulturi, a to znai razlike u osnovnim vrijednostima i vjerovanjima, drugi su izvor sukoba. V. S. Naipaul je tvrdio kako je zapadna civilizacija univerzalna civilizacija koja je prikladna za sve ljude. Na povrinskoj razini, zaista je mnogo od zapadne kulture prodrlo u ostatak svijeta. Meutim, na neto osnovnijoj razini, zapadni koncepti sutinski se razlikuju od onih koji prevladavaju u drugim civilizacijama. Zapadne ideje individualnosti, liberalizma, konstitucionalizma, ljudskih prava, jednakosti, slobode, vladavine zakona, demokracije, slobodnog trita, odvojenosti crkve i drave, esto imaju vrlo malo rezonancije u islamskoj, konfucijanskoj, japanskoj, hinduistikoj, budistikoj ili pravoslavnoj kulturi. Zapadna nastojanja na irenju takvih ideja zauzvrat stvaraju reakciju protiv imeprijalizma ljudskih prava te ponovnog potvrvanja uroenikih vrijednosti, kao to je mogue vidjeti u podrci mlade generacije ne-zapadnih kultura religijskom fundamentalizmu. Sama pomisao kako bi univerzalna civilizacija mogla postojati je zapadna ideja, izravno u opreci sa jednostranou veine azijskih drutava i njihovog naglaavanja onoga to ljude razlikuje jedne od drugih. I zaista, autor pregleda 100 komparativnih studija vrijednosti u razliitim drutvima zakljuuje kako su vrijednosti koje su na Zapadu najvanije, u ostatku svijeta najmanje vane. (5) U politikom carstvu ove razlike se, naravno, oituju u naporima Sjedinjenih Drava i drugih zapadnih sila u poticanju ljudi na prihvaanje zapadnih ideja koje se tiu demokracije i ljudskih prava. Moderna demokratska vlada nastala je na Zapadu. Kada se razvije u ne-zapadnim drutvima, obino je rezultat zapadnog nametanja ili kolonijalizma. Sredinja os svjetske politike u budunosti e vjerojatno, kao u frazi Kishorea Mahbubanija, biti sukob Zapada i Ostalih i u odgovoru ne-zapadnih civilizacija na zapadnu mo i zapadne vrijednosti. (6) Vjerojatno je kako e ti odgovori biti kombinacija tri oblika. Na jednoj krajnosti, nezapadne drave, poput Burme i Sjeverne Koreje, pokuati e voditi politiku izolacije, kako bi svoja

12

drutva izolirali od zapadnog proboja ili korupcije te e se, u stvari, iskljuiti iz sudjelovanja u globalnoj zajednici pod zapadnom dominacijom. Meutim, cijena ovoga je visoka i malo je drava koje su se odluile iskljuivo na tu opciju. Druga alternativa, ekvivalent hvatanja prikljuka na eljezniku kompoziciju u teoriji meunarodnih odnosa, pokuaj je prikljuenja Zapadu i prihvaanja njegovih vrijednosti i institucija. Trea je alternativa pokuaj uravnoteavanja Zapada razvijanjem vlastite ekonomske i vojne snage te protuzapadnom suradnjom sa drugim ne-zapadnim drutvima, uz istovremeno uvanje uroenikih vrijednosti i institucija; ukratko, modernizacija, ali bez pozapaivanja. 7. Rastrgane zemlje Kako se u budunosti ljudi meusobno budu razlikovali po civilizacijama, zemlje sa velikim brojem ljudi iz razliitih civilizacija, poput Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, kandidati su za raspad. Neke druge zemlje imaju visok stupanj kulturne homogenosti, ali su podijeljene oko pripadnosti jednoj ili drugoj civilizaciji. To su rastrgane zemlje. Za njih su svojstvena vodstva koja svoje zemlje ele uiniti lanicama Zapada, ali su povijest, kultura i tradicija njihovih zemalja ne-zapadni. Najoitija, izvorno rastrgana zemlja je Turska. Turska vodstva iz kasnog dvadesetog stoljea slijedila su Ataturkovu tradiciju te su Tursku definirali kao modernu i svjetovnu, zapadnu narod-dravu. Ona su sklopila saveznitva sa Zapadom u NATO-u i Zaljevskom Ratu; ona su zatraila lanstvo u Europskoj Zajednici. Meutim, istovremeno su djelovi turskog drutva podravali buenje Islama te su tvrdili da je Turska u svom temelju bliskoistono muslimansko drutvo. Uz to, dok su turske elite definirale Tursku kao zapadno drutvo, elite Zapada su Tursku odbijale prihvatiti kao takvu. Turska nee postati lanicom Europske Zajednice, a pravi razlog tome, kako je rekao predsjednik Ozal, je taj to smo mi muslimani, a oni su krani, ali oni to ne ele rei. Odbacivi Meku, a zatim bivajui odbaena od strane Bruxellessa, gdje Turska gleda? Takent bi mogao biti odgovor. Kraj Sovjetskog Saveza daje Turskoj priliku da postane voa oivjele turske civilizacije koja ukljuuje sedam zemalja, od granica Grke do granica Kine. Ohrabrena od Zapada, Turska ulae napore da sama oblikuje svoj vlastiti identitet. Tijekom proteklog desetljea Meksiko je zauzeo poloaj donekle slian poloaju Turske. Jednako kao to je Turska napustila svoju povijesnu suprostavljenost Europi te joj se pokuala prikljuiti, tako je i Meksiko prestao definirati sebe kroz suprostavljanje Sjedinjenim Dravama te umjesto toga pokuava imitirati Sjedinjene Drave i prikljuiti se Sjevernoamerikoj Zoni Slobodne Trgovine (North American Free Trade Area). Meksiki voe su se ukljuile u veliki posao ponovnog definiranja meksikog identiteta te su zapoele korijenitu ekonomsku transformaciju, koja e, konano, voditi i korijenitim politikim promjenama. U 1991. godini, visoki savjetnik predsjednika Carlosa Salinasa de Gortarija detaljno mi je opisao sve promjene koje je Salinasova vlada poduzimala. Kada je zavrio, primjetio sam: To je vrlo dojmljivo. ini mi se, da ono to pokuave uiniti jest preobraaj Meksika iz latinoamerike u sjevernoameriku zemlju. On me je pogledao sa iznenaenjem, te uzviknuo: Tono! Upravo je to ono to pokuavamo uiniti, ali, naravno, to nikad

13

ne bismo javno rekli. Kao to njegova primjedba daje za naslutiti, u Meksiku, jednako kao i u Turskoj, znaajni dijelovi drutva se opiru redefiniciji identiteta svoje zemlje. U Turskoj, europski orijentirane voe radile su geste prema islamu (Ozalovo hodoae u Meku); tako i meksike sjevernoameriki orijentirane voe moraju raditi geste prema onima koji Meksiko smatraju latinoamerikom zemljom (Salinasov Ibero-Ameriki susret u Gualdalajari). Povijesno, Turska je bila najdublje rastrgana zemlja. Za Sjedinjene Drave, Meksiko je najblia rastrgana zemlja. Globalno, najznaajnija rastrgana zemlja je Rusija. Pitanje da li je Rusija dio Zapada ili voa zasebne slavensko-pravoslavne civilizacije, uvijek se ponovo pojavljuje u ruskoj povijesti. To pitanje bilo je zamagljeno pobjedom komunista u Rusiji, koji su uvezli Zapadnu ideologiju, prilagodili je ruskim uvijetima te u ime iste te ideologije izazvali Zapad. Dominacija komunizma prekinula je povijesnu raspravu izmeu pozapaivanja i rusificiranja. Kako je komunizam propao, Rusi se ponovo suoavaju s ovim pitanjem. Predsjednik Jeljcin usvaja zapadna naela i ciljeve te pokuava Rusiju uiniti normalnom zemljom i dijelom Zapada. Meutim, i ruska elita i ruska javnost podijeljeni su oko ovog pitanja. Meu umjerenijim protivnicima, Sergej Stankevi tvrdi da bi Rusija trebala odbaciti Atlantski smjer, koji bi za nju znaio postati europskom, postati dijelom svjetske ekonomije na brz i organiziran nain, postati osmim lanom Sedmorke te stavljanje posebnog naglaska na Njemaku i Sjedinjene Drave kao dva dominantna lana Atlantskog saveza. Iako odbacije i ekskluzivno Europsku politiku, Stankevi i pored toga tvrdi da Rusija mora dati prioritet zatiti Rusa u drugim zemljama, naglasiti svoje turske i islamske veze te promicati bitnu preraspodjelu naih resursa, naih izbora, naih veza i naih interesa u smjeru Azije, u smjeru istoka. Ljudi ovog uvjerenja kritiziraju Jeljcina zbog podreivanja ruskih interesa interesima zapada, zbog smanjenja ruske vojne snage, zbog proputanja podravanja tradicionalnih prijatelja poput Srbije te zbog guranja ekonomskog i politikog preustroja koji teti ruskom puku. Znaajka ove ope sklonosti je i nova simpatija prema idejama Petra Savitskyja, koji je 1920-tih tvrdio kako je Rusija jedinstvena euro-azijska civilizacija. (7)Ekstremniji meu ovima iznose i mnogo sirovije nacionalistike, protuzapadne i protusemitske stavove te potiu Rusiju da obnovi svoju vojnu snagu i uspostavi jae veze sa Kinom i islamskim zemljama. Poput svoje elite, podjeljen je i ruski narod. Istraivanje miljenja u europskoj Rusiji u proljee 1992. otkrio je kako 40% javnosti ima pozitivan stav prema zapadu, a 36% negativan. Kao to je bila kroz veinu svoje povijesti, Rusija je i ranih 1990-ih istinski rastrgana zemlja. Kako bi redefinirala svoj civilizacijski identitet, rastrgana zemlja treba ispuniti tri uvjeta. Prvo, njezina politika i ekonomska elita openito treba davati podrku i biti entuzijastina prema ovom kretanju. Drugo, njezina javnost mora pristati na redefiniciju. Tree, dominantne skupine u civilizaciji primatelju trebaju biti voljne prihvatiti preobraenika. Kod Meksika su ova tri uvjeta u velikoj mjeri ispunjena. Kod Turske, u velikoj mjeri su prisutna prva dva uvjeta. Kod ruskog pridruivanja zapadu, nijedan od uvjeta nije jasno prisutan. Sukob izmeu liberalne demokracije i marksizma-lenjinizma bio je sukob izmeu ideologija, koje su, usprkos velikim razlikama, oito dijelile krajnje ciljeve slobode,

14

jednakosti i napretka. Tradicionalna, autoritarna, nacionalistika Rusija mogla bi imati potpuno drugaije ciljeve. Zapadni demokrat mogao je voditi intelektualnu raspravu sa sovjetskim marksistom. Sa ruskim tradicionalistom, to bi bilo gotovo nemogue. Ako bi, nakon to su se prestali ponaati kao marksisti, odbacili liberalnu demokraciju i poeli se ponaati poput Rusa, a ne zapadnjaka, odnosi izmeu Rusije i zapada ponovo bi mogli postati udaljeni i konfliktni. (8) 8. Konfucijansko-islamska veza Prepreke ne-zapadnih zemalja u pridruivanju Zapadu znaajno se razlikuju. One su najmanje za latinoamerike i istonoeuropske zemlje. One su vee za pravoslavne zemlje biveg Sovjetskog Saveza. One su jo vee za muslimanska, konfucijanska, hinduistika i budistika drutva. Japan je za sebe uspostavio jedinstven poloaj pridruenog lana Zapada: prema nekim gleditima jest na Zapadu, ali oito nije u znaajnim razmjerima od Zapada. One zemlje, koje se iz razloga kulture i moi ne ele ili ne mogu pridruiti Zapadu, natjeu se sa Zapadom razvijajui vlastitu ekonomsku, vojnu i politiku mo. One ovo ine promiui svoj unutranji razvoj i suraujui sa drugim ne-zapadnim zemljama. Najistaknutiji oblik ovakve suradnje je konfucijansko-islamska veza, koja se pojavila zbog suprostavljanja interesima, vrijednostima i moi Zapada. Gotovo bez iznimke, zemlje Zapada smanjuju svoju vojnu mo; pod Jeljcinovim vodstvom jednako je i u Rusiji. Meutim, Kina, Sjeverna Koreja i nekoliko zemalja Srednjeg istoka znaajno proiruju svoje vojne sposobnosti. One to ine kroz uvoz oruja iz zapadnih i ne-zapadnih izvora, kao i razvijanjem vlastitih vojnih industrija. Jedna posljedica toga je pojava onog to je Charles Krauthammer nazvao Drave Oruja, a Drave Oruja nisu drave Zapada. Druga posljedica je promjena definicije kontrole naoruanja, a ta kontrola je koncept i cilj Zapada. Tijekom Hladnog Rata glavna je svrha kontrole naoruanja bila uspostaviti stabilnu vojnu ravnoteu izmeu Sjedinjenih Drava i njihovih saveznika i Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika. U nakon-hladnoratovskom svijetu glavni cilj kontrole naoruanja je sprjeavanje ne-zapadnih drutava u razvoju vojnih sposobnosti koje bi mogle zaprijetiti interesima Zapada. Zapad ovo pokuava postii kroz meunarodne sporazume, ekonomski pritisak i kontrole prijenosa naoruanja i tehnologije oruja. Sukobljavanje izmeu Zapada i konfucijansko-islamskih drava zadrava se uglavnom, iako ne i jedino, na nuklearnim, kemijskim i biolokim orujima, balistikim raketama i drugim sofisticiranim sredstvima za isporuku tih oruja, kao i sustavima za navoenje, obavjetavanje i drugim elektronikim sredstvima za postizanje tog cilja. Zapad promie neproliferaciju kao sveobuhvatno pravilo te neproliferacijske sporazume i inspekcije kao sredstva za ostvarivanje tog pravila. Takoer prijeti i raznolikim sankcijama protiv onih koji promiu irenje naprednih oruja te nudi neke pogodnosti za one koji to ne ine. Panja Zapada se usredotoava, to je shvatljivo, na one narode koji su stvarno ili potencijalno Zapadu neprijateljski. S druge strane, ne-Zapadni narodi istiu svoja prava na nabavu i razvoj kojeg god oruja kojeg nalaze potrebitim za svoju sigurnost. Oni su takoer usvojili, do kraja, istinitost odgovora indijskog ministra obrane na pitanje o najvanijoj lekciji Zaljevskog Rata: Ne borite se sa Sjedinjenim

15

Dravama osim ako nemate nuklearno oruje. Na nuklearno oruje, kemijska oruja i projektile, gleda se, vjerojatno pogreno, kao na potencijalna sredstva za izjednaavanje sa nadmonom konvencionalnom moi Zapada. Kina, naravno, ve ima nuklearno oruje; Pakistan i Indija imaju sposobnost da ga razviju. ini se da ga Sjeverna Koreja, Iran, Irak, Libija i Alir pokuavaju nabaviti. Visoki iranski dunosnik je izjavio da bi sve Muslimanske drave trebale nabaviti nuklearno naoruanje, a predsjednik Irana je u 1988. godini navodno izdao nalog za razvojem napadakih i obrambenih kemijskih, biolokih i radiolokih oruja. Od sredinje vanosti za razvoj protu-zapadnih vojnih sposobnosti je stalno poveanje vojne moi Kine, kao i sredstava za stvaranje vojne moi. Potpomognuta spektakularnim ekonomskim razvojem, Kina brzo poveava svoje vojne trokove i energino napreduje u modernizaciji svojih vojnih snaga. Ona nabavlja oruja od bivih drava Sovjetskog Saveza; ona ona razvija dalekometne rakete; 1992. je testirala jedno-megatonsku nuklearnu bombu. Ona razvija sposobnosti za projekciju moi, dobavljajui tehnologiju za nadopunu gorivom u zraku i pokuavajui nabaviti nosa aviona. Njezino vojno jaanje i nametanje suvereniteta nad Junokineskim morem izaziva viestranu vojnu utrku u Istonoj Aziji. Kina je isto tako i veliki izvoznik naoruanja i tehnologije oruja. Ona je u Libiju i Irak izvezla materijale koji bi mogli biti iskoriteni za proizvodnju nuklearnog oruja i nervnih plinova. Aliru je pomogla izgraditi reaktor pogodan za istraivanje i proizvodnju nuklearnih oruja. Kina je Iranu prodala nuklearnu tehnologiju, za koju ameriki slubenici vjeruju da moe biti iskoritena iskljuivo za stvaranje oruja te se ini da je Pakistanu isporuila dijelove za rakete dometa 300 milja. Sjeverna Koreja ve neko vrijeme ima program nuklearnog naoruanja, a Siriji i Iranu je prodala napredne rakete i raketnu tehnologiju. Smjer toka oruja i tehnologije za proizvodnju oruja openito ide iz Istone Azije na Srednji istok. Meutim, nesto toka postoji i u suprotnom smjeru; Kina je rakete Stinger dobila iz Pakistana. Tako je zaivjela konfucijansko-islamska vojna povezanost, osmiljena kako bi meu svojim lanovima promicala nabavu oruja i tehnologija oruja potrebnih za suprostavljanje vojnoj moi Zapada. Moda e potrajati, a moda i nee. Meutim, trenutno je to, kako je Dave McCurdy rekao, odmetnika pogodba, voena proliferatorima i njihovim sponzorima. Tako se pojavljuje novi oblik natjecanja u naoruanju, izmeu konfucijansko-islamskih zemalja i Zapada. U staromodnoj utrci u naoruanju svaka je strana razvijala vlastita oruja, kako bi postigla ravnoteu ili nadmo nad drugom stranom. U ovom novom obliku natjecanja u naoruanju jedna strana razvija svoja oruja, a druga strana pokuava ne postii ravnoteu, ve ograniiti i sprijeiti taj razvoj oruja, istovremeno smanjujui svoje vlastite vojne sposobnosti 9. Posljedice za zapad Ovaj lanak ne tvrdi da e civilizacijski identiteti zamijeniti sve druge identitete, da e nacijedrave nestati, da e svaka civilizacija postati jedinstven i koherentan politiki entitet, da se grupe unutar civilizacije nee sukobiti te da e se ak i boriti. Ova studija zagovara hipotezu da su razlike izmeu civilizacija stvarne i vane; civilizacijska svijest je u porastu; sukobi izmeu civilizacija

16

zamijenit e ideoloke i druge oblike sukoba kao dominantni oblik; meunarodni odnosi, povijesno predstava rezervirana za Zapadnu civilizaciju bivati e sve vie odzapaivani te e postati igra u kojoj su nezapadne civilizacije sudionici, a ne samo objekti; uspjene politike i ekonomske meunarodne institucije vjerojatnije e se razviti unutar civilizacija nego izmeu civilizacija; sukobi izmeu grupa unutar razliitih civilizacija e biti uestaliji, dui i nasilniji od sukoba izmeu grupa unutar istih civilizacija; nasilni sukobi izmeu grupa iz razliitih civilizacija su najvjerojatniji i najopasniji izvor eskalacije, koja bi mogla voditi globalnim ratovima; glavna os svjetske politike biti e odnos izmeu Zapada i Ostalih; elite u nekim rastrganim nezapadnim zemljama e pokuati svoje zemlje uiniti dijelom Zapada, ali e u veini sluajeva putem naii na velike prepreke; sredinje arite sukoba u neposrednoj budunosti biti e izmeu Zapada i nekoliko islamsko-konfucijanskih zemalja. Ovo nije zagovaranje poeljnosti sukoba izmeu civilizacija. Ovo je, jednostavno, postavljanje opisnih hipoteza o moguem izgledu budunosti. Ako su ove hipoteze vjerodostojne, potrebno je razmotriti njihovo znaenje za politiku Zapada. Ove implikacije bi trebalo podjeliti u kratkorone prednosti i dugorone prilagodbe. Oito je da je u kratkoronom interesu Zapada promoviranje vee suradnje i jedinstva u svojoj vlastitoj civilizaciji, posebno izmeu njezinih europskih i sjevernoamerikih komponenti; prikljuivanje Zapadu drutava Istone Europe i Latinske Amerike ije su kulture bliske Zapadnoj; promoviranje i odravanje suradnikih odnosa sa Rusijom i Japanom; sprjeavanje eskalacija lokalnih unutarcivilizacijskih sukoba u velike unutarcivilizacijske ratove; ograniavanje poveanja vojnih moi konfucijanskih i islamskih drava; ublaavanje smanjivanja vojnih sposobnosti Zapada i odranje vojne prevlasti u Istonoj i Jugozapadnoj Aziji; iskoritavanje razlika i sukoba izmeu konfucijanskih i islamskih drava; podravanje grupa u drugim civilizacijama koje simpatiziraju zapadne vrijednosti i interese; ojaavanje meunarodnih institucija koje odraavaju i legitimiraju interese i vrijednosti Zapada i promicanje ukljuivanja nezapadnih drava u te institucije. U duem razdoblju bile bi primjenjene i druge mjere. Zapadna civilizacija je i zapadna i moderna. Nezapadne civilizacije su pokuale postati moderne, a bez da postanu zapadne. Do danas, to je uspjelo samo Japanu. Nezapadne civilizacije e nastaviti pokuavati dosegnuti bogastva, tehnologije, vjetine, strojeve i oruja, sve to je dio bivanja modernim. Takoer e pokuati pomiriti ovu modernost sa svojim tradicionalnim kulturama i vrijednostima. Njihova relativna ekonomska i vojna snaga prema Zapadu e se poveati. Stoga e se Zapad sve vie morati prilagoavati ovim modernim nezapadnim civilizacijama, ija se mo pribliava moi Zapada, ali ije se vrijednosti i interesi znaajno razlikuju od onih Zapada. Ovo e od Zapada zahtjevati da odri svoju ekonomsku i vojnu mo, potrebnu za zatitu svojih interesa naspram interesa tih civilizacija. To e, meutim, od Zapada zahtjevati i razvijanje dubljeg razumijevanja temeljnih religijskih i filozofskih pretpostavki drugih civilizacija te naina na koje ljudi u tim civilizacijama vide njihove interese. To e zahtjevati ulaganje napora u prepoznavanje elementata istovjetnosti izmeu Zapada i drugih civilizacija. U doglednoj budunosti nee biti univerzalne civilizacije, ve e postojati svijet razliitih civilizacija, od kojih e se svaka morati nauiti suivotu sa drugima.

17