You are on page 1of 258

HRESTOMATIJA IZ HISTORIJE KNJIEVNOGA JEZIKA I dio

za internu upotrebu

priredila Lejla Naka

SADRAJ Herta Kuna HRESTOMATIJA STARIJE BOSANSKE KNJIEVNOSTI -----------------------------------------------------1 iz izdanja: Svjetlost, 1974. Herta Kuna SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKOHERCEGOVAKA KNJIEVNOST objavljeno u: Demal eli, Pisana rije u Bosni i Hercegovini --------------------------------------------------15 Herta Kuna REDAKCIJE STAROSLAVENSKOG KAO LITERARNI JEZIK SRBA I HRVATA objavljeno u: Slovo 15-16, Zagreb, 1965, str. 183-198.-------------------------------------------------------------28 Herta Kuna BOSANSKI RUKOPISNI KODEKSI U SVJETLU JUNOSLAVENSKIH REDAKCIJA STAROSLAVENSKOG JEZIKA objavljeno u: Radovi sa simpozija Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura. Izdanja Muzeja Zenice, sv. 3, 1973, str. 89-102 ---------------------------------------------------------------------------------------------------------35 Herta Kuna JEZIKE KARAKTERISTIKE GLOSA U BOSANSKOM JEVANELJU IZ SREKOVIEVE ZAOSTAVTINE objavljeno u: Slovo, 1976.----------------------------------------------------------------------------------------------44 Herta Kuna O JEZIKU I PISMU HVALOVOG ZBORNIKA-------------------------------------------------------------------52 Jaroslav idak KOPITAROVO BOSANSKO EVANELJE U SKLOPU PITANJA CRKVE BOSANSKE objavljeno u: Slovo, sv. 4-5, 1955, str. 47-63 (ponovo objavljeno u: Studije o "Crkvi bosanskoj" i bogumilistvu, Zagreb, str. 111-125)-----------------------------------------------------------------------------------56 Jaroslav idak BOSANSKI RUKOPISI U GOSUDARSTVENOJ PUBLINOJ BIBLIOTECI U SANKT PETERBURGU objavljeno u: Slovo, sv. 17, 1966, str. 113-124 (ponovljeno u: Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilistvu, Zagreb, str. 111-125) ----------------------------67 Irena Grickat DIVOEVO EVANELJE FILOLOKA ANALIZA objavljeno u: Junosl. filolog XXV, 1961-1962.---------------------------------------------------------------------74 Ivan Mileti, HRVATSKA GLAGOLJSKA BIBLIOGRAFIJA, I. dio. Opisi rukopisa. objavljeno u: Starine, JAZU, 1911.------------------------------------------------------------------------------------99 Vjekoslav tefani SPLITSKI ODLOMAK GLAGOLJSKOG MISALA STARIJE REDAKCIJE objavljeno u: Slovo 6-8, 1957.----------------------------------------------------------------------------------------100 Jagoda Juri- Kappel GLAGOLIZAM I GLAGOLJICA U BOSNI I NA BALKANU objavljeno u: Forum Bosnae, br. 18/02 ------------------------------------------------------------------------------123 Ivan Mileti MISAL HRVOJE, SPLJETSKOGA VOJVODE objavljeno u: Starine XXXIII, 1911.---------------------------------------------------------------------------------126

Josip Hamm GLAGOLJSKI ZAPIS U RUKOPISU KRSTJANINA RADOSAVA objavljeno u: Slovo, 9-10, 1960. -------------------------------------------------------------------------------------128 Vladimir Vrana KNJIEVNA NASTOJANJA U SREDOVJENOJ BOSNI iz: Povijest Bosne i Hercegovine, 1942. ----------------------------------------------------------------------------131 Franjo Raki DVA NOVA PRILOGA ZA POVIEST BOSANSKIH PATARENA, Rukopis bosanskoga "krstjanina Radosava", objavljeno u: Starine, JAZU, Zagreb, 1882. ---------------------------------------------------------135 Jaroslav idak MARGINALIJA UZ JEDAN RUKOPIS "CRKVE BOSANSKE" U MLETAKOJ MARCIANI objavljeno u: Slovo 6-8, 1957. str.134-153.-------------------------------------------------------------------------139 iro Truhelka BOSANICA. PRINOS BOSANSKOJ PALEOGRAFIJI objavljno u: Glasnik Zemaljskog muzeja, 1889. -------------------------------------------------------------------148 Mate Tentor BOSANICA iz: Povijest Bosne i Hercegovine, 1942. ----------------------------------------------------------------------------159 Tomislav Raukar O PROBLEMU BOSANICE PRVI DIO - HISTORIOGRAFSKE KONTRAVERZE objavljeno u: O problemu bosanice u naoj historiografiji. Izdanja Muzeja grada Zenice sv. 3, 1973. str. 103-144 (Radovi sa simpozija "Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura") ---------------------------------163 Aleksandar Solovjev VLSTEOSKE POVELJE BOSNSKIH VLDR-----------------------------------------------------------173 Vladimir Moin METODOLOKE BILJEKE O TIPOVIMA PISMA U IRILICI objavljeno u: Slovo 15-16, 1965. ------------------------------------------------------------------------------------189 Gregor remonik BOSANSKE POVELJE, Povelja Kulina bana od 29. augusta 1189. objavljeno u: Glasnik Zemaljskog muzeja, sv. III, 1948. ---------------------------------------------------------203 Asim Peco POVELJA KULINA BANA U SVJETLOSTI TOKAVSKIH GOVORA XII I XIII VIJEKA Osamsto godina Povelje bosanskog bana Kulina, ANUBiH, 1989. --------------------------------------------210 Petar ori RAZVITAK BRZOPISA U DRAVNIM KANCELARIJAMA NEMANJIA I NJIHOVIH NASLEDNIKA, iz: Istorija srpske irilice, 1971. -----------------------------------------------------------------216 Petar ori UPOTREBA I RAZVITAK SRPSKOGA BRZOPISA IZVAN NJEGOVA MATINOGA PODRUJA, iz: Istorija srpske irilice, 1971. --------------------------------------------------------------------------------------222 Jagoda Juri-Kappel
O DIJALEKATSKIM TEMELJIMA SREDNJOVJEKOVNE BOSANSKE PISMENOSTI, iz: Slovo sv. 56-57, 2008. -----------------------------------------------------------------------------------------------------------------249

Marinka imi
RADOSAVLJEVA BOSANSKA KNJIGA, ZBORNIK KRSTJANINA RADOSAVA, priredila Anica Nazor, Forum Bosnae 42/08. -----------------------------------------------------------------------------------------254

Herta Kuna HRESTOMATIJA STARIJE BOSANSKE KNJIEVNOSTI Namjena ove hrestomatije nije da prezentira izbor iz cjelokupne bosanske knjievnosti od njenih najstarijih vremena pa do kraja XVIII v., mada je ona ograniena tim vremenskim periodom. Meutim, od propasti bosanske dravnosti razvijaju se na istom tlu, ranije ili kasnije, literature koje se vezuju za odreene konfesionalne grupacije, koje se tek od toga vremena javljaju kao sasvim odreeni nosioci novih kulturnih strujanja i mada su i dalje vezani svojim bosanskohercegovakim okvirom i, manje-vie, zajednikom kulturnoistorijskom sferom, ipak djeluju kao odvojene i u svakom pogledu specifine knjievne pojave. Na taj nain se u tzv. turskom periodu mogu identificirati tri paralelna knjievna toka, koja egzistiraju u istom vremenu, ali su odvojena sadrinom, temama, tipovima tradicije koju slijede i povezanou, manjom ili veom, sa slinim knjievnostima drugih sredina s kojima ih povezuje zajednike religija. Koliko e u svim tim sluajevima biti specifino bosanskohercegovakog, a koliko opeg, zavisi u najveoj mjeri od drutveno-politikih tokova u samoj Bosni i Hercegovini, a zatim i od ope kulturnoistorijske klime u okviru koje se razvija jedna od ovako definisanih posebnih knjievnih tradicija. Napominjem da pri tome jo ne moe biti govora o nacionalnim knjievnostima, jer najee nacionalna svijest, kao produkt buroaskog drutva, jo nije formirana, tek kasnije e se svaka od ovih knjievnih tradicija na svojstven nain uklopiti u nacionalnu knjievnost, s tim to ni tada nee prestati da traje i vai njena istorijska definiranost bosanskohercegovakim podnebljem, u stvari, drutveno-politikim i kulturnoistorijskim specifinostima njihovog razvoja u okviru jedne drutveno-politike organizacije. Svi tokovi ovako definirane knjievnosti tzv. turskog perioda nisu danas jednako pristupani i laki za identifikaciju. Poseban problem u tom pogledu predstavlja srpska knjievna tradicija, koju je veoma teko odvojiti od knjievne tradicije Srbije, s obzirom na to da su ve vrlo rano postojale intenzivne veze izmeu njih, a posebno jaka fluktuacija rukopisa i tampanih knjiga, naroito religioznog karaktera, tako da je u XVIII v. dolo do relativnog ujednaavanja i u jeziku, podreivanjem i jedne i druge strukture ruskoslavenskom uticaju. Na ovom polju istraivanja u navedenom pravcu nisu gotovo ni vrena, a u obilju istovrsnih tekstova po karakteru i namjeni odista je teko izdvojiti ono to bi pripadalo Bosni i Hercegovini; kriterijumi bi morali biti jezik i provenijencija pisca, ukoliko je poznat. Samo mjesto nalaska rukopisa nije pri tome relevantno s obzirom na ve pominjanu fluktuaciju rukopisa. Neto je drukija situacija sa alhamijado literaturom, tekstovima pisanim srpskohrvatskim jezikom, ali arapskim pismom, koji predstavljaju muslimansku knjievnu tradiciju. Neka izuavanja ovih tekstova su ve vrena, neto je i objavljivano, ali kako sastavlja ove hrestomatije ne poznaje arapsko pismo, nije u mogunosti da ita doprinese u ovom pravcu. Tako e opsenije izuavanje fondova, kritiko izdavanje i revalorizacija ve objavljenog materijala ostati kao zajedniki zadatak orijentalista i slavista. Ove tekoe su razlog to se autor ove hrestomatije ograniio samo na srednjovjekovne tekstove i na bosansku franjevaku knjievnost, nastalu u krilu katolike crkve, te prema tome po svojoj orijentaciji vezanu za srodnu franjevaku knjievnost u Hrvatskoj, prvenstveno u Slavoniji i Dalmaciji. Razlozi su, prije svega, u naunoj orijentaciji i naunim interesima sastavljaa ove knjige, a s druge strane, i obilje materijala koji je dosad vrlo malo ili nikako objavljivan, tako da se osjetila potreba da se da opsean prikaz barem nekih tokova nae rane i najranije bosanskohercegovake knjievnosti, s tim to nakon izvrenih podrobnijih istraivanja treba objaviti u sljedeoj knjizi izbor iz dviju ostalih knjievnih tradicija. Epigrafika i administrativno-pravni spisi su dosta esto objavljivani, postoji i relativno iscrpan izbor iz tekstova ove vrste. Meutim, kako oni po svojoj sutini predstavljaju spomenike specifine vrste, autor je smatrao da ih treba izdvojiti u posebnu knjigu, koja bi se organizovala po sasvim drugim kriterijumima od ovih koji vae za knjigu izbora srednjovjekovnih tekstova i tekstova hrvatske knjievne tradicije. To je potrebno, u prvom redu, zbog toga to u njima nema one stroge odvojenosti ni u kasnijem vremenu, koja vai za druge tipove bosanskohercegovake pismenosti, i to se oni ni vremenski ne mogu strogo odvojiti, jer se iz srednjeg vijeka prelivaju u turski period u kontinuiranosti koja je uglavnom nepoznata drugim tipovima knjievnosti i pismenosti. Za srednjovjekovnu bosansku knjievnost vezuju se na neki nain i pojedini istorijski spisi nastali u drugim sredinama, ali kako do nas nisu doprli ni originali, pa ak ni autentini bosanski prepisi, ovi se spisi moraju smatrati sekundarnim tekstovima. Kao takvi oni dolaze u obzir eventualno za treu knjigu, naravno, poslije studiozno izvrene knjievnoistorijske revalorizacije, ime bi se dobio zaobljeni korpus iz bosanskohercegovake knjievnosti i pismenosti od samog poetka do kraja XVIII v. Sve su ovo zadaci koji prelaze mogunosti jednog autora, u relativno kratkom vremenu, jer je i openito prezentacija i valorizacija kulturne batine posao koji zahtijeva dugotrajnu angaovanost vie strunjaka. U tom smislu treba posmatrati i pojavu ove knjige, kojoj je cilj da u ovom trenutku priblii javnosti bar jedan dio kulturnog nasljea, s tim to treba nastojati da se u dogledno vrijeme pojave i ostali njegovi dijelovi.

BOSANSKA KNJIEVNOST SREDNJEG VIJEKA Srednjovjekovna knjievnost kao literaturno-istorijski fenomen kompleksna je pojava za ije je sagledavanje i razjanjavanje nuno na prvom mjestu odrediti naelne teoretske postavke o fenomenu knjievnosti starijih epoha uope, ili, jednostavnije reeno, neophodno je utvrditi ta spada u knjievnost, a ta u pismenost u najirem smislu te rijei. Prema nekim shvatanjima u najstarijim epohama knjievnost se identificira sa pismenou, meutim, i u ta vremena, kao i danas, sve to je napisano nije se smatralo knjievnou, a iz naeg savremenog aspekta takoe je oigledna, injenica da sva pismenost u najirem smislu rijei nema one literarno-estetske vrijednosti koje bi joj obezbjeivale mjesto u knjievnom stvaralatvu. S druge strane, ve iz dosad izloenog oito je da pri istorijskim retrospektivama nuno postoje dva kriterijuma, vremenski odvojena minulim stoljeima i svim onim to je u meuvremenu ljudska misao stvorila u tokovima istorijskog razvoja. Oito je, takoe, da su kriterijumi ovjeka srednjeg vijeka znatno drukiji od naih savremenih, da je njegova ideoloka podloga drukija, da su i drutveni slojevi kojima je knjievnost dostupna znatno ui nego to je sluaj danas. Srednji vijek je itav proet kranskom ideologijom i ta opa i totalna hristijanizacija, je vezana za feudalnu osnovu drutva, osnovni je pokreta literarnog stvaralatva srednjeg vijeka u najirem smislu te rijei. Iz te injenice proizlaze, dalje, najtjenja povezanost cijelog literarnog stvaralatva, kao i umjetnikog stvaralatva uope, za crkvu i njene potrebe, a od karaktera same crkve na odreenoj teritoriji i u odreenom istorijskom momentu zavisie u najveoj mjeri i karakter ove knjievnosti. Pri tome, jedan od kriterijuma koji slue za odvajanje knjievnih sfera od sfera pismenosti je i sam jezik, koji svojom ne jedinstvenou u datoj eposi ukazuje na razliiti pristup aktivnih sudionika pismenosti ove epohe. Religijski tekstovi uvaju u svom jeziku, u veoj ili manjoj mjeri, u zavisnosti od drutveno-politikih prilika datog prostora, stariji naslijeeni jezik religiozne knjievnosti, koji se pod odreenim uslovima iri i na ostalu knjievnost, pa i na novo originalno knjievno stvaralatvo, uvajui stepen uticaja jezika crkvene literature u zavisnosti od niza uslova od kojih je najrelevantniji opet drutveno-politiki ivot date sredine. Meutim, s druge strane, spomenici pismenosti koje ovjek te epohe i tog naina miljenja ne smatra knjievnim opusom, izloeni su u najveoj mjeri ivoj govornoj rijei, to je pismenost bez knjievnih pretenzija i, manje-vie, slobodna od jezikih kalupa srednjovjekovne literature. Naravno, ova opservacija ne vai podjednako za svu srednjovjekovnu knjievnost uope, drutvene specifinosti u velikoj mjeri mogu da koriguju ove odnose u raznim pravcima, tako da je za svaki pojedini prostor i u vezi s tim i za vremenski granicu u tom prostoru potrebno posebno konkretno odreivanje. Meutim, gledajui na srednjovjekovnu knjievnost i pismenost iz nae dananje perspektive i ocjenjujui je u cjelini prema naim savremenim estetskim i literarnim mjerilima, mi emo nuno doi do drukijih ocjena i drukije kategorizacije. Tako e se u sferi knjievnosti pojaviti i odreeni tekstovi koji po svojoj namjeni i karakteru nisu pripadali knjievnosti, ali po svojim objektivnim knjievnim vrijednostima sa naeg dananjeg stanovita pripadaju nesumnjivo literarnim dostignuima. To je, u prvom redu, rije o cjelinama ili dijelovima administrativno-pravnih spomenika, a naravno i o epigrafici, koja u izvjesnom smislu i tada kao i sada stoji na razmeu knjievnosti i pismenosti, sfera koja je u kulturno-istorijskom smislu veoma interesantna, ali, isto tako, i vrlo neodrediva u smislu jedne naelne i ope klasifikacije. Pri svemu tome treba imati na umu da je danas nama daleko blia i razumljivija pismenost pisana narodnim jezikom, pa smo zbog toga skloni da je preferiramo, traei u njoj tekstove sa literarno-estetskim vrijednostima, odbacujui religijsku knjievnost kao neoriginalnu, to ona velikim dijelom i jeste, mada ne u istoj mjeri na svim prostorima. Ipak, treba shvatiti da za srednjovjekovnog ovjeka itav kompleks ove literature ima kapitalan znaaj i da se kultura toga vremena ne moe shvatiti bez zaronjavanja u ove sfere. Upravo ta injenica odredila je okvire i izbor prvog dijela ove hrestomatije, koja je pokuala da prezentira iroj javnosti izbor srednjovjekovnih tekstova koji su za ovjeka srednjeg vijeka naeg bosanskog podruja nesumnjivo predstavljali osnovno literarno stvaralatvo, bez obzira koliko se ono nama danas inilo dalekim i neprihvatljivim. Pri tome je izostala epigrafika, mada bi ona, na izvjestan nain, mogla nai mjesto i u ovako koncipiranoj hrestomatiji. Izmeu ostalog razlog je i taj to su natpisi na stecima, koji ine najvei dio bosanske srednjovjekovne epigrafike vrlo iscrpno objavljeni u etiri knjige M. Vege, a zatim jo i u knjizi M, Dizdara Stari bosanski tekstovi, proputeni kroz savremeni umjetniki filtar te na taj nain estetski vrednovani. Drugi princip pri izboru tekstova bio je autentina bosanska provenijencija rukopisa (termin bosanski kad se odnosi na srednji vijek pokriva itav prostor srednjovjekovne bosanske drave, to znai i Hum) u kojemu je tekst sauvan. to se tie crkvenih tekstova, ovakav postupak je vie nego neophodan, s obzirom da se uglavnom isti tekstovi sreu na cjelokupnom srpskohrvatskom jezikom podruju, pa ak i dalje na makedonskom, bugarskom i ruskom, te su jedino jezike i vanjake osobine rukopisa relevantne u odreivanju njegove provenijencije, a to u najveoj mjeri vai i za srednjovjekovne romane, koji su rasprostranjeni po gotovo cijeloj Evropi, ukljuujui i blii istok. Meutim, drukija je situacija kad je u pitanju istoriografija, uzeta u najirem smislu rijei. U takvim se tekstovima obrauju specifina dravna,
2

regionalna ili lokalna zbivanja, te se, prema tome, djela relativno lako tematski lokaliziraju. Ali, poto istorija moe biti opa, nacionalna i regionalna, u svakoj se knjievnosti ovog tipa pojavljuju tekstovi koji se odnose i na tue regije. Pod izvjesnim uslovima mogue je pretpostaviti da je prianje istorijskih dogaaja sa susjednog ili blieg podruja uneseno iz nekog knjievnog istoriografskog djela koje je i nastalo na tlu na kom se odigrava istorijski dogaaj, mada to uvijek i ne mora da bude sluaj. Tako se onda ponekad u djelima jedne knjievnosti mogu sresti preraeni dijelovi djela koja su pripadala drugoj knjievnosti. Za bosansku srednjovjekovnu knjievnost to ima poseban znaaj, jer djela istoriografskog karaktera, kao to bi bili rodoslovi, ljetopisi, itija i sl., nisu doprla do nas ni u originalu ni u kasnijim prepisima. Meutim, izvjesni tekstovi, kao to je Hrvatska kronika (mlai tekst Dukljaninovog ljetopisa), Srpski ljetopis, pa ak i talijansko djelo M. Orbinija Il regno degli Slavi, sadre dijelove koji se odnose na Bosnu i za koje se smatra da su prvobitno nastali na bosanskom tlu, ali su kasnije izgubljeni, a prerade sauvane u pomenutim djelima. Na ovaj nain, ma koliko ovakvi tekstovi bili interesantni, oni nam nita ne kazuju o karakteru stila i jezika bosanske knjievnosti, ni o njenim literarnim vrijednostima, ni o obimu i karakteru ovog teksta u njegovoj prvobitnoj formi na naem tlu. U ovakvom sluaju mi moemo takav podatak da koristimo samo kao orijentir koji nam govori da je takva knjievnost vjerovatno nekad postojala, ali nam u literarnom i jezikom pogledu ne daju nikakvih stvarnih podataka. Zbog toga u ovu hrestomatiju nisu uli tekstovi za koje se pretpostavlja da su mogli nastati na bosanskom tlu, ali se danas nalaze jedino u sklopu djela hrvatske ili srpske knjievnosti. DRUTVENO-POLITIKA USLOVLJENOST BOSANSKE SREDNJOVJEKOVNE KNJIEVNOSTI Kako je ve donekle naznaeno u prethodnom poglavlju, karakter literature bilo kojeg podruja u direktnoj je zavisnosti od drutveno-politikih prilika i njihovog razvoja. Posmatrana u tom svjetlu, literarna djelatnost na prostoru stare srednjovjekovne bosanske drave neposredno je vezana za karakter drutvenog ureenja, za tip feudalnih odnosa koji vladaju u Bosni, a naravno, kao prevashodno kulturna djelatnost kojoj je izvorite u vladajuoj ideologiji, zavisna je, u prvom redu, od karaktera i tipa crkvenih institucija. Gotovo od samog poetka pismenosti Bosna je zemlja patarena, a njena osnovna i najjaa crkvena institucija je tzv. crkva bosanska, sa svojim specifinim ustrojstvom i, po svemu sudei, sa neto posebnim ritualom. Crkva bosanska igra vrlo znaajnu ulogu kod bosanskih feudalaca, njen je uticaj vrlo dugo odsudan i na vladarskom dvoru, pa ipak ta crkva nije nikada bila tako blisko, intimno vezana sa feudalnom hijerarhijom kao to je to sluaj kad je u pitanju srednjovjekovna Srbija. S druge strane, crkva bosanska se ne pojavIjuje kao feudalni gospodar u onom smislu kako je to u drugim dijelovima zemlje, isto tako, njena hijerarhija nije tako razgranata ni tako institucionalizvana kao to je to bilo u Srbiji ili u okviru katolike crkve na zapadu. Vjerovatno su ovo okolnosti koje su uticale da se na bosanskom tlu uope ne pojave, bar koliko je dosad poznato, itavi knjievni rodovi, kao to je biografska i hagiografska knjievnost i originalno crkveno pjesnitvo u sklopu posebnih slubi domaim svecima. Teko je danas rei kakva je bila sluba u patarenskoj crkvi; do nas je iz ovog vremena dopro relativno mali broj spomenika, uz to samo takvih koji su mogli da budu primljeni od drugih sredina, ili po izuzetnom sluaju sauvanim ostacima unitenih i odbaenih knjiga. Ipak, i na temelju onog to je do nas doprlo oita je veza izmeu dravne samostalnosti i ekonomske snage, s jedne, i knjievnog stvaralatva, s druge strane. Konac XlV i poetak XV v. karakterie ekonomski uspon Bosne, a to je upravo i doba iz kojeg datiraju najljepi i najatraktivniji spomenici. Gubitkom samostalnosti dolazi do stagnacije, literarno stvaralatvo ne samo da opada nego i ne razvija nove forme, ostaje se pri starim sadrajima i novi tokovi evropske literature jo e relativno dugo ostajati bez odjeka u bosanskohercegovakoj knjievnosti, a kada je Bosna zapljusnuta talasima novog, njeni nosioci e biti iz sasvim drugih drutvenih sredina i drukije kultume orijentacije. S druge strane, sam poetak bosanske srednjovjekovne knjievnosti takoer je teko odredljiv, ne samo zbog toga to su iz tako davnog vremena djela vrlo rijetka i gotovo uvijek nepotpuno sauvana nego i zbog toga to je vrlo sporno pitanje provenijencije i sauvanih djela, zbog njihovog biblijskog karaktera, koji je opi i zajedniki, a onda, to je najvanije, i zbog jezika koji se u najranijim epohama jo kree u okviru tzv. staroslavenskog kanona. Naime, kao to je poznato, prva slavenska knjievnost uope nastala je na jednom narodnom slavenskom jeziku (makedonskom) koji je dobio karakter opeslavenskog literarnog jezika. Ti staroslavenski spomenici predstavljaju prvobitnu prevodilaku djelatnost sa grkog slavenskih apostola irila i Metodija, i predstavljaju sami po sebi u to vrijeme izuzetan kulturni domet Slavena. Meutim, ubikacija tih spomenika, upravo kasnijih prepisa koji su doprli do nas, nije uvijek jednostavna, s obzirom na relativno male, razlike u jeziku. Tako se od svih tih spomenika kao najblii cjelokupnom srpskohrvatskom podruju spominje Marijinsko evanelje za koje je Irena Grickat utvrdila da u tekstolokom smislu stoji u dosta bliskoj vezi sa itavim nizom bosanskih evanelja. Naravno, nemogue je Marijinski kodeks tretirati kao bosanski
3

spomenik, ali je vjerovatno da je ve vrlo rano, moda jo i u XI ili najkasnije u XII v., na bosanskom tlu postojala izvjesna, crkvena knjievnost koja se direktno naslanjala na ovaj ili njemu srodan kodeks i nizom prepisa ga povezivala sa spomenicima koji su doprli do nas. Na vrlo ranu knjievnu djelatnost upuuju nas, osim nekih glagoljskih odlomaka s poetka i kraja XII v., i epigrafski spomenici ve iz XII v., a Humaka ploa ak s kraja X ili poetka XI v. Prva slavenska pismenost bila je u potpunosti podreena crkvi i prvi prijevodi su nainjeni u skladu s njenim potrebama. Tako je kao najpotrebnija crkvena knjiga preveden najprije Evangelistar za slubu u crkvi, zatim Psaltir (psalmi Davidovi) i Apostol (Djela apostolska i poslanice) sve kao prirunici za crkvenu slubu, a osim toga i Parimejnik (izbor tekstova iz Starog zavjeta), da bi kasnije, mada jo uglavnom za vrijeme Metodijeva ivota u Moravskoj, bili ovi izbori proireni u kompletne prijevode starozavjetnih i novozavjetnih knjiga, sudei prema Panonskim legendama (itija irila i Metodija, sauvana iz kasnijih vremena). Bosanski kodeksi pokazuju, u neku ruku, upravo staro stanje, s tim to se evaneoski tekstovi pojavljuju gotovo redovno kompletni, tj. kao tzv. etveroevanelja, i najvei broj sauvanih spomenika upravo je toga tipa. Postoje miljenja da je ve sam izbor i raspored biblijskih tekstova odreen karakterom crkve bosanske, te da upuuje na nedostatak crkvenih slubi onoga tipa koje su ustaljene i obavezne u drugim kanonskim crkvama na istoku ili zapadu. Karakteristino je, meutim, da je i izbor tekstova u sva tri bosanska zbornika: Hvalovom, Radosavljevom i Mletakom, gotovo istovjetan, bar u onom to nam se od tih rukopisa sauvalo. Sva tri imaju Apokalipsu, integralni evaneoski tekst je u dva spomenika, Hvalovom i Mletakom, dok je Radosavljev zbornik sauvan samo fragmentarno pa se ne moe sasvim sigurno suditi o njegovom obimu ni o redoslijedu pretpostavljenih tekstova. U ostala dva sauvan je Apostol, a u Hvalovom i Psaltir. Bosanskoj knjievnosti pripadaju i etiri posebna rukopisa Apostola, raunajui ovamo i glagoljski tekst Grkovievih listia i Mihanovievog odlomka. Svim pobrojanim tekstovima zajednika je crta da nisu ni u kom smislu specijalno prireeni za crkvenu slubu, bilo po zapadnom bilo po istonom obredu. Takvih rukopisa u bosanskoj knjievnosti ima svega dva, tzv. Splitski odlomak glagoljskog misala, te Kijevski bosanski listii jednog pravoslavnog Parimejnika, oba predstavljaju periferne pojave, ipak na svoj nain veoma zanimljive. To su spomenici koji, vjerovatno, nisu pripadali crkvi bosanskoj, ali svakako pripadaju bosanskoj knjievnosti. U neto kasnijem periodu staroslavenske pismenosti razvija se na teritoriji Bugarske i Makedonije jedno ire knjievno stvaralatvo koje daje nove originalne i prijevodne knjievne tvorevine. Moda se ak i za tu knjievnost mogu vezati etiri apokrifna teksta u okviru pomenutih zbornika, i to je sve od apokrifne knjievnosti to je do nas doprlo, ukoliko ne raunamo Poetije svijeta, ija je bosanska provenijencija dosta sporna. Inae, nita od kasnijeg knjievnog stvaralatva nije doprlo u bosansku knjievnost, ili bar nije u njoj sauvano. Pitanje je moe li se i to vezati za karakter same crkve bosanske, za tip kultnih obreda bosanskih krstjana i za njihova religiozna shvatanja. Svakako je dubiozna tvrdnja nekih starijih autora koji su tvrdili da su bosanski krstjani odbacivali Stari zavjet, jer je neto iz njega ipak prisutno u ovoj knjievnosti, prije svega Psaltir i biblijske pjesme Hvatovog zbornika, te izdvojeni Dekalion u oba kompletna zbornika. Ostaje, meutim, otvoreno pitanje nije li se u ovoj knjievnosti razvila i neka homiletika, tj. propovjednika knjievnost koja nije doprla do nas. U prilog takvom shvatanju govore tzv. Odlomci iz Monteprandona, koji predstavljaju neki homiletiki ili molitveni spis, kako se moe zakljuiti na temelju ostataka sauvanog teksta. Listii su sauvani sasvim sluajno, zalijepljeni na koricama jedne knjige kao bezvrijedni papir. Vjerovatno je da je taj tekst pripadao nekad veem spisu koji je bio uniten od inkvizicije, kako je, najvjerovatnije, mogao propasti i daleko vei broj raznovrsnih tekstova koji su mogli biti heretikog karaktera. Poto je propala bosanska drava, a time i crkva bosanska, mogli su da preive samo oni tekstovi koji su po svom karakteru bili prihvatljiviji predstavnicima drugih crkava, koje su imale vie uslova da preive tursku okupaciju zbog svoje vre crkvene organizacije i povezanosti sa institucijama i politikim snagama izvan zemlje. Na taj nain se objanjava to su se iz bosanske knjievnosti u najveem broju sauvala upravo evanelja, tekstovi koje su mogli da prihvate predstavnici pravoslavne srpske crkve, a do izvjesne mjere i katoliki Hrvati, mada je kod njih upotreba liturgijskih tekstova na slavenskom jeziku ograniena na podruja u kojima se upotrebljavalo glagoljsko pismo, pa se na taj nain slavenska sluba u crkvi vezala za glagoljske spomenike. BOSANSKI KODEKSI CRKVENOG KARAKTERA Najvei broj bosanskih kodeksa pisan je irilicom, i to neto konzervativnijom u odnosu prema istovremenim irilikim tekstovima srpske knjievnosti (kako je jasno iz prethodnog razmatranja o knjievnosti, ovo se ne odnosi na administrativno-pravne spise). Izvjesne ortografske crte, meutim, upuuju na jednu posebnu i vrlo staru kolu, kojoj za preteu moemo uzeti Miroslavljevo evanelje. Ovo evanelje, pisano za humskog kneza Miroslava, brata Stevana Nemanje, po svojim formalnim osobinama pretea je bosanskih spomenika, dok su srpski tekstovi od Savinih vremena poli drugim putem, te se ve u XIII v. razvila svetosavska kola, koja se u nizu osobina razlikuje od Miroslavljevog evanelja, a i od bosanskih spomenika. S druge strane, u
4

Miroslavljevom evanelju prisutne su i neke crte koje ukazuju na blie veze sa zapadom, naroito u iluminaciji spomenika. Zbog toga, iako je Hum pripadao bosanskoj dravi u jednom duem periodu, Miroslavljevo evanelje ne moe se u punom smislu rijei pribrojati bosanskim spomenicima, mada se ne mogu odrei ni veze koje postoje izmeu njega i bosanskih spomenika, naroito u pogledu nasljeivanja izvjesnih ortografskih tradicija. S druge strane, postoje sasvim uvjerljive injenice na temelju kojih se moe zakljuiti da je vei dio bosanskih spomenika prepisan sa glagoljskog predloka, to jest da mu je kao neposredni tekst sa kojeg se prepisivalo posluio neki kodeks pisan glagoljicom. To je za Hvalov zbornik i Nikoljsko evanelje pretpostavio Danii,1 takve pretpostavke izrie i Jagi, a od novijih autora tefani i Hamm, a i u Divoevom evanelju naeno je usred irilskog teksta glagoljsko i, a uz to i neki primjeri u kojima je izvjesno da su pogreke napravljene usljed slinosti i nerazlikovanja pojedinih glagoljskih slova uostalom, tri teksta za koja se pretpostavlja da su napisani na na bosanskom tlu: Grkovievi listii, Mihanoviev i Splitski odlomak pisani su glagoljicom. Splitski odlomak predstavlja jedan od posljednjih primjera glagoljice na bosanskom tlu, pa je ta glagoljica ve degenirirana u poreenju sa onovremenom hrvatskom glagoljicom. Osim toga, u tri bosanska spomenika: Radosavljevom zborniku, ajnikom evanelju, te Beogradskom apostolu (za koji prema Stojanovievom opisu moe biti i sporno da li je uope bosanski) nalaze se zapisi pisani glagoljicom, istina neto specifinom, nekad mlaom od samog rukopisa, kao to je sluaj u ajnikom evanelju. Ali, i ti su ostaci, svakako, dokaz da je u Bosni morala nekad biti poznata glagoljica, koju je kasnije potisnula irilica, najvjerovatnije u sklopu opeg prodora irilice na zapad. Uvjerljiv dokaz u tom smislu su i izvjesni natpisi na kamenu sa ovog tla, kao to je Humaka ploa, Kulinova ploa, natpis crkve u Kijevcima, koji nesumnjivo govore o prisutnosti glagoljice, mada preteno u ranijem vremenu. Ostaje zasada otvoreno i nedovoljno ispitano pitanje da li je glagoljica dola na bosansko tlo iz Hrvatske ili iz Makedonije, ili je njena pojava direktnije vezana za rad solunske brae, upravo Metodija u dananjem Srijemu, kad je postavljen za nadbiskupa Sirmiuma. U svakom sluaju, koliko ima osnove pretpostavka o vezama ovog podruja sa Hrvatskom, koje su mogle biti naroito intenzivne u kasnijem periodu, toliko je osnovana pretpostavka i o intenzivnijim vezama sa tzv. Ohridskom kolom, a zatim i sa makedonskim patarenima. Prouavanje bosanskih evanelja je, u stvari, tek otpoeto na sistematiniji nain, pa e u tom kontekstu biti proueno i pitanje veza i odnosa bosanskih kodeksa sa istovrsnim i slinim spomenicima drugih junoslavenskih podruja. Za sada je ve na temelju filolokih prouavanja dva evaneoska teksta, Divoevog i ajnikog, mogue rei da je broj rukopisa toga tipa morao u srednjovjekovnoj Bosni biti daleko vei od broja naenih i poznatih kodeksa ili njihovih odlomaka. To se, prije svega, prosuuje na temelju tekstolokih uporeivanja, koja pokazuju znatne filijacije, prema emu se onda moe utvrditi, poto nedostaju mnoge karike koje su nekad morale povezivati preostale tekstove, da je broj izgubljenih karika, to jest tekstova, morao biti relativno velik. Evanelja je dosad pronaeno, zajedno s odlomcmia za koje se moglo utvrditi da pripadaju integralnom evaeoskom tekstu, svega osamnaest, ubrajajui u to i evanelja iz sva tri zbornika. Manje-vie kompletno sauvana su u Hvalovom i Mletakom zborniku, oba nastala poetkom XV v., u doba najjaeg ekonomskog procvata, a postoji i miljenje da su pisana za istu linost, monog feudalca Hrvoja Vukia Hrvatinia. I veina ostalih evanelja napisana je krajem XIV i u XV v., najstarije relativno kompletno evanelje je Divoevo, za koje se smatra da potie s poetka XIV v., zatim slijede, takoe iz XIV v., ali iz druge polovine: Vrutoko, Evanelje iz Dovolje, Pripkovievo. S kraja XIV ili s poetka XV v. su Srekovievo, Kopitarovo, Nikoljsko, Daniievo, a XV v. bi pripadalo ajniko, Tree beogradsko i Sofijsko. U nizu manjih i veih odlomaka i kao apsolutno najstarije pominje se Grigorovi-Giljferdingov odlomak iz XIII v., za njim slijedi Manojlovo ili Mostarsko, i Batalovo iz XIV v., te Believi listii s kraja XIV ili poetka XV v. Neka od ovih evanelja su ponovo izgubljena i za njih se zna samo po svjedoanstvima njihovih otkrivaa i opisivaa. Jedno od njih, Nikoljsko, koje se takoer smatralo izgubljenim, prije nekoliko godina je ponovo pronaeno u jednoj privatnoj biblioteci u Dablinu. Meutim, Srekovievom evanelju, koje je opisao Speranski i ak publikovao njegove glose, zameten je svaki trag. Zna se jedino da se dva lista ovog evanelja uvaju u biblioteci u Tveru, za ostali se tekst ne zna gdje je. Vrutoko evanelje opisao je Gruji u Believom zborniku iz 1937. god., a naeno je u Makedoniji u selu Vrutok kod Gostivara u svojini jedne porodice koja, meutim, vie ne doputa nikakav uvid u tekst, tako da je i ono danas nepristupano i na izvjestan nain izgubljeno. Daniievo evanelje propalo je pri bombardovanju Beogradske narodne biblioteke, kao i Tree beogradsko, meutim, Danii je tampao tekst Nikoljskog evanelja, a u kritikoj aparaturi ispod teksta naveo je sve razlike Daniievog evanelja, pa je tako ipak djelomino sauvan tekst. Sofijsko evanelje je, takoe, nedovoljno pristupano, zasad ni Sarajevo ni bilo koji centar u Jugoslaviji ne raspolae fotokopijama, a evanelje nije ni na bilo koji nain
1

. Danii, Hvalov rukopis, Starine JAZU III, 1871. 5

objavljeno, osim feksimila jedne stranice kod Lavrova. Iz bosanske knjievnosti srednjeg vijeka danas su poznata jo etiri apostola, od kojih je gotovo kompletan Giljferdingov apostol iz XIV v. i Beogradski iz XV, a uz to jo postoje dva odlomka iz XII v., oba glagoljska, Grkovievi listii i Mihanoviev odlomak. Najinteresantniji su svakako, zbornici, od kojih su sauvana ve pomenuta tri primjerka: Hvalov, Radosavljev i Mletaki, svaki na svoj nain posebno zanimljiv. Veina ovih rukopisa nalazi se danas izvan granica Bosne i Hercegovine, ak i izvan jugoslovenskih granica, to je takoe znaajan podatak u vezi sa sudbinom bosanske najstarije knjievnosti i njenih djela. Tako se Grigorovi-Giljferdingov odlomak, od svega est lista, zatim Evanelje iz Dovolje, Batalovo i Pripkovievo evanelje, te Giljferdingov apostol nalaze u Publinoj biblioteci Saltykov-edrin u Lenjingradu, u Kijevu Kijevski bosanski listii, tri zbornika su u Italiji, Mletaki u biblioteci Marciana u Veneciji, Hvalov u Bolonji, a Radosavljev u Rimu u Vatikanskoj biblioteci, te ve pominjani Odlomci u Monteprandonu. U Bugarskoj su Sofijsko evanelje u Narodnoj biblioteci u Sofiji, te Poetije svijeta u Plovdivu. U Beogradu u Biblioteci Srpske akademije nauka i umetnosti osim Manojlovog evanelja nalazi se Beogradski apostol, a Believi listii, naeni u Mostaru, takoe su u Beogradu u privatnoj zbirci, Kopitarovo evanelje je u Univerzitetskoj biblioteci u Ljubljani, Divoevo evanelje u Bijelom Polju u Crnoj Gori, a jedino je ajniko evanelje u Bosni, i to u ajniu, gdje je i naeno. Zajednika karakteristika veeg dijela ovih spomenika je i u tome to su podeeni kasnije za upotrebu prema obredu srpske pravoslavne crkve, ime se i objanjava injenica da su preivjeli i doprli do nas. Odnos kasnijih korisnika prema ovim tekstovima lijepo ilustruje margina na Pripkovievom evanelju, napisana mlaom rukom, gdje se za prvobitnog pisara teksta kae: I bog zna neka je to svinja bila. Svakako je pisac marginalije bio svjestan da je kodeks po porijeklu pripadao crkvi bosanskoj. Kao Evanelje bosanske provenijencije spominje se novootkriveni rukopis evanelja u biblioteci manastira Hilendara, no ni taj tekst zasada nije pristupaan, pa je teko rei neto odreenije. Kao bosanska su svojevremeno pominjana jo dva, rukopisa Biblioteke Saltykov-edrin, i to: Aprakos kneza LobanovRostovskog, te odlomak od etiri lista jednoga Apostola. Meutim, oba ova kodeksa imaju osobine koje dovode u pitanje njihovu pripadnost bosanskom tlu. Odlomak lenjingradskog apostola ima brojne nadredne znake i ligature, to odudara od bosanske kole, a Aprakos kneza Lobanov-Rostovskog je izrazito ekavski, a tekst i inae potpuno odgovara karakteru obreda pravoslavne crkve. to se tie Poetija svijeta Plovdivske biblioteke, koji zasad nije pristupaan, pada u oi da je takoe preteno ekavski, barem u transkripciji Jordana Ivanova, to bi govorilo za istoniji teren, ali ipak u njemu ima i neto ijekavizama, ak i jedan ikavizam, pa po tome, a i po nekim drugim jezikim osobinama on je mogao biti u nekoj vezi s bosanskim tlom. Istovremeno, Odlomci iz Monteprandona pokazuju jezike osobine koje ih do izvjesne mjere veu za zapadniji srpskohrvatski teren, a Splitski odlomak predstavlja dio Misala zapadnog, katolikog obreda, kao to se Kijevski bosanski listii Parimejnika vezuju za obred pravoslavne crkve. Pored svega toga, kako se vidi iz dosad izloenog, tekstovi bosanske crkvene literature nisu mnogo raznovrsni, na temelju njih mogli bismo zakljuiti da je stara bosanska knjievnost morala biti dosta jednolina i siromana, svedena, manje-vie, na strogo biblijske tekstove. Meutim, na temelju listia iz Monteprandona, a takoe i glosa Srekovievog evanelja, stie se utisak da je pored naenog i nabrojanog fonda morao da egzistira i jedan iri i raznovrsniji, mnogo originalniji, koji je, na alost, propao upravo zbog svoje originalnosti i neuklapanja u pravovjerne dogme pravoslavne ili katolike crkve. Zatim, na temelju prouavanja materijala i sastava zbornika oito je da je poseban interes pobuivala Apokalipsa, svakako najmistiniji i najsimboliniji tekst cijelog Novog zavjeta, to upuuje na izuzetan interes za metaforine tekstove, koje je bilo mogue tumaiti usmeno, a moda i pismeno, na specifian nain, vjerovatno u duhu patarenskih vjerovanja. Interes i naklonost prema pjesnitvu pokazuje Psaltir i devet biblijskih pjesama Hvalovog rukopisa, moda je toga bilo i u drugim zbornicima, koji nisu do nas stigli cijeli. Takoe je zanimljivo da je isti red tekstova u dva bolje sauvana rukopisna zbornika, a i Giljferdingov apostol odgovara, uglavnom, redu tekstova u Apostolu oba ova rukopisa. Posebnu problematiku predstavljaju kolofoni, a do izvjesne mjere i marginalije na ovim rukopisima, s tim to marginalije iz kasnijeg vremena nisu relevantne ni u kojem smislu za srednjovjekovnu bosansku knjievnost. Meutim, ukoliko pripadaju istom dobu kojemu i rukopis, one mogu biti od izuzetnog znaaja za njegovo odreivanje, kao i za izvjesne kulturnoistorijske podatke. Po svom karakteru i jeziku kolofoni se ne mogu uvrstiti u knjievnost u pravom smislu rijei, nego vie u administrativno-pravne tekstove, ali s obzirom na to da ponekad imaju istoriografski karakter, bie interesantno da pomenemo da se sreu u nekoliko rukopisa znaajniji kolofoni. Na prvom mjestu je dosta velik i znaajan kolofon Batalovog evanelja, zatim Radosavljevog zbornika, te Pripkovievog evanelja. Bosanski spomenici su dosta nejednako iluminirani, najbogatija i najzanimljivija je iluminacija Hvalovog zbornika, ali za njim ne zaostaje mnogo ni Mletaki zbornik, te Giljferdingov apostol, naroito po brojnim i lijepim inicijalima u tamnosmeoj i zelenoj boji. Siromanije od nabrojanih je Nikoljsko i Kopitarovo
6

evanelje, a sasvim su specifine neke minijature s ljudskim likovima u Radosavljevom zborniku. Iluminacija veine ostalih rukopisa je znatno skromnija, nekada je taj rad i dosta primitivan, meutim, do danas jo nisu izvrena sistematini ja istraivanja iluminacije bosanskih rukopisa, koja bi, vjerovatno, mogla dati mnoge znaajne podatke i za kulturnu istoriju uope. SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKA SVJETOVNA KNJIEVNOST U pogledu ove knjievnosti praznina je jo daleko vea nego kad su u pitanju spomenici crkvene knjievnosti, tako da se najveim dijelom, kako je ve ranije reeno, kreemo u sferi pretpostavki i nagaanja. ak i ono malo spomenika, jedan ili dva, koji su sauvani sa ovoga tla uglavnom su iz mlaeg vremena, na samoj granici srednjeg vijeka, te se za ovu knjievnost vezuju samo po inerciji trajanja i faktu stagnacije literarne djelatnosti na crkvenoslavenskom jeziku. Kao bosanski svjetovni spomenik moe se tretirati tzv. Berlinska Aleksandrida, koju je objavio Van den Berk u bosanskom irilskom, kurzivnom pismu, ali be transliteracije i prijevoda. Aleksandrida je vrlo popularan srednjovjekovni roman o Aleksandru Velikom, iji je rani prijevod sa grkog na crkvenoslavenski nastao najvjerovatnije u Srbiji, odakle se dalje irila u Rusiju, i na zapad u Bosnu i Hrvatsku. Takvo lutanje, prihvaanje i dalje irenje je i inae sudbina srednjovjekovnih romana, s tim to je svaka knjievnost i svaki teren pa i svaki obraiva, dodavao neto svoga i karakterizirao spis ne samo jeziki nego i stilski, a u izvjesnoj mjeri i tematski. To nije originalna knjievnost, ali nije ni sasvim neoriginalna. U njoj je mogo intervencija prepisivaa i obraivaa, mada se, uz izvjestan napor, moe uvijek pratiti grananje rukopisa. Bosanskom irilicom prepisana su, koliko se za sada zna, dva rukopisa, ali prema jezikim osobinama kao bosanski mogla bi se primiti samo Berlinska Aleksandrida, jer je tzv. Rudnika pisana u izrazito akavskom dijalektu i njena jezika struktura upuuje vie na Poljica kao mogue podruje njenog postanka. Ostaje jo da se jeziki, a i tekstoloki ispita Gajeva Aleksandrida, pisana latinicom i u znatno kasnijem vremenu, koja je, meutim, izrazito tokavska, to naravno, jo ne znai da mora biti i bosanska. Berlinska Aleksandrida potie, najvjerovatnije, s kraja XV v. i zasad je jedini spomenik te vrste koji se moe vezati za Bosnu. Ova ocjena je donesena, prije svega, na temelju jezika, manje na temelju pisma, mada u samom djelu jezik nije jedinstven. Kodeks predstavlja mjeavinu ikavskog i ijekavskog izgovora, to pokazuje da je ve i predloak sa kojega je rukopis prepisan mogao biti nejedinstven ili je bilo vie predloaka, od kojih je onda sainjen jedan jedinstveni tekst. S druge strane, takoe nije iskljueno da su u tekstu djelomino odraene osobine kraja u kojem je tekst dobio svoju konanu formu, tako da nije iskljueno da je tekst doao sa ijekavskog tla, moda iz Dubrovnika, sa kojim je Bosna XV v. imala vrlo intenzivne ne samo trgovinske nego i kulturne veze, pa je onda na ikavskom zapadnobosanskom tlu ikaviziran, mada je moglo biti i obrnuto, tj. da je ijekaviziran izvorni ikavski tekst. Meutim, teko je o tome ita definitivnije rei bez iscrpnog prouavanja. Naravno, kao i kod istoriografskih djela, iz kojih nemamo sauvanih autentinih tekstova, postoje odjeci koji bi se mogli vezati uslovno za ovu knjievnost, i to kod bosanskih franjevaca, kod kojih sreemo odjeke romana o Aleksandru, mada se, naravno, ne moe pouzdano tvrditi da su ti odjeci upravo iz nestalih romana sa ovog tla, ili iz Aleksandride hrvatske glagoljske knjievnosti, koja je franjevcima, takoe, mogla biti pristupana. U ovome izboru mnogo je mjesta dato upravo Aleksandridi, kao tekstu koji zasluuje posebnu panju po svom svjetovnom karakteru, a i po veoj dozi originalnosti u interpretaciji datih motiva. U okviru religijske knjievnosti prezentirani su tekstovi koji su u bilo kojem pravcu karakteristini za crkvu bosansku, zapravo oni koji su karakteristini za nain miljenja i posmatranja svijeta bosanskog krstjanina. Pri tome se nastojalo da se izbjegnu ponavljanja istog tipa sakralnih tekstova razliitih kodeksa, pa je tako iz svih bosanskih evanelja prezentirano samo nekoliko odlomaka iz Divoevog, kao najstarijeg i, manje-vie, kompletnog evaneljskog teksta. Poto su zbornici u svakom pogledu najkompletniji predstavnici ove knjievnosti, prezentirani su tekstovi iz sva tri zbornika, ali tako distribuirano da je iz svakog od njih uzet po jedan karakteristian dio, naroito ako se ne nalazi u druga dva zbornika. To je i razlog zbog koga su izostali tekstovi iz bosanskih apostola, jer su oni ve obuhvaeni u odlomcima iz zbornika, a zatim i u tekstu Grkovievog odlomka, koji je izuzetno znaajan kao najstariji bosanski tekst. Iz Hvalovog zbornika kao jedinstven i izuzetan dio u hrestomatiju je uvrten Psaltir i jedna biblijska pjesma, iz Radosavljevog zbornika uzeta je Apokalipsa, koja se, jedina, nalazi u sva tri zbornika, a zatim i Oena, vrlo karakteristian za ovaj rukopis. U izbor su ula i dva apokrifna teksta, jedan iz zbornika, a drugi je Poetije svijeta, tekst inae dosta sporan, ali literarno i kulturnoistorijski vrlo interesantan. Da bi se to potpunije prezentirala ova knjievnost, unijeti su Odlomci iz Monteprandona, zbog njihove izuzetne kulturnoistorijske vrijednosti, a takoer i vrlo karakteristine glose Srekovievog evanelja, a iz istih razloga i tekst Splitskog odlomka i Kijevskih bosanskih listia. Napokon, zbog kompletnosti unesen je i kolofon Batalovog evanelja kao predstavnik tekstova od kulturnoistorijskog znaaja nastalih u okviru srednjovjekovnih bosanskih rukopisa, mada su to inae dijelovi kodeksa koji su dosad najee objavljivani.
7

GRKOVIEV APOSTOL Ovaj spomenik svakako je najstariji dosad pronaeni bosanski rukopis uope; pisan je glagoljicom, a sastoji se od etiri listia koji predstavljaju fragment iz Djela apostolskih. Kako pripada, najvjerovatnije, prvoj polovini XII v., ujedno je i najstariji spomenik srpskohrvatske redakcije staroslavenskog u njezinom izrazitom vidu. Po jeziku se moe identificirati kao tokavski, po emu se onda moe smatrati tekstom bosanske provenijencije, bez obzira to je naen na Krku, tj. na teritoriji hrvatskog glagolizma. Grkoviev apostol, meutim, pokazuje tekstualne slinosti i sa nekim makedonskim tekstovima, prije svega, kako je utvrdio B. Koneski, sa Vranenikim apostolom, a, s druge strane, i sa apostolom u sklopu Mletakog zbornika, to je svojevrsna indikacija o irini veza i njihovim pravcima u krugu ove biblijske knjievnosti. Tekst je transkribirao Jagi u Starinama XXVI, 1893.

SPLITSKI ODLOMAK Ovaj odlomak glagoljskog teksta pronaao je V. tefani u Splitu i utvrdio da sadri misni tekst, tj. tekst crkvene slube po katolikom obredu. Meutim, u onim dijelovima Misala u kojima su sauvani odlomci biblijskih tekstova koji se pojavljuju i u bosanskim spomenicima upadljiva je tekstualna podudarnost s bosanskim kodeksima. V. tefani je izvrio i detaljnu jeziku analizu teksta na temelju koje je pretpostavio da je napisan na bosanskom tlu, emu u prilog govore naroito mnogobrojni ikavizmi, uz preteno tokavsku jeziku strukturu. Osim toga, iako je to misni tekst, on se po tipu razlikuje od hrvatskih glagoljskih misala toga vremena, tj., po svemu sudei, poetka XIII v. Ovaj odlomak je u tom smislu od posebnog interesa za prouavanje kulturne istorije, a i veza i odnosa sa teritorijama graninim prema Bosni. Meutim, teko je na temelju tako oskudnog svjedoanstva rei da li je ovakva crkvena sluba, makar i ogranieno vrijeme, mogla postojati kod bosanskih krstjana, ili ovu, u sutini katoliku slubu treba vezati iskljuivo za granine oblasti. Pitanje ostaje otvoreno, kao i kad je u pitanju pojava irilskog Parimejnika. Tekst Splitskog odlomka objavio je u latinikoj transkripciji V. tefani u lanku Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakcije, Slovo 68, Zagreb, 1957. god.

DIVOEVO EVANELJE Divoevo evanelje pronaeno je tek nedavno, 1960. god., i to u crkvi Sv. Nikole u selu Podvrh u Crnoj Gori, a danas se uva u Bijelom Polju. Kodeks je, sudei po marginalijama, pisan za bosanskog feudalca Divoa Tihoradia, a pretpostavlja se da ga je pisao Manojlo Grk, isti pisar koji je pisao i Manojlovo evanelje, zapravo neto vei odlomak evaneoskog teksta od 32 lista. Kodeks je relativno velik, iznosi 187 listova, od kojih je 181 od pergamenta, a ostali su papirni umeci iz kasnijeg vremena, ubaeni pri reparaciji knjige za upotrebu u nekom pravoslavnom manastiru. Poto su to uglavnom listovi sa kraja knjige, moe se pretpostaviti da je postojao kolofon, koji je propao, tako da knjigu moemo samo priblino datirati na poetak XIVv. Filoloku i tekstoloku analizu izvrila je I. Grickat, koja je kodeks vremenski odredila kao samo neto mlai od Manojlovog. evanelje je po svojim osobinama vrlo tipian bosanski spomenik, oito prepisan sa glagoljskog predloka, lijepo iluminiran i prilino kompletan. Po svojoj veliini i starosti on je jedan od najznaajnijih bosanskih spomenika i, svakako, izraziti predstavnik bosanskih evanelja. U njemu, uglavnom, nema ikavske zamjene jata, to, vjerovatno, govori o njegovoj neto istonijoj provenijenciji, o podruju koje je ijekavsko, pa se zamjena starog glasa vrila tek u kasnijem vremenu, a i inae je po jeziku ovaj kodeks dosta arhaian. Fotokopije ovog rukopisa pohranjene su u Akademiji nauka i umjetnosti BiH, zbirka tekstova za Rjenik crkvenoslavenskog literarnog jezika.

10

KIJEVSKI BOSANSKI LISTII Listii predstavljaju odlomak Parimejnika od 4 lista, od kojih jedan list pripada drugoj ruci i druge je provenijencije. Danas se odlomak nalazi u Biblioteci Akademije nauka Ukrajinske RSR u Kijevu. Tekst je pisan na dosta oteenom pergamentu, grubo obraenom, pa je i zbog toga teko itljiv, a i rukopis je dosta nebriijivo pisan. Smatra se da je pripadao nekom kodeksu XIIIXIV v. Tekst Kijevskih bosanskih listia sastoji se, uglavnom, od odlomaka teksta iz Starog zavjeta, iz Pria Solomonovih i jednog kraeg teksta iz Isaije proroka. Ovi su listii posebno zanimljivi jer je Parimejnik po svom karakteru obredni tekst pravoslavne crkve, pa je njegovu pojavu na bosanskom tlu vrijedno registrovati. Naravno, najvjerovatnije da porijeklo listia treba vezati za neto istonije bosansko podruje.

BATALOVO EVANELJE Rukopis je, u stvari, malen odlomak propalog kodeksa, vjerovatno etveroevanelja, od etiri lista u kome je sauvan samo dio Ivanovog evanelja i zapis u kolofonu, prema kojemu se vidi da je evanelje napisano 1393. god. Danas se nalazi u Biblioteci Saltykov-edrin u Lenjingradu, kamo je dospjelo iz Makedonije, gdje je bilo vlasnitvo uitelja Meledinova. Iza kolofona kasnije je dodan spisak lanova franjevakog reda minorita u Bosni, to je, takoe, svojevrsna zanimljivost. Tekst donosimo prema fotokopijama u Akademiji nauka BiH. Iz oskudog teksta Batalovog evanelja istiemo kolofon, koji je relativno velik, i jedan od najzanimljivijih meu sauvanim kolofonima bosanskih kodeksa. Meutim, po formalnim i sadrajnim, osobinama ovaj tekst nije jedinstven. Drugi dio, koji slijedi iza uobiajenog zavretka kolofona, pisan je brzopisom i predstavlja svojevrstan panegirik naruiocu teksta, ali, u strogom smislu rijei, on po svom karakteru ne pripada crkvenoslavenskoj knjievnosti, iako je i njega, kao i kodeks, pisalo isto lice, krstjanin Stanko Kromirjanin.

ZBORNIK KRSTJANINA HVALA Ovaj je Zbornik, svakako, najkompletniji i najimpozantniji bosanski rukopis, ne samo po opsegu (ima 353 l.) nego i po sadraju, koji je raznovrsniji i bogatiji nego u bilo kojem drugorn sauvanom bosanskom rukopisu. Danas se uva u Bolonji, a odavno je poznat u nauci; rukopis je opisao F. Raki u prvoj knjizi Starina, a ve 1870. god. . Danii je dao njegovu filoloku i tekstoloku obradu u Starinama Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. III, Zagreb, 1871. god. Rukopis je tano datiran, zna se na temelju teksta kolofona da je napisan 1404. god. za bosanskog feudalca i Splitskog hercega Hrvoja Vukia Hrvatinia, za koga je u priblino isto vrijeme pisan i monumentalni Hrvojev misal. Misal, meutim, pripada hrvatskoj glagoljskoj knjievnosti, i to ne samo zbog pisma nego i po tekstualnoj pripadnosti hrvatskim misalima, a i po jeziku, koji upuuje na njegovu akavsku provenijenciju. Hvalov zbornik je, meutim, patarenski tekst, pisan od jednog pripadnika crkve bosanske, kako se vidi po tekstu kolofona, u kome se kao pisar pominje Hval krstjanin. Osim kompletnog etveroevanelja, apokalipse, djela apostolskih i poslanica, u kodeks je unesen cio psaltir, uz to jo devet biblijskih pjesama, te tekst deset zapovijedi, to pripada knjigama Starog zavjeta. Osim toga, u kodeksu ima i vei broj raznovrsnih priloga, od kojih su neki apokrifnog karaktera, kao to su lanci: o Doroteju episkopu, o sv. Epifanu, te tzv. Obhodenije Pavla apostola i Muenije apostola Pavla.

LISTII IZ MONTEPRANDONA Listie je otkrio L. Thalloczy poetkom ovoga vijeka na koricama jedne rukopisne knjige XV v. pod naslovom Margaritarum, a tekst je transkribirao i objavio V. Jagi u Archiv fr slavische Philologie, XXVII, Berlin, 1905. (fotokopija na istom mjestu). Knjiga je nesumnjivo pripadala inkvizitoru franjevcu Dominiku Gangali, koji je polovicom XV vijeka djelovao i u Bosni. Na alost, Jagi je mogao da proita samo dio teksta jer je ostatak pokriven konim uvezom knjige, na ijoj se unutranjoj strani sam tekst i nalazi. Oito je da je listie donio sam Gangala iz Bosne lii graninih oblasti, moda i kao cijelu knjigu heretikih tekstova koje je kasnije unitio, a dva pomenuta lista upotrijebio za jaanje korica, ime se i objanjava fakat da je tekst ostao poteen sve do naih dana. Prema Jagievom zakljuku na temelju izvrene analize Listii potiu, najvjerovatnije, iz prve polovine XV v., a od posebnog je interesa da su to jedini sauvani propovjedniki ili molitveni tekstovi pripadnika crkve bosanske. Zbog malog obima teksta i nepotpunosti i Jagiu je bilo teko utvrditi u koju od ove dvije kategorije treba ubrojati dati tekst.
11

MLETAKI ZBORNIK Kao i drugi reprezentativni bosanski rukopisi, i Mletaki zbornik nastao je krajem XIV ili poetkom XV v. Tanog datiranja nema, jer je rukopis prekinut, tako da nedostaje kolofon, koji je vjerovatno postojao, zbog toga ne znamo nita ni o pisaru ni o licu koje je naruilo Zbornik. Priblino datiranje zasniva se na paleografskoj i jezikoj analizi rukopisa. Zbornik je vrlo blizak Hvalovom, i po jeziku, ali jo vie po prilozima i njihovom rasporedu, istom kao u Hvalovom zborniku, bar to se tie tekstova koji su sauvani. Rukopis se pominje prvi put 1719. god., a 1794. ve se njime bavio J. Dobrovski, koji je opisao njegovu sadrinu, prema emu je oito da ve ni tada rukopis nije bio potpun. Sadanji je njegov obim 300 listova, ali se suvisli tekst prekida ve na 289. l. uva se u Veneciji u Biblioteci sv. Marka, a mikrofilmovi se nalaze u Nacionalnoj sveuilinoj biblioteci u Zagrebu i u Akademiji nauka i umjetnosti u Sarajevu, gdje su i fotokopije. Zbornik je pisan ljepe i itkije nego Hvalov, a i slova su neto vea. Relativno je bogato iluminiran, te se i u tom pogledu slae sa Hvalovim rukopisom, naroito to u oba iluminacija pokazuje veu zrelost i vii umjetniki domet. Kao ni Hvalov, ni ovaj zbornik nije bio prilagoavan za potrebe pravoslavne liturgije, po emu se moe zakljuiti da nije proao kroz srpske manastire, pa je sauvan bez ikakvih kasnijih dorada i reparacija. Uz to, u njemu nema nikakvih marginalija, koje se inae sreu u veini bosanskih kodeksa. Jezik je, kao i u Hvalovom, relativno jako ikaviziran, ima neto mlae forme i stoji openito pod odreenim uticajem narodnog jezika. Hvalov zbornik sadri i Psaltir i biblijske pjesme, ega nemaju ostala dva zbornika. Mletaki zbornik sadri, meutim, jedan apokrifni tekst i jedan popis glava, koji je po svojoj opirnosti u pogledu izlaganja sadraja na svoj nain veoma interesantan. Fotokopije originala pohranjene su u Akademiji nauka i umjetnosti BiH.

12

ZBORNIK KRSTJANINA RADOSAVA Po broju sauvanih listova ovaj je zbornik relativno malen, svega 59. Pripada knjievnom blagu sredine XV v., prema tome je mlai od Hvalovog i Mletakog zbornika. Od njega se sauvala samo Apokalipsa, zatim Oena sa dodatkom i poetak Ivanovog evanelja, to po nekim miljenjima predstavlja, u stvari, patarenski obrednik, jedini koji je dopro do nas. Sauvan je i kolofon, prema kojem je i datiran rukopis s obzirom da se u njemu pominje kralj Toma i djed Ratko. Osim toga, naznaen je i pisar, krstjanin Radosav, kao i poruilac, krstjanin Gojsak, prema emu se ovaj spomenik moe okarakterisati kao rukopis crkve bosanske.

Pisan je na papiru, iluminacija mu je siromanija a rukopis neuredniji i runiji nego u ostala dva zbornika, te ostavlja dojam neto primitivnijeg kodeksa, odreen nazadak prema rukopisima s kraja XIV i poetka XV v. Specifinost ovog kodeksa je zapis pisan glagoljicom, koja u velikoj mjeri odudara ne samo od istovremene hrvatske uglate glagoljice nego i od starijih poznatih tipova oble glagoljice. Slian glagoljski tekst postoji i u bosanskom ajnikom evanelju, ali u nauci je jo sporno kakav je karakter upotrebe glagoljice u kasnijoj bosanskoj knjievnosti. Radosavljev zbornik prvi je pomenuo Dobrovski, analizirali su ga Jagi i Hamm (v. Hamm J., Apokalipsa bosanskih krstjana, Slovo 91, Zagreb, 1960.). Jezik ovog spomenika je ve znatno ikaviziran i openito pokazuje jak uticaj narodnog jezika, mada prema Jagievom miljenju ima arhainijih gramatikih formi od Hvalovog zbornika. Kodeks se danas nalazi u Rimu u Vatikanskoj biblioteci, a tekstove iz njega donosimo na temelju fotokopija koje se uvaju u Akademiji nauka i umjetnosti u Sarajevu, poto kodeks dosad nije objavljivan. Jedino je u ve pomenutom lanku J. Hamm dao rekonstruirani tekst bosanske apokalipse, a u biljekama i odstupanja u sva tri rukopisa. Apokalipsa je, svakako, najmistiniji dio cijele Biblije i posebno Novog zavjeta. Puna je simbolike, prekomjerno metaforina i zbog toga sadrajno najnedefinisanija od svih biblijskih knjiga. Podlona zbog takvog svoga karaktera najraznolikijim, esto kotradiktornim tumaenjima, ona je zaokupljala matu srednjovjekovnog ovjeka, pa tako i naeg bosanskog krstjanina. S druge strane, njene su metafore vrlo slikovite, ive i impresivne, te predstavljaju umjetniki doivljaj. U knjigu uvrtavamo tri odlomka u kojima se u veoj mjeri ogleda simbolika, ali i poetska strana Apokalipse, a uz to i izvjestan odraz ivota vremena u kojem je nastala, a to je otprilike, III v. n. e.
13

SREKOVIEVO EVANELJE Na ovo neveliko evanelje od 186 listova skrenuo je panju M. Speranski. Kodeks pripada, najvjerovatnije, samom kraju XIV v., a po svojim karakteristikama predstavlja tipino bosansko etveroevanelje, ija iluminacija, prema rijeima Speranskog, stoji do izvjesne mjere pod zapadnim uticajem. U ovom kodeksu su, meutim, najinteresantniji kasniji dodaci na marginama, u stvari, izvjestan broj glosa koje objanjavaju neke pojmove integralnog evaneoskog teksta. One su pisane kasnijom rukom iz XV, a moda ak i XVI v. Speranski je smatrao da se ove glose mogu vezati za slina objanjenja i knjige takvih objanjenja u pravoslavnoj crkvi (slina djela ima i katolika crkvena knjievnost), ali ipak nije u djelima takvog karaktera mogao nai odgovarajue paralele za sve glose, a i tamo gdje ih je naao one se najee i tekstualno i smisaono znatno razlikuju. Izuzetno znaenje ovih tumaenja je u tome da bi ona mogla biti odjek patarenskih shvatanja crkve bosanske. Uz glose su date i naznake mjesta u evanelju na koje se odnosi tekst glosa. Komentarisana je, izmeu ostalog, pria o eni koja je krvarila 12 godina (ena krvotoiva), zatim o Samarianinu i ovjeku koga su opljakali razbojnici (On lovk), te pria o bludnom sinu (Otac nevidimi), mnogo eksploatirana kao motiv u starijoj literaturi. Jezik glosa je ve dosta ponaroen, a ortografija kojom su pisane takoe upuuje na bosanski teren, ali nema ikavizama, mada je upotrijebljen zapadniji oblik imena, tj. Ivan, a ne Jovan. Speranski je integralni tekst glosa objavio u lanku Ein bosnisches Evangelium in der Handschriften sammlung Srekovi's, Archiv fr slavische Philologie XXIV, Berlin, 1902.

POETIJE SVIJETA Legenda Poetije svijeta nalazi se u rukopisnom zborniku apokrifnih lanaka i molitava iz XVII v. Plovdivske Narodne biblioteke, i to na listovima 9097. Prema jeziku je utvreno da je sa srpskohrvatskog tla, ali je njeno bosansko porijeklo ba zbog jezika dosta sporno, jer je veim dijelom tekst jako ekaviziran. Nekoliko sporadinih ijekavizama govori ipak o mogunosti dodira sa zapadnijim srpskohrvatskim podrujem (da li ba sa Bosnom?) predloaka sa kojih je prepisan tekst koji je do nas stigao. Prvi ga pominje B. Conev, a u irilskoj ga transliteraciji donosi J. Ivanov u knjizi Bogumilski knjigi i legendi. Original zasada nepristupaan.

BERLINSKA ALEKSANDRIDA C. A. van den Berk pronaao je Berlinsku Aleksandridu, a objavio je zajedno sa tzv. Utrehtskim tekstom, koji pripada ruskoj redakciji, dok Berlinska, nesumnjivo, ulazi u okvir srpskohrvatske srednjovjekovne knjievnosti. Ovo naporedno izdanje tampano je fotomehaniki, to je doprinijelo vrlo tanom odraavanju svih bitnih osobina teksta, kako u pogledu grafije i ortografije, tako i paleografskih osobina. Dat je i opis teksta, iz ega se vidi da nedostaje poetak i kraj. Prema izvjesnim zapisima na vanjskim listovima, koji su kasnije dodati, vidi se da je do 1582. tekst bio u posjedu neke njemake porodice. Meutim, kako na jednom od tih listova postoji i neki tajnopis sa datumom 1535. god., moe se zakljuiti da je jo te godine rukopis bio u posjedu neke slavenske porodice. Ve je van den Berk ustanovio da je ova Aleksandrida bosanske provenijencije, i to osobina, u vezi s tim je posebno interesantno da se zavrni dijelovi teksta razlikuju tekstova. Na temelju poreenja Van den Berk je zakljuio da je prepisiva ovoga teksta znaajne izmjene, prepravljao, dodavao i skraivao, ve prema svome nahoenju, stvaralaka intervencija. na temelju jezikih od ostalih poznatih vrio u njemu dosta to je i neke vrsti

Na osnovu paleografskih i jezikih osobina Van den Berk smjeta ovaj kodeks vremenski u posljednje decenije XV v., a takvo datiranje podupiru i vodeni znakovi na papiru na kojem je kodeks i pisan. Jezik Berlinske Aleksandride dosta je neujednaen. U nekim dijelovima sreemo ikavsku, u drugim ijekavsku zamjenu jata, na temelju ega bi se moglo zakljuiti da je po Bosni kolalo vie rukopisa koji su posluili kao predloci, ili da su predloci doli sa raznih strana, ili, konano, da je prepisiva mijenjao tekst prema svom maternjem govoru, bilo ikavskom, bilo ijekavskom. Pored toga, u nekim dijelovima je jezik jo pod znatnim uticajem crkvenoslavenskog, a u drugim gotovo potpuno narodan. Transkribirana je u izdanju C. A. van den Berk, Der serbische Alexanderroman, Mnchen, 1970

14

Herta Kuna SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKOHERCEGOVAKA KNJIEVNOST

Knjievnost na narodnom jeziku u Bosni i Hercegovini od prve pojave pa do kraja XV v. proeta je duhom kranstva, kao vladajuom ideologijom Evrope, to je u skladu sa srednjovjekovnom knjievnou slavenskih naroda uope. Pri tome treba imati u vidu da je cijela slavenska pismenost inicirana religioznom misijom irila i Melodija, zapoetom u Moravskoj, a produenom u gotovo svim slavenskim zemljama. Ova irilometodijanska tradicija zahvatila je ve vrlo rano gotovo cijelo srpskohrvatsko podruje, s manjim ili veim intenzitetom, i mada za najstarije epohe ne postoje egzaktna svjedoanstva, na temelju indicija moe se zakljuiti da je, najvjerovatnije, najkasnije u jedanaestom vijeku ova pismenost prodrla i na bosanskohercegovako tlo. Naime, postoje neki vrlo rani natpisi na kamenu, od kojih su najznaajniji Humaka ploa, iz X ili XI v. (to je ktitorski natpis na crkvi sv. Mihajla u Humcu u zap. Hercegovini pisan irilicom, ali s nekoliko glagoljskih slova), te natpis sa Manastirita u Kijevcima kod Bos. Gradike, pisan glagoljicom, takoe X ili XI v., koji zbog svoje lociranosti na bosanskohercegovakom podruju nesumnjivo svjedoe o vrlo ranoj pismenosti. Drukije stoji stvar sa rukopisima; s obzirom na to da na najranijima koji se pripisuju bosanskohercegovakoj knjievnosti nema naznake ni pisara ni mjesta na kome su pisana, ne mogu biti tako nesumnjivo svjedoanstvo kao to je to sluaj sa lapidarnim spomenicima. Osim toga, openito uzevi kulturno nasljee Bosne i Hercegovine iz ovog perioda slabo je sauvano, istrli su ga ratovi i velike drutveno-politike promjene, tako da su do nas doprli samo ostaci, i to, uglavnom, samo ona djela koja su bila pogodna da ih prime i druge sredine. Naime, u Bosni i Hercegovini u srednjem vijeku postojala je specifina crkvena organizacija pod nazivom crkva bosanska, iji su se lanovi nazivali krstjanima, dok su ih pripadnici katolike i pravoslavne crkve smatrali hereticima, babunima ili patarenima. Postoje sasvim provjereni istorijski podaci koji govore o snazi i uticaju ove crkve na cijelo drutvo, o njenoj dubokoj povezanosti sa svim oblastima ivota u tadanjoj Bosni i Hercegovini. Meutim, zbog svog specifinog ustrojstva, a i drugih drutveno-politikih razloga, crkva bosanska bila je izloena i stranim vojnim intervencijama i pritiscima, to je negativno uticalo na knjievni razvoj. Uz to, po svom karakteru i po unutranjoj organizaciji ova se crkva razlikovala i od katolike i od pravoslavne crkve, a njen asketizam i odsustvo odreenih feudalnih institucija koje su svojstvene drugim crkvama ograniavali su izvjesne vidove umjetnikih aktivnosti. Osim toga crkva bosanska nije bila onako intimno vezana za najvie vrhove feudalnog drutva, prije svega za dinastiju, kao to je to bio sluaj sa srpskom nacionalnom crkvom, niti je pripadala opoj zapadnoevropskoj kulturnoj orijentaciji, koja se u srednjem vijeku temeljila na zasadima rimokatolike vjere, na latinskom jeziku, pa su izostali i poticaji koji bi razvili izvjesne specifine i originalne tvorevine, kao to je to, npr. sluaj sa srpskim biografijama crkvenih velikodostojnika i vladara, ili crkvenim prikazanjima hrvatske glagoljske knjievnosti. Osim toga, glavna masa bosanskih srednjovjekovnih rukopisa mogla je biti sauvana poslije sloma bosanske drave, uglavnom, samo pod uslovom da se njihov sadraj nije u bitnome kosio sa sadrajem vjerovanja pravoslavne crkve, te je tako i najvei broj bosanskih srednjovjekovnih kodeksa naen, u stvari, u pravoslavnim manastirima, koji su njegovali crkvene slube na redakcijskoj varijanti staroslavenskog jezika. Ostali su spomenici uglavnom propali, a sauvani su samo izuzetno, kao to je sluaj sa Listiima iz Monteprandona, koji, najvjerovatnije, pripadaju jednom tipu homiletike (propovjednike) literature, i od kojih barem jedan ima bosansku provenijenciju. Ovi listii su karakteristini za sudbinu takvih tekstova, jer su naeni na jednom kodeksu (Margaritarum) koji je pripadao franjevakom inkvizitoru Giacomu della Marca, koji je djelovao i u Bosni, pa ima osnova za miljenje da su ova dva lista pripadala nekom unitenom patarenskom kodeksu. Listii su naeni na unutranjoj strani korica pomenute knjige i sluili su za pojaanje poveza, znai kao bezvrijedni papir, to objanjava i kako su se sauvali. Najstariji rukopisni kodeksi, ili njihovi ostaci, nisu stariji od XII v., a veina pripada rukopisima crkve bosanskih krstjana. Ipak, najstariji cjeloviti kodeks napisan na bosanskohercegovakom tlu je Miroslavljevo evanelje iz XII v. ujedno najstariji datirani srpski iriliki spomenik, koji je, najvjerovatnije, pisan u Humu (Hercegovina) za humskog vladara Miroslava, brata Stevana Nemanje, te, prema tome, pripada po orijentaciji srpskoj knjievnosti, ali po teritoriji bosanskoj, meutim, svakako ne i knjievnoj tradiciji crkve bosanskih krstjana. Dok je Miroslavljevo evanelje pisano irilicom, dva odlomka Apostola koja se, takoe, vezuju za bosanskohercegovako tlo, te za dvanaesti i poetak trinaestog vijeka, pisana su glagoljicom. To su Grkoviev i Mihanoviev odlomak, od kojih prvi ima dva presavijena lista pisana poluoblom glagoljicom, a Mihanoviev jedan list, ali su slova neto drukijeg izgleda, mada ni ona ne pripadaju jo hrvatskoj neto kasnijoj uglatoj glagoljici. Meutim, zbog ogranienog obima teksta ni za jedan od njih ne moe se sa sigurnou utvrditi pripadnost knjievnosti crkve bosanske.
15

Od kasnijih spomenika samo su jo dva pisana glagoljicom, i to tzv. Splitski odlomak iz XIII v., koji po svom karakteru pripada katolikoj knjievnosti, naime, to je odlomak misala neto arhainijeg tipa. Glagoljicom je pisan i vrlo reprezentativan, neobino bogato iluminiran Hrvojev misal, koji je pripadao bosanskom feudalcu Hrvoju Vukiu Hrvatiniu. Meutim, kodeks je samo po svome vlasniku vezan za Bosnu, jer po ostalim svojim osobinama, po sadraju i jeziku, ovaj spomenik pripada hrvatskoglagoljskoj redakcijskoj knjievnosti, mada i s tom ogradom predstavlja vrlo zanimljivu informaciju o kulturnoj i politikoj bosanskohercegovakoj istoriji. Glavna masa sauvanih srednjovjekovnih bosanskih kodeksa pripada evaneljima, od kojih se za poneke moe sasvim sigurno utvrditi da pripadaju knjievnom fondu crkve bosanske, s obzirom da su se u kolofonu pisci i potpisali uz obaveznu naznaku krstjanin, kao to je to nainio pisar Pripkovievog evanelja, Batalovog odlomka evanelja, zatim pisari Hvalovog i Radosavljevog zbornika. Naravno, na svim kodeksima ne postoji ovakav nesumnjivi znak raspoznavanja, najee i zbog toga to je mali broj rukopisa sauvan kompletan, i to se najee izgubio upravo kolofon, koji je na kraju rukopisa. Meutim, po formalnim osobinama rukopisa, njegovom formatu, sastavu, zatim po nizu ortografskih, paleografskih, a dijelom i jezikih osobina mogu se sa sigurnou identifikovati spomenici koji idu u grupu bosanskih srednjovjekovnih rukopisa. Iako su tekstovi biblijski, a veina su evanelja, ipak je organizacija teksta poneto specifina. Prije svega, sva bosanska evanelja, osim najranijih Grkovi-Giljferdingovih listia i, naravno, Miroslavljevog evanelja, jesu tzv. tetraevanelja, u kojima tekst ide kontinuirano, uz to sa vrlo arhainom podjelom, dok je u srpskoj knjievnosti veina evaneljskih tekstova aprakosna, tj. prilagoena za slubu u crkvi. Osim evanelja postoje jo Apostoli i tri zbornika, iji je sadraj ogranien, uglavnom, na Novi zavjet, s tim to je u najreprezentativnijem Hvalovom rukopisu dodan jo i Psaltir sa osam tzv. biblikih pjesama iz Starog zavjeta i Marijin kantik. Zanimljivo je, meutim, da svi ti spomenici pokazuju i jeziki i ortografski vrlo arhaine crte, a uz to se u gotovo svima moe otkriti veza sa glagoljicom; u dva rukopisa postoje i glagoljski zapisi, i to u Radosavljevom zborniku, te u ajnikom evanelju. Uope, glagoljska je tradicija u bosanskim spomenicima veoma jaka, a nesumnjivo je utvreno za veliki broj bosanskih rukopisa da im je pramatica, a nekima moda i neposredan predloak bio glagoljski, te se tako mora pretpostaviti da je najstarija faza bosanske srednjovjekovne knjievnosti bila glagoljska, ali se ne moe decidirano rei da li su glagoljski kodeksi dolazili na bosanski teren iz Hrvatske ili iz Makedonije, a moda i s obadvije strane. Evanelja, raunajui i vee ili manje sauvane odlomke, do nas je u svemu doprlo petnaest, ali su i od njih do danas ve pet postali nepristupani, bilo da su uniteni ili im se izgubio trag, ili su nepristupani iz nekih drugih razloga. Manje-vie cjelovita evanelja su Divoevo, Nikoljsko, Pripkovievo, Evanelje iz Dovolje, Kopitarovo, ajniko, Sofijsko, a od odlomaka evanelja jo i Batalovo, Manojlovo i Gligorovi-Giljferdingovi listii. Dva kompletna evanelja, Daniievo i tzv. Tree beogradsko, izgorjela su 1941. god. u poaru Narodne biblioteke u Beogradu, gdje su bili pohranjeni. Danii D. izdao je 1864. god. u Beogradu Nikoljsko evanelje, a u varijantama ispod teksta dao je i varijante iz Daniievog evanelja, te je tako do izvjesne mjere sauvano neto podataka o Daniievom evanelju, koji mogu biti znaajni za jezika i, jo vie, tekstoloka izuavanja. Takoe je izgubljeno Srekovievo evanelje, vrlo zanimljivo po marginalnim glosama poneto heretikog karaktera. S tim u vezi treba pomenuti i svjedoanstvo bosanskih franjevaca koji su poetkom XVII v. djelovali u Bugarskoj, gdje su kod pavliana, jedne stare heretike sekte, pronali izvjestan broj bosanskih kodeksa sa marginalnim biljekama, za koje izriito kau da imaju heretiki karakter, ali su istovremeno biblijski tekstovi kodeksa potpuno prihvatljivi. Vjerovatno je, prema tome, da je postojalo i vie kodeksa kao to je Srekovievo evanelje, ali su upravo takvi kodeksi unitavani. Iz Srekovievog evanelja Speranski je objavio glose, a uz to neto varijanata teksta prema Nikoljskom evanelju, i to je sve to se sauvalo iz ovog dragocjenog spomenika. etvrto nepristupano evanelje je Vrutoko ili Grujievo, koje je otkrio i o njemu pisao R. Gruji. Evanelje je sada u posjedu porodice Popovi, porijeklom iz Vrutoka kod Gostivara u Makedoniji, pa je po tom dobilo i ime. Porodica ne eli da otui kodeks, a ne doputa ni njegovo mikrofilmovanje ili opsenija istraivanja, tako da je o njemu poznato samo ono to je objavio Gruji. Izgleda da su nepovratno izgubljeni i Believi ili Mostarski listii, koje je A. Beli pronaao u Mostaru, a njihov je opis dao M. Pavlovi. Listii su pripadali privatnoj Believoj zbirci, koja je poslije njegove smrti prenijeta u SANU, ali se listii tamo vie nisu nali. Od manje-vie kompletnih evanelja meu najstarija ide Divoevo (XIV v.), koje je naeno u Crnoj Gori u crkvi sv. Nikole u Podvrhu, a danas se uva u Bijelom Polju. Pisano je za bosanskog feudalca Divoa Tihoradia, po kojemu je dobilo i ime. Pominjali smo ve vrlo reprezentativno Nikoljsko evanelje, za koje se neko vrijeme poslije I svjetskog rata smatralo da je izgubljeno, ali je naknadno pronaeno u Dablinu, u biblioteci ser ester Bitija. Ovo evanelje je lijepo iluminirano, to u bosanskim kodeksima nije pravilo. Kasnije je, kao i Divoevo i
16

neka druga, prilagoeno slubi u pravoslavnoj crkvi. Takoe je vanredno lijepo iluminirano i Kopitarovo ili Ljubljansko evanelje (XIV-XV v.) koje se danas uva u Univerzitetskoj biblioteci u Ljubljani. Ostala sauvana evanelja iluminacijski jako zaostaju za Nikoljskim i Kopitarovim, pa tako i ajniko evanelje, koje je, meutim, vrlo znaajno u vie drugih pravaca. Kako je ve pomenuto, u tom se evanelju nalazi glagoljski zapis i glagoljska azbuka, koja je, meutim, nepotpuna i jako deformirana. Po svemu sudei, zapis glagoljicom pisao je pravoslavac, tako da se ova upotreba glagoljice moe smatrati kriptografijom kasnijeg vremena. Pisano je negdje na granici XIV i XV v. za kneza Pavla Radenovia i, vjerovatno, u njegovom skriptoriju, jer ga je pisalo vie ruku. Svakako, i od ostalih potpunih evanelja je svako na svoj nain interesantno. Tako je Pripkovievo evanelje, koje se danas nalazi u fondu Gosudarstvene publine biblioteke Saltikov-edrin u Lenjingradu, zanimljivo po dva zapisa sa str. 259". Jedan je, svakako, iz doba pisanja rukopisa i predstavlja potpis pisara: A zapisa boiom milostiju krstijanin, a zovom Tvrtko Pripkovi zemljom Gomiljanin - iz ega se vidi daje kodeks pisao pripadnik crkve bosanske. U drugom zapisu na istoj strani, ali kasnijim brzopisom iz XVI v. stoji: I bog zna neka je to svinja bila. Sudei po komentaru prvog zapisa, pisac drugog zapisa bio je pravoslavac, iji je komentar jasni pokazatelj ne samo stava prema crkvi bosanskoj nego i svjedoanstvo o sudbini rukopisa. Preivljavali su samo oni koji su bili upotrebljivi za pravoslavne crkvene slube. U istoj biblioteci nalazi se i tzv. evanelje iz Dovolje, pisano na papiru (ostala bosanska evanelja su na pergamentu), iz zadnje etvrti XIV v. Evanelje je sauvalo svega 110 lista, a do danas nije detaljnije istraeno. U tom pogledu zaostaje za njim jo jedino Sofijsko evanelje, koje je kao bosansko samo notirano u nekoliko radova, ali poblie se o njemu gotovo nita ne zna. Treba registrovati jo neke znaajnije odlomke evanelja, u prvom redu tzv. Manojlovo ili Mostarsko evanelje, koje spada meu najstarije ouvane spomenike iz XIV v., a pisao ga je Manojlo Grk. Za starije od Manojlovog smatraju se jo jedino Gligorovi-Giljferdingovi listii, s kraja XIII ili poetka XIV v., od kojih se dva nalaze u Moskvi, a est lista u biblioteci Saltikov edrin u Lenjingradu. Vrlo je poznato i dosta izuavano tzv. Batalovo evanelje, mada se ovdje, u stvari, radi samo o etiri lista. Interes za ovaj spomenik nije pobudilo samo evanelje, od kojeg je, uostalom, sauvan samo mali odlomak evanelja po Jovanu, nego vrlo velik i znaajan kolofon, kao i kasniji zapisi. Iz kolofona je vidljivo da je kodeks bio pisan za bosanskog tepaiju Batala 1393. god., a pisao gaje pisar Stanko Kromirjanin. Osim kolofona, na 2. listu istom je rukom nainjen spisak imena koji se smatra spiskom poglavara crkve bosanske i u tom smislu su ovi odlomci vrlo vaan kulturno-istorijski dokument. Prema kasnijem zapisu iz 1703. god. vidi se da je kodeks bio u nekom manastiru Skrbatno, a za Gosudarstvenu publinu biblioteku u Lenjingradu nabavljen je od uitelja Meledinova iz sela Kukuk u Makedoniji. Od Apostola je poznat samo jedan poseban i kompletan Apostol, i to u Gosudarstvenoj biblioteci u Lenjingradu, pod nazivom Giljferdingov. Apostol je star, iz XIV v., vrlo lijepo iluminiran, a red lanaka u njemu potpuno odgovara redu koji je donekle karakteristian i za druga dva Apostola koji se nalaze u okviru zbornika, Hvalovog i Mletakog. Kodeks je pripadao jo u XIX v. bosanskom trgovcu Spasoju Joviiu, tako da je to jedan od malog broja bosanskih rukopisa koji su se sauvali u samoj Bosni. Meu bosanske spomenike ubraja se i tzv. Pantelejmonov apostol, koji se nalazi, navodno, u manastiru sv. Pantelejmona na Svetoj Gori, a meu bosanske ga je uvrstio ruski naunik Lavrov. Meutim, spomenik nije ni do danas prouen, a ni mikrofilmovan niti fotokopiran, to je uinjeno sa veinom ostalih spomenika u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Naroiti interes pobuuju tri zbornika, od kojih su dva: Hvalovi Mletaki, najkompletniji spomenici bosanske srednjovjekovne knjievnosti uope. Trei, Radosavljev zbornik, sam je po sebi posebno interesantan zbog specifinog sadraja, koji je jedinstven u sauvanoj bosanskoj pismenosti najranijeg doba. Po obimu je Radosavljev zbornik relativno malen, ali je tekst sasvim kompletno sauvan. Danas je pohranjen u Vatikanu, kamo je dospio preko svoga ranijeg vlasnika Matije Sovia, sveenika sa otoka Cresa. Ne zna se kako je rukopis dospio na Cres, vjerovatno su ga iz Bosne donijele patarenske izbjeglice, no u XVIII v. ve se nalazio u Sovievom posjedu. Kako se vidi iz kolofona, kodeks je pisan sredinom XV v., izmeu 1443. i 1461. god., tj. za ivota kralja Tomaa, a pisao ga je dijak Radosav. Radosavljev zbornik ima relativno bogatu iluminaciju, ali je crte vrlo uproen i naivan, a sam rukopis kodeksa dosta neuredan. Po sadraju i organizaciji teksta bitno se razlikuje od ostala dva zbornika, jer ne samo da je drukiji sastav teksta nego se u njemu sree i dodatak za koji vei broj autora smatra da predstavlja obrazac patarenske slube, jer ima dosta slinosti sa obredom francuskih katara. Radosavljev zbornik poinje Apokalipsom, koja ini i najvei dio teksta, poslije koje dolazi Oena sa kratkom molitvom, te poetak evanelja po Jovanu, ime se rukopis i zavrava. Iza njega dopisan je samo kolofon, te glagoljicom tekst iz Pavlove poslanice Titu. Svi ovi dodaci Apokalipsi odvojeni su malom zastavicom od preanjeg teksta, te oznaeni posebnim veim slovima prvog retka. Glagoljski tekst pisan je, takoe, Radosavljevom rukom, ali je jo jednom prepisan rukom Matije Sovia, koji je i inae nainio izvjestan broj manje vanih marginalnih opaski. Ovako komponiran, ovaj je tekst jedinstven u bosanskoj srednjovjekovnoj knjievnosti, mada se mora rei da se u samom tekstu dosad nije otkrilo nita to bi upuivalo na heretike devijacije.
17

Hvalov (Bolonjski) i Mletaki zbornik sadre, uglavnom, itav repertoar religiozne knjievnosti crkve bosanske, ili bar onaj obim koji je do nas dopro, s tom razlikom to je Hvalov zbornik itav sauvan, dok Mletakom nedostaje kraj, ali se u pogledu sastava i karaktera lanaka slau u potpunosti. Hvalov je rukopis i veoma reprezentativan, vanredno bogato iluminirani kodeks sa znatnim umjetnikim pretenzijama, pisan na pergamentu, 1404. god., za bosanskog feudalca i splitskog vojvodu Hrvoja Vukia Hrvatinia, za kojeg je napisan i Hrvojev misal, jedan od najljepih glagoljskih kodeksa uope. Zbornik se danas nalazi u Univerzitetskoj biblioteci u Bolonji i vrlo je dobro sauvan, gotovo bez oteenja. Sadri kompletno tetraevanelje, za kojim slijedi Apokalipsa, zatim Deset zapovijedi, etiri apokrifna lanka, Djela apostolska, te Poslanice, za kojima dolazi cio Psaltir, sa apokrifnim 151. psalmom, osam biblijskih pjesama i Marijin kantik. Na kraju je kolofon, u kojem se potpisao pisar krstjanin Hval, a u tekstu ima nekoliko marginalnih biljeki njegovom rukom, od kojih dvije u Apokalipsi predstavljaju komentar novozavjetnog teksta. Treba naglasiti da je ovo jedini bosanski kodeks u kojemu se pojavljuje i starozavjetni tekst, osim to i u Mletakom zborniku ima Deset zapovijedi, ali je tekst prekinut prije Psaltira, te se ne moe vie utvrditi da li je postojao u prvobitnom tekstu. Neki autori pretpostavljaju da je Hvalov zbornik pisan u Hrvojevoj rezidenciji u Omiu, neki jeziki podaci odista govore o njegovoj neto junijoj provenijenciji. Mletaki zbornik i u pogledu iluminacije i u pogledu znaaja samo neto malo zaostaje za Hvalovim, ali se, kad je u pitanju ovaj kodeks, ne zna ni koje pisar ni za koga je pisan rukopis. Posljednji listovi nedostaju, a nema ni marginalija sa podacima tog tipa. Zbornik se sada nalazi u Veneciji, pisan je na pergamentu, vjerovatno krajem XIV ili poetkom XV v., a kao i Hvalov zbornik ima dva stupca, dok bosanska evanelja uglavnom imaju samo jedan stubac rukopisa. U svom kasnijem ivotu rukopis nije mijenjan, pa se moe pretpostaviti da nikada nije bio u pravoslavnom manastiru. Po izvjesnim tragovima moe se zakljuiti da je u srednjem vijeku u Bosni i Hercegovini postojala i svjetovna knjievnost, prije svega istoriografska, jer se i danas po izvjesnim sadrajima Hrvatske redakcije Dukljaninova ljetopisa moe proponirati za pojedine dijelove bosanski izvor, kao to je, najvjerovatnije, sluaj i sa izvjesnim dijelovima Orbinijevog djela II regno degli Slavi. Meutim, ovo ostaje samo u domenu pretpostavki, mada se nastanak izvjesnih dijelova, prije svega Trebinjskog ljetopisa XI v., treba nesumnjivo vezati za Bosnu i Hum, kako po sadrini, tako i po uglu posmatranja koji ukazuje na bosanskog autora. To vai podjednako i za Orbinijevo djelo, naroito za dijelove koji se mogu nazvati: Istorija humskih gospodara, te Istorija Kotromania, ili Bosanska kronika, a koji se, takoe, vezuju za izgubljene bosanske izvore. Da je takva vrsta pismenosti mogla biti razvijena govore i kasniji franjevaki ljetopisi, a direktnije i neki spisi u kojima je zabiljeen rodoslov pojedinih linosti (bana Tvrtka, Jurja Hvalovia), te svjedoanstvo Dubrovanina Jakova Lukarevia (XVI-XVII v.), koji izrijekom pominje dvojicu bosanskih ljetopisaca: Emanuela, kroniara Hrvoja Hrvatinia, te Milia Velimisljia. Meutim, i ta naa indirektna znanja o istoriografiji ne doprinose nita naim saznanjima ni o jeziku ni o stilu i umjetnikom izrazu ove knjievnosti, a zbog nedostatka originalnih tekstova nemogue je odrediti njihovo pripadnitvo odreenoj strukturi bosanskog drutva. Po paleografskim i jezikim osobinama, a zatim i po sudbini samog kodeksa sa dosta se sigurnosti meu bosanske spomenike moe ubrojati tzv. Berlinska Aleksandrida, jedini rukopis svjetovnog sadraja koji je dopro do nas. Aleksandrida predstavlja u srednjem vijeku vrlo rasprostranjen evropski roman, sa svim karakteristikama tipine srednjovjekovne beletristike. To je, zapravo, pria o Aleksandru Velikom i njegovim pohodima, ali do maksimuma hristijanizirana i u potpunosti prilagoena nainu miljenja i potrebama ovjeka srednjeg vijeka. Prisutnost ovog teksta u bosanskoj knjievnosti signalizira mogunost postojanja i neke, makar i vrlo ograniene beletristike, koja, meutim, nije doprla do nas. Rukopis, istina, potjee najvjerovatnije tek s kraja XV v., ali po svojim osobinama on se uklapa u srednjovjekovnu knjievnost i nosi njene karakteristike, u prvom redu, njenu prenaglaenu sklonost prema natprirodnom i neobjanjivom i njene meditacije o nitavnosti svijeta i tjelesnog ivota. Zanimljivo je spomenuti i to da se pri kraju tekst rukopisa odvaja od drugih tekstova istog sadraja, jezik postaje gotovo narodni, a prianje ima vie neposrednosti i originalnosti nego u ostalim dijelovima teksta. U stvari, originalno stvaralatvo u srednjovjekovnoj knjievnosti Bosne i Hercegovine svodi se, bar koliko je danas poznato, uglavnom na epigrafiku, i to preteno na epitafe, kao sluajna poetska nadahnua koja su u tako bitnim momentima za ovjeka kao to je smrt izbijala spontano u natpisima nadgrobnih spomenika steaka. O stecima je mnogo pisano iz vie razloga, prije svega zbog dileme da li oni pripadaju iskljuivo vjernicima crkve bosanske i da li su karakteristika te crkve. Na kraju, smatra se da svi steci oito nisu patarenskog karaktera, niti su vezani iskljuivo za crkvu bosansku, mada se odreeni broj nesumnjivo moe pripisati bosanskohercegovakim krstjanima. Dosta steaka sa natpisima koncentrirano je na veim nekropolama, kao to je ona u Boljunima, jugozapadno od Radimlje i Stoca, ali ih ima, kao i ostale epigrafike, i po drugim krajevima Bosne i Hercegovine. Pisani su bosanskom irilicom, dok su glagoljski sasvim izuzetni. Meu najstarije natpise na kamenu, osim ve spomenutih, spadaju Natpis kaznaca Nespine kod Visokog (XII-XIII v.), Natpis velikog sudije Gradie iz Podbreja kod Zenice (XII-XIII v.), Ploa upana Grda u Policama kod Trebinja (XII v.), Kulinova ploa iz Biskupia - Muhainovia kod Visokog (XII v.) i dr.
18

Meutim, upravo na stecima ponekad prosine istinska poezija, koncizno a impresivno izreena bol i tuga, poneka mudra ivotna sentenca, tiha desperacija i pomirenost sa smru, kao to je onaj ve klasini, na stecima mnogo varirani stih sa natpisa iz Pojske: Zato molju vas, gospodo, ne nastupajte na nj! Jere ete vi biti kako on, a on ne more biti kako vi!, ili njegova varijanta sa natpisa u Podgradinju u Donjem Hrasnu na kamenom sarkofagu Radivoja Draia: Dobri junak ja bih. Molju se ja vas, ne ticajte! Vi ete biti kako ja, a ja ne mogu biti kako vi. Ipak, moda je najoriginalniji, a svakako jedan od najduih tekst epitafa sa steka iz Borca, poznat kao epitaf Ozrisala Kopijevia (Smrti ne poiskah... Navidjen od kraljevstva bosanskoga i gospockoga srbskoga za moga gospodina slubu: bodoe me, i sikoe me, i oderae. I tuj smrti dopadoh. I umrih na rostvo Kristovo. A gospodin me vojevoda okrili, i ukopa, i pobilii). Kao samostalna drava, Bosna je imala i svoju administrativno-pravnu pismenost, u koju se mogu ubrojati najrazliitije povelje, ugovori, testamenti, darovnice, slubena i privatna pisma koje su pisali vladari, ali i pojedini feudalci, od kojih su neki imali ak i svoje vlastite skriptorije. Istina, iako je ova pismenost u sutini originalna, ona nema u cjelini gledano literarnog znaaja, s obzirom da je prisustvo literarnog izraza, pa i poetskog nadahnua u njoj samo izuzetna pojava, dok je namjena cijele ove pismenosti sasvim prozaina. Najznaajnije je u tom anru to on sam po sebi predstavlja izraz stanja pismenosti na raznim terenima Bosne i Hercegovine (Huma), te nam mnogo govori o ivotu srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, a indirektno i o atmosferi u kojoj su se stvarala knjievna djela. Nije beznaajna injenica to je utvreno da su vlastite kancelarije imali gotovo svi znaajniji feudalci, kao to su Kosae, Hrvatinii, Sankovii, Pavlovii i dr., jer su se u tim kancelarijama mogla pisati i druga djela, a ne samo administrativno-pravni spisi; tako je npr. i ajniko evanelje napisano u jednoj takvoj kancelariji (skriptoriju). Ipak, veina ovih dokumenata nije se sauvala u Bosni, nego se nalaze po arhivima Dubrovnika, Budimpete i Bea, to je sasvim adekvatno sudbini i drugih bosanskih spomenika. U Bosni je napisana i najstarija irilika povelja narodnim jezikom, tj. Kulinova povelja Dubrovanima iz 1189. god., ija se jedna kopija uva u Dubrovakom arhivu, dok je najvjerovatniji original u Gosudarstvenoj biblioteci u Lenjingradu. U Dubrovniku je i Testament gosta Radina iz 1466. god., veoma vaan za istorijska istraivanja, s obzirom da je gost Radin bio visoki funkcioner crkve bosanske. Povelja i darovnica, te slinog materijala je vrlo impozantan broj, to pokazuje i intenzitet drutvenog, politikog i ekonomskog ivota stare Bosne i Hercegovine, u emu ovaj teren ne zaostaje za ostalim naim srednjovjekovnim dravama. Uopeno gledano, bosanska srednjovjekovna pismenost sadri repertoar anrova priblino kao i druge nae srednjovjekovne pismenosti, s tim to je originalno stvaralatvo vrlo ogranieno i to su u tom anru djela svedena zapravo samo na epigrafiku. Da li je originalne knjievnosti uope bilo, teko je pretpostaviti, ali je vjerovatno da je prepisivaka, neoriginalna vjerska pismenost, a moda i svjetovna, bila daleko snanija no to to pokazuju sauvani srednjovjekovni kodeksi. Ovo se nasluuje iz vrlo jake filijacije bosanskih evanelja, koja se toliko izmeu sebe razilaze u varijacijama teksta da je sasvim opravdano pretpostaviti da su postojali jo mnogi izgubljeni rukopisi koji su ih povezivali. O propovjednikoj literaturi, koja je, takoe, do izvjesne mjere originalna, moemo suditi samo na osnovu dva listia iz Monteprandona, to je oito nedovoljno za bilo kakve decidiranije zakljuke. Po svemu sudei, u vrijeme trajanja bosanske drave tekstova je uope moralo biti znatno vie, ali su do nas dospjeli samo bijedni ostaci jedne relativno znaajne srednjovjekovne pismenosti. Postoje slabe nade da e se pronai jo koji rukopis iz toga perioda i ne mali zadatak da se postojei proue u raznim pravcima kako bi se dobila jasnija slika o knjievnoj i kulturnoj djelatnosti toga doba.

PREGLED NAJZNAAJNIJIH SPOMENIKA SREDNJOVJEKOVNE PISMENOSTI 1. Grkoviev odlomak Apostola, XII v., sign. Fragm. glag. 2. Lit. Jagi V. Grkoviev odlomak glagolskog apostola, Starine JAZU XIX, Zagreb, 1893; tefani Vj., Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, I dio, Zagreb, 1969. Na pergamentu, 21,7 x 15,5 ff. 4; jednostupan; prelazni poluobli oblik glagoljice. Sadraj: Odlomci iz Djela apostolskih. Na marginama pripisi iriliki kasnijom rukom. Naen je na Krku, kamo su ga mogli donijeti bjegunci iz Bosne. Pronaao ga je vrbniki kapelan Grkovi. Sada se nalaze u JAZU u Zagrebu. 2. Mihanoviev odlomak Apostola, XII v., sign. Fragm. glag. 1. Lit. tefani Vj., Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, I dio, Zagreb, 1969; Jagi V., Grada za glagolsku paleografiju, Mihanoviev odlomak apostolara glagolskoga, Rad JAZU II, Zagreb, 1868. Na pergamentu; 24 x 18,5; 2 ff.; jednostupan. Sadraj: Odlomci kratkog Apostola, tj. itanja iz apostolskih poslanica.
19

Naen je u koricama Ilovike krmije (iz 1262. god.), pisane u Ilovici za manastir sv. Arhanela na Privlai (Boka Kotorska). Iloviku krmiju poklonio je sa svojom kolekcijom irilskih rukopisa Antun Mihanovi Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, gdje se i danas nalazi. Mihanoviev odlomak je pisan, najvjerovatnije, na bosansko-humskom podruju. 3. Miroslavljevo evanelje, XII v. (druga polovina). Lit. Stojanovi Lj. Miroslavljevo evanelje (Odlomci), Spomenik Srpske kraljevske akademije XX, Beograd, 1893; Kuljbakin, Paleografska i jezika ispitivanja o Miroslavljevom evanelju, Posebna izdanja SKA, LII. Sremski Karlovci, 1925; Vrana J., L'Evangeliare de Miroslav, 'S-Gravenhage, 1961. Na pergamentu, 41,8 x 28,4; 360 ff., dvostupan; irilica, ustav; bogato iluminiran. Sadraj: aprakosno evanelje. Marginalije: na f. 71V van Batista; f. 355r G(ospod)i b(o)e moj tedr i mnogom(ilo)stiv pomiluj me svojeju m(i)lostiju Grigorija grenago nekli byh u gospodina u milosti byl na te upvaju; f. 358V konah s b(o)ijeju pomotiju amin. Rukopis je pisan, najvjerovatnije, u Humu, za Miroslava sina Zavidina, brata Stevana Nemanje, a pisao ga je pisar koji je na kraju rukopisa ispisao Varsameleon. Drugi pisar Grigorije je iluminirao rukopis, te napisao kolofon. Rukopis je bio u Bijelom Polju u Miroslavljevoj crkvi, odatle stigao u Hilandar, a 1896. god. poklonjen je Aleksandru Karaoreviu. Reprint izdanje u boji, Beograd, 1897. god. 4. Manojlovo (Mostarsko) evanelje; poetak XIV v.; sign. 343 (stara ZDlTKci). Lit. Speranski M. N., Mostarskoje (Manojlovo) bosnijskoje evangelije, 1905/6, Varava, dodatak uz Ruskij filologieski vjestnik; V. Jerkovi, Glagolski oblici u Manojlovom evanelju, Prilozi prouavanju jezika, 5. Novi Sad, Na pergamentu; 19 x 13; 32. ff., jednostupan, bez korica; bosanska irilica, poluustav, slabo iluminiran. Sadraj: trinaest odlomaka etveroevanelja. Marginalne glose na f. 32r: Manoilo Grk pia sije knige; na f. 32: hlap sede pri mne jegda pisah; te biljeka grka s prijevodom: v esty e msec. Rukopis je bio u Mostaru i pripadao je, izgleda, I. Ivanieviu, no ve 1903. nalazi se u SANU u Beogradu. Ne zna se gdje je ni za koga pisan, ali se po marginalijama vidi da ga je napisao Manojlo Grk. Danas se nalazi u Arhivu SANU u Beogradu. 5. Divoevo evanelje; poetak XIV v. Lit. Grickat L, Divoevo evanelje, Junoslovenski filolog XXV, Beograd, 1961-62.; Duri J. - Ivanievi R., Evanelje Divoa Tihoradia, Zbornik radova Vizantolokog instituta SANU, Beograd, 1961. Na pergamentu, 16,5 x 22,5, 187 ff., jednostupan; bez korica; bosanska irilica, nelijepi poluustav; slabo iluminiran. Sadraj: Kompletno etveroevanelje (evanelja po Matiji, po Marku, po Luki, po Jovanu). Marginalne glose na ff. 24V, 42V 132r, 182r nominiraju vlasnika Divoa Tihoradia, za kojeg je pisan kodeks. Na f. 66V zapis a Manoilo, vjerovatno potpis pisarev. Divo Tihoradi je bosanski feudalac, dok je pisar, najvjerovatnije, Manojlo Grk, koji je pisao i Manojlovo evanelje. Evanelje je naeno 1960. god. u crkvi sv. Nikole u Podvrhu kod Bijelog Polja, danas je u Bijelom Polju u Crnoj Gori. Kodeks oteen, kasnije dodavani neki papirni listovi s tekstom, vjerovatno bio u nekom srpskom manastiru. Pisan u istonoj Bosni. 6. Kopitarovo (Ljubljansko) evanelje, XIV v., sign. Cod. N 24. Lit. Voskresenskij G. A., Slavjanski rukopisi (IV, Ljubljanskaja licejskaja biblioteka); Radoji S., Stare srpske minijature, Zagreb, 1953; idak J., Kopitarovo bosansko evanelje u sklopu pitanja crkve bosanske, Slovo 4-5, Zagreb, 1955. Na pergamentu 19 x 13,5; 225 ff., jednostupan; korice drvene u smeoj koi; bosanska irilica, poluustav, bogato iluminiran. Sadraj: Kompletno etveroevanelje (evanelja po Matiji, po Marku, po Luki i po Jovanu). Nema marginalija, osim sinoptikih mjesta. Rukopis je prvobitno pripadao biblioteci Bartolomeja Kopitara, pa je otkupljen s drugim spisima poslije njegove smrti za Licejsku biblioteku u Ljubljani. Danas se nalazi u Univerzitetnoj biblioteci u Ljubljani. 7. Nikoljsko evanelje, XIV-XV v., sign. W 147.
20

Lit. Danii D., Nikoljsko evanelje, Beograd, 1864; Stasov V., Slavjanskij i vostonvj ornament po rukopisjam' drevnjago i novago vremeni, 1884. god.; Moin V., Rukopisi bive beogradske Narodne biblioteke u Dablinu i u Zagrebu, Bibliotekar, Sarajevo, 1973. Na pergamentu, 16,5 x 10,5, 147 ff.; jednostupan, povez nov; bosanska irilica, poluustav, lijepo iluminirano. Sadraj: etveroevanelje, nepotpuno. Rukopis je pisao nepoznati pisar, vjerovatno u kraljevskom skriptoriju u vrijeme Tvrtka I, a naeno je u manastiru sv. Nikole u Srbiji. Rukopis je bio pohranjen u beogradskoj Narodnoj biblioteci pod sign. rs. br. 112, u toku I svjetskog rata je izgubljeno, te naeno ponovo u Dablinu u biblioteci Sir Chester Beatty, gdje se i danas nalazi. Rukopis je u cjelini izdao Danii . u Beogradu 1864. god. 8. ajniko evanelje, XIV-XV v. Lit. Vukieji M., Iz starih srbulja, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, XIII, 1901; idak J., Uber glagolitisch kvrillischen geheimschriften in der Hs. Radosavs und im Evangelium von ajnie, Die Welt der Slaven 5/2, 1960: tefani Vj., Glagoljski zapis u ajnikom evanelju i u Radosavljevu rukopisu, Zbornik Historijskog instituta JAZU, Zagreb, 1959; Jerkovi V., Paleografska i jezika ispitivanja o ajnikom evanelju, Novi Sad, 1975. Na pergamentu; 19,5 x 15; 167 ff.; jednostupan; noviji povez od drveta i mrke koe; bosanska irilica, poluustav, te jedna strana deformirane glagoljice; slabije iluminiran. Sadraj: etveroevanelje, evanelja po Matiji, po Marku, po Luki i po Jovanu). Marginalni zapisi nalaze se na 83', 115V, 116r, 125V, 144, 145r, najznaajniji na 115V i 116r, koji predstavljaju jedan zapis, koji glasi: asnomu i velemudromu priateju, momu Jubimomu i veledragomu dobromu i plemenitomu vlastelinu knezu i mnogo potenomu i svake asti i potene dostoinomu knezu Pavlu neka zna kako ja piu i bog te u (a)sti drei, - Zapisi su pisani bosanskom brzopisnom irilicom. Glagoljski zapis je na ff. 89V i 90r i sadri tekst evanelja po Jovanu (XV, 17-20), pisao ga je u kasnijem vremenu ekavac, pravoslavac. Pretpostavlja se da je ajniko evanelje pisano u kancelariji Pavla Radenovia, u istonoj Bosni, svakako u njegovo vrijeme. Pisalo ga je vie pisara, a danas se nalazi u ajniu u pravoslavnoj crkvi, prepravljano je kasnije za liturgijsku upotrebu. 9. Mletaki zbornik, XIV-XV v., sign. Orient 227, Collocazine 168. Lit Ciampoli D., I codici paleoslavi della R. Biblioteca nazionale di San Marco, Roma, 1894; Jagi V., Analecta romana, Archiv fr slavische Philologie XXV, Be, 1903; Hamm J., Apokalipsa bosanskih krstjana, Slovo 9-10, Zagreb, 1960; idak J., Marginalije uz jedan rukopis crkve bosanske u Mletakoj Marciani, Slovo 6-8, Zagreb, 1957. Na pergamentu, 20,3 x 13; 300 ff., dvostupan, bosanska irilica, poluustav; bogato iluminiran. Sadraj: Poslanica Jevsevijeva Kiprijanu, Novi zavjet, tj. 4 evanelja, Apokalipsa, Deset zapovijedi Mojsijevih, lanak o Doroteju episkopu, lanak sv. Epifana, Obhodenije Pavla apostola, Muenije apostola Pavla, predgovor Djelima apostolskim, Djela apostolska, Poslanice apostolske (Jakovljeva, Prva Petrova, Druga Petrova, Prva Jovanova, Druga Jovanova, Trea Jovanova, Judina, Predgovor Pavlovim poslanicama, Pavlova poslanica Rimljanima, Prva Korinanima, Druga Korinanima, Galatima, Efeanima, Filipljanima, Koloanima, Prva Solunjanima, Druga Solunjanima, poetak poslanice Jevrejima). Na f. 289 tekst se prekida. Nema marginalnih glosa. Vjerovatno pisan, sudei po jeziku, jugozapadnije od Splita, ne zria se za koga ni ko ga je pisao. uva se u Biblioteci Sv. Marka u Veneciji, u zbirci MSS Orientali. 10. Hrvojev misal, 1403-1404. god. Lit. Jagi, Thalloczy, Wickhoff, Missale glagoiiticum Hervoiae ducis Spalatensis, Vindibonae, 1891.; Vajs J., Najstariji hrvatskoglagoljski misal, Djela JAZU 38, Zagreb, 1948; l'antcli M. Povijesna podloga iluminacije Hrvojeva misala, Slovo 20, Zagreb, 1970. Na pergamentu, 30,6 x 22,5, 247 ff., dvostupan; uvez nov; ustavno glagoljsko pismo; bogato iluminiran. Sadraj: kompletni Misal (Proprium de ternpore, Ordo missae, Kalendar, Proprium sanctorum, Commune sanctorum, Missae votivae). Marginalije: f. 139r tu pomeni ive ke ho6 i But'ka pis'ca.
21

Rukopis je pisan za Hrvoja Vukia Hrvatinia, hercega splitskog, te hrvatskodalmatinskog bana, namjesnika Ladislava Napuljskog, koji je istovremeno bosanski feudalac. Kodeks je pisao pisar Butko u hrvatskoglagoljskoj redakciji staroslavenskog. Kodeks je pronaen u Carigradskom araju, gdje se i sada nalazi. Prva vijest o kodeksu potie od A. D. Mordtmana, 1854. god. u Philologusu. 1889. bosanska vlada povjerila je jednoj maarskoj komisiji da se detaljnije informira o kodeksu, a iste godine je kodeks doao u Jagieve ruke. Bio je zagubljen, pa ponovo pronaen u araju. Reprint izdanje u boji, vjerno originalu, Zagreb - Graz, 1973. god. 11. Hvalov zbornik (Bolonjski), 1404. god.; sign. .Cod, 3575 Lit Danii ., Hvalov rukopis, Starine JAZU III, 1871; isti, Apostol iz Hvalovog rukopisa, Starine JAZU IV; uri V., Minijature Hvalovog rukopi sa, Istorijski glasnik, Beograd, 1957, str. 39-52. Na pergamentu (kvieru); 17 x 11; 359 ff., dvostupan, smei koni uvez,; bosanska irilica, poluustav; bogato iluminiran. Sadraj: Poslanica Jevsevijeva, episkopa cesarijskog, Kiprijanu, kompletan Novi zavjet (4 evanelja, Apokalipsa, Deset zapovijedi Mojsijevih, lanak o Doroteju episkopu, lanak sv. Epifana, Obhodenije Pavla apostola, Muenije apostola Pavla (tj. etiri apokrifna lanka), predgovori Djelima apostolskim, Djela apostolska, Poslanice apostolske (Jakovljeva, Prva Petrova, Druga Petrova, Prva Jovanova, Druga Jovanova, Trea Jovanova, Judina, Predgovor Pavlovim poslanicama, Pavlova poslanica Rimljanima, Prva Korinanima, Druga Korinanima, Galatima, Efeanima, Filipljanima, Koloanima, Prva Solunjanima, Druga Solunjanima, Jevrejima, Prva Timotiju, Druga Timotiju, Titu, Filimonu), Psalmi Davidovi, biblike pjesme: Pjesma koju je pjevao Mojsije kad je preveo narod preko Crvenog mora; Pjesma Mojsijeva kad je narodu dao zakon; Pjesma Ane, majke Samujla proroka; Pjesma Avakuma proroka: Pjesma proroka Isaije: Pjesma Jone proroka; Pjesma tri mladia u uarenoj pei; Druga pjesma tih mladia; Bogorodiin kantik; kolofon Hvala krstjanina. Marginalne glose u Apokalipsi: (uz IX, 20): Skazanije o cr6kvi ido!6skoj koju s(ve)ty osudve; (uz XII, 12): gore zemli i moru jere na nem6 krivvna c(esa)r6stvujet6. Rukopis je pisan za bosanskog feudalca i splitskog hercega Hrvoja Vukia - Hrvatinia, vjerovatno u njegovoj rezidenciji u Omiu, a pisao ga je Hval krstjanin. uva se u Bolonji, Bibliotheca Universitaria. Kodeks je pripadao talijanskom lingvisti Giacomu Facciolatiju (1682-1769), koji ga je poklonio papi Benediktu XIV, a ovaj Biblioteci. 12. Radosavljev zbornik, pisan izmeu 1443. i 1461., sign. Cod. illirico 12. Lit. Jagi V., Ein neuentdeckter urkundlicher Beitrag zur Erklarung des bosnisches Patarentums, Archiv fur slavische Philologie XXXIII, Berlin, 1912; Hamm J., Apokalipsa bosanskih krstjana, Slovo 9-10, Zagreb 1960; Mileti L, Matije Sovica predgovor Slavenskoj gramatici, Starine JAZU XXXV, Zagreb, 1916; tefani Vj., Glagoljski zapis u ajnikom javanelju i Radosavljevu rukopisu, Zbornik Historijskog instituta II, Zagreb, 1958. Na papiru, 14 x 11; 60 ff., jednostupan, osim f. 41 - dvostupana, povez nov, koa i karton; bosanska irilica, poluustav, nekoliko redaka glagoljicom; bogato iluminiran. Sadraj: Apokalipsa, Oena sa kratkom molitvom, poetak evanelja po Jovanu, kolofon, oblom glagoljicom tekst Pavlove poslanice Titu (II, 12-13), prepis istog teksta uglatom hrvatskom glagoljicom. F. 51r i 55V na margini nekoliko glagoljskih slova, f. 45V minuskuiom grki kriptografski alfabet, a na f. 46r normalni grki alfabet. Prema kolofonu rukopis je pisao krstjanin Radosav za Gojsaka krstjanina, u vrijeme djeda Ratka, poglavara crkve bosanske, vjerovatno, u sjeverozapadnoj Bosni. Rukopis je u XVIII v. bio u posjedu Matije Sovica osorskog kanonika, roenog na Cresu (umro 1774), zatim pripao koparskom biskupu Camuzziju, a od njega preao barunu Zojsu, te u biblioteku Congregatio de propaganda fidae, odakle je doao u Vatikansku biblioteku, gdje je i danas. 13. Berlinska Aleksandrida, XV v. (posljednja decenija); sign. MS. slav. quart 8. Lit.: Van den Berk C. A., Der serbische Alexanderroman, Slavische Propvlaen, 13, Mnchen, 1970. Na papiru, 182 ff., jednostupan; uvez nov; kurzivna bosanska irilica; bez iluminacije. Sadraj: roman o Aleksandru Velikom, srpske provenijencije. Rukopis se nalazi u Berlinu u fondu Pruske dravne biblioteke, pod naslovom: Historia Alexandri Magni russice. Naslov je zlatotiskom na hrptu novog poveza. Rukopis je, sudei po tajnopisu na 3V, jo 1535. god. posjedovala neka slavenska porodica, do 1582. god. pripadao je porodici Beck iz Leopoldstorffa kod Bea, a zatim porodici Aschenbrenner. Sam rukopis prema vodenim znacima i tipu pisma pripada XV v. Rukopis je u cjelini, kao paralelu uz jo jedan slavenski rukopis s djelominim holandskim prijevodom, izdao
22

u transkriptu Van den Berk, u Mnchenu 1970. god.

Administrativno-pravni spisi 1. Povelja bana Kulina, 1189. god., pergament. Lit. remonik G., Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja N. s. III, Sarajevo, 1948; Vrana J., Da li je sauvan original isprave Kulina bana, Radovi Staroslavenskog instituta, knj. 2, Zagreb, 1955; Iljinski G. A., Gramota bana Kulina, Pamjatniki drevnej pis'menosti i iskustva, CLXIV, Sanktpeterburg, 1906. Sadraj: prva bosanskohercegovaka povelja i ugovor o prijateljstvu i trgovini s Dubrovnikom. Original, ili bar koncept originala je, vjerovatno, rukopis u biblioteci Akademije nauka u Lenjingradu; drugi i trei primjerak nalaze se i danas u Dubrovakom arhivu i prepisi su s originala. 2. Povelja bana Matije Ninoslava, 22. mart 1240. god. pergament. Lit. Stojanovi Lj., Stare srpske povelje i pisma, I, Beograd, 1929.:, remonik G. Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, GZM, N. s, I, Sarajevo, 1948. Sadraj: dravni ugovor s Dubrovanima o trgovako-pravnim odnosima. Povelja je pisana dubrovakim tipom pisma i pisao ju je, vjerovatno, dubrovaki pisar, poluustavom. Izgleda da je povelja kasnije noena u Bosnu banu Ninoslavu na ponovnu potvrdu. Nalazi se danas u Dubrovakom arhivu. 3. Povelja humskog kneza Andrije, 1247-1249, pergament. Lit. Stojanovi Lj., Stare srpske povelje i pisma, I, Beograd, 1929.; remonik G., Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka, GZM, I, Sarajevo, 1948. Sadraj: ugovor o miru i trgovakim slobodama Dubrovana na humskom podruju pod vlau kneza Andrije. Pisana je ustavom, po tipu pisma se slae sa ranijom humskom kolom. Original u Dravnom arhivu u Dubrovniku. 4. Povelja JeJisavete Kotromani, XIV v. (oko 1323. god.), pergament. Lit. Thalloczy Lj., Istraivanja o postanku bosanske banovine sa naroitim ob zirom na povelje Kermendskog arhiva, GZM, Sarajevo, 1906. Sadraj: Jelisaveta Kotromani, u svoje ime i u ime svoga sina Stjepana Kotromana izdaje povelju Vukcu, u kojoj obeava pravnu sigurnost. Original se nalazi u Narodnom muzeju u Budimpeti, a dokument je pisao Radin dijak na dan sv. Kataline u Ribiima. 5. Povelja Stjepana Kotromania Dubrovanima, 15. VIII 1332. Lit. Mikloi F., Monumenta serbica, LXXXV, Viennae, 1858. Sadraj: reguliranje pravnih odnosa izmeu Bosne i Dubrovnika. Original izgubljen, postoji samo dubrovaki prepis. Povelju je pisao pisar bana Stjepana Priboje. uva se u Dubrovakom arhivu. 6. Povelja Stjepana Kotromania Vuku Vukosaliu, 1351. god. Lit. Thalloczy Lj., Istraivanja o postanku bosanske banovine sa naroitim obzirom na povelje Kermendskog arhiva, GZM, Sarajevo, 1906. Sadraj: Darovna povelja Vuku Vukosaliu u kojoj se nabrajaju njegova junaka djela. Original u Narodnom muzeju u Budimpeti. 7. Povelja Jelene Kotromani, 1354. god., pergament. Lit. Thalloczy Lj., Istraivanja o postanku bosanske banovine sa naroitim obzirom na povelje kermendskog arhiva, GZM, Sarajevo, 1906. Sadraj: Potvrda ranije Stjepanove povelje Vlatku Vukoslaviu. Povelju je napisao dijak Draeslav, a pisana je u Milama. Original se uva u Narodnom muzeju u Budimpeti. 8. Povelja bana Tvrtka Kotromania, 1. VI 1367. god., pergament. Lit. Mikloi F., Momumenta serbica, CLIX, Viennae, 1858. Sadraj: Potvruje se Dubrovanima prijateljstvo i mir i sve povlastice steene pod banom Stjepanom. Original povelje nalazi se u Dubrovakom arhivu a pisao je Draislav Boi, pisar bana Tvrtka.
23

9. Povelja kralja Tvrtka Kotromania, 10. IV 1378. - 17. VI 1378., pergament. Lit. Stojanovi Lj; Stare srpske povelje i pisma I, Beograd, 1929. Sadraj: Tvrtko ponovo, kao kralj, potvruje Dubrovanima sve ranije ugovore i privilegije dobivene od ranijih bosanskih i srpskih vladara. Original povelje je u Dubrovakom arhivu, a pisao ju je logotet Vladoje, koga je Tvrtko angaovao u Srbiji. Pisana je u Zrnovnici i Trstionici, pismo je diplomatska minuskula, a sama povelja je vrlo reprezentativnog izgleda. 10. Povelja brae Sankovia Dubrovniku, 15. IV 1391., pergament. Lit. Mikloi F., Monumenta serbica, CCIV, Viennae, 1858.; Jireek C., Die Edelleute von Hum, WMBH, Wien, 1895. Sadraj: Dokument o predaji upe konavoske i Vitaljinske, te grada Sokola Dubrovniku. Povelja potie od upana Bjeljaka i vojvode Radia Sankovia, a pisao ju je dijak Grubanac Hlapi. Original u Bekom dravnom arhivu. 11. Darovnica kralja Dabie Hrvoju Vukiu Hrvatiniu, 15. IV 1392. Lit. urmin ., Hrvatski spomenici I, 95, Zagreb, 1896. Sadraj: Stjepan Dabia za zasluge u ratu protiv Turaka poklanja dva sela vojvodi Hrvoju. 12. Dabiina povelja Dubrovanima, 17. VII 1392. pergament. Lit. remonik G., Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, GZM, N. s. II, Sarajevo, 1949/1950. Sadraj: Dabia potvruje Dubrovniku sve privilegije dobivene od Tvrtka i ranijih bosanskih i srpskih vladara. Pisar je logotet Toma Luac, Bosanac, a pismo diplomatska minuskula, vrlo lijepa. Original se nalazi u Dravnom arhivu u Dubrovniku. 13. Dabiina darovnica keri Stani, 26. IV 1395., pergament. Lit. Mikloi F. Monumenta serbica, CCX, Viennae, 1858.; remonik G.; Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, GZM, Sarajevo, 1955. pos. ot. Sadraj: Dabia poklanja doivotno keri Stani selo Velijake, s tim da poslije njene smrti ostane njegovom zetu Juriju Radivojeviu. Povelja je pisana u Kraljevoj Sutjesci, a pisao ju je logotet Toma Luac majuskulom. Original bio u Bekom dravnom arhivu. 14. Povelja kralja Ostoje Dubrovniku, 20. XI 1398., pergament. Lit. remonik G., Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, GZM, N. s. II, Sarajevo, 1949/1950. Sadraj: Ostoja se obavezuje Dubrovanima da e isplatiti dug kralja Tvrtka u visini od 2.550 dukata. Povelju je pisao dijak tipan Dobrinovi, i to majuskulom, po starijoj bosanskoj tradiciji. Original se uva u Dravnom arhivu u Dubrovniku. 15. Pismo Jelene Grube Dubrovniku, 5. III 1399., pergament. Lit. remonik G., Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, GZM, N. s., II, Sarajevo, 1949/1950. Sadraj: Radi se o poslovnom i vjerovnom pismu, kojim Jelena Gruba trai da joj se poalju dobra pohranjena u Dubrovniku. Original je u Dravnom arhivu u Dubrovniku, a pisao ga je anonimni pisar. 16. Vjerovni list Sandalja Hrania, 4. III 1410., pergament. Lit. Mikloi F., Monumenta serbica, CCLV, Viennae, 1858. Sadraj: Vjerovni list je sklopljen s banicom Ankom, majkom Katarine Vuki, Sandaljeve ene, i u njemu se Sandalj obavezuje da e je potovati, te da po smrti Katarininoj nee uzeti druge za Ankina ivota. Pisano je u Draevici, u Novom, original je u Dubrovakom arhivu. 17. Testament Jelene, ene Sandaljeve, 1442., pergament. Lit. Mikloi F., Monumenta serbica, CCCXLI, Viennae, 1858. Sadraj: Oporuka uinjena u Dubrovniku pred dubrovakim knezom Nikom Puciem i pravoslavnim sveenicima. 18. Povelja Stjepana Vukia Kosae, 1. IV 1443., pergament. Lit. remonik G., Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, GZM, N. s. III, Sarajevo, 1949/1950. Sadraj: Priznanica kojom u ime svoje, svoje ene Jelene i sina Vladislava potvruje Dubrovanima da je primio nasljee Sandaljeve ene Jelene. Pisao ju je pisar Vuka u Kljuu, a pismo ima humske oznake. Original u Dravnom arhivu u Dubrovniku. 19. Povelja Stjepana Tomaa Ostojia brai Dragiiima, 22. VIII 1446.,
24

pergament. Lit. Mikloi F., Monumenta serbice, CCCLIII, Viennae, 1858.; remonik G., Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, GZM, N. s. II, Sarajevo, 1949/1950. Sadraj: Darovnica u kojoj se poklanja feud s dva grada i ezdeset i dva sela, uz garanciju djeda crkve bosanske Miloja. Dokument je pisao pisar Tvrtko Sekulovi nelijepom minuskulom, u Vranduku. Original je u Historijskom institutu JAZU u Zagrebu. 20. Povelja Stjepana Tomaa Dubrovanima, 18. XII 1451., pergament. Lit. Mikloi F., Monumenta serbica, CCCLXIII, Viennae, 1858; remonik G., Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, GZM, N. s. II, Sarajevo 1949/1950. Sadraj: Ugovor o savezu s Dubrovanima protiv hercega Stjepana, tasta Stjepa Tomaa, pri emu Stjepan obeava Dubrovniku zemlje hercega Stjepana. Pisar povelje je protobistijar Restoje, pie majuskulom pomijeanom s elementima minuskule, a pisana je u Bobovcu. Original u Dravnom arhivu u Dubrovniku. 21. Testament gosta Radina, 1466., pergament. Lit. Truhelka ., Testament gosta Radina, GZM, Sarajevo, 1911; unji M., Jedan novi podatak o gostu Radinu i njegovoj sekti, Godinjak istorijskog drutva, Sarajevo, 1960. Sadraj: Oporuka gosta Radina, pripadnika crkve bosanske i njenog funkcionera, kojom ostavlja svoju znatnu imovinu roacima, slugama i sirotinji. Radin je bio kao krstijanin prvo na dvoru Pavlovia u Borcu, a zatim kao starac i kasnije gost na dvoru hercega Stjepana u Blagaju. Emigrirao u Dubrovnik poslije pada Bosne. 22. Testament hercega Stjepana, 20. V 1466., pergament. Lit. Solovjev A., Spomenici, Beograd, 1926, 133. Sadraj: Oporuno ostavlja i dijeli imetak sinovima Vladislavu, Vlatku i Stjepanu, te eni Ceciliji. Testament je pisan u Novom. 23. Rodoslov Jurja Hvalovia, august 1467., pergament. Lit. Mikloi F., Monumenta serbica, CDLXVII, Viennae, 1858. Sadraj: Dokument je rjeenje spora oko nasljea Braila, protibistijara Pavla Radinovia, kojim se na osnovu ovjerenog rodoslova utvruje krvna veza sa Brailom Jurja Bogiia - Hvalovia.

Izbor natpisa na kamenu 1. Humaka ploa, X-XI v. Lit. Truhelka C., Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina II, Wien, 1894; Vego M., Glasnik Zemaljskog muzeja, N.s. XI, Arheologija, Sarajevo, 1956. Kamena ploa sa irilikim ktitorskim natpisom na bivoj crkvi arhanela Mihajla, koju je sazidao Krsmir, sin Bretov, i njegova ena Pavica, iz Humca kod Ljubukog. Ima umijeanih glagoljskih slova. Sad u Franjevakom muzeju na Humcu. 2. Natpis iz Kijevaca, X-XI v. Lit. Vego M., Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, knj. IV, Sarajevo, 1970. Kameni odlomak, vjerovatno sa neke stare crkve, pisan glagoljicom, pronaen na lokalitetu Manastirite u selu Kijevcima ispod Kozare kod Bosanske Gradike, nekad podruje stare Panonije. itav je natpis samo jedna rije: Radinu. Danas pohranjen u Zaviajnom muzeju u Banjaluci. 3. Natpis iz Police kod Trebinja, XII v. Lit. Stojanovi Lj. - Jireek K., Junoslovenski filolog I, Beograd, 1913, sv. 1-2, str. 104-105; Vego M., Glasnik Zemaljskog muzeja N.s. XVII, Sarajevo, 1962, str. 257-262. Na oteenoj ploi epitaf Grdu, upanu trebinjskom, pisar je majstor Braja (Bratjen?). Danas u Zaviajnom muzeju u Trebinju. 4. Natpis iz Biskupia - Muhainovia, 1193. god. Lit. Truhelka ., GZM X, Sarajevo, 1898, 617 - 622; Vego M., GZM, N.s. XX, Arheologija, Sarajevo, 1965, 296.
25

Kamena ploa predstavlja ktitorski natpis u bivoj crkvi, a poznata je kao Kulinova ploa. Naena na podruju Biskupia u blizini mahale Muhainovia kod Visokog, sada u srednjovjekovnoj zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu. 5. Natpis iz Podbreja, iza 1193. god. Lit. Vego M., Osloboenje, Sarajevo, 1965, od 2. VII. Kamena ploa u selu Podbreju kod Zenice sa epitafom Gradii i eni mu Varvari. Grob je bio u hramu sv. Jurja. Natpis poznat kao natpis velikog sudije Gradie. Od 1965. god. u Muzeju grada Zenice. 6. Natpis iz Aranelova, XIII v. (prva polovina). Lit. Belagi S., GZM, N.s. XIV, Sarajevo, 1959, 240-241; Vego M., GZM, N.s. XVII, Sarajevo. 1962, 201, 231. 7. Natpis iz Malog ajna, XIII v. Lit. Vukovi J. - Kuan A., GZM, N.s. II, Sarajevo, 1947, 51-68; Belagi ., Steci, 37 - 38, 95. Kamena ploa na kojoj je epitaf kaznacu Nespini. Bila na pravoslavnom groblju u Malom ajnu, na podruju Graanice kod Visokog, sada u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. 8. Natpis iz Ljusia kod Uloga, 1353-1377. Lit. Belagi S., GZM, N.s. XIV, Sarajevo, 1959, 243-245; Vego M., GZM, N.s. XIX, Sarajevo, 1964, 202203. Nadgrobni kameni spomenik u obliku sanduka s epitafom Pribislava Petojivia. 9. Natpis iz Donje Zgoe, prije 1377. Lit. orovi V., Nae starine III, Sarajevo, 1956, 132; Belagi S., Steci, 49-51,97-98. Epitaf na kamenoj ploi, naen u Donjoj Zgoi kod Kaknja, sada u vrtu Zemaljskog muzeja u Sarajevu. 10. Natpis iz Veliana, 1377-1391. Lit. Jireek K., GZM III, 1892, 279-285; Vego M., GZM, N.s. XVII, Sarajevo, 1962, 228-231. Nadgrobni kamen u obliku visokog sanduka s epitafom Polihranije Radae, ene upana Nenca ihoria. Sada u pravoslavnom groblju u Velianima, Popovo polje. 11. Natpis izMilavia, 1391-1404. Lit. Truhelka ., GZM, Sarajevo, 1893, 93-94; remonik G., GZM, N.s. VI, Sarajevo, 1951, 85-86. Kameni nadgrobni spomenik u obliku visokog sanduka s epitafom Bogdana Mataljevia, sluge vojvode Radia. Naeno na pravoslavnom groblju u Dabropolju. 12. Natpis iz Vlaevine kod Rogatice, 1399-1415. Lit. Truhelka ., GZM XXIV, Sarajevo, 1914, 252; Mazali GZM LIII, Sarajevo, 1941, 86 89 Kameni spomenik u obliku visokog sanduka s epitafom Vlatku Vlaeviu od vojvode Miotoa. Danas se nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. 13. Natpis iz Vlaevine, 1399-1415. Lit. Truhelka , GZM I, knj. IV, Sarajevo, 1889, 72-76. Kameni spomenik u obliku visokog sanduka s epitafom vojvodi Miotou i njegovom sinu Stipku, vazalu Vlatka Vlaevia. Sada u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. 14. Natpis iz Vrpolja, XIV v. (druga polovina). Lit. Vego M., GZM, N.s. XVII, Sarajevo, 1962, 234-235. Visoki nadgrobni kameni spomenik s epitafom upanu Medulinu, u Ljubomiru kod Trebinja. 15. Natpis iz Cetina, XIV v. (druga polovina). Lit. Vego M., GZM, N.s., XIV, Sarajevo, 1959, Arheologija, 224-227. Nadgrobni spomenik u obliku kamenog sanduka s epitafom Radovana Rajkovia. Danas u dvoritu katolikog upnog dvora u erinu. 16. Natpis iz Humskog, XIV v. Lit. Skari V., GZM XLIV, Sarajevo, 1934, Historija i etnografija, 79-81; Bejti A., Nae starine III, Sarajevo, 1956, 28-30. Nadgrobni kamen u obliku prizme s epitafom gosta Milutina, rodom Crnianina. Naen u Humskom kod Foe, danas u vrtu Zemaljskog muzeja u Sarajevu.
26

17. Natpis u Podgradinju, XIV-XV v. Lit. Truhelka ., GZM II, Sarajevo, 1892, 112; Vego M., GZM N.s. XVII, Sarajevo, 1962, 218-219. Natpis na kamenom sarkofagu s epitafom Radivoja Draia u Podgradinju, Gornje Hrasno. 18. Natpis iz Troskota, XIV-XV v. Lit. Vego M., GZM, N.s., XVII, Sarajevo, 1962, 191-194. Natpis na kamenom sarkofagu s epitafom Ljupka Vlasnica, naen u Troskotu kod ovnice. Danas u Muzeju Hercegovine u Mostaru. 19. Natpis iz Koerina, 1410-1411. Lit. Truhelka ., GZM III, knj. I, Sarajevo, 1891, 86; Vego M., GZM N.s. XV-XVI, Arheologija, Sarajevo, 1960/61, 261. Nadgrobna ploa uzidana kasnije u zid katolikog upnog dvora u Koerinu s epitafom Vignja Miloevia. 20. Natpis iz Gradca, XV v. (poetak). Lit. Belagi S., Nae starine II, 184; Vego M., GZM, N.s. XV-XVI, Arheologija, Sarajevo, 1960/61, 264. Nadgrobni kameni spomenik u obliku sanduka na srednjovjekovnoj nekropoli u Gracu kod Konjica s epitafom Stojsava Miloevia. Sada se nekropola nalazi na pravoslavnom groblju u Gracu. 21. Natpis iz Riice, XV v. (prva polovina) Lit. Belagi S., Steci, Sarajevo, 1967, 51; Vego M., Politika, Beograd, 1960, 27. VII. Kamena ploa s epitafom Radovanu Pribiloviu, naena u Riici kod Kraljeve Sutieske. Sad u franjevakom samostanu u Kraljevoj Sutjesci. 22. Natpis iz Slatine kod Banjaluke, 1471. god. Lit. Lovri A., GZM XLIX, sv. l, Sarajevo, 1937, 31-35; Vego M., Zbornik, knj. IV, Sarajevo, 1970, br. 280. Nadgrobna ploa s epitafom Tatiu, pisana glagoljicom. Sada u srednjovjekovnoj zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu. 23. Natpis iz Boljuna, oko 1477. Lit. Truhelka ., GZM, knj. I, Sarajevo, 1891, 88-89; Vego M., GZM, N.s. XVII, Arheologija, Sarajevo, 1962, 209-210. Nadgrobni kamen u obliku visokog sanduka s epitafom Bogavcu i Tarahu Boljunoviu s Jame. Naen u Boliunima kod Stoca, pisar Gruba. 24. Natpis iz Han-Podbrdice, XV v. Lit. Truhelka ., GZM IV, knj. I, Sarajevo, 1892, 27-28; Vego M. GZM, N.s. XV-XVI, Arheologija, Sarajevo 1960/61, 273. Kameni krst s epitafom Breka Boroviia, danas se nalazi na Maslinama kod Zadrunog doma kod Stoca. 25. Natpis iz Vrpolja, XV v. Lit. Vego M., Zbornik, knj. II, Sarajevo, 196. Kameni spomenik u obliku visokog sanduka u Vrpolju, u Ljubomiru kod Trebinja, s epitafom kneza Pokrajca Oliverovia, vazala vojvode Sandalja.

27

Herta Kuna REDAKCIJE STAROSLAVENSKOG KAO LITERARNI JEZIK SRBA I HRVATA Ope je poznata injenica da je prva pismenost srpskohrvatskog podruja neposredno vezana za staroslavenski jezik i za kulturnu djelatnost irila i Metodija, meutim nedovoljno je podvuena injenica da je na bazi njihovog rada stvoren ne samo specifian literarni jezik za itavo slavensko podruje nego da je njihova knjievna djelatnost, a to je naroito vano iz naeg nacionalnog aspekta, posluila kao podloga za dvije rane regionalne knjievnosti na srpskohrvatskom podruju. Svaka od tih knjievnosti, izgraena na staroslavenskoj podlozi, tokom vremena je izgradila svoj specifini literarni jezik, zavisan ne samo od dijalekatskog supstrata nego i od niza kulturno-istorijskih i drutveno-politikih inilaca regionalnog karaktera. Koncepcija o stsl. kao o jeziku sasvim literarnog karaktera i njegovo prouavanje sa tih pozicija tekovina je novijeg vremena, kao to je i sama istorija literarnog jezika novija disciplina. Zaetak ovakvog stava treba traiti u Tezama Prakog lingvistikog kruoka, u kojima se zastupa ideja da se ne samo sve redakcije stsl., poevi od XII v., nego i stsl. jezik tekstova XXII v. ima tretirati kao literarni jezik koji se ne moe identificirati ni s kojim tadanjim slavenskim jezikom niti tumaiti s gledita istorijske dijalektologije.2 U stvari, ve i iprva etapa u djelovanju irila i Metodija predstavlja nastojanje da se podigne dotad nekultivirani slavenski jezik na dostojanstvo knjievnog jezika, pa ak i vie, na jezik vjerskog kulta,3 dok prvi sauvani stsl. spomenici iz X i XI v., koji pripadaju u strogom smislu stsl. kanonu, daju osnovu za shvatanje da je stsl. tog vremena knjievni koine, a ne predstavnik ivog govornog jezika.4 Ovo je i razumljivo ako se ima u vidu da je stsl., osim svojevrsne transformacije koju je izazvalo prilagoavanje jedne govorne strukture u najveoj mjeri literarnoj strukturi, pretrpio ve vrlo rano i razliite uticaje raznih slavenskih govornih podruja (moravsko-ekog, panonskog, a kasnije istonog i zapadnog junoslavenskog), toje moralo ostaviti traga na njegovoj fizionomiji ve i u doba koje prethodi vremenu iz kojeg datiraju prvi stsl. spomenici.5 U X v., uslijed specifinih politikih prilika u Moravskoj, izvrilo se odluno pomjeranje centra irilometodijevske djelatnosti na jug, naroito u Bugarsku i Makedoniju, ali su se izvjesni ostaci ove djelatnosti zadrali u ekoj (svjedoanstva su Kijevski i Praki listii, a i tragovi djelatnosti manastira u Sazavi), a djelomino se, izgleda jo vrlo rano ova pismenost prenijela i u Hrvatsku, tako da se ve od X v. moe govoriti o relativno velikoj teritorijalnoj rasprostranjenosti literarnog stsl. jezika, pogotovo ako se uzme u obzir i djelovanje kijevskog centra u XI v. Pa ipak, i pored teritorijalne razbijenosti, prema onome to prezentiraju spomenici, tek od XII v. nastaje odlunije proimanje pisanog teksta fonetskim izmjenama prisutnim u ivim slavenskim jezicima.6 Otada moe se rei da datiraju redakcije stsl. kao poseban fenomen literarnog jezika slavenskih naroda. Izuavanje redakcija je kompleksan zahvat ve i iz toga razloga to stsl. od XII v. nadalje predstavlja u odreenim odijeljenim arealima posebne specifikume literarnog jezika, dok se, s druge strane, posmatran u cjelini, moe u izvjesnoj mjeri i na odreenom prostoru tretirati kao opti slovenski literarni jezik iu kasnijim periodima, tj. sve do pojave nacionalnih literarnih jezika pojedinih slavenskih. naroda.7 U tom kasnijem redakcijskom smislu stsl. moe da se naziva crkvenoslavenskim da bi se podvukao njegov izmijenjeni karakter prema jeziku stsl. kanona. Ovakav tretman crkvenoslavenskog sadri obradu fenomena literarnog jezika kao specifine lingvistike kategorije tj. ono to pojam literarnog jezika obuhvata kao istorijska, a ne kao savremena pojava. U stvari, ovako postavljen problem zahtijeva da se literarni jezik u dijahroniji definie prema opsegu spomeninog fonda koji e sluiti kao baza za njegovo prouavanje, ili, drugim rijeima, karakter i sadraj spomenika koji slue kao baza za prouavanje istorije literarnog jezika u isto vrijeme odreuju i koncepciju o njegovoj sutini. Naime, literarni jezik u dijahroniji moe biti shvaen na dva naina: 1. kao jezik svih pisanih spomenika jedne jezine teritorije odreenog vremena prednacionalne epohe i 2. kao jezik onoga to se u prednacionalnoj eposi smatralo literarnim proizvodom u uem smislu te rijei, i to naravno, za svaki vremenski period i svako podruje posebno. Prvo shvatanje implicira i dijeljenje literarnog jezika na razliite stilove, ali, u sutini, svi se ti stilovi u krajnjem rezultatu razdvajaju, uzeto u grubim crtama, na dvije grupe odreene dvama podrujima upotrebe

2 3 4 5

Mlanges linguistiques ddis au Premier congres des philologues slaves, Prague, 1929, str. 21. Vjekoslav tefani, Tisuu i sto godina od Moravske misije, Slovo 13, Zagreb, 1963, str. 7. Josip Hamm, Staroslavenska gramatika, Zagreb, 1958, str. 56. O rasprostranjenosti stsl. u prvoj eposi v. i E. Georgijev, Osnovnye voprosy vozniknovenija staroslavjanskoj

(starobolgarskoj) literatury i staroslavjanskogo (starobolgarskogo) literaturnogo jazyka, Slavjanskaja filologija, I, str. 231.
6 7

Melanges linguistiques ..., str. 22.

Ovakav tretman moe se zapaziti u radovima N. Tolstoja i V. V. Vinogradova. 28

pismenosti: na stil vezan za iru svjetovnu i drutveno-politiku djelatnost, s jedne, i na stil onoga to se u danoj eposi smatralo uom knjievnom produkcijom, s druge strane. Koliko je, meutim, ovakva podjela uslovljena vremenskim i prostornim momentima, pokazuje nam vrlo ilustrativno podjela sovjetskog autora Jefimova, koji u svojoj klasifikaciji navodi kao stilove rane ruske literature (epoha Kijevske Rusije) dokumentarno-pravni, ljetopisno-hronikalni, epistolarni i knjievno-umjetniki, u grupi tzv. svjetovnih, a liturgijski, propovjedniki i stil itija, u grupi tzv. crkveno-bogoslunih stilova,8 da bi konstatovao kako se ve od XIV v. ova podjela mora nuno proiriti novim stilovima, koji su se javili uslijed djelovanja novih kulturnih i politikih faktora na oblast pismenosti i knjievnog stvaranja.9 S druge strane, oito je da se ovakva klasifikacija ne moe prenijeti mehaniki na snpskohrvatsko podruje, jer ne samo da svi pobrojani tipovi knjievne produkcije nisu zastupljeni u ranim epohama nae pismenosti, nego i jezike karakteristike pojedinih knjievnih rodova ili pojedinih tipova pismenosti zahtijevaju drukije grupisanje, u protivnom bi se, naime, razbila jedinstvenost odreenog jezikog tipa knjievne djelatnosti u irem smislu. Ovakvu podjelu, meutim, sadre mahom sovjetske istorije ruskog literarnog jezika,10 mada se, u sutini, izvjesni istraivai istorije junoslavenskih i istonoslavenskih literarnih jezika ograniavaju na istraivanja manje-vie vezana za onu materiju koja se u svakoj pojedinoj eposi smatrala imanentnom u literarnoj produkciji u uem smislu te rijei.11 Naime, ukoliko se kao opti literarni jezik junoslovenskih i istonoslovenskih naroda uzima staroslavenski u svojim kasnijim redakcijama, tj. crkvenoslavenski, u okvir toga tipa jezika mogu da uu uglavnom, oni spomenici koji su vezani za literarnu djelatnost u uem smislu rijei, u ostalim pisanim spomenicima zastupljen je, manje-vie, 'narodni govorni jezik, istina s natruhama literarnog jezika, u veoj ili manjoj mjeri, u zavisnosti od karaktera teksta, obrazovanosti pisara i drugih objektivnih i subjektivnih elemenata, ali uvijek su te natruhe takve da se mogu smatrati u jezikom pogledu beznaajnim. Samo pri ovako ogranienom obimu spomeninog fonda u vrijednosti literarnog jezika mogue je govoriti o paralelnoj ulozi latinskog i crkvenoslavenskog kao dvaju kulturnih meunarodnih jezika,12 mada takva paralela nikada ne moe potpuno odgovarati stvarnosti, jer je poloaj crkvenoslavenskog zbog njegovog direktnog srodstva sa svim slavenskim jezicima, a naroito bliskog sa junim i istonim, u isto vrijeme i povoljniji za njegovu vrlo iroku upotrebu i nepogodniji za njegov integritet. Zato je pri prouavanju stsl. redakcija u vrijednosti literarnog jezika moda prikladniji Unbegaunov stav, prema kojemu u okvir literarnog jezika ulaze samo ona djela koja su i pisana s knjievnim pretenzijama, premda ovakva koncepcija namee ujedno i vrlo komplikovanu drutveno-politiku i kulturno-istorijsku analizu, koja treba da pokae ta se u svakom konkretnom sluaju moe shvatiti literarnom djelatnoiu u uem smislu rijei. Ovakva koncepcija namee upravo zadatak da se ono to obuhvata konkretni literarni jezik u dijahroniji definie posebno za svaku istorijsku epohu pa, tavie, i za svaki konkretni literarno-jezini prostor, jer su same granice pojma literarnog jezika varijabilne i u najveoj mjeri zavisne od kompleksa drutveno-politikih i kulturnih prilika. Meutim, koliko potekoa krije ovakva koncepcija vidljivo je iz Unbegaunovog djela Poeci literarnog jezika kod Srba, u kojemu je on dosljedno primjenjujui svoj metod doao do rezultata koji su ga prisilili da jezik pojedinih pisaca podijeli ne samo na literarni i neliterarni dio nego da i sam literarni jezik pojedinog pisca razdijeli na dva stila, prema karakteru djela, to se u krajnjem rezultatu svodi na koncepciju stilova koju zastupaju sovjetski autori. Meutim, izdvajanje jezika literarnih djela u uem smislu svakako je neophodno pri kompleksnom izuavanju stsl. redakcija, bar ukoliko se tie areala grko-slavenskog svijeta. Ovo je podruje povezano zajednikom crkvom i zajednikim bizantijskim kulturnim tradicijama, to je omoguilo za jedan dui period meusobne kontakte i posredne i neposredne uticaje jezika jedne regionalne knjievnosti na jezik druge. Tome je, svakako, pogodovala i svijest o primatu stsl. kao starog religijskog jezika, a jezik religijskog kulta u srednjem vijeku se smatrao jezikom kulture u itavoj Evropi, pa je i gotovo sva knjievna djelatnost bila obojena religioznom notom. U istonoj Evropi se takvo shvaanje, zbog specifinih uslova, odravalo sve do XVII v., a na izvjesnoj teritoriji ak i do XVIII v., kao npr. u Vojvodini. Kada pak govorimo o povezanosti literarnog jezika na istoku, onda u prvom redu mislimo na meusobne veze i dodire srpske, makedonske i bugarske redakcije stsl., s jedne, i ruske i ukrajinske, s druge strane. Ne ulazeiu pitanje prvobitnih veza istonoslavenskog podruja sa junoslavenskim i ostavljajui po strani vjerovatnost nekih shvaanja da se literarni ruski jezik u prvoj fazi svoga razvitka razvio kao autohtona tvorevina,13 za koji je uticaj stsl., odnosno crkvenoslavenskog, tek od drugostepene vanosti, nesumnjivo je utvren kasniji val uticaj a junoslovenskih redakcija na jezik istono-slovenskih knjievnih tvorevina,

8 9

v. A. I. Jefimov, Istorija russkogo literaturnogo jazyka, Moskva, 1954, strana 77. Jefimov, o. c. str. 102. v. Jefimov, o. c. i V. B. Brodskaja, S. O. Calenuk, Istorija russkogo literaturnogo jazyka, Lvov, 1957. v. radove N. I. Tolstoja, Vzaimootnoenije lokalnih tipov drevneslavjanskogo literaturnogo jazyka pozdnego

10 11

perioda, Slavjanskoje jazykoznanije, Moskva, 1963., i K voprosu o drevneslavjanskom jazyke kak obem literaturnom jazyke junih i vostonih slavjan, Voprosy jazykoznanija I, Moskva, 1961.
12

v. J. Kurz, Cirkevneslovansk jazyk jako mezinrodni kulturni (literrn) jazyk Slovanstva, eskoslovensk v. Jefimov, o. c., str. 57. i dalje. 29

prednky pro IV Mezinrodni sjezd slavistu v Moskv, Praha, 1958, str. 3435.
13

registriran pod nazivom vtoroe junoslovjanskoe vlijanije, koje je u dosta znatnoj mjeri pribliilo ruski literarni jezik junoslovenskim jezikim normama na bazi stsl.14 Ova pojava XV v., izazvana velikim politikim promjenama na jugu, provalom Turaka i potpunim ili djelominim gubljenjem dravne organizacije u Junih Slavena, na izvjestan je nain djelovala ujedinjavajui na razne grane literarnog jezika sa staroslavenskom osnovom, koje su se tokom srednjeg vijeka postepeno otcjepljivale i poinjale u znatnijoj mjeri gubiti meusobnu vezu. Koliko je jo, meutim, bila prisutna stara osnova jedinstvenosti najbolje nam pokazuje primjer djelatnosti Grigorija Camblaka, koji je svoje literarne proizvode pisao u tri razliite stsl. redakcije: bugarskoj, srpskoj i ruskoj.15 Specifine prilike u XVII i na poetku XVIII v. izazvale su, takoe, na srpskom podruju novi val uticaja u obrnutom smjeru, tj. ruske redakcije stsl. na srpsku redakciju, i to u doba kad se ve formirala srpska nacija i kad je trebalo oekivati formiranje srpskog literarnog jezika na bazi sopstvenog govornog. To je i uslijedilo, ali relativno kasno, tek poetkom XIX v., dok je formiranje i ivot tzv. slavenosrpskog literarnog jezika predstavljalo svojevrsni anahronizam, koji je na ovom tlu produio puni ivot razliitih varijanata stsl. redakcija kao literarnog jezika do duboko u XVIII v. Meutim, na zapadu srpskohrvatskog podruja odrale su se stsl. redakcije kao knjievni jezik znatno krae. Mada se upotreba crkvenoslavenskog i na tom podruju produava i u XVII v., a u strogo liturgijskoj upotrebi i do naih dana, stvarni ivot stsl. redakcije u vrijednosti literarnog jezika na zapadu se mora zakljuiti najdalje sa XV vijekom, jer od toga doba datira i transformacija narodnog govornog u literarni jezik. Uopte je situacija na zapadu srpskohrvatskog podruja u znatnoj mjeri drukija od one na istoku. Zapadno podruje ne pripada arealu grkoistonog svijeta, nego je ak odvojeno od njega crkvenom, barijerom, koja je u vrijeme poodmaklog razvitka stsl. redakcija ve u dobroj mjeri teko prelazna, tako da se ovo podruje nalo gotovo potpuno izolovano od svih ostalih slavenskih podruja, ukoliko ne raunamo kratki i u jezinom smislu prilino beznaajni emauski period u XIV v. Sve ovo je uslovilo da se na inae jeziki jedinstvenom srpskohrvatskom podruju (ukoliko, naravno, ignoriramo dijalekatske razlike) izvrilo svojevrsno cijepanje stsl. redakcija kao literarnog jezika na zapadni i istoni tip srpskohrvatske redakcije, na dvije redakcije koje su ivjele ne samo odvojenim ivotom nego i iji je razvoj bio specifian i poseban. Istini za volju treba spomenuti da je u XVII v. dolo do posredne veze istone i zapadne redakcije na taj nain to je pod pritiskom Rima izvrena rusifikacija jezika glagoljskih crkvenih knjiga zapadne (hrvatske) redakcije da bi se stvorila u jezikom smislu zajednika baza za katolike i unijate. Meutim, ova vanjska intervencija nije imala vie bitnog ni ireg znaaja, jer je, kako rekosmo, do toga doba na zapadnoj teritoriji ve formiran knjievni jezik na bazi narodnog govora, a crkvenoslavenskom toga doba preostaje jo sasvim uska liturgijska funkcija bez veeg znaaja za optu kulturnu djelatnost. Prema tome, dok jedan dio srpskohrvatskog podruja uestvuje u optem razvoju crkvenoslavenskog kao knjievnog jezika slavenstva, pa bio taj razvoj i bez potpune jedinstvenosti i sa redakcijskim karakteristikama, drugi dio istog podruja ima svoju posebnu sudbinu, odreenu iskljuivo dijalekatskim supstratom te socijalnim, politikim i kulturnim prilikama svoga podruja. Ovakva konstelacija dovodi do toga da se na srpskohrvatskom podruju mora govoriti najmanje o dvije redakcije stsl. u vrijednosti knjievnog jezika, istonoj i zapadnoj, i to o dvije redakcije ije su meusobne razlike mnogo dublje nego to je formalna razlika u pismu, ili dijalektoloka razlika govornog supstrata, koja, kada je rije o literarnom jeziku, ne mora biti bitna. Naime, pri unutranjem jedinstvu literarnog jezika neodoljivo se razvijaju centri koji izglauju supstratske razlike, kao to je npr. bio sluaj s kijevsikim centrom u ranijem i moskovskim u kasnijem periodu razvoja ruske redakcije stsl. kao literarnog ruskog jezika.16 Kada se govori o tzv. hrvatskoj i srpskoj redakciji stsl., esto se one karakteriu kao glagoljska i irilika redakcija, to je prilino neprecizna i povrna definicija. Naime, glagoljicom su pisani i rani spomenici s makedonskog i drugih podruja, s jedne strane, s druge, irilica, makar i u poneto specifinim varijantama, see i izvan podruja koje bi se moglo identificirati kao istono. Naime, gotovo itava srednjovjekovna bosanska knjievnost na bazi stsl. pisana je irilicom, pa ipak u jezinomi pogledu ona se ne moe identificirati sa srpskom redakcijom stsl. Isto tako je pogreno nazvati ove redakcije srpskom i hrvatskom, jer to suponira shvatanje da se radi o nacionalnim razlikama, to ne moe biti tano za srednji vijek, u kojem se jo ne pojavljuju nacionalni knjievni jezici kao istorijska kategorija. Prema tome, moda bi bilo najpreciznije ove redakcije nazvati istonom i zapadnom srpskohrvatskom redakcijom, pri emu bi se mogla uzimati u obzir i centralna bosanska redakcija, koja po svom geografskom poloaju, a donekle i zbog njega, stoji izmeu obih ovih redakcija, zadravajui i razvijajui neke svoje specifinosti, istina nedovoljno istraene. Govorei o bosanskim evaneljima Irena Grickat kae da grupa bosanskih evanelja ini nesumnjivo jedinstvenu i zaokruenu cjelinu, koja povezuje tradicije glagoljskog pisma, preko vekova i preko knjiga u kojima je ve preovladavala irilica, sa daljim vekovima, sa knjigama pisanim bosanicom.17 U okvir spomenika bosanske kole ne spadaju, meutim, samo evanelja nego i drugi rodovi srednjovjekovne pismenosti, istina dosta rijetki i

14 15 16 17

V. Moin, O periodizaciji rusko-junoslovenskih knjievnih veza, Slovo 1112, Zagreb, 1962, str. 115120. v. o Grigoriju Camblaku kod Moina, o. c., str. 102. i 116 v. Jefimov, o. c., str. 102. i V. B. Brodskaja . .., o. c., str. 10-11. Irena Grickat, Divoevo evanelje, JF XXV Beograd, 19611962., str. 228.

30

uopte nedovoljno pro'ueni. Bez obzira na to to je ova knjievnost pisana irilicom (bosanicom), ona sadri u jezikom pogledu oznake koje je odvajaju od jezika istone redakcije stsl., prije svega ona je konzervativnija, naroito u leksiku, pa kontinuira elemente koji su iezli i na istoku i na zapadu. Irena Grickat tvrdi da se za bosanska evanelja moe sa sigurnou rei da pokazuju izvjesne gramatike i leksike osobitosti, koje djelomino proistiu iz pripadnosti jednoj vrlo arhainoj i vrlo davno divergiranoj grani stsl. evanelja,18 ali koje se djelomino mogu povezati i sa razlikama u dijalektolokoj podlozi, koja je preteno morala biti ikavsko-akavska, mada je, naravno, ovo djelovanje u evaneljskom tipu literature znatno manje nego to je moglo biti u drugih literarnih produkata onoga vremena. Meutim, postoje nesumnjivo izvjesne znaajke bosanskih evanelja koje ih izdvajaju, s jedne strane, iz sklopa zapadnih, a s druge, i iz sklopa istonih tekstova istog ili slinog karaktera. Tako u pogledu ortografije bosanski tekstovi produavaju tradiciju zetsko-humske kole, u kojoj se iriliko pismo ortografski direktno nastavljalo na glagoljsku tradiciju, to su je zadrali bosanski tekstovi, a istona, srpska redakcija promijenila prema istonijim uzorima.19 To se oituje, prije svega, u upotrebi za i ja, dok je u istonoj redakciji uvedena upotreba jotiranih vokala, koji se u bosanskim tekstovima javljaju samo izuzetno (najee je , koje poznaje i glagoljica). Osim toga, u bosanici se upotrebljava i glagoljsko erv, koje ostala irilica nema. Brojani sistem bosanskih evanelja je takoe glagoljski, a ne iriliki. S druge strane, treba imati u vidu i injenicu da se na fonetskom planu, a u izvjesnoj mjeri i na morfolokom, jezik bos. evanelja u poneem podudara sa istonom, a ponegdje sa zapadnom redakcijom. tj bosanskim evaneljima ima reflektovanja jata u pravcu ikavske, tj. govorne vrijednosti, to je u znatnoj mjeri prisutno npr. u evaneljskom tekstu Bartolovih misala, mada toga gotovo i nema u kasnijem Divoevom evanelju, iako i u njemu probija dijalekatska srednjebosanska podloga u zamjeni prefiksa pri i pre.20 U Bartolovim se misalima inae osjea jae prodiranje govornih akavskih elemenata na fonetskom planu, kao to je, npr., refleks j uz d, ega u bosanskim evaneljima nema, ali se za razliku od zapadne varijante javlja veliki broj zamjena v sa u, kao govorna crta prisutna u svim bosanskim tekstovima.21 U morfologiji treba konstatovati da postoji vjernost starim formama, naroito u glagolskoj sistemi, koju karakterizira relativno veliki broj starih sigmatskih i asigmatskih aorista, to vai openito za bosanska evanelja, ali i za tekstove zapadne redakcije.22 U sintaksi se opaa poetak gubljenja osjeaja za dvojinu, tj. pojavljuje se nastavak -ta mj. -te za 3. l., to vie odgovara stanju u irilikim spomenicima nego glagoljskoj tradiciji.23 U pogledu leksika I. Grickat daje itav niz leksema koje su karakteristine za bosansko stablo, kao npr.: ptel m. kur; platanica m. ponvica; opona m. katapetazma; sapog m. rvii i sl. Glagoljski tekstovi pokazuju u tom pogledu ne samo druge varijante nego esto i tendenciju da se zamjena vri u korist narodnog jezika, tako se nipr. u Berlinskom i Novakovom misalu, u ev. tekstu javljaju izrazi platno m. plaenica, niva m. selo i sl. Prema tome, mi na srpskohrvatskom jezikom podruju moemo govoriti i o treoj, centralnoj redakciji stsl., mada ova posljednja nema isti znaaj kao dvije ranije pomenute. Centralna redakcija stoji jeziki na izvjestan nain izmeu zapadne i istone i ne moe se od luno pripisati ni jednoj od dvije pomenute redakcije, pa ve iz toga razloga to je izrasla na drukijem tlu i pod drukijim uslovima. Naime, Bosna nikad nije posjedovala crkvenu organizaciju tako monu i snanu kao to je to bio sluaj u srednjovjekovnoj Srbiji, niti je ta organizacija, po svemu sudei, bila istoga tipa, pa je zbog toga i izostao onaj impuls koji je u Srbiji izazvao snanu i dobrim dijelom originalnu literaturnu djelatnost, kao to su to bila itija, pohvale i sl. S druge strane, uslovi u kojima se razvijala centralna redakcija bili su drukiji i od onih na zapadnom podruju, jer njeni nosioci nisu bili ve od poetka u konfliktu sa dravnom organizacijom na sopstvenoj teritoriji, kao to je to bio sluaj u Hrvatskoj, a ni latinski kler, neprijateljski nastrojen prema slavenskom bogosluju, nije igrao onu ulogu kao na zapadu. Meutim, centralna redakcija nema ni onaj znaaj koji imaju istona i zapadna, jer je dolaskom Turaka u toj mjeri suzbijan dalji razvoj ove knjievnosti da se u kasnijem periodu obnova bosanske knjievnosti ni u kojem vidu ne moe povezati sa ovom ranom djelatnou, kao ni sa jezikom zastupljenim u bosanskoj literaturi od XII do XV v. Insistiranje na drutveno-politikoj i kulturno-istorijskoj potki razvitka literarnog jezika ne kosi se s modernim postavkama o tome da se periodizacija istorije jezika treba oslanjati samo na unutranje zakone njegovog razvitka, jer kada je rije o razvitku literarnih jezika, u tom je sluaju, kako kae Vinogradov,

18 19 20

v. I. Grickat, o. c., str. 290. v. V. Moin, o. c., str. 75. v. I. Grickat, o. c., str. 255; D. Danii, Nikoljsko evanelje, Beograd, 1864, str. VIII; Marija Panteli, Glagoljski v. I. Grickat, o. c., str. 259. i M. Panteli, o. c., str. 93. (tekst) v. I. Grickat, o. c., str. 264. i J. Hamm, Hrvatski tip crkvenoslavenskog jezika, Slovo 13, Zagreb, 1963, str. 55. v. I. Grickat, o. c., str. 265. 31

kodeksi Bartola Krbavca, Radovi Staroslavenskog instituta, Zagreb, 1964, str. 71-72.
21 22 23

nemogue iskljuiti , osobenosti socijalno-istorijskih i kulturno-drutvenih uslova razvoja odgovarajuih naroda.24 Uostalom, istorija literarnog jezika je usko i neposredno vezana za istoriju kulture, pa onda i za itav kompleks injenica koje u istorijskom smislu odreuju taj razvoj, a sama po sebi ona ak i nije uvijek u neposrednoj vezi s razvitkom narodnog jezika na odgovarajuoj pokrajinskoj teritoriji. Ovo proizlazi iz fakta da je u donacionalnoj eposi mogu, a i vrlo est sluaj, da se u vrijednosti literarnog jezika ne pojavi svoj nego tui jezik,25 a u naem konkretnom sluaju to je, istina, srodni i bliski jezik, ali on se ne moe identificirati s narodnim jezikom. Prema tome, ako se literarni jezik uzima kao specijalni jeziki fenomen, mora se voditi rauna o tome da se ni zakoni njegovog razvitka ne mogu identifikovati sa zakonima razvitka narodnih jezika. Ovi se zakoni, naime, manje-vie odreuju samom prirodom jezika kao instrumenta komunikacije, dok se fenomen literarnog jezika mora posmatrati izvan sfere komunikativnih obiljeja, upravo u sferi koja obuhvata kulturnu djelatnost odreenog perioda i u uskoj je vezi sa shvatanjem kulture i sa unutranjim sadrajem svega onoga to se u odreenom periodu smatra kulturnom djelatnou i kulturnim obiljejem. Ovo je razlog zbog ega je u srednjem vijeku na cijelom evropskom podruju kultura u najuoj povezanosti sa hrianskim religijskim kultom, jer se sva kulturna nadgradnja ove epohe vezivala za crkvenu i religioznu djelatnost. Ovaj vodei poloaj crkvene organizacije, kako na istoku tako i na zapadu, utisnuo je svoj peat ne samo na proizvode kulture toga vremena nego i uopte na svu ljudsku djelatnost, pa i na jezik kao specifini instrument ljudske djelatnosti. Uz to, pismenost srednjeg vijeka, gotovo sve do renesanse, ograniena je na vrlo tanak sloj stanovnitva, preteno na one koji su aktivno sudjelovali u vrenju religioznih obreda ili bilo u kakvoj formi bili angaovani u sferi aktivne vjerske djelatnosti, pa je samim tim literatura nuno podreivana religiji. Od.karaktera crkvene organizacije i njenog odnosa prema ostalim drutveno-politikim snagama zavisi i literarno stvaralatvo, a onda i sam jezik literature. U konkretnim naim srpskohrvatskim uslovima ove su uslovljenosti jasno izraene, jer, kako je ve reeno, tipoloke odlike istone i zapadne, pa i centralne redakcije (ukoliko se o njoj moe govoriti kao o posebnom tipu) zavisile su upravo od navedenih istorijskih okolnosti, a uzroci dosta otrog divergiranja istone i zapadne redakcije mogu se jasno sagledati samo ako se posmatraju u ovom svjetlu. Istona redakcija, kao lan vizantijskog, grkopravoslavnog svijeta pripadala je manje-vie samostalnim, autohtonim crkvenim organizacijama, koje su zbog politikih prilika na istoku bile u meusobnoj labavoj zavisnosti, s jedne strane, dok je, s druge strane, bila u isto vrijeme najue i neposredno vezana s dravnom organizacijom na svom podruju. Na taj su se nain crkvena i dravna vlast gotovo identificirale, a kako je crkvenoslavenski u crkvenim organizacijama slavenskih zemalja, pa ak i nekih neslavenskih (npr. u Rumuniji) primljen kao zvanini jezik religijskog kulta, nije bilo nikakve prepreke njegovom snanom razvoju. Poto je uivao punu podrku ne samo crkvene nego i dravne organizacije, crkvenoslavenski postaje zvanini jezik literature, u onom obimu i sa onim sadrajem koji je odgovarao srednjem vijeku, tj. ne samo kao jezik evanelja i njima srodnih djela u liturgijskoj upotrebi nego i kao jezik zabavne literature onog drutvenog kruga kome je kultura bila pristupana, a to je gornji sloj feudalne hijerarhije. Literatura koja je pisana i njegovana od toga sloja i za nj bila je zadojena pretenzijama knjievnog izraavanja i teila je da distingvira ovaj sloj od ostalih drutvenih slojeva i u jezikom pogledu. Razumljivo je da je na istoku, naroito u periodu punog cvjetanja i u periodu kasnije dravne renesanse, ova knjievnost dobivala znatan razmah, a njen jezik je s punom panjom kultivisan i njegovan. Ne treba, meutim, ovo shvatiti tako kao da je literarni jezik mogao doivljavati neki spontani unutranji razvoj, kao to je sluaj s modernim knjievnim jezicima, kojima je baza uvijek u ivoj rijei; naprotiv, kultivisan je i njegovanje jezika ilo je u pravcu odravanja tradicije, moglo bi se ak rei u pravcu jnumificiranja jeziokih normativa na onom stadiju na kojem su apliciram u najranijoj eposi na knjievnost slavenskog juga.26 Ovo znai da se tokom niza stoljea insistiralo na staroj jezikoj normi, mada se, razumljivo, ona vremenom ipak mijenjala, bilo nehotinim intervencijama pisara u pravcu ivog jezika, naroito na fonetskom planu, bilo uslijed gubljenja razumijevanja za staru normu, tako da su nastajale nove umjetne kodifikacije, bez korijena u starim normativima: hipertrofija izvjesnih stsl. specifinosti na sintaksikoj razini, ponekad ak i na fonetskoj.27 Uz to, nuno se nametala i leksika inovacija, a struktura jezika se mijenjala i uslijed mogunosti preferiran ja jednoga od dva oblika koja su paralelno postojala u stsl. Ne treba zapostaviti ni uticaje ostalih redakcija, naroito bugarske u XV v., pa ni svjesne intervencije koje su nastojale da normiraju literarni jezik prema starim obrascima, ali su nuno uvijek proete i subjektivnim elementima.28 Osim toga, propast srpske drave promijenila je bitno uslove pod kojima se razvijao ovaj literarni jezik, pa je i to ostavilo traga, mada je inercija bila tako jaka da je sutinski karakter ovoga jezika ostao nepromijenjen. Meutim, treba naglasiti da se naznaeni razvojni put odnosi iskljuivo na originalnu knjievnu produkciju, ili bar na prerade (tj. u prvom redu na stare srpske
24

v. V. V. Vinogradov, Razliija medu zakonomernostjami razvitija slavjanskih literaturnih jazykov v v. V. V. Vinogradov, o. c., str. 10. v. V. Moin, o. c., str. 94. i dalje (naroito je zanimljiva konstatacija da jezik postaje psaltirski). v. M. Pavlovi , Primeri istoriskog razvitka srpskohrvatskog jezika, Beograd, 1956, str. 36, ivot cara Uroa (v. v. Moin, o. c., str. 97. i 105.

donacionaljnuju i nacionaljnuju epohu, Moskva, 1963, str. 9-10.


25 26 27

upotrebu dativa apsolutnog).


28

32

biografije i na srednjovjekovne romane), dok se knjievna djelatnost vezana za liturgijske potrebe, zbog svoje velike zavisnosti od predloaka, tj. kao potpuno neoriginalna i u najveoj mjeri prepisivaka, opire vrlo uspjeno svakoj promjeni, barem na istonom podruju, i mnogo due zadrava gotovo nedirnutom staru normu. Relativna obrazovanost nosilaca ove knjievnosti, naroito u ranijem periodu, omoguila je uvanje arhainosti i komplikovane mrtve jezike norme i ujedno bila onaj faktor koji je dopustio stvaranje originalne knjievne djelatnosti na jednom jeziku koji je ve od najranijeg doba sasvim umjetna tvorevina. Ovakva kulturna klima i tradicija uticala je i na to da se u kasnijoj eposi i u drugim uvjetima odri jo uvijek ivom svijest o tome da literarni jezik nije, i ne treba da bude, identian s govornim jezikom, nego da treba da se neposredno nado vezu je na stari liturgijski crkvenoslavenski jezik. Na taj se nain objanjava i shvatanje literata XVII i XVIII v. u Vojvodini i Srbiji da je jezik crkvenih knjiga predstavnik starog srpskog jezika, mada je on u to vrijeme de facto ve potpuno rusificiran, kao i prihvatainje toga jezika kao literarnog, na emu je iz razliitih razloga naroito insistirala vojvoanska crkvena hijerarhija. Uopte je u istonoj zoni srpskohrvatskog jezikog teritorija postojalo vrlo otro mjerilo za ono to je smatrano literaturom i literarnim jezikom za razliku od onog to je ostajalo izvan literarne sfere. Literaturom se smatralo samo ono to je pisano stilom i jezi kom koji se zasnivao u prvo vrijeme na prepisima stsl. crkvenih knjiga, a kasnije na stilu i jeziku liturgijske literature ruskog porijekla. Zapadna je zona u tom pogledu mnogo liberalnija, to je opet direktan rezultat ve navedenih drutvenopolitikih odnosa i nivoa obrazovanja nosilaca ove literature. Liturgijska je literatura i ovdje, naravno, dosljedno prepisivaka, ali, za razliku od istone, infiltracija narodnih jezikih elemenata je znatno jaa. Bez obzira na to da je govorni supstrat ovdje akavski, dok je na istoku tokavski, razlike u ovom tipu literature ne bi mogle biti tako bitne da se nisu ve od najranijih vremena u njen jezik infiltrirale u jaoj mjeri narodne govorne osobine. Razlozi koji su omoguili ovu pojavu vezuju se, u prvom redu, za injenicu da je zapadna zona vrlo rano bila potinjena jurisdikciji rimske crkve. Ova najautoritativnija i najmonija snaga srednjovjekovne Evrope ostvarivala je svoje ciljeve izmeu ostalog i na taj nain to je nametala upotrebu latinskog kao liturgijskog jezika, a to je u ono vrijeme znailo i kao jezika kulture, itavoj zapadnoj i centralnoj Evropi. Osim toga, u Hrvatskoj su u prvim vijekovima dravne samostalnosti primorski gradovi imali uglavnom romansko ili romanizirano stanovnitvo, a kako su oni predstavljali vrlo znaajan inilac za politiku ravnoteu hrvatskog kraljevstva, bio je presudan njihov stav prema slavenskoj liturgiji, koji je, kao to je poznato, bio do krajnosti negativan. S druge strane, vjerska, a u izvjesnoj mjeri i politika zavisnost hrvatskog kraljevstva od Rima uslovila je ne samo pripadnost ove zone zapadnoj sferi uticaja i potpuno preovladavanje latinskog jezika na svim podrujima kulture, nego je bila i ona konica koja je obrazovanje nosilaca crkvenoslavenske liturgije, tj. popova glagoljaa, zaustavljala na vrlo niskom nivou. Mada je proganjanje i zabranjivanje crkvenoslavenske liturgije sve do polovine XIII v. prouzroilo u izvjesnom smislu zaputanje i propadanje glagoljske knjige,29 ipak je upravo ovakvo stanje dalo pozitivne rezultate na irem planu, na optem planu literature i, naroito, literarnog jezika. Naime, nosioci glagoljske knjievnosti zbog niskog stepena obrazovanja i nedostatka uslova za sistematski rad na crkvenoslavenskom jeziku u prvim poecima mogli su da se dre crkvenoslavenske norme i jezike tradicije samo u prepisivakom radu, u svoj ostaloj knjievnoj djelatnosti, koja je zbog specifinih drutveno-politikih uslova, o kojima je ve bilo rijei, bila upravljena, uglavnom, neobrazovanom akavskom stanovnitvu i namijenjena gotovo iskljuivo svakodnevnim religioznim potrebama puka, crkvenoslavenska norma je neprekidno potiskivana ivom dijalekatskom rijeju. Na taj je nain sva djelatnost popova glagoljaa bila ve vrlo rano proeta govornim jezikim osobinama. U njoj ne samo da se nisu dalje razvile pa ni odrale apstraktne knjike konstrukcije naslijeene iz stsl. sintakse nego su se dosta naglo vrile promjene na morfematskom i naroito na fonematskom planu, tako da je do poetka XV v. ve bio u jezikom smislu stvoren osnov za razvoj nove renesansne knjievnosti, upravo jedan specifini literarni jezik, istina jo nedovoljno istanan, ali ipak ve sposoban da poslui kao baza za razvoj svjetovne knjievnosti na narodnom jeziku. Osim toga, nije bez znaaja ni tradicija koja je na ovoj teritoriji dozvoljavala da se knjievna djela, makar i bez veih literarnih pretenzija, piu i na narodnom, jeziku, bez obzira u kojoj mjeri bila ispravna tvrdnja da se djela namijenjena katehezi ni na istoku ni na zapadu nisu ubrajala u pravu knjievnost.30 Prema tome, literarni se jezik na zapadu moe podijeliti na dva stila: na stil ogranien na liturgijsku knjievnost u irem smislu, koji je sve do rusifikacije tekstova u XVII v. zasnivan na crkvenoslavenskoj glagoljskoj jezikoj tradiciji, i na stil vezan neposredno za puko-religioznu knjievnost. Ovaj se drugi stil tokom vremena odvojio od crkvenoslavenske jezike matice te predstavlja narodni govor adaptiran za literarnu upotrebu, ali s tragovima jezika liturgijske knjievnosti, pa bilo samo i u biblijskim citatima. U sutini jezik puko-religiozne knjievnosti vie se i ne moe tretirati kao redakcija stsl., mada je jasno da se njegova geneza neposredno vezuje za knjievnu djelatnost popova glagoljaa. Ta se veza oituje u glagoljskoj grafiji, koja se odrala kao maldane jedino pismo kojim su na zapadu pisana djela na crkvenoslovenskom i narodnom jeziku sve do XV v. kada je tu funkciju u renesansnoj knjievnosti preuzela latinica. Otuda pojava da se esto pod terminom glagoljska
29 30

v. Hamm, o. c., str. 62. v. Hamm, o. c., str. 64. 33

knjievnost podrazumijeva sva pismenost pisana glagoljicom, mada se i jezik i sadraj ovih djela odsudno razilaze, tako da se, uzeto u strogom smislu, samo uski krug liturgijskih tvorevina moe smatrati neposrednim nastavkom stsl. pismenoti. Ipak, izdvajanje onoga to u ovoj pimenosti predstavlja redakciju stsl. nije onako lak zadatak kao to u prvi mah izgleda. Iako je ve od prvih poetaka jezik djela namijenjenih puku proet osobinama narodnog govora, ipak se jo i u zbornicama XV v. sree hibridni jezik u, kojem se ukrtavaju crte narodnog jezika sa crkvenoslavenskim, i to u nejednakom omjeru ak i u pojedinim dijelovima istog zbornika.31 Na ovakvo stanje uticali su razliiti uslovi, esto vrlo subjektivne prirode, jer se u kasnijoj eposi i kod popova glagoljaa osjea izvjesna tenja za izdizanjem literarnog jezika iznad govornog, pa su i oni u tu svrhu pribjegavali kao viem stilu crkvenoslavenskoj normi i u originalnijim tvorevinama.32 Razumljivo je, meutim, da rezultati ni u kojem sluaju nisu mogli biti isti kao na istoku, jer su ne samo drutvene prilike bile drukije, pa prema tome, i tematika i namjena, nego je i sama crkvenoslavenska norma imala na ovom tlu drukiji razvoj i bila daleko blia narodnom govornom jeziku nego na istoku. A poto je dosta rano odbacila i apstraktne konstrukcije i sintaksiki balast svojstven tuem sintaksikom osjeanju, zapadna redakcija stsl. mnogo je uproenija, a otud i prilagodljivi ja ivoj dijalekatskoj rijei. Sve je ovo uticalo da se izmeu crkvenoslavenske knjievnosti i knjievnosti na narodnom jeziku, koja se na zapadu pojavila vrlo rano, ne otvori provalija u onom. smislu u kojem je postojala izmeu crkvenoslavenskog kao literarnog i narodnog kao iskljuivo, govornog jezika puka, na istoku. Prema tome, iako nesumnjivo postoji izvjesna bipolarnost u jeziku u tom smislu to je krug djela za crkvene potrebe pisan na crkvenoslavenskom jeziku zapadne redakcije,, a sve ono to je izvan toga kruga pisano je na jeziku bliskom narodnom, ipak postoji znatno kolebanje u svakom pojedinom sluaju i za zapadnu srednjovjekovnu knjievnost u irem smislu karakteristino preplitanje oba jezika elementa i u istim djelima Upravo zbog ovakve situacije mogue je govoriti o zapadnoj redakciji stsl. kao o podlozi za razvoj posebne knjievnosti, jer je, u stvari, i rana renesansna knjievnost u izvjesnom smislu nastavljala djelatnost popova glagoljaa, tj.onu djelatnost u kojoj se jo mnogo ranije razvio stil puko-religiozne knjievnosti, koji je, istina, izrastao iz crkvenoslavenske podloge, ali se vrlo rano pribliio narodnom jeziku. Naime, na zapadu je ova iroko popularna svjetovna pismenost sve vie dobijala vrijednost knjievnog stvaralatva, mada su se, za razliku od situacije ,na istoku, djela zabavnog karaktera, a to je sve ono to se u novijem vremenu ve smatralo literaturom, pisala na jeziku bliskom narodnom govoru. Dok je na istoku upotreba crkvehoslavenskog bila relevantna za odreivanje literarnog statusa nekog djela, dotle na zapadu ovaj elemenat nije imao istu vanost, bolje reeno, nedostatak originalnji knjievnih produkata pisanih na crkvenoslavenskom jeziku zapadne redakcije nametao je drukije shvatanje, pa se tako tokom vremena crkvenoslavenski poeo sve vie ograniavati na djela iskljuivo crkvenog karaktera, postajao sve vie iskljuivo jezikom crkve, dok se na drugoj strani postepeno razvijala literarna djelatnost u modernijem smislu na narodnom jeziku u razliitoj mjeri natrunjenom ili prelivenom crkvenoslavenskim nijansama, koja se na kraju prelila u novu renesansnu knjievnost, pruajui joj, manje-vie, izgraeni literarni jezik. Opta situacija u hrvatskom Primorju i Dalmaciji u XV v. pogodovala je prodoru renesansne knjievnosti, a pukoreligiozna djelatnost popova glagoljaa pruila je toj knjievnosti i prikladni jezik, iako je pismo renesansne knjievnosti sada latinica, dok se glagoljica postepeno ograniila na usko crkvenu upotrebu.

31

v. A. Nazor, Jezini kriteriji pri odreivanju donje granice crkvenoslavenskog jezika u hrvatskoglagoljskim v. J. Hamm, o. c., str. 5657.

tekstovima, Slovo, 13, Zagreb, 1963, strana 69.


32

34

Herta Kuna BOSANSKI RUKOPISNI KODEKSI U SVJETLU JUNOSLAVENSKIH REDAKCIJA STAROSLAVENSKOG JEZIKA Osnov, problematike bosanskih rukopisnih kodeksa u vremenskom rasponu od 12. do 16. vijeka najue je povezan sa njihovim odreivanjem prema ostalim junoslavenskim rukopisnim fondovima, vezanim za pojedine terene i etnike formacije. Najstariji sauvani cjeloviti bosanski kodeksi potiu iz 14. vijeka ukoliko im ne pribrojimo "Miroslavljevo evanelje" (Grickat 1962:229), meutim najstariji fragmenti datiraju ve iz 12. vijeka i to glagoljski "Grikovievi odlomci i "Mihanovievi listii" (tefani 1969:16). U tom smislu do danas nije definitivno rijeeno ne samo pitanje pripadnosti pojedinih spomenika sa terena Bosne i Hercegovine (ranije Huma) nekoj od junoslavenskih redakcija nego ni pitanje da li cijelu ovu grupu spomenika treba tretirati kao sastavni dio neke od redakcija ili kao izdvojenu posebnu redakciju. O problemu "Miroslavljevog evanelja" i njegova osnosa prema srpskim spomenicima uporedi studiju Josipa Vrane, te tamo navedenu literaturu (Vrana 1961). O problemu redakcije uporedi Josip Hamm (Hamm 1964:3). Za rjeenje ovog problema primarno je sa koje teoretske platforme pristupamo odreivanju samog pojma redakcije (napominjem ujedno da pod pojmom redakcije podrazumijevam, za razliku od tekstologa i veine istoriara, spontano mijenjanje jezike supstancije i strukture tekstova, kao i veina lingvista (Lihaov 1966:12-14) - ukoliko se fenomen redakcije posmatra u okviru istorije literarnog jezika, on dobiva iru istorijsku i drutveno-politiku dimenziju (Vinogradov 1963:9), pa e i kriterijumi za odreivanje redakcije biti drukiji, nego u sluaju kad je u pitanju ocjenjivanje iz iskljuivo dijahrono-lingvistikog ugla posmatranja. Ovdje se termin "literarni jezik" upotrebljava u znaenju u kome je poznat u ruskoj lingvistici (Vinogradov 1958:24-35; Rusanovskij 1970:54) Ako se pri tom ima u vidu da je postojanje bilo kakve redakcijske knjievnosti nuni preduslov za razmatranje i istog, izdvojenog fenomena jezikog ostvarenja, kao i injenica da se, kad je u pitanju staroslavenski, nuno mora imati u vidu njegova iskljuiva funkcija literarnog jezika, nema dvojbe da je i crkvenoslavenski, u koji se ulijevaju sva redakcijska ostvarenja, mogue posmatrati kao iskljuivo literarnojeziki fenomen. (Durnovo, 1929:139; Trubetzkoy, 1954:96; Kurz, 1969:21) U tom kontekstu pojam redakcije je pojam kategorije literarnog jezika, to znai da je u biti podloan mjerilima i kriterijumima koji nisu iskljuivo lingvistiki, nego i drutveno-politiki i istorijski. Na toj se bazi, dakle, bosanski rukopisni kodeksi mogu posmatrati kao poseban tip redakcije, bez obzira na injenicu da je sa isto lingvistikog stanovita, ukljuujui ovamo i paleografske i grafijske osobine, broj osobina koje su bosanska specifinost zapravo minimalan. (Kuna 1965:190) Kod bosanskih kodeksa karakteristino je upravo to da su crte relativne za ocjenjivanje pripadnosti bosanskoj redakciji uglavnom istovremeno i crte jedne od drugih dviju srpskohrvatskih redakcija. Njena specifinost i lei dijelom u tome to se ona prema srodnim redakcijama najee odnosi dvojako: osobine inherentne bosanskoj redakciji prema jednoj od srodnih redakcija pokazuju istovetnost, prema drugoj razliitost, drukije reeno, one su prema jednoj markirane, dok prema drugoj istovremeno nisu. S druge strane, istorijska i drutveno-politika mjerila upravo nameu posmatranje bosanskih kodeksa kao izdvojene redakcijske cjeline: tu je, u prvom redu, prisutna bosanska dravnost u toku srednjeg vijeka, zatim specijalna istorijska situacija Bosne i Huma, uslovljena geografskim poloajem, ali jo vie injenicom da ovo tlo, poslije crkvenog raskola, predstavlja istovremeno interesnu sferu i rimske i vizantijske, kasnije srpske, institucionalizovane crkve, te je tako, u neku ruku, granina zona njihovog sukobljavanja (Panteli 1964:140; tefani 1957:130). Upravo ta injenica da se u nekim tekstovima osjea uticaj i istine i zapadne tradicije daje podlogu za ovaj zakljuak. Ako tome dodamo jo nesumnjivo utvreno postojanje tzv. "Crkve bosanske", koja bez obzira na kvantum njene heretinosti ili pravovjernosti predstavlja samostalnu crkvenu organizaciju, suprotstavljenu drugim dvjema, jasno je da je prisutan itav niz drutveno-politikih i istorijskih okolnosti koje su svakoj kulturnoj djelatnosti na ovom tlu morale davati poseban peat. O tzv. "Crkvi bosanskoj" vidi opirnije kod: Jaroslava idaka (idak 1967a:195), te tamo navedenu literaturu i Ante Babia (Babi 1954) Dodamo li tome da su tijekom istorije hrvatska i srpska dravna organizacija stupale s Bosnom i Humom u razne dodire, nejednakog intenziteta u raznim istorijskim razdobljima, da su pojedini dijelovi ovog teritorija bili u kraem ili duem periodu integrirani u dravne sklopove Srbije ili Hrvatske, ili dijelovi ovih drava u Bosnu - neminovno je da sudbina kulture, a shodno tome i literature mora biti specifina, s naroitim profilom to je opet, u krajnjoj liniji, nalazilo svog odraza i na planu literarnog jezika, u konkretnom sluaju jezika redakcije. (irkovi 1964) Meutim, s isto lingvistike take gledita bosanska grupa kodeksa ima s hrvatskoglagoljskim, jednako kao i s irilikim srpskim srednjovjekovnim spomenicima pismenosti osim zajednike staroslavenske podloge, koja ih povezuje sa svim ostalimlim literaturama na crkvenoslavenskom jeziku, jo jednu zajedniku komponentu od bitnog znaaja - zajedniki govorni supstrat, na temelju kojeg je i formirana redakcija.
35

Radi se o zajednikom srpskohrvatskom jeziku, pa iako su - kad je rije o hrvatskoj i srpskoj redakciji - u pitanju dva razliita dijalekta u toj funkciji, tokavski za srpsku a akavski za hrvatsku redakciju, istovrsna jezika struktura koja lei u osnovi oba dijalekta zajednikog jezika mnogo je bitnija u odnosu na redakcijske promjene od sitnijih strukturalnih i, naroito, supstancijskih razlika. Bosna je u tom pogledu neto blia srpskoj redakciji, s kojom je povezuje tokavski dijalekt, samo to je u bosanskim kodeksima preteno zastupljen zapadnotokavski, a u srpskim istonotokavski (Brozovi, 1970:31). Josip Hamm, istina, smatra prelaznim podrujem izmeu zapadne i istone redakcije samo pojas izmeu Bosne i Une, koji je akavski, to nee odgovarati stanju, jer su neki kodeksi nesumnjivo istonobosanske provenijencije kao "Divoevo evanelje" ili "ajniko evanelje" (Hamm 1963:59). Otuda se izmeu ove tri konkretne redakcijske literature osjea daleko vea slinost na jezikom planu u odnosu prema drugim redakcijama nastalim na bazi drugih junoslavenskih jezika, pri emu kodeksi koji pripadaju bosanskom korpusu rukopisa u mnogom predstavljaju prelaznu kariku, u kojoj se dodiruju redakcijske specifinosti drugih dviju. Ako se tome jo doda da su veoma razliiti drutveno-politiki i kulturni uslovi nametnuli i drugi obim, a najee i drugu sadrinu literarnoj djelatnosti, koja se u najirem smislu moe ubrojati u redakcijsku knjievnost, ima osnova da se bosanski kodeksi posmatraju izdvojeno iz kompleksa hrvatske ili srpske redakcijske knjievnosti kao posebna redakcijska knjievnost (Radoji 1962:19; Hamm 1963:60; Moin 1965:177). U odnosu prema ostalim srpskohrvatskim redakcijskim knjievnostima Bosna i Hum se upravo u pogledu tematike bitno odvajaju od svih ostalih. Koliko se dosada zna, bosanski kodeksi su, uglavnom, religioznog karaktera, ali relativno skromnog repertorija; radi se, uglavnom, o evaneljima, i to preteno o tetrama, uglavnom bez liturgijske podjele, zapravo samo sa jednim jako starim tipom podjele na amonijeve glave i jevstatijeve kanone. (Grickat 1962:232) Druga znaajna osobina je da se u svim do danas ouvanim zbornicima sauvala apokalipsa, uz druge dijelove Novog zavjeta (Moin 1957:139), ali samo izuzetno i tekst Starog zavjeta, npr. devet biblikih pjesama "Hvalovog rukopisa" i uz to poneki apokrif, to samo po sebi nije od veeg znaaja s obzirom da se apokrifni spisi istog ili slinog karaktera nalaze i u drugim redakcijama. to se pak apokrifa tie, valja konstatovati da su oni u hrvatskoj redakciji daleko atraktivniji od bosanskih (idak 1957:130; 1967:123) Uz to, upravo, je neznatan broj takvih tekstova za koje se moe s relativnom sigurnou ustvrditi da imaju heretiki, bogumilski karakter, kao to su glose izgubljenog "Srekovievog evanelja" (Speranskij 1902:172-82; idak 1967:121), ili nedovoljno proueni i samo djelomino proitani tekst listia iz Monteprandona. heretiki karakter ovih listia posvjedoen je za sada samo indirektno s obzirom da ga je u Italiju donio, po svemu sudei, franjevac Dominik Gangala, poznati borac protiv heretika, koji je djelovao u Bosni u prvoj polovini 14. vijeka (Thalloczy 1905:79). Od izvjesnog su znaaja za ovo pitanje i strane intervencije u bogumilskoj Bosni u toku 13. vijeka (idak 1955:11-40; irkovi 1964:58-69; Moin 1957:166). Listii su zalijepljeni kao bezvrijedni pergament na unutranjim koricama knjige "Margaritarum", koja se danas nalazi u posjedu Gradske knjinice Monteprandona. Ipak, u novije vrijeme otkriven je i jedan odlomak parimejnika bosanskog tipa (Kuna 1970:97-102), to bi svjedoilo da su istovremeno s kodeksima bosanskih krstjana mogli postojati i ortodoksni kodeksi, pisani u istoj redakcijskoj tradiciji, upravo jednako tradiciji kao i oni bosanskih krstjana. (irkovi 1964:58-69) U pogledu veza sa srpskom redakcijom vrlo je karakteristian spomenik "ajniko evanelje", koje u nekim svojim dijelovima potvruje intenzivne veze s resavskom kolom (Jerkovi 1971:597-601), dok je u drugim dobro tradirani bosanski tekst. Ukoliko je nastalo na terenu na kojem se danas nalazi vrlo je vjerovatno da su uticaji iz Srbije mogli biti direktni, a ikavizam ovog evanelja, koji i nije tako izrazit kao u nekim drugim kodeksima (Jerkovi 1971:163-171), mogao bi biti i oznaka tradiranosti jednog njegovog predloka. Tekstova svjetovnog karaktera u ovoj redakcijskoj knjievnosti moe se gotovo rei da nema uope, mada je vrlo vjerovatno da se za bosanski teren moe vezati "Berlinska Aleksandrida", a moda i "Gajeva Aleksandrida" (Marinkovi 1969:61; Van der Berk 1970) svakako ne "Roudnika", koja e biti najvjerovatnije pisana na terenu Poljica, kako pokazuju njene izrazito akavske osobine (Jagi 1867:93; 1871:203-17). Kao bosansku pominje je Mehmedalija Dizdar (Dizdar 1969:313), meutim tipom zapadne irilice sluile su se i Poljice, pa i Dubrovnik (Hamm 1958:198). Meutim, ova Aleksandrida je svakako samo prepis "srpske Aleksandride", a po svojim jezikim karakteristikama jedva moe da se ubroji u sklop redakcije u najirem smislu rijei, jer je jezik gotovo narodni. Meutim, kao to je poznato, i srpska i hrvatska redakcijska knjievnost obuhvataju znatno iri i bogatiji repertorij djela, u skladu sa svojom drutvenom funkcijom: hrvatska uz liturgijske i druge religijske spise i tzv. puko-religioznu knjievnost (tefani 1969:16-63; Hamm 1963:63), a srpska kompletnu
36

srednjovjekovnu knjievnost, crkvenu i svjetovnu (Pavlovi 1954:9-18; Kuna 1965:193) Pukoreligiozna knjievnost moe se samo uslovno ubrojati u redakcijsku, jer je jezik u veem dijelu tih tekstova sasvim narodni. Istina, postoji jo uvijek mogunost da se pronae jo poneto bosanskih rukopisa, ali teko je povjerovati da bi i neki novi nalazi mogli bitno promijeniti sliku: bosanska redakcijska knjievnost je nuno ograniena specifinim ustrojstvom svoje crkve bosanskih krstjana (koja, po svemu sudei nije njegovala ni zapadni ni istoni obred. Opirnije o problemu liturgije bosanskih krstjana piso je Jaroslav idak (1955a). Po svemu se in da, uglavnom, za veinu kodeksa moe smatrati da nisu sluili u liturgijske svrhe prema slubenim obredima zapadne ili istone crkve. To stanje ne mijenjaju ni naeni ostaci liturgijskih tekstova, pomenutog "Parimejnika" i "Splitskog misala", koji samo trasiraju povremene veze u oba pravca i ukazuju na prisutnost obostranih uticaja. U vezi sa tim je i problem iluminacije rukupisa (Maksimovi 1960:204-6). Ona nije imala ni crkvene organizacije onog tipa kao pravoslavna ili katolika crkva), a uz to i malim znaajem vladarske dinastije, koja bi inspirirala i potpomagala knjievno stvaralatvo. Ne postoji ni istoriarska djelatnost, jer ne postoji ni dinastiki kult, kao npr. kod Nemanjia. O crkvenoj organizaciji vidi kod irkovia (irkovi, 1964:105) Osim toga, epoha snaenja drave i dinastije u vrijeme Tvrtka je ujedno i epoha jaanja srpskih uticaja, zbog Tvrtkove okrenutosti Srbiji, dok opet sve kasnije etape predstavljaju slabljenje bosanske dravnosti uz porast stranih uticaja, te uz direktne politike intenvencije i kulturne pritiske katolike, latinistike crkve, ime ova samosvojna bosanska redakcijska knjievnost biva potiskivana i izvrgnuta postepenom zamiranju, ija su gornja granica prva desetljea poslije pada Bosne pod Turke (irkovi, 1964:282; idak, 1965:291). Ljubaznou prof. Vladimira Moina omoguen mi je uvid u njegove podatke o rukopisnoj grai biveg Muzeja Srba u Hrvatskoj, na temelju ega se moe pretpostaviti, na temalju jednog rukopisnog dodatka tampanom "Oktoihu", da se bosanska tradicija produava barem u izvjesnoj mjeri i u 16. vijek. Donja granica bosanske redakcijske knjievnosti dopire u 11. vijek i vezuje se za glagoljske spomenike s ovog terena, kojih je vrlo ogranien broj, jer je i u Bosni glagoljica relativno rano potisnuta od irilice, tako da se osim "Grkovievih listia", "Mihanovieva apostola", "Splitskih odlomaka" nalazi jo jedino po koja stranica ili zapis u irilikim kodeksima, kao to je u "ajnikom evanelju" ili u "Radosavljevom rukopisu". Za ovakve zapise nuno je pretpostaviti da se glagoljica pojavljuje ako ne kao tajnopis, a ono kao zastarjelo pismo koje je ve izvan kontinuirane upotrebe. Prema ovim svjedoanstvima ne moe se utvrditi hrvatska glagoljska tradicija u Bosni - rani spomenici nam o ovome nita ne govore, a mlai pokazuju uglavnom deformirane oblike koje je mogue vezati jednako za oblu kao i za uglatu formu glagoljskih slova (tefani 1957:131; 1959:5-10). Za veinu bosanskih kodeksa je dokazano da im je blii ili dalji predloak bio glagoljski (tefani 1959:8; Hamm 1960:59) Izmeu ostalih i za "Divoevo evanelje" s poetka 14. vijeka moe se pretpostaviti da mu je jedna od starijih podloga bila pisana oblom glagoljicom, jer se u njegovom tekstu nalo jedno glagoljsko i u toj formi, i to na odgovarajuem mjestu u tekstu, tako da se ne moe pretpostaviti da je tamo sluajno ubaeno. Osim toga, na drugom mjestu teksta u rijei "vdet" D18l/3-5 izvrena je zamjena slova "d" slovom "l", to se takoe vezuje za greku pri prepisivanju s glagoljske podloge. Nije, meutim, iskljueno da je glagoljica u Bosnu dopirala i sa zapada iz Hrvatske i sa istoka iz Makedonije (tefani, 1969a:20; Moin, 1965:177; Koneski, 1957:192) U prilog ovoj istonoj provenijenciji govori i injenica da se ortografske karakteristike bosanske irilice vezuju za najstarije irilike makedonske spomenike, a fakat da su iste i karakteristike najranijih sauvanih spomenika Huma, Zete i Duklje, prije formiranja tzv. svetosavske recenzije, govori i o putu prodiranja tekstova (Hamm, 1960:51). Uz to, veze s Makedonijom, uz zaobilaenje Srbije, bar u prvo vrijeme, poduprte su i ideolokim stavovima i izrazitim neprijateljstvom srpskih vladara 13. vijeka prema bosanskim babunima (Moin, 1957:167; Koneski, 1957:194) O tom govori i Hamova opservacija da se pojavljuje u bosanskim tekstovima, mada ga u hrvatskim glagoljskim maticama nema ve od 11. vijeka (Hamm 1960:51), to se opet moe vezati za makedonske irilske spomenike, u kojima se zadrao jeri, a na to upuuje i fakultativna pojava jusova u nekim bosanskim kodeksima, mada izuzetno (Grickt 1962:259; Linari 1960:156). Jeziki na vezu s makedonskim tekstovima ukazuje ubacivanje "d" u grupu "zr" (Koneski, 1956:28; Danii, 1971:60; Gricikat, 1962:262), te reprodukcija grkog "y" (ipsilon) sa "u" (uz "i" i "iicu") (Koneski 1956:28; Danii 1971:47; Gricikat 1962:262). Za intenzivnije veze s Makedonijom govori i tekstualno i leksiko prouavanje apostola, pri emu je Blae Koneski mogao da nazre vezu makedonskog apostola s apostolima koji su se prepisivali na bosanskom podruju, a naroito je ilustrativno to je utvreno da se "Vraneniki apostol" dodiruje s "Grkovievim apostolom", ali i s apostolom u sklopu "Mletakog zbornika" (Linari, 1960:158).

37

S druge strane, apokalipsa istog zbornika slae se, kako je utvrdio Josip Hamm, sa hrvatskim glagoljskim apokalipsama. Ovdje se misli da "Hvalov" i "Radosavljev rukopis", te "Mletaki zbornik" (Hamm, 1960:6164) Ako se uzme u obzir da je za junoslavenske zemlje Bugarska izvor bogumilske hereze, a Bosna teren na kojem je egzistirala specifina crkva bosanska, koja je vaila za heretiku, onda je vrlo vjerovatno strujanje iz Bugarske preko Makedonije i razliitih kodeksa, koji su mogli biti i heretiki. Meutim, na jezikom planu uticaji ovih makedonskih ili bugarskih podloga morali su biti minimalni, jer je govorni jeziki supstrat u oba sluaja i strukturalno i supstancijalno drukiji, a ono to ih spaja je staroslavenski osnov, na osnovu kojeg se i vrilo preuzimanje i prenoenje teksta. Tragova svakako ima, ali je u tom pravcu bilo suvie malo izuavanja da bi se moglo rei neto odreenije. Pri identifikaciji spomenika bosanske redakcije, kao i drugih uostalom, polazi se od paleografskih, ortografskih i jezikih osobina, u emu se ogledaju ne samo isto jezike komponente nego, takoe, i odreeni tip kole, to ve implicite sadri i odreeno kulturno-istorijsko osvjetljenje. U pogledu paleografije i ortografije uoavaju se, naravno, razni slabiji ili intenzivniji uticaji drugih kola, ali, a to je posebno znaajno, i odreeno zaostajanje, konzervativnost koja se mora iskljuivo vezati za specifinost bosanskih prilika, tj. za notirane izvanlingvistike uslove (Hamm, 1963:57). Uticaji drugih kola najee su individualne prirode, vezane za linost jednog ili vie prepisivaa ili korektora (Jerkovi, 1971:319) Paleografsku komponentu moemo posmatrati, uglavnom, samo u odnosu prema istovremenim spomenicima srpske redakcije, jer je veina bosanskih spomenika irilika, i oni su najoitiji pokazatelj zaostajanja u svim sinhronijskim presjecima, kako u odnosu prema rukopisima rake, tako i prema onima resavske kole. Osim ve pominjanih "Grkoviehih i Mihanovievih listia iz 12. vijeka pominje se tzv. glagoljski "Splitski odlomak" koji tefani stavlja u 13. vijek - upravo zbog toga to ga smatra retardiranim u odnosu na hrvatske glagoljske tekstove (tefani, 1957:112-18). Iz kasnije epohe tj. 15. vijeka imamo glagoljski zapis u "ajnikom evanelju" i "Radosavljevom rukopisu" (tefani, 1959; Hamm, 1960) U tom su pogledu karakteristina slova: "a", "", "t", "jeri" i "omega", koja zadravaju kod svih bosanskih kodeksa arhainije oblike - a s ravnim stablom o koje je objeena manje ili vie izduena petlja koja najee ne dodiruje liniju; "" sa simetrinom aicom, ili, kasnije, simetrinom viljukom na drci; "t" koje je iskljuivo jednostubano, nikad sa dva ili tri stupca; "jeri" koje uvijek ima spojnicu, te omega sa uzdignutim srednjim stubiem, dok su oba krajnja stubia najee ravna (Grickat 1962:246; Jerkovi 1971:89; Pavlovi M., 1921:242; ori, 1971:134; Moin, 1966). Osim toga, vrlo je esto tropotezno "", najee od dvaju horizontalnih lukova koje na mjestu dodira, ili na sredini sijee stubi (Grickat, 1962:90; ori, 1971:135; Jerkovi 1971:91). U odnosu prema spomenicima resavske kole ovamo se jo moe dodati "m" bez kosih bonih strana, e sa ekiem na jeziku, te "v" sa obje jednake petlje (Jerkovi, 1971:90; ori, 1971:136; Moin, 1955:11) Osim toga, u spisak bosanskih osobina distinktivnih prema srpskim treba jo pribrojati itav niz ortografskih osobina, kao to je nepoznavanje grafema "psi" i "iica", koje se sreu samo izuzetno, te pojavljivanje slova "o", "", "l" i deseterikog i uglavnom samo u brojnim vrijednostima, te napokon uvanje "erva", za vrijednost glasa "", izuzetno i "", ega nema ni u rakim ni u resavskim spomenicima, i to povezuje bosanske spise s glagoljskom tradicijom (jerkovi, 1971:292; idak, 1957:136; tefani, 1957:131; Danii, 1871:56; ori, 1971:113). U odnosu prema resavskim kodeksima jedna od najuoljivijih bosanskih karakteristika je gotovo potpuni nedostatak akcenata i spiritusa (Jagi, 1877:134; idak, 1957:137; Grickat,1962:250), a prema svima ostalima, i glagoljskim i irilskim, nedostatak bilo kakve zamjene za poluglas, tj. tekstovi uglavnom nemaju ni pajeraka ni apostrofa ili tapia, to se vrlo rano javlja i u hrvatskoj glagoljici (tefani, 1957:107; Hamm, 1958:194; Grickat, 1962:250; Jerkovi, 1965:29) Ortografske osobine koje se smatraju gotovo odluujuim za identifikaciju bosanskih kodeksa su vrijednosti jata kao ja i e kao je, na poetku rijei i u postvokalskoj poziciji, to ostaje trajna osobina ovih spomenika u svim vremenskim periodima, a koja se dovodi u vezu s vrijednou ovih znakova u sistemi glagoljice. Sama injenica da se grafijske vrijednosti u bosanskim kodeksima mogu vezati za glagoljicu jo nije, naravno, izravni dokaz za veu vezanost ove redakcije za zapadniju hrvatsku, s obzirom na injenicu da je Makedonija od 10. do 12. vijeka takoe glagoljski teren, a nesumnjive su, kako je ve pomenuto, i veze izmeu ovih dviju redakcijskih knjievnosti, najvjerovatnije preko Huma (Koneski, 1957:192; Hamm, 1960:59; Beli, 1936:215; tefani, 1957:104). J. Vrana locira glagoljski Minhenski abecedarij na bosanskohumski teren prve polovine 12. vijeka (Vrana, 1963:193) Za povezanost s hrvatskim terenom govori, meutim, izravno svjedoanstvo jednog dijela samih kodeksa, tekstoloki i jeziki (Hamm, 1960:61). U tom pogledu ima znaaja i samo postojanje "Splitskog odlomka"
38

koji signira fazu vee povezanosti barem jednog dijela Bosne s hrvatskom glagoljskom knjievnou, pa i zaoadnim obredom (tefani, 1957:85) Osim toga, najvei broj tekstova je izriito ikavski to prema naim dijalekatskim znanjima upuuje na areu zapadno od rijeke Bosne, koja je morala, ve i zbog istorijskih okolnosti, biti u tjenjoj vezi s Hvatskom (Brozovi, 1970:12; Ivi 1958:188, Hamm, 1963:57). injenica je, npr., da je jedan od kodeksa, Hvalov rukopis, pisan za istu linost za koju je napisan i jedan od najznaajnijih glagoljskih spomenika, "Hrvojev misal", tj. za Hrvoja Vukia Hrvatinia, i to moda ba i na tlu dalmatinske Hnvatske (Hamm, 1960:50) Na fonetskom planu bosanske kodekse karakterie od prvih vremena relativno iva infiltracija crta narodnog govora, to je u principu osobina koja pribliuje ove tekstove hrvatskoj glagoljskoj knjievnosti i markira ih prema srpskim (tefani, 1957:85) Tu je pored govornog refleksa jata relativno rana vokalizacija poluglasa te dosta esti primjeri prelaza v6 u u u otvorenom slogu (Pavlovi M. 1921:243; Hamm, 1960:49; idak, 1955a:47; 1957:137;, Grickat 1962:255; Jerkovi, 1971:271; tefani, 1957:89) Na morfolokom planu je situacija neto kompleksnija. Dok, s jedne strane, intenzivnije prodiru i u liturgijske tekstove crte narodnog govora, kao to su, npr., oblici odreenog vida pridjeva novog srpskohrvatskog tipa u veini padea (izuzimajui genit. sg. m. i n., gdje se vrlo dugo uz -ogo odrava ago), srpskohrvatsko ujednaavanje u imenikim konsonantskim osnovama, dotle se, s druge strane, u glagolskoj sistemi kontinuiraju arhaini tipovi aorista i participa preterita, mada se, to se tie aorista, mora primijetiti da su njegovi oblici podrani srpskohrvatskim oblicima prezenta (Grickat, 1962:260; Jerkovi, 1971:327; Danii, 1871:64) Kao to su ve utvrdila pojedinana istraivanja, postoji odreena konzervativnost i u leksici, dok raznotenija u biblijskim tekstovima ukazuju na izrazitu tekstoloku konzervativnost (Grickat, 1962:276; Hamm, 1960:61; Linari, 1960:158) Meutim, za jasnije sagledavanje redakcijskih osobina potrebno je kodekse u sinhronim presjecima uporediti sa ostalim srpskohrvatskim redakcijskim tekstovima. Posmatrana u dijahronom presjeku, bosanska redakcijska knjievnost moe se podijeliti u tri glavne faze. Prva bi obuhvatila najmanje poznatu epohu glagoljske knjievnosti, uz koju je na istoku, tj. u Humu, mogla egzistirati i paralelna irilska knjievnost, povezana sa ranijim fazama srpske redakcijske knjievnosti. Ova faza obuhvata period do kraja 12. vijeka. Druga faza obuhvatala bi period od poetka 13. do polovine 14. vijeka i bila bi, prema tome, priblino paralelna epohi svetosavske kole u Srbiji, a do izvjesne mjere i prvoj eposi hrvatske glagoljske knjievnosti (Moin 9999:75; 1970:230, Hamm 1963:66). Ova epoha je pismom ve jae odijeljena od hrvatske glagoljske, mada je s njom mogu da vezuju neke druge crte, kako sam ve istakla, u prvom redu jezine. Trea faza su rukopisi od polovine 14. do kraja 15. vijeka i odjeci ove knjievnosti u 16. vijeka, paralelni priblino sa epohom tzv. resavske kole i drugom fazom hrvatske glagoljske knjievnosti (Moin, 1970:230; 9999:105; Hamm, 1963:66) U ovoj se eposi, naroito u njenom drugom dijelu, veze sa hrvatskom glagoljskom knjievnou ak unekoliko pojaavaju, to moe biti i rezultat politikih potresa i vezivanja Kotromania za katoliku crkvu i hrvatsko-ugarsku vlastelu (irkovi, 1964:282) Prema vrlo oskudnim glagoljskim spomenicima prve faze mogue je samo konstatovati njenu prisutnost na ovom tlu, dok je pitanje odnosa prema srpskoj redakciji unekoliko kompleksno pitanje. Rije je o "Miroslavljevom evanelju", za koje su miljenja unekoliko podijeljena; neki ga autori pribrajaju srpskoj redakciji, dok drugi smatraju da je ovaj humski spomenik gotovo rodonaelnik bosanske tradicije, poto, iako je pisan za jednoga srpskog kneza, pokazuje osobine koje ga povezuju ne samo za glagoljski predloak nego i za zapadniji teritorij (Vrana, ori, 1971:65; Moin, 9999:54) Nesumnjivo je, meutim, da je Hum upravo takvo prelazno podruje na kome su mogli da se ukrste uticaji istonog i zapadnog terena, a prodiranje ove specifine humske tradicije u Bosnu u rezultatu je dovelo do formiranja posebne pisarske kole bosanskih krstjana, podudarivi se sa naslijeenim glagoljskim tradicijama. Druga faza je daleko izrazitija u razlikama prema specifininm osobinama svetosavske kole, ne samo u paleografskom i ortografskom nego i u jezikom pogledu. Distinktivne osobine su sljedee: nemanje ligatura "je" i "ja", osim izuzetno i pojava specifine ligature za u, starije paleografske forme slova, nemanje grkih slova (izuzimajui "omega" i "fi") osim u brojnim vrijednostima), nedostatak obiljeavanja palatalnih l i n, osim u sekvencama sa u, a i to nedosljedno (idak, 1967:117; Moin, 9999:75; 1966; Grickat, 1962:250; Pavlovi M. 1921:243) Zajednike osobine su na ovom planu: samo jedan poluglas, i to meki, mijeanje "jeri" i "i", jednaka zamjena nazala (ori, 1971:71; Jerkovi, 1965:29) Na fonetskom planzu ve je prisutan ikavizam, ali ne u svim tekstovima, ukoliko je kodeks pisan na istok od rijeke Bosne, te ukoliko je pisar ijekavac, "jat" ostaje dosljedno neizmijenjeno, ali za razliku od srpskih kodeksa gotovo nema zamjene sa "e". U tom pogledu jedino odstupa rukopis iz zbirke Lobanov-Rostovski, za koji se ba zbog te osobine teko moe ustvrditi da je bosanski, mada po spoljnim osobinama ima dosta jaku slinost s bosanskim rukopisima (idak, 1967:114; Grickat, 1962:255)
39

Izrazito je ve prisustvo zamjene "v" sa "u", naroito u prijedlogu, mada je ova osobina u odnosu prema srpskim tekstovima samo kvantitativni pokazatelj. Distinktivna crta je i saimanje vokala, naroito dvaju vokala i, ak i kad jedan pripada vezniku, a redovno i saimanje u glagola priti/pridu (Grickat, 1962:260; Speranskij, 1906:44; Kuna, 1971:101, Jerkovi, 1965:29, Vrana, 1967:53) Distinktivna fonomorfoloka osobina je i nepoznavanje suvinih vokalskih reduplikacija, to se posebno odnosi na udvajanje "a", i poluglasa, posljednjeg naroito u genitvu mnoine (Jerkovi, 1965:14) Na morfolokom planu izrazito je prisustvo asigmatskog aorista i stare forme participa preterita aktivnog IV vrste, kao distinktivno prema spomenicima svetosavske kole, a uz to se sree i poetno naruavanje konsonantske sisteme imenica, naroito u srednjem rodu, i ujednaavanje sa o-osnovama (Grickat, 1962:264; Jerkovi, 1969:32; Speranskij, 1906:44) Prema hrvatskim glagoljskim tekstovima prve faze razlike su izrazite takoe u fonetici. U pnvom redu u zamjeni "jata", koja je u glagoljskim kodeksima ikavsko-ekavska, te zatim u specifinom refleksu prednjeg nalaza iza palatalnih suglasnika, koje se uz e esto reflektuje i kao a (u bos. kodeksima refleks a je izuzetniji i leksiki strogo ogranien). Zatim, digraf "t" u bosanskim kodeksima ima vrijednost "t", u glagoljskim "" ili "". to se tie enva, u hrvatskoj glagoljskoj knjievmosti uglavnom je u vrijednosti j i esto zamjenjuje etimoloko "j", ega nikad nema u bosanskim, a i u vrijednosti "j" ogranien je, uglavnom, na spomenike sa zapadnijeg tla (Hamm, 1963:52; tefani, 1957:92). Meutim, stariji tipovi aorista i particip preterita, kao i kontrahirani oblici imperfekta vezuju ovc dvije redakcije, uz ve pominjane ortografske osobine (Hamm, 1963:53; Jerkovi, 1969:33). U pogledu ortografije misli se na nain posanja "ja", "je" i obiljeavanje palatalnih suglasnika. Trea epoha u odnosu prema resavskoj koli pokazuje znatnije diferencijacije, mada ne uvijek sasvim dosljedno. Ovo je, u prvom redu, posljedica injenice da bosanska knjievnost nije vie doivjela renesansu kakvu je imala srpska knjievnost despotovine; turska invazija na Balkan mora da je uskoro u veoj mjeri prekinula i komuniciranje sa istonijim slavenskim redakcijama. Tako u bosanskim kodeksima nema gotovo uope akcenata i nadrednih znakova, tako tipinih za resavsku kolu, ukoliko se i nau, to je blijedi odsjaj nekog predloka (Moin, 1965:173; idak, 1967:117) Zatim, bosanski kodeksi nasuprot resavskim ostaju dosljedno pri jednom jeru, resavski u pravilu imaju oba, jednojerovi su u toj koli odstupanja. U bosanslkim rukopisima toga vremena u velikoj je mjeri pisutna vkalizacija poluglasa, preteno u jakom poloaju, ali ponekad i ire, ali ima i refleksa va u otvorenom slogu, to je istovremeno i oznaka resavske kole (Danii, 1871:28-19; Novakovi, 1878:150; Jerkovi, 1971:271; Pavlovi M. 1921:244; idak, 155a:47; 1957:137). Ikavizam je postao ustaljeni manir, pa se pojavljuje i u kodeksima s neikavskog terena (npr. "ajnikom evanelju"), a opa fonetska distinktivna crta je pojaano prodiranje govornih osobina, kao npr. prelaz "f" u "p", zatim jaa asimilacija suglasnika, sporadini prelaz "l" u "o", to uglavnom ne poznaju dobro tradirani resavski tekstovi (Moin 9999, Jerkvi, 1971:164-171; idak, 1955a:47; 1957:136; Danii, 1871:42; Hamm,1960:51) Na morfolokom planu u izraenije distinktivne osobine treba ubrojati preovladavanje saetih oblika u pluralskim padeima pridjevsko-zamjenike promjene, te kontinuiranje starijih aoristnih i participskvih oblika, dok se uvanje staroslavenskih oblika u veini singularskih padea participa, izuzimajui part. perf. pasivni, uneknliko podudara s kasnijom tradicijom resavske kole. (Jerkovi, 1971:341-362; Danii, 1871:65) Prema glagoljskoj hrvatskoj knjievnosti u fonetici ostaju i dalje prisutne sve distinktivne crte koje su vaile i za prethodni period, meutim, na morfolokom planu bosanski tekstovi su sada jae tradirani, jer u hrvatske prodire u veoj mjeri narodni jezik, to vai podjednako za glagolsku i imensku sistemu, ali i za sintaksu i leksiku (Hamm, 1963:54-57; Nazor, 1963:72) Tako se u bosanskim kodeksima jo uglavnom dobro uvaju staroslavenski oblici prezenta, uglavnom i oblici tvrde imenike promjene a-osnova, to je jako pokoleban u hrvatskoj glagoljskoj knjievnosti, dok je supin uglavnom zamijenjen infinitivom, upravo suprotno stanju u glagoljskoj knjievnosti (Jerkovi, 1971:385; Danii, 1871:70, Hamm, 1963:54) Ovim, naravno, nije iscrpljena lista osobina koje su distinktivne prema hrvatskoj glagoljskoj i srpskoj svetosavskoj i resavskoj koli. Za svaki bi se period mogle i detaljnije porediti paleografske i ortografske osobine, s obzirom da za tu svrhu postoji relativno dovoljan broj podataka i analiza. Meutim, fonetske i morfoloke osobine, a naroito sintaksa i leksika pojedinih bosanskih kodeksa nisu u potpunosti proueni, a nedostaje i monografskih radova o velikom broju znaajnih srpskih spomenika, pa je samim tim oteano i sagledavanje opeg jezikog profila ove knjievnosti, kao i korelacija s bosanskim srednjovjekovnim kodeksima.

40

Nabrojane osobine i dati pregled ostaje, prema tome, kao pokuaj situdiranja bosanskih kodeksa u okvire ope junoslovenske redakcijske knjievnosti i ustanovljavanje njenih najosnovnijih korelacija prema svim spomenutim redakcijskim knjievnostinma u vremenskom rasponu od 11. do 15. vijeka.

Literatura Babi Ante 1954 Noviji pogledi u nauci o pitanju srednjovjekovne crkve bosanske. Pregled (Sarajevo), br. 2, 1954 Beli Aleksandar 1936 Uee sv. Save i njegove kole u stvaranju nove redakcije srpskih irilskih spomenika. Svetosavski zbornik 1. Srpska kraljevska akademija 114, Beograd, 1936 Brozovi Dalibor 1970 Dijalektska slika hrvatskosrpskog jezinog prostora. Radovi (Zadar), sv. 8, razdio lingvistiko-filoloki sv. 5, 1970 irkovi Sima 1964 Istorija srednjovjekovne bosanske drave. Beograd, 1964 Danii uro 1871 Hvalov rukopis. Starine JAZU (Zagreb), sv. 3, 1871 Dizdar Mehmedalija 1969 Stari bosanski tekstovi. Sarajevo, 1969 Durnovo N.N. 1929 Sur la probleme du vieux-slave. Melagnes linguistiques dedies au Premier congres des philologues slaves, Praha, 1929 ori Petar 1971 Istorija srpske irilice, Beograd, 1971 Grickat Irena 1962 Divoevo evanelje. Junoslovenski filolog (Beograd), sv. 25, 1961-1962 Hamm Josip 1958 Staroslavenska gramatika. Zagreb, 1958 1960 Apokalipsa bosanskih krstjana. Slovo (Zagreb), sv. 9-10, 1960 1963 Hrvatski tip crkvenoslavenskog jezika. Slovo (Zagreb), sv. 13, 1963 1964 Serbskaja i horvatskaja redakcii obeslavijanskogo literaturnoga jazyka. Voprosy jazykoznanija, sv. 3, 1964 Ivi Pavle 1958 Die serbokroatischen Dialekte 1. Gravenhage, 1958 Jagi Vatroslav 1867 Historija knjievnosti naroda hrvatskog i srpskog. Zagreb, 1867 1871 Ogledi iz stare hrvatske proze (4) ivot Aleksandra Velikog. Starine JAZU (Zagreb), sv. 3, 1871 1877 Opis i izvodi iz nekoliko junoslovenskih rukopisa. Starine JAZU (Zagreb), sv. 14 (9), 1877 Jerkovi V. 1965 Odlike srpske recenzije u itju Simeona Nemanje. Prilozi prouavanju jezika (Novi Sad), 1965 1969 Glagolski oblici u Manojlovom evanelju. Prilozi prouavanju jezika (Novi Sad), br. 5, 1969 1971 ajniko evanelje (doktorska disertacija). Novi Sad, 1971 Koneski Blae 1956 Vraneiki apostol. Skopje 1956 1957 Ohridska knjievna kola. Slovo (Zagreb), sv. 6-8, 1957 Kuna Herta 1965 Redakcije staroslavesnkog kao literarni jezik Srba i Hrvata. Slovo (Zagreb), sv. 15-16, 1965 1970 Fragmenti parimejnika bosanske provenijencije. Slovo (Zagreb), sv. 20, 1970 Kurz Jozef 1969 Ubenice jazyka starosloveskeho. Praha, 1969 Lihaov D.S. 1966 Tekstologija:kratki ogled, Beograd, 1966

41

Linari, N. 1960 Koneski B. Vraneiki apostol. Skopje 1956 (prikaz). Slovo (Zagreb), sv. 9-10, 1960 Maksimovi J. 1960 Ilustracije Mlatakog zbornika. Slovo (Zagreb), sv. 9-10, 1960 Marinkovi V. 1969 Srpska Aleksandrida. Beograd, 1969 Moin Vladimir 9999 O periodizaciji 1955 irilski rukopisi Jugoslavenske akademije. 1. dio. Zagreb, 1955 1957 Rukopis pljevaljskog Sinodika pravoslavlja. Slovo (Zagreb), sv. 6-8, 1957 1965 Metodoloke biljeke o tipovima pisama u irilici. Slovo (Zagreb), sv. 15-16, 1965 1966 Paleografki album na junoslovenkito kirilsko pismo. Skopje, 1966 1970 Paleografsko-pravopisne norme za junoslavenske rukopise pergamnog razdoblja. Kiril Solunski. Simpozijum 1100 godinjice na Kiril Solunski. Skopje, knjiga 2., 1970 Nazor Anica 1963 Jeziki kriterij pri odreivanju donje granice crkvenoslavenskog jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima. Slovo (Zagreb), sv. 13, 1963 Novakovi Stojan 1878 U srpskohrvatskoj i bugarskoj knjievnosti 15. vijeka na dalje. Rad JAZU (Zagreb), 1878 Panteli M. 1964 Vrana J. L'Evangeliare de Miroslav (prikaz). Slovo (Zagreb), sv. 14, 1964 Pavlovi Dragoljub 1954 Iz nae knjievnosti feudalnog doba. Sarajevo, 1954 Pavlovi Milivoj 1921 Believi odlomci bosanskog evanelja. Zbornik filolokih i lingvistikih studija A Beliu, Beograd, 1921 Radoji ore Sp. 1962 Razvojni luk stare srpske knjievnosti. Novi Sad, 1962 Russanovskij V.M. 1970 Voprosy normy na raznyh etapah istorii literaturnogo jazyka. Voprosy jazykoznanija sv. 4, Moskva, 1970 Speranskij M.N. 1902 Ein bosniches Evangelium in der Handschrifterensammlung Srekovis. Archiv fur Slavische Philologie (Wien), sv. 24, 1902 1906 Mostarskoe (Manojlovo) bosanskoe evangelie. Varava 1906 idak Jaroslav 1955 "Ecclesia Sclavoiae" i misija dominikanaca u Bosni. Zbornik Filozofskog fakulteta (Zagreb), sv. 3, 1955 1955a Kopitarevo evanelje u sklopu pitanja Crkve bosanske. Slovo (Zagreb), sv. 4-5, 1955. 1957 Marginalija uz neke rukopise Crkve bosanske u mletakoj Marciani. Slovo (zagreb), sv. 6-8, 1957 1965 O autentinosti i znaenju jedne isprave bosanskog "djeda". Slovo (Zagreb), sv. 15-16, 1965 1967 Bosanski rukopisi u Gosudarstvenoj publinoj biblioteci u Lenjingradu.. Slovo (Zagreb), sv. 17, 1967 1967a A.Solovjev La testament du gost Radin (prikaz). Slovo (Zagreb), sv. 17, 1967 tefani V. 1957 Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakcije. Slovo (Zagreb), sv. 6-8, 1957 1959 Glagoljski zapis u ajnikom evanelju i Radosavljevu rukopisu. Zbornik Historijskog instituta JAZU (Zagreb), sv. 2, 1959 1969 Hrvatska knjievnost srednjega vijeka od 12. do 14. stoljea, Zagreb, 1969 1969a Prvobitno slovensko pismo i najstarija glagoljska epigrafika. Slovo (Zagreb), sv. 18-19, 1969 Thalloczy L., Jagi V. 1905 Slavische Fragmente aus der Bibliothek S. Giacomo della Marca in Monteprandone. Archiv fr Slavische Philologie (Wien), sv. 27, 1905 Trubetzkoy N.S. 1954 Altkirschiche Gramatik. Akademie der Wissenschaften. Philosophische-historische Klasse (Wien), sv. 228-4, Wien, 1954 Van der Berk A. 1970 Der "serbische" Alexanderroman. Mnchen, 1970 42

Vinogradov V.V. 1958 Osnovnye problemy izuanija obrazovanija i razvitja drevnorusskego literaturnogo jazyka. 4 Meunarodnij s'jezd slavistov, Moskva, 1958 1963 Razlija medu zakonomjjernostjami razvitja slavjanskih literaturnyh jazykov v donacionalnuju i nacionalniju epohi. 5 Meunarodnij s'jezd slavistov, Moskva, 1963 Vrana Josip 1961 L'Evangeliaire de Miroslav, Gravenhage, 1961 1963 O postanku i karakteru staroslovjanskih azbukvara i azbunih molitva. Filologija (Zagreb), br.4, 1963 1967 Vukanovo evanelje. Beograd 1967

43

Herta Kuna JEZIKE KARAKTERISTIKE GLOSA U BOSANSKOM EVANELJU IZ SREKOVIEVE ZAOSTAVTINE O Srekovievom evanelju malo je pisano, a kako je ono danas izgubljeno, o njegovim karakteristikama moe se govoriti, uglavnom, na temelju onoga to je objavio Speranski u 24. br. Archiv fr slavische Philologie, Berlin, 1902, str. 172-182.33 Istina, od evanelja su se, izgleda, sauvala dva lista u Muzeju starina u Tveru (SSSR), barem su se tamo nalazila kad je Speranski pisao svoj lanak, ali nama je do sada bilo nemogue da doemo do njih. Speranski je u cjelini objavio glose koje su ispisane na marginama Srekovievog evanelja i koje su iz kasnijeg vremena nego tekst samog evanelja. To je njegova velika zasluga, s obzirom da ove glose predstavljaju svojevrsni raritet u srednjovjekovnoj bosanskoj knjievnosti. Osim njih, u istom lanku Speranski je objavio i varijante dvaju odlomaka Srekovievog evanelja prema Nikoljskom, i to: Mat. XXVII, 166 (F.12b-16b), te Mar. I, 5-39 (F. 19-20), iz kojih se, istina, vidi da i ovo evanelje u bitnijem ne odstupa po svojim jezikim i grafijskim osobinama od ostalih bosanskih evanelja, ali je na temelju njih ipak nemogue izvriti detaljniju analizu jezika samog evanelja. U vrijeme kad je o njemu pisao Speranski rukopis je imao ukupno 186 l, uraunavajui i dva iz Tvera, a po njegovom miljenju pisan je u XIV v., dok su glose iz XV-XVI v. Zna se, takoe, da je cio rukopis na pergameni, kao i da je kasnija ruka ispisala sinoptika mjesta na marginama, a crvenim iznad redova i naslove glava, sudei bar po onome to donosi Speranski, mada on ove naslove smatra poecima lekcija, iako i sam kasnije kae da se isti brojevi koji stoje uz svaki od naslova nalaze redovno u bosanskim evaneljima na poetku evanelja kao popis glava. Uostalom, takav se jedan popis glava sauvao i u ovom kodeksu ispred evanelja po Marku. Zanimljivo je, meutim, to Speranski tvrdi da je ista ruka koja je pisala ove naslove glava u tekstu i sinoptika mjesta ispisala i poetke lekcija, onakve kakvi su predvieni za crkvenu slubu, te marginalne glose, i to cijelo stoljee kasnije, to bi predstavljalo svojevrsnu osobitost u bosanskim tekstovima.34 Iako je Speranski dao neto podataka o rukopisu (da je formata male etvrtine, da je pisan uskim bosanskim poluustavom, kako on kae uskom uncijalom), nemamo blieg opisa paleografskih osobina rukopisa, kao ni glosa, ali je zato vjerno odslikao sve ortografske i grafijske osobine, tako da je mogue uporediti glose s rukopisom evanelja. Kodeks nije bio potpun, ni u vrijeme kad ga je opisao Speranski, tako da nije iskljueno da je i marginalnih glosa bilo vie. Ipak i ono to je sauvano i to je Speranski vjerno objavio zasluuje punu panju, jer iako, openito govorei, marginalije razliite vrste nisu rijetke u bosanskim kodeksima,35 ove po svojoj relativnoj sustavnosti predstavljaju ne samo posebnu pojavu bosanske srednjovjekovne knjievnosti nego po svome karakteru navode na pomisao da je mogla postojati i cijela knjievna vrsta ovakvog tipa u bosanskoj knjievnosti, ili bar njeni zaeci. Radi se o literaturi tzv. pitanja i odgovora koja je poznata kako na istoku tako i na zapadu.36 Speranski je analizirao glose s obzirom na njihov sadraj, pa je iz te analize i usporeivanja sa slinom i srodnom literaturom doao do zakljuka da misli izraene u glosama nisu ni po emu heretike, a uz to i da ne predstavljaju originalan rad autora, s obzirom da svega toga ima i odgovarajua bizantska, srednjovjekovna zapadna, a i crkvenoslavenska literatura, kanonska i apokrifna. Ipak, ni on nije uspio da nae u veini sluajeva nikakvu paralelu, a tamo gdje ju je i naao ona se na toliko bitnih mjesta razlikuje od teksta Srekovievih glosa da se gotovo sa sigurnou moe odbaciti direktno prepisivanje. U najboljem sluaju moe biti govora samo o prilagoavanju poznatih tekstova svojim prilikama i shvatanjima, pa, prema tome, i traenje samostalnog i originalnog izraza. Imajui to u vidu, ostaje injenica da su glose iz Srekovievog evanelja originalna interpretacija i komentar evaneljskog teksta, koju su uinili, najvjerojatnije, pripadnici crkve bosanske i, prema tome, u vie pravaca za nas kao jeziki tekst vrlo znaajan materijal za istraivanje.
33

Na istom mjestu Speranski citira jo dva rada u kojima se spominje ovo evanelje, dok svi ostali pomeni baziraju na ovim saoptenjima (v. Zametki o rukopisjah belgradskih i sofijskoj bibliotek, Moskva 1890, str. 86, te recenzija na rad A. Voskresenskog: 39. Preiszuerkennung der Uvarov'schen Prmie, str. 60). Glosama se posebno opirno pozabavio Solovjev (v. A. Solovjev, Vjersko uenje bosanske crkve, pos. ot. iz 270. knjige Rada JAZU, Zagreb 1948, str. 2026). 34 I u drugim bosanskim tekstovima ima naknadnih prepravki i dopuna za liturgijsku slubu, naroito dopisivanja poetaka lekcija (v. idak, J., Kopitarovo bosansko evanelje u sklopu pitanja crkve bosanske, Slovo 45, Zagreb, 1955, str. 5152, Grickat, I., Divoevo evanelje, Junoslovenski filolog 25, Beograd, 1961/62, str. 238, 241242), ali su, po pravilu, sinoptika mjesta i naslovi glava iz istog doba iz koga i evanelje, dok je prilagoavanje crkvenoj slubi mahom nastalo istom kada se kodeks naao u pravoslavnom manastiru. 35 Up. Grickat, I., o. c., str. 251, idak, J., Bosanski rukopisi u Gosudarstvennoj publinoj biblioteci u Lenjingradu, Slovo 17, Zagreb, 1967, str. 114, Raki, F., Prilozi za povijest bosanskih patarena, Starine l, Zagreb, 1869, str. 101. 36 V. Speranski, M., o. c., str. 179; a o mogunosti postojanja ovog tipa literature kod patarena v. Radenko, K., Zur Literatur der Fragen und Antworten Archiv fr slavische Philologie, 25, Berlin, 1903, str. 611612. 44

Poznato je, naime, da je broj bosanskih kodeksa vrlo ogranien,37 a uz to oni predstavljaju gotovo iskljuivo prepisivaku djelatnost, ogranienu na tekstove novog, a samo djelomino i starog zavjeta,38 vrlo ogranien opseg apokrifne literature (u okviru dva zbornika: Mletakog i Hvalovog) a tu se, najvjerojatnije, moe ubrojati i jedan svjetovni srednjovjekovni roman Aleksandrida, koja je, me utim, takoe, samo prepis i djelomino, moda, prerada starijeg teksta. Jezik ove knjievnosti je, kao to je i razumljivo, redakcija staroslavenskog, to do izvjesne mjere vai i za Aleksandridu, koja je, meutim, u nekim svojim dijelovima ve jako ponarodnjena.39 Prema tome, glose su za jeziko prouavanje od velikog interesa, jer sa stanovita istorije literarnog jezika mogu pokazati koliki je bio stepen usvajanja crkvenoslavenskog knjievnojezikog manira, u stvari, koji nivo usvajanja crkvenoslavenskog kao literarnog jezika u smislu medija za jeziko izraavanje u domenu originalnijeg knjievnog stvaralatva. Poznato je, naime, da i hrvatska glagoljska knjievnost u tom smislu pokazuje vrlo veliku diferencijaciju, moglo bi se ak rei svojevrsnu diglosiju u domenu funkcionalnih stilova na liniji crkvena knjievnost prema svjetovnoj.40 Ovdje je problematika utoliko interesantnija to nije u pitanju odnos na liniji svjetovna prema crkvenoj knjievnosti nego odnos upotrijebljenih jezikih idioma u domenu crkvene knjievnosti, a na liniji: prepisivaki rad originalnije stvaralatvo. Da bi se u tom smislu bolje uoila distribucija jezikih osobina u okviru funkcionalnih stilova, na temelju varijanti teksta koje je dao Speranski pokuali smo da rekonstruiemo integralni tekst obaju odlomaka, te da ga makar i u globalu uporedimo s jezikom glosa. Istina, moe se staviti prigovor da je jezik evanelja znatno stariji od jezika glosa, meutim, i sam Speranski je konstatovao da se jezik Srekovievog evanelja u bitnijemu ne razlikuje od jezika ostalih bosanskih kodeksa, a to znai ni onih koji pripadaju XV vijeku, a takoe nije pouzdano da su glose toliko mlae od teksta, s obzirom da Speranski nije dao u tom smislu pouzdanijih dokaza za njihovo datiranje, no ak da i potiu s poetka XVI v., jo uvijek se znatne razlike u jeziku glosa prema evaneljskom tekstu ne mogu objasniti iskljuivo vremenskom razlikom. Po grafijskim i ortografskim osobinama oevidno je da je tekst glosa pisan prema istim pisarskim, ortografskim i grafijskim, principima prema kojima i tekstovi svih bosanskih evanelja, to znai da su marginalije nastale i u istoj koli, dakle najvjerojatnije kod pripadnika crkve bosanske. U tom je smislu potrebno zabiljeiti glavne znaajke bosanskih kodeksa, kao to je pisanje jata u vrijednosti ja, npr.: , , , , , (o), , ali se pored ovih primjera koji spadaju u bosansku ortografsku normu javlja i primjer , koji ve pokazuje prodiranje uticaja iz srpske knjievne tradicije, kao to je sluaj i sa primjerom , uz tipino bosansko , , , mada se prejotirano sree ponekad i u drugim bosanskim kodeksima, osobito u kratici za jest.41 Glose su jednojerove, izuzimajui primjer (ukoliko je Speranski precizno zabiljeio tekst), u ostalim je sluajevima u upotrebi samo jer (). Kao dalja karakteristika grafije glosa je pisanje omege na poetku rijei, kao npr.: (), , , a redovno u prijedlogu i prefiksu ot, kao npr.: , , , koji je do neke mjere normiran s
omegom, pa se zbog krive interpretacije poetka rijei iri ak i na rijei u kojima izvorno nema ni prefiksa, pa ni poetne sekvence ot-, nego samo o.42 U tom je pogledu naroito ilustrativan primjer (tj. ), to ve

samo po sebi pokazuje da pisac nije imao dovoljno crkvenoslavenskog obrazovanja. Meutim, glose imaju i relativno znatan broj primjera sa inicijalnim o u rijei otac, i to, uglavnom, u obliku koji pokazuju govornu formu bez t, tj. , , ali i: (), , Sudei po objavljenom tekstu, u glosama je potpuno zagospodarilo ligaturno , bez obzira na poziciju u rijei, a tradicionalno oy javlja se samo u jednom primjeru: (y)oy.43 Meutim, po ono malo primjera koji su vidljivi iz datih varijanti evanelja oito je da je pisac
37 V. Vrana, V., Knjievna nastojanja u sredovjenoj Bosni, Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1942; ori, P., Istorija srpske irilice, Zavod za izdavanje udbenika, Beograd, str. 130131, Kuna, H., Hrestomatija starije bosanske knjievnosti, knj. I, Sarajevo, 1974, str. 19-23. 38 U svega 3 kodeksa nalaze se dijelovi Starog zavjeta, od toga psaltir sa biblikim pjesmama i tekst 10 zapovijedi u Hvalovom zborniku, u Mletakom samo 10 zapovijedi (poto je kraj izgubljen nedostaje psaltir i biblike pjesme, koje bi inae, vjerovatno, sadravao, jer se u ostalom u svemu slae s Hvalovim rukopisom), te dijelovi parimejnika u Kijevskim bosanskim listiima (v. Kuna, H., Fragmenti parimejnika bosanske provenijencije, Slovo, 20, Zagreb, 1970, str. 98). 39 Rije je o tzv. Berlinskoj Aleksandridi, koju je objavio van den Berk i za koju se po jezikim osobinama moe pretpostaviti da je prepisana u Bosni. Posljednje glave, za koje Berk nije naao paralelu, oito su slobodnija prerada i jezik je u njima gotovo sasvim ponarodnjen. 40 V. o tom Hamm, J., Hrvatski tip crkvenoslavenskog jezika, Slovo 13, Zagreb, 1963, str. 54. i d.; Nazor, A., Jezini kriteriji pri odreivanju donje granice crkvenoslavenskog jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima, Slovo 13, Zagreb, 1963, str. 68. 41 V. Grickat, I., o. c., str. 257; Stojanovi, Lj., Jedan prilog k poznavanju bosanskijeh bogumila, Starine JAZU 18, Zagreb, 1887, str. 230; idak, J., Marginalija uz jedan rukopis crkve bosanske u mletakoj Marciani, Slovo 68, Zagreb, 1957, str. 136. 42 V. Jerkovi, V., ajniko evanelje (doktorska disertacija u rukopisu), Novi Sad, 1971, str. 152159; Speranski, M. N., Mostarskoe (Manojlovo) bosnijskoe evangelie, Varava, 1906, str. 17; Grickat, I., o. c., str. 262. 43 Oito je da u starijim tekstovima preovlauje oy (up. Speranski, M. N, Mostarskoe..., str. 10-11; Grickat, I., o. c., str. 243), dok u mlaim, iako nejednako, sve vie prodire ligatura (v. Pavlovi, M., Believi odlomci bosanskog 45

evaneljskog teksta ako ne preferirao, a ono, u svakom sluaju, upotrebljavao oy vrlo esto (up. Mat. XXVII yy, y, y i sl., uz Mt. XXVII, y, ) bez obzira na poziciju. Osobita karakteristika bosanskih kodeksa je neobiljeavanje palatalnosti i , i to je u glosama dosljedno sprovedeno, kao npr.: , , , , iako pisac nesumnjivo poznaje znak , jer ga i upotrebljava iza vokala, npr.: , , ali nikad za pisanje sloga u, meutim, tekst evanelja pokazuje ovakvo obiljeavanje (v. Mt. XXVII, 1), mada je primjer usamljen. Tekst glosa, takoer, ne poznaje uope jeri, dok ga u varijantama evanelja ima, ali je i tu potpuno izjednaeno sa i, to se vidi po upotrebi kao u primjerima: Mt. XXVII, 20: Mt. XXVII, 1, 12 i sl. Ipak, i ova osobina pokazuje jae uvanje tradicionalne grafije i ortografije u starijem evaneljskom tekstu. Jedna dosta nova osobina u glosama je relativno frekventna upotreba deseterakog i () u pozicijama gdje se to ne bi oekivalo, kao npr. , , , (o), s obzirom da je u bosanskim kodeksima ovaj znak ogranien, uglavnom, na brojnu vrijednost.44 I u glosama, kao i u tekstu evanelja, registriran je znak erv, oigledno u vrijednosti srpskohrvatskog tj.: () +(), +, +(), +(), ali postoji u glosama i jedan primjer koji je Speranski obiljeio savremenim irilikim , tj. , to je, najvjerojatnije, takoe bilo napisano ervom, ali ga je iz praktinih razloga redaktor oznaio prema njegovoj stvarnoj vrijednosti. Poseban interes predstavlja upotreba skraenica u glosama, jer je veoma velik broj sluajeva u kojima skraenica nije titlovana, a nekad je pri tom isputen samo jedan glas, vokal ili konsonant, tako da nije mogue uvijek pouzdano utvrditi radi li se, u stvari, o govornoj redukciji ili o nainu pisanja skraenice, kao: +, + te naroito o, gdje je pisac, najvjerojatnije, pratio stvaran izgovor, mada u paralelnom primjeru biljei titlu. Bez title su vrlo este i uobiajene skraenice, kao: , (), , , , , , to je openito dosta esta pojava u bosanskim kodeksima,45 uz obine normalno titlovane skraenice, , , , , , itd. Zanimljivo je, meutim, to se naporedo javljaju kratice: , , , te u padenom obliku , koje odgovaraju staroslavenskim dubletima i , mada je najvjerovatnije da je oblik koji se zavrava na -t imao vrijednost govornog i narodnog Hrist. Kratice su u tri sluaja povezane s ispisivanjem , , ; toga ima i izvan skraenica kao npr.: , , , a u evanelju je naroito esto nadredno , kao npr.: Mt XXVII, , y, Mar. I .46 Na fonetskom planu u bosanskim kodeksima na prvom je mjestu interesantno pitanje refleksa jata. Iako bi se zbog karaktera teksta oekivalo drukije, u glosama su relativno rijetki primjeri ikavizacije, i to iskljuivo ogranieni na izrazitije crkvenoslavenske lekseme, koje se sreu, uglavnom, u kodeksima, ili koje su manje poznate, to svjedoi, najvjerovatnije, o ijekavskom tlu sa koga je mogao potjecati pisar ili na kome su glose pisane, tako da su se pojavili samo iz evanelja preuzeti ve uobiajeni ikavizmi. Naime, treba imati u vidu da se ikavski refleks sree ve kao vrlo frekventan u rukopisima XV v.,47 a glose, svakako, nisu pisane ranije, to sve upuuje na istoniji ijekavski teren. Tome u prilog govori i neto znatnija ikavizacija u tekstu samog evanelja, sudei prema odlomcima s kojima raspolaemo i u kojima su i neto karakteristiniji primjeri, kao: Mt. XXVII (orig. ) , oy, , Mr, I, 36 (instr. sg. m.), gdje je ili iskonsko i zamijenjeno jatom, ili je u pitanju zamjena jata sa i u fleksiji. Nasuprot tome, u glosama su samo ovi primjeri: , , . Pitanje je koliko primjeri na , (nom. du.) odraavaju ikavsku zamjenu, a koliko su zapravo tradicionalni oblici pogreno primijenjeni. Veina ostalih primjera iz glosa sa sauvanim jatom odnosi se na leksiku obinu koliko u kodeksima toliko i u govoru, kao: , , , , , , , , , , ili je u pitanju neposredni prepis lekseme iz evanelja, kao u primjeru: . Vjerojatno je da je pisar teksta evanelja bio ikavac, ali je, isto tako, mogue pretpostaviti da je njegov predloak jo u jakoj mjeri uvao dosljedno jat, to je razumljivo s obzirom na dosta veliku starost evanelja. Za razliku od jata, koji jo ne pokazuje govornu zamjenu, znatno je drukija situacija s poluglasom. U sutini, slabi poluvokal uva se, manje-vie, dosljedno jedino na apsolutnom kraju rijei, ali i tu uz jednu iznimku: , koja pokazuje oito prodiranje govornih osobina. U veini ostalih pozicija ve je, uglavnom,
evanelja, Zbornik filolokih i lingvistikih studija A. Beliu, Beograd, 1921, str. 243). 44 V. ori, P., o. c., str. 137. Prema dosad raspoloivim podacima deseterako i javlja se u ajnikom evanelju takoe u glasovnoj upotrebi (v. Jerkovi, V., o. c., str. 142-144). 45 V. Jerkovi, V., o. c., str. 239259, a ovakvu sliku pokazuje i materijal prikupljen za crkvenoslavenski rjenik pri ANU BiH, Sarajevo. Slovo sa znakom oznauje nadredno slovo. Up. Danii, ., Hvalov rukopis, Starine JAZU, knj. 3, Zagreb, 1871, str. 4243; idak, J., Marginalija..., str. 136; idak, J., Kopitarovo bos. ev., str. 49; Pavlovi, M., o. c., str. 243; Hamm, J., Apokalipsa bosanskih krstjana, Slovo 910, Zagreb, 1963, str. 49; Jerkovi, V., o. c., str. 284; idak, J., Bosanski rukopisi..., str. 117 (za Grig.Giljf. listie) 46
46 47

izvreno ispadanje poluglasa, mada nedosljedno, jer se sreu i primjeri s tradicionalnim pisanjem, kao: , y, y, , , , svakako kao nastojanje da se odri crkvenoslavenski uzus. Ipak, odstupanja su brojna: , , , , , , , , , , , pa se, izuzetno nalaze ak i primjeri gdje poluglas nije obiljeio ni vokalno r, kao: , , mada se inae u ovoj poziciji, kao i za obiljeavanje vokalnog l, poluglas jo uva, kao: , y, , , . Kod primjera vjerovatno je u pitanju izostavljanje title, jer su se ovakvi primjeri mogli smatrati i skraenicom u smislu crkvenoslavenskog uzusa, mada su, svakako, odraavali stvarni izgovor. Posebno stoji primjer u kome je izostavljen jer u jakom poloaju, a napisan u slabom, to je oigledno skraenica s izostavljenom titlom, pisana inae u skladu s crkvenoslavenskom normom. Posebno je zanimljiva situacija kad se uslijed gubljenja poluglasa stvaraju udvojeni suglasnici; oni se shvataju, takoe, samo kao grafijska osobina i podloni su ujednostavljivanju, kao u primjerima: , , prema . Meutim, kad su u pitanju poluvokali u jakom poloaju, oit je prodor narodnog govora, ali uza sve to s tendencijom uvanja crkvenoslavenske tradicije. U tom smislu su ilustrativni primjeri s vokalizacijom, kao: , (up. ), i, naroito, primjer u kojem je zamijenio iskonsko : y (acc. pl. n.) uz primjere u kojima se jo odrava crkvenoslavenski uzus i pisanje poluglasa, kao: , , , mada je izgovor svakako sa a. Posebno poglavlje u vezi s poluglasom predstavlja pitanje v u otvorenom slogu. U tom pogledu je izrazitija osobina bosanskih spomenika vrlo rana infiltracija narodnog govora, tj. zamjena sa u,48 to je u potpunosti realizirano i u tekstu glosa, kao to se vidi iz primjera: y y +, y, y , naroito kad je u pitanju prijedlog. Crkvenoslavenska norma odrana je jedino kod zamjenice vs, tj.: , , . Posebno se namee oblik koji je Speranski oznaio sa (sic), tj. y , koji ne odraava nita drugo nego dosta proireni dijalektizam, prijedlog sa u obliku su, to upuuje, takoe, na srednju i istonu Bosnu kao mjesto postanka glosa,49 mada ostaje pitanje vrijednosti oblika . U glosama nema nijednog primjera prelaza u a iza palatalnog suglasnika, to govori uvjerljivo o tokavskom tlu, mada se mora priznati da izuzev , nema ni karakteristinih primjera, kao to uope nema primjera za j od praslavenskog dj, to imaju neki bosanski kodeksi, vjerovatno sa zapadnijeg terena.50 Osobina koja je karakteristina za bosanske kodekse uope je saimanje vokala, naroito kad je u pitanju vokal i,51 a to je prisutno i u tekstu glosa: , , + (ukoliko u posljednja dva primjera nije ve u pitanju govorni oblik sa jotovanim n, odnosno l). Naroito esto, gotovo po pravilu, takvo je saimanje izvreno u nom. sg. m. roda odreenog vida pridjeva: (y) , (), o() , y , ()(), ()(). Pojava saimanja dvaju krajnjih i poznata je i u srednjobosanskim govorima, pa je to, vjerovatno, podravalo i pisanje govornog oblika pridjeva. Za redakciju su karakteristini sluajevi: () , , gdje je Speranski u prvom primjeru dodao vezniko i, koje se u ovakvim sluajevima po tradiciji ne pie.52 Pored ovog karakteristino je saimanje dvaju a u . Za saimanje je ilustrativan i primjer , gdje je prvobitnom govornom obliku dodano, vjerovatno kao ispravka, nadredno i, svakako prema uzoru iz kodeksa. U tekstu glosa pojavljuje se i specifini oblik , to odgovara, svakako, govoru pisca i nije u suglasnosti sa tradicijom i crkvenoslavenskim uzusom, koji uva oblike ili .53 Kao to se moe oekivati, nema jotovanja kod imenica na -je, one su ak obiljeene izrazito crkvenoslavenskim -ije- kao: , y, , , , ali zbog naina pisanja, tj. neobiljeavanja i nije izvjesno da li ve ranije pomenute primjere: y +, , ne treba shvatiti kao oblike s izvrenim jotovanjem, tj. u evanei i mai, to nije neprihvatljivo ako se uzme u obzir vrijeme (najranije kraj XV v.). Osim toga, u tekstu se, kao to je ve reeno povodom grafije i ortografije, vrlo frekventno pojavljuje erv u vrijednosti u preuzetim grkim rijeima, koje su u tom obliku poznate i danas, dok je izuzetak , svakako, isto literarni import.

Prvi zasvjedoeni prelaz v u u je u Kulinovoj povelji. Od ranih bosanskih kodeksa ova je osobina registrovana u Divoevom jev. (v. Grickat, I., o. c., str. 259) i Manojlovom (v. Speranski, M. N., Mostarskoe.... str. 41). 49 Isti se oblik nalazi i kod Divkovia i Grgura iz Varea, koji potjeu s terena tuzlansko-fojnikih govora, a i u grai iz tih govora (v. Rjenik JAZU, knj. 14, sv. 60, str. 384b). 50 V. Danii, ., o. c., str. 57. 51 V. Gricka t, I., o. c., str. 260; Danii, ., Nikoljsko evanelje, Beograd, 1864, str. XVI, Speranski, M. N., Mostarskoe..., str. 44. 52 Up. Grickat, I., o. c., str. 260, a toga ima i u grai iz Hvalovog rukopisa. 53 Oblik Ivan, iako rijetko, pojavljuje se u nekim bosanskim kodeksima (v. Jerkovic, V., o. c., str. 150; idak J., Kopitarovo..., str. 51). 47

48

Vjerojatno zbog kratkoe teksta nema nijednog prelaza sonantnog I u o (v. , (), y, to odgovara uvanju najoiglednijih crta crkvenoslavenskog fonetsko-ortografskog uzusa, a slino je i sa uvanjem vokalnog I, koje, uostalom, na tlu srednje Bosne moe jo imati i specifian izgovor,54 pa su razumljivi i primjeri: , . Karakteristina osobina bosanskih kodeksa je preuzimanje grkog ipsilona kao u,55 to se sree u primjeru y , zatim, ovdje je dosljedno gr. beta reflektovana kao v, to pokazuje da nema blieg dodira sa latinskim, kao: , , . Grko kratko a primljeno je kao o u primjeru: , no posebno je zanimljivo ujednostavljivanje poetka rijei u pridjevu (. jidina), (up. stsl. , kao to posebnu panju zasluuje govorna akomodacija gr. u , preko crkvenoslavenskog , koje je zasvjedoeno i u srpskim spomenicima, kao to je sluaj i s fonetskim oblikom (up. stsl. gr. ).56 Meutim, dalje ponarodnjavanje jezika, koje proizlazi iz nedouenosti pisca, ali, moda, i iz svjesne namjere da tekst uini jeziki pristupanijim, dolazi osobito do izraza u morfologiji, koja je, inae, u biblijskim tekstovima vrlo konzervativna i najee dosta vjerno odrava staroslavensku normu. Ve na prvom mjestu pada u oi srpskohrvatski oblik gen. sg. m. roda u primjeru ()(), uostalom, jedini oblik genitiva odreenog vida. Kad je govoreno o saimanju i, pomenuti su primjeri nom. sg. m. roda odreenog vida pridjeva koji odraavaju u morfolokom pogledu karakteristike narodnog jezika, a to se moe protegnuti i na primjere kao to su: () 5 (gen. pl. m.) i (dat. pl. m.). Ipak ima i nesaetih primjera odreenog, vida, mada u ogranienom broju, vezanih mahom za ustaljene crkvenoslavenske izraze, gotovo terminolokog karaktera, i to: , y (acc. pl. n.), (nom. sg. n.), te ve pominjani primjer . Kod pridjeva je registrovan jo jedan novi srpskohrvatski oblik u acc. pl. f. ()(), mada je fonetski lik pridjeva jo tradicionalan. Na svoj nain su zanimljivi oblici prisvojnih pridjeva, jer se pored tipa () (nom. sg. f.) sree paralelno i lik , to odgovara tipu boi u primjerima: (o) (nom. pl. m.), (o) (nom. sg. m.) 3, () (acc. sg. m.), mada se oni mogu shvatiti i kao saimanje vokala i, poto postoji i primjer (o) (nom. sg, m.). Ipak, primjer govori o dijalekatskoj karakteristici dosta iroko poznatoj u narodnim govorima.57 No posebno je zanimljiv primjer (dat. pl. m.), u kojem osim ve pomenutog saetog oblika sloene pridjevske promjene imamo jo jednu izrazitiju govornu osobinu, a to je pokretni vokal e na kraju oblika.58 U oblasti deklinacije uope, pa i pridjevske, karakteristino je jo djelomino odravanje duala, kao u primjerima: ( ) (nom. du. m.), (y ) (nom. du. m.). Oba oblika komparativa koja se pojavljuju u tekstu odgovaraju u potpunosti narodnom jeziku, to su: (nom. sg. m.), (nom. sg. m.). U imenikoj su deklinaciji relativno rijetke govorne inovacije, ali je i veina primjera u nom. sg., kao: (y), , , , , , , , , , , , itd. Zanimljiv je oblik oito napravljen prema tipu etnika na -janin od osnove samarin- (up. stsl. ) ali govornu inovaciju predstavlja, nesumnjivo, samo nom. sg. , pisana tako bez poluglasa i title (up. stsl. ), pa je u toj relaciji onda i gen. sg. takoe novi oblik. U pluralu mu. roda primjera s proirenjem -ov-, osim kod stare u-osnove () ima jo samo u primjeru 2, to je, meutim, takoe posvjedoeno u vrlo starim spomenicima (v. Mikloi F., Lexicon paleoslovenico-graeco-latinum, str. 76), ali to ne iskljuuje da je istovremeno moglo biti i govorna osobina. Svi ostali primjeri su u kraoj formi kao: (gen. pl.), (nom. pl.) (nom. pl.), (acc. pl.). Nominativ plurala mu. roda pored tradicionalnih formi na -e kod u-osnova, to se proteglo i na imenicu vra, uva isto tako tradicionalni crkvenoslavenski oblik y, ali se naporedo ve javlja i novi srpskohrvatski y, to govori o pievom nastojanju da sauva, u granicama svog znanja, crkvenoslavenski uzus, ali istovremeno i o prodiranju ivog jezika. Istu situaciju imamo i u odnosu crkvenoslavenskog nom. pl. en. roda i acc. pl. m. , stare konsonantske deklinacije, prema ve novom srpskohrvatskom akuzativu plurala mu. roda . Genitiv plurala bez nastavka, kao i dativ plurala na om su istovremeno i govorni oblici i crkvenoslavenska tradicija: , ()(), (gen. pl.) , y, +() (dat. pl.), dok je primjer () svakako crkvenoslavenski relikt i tenja za literarizacijom teksta. Meutim, oblik ()(), ukoliko predstavlja dativ plurala, to je
To pokazuju Divkovieva djela (up. orevi, S. ., Matija Divkovi, Glas SKA, knj. 52, str. 102-103), a i savremeni govori (up. Brozovi, D., Izvjetaj o dijalektolokim istraivanjima u srednjoj Bosni, Ljetopis JAZU, knj. 65, str. 339; ulji, M., Dananji vareki dijalekat, kolski vjesnik, knj. 15, str. 257-258). 55 Up. Gricka t, I., o. c., str. 262; Danii, ., Hvalov rukopis, str, 47-48; Jerkovi, V., o. c., str. 275-276. 56 V. Mikloi, F., o. c., str. 254b. i 557b. 57 Za boi v. potvrda i kod Divkovia (Rj. JAZU, knj I, str. 570), a takav oblik postoji i u varekom govoru (v. ulji, M., o. c., str. 37), ali za ovaj teren nema potvrda za lik boa, ove, iako je poznat u drugim tokavskim ijekavskim govorima). 58 V. o tom Beli, A., Priloci istoriji slovenskih jezika, Glas SAN, II, razdio 62, str. 211-215, te Ivi, P., The Serbocroatian Case System in Diachrony and Diatopy, To Honor Roman Jakobson, 1967, pos. ot., str. 999. 48
54

vjerovatno prema smislu odlomka, bio bi relativno rano svjedoanstvo mijeanja pluralskih padea dativa i instrumentala pod uticajem duala, jedna od karakteristika tokavskog tla. Kod imenica se jo odrava dual i kad je u pitanju srednji rod: ( ) , ali se uz broj 12 pojavljuje naporedo gen. pl. i nom. du.: : (o)() (o)(), prema: pri emu je karakteristino da se dualski oblik i ovdje vezuje za srednji rod. Isto tako je karakteristino da se uz broj 3 uva plural: , iako je ve promijenjen oblik broja za mu. rod, tj. mj. . Singularski padei imenica podudaraju se, uglavnom, koliko s crkvenoslavenskim uzusom toliko i sa srpskohrvatskim jezikom, kao: (gen. sg. m. i n.) , (), , (dat. sg. m.), y ()y, ()y, ()()y i sl., te acc. sg. f.: (y)y, y i sl. Jedino odstupa lokativ sing., koji jo uva arhaini i crkvenoslavenski oblik: y + , . I u zamjeniku sistemu, koja je obino u kodeksima vrlo konzervativna, ve prodire piev govor. I mada se nalazi jo prilino esto karakteristino crkvenoslavensko ie, njegova je upotreba u funkciji relativne zamjenice svedena na dva oblika, i to: (za nom. sg. m.), (za nom. pl. m.), a (za acc. pl. m.), 3 (za acc. sg. n.). Oblik y oito nema vrijednost relativne nego line zamjenice, pa se stie utisak da je, u stvari, partikula e dodata zamjenikom obliku narodnog jezika kao svojevrsna literarna oznaka. Na to upuuje u istoj glosi i upotreba relativne zamjenice (nom. pl. m.). U upotrebi je i demonstrativna zamjenica s, i to: (acc. sg. n.), (nom. sg. m.), ak u jednom primjeru sa vokalizacijom poluglasa: (acc. sg. m.) a kako inae nema sline vokalizacije, nije iskljueno da je iz govora. Tradicionalni crkvenoslavenski oblik zadrao je i genitiv singulara mu. roda line zamjenice u posesivnoj upotrebi , a u istoj se upotrebi javlja i genitiv plurala , no posebno panju izaziva oblik y , koji, eventualno, moe da predstavlja instrumental singulara en. roda (v. stsl. s jej), mada bi po smislu ovdje trebalo da bude masculinum. Speranski je ovaj oblik stavio s oznakom (sic). Ostali zamjeniki oblici podudaraju se sa srpskohrvatskim, jedino je, moda, potrebno spomenuti nominativ singulara mu. roda demonstrativne zamjenice , jo u arhainoj formi koja se slae sa crkvenoslavenskim uzusom. Najvie je osavremenjen i najslobodniji u odnosu prema crkvenoslavenskom morfoloki sistem glagola, u kojem gotovo preteu novi srpskohrvatski oblici i narodni govor. U tom pogledu su naroito zanimljivi prezentski oblici, koji u veini sluajeva vie nemaju nastavak -t u 3. l. singulara i plurala, inae vrlo izrazitu crtu svih crkvenoslavenskih kodeksa, ukljuujui tu i bosanske. Tako prema primjerima: (3. l. sg.) , yy, (3. l. pl.) , y, y , y, stoji samo (3. l. pl.) , y, (3. l. sg.). Od pomonih glagola javlja se oblik y (3. l. pl. prez.), kao izrazito crkvenoslavenska forma, dok se pored pravilnog i uobiajenog , sree u jednom primjeru i oblik e, tj. nova srpskohrvatska enklitika za 3. l. singulara. Zanimljiva je i situacija s futurom poto se u jednom sluaju javlja novi srpskohrvatski tokavski futur ..., to je vrlo znaajna inovacija jer nema podloge u bosanskim srednjovjekovnim kodeksima. Osim toga, forma pomonog glagola sasvim je novi srpskohrvatski analoki oblik za tree lice plurala. Oblik javlja se u sprezi sa infinitivom , to daje cijelom izrazu izvjestan futurski karakter, ali to nije pravi futur, pa je time i objanjiv crkvenoslavenski tradicionalni oblik. Veina glagolskih oblika su aoristi, koji podjednako odgovaraju normalnom srpskohrvatskom aoristu kao i staroslavenskom, i to: (3. l. sg.) , , y , , y, , a jedino je neto zanimljiviji primjer , s obzirom da je u 3. l. sg. bila mogua i pojava paralelnog, ali arhainijeg tzv. h-aorista (tip rh), dok svi ostali primjeri nemaju ni u staroslavenskom nikakvog paralelnog aoristnog oblika, pa u tom pogledu ne pruaju bliih informacija.59. Za imperfekt, meutim, u tekstu se nalaze samo tri primjera, i to dva potiu od glagolati, lekseme koja je u kodeksima veoma esta u tom obliku: (3. l. sg.), () (3. l. sg.), ()y (3. l. pl.), a isto toliko je i primjera za perfekt, istina bez verbuma finituma: (), y, sve za 3. l. sg. U tekstu glosa se nalazi i jedan primjer potencijala (3. l. pl.) 2, koji je ve potpun odraz narodnog jezika to se tie pomonog glagola, dok je particip najvjerovatnije, literarni oblik, bar kad je u pitanju bosansko tlo.60 Jedini relikti crkvenoslavenskog su u participu prezenta pasiva , koji ovdje, uostalom, ima ve u potpunosti pravu pridjevsku upotrebu i znaenje, kao i particip preterita pasivni , te pasivni aorist (3. l. sg.) 2, sa vrlo tradicionalnom crkvenoslavenskom formom bist. Neto je ve dosad reeno u vezi s uvanjem duala u deklinaciji, gdje je evidentno da se dualski oblici koji
59 Bosanski kodeksi uvaju jo u znatnoj mjeri oblike asigmatskog aorista, mada ipak preteno u 3. l. pl. (3. l. sg. je identino s formama oh-aorista) (up. Gricka t, I., o. c., str. 264; Danii, ., Hvalov rukopis, str. 72-73; Jerkovi, V., o. c., str. 387-388; Jerkovi, V., Glagolski oblici u Manojlovom evanelju, Prilozi prouavanju jezika 5, Novi Sad, 1969, str. 32-33). 60 Glagol imti zadrali su akavski govori, odakle je prodro i u dubrovaku renesansnu poeziju, ali ga nema u tokavskim govorima (v. Rj. JAZU, knj. III, str. 797b i 823b). 49

nisu uli u sistem srpskohrvatskih padenih oblika uvaju jo jedino po tradiciji, a taj utisak pojaava nedostatak dualskog oblika kod glagola tamo gdje bismo ga oekivali (v. () ... ). Istina, u veini sluajeva kad su u pitanju dva subjekta izostavljen je lini glagolski oblik glagola biti/jesam, kao npr.: (), to je do neke mjere takoe indikativno. Pisac i inae esto izostavlja predikatsku kopulu, kao npr.: () () (y), ()() , , a djelomino, u prvoj reenici, i u glosi br. 10 (v. ()() () ), dok je u glosama 2, 5, 8 kopula iskazana u prvoj reenici, a u ostalima se podrazumijeva (v. , (o)() , (y)()() ()). To stvara, naroito u glosi br. 5 i 8, ugoaj koji direktno upuuje na folklorni jeziki izraz i to u njegovoj jo neizgraenoj i poneto primitivnoj formi, emu naroito pridonosi upotreba veznika a u neprekinutom nizu nabrajanja (v. (y)()() (), , , (y), (), ). Udio crkvenoslavenskih sintaksikih specifinosti relativno je mali, to je, prije svega, infinitivna konstrukcija u glosi 11: y y , a donekle i dativ s infinitivom u glosi 14: , mada istu konstrukciju poznaje i narodni jezik i kasnijih epoha.61 Neto izrazitiji crkvenoslavenski karakter pokazuje jedan dio upotrijebljene leksike. Pisac jo nije napustio upotrebu crkvenoslavenske zamjenice ie i mada se u tekstu sreu samo dva oblika, mora se rei da se oni, manje-vie, pravilno upotrebljavaju. Kako se u glosi br. l javlja i srpskohrvatska relativna zamjenica, to pokazuje, ujedno, znaaj crkvenoslavenskog uzusa kad je rije o osobini koja treba da pridonese jezikoj literarizaciji teksta glosa. Na istoj je liniji i upotreba mjesnog adverba , zatim , te partikule (Speranski je ovu rije napisao razdvojeno, tj. , vjerovatno je tako napisana u originalu), te veznika . Ilustrativno je da se najvie odnosajnih rijei i adverba crkvenoslavenskog karaktera sree u glosi 2, koja je ne samo najdua nego je u njoj i najopirnije objanjenje teksta. Razumljivo je da je u leksici relativno znatan udio crkvenoslavenskih leksema, jer se komentator najee sluio evaneljskim pojmovima, koji imaju svoju crkvenoslavensku terminologiju, bez obzira da li se upotrijebljena leksema nalazi direktno u komentarisanom tekstu ili ne, jer ona kao takva ve pripada evaneljskom stilu i jeziku, kao: ( ) y, (+ ()) , () , , y, , ali preteni dio leksike pripada narodnom govoru. Zanimljivo je da glosator na dva mjesta objanjava grke rijei, i to: za i za + ). Oito je na temelju izvedene analize da je glosator imao neke ambicije da pie literarnim jezikom, ali, s jedne strane, nije bio dovoljno uen, a s druge, mogue je da je postojao i posebni funkcionalni stil homiletike literature, koji je bio manje infiltriran crkvenoslavenskim elementima, pa se toga drao i na pisac.62 Prema jeziku evanelja (koje smo rekonstruirali na temelju varijanti) jezik glosa ne pokazuje veu koliinu inovacija na fonetskom planu nego veu frekventnost inoviranih osobina, jer sve to se pojavljuje u glosama ima i evanelje, samo u manjem opsegu. Tako, npr., u evanelju je uoljivija tenja da se ouva v, pa u cijelom tekstu odlomaka ima svega etiri primjera zamjene sa u (v Mt. XXVII y , yy y () Mar. I y ), dok u glosama, u mnogo kraem tekstu, imamo isti broj primjera, a slino stoji i sa srpskohrvatskim refleksom poluglasa i sa drugim osobinama. Jedina izrazita inovacija koje nema u tekstu j evanelja jest srpskohrvatsko , jer erv u evanelju ima vrijednost , barem u poznatom tekstu. Najizrazitija je promjena karaktera teksta u morfologiji, gdje se u evanelju jo ponekad uvaju i sasvim arhaini padeni oblici pridjeva i, naroito, participa, kao: Mt. XXVII (acc. sg. m.), (gen. sg. m.), (nom. sg. f.), oy (acc. sg. f.), (nom. pl. n.) yoy (dat. sg. m.), (acc. pl. n.), (nom. sg. n.), (nom. sg. m.), (nom. pl. m.), Mar. I (nom. pl. m.) i sl., bez i jednog primjera novih srpskohrvatskih oblika u genitivu singulara mu. roda. No najevidentnija je razlika izmeu teksta glosa i evanelja u glagolskoj sistemi. Ne samo da u glcsama nema participa prezenta i preterita I u njihovim arhainim formama, ega je prepun evaneljski tekst, nego je i u prezentu gotovo preovladao sistem oblika narodnog jezika, dok u evanelju ima samo jedan primjer Mar. I, 32, ukoliko se i tu ne radi o aoristu, dok je, s druge strane, vjerovatno da je pisar evanelja stare asigmatske aoriste yy Mt. XXVII, 53, yy Mar. I, 25, y Mar. I, 29 shvatao kao 3. l. pl. prezenta. to se tie sintakse i leksike, sam karakter evaneljskog teksta namee veu konzervativnost, a i inae bosanska evanelja dosta vjerno prate naj arhaini ja staroslavenska evanelja,63 u tekstu ovih nekoliko odlomaka ne mogu se ni oekivati vea odstupanja od crkvenoslavenske sintakse i leksike evaneljskih
61 62

Beli, A., Istorija srpskohrvatskog jezika, knj. II, sv. 2, Rei s deklinacijom, Beograd, 1950, str. 365366. U tom pogledu su dosad nedovoljno proueni Listii iz Monteprandona, koje Jagi, takoe, smatra homiletikom literaturom (v. Thalloczy i Jagi, V., Slavische Fragmente aus der Bibliothek S. Giacomo della Marca in Monteprandone, Archiv fr slavische Philologie XXVII, Berlin, 1905, str. 86). 63 V. o tom Grickat, I., o. c., str. 280-281, 290. 50

tekstova. Sudei na temelju svega izloenog, ini se da tekst glosa ukazuje na vjerovatno postojanje i treeg knjievnojezikog stila, rezerviranog za homiletiku literaturu i njoj srodne vrste, koji je ve u jakoj mjeri infiltriran narodnim jezikom na svim jezikim nivoima, tj. ne samo u fonetici nego i u sintaksi i leksici, i naroito, u morfologiji, pa se u tom pogledu pribliava jeziku svjetovne knjievnosti srednjovje kovnog tipa, kao to je npr. Berlinska Aleksandrida. Osim toga, po jezikim osobinama glosa moe se priblino odrediti i teren njihovog nastanka, to je najvjerovatnije srednjobosanski ijekavski teren, gdje su zasvjedoeni i najarhainiji bosanski ijekavski govori sa dosta starinakog stanovnitva,64 a gdje su bili i centri stare bosanske drave, pa, svakako, i njene crkve.

64 V. Brozovi, O problemu ijekavskoakavskog (istonobosanskog) dijalekta, Hrvatski dijalektoloki zbornik, knj. 2, Zagreb, 1966, str. 170. i d. 51

Herta Kuna O JEZIKU I PISMU HVALOVOG ZBORNIKA U treoj knjizi Starina JAZU iz 1981. god. . Danii je objavio vrlo opiran lanak o Hvalovom zborniku, u kojem je najveim dijelom govorio o njegovom jeziku. Meutim, jezika obrada je poneto specifina, jer se oslanja na uporeivanju teksta Hvalovog zbornika sa odgovarajuim tekstom Nikoljskog evanelja i iatovakog Apostola, te se, u stvari, svodi uglavnom na notiranje razlika prema ovim kodeksima. Pri tome je, istina, izvrena specifikacija fenomena, data vrlo velika graa, ali su izostali primjeri koji mogu biti veoma znaajni, a nisu zabiljeeni jer se sreu u komparativnim tekstovima. Ovaj lanak niti moe niti ima pretenzija da da detaljnu analizu jezika Hvalovog zbornika, ali u pokuati da na temelju raspoloive grae odredim okvirno glavne jezike karakteristike, a za detaljnije uporeivanje sa znaajnijim kodeksima "crkve bosanske" posluie kritiki aparat, koji je dat uz transkript. Kako je Danii relativno malo govorio o pismu, pomenuemo ovdje osnovne karakteristike. Hvalov zbornik pisan je bosanskom irilicom, u paleografskom smislu vrlo slinom irilici srpskih spomenika, ali sa nekim posebnostima koje su vrlo karakteristine za bosanske rukopise XV vijeka. Pismo je poluustav, poneto kvadratian, a u odnosu na srpsko pismo istog doba pokazuje neto arhainiji razvojni stupanj, naroito pojedina slova, karakteristina inae za bosanske rukopise. U prvom redu emo izdvojiti oblik slova (), iji su kraci simetrini tako da obrazuju aicu na zadebljanom stubiu; slovo , kao i kod veine bosanskih tekstova, ima znaajno smanjen gornji dio; je neproporcionalno, donji dio ide od donje linije kao tanko iscrtani repi koji je zaokruen na desnu stranu; slovo ima obje petlje iste veliine i oblika, a preka kod slova je neznatno iskoena i nalazi se neznatno iznad sredine slova, dok kod iskoene unutranje linije ne idu od vrha stabala. Svi ovi oblici su, manje-vie, karakteristini i za ostale bosanske kodekse a neki kao , , povezuju ih sa makedonskim spomenicima. Meutim, to se tie grafije i ortografije, razlike prema srpskoj irilici su daleko izrazitije i ukazuju na vrlo staru pisarsku kolu, koja bosanske kodekse, pa i Hvalov zbornik dovodi u vezu sa Miroslavljevim evaneljem, te jo dalje sa najstarijim staroslavenskim glagoljskim rukopisima. Tako u inicijalnom i postvokalskom poloaju sekvenca /ja/ se obiljeava jatom, a sckvenca /je/ sa , mada se izuzetno javlja u Hvalovom zborniku i ligaturno , ali uglavnom u 3. l. sg. (), i to kao skraenica s titlom. Od prejotiranih vokala inae je u upotrebi samo , i to iza vokala. Vrlo je izrazita osobina i upotreba grafema , sa ambivalentnom vrijednou, za /l/ i /n/, a podjednako i za // i //, kao i isto takva upotreba erva za // i //, za // ipak u ogranienom broju primjera. Uz to je interesantna i vrlo informativna upotreba jata iza palatala u vrijednosti /a/, to vue porijeklo jo iz staroslavenskih glagoljskih spomenika (v. npr. 269, 283 i sl.), samo to je u nizu primjera i ovakvo jat zamijenjeno sa , iako, de facto, u tim pozicijama ono ne pokriva fonoloku vrijednost srpskohrvatskog jata (v. npr. 350, y 350, 332, 63, 110, () 126 i sl., a up. y 350, 36V). Od grkih grafema u integralnom tekstu prisutna je ee samo omega, uglavnom u ligaturi koju pisar ponekad ne razlikuje od /o/, npr.: 15, dok su ostala zadrana kao oznake brojnih vrijednosti. Grkom digamom oznaen je broj est. Na kraju Djela apostolskih oznaen je broj stihova nizom slova to bi, prema Daniiu, oznaavalo broj 2.524, to bi se podudaralo s brojem stihova grkih kodeksa. Poto u azbunom redu glagoljice ide iza , koje oznaava 1.000, Danii gaje shvatio kao oznaku za 2.000, a , ukoliko zamjenjuje prema glagoljskoj vrijednosti znailo bi 500. U pismu je zadrana jo jedna stara osobina bosanskih spomenika, a to je mehaniko sjeenje rijei na kraju retka, dok je neprekidnost pisanja donekle naruena, poto Hval ve pokazuje tendenciju odjeljivanja akcenatskih cjelina, mada ne najdosljednije. Takoer, odreeni krug leksema je najee skraen i titlovan, mada se i izvan toga kruga pojavljuju povremeno i druge skraenice, ali rjee. Takoer je jako organiena upotreba nadrednih znakova, ali se pojavljuju nadredna slova. U vezi s pismom treba napomenuti da je ve . Danii ustvrdio kako je Hvalov zbornik prepisan sa glagoljskog predloka, a kao potvrdu tom miljenju dodajemo da su na dva mjesta napisana glagoljska slova, to je zabiljeeno u parakritikom aparatu transkripta. Govorei o ortografskim osobinama donekle sam naela i neka jezika pitanja, u prvom redu iz oblasti fonetike. Globalna ocjena o jeziku Hvalovog zbornika svodila bi se na konstataciju da je on dobar predstavnik jezika bosanske redakcije, naravno, sa nekim svojim specifinostima, u prvom redu, neto izrazitijim zapadnotokavskim osobinama. Najizrazitija osobina je sasvim nedvojbena ikavska zamjena jata, to se u pismu odraava kao izjednaavanje fonoloke vrijednosti znakova , i , kao u primjerima:
52

39V, 81, 15, 108, 28V, 15V, 32, 85, 31v, 16, 114, 83V 82, 26, 25V, y 37, 102

29V,

21V, 29V, 35V, 16, 30, 37V, V itd. 30

Jo su izrazitiji primjeri s jatom na mjestu primarnog /i/, kao:

itd.

(od ) 42V, 23, 92, 23V, 254V, oy 18V, 38V

dok je ekavska zamjena prisutna samo u primjerima koji su, manje-vie, opesrpskohrvatski, kao: 100V, oy 18V, oy 85V, 257, y 33, ali ipak: 88 Dalja je karakteristina inovacijska osobina zamjena poluglasa sa /a/, i to: a) u jakom poloaju (v. npr. 76, 25, 19V, 75V, 29, oy 19V); b) u prijedlozima i prefiksima (v. npr. 28, 13V, 75, 24, 86V, 15, 83, 17, 34V; 76, 24, 19V); c) u tipinim srpskohrvatskim pozicijama pod akcentom (v. npr. 35V, 18V, 87, oy 18V, 102, 100V); d) od sekundarnog srpskohrvatskog poluglasa (v. npr.: 29V, 20, 25, 87V, 100, 92V), ali se pojavljuje i isto mehanika zamjena poluglasa sa /a/, kao: 82V, 90V, kao i obrnuto, tj. zamjena primarnog /a/ poluglasom (v. 35V, 294, 35V i sl.). Poremeeno je ak i biljeenje poluglasa na kraju rijei, mada najee zbog enklitike ili nadrednog pisanja zavrnog konsonanta, ali je inae izostavljanje slabog poluglasa toliko frekventno da je suvino navoditi i primjere. Ipak, registrujemo neke jo u staroslavenskom zabiljeene primjere gubljenja poluglasa i u jakom poloaju (v. npr. 33, 21V, 85, 23, 76) kao i, istina, relativno vrlo mali broj primjera sa staroslavenskim refleksima (v. npr. 39V, 113, 102, 16V, 22 i sl.) U vezi s poluglasom je i refleks /va/ u otvorenom slogu za koji ima relativno mnogo primjera, dok je srpskohrvatska inovacija /u/ relativno ograniena (up.: a) 75V, 85, 76, 88V, 15, 7, 29V; b) oy 85, 28, oy 86V, 87, oyy 168, oy 39V i sl.). Meutim, Hvalov zbornik relativno dobro uva staroslavensko , sa fonolokom vrijednou /t/, kao to pokazuju primjeri u kojima oznaava /t/ dobiveno izvan jotovanja (v. npr.: 81, 308V [<]), mada je ipak poneto dvojbeno kako proitati primjere kao 252, s obzirom da se radi o glagolskoj imenici od postiti gdje bi moglo odgovarati i srpskohrvatskom //, kao i u primjeru 196, naroito s obzirom na druge fonoloke osobine Hvala koje govore u prilog takvom itanju. S druge strane, tome bi u prilog govorio i primjer 285, dok je srazmjerno rijetka alternacija sa srpskohrvatskim // redovno oznaena ervom i potpuno nedvojbena (v. npr.: 69V, 84V (up. stsl. o), 55V, y 53, y 84V, 85, 19V, 101, 101V, oy 40V). S druge strane, uz staroslavenski refleks /d/ relativno je est srpskohrvatski refleks /j/, to upuuje na zapadniji jeziki teren (v. npr. oy 91, ; 85, 98, 87, 76, y 76, y 68, 109, 96, 30V, 142, oy 117, oy 119V, yoy 111 itd.), mada je, najvjerovatnije, izoglosa ove pojave bila daleko ira nego to to pokazuju dananji dijalektoloki podaci. U tom je pogledu i vrlo ilustrativna zamjena prednjeg nazala iza palatalnih suglasnika, koja je redovito /e/, a samo u ogranienom broju primjera /a/, kao: 344, y 196V, 324V, 92V (< ), od kojih se samo vee za razgovorni jezik. Koliko se ivi jezik probija u tekst pokazuju razliite asimilacije i ispadanja poslije gubljenja poluglasa, izvjesne tipino dijalekatske alternacije vokala (npr. y 59V, 96V, yoy 46, y 34 i sl.) pa i, istina, rijetki primjeri promjene /l/ u /u/ i /-l/ u /o/, kao to je: y 33 (a up. i pogreno pisanje , 252V, iz kojeg se zapravo vidi stvarni izgovor), y 57V, kao i primjeri: a) 89V (< ), 306V (), pa i 281V, 110V; b) 111v, dok se, s druge strane, uvaju neke izrazito staroslavenske fonetske osobine, kao npr. 101v, oy 100V, pa onda po istom konceptu i analogijski 305V.
53

Izvjesni primjeri, kao io su oblici: 2IV, 82V, 93V, 20, ukazuju na mogunost da se ve u ovo vrijeme vrilo srpskohrvatsko jotovanje foneme /n/ (up. pisanje 93V, a v. i oblike kao 83). Kao karakteristinu osobinu ne samo Hvalovog zbornika nego i svih bosanskih kodeksa pomenuemo i gotovo redovnu zamjenu grkog ipsilona, koji ovdje ne postoji u grafemskom sistemu, sa /u/, kao npr.: oy 195V, oy 245V, oy 181V, yoy 179V, oyo 42, oy 85V i sl. Takoe, grko /f/ po pravilu je zamijenjeno sa /p/, kao npr.: 169V, 26, 80V, 292V, 176V, 23, 183V, 167V, ali ipak i 173. Karakteristina je, ali manje dosljedna zamjena grkog i > sa , u poziciji ispred konsonanta, kao npr.: 107V, 26V, 181V, 46, 104v, 177, 177V, ali up. i y 177V. Kao to se vidi, fonetika Hvalovog zbornika je dosta inovirana, mada se u tragovima uvaju i neke vrlo izrazite staroslavenske osobitosti. U morfologiji, a naroito u leksici arhainost je jo mnogo jae izraena, mada se i tu moe nai inovacija, ali su one u veini sa uim krugom prostiranja. U sistemu oblika u Hvalovom zborniku mogu se sresti jo i sasvim arhaini oblici sloene pridjevske deklinacije, naroito u D. sg. m. n., kao npr.: yy 196, oyy 196V, te neto mlai oblici, kao: yyy 80, yoy 18V, yoy 27V i sl. kao i izvorni oblik L. sg. m., samo sa fonetskom izmjenom > 278V. U G. sg. m. i n. sasvim je obian oblik na -o, kao npr.: 14V, 22, 86, 81, 7, 30V i sl. Relativno je vrlo est i asigmatski aorist, kao npr.: 1. l. sg. 87V, 93, 22, 90; 1. l. pl. 32, 108, 41V, 41; 3. l. pl. y 102, y 28, y 80, 105, y 27, oy 27, 76V, 105, y 30, y 20V i sl., te vrlo karakteristini primjeri part. praet. act. I arhainijeg tipa, kao npr.: 86V, 86V, y 29, 102, 16V, y 80, 86V, 29, 36V, 86, yy 196, dok glagol pokazuje razliite varijante ovog participa, od najarhainijeg 37, preko novijeg tipa: 33, 34V, 255, do oblika sa srpskohrvatskom zamjenom poluglasa, kao: 196, 88V, to ukazuje na predloke to u morfologiji uvaju veliku starinu. Relativno su dobro sauvani i oblici konsonantskih deklinacija, mada tu ve ima i znatnijih pomjeranja (up. npr.: a/ G. sg. 42V, 29V, 85, 15V, 15V, 18, 27V, 81, prema L. sg. 19V, 251V, te D. sg. y 26, 85), kao to su zabiljeeni stari oblici udeklinacije u karakteristinim padeima, mada ima odstupanja /up. npr.: G. sg. y 76, y 85V, 9IV, 23V, y 17; D. sg. () 195V, 261, 170, 31, 43, 172; N. pl. 100V, 28, 87V prema: G. sg. 91, 102V, () 36; D. sg. ()y 97V, y 97V, y 44, y 15V i sl. Karakteristini su i neki arhaini oblici N. sg. imenica . roda, kao: y 234V, 45V, 46, 129, 246, 38V, 109, 244V, ali 44. Arhaini nastavak N. sg. f. Na notiran je i u nekim oblicima komparativa, mada nije pouzdano nije li i ovdje izvrena mehanika zamjena jata, koji bi u toj poziciji signirao /a/, kao npr. 62V, 50, 62V. S druge strane, u Hvalovom zborniku nau se i takvi primjeri koji signiraju jak prodor narodnog jezika i na ovom planu, ali se mora naglasiti da se to, po pravilu, odnosi na takve izreke koje su frekventnije u upotrebi, a i smisaono providnije i za neobrazovanijeg itaoca, kao to je npr. tekst Oenaa. Tu se pojavljuju prezentski oblici za 3. l. sg. i pl. Bez -, 2. 1. sg. na - i 1. pl. na -, ak ve i 1. l. sg. na - kod tematskih glagola, kao u primjerima: 1. l. sg. 288, 124V, 2. l. sg. 173, 92, 99, 114; 3. l. sg. y 123, 119V, y 252, ()()()y 117, 32V; 1. l. pl. 168V, 119, 244V, 124V, 117V, 19, 87, 251V, 251V itd.; 3. l. pl. y 40. Posebno je instruktivna pojava oblika imperfekta saetog tipa s jatom, koja u dijalekatskom smislu takoe upuuje na jugozapadnije podruje, kao to su primjeri: y 110 y 168, y 196, ()oy 50V, y 113, y 168V, 108, 285, y 114V, y 285V, y 113V. U pridjevskoj se deklinaciji nalo i neto primjera u G. sg. m.n. sa srpsko-hrvatskim nastavkom, kao i kod zamjenica, dok su openito kod pridjeva obiniji oblici D. sg. m. n. na y nego na yoy, to se zadralo najee u oblicima deklinacije participa, kao sutinski arhainijem sloju jezika, (v. npr.: G. sg. y 74, 130, 230V, (y)() 243V, 29V, 234V, 24, te D. sg. yy 26V, y 84V, y 21V, y 130, yy 44 itd). Dalja karakteristina inovacija Hvalovog zbornika je frekventna upotreba tokavskih oblika relativne zamjenice , kao npr.: N. sg. f. 31, 84, 93, 252V, A. sg. f. 15, 18V, 40V, N. pl. m. 76V, 83, 101V, G. pl. 32 i sl., a u srpskohrvatske oblike ide i pojava zamjenica 109, 127, 113V, 121V, 81, te tipine srpskohrvatske enklitike y /D. sg./ 302, 311, 130 /A. sg./ i sl. Posebnu specifinost Hvalovog zbornika ini zamjena staroslavenskog nastavka u prezentu sa , kao npr.: 38, 63V, 19V, 20, 24V, 24V, y 30V i sl., koje, meutim, u ponekim primjerima moe biti shvaeno i kao zamjenika enklitika
54

, koja dolazi u specifinoj zamjenikoj reduplikaciji karakteristinoj za makedonsko jeziko podruje, to nas upuuje na dalja istraivanja veza bosanskih sa makedonskim spomenicima (v. npr.: y 81, a up. i: y 97V). to se pak sintakse tie, njena tradiranost je sasvim oekivana, s ozbirom da se i ovdje, kao i inae u bosanskim kodeksima, sreemo, uglavnom, sa biblijskim tekstom, koji je dosljedno potovan. Meutim, ipak se ponekad vri zamjena starog optativa sa da + prezent. Kao npr.: y y 297V. Vanije je, meutim, pominjano udvajanje zamjenica, takoe kao osobina predloka u koji je dospjela iz kolokvijalnog jezika. U istom se smislu moe tretirati i fraza (mj. ), 80V, u kojoj su, oigledno, participi interpretirani kao prezenti. Ve je pomenuto da leksika posebno uva arhaini staroslavenski fond leksema, prije svega, i takvih koje se izuzetno sreu i u najstarijim spomenicima, kao to je 276, 186V, 281, 2I5V, emu treba pribrojati i vrlo visoku frekvenciju neprevedenih grecizama, kao npr.: 85V, 108V,65 63,66 72V, 93,67 196, 99V, 63, 55V, 123V, 67V,68 88, 90v, y 54v, y 121v, 53v, 65,69 65, 129v itd. Ve je Danii utvrdio da se u Hvalovom zborniku sree staroslavenska leksika starijeg sloja, koja je u novijim crkvenoslavenskim spomenicima ve zamijenjena, tim je interesantnije to je ona sauvana u spomeniku s poetka XV vijeka, to posebno govori o vrlo arhainom predloku. U tu grupu leksema ubrojaemo sljedee, ne pretendujui na iscrpnost, nego s namjerom da damo samo globalni uvid. Primjeri: 271, 114V, 105, 21V, 339V, 195V, y 66, 67V, 327, 110V, 108V, 269, 170V, 150, y 96, y 324 itd. Ovaj kratak uvid u jeziku problematiku Hvalovog zbornika potvruje ranije iznesena miljenja da su predloci ovoga, kao i ostalih bosanskih srednjovjekovnih kodeksa bila vrlo stari, te da su karakteristine osobine najstarijeg jezikog sloja u njemu dobro sauvane. To se, prije svega, odnosi na leksiku i sintaksu, ali jasnih tragova starine ima i u morfologiji, pa i fonetici, mada je na ovim jezikim planovima, kao to je i razumljivo, jasno vidljiv i nezaobilazni uticaj narodnog jezika, koji ovaj spomenik dijalekatski vezuje za jugozapadnije tokavsko podruje, za razliku od nekih drugih spomenika crkve bosanske", kao to je npr. Divoevo evanelje.

65 66 67 68 69

ravnatelj stola riznica drahma (novanica) Priprava, dan uoi subote zdjela 55

Jaroslav idak KOPITAROVO BOSANSKO EVANELJE U SKLOPU PITANJA CRKVE BOSANSKE Rezime: Prikazano je "Kopitarovo bosansko evanelje" (no. 24) Narodne in univerzitetne knjinice u Ljubljani. Detaljno je opisan rukopis, njegove grafijske, ortografske i jezine karakteristike i pripadajue marginalije na osnovu kojih je ovaj rukopis identificiran kao poseban u sklopu prouavanja Crkve bosanske. Godinu dana poslije smrti Barolomeja Kopitara, 1845. godine, austrijska je vlada otkupila njegovu knjinicu i predala je Licejskoj (danas Narodna in univerzitetna knjinica) u Ljubljani. Meu rukopisima knjinice nalazilo se i jedno etvoroevanelje bosanskog tipa, koje je tom prilikom bilo obiljeeno brojem 24; tu je oznaku ono zadralo do danas, a nepromijenjena je ostala i paginacija listova, koja je tada provedena olovkom i koje se i ja pridravam u ovom prilogu.

Prvi podaci o tom rukopisu u znanstvenoj literaturi potjeu od ruskog slavista G. A. Voskresenskog on ga je ukratko opisao, datirajui ga - bez nekog objanjenja - 14. stoljeem, i zatim istakao u njegovu pismu: 1. 2. 3. 4. vrlo estu upotrebu slova umjesto , a mnogo rjee slova umjesto ; zamjenu poluglasa slovom ; upotrebu slova umjesto i upotrebu slova umjesto , i umjesto .

Od jezinih oblika upozorio je samo na upotrebu aorista bez "h" i "" u 1. odnosno 3. licu (Voskresenski 1882:42-43). Poslije Voskresenskog izvjestio je o rukopisu Vatroslav Jagi takoer kratkom, opisu konstatiro da rukopis sadri etvoroevanelje "bosanskog tipa" i izrekao misao da "der Codex wird wohl dem Anfange des 15. Jahrhunderts angehoren" (Jagi 1899:10-11). Poto je ispravio pogreku Voskresenskoga, navedenu gore pod br. 3, i utvrdio da se u tom sluaju ne radi o slovu nego o slovu tj. //, on istie neobino estu pojavu ikavizama, upotrebu za "ja" i "i", kao i upotrebu slova za "u" (regelmassig) i umjesto (immer). o Poslije Jagia upoznao je od slavista rukopis G.A. Iljinskij (1904) koji je ponovo prikazao Kopitarov rukopis iz ljubljanske licejske biblioteke. Ilijinskij istie naroito jasno "ikavsko-bosansko porijeklo" pisca, datirajui rukopis - prema Jagiu - poetkom 15. stoljea. On je takoer napomenuo da se kodeks ne sastoji samo od etvoroevanelja nego da se na listovima 227-235, koji su - za razliku od ostalih, pergamentskih lisotva - od
56

papira, nalazi "Sbornik 12 mesjecam'". U pitanje odnosa izmeu ovih dvaju dijelova kodeksa nije pri tom ulazio. Kod nas je o rukopisu pisao samo dr. Svetozar Radoji (1950) prouivi ga s njegove umjetnike strane. Ve je V. Stasov (1884) unio etiri primjera iluminiranog ukrasa iz "Kopitarovog bosanskog evanelja" o slavenskim i istonim ornamentima, ali o samom evanelju nije pisao. Radonji konstatira da je rukopis koji naziva takoer "Ljubljanskim bosanskim evaneljem" - sasvim slian "Beogradskom bosanskom jevaelju broj 95 Narodne biblioteke" (Radonji 1950:43). Iako taj beogradski rukopis datira "krajem 14. ili poetkom 15. veka", Radoji stavlja "Kopitarovo evanelje" u 14. stoljee, kao i Voskresenskij. Meutim, u prikazu umjetnosti u srednjovjekovnoj Bosni u "Historiji naroda Jugoslavije" (Radonji 1953:615) stavlja to evanelje u poetak 15. stoljea. Radojievi podaci i od njega objelodanjene ilustracije potakli su me da prouim rukopis u odnosu prema pitanju "Crkve bosanske". U toj vezi nije rukopis do sada uope uziman u obzir, a ni Vladimir Vrana (1942) ne spominje ga u svom prikazu bosanskih rukopisa. Rukopis "Kopitareva bosanskog evanelja", koji je 1966. godine restauriran, opisao je nedavno Vladimir Moin, datirajui ga u drugu polovicu 14. stoljea (Moin 1971:23). Iznenauje Moinova tvrdnja, kojom zakljuuje svoj opis, da je "pitanje o bogumilskom znaenju te knjige i njenih ilustracija u posljednje vrijeme objaljeno u glavnom djelu A. Solovjeva (1948) "Vjersko uenje bosanske crkve", jer Solovjev nije "Kopitarovo evanjelje" poznavao niti ga u spomenutoj raspravi - pa ni nikada kasnije - uope uzima u obzir.

Kako rukopis u spomenutim prikazima nije bio potpuno, a u mnogoemu ni tono, opisan, potrebno je najprije dati njegov to toniji opis. Sauvani tekst etvoroevanelja, pisan na pergamentu, sastoji se od 225 listova u maloj etvrtini; irina strane iznosi 13,5 cm, a visina 19 cm. List 226, iako na svom uskom traku nosi ostatke nekog teksta, gotovo je sav po duini odrezan. Meutim, rukopis nije potpun, a naprijed spomenuta paginacija dokazuje da to zacijelo nije bio ni u asu prijenosa u ljubljansku biblioteku. Navedeni pisci nisu, naime, opazili, da u prvom kvaternionu (od po osam listova) nema listova 1, 2, 7, i 8, zbog ega nedostaje cijela glava 4 evanelja po Mateju. U Daniievom izdanju "Nikoljskog evanelja" (1864:4-6) S obzirom na mogunost o listovima koji danas u rukopisu nedostaju treba napomenuti da se o tome ne moe nita pouzdanije tvrditi, jer je zacijelo - kako misli Vladimir Moin, koga sam mogao upoznati s originalom ovog rukopisa - po jedan list bio prvobitno prijijepljen uz prednje i stranje korice.
57

Iz istog razloga poinje to evanelje odmah sa samim tekstom, a ne popisom glava, kao druga evanelja, a moda je na prvom listu bio i lik evanelista odnosno njegov simbol, kao to ih imaju i evanelja po Luki i Ivanu. Sasvim izvjesno to ne moe biti, jer ni evanelje po Marku nema njegova lika ni simbola. U stvari, nije iskljueno da je i potonje evanelje imalo prvobitno takav ukras, jer od 9. kvaterniona nema jednog lista upravo na tome mjestu. Zbog toga se i popis glava, koji prethodi tekstu evanelja po Marku, prekida s brojem 32 (od sveukupnih 48). Tekst evanelja, naprotiv, nije nigdje prekinut. Ni prazna strana lista 64 verso ne okrnjuje tekst, jer se taj pri kraju Matejeva evanelja sa list 64 neposredno nastavlja na list 65. Broj redaka nije na svakoj strani jednak i kree se izmeu 22 i 24; nije, prema tome, tona tvrdnja Ilijinskog , da ih ima 21. Duina retka iznosi 9 cm, a visina obinih slova 3 mm, iako ni ona nisu uvijek jednako visoka. Pismo je vrlo jasno i itljiva uska uncijala, ali ono nije poznat, jer u rukopisu nema kolofona niti bilo kakvih biljeaka na rubu koje ne bi bile u neposrednoj vezi s crkvenom upotrebom teksta. U tom pogledu zaostaje ovaj rukopis po svojoj vrijednosti za historiara iza "Hvalova zbornika", "Radosavljeva zbornika", "Batalova evanelja" i "Vrutokog evanelja ". Samo jedna biljeka u tekstu evanelja kao da ispada iz tjesnog okvira njegove namjene. Ona glasi " () () " Ali i ta biljeka, ispisana crnilom, ubiljeena na donjem rubu lista 174 okrenutim slovima, kao da je to gornji rub lista. Prema pismu i crnilu oigledno da se radi o naknadnoj unesenoj biljeci. Njegova usporedba s mikrofilmovima "Hvalova zbornika" i "Radosavljeva zbornika" pokazuje u grafikim osobinama takve razlike da se mogunost porijekla iz iste pisarske kole jednog ili drugog od spomenutih datiranjih rukopisa ne moe pretpostaviti. Zbog toga se "Kopitarovo bosansko evanelje" ne moe ni neto sigurnije datirati. Za razliku od krstjanina Hvala, pisar "Kopitarova evanelja" ne slui se uope "jeryjem" nego ga zamjenjuje znakom , a ne upotrebljava ni y, koje je u Hvala vrlo esto, iako se on slui takoer ligaturom . o Oba se rukopisa razlikuju osobito u obliku slova: - ta je razlika naroito upadljiva! - , , , i nekih drugih. "Jat" se u "Kopitarovu evanelju" dosljednije zamjenjuje znakom . Ve letimian pogled na pismo krstjanina Radosava pokazuje da se ono po svom cjelovitom karakteru i po obliku pojedinih slova potpuno razlikuje od pisma "Kopitarova evanelja". I tu dolazi u obzir osobito oblik slova "a", koje se u Radosava razlikuje i od "Hvalova zbornika" i od "Kopitarova evanelja". Razliit oblik imaju takoer slova: oy (o je u Radosava uope redovito nezatvoreno u gornjem dijelu, pa tako i u sloenici ), , i druga, a razlike u obliku slova i u Radosava gotovo ni nema. Usporedimo li, pak, rukopis "Kopitarova evanelja" s "Vrutokim evaneljem" (Gruji 1937) i "Mostarskim listovima" odnosno "Believim odlomcima", kako ih naziva M. Pavlovi (1921) (sluim se nazivom "Mostarski listovi" koje je upotrebio Vladimir Vrana (1942) jer ga smatram ispravnijim), koji nisu datirani, ali pripadaju istoj grupi bosanskih evanelja i meusobno su vrlo bliski, opazit emo da se oni - unato nekim zajednikim crtama - razlikuju i oblikom nekih karakteristinih slova i ukrasom, ne samo po motivima nego i po izradbi, i napose upotrebom slova , koje pisar "Kopitarova evanelja" dosljedno zamjenjuje slovima i , kao i upotrebom poluglasa, koji taj pisar upotrebljava samo na kraju rijei. Njegovo je pismo, osim toga, nesumnjivo ljepe, a iluminirani ukras bogatiji. Spomenuta obiljeja odvajaju "Kopitarovo evanelje" i od rukopisa "Nikoljskog evanelja" i "Daniieva evanelja" (Danii 1864), koji takoer nisu datirani, ali se u mnogoemu podudaraju, a po nekim se svojim osobinama vidljivo razlikuju od dvaju prije navedenih rukopisa. Sve te razlike, dakako, ne iskljuuju injenicu koju su ustanovili svi dosadanji opisi "Kopitarova bosanskog evanelja", tj. da ono potjee iz 14. ili 15. stoljea. Prema miljenju Vladimira Moina rukopis "Kopitarova bosanskog evanelja" pripada svakako jo 14. stoljeu, to zakljuuje na osnovu pisma, ponekog iluminiranog ukrasa i starinskog bizantskog uveza rukopisa (Moin 1971). Napominjemo da je i St. Kuljbakin (1950:297) izrazio miljenje da je evanelje neto starije i da se u svakom sluaju ne moe datirati u 15. stoljee. Kraju 14. i poetku 15. stoljea pripadaju, uostalom, gotovo svi sauvani bosanski rukopisi Srednjeg vijeka, osim "Radosavljeva evanelja", koji je nastao u doba vladanja kralja Tomaa oko sredine 15. stoljea. Takozvano "Divoevo evanelje", pronaeno kasnije, potjee vjerovatno iz tridesetih godina 14. stoljea (idak 1958). i tako upadljivo S obzirom na usku uncijalu kojom je napisan, na iskljuivu upotrebu ligature o prevladavanje ikavizama - da navedem samo najizrazitija njegova obiljeja - mogu se na "Kopitarovo evanelje" u cijelosti primijeniti rijei M. Pavlovia, koje je napisao u vezi s datiranjem "Mostarskih listova". On kae: Sam tekst pisan je uskom unicijalom, kao i ostali paralelni tekstovi, i sa te strane nesumljivo je da
58

na rukopis pripada onom kratkom razmaku vremena od kraja 14. do polovine 15. stoljea. Svi crkveni bosanski tekstovi toga doba odlikuju se od ranijih i docnijih, naroito pak briljivou pisma, finoom crta i stilizacijom uopte. Ali meu samim njima ima sitnih razlika, koje su individualnog karaktera, a mogle bi biti u nekoliko i hronolokog (Pavlovi 1921:240). Od daljih grafikih osobina zajedniko je "Kopitarovu evanelju" kao i drugim bosanskim rukopisima:

Nepostojanje interpunkcije i akcenata, te mehaniko rastavljanje rijei na kraju retka, pri emu vrlo esto prelazi u drugi red samo posljednji suglasnik (s poluglasom) ili ak i sam poluglas. Skraenice, ne ba esto i ograniene u pravilu na odreene rijei, oznaene su redovito titlom ili rjee pojedinim slovima iznad rijei, a od ligatura upotrebljava se osim o samo jo , samostalno ili povezano s drugim rijeima. Naslove pojedinih glava - iznad ili rjee ispod teksta, Oznake paralelnih mjesta u drugim evaneljima - sa strane, Napomene o tome u koje se dane koji odlomak ita - ponajvie ispod teksta, ali katkad i povie njega, a samo izuzetno sa strane, i Kratice koje oznaavaju poetak, "zaelo" takvog odlomka, (a ne "zaalo" kao to ine Gruji (1937), Pavlovi (1921) i drugi, jer prema kratici na listu 19 vidi da je taj oblik bio u doba oznaavanja ovih odlomaka uobiajen) - sa strane teksta, s njegovim rednim brojem unutar pojednog evanelja.

Rukopis "Kopitarovog evanelja" sadri danas izvan teksta biljeke etiriju vrsta:

Naslovi pojedinih glava, koje se u cijelosti navode na poetku svakog evanelja osim Matejeva i djelomino Markova, u vezi su sa starom glavnom podjelom teksta. Poslije broja ispisana crnom bojom slijedi naslov crvenim mastilom, a njemu odgovara takoer prvi redak glave unutar teksta, ispisan istim mastilom i s veim obojenim slovom na poetku. Sinoptike biljeke sa strane, koje upuuju na odgovarajua mjesta u drugim evaneljima, vrlo su rijetke, jer su - kako se to jasno vidi - bile naknadno istrugane da ustupe mjesto oznaci "zaela". Napomene (navedene pod c), upisane cinoberom, nisu takoer bile sastavni dio prvobitnog rukopisa. Dokazuju to ove injenice: 1. 2. 3. karakter njihova pisma, izmjene u tekstu evanelja i promjene koje su zbog tih napomena naknadno izvrene u prvobinom rukopisu.

Pismo se napomena razlikuje od pisma rukopisa i slovima i akcentom i kraticama, kojih u tekstu evanelja nigdje nema. Tako se u tim napomenama upotrebljavaju slova "i" i "o", a oblik slova "a" i "i" potpuno je razliit od njihova oblika u tekstu. Poetne rijei odlomka ne navode se u tim napomenama vjerno tekstu nego s veim ili manjim izmjenama. Eto nekoliko primjera. Na listu 4 verso je ime "" teksta promijenjeno u "", pa je ta promjena dosljedno provedena u svim napomenama gdje se ono pojavljuje, a na listu 36 upisano je, tovie, slovo "" naknadno u sam tekst gdje se to ime spominje u obliku: " ". Ikavski oblici teksta zamjenjuju se u napomenama uvijek ili slovom kao na listu 14 verso gdje je rije "" promijenjena u "", ili na listu 35 verso rije "" u "" itd. Osobito karakteristina promjena u prvobitnom tekstu izvrena je na listu 35 verso. Ondje su u naslovu glave istrugane brojka "ld"= 34 i na kraju rije "", koja je zamijenjena rijeima " ", tj. "na liturgiji", zbog ega je i posljednje u rijei izmijenjeno u "je". Tako je mjesto osvanulo na tom mjestu, sasvim neuobiajeno: " na ()". Zbog naknadno unesenih "zaela" istrugani su takoer naslovi glava na listu 33 verso, 35, 99 verso, 161, 161 verso i drugdje. Meutim, poetak i kraj odlomaka predvienih za itanje u odreene dane "na liturgiji" - kako je to na vie mjesta izriito zapisano - oznaeni su i unutar teksta kraticama: i ili , tj. i . Te kratice, upisane takoer cinoberom, ne potjeu od pisara teksta evanelja, ve su naknadno unesene u gotov rukopis, iznad pojedinih redaka. U skladu sa svim spomenutim promjenama jesu i razliite naknadne izmjene u prvobitnom tekstu. Da bi se cinoberom oznaio poetak "zaela", na listu 101 je naknadno upisano veliko crveno slovo , a na listu 196 verso i 197 je malo izmijenjeno u veliko crveno Spomenuo sam da je na jednome mjestu uz ime Ivana . (Krstitelja) upisano naknadno slovo , a na listu 29 je u rijei cinoberom promijenjeno u . Pa i ondje gdje oznaka "zaela" sa strane vie nema, tj. od listu 201 dalje, poetak tih odlomaka obiljeen je u tekstu na taj nain to su neka mala slova pretvorena naknadno u velika. Ima, najzad, i takvih promjena u tekstu koje su izvrene ne cinoberom, nego nekim bljeim crnilom, pa moda potjeu od tree ruke. Iako one nisu ni u kakvoj vezi sa "zaelima", ipak su znaajne po tome to nesumnjivo dokazuju da se rukopis upotrebljavao u liturgiji negdje gdje su postojali drugi obiaji u izgovoru
59

razliitih imena i oblika rijei. Tako je slovo u rijei (ili ) = "farizeji", Josip i Pilip dosljedno zamijenjeno slovom , a na mnogim mjestima zamijenjeno sa . Osim ve spomenute podjele prema glavama, u samom je tekstu provedena takoer podjela teksta u stihove, kojima je poetak oznaen tako da je njihovo prvo slovo ispisano crvenim mastilom. Prema tome: prvobitan rukopis, pisan od poetka do kraja jednom istom rukom, iako ne uvijek jednako briljivo, imao je uobiajenu staru podjelu teksta po stihovima i glavama, upisanu cinoberom, osim brojeva glava koji su ispisani crnilom. Sinoptike biljeke, ispisane takoer crnilom (osim brojeva), istrugane su sve osim nekoliko njih u pojedinim evaneljima. "Zaela" su unesena naknadno drugom rukom, esto na tetu prvobitnog teksta, u kojem su razliiti oblici i slova prilagoivani drugim obrednim obiajima. Toj su svrsi trebale da poslue takoer neke promjene, izvrene vjerojatno treom rukom u prvobitnom tekstu. Zakljuna reenica prethodnog poglavlja uvodi nas neposredno u temu ovoga priloga i dodiruje jedno od osnovnih pitanja u kompleksu problema "Crkve bosanske": da li je ona imala obred mise, i - ako ga je imala - da li je taj obred bio istoni ili zapadni? Za objanjenje "zaela" u "Kopitarovu evanelju" postoje dvije mogunosti:

da su ona unesena naknadno za potrebe iste crkve, ili da su namijenjena potrebama istone crkve.

O tom se pitanju nije do sada mnogo ni temeljito rasprvljalo, jer je u nauci ionako prevladavalo miljenje da "Crkva bosanska" kao patarenska nije ni mogla imati obreda mise, bio on istoni ili zapadni. Ve prije izlaska poznatog djela Franje Rakoga (1870) o bogomilima i patarenima nije B. Petranovi iskljuio mogunost da je hereza utjecala i na "bogoslubene obrede Crkve bosanske" (Petranovi 1867:168). Uinio je to na osnovu analogije, sluei se, uz ostalo, i katarskim obrednikom iz 13. stoljea koji je tada ve bio pristupaan u izdanju E. Cunitza (1852). Franjo Raki je, opet na osnovu potonje analogije i latinskih spisa o bosanskim patarenima, zakljuio da su bogumili i patareni odbacivali liturgiju: ... nieui pretvorbu hljeba i vina ... Sluba se dakle boja sastojala iz molitve gospodnje, itanja odlomka iz novoga zavjeta, propoviedi i blagoslova (Raki 1870:192). Kada je 1882. godine objelodanio obred iz rukopisa krstjanina Radosava, Raki je - usporedivi ga s katarskim ritualom - bio uvjeren da je u njemu naao potvrdu za citirani zakljuak i ustvrdio taj put s punom sigurnou da je "bogotovje kod bosanskih Paterena i kod francuskih Katara bilo jedno te isto" (Raki 1882:27). U tome zakljuku nije ga mogla pokolebati ni injenica da u "Hvalovu zborniku" ima obiljeenih mjesta koja odgovaraju takvim odlomcima namijenjenim itanju za vrijeme liturgije u istonoj crkvi. Na tu je injenicu obratio panju . Danii u svome prikazu "Hvalova zbornika", konstatirajui da je u njegovu tekstu Apostola naiao na osamnaest mjesta oznaenih rijeima "zaelo" i "kon'c'" - objema ili samo jednom od njih - i ne iskljuujui mogunost da takvih oznaka ima i vie u biljekama izvan teksta. To ga je navelo da kae: to su ovi dijelovi ovako obiljeeni, to bi moglo svjedoiti da su se i Patareni sastajali na molitvu u reene dane, te itali iz novoga zavjeta iste dijelove koji se itaju u istonoj crkvi. Ali to svjedoanstvo ne bi bilo jako, ako mu se drugo to protivi; jer to su reenim nainom zabiljeeni samo za nekoliko reenih dana dijelovi koji se itaju, a nijesu i za ostale dane, i to ni kod rijeh nekoliko dijelova nijesu zabiljeeni dani u koje se itaju, po tome bi moglo biti da je Hval, prepisujui iz rukopisa u kom je to bilo zabiljeeno za sve dane, samo nehotice grijekom zabiljeio kod reenih dijelova poetak i svretak (Danii 1871:7). Usprkos ovim rezervama, V. Gluac na osnovu istih oznaka u "Hvalovu zborniku", uz njegovih devet biblikih pjesama, kategoriki ustvrdio da je on "pisan upravo za pravoslavnu crkvu". Iako je Danii te oznake naao samo u Apostolu, Gruac je ustvrdio i to da se oznaeni odlomci "potpuno slau s apostolima i evaneljima, koji se u te dane i dan danas itaju u pravoslavnoj crkvi", i to samo u njoj (Gluac 1924:7). Ja sam 1937. godine u raspravi o problemu "Crkve bosanske" u naoj historiografiji" (idak 1937) takoer nastojao da oslabim Daniieve rezerve, iskljuujui mogunost da je krstjanin Hval mehaniki prepisivao spomenute oznake, ali to nisam uinio u vezi s pitanjem crkvenih obreda. Tek idue godine, u lanku "Pravoslavni Istok i Crkva bosanska" (idak 1938), izrazio sam misao, koju sam prenio i u knjigu "Crkva bosanska i problem bogumilstva u Bosni" , da se slinost koju je "Crkva bosanska" imala s obiajima istone crkve: ... moda nije ograniila samo na spomenuta vanjska obiljeja, nego je obuhvatila takoer crkvene obrede. Ali se u tom pogledu ne mogu postavljati nikakve odreene tvrdnje, jer je izvorni materijal
60

jo suvie oskudan ... (idak 1940:56) Meutim, istako sam tom prilikom da je miljenje A. Hoffera (1901:79) i Sv. Ritiga (1910:198) o postojanju grkog obreda u bosanskoj katolikoj biskupiji na poetku 13. stoljea "bez sumnje najvjerojatnije" i da nas ono "najvie pribliava konanoj istini" (idak 1938:793). U skladu s tadanjim mojim cjelovitim shvaanjem problema, pretpostavio sam, dakako, da se taj zakljuak moe protegnuti i na samostalnu "Crkvu bosansku". Osim spomenutih oznaka u "Hvalovu zborniku" govorili bi u prilog tome miljenju i neki drugi podaci, iako ni oni ne rjeavaju pitanje do kraja. Tako, na primjer, gost Radin odreuje u svojoj oporuci neku svotu i "na slubu boiju", to moe da znai samo liturgiju. (Ovaj zakljuak ne smatram vie ispravnim jer se citirane rijei odnose na cijelo Radinovo "zaduje".) Njegov suvremenik, biskup Petar Ranzanus, napominje u svom opisu borba s Turcima oko Jajca 1463-1464. godine da je Bosna "portio quaedam montanae Dalmatiae, cuius habitatores colunt Christum iuxta orientalis ecclesiae ritum". To je svjedoanstvo naroito znaajno, jer je Ranzanus godine 1475-1478. boravio na budimskom dvoru kralja Matijaa Korvina i ondje mogao crpsti pouzdane informacije o prilikama u Bosni (Ranzanus 1794:397). Dominik Mandi pretpostavlja da Ranzanus nije ispravno shvati to je uo a da je "koncem 15. stoljea u Bosni uistinu bio velik broj krana istokog obreda" (Mandi 1960:452). Meutim, odakle odjednom u sedamdesetim godinama, kada Ranzanus pie, toliko krana istonog obreda u Bosni, Mandi ne pie. Podatak u Ranzanusa zavreuje osobitu panju zato jer on poznaje i bosanske Patarene kao sljedbenike "manihejske hereze". U skladu je s tim podatkom mnogo starija vijest u putopisu jednog franjevca, Irca imuna imunova, koji je sredinom rujna 1323. godine boravio takoer u Dubroniku i ondje upoznao razliite doljake koji su iz zalea dolazili onamo radi trgovine. Iako to zalee tada jo nije bilo u vlasti Bosanaca, on ipak spominje meu njima i "paterine". On kae, naime, da u Dubrovniku: confluunt Sclavi Barbari, Paterini et alii schismatici negotiatores, qui sunt gestu, habitu et lingua Latinis in omnibus deformes; Sclavi enim sunt Boemys in lingua multum conformes, et eorum multi in ritu deformes; quia Boemy Latinorum utuntur ritu, Sclavorum enim multi Graecorum (Reetar 1939:156). S obzirom na obred, spomenuti franjevac ne razlikuje dakle paterine od drugih Slavena - shizmatika, koji se - za razliku od eha - slue grkim obredom. Dominik Mandi grijei kada misli da stvaranje zareza iza rijei Patareni - u citatu kod Reetara ga nema - mijenja smisao reenice (Mandi 1960:451). Taj u svakom sluaju ostaje isti, tj. prema spomenutom izvoru, mnogi Slaveni u zaleu Dubrovnika, a mau njima su i Patareni, slue se, za razliku od eha, grkim obredom. Da li bi u tom smislu trebalo shvatiti takoer izraz "in paganismo ritu", za njegovu vjeru, u pismu vojvode Hrvoja kraljici Barbari iz 1413. godine, nije sigurno (Lucio 1673:393). Takva mogunost nije iskljuena, jer naziv "poganin" za pripadnika istone crkve nije bio u katolikoj sredini u 15. stoljeu nipoto nepoznat. (idak 1941:2) Iako je Aleksandar Solovjev (1950) dokazao da je prije spomenuti obred "Radosavljeva rukopisa" gotovo istovjetan s "kratkom slubom bojom" u maloazijskih fundagiagita i u francuskih katara, i tako znatno uvrstio miljenje Rakoga, nije samim tim opovrgao misao o mogunosti postojanja istonog obreda, tj. obreda mise prema obiaju grke crkve u "Crkvi bosanskoj". Postoji najzad i miljenje da je obred u toj crkvi bio - zapadni, ali se ono ne moe osloniti ni na kakav konkretniji podatak u izvorima. Fra Leo Petrovi je, naime, izrazio svoje miljenje i prema kojem je "Crkva bosanska" bila glagoljaka s rimskim obredom, mogao potkrijepiti samo dvjema pretpostavkama, koje on kao takve i navodi: da je "Butkov glagoljski rukopis" sluio "krstjanima" i da jurisdikciona ovisnost bosanskog biskupa o splitskom metropolitu povlai za sobom nuno upotrebu rimskog obreda (Petrovi 1942:144). Ali je zapravo i on ostavio to pitanje otvorenim, jer doputa da su Bosanci "kao u svemu tako i u obredima kasnije poli svojim putem. Zavladala je "bosanska vjere", zavladao i "bosanski obred" (Petrovi 1953:139). U emu se taj obred sastojao, Petrovi ne kae, ali upozorava na neke obredne osobine kakvih ima u razliitim katolikim biskupijama. Treba napomenuti da se izraz "bosanski obred" - za razliku od izraza "vera bosanska" - ne moe nai u suvremenim izvorima. Osim toga, Petrovi ne uzima uope u obzir miljenje Rakoga koje se osniva na rukopisu krstjanina Radosava, ali se osvre na opis obreda prieivanja kod bosanskih "maniheja" u Orbinija, smatrajui ga "posve nevjerojatnim i slabo izmiljenim" (Petrovi 1953:129). Porijeklo i pouzdanost toga Orbinijeva podatka nisu jo uvijek dovoljno ispitani, premda sam i ja - ve prije Petovia - konstantirao da ni taj obred ne sadri u sebi neke izrazito dualistike elemente (idak 1941:15). Iako se pitanje toga obreda ne moe smatrati rijeenim, a to isto vrijedi i za obred u Radosavljevu rukopisu, ipak Petrovi s pravom zakljuuje da nema dokaza tvrdnji, prema kojoj su "krstjani" zbacivali euharistiju (Petrovi 1953:129). S obzirom na opis obreda lomljenja kruha kod M.Orbinija, vana je konstatacija A. Borsta da taj obred zacjelo potjee od - openito u kranstvu poznatog i drevnog - obiaja eulogije (Borst
61

1953:201). Iako, dakle Borst stavlja s pravom u sumnju opravdanost miljenja da obred lomljenja kruha kod katara treba dovesti u vezu sa starokranstim agapom i datirati mu postanak u 3. stoljee, nije ipak iskljuena mogunost da se kod bosanskih patarena radi upravo o eulogiji. Ako na kraju spomenem da iro Truhelka (1942), u svome posljednjem radu o bosankim patarenima, pristaje uz miljenje Rakoga o nepostojanju slube boje u njih, iako koncepciju Rakoga odbacuje u cjelini kao neispravnu, ne moe se zacijelo porei da pitanje postojanja slube boje, u njezinu grkom ili moda i rimskom obliku, u "Crkvi bosanskoj" ostaje jo uvijek otvoreno. Poznata izvorna graa nije za sada dovoljan da to pitanje rijei, pa je, prema tome, svaki novi podatak koji bi mogao neto pridonijeti njegovu rjeenju dragocjen. Prua li takav podatak i "Kopitarovo bosansko evaelje"? Ispitamo li jo jednom porijeklo i karakter biljeaka u tom rukopisu, koje izriito govore ili nesumnjivo svjedoe o postojanju liturgije u onoj sredini u kojoj su te biljeke nastale, onda odgovor moe biti samo negativan. Spomenute biljeke i promjene, koje su u tekstu rukopisa naknadno izvrene, unesene su u rukopis u nekom manastiru koji se sluio obredon istone crkve. Iako se ne moe pouzdano rei koji je to manastir bio, ipak neke biljeke utiru put daljem istraivanju. Tako je na listu 34 ispisano crnilom iznad naslova glave: "petru i pavlu", a dalje, ispod teksta, cinoberom: "se e petru i pavlu, i na otvsenie cekve", poslije ega slijedi poetak dotinog "zaela". A na kraju kalendara nalazi se zapis crnilom i kurzivom "(v)anele svetoga petra platie sva braa", pisan istom rukom kao i biljeka na listu 34. Blagdan "Petra i Pavla" spominje se i u tekstu kalendara (list 231 verso). Da se doista radi o srpskom manastiru, dokazuje takoer spomenuti kalendara u kojem se spominju dani sv. Save "prvog arhiepiskopa srbskog" (list 230) i Simeona "srbskog novog myrotoca" (list 230 verso). Upuuje na to i biljeka na listu 12, s desne strane, ispisana cinoberom pokraj oznake zaela: "se e i preponim' otcem'", tj. "se e i prepodobnim otcem". R. Gruji je istakao da je "u pravoslavnoj crkvi ta titula davana, a i sada se daje, samo monasima-manastirskim stareinama ..." (Gruji 1937:266) Nije, dakle, iskljueno da su "zaela" ubiljeena u rukopisu Kopitarova evanelja u poznatom manastiru sv. Petra i Pavla na Limu, i to razmjrno ravno, jo pri kraju 15. stoljea. Papir, naime, mjsenoga kalendara na kraju kodeksa ima vodene znakove koji su vrlo sloni takvim znakovima iz posljednjeg decenija 15. stoljea (prema saopenju S.M. Traljia, asistenta Historijskog instituta JAZU u Zagrebu ti su vodeni znakovi najsliniji znakovima na nekim aktima iz Zadra i ibenika od kraja 15. stoljea). Njegovo je pismo, po svojim openitim karakteristikama, sasvim srodno pismu naknadno ubiljeenih "zaela". U prvobitnom rukopisu nije uope bilo "zaela", koja bi tako barem indirektno upuivala na postojanje liturgije u "Crkvi bosanskoj". ini se da je i to jedno od znaajnih obiljeja rukopisa koji su u toj crkvi nastali. Gruji npr., konstatira tu injenicu, s obzirom na "Vrutoko evanelje", ovim rijeima: Naime u ovom rukopisu, kao i u veini slinih rukopisa bosanskog tipa 14-15. stoljea, nema podele evanelja na zaala, po kojima se u pravoslavnoj crkvi itaju odeljci evanelja na bogosluenjima u odreene dane preko godine; ali se po zaostalim tragovima vidi, da je u prototipu ovoga rukopisa postojala ta podela (Gruji 1937:265). "Zaela" su, prema konstataciji M. Speranskog, ubiljeena naknadno i u rukopis izgubljenoga "Srekovieva evanelja" u 15-16. stoljeu (Speranski 1902:173). S obzirom na to znaajno obiljeje bosanskih rukopisa bit e potrebno ponovo ispitati karakter onih oznaka koje u Apostolu Hvalova rukopisa oboljeavaju pojedina "zaela". injenica da tako oznaenih odlomaka nema u evaneljima toga rukopisa i da su oni ogranieni samo na Apostol - kako konstatira Danii opravdava ve sama po sebi njegovu rezerzvu. Meutim, ondje gdje su "zaela" dosata oznaena, teko je pretpostaviti mogunost mehanikog prepisivanja, pogotovu ako uzmemo na um da je Hvalov predloak bio nesumnjivo glagoljski, a ne irilski s podruja istone crkve. Taj se sluaj u osnovi razlikuje od sluaja Kopitarova evanelja, u kojem su "zaela" sva naknadno unesena u ve gotov rukopis. Kako su spomenute oznake u Apostolu "Hvalova zbornika" sastavi dio samog teksta, a ne kasniji dodaci, smatram jo uvijek opravdanom moju primjedbu da je pisac rukopisa morao biti svjestan znaenja rijei "zaelo" i "kon'c'", koje je upisivao ak i posred teksta, a ne samo na poetku i kraju pojedinih glava (idak 1937:115). Pitanje veze izmeu "zaela" u bosanskim rukopisima i liturgiji "Crkve bosanske" dodirnuo je i Vatroslav Jagi. Nastojei da objasni biljeke, pisane irilicom - kao on misli - iz poetka 14. stoljea koje oznauju lekcije po "crkvenoj godini pravoslave crkve". Jagi ovako zakljuuje: Kad bi se moglo dokazati, da je ovaj apostol bio u rukama bogomila moralo bi se iz naih biljeaka izvoditi da je crkvena sluba bogomila bila ista to u grkoj ili pravoslavnoj crkvi. Ne mislim da je tako bilo, te zato na osnovu ovih biljeaka tvrdim da je ovaj glagoljski apostol inio slubu u nekoj pravoslavnoj srpskoj crkvi (Jagi 1893:55-56).
62

Ove rijei pokazuju, u najmanju ruku, da je Jagi bio potpuno svjestan izvanredne vanosti spomenutog pitanja u metodikom obziru. A uz to mislim, otkrivaju i svu teinu njegovu, jer ni Jagiev citirani zakljuak ne rjeava pitanje do kraja. Prema tome, "Kopitarovo evanelje" ne moe nipoto posluiti kao dokaz da je heretika "Crkva bosanska" imala uope liturgiju i to po obredu istone crkve. To, dakako, jo ne znai da je ona nije imala, ali bi tu mogunost trebalo potkrijepiti neposrednijim dokazima nego to su oni naprijed spomenuti. Crkva bosanska Time se ne iscrpljuje vanost Kopitarova bosanskog evanelja u sklopu problema "Crkve bosanske". Kako je teite diskusije o dualistikim elementima u toj crkvi prebaeno posljednjih godina narukopise za koje se moe nesumnjivo utvrditi da su napisani radi njezinih potreba, svaki je novi podatak o tome neobino vaan. Utoliko je zanimljivije ispitati to spomenuto evanelje pridonosi objanjenju naroito onih izraza u kojima Aleksandar Solovjev (1948), u svojoj raspravi o vjerskom uenju "Crkve bosanske", vidi nesumnjivu potvrdu za dualistiko obiljeje tog uenja. U tekstu "Oenaa" Solovjev je izdvojio izraz "hlb' na'" u Lukinu evanelju "Nikoljskog evanelja" kao "mistiki epitet", koji "moe znaiti samo druge sutine, drugog bia", pa se prema tome "pribliava rijei supersubstantialis u katarskim tekstovima" (Solovjev 1948:18). Solovjev nije pri tome spomenuo da u "Oenau po Mateju" u tom istom rukopisu nema tog izraza, nego da je ondje upotrijebljen epiteton "nasout'ni" kao i u "Daniievu evanelju". On je, osim toga, ustvrdio, oslanjajui se na Daniiev opis "Hvalova zbornika", da se taj rukopis, to se tie izraza "inosutni", slae s "Nikoljksim evaneljem" (Solovjev 1948:39) Meutim, kako u "Miroslavljevu evanelju" - to Solovjev (1948:18) biljei (radi se o tekstu Oenaa po Luki; u Evanelju po Mateju upotrebljen je izraz ("hlb' nn' nastav'ago dne"), - tako je i u "Hvalovu zborniku" upotrijebljen iskljuivo epiteton "nas'it'ni"). Ovaj podatak nije taan . U evanelju po Luki, u "Hvalovom zborniku" se takoe nalazi oblik "inosou'ni", kao i u "Nikoljskom evanelju", ali u tekstu Oenaa po Mateju oba rukopisa imaju oblik "nas'i'ni". Spomenutu sam pogreku ponovio u raspravi o "Mletakom zborniku" (idak 1957:150), ali sam je ispravo naknadno (idak 1960:204). Budui da ni u jednom ni u drugom bosanskom rukopisu nema inkriminiranog oblika, ali se on u spomenita dva rukopisa ne upotrebljava dosljedno, njegova je pojave doista izuzetna. Upotrebljava ga i "Kopitarovo evanelje" u tekstu Oenaa po Mateju (list 9 verso), dok je u tekstu po Luki (list 137 verso) zapisan u obliku "naii" bez drugoga sloga, zacijelo nepanjom pisara. Uzmu li se u obzir ovi razliiti oblici, od kojih se u spomenutim rukopisima najee upotrebljava oblik "nas'i'ni", a svega jedanput u "Nikoljskom rukopisu" izuzetno "inosou'tn'i", moe li se odatle izvoditi ma kakav uopavajui zakljuak o osnovnom uenju jedne crkve? Utoliko vie to se Solovjevljevo tumaenje tog izuzetnog izraza ne namee kao jedino mogue, jer oblik "ino" u crkvenoslovenskom jeziku nipoto ne znai "samo" drugi, nego i jedini, kako je to ve davno konstatirao F. Miloi u svom etimolokom rjeniku pod rijeju "inoed". U tom istom znaenju upotrebljen je taj izraz i u "Kopitarovu evanelju" na listu 176 verso i listu 177. Prema tome je upravo oblik "edinoedi" u "Nikoljskom evanelju" sasvim izuzetan, a oblik "inoedi" pravilo u svima ostalim rukopisima. Jedini argumetn koji Solovjev navodi u prilog doketizmu u "Crkvi bosanskoj" na temelju njezinih rukopisa trebalo bi da bude izraz "iz'ide" umjesto "rodi se" u "Nikoljskom rukopisu". U tom se sluaju nesumnjivo radi o sinonimima, kako je to ve istakao A. Vaillant. U tekstu Kopitarova evanelja stoji natom mjestu izraz "rodi se" (list 2.). Pokuaj Aleksandra Solovjeva da u rukopisima "Crkve bosanske" nae dokaze za dualistiko obiljeje njezina uenja podvrgao je kritici i dr. fra. Miroljub Pervan. Iako osnovno miljenje autora, da "organizirana heretika ili skizmatika crkva nije postojala u Bosni" (Pervan 1955:101) ne smatram tonim, ipak su pojedine njegove konstatacije vrijedne panje, jer potjeu od teologa, nastavnika crkvene povijesti na sarajevskom sjemenitu. Pervan, naime, pobija misao Solovjeva o doketistikom karakteru izraza "izide" (umjesto "rodi se" tj. Isus) "odobrenim tumaenjem teksta sv. Pisma, koje je i danas u upotrebi". Konstatira, nadalje govorei o izrazu "inosutni", da "i danas katoliki auktori daju razliito znaenje rijei epiusios. Jedni misle da se ima razumjeti duhovna hrana, a drugi tvrde da je govor o svagdanjem kruhu (Pervan 1955:97). Odbacuje najzad s dovoljno razloga objanjenje izraza "inoedi" u znaenju "drugoroeni". S obzirom na znaajnu promjenu u tekstu "Ivanova evanelja" u katarskom ritualu, gdje je izraz "vsakogo (lovka)" zamijenjen rijeju "bonem" (umjesto "bonum"!), ne moe se prijei preko injenice da u "Kopitarovu rukopisu" (list 176 verso), kao i u svima ostalim rukopisima bosanskog porijekla, nema na tome mjestu u crkvenoslovenskom tekstu nikakve promjene. Iako se radi o poetku Ivanova evanelja, koje je
63

ulo u jedan obred gotovo istovjetan sa spomenutim obrednikom i "Radosavljevim rukopisom", nije ta promjena - kako sam to ve jednom istakao - ni u tom rukopisu izvrena. Epiteton "sveti" kao toboe izuzetan za evanelista Ivana - kako tvrdi Solovjev - ne nalazi potvrde u "Kopitarovu evanelju", kao ni u drugim bosanskim rukopisima, pa ni u "Hvalovu zborniku" na koji se Aleksandar Solovjev poziva (idak 1954:136) Zaglavlje Ivanova evanelja glasi: "evanlie ot iovanna", a na kraju evanelja stoji tovie: "konc' svtogo evanli ot iovanna". Kako se ve moglo vidjeti iz opisa "Kopitarova evanelja", ono ne potvruje ispravnost ni one Solovjevljeve tvrdnje prema kojoj bosanski iluminirani rukopisi, za razliku od drugih crkvenoslovenskih, ne prikazuju zbog svoga dualistikog uenja likove evanelista nego samo njihove simbole. "Kopitarovo evanelje" ide meu najbogatije iluminirane bosanske rukopise. O njegovu se ukrsu ne moe rei da je tuega porijekla, kao to je to npr. mogue kod Hvalova rukopisa, niti je za ocjenu nejgova znaenja odluno da li taj ukras potjee od samog pisara ili ne. Taj ukras nije, dodue, u "Kopitarovu evanelju" tako bogat i umjetniki vrijdan kao u "Hvalovu zborniku", ali se to evanelje, uz "Srekovievo evanelje" - kako konstatira Radoji -, istie "od ostalih irilskih tekstova pisanih u Bosni na poetku 15. stoljea najvie iluminiranim ukrasom" (Radoji 1953:615). On tome prilikom spominje "stereotipne, konzervativne inicijale", od kojih je inicijal "v" na poetku Matejeva evanelja doveo na drugome mjestu u neposrednu vezu s isto takvim inicijalom u "Miroslavljevu evanelju", (Radoji 1950:43) zbog ega openito tvrdi da inicijali u "Kopitarovu evanelju" podraavaju veoma stare uzore iz 12. stoljea (Radoji 1950:41), a inicijal "ksi" u obliku zmaja, na poetku Markova evanelja, s "Beogradskim evaneljem broj 95 Narodne biblioteke". S potonjim rukopisom dovodi takoer u vezu i ornament u vinjeti (zastavici) na poetku evanelja po Luki (Radoji 1950:43). Uz inicijale spominje kao stereotipne takoer "zastavice romanikog stila" (Radoji 1953:615) i simbole evanelista, kojima je "naivni minijaturista pokuao da doda i portrete" (Radoji 1950:41). Iluminirani ukras "Kopitarova evanelja" sastoji se - s izuzetkom nekih manjih inicijala unutar teksta uglavnom od: 1. 2. 3. vinjeta ponad popisa glava i poetka svakoga pojedinog evanelja, osim Matejeva, gdje se popis glava nije sauvao; velikih i s osobitom pomnjom izraenih inicijala s kojima zapoinju tekstovi evanelja; te simbola i likova evanelista Luke i Ivana, prvih prije, a drugih poslije popisa glava.

Radoji, prema tome, ima potpuno pravo ako miljenje Solovjeva o ukrasu Hvalova rukopisa pobija upravo primjerom Kopitarova evanelja. On kae: Izlaganja A. Solovjeva o minijaturama u Hvalovom zborniku ne mogu se lako prihvatiti. Pre svega, slike u njemu ne predstavljaju naroiti izuzetak za bosanske rukopise. U "Ljubljanskom bosanskom evanelju", pored simbola evanelista, postoje i autorski portreti (Radoji 1950:44). Dodue, u tom se evanelju nisu ouvali likovi svih etiriju evanelista, iako to jo nipoto ne znai da ih u originalu nije dosta bilo, ali ak da oni u njem unisu postojali, ve bi i ta okolnost govorila protiv spomenutog miljenja. Ona bi ve sama po sebi pruila dovoljan dokaz da se crtanju svetakih likova nije u "Crkvi bosanskoj" pridavalo neko naroito znaenje u vezi s njzinim uenjem. Likovi svetaca, u jednoj sredini, gdje je "ornamentika ogrubela i daleko zaostala iza svojih starih uzora" (Radoji 1950:44), plod su stjecaja razliitih sluajnih okolnosti. Pri tom razlikovanje izmeu svetakih slika koa ukrasa i kao predmeta kulta - kako je to mislio Franjo Raki - ne prinosi nita objanjenju opreka izmeu domaih spomenika i protivnikih optuaba. Jer gdje se uope moe povui granica izmeu slike kao ukrsa i kao predmeta kulta? Ni injenica da su gotike minijature "Hvalova rukopisa" - kako Radoji kae - "jedino svojim tekstom vezane za nau (misli se na srpsku) istoriju knjievnost , a inae sasvim pripadaju dalmatinskoj umetnosti ranog 15. stoljea", ne utjee na gornji zakljuak (Radoji 1950:41). Nije odluno gdje su i od koga slike u rukopisu izraene, nego to to su u tekst uope unesene, postajui njegov sastavni dio. "Kopitarovo bosansko evanelje" pridruuje se, dakle, drugim do sada poznatim rukopisima bosanskog porijekla u opovrgavanju olako uopenih tvrdnja Aleksandra Solovjeva o dualistikim elementima u njima, i, prema tome, takoer u uenju crkve iz koje su oni potekli. Ono prinosi potvrdu vie za ispravnost konstatacije Franje Rakoga da su bosanski Patareni: ... samo prihvatili priznane knjige Svetog pisma u slovenskom jeziku; a one, kao to nam "Hvalov rukopis" svjedoi, ne razlikuju se ni u prievodu od slovenskoga pisma svetoga, bivega u porabi kod Slovena iztone crkve. Prema tome jednim su se slovenskim prievodom sluili Bugari, Srbiji i Hrvati, toli iztone i zapadne koli 'kranske' crkve" (Raki 1870:235). Zbog toga se i moe razumjeti, zato su se ti rukopisi jedne "heretike" crkve veim dijelom sauvali upravo u srpskim manastirima, o emu "Kopitarovo bosansko evanelje" prua vrlo rjeit primjer. Osim "Nikoljskog evanelja" vrlo je instruktivan priomjer "Vrutokog evanelja" koje se u drugoj polovici 18. stoljea nalatio u
64

manastiru Svete Trojce kod Pljevalja, a zatim u nekom manastiru arhanela Mihaila. Taj je kontinuitet u upotrebi bosanskih rukopisa dalje vaan moment koji spomenuto evanelje unosi u rjeavanje problema "Crkve bosanske.
Biljeke Borst A. 1953 Die Katharer. Monomenta Germanica historica Schriften Bd. 12, Stutgart, 1953 Danii . 1864 Nikoljsko evanelje ---- 1871 Hvalov rukopis. Starine JAZU (Zagreb), sv. 3, 1871 Gluac V. 1924 Srednjovjekovna "bosanska crkva". Prilozi za knjievnost, jezik i filologiju, sv. 4, 1924 Gruji R. 1937 Jedno evanelje bosanskog tipa 14-15. veka u Junoj Srbiji. Zbornik lingvistikih i filolokih rasprava A. Beliu o edrdesetogodinjici naunog rada. Beograd 1937 Hoffer A. 1901 Dva odlomka iz poveeg rada o kranskoj crkvi u Bosni. Spomen knjiga iz Bosne, 1901 Iljinskij G.A. 1904 Rukopisi Kopitara v' Ljubljanskoj Licejskoj biblioteke. Izvestijama Otdelenija russkago jazyka i slovesnosti Imp. A. N., sv. IX, 1904, kn. 1 Jagi Vatroslav 1893 Grikoviev odlomak glagoljskog apostola. Starine JAZU (Zagreb), sv. 26, 1893 1899 Ein funfter bibliographischer Beitrag. Slavica der Laibacher Lycealbibliothek. Wiener Akademie Anzeiger der philosophishe-historishe Clase vom 18. October, No XX, 1899 (Taj je izvjetaj "separa abgedruckt".) Kuljbakin St. 1950 (Grujiev prikaz Vrutokog evanelja) ocjena. Junoslovenski filolog (Beograd), sv. 18, br. 1-4, 1949-1950 Lucio G. 1673 Memorie istoriche di Tragurio oro detto Trau. 1673 Mandi Dominik 1960 Bosna i Hercegovina. sv 1. Chicago, 1960 Mikloi F. 1862 Lexicon palaeo-slovenico-graece-latinum Moin Vladimir 1971 Kopitarjeva zbirka slovanskih rokopisov in Zpisov cirilski fragment iz Narodne in univerzitetne knjinice v Ljubljani. Dela SAZU (Ljubljana) sv. 25, 1971 Pavlovi M. 1921 Believi odlomci Mostarskog evaneljja. Zbornik filolokih i lingvistikih studija A. Beliu. Beograd 1921. Pervan Miroljub 1955 Prilog rjeenju problema bosanske crkve ili bogumila u Bosni. Dobri pastir (Sarajevo), sv. 4-5, str. 95-102, 1955 Petranovi B. 1867 Bogomili. Cr'va bosanska i kr'stjani. Zadar 1867 Petrovi Leo 1942 Djed Hrvata. Kalendar "Napredak", Sarajevo 1942 1953 Krani bosanske crkve. 1953 Raki Franjo 1870 Bogomili i Patareni. Rad Jazu (Zagreb), sv. 10, 1870 1882 Dva nova priloga za povijest bosanskih patarena. Starine JAZU (Zagreb), sv. 14, 1882 Radoji Svetozar 1950 Stare srpske minijature. Beograd, 1950 1953 Historija naroda Jugoslavije Ranzanus 1794 Epitome rerum hungaricarum ap. Schwendtner, Scriptores rerum hungaricarum. sv. 1, 1794 Reetar M. 1939 Poetak kovanja dubrovakog novca. Rad JAZU (Zagreb) 266, 1939 Ritig Sv. 1910 Povijest i pravo sloventine u crkvenom bogosluju sa osobitim obzirom na Hrvatsku. Sv. 1, 1910

65

Solovjev Aleksandar 1948 Vjersko uenju bosanske crkve. Rad JAZU (Zagreb), 1948, sv. 270 1950 Prilog pitanju Bosanske crkve. Historijski zbornik (Zagreb), sv. 3, 1950 Speranskog M. 1902 Ein bosnisches Evangelium in der Handschriftensammlung Srekovis. Ahiv fur Slavische Philologie (Wien), sv. 24, 1902 Stasov V. 1884 Slavjanski i vostonyj ornament' po rukopisjam' drevnjago i novogo vremeni. 1884 idak Jaroslav 1937 Problem "Crkve bosanske" u naoj historiografiji. Rad JAZU (Zagreb) sv. 259 1937 1938 Pravoslavni Istok i "Crkva bosanska". Savremenik (Zagreb), sv. 27, 1938 1940 "Crkva bosanska" i problem bogumilstva u Bosni. Zagreb. 1940 1941 Samostalna "Crkva bosanska" i njezini rdovnici. Nastavni vjesnik, sv. 50, 1941 1954 Dananje satanje pitanja "Crkve bosanske" u historijskoj nauci. Historijski zbornik (Zagreb), sv. 7, 1954 1957 Marginalija uz jedan kukopis "Crkve bosanske" u mletakoj Marciani. Slovo (Zagreb), sv. 6-8, 1957 1958 Bogumilstvo i heretika "Crkva bosanska" Historijski pregled (Zagreb), sv. 4, str. 101-114, 1958 1960 Dva priloga o minijatrurama u rukopisima "Crkve bosanske". Slovo (Zagreb) sv. 9-10, 1960 Truhelka iro 1942 Bosanska narodna (patarenska) crkva. Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1942 Voskresenskog G. A. 1882 "Slavjanskija rukopisi, hranjaijasja v' zagraninyh' bibliotekah', ljubljanskoj, zagrebskoj i dvuh' belgradskih", Sbornik otd. russkog jazyka i slovenosti" XXXI, No 1, 1882 Vrana Vladimir 1942 Knjievna nastojanja u srednjovjenoj Bosni. Napretkova Povijest Bosne i Hercegovine, sv. 1, Sarajevo, 1942

66

Jaroslav idak BOSANSKI RUKOPISI U GOSUDARSTVENOJ PUBLINOJ BIBLIOTECI U SANKT PETERBURGU Uvodne napomene Boravei potkraj mjeseca listopada 1966. u Sekt Petersburgu odluio sam da u "Gosudarstvennoj publinoj biblioteci" pregledam est irilskih rukopisa koji se u literaturi oznaavaju kao bosanski i koji to, osim jednoga, nesumnjivo jesu. etiri od njih pripadaju zbirci A. F. Giljferdinga i to: 1. 2. 3. 4. etvoroevanelje Tvrtka Pripkovia No. 6.; Apostol No. 14. ; Fragment Matejeva Evanelja No. 61. i Fragment Apostola No. 97. Iz zbirke knneza A. B. Lobanova-Rostovskog dolo je u obzir 5. 6. Evanelje Aprakos sa sign. Q II, No. 26, kao i Fragment Batalova evanelja sa sign. Q II, No. 62.

Posije cjelovitog prikaza bosanskih rukopisa od Vladimira Vrane (1942), iz kojega su, medutim, izostali spomenuti "Fragment Apostola" (s pravom) i "Evanelje Aprakos", o tim su rukopisima pisali: E. E. Granstrem (1953) u katalogu ruskih i slovenskih pergamenskih rukopisa, I. I. Rozov (1958) u lanku koji opisuju rukopisi iz Gosudarstvene publine biblioteke i Vladimir Moin (1958) u lanku o datiranju rukopisa ove biblioteke.Najzad je ore Sp. Radojii (1964) ponovo, poslije Lj. Stojanovia (1886), izdao (s fotokopijama) odlomak bogomilskog evanelja bosanskog tepaije Batala iz 1393. godine. Opis rukopisa rukopis no. 6 iz zbirke A.F. Giljferdinga nije u dosadanjoj literaturi napose obraeno, iako to ovaj dobro sauvan i potpun rukopis iz vie razloga zavreuje. Najiscrpniji njegov opis nalazi se u djelu Genstremove (1953:103).

etveroevanelje Tvrtka Pripkovia

Nadovezujui se na ovaj opis upozorit u na neke vanije osobine tog rukopisa i ispraviti neke nedostatke spomenutog opisa. Rukopis se sastoji od 260 pergamentnih listova (u Granstremove netono 261), od kojih je posljednji prazan, a list 228 potpuno izrezan. Na kraju lista 259 verso nalazi se zakljuni pripis o etveroevanelju i ve otprije poznati zapis pisara koji glasi: A zapisa boiom' milostiju kr'stienin' a zovom' Tvrtko Pripkovi zemlom' Gomilanin'. Ne samo Vladimir Vrana (1942:814), koji se pri tom morao osloniti samo na saopenje V. Jagia (1883) nego ni Granstremova (1953), koja se mogla posluiti originalnim rukopisom, ne donose ovaj zapis u tom obliku; mjesto "kr'stinin'" stoji u njih "hr'stinin'". Doista, slovo "h" se jasno vidi, ali ono je naknadno napisano crnilom, ispod kojega se razgovijetno naziru obje crvenom bojom povuene crte slova "k". U tom obliku spominje ovu rije - koliko mi je poznato - samo Dominik Mandi, ali ga niim ne opravdava. (1962:94) Oznaka "kr'stinin" za pisara Tvrtka Pripkovia najpouzdaniji je dokaz da je on bio redovnik heretike "Crkve bosanske": i da je, prema tome, njegov rukopis potekao iz njezine sredine. Moda je upravo s tom injenicom u vezi i glosa naknadno unesena kurzivnom bosanicom na istoj strani koja glasi: "I bog zna neka e to svinja bila" Granstremova (1953:103) reproducira ovu glosu, inae jasno itljivu, rijeima: "i bog zna go neka e to svinja byla". Kao i "Kopitarovo evanelje" i jo neka druga bosanska evanelja, morao se i taj rukopis, naen u Pljevljima, upotrebljavati u jednom pravoslavnom manastiru, na to upuuju margine na listu 25 verso i 26 recto. (idak, 1955) Ondje je zacijelo izvrena i gornja promjena. Drugih promjena kao to su one u "Kopitarovu evanelju", nema u tom rukopisu. Najea meu njima, tj. naknadna zamjena slova "i" sa "jatom", nije ovdje bila
67

potrebna jer tekst nije ikaviziran. Ova pojava, inae tako znaajna za rukopise "Crkve bosanske", poneto iznenauje, a moda bi se neki ikavizmi mogli i pronai prilikom temeljitijeg pregleda teksta. I taj se rukopis razlikuje od pravoslavnih po tome to, osim uobiajenih sigla i ponegdje iznad teksta upisanih slova, nema u njemu nikakvih crta niti toaka nad pojedinim slovima. Njegova je iluminacija, naprotiv, oskudna: nekoliko zastavica na poetku i kraju pojedinih evanelja te inicijali, ponegdje vrlo lijepo izradeni. Rukopis je, kao i "Kopiratovovog evanelja" jednostupaan s 19 do 22 retka na strani. Matejevo evanelje obuhvaa listove 1 do 79 recto, Markovo evanelje listove 79 do 124 verso, Lukino evanelje listove 124 verso do 196 recto i Ivanovo evanelje listove 196 verso do 259 recto. Granstremova (1953) i Moin (1958) datiraju rukopis 14. stoljeem, a Vrana (1942:814), prema V. Jagiu, (1883:467) poetkom 15. stoljea. iz Giljferdingove zbirke No. 14 jedan je od najljepe pisanih bosanskih rukopisa, a nalazio se u posjedu bosanskog trgovca Spasoja Joviia.

Apostol

Ni taj rukopis nije jo poblie prouen. Usporeujui jedan njegov dio s "Grkovievim odlomkom" glagoljskog apostola, V. Jagi je konstatirao da se oba teksta, iako su pisana razliitim pismom, "podudaraju gotovo rije po rije", (1893:104) 5, a Vrana je, iskljuivo na temelju ovog njegova izdanja, zakljuio da se on ne razlikuje od drugih irilskih rukopisa bosanskog porijekla "ni pismom ni pravopisom i jezikom a takoer niti umjetnikom stranom" (1942:807). Postanak mu stavlja u 14. stoljee, kako ga datiraju takoer Granstremova (1953) i, prema njoj, Moin (1958). Rukopis ima u svemu 302 lista (ne 297, kako tvrdi Moin, iako je posljednji tako oznaen). Nedostaje mu list 1., ali je, protivno miljenju Granstremove, potpun. Naime poslije Pavlove poslanice Filomenu nacrtana je na listu 297 verso mala zastavica koje slijedi pripis: "Dopisaniestego pras'skaa (?!)" Rukopis se sastoji od 1. 2. 3. 4. 5. Poslanice episkopa Epifnija o apostolima i njihovu ivotu (list 1 do 4); Apokrifa "Ob'hodenije Pavla apostola" (list 5 do 6 recto); "Deanija svetih' apostol'" (list 13 reco do 79 verso); Prologa k apostolskim poslanicama (list 80 do 90); i samih Poslanica. One slijede ovim redom: Jakovljeva, obje Petrove, tri Ivanove, Judina i etrnaest Pavlovih i to: Rimljanima, Korinanima (2), Galaanima, Efeanima, Filipljanima, Koloanima, Solunjanima (2), Hebrejima, Timoteju (2), Titu i Filomenu.

Taj se redoslijed potpuno podudara s redoslijedom poslanica u "Hvalovu zborniku", a do poslanice Hebrejima, gdje se Mletaki zbornik prekida, takoer s njihovim redoslijedom u tom rukopisu. Redoslijed u kojem tzv. katolike poslanice prethode Pavlovima, zajedniki je i grkim kodeksima - kako Franjo Raki (1869:104) napominje govorei o "Hvalovu zborniku". Skladni dojam pisma, s jasno odvojenim rijeima teksta, pojaavaju izvanredno lijepi i brojni inicijali u tamno smeoj i zelenoj boji. Iako se, protivno suvie uopenoj tvrdnji Granstremove, tek izuzetno susreu u njima likovi ivotinja ljudi i udovita (Stasov, 1884), upada u oi inicijal II na listu 212 recto, na kojem su prikazana dva muka lika u dugim haljinama, lijevo stari i s bradom i knjigom u desnici a desno mlai. Na knjizi su napisana slova: se p(isa). Slini likovi, bez knjige u ruci starijega, ponavljaju se u istom inicijalu na listu 230 verso. Prizor mnogo podsjea na zastavicu 2. poslanice Korinanima u "Mletakom zborniku", na kojoj lijevi lik prua desnom neki tekst (idak, 1957). Prema openitom miljenju, koje u novije vrijeme zastupaju takoer Granstremova (1953) i Moin, taj je Apostol bosanskog porijekla. Pisan "poluustavom 14. stroljea", on doista i po svom pismu i ukrasu govori u prilog tom miljenju (Moin, 1958). Potkrijepljuje ga i odsustvo bilo kakvih makova nad rijeima osim sigla. Uza sve to nisam ni u njemu zapazio ikavizme. iz Giljferdingove zbirke no. 61 opisan je ve 1868. u "Otetu Publinoj biblioteki" (str. 143) kao rukopis "bosanskog pisma", koji se sastoji od est listova i potjee iz 14. stoljea.

Odlomak Matejeva evanelja

Tim ga vremenom datira i Moin (1958:415). Vrana (1942:803), naprotiv, preuzima datiranje P. A. Lavrova, (1905; 1915:234) tj. 13. stoljeem, to ne smatram vjerojatnim. Rukopis je velikog formata (27,5 x 20 5 cm), u dva stupca s 21 retkom i tri vrlo lijepa inicijala poznata iz albuma V. V. Stasova (1884:xxx).Dva dalja lista sauvala su se u ostavtini V. I. Grigorovia, koji je do njih doao preko Giljferdinga. O njima je V. Jagi, (1877:134) ne znajui za njihovu vezu s senktpeterburkim
68

odlomkom, izrazio miljenje da pripadaiu jednom evanelistaru. Na takav zakljuak doista upuuje oznaka prije 36 versa: "V' utork'. Sti velilke ne". Iako u senktpeterburgukom tekstu nema sline oznake, Jagieva je misao vrlo vjerojatna. Ve sama veliina odlomka odudara od uobiajenog formata bosanskih etvoroevanelja, bez obzira da li je njihov tekst pisan u jednom ili u dva stupca. Jagiev opis moskovskog odlomka vrijedi u svemu i za senktpeterbuki odlomak. S ostalim bosanskim rukopisima zajedniko im je - prema Jagiu - i to bitno obiljeje to "nad slovima nema gotovo nikakovih akcenata niti kvaica, koje bi napominjale grki spiritus asper i lenis." (Jagi, 1877:135) Budui da su ve I. I. Sreznjevski i P. A. Lavrov (1915:234) utvrdili pripadnost jednog i drugog fragmenta zajednikom rukopisu pisanom na pergamentu, V.Vrana ih je opravdano nazvao Grigorovi-Giljferdingovim odlomcima. Bosansko porijeklo tih odlomaka odaju, osim gornjeg obiljeja, ikavtina u njihovu jeziku, "vrlo rijetke ligature" i "dijeljenje rijei bez obzira na izgovornu cjelinu sloga." (1942:803). iz Giljferdingove ostavtine br. 97 sastoji se od etiri lista na papiru, koji Moin, s pomou filigrana, datira u posljednje desetljee 14. stoljea (1958:416).

Odlomak apostola

Ne spominjui nikakvu literaturu konstatira nadalje da se radio "odlomku iz Apostola bosanskog pisma". Vrana (1942) nije taj odlomak unio u svoj prikaz bosanslkih rukopisa, a vjerojatno ga nije ni poznavao. ini se da rukopis sadrava jedan neprekinuti tekst, koji zbog oskudice u vremenu nisam mogao utvrditi. Premda pismo na prvi pogled doista pobuuje dojam bosanskog porijekla, rukopis po mnogim svojim obiljejima posvjedouje nesumnjivu pripadnost ortodoksnim tekstovima. Dokazuju to naroito brojne ligature i jo brojniji nadredni znaci (toke, crte i dr.). Prema tome, ovaj rukopis nije mogao potei iz redova "Crkve bosanske". Ni P.A. Lavrov (1915:234-249) nije ga unijeo u poglavlje o bosanskim rukopisima. iz zbirke kneza A. B. Lobanova-Rostovskog ve je P.A. Lavrov (1915:248) uvrstio meu rukopise "bosanske kole" i datirao 14. stoljeem.

Evanelje-Aprakos

Granstremova (1953:104) zastupa isto miljenje, dodajui da je rukopis prepisan s bugarskog originala. Rukopis se sastoji od 160 listova veliine 23,5 x 17,5 cm s 19 do 23 retka na strani. Pisan nelijepim polustavom, koji Granstremuova s pravom ocjenjuje kao "nebrian", slovima koja su nagnuta na desnu stranu, kao da nije potekao od jedne ruke. Ne upuuje na to samo pismo prvog lista, koji sadrava neki tekst druge vrste od onoga to slijedi, nego i oigledna promjena u njegovu karakteru od lista 93 recto, poslije kojega nema vie do lista 120 recto toliko inicijala niti se crvena boja upotrebljava tako esto kao do tada. Nemarnost pisma dopunjuje primitivnost i siromatvo likovnog ukrasa - zastavica i inicijala, crtanih samo cnvenom bojom. Rukopis sadrava u stvari samo odlomke iz Ivanova evanelja, a oznake: "zaelo" i "kon'c'", ubiljeene ponegdje unutar teksta ne naknadno, kao i pripisi na kraju pojedinih odlomaka ubiljeeni zajedno s tekstom, o njihovu itanju u odreene dane i to uvijek redom od ponedjeljka do subote, nameu zakljuak da je taj rukopis bio namijenjen svakodnevnim obrednim potrebama, zacijelo u nekom pravoslavnom manastiru. Na takav zakljuak navodi i biljeka na listu 150 recto gore koja glasi: "na veke crki" - dakle - "na osveenje crkve". Ako se svemu ovome doda i to da "jata" u rukopisu gotovo i nema, ali da se mjesto njega ne upotrebljava "i" nego "e", to bi meu rukopisima "Crkve bosanske" ve samo po sebi - ne uzimajui u obzir gore spomenuta obiljeja - bilo neto sasvim izuzetno, onda se taj rukopis ne moe smatrati bosanskim u tom smislu kao da je nastao u krilu heretike "Crkve bosanske". U svakom sluaju neophodno je potrebna temeljitija analiza toga rukopisa. Tim vie jer sline biljeke u "Hvalovu zborniku", koji toj crkvi nesumnjivo pripada, nisu do danas dobile za sve uvjerljivo objanjenje. (Danii, 1871:7, idak, 1955:53-54) iz zbirke A.B. Lobanova-Rostovskog no. 62, koji je . Sp. Radojii (1964) uinio svakome pristupanim i koji je svojim zapisima dao posljednjih godina poticaj za razliite hipoteze u pokuajima da se objasni postanak "bosanske hereze", preostaje da se ovdje obrati panja na neke historiografski vane podatke.

O dobro poznatom fragmentu Batalova evanelja

69

Kada sam prije desetak godina upozorio Vladimira Moina na izostavljenu rije "prije" u Stojanovievu izdanju zapisa "Batalova evanelja" i pristao da to saopi u jednoj biljeci svog priloga (Moin 1957:168), nije mi bio poznat rad E. E. Granstremove (1953). Stojanovievu pogreku koja je punih sedamdeset godina spreavala da se ispravno shvati smisao zapisa i, meu ostalim, dovela do toga da se u nauci operira s nekim "redom gospodina Rastudija" meu bosanskim "krstjanima" koji nije postojao, uoio sam itajui faksimile toga zapisa u Albumu P. A. Lavrova (1905:br. 62). Iznenauje da Radojii (1964) ne spominje u historiografskom uvodu svog izdanja rad Granstremove. Utoliko je opravdanije da se barem na ovom mjestu istakne kako je ona dala savjestan opis cijelog odlomka, prenosei sve zapise u njemu, pa i onaj iz kojega se razabire da ovo evanelje 1702/3. godine okova i "priloia v' monastir' Skr'batno" neki Trpen "ot gr't' wr't'" tj. iz Ohrida (Granstrem, 1953:100). Granstremova je, dodue, poslije spomena "gospoje Rese", keri vojvode Vukca i Batalove ene, izostavila veznik "a", ali je, za razliku od Radojiia, s pravom oznaila da je poslije rijei on u nastavku istog zapisa praznina koja se moe ispuniti s 1 do 2 slova (Granstrem, 1953:100), iako ne mislim da ta pojedinost utjee na itanje inae vrlo jasnog teksta. Granstremova (1953:101), dakako, poznaje Stojanovievo izdanje, koje na kraju svog opisa i spominje, ali njegovu pogreku ne biljei. S obzirom na Stojanoviev podatak, koji i Radojii citira i prema kojem odlomak Bataleva evanelja nije jo ni 1886. bio unesen "ni u kakav spisak", iako se uvao pod staklom nije zacijelo suvina napomena da se on prvi put spominje ve u Otetu Publine biblioteke 1859. - dakle gotovo tri desetljea prije Stojanovieva otkria. Rukopisi Senkt Peterburke biblioteke u odnosu na problem "Crkve bosanske" Kao historiara koji, meu ostalim, napose istrauje problem "bosanske hreze", mene su prikazani rukopisi, razumljivo, interesirali samo s obzirom na taj problem. Iako sam ve do sada, govorei o njima, tota u vezi s time napomenuo, ima jo nekih podataka vrijednih panje, a zacijelo bi ih bilo i vie da sam nekim od tih rukopisa mogao posvetiti vie vremena. Njihovo dalje prouavanje namee se i s toga gledita kao neophodno. Od tobonjih dualistikih elemenata koje je u nekim bosanskim rukopisima pronalazio Aleksandar Solovjev (1948a; 1948b) nisam u "Evanelju Tvrtka Pripkovia" naao ni jedan. Nisam dodue mogao provjeriti, da li se u njegovu tekstu nalazi i rije "inoedy" kojoj Solovjev, sasvim neopravedano, pridaje naroito znaenje, ali sam u Mateja uzalud traio rije "izide" umjesto "rodi se" (tj. Isus), iako ni ona nije dualistikog porijekla. Meutim, u tekstu Oenaa kod Mateja naiao sam na neuobiajen u bosanskim tekstovima oblik "nadsutni" (tj. hljeb) koji je, kako se vidi, doslovan prijevod latinske rijei "supersubstantialis". O razliitim oblicima tog atributa u bosanskim rukopisima usporedi idak (1955:58; 1957:150; 1960:203). "Divoevo evanelje" ima oblik "nasutni" (Grickat, 1962:276). Budui da kao podlogu za svoje zakljuke o tobonjim heretikim obiljejima u tektovima "Crkve bosanske" Solovjev, potaknut djelom Jordana Ivanova (1925:112) uzima "Nikoljsko evanelje", zagubljeno u vrijeme prvog svjetskog rata, vrijedna je panje injenica da je pred nekoliko godina u Dublinu (Irska) pronaen rukopis koji se, prema uvjerenju Vladimira Moina potpuno podudara s "Nikoljskim eveneljem" (izdanje . Danii 1864). Fotokopije, pak, nekih ilustracija pokazuju gotovo potpunu istovjetnost s likovnim ukrasom "Mletakog zbornika". (Moin, 1968:351) O gotovo potpunoj istovjetnosti likovnih ukrasa u "Mletakom zborniku" s ilustracijama "Nikoljskog evanelja" uvjerio sam se osobno uporeujui ih prema fotorafijama. Iako Sima irkovi (1964:559) opravdano primjeuje da se "bosanski crkveni rukopisi, s obzirom na stanje naega dananjeg znanja o knjigama dualistikih crkava, ne mogu upotrijebiti za rjeavanje osnovnih pitanja o uenju bosanske crkve" i da je, prema tome, ovo nastojanje A. Solovjeva bilo "uzaludno i nepotrebno", ne moe se ustvrditi, kao to to irkovi ini, da je zbog toga diskusija krenula krivim putem. U diskusiji, koja je - ako se ima na umu cjelina tog problema - poela zapravo 1954 (idak 1954),20 nije se miljenju Solovjeva suprotstavila neka protivna teza o nepostojanju dualistike hereze u Bosni nego potreba da se postupak Solovjeva, koji je na izgled bio vrlo uvjerljiv, odbaci kao metodiki neispravan. A ta potreba postoji donekle i danas! Nije samo Josip Hamm (1956:273) stekao dojam da je Solevjev u tom pogledu "na pravom putu", iako je to uinio s mnogo znaajnih ograda. Dominik Mandi (1962:95) usvaja sve argumente Solovjeva kao nesumnjive, smatrajui da su spomenuti izrazi "bili tijesno povezani s poimanjem i naukom sredovjenih maniheja", a ni Anto Babi (1963:15) nije u svom popularnom prikazu bosanskih heretika izrazio bilo kakvu sumnju u pouzdanost tih argumenata. Protivno miljenje zauzela je u tom pitanju Irena Grickat analizirajui nedavno pronaeno bosansko "Evanelje Divoa Tihoradia". Njoj se, "uopte uzevi", ini da je "traenje manihejskih ili bogumilskih kamufliranih nagovetaja u bosanskim evaneljima (...) nauno isforsirano, pogotovu kada se uzme u obzir koliko ima raznih leksikih varijacija u starim tekstovima uopte". Kao nedovoljno uvjerljive i dosta
70

kontradiktorne ocjenjuje ona, "bar za sada", i neke druge dokaze Solovjeva koji se osnivaju na bosanskim tekstovima (1961:279). Razmatrajui pitanje o tobonjim bogumilskom obiljeju rijei "inoedy", kaja se nalazi i u "Miroslavljevom evanelju" J. Vrana (1961:81) da se ona nalazi "i u nekim drugim juno slavenskim evaneljima ali nije u vezi sa bogumilima". Prema tome, diskusija se o tobonjim dualistikim obiljejima bosanskih tekstova nastavlja i prvenstveno su slavisti pozvani da svojim poznavanjem crkvenoslovenskih tekstova olakaju donoenje konanog rjeenja. Oni bi vjerojatno mogli neto pridonijeti i ispravnoj ocjeni glosa, koje Sima irkovi jedine izdvaja iz grupe argumenata ove vrste. Meutim, ta se ograda moe odnositi samo na glose u "Srekovievu evanelju", danas izgubljenom, jer one jedine od svih naknadno unesenih biljeaka u bosanskim rukopisima mogu, barem djelomino, biti tumaene u smislu dualistikog uenja. Jedini prikaz tog vanog rukopisa, koji je svojim glosama jedinstven meu bosanskim tekstovima dao je M. Speranskij (1902). Dva lista iz tog rukopisa nalazila su se tada u "Biblioteci pri Tverskem muzeje" u gradu Tveru, ali mi nije poznato da li se i danas ondje nalaze. Usporedba s razliitim apokrifnim tekstovima u istonoj crkvi, kojoj se do sada tek izuzetno pristupalo, mogla bi i u tom pitanju pridonijeti neto konanom rjeenju. Pogotovu, ako se uzme na um da M. Speranskij (1902:179-182), koji je jedini imao prilike da Srekovievo evanelje proui u originalu, stavlja postanak njegovih glosa u 15-16. stoljee, a uz to im odrie svako heretiko obiljeje. Uostalom, iz prikaza Speranskoga proizlazi da je i "Srekovievo evanelje" doivjelo sudbinu nekih drugih bosanskih evanelja koja su se sauvala samo zahvaljujui njihovoj kasnijoj upotrebi u pravoslavnim manastirima i crkvama. Pored "Nikoljskog evagnelja" dolaze u tom pogledu svakako u obzir i etvoroevanelja: "Vrutoko evanelje", "Kopitareovo evanelje" (idak 1955) i "Divoevo evanelje" (Gruji 1937), a sada im se pridruuje i "Evanelje Tvrtka Pripkovia" (uri 1961) naeno 1960. godine u crkvi Sv. Nikole u Podvrhu povie Bijelog Polja (Grickat 1962:241). Kao to sam ve napomenuo, u rukopisu Tvrtka Pripkovia ima nesumnjivih tragova koji upuuju na takav zakljuak, iako nisu tako brojni i raznovrsni kao u sluaju "Kopitarova evanelja". Ukoliko se i redoslijed pojedinih novozavjetnih tekstova upotrebljavao do sada kao dokaz za njihovo heretiko porijeklo, to od ovdje prikazanih rukopisa dolazi u obzir samo "Apostol iz Giljferdingove zbirke br. 14". Napomenuo sam ve da se redoslijed poslanica u njemu podudara s njihovim redoslijedom u "Hvalovom zborniku" i "Mletakom zborniku" i da je on isti kao u grkim kodeksima. Irena Grickat (1962:279) je i pitanje "rasporeda tekstova" s razlogom svrstala meu nedovoljno uvjerljiv materijal za dokazivanje njihova krivovjerja, ali je Dominik Mandi ponovo pridao stanovito znaenje ovom momentu. Pri tom, dodue, nije u pitanju mjesto koje zauzima Apokalipsa ali je Mandi ustvrdio i to da raspored apostolskih poslanica u bosanskim rukopisima odgovara njihovu rasporedu u katarskom lyonskom obredniku. Iako je ve u sluaju "Hvalova zbornika" morao konstatirati da se taj raspored u dva sluaja razlikuje od onog u katarskom obredniku - a ni ta razlika nije u Hvalovu zborniku jedina - ipak zakljuuje da se "Hvalov zbornik" i "Mletaki zbornik" u redoslijedu svojih tekstova "slau gotovo potpuno izmeu sebe i sa evanelistarom francuskih albigenza u Lionu (!) iz 13. stoljea". (Mandi, 1962:95) Meutim, kako i sam navodi, u tom su rukopisu poslanice, koje slijede iza Apokalipse, poredane ovako: Jakovljeva, Petrove, Ivanove, Judina, Pavlove i to: Rimljanima, Korinanima, Galaanima, Efeanima, Filipljanima, Solunjanima, Koloanima, Laodicejima, Timoteju, Titu, Filomenu i Hebrejima (Mandi 1962:86). U rukopisima, pak, "Hvalovog zbornika" i "Mletakog zbornika" kao i u "Giljferdingovu Apostolu br. 14". u kojima se jedinima od svih bosanskh rukopisa poslanice potpuno ili veim dijelom ("Mletaki zbornik") nalaze, redoslijed je njihov takav da je Pavlova poslanica Koloanima stavljena pred poslanicu Solunjanima, a ona Hebrejima pred poslanice Timoteju. Osim toga, Pavlove poslanice Laodicejima nema uope u bosanskim rukopisima, kao to je nema ni u Vulgati. Ovi se bosanski rukopisi razlikuju od "Lyonskog obrednika" jo i po tome to sva tri sadravaju i neke apokrifne tekstove koji prethode djelima apostolskim. To su: poslanica episkopa Epifanija o apostolima i apokrifi o "obhoeniju" i muenju apostola Pavla. Ova injenica moe se objasniti samo zajednikim predlokom, vjerojatno glagoljskim, pa ona, ve sama po sebi, oduzima svaku opravdanost pretpostavci Dominika Mandia (1962:86) da je "krstjanin" Hval ove apokrife, kao i neke druge, vjerojatno "naao u nekom zapadno-katarskom kodeksu, koji je oponaao piui svoj zbornik". Preostaje da se konstatira, obogauje li iluminacioni ukras prikazanilh rukopisa nae dosadanje poznavanje tog ukrasa u tekstovima "Crkve bosarnske" i njegova znaenja u rjeavanju problema ove crkve. Neki od tih ukrasa ve su odavno poznati, a naprijed sam osobto istakao ljepotu inicijala u "Giljferdingovu Apostolu br. 14". Meutim, ondje gdje bismo s pravom oekivali bogatiji ukras, tj. u "Evanelju Tvrtka Pripkovia", ostajemo razoarani. Osim inicijala i zastavica nema u tom opsenom rukopisu nekih samostalnih likova ni prizora kakvima obiluju "Hvalov zbornik" i "Mletaki zbornik", a njegovi inicijali ne dosiu ljepotu takva ukrasa u
71

"Divoevu evanelju". Stovie, za razliku od "Kopitarova evanelja", u njemu nema ni simbola evanelista, osim jednoga - Markova (list 80 recto). Prema tome, iluminacioni ukras onih senkpetersburkih rukopisa koji nesumnjivo potjeu iz "Crkve bosanske" ne prinosi nita novo njezinu boljem upoznavanju. Prema saopenju Vladinira Vrane (1942), u Gosudarstvenoj publinoj biblioteci u Senkt Peterburgu nalazi se jo jedan bosanski rukopis koji, naalost, nisam imao prilike pregledati. To je etveroevanelje iz manastira Dovolje koje je u Giljferdingovoj zbirci obiljeeno brojem 7. Meutim, Vladimir Moin (1958:412) koji je itavu zbirku prouio i opisao, ne ubraja to evanelje meu bosanske rukopise. Prema njegovu opisu ono je pisano pouluustavom na papiru (111 listova) koji po filigramima potjee iz kraja osamdesetih godina 14. stoljea. Uz sve to Vranino miljenje zavrjeuje da se uzme u obzir i rukopis temeljito proui. Pismo i vrijeme rukopisa te smjetaj manastira Dovolje na rijeci Tari, koji je "po svoj prilici" sazidan u 15. stoljeu, vaan je argument za to miljenje. (V.Petkovi 9999:548) Poto je ovaj prilog ve bio pripremljen za tampu Vladimir Moin (1966:130) mi je skrenuo panju na svoj rad gdje je tekst iz spomenutog rukopisa i on oznaio kao "bosansko evanelje" to taj tekst nesumnjivo potvruje.
Biljeke u tekstu Babi Anto 1963 Bosanski heretici. Sarajevo 1963 irkovi Sima 1964 Die bosnische Kirche. Accademia nazionale del Lincei (Roma), sv. 361, Quaderno no. 62, 1964 Danii uro 1871 Hvalov rukopis. Starine JAZU (Zagreb), sv.3, 1871 uri J., Ivanievi R. 1961 Evanelje Divoa Tihoradia. Zbornik radova Vizantolokog instituta (Beograd), sv. 7., 1961 Granstrem E. E. 1953 Opisanie russkih i slavjanskih pergamennyh rukopisej, Leningrad 1953 (IV Rukopisi serbskogo proishodenija, 95-112); Grickat Irena 1962 Divoevo evanelje. Filoloka analiza. Junoslovenski filolog (Beograd), sv. 25, 1961-1962 Gruji R. 1937 Jedno evanelje bosanskog tipa 14-15. veka u Junoj Srbiji. Zbornik lingvistikih i filolokih rasprava A. Beliu o etrdesetogodinjici njegova naunog rada (Beograd), 1937 Hamm Josip 1956 Der Glagolismus im mittleren Balkanraum. Die Welt der Slaven, vol. 1, 1956 Ivanov Jordan 1925 Bogumilski knjigi i legendi. Sofija 1925 Jagi Vatroslav 1877 Opisi i izvodi iz nekoliko junoslovesnkih rukopisa 14. stoljea. Starine JAZU (Zagreb), sv. 9, 1877 1883 Mariinskoe etveroevangelie s' primeanijami i priloenijami. Senkt Peterburg 1883 1893 Grkoviev odlomak glagoljskog misala. Starine JAZU (Zagreb), sv. 26, 1893 Lavrov P.A. 1905 Paleografiskie snimki s' jugoslavanskih' rukopisej. Senktpeterburg, 1905 1915 Paleografieskoje obzorenie kirillovskogo pis'ma. Enciklopedija slavenskoj filologii, sv. 4-1. Petrograd, 1915 Mandi Dominik 1962 Bogomilska crkva bosanskih krstjana. Chichago 1962 Moin Vladimir 1957 Rukopis Pljevaljskog sinodika pravoslavlja. Slovo, Zagreb, sv. 6-8, 1957 1958 K datirovke rukopisej iz sobranija A. F. Giljferdinga GPB-i, Trudy Otdela drevnerusskoj literatury Instituta russkoj literatury XV,1958, 409-417. 1966 Paleografski album na junoslovensko kirilsko pismo. Skopje 1966 1968 Rukopisi bive beogradske Narodne biblioteke u Dablinu i Zarebu. Bibliotekar (Beograd), 1986 Petkovi V. 999 Narodna enciklopedija, tom 1., str. 548 Raki Franjo 1869 Prilozi za povijest bosanskih Patarena. Starine JAZU (Zagreb), sv. 1. 1869 72

Radojii ore Sp. 1964 Odlomak bogomilskog evanelja bosanskog tepaije Batala iz 1393 godine. Izvestija na Instituta za balgarska istorija (Sofija), sv. 14-15, 1964, str. 495-509. Rozov I. I. 1958 Junoslavjanskie rukopisi Gosudarstvennoj publinoj biblioteki, Trudy GPB-i (Senkt Peterburg), sv. 5, 1958, str. 105-118; Solovjev Aleksandar 1948a Vjersko uenje bosanske crkve. Zagreb, 1948 1948b La doctrine de l'egliste de Bosnie. Academie royale de Belgique. Bulletin de la classe des lettrs, 5 ser. vol. 34, 1948, str. 481-534 Speranskij M. 1902 Ein bosnisches Evangelium in der Handschriftensammlung Srekovis. Arhiv fur slavische Philologie (Wien), sv. 24, 1902 str. 172-182 Stasov, V. V. 1884 Slavjanski i vastonyj ornament' po rukopisjam' drevnjago i novogo vremeni. Senkt Peterburg, 1884 Stojanovi Ljubomir (1886) idak Jaroslav 1954 Dananje stanje pitanja "Crkve bosanske" u historijskoj nauci. Historijski zbornik (Zagreb), sv. 7, 1954 1955 Kopitarovo bosansko evanelje u sklopu pitanja "Crkve bosanske". Slovo (Zagreb), sv. 4-5, 1955, str. 47-62 1957 Marginalija uz jedan kukopis "Crkve bosanske" u mletakoj Marciani. Slovo (Zagreb), sv. 6-8, 1957 1960 Dva priloga o minijatrurama u rukopisima "Crkve bosanske". Slovo (Zagreb) sv. 9-10, 1960 Vrana Josip 1961 L'Evangeliare de Miroslav. Gravenhage, 1961 Vrana Vladimir 1942 Knjievna nastojanja u srednjovjenoj Bosni. Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine sv. 1. Sarajevo 1942, str. 794-822

73

Irena Grickat DIVOEVO EVANELJE FILOLOKA ANALIZA I Novo etvoroevanelje bosanskog tipa, naeno 1960. god. u crkvi Svetoga Nikole u Podvrhu i nazvano Divoevo evanelje, predstavlja, u prvom redu, lep prilog naoj filologiji i naoj istoriji umetnosti. Pored toga ono moe donekle da poslui razjanjavanju srednjovekovnih verskih prilika u Bosni, a to je tema o kojoj se jo uvek ivo polemie i kojoj e dobro doi svaki novi nalaz ove vrste. U okvir onog dela srednjovekovne verske pismenosti koji je ve davno dobio ime bosanskog tipa ili bosanske kole, spadaju ne samo etvoroevanelja ve i neke druge vrste spisa. Bosansku kolu odlikuje spoljni izgled knjige a takoe i izvesne osobine u samoj organizaciji teksta. Epoha koja je u pogledu verskih prilika u Bosni najinteresantnija za istoriare, a koja ujedno i obuhvata primerke te bosanske kole, jeste uglavnom 1215. vek. Kada bi se elelo govoriti o celokupnoj srednjovekovnoj bosanskoj pismenosti namenjenoj verskim ciljevima, trebalo bi uzeti u obzir svu odgovarajuu knjievnost koja je sauvana, jer svaki rod u njoj nosi svoju problematiku, a poreenja pojedinih primeraka iz raznih rodova, naroito iz opirnijih rodova (npr. iz zbornika), daju svakako vie elemenata za zakljuivanje. Mi emo se ovom prilikom ograniiti na bosanska evanelja, trudei se da iz opisa Divoevog evanelja i iz poreenja njegovog sa drugim evaneljima izvuemo neke zakljuke koji mogu biti i od ireg znaaja. Broj evanelja pomenutog tipa, prikazanih ili samo pomenutih u nauci, dosta je ogranien. Sem toga treba imati na umu da su se do modernog doba sauvali mahom odlomci, ponekad svedeni na dva, pa i na jedan list. Fragmenti raznih primeraka evanelja ne predstavljaju tekstuelno ista mesta, to oteava poreenja izmeu njih. Zatim, veina tih spomenika nije pristupana, iz razloga to se neki od njih danas nalaze rasejani po raznim zemljama i raznim naunim ustanovama, neki su zatureni, a za neke se pouzdano zna da su uniteni. Literatura o pojedinim meu njima snabdevena je malobrojnim fotografskim snimcima ili probnim isporeenjima sa drugim, srodnim tekstovima, najee sa Nikoljskim i Daniievim, zbog potpunosti izdanja ova dva spomenika koje, opet, zbog vremenske razdaljine od gotovo punih sto godina, vie ne zadovoljava. Meutim, ova grupa nesumvnjivo ini jedinstvenu i zaokrugljenu celinu. Za filologe to poglavlje nae stare knjievnosti znai zanimljivu kariku koja povezuje tradicije glagoljskog pisma, preko vekova i preko knjiga u kojima je ve preovladala irilica, sa daljim vekovima, sa knjigama pisanim bosanicom. Razumljivo je da su ovi spomenici interesantni i zbog postepenog prodiranja narodnog, a naroito ikavskog elementa u pismo. Sem toga grupa bosanskih evanelja moe da prui koristi u reavanju veoma ivih pitanja u vezi s likom bosanske crkve onog vremena. Putem jezikih analiza (kao i analizom ilustracija) pokuavalo se doi do nekih zakljuaka o veri tadanjih naruilaca rukopisa odn. i samih pisara i italake publike. Istraivalo se da li tekstualna strana moe ukazati na neto to bi bilo znaajno za pitanje heretinosti u srednjovekovnoj Bosni. Pokuaji da se takav smisao pronae bili su prihvatani od jednih naunika, dok su od drugih reklo bi se upravo od onih kojima je filologija blia energino bili odbijani. Ali se problemi ne iscrpljuju samo kolacioniranjem i konstatacijom da u reima bosanskih tekstova nema nekog iole znaajnijeg idejnog odstupanja. Veina bosanskih evanelja govori o odsustvu liturgije bar onog tipa koji je inae poznat u sredini za koju su pisana, ime se i odlikuju od drugih; ona, zatim, ukazuju donekle na izvore sa kojih su prepisivana, na podloge ili, bolje rei, na nizove podloga, na one "grane" ija nas divergencija u najdubljoj prolosti staroslovenske pismenosti mora zanimati; ona, najzad, govore svojim spoljnim izgledom, marginalijama i reparacijama, i o daljoj sudbini bosanske verske pismenosti, posle 15. veka. Divoevo evanelje je jedno od najstarijih, a ujedno i jedno od bolje sauvanih evanelja u naoj grupi. Da bi se videlo njegovo mesto i njegova vrednost, daemo ovde kratak pregled cele grupe. Mi tu neemo ubrojiti Marijino evanelje (12. v.); poto su konci kojima je ono povezano za bosansku kolu ipak isuvie tanki; ali emo spomenuti da su i njegov izdava V. Jagi,70 kao i dobar poznavalac problema i izdava Manojlovog evanelja Speranski71 i drugi nedvosmisleno govorili o genetikoj vezi meu njima. Poeemo od sledeeg:

Miroslavljevo evanelje72 (u daljem tekstu: Mir) moe se nazvati prvim, mada jo uvek neto izdvojenim
Mariinskoe etveroevangelie, Petrograd 1883, 474 476 M. Speranski: Mostarskoe (Manoilovo) bosniiskoe evangelie, Varava 1906, 3132. 72 Lj. Stojanovi: Miroslavljevo evanelje, Spomenik Srpske kraljevske akademije 20, VXII + 123; izdanje Lj. Stojanovia (sa predgovorom), Beograd 1897; S. Kuljbakin, Paleografska i jezika ispitivanja o Miroslavljevom evanelju, Beograd 1925; L. Mirkovi, Miroslavljevo evanelje, Pos. izd. Srpske 74
70 71

primerkom u nizu dela koja nas interesuju. Jo Lj. Stojanovi ga je svrstao meu bosanske rukopise. Odlino je sauvano (181 list u foliju) i odlino izdato; pripada 12. veku. evanelje Grigorovia-Gilferdinga73 (dalje: Grig-Giljf), iji ostaci predstavljaju svega osam listova u foliju, pripada 13. veku. Ova dva evanelja, iako ih deli vie decenija, pokazuju blie meusobne slinosti. Oba su aprakosi a ne tetraevanelja. Pisana su na velikom formatu, u dva stupca. Tip slova , koji se ponekad uzima kao merilo starine nekog teksta iz tog razdoblja, jednak je i upadljivo arhaian: petlja je mahom iste veliine kao i osnovni stubi, nikako ili tek u minimalnoj meri sa tendencijom odvajanja od donje horizontalne linije. Probijanje ivog izgovora zapaa se veoma retko. Ova dva evanelja stavljao je u istu, stariju podgrupu i M. Speranski,74 samo to kod njega u raspravljanju kao drugo figurira samo Grigoroviev deo. Speranski ga prikazuje kao kariku izmeu starijeg tipa, koji predstavljaju dva napred pomenuta teksta, i daljih primeraka. jezik i grafija ga vezuju za stariji tip a spoljanost i sastav za noviji. Od njega je sauvano 32 lista. Odmah iza Manojlovog evanelja treba uvrstiti nae Divoevo76 (Div). Njegov tekst iznosi 186 listova. Pisano je najverovatnije u prvim decenijama 14. veka, i to za naruioca Divoa Tihoradia, kako stoji na marginama. Ono bi se, isto kao i Man, moglo okarakterisati kao prelaz od starijeg ka novom tipu i uopte bi se moglo postaviti zajedno sa Man. u jednu podgrupu, kao to sto je Mir. i Grig-Giljf. Oba ta evanelja ne pokazuju ni promenu > a, niti imaju jasnih znakova evolucije > i, ona, zatim, jo uvaju u minimalnoj meri znake za nekadanje nazale, i svime time se razlikuju od kasnijih tekstova. S kraja 14. veka, verovatno iz god. 1375, sauvalo se Vrutoko evanelje77 (Vrut). Po reima R. Grujia, od njega su ostale "jedva dve treine".

Manojlovo evanelje (ili Mostarsko)75 (Man), nazvano po pisaru Manojlu Grku, pripada poetku 14. veka.

Batalovim evaneljem78 (Bat) nazivaju se u nauci etiri lista evaneoskog teksta iz 1393. g. (od Jovana). Believo evanelje (takoe Mostarski listii, Drugo mostarsko)79 (Bel) pisano je izmeu kraja 14. i poetka
15. veka (verovatnije da je iz 15. v.); od njega ima svega dva lista. da je iz 14. ili 15. veka.

Kopitarevo (Ljubljansko) evanelje80 (Kop) dobro je ouvano (225 listova); nije datirano, ali se pretpostavlja
U literaturi o naem predmetu najee se kao tipian primer uzima Nikoljsko evanelje81 (Nik); ono je bilo u vreme pronalaska vrlo lepo sauvano, izdato je akribino, pa je ulo meu raznotenija izvanrednog izdanja Marijinog evanelja. Zajedno s Nikoljskim, u belekama pod tekstom, prikazano je i tzv. Daniievo (Dan), Nikoljsko b ili Beogradsko (Drugo beogradsko; prema Katalogu Narodne biblioteke u Beogradu knj. IV, izdatom u Beogradu 1903, izdava Lj. Stojanovi, Nikoljsko nosi broj 55 a Daniievo broj 56). Daniievo je neto malo oteenije od Nikoljskog. Oba pripadaju razdoblju izmeu kraja 14. i poetka 15. veka, ali se razlikuju, tako da je jasno da ne potiu od iste ruke.

akademije nauka 156 i druga literatura. (I u daljem navoenju literature davae se samo vaniji radovi.) 73 Dva lista iz rukopisa V. Grigorovia objavljeni su i ukratko prokomentarisani kod V. Jagia: Odlomak evane1ja bosanskog pisanja, Starine Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 9, 134137; deo od est listova iz Giljferdingove zbirke kod M. Speranskog, o. s., u dodatku 9495; o jedinstvu delova kod P. Lavrova: Paleografieskoe obozrnie kirillovskogo pisma, Petrograd 1914, 234236. 74 o. s. 4. 75 Speranski, o. s. Upoznala sam se s originalom, ksd'i se uva u Arhivu SANU pod br. 343 Stare zbirke. 76 O njemu postoji prethodno saoptenje: J. uri i R. Ivanievi: Evanelje Divoa Thoradia, Zbornik radova Vizantolokog instituta SANU 7, 153160. 77 R. Gruji: Jedno evanelje bosanskoga tipa XIVXV veka u Junoj Srbiji, Zbornik lingvistikih i filolokih rasprava u ast A. Belia, Beograd 1937, 263277. 78 Lj. Stojanovi: Jedan prilog k poznavanju bosanskijeh bogumila, Starine JAZU 18, 230232; kod Lavrova, o. s. 236 stoji da ima svega dva lista; u knjizi "Opisanie russkih i slavjanskih pergamentyh rukopisei" (sastavila J. Granstrem, Lenjingrad 1953), 100101, potvruje se da je sauvano etiri lista. 79 M. Pavlovi: Believi odlomci bosanskog evanelja, Zbornik filolokih i lingvistikih studija u ast A. Belia, Beograd 1921, 239248. 80 idak: Kopitarovo bosansko evanelje i sklopu pitanja "crkve bosanske", Slovo 45, Zagreb 1955, 4763. 81 . Danii: Nikoljsko evanelje, Beograd 1864. 75

Neizvesno je datiranje opet izmeu kraja 14. i poetka 15. veka i Srekovievog evanelja82 (Sre), od koga su se u vreme naune obrade uvala 184 lista na jednom mestu i dva na drugom.

Mletako evanelje83 ili Venecijansko (Mlet.. nalazi se u okviru zbornika; izgleda da je tekst etiri evanelja
dobro ouvan; vreme pisanja je 14. ili 15. vek. Slino je i evanelje u okviru Hvalovog ili Bolonjskog zbornika84 (Hval); ono potie iz 1404. g. i sauvano je u celini. Za njega je . Danii ne jedanput tvrdio da ga je pisao isti pisar koji je pisao i Nik., Mlet. i Hval. mogu takoe da se posmatraju kao mala podgrupa u okviru cele grupe, zahvaljujui kako spoljnom izgledu, tako i unutranjem rasporedu.

Beogradsko evanelje sa oznakom 54 u Katalogu Lj. Stojanovia85 (br. 54) takoe je s poetka 15. veka;
sadri 136 listova. Iz istog je vremena i evanelje Tvrtka Pripkovia86 (Prip), iji nam stepen ouvanosti nije tano poznat. Sauvano je i 167 listova ajnikog evanelja87 (ajn), takoe iz 15. veka, za koje se tvrdi da paleografski lii na Man. Zbog izvesnih njegovih osobina koje sam mogla da zapazim na snimcima i u literaturi svrstavanje ajn. u krug bosanskih evanelja izgleda mi donekle nesigurno. Sredinom 15. v. pisan je tzv. Radosavljev rukopis88 (Rad), u kojem se izmeu ostalog nalazi Oena i poetak Jovanovog evanelja (svega 16 stihova). Nije mi poznato datiranje evanelja br. 23 Sofijske narodne biblioteke, koje Lavrov stavlja u bosansku kolu89 i koje, sudei po snimku, odista spada u nju; za aega Lavrov kae da veoma lii na Prip. Rukopis koji se uva u Lenjingradskoj biblioteci pod br. Qn I 2690 izdava kataloga naziva "evangeljskie tenija" (tj. aprakos) a Lavrov91 bosanskim evaneljem. Tekst potie iz 14. v., sauvano je 160 listova. Spomenimo da dosta iscrpan pregled bosanskih evanelja i literature o njima postoji u knjizi Poviest hrvatskih zemalja Bosne I Hercegovine I, Sarajevo 1942, u lanku V. Vrane: Knjievna nastojanja u sredovjenoj Bosni, 794822. Mane tog pregleda ne lee u nepotpunosti spiska, poto se nikad i ne moe pretendovati na potpunost, nego u nekim neodrivim postavkama u vezi s temom. Pregled postoji i kod A. Solovjeva: Vjersko uenje bosanske crkve, pos. ot. iz Rada JAZU 270, 546. Dozvolili smo sebi da ponovo damo spisak bosanskih evanelja (potpuniji od dva pomenuta), poto nam je to bilo potrebno radi bolje preglednosti daljeg izlaganja. II Sistem podele evaneoskog teksta na manje odeljke jeste jedan od kriterijuma pri razmatranju pripadnosti eposi i koli. Pre nego to preemo na filoloku obradu spomenika, progovoriemo o tom obeleju u naem rukopisu, u ovom sluaju tipinom za bosansku kolu. Divoevo evanelje je podeljeno na Amonijeve glave, iji su poeci istaknuti samo crvenim (odn. ukraenim) slovima ili i celim crvenim reima, a u ijoj se visini na uspravnim marginama nalaze potrebne oznake, napravljene po specijalnom ablonu, koje omoguavaju traenje paralelnih mesta u drugim delovima etvoroevanelja. U literaturi o bosanskim evaneljima moemo nai izvesna objanjenja u vezi s Amonijevim glavama kod Speranskog92 i kod R. Grujia93. Podela na ovakve glave nastala je jo u II veku i nazvana je tada "harmonijom evanelja". Vidi se da njena sutina ukazivanje na sva slina mesta ima za cilj ne orijentaciju u praktinoj primeni pri bogosluenju, nego orijentaciju u sadraju, koja moe dobro doi i profanom itaocu, ako eli da se unese u smisao knjige. Podelu na Amonijve glave nalazimo u najstarijim slovenskim evaneljima, npr. u Marijinom. Sama po sebi ona ne iskljuuje mogunost
M. Speranski: Ein bosnisches Evangelium in der Handschriftensammlung Srekovi's, Arch. f. Sl. Phil. 24, 172182. J. idak: Marginalija uz jedan rukopis "Crkve bosanske" u mletakoj Marciani, Slovo 68, Zagreb 1957, 134153. 84 F. Raki: Prilozi za poviest bosanskih patarena, Starine JAZU 1, 101108; . Danii: Hvalov rukopis, Starine JAZU 3, 1146. 85 Pojedinosti o njemu spominje M. Pavlovi u navedenom radu o Beli1evom evanelju; paleografski podaci kod Lavrova, o. s. 241242. 86 V. Jagi, u izd. Marijinog evanelja, str. 476; Lavrov, o. s. 237241. 87 V. Jagi, Analecta romana, Arch. f. sl. Phil. 25, u digresiji na str. 34; P. Momirovi: Stari rukopisi i tampane knjige u ajniu, Nae starine 3, Sarajevo 1956, 173177. 88 F. Raki: Dva priloga za poviest bosanskih patarena, Starine JAZU 14, 2129; V. Jagi: Analecta romana, 2036; O Radosavljevom i ajnikom J. idak: ber glagolitisch-kyrillischen Geheimschriften in den Hs. Radoslavs und im Evangelum von ajnie, Die Welt der Slaven 5/2, 143 i d. 89 o. c. 241, snimak str. 242. 90 J. Granstrem, o. s. 104. 91 o. c. 248-249. 92 Mostarskoe ... evangelie 28. 93 o. c. 269 i d. 76
82 83

liturgijskog itanja teksta niti obavezuje na bilo kakva druga nagaanja o konfesionalnim problemima kod vlasnika takvih tekstova; ona jedino ukazuje na starije poreklo spomenika odn. njegovih podloga, poto je kasnije bila naputena, a od 13. veka se stvorila podela na dananje glave i stihove. Druga je stvar ako u tako podeljenom tekstu stvarno nema nikakvog ukazivanja na itanja. U bosanskim evaneljima (izuzimajui, razumljivo, dva stara aprakosa, u kojima i nema Amonijevih glava) stiu se te dve osobenosti. Iz same injenice to R. Gruji tek utvruje na koliko je Amonijevih glava koje evanelje u Vrut. bilo podeljeno, kao i iz toga to se njegovi brojevi ne slau s onim to nam je inae poznato o tome94, vidimo da ta podela nije bila strogo utvrena u vremenu o kojem je ovde re. Najverovatnije je da su se propusti i postepene izmene deavale tokom mnogovekovnog prepisivanja, tako da je prvobitna "harmonija" bila izneverena. Matejevo evanelje bi trebalo da ima 355 glava, a u Vrut. ih ima 357; Markovo bi trebalo da ima 244, a prema brojanju Grujievom u jednom drugom evanelju (po Grujiu jev. br. 91 Nar. biblioteke u Beogradu, koje on zove bosanskim; ili je greka u broju, ili jev. nije bosansko) Markovo ima 240 glava; itd. Jasno je da su prepisivai unosili oznake glava naknadno, poto bi ve ispisali celu stranu verso i sledeu recto, a moda i vie strana, proputajui pri tom ili menjaui poneto u njima i ne pazei da li oznaka dolazi u potrebnoj visini teksta. U Div se jasno vidi izmeu l. 34 verso i 35 recto kako su se kasnije upisane Amonijeve glave preslikale na suprotnoj margini, jer je pisar odmah prevrnuo list. U Man. se zapaa laka promena pisarevog rukopisa kad upisuje te oznake, u poreenju s osnovnim tekstom. Poredila sam oznake Amonijevih glava uz tekst Marka 15,2715,33, koji se nalazi u Man. na l. 29 verso a u Div. na l. 100 r 100 V.: jedna od oznaka stoji itava tri reda nie u Div nego u Man. druga jedna ne poklapa se u potpunosti u oba teksta u pogledu rasporeda znakova. U vezi s Marijinim evaneljem i V. Jagi kae da su Amonijeve glave unoene "nedosledno" i da ima strana bez njih95; ovo poslednje se moe rei i za Div., a o tome e jo biti govora i malo dalje. Posle su one u Mar. jev. bile obnavljane, i to poto je tekst ve bio snabdeven (naknadno) podelom na tzv. zaela, tj. liturgijska itanja96. Kasnije dodavanje Amonijevih glava posle itavih sto godina! nalazimo u Sre97; kasnije je ono sprovedeno i u Bel98. U Kop su, obratno, Amonijeve glave docnije istrutane99; struganje se gdegde zapaa k u Div, npr. na listovima 63, 64, 65 uegzo. Iz Jagievih izlaganja saznajemo jo i to da se u starijim epohama, npr. u eposi Mar. jev., skraenica za ime evaneliste retko unosila u oznaku (poto je upuivanje moguno i bez toga, zbog sistema numeracije), a da je to tek kasnije postalo obavezno. U vezi s tim moramo primetiti da i u Div. ima delova teksta gde u oznakama Amonijevih glava ne stoji skraenica evaneliste, i to je svakako znak arhaiteta, mada nedosledno odran. U Man. ova pojava ne postoji. Mi smo se malo due zadrali na ovom pitanju jedino stoga da bi se istakla injenica da je u vreme bosanskih evanelja postojao iv interes za ovu, da je tako nazovemo, "profanima upuenu" podelu, i ono to se kvarilo usled razumljive rasejanosti i zamora prepisivaa popravljalo se neijim staranjem. Poev od 15. veka ta podela je definitivno naputena i pri reparacijama se vie nije potovala. Druga je podela na stare glave, "opirne glave" po V. Jagiu., prosto "glave" po R. Grujiu, "lekcije" po Speranskom. I ta je podela vrlo stara (po nekima, ona se iri od 9. veka). Jagi je spominje u vezn s Mar. evaneljem100, Speranski sa Zografskim i sa ruskim Galikim iz 1144. god.101, njome su se sluili i pisari srednjovekovnih nebosanskih evanelja (npr. Mokropoljskog; snimci se nalaze u vlasnitvu Arheolokog instituta SANU inv. br. 1402) i izdavai tampanih pravoslavnih evanelja u 16. veku, pa i docnijih (u Rusiji ak u drugoj polovkni 17. veka), podeljenih po svim pravilima na liturgijska zaela savremnog tipa102 to pokazuje da je i ta podela mogla da koegzistira sa bogoslubenom namenom knjige. Ova je podela, uopte uzevi bila rairenija od podele na Amonijeve glave. Njeno obeleje jeste da se nazivi glava ( , yy itd.) nalaze ispisani crveno na horizontalnoj margini (gornjoj, ree donjoj), a poetak takve glave u tekstu uvek je istaknut obraenim inicijalnim slovom i esto crveno ispisanim poetnim reima. Takvih glava ima u etvoroevanelju otprilike isti broj koliko i zaela u dananjoj liturgijskoj upotrebi (samo to se oni tekstuelno ne poklapaju), a neto vie nego savremenih glava103. Njih ima, koliko se moe videti, u svim bosanskim evaneljima. to se tie Mar. jev., one su tek ponegde upisivane na margine u isto vreme kada je pisan sam tekst, ali u velikoj veini sluajeva tek na kraju 14. veka104 dakle, slian sluaj kao i sa Amonijevim glavama. Pored toga, spisak svih ovih glava,
Pravoslavna bogoslovska enciklopedi, t. I, Petrograd 1900, 615616. Mariinskoe etveroevangelie, 407 i d. 96 o. s. 414415. 97 Speranski, Ein bosnisches Evangelium ... 173. 98 M. Pavlovi, o. s. 240. 99 J. idak, Kopitarovo...evanelje, 51 i 52. 100 o. s. 408. 101 Mostarskoe... evangelie, 27. 102 R. Gruji, o. s. 273. 103 Podaci kod R. Grujia, o. s. 271273. 104 Jagi, o. c. 408 i 411.
94 95

77

neka vrsta sadraja, nalazio se pred poetkom svakog evaneliste, bilo ispred zastavice (najei sluaj), bilo izmeu nje i teksta, a ponekad, izgleda, i na kraju odgovarajueg evanelja. Takvih sadraja takoe ima i u bosanskim evaneoskim knjigama i van njih. U Div. se ne moe videti nijedan sadraj: iako je poetak Marka sauvan., sadraja nema jer je bio na listu ispred zastavice, a taj list, zajedno sa nekoliko poslednjih redova iz Mateja, danas nedostaje. I ova podela, kao i podela na Amonijeve glave, ima intenciju da blie upozna obinog oveka sa tekstom, da ga zainteresuje za njega. Ona moe posluiti i pri itanju jednog lica pred skupom vernika (to je ve teko rei za Amonijeve glave), ali u tom sluaju to nije liturgija u poznatom nam smislu rei. Bosanska etvoroevanelja ne pokazuju nikakvu treu podelu. Sinhroninih oznaka u vezi s bogoslubenom upotrebom nema ni u samom tekstu ni na marginama bar to se tie sistematskog sprovoenja. Ali, daleko od toga da ona predstavljaju samo kontinuirani evaneoski tekst, sa obelejima dveju napred pomenutih podela. Tragovi njihovih starijih podloga, bilo aprakosa, bilo tetraevanelja s podelom na zaela, mogu se nai skoro u svima njima, u veoj ili manjoj meri. U nauci su ti tragovi bili analizirani u dva pravca: s jedne strane, u razmetaju crvenkh odn. ukrasnih slova i inicijala, kao i u interpunkciji, a s druge strane, u tekstuelnim omakama koje su se potkrale bosanskim prepisivaima. to se tie prvoga, Speranski105 nalazi u Man. dosta istaknutih poetaka (crvenih ili ukraenih slova) koja po mestu odgovaraju podeli. u aprakosima odn. liturgijskim zaelima. Sem toga on nalazi poklapanje izmeu Mir i. Man. u pogledu istaknutih poetaka na mestima gde nema poetaka itanja, te smatra da se tu krije nagovetaj neke specijalne, nerazjanjene (moda bogumilske) podele teksta. Poredei s ovim podacima stanje u Div. nala sam da u svim sluajevima gde Speranski konstatuje poklapanje istaknutog poetka u Man. sa petkm liturgijskg itanja, i Div. take ima istaknut petak. Pretpstavka tragvima apraksa dn. pdeljenih tetraevanelja lgina je. Meutim, u najveem brju sluajeva na mestu tak beleenih petaka pinje i Amnijeva glava, pa se beleeni petak mra pre da pripie njj jer se Amnijeve glave p pravilu tak i znaavaju. Prblem na taj nain zadire u genetiku srdnst izmeu jedne i druge vrste pdele evaneskg teksta i time izlazi iz kmpetencije fillga. Ali se stvari kmplikuju j i time t istaknutih petaka i u Div. i, u Man. (a svakak i u drugim evaneljima) dista ima na mestima gde ne punju ni Amnijeve glave ni liturgijska itanja a i t nejednak u Div. i u Man, tak da nemam ak ni siguran utisak nekj specijalnj pdeli, na kju pmilja Speranski. Dajem neklik primera vg neujednaeng stanja u Div. i Man. Mt 27,8 ( ...): Div. nema ni crven slv ni Amnijevu glavu; Man. ima crven petn slv ali nema Amnijevu glavu. Mt 28,4 ( ...): Div. nema ni istaknut slv ni Amnijevu glavu; Man. ima crven petak i Amnijevu glavu. Mt 28,8 ( ...): Div ima crven petak ali nema Amnijevu glavu; Man. ima crven petak i Amnijevu glavu. Mt 28,9 ( ...): Div ima crven petak i nema Amnijevu glavu; Man. ima i jedn i drug. Mt 28,10 ( ...); Div. i Man. pdjednak imaju crven petak a nemaju Amnijevu glavu. Mt 28,16 ( ...): ba imaju crven slv, nemaju Amnijevu glavu i ba imaju u kasnijj reparaciji znaku liturgijskg itanja na margini, jer n tu dista i pinje. Mr: na petku evanelja Div. i Man. se slau i t se tie crvenih petnih slva i t se tie prisustva Amnijevih glava na dgvarajuim mestima. Kd Mr 1,12 ( y ...) ba imaju crven petak bez Amnijeve glave. Mr 1,13 ( ...): ba imaju crven slv, ali tu sad Div. ima Amnijevu glavu a Man. je nema. Nije ptrebn da i dalje navdim ve paralele. Mislim da je najpravilnije pmiljati sam na dve injenice: prv, na genetiku pvezanst izmeu Amnijevih glava i liturgijskih itanja; drug, na mngbrjne prpuste u vievekvnm prepisivanju: na izstavljanje Amnijevih glava pri zadravanju istaknutg petka teksta, a psle i na zanemarivanje istaknutih petaka. Mda je negde i istaknuti petak nasta p vlji pisarevj. Pri vme pt je jedna pdlga sluila ka uzr za vie prepisa i neke greke su se umnavale i pstajale neka vrsta "razntenija". Pklapanja i nepklapanja u raznim evaneljima, prema tme, niuklik ne mraju biti dkaz naritih shvatanja ili ritusa. Drugi trag bgslubene pdele u bsanskim, nebgslubenim evaneljima jeste makm prepisana tu i tam (u tku samg akta pisanja a ne u vidu ddatka na margini) znaka "" ili "". Takvih
105

78

o. c. 29 i d.

maaka ima u Man, "" kjih ima Prepisivaeve make istm mestu u Vrut. i Div. je nema.

Vrut. i drugde (za Hval. nije puzdan pznat da li su mu znake "" i ddue sam u apstlu a ne i u evanelju make ili svesn stavljene rei106). naene su i u Div. Zanimljiv je da se mehaniki prepisan "" pjavil na Div. (iza Mt 28,15); meutim ni na jednm d tri mesta gde Man. ima tu maku,

Ev mesta gde je prepisiva Div. stavi znaku " " (skraenu na razne naine ili neskraenu): Iza Mt 6,33, Mt 20,19, Mt 22,14, Mt 22,33, Mt 25,13, Mt 26,16, Mt 28,15, Mr 1,31, Mr 3,1, Mr 7,30 (izuzetn crnim slvima, inae uvek crvenim), Mr 12,17, Lk 7,17, Lk 8,21, Lk 11,44, Lk 18,9, Lk 22,23, Jv 4,46 (u sredini stiha), Jv 5,4. znaka "zael", prepisana u samm tekstu, nije knstatvana nijednm. Kada se upredi tih 18 mesta, gde se ptkrala znaka "", sa pecima i zavrecima liturgijskih itanja (p savremenj liturgiji), vidi se da na pet d vih mesta nema nikakvg prekida teksta; na tri mesta pinje itanje (s tim t se ispred tga nek drug ne zavrava; takva mesta, npr. u tekstu Mar. jev., imaju pnekad znaku ""); na svim stalim dista se nalaze zavreci itanja. Da li nepklapanje zavretaka treba pripisati istrijskim izmenama kje su nastajale u raspredu liturgijskih itanja ili sam rasejansti prepisivaa dn. itavih generacija prepisivaa (zbg kje su se i pjavljivale te suvine znake, pritm sa pretvaranjem "" u "") u t se vde ne mgu uputati. Ulazei u upredn pruavanje starih evanelja, J. Vrana107 dlazi d sledeih zakljuaka: da je tetraevanelja bil ili upte nepdeljenih na zaela, ili pdeljenih sam sa znakama "" i "", ili pdeljenih i sa znakama praznika kada se kje zael ita; da su nepdeljena starija d pdeljenih; da su d bsanskih evanelja neka mrala nastati iz pdlga sa pdelm a neka iz nepdeljenih pdlga. Mi zasada neem analizirati injenice kje je n izne, interesantne ali j uvek hiptetine; pnet em rei u pslednjem deljku. U principu se sasvim me prihvatiti pmenuta pdela svih starih tetraevanelja, dn. u naem sluaju starih pdlga naih bsanskih evanelja. Ne namee se utisak izbegavanju jedne vrste pdlga a insistiranju na drugj, jer se bsanska evanelja u pgledu blisksti ili udaljensti d pdlga sa bgslubenm pdelm pnaaju nejednak. d naeg Div. sigurn nije bila hrnlki mng udaljena neka pdeljena pdlga, pt maka "" dlazi relativn est; pnegde se " " u Div pjavljuje na istm mestu gde i " " (ili ""!) u Mar. jev. Treba j imati u vidu da tekstuelna srdnst (malbrjnst razntenija) izmeu nekih evanelja ne ide ukrak sa srdnu u pgledu njihvg tipa, tj. pdeljensti ili nepdeljensti na zaela njih samkh dn. njihvih bliih i daljih pdlga. Iz svega tga se ve sad mgu izvui dva zakljuka, kji e se kasnije, pri razmatranju razntenija, pnv ptvrditi. Prv u pticaju je bi veliki brj tetraevanelja (t nam ptvruju i izvesni pdaci u istriji108), jer slika kju pruaju dananji izlvani staci nekadanje guste mree gvri mngim "izgubljenim karikama". Drug, kd bsanskih i nebsanskih naruilaca tih evanelja, ma klik bile nejednake vrste tekstva (gledan p raznim kriterijumima), nisu vladale velike antagnistike strasti niti se mng mislil na idelke razlike. Mmenat kji ptvruje t dsustv antagnizma jeste i kasnije dterivanje za svrhe bgsluenja mngih starih knjiga, bsanskih i nebsanskih., u istj epsi i na vrl slian nain. Uz marginaln ddate rei "", "" i nazive dana itanja nalazim i naknadn ddavanje uvdne fraze "v vrme n"109. Pt su Mir. i Grig-Giljf. ve inak apraksi, pjavu kasnijeg prilagavanja pinjem pratiti d Man. i Div. U vezi s Man. v. kd Speranskg.110 U Div. je t prilagavanje vren izgleda u 1516. veku, emu pirnije gvrim u III deljku. U vm smislu bnavljan je i Dan., t se vidi iz snimaka datih u knjizi Sv. Radjia: Stare srpske minijature (Begrad 1950)111, zatim Kp112; i u Sre. ima marginalnih glsa iz 1516 v.113, istina net drukijeg tipa. U Vrut. se vakv prilagavanje ne zapaa, mda zbg jedne prtivpatrijarijske primedbe samg pisara zbg kje je knjiga bila pvuena iz uptrebe.114 U Mlet. take nema znakva kasnije crkvene uptrebe.115 Pdatak tme da je ajn. bil ve u tku samg pisanja pdeljen na deljke kji dgvaraju
J. idak, o.c. 57. ber das vergleichende Sprach- und Textstudium altkirchenslavischer Evangelien, Die Welt der Slaven 5/3-4, 418420. 108 U literaturi naem predmetu npr.: J. idak, Marginalija ... 142. 109 Na petku itanja u liturgijski udeenim knjigama ubacuje se fraza "v vrme n" (npr. u Grig-Giljf) ili prst "v n" (npr. u Mir), tam gde tga nema u tekstu tetraevanelja. 110 o.c. 58. 111 tab. XXIV, XXV, XXVI a. 112 idak, Kpitarov ... evanelje, 51 i d. i kd Sv. Radjia, o.c. tab. XXVII a. 113 Speranski, Ein ... Evangelium ... 175 i d. 114 R. Gruji, . s. 263. 115 J. idak, Marginalija ... 137. 79
106 107

zaelima116 ne bih zasad uzimala u razmatranje, jer bi bila ptrebna prvera na tekstu. Iz nga t je dsada reen vidi se da su bsanska etvrevanelja bila pisana bez znakva bgslubene primene. rganizacija evaneskih tekstva i njihv nesumnjiv veliki brj u vremenu d 15. veka, uz iglednu neliturginst njihvu, me svediti tme da su evanelja u izvesnj sredini bila umnavana ka neka vrsta "duepleznih tenija" za laike. Psle 15. veka padaju mgunsti da se knjige i dalje umnavaju, pa se stari, ak i teeni primerci dteruju za ptrebe crkve. Sem tga, pznat je da je dsta veliki brj knjiga psle nastalih prgna i pada Bsne 1463. gd. dnet iz Bsne. Pstje pdaci fluktuaciji nvzavetnih knjiga iz Bsne u Bugarsku u 15. veku. III Divev evanelje, kakv sm ga dbili u ruke, sast)i se d 187 listva. Mderna paginacija., izvedena lvkm, na petku knjige nije u redu, jer je izvena p ispreturanm tekstu. U evaneski tekst spada 186 listva; pslednji list ne pripada evanelju i nalazi se uz njega sluajn ali i n predstavlja starinu vrednu pmena. Sauvani delvi teksta su sledei117:
Mt 4,217,9 Mt 8,169,7 Mt 10,510,18 Mt 10,3115,2 Mt 18,1018,21 Mr 5,3314,23 Mr 15,216,14 Lk 1,743,22 Mr 14,2314,43 teen Mt 19,11p. 23 Mt 24,325,39 Mt 26,728,19 Mr 1,15,18 Lk 4,49,16 Mt p. 2323,25 teen

Lk 9,4115,32 Jv 2,75,12

Lk 17,2424,30 Jv 8,559,15

Lk 3,223,23 teen

Jv 10,3611,7

Mala analiza sauvang teksta ukazuje na jednu zanimljivu injenicu. Na petku knjige pstji ce kvaternin, kji je pri dnu pslednjeg lista vers beleen ka trei. naj tekst petka Matejevg evanelja kji danas nedstaje zauzima bi zajedn sa zastavicm ispred prvih redva i sa ubiajenim sadrajem ispred evaneliste tprilike j jedan, tj. drugi kvaternin, kli net mal vie d tga. Pstavlja se pitanje ime je bi ispunjen prvi kvaternin? Tu je svakak mral biti net uvdng teksta, mda bjanjenja u vezi sa spmnjanm "harmnijom evanelja", pslanica Jevsevija Cezarejskg ka na petku Hval. ili ta drug. Naa knjiga, iak jj ne znam ni petak ni kraj, nije mgla biti zbrnik, jer pznati nam zbrnici, mada istg ili ak i manjeg frmata d naeg, sadre dvstubani i dalek sitnije ispisan tekst118, pt se zbg psensti mral eknmisati u pergamentu. Izgled naeg teksta tipian je za samstalna etvrevanelja. Analgiju za vu pjavu uenu u Div. nisam nala u pisima drugkh bsanskih evanelja. Svi su listvi pergamentni i svi pisani istm rukm. Izuzetak ine l. 127, 169, 172, 174, 185 i 186 (prema mdernj paginaciji, ispravnj u tim delvima), kji predstavljaju papirne umetke, ubaene jedan ili dva veka kasnije, ka zamena za tada ve izgubljene listve. Ispisivanje vih umetnutih listva i neke druge intervencije na tekstu, kje su ptekle d iste linsti, mem nazvati prvm reparacijm knjige. va kasnija reparacija nije se graniila sam na pnvn ispisivanje listva kji su nedstajali. Zapaaju se i pkuaji lepljenja rasturenih listva, i t istim papirm na kjem su pisani umeci. Pri tm je papir lepljen prek znaka Amnijevih glava (upadljiv na l. 171), t dkazuje nezainteresvanst bnavljaa prema tj strani teksta. Primeuje se da je petak knjige ve u vreme pmenutg bnavljanja bi d istg mesta izgubljen d kjeg ga nema ni danas. Isti bnavlja je prv izbrisa skr ce prvi red, da bi mu knjiga pinjala nvm reenicm ( oy, Mt. 4, 21). Na margini je napisa: . Pri dnu pak prve strane naa je mesto dakle bi mgl pinjati liturgijsk itanje pa je tu stavi ptrebne za t znake (danas tek itljive), i ak je izbrisa kraj pslednjeg reda, da bi ispisa na drugi nain n t je mgl da znai petak itanja: umest ... [ na drugj strani] (Mt. 4, 25), bnavlja je napravi: (sic!) ; pred tga se vidi znaka "". Knjiga je u vreme prve reparacije bila pdeavana za liturgijsku uptrebu, ali na jedan pseban nain kjem vredi da vde kaem neklik rei. Prv, vidi se ve na prvi pgled da ubacivanje nestalih listva nije izvren svuda gde je t bil ptrebn da bi se knjiga dterala u ptpunsti. Me se, ddue, pmisliti da je u vreme te reparacije knjiga bila blje uvana, te zat nema umetaka u dananjim lakunama. Iz razlga kje u dmah dalje navesti
P. Mmirvi, o.c. 174. snvnu rijentaciju pstjeim i nestalim delvima teksta dale su J. uri i R. Ivanievi, o.c. vde se aihvi pdaci ispravlja^u u nekim deta.tima. 118 J. idak, Marginalija ... 137, napmena pd tekstm 80
116 117

verujem da je takav sluaj bi sa krajem etvrevanelja, tj. da je Jvanv evanelje j pstjal u vreme reparacije; ali je prema izgledu prve strane jasn da petka ve ni nda nije bil, a bnavlja se nije ni trudi da ga ispie. S druge strane, nije iskljuen ni t da su j kasnije nestajali i listvi kji su ptekli iz ruku bnavljaevih: izmeu pslednjih listva, 185 i 186, ispisanih d strane bnavljaa i vezanih izmeu sebe, tj. izmeu dve dgvarajue ple jedng lista u kvaternionu, bili su igledn nekada i drugi listvi tg istg nvg, papirng kvaternina (ukupn etiri, sudei p duini teksta kji tu nedstaje), ali ni njih danas vie nema. Meutim, bnavlja nije dpunjava celu knjigu, i t, klik mi se ini, iz sledeih razlga. Mda je n ispetka i misli da napravi d teeng primerka ptpun liturgijsk evanelje, te je sprve neklik manjih reparacija (dterivanje dananjeg prvg i drugg lista, ispisivanje nekih ispalih listva); ali se kasnije predeli za t da belei sam tzv. vaskrsna evanelja (kjih ukupn ima jedanaest), tj. itanja nedeljm na jutrenju. Mda su i prilike ng vremena dn. ne sredine u kjj se knjiga nalazila diktirale sam tlik. t se tie takve ptrebe, na je reparacijm bila zadvljena. Na l. 56 vers stavljen je (na margini, bnavljaevm rukm): y , , prema tekstu Mt. 28, tprilike st. 15 ili net iznad tga; prv vaskrsn jev. dista pinje kd Mt 28,6. Na l. 101 vers: y, , prema Mr 15, tprilike prema st. 43; drug v. jev. pinje kd Mr 16,1. Na l. 102 vers: y , , otprilike prema Mr 16,8, a tree v. jev. pinje kd Mr 16,9. Pri dnu l. 173 vers izbrisani su pslednji redvi pa je isti tekst napisan p razuri, s tim t kd prelaza na l. 174 (kji predstavlja bnavljaev umetak) stji j: y , y, prema Lk 24,5; etvrt v. jev. pinje kd Lk 24,1. Najzad, na l. 174 verso pie y , , prema Lk 24, 12, tan tam gde i pinje t v. jev. Sledee v. jev. bi trebal da se nalazi kd Lk 24,36; ali tg dela danas vie nema u knjizi: tu je nesta ili riginalni list sa kasnijm znakm na margini; ili list kji je ispisa bnavlja. Prestalih pet vaskrsnkh evanelja nalaze se u Jvanvm evanelju, i t blie kraju., tek d petka dvadesete glave i dalje. Verujem da je u vreme reparacije taj de knjige j pstoja prst iz tg razlga t se bnavlja ne bi pduhvata ppravljanja knjige u kjj bi nedstaja tak veliki de, pritm sa pet tak vanih za njega itanja; a ak i nije, tj. ak je sam reparatr dda ptrebna itanja iz Jvana, nije udn t tih delva danas nema, jer je reparatrv papir bi slabiji a pvez nesigurniji.Mislim da vim specijalnim (mda i privremenim) ciljem reparacije dpunjavanjem sam za nedeljna jutrenja treba tumaiti prividnu neptpunst i, nedslednst celg tg pduhvata. Rukpis vg bnavljaa je dsta nebriljiv pluustav. n pie crkvenim jezikm svga vremena, u srpskj redakciji. Pluglasnik (redak u sredini rei) lii na ; se nalazi izuzetn, i se vema brkaju, ima dsta ga i , uptrebljavaju se nadredna slva i akcenti; u fnetici i mrflgiji ima znakva psrbljavanja. Rei se dvajaju jedna d druge, ali ne sasvim jasn i ne dsledn. Na kraju reda vri se, pri prenenju mehanik seenje rei. vaj bnavlja nam nije stavi ni svje ime ni nagvetaje gde se knjiga nalazila u t vreme. Na nekim mestima pjavljuju se pkuaji j jedne druge reparacije, kja je bila izvena psle prve jer se prtee i na umetnute listve. Tak je na str. 116 rect nek ubaci re "" na mestu gde je t izstavljen; "" je prepravljen u "". I na nekim d sledeih strana izvrene su sasvim neznatne ispravke kak na starim, tak i na umetnutim listvima. vaj ispravlja se daje da je ikavac, ubacujui na str. 163 verso re "vsimi". Isti ispravlja je na raznim mestima izvdi neke prbe pera, are i prljanje margine. Mislim da njemu treba pripisati i zapis na str. 185 verso: " ..." " ispd tga (mda) "". Istim mastilm, ali vg puta bljim slvima i bsanicm, na str. 129 verso: " ". Na dva mesta pstje tragvi j jedng rukpisa d kjeg inae nisu sauvane ni ispravke ni druge intervencije na tekstu. Str. 172 verso: ". . " [sic]; str. 186 verso: " " i neka re kja me znaiti " ili slin ime. " Najzad, na str. 153 verso ima jedan lep, kitnjast ispisan zapis sa pun ligatura: " y [7111 = 1603] i j jedna ili dve nedeifrvane rei. Mem vde primetiti da se jedan iguman Nikdim spminje 1622. gd. u jednm starm zapisu (manastir gde je taj Nikdim ive u t vreme nije tan pznat)119. O teenjima knjige me se rei j i t da su neka d njih nastala pd uticajem zuba vremena, dk su druga bila izvedena namern. Na nekim mestima pznaje se seenje (mda uklanjanje ilustracija kje kasnijim krisnicima nisu izgledale prikladne). Pada u i nedstatak petaka evanelja (sauvan je sam petak Marka). Isti sluaj imam i u Vrut. gde je sauvan sam petak Jvana, i u Sre. gde je situacija ista ka i kd nas. Razumljiv je nestanak petka Matejevg evanelja., jer je t i petak knjige; ali se., napred s tim., namee pmisa namernm cepanju listva sa zastavicama., ime su se, razumljivo, teivali celi kvaternini pa su ispadali i drugi, susedni listvi120. I na kraju Lk 3 mra se pretpstaviti
LJ. Stjanvi, Stari srpski zapisi i natpisi knj. 4, br. 6631. Jagi, Analecta str. 27 i d., gvri: "Dem venezianischen Codex (Cod. LXXXV 3)... hat Jemand das Blatt, wo der Anfang der Apocalypse offenbar mit einer Miniatur stand, herausgerissen"
119 120

81

namern seenje. Prema malm statku lista mem ustanviti da je pisar u Lk 3,23 3,38 ispisiva imena Isusve genealgije u vertikalnim stupcima umest bin. Mda su kasniji krisnici, itajui redve hrizntaln, naili na zbrku pa su pmislili da je u pitanju neptvanje teksta ili hereza. Primetiem da je seenje u Div izven najvervatnije ak psle druge reparacije, jer su se na str. 152 rect preslikala neka slva (na margini) kja p bliku i p mastilu pdseaju najvie na drugg reparatra; meutim, tih slva na 151 verso nema. Izmeu l. 151 i 152 ima iseenih listva te se mra pretpstaviti da je marginalija i bila na pslednjem iseenm listu. injenica kasnijeg ppravljanja i nain na kji je t izven take su nam pznati i iz drugih tekstva. Tak, i Kp. ima papirnih umetaka ve s kraja 15. veka. Taj je pstupak pznat i van kruga bsanskih evanelja. Pslednji, 187. list drukiji je d listva bnavljaevih, svakak stariji d njega, i pisan je starijim rukpism (ustavm), sa belejima Knstantinve refrme. On predstavlja dlmak nekg vanevaneskg verskg teksta sa remkniscencijama na evaneske rei. Knjiga je sastavljena d kvaternina, kji su bili beleeni u grnjem desnm i dnjem levm uglu na prvj dn. pslednjj strani kvaternina, ali se t danas pnegde ve tek ita, jer je p uglvima uzel maha prpadanje pergamenta. Pergament je nejednak braen (est ni isti list nije jednak uglaan s jedne i s druge strane); ima i punih i vrl tankih listva. Pnegde je n bi teen (prbuen) ve i u vreme pisanja, tak da je pisar u svme radu bilazi rupe. Listvi su frmata 16,5 x 22,5 cm, a pvrina teksta je tprilike 10 x 15,5 cm, te prprcije deluju ukusn. d hrizntalnkh margina dnja je redvn net ira d grnje, a d vertikalnih ira je spljanja. Tekst je pisan u dvadeset i dva reda na svakj strani (ka Dan), crnkestenjastim mastilm. Neka petna slva, nazivi starih glava na margini, zatim znake Jevsevijevih deljaka uz Amnijeve glave i pneki istaknuti delvi teksta ispisani su kinvarm, a u inicijalima i u sauvanj zastavici ispred Markvg evanelja ima i drugih bja. Zanimljiv je da se katkad pisar u neku ruku zabavlja, meajui, crvene i crne redve. Skr cela str. 79 rect ispisana je naizmenin crnim i crvenim redvima, bez ikakvih bzira na reenice ili na rei ka celine. Ist se vidi na 83 rect. Na 83 verso pisana su p dva reda crn a trei crven. Na 81 vers i 84 vers pisar ispisuje p dva reda crven i pet crn, pet naizmenin i ne bazirui se na prenenje rei iz jedng reda u drugi. Nije mi pznat da li je u nauci bi zapaen vakav pstupak i da li je bil tumaenja njegvg smisla. IV Sistem pisanja u naem evanelju jeste scriptura continua. Pznat je da se takv pisanje pjavljuje ka pravil a sistem razdvajanja ka veliki izuzetak u stari;im ephama. U grupi bsanskih evanelja me se pratiti pstepen naputanje starg uzusa i prelazak na nvi. Mir, Grig-Giljf, a sa njima d Div. imaju scriptura continua; Man. u sasvim malj meri a Nik. i Dan. net vie pkazuju tendenciju razdvajanja rei; Vrut. i Bel. ih izrazit razdvajaju. Ist tak, shdn tradiciji junslvenskih i specijaln bsanskih rukpisa, pisac Div see rei na kraju reda mehaniki: y/ , / , /, /, /, /, /, /, /, y/, / [David], / itd. Stga n nema razlga da pri kraju reda vri sabijanja, da stvara ligature ili da izbacuje delve rei nad red. Izuzetn, ak je ptrebn peti nv deljak ukraenim slvm (a takv slv uvek dlazi na petku reda), u prethdnm redu se pneke rei sabiju, npr.: [], y (Mt 22, 22). Pnekad i vak: / ( y Mt 13,1). Inae, nadrednih slva i slva pd titlm, pet saglasn bsanskim tradicijama, nema mng u rukpisu, i na se u grmnj veind sluajeva javljaju u ustaljenim plajima, tj. uvek u istim reima. Mehanik seenje rei na kraju reda smatra se glagljskm tradicijm, ali e j tanije biti miljenje Speranskg121 da je t upte stara sbina irilska i glaglska, jer ima primera iz be vrste najstarijih spmenika. t se tie Man, Speranski kae da se pisar tg teksta slui "vrl umeren" vakvim nakim seenja rei. n t tumai uticajem pdlge iz kje je Man. prepisivan. Psmatrajui mehanik seenje rei u naem spmeniku knstatujem da je n bil dbr pznat pisaru i da se ka t je spmenut nije izbegaval skraivanjem rei; ali je mda i tu pisar pkuava da ne zluptrebi vaj sistem te je pravi redve nejednake duine da bi mu se red p mgustvu zavrava vkalm. Sem tga ima dsta presecanja izmeu dva suglasnika, t se me prtumaiti ranijim prisustvm pluglasnika izmeu njih, iza kjega je bil seenje. Navika deljenja izmeu suglasnika prensila se i na grupe gde pluglasnika nikad nije bil: /, /y, / itd. tak da i na te sluajeve tpada izvestan prcenat primera. U svakm sluaju mehanik seenje nalazim u Div. net ee neg u Man. Redvi su ispisani ujednaenm uncijalm. Razmak izmeu snvnih linija iznsi 78 mm, visina binih slva je tprilike 3 mm, a petnih k 7, ne raunajui ukraena slva kjih ima d 1,5 cm visine i veih, ak i d prek 12 cm. snvne linije, ka i bni kvir teksta, bili su izvlaeni haraskalm, svakak za vie listva djednm, jer se pnegde jasn pznaju a pnegde ih upte nema. Sistem pisanja je dvlinijski,
121

82

Mstarske ... evangelie 1317.

ili blje rei trlinijski, jer ima vie slva kja se sputaju ispd snvne linije: , , , d zamljene tree linije, a sa kraim prduecima i . Ispd snvne linije se sputaju i petna, najee crven napisana slva. Iznad grnje linije diu se pnekad stubi slva , i t neznatn, ka i pnek petn slv. Ev karakteristike pjedinih slvnih znakva. Slv ima blik slian dananjem slvu ili tampanj cifri 4, s tim t su dva grnja kraka spjena. Petlja je, dakle etvrtasta i sva u grnjoj plvini;, sa net isturenim levim dnjim uglm, kji se, meutim, nikad ne sputa d snvne linije. vakv se ne sree u stalim bsanskim evaneljima. Mir. i Grig-Giljf. imaju petlju sputenu skr uvek d dnje linije; u razliitj meri se na izduuje nanie ili visi u Man., Bat, Nik, Dan., br. 54., a staje u grnjj plvini ili se sva smeta k sredine stubia u Vrut. i Bel, sam t je kd svih njih jajastg ili truglastg blika. Najslinije naem jeste slv u Man, gde je petlja u stvari sam izduenija p dijagnali neg u Div. ima u Div. nrmalne prprcije, sa etvrtastm petljm d sredine stubia. Petn ima pnekad ukrasnu preku prek grnjeg dela stubia sluaj kji se javlja i u Man. Grig-Giljf. i neki drugi imaju manju petlju, pri tm est zabljenu.

se sastji d stubia i dve truglaste petlje, i t grnje net manje d dnje, sa vdravnim snvicama. Slin u Man. je bin. Stubi se zadebljava pri dnjem kraju. Kd petng javlja se prekrtanje stubia. ima levu i dnju crtu tanku a desnu net deblju. Repii, sputeni ispd linije, stilizvani su ka mali ispunjeni truglvi, pstavljeni na temena. Vrl slin u Man. je dsta dubk i vie uglast neg bl, sa debljim uspravnim delm. Na kraju srednjeg jezika pstji zadebljanje u vidu take. Lii na u Man. i Bel. se javlja retk a knstruisan je praviln. se izvdi ka grnji i dnji luk, kji se u sredini ddiruju sa izvesnim slivanjem dk krz sredinu ddira prlazi uspravna linija. Na isti se nain frmira i u Grig-Giljf. i Vrut. (sam sa razmaknutim lukvima), i u Man., gde je t slv najslinije naem. Bat. i br. 54 imaju slv napravljen drukije: dva uspravna, knveksn sastavljena luka i crta izmeu njih. grnji de slva sastji se d hrizntalne crtice (sa takm na levm kraju) i debele ukene crte kja se sputa pd snvnu liniju. Repi je baen udesn, najee sa malim izbenjem navie, te ini manji de slva. U Grig-Giljf. je glavna crta kraa, u Man. je ista ka u Div. ili net kraa. Kd nekih, npr. kd Bat, repi je dalek manji. ima hrizntalnu preku iznad sredine slva. Razna evanelja imaju u tm pgledu razne stilizacije. Man. ima preku uglavnm na sredini. Slv i se ne sree. Slv dnji, bli de je dsta dubk; stubi pstavljen na njegvu sredinu nema preku. Slin je u Man. gde je take mahm bez preke ali pkazuje veu visinu. Kasnija evanelja imaju uspravni de s prekm. stubi i desni, pd blagim uglm prelmljeni de ne ddiruju se. Njihv pribliavanje je u grnjj plvini slva. Grnji ksi krak ima kukicu zavrnutu nanie. U nekim bsanskim evaneljima zapaa se kje je bavezn sastavljen d dva dela (Nik i Dan) dk u nekima pstji i sa ddirm i bez ddira delva npr. u Man. - levi krak je tanji desni deblji kraci su pdjednak nagnuti. Na sva tri temena pstje mala zadebljanja. U Man. slin ka u Div. - cel slv lii na dva sa neznatn ukenim srednjim kracima kji su dle spojeni. Razliiti blici tg slva u evaneljima predstavljaju tradicije raznih kla. Mir, Grig-Giljf. i Bat. imaju u sredini zakrugljenu spjku iz jedng pteza; u Vrut. ima iljat srednji de. Slv u Man. ptpun dgvara naem. Kd je spjka ksa i nalazi se u grnjem delu slva. Grig-Giljf. i Man. imaju spjku na sredini. je u Div. gtv pravugan. Ka i u nekim drugim starijim bsanskim evaneljima, javlja se i vde pnegde drukiji lik tga slva, narit kada je n u funkciji uzvika: slv je tada razvuen u irinu, pa su mu dvema uspravndm crticama dseeni levi i desni segment. Unutra je pnekad taka (npr. u Lk 2,17 i 18 javljase predlg "" ka tzv. prbuen ""). etvrtast blik slva nalazim i u Man; ddue, Speranski ga pisuje ka ptkvicu s tankim pklpcem, t se ne bi mgl rei za u Div, ali je u svakm sluaju vizuelni utisak vema slian. ima deblje uspravne crtice dk je plena crtica tanja.
83

ce snvni stubi je tanak, net nagnut udesn. etvrtasta petlja ima tanku grnju i dnju crtu a zadebljalu uspravnu. Sva bsanska evanelja imaju uglavnm slin . je dsta dubk, neznatn zabljen, sa zadebljalim uspravnim delm luka. Najslinije vme je s u Man. Pada u i da v slv i u jednm i u drugm spmeniku ispada net vee d susednih slva. ima deblji stubi, a na krajevima preke vise ispunjeni truglii. Klik se me videti iz snimaka, bsanska evanelja nemaju trstuban , sem kada je t slv nadredn. y, oy, snvu slva u ini duga, ksa i tanka crta kja na grnjem kraju ima zadebljanje. Na nju je sa simetrinim nagibm naslnjena s leve strane kraa i deblja crtica, sa ddirm tan na snvnj liniji. U kmbinaciji oy slva ne menjaju blik i razdaljina izmeu njih staje nrmalna. Slv predstavlja etvrtast sa "ptiicm" dzg, kja ga ddiruje, i iji je levi krak deblji, a desni tanji i izvijeniji. Veza y je upte znak starine u bsanskim evaneljiia na prevlauje u Mir, dk je invacija (prevlauje u Nik. i Dan). Grig-Giljf, Man. i Div. imaju net vei prcenat y neg , ime svede svjj arhainsti. Uptreba y i nije razgraniena ni u Div. ni drugde, gde ima meavine. Me se rei da se pneke rei bin piu na isti nain (npr. uvek oy), sem t se na kraju reda ee pribegava ligaturi . Indiferentnst uptrebe me se videti iz ve grafije kd Div.: oy y (Mt 24,10). Druga evanelja, meu njima i Man. imaju pnekad i y u bliku ligature, tj. dvaju slepljenih slva. U Div. se takav spj zapaa vanredn retk (y, Lk-17,31). t se tie blika , grnji de se u nekim bsanskim evaneljima jasn dvaja d dnjeg, t predstavlja raku tradiciju a pnegde se shvata ka bin nadredn slv y te se stavlja na titlu (Bel). je razvueni krui prek kga prlazi dua uspravna crta sa zadebljanjem na vrhu. be crte se sputaju ispd snvne linije a seku se tprilike na njj. Tanja je na kja je nagnuta udesn, pri emu je j i net dua d druge, a na vrhu ima zadebljannje. Man. ima ist vakv h, dk je u nekim drugim evaneljima presek iznad snvne linije a sami kraci su izvijeniji. U slvu sve tri crte, i bne i srednja, dstiu visinu grnje linije i ne ddiruju se izmeu sebe. Ak iznad imanadredn , t je najee sluaj, slv pstaje net nie. ima ispd sredine slva tanak repi, katkad sa tendencijm izvijanja. je ka izvrnut bez suavanja u dnjem delu kje je karakteristin za neke druge tekstve, i sa dugim i neznatn izvijenim repliem. Slin u Man. ima blik plitke, razvuene simetrine ae kja stji na debelm stubiu, pri dnu j vie zadebljalm. Na v lii sam u Man. U pgledu tga slva bsanska evanelja se dsta razilaze: Bat .ima u bliku dublje ae, br. 54 take, pri emu mu je stubi j i prekrten (u Div. sam pnekad kd petng ). Mir, slin ka Vrut, ima u bliku simetring truglastg y, a u Bel. je v slv bez stubia, u bliku grkg V. je praviln. Slv se ne javlja u rukpisu. Slv : petlja, gtv etvrtasta, zauzima donju plvinu slva. U Man. je petlja blija i manja i p tme slv vie lii na dgvarajue slv u Mir. I druga evanelja imaju uglavnm sa zakrljalm petljm, najee u bliku krung iseka. Slv sadri pisan i stubi kji je vezan uz prvi de spjkm na tri etvrtine slvne visine. Slian je blik i u Man. Neka evanelja, ka npr. Nik, imaju spjku kja plazi d samg mesta ddira stubia sa petljm. petlja je net nia u preenju sa , jer se stavlja prstr za preku a cel slv ne prelazi ili sam neznatn prelazi grnju liniju. Preka ima visea zadebljanja. Ne pstji razlika u blicima izmeu u funkciji e i u funkciji ja sluaj kji je zapaen u Bat122. Slv se javlja vrl retk, a de u njemu razlikuje se d bing : n sadri petlju kja se skr d vrha stubia sputa lun d snvne linije i lei na hrizntalnj snvici. Spjka je u grnjem delu slva. ima pravugani drugi de. Na neklik mesta se pjavljuje slv napisan sasvim skladn, sa debljim i nezabljenim krakm kji se sputa udesn a tanjim i zavrnutim drugim, kji se sputa ulev. Slva nisu naena, a ist tak ni ubiajena grka slova, sim . Sa brjnom vrednu (najvie u znakama Amnijevih glava) pjavljuje se (kpa), znak i prekrten i. d ligatura, sim pmenutga
122

84

Lavrv, o.c. 237.

y, naen je j sam jedan sluaj, kji me da bude i bina ispravka prpusta: spjen i u rei (sa nadrednim Lk 20,8). Velika slva na pecima reenica ili deljaka skr su uvek crvena (sasvim izuzetn crna). Petna slva bez specijalnih ukrasa sam su net vea d binih a njihva stilizacija se sastji u tme t se njihve uspravne crte na pgdnim mestima presecaju prekama ili se izvlae dvstrukm linijm, tak da izgledaju "prvidne". Ta se sbina javlja i u Man. i u pnekim drugim bsanskim evaneljima. d nadrednih slva pjavljuje se sasvim spljoteno, pnekad trstuban , zatim kje ima dve jak prduene vdravne snvice (ist ka u Grig-Giljf i Man), zatim pd titlm praviln sauvano sam sitno: . (Pri navenju primera u vm radu vri se sputanje slva u red iz tehnikih razlga). Javlja se i sama titla, tanka plena crta s malim zadebljanjem na desnm kraju, ka znak skraivanja ili brjne vrednsti slva. Na mestima primeenih prpusta pisar ispisuje nadredn slgve ili rei kje nedstaju. Nadrednih znakva kji bi liili na akcente, spirituse ili "pajerke" upte ima vrl mal (pajerka nema), ime se Div. pribliuje najstarijim tekstvima., pa se razlikuje ak i d Man., kje u tm pgledu pkazuje net vie nvine123. Izuzeci u Div. dsta su retki. Ka znak meke pjavljuje se pnegde tanki spiritus, u sluajevima ka ; u grupama ili n je dsta est: u zamenikm bliku , uzviku i sl.; na mestu izstavljeng pluglasnika vrl retk, npr. (Lk 11, 27). Iznad stje pnekad ubiajeni u grkm spiritus lenis i akut, kji se degeneriu u dve takice. t se tie interpunkcije pstje take u visini sredine slva, na mestu sintaksikih prekida: prsen p jedna taka u redu. U Man. je situacija identina. Ispred crvenih petnih slva javljaju se kmbinacije d vie taaka ili taaka s crticama; pnekad se zavretak reda ispunjava uzdignutim zapetama. Znak : stji ispred i iza slva s brjnm vrednu. Za rukpis vg evanelja me se puzdan tvrditi da je najispisaniji meu svim rukpisima bsanskih evanelja. Cela knjiga je izvedena ujednaen, sa jedinim dstupanjem izvesnim penjanjem ili prastm slva udesn. Pnegde se sam zapaa umr i rekl bi se staraka ruka, sa specifinm, pmal drhtavm, nedvrenu blika. Nedstatak sigurnsti pteza bilat se nadknauje iskustvm u pisanju. Vidi se da je pisar izradi i uveba spstveni stil. On je naa srene prprcije slva, pt sva na zauzimaju uglavnm kvadratnu pvrinu, sva su uglasta, sva imaju primetn deblje uspravne crte d vdravnih. Na sva slva se u analgnim sluajevima primenjuju isti principi ubliavanja i ukraavanja. P detaljima u stvarivanju slva i p njihvim prprcijama nesumnjiv najblie naem Div. stji. Man. t se ve mgl videti i, iz prethdnih preenja. sim slinsti u bliku slva, ta dva rukpisa zbliava nain uptrebe y i , zatim kje i u jednm i u drugm spmeniku lii pnekad na prepravku d (u Man. npr., Mr 4,5, u Div. , Mt 5,24)124, a j upadljivije pjava retka i kd jedng i kd drugg, ali jednm ak u istj rei, na istm mestu: oy (Mr 15,27), pri emu u ba teksta pgren. Slv javlja se i kd jedng i kd drugg u funkciji umekang grkg , ali kd ba nedsledn, jer se u tm plaju pie i . Ddajm tme slian manir u upisivavanju marginalnih zapisa. n t je Manojlo Grk napisa na str. 3 rect i 19 verso u Man, i t kak je n ispisa svje marginalije125 vema je slin pisarevim marginalijama u Div: str. 15 (prema pstojej paginaciji) verso: [] , 24 verso: , 42 verso: ,132 rect: i 182 rect: 126. U marginalijama pisar dnekle menja rukpis, pie sitnijim i neukraenim slvima (u Div. j i nva ulga slva , kje nema u tekstu). Meutim, svi vi pdaci slinsti j ne bi bili dvljni za tvrenje da je i Divev evanelje pisa Manjl Grk, jer izmeu vih tekstva pstje i izvesne razlike u blicima nekih slva i u pneem drugm, emu je ve bil rei; ce rukpis Man. je pmal nagnut udesn, dk je rukpis u Div. ptpun uspravan; Speranski ak gvri na vie mesta nemarnsti, neiskustvu Manjla Grka i ne mng lepim slvima t je, mislim, i za Man. suvie strg sud dk se pisaru Div. ka kaligrafu me gvriti sam s phvalama. Ima, razume se, i takvih razlika kje ne ptiu d vlje pisara: frmat, pvrina kju zauzima tekst. Sem tga razliite su i ilustracije dalek blje i bgatije u Div. neg u Man. Znam da pisar i me i ne mra da bude ilustratr svje knjige. Ali pstji pdatak na kji u prethdnm saptenju Divevm evanelju nije skrenuta panja a kji svedi tme da je Manjl Grk pisa i Divev tekst: na str. 66 vers ima nebin sitan, pri tm teen ptpis: ... , t svakak znai: pisa Manoil. S bzdrm na sve gre spmenute slinsti, vaj Manojlo ne me biti nek drugi
123 124

Evangelium,174 i 175, u napmenama pd tekstm. Mir. u vezi s takvim gvrim dalje. Iz razlga neuvebansti pri pisanju prejtvanih vkala i u Man. lii pnekad na prepravku iz ili .
125 126

Speranski, o.c. 1719. takvm u Man. gvri Speranski., o.c. 8; takv ublienje pstji i u Grig-Giljf, a i u Sre, Speranski, Ein ...

Speranski., Mstarske ... evangelie 20.

ve marginalije navde i J. uri i R. Ivanievi, . c.

85

neg Manjl Grk iz Man. Ka jednu d karakteristika u tekstu Div. treba istai i neka mesta kja pruaju dkaza da je pisar ima net d grkg jezikg seanja, ime se n j sigurnije me identifikvati sa linu Manjla Grka. Grki jezik, u epsi kja nas interesuje, nije ima glasa b. vde nije ptrebn ulaziti u pjedinsti tme kakvm su sve grafijm i kakvim izgvrm predstavljali Grci ng vremena taj glas u stranim reima kje su dspevale u sferu njihvg izraavanja. Ispisujui Man, Manjl se, izgleda, niim nije da da mu je glas b stran (na str. 27 rect, red 9, u rei je napisan p razuri127. Meutim, ka star vek Manojl je u Div. grei mng puta: (m. , Mt 11,10); (m. , Mt 11,24); (m. , Mt 13,40); (m. , Mt 24,29); (m. , Mt 26,26); (m. , Mr 13,12); (naknadn prepravljen u , Lk 18,3), (m. , Lk 19,11); (m. ; me da bude i jednaenje; Lk 21,20). I brnut: (m. , Mt 25,30); y (z!s, m. yy, Lk 14,19). A imam tragva tme kak je jedan drugi Grk (u 16. veku) prima slvenski glas b, i vidi se da je njegva reakcija na taj glas ptpun ista. U "Stihiri na veernju ui Vavedenja" iz 1552. gd. (rukpis Clarke 14 (S. C. 18376) u Bodleian Library, Oxford), na l. 409 verso, nalazim jedan slvenski tekst uz nte, pisan d strane Grka, grkim slvima128. Tu itam: = ; = ; = . Pnegde je za slvensk b stavljena i zamena . Napmenuu vde da sam i u tekstu Hval. (kji nisam pregledala ce sistematski) primetila: (m. , Lk 28,8). Pstje i druge make Manjlve kje svede njegvm grkm preklu a za kje u Stihiri take nalazim paralele. U Div. itam: oy (m. y, Mr 9,25) a u Stihiri = ; = oy; = ; ili u Div. meanje zubnih i utavih: y (m. y, Mt 11,2); (m. , Mr 14,4); (m. , Mr 14,11); vk. (Lk 5,20), (m. , Lk 11,48); y (m. y, Lk 24,22), a u Stihiri = ; = ; = ; = y (zbg nemgunsti da se napie drukije i zbg grkih gvrnih navika). U znake grkg jezikg seanja treba ubrjati i brkanje prisvjnih zamenica raznih lica sa ptm zamenicm . Takvih sluajeva ima u starim slvenskim tekstvima i ni se pripisuju grkim uticajima. U Div. nalazim ne sam svi uz subjekat (u znaenju spstvenk), neg i v: y (m. , Lk 6,42), pri emu iznad ima nadredn , t pkazuje pisarev klebanje. Mda stranm preklu pisarevm gvre i neke druge spradine pjave u tekstu. Npr., nesnalaenje u slvenskj sbini akuz. = gen. kd imenica m.r. za iva bia, i t izvan kvira kji bi se mgli prtumaiti. tragvima starijeg stanja akuz. = nm.: oy (Lk 7,6); oy (Lk 7,12); (u pzitivnj reenici "vingrad" nije partitivn, Lk 20,16). Zatim pisar, izgleda, nema praviln seanje za pridevske vidve, te daje prednst nedreenm vidu i tam gde t nije pravdan i gde drugi tekstvi tga nemaju: (dativ mn., Mr 3,28); (Lk 5,17); (Lk 9,43); (drugi reparatr prepravi u ; Lk 22,18); y y (Jv 3,14) i dr. Pstji j jedna crta, zajednika za Man. i Div. u pgledu linsti, pisara: pisar Man. je bi "upte rasejan"129, i u njegvm tekstu ima dsta spstvenrunih ispravki, a u izdanju Speranskg znakva "sic" izdavaevih. T ist se me rei za pisara kada je ispisiva Div: (Mt 5,26); (m. , Mt 5,36); (Mt 5,43); y (m. oy, Mt 6,26); (Mt 10,37); (m. , Mt 12,18); (Mt 13,20); y (Mt 26,62); (Mt 26,64); (m. , Mr 4,33); ( neptrebn, prenet mehaniki iz prethdng teksta, Mr 13,27); oy napisan dva puta (Lk 2,5); (m. , Lk 3,12); (m. , Lk 6,42); (Lk 6,48); y (m. y ili y , Lk 9,12); (Lk 11,51); (Lk 12,19); . (m. ., Lk 14,5); (m. , Lk 15,8); (m. , Lk 15,25); (m. , Lk 21,21); yoy (m. y, Jv 3,2); (m. v , nedvren red, Jv 4,54); i j mnge druge greke. Manjl iz Manjlvg evanelja bi je vek kji je duge gdine prve na slvenskm terenu i dlin pznava jezik na kme je prepisiva naruene knjige. Za njega je dsad bil pznat, ili se bar smatra, da su iz njegvih ruku sauvana dva rukpisa: Manjlv ili Mstarsk evanelje i Cvetni trid Publine bibliteke u Lenjingradu130. Manjlu je reen i v: "Njemu, vervatn, treba pripisati rad na pisanju i
127 128

Speranski, . s, 84.

SANU 7,187-196; snimci 191-196.


129 130

D. Stefanvi, The Earliest Dated and Notated Document of Serbian Chant, - Zbrnik radva Vizantlkg instituta Speranski, o.c. 17, napmena pd tekstm. Cvetnm tridu: Granstrem, pisanie ... 107. Rukpis pd signaturm Giljf. 25.

86

iluminiranju vie rukpisa sa petka XIV veka"131. Da li je i Cvetni trid dista njegv prepisivaki rad, ne bi se mgl sasvim puzdan tvrditi. Taj rukpis lii na Manjlv evanelje p tme t u ba teksta ima marginalija na grkm jeziku; slau se i slikarski maniri a smatra se da je ba va teksta pisar i iluminira. U ba ima ptpis: u Man: , au Cv. tridu: . S bzirm na t da je u Div. pisar take ptpisan ka Manjl, a nema sumnje da je t isti pisar, mal je udn zat se n u treem spmeniku ptpisuje ka "Manuin". Jezik i grafija Cv. trida nisu nam pznati. Sem tga u istriji se, na drukiji nain, spminju dva majstra Manjla, ba Grka: jedan, kji je ive u Ktru i umr pre 1335. god. i drugi, kji je da 1367. god. u Dubrvnik132. Prf. S. Radji hiptetin gvri tme da bi drugi mga biti Manjl iz Manjlvg evanelja; V. uri je skln da pisara evanelja izjednai sa prvim, starijim majstrm, za ta, barem hrnlki, ima vie pravdanja. uri pravi zanimljivu pretpstavku tme da je grki majstr Manjl, ivei u Ktru, gde je pripada dreenj stilskj kli zajedn sa stalim grkim umetnicima, radi knjige za naruice i iz jung Primrja i iz drugih srednjvekvnih srpskih blasti. Pznatu glsu u Man: treba, p njemu, razumeti tak da je izaslanik dn. sluga naruica sede kd njega u Ktru dk je n ispisiva evanelje, pt za takve sluajeve ima i drugde analgija. Meutim, v izjednaavanje Manjla pisara i Manjla "piktra" staje zasad u blasti pretpstavki. Izmeu pisanja Man. i pisanja Div. mgl je prtei i vie desetina gdina. Mala neslaganja pstje u pdacima slikarskm radu te linsti: prema strunim cenama Manjlv evanelje je iluminiran slab, dk se za Div. smatra da su njegvi slikarski elementi na najvej visini meu svim bsanskim evaneljima. Ak se setim da se i Manjlv rukpis usavri tkm vremena i da je pred kraj ivta pisar pkaziva nesumnjiv smisa za estetiku slvne are, mem pretpstaviti da je Manjl i ka slikar uradi tkm ivta dsta na svjem usavravanju. Ali e pre biti net drug: ka star vek Manjl je mga da pzve drugg majstra za iluminatra svg teksta. Nejednakst u tme t je scriptura continua u Div. vie izraena neg u Man. ili t Man. ima net vie nadrednih znakva., me biti pruzrkvana uticajem nejednakih pdlga iz kjih su tekstvi prepisivani; ili prmeenim pisarevim navikama. V d fnetskih sbensti i, s tim u vezi, d sbensti u uptrebi pjedinih slva, spmenuem sledee. Nae evanelje, p tradiciji kja ptie d najstarijih glagljskih i irilskih (makednskih) spmenika i kja u ptpunsti vredi za bsansku klu, uptrebljava i u vrednsti i u vrednsti ja. Slovo u funkciji j se ne zamenjuje sa i, jedini trag ikavtine bila bi grafija u prezimenu naruica knjige: , gde treba pretpstaviti i u krenu. Ist prezime nalazim u pveljama bana Stefana, br. 51 i 52 u izdanju starih srpskih pvelja i pisama Lj. Stjanvia (knj. I). U prvj se spminje , u drugj i . Lice sa imenm Div svakak je na naruilac knjige. Ka t se vidi, grafija prezimena varira, ukazujui i na lani jekavizam i na ikavske grafike navike. Razume se da manire u ispisivanju prezimena treba dvjiti d pitanja samg evaneskg teksta. U spmeniku se pjavljuje izvesn meanje prefiksa - -, ali je ta pjava pznata ka gvrna karakteristika, npr. u dubrvakm dijalektu, u starijim i mlaim ephama, i predstavlja, u stvari, leksiku crtu133. blik (Mt 27,7) ukazuje na iterativn duljenje a ne na ikavski refleks134. Take se pnegde meaju i kreni - i -, t je ist tak pznata stara pjava; ni vde ne treba traiti fnetsku pzadinu, pt se meanje najlake bjanjava leksikm zamenm. Bil ka stare ablautske dnse, bil ka zaetke psebng razvja grupe , ili ka meanje i kje je i inae registrvan u vremenski i gegrafski bliskim tekstvima135, treba bjasniti ve razliite sluajeve: y (Lk 17, 29; stsl. i ); y (Mt 5, 25); (Mt 21,5}, (Lk 9,57)136; (Mr 14,13) (Lk 22,10) zbg ablautskih dnsa u vm glaglu; y (Mt 21,42). U rei (Lk 3,9) javlja se kren sek-, kji je pravdan i starruskim i starslvenskim primerima za vu re137;. u primeru (Mt 21, 2 Mar. jev. i Dan. na vm mestu ) imam,
131 132 133 134 135 136

V. uri, Dubrvaka slikarska kla (dktrska disertacija u rukpisu). S. Radji, Majstri starg srpskg slikarstva, Begrad 1955, 33; V. uri, . s. V. kd M. Reetara, Najstarija dubrvaka prza, Begrad 1952, 15 i 30 i d. cf. pogribati u Rjeniku JAZU. Reetar, o.c. 15. Klebanja izmeu i pstje u starslvenskm u , y i nekim drugim reima. V. A. Vaillant, V. Renik M. Fasmera, Russisches etymologisches Wrterbuch, L. 17 pd sekira i Rjenik JAZU pd sjekira.

Manuel du vieux slave, Paris 1948, 46.


137

87

vervatn, refleks krena -. blik (m. , Lk 1,80) pkazuje crtu >, pznatu kak u nekim starslvenskim spmenicima, tak i u starijim i nvijim srpskhrvatskim dijalektima. d nepravilnsti u vezi s uptrebm () mem navesti j ve primere: (Mr 14,42 igledna greka); (Lk 4,14 svakak greka, tj. meanje sa grafijm genitiva; nemgun je pretpstaviti prdiranje nvg lkatkva u a-snve, jer takvih primera j nema, a ni za i ne bi bil stavljen, pt pisar, p pravilu, ne vri tu vrstu supstitucije); (m. , Mt 26,30 leksiki nesprazum); (m. , jer je re semenima, Mt 13,7); lk. mn. (Mt 10,9 maka, uklik nije meuparadigmatsk meanje). Primere ka [] (Lk 7,17) i lk. jd. . r. (Lk 13,7 i Jv 4,21) treba tumaiti ka pgren prenenje iz nekih padea zamenice , prv u lk. te iste zamenice, a psle i, zamenice (ija paradigma nema nigde ). U stranim reima tipa , , , pa i , Div. dlun daje prednst grafiji sa . Slv je naen u celj knjizi sam u vnm primerima: (Mt 7,6), (Mt 13,19 i 13,22, pred dva primera u bliskm susedstvu), y (Mt 13,25), (Mr 3,28) i y (Lk 6,1). U bsanskim evaneljima je bil tkm vremena istisnut, a prelazna pzicija, u kjj se n j izvesn vreme zadral, bile su grupe ja dn. jaja, u kjima je drug ja pnekad predstavljen ka u : Mir, Man138 i, ka t se vidi, i u Div. Pa ipak, Div. est ima i grupu : (Lk 6,1), y (Lk 6,3), (Lk 13,2 i Jv 4,45) itd. Nai primeri i predstavljaju trag starine, ist ka i dva primera za i u Man, naena van pisang plaja. Plaj 'a belei se u Div, pet shdn tradiciji, vrl est bdnim , bez grafikih znakva prethdne palatalnsti. Neke d takvih primera tumaim tvrdnjavanjem prethdng suglasnnka: (Mt 5,35), (Mt 14,24), (Lk 5,27), (Lk 18,37), (Jv 2,23); ist tak i vrl mngbrjne primere sa krenm - (narit . r. a i blik vsak, kji se piu uvek tak, bez pluglasnika u krenu). Meutim, sledei primeri ukazuju iskljuiv na grafiku sbenst: (Mt 6,10), oy (Mt 8,31 i Lk 7,4), oy (Mt 12,23), (Mt 12,45), (Mt 13,21), (Mt 26,69), (Mr 4,19), (Lk 5,21), (Lk 6,35), (Lk 10,27), n (relat. zam., Lk 11,22), vla (Jv 2,18) itd. Znak pjavljuje se net ee neg n u najvie sluajeva ima vrednst prejtvang e, pnekad . bing e ali ka trag ranije palatalnsti prethdng suglasnika, a katkad stji i na mestu bing e sa prethdnim tvrdim suglasnikm, ka greka. Treba imati u vidu da je tradicija pisanja , suprtn sluaju sa vremenm nadirala u bsanska evanelja: tg slva nema u glavnini teksta Mir, ali ga ve ima , gdegde u Grig-Giljf i Man; u Nik. se javlja ak i sa izvesnm dslednu139. Primeri u Div: ka uzvik (Mt 11,9, dva puta u Lk 13,34); ka zamenica (Jv 4,13); ka zamenica (Lk 6,10, 11,28, 22,45); (Mt 13,41), (Mr 2,21), (Mr 6,17), y (Mr 11,15), (Mr 14,9), i y (Lk 11,40), (Lk 15,30), (Lk 18,25), (Lk23,13), (Lk 23,27), (Jv 5,2), (Jv 2,14); (Jv 2,14), (Mt 21,31); zatim: (Mt 5,24), (Mr 5,39). d prejtvanih samglasnika najee se u pisanju javlja : i u vrednsti ju (, itd.), i ka u sa prethdnm palatalnu: oy y (Mt 12,42), (Mt 12,50 Jv 4,34), y (Mt 22,5) itd. Meutim, ima sluajeva izbegavanja negde zbg tvrdnjavanja prethdng suglasnika, a negde zbg pisarske tradicije. Primeri tvrdnjavanja: y (Mt 14,25), oy (Mr 13,34), y (Lk 12,17), y (Lk 4,6); iza , , , p pravilu y (ka t se, tim pre, ne pie ni neg a iza tih glasva): y (Mt 6,3), y (Mt 7,3), y (Mt 13,44), y. (Mr 7,24), y (Lk 17,29), uvek kren y itd. A ima i pisanja y () bez fnetskg pravdanja: y (Mt 6,2), oy y (Mt 7,2), futur (Lk 11,49) i sl. Prelaz etimlkg u u nije knstatvan nijedanput. U vezi s nebeleenm palatalnu, kju sm spmenuli pvdm a i , vidim da se ti, sluajevi, izuzev krena vs- i utavih suglasnika, ispljavaju na snantima r, l i n. Bila t fnetska sbina ili grafika, p njj Div. vema lii na Man, pa su ak jednaki i pjedinani primeri140. Zamene > a u Div j nema, ali se uvelik gubi iz pisanja kada je u slabm plaju, a pnekad i u jakm: vs. (sel; Mr 8,26, Lk 10,38) i dr. primeri. Pstje neznatni tragvi meanja pluglasnika sa vkalima e i , pznatg iz najstarijih glagljskih tekstva. Tak nalazim: (Mt 12,9), oy (m. y, Mt 6,26 i 10,31), (Lk 12,7), (Mt 21,13; mda ablaut); i brnut: (m, , Mt 12,44), uvek (ka leksema). t se tie takvih zamena, stanje stvari u Man. je identin141. Vkal se bilat zamenjuje sa i u svim plajima, tak da za t nije ni ptrebn navditi primere.
138 139 140 141

Speranski, Mstarske ... evangelie 1112. Speranski, o.c. 910. Speranski, o.c. 41. Speranski, o.c. 4142.

88

Mng dslednsti u tme nema; npr.: (Mt 24,7). Ali zamene, upte uzevi, ima manje neg kasnije, u Nik, Dan. i dr., a tpadaju i sluajevi brkanja sa , kakvi se pojavljuju dcnije, u ikavski bjenim tekstvima. Meutim, sasvim je izuzetna brnuta pjava, tj. zamena > : {Lk 7,6), (Lk 7,18). Indiferentnst uptrebe se primeuje i u plaju iza k, g, h: (Mr 2,22), ali y (Lk5,37); ... (Mr 3,27); akuz. mn. ee sa i: (Mt 5,12), (Mt 5,44), (Mt 6,12), (Mr 1,34), y (Jv 4,1); instr. mn. take: (Mt 5,13, 5,16), (Lk 3,14); nm. mn. (Mt 5,31), ak. mn. . r. (Mt 19,18). Izuzetn, iza : {Mt 22,17) i vrl retk iza : (Mt 12,24 i Mr 3,22), a sa znakm prilagavanja imenkce binim - snvama: (Jv 2,15); drukijeg je prekla grupa u blicima (Mr 5,8), (Lk 8,5). Pstji j jedna sbina, vrl bgat zastupljena u Div: pisanje iza utavih suglasnkka. Pt Speranski nalazi tu crtu i u Man, i pt je naziva "dsta nebinm za bsanske tekstve"142, mem tvrditi da je t bila jedna d izraenih sbina samg Manjla (sree se i u Hval). Treba napmenuti da se ni u jednm ni u drugm tekstu ne javlja grupa ; za Speranski ne navdi primere, a u Div. su ni malobrojni: (vei, Mt 20,26 i Lk 9,46), y (Mr 13,35), (Lk 11,43). Za i : (Mt 5,27), (Mt 8,26), (Mt 10,17), y (Mt 13,15), (Mt 26,12), y (Mr 4,9, 4,23), (Mr 4,38), (Mr 11,4), (Lk 7,24), (Lk 10,24), (Lk 10,26), (Lk 14,29), (Jv 2,18), (Jv 3,8) itd.; (Mt 4,24), (Mr 5,3), (Mr 8,6), . (Mr 9,43), (Mr 13,22), y (Mr 14,33) itd. Ka jedna d najmarkantnijih crta nardng izgvra sprvdi se u Div. prelaenje v>u, i t u velikm prcentu sluajeva (mda i k 40%50%). U tme Div nije nita arhainiji d Nik. i Dan. kji su skr itav vek mlai d njega. Mng puta se javlja predlg y, zatim: y (Mt 4,21), y (Mt 5,20), (Mt 6,30), y (Mt 19,27), y (Mt 22,26), y (Mr 2,22), y (Mr 8,20), (Mr 8,23), y (Mr 12,21), y (Lk 1,78), y (Lk 2,37, 7,12), y (Lk 10,30), y (Lk 13,19), y (Lk 18,27), yoy (Lk 19,40), y (Jv 3,4), y Jv 4,52) itd. Izuzetn i bratn: (Mt 8,32), (Mt 24,51). U Man. va brnuta zamena u> v nije knstatvana143. U Div. je, ka t je ve napred spmenut, naen na neklik mesta znak . Ev tih mesta: (na mestu gde Mar. jev. ima a Nik. , Mt 20,12; u Mar. j. shvaen ka ak., inae je nm. mn. m. r.; u Div. mala titla nad nazalm, kja se i u Mar. j. pnekad javlja, bez razlga; (sic, Mt 20,21); y (Mt 25,26); y (Mt 25,33, sa tragm prepravki na nazalu); y (Mt 27,38); (Mr 10,40, pred oy u nepsrednj blizini, Mr 10,37); y (Mr 15,27; na vm mestu i Man. ima nazal, i t je jedn d dva u Man; drug je na mestu u ); (tj. nju, Lk 13,8); y y (Lk 15,9); (Lk 19,22); (Lk 19,30). vaj nazalni znak pjavljuje se u Mir, u Grig-Giljf. i u Man; druga bsanska evanelja ga vie ne pznaju. Stie se utisak da su se nazali urezivali pisarima u njihv vizueln pamenje najee u istim reima, i ni su ih prensili mehaniki. Na snimku Grig-Giljf. u knjizi Lavrva144 vidi se da se na istj strani vie puta pie re sa , pred tga t je ima i sa . Kd nas se zapaa da pisar vli da uptrebi u rei oy i u relativnim prilzima dn. u relativnj zamenici . r.; be ve rei nisu vie pstjale u gvru njegvg vremena. Epentetsk l se uptrebljava praviln, ka i u svim bsanskim spmenicima. Vkaln r takoe, bez gubljenja pluglasnika i bez ddavanja pratilakih vkala. Mra se rei j net vkalskim grupama, a specijaln nim u kjima ka jedan d vkala figurira i. Stara asimilacija vkala prema prvm vkalu, tipa , yy (za jedn.), pznata, npr., u Marijinm evanelju, kd nas se ne zapaa. Ali grupe i uvelik se saimaju u jedn dn. . U Div. skr uvek stji jedn u ksim padeima prideva u dreenm vidu (sem kada prethdi mek suglasnik): (Mt 4,24), (Mt 5,19), . (Mt 21,41), . (Mt 22,4), (Mt 22,14), (Mr 4,31), (Mr 4,32), (Mr 6,14, 9,9 i 9,10), (Mr 8,38), (Lk 4,18), y (Lk 11,26), (Lk 12,46), (Jv 2,22) itd. U nminativu jd. prideva (tvrde deklinacije) najee: (Mr 1,26), y (Lk 4,16; ali y, Mt 10,15: dva razna nastavka); (Lk 6,45), (Jv 3,15). U padeima imenica na -: (Mr 1,14), y (Mr 1,22, 11,18), (Lk 9,43), (gen. mn., Jv 3,2); nm. jd. (Mt 24,27), oy (Lk 18,2); y (dat. jd., Mt 5,25), (gen. mn., Mt 6,15), (Mr 1,19, 1,20), (gen. mn., Mt 5,19),

142 143 144

o.c. 41. o.c. 41. o.c.240 89

(gen. mn. d , Lk 5,17) itd; (m. , Lk 20,24). U nm. mn. prideva: (Mt 4,25), (Mt 5,3), (Mt 5,4), (Lk 5,34) i sl. uklik pnegde u pitanju nije nedreeni vid uz zamenu >i, t je tek utvrivati. kntrakciji dva ista vkala, narit dva i, gvrk Speranski u vezi s Man145, a spmvde je i Danii u predgvru izdanja Nik. Treba primetiti da va sbina u Man. nije sprvedena u tak velikj meri ka u Div. Na tekst daje dsta dkaza tme i van deklinacijskih nastavaka; npr., vrl se est izstavlja sveza i ak sledea re pinje sa i: [] (Mat 4,21), [] y (Mr 1,36), y [] y [] y (Lk 8,51 i jo mng puta u slinm sklpu); [] oy (Jv 3,21); [oy] y (Mr 12,23) itd. U Man. su retki imperfekti s dvjnim vkalm146; u Div. se net ee javlja sam grupa , ali i na nedsledn: (Mt 14,21), y (Mt 27,55), y (Lk 15,16), pred mngbrjnijih: (Mt 21,46), (Mt 26,58, Lk 22,54), (Mr 11,16), (Lk 8,27, Jv 3,22), y (Jv 2,9). Kada su u pitanju dva a, vri se kntrakcija u jedn: (Mt 4, 23), (Mt 5,2), (Mr 1,5) itd. t se tie reducirang i ispred j + vkal, u tm plaju se javlja i i i , i ta meavina lii na situaciju u Man147, u emu vidim nastavak starslvenske tradicije i upte stare divergencije. Imam (Mt 5,35 Mar. jev. ), (Mt 12,42 Mar. jev. ), a s druge strane, y (Mt 10,16 Mar. jev. ), (Mt 12,46 Mar. jev. ); ak i (m. , Mr 8,4). Pjava y (Mt 21,38, Lk 20,14) dgvara nme t se est sree u Mar. jev. i. Supras. zbrniku148. Izmeu i i a ppunjen je zev u primeru: i (Mr 3,18). Rezultati druge palatalizacije dravaju se na svjim starim mestima u blicima deklinacije; beleavanja nvijih i j nema (sim u prezimenu ); nema ni metateze vs->sv- (k)a se jednm javila u Man149), ni drugih pznatih fnetskih invacija kje bi za vu ephu ve mgle da du u bzir, sim sledeih neklik pjava prbijanja nardng izgvra, pznatih veinm jo iz starslvenske ephe: Prefiks - gubi svj knsnantski de: (Mr 13,34), (Lk 5, 2), y (Jv 4,8) pjava kja se javlja ve u najstarijim tekstvima, i t uprav u istim slenim glaglima; zatim ak i u predlgu , uklik nije maka u pisanju znaka : y (Lk 15,15). Stara je i pjava (Mr 12,4). U Div. mem registrvati vie puta predlg (u pisanju tj. pd grafikim 150 uticajem starijega ): (Mr 8,3, Lk 4,42, Lk 11,49), (Mr 10,27), (Jv 4,39); va se crta u Mar. j. javlja tek u sasvim rudimentarnj frmi151. Suglasnike grupe se uproavaju i u vim primerima: y (Lk 5,36), (Lk 10,21 uklik nije prputena titla); . (Mr 14,2), (Lk 2,5), (Lk 21,23); (Lk 11,39 ali tak ve u Zgr. jev.); y (m. y, Lk 5,39 tak ve i u Mar. jev.). Javlja se primer (Mt 11,30)152. Ubacivanje d u grupe r i zr se dgaa, ali se pie nadredn: tak u (Mt 21,2), (Mr 1,7) itd.; va crta, iak ve starslvenska, nije dsledn razvijena ni u Mar. j., ni kasnije, u Nik. dn. Dan. (uklik je vervati Daniievm izdanju). Asimilacija p zvunsti, sim u pznatim plajima u vezi sa skraenim predlzima dn. prefiksima bes-, is- itd., pjavljuje se u prilzima: (sa nadrednim , Mt 8,20), (Mt 12,6, Lk 11,31); zatim y (Mr 13,27), (Mr 14,6; i u Man. jednm ). Primeri su vrl malbrjni. Slv uptrebljava se za umekan g u stranim reima nedsledn: (Lk 5,27), ali (Lk 5,29); uvek , , ali ee , ; ev j primera: (Mt 12,41), (Mt 21,1), (Mt 26,36), y (sic, Mt 8,28) itd. Slv se pie u predlgu dn. prefiksu t (u vidu zatim u blicima rei , pnekad u . U funkciji prefiksa sasvim se izuzetn javlja grupa t- umest ubiajeng : (Mr 2,20). Na mestu grkg stji y (y, oy i sl.). Glasvi p i f se u istim reima ne smenjuju: uvek y() (ili ) (u Nik. y, ; u Dan. vrl dsledn i vde i drugde p)

145 146 147 148 149 150 151 152

Speranski . c. 44; Danii, . c. XVI. ibid. . c. 42. A. Vajan, . c. 4344. Speranski, . c. 44. cf. M. Reetar, . c. 10. St. Kuljbakin, Starslvenska gramatika, Begrad 1930, 65. M. Reetar nalazi primere "lahk" u starm dubrvakm jeziku, ali kae da "pznije t ne biva" (. s. 51); u nekim

gvrima, teritrijaln bliskim naem tekstu, vaj je blik j uvek iv. 90

, i dr. dsustv smenjivanja karakterie i Man153. U pgledu mrflgije Div. pkazuje starslvensk stanje sa mngbrjnim klebanjima starslvenske i rane srpskhrvatske ephe. Dativski nastavak -vi prensi se iz - snva u - snve kd imena i naziva za iva bia: (Mt 26,57), (Mt 26,73), (, Lk 18,43) ali nedsledn, jer ima i y (Mt 11,4), y (Mt 14,6); s druge strane, dativski nastavak - snva prensi se na re : y (y, Mr 12,36). Dativ mn. d : (Mr 3,28). Uticaj drugih snva (-, -, suglasnkkih) na i- snve zapaa se na instrumentalu mn: (Mr 13,9), y (Lk 11,31). Genitiv - snva se dbr uva (y, Mt 4,25, y, Lk 13,15), ali je vkativ ve klebljiv: y (Mt 21,15) . (Mt 21,9). U suglasnikj prmeni m. r. nalazim izmenjen lkativ jd: (Mr 13,2), (Mr 13,32); u nm. mn. kntaminaciju dva nastavka: (Mr2,15)154; zatim pznatu pjavu u dativu mn.: [ ] (Mr 6,11; tak i u Nik. i Dan); lkativ mn. (Jv 4,9). Lkativi (Mr 14,2), (Lk 5,7) pkazuju uticaje analgija155. blici tipa (Mr 1,16) ili , (Mr 2,6) j uvek su pravilni (u Nik. i Dan. ve sa znacima daljih invacija). Lkativ mn. y (Mt 12,19) prdire i u Div, ka t ga ima i u dubrvakim pveljama156. Gen. jd. n-snva pd uticajem rairenijih paradigmi: (Lk 21,12); ist i kd s-snva: gen. jd. (Lk 3,4). Lk. mn. d : (Mt 5,12, Mr 13,25, Lk 12,33 itd.). Inae, s-snve pribliavaju se est -snvama: gen. jd. (Mt 27,58), lk. jd. (Mt 7,3) i sl. Pvdm imenica enskg rda spmenuem gubljenje slabg stupnja: (Lk 22,56) mada ne uvek: nm. jd. (Mt 24,27). blik (Lk 22,28) me se pripisati kak ukrtanjima s drugim paradigmama i analgiji, tak, mda, i spminjanm vrl retkm prelazu >e. Vei interes predstavlja primer (Mt 5,10). Za Man. Speranski navdi dva primera nvg genitiva jd. . r.157. Nastavka -a za gen. mn. u naem spmeniku nema; meutim, pvdm tga mem spmenuti da se u Grig-Giljf nalazi vakav primer: (sic) (Mt 25,1), pri emu se kd u zapaa prepravka na 158. Pisar je u blizini j jedanput bi rasejan: stavi je i gde je trebal sam . Druga bsanska evanelja imaju na vm mestu nrmaln . maka pisara Grig-Giljf, kji je ive u 13. veku, me da slui ka raniji primer prdiranja -a u genitiv mn. neg t se bin navdi u klasinj literaturi. Pridevsku prmenu najvie karakterie saimanje vkala na spmenuti nain. Razume se da i d njega ima dstupanja: (Mt 4,24), y (Mt 11,25) itd. Genitiva jednine m. r. ima razliitih: - (Mt 5,35), - y (Mt 6,24), (Mt 26,65), y (Mr 12,4), (Lk 23,25) i dr. Zanimljiv je razlikvanje rdva u ksim padeima mnine kd prideva; naime, za enski rd stvaraju se blici: (Mr 12,26), (Lk 21,34). Menjajui se p slenj pridevskj prmeni participi blje uvaju tu prmenu d prideva: dativi su oyoy (Mt 12,48), oyoy (Mt 13,24) dk je kd prideva prevlada nastavak -mu. Genitiv jd. . r. prisvjne zamenice: (Lk 7,46). Zamenica uva isknski genitiv , ka i druge kse padee; meutim, u nminativu se pjavljuje i (Mt 24,3, Mr 8,37 i 10,51)159. Stara zamenica k predstavljena je ka (Lk 12,39), (Lk 22,24), a u slenici: (Mt26,22)160. Akuzativ jd. . r. (Mt 5,46). Kd zamenice zapaa se nminativ jd. m. r. (Mt 24,34), akuzativ mn. m. r. pet (Lk 2,19). blik zamenice bez invacije: (Mr 1,9, Lk 6,12 dk je u Nik. ve ). Zamenica () u genitivu jd. . r. ima ve i saeti blik: (tj. ae, Mt 26,42); i dativ jd. se javi jednm u bliku (Lk 8,55; me da bude i genitiv, jer je funkcija psesivna ali u ba sluaja, vervatn, maka). Kd linih zamenica prevlauje akuzativ mn. (Mt 5,11, 26,32, Mr 1,8, Lk 6,22 itd.), ali (Mt 6,13 i dr.). U knjugaciji spmenuem prv prezent. Tu je neklik puta prbi ivi izgvr u pgledu blika treeg lica jd. i mn.: (Mt 8,29); oy ili oy (ne vidi se zbg teenja ali ne y, Mr 14,36), ...
153 154 155 156 157 158 159 160

Speranski, . c. 42. Slin u starj dubrvakj przi, Reetar, . c. 57. Reetar . c. 61. . c. 61. . c. 44.

Lavrv, . c., snimak na str. 235. Ima i kd Reetara, . c. 52. Ista meavina u dubrvakim pveljama, Reetar, . c. 6970.

91

(Mr 15,11), (3. l. mn., Lk21,21). t se tie arista, bsanska evanelja se dlikuju naritm arhainou. V. Jagi navdi da je Nikljsk evanelje u pgledu arista knzervativnije i d Zgrafskg (ali ne d Marijing, kje je vrl knzervativn)161. Speranski istie meu arhaizmima Manjlvg evanelja uprav ariste162. Nije udn t i Div. pkazuje interesantan spisak asigmatskih arista, ka i starijih sigmatskih (ddue, sasvim retk sa blikm za prv lice jd. tipa i sa treim mn. tipa ). Ima, razumljiv, i nvg sigmatskg arista. Primeri: (Mt 4,24, 8,16), oy (Mt 8,32), (Mt 9,2), , (Mt 10,34), (Mt 10,35), (tri puta Mt11,79), (Mt 11,13), y (Mt 13,5), y (Mt 13,48), (Mt 14,12), (Mt 20,31), (Mt 26,57), ... (Mt 27,31), (Mt 27,52), (Mr 1,18, ali 1,20), yy (Mr 1,27), (3 l. jd., Mr 1,45), y (Mr 3,8), (Mr 6,23), (3 l. .mn., Mr 6,50), (Mr 9,17), (Mr 12,22), (Lk 2,7), (Lk 4,29), (Lk 7,43), , (Lk 7,44), y (Lk 9,56), (Lk 18,28), ... y (Lk 20,30), y (Lk 21,4), y (Jv 3,2b), y Jv 4,51) itd. itd. Cel Div. daje prednst aristnm bliku , dk Nik. i Dan. radije uptrebljavaju ; i u treem l. mn,: (Mt 5,12), a i u dvjini: (3. l., Mr 1,16). U kviru ptencijala arist glagla je skraen u treem licu mn.: (Mt 6,16), oy (Mr 3,6), (Lk 5,1); za prv lice u ptencijalu uzima se (Lk 15,29). U imperativu se, dslednije neg u kasnijim bsanskim evaneljima, uva praviln razlikvanje nastavaka - - (, , itd.)-, ali se primeuju klebanja i tenja ka uptavanju nastavka -: (Mt 5,48) oy (Mt 6,16), (Mr 13,21) i sl. Meu sintaksikim crtama pada u i petak gubljenja seanja za dvjinu. Pred vema mngbrjnih primera sa praviln sauvanim dvjinskim blicima zapaa se, prv, uptreba nastavka -ta mest -te za tree lice, tj. mrflka izmena, kd svih glagla. va pojava ne dgvara tradicijama glagljskg pisma neg pre stanju u starim irilskim spmenicima163. Primeri: oy (Mt 13,16 u Nik. sa -te), (Mt 20,31), (Mt 28,8) itd. bratn, za drug lice makm prmie -te, pd uticajem mnine: ... ... (Mt 28,67). Ima drugih vrsta primera, gde se vidi da se dvjina gubi i sintaksiki: (t). dve ene, Mt 28,5), (Mr 1,17), ... (Mr 14, 13), (Lk 22,10); zatim: (m. , dve ene, Mt 28,8). Sluaj ka: oyoy (lk., m. , Lk 2,28) me da bude greka. uva se i supinski blik i supinska rekcija, ali se primeuje i zamena supina infinitivm, uz zadravanje rekcije. Npr.: (Mr 4,3), (Mr 15,36), (sic) (Lk 8,5), y , (Jv 4,15); meavina: ... (Mt 11,1); zamena infinitivm uz uvanje pravilne rekcije: (Mt 28,1), ... y (Mt 8,29), . (Lk 17,31) uklik u dva psledanja primera nije nastala nva situacija u pgledu zamenike prmene. Zadravanje starg akuzativng blika u apzitivnj slubi uz bjekat pznat je starim spmenicima164. Div. ima t est: y (Mr 12, 7); pnekad i bez imenskg bjekta, tak da sam apzitiv pstaje bjekat pritm staje u starj frmi: y . (Mr 2,16), (Mr 6,49); u Nik. i Dan. na tim mestima: oy, .

Pisar Div. ima u svm jeziku knstrukciju i sl. (bez predlga ; tak u Lk 3,13, 5,22 i drugde); u Lk 3,13, ispravlja, ddajui nad redm . Nviji plaj enklitika vidim u reenicama: (u Mar. jev. Mt 6,9), y (Mar. j. y; Mr 9,22). Ka blia gvrnm jeziku zvui reenica: . (Jv 3,6; sva druga stara evanelja imaju veznik m. ). Neprmenjivst p rdvima dnsne zamenice u nminativu zasvedena je na mng mesta, npr.: [] yoy (Lk 8,3), t take predstavlja dstupanje d starslvenskg. Spmenim, najzad, i vaj brt: oy (Mr2,5); najvervatnije je da tu imam pred sbm pisarevu greku. Ima i neklki leksikih pjedinsti na kjima bism se mgli zadrati. Pjavljuje se re dbr pznata bsanskim evaneljima, ka trag velike starine: jedna d glava se zve (str. 47 verso). Div. ima blike (Lk 6,3), (Lk 11,39; u Man. pstji 165; naa varijanta me biti kntaminacija i , uklik nije jedan grecizam vie meu nabrjanim Manjlvim sbinama); oy (Lk 17,27); daje se prednst varijantama (a ne ), (a ne ) mada ne dsledn; ka i druga bsanska evanelja Div. ima
161 162 163 164 165

Mariinske etverevangelie 450. V. Jagi, . c. 448. . c. 44.

A. Vajan, . c. 172.

92

Speranski, . c. 44.

uvek (a ne .; Mar. jev. ), (Dan. dstupa d tga u krist ) i j neke rei, tipine za krug bsanskih evanelja, emu e biti rei i u pslednjem deljku. Nardski su blici za imena 166 (najee s nadrednim ) i ; u rezultate nardng etimlgisanja me se ubrjati: (Mr 8,10 prema Dalmacija? inae re ima kren -; u Nik. i Dan. ); umest (Lk 10,35). Jedna specijalna vrsta make pisanje m. y menja lik nekih rei; u njoj ne treba traiti genetsku pzadinu. Takve make su naene i u Mar. jev. i u Man. i u Nik. dn. Dan167, a razlg im je zabravljanje dela y u y ili znaka u , uklik se ligatura pie sa izdvjenim grnjim delm. U Div: y (Mt 21,12), (Mr 6,29), (Mr 8,30), . (Lk6,12), (Lk 13,12), (Lk 17,33), y (Lk 22,22) itd. ta se me rei celj grupi bsanskih evanelja u pgledu njihvih tekstuelnih slinsti i razlika?168 U literaturi se est spminjal da bsanska evanelja imaju svje sbine, narit leksike, kje nisu pznate drugim tekstvima. U najveem brju sluajeva ukazival se na njihvu arhainst. Mi em dalje ukazati na ne leksike i tekstuelne sbensti za kje sm utvrdili da su zajednike za grupu kju sm ispitivali (Div., Man. gde ga ima, Nik, Dan. i Hval. u kvirima teksta sauvang u Div). Ali, prvo, neklik rei nim mestima u kjima su neki ispitivai pkuavali da nau tragve heretikih shvatanja, smatrajui takva mesta tipin bsanskim. Dbr je pznat raspravljanje k rei y ; ta re u Nik. i Hval. glasi oy (u Lk 11,3, ali ne i u Mt 6,11). Na vm mestu u Div. (p vervatni i u Man) a take i u Dan. itam y , u Mir. , te u svakm sluaju tpada diskusija rei oy ka nekj ptebsanskj varijanti169. va individualizacija nastala je ili psle divergencije granka Div, Man. d Nik, Dan, Hval. (pa je Dan. ili pdlga Dan. ispravila tu greku prilikm revizije), a mda i u zajednikm ivtu Nik. Hval. kji je upte bi tenji neg Nik, Dan, Hval. Ustalm, ev kak se j javlja va re u raznim starslvenskim i bsanskim evaneljima: , o , , , , , y pred gre navedenih varijanti.

Razlge za zbrku u vezi s tm reju treba traiti u tekama k prevenja grke rei , tanije, grkg prefiksa . Ka t je i u latinskim tekstvima dl d nejednakih tumaenja, pa u ranijim rukpisima Vulgate za hleb stji superstantialis (nad sutinm, nad materijm) a u mlaim quotidianus (radi mgunsti pstjanja, dakle ptreban svakga dana) tak je mgl biti nesprazuma (i raznih uticaja) i u slvenskim tekstvima. ak ak se i prihvati Slvjevljev tumaenje da insuni znai "druge sutine, drugg bia", t ne mra biti vea hereza znak manihejstva, kak n t predstavlja - neg latinsk superstantialis (v. kd Slvjeva, . c. 1718). Celkupni tekstvi enaa (u Mt 6,913 i Lk 11,24) take nisu ublieni jednak u bsanskim etvrevaneljima, pa se ni na tj snvi ne mgu izvlaiti zakljuci verskim pgledima ni eventualnj pripadnsti pravslavlju ili katlicizmu. U tim razlikama se jedin mgu traiti razlike pdlga a te su razlike u skladu s nim t se i inae zna pdlgama ve nae grane verske knjievnsti. Pri dubljem istraivanju ve prblematike dlazi se d saznanja da su jedna razntenija preklm apraksna (ena iz Mateja ulazi u aprakse), druga tetraevaneska, ali da se njihvi tekstvi asimiliraju i prepliu170. U Matejevm enau bsanski tekstvi lie na Mar. j., sim jedng mesta (t su Div. i Nik; Dan. i Man. nedstaju, a Hval. u dva sluaja ide uz njih, dva puta uz verziju Asem. j. i Sav. knj. a jednm je samstaln). U Lukinm enau bsanski tekstvi take idu zajedn (Hval. na jednm mestu dstupa), i pet najvie uz Mar. j. tme kak u Div. glasi tekst Mt 1,16 da li y, ka u Nik. i Dan, ili y, ne me da se dgvri, jer tg dela teksta nema. Slvjev (. c. 17) vidi u varijanti tragve dketizma. Dvljn je, meutim, pgledati grau u Rjeniku JAZU s. V. iziti A 6 a. i b. pa videti da taj glagl, uprav kd zapadnijih pisaca, crkvenih i svetvnih, u raznim peridima i u mngim primerima, znai "rditi se" (ak i za ivtinju). U nauci je skrenuta panja i na izraz (Jv 1,14 i 18 u Dan., Jv 1,18 u Nik; izraz se javlja i u Mir. i Rad). Ni tga mesta nema u Div. Argumentacija Slvjeva (. c. 1819) je sledea: kren - me, ddue, znaiti i "jedini", ali u srednjvekvnim bsanskim spmenicima n dlazi u znaenju "drugi" (inplemeni i sl.); sin (Isus), prema tme, nije jedinrdni sin, kak stji u kannskim
166 167 168 169

Ist u Man, Speranski, . c. 42.

V. Jagi, o.c. 424; Speranski, o.c. 46, napmena ispd teksta; . Danii, o.c. XVIXVII. Ostatak teksta Irene Grickat nije dat u cjelini LN. J. idak je misli da i Hval. ima varijantu oy, ali je tu tvrdnju kasnije ispravi. idak take misli da va re enau v. j. Vajs, K charakeristice nejstarich evang. rukopisu staroslovnskych, Byzantinoslavica 5, 115; J. 93

ne znai nita za prblem bsanske crkve.


170

Vrana, cit. lanak u Slavia 25/2, 309310.

tekstvima, neg drugi, drugreni (mlai brat Satanin, t se slae s dualistikim uenjem). Prihvatajui vu pretpstavku, . Strievi171 istie j i t da pisar Mir. dbr razlikuje vu re d rei , kju uptrebljava za jedinca sina nainske udvice u Lk 7,12; pri tm, re u Jv 1,18 prepravljena je na . t se tie tg udng slva k kje lii na prepravku d , mi sm se sreli s njim u j etiri evanelja (v. napred) a ima ga u Mir. i na drugm mestu sem vga. Prema tme, specijaln va; sluaj ne znai mng za itav prblem. Mng je vanije ukazati na t da sa fillkg gledita re upte ne me znaiti "drugreni"; jer znai "drugi" sam u smislu alter ali ne i u smislu secundus.172 Nema jedinstva u tretiranju grke rei , kju su neki slvenski prevdici pritali ka ; prema tme, ni u vme nema ptvrde za psebnu idelgiju, kak se nekima uinil, npr. Daniiu. U Mr 9,43 Div, Nik. i Hval. kau , Dan. y , u Mr 9,45 Div. i Nik. () , Dan. i Hval. ; u Mr 9,47 Div, Nik. i Hval. , Dan. y y; u Lk 12,5 Div, Nik. i Hva.l y, Dan. y Mar. ). i njegva razntenija imaju rei i . Traenje manihejskih ili bgumilskih, kamufliranih nagvetaja u bsanskim jevneljima izgleda mi, upte uzevi, naun isfrsiran, pgtvu kada se uzme u bzir klik ima raznih leksikih varijacija u starim tekstvima upte. I drugi razliiti dkazi i prtivdkazi, npr. pstjanje ili dsustv rdslvlja na petku Mat, dns prema Jovanu krstitelju i Jvanu evanelistu, zatim simbli evanelista mest njihvih slika u knjigama, raspred tekstva (tamo gde ih ima vie a ne sam etvrevanelje) i j pnet sve t, bar zasada, nije dvljn ubedljiv ka materijal za dkazivanje heretinsti a sadri dsta kntradikcija. Vratim se razmatranju jezikih sbensti kje karakteriu bsansk stabl. Smatra se da su tipin bsanske rei (sa varijantama) m. (u svjim mlaim varijantama), (ili ) m. y, y m. , m. , m. , m. m. , (ne sasvim dsledn), m, , (Lk12,27) itd. Ispitujui tekstve naila sam na vrl veliki brj mesta gde se bsanska tetraevanelja pnaaju ka celina, tj. svi jednak barem svi ni kje sam mgla da predim. T, razumljiv, nije znail da se njihve zajednike sbine nisu javljale vie ni u jednm drugm starm evaneskm primerku: njihve varijante pdrava as Mar. jev., as Asem. j. ili Sav. knj., a u pjedinim dsecima najee neka grupacija, npr. Asem. Sav. ili Asem. Zgr. Ali se jasn vidi da su se nekad svi ni dvj)ili i razvili iz jedng zajednikg stabla, t se j uvek me zapaziti na njihvim tekstvima, i pred razliitih zbivanja (dstupanja i revizija) u usputnim pdlgama. Ev sam nekih primera, zajednikih za cel bsansk stabl. Napminjem da primera iz Mateja ima vrl mal, pt je n dsta teen u Div, a d 15. glave ga nema ni u Dan; Jovan je take vema slab zastupljen u Div. Mt 22,19: svi bsanski tekstvi ili (i dalje zanemarujem sitne razlike) neki drugi , (i dalje pd "drugi" pdrazumevam izvesne druge tekstve, a ne sve; varijante njihve dajem u standardizvanm bliku); Mt 24,39: svi bs. drugi vda; Mt 24,48: svi bs. drugi oy; Mt 26,10: svi bs. y drugi y; Mt 26,23: svi bs. drugi ; Mt 27,26: svi bs. drugi ; Mr 1,17: svi bs. drugi ; Mr 1,23 : svi bs. y drugi ; Mr 2,17: svi bs. drugi ; Mr 6,27: svi bs. oy drugi ; Mr 6,28: svi bs. drugi ; Mr 15,11: svi bs. drugi ; Lk 2,28: svi bs. (ili sl.) drugi nemaju (ka ni grki); Lk 2,29: svi bs. y drugi y; Lk 4,23: svi bs. drugi ;

171 172

Majstori minijatura Mirslavljevg evanelja, Zbrnik radva Vizantlkg instituta SANU 1, 193194.

na istriara umetnsti Sv. Radjia. 94

Argumente Slvjeva jeretinsti bsanskih tekstva ne prihvata ni J. idak, . c., pzivajui se na fillga Vajana i

Lk 4,25: svi bs. (ili sl.) drugi bez atributa; Lk 5,19: svi bs. y drugi nemaju ; Lk 5,24: svi bs. drugi ; Lk 5,28: svi bs. ... drugi nemaju ; Lk 6,8: svi bs. yoy drugi y;

Lk 5,10: svi bs. drugi ;

Lk 6,18: svi bs. y drugi ; Lk 6,29: svi bs. oy oy drugi bez atributa; Lk 6,36: svi bs. drugi ; Lk 7,8: svi bs. drugi ; Lk 7,37: svi bs. drugi y; Lk 8,6: svi bs. y drugi ; Lk 8,47: svi bs. drugi ; Lk 8,51: svi bs. drugi nemaju ; Lk 10,4: svi bs. drugi ; Lk 10,25: svi bs. nemaju y drugi imaju; Lk 11,6: svi bs. oy drugi ... ; Lk 12,11: svi bs. drugi ; Lk 12,39: svi bs. drugi ; Lk 13,19: svi bs. psle nemaju (ka ni u grkm) - drugi imaju; Lk 13,35: svi bs. (ka u grkm) drugi ; Lk 15,21: svi bs. imaju kraj stiha drugi nemaju; Lk 19,22: svi bs. imaju kraj stiha i - drugi nemaju; Lk 19,31: svi bs. imaju umetak drugi nemaju; Lk 19,43: svi bs. drugi ; Lk 21,4: svi bs. imaju drugi nemaju; Lk 21,25: svi bs. y - drugi ; Lk 22,39: svi bs. y drugi bez atributa; Lk 22,52: svi bs. imaju kraj stiha drugi nemaju; Lk23,21: svi bs. oy drugi ; Lk 24,25: svi bs. y drugi ; Jv 2,15: svi bs. - drugi ; Jv3,4: svi bs. drugi ; Jv 3,15: svi bs. drugi ; Jv 4,23: svi bs. - drugi itd. itd. Pnavljam da su pd "drugi" bile davane varijante kje se javljaju bil u km drugm spmeniku, jednm ili vie njih; vim pregledm je sam istaknut jedinstv bsanskg stabla. Meutim, zagledajui dublje u dns tg nekadanjeg jedinstva bsanskih tekstva, kje se j me nazreti, prema drugim spmenicima, dlazim d detaljnijih zakljuaka tme kje tradicije nastavlja bsansk stabl.

Marijin jev. je u 20% sluajeva na strani bsanskih jev. ka celine a u 80% prtiv njih. (Primere ne navdim,

da ne bih preptereivala izlaganje; za vu statistiku uzet je i vei brj primera neg t je naveden gre.) Interesantn je t da kad bsansk stabl lii na Mar. j., n veinm lii nda s a m na njega; kad stabl ima slinsti sa drugima, Mar. je najee prtiv njega. Pd tim faktm se kriju neki prcesi dpuna i revizija iz najdublje prlsti. Zgrafsk jev. je u 48% sluajeva na strani bsanskih evanelja a u 52% prtiv njih. Ka t se vidi, tekstueln n stji blie naem bsanskm stablu neg Marijin; meutim, slika se net mal zamuuje i tm injenicm da u Zgr. j. ima kasnijeg umetanja. Savina knjiga pdrava bsansku
95

celinu tan u 50% sluajeva, a u 50% ide prtiv nje. Asemanv jev. stji u 62% sluajeva na strani bsanskg stabla a u 38% ide prtiv njega. d njega mda ptie i prevlaivanje starih arista u naim spmenicima. njegva bliskst sa bsanskim tekstvima je upadljiva, imajui u vidu dns Mar. i Zgr. j. prema njima. Kada se uzme u bzir da u apraksima nedstaju izvesni delvi teksta, dk, s druge strane, ni nae "bsansk stabl" ni izdaleka ne predstavlja integraln sauvani tekst, u svim svjim predstavnicima, a sem tga da svaki d bsanskih spmenika ima ve i svje individualizacije, ka t ih kmaju i ni sa kjima se predi, kada se sve t uzme u bzir, pstaje jasn da preenje s takvim spmenicima ka t su Asem. j., Sav. knj. gubi mng d meritrnsti, a ni druga preenja nemaju veu principijelnu snagu. Navedeni prcenti se ipak mng ne menjaju kada se bsanskj grupi tetraevanelja gvri i iz net prmeene (u metdskm smislu) perspektive. Sudve bsanskm stablu ne treba dnsiti na snvu sam nih primera gde se sva bsanska tetraevanelja slau. Ak jedn dstupa dk se stala i dalje dre zajedn, me se misliti individualnm dvajanju tg jedng teksta (u njemu samm ili u jednj d njegvih ranijih ali ve izdvjenih pdlga), dvajanju, baziranm na nekj reviziji ili greci: zavisi, razume se, d tga da li takvm individualnm dvajanju neki drugi stari spmenici pruaju pdrku ili ne pruaju. Kada se Div. Man. ili sam Div. dvaja d stabla, tj. d svih (ili skr svih) stalih bsanskih tekstva, imam dve vrste sluajeva: ili se vidi da Div. Man. ima pdrku u starijem stanju stvari, ili se me przreti individualizacija Div. Man. dn. njihve pdlge, i t mahm u fnetskim pitanjima i u binim grekama. Sam ovlik sluajeva izdvajanja Div, d svih stalih bsanskih tekstva naen je meu vrl velikim brjem uzetih za analizu primera razliitih grupacija: Mt 19,24: Div. ima yy Nik. Dan. yy (Hval. oy); ni Mar. j. sa Jagievim razntenijima nema varijantu iz Div. iak je na inae pznata starslvenskm jeziku; Mt 22,36: Div. Nik. Dan. Hval. ali Mar. j. i drugi pdravaju Div; Mt 27,46: Div. drugi razliit; na Div. najvie lii varijanta u Mar. j.; Mr 12,11: Div. Nik. Dan. Hval. ; Mar. j. i drugi ; Lk 5,14: u Div. nedstaju rei svi drugi imaju, dakle igledna greka; Lk 9,6: Div. ... y Nik. Dan. Hval. ... yy; za Div. ima paralele u Asem. J.; Lk 11,24: Div. Nik. Dan. Hval. ; ima pdrki i za jednu i za drugu varijantu; Lk 11,32: Div. drugi bsanski I nebsanski ili slin; Lk 13,7: Div. usamljen drugi y ili slin; Lk 13,27: Div. Nik. Dan. Hval. Mar. j. i drugi pdravaju Div; ; Lk 14,12: Div. Nik. Dan. Hval. ; i Mar. j. sa stalima pdrava vu drugu varijantu; Jv 4,37: Div. Nik. Dan. Hval. ...; vde sam Mar. j. prua pdrku Div. Sam vaj nizak prcenat je karakteristian. Rekl bi se da se pdlga Div. (dn. Div. Man) dvjila d stabla na kme Nik. Dan. Hval. j nisu bili divergirani, i vema uskr psle tga ubliila se u sam Div. i Man, sa net mal spstvenih razntenija i sa pneim t je pnet iz zajednikg stabla a t su druga tri teksta, ivei j nek vreme zajednikim ivtm, izgubila. U njj se ne kriju nikakva naknadna revidiranja, psle dcepljenja. Zanimljiva su dva sluaja u kviru Div. ba u nm malm delu Jvana kjim rasplaem, gde sam pisar Div. vri reviziju svg teksta, na mestima gde se pdlga, p njegvm miljenju, udaljila d dbrih uzra. U Jv 3,5 pisar Div. isprva nije napisa iza rei (tg nema ni u Nik. ni u Hval), ali ga je psle dda iznad reda, ugledavi se na neki drugi tekst ( stji u Mar. j. i u drugim). Ist tak u Jv 4,6 stajal je, ka i u Nik, , ali je prema drugim tekstvima prepravljen na . vakav minijaturni primer revizije teksta ukazuje i sa svje strane na pstjanje revizija ka principa i na nain njihvg sprvenja. Mi em se j sresti s vm pjavm kd bsanskih tetraevanelja.

Hval. se retk ubliava sasvim individualn. n najee prati Nik, pt s njim najdue drava jedinstv, a kada se izdvaja d njega (u neem bitnm), nda je t ili njegva sluajna individualizacija ili uvanje starg naslea kje je Nik. kasnije iz bil kjih razlga izneveril. Na vm mestu mram da se gradim d mgunih pgrenih interpretacija, napminjui da mi je bil pristupan sam Daniiev izdanje Hvalvih razntenija u preenju sa Nik.
Hval. ima u Mt 19,24 usamljen y; Mt 21,26 Hval. y o sa malm izmenm reda rei u preenju sa drugim bsanskim i nebsanskim tekstvima; Mt 24,21: Hval., zajedn
96

sa Div. i Mar. j. , dk su Nik. i Dan. t prmenili na ; ist tak u Mt 27,60 Hval. zajedn sa Div. i Mar. j. Nik. Dan. ; u Lk 5,30 i Lk 6,7 Hval. (dn. pdlga), izgleda, vri ispravku prema nekm tekstu bliskm Mar. j.; Hval. Mar. j. , t je pravdan grkim izvrima i samim smislm Div. Nik. Dan. (sa Zgr. Asem. j.) ; Lk 6,7: Hval, Mar. j. , t je ispravn Div. Nik. Dan. bez ; Lk 7,48: Hval. usamljen drugi ili ; Lk 8,12: Hval. usamljen drugi , ili bez ; u Lk 15,17 Hval. pet zajedn sam sa Mar. j. bez rei drugi bsanski i nebsanski Jv 3,7: Hval. usamljen y , sa naslnm sam na Zgr. j. prema ili u drugima; Jv 3,30: Hval. drugde , , . Prcenat takvih izdvajanja u Hval. je nizak. Neklike revizije iskvareng teksta lie na n t sm nali i u Div. Iak se u literaturi Nik. i Dan. smatraju ka "stubvi" bsanskih tetraevanelja, nesumnjiv je da su i jedan i drugi spmenik (dn. njihve pdlge) pretrpeli nasuprt Div, Man. i Hval. vee revizije, narit Dan. T se vidi p nim mngbrjnim mestima kada se bil jedan bil drugi izdvaja iz pteg, pravilng tka, a pri tm, u svjem izdvajanju, ima pdrke drugih najstarijih tekstva i njihvih ptmaka. Ceo vaj pregled, ka i ranija mala analiza izdvajanja Hval, pkazuje da su pdlge Nik. i Hval. inile jedn vreme zasebnu pdgrupu, ali da im je, vervatn, net dui bi samstalni ivt (narit Nik), pt su invacije, steene bil putem revizkja bil sluajnim izmenama, malbrjnije u Nik. Hval. neg u svakm d njih psebn. Sa Nik. Hval. kreta se jedn vreme i Dan. Tak sm barem utvrdili analizirajui izdvajanja Div. dn. Div Man. Ali se upte mra istai jedna injenica: dk razjanjavanje sudbine svih stalih bsanskih evanelja tee bez velikih prepreka, kada se uzme u bzir Dan. nastaje stanje tak pun kntradikcija, da se ispitiva zaustavlja u nedumici. S jedne strane, veliki je prcenat sluajeva gde se Dan. slae sa stalim tekstvima: vema est sa Nik. (Nik. Hval), primetn ee neg t je njegv slaganje sa Div. (Div. Man). S druge strane, n se razilazi sa Nik. (Nik. Hval, Nik. Hval. Div. Man.) u tak sutinskim razntenijima, i tak est ima pdrke drugih, pa ne retk i veine starslvenskih spmenika, da bism se mrali upitati: nije li Dan. naslednik starga stanja i najblji predstavnik bsanskg stabla, dk su se Nik, Hval. i Div. Man. mda zajedniki dvojili d njega? U dgvru na v pitanje vie ne igra ulgu ni kliina razilaen, a ni stepen pdrke kju ima Dan, neg net drug: v r s t a razntenija d kjih najee dlazi u Dan. i nain njihvg sprvenja. dvajanja Dan. d bsanskg stabla, ili d drugih tekstva upte, imaju svje narite karakteristike. Prv, kada sm psmatrali celu bsansku skupinu, zajedn sa samim Dan, videli sm da se Mar. jev. sam u 20% sluajeva pklapa sa njenim razntenijima. Meutim, u primerima gde se Dan. dvaja na bil kjoj bazi d drugih bsanskih tekstva, n se u 80% sluajeva dvaja na bazi Mar. j., izneveravajui time situaciju u bsanskm stablu i svju spstvenu tam gde je n njegv lan. A t ne me znaiti nita drug neg reviziju teksta Dan. na snvu nekg teksta bliskg Mar. j. Sem tga, Dan. u svjim razntenijima upadljiv daje utisak revidirang teksta a ne takvg gde su se nagmilali prpusti i sluajnsti iz niza pdlga. n pkazuje elju pisara za frmalnim (uglavnm fnetskim) ujednaavanjem i smisanim dterivanjem; u individualizacijama Dan. ima najmanje arenila i najmanje besmislica d svih bsanskih evanelja. Dan. sprvdi skr dsledn izmenu > (a u svakm sluaju rei sa izvrnim f tretira uvek jednak), vie frsira prelaz > a neg Nik, ali vie zadrava v; uvdi dative na -vi i nve sigmatske ariste. Dan. vli pirnst, te npr. stavlja Isus gde gd misli da se iz knteksta ne zna taan pdmet (v me biti take uticaj Mar. j.). Njegve revizije u velikm brju sluajeva idu za tim da se u tekst j net dda (t mgu da budu i spminjane slbdne akmdacije), a gtv nigde nema izbacivanja. Sve v daje sistematinst, kju drugde u takvj meri nism zapazili. Treba primetiti da je Dan. najmanje revidiran u Jvanvm delu, gde su njegva dstupanja dista sam bina razntenija, kakvih ima svuda. sim vidng uea Mar. j. (dn. njegvih srdnika) u vj velikj reviziji Dan, me se nazreti i pjaana ulga Sav. knj., razume se ne ravnmern, pt je Sav. apraks. Mestimina pklapanja Hval. sa invacijama Dan. a ne sa Nik, s kjim je Hval. bi due u zajednici, mgu se prtumaiti sam tak, t su i u Hval. (dn. u pdlzi) vrene revizije, emu sm ve i gvrili, pa je pnegde dl d istih varijanata revidiranja. ZAKLJUAK Evanelja kja sam u tku izlaganja nazivala bsanskim imaju neke svje zajednike crte: starinsku pdelu teksta, dsustv liturgijske pdele, izvesne gramatike i leksike sbensti, pripadnst jednj p svjim izvrima arhainj i vrl davn divergiranj grani (injenica kja je uvelik pmuena u tku njihvg daljeg razgranavanja i samstalng ivta). J net t se me smatrati aihzm zajednikm
97

sbinm jeste velik, psredn dkazan, staranje njihvm kvantitetu i kvalitetu: est umnavanje i est revidiranje. Sama elja za revidiranjem je karakteristina iak ne sasvim jasna u svjim mtivima. t se tie mngbrjnsti rekreacija, mji zakljuci, se ne slau s nim t se est misli "bgumilskim" tekstvima173. Revidiranje se vervatn vril, kak p grkim tekstvima, carigradskim i j vie izvancarigradskim, tak i p junslvenskim, d kjih su neki i sami bili ve pdnvljeni prema grkim izvrima174. Srdnst sa vim ili nim pznatijim starslvenskim spmenikm vrl je neujednaena i uglavim nesigurna, zbg fakta da su neki d tih spmenika tetra a neki apraksi neki (ve i u n vreme) neptpun, neki kasnije revidirani ili upte izmenjeni, tak da nam nije pznat stanje njihvih pdlga iz kjih je crpen tekst za naa evanelja; itd. Nazire se srdnst sa nim tekstvima kji mraju biti bliski srdnici Asemanvg evanelja jedng d najarhainijih spmenika i Savine knjige. Srdnst sa Marijinim evaneljem vidljivija je sam kd interplacija i ispravki. Ali nita d svega reenga, ni pri najpaljivijem pniranju u sudbine vih bsanskih knjiga, ne gvri idelkim dstupanjima d tadanje vere kd njihvih naruilaca ili pisara. Pneke leksike varijante, drukije d nih kje stje u kannskim tekstvima, nalaze se tu i tam u pjedinim spmenicima, ali su t najee bina razntenija, sinnimi ili greke. dsustv nih beleja kja bi se ticala crkveng breda ne svedi bavezn herezi, neg naritj brizi za vu vrstu literature i meu svetvnjacima, svakak predstavnicima vie klase. Kak se u t vreme sluil p bsanskim crkvama i da li se sluil iz ve perspektive ne me da se da dgvr. T, ustalsm, predstavlja pitanje praktikvanja vere, a ne njene sadrine. Nije iskljuen da su napred sa kannskim tekstm ivele kakve psebne prie, legende pa i vervanja u vezi s linstima i dgaajima kji se spminju u evanelju. Najzad, prblem se me pstaviti i vak: izmeu bsanskih knjiga kje sm vde analizirali. i ng nejasng stanja duhva u Bsni tga vremena., kje se buhvata imenm bgumilstva, ne pstji mda nikakva druga veza sem teritrijalne i vremenske kincidencije. Te iste knjige net kasnije pele su da se uptrebljavaju i u bgslubene svrhe, i t svakak me da pslui ka dkaz da ne nisu bile nita drukije, u ima bliskih ptmaka, d svih stalih, ispravnih knjiga175. Pruavanje bsanskih tekstva prua nagvetaje divergencijama meu starslvenskim i najranijim junslvenskim evaneljima, kjima se u pslednje vreme bavi vie istaknutih svetskih naunika. Ja se u ta pitanja nisam uputala dublje neg t su me vdili tragvi bsanskih spmenika; a trudila sam se da i n t je ve reen bsanskj grani u vezi s tm prblematikm (uglavnm Mir, Nik. i Dan) primim na nain kji ne bi dve pd sugestiju tuih zakljuaka.

173

stare tradicije. Sv. Pismo se je pri njih redkeje) prepisovalo nego v tevilneji slubeni cerkvi z ivejim bogoslujem in z vejo uporabo sv. knjig., Grivec,Dikcija ... 29, u napmeni pd tekstm.
174

Npr. v mest: "Srednjeveki bogomili s bili nasprotniki tedanje (in vsake crkvene hijerarhije... skuali so ohranjeti

kmentarie i Grivec, Slv 68, 356. prisustvu raznih vrsta grkih pdlga v. i J. Vajs, . c. 117.
175

tme da je u bsanskim evaneljima est vrena revizija prema grkim uzrima gvri Hralek u svjj studiji, a

98

V.: J. idak, . c. 61.

Ivan Mileti Hrvatska glagoljska bibliografija

VI. GLAVA. Fragmenti. Jugoslavenska akademija. 1. (Sign. I.)176 Mihanoviev odlomak glag. apostolara. Dvolist (23'7xl9'3 cm.), koji bijae prilijepjen za daske srpskog nomokanona od g. 1262. Od prvoga lista otkinute su oko dvije treine, a od drugoga neto u sredini desnog stupca. U dva stupca. Inicijali grubi, nebojadisani. Svaki stupac potpunoga drugog lista ima po 31 redak. Pismo nije lijepo, a izblijedjelo je. Listovi dosta zamrljani uslijed vlage i prilijeplivana. Tekst pripada t. zv. praksapostolaru prema obredu pravoslavne crkve, a sadrava odlomke iz II. poslanice Pavlove Korinanima (VI. 110), iz I. poslanice Pavlove Korinanima (XIV. 2025), iz II. poslanice Pavlove Korinanima (VI. 1618 i VII. 1.), iz 1. poslanice Korinanima (XV. 3945). Ovi fragmenti pripadaju, dri Jagi, XII. vijeku. Jagi misli, da postojae neki kraj, gdje se upotrebljavala glagoljica, koja stoji izmeu "bugarske" i hrvatske, a to bi moglo biti u staroj Zeti i Diokleciji. To je glagoljica, koja pokazuje prijelaz obloga pisma k uglastomu. Mihanoviev je odlomak recenzije hrvatske. Za paleografiju glagoljsku pravi dragulj. Ovdje se javlja osobit oblik poluglasa ( ne dolazi nikada), jedanput m glagoljiko; glagoljiko i gotovo irilsko . Osobina je ovoga spomenika, da poluglas nije nikada zamijenjen punim glasom a ili e, a nahodi se uvijek na svome mjestu. Pored toga se upotrebljava skoro pravilno za rastavlanje dvaju suglasnika, na pr. pri, pro, pr (s. 31). d nije nikada zamijenjen glasom j. Nesigmatski aorist obian. (Jagi, Gradja za glagoljsku paleografiju, Rad II. 135). Na prvom listu napisa netko latinicom, moda u XVI. ili u XVII. vijeku: Podai vospodi (!), a na drugom: miserere Cordia. Teko pisae latinicom! 2. (II.) Grkoviev odlomak glagolskog apostola (21,9x I5,7 cm). Dva pergamenska dvolista. Pisano irinom itavoga lista. Veina stranica poneto zamrljana. Neitljivih mjesta dosta malo, iako je crnilo prilino izblijedjelo. Pismo sitno i neukusno. Pisac nije pisao ravno. Mnoga slova crvena. Veih i iskienih inicijala nema. Ovaj fragmenat potjee iz Vrbnika; no dr. rni prvi primijeti, da je dospio u Vrbnik iz kraja: gdje nova slovjenska slova bijahu poela izganjati stara." Jagi posveti ovomu spomeniku sjajnu raspravu u Starinama" XXVI. 32161. "Naao se, evo, spomenik glagoljskoga pisma, kojemu nema nita jednaka megju dojakonjim starinama", kae on s nekim pjesnikim zanosom. "To je ostatak jedne knjige pisane glagolskim slovima, kako se u davno vrijeme pisalo po Bosni i Hercegovini (upotrebljujem dananju terminologiju, da bih oznaio mjesto), a, sva je prilika, i dalje na jug po staroj Zeti i Duklji, prije no to u tim stranama uze mah irilica. Spomenici, kojima se sauvao trag u naem odlomku, bijahu stariji prednjaci onog irilskog pisma, to se zove par exellence bosanskim ..." Glagolska slova bijahu u spomenutim krajevima poznata u XV. vijeku samo neto malo meu bosanskim bogomilima. Grkoviev odlomak upotrebljavae se jo u vrijeme, kada ve glagoljica ne bijae onako obiajna kano irilica. To pokazuju kratke irilske glose (samo na dvije stranice ih nema), koje bi mogle biti iz XIV. vijeka. Dolazi samo glagoljiki poluglas zadnjeg reda kano u bekim listiima. Razlikuje se od - neuveno u glagolskom tekstu hrvatske recenzije. Tekst je razreen prema obiaju pravoslavne crkve; upotrebljavae se dakle sluti Jagi, u nekoj srpskoj crkvi. Tekst nije zavisan o latinskom tekstu. Original, sa kojega je prepisan tekst Grkovieva fragmenta, mogae biti napisan u XII. vijeku. Ovaj je spomenik neobino vaan za glagoljsku paleografiju, jer prikazuje: "neto srednje izmeu najranijih okruglih tipova i onih iljastih." Ova glagoljica bijae obiajna u jugozapadnim zemljama naeg naroda, idui od Maedonije na sjever u Duklju i Travuniju, Hum i Bosnu. Crkvenih srpskih irilskih rukopisa iz XII. Vijeka gotovo i nema, pa se moe lako doi do miljenja, da u crkvi onoga doba jo ne bijae slomljena vlast glagoljice misli Jagi.

Fragmenti u arkivu Jugoslav. akademije ne bijahu doslije popisani. Mi ih oznaismo brojevima, koji su ovdje zagraeni, te vrijede kano signature. Fragmenti IIV. nahode se pod staklom, a ostali u katuli. 99

176

Vjekoslav tefani SPLITSKI ODLOMAK GLAGOLJSKOG MISALA STARIJE REDAKCIJE Evo jo jednog fragmenta hrvatske poluoble glagoljice, koji e vrlo plodno upotpuniti onaj lanac od nekih dvadesetak fragmenata XIIXIII stoljea, to i paleografski i sadrajno povezuje hrvatsko-glagoljsku batinu XIVXV stoljea s irilometodskom knjievnom tradicijom XXI stoljea. Posebno je Splitski odlomak dragocjen za povijest hrvatskoglagoljskog misala, jer je on nakon Bekih listia vjerojatno najstariji ostatak takvoga glagoljskog misala. Njegova vanost za historijsku gramatiku i hrvatskog jezika, zatim iroke perspektive kulturnohistorijske prirode, to e se njegovom analizom otvarati, bit e razlogom, to se ovom radnjom nee iscrpsti svi problemi povezani s ovim odlomkom. Tomu je djelomice i taj razlog, to sam ovaj odlomak tek nedavno otkrio. No bila mi je elja, da uspomeni jubilarca profesora Vajsa posvetim ba ovaj prilog, koji je najue povezan s njegovim ivotnim djelom. Rije je o jednom listu pergamene form. 30 x 22 cm, koji sam sredinom mjeseca maja ove godine (1956) naao u Kaptolskom arhivu u Splitu pod br. 468. Isprva je list bio neto vei. S lijeve strane mu je od vrha do dna odrezan rub od neka 23 cm irine, tako da je tu nestalo u svakom redu jedno do dva slova teksta. Na desnoj strani vjerojatno je list potpun, i tu je rub uz tekst prosjeno 2 cm irok. Na donjem kraju rub je takoer obrezan, ali ne do teksta. Isto tako rub je malo obrezan i na gornjem kraju, a to se razabira po tome, to su presjeena neka glagoljska slova, to su bila napisana izvan teksta na samom rubu; do glavnog teksta ostalo je l1,5 cm prostora. Osim toga pergamena je oteena na vie mjesta manjim rupicama (kako se vidi i na priloenim snimcima), ali najvea je rupa u desnoj donjoj etvrti lista, gdje je pergamena u raspadanju na povrini od oko 7x5 cm. Inae je pergamena (koja je s obje strane gotovo jednako glatka) prilino izlizana, tako da su neka mjesta u tekstu gotovo istrta i teko itljiva. Na verso strani pergamena je vie potamnjela, jer je ta strana bila negda vanjska strana omota, za koji je sluio na fragmenat. Ta se negdanja njegova funkcija razabira ne samo po tome, to je o polovici bio horizontalno presavit i to se na tom rubu vide male rupice, koje vjerojatno potjeu od negdanjeg proivanja, nego posebno po tome, to se na vanjskoj strani itaju arhivske oznake, koje su vrlo zanimljive zbog toga, to otkrivaju jedan dio provenijencije rukopisa. Na ovoj se strani u dnu vide ostaci nekih slova, koja se ne dadu suvislo proitati, ali itljivo je napisano latinskim kursivom vjerojatno XVII st., i to vertikalno na margini gornje lijeve etvrti: De Albertis. / Montaneum Stae Anastasiae. U samom uglu: 19. U donjoj lijevoj etvrti lista ita se horizontalno meu recima: Montanum / Ste Anas / : et Archidus. Da li ovom zapisu pripadaju i blijeda slova ispred drugog (G. S.) i treeg reda (t c s), ne mogu rei. Ovaj je dakle pergamentni list sluio kao omot za montanum ili kartular (zbornik dokumenata o pravima) crkve svete Anastazije. U drugom se zapisu kae et Archidiaconatus, to bi trebalo shvatiti, da je crkva sv. Anastazije bila povezana s titulom arhiakona u kaptolu, ili je samo u danom sluaju u jednoj knjizi netko ispisao dokumente, koji se tiu i crkve kao takve i arhiakona kao takvog. U svakom sluaju radi se o gradu, u kojem je bio kaptol i u kojem je bila crkva svete Anastazije. Naravno da ovjek odmah pomilja na Zadar. U tom bismo sluaju imali dokaz o postojanju kartulara stolne crkve sv. Anastazije, koji je izgubljen. No u tom nas zakljuku smeta ime De Albertis. To je ime splitske plemike porodice. Poznato je ime doktora Mateja Albertija (15551624), redaktora Oficija B. Marije (izd. 1617), koji je bio priredio za tampu glagoljski misal i brevijar kao i prijevod Navarova moralistikog Manuala.177 K tomu u Splitu je takoer postojala jedna, iako mnogo manje poznata, crkva sv. Anastazije.178 Prema tomu na je odlomak u Splitu barem od XVII stoljea. Izvan osnovnog teksta, na gornjoj margini prednje strane nalazi se s kraja na kraj ispisan abecedni red latinskih slova. Pisana su nezgrapno, valjda od ruke koja se uila, pa se neka slova jedva dadu identificirati. Zbog toga, a naravno i zbog nedovoljnog teksta, teko je odrediti i vrstu pisma, prema tomu i njegovo datiranje. Mislim pak, da se preteno ovo pismo moe obiljeiti kao karolina na prijelazu u goticu a to bi otprilike znailo XIII stoljee. Slova itam: a b c d e f g h i k(?) l m n o p q r s T t v. Od daljnjih slova kanda ne slijede x y z nego abrevijature za skraeni konac rijei na -m (dva puta), zatim abr.
177

Zbora za irenje vjere g. 1627. da kod junih Slavena uvede zajedniko pismo, Croatia sacra, g. IV, Zagreb 1934, 168171.
178

Isp. St. Ivani, Povjestne crte o samostanskom III. redu sv. Franje. Zadar 1910, Prilog B, br. VIVIII; J. Juri, Pokuaj

O toj splitskoj crkvi bilo je teko nai podataka. Spominje se ve u XIV st.: s. Anastasia que est in civitate Spalati (G. Praga, Atti e memorie della SDSP, II, 1927., 42.). Dr. Cvite Fiskovi naao je o njoj dva podatka iz druge polovice XVII

Visitavit Ecclesiam Sanctae Anastasiae, Beneficium de iure patronatus jamiliae de Na-talibus. Modo possidetur a 'Ro Petro ex eadem familia ... Redacta est in decentem formam, cum priore bello diruta esset. Drugi podatak je iz VII knjige krtenih grada Splita: 1. novembra 1698. krstio je kanonik Domnio Pietro Nadali. .. nella chiesa di Santa Anastasia Nikolu, sina plemia Andrije Balbi.
100

st., na kojima mu i ovdje zahvaljujem. Prvi je iz zapisnika generalne vizitacije nadbiskupa Cosmija: 3 decembris 1683.

za -men, znak z (takoer abr.), za njim 23 nejasna znaka, veza t, abrev. za -cum ili con i na kraju ame. (Isp. A. Cappelli, Dizionario di abbreviature, Milano 1929, XIV, XXIV, XLVII, 40 i dr.). Osim toga primjeuju se iznad latinske abecede ostaci slova, presjeenih kod obrezivanja lista. Moda je to bila glagoljska azbuka, ali i ono to je ostalo vrlo je izlizano i neitljivo. Glavni tekst pisan je slovima stare hrvatske poluoble glagoljice. Na jednoj i drugoj strani su po dva stupca s 29 redaka. Stupce na recto strani zvat emo Aa i Ab, a na verso strani Ba i Bb. Stupac Ab, koji je neoteen, ima format 28 x 10 cm, a tako i neoteeni tupac Ba, dok su druga dva stupca od vrha do dna osakaena (i prema tomu slova izgubljena) za oko 0,7 cm. Razmak izmeu redaka nije uvijek jednak, i to zbog toga, to svi reci nisu pisani jednakim slovima. Naslovi ili rubrike pisani su majuskulama, koje su visoke prosjeno 56 mm, normalni tekst (molitve, poslanice i evanelje) pisan je slovima, koja su prosjeno visoka 34 mm, a manje vaan tekst (antifone) pisan je slovima visokima 23 mm. Naravno, da se posebno izdvajaju inicijali razliite veliine, koji su visoki od l3 cm. U pogledu vanjskog lica vano je jo istai, da su slova sva pisana crnom bojom, ali su majuskule u naslovima ili rubrikama konturirane crvenom ili zelenom bojom, a isto tako su pojedini sastavni dijelovi inicijala ispunjeni crvenom i zelenom bojom, koja je esto vrlo istrta. Konkretno reeno: crveno su konturirani naslovi u Aa 4, Aa1213, Aa 21, Aa 27, zeleno su konturirana slova u naslovima Ab 34, Ab 10, Ba 2. Kakva je boja bila u naslovima na stupcu Bb ne moe se rei, jer se tu vide samo neodreene zamrljane povrine. U inicijalima mogu se jo vidjeti tragovi crvene i zelene boje, i to na slovima: D (Aa 5), B (Aa 15), V (Ab 5), U (Ab 11), B (Ab 16); samo se crvena boja razabira na inicijalima: V (Ab 26), V (Ba 2), P (Bb 9), N (Bb 16) i D (Bb 25), no vjerojatno je i ovdje bilo boje, koja se vie ne raspoznaje. Moda je to bila zlatna boja. U tom sluaju moemo rei, da ova kombinacija crvene, zelene i zlatne boje upuuje, da na odlomak spada u spomenike starije od XIV stoljea. Drugi znaci koji jo karakteriziraju vanjsko lice Spl. (tako emo dalje zvati Splitski odlomak) jesu: dvotoje (koje se pie izmeu svake rijei ili govorne cjeline, koja pisaru predstavlja jedan pojam, dakle i uz brojne znakove), kvaice ili prema gore iroko otvorene male krivulje (koje se po jedna, po dvije ili po tri piu na kraju odlomka) i title nad skraenicama u obliku poteza, kojemu je lijevi kraj veinom okrenut prema gore, katkada je i desni kraj okrenut prema dolje, ali vie puta i jednostavna mala titla ima oblik kvaice okrenute prema gore ili samo vodoravne crtice. Ovako esta upotreba dvotoja nije potvrena u standardnim glagoljskim spomenicima, ali joj se pribliava praksa u Grkovievu apostolu, Bekim listiima, irilskom Vukanovu evanelju, pop Jovanovu evanelju i dr., ugl. spomenicima XII stoljea. Kvaice ili vei broj toaka na kraju odlomaka u stvari je opi obiaj starih rukopisa, ali Spl. je u tom najvie nalik na Beke listie (koji dodue imaju vei broj kvaica), ak se podudaraju vie puta u tom detalju, da je na kraju odlomka najprije dvotoje pa onda kvaice (isp. Aa 4, Ab 10). Potanja paleografska slika Spl. odlomka bit e dana kasnije, i to poto se iznese tekst, kritiki pretrese sadraj u poreenju s drugim tekstovima i poto se dade slika jezika, kako bi se onda mogli u zakljucima tonije ocijeniti mjesto i vrijednost Spl. odlomka u povijesti hrvatske glagoljske pismenosti, tonije u povijesti glagoljskog misala. I. TEKST SPLITSKOG ODLOMKA Spl. sadrava odlomak glagoljskog misala, u kojem se nalaze misni obrasci iz tzv. proprium sanctorum (u terminologiji glagoljskih liturgijskih knjiga opina ili vlae svetac) za mjesec decembar. Tonije reeno, odlomak obuhvata: I kraj mise na dan sv. Nikole biskupa ispovjednika (6. decembra), II misu na dan sv. Ambrozija biskupa ispovjednika (7. decembra), III misu na dan sv. Lucije djevice (13. decembra) i IV poetak mise na dan sv. Tome apostola (21. decembra). Drugih misa (sluba) u ovom kalendarskom razmaku Spl. nema. Tekst emo iznijeti u latinikoj transliteraciji, i to u etiri odsjeka, koja odgovaraju etirima stupcima originala. S lijeve strane teksta bit e rimskim brojem obiljeen poetak mise pojedinog sveca; malim latinskim slovima bit e oznaen poetak pojedinog odlomka u misi dotinog sveca, a arapskim brojevima obiljeit e se redovi u stupcu. Pri transliteraciji teksta kao i u daljnjem citiranju potvrda morao sam voditi rauna o naim tehnikim mogunostima. To je i jedan od razloga latinike transliteracije. Jedino u em sam se udaljio od izvora, to je, da sam rijei a to su enklitike zamjenice, veznici i prijedlozi rastavio od rijei s kojima su zajedno pisane. Izgubljen tekst u koliko se mogao rekonstruirati po drugim izvorima stavio sam u uglate zaporke, a nepouzdano proitan u oble zaporke. Nadredno pisana slova u kraenjima reproduciraju se tako, da stoje povieno, ali ne nad samim slovom, kao u originalu, nego neposredno iza njega. O = , pojedinim slovima transliteracije potrebno je rei samo to, da je: = i, = m, = , = t, = ju. Ovdje ve upozoravam itaa na oprez, jer je u naem tekstu esto pravilni glas i pisan slovom = .
101

Budui da se reproduciraju uz tekst i fotokopije u izvornoj veliini, smatram da nije potrebno za strunjake pored transliteracije dati i razrijeeni tekst, pogotovo stoga, to se radi najveim dijelom o poznatom biblijskom ili misalskom tekstu. Neposredno iza teksta stavljene su opaske, koje se tiu samog fiksiranja teksta. U tim opaskama, kao i u daljem citiranju teksta, zadrava se ista transliteracija, samo su title iz tehnikih razloga izostavljene. Evo ovdje i kratica za tekstove, koji e se u dokumentaciji citirati: Ass. = Assemanov evanelistar Be. = Beki listii Berlin. = Berlinski glag. misal iz 1402 (Staatsbibliothek Berlin, MS. HAM 444). Bol. = Bolonjski psaltir, ir., (izd. Jagi) Brib. = Bribirski misal, rkp Jugosl. akad. u Zagrebu, III b 3, XV. st. Christ. = Christinopolski apostol, ir., XII. st. (izd. Kaluniacki) Dani. = Daniievo evanelje (izd. Danii uz Nikoljsko), XV. st. Edpr. = Editio princeps, glag. misal tampan 1483. (primjerak R 313b Sveuil. knj. u Zagrebu) Grk. = Grkoviev odlomak apostola Hval. = Hvalovo evanelje (izd. Danii) Istr. = Istarski brevijar, rkp Jug. akad. u Zgbu, III c 12, kraj XIV. st. Illir. 4 = Vatikanski glag. misal, sign. Illir. 4, prva etvrt XIV. st. Jov. = Evanelje popa Jovana (izd. V. Moin), XIIXIII st. Kij. = Kijevski listii Lobk. = Lobkoviczov psaltir (brevijar), biva Lobkoviczova biblioteka u Pragu, MS 562 London. = Londonski odlomak glag. brevijara, XIII. st. Ljublj. = Glagoljski misal Sveuiline knjinice u Ljubljani C162a/2 XV. st. Ljublj. hom. = Ljubljanski homilijar, XIII. st. Mar. = Marijinsko etveroevanelje Mir. = Miroslavijevo evanelje Mlet. = Mletaki zbornik, ir. bosanski rkp, Marciana, Cyr. I, 227, XV. st. MR 180 = Glag. misal Metrop. bibl. u Zagrebu, XV. st. Novak = Novakov misal. Nacionalna bibl. u Beu, Cod.Slav.8, g.1368. Novlj. = Novljanski misal, upni ured Novi Vinodolski, XV. st. Oxf. = Glagoljski misal u Oxfordu, Bodleiana, MS Canon. Lit. 349, XV. st. Ostr. = Ostromirovo evanelje Par. = Glag. brevijar Nacion. bibl. u Parizu, Slav. 11 Po. = Poinin odlomak glag. misala u Arhivu Jugosl. akademije, fragm. br. 106, (izd. Jagi u Arch. f. sl. Phil. XXII), XIV. st. Pogod. = Pogodinski psaltir (izd. Jagi) Praki = Praki odlomak Ro. = Roki misal, Nacionalna bibl. u Beu, Cod. slav. 4., XV. st. Sav. = Savina knjiga Sin. = Sinajski psaltir Spl. = Splitski odlomak Supr. = Suprasaljski zbornik i. = iatovaki apostol I Vrb. = I. Vrbniki misal, god. 1456. II Vrb. = II. Vrbniki misal, god. 1463. Vuk. = Vukanovo evanelje Zogr. = Zografsko etveroevanelje Ia Aa 1(pri)d : g(n) : svoi : obretet : t 2 (a)ko : tvoreta : amen : glu : vam : ko na 3 d vsm : imniem : svoim : p 4 [o]stavet : ega : ^^ PO BRNC 5 (D)h g : tvoee : lubve : v 6 ne : vli : da ee : edni 7 [m] hlbom : nebskim : n 8 [a]stl esi : mlvami : bl 9 [a]enoga : mikul : stitla : 10 [t]voega : i arhieri : tvoeju : 11 [ml]ostiju : stvori : uinit gm ^^ 12 (M)CA : DEKTEBRA : : DN: ANBRO

II a
102

13 [S]IE : PS I APLA : l EVE : IT : 14 [N]A MKULN : DN : MSA 15 Blaenoga : anbrosi : is 16 povidnika : tvoega : i ar 17 [h]ierie : na vsaki : dn[..] : n 18 [a](s) : nasladit : mlva : da 19 [e]e : naa : ne dostoit : s 20 [l]abost : prosti : t za ni : 21 [ho]datai : da budet gm : ND PRN 22 [S]e v nas : rtvi : b() hod 23 [a]tajutumu : blaenomu : anb 24 [ro]siju : stitelu : tvoemu : i arh 25 [ie]rju : i d()niem : pribudet 26 [] (i) del(o)[m] utvrdt se : gm ^ 27 [S]e ni : komkan(i)e : PO BRNC^ 28 gi : oisti ot grih() : mlvami 29 [bl]aenoga : arhieri : i sti

1: Slova u oblim zaporkama nisu dovoljno jasna, ali je itanje potkrijepljeno tekstom evanelja Mat. XXIV 46 iz Zogr., Spl. esto slae.

Mar., Ass., Nik. i Hval.; naroito je nepouzdano n u rijei g(n), ali tako imaju Mar., Sav., Nik., Dani., Hval., s kojima se 5 : Vidljiv je samo desni dio inicijala D, koji je stiliziran jednako kao u redu Bb 25. 8: U mlvami je stara ligatura m (granato) +l + v. 11: Na poetku reda viri desna strana slova, vjerojatno ligature m+l; gm na kraju reda napisano je zapravo iznad reda zbog tjesnoe, i to u ligaturi g + m (granato) s titlom; vjerojatno je iznad uinit ispala rije priastnikom kao Ab 3. granato M u ligaturi sa C i nad njim E, dakle: M(SE)CA; :: je, naravno, broj 7. 12 : Na poetku reda, pisana majuskulama, razabira se presjeena onakva kombinacija, kakva je u redu Ab 3, to jest 15 : Inicijal B je takoer vertikalno presjeen te mu se vidi kima, ali mu donji elemenat ispunja poetak 16. reda. 17 : dn[ . . . ]i unitila je rupa u pergameni, a ne raspolaemo tekstom, kojim bi se dala popuniti. Moda bi zadovoljilo: dn[ : g]i.

18 : Pretpostavljamo, da je na poetku ovog reda nestalo slovo a, dok je vidljiva desna strana slova s (ili moda n?), te itamo zajedno sa slovom n iz prednjeg reda: nas . 21 : ND PRN (= nad prinoeniem) nema title. 19 : Pretpostavljamo, da je na poetku reda nestalo slovo e i da je ee akuz. sg. sr. relativne zamjenice. 22 : Od prvog slova kanda se vidi ostatak nekog inicijala, ispunio sam [S]e, premda drugi glagoljski misali imaju Sie. U

b(e) (= boe) nije siguran e, ali po analogiji drugih glag. kodeksa, koji ispred r'tvi imaju gi (= gospodi), moramo radije itati be nego li bu. 26: Poetak reda je neitljiv: moramo pretpostaviti odrezani (koji je pripadao rijei pribudet, a da je mogao biti sam prenesen na novi red, imamo potvrdu u Bb 1), zatim se vidi desna polovica slova i; dl(o)[m] dopunjujem prema ostalim glag. kodeksima, samo to oni imaju zatim da, kojemu u Spl. nikako nema mjesta, a da ga nije bilo, dokazuje i analogija prednjeg izraza pribudet, pred kojim imaju drugi glag. misali takoer da. 27: Prvo slovo je inicijalno, ali nije ni itavo ni isto. Mora se pretpostaviti S, koje se prualo i u 28. red, zbog ega na poetku 28. reda nema nedostatka slova; izraz PO BRNC (= po branci) takoer nema title; treba imati na umu, da rubrika PO BRNC stoji formalno iza samog poetka te popriesne molitve (Postcommunio), jer je pravilo pisara ovog
fragmenta, da male rubrike (naslove) pie na desnom kraju reda, bilo to pred poetkom odgovarajueg teksta (kao na pr. Aa 4, Aa 21 i dr.) ili nakon njegova poetka (kao u Ab 16, Ba 2, Bb 9 i dr.). 28: gi (s titlom) je teko vidljivo; grih() je dopunjeno po drugim glagoljskim misalima.

29: itav je redak veoma izlizan, a na samom poetku odrezana su slova bl.

IIIa

1 tela : tvoega : anbrosi : nebs 2 km : slastem : stvori bit 3 prastnikom : gm ^^ MCA : 4 DEKTEBRA : V : DN : STOE : LUCIE : PS 5 Vzlubi : pravdu : i vznenavid : 6 bezakonie : sega : rad : pomaza t 7 e : be : b : tvoi : oliem : i radostiju : 8 pae : priastnik : tvoih : SH ^^ 9 Otrgnu : srce : moe : slovo : blago : glu : 10 az : dla : mo : creve : ^ Ms A ^ 11 Uslii n : be : spsitelu : n 12 a : da koe : blaenoe : lucie :

Ab

103

13 dvi : i mce : tvoee : prazdniku. : rad 14 uem se : tako mlostivno : obitov 15 aniju : nauim se : svreniju : gm ^ 16 Brt : hvalei e APL : K KORENTNM ^ 17 se : o g : da hvalit se : ne sst 18 avlae : i bo sebe : tg[e e]st : 19 iskuen : ege g : isk(u)[ae]t : 20 ate da biste : pril[i malo](e) : b 21 (ez)umie : moe : ninee : (pr)[iemlet] 22 me : razdra(ae)t vi : r()[veniem] 23 : bem : obruih v [edinomu] 24 mueve : divu : priist[u i s] 25 tu : pridstavit : hv ^^ [PS] 26 Vzlubil : esi : pravdu : i vznen 27 avid : bezakonie : sega : radi : pom 28 aza te : b : tvoi : oliem : i radostiju : 29 Sh: izli se : blagodt : v ustnah :

3 : Na kraju reda je ligaturna kombinacija M(SE)CA kao u Aa 12. 4 : VI pod ti tlom je naravno broj 13. 7 : be pod titlom je moda pisarska pogreka umjesto b, jer je tako (t. j. b b) u svim glagoljskim misalima i samo jedan put b.

psaltirima, to sam ih pregledao, ali irilski Bolonjski psaltir (izd. Jagi) ima be b. Analogni tekst u Spl. Ab 28 ima 14: milostivno je sigurno itanje (a ne milostivgo), premda je osamljeno u glagoljskim misalima, to znai, da je stari prevodilac rije pie u latinskom izrazu pie devotionis preveo kao prilog. rukopisa. 1718 : nesstavlae : ibosebe, kako je pisar pogreno napisao, treba ispraviti: ne sstavlaei bo sebe, kako je u veini 1819 : t[e e]st : iskuen : drugi kodeksi, i to Christ., i. i Hval. imaju: t jest iskuen, a glagoljski misali slino: 180). Ipak nijedan od njih ne poklapa se posve sa Spl., jer u njega iza t slijedi (erv), za njim su dva oteena slova, od kojih se drugom vidi oblina koja odgovara desnoj strani slova e, pa ak ni tree (s) nije posve jasno. Jedini spomenik, rjenik III, 330.

ta est is'kuen (Oxf. 349), ta iskuen est (Novak, Berlin., Edpr.), on' est' iskuen' (Illir. 4), on iskuen est (Ro., MR

koji potvruje ovo itanje u Spl., to je bosanski ir. rukopis Mlet. zbornik, u kojem se ita . Isp. i Daniiev 19 : Oteeno mjesto na kraju reda ispunjeno je isk(u)[ae]t, i to na te

melju sauvanih slova kao i po tekstu bosanskog iril. Mlet. zbornika (iskuaet). To je bez sumnje pisarska pogreka umjesto sstavlaet, kako ima Christ., i. i Hval. kao i uz razumljive razlike svi pregledani glag. misali, to i odgovara grkom . 20: pril[i malo](e) dopunjeno je po bosanskom Mlet. zb., koji ima oblik

maloe, jer se slovo e djelomice vidi i u Spl. i. i Hval. imaju: prieli malo, a slino i neki glagoljski misali: Oxf. malo prieli to, II Vrb. prili malo to. 21: ninee : (pr)[iemlet]/ me dopunjeno je analogno prema drugim kodeksima (naime i. i Hval: n i prijemljete, Christ. i prijemljete, Mlet.: na i priemlete, II Vrb.: n i priemlete me, Ill. 4: na i priemlete me, Po. frgm.: n priemlite me, Oxf. 349: ne priemlete), ali Spl. je to mjesto na svoj nain iskvario rijeju ninee (koja je dobro itljiva) kao i dopunjenom (pr)[iemlet] umjesto priemlete. 22 : razdra(ae)t vi ista je pogreka kao i u prednjoj rijei umjesto razdraaju bo vi, kako to mjesto glasi u Christ., i. i Hval. apostolu, a u Mlet. razdraaju vi (dok u svim glagoljskim misalima to mjesto glasi r'vnuju bo vi); r()[veniem] popunjeno je prema i., Hval. i Mlet., a glagoljski misali imaju r'vnoveniem (Novak, Oxf. 469; MR 180 i Edpr.) i rvnovaniem' (Illir. 4). 23: [edinomu] popunjeno je po veini tekstova. 24: priist[u i s]/tu moralo se ovako rekonstruirati zbog toga to priistu (preistu) imaju Christ, i., Hval. i Mlet., a i stu (= i svetu) moramo pretpostaviti zbog razmjernog unitenog prostora na kraju 24. reda i zbog tu pod titlom na poetku 25. reda, premda je Spl. jedini tekst s dodatkom svetu, ne pozna ga ni grki ni latinski tekst. 25: [Ps], tj. Psn, treba svakako pretpostaviti u velikoj lakuni, jer
slijedi gradualna antifona. 28 : Ispor. notu kod Ab 7 u pogledu jednog b.

1 2 3 4 5

Ba tvoih : sega : rad(i) : blv(i) te : b : v vik ale V on : vrme : ree : EVE T MATEA Is : uenikom : svoim : pr it siju : upodobi se : crst vo : nebskoe : : div : ee priem

104

6 e : svtilnik : svoe : iz 7 doe : premo enihu : i nevs 8 te : d : e : bi ot nih : buih : a d : 9 mudrh : bui bo : prieme : sv 10 tilnike svoe : i ne vze 11 e : s sobo ju : oli : A mudr : pri 12 e : oli s soboju : v ssud 13 ih : svoih : s svitilnik : 14 svoim : Ksnetu : enihu : v 15 zdrmae se : vse div : te : 16 i spahu : Polunoti e : vp 17 l: bist : se enih : gredet : ish 18 od(it)e : v srtenie : emu : T 19 [ogda vs]tae : vse div te : 20 i [ ] (ukrasie : ) svitil 21[niki svoe : bui e re mu]dr(im) 22 [: dadite i nam ot] ol[a] vae 23 [ga ko sv]tilnici : nai : uga 24 [saju]t : Otvetae mudrie glute : 25 [ed]a kako : ne dostanet : nam : 26 i vam : idte : pae (k) prodajut 27 (itm) : i kupte : seb : idutim : i 28 m kupt : pride : enih : i go 29 tovie vnidu : nim na brak
1: ale (= aleluja) stoji na kraju iznad reda, ali je vjerojatno od iste ruke. 5 : : : s titlom, je, naravno, broj 10. 8 : : d : pod titlom je broj 5.

1819 : T[ogda vs]tae tako popunjeno prema Assem. i mnogim drugim rukopisima, a posebno treba istai, da bosanski rukopisi Nik., Dani., Hval. i Mlet., kojima se Spl. ee pridruuje, imaju togda, dok Mar., Mirosl. i svi glagoljski misali imaju tgda ili tagda. 20: Na poetku reda vidljivo je i, za kojim je na oteenom mjestu bila

jedna rije (moda abie), koje nema nijedan rukopis, a nema je ni u grkom ni u latinskom prijevodu.

21: Sav tekst u uglatim zaporkama uzet je iz Mlet. zbornika, i to osobito zbog oblika bui, koji nalazimo samo u ovom ili bue (glag. misali).

kodeksu i na ovom mjestu kao i gore u Mat. 25, 3, a tu ga ima i Spl. (isp. Ba 9). Svi ostali imaju na oba mjesta buje, buje 22: dadite i nam uzeto je takoer iz Mlet., koji pored Ass., Ostr. i

Mirosl. ima tu i, kojemu nema mjesta ni u grkom, ni u latinskom tekstu. kodeksi imaju vaego. tekstovi.

2223 : vae[ga dopunjeno je nastavkom -ga u duhu ostalih zamjenikih oblika Spl. odlomka, premda svi konsultirani 2324 : uga[saju]t rekonstruirano je, kako imaju svi tekstovi. 25 : [ed]a dopunjeno je, kako imaju svi slavenski

f g

h i

Bb 1 : i zatvoreni : bie : dvr 2 i pridu proe : div : glute : gi 3 g : otvrz : nam : On otveta 4 v : reet : amen : glu vam : ne 5 vm : vas : otkud este : bd[i] 6 te ubo : ko ne viste : dne : ni [sa] 7 PS : Privedut se : cru : dvi po ne : iskrn[e] 8 privedut se : emu : v veseli : i rado[sti] 9 Prita : teb : bud ND PRN[] 10 gi : sta rtva : lud tv[o] 11 ih : ihe se : dostoniem : [pr] 12 ieti : ot skrb : poznajut : p[om] 13 ot : gm PS : Razli se : blago(d)[t v] 14 tvoih : ustnah : i sega : rad [b] 15 Ivi te : b : v vik PO BR[NC] 16 Nasitil esi : gi : rabi 17 [tvo](e)e : darov : stih : i 18 mlm se : prisno : mleniem : ob[no]
105

IV a

19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29

v ni : blaenoe : lucie : d[] vi : eee : prazdnik : tem [gm] MECA : D(E)KTEBRA : IA : DN : TOME : PS : I APLA : [I]TI : V APLH : EVG(E) Toma : edn() : ot obiju : IT : A : NDE : (PA) SC : ITI : O POLU : A SE MSA : Dai nam : mlm t[i s]e gi : b[la] enoga : tomi (apla) [tvo]ega : p[ra] zdnik : pr[ ] it : i da [ ] a vinu : mlvami : vznesem () obitovanie : istoe : ver()

5: bd[i]te popunjeno je po najveem broju tekstova, samo Mlet. zb. Ima bdte. 6: [sa] ili [asa] moe se popuniti prema drugim tekstovima, ali u stvari ovdje na kraju reda nema mjesta za vie od
jednoga ili dva slova. 7: Rije dvi napisana je istom rukom iznad reda, jer ju je zabunom bila izostavila; po ne je bez sumnje pogreka mj.

po nei, kako imaju gotovo svi slavenski psaltiri (Ps. 44, 15) i misali; iza iskrn[e] ili eventualno iskrn[ee] nema mjesta i za ee, kako pravilno imaju neki stari psaltiri i misali prema gr. i latin. eius. 8: privedut se : emu tono je proitano, ali je pisar poinio pogreku, jer prema gr. tekstu i latin. afferentur tibi afferentur itd. ispravno imaju mnogi slavenski tekstovi privedt s teb privedt s itd. (Bol. ps.) odnosno privedut se teb privedut se itd. (Lobk., Par. brev., i dr.), dok glagoljski misali svravaju na ovom mjestu rijeima privedut se tebe (dakle ne prelaze na vers 16: afferentur in laetitia et exultatione); v veseli vjerojatno je pisar elio ispraviti zbog ikavskog izgovora krajnje u i te ga napisao ozgora; i rado[sti] dopunjeno je po drugim tekstovima psalma (44, 16), jer glagoljski misali nemaju
ovoga versa ni u misi sv. Lucije kao ni u opini djevica. 11: [pr]iti moe se popuniti prema ostalim glagoljskim misalima, premda im tekstovi nisu posve jednaki. jednaki.

12: p[om]ot se takoer mirne due moe popuniti po ostalim misalima, premda im tekstovi ove oracije nisu inae 13: blago(d)[t v] moda se moe ovako rekonstruirati ne samo zbog toga, to ovako imaju neki stari psaltiri, pa i I. Vrb. misal, nego i zato, to ovako slova, tj. t v. ima i sam Spl. u Ab 29, a poluglasove sam izostavio zato, to na nestalom prostoru ne bi bilo mogue smjestiti 4 5 15 : Po BR[NC] popunjeno je po analogiji Aa 4 i Aa 27.

17: [tvo](e)e popunjeno je prema kontekstu, jer se ova molitva ne podudara s analognom molitvom drugih glagoljskih misala; nije sigurno, da je i na kraju reda bilo posljednje slovo. 18: Na kraju reda viri neko slovo iza ob, a budui da ne raspolaemo paralelnim tekstovima, nije sigurno, kako treba iza ob- mogao je lako izostati (isp. Supr.).

rekonstruirati i dobiti vezu vni na poetku 19 reda. Vjerojatno izviruje slovo n pa treba dopuniti ob[no]v ni. Poluglas 20 : Na kraju reda moramo pretpostaviti gm, jer je tu kraj molitve, a vidljiv je slabo dio jednog slova. 21 : IA pod titlom je broj 21, dan kada zapadna crkva asti Tomu apostola. 22 : [I]TI u ovoj rubrici treba tako proitati, jer je vidljivi dio te rijei vertikalna veza slova t + i, a osim toga jedino se u sintaktikoj vezi s glagolom iti moe razumjeti genitiv apla = apostola ( od nom. apostol = epistola). 23 : : A : NDE znai 1 nedle (ND su u ligaturi). 25 : mlm (= molim) t[i s]e trebalo je ovako popuniti prema kontekstu i raspoloivom prostoru.

27 : pr[ ]it ne da se popuniti, dok se ne nae drugdje tekst; i da[ ] jamano treba dopuniti: i da [i d]. reda.

28-29 : Nije sigurno, nije li iza m na kraju reda bilo jo koje slovo, kao to nije pouzdano ni slovo na poetku 29.

III. JEZINI I TERMINOLOKI MOMENTI Analiza sadraja Spl. odlomka i njegovo poreenje s drugim tekstovima pokazalo je: da Spl. sadrava odlomak proprija sanctorum decembra, koji se, naravno, sastoji od biblijskih i od liturgijskih tekstova; da se biblijski tekstovi (a to su Psal. XLIV 2, 3, 8, 15 i 16, Mat. XXIV 4647 i XXV 113, Pavl. II Korint. X 17 18 i XI 12) osnivaju na irilometodskom prijevodu, ali da redakcija Spl. odlomka pokazuje osobina, koje ga znaajnije pribliavaju starim glagoljskim i irilskim tekstovima nego li poznatim hrvatskoglagoljskim tekstovima XIVXV stoljea; da su ti biblijski tekstovi Spl. odlomka to je posebno znaajno u vie detalja pokazali posvemanje podudaranje ba s bosanskim irilskim tekstovima, meu koje spada posve osamljen dodatak otkud este (Bb 5) u Matejevu evanelju XXV 12, koji se jo nalazi samo u Hvalovu evanelju. No jo je jedna veoma karakteristina crta, koja obiljeuje Spl. i koja ga dovodi u srodstvo s bosanskim tekstovima, a odvaja od svih glagoljskih liturgijskih tekstova, a to je pomlaeni, nacionalizirani jezik. Dakle kao i u bosanskim evaneljima: konzervativan tekst pomlaen jezik.
106

to se tie liturgijskih tekstova u Spi., a to su molitve ili oracije po tipu zapadne crkve, za njih se mogao utvrditi latinski predloak (osim za jednu molitvu na dan sv. Ambrozija), ali ne moe se nita rei o vremenu, kada su mogle biti prevedene na slavenski. Spl. je za njihov slavenski prijevod najstariji svjedok, a njihov tekst u hrvatskoglagoljskim misalima predstavlja posve novu redakciju, djelomice i nov prijevod. Oigledna je stoga vanost Spl. odlomka za razvitak glagoljskog misala. Prikaz jezika njegovih liturgijskih molitava u poreenju s jezikom biblijskog teksta, koji u dati u ovom poglavlju, pokazat e, da je u oba ta tekstovna izvora jezik podjednak, tj. da se jedinstveno redigiranje provodilo u svim sastavnim dijelovima. Nadam se, da e ova jezina, a zatim i paleografska analiza pokazati, da ovo redigiranje moda nije mlae od Be. listia, iako oni predstavljaju u jezinom i u paleografskom pogledu drugu tradiciju. Glasovi

e i o u r (r) za l nema potvrde. o o

Sistem vokala jedinstven je u biblijskom i u liturgijskom tekstu, - apstrahirajui od grafijskih osobitosti: a

1. Nazalima nema ni traga. Oni su beziznimno zamijenjeni glasovima u i e (odnosno a iza palatala). Za tu zamjenu nije potrebno nabrajati sve primjere iz biblijskog i Liturgijskog teksta, dosta je spomenuti iz bibl. teksta: siju Ba 4, spahu Ba16, gredet Ba17, sstavlae Ab17; iz liturg. teksta : tvoeju Aa10, ee Aa 6. Za zamjene iza palatala navodim sve primjere; u bibl. tekstu: priastnik Ab8, prie Ba11, prili Ab20, prieme Ba5 i Ba9; u liturg. tekstu: preastnikom Ab 3, prita Bb9, priti Bb12. Pisar se dakle koleba u osnovi jti, jer mislim da ovdje treba itati ja. 2. Slovu/glasu y (jery) takoer nema potvrde, nego je na njegovu mjestu uvijek i (pisan ee i znakom , ikavska dubleta), npr. u bibl.: bist Ba17, svtilnik Ba 6, v (ak. pl.) Ab23; iz liturg.: uslii n Ab11, nastl Aa7, rabi Bb16. 3. Glas (jat) gotovo posve je ikaviziran, to se vidi sigurno po tomu, da se na njegovu mjestu nalazi ee i, kao to se obrnuto na mjestu iskonskog i (ili y) nalazi ee . Primjeri za tradicionalno u bibl.: obrtet Aa1, vsm imniem Aa3, dla Ab10, vznenavid (aor.) Ab5, blagodt Ab29, vrme Ba2, svtilnik (ak. pl.) Ba 6 i Ba 9, oli Ba 12 (isp. oliem), vm Bb 5, nevst (dat. sg.) Ba 7, seb (dat. sg.) Ba 27, dvi Bb 7, otkud Bb 5. - Primjeri iz liturg.: vli Aa 6, hlbom Aa7, ps(n) Aa 13, Bb 7, Bb 13, Bb 22, dniem Aa25, dvi Ab13, m(se)ca Ab3, teb (dat.) Bb9, (pa)sc Bb23. Primjeri za i mj. e u. bibl.: divu Ab 24, dive (nom. pl.) Ba15, Ba19, div Ba 5, priistu Ab 24, pridstavite (inf.) Ab 25, vike (ak. pl.) Ba l, svitilnike (instr. pl.) Ba13, bie Bb1,viste (2. pl.) Bb6. Primjeri iz liturg.: ispovidnika Aa15, grih[] Aa28, obitovaniju Ab14, obitovanie Bb29. Primjeri za mj. i u bibl.: pastavt Aa4, rad Ab 6, Ba l, Bb 14 (isp. radi Bb 27), otrgnu Ab9, crev (= cesarevi) Ab10, g (= gospodi) Ab17, ve (ak. pl. vi), muev (dat. sg.) Ab 24, hv (= Kristovi) Ab 25, vik (ak. pl.) Ba1, Bb15, svtilnik (ak. pl.) Ba6, Bb9, svitilnik (instr. pl.) Ba13, izdoe Ba 6, div (nom. pl.) Ba 15, Ba 19, Bb 2, kupte (inf.) Ba 28, vesel (lok. sg.) Bb 8, otvrz (impt.). Primjeri iz liturg.: nebskm Ab l (isp. nebskim Aa7), bit (inf.), prastnikom Ab 3, n (ak. pl.) Ab 11 (isp. ni Bb 19), lud (gen. pl.) Bb10, skrb (gen. sg.) Bb 12, ob[no]v (impt.) Bb 19, Tom (gen. sg.) Bb 21 (isp. Tomi Bb 26). Za e mj. samo su ovi primjeri u bibl.: ninee Ab 21, premo Ba 7, otvetae Ba 24, otvetavb Bb 3. - U liturg. tekstu: ver() Bb 29. Mislim, da nema niti jednog primjera, gdje bi se pisao umjesto iskonskog e (ili ). Namjerno sam iscrpno iznio primjere, kako Spl. tretira stari , zbog aktualnosti tog problema za nau historijsku gramatiku. Iz tih primjera mogu se izvesti zanimljivi zakljuci. Pisar je od ukupno 30 sluajeva, gdje je bilo mjesto starog u biblijskom tekstu, 15 puta pisao pravilno (od toga 3 osnove piu se i sa i), 11 puta pisao je i, a 4 puta e (u 3 osnove); zatim je ak 22 puta napisao na mjestu pravilnog i. U liturgijskom tekstu situacija oko jata je slina: od 17 sluajeva, gdje je bilo mjesto za stari , pisar Spl. je 9 puta pisao (dakle relativno vie nego u biblijskom tekstu), 4 puta i, a 1 put e; zatim je ak 18 puta u ovom malenom tekstu napisao umjesto pravilnog i. Ekavizama ima mnogo manje nego to se nae bilo u irilskim bilo u glagoljskim crkvenim knjigama i manje nego u poznatim primorskim lekcionarima XVXVI stoljea. Oni dolaze ba u osnovama, u kojima se uvrijeio ekavski izgovor i u drugim spomenicima, pa stoga nisu znaajni. Tako je vrlo star i rairen ekavizam u osnovi otvetati, to je utvreno u Grkovievu apostolu, u Mirosl. evanelju, u Nik. evanelju i gotovo u svim hrvatskoglagoljskim misalima poevi od Kukuljevieva fragmenta i Krakovskog

107

odlomka;179 premo je vrlo raireni ekavizam poevi od Mirosl. evanelja u mnogim iril. spomenicima, a bazira se na starim kolebanjima izmeu i 180 rije nine je moda manje potvrena, nalazim je u Krakovskom odlomku iz XIV st. i u Kukuljevievu odlomku iz XIII st. (nne); rije vera vrlo je dobro potvrena u akavsko-ikavskim tekstovima, npr. u Zadarskom lekcionaru dolazi bez iznimke u ekavskom obliku.181 Tretiranje jata pokazuje dakle veliku premo ikavskog refleksa. Pisar nije vie znao ni mogao razlikovati glasove e i i, toliko je ve bio slian izgovor u njegovim ustima. No injenica, da pisar Spl. odlomka nije iz prakse eliminirao znak za , dok je to uinio sa nazalima, y i (ie), moe govoriti za stadij, u kojem se izgovor glasa jo nije definitivno odluio. Premo refleksa i premaila je i okvire, to ih je za akavski dijalekt postavio Jakubinskij,182 a ne dri se ni opaanja Reetarovih u pogledu dubrovakih i bosanskih irilskih isprava, po kojima se esto pie mj. i iza glasa r.183 U upotrebi znakova i i vlada dakle gotovo potpuni promiskuitet. Znaajno je, da se slino pisar kolebao i u reproduciranju glasova , , grkih rijei. Jedan put pie arh[ie]rju Aa 24, a drugi put arhieri Aa10; jedan put oli Ba 12, drugi put oliem Ab7; ime apostola pie Mata (gr. ); u imenu graana Korinta (korentnm Ab6) nalazimo e na mjestu grkog i latinskog i (Corinthios). Dodajmo i to, da je jedan put mikul Aa9, a drugi put mkuln Aa 14. Napominjem, da se u dvije prve rijei koleba i Mir. evanelje.184 Glagoljski spomenici XIVXV st. kolebaju takoer u reproduciranju grkih glasova , , izmeu , e i i.185 Prilike za reprodukciju grkog slovom i (itacizam) nije bilo u Spl. osim u rijei amen (Aa2 i Bb4) i aleluia (ale Ba1), a one se piu istim e. Isto tako se po latinskom, a ne po novogrkom izgovoru reproduciraju b i t u ime nima anbrosie Aa13 i 15, toma Bb21 i 23 i dektebra Aa12, Bb4 i Bb21. Spl. e moi posluiti naoj lingvistici u rjeavanju zamrenog problema razvitka glasa , koji je jo uvijek otvoren. Autori se jo ne slau ni u pogledu provenijencije i kvalitete kao ni u pitanju hronologije ikavtine na podruju hrvatskosrpskog jezika. Da li se i razvio putem > i ili > e > i? Gdje se taj proces zapoeo i kada? Ne ulazei dublje u te probleme, rei u samo toliko, da je ope miljenje, da se proces ikaviziranja najranijie uvrstio na sredinjem podruju hrvatskosrpskog jezika, u kraju, gdje su graniili tokavski i akavski dijalekti, a to je u prvom redu srednja i zapadna Bosna.186 Izvan svake je sumnje, da su se refleksi glasa (tj. e i ije) pojavili u pismenim spomenicima onda, kad je proces njihova razvitka bio uglavnom zavren. A oni se osim sporadinih sluajeva - javljaju u XIII st. u irilskim ispravama. Bez sumnje treba u tom smislu uzeti rijei A. Belia iz god. 1936: ikavizam ( > i) se javlja krajem XIII v. i u zapadnom delu tokavskog govora i u oblinjem akavskom, ali tako da ne moemo znati gdie se prvo pojavio.187 Drugaije je prof. P. Skok izrazio svoje miljenje na osnovi analize latinskih potvrda slavenskih imena u Supetarskom kartularu: da je starohrvatska teritorija pokazivala ekavizam, koji se danas povukao na kvarnersku i liburnijsko-istarsku teritoriju. Iradijaciona toka ikavizma veli dalje Skok koja je poslije 11. vijeka preplavila u jednakoj mjeri starohrvatsku teritoriju kao i Bosnu i cijelu otoku i primorsku Dalmaciju, ima se jo odrediti.188 Skokovo izvoenje iz romanskih potvrda vodi do istog gledanja, to ga je izrazio Leskien u svojoj gramatici.189 U crkvene tekstove su osobine narodnog jezika sporo prodirale. Stvarno je to oslobaanje od makedonske knjievno jezine tradicije ilo vrlo polako u tekstovima grkoistone crkvene orijentacije (tako da na domaku XIII st., u Mir. i Vuk. evanelju jo ive i jery i nazali), neto bre ilo je u hrvatskoglagoljskini tekstovima (tako da Be. listii nemaju ni jery ni nazala), a najbre i najdalje ilo je u tekstovima, za koje se s veom ili manjom sigurnou zna, da potjeu iz Bosne. Preteom bosanske kole mogu se smatrati
179

Altkirchensl. Grammatik, Berlin 1912. 9798; St. M. Kuljbakin, Paleografska i jezina ispitivanja o MiroslavIjevom
180 181 182 183 184 185 186

Isp. meu ostalim: V. Jagi, Grkoviev odlomak glagoljskog apostola, Starine XXVI, Zagreb 1893, 40; W. Vondrak,

evanelju, Sr. Karlovci 1925, 98. O krakovskom odlomku: J. Vaica, Krakovske zlomky hlaholske, Slavia, XVIII, 111. Isp. potvrde u Vondraka 1. c., u Kuljbakina o. c. 98 i u Akad. Rjeniku s.v. premo i prema. Isp. M. Reetar, Primorski lekcionari, Rad 134, Zagreb 1898, 109123.

M. Reetar, Die ragusanischen Urkunden des XIIIXIV Jahr., Arch. f. slav. Phil., XVI, 352 i XVII, 1. St. M. Kuljbakin, Paleografska i jezina ispitivanja, 97.

L. Jakubinskij, Die Vertretung des urslav. in akavischen, Zeitschrift f. slav. Phil., I (1925), 381396.

Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji, Zagreb 1953.


187 188

dijalektima, Glas SKA 78, Beograd 1908; S. Ivi, Dananji posavski govor, Rad JA, 196 i 197, Zagreb 1913; S. Pavii,

Isp. o tim pitanjima osobito: M. Reetar, Der tokavische Dialekt. Wien 1907; A. Beli, O srpskim ili hrvatskim

V. tefani, Jedna hrvatskoglagoljska inkunabula iz g. 1491., Rad 285, 67.

greb 1952, 244. U starohrv. prosvjeti NS. I (1927) 172 Skok je razvitak ikavizacije stavio u XII st.
189

V. Novak, Supetarski kartular Lingvistika analiza Petar Skok, Za

A. Beli, Galiki dijalekat, Junosl. filolog, XV, Beograd 1936, 203.

108

A. Leskien, Grammatik der serbo-kroatischen Sprache, I, Heidelberg 1914, 114.

Grkoviev i Mihanoviev apostol iz XII st., u kojima nema ikavizama. Ali ve u Grigorovi-Giljferdingovim odlomcima bosanskog irilskog evanelistara, koji se datiraju u XIII st., ima ikavskih potvrda.190 U irilskim bosanskim spomenicima crkvenog i laikog sadraja iz XIV-XV st. ikavizmi kao i mlaa vokalizacija uope u punom su jeku. Snaan prodor ikavizama u Spl. ne moe da se objasni u krugu hrvatskoglagoljske zapadne kole, jer mu ondje nema analogije. Ovaj se spomenik mora smjestiti u podruje snanog prodora pomlaene fonetike i morfologije u crkvene tekstove, a to je Bosna. Ovdje se njegovi ikavizmi u okviru ostalih pojava - mogu da opravdaju ve barem u prvoj polovici XIII st. 4. Poluglas je samo jedan, i to tvrdi. Katkada se izostavlja, ali se nikad ne zamjenjuje nikakvim znakom (ni apostrofom ni novim hrvatskim poluglasom), ni jedan put se ne reflektira punim vokalom, niti ikada stoji na krivom mjestu. To su injenice, koje dobro karakteriziraju Spl. i odreuju elemente za njegovo datiranje. Stoga je potrebno da najprije iznesem sve primjere tretiranja poluglasa. Izostavit u iz rasprave irelevantne sluajeve, a to su rijei u razlinim oblicima kraenja (bilo da su pod titlom ili bez nje, s nadredno pisanim slovima i u ligaturama), jer su u njima redovito poluglasovi izostavljeni. a) Gubi se / u nekim, osnovama, i to u biblijskom tekstu u grupama: vs-: vsm Aa3, vse Ba15; bd-: bd[]te Bb5; sp-: spahu Ba16; stn-: priastnik Ab8, ustnah, Ab29 i Bb14; vd-: pravdu Ab5 i Ab26 (ali oba puta je vd u ligaturi); t-: prit Ba4. U liturgijskom tekstu: vs-: vsaki Aa17; t-: tem Bb20; bv-: lubve Aa5; dn-: ednim Aa6 (isp. edn Bb23), ispovidnika Aa15; stn-: priastnikom Ab3; zdn-: prazdniku Ab13, prazdnik Bb20. b) uva se u razlinim drugim osnovama (a u vokalnom r bez iznimke), i to u bibl. tekstu svetilnike Ba6, Ba9, Ba13 (ali u Ba23 je izostavljen): ksnetu Ba14; vpl Ba16; dvr Bb1; te Ba15, Ba19; edn, Bb23; otvrz Bb3. U liturgijskom tekstu: komkanie Aa27, rtvi Aa22, rtva Bb10, svremiju Ab15, utvrdet-se Aa26, skrb Bb12. U tuem imenu: anbrosi Aa12 (ali 3 puta bez ). c) U prefiksima se ponajvie uva : u biblijskom tekstu: vzlubi Ab5, vzlubil Ab26, vznenavide Ab5, vzee Ba10, vzdrmae se Ba15, sstavlae Ab17, ssudih Ba12, pridstavit Ab25; u liturg. tekstu: vznesem[] Bb28. Izgubilo se: u bibl. tekstu: vnidu Ba29; u liturg. tekstu: vli Aa6, stvori Ab2. Isto tako uva se i u samostalnim prijedlozima: u bibl. tekstu: v ssudih Ba12, v ustnah Ab29, v srtenie Ba18, S soboju Ba11, Ba12, S svitilnik Ba13; u liturg. tekstu: v n Aa5, v nas Aa22. Bez poluglasa je: v vesel Bb8 u bibl. tekstu i k korentnm Ab16 u rubrici. Bez je i asimilirano nim Ba29. d) Na kraju rijei je redovit, i od toga nema mnogo iznimaka. Zapravo je za pisara pravilo, da ne pie na kraju oblika refleksivnih glagola ispred zamjenice se (uzimajui u obzir kontinuiranu skripciju), dakle: utvrdet-se Aa26, raduem-se Ab13, nauim-se Ab15, hvalit-se Ab17, privedut-se Bb7 i Bb8. Slino se postupa i ispred estice e: ihe Bb11. Izvan takvog poloaja bez su rijei: ustnah Ab29, vpl Ba16 i tvoih Ba1; ali prva stoji na samom kraju strane (tehniki razlog), a trea ima u ponovljenoj antifoni Bb14, dakle je tu propust kao i u drugoj. Iz cjelokupne slike upotrebe poluglasa vidi se, da je Spl. poeo izostavljati u osnovama poluglasove, kad su u slabom poloaju; katkada ih izostavlja na kraju rijei i prijedloga, naroito ispred enklitinog se, a samo je jedan primjer asimilacije suglasnika nakon gubitka poluglasa (-nim); poluglas nije ni jedan put napisan na krivom mjestu; ni jedan put nije poluglas zamijenjen punim vokalom. Primjer slastem Ab2 ne pomuuje ovu konstataciju, jer je tu nastavak -em, koji je vrlo rano potvren (npr. u Sav., Ostr. i dr.) u iosnovama . r. po analogiji mukih osnova.191 to se tie gubljenja poluglasa u pojedinim grupama, ono se potvruje ve od najstarijih spomenika. Na
190

IX, Zagreb 1877, 134137.


191

V. Jagi, Opisi i izvodi iz nekoliko junoslavenskih rukopisa, Starine Isp. npr. Vondrak, Altkirchensl. Grammatik, Berlin 1912, 190 i 413.

109

pr. grupa dn u Mar., Zo., Sin. ps., Sin. euh., Sav. i dr.; grupa vs u Zo., Sin. ps., Sin. euh., Sav.; grupa t u Mar., Zo., Sin. euh., Sav.; grupa zdn u Sav.192 Budui da u tim grupama gubi poluglas i Spl. odlomak, a s obzirom na to da u njem jo nema primjera vokalizacije, smijemo zakljuivati, da nas paleografska slika ovog spomenika ne vara, tj. da je Spl. pisan u doba prije pune vokalizacije poluglasa i moda u kraju, gdje se konzervativan izgovor poluglasa dulje odravao. Nije naime mogue pretpostaviti, da pisar, kojemu tekst vrvi novim jezinim oblicima (kao to su ikavizmi i gen. sg. na -oga i dr.) ne bi ni jednom napisao poluglas u novom, narodnom izgovoru. Kuljbakin npr. kae za poluglas Mir. evanelja: Nije iskljueno da i u drugim sluajevima uvanje u pravopisu Miroslavljeva jev. oznauje uvanje poluglasnika u srpskom izgovoru XII veka.193 Naravno, da je taj poluglas pogotovo po tom to je u hrvatskim glagoljskim spomenicima XII-XIII st. prevagnuo tvrdi znak morao u izgovoru imati vrijednost priguenog a.194 Pisanje punog vokala a potvruje se moda najranije u Ljublj. homilijaru iz XIII st., a u svjetovnim izvorima istom s kraja XIII i poetka XIV st., i to u zapadnim krajevima. U bosanskim tekstovima potvruje se refleks a istom od polovice XIV st.195 Tom kasnom javljanju refleksa a razlog je s jedne strane nestaica spomenika iz XIII st., a s druge crkvena konzervativna ortografija. 5. Vokalno r u svim se primjerima pie r (isp. Primjere u grupi s poluglasovima), i nema primjera za ar ili er. Vokalno l nema u Spl. Ni jednog primjera, jer sluajno nema rijei, u kojoj bi mu bilo mjesto po etimologiji. 6. Za refleks primarnog d''(dj) u Spl. gotovo nema potvrde. Jedan put nalazimo s glagoljskim ervom pisanu rije tg[e] Ab18, i to na mjestu, gdje u ostalim tekstovima itamo t, ali u Mlet. irilskom zborniku tde (II. Kor. 10, 18). Spl. je dakle ovdje izbjegao starosl. crkveni izgovor estice -de upotrebom glagoljskog erva. U rijei evanelje Spl. je svaki put po staroj tradiciji pisao erv (Aa13 i Bb22). To su uostalom svi primjeri upotrebe erva u Spl. Za etimoloko j nije dakle ni jednom upotrebljen. Prema tomu njegova glasovna vrijednost jo nije identificirana s j kao u hrvatskoglag. spomenicima XIV-XV st. Ipak je Spl. i u ovoj toki osloboen makedonske tradicije te se pridruuje bosanskoj ili, ako hoemo, zetskohumskoj koli, koja je ouvala u irilskim rukopisima svoj poseban znak (), analogan glagoljskom ervu. Posebno se Spl. Podudara s bosansko-humskim sistemom u reproduciranju rijei tde, gdje se za d pie , ili (o em vidi potvrde u Daniievu Rjeniku, III, 330). I u ovom detalju, tj. u naputanju starosl. grupe d Spl. se odvaja od hrvatskoglagoljske tradicije, koja ju je uvala dosta vjerno poevi od Be. listia pa do XIV st., djelomice i dalje. 7. Grupa t uvijek se pie slovom , pa o njenu izgovoru ne mamo nikakvih indicija. Stoga je, bez obzira na njeno podrijetlo, u reprodukciji teksta piem t: obretet Aa1, tvareta Aa2 i dr. Konsonant l ne doivljava nikakvih promjena. Epentetskog l nema, koje ne bi bilo potvreno ve i u starijim crkvenim spomenicima; nema ga po obiaju u bezumie Ab20-21. Nikakvih promjena nema ni u vezi s nazalnim, ni dentalnim (prijedlog ot pie se uvijek s nadrednim t), ni labijalnim suglasnicima (prijedlog v pie se uvijek tako). Samo je za protetsko n' (pred zamjenicom j) dobro konstatirati, da ono dolazi po staroj tradiciji samo iza prijedloga, i to u dva primjera: ot nih Ba8 i -nim Ba29; u svim drugim sluajevima, gdje nema prijedloga, nema ni protetskog n', dakle: ega Aa4, emu Ba18 i dr. Nema mlaih pojava asimilacije ni ispadanja suglasnika nakon gubitka poluglasa; isp. ustnah Ab29, tem Bb20. Bezakonie Ab27 ve je stara asimilacija kao i -nim (spirant s pred palataliziranim nazalom). U akuz. pl. i instr. pl. jo nema promjene k u c ispred -i; isp. akuz. svtilnik Ba6 i s svitilnik Ba13, ali nom. pl. svtilnici Ba23. Promjena y i jo nije dakle djelovala na osnovu. Oblici 1. Od imenica o/jo-osnova nema u Spl. ni jednog oblika, koji se ne bi mogao da nae i u starim biblijskim tekstovima, a to vrijedi i za biblijski kao i za liturgijski tekst. Naravno da se tu ne misli na glasovne promjene. Akuz. pl. svtilnike Ba6 i instr. pl. Svitilnike Ba 13 bez sumnje treba da se ita svitilniki. Akuz. sg. svetitela i arhieri Aa9-10 nije takoer novost. Oblik apla (=apostola) Bb22 u stvari je gen. sg. uz glagol iti. Dat. sg. na jednom je mjestu po jo-deklinaciji cru (= csaru) Bb7, a na drugom po u192

kirchensl. Grammatik, 184.


193 194

Isp. St. Kuljbakin, Paleografska i jezina ispitivanja, 45; Vondrak, Alt o. c. str. 4647.

srpskih irilskih spomenika. Svetosavski zbornik, knj. I, Beograd 1936, 223.


195

A. Beli, Uee sv. Save i njegove kole u stvaranju nove redakcije

110

M. Reetar, Die ragusanischen Urkunden, Archiv f. slav. Phil, XVI, 175.

deklinaciji crev (= csarevi) Ab10, premda su oba iz teksta psalma. Po u-deklinaciji je i dat. sg. mueve (= muevi) Ab24 kao i primjer o polu Bb24 u rubrici. 2. Ni imenice a/ja-osnova nisu doivjele nikakvih morfolokih promjena. Oblik nom. pl. div Ba19 i Bb2 u stvari je divi < dvy, to potvruje i primjer dvi Bb7, takoer nom. pl. 3. Oblici i-deklinacije nemaju takoer mlaih promjena. Tu je instr. sg. na -iju: milostiju Aa11, radostiju Ab7, Ab28, zatim stari oblik imenice blagodt (ne blagodat) Ab29 iz psalma i Bb13 iz oracije. O dat. pl. slastem Ab2 ve je bilo govora. Od mukih osnova potvren je gen. pl. lud (mj. ludii) Bb10; imenica gospod zastupana je kraticama, i to za vok. sg. gi Aa28, Bb25 i dr., za lok. Sg. g (= o gospodi) Ab17, za instr. sg. gm Aa11 i dr. - sve u molitvama. 4. Od rijei v-osnova potvrena je samo u gen. sg. lubve Aa5, ali bez poluglasa. 5. Od rijei n-osnova dolazi vrme Ba2, ali samo u ak. sg. U istom padeu je nekoliko puta potvrena rije dn pod znakom kraenja i u misalskom tekstu (Aa 14, Aa17 i Ab4). 6. Nema niti jedne potvrde za r-, s- i t-osnove. 7. Line zamjenice. Od njih su potvreni ovi oblici: nom. sg. az Ab10; akuz. pl. ni Aa20, n Aa6, Ab11, nas, Aa22; dat. sg. teb Bb9; akuz. sg. te Ab6, Ab28, Bal, Bb15; dat. pl. vam Aa2; akuz. pl. v Ab23. Od povratnih: akuz. sebe Ab18, se Ab14 i dr., dat. seb (= sebi) Ba27, instr. soboju Ba11. Spl. dakle mijenja samo glasove, a od akuzativnih oblika voli vie stari ni (< ny) nego li mlai nas. 8. Neline zamjenice, tj. sve ostale koje imaju pronominalne nastavke, zastupane su ovako: gen. -akuz. sg. ega Aa4, ege (= egae) Ab19; dat. Sg. emu Bb8, Ba 18; instr. sg. -nim Ba29; gen. pl. ihe Bb11, ot nih Ba8; dat. pl. im Ba27; akuz. pl. ee Aa6; gen. sg, . eee Bb20; nom. pl. . ee Ba5; nom. sg. svoi Aa1; gen.-akuz. tvoega Aa10, Aa16, Abl, Bb26; instr. sg. svoim Aa3; nom. pl. nai Ba23; dat. pl. svoim Ba3; akuz. pl. svoe Ba6; instr. pl. svoim Ba14; gen. sg. . tvoee Aa5; instr. sg. . tvoeju, Aa10; lok. pl. . tvoih Bb14, tvoih. Ba1; nom. sg. t Aa20, tg[e] Ab18; nom. pl. . te Ba15, Ba19; nom. sg. (s)e Aa27; gen. sg. sega Ab6, Ab27, Ba1, Bb14; akuz. sg. . siju Ba4; nom. pl. . [s]e Aa22 (nepouzdano); instr. sg. vsm Aa3; akuz. sg. vsaki Aa17. Iz gornjeg pregleda se vidi, da su padei uglavnom sauvali stare oblike provodei dosljedno denazalizaciju. Ostali su i nekontrahirani oblici tvoee i tvoeju. Ali su ipak putem analogija nastali neki novi oblici. U prvom redu prevladao je u gen. sg. m. i sr. roda mekih osnova nastavak -ega: ega, tvoega, sega. Za tvrde osnove nema primjera. Ta je pojava posve zavladala u Spl. odlomku i u pridjevskoj deklinaciji, tako da uope nema niti jednog primjera na -ago, -ogo ili -ego. Isto tako nov je i nom. pl. . te (namjesto ty), koji je oblik potvren dva puta u tekstu evanelja, ali su mu potvrde vrlo rijetke; dva puta ga nalazimo u Povaljskoj listini iz god. 1250: te zemle (ali i ty zemle). Vjerojatno se dade izvesti od oblika sloene deklinacije ty (koji se npr. nalazi u Sav. knjizi na analognom mjestu Mat. XXV 7) putem tie > te. Taj je oblik poduprt mekim osnovama, gdje se npr. umjesto nom. pl. . si nalazi i sij, koje se moe reducirati u sj. U Spl. Aa22 nije oblik sie pouzdan, jer je mjesto oteeno, ali se npr. u Grk. apostolu nalazi analogan akuz. sg. sju (I 13) mj. siju. No sigurno je, da oblik te pokazuje rani jezini stadij, u kojem nije jo bio jednostavno preuzet nastavak mekih osnova -, > e, tj. te prema vse. Mlai bosanski irilski tekstovi evanelja imaju na ovom mjestu te, samo Mlet. zbornik ima ti. Relativno stara je pojava i to, to protetsko n' (o kojem je ve bilo govora) dolazi jo samo iza prijedloga (-nim Ba29 i ot-nih Ba 8). 9. Pridjevski oblici. Oni pokazuju kolebanje izmeu imenskih i sloenih (pronominalnih) oblika, izmeu mekih i tvrdih osnova, a imaju i nekih novih oblika. Oblik nom. pl. . mudr (= mudri) Ba11, propisan po nominalnoj deklinaciji, poveo je za sobom i nom. pl. . bui Ba9, koji dolazi mjesto buje (< buj), kako imaju svi mlai ir. i glag. tekstovi; ali u istom odlomku evanelja potvruju se u Spl. i sloeni oblici nom. pl. . mudrie Ba24 i gotovie Ba29, a na
111

analognim mjestima imaju takve sloene oblike Mar. i drugi stari tekstovi. Naprotiv iza broja pet Spl. ima gen. pl. po sloenoj deklinaciji, tj. buih Ba8 i mudrh Ba9 (kao to imaju i svi mlai ir. i glag. tekstovi), dok stari tekstovi imaju tu nominalne oblike: bui i mdr. Oblik proe Bb pripada nominalnoj deklinaciji, u koliko nije saeto proee. Potvren je dugi sloeni oblik nebskoe Ba4 i saeti nebskim Aa7. No Spl. ima i novih pridjevskih oblika, i to: gen. sg. m. blaenoga Aa8 i Aa15, dat. sg. blaenomu Aa23 i vrlo rijedak oblik gen. sg. . s(ve)toe lucie Ab4, blaenoe lucie Ab12 i istoe ver Bb29. Svi su ovi oblici dodue iz misalskog (liturgijskog) teksta, ali u itavom Spl. uope nema drukijega gen. sg. (na -ago, ogo ili na -ie). Tako isto nema dat. sg. oisim onoga u dativu apsolutnom: hod[a]tajutumu blaenomu anb[ro]siju Aa23 i ksnetu enihu Ba14, prvi iz oracije, a drugi iz evanelja. Oblik blaenoga kao i protnominalne oblike ega, sega, tvoega ne treba uzeti za osobito mladu pojavu. Ovakvi oblici na -ga konstatirani su iznimno ve u Mar. evanelju (sega), u Supras. zborniku (koga, jega i dr.), u Grk. apostolu (antiohiskoga VI, 5), u ispravi Kulina bana iz 1189 (zloga), u Briin. list. (takoga I, 25) i dr.196 Oni su dakle nastajali poevi od XI st., i to pod utjecajem pronominalne deklinacije u pogledu -o- (npr. u Sav. knjizi ivogo Luka 10, 30), a pod utjecajem nominalne deklinacije u pogledu krajnjeg -a. Samo takvi su oblici bili sporadina pojava u crkvenim knjigama, bilo to irilskim ili glagoljskim, a i hrvatski su je glagoljai paljivo izbjegavali u toku itava XIV-XV stoljea. Prema tomu Spl. je osamljen u ovakvoj opoj upotrebi genitiva na -ga. Zanimljivo je motriti, kako se pisar povaljske listine iz god. 1250. koleba izmeu nastavaka -ago i i -oga. Na isti se nain rano razvijao i dativ pod utjecajem pronominalne deklinacije te je zasvjedoen ve u Zogr. (prvomu, drugomu, posldnemu), u Ass. (blagovernomu), u Sav. je ve est, a u XIII st. ve je u punoj upotrebi.197 Oblik hodatajutumu jo je stari participski oblik sloene deklinacije u saetom obliku, dok je ksnetu takoer pravilan oblik nominalne deklinacije. No dok su navedeni oblici za gen. i dat. m. i sr. roda u crkvenim knjigama kasnije sve ei, to se ne moe rei za gen. sg. . s nastavkom na -oje, koji imamo u oblicima svetoe, blaenoe i istoe (mj. pravilnog svtyj > svetije i dr.). Prirunici staroslav. jezika ne znaju za ovaj oblik. A. Beli u skriptima Istorije srpskohrv. jezika ne daje za takav genitiv . r. ni jednog primjera. On znade samo za nastavak -e od mekih osnova. Isto tako veli on za zamjenike oblike, da imamo oblike mekih osnova koji su uopteni: te, one, ove i sl. prema vaeje, naeje, vae od prvih vremena, tako da nema u narodnom jeziku ni traga oblicima *toje, *onoje (isp. slian proces i kod imenica).198 A ipak je . Danii u Istoriji oblika naveo nekoliko takvih oblika iz XIII-XV st., i to: toe, onoe, vsakoe, inoe.199 K tomu se mogu dodati potvrde za takve gen. sg. . npr. iz Novakova misala (neprmonoe krposti 261, nepremogimoe sili 264, nepotedimoe vlasti 264); iz Bribir, misala (nepobdimoe vlasti, ot strani desnoe 30 itd.); iz Ivanieva zbornika, glagoljskog rukopisa s kraja XIV st. (velikoe, vsakoe, zloe, pravoe, crikvenoe, neizrekamoe, inoe, goloe, desetoe)200 i iz latinikog rukopisa ia svetih otaca iz XV st. (ot uere prauoye i ot cistoye, sfruhu yame presdannoye, crique uelichoye, blisu uode ouoye) i dr.201 Ovi se genitivni oblici objanjavaju na isti nain kao i gore navedeni genitivi i dativi mukog roda, tj. utjecajem analogije tvrdih osnova pronominalne deklinacije, dakle prema toj, i to posebno stoga, jer se po pronominalnoj deklinaciji mijenjao i broj jedin jedina, gen. jedinoj. Vjerojatno su i ovi genitivi kao i oni mukoga roda na -ga nastali u XI st. Samo muki su oblici prevladali posve u narodnom jeziku, a u enskom, su rodu nadvladale meke osnove kao i kod imenica. 10. Brojevi su u Spl. vrlo malo zastupani. U Bb23 citira se poetak evanelja: edn ot obiju (Ivan 20, 19), u Ba5 iz Mat. 25, l brojkom 10 div, kao to i u Ba8 i 9 brojkom 5 buih i 5 mudrh. Oblik edn smatra se dodue mlaim od edin, ali on dolazi ak u Zogr., a osobito u Supr. zborniku.202 Oblik obiju pokazuje mlau dualnu formu, koja je potvrena u junoslav. spomenicima od XIII st.,203 dok stara evanelja imaju na ovom mjestu edin ot oboju isto kao i hrvatskoglag. misali.
Isp. Npr. Vondrak, Altkirchensl. Grammatik, 482 i 485; A. Vaillant, Manuel du vieux slave, I, Paris 1948. 136; R. Nahtigal, Slovanski jeziki, Ljubljana 1952, 150, 241. Nedavno ie M. Vego donio potvrdu za gen. ega sa Humake ploe
196

u Hercegovini; irilski natpis na njoj autor datira u XXI st. Glasnik Zem. muzeja u Sarajevu, 1956, 42, 57)
197 198

Isp. Vondrak, o. c. 485486; Vaillant, o. c. 150.

str. 202 i 253.


199 200

A. Beli, Istorija srpskohrvatskog jezika, knj. II, sv. l, Beograd 1950.

. Danii, Istorija oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika, Biograd 1874, 161. I. Mileti, Prilozi za literaturu hrvatskih glagoljskih spomenika, Starine XXIII, 60. 201 V. Premuda, Starohrvatski latiniki rukopis ia sv. otaca, Starine XL, Zagreb 1939, 111, 115, 197, 211 i dr.; S. Ivi, Nekoliko napomena, Starine XL, 249. 202 Isp. Vondrak, Altkirchensl. Grammatik, 454; Vaillant, Manuel, 151. 203 Isp. Daniiev Rjenik i Akad. rjenik s. v. oba.
112

11. Glagolski oblici. Iako u Spl. nema potvrda za mnoge glagolske oblike, ipak se iz grae moe stvoriti dobra slika njegova jezika u podruju glagola. Da bude slika jasnija, i ovdje se moraju odjelito prikazati oblici iz biblijskih odlomaka, kako bi se precizirao odnos Spl. fragmenta prema starijim i mlaim biblijskim tekstovima, a posebno glagolski oblici liturgijskog teksta, kako bi se naao odgovor na pitanje, kada je mogao nastati njegov prijevod. Pregled glagolskih oblika bit e sumaran i deskriptivan s komparativnim teitem. Prezent s osnovom na konsonant u bibl. tekstu ima samo ove oblike: 1. sg. vm Bb5 (od vdti), 2. pl. Viste Bb6; 2. sg. esi Ab26 (u perfektu), 3. sg. est Ab18, 2. pl. este Bb5. U liturg. tekstu: 2. sg. esi Aa8 i Bb16 (oba puta u perfektu). Prezent s osnovom na vokal u bibl. tekstu: 1. sg. glu (= glagolju) Aa2, Ab9, Bb4; 3. sg. obretet Aal, gredet Ba17, postavt, (= postavit) Aa4, dostanet Ba25, hvalit-se Ab17; 3. pl. privedut-se Bb7 i Bb8, uga[saju]t Ba23. U liturg. tekstu: 3. sg. budet Aa21, pribudet[] Aa25, dostoit Aa19, nasladit Aa18, utvrdet[]-se Aa26; 1. pl. tem Bb20, vznesem Bb28, mlm (= molim) Bb25, raduem-se Ab13, nauim-se Ab15; 3. pl. poznajut Bb12. Dakle: u bibl. tekstu nema niti jednog oblika, koji se ne bi nalazio na odgovarajuem mjestu najstarijih biblijskih kodeksa, a razlike su meu njima samo glasovne prirode. Oblik upodobi se Ba4 u stvari je izgubio nastavak -t i osjetio se aoristom ve u Zogr., Sav., Ostr. i mlaim ir., premda je tu prema gr. morao biti prezent u futurskom znaenju (upodobit s), kako to imaju Mar., Ass. i Jov. Obrnuto je sa reet Bb4 (v. oblike aorista). U liturg. tekstu nema takoer niti jednog oblika prezenta, koji se ne bi podudarao s normalnim oblicima starosl. jezika. Imperativ u bibl. tekstu: 2. sg. otvrbz ( = i) Bb3; 2. pl. ishod[it]e Ba17, idte ( = i) Ba26, kupte ( = i) Ba27, bd[]te Bb5. U liturg. tekstu: 2. sg. oisti Aa28, uslii Ab11, ob[no]v ( = i) Bb18, bud ( = i) Bb9, iti-it Aa13, Bb22, Bb23. Sve normalni oblici. A o r i s t je vrlo obilno zastupan u bibl. tekstu, dok mu u liturg. tekstu uope nema potvrde (emu je razlog karakter teksta, a ne jezini razlozi). Od korijena id- potvreni su dva puta oblici s nesigmatskom osnovom za 3. pl.: pridu Bb2, i vnidu Ba29. Te oblike imaju i Mar., Ass. i mlai ir. kao i hrv. glag. misali, dok Zogr. i Ostr. imaju mlai sigmatski oblik prido, vbnido. Takav oblik ima Spl. u rijei izdae ( = i) Ba6 pa se ovdje slae sa Zogr. i Ostr., a odvaja od Mar., Ass., ir. mlaih i glag. misala. Drugi su oblici: 1. sg. obruih Ab23; 2. sg. vzlubi Ab5 u antifoni iz psalma (isto mjesto drugi put glasi u perf. vzlubil esi Ab26, kako imaju i Sin. i Bol. psaltir, dok ba mlai tekstovi imaju vzlubi), vznenavid Ab26; 3. sg. bi Ba8 (odgovarao bi pravilnom by, ali kako drugi stari bibl. tekstovi imaju na ovom mjestu b, a Nik. i Hval. be, vjerojatno je bi u Spl. ikavski lik mj. b, dakle imperfekt); bist Ba17 (odgovara starijem obliku byst, koji imaju na ovom mjestu gotovo svi stari i mlai tekstovi); ree Ba2 i reet Bb4 upuuju na promiskuitet oblika za prezent i za aorist, kad se radi o proloj radnji (na drugom mjestu Spl. se podudara
113

sa Zogr. i nekim mlaima, a Mar., Ass. i neki mlai imaju ree),204 otrgnu Ab9, pomaza Ab6, razli se Bb13, blvi (= blagoslovi) Bb14 i upodobi se Ba4 (koji je takoer gubitkom nastavka -t postao po obliku aorist, ali se u tom podudara ponovno sa Zogr. i Ostr., dok Mar. i Ass. imaju nastavak -t), pride Ba28; 3. pl. bie Bbl (stari tekstovi by, prema tomu na ne odgovara imperfektu b, vzee Ba10, priee Ba11 (kao Mar. i Zogr.), vzdrmae se Ba15, otvetae Ba24, [vs]tae Ba19, ukrasie Ba20. Imperfekt je samo jednom potvren, i to u evanelju: 3. pl. spahu Ba16 (s jednim a). Particip prez. akt. ima ove oblike u bibl. tekstu: nom. sg. hvalei se Ab16, sstavlaei Ab17 (ali pisar nije bio svjestan oblika, jer je pisao sstavlae : ibo); gen. / akuz. m. tvoreta Aa2, dat. ksnetu Ba14, nom. pl. . glute (= glagolute) Ba24, dat. . idutim Ba27, (kao mlai ir.), dat. m. prodajut(im) Ba26. U liturg. tekstu: dat. sg. m. hodatajutumu Aa22 (slo. dekl.). Particip prez. pasiv, nema primjera. Particip preter. akt. u bibl. tekstu: nom. sg. (pri)d Aa1, otvetav Bb3, nom. pl. . prieme Ba5 i Ba9 (kao Zogr., Mar. i dr., od prijti). Particip preter. akt. II. u bibl. tekstu (u sloenim oblicima): vzlubil Ab26 i pril[i] Ab20. U liturg. tekstu: nasitil Bb16, nastl Aa7. Particip preter. pasiv, u bibl. tekstu: iskuen Ab19, zatvoreni Bb1. U liturg. tekstu: prita Bb9, [pr]iti Bb11-12 (samo nije posve pouzdano, je li ovo particip ili infinitiv). Infinitiv je u bibl. tekstu: pridstavit Ab25, a u liturg. tekstu: prosti Aa20, uinite Aa11, bit Ab2. Infinitivni oblik kupte Ba28 (kako imaju i mlai ir. i glag. misali), u stvari je stari supin, koji u starim tekstovima (Zogr., Mar. i dr.) glasi kupit. Od sloenih glag. oblika potvren je: perfekt u bibl. tekstu: vzlubil esi Ab26 (uz varijantu aorista vzlubi Ab5); u liturg. tekstu: nasitil esi Bb16 i nastl esi Aa7; kondicional: da biste prili Ab20 (optativno) u poslanici. Opisno je izraen imperativ (optativ) prezentom s veznikom da: tekstu: da hvalit-se Ab17 (dakle kao i Si., Christ. i Hval. apostol); u liturg. tekstu: da budet Aa21. Po smislu morao je biti takav oblik i na nekim drugim mjestima, gdje je pisar Spl. odlomka vjerojatno zabunom ili nemarnou izostavio da (isp. nasladite Aa18, pribudet[] Aa25 i utvrdt[]-se Aa26), jer u dva posljednja primjera imaju da i glag. misali. Iz pregleda glagolskih oblika moe se dakle zakljuiti: u bibl. tekstu Spl. nema oblika, koji ne bi dolazili ve u najstarijim i najboljim slavenskim biblijskim tekstovima naravno uz glasovne promjene. Jedino oblik idutim (sloeni i kontrahirani dat. pl.) nije potvren u najstarijim spomenicima (nego idtam), ali dolazi ve u Jov., Nik. i dr. Noviji je i oblik kupiti (kupt) mj. supina kupit, ali dolazi ve u Vuk., Nik. i dr. to se tie oblika u liturg. tekstu, za njih se moe toliko rei, da meu njima nema takoer nijednoga, koji ne bi bio u skladu s opom slikom jezika u bibl. tekstu. Sintaksa I sintaktike osobitosti starocrvkenosl. jezika sauvane su u Spl. Spomenut u iz bibl. teksta samo dativ apsolutni: ksnetu eniku Ba14 i idutim im kupt Ba27. A tu konstrukciju ima i liturg. tekst: hodatajutumu blaenomu anb[ro]siju Aa2224. Isto tako liturg. tekst pozna staru konstrukciju dativa s infinitivom: stvori bit prastniikom Ab2. Moda je takav dativ trebao biti i u Aa11, gdje je pisarskom nepanjom vjerojatno ispala rije prastnikom. Upadno je, da svi glagoljski misali imaju na mjestu naeg Ab2 konstrukciju akuzativa s infinitivom: stvori biti priest'niki, koja se moe smatrati mlaom pojavom, preuzetom iz latinskog misala. Isto takvu razliku moemo vidjeti izmeu Spl. i glagoljskih misala u dopuni uz glagole: nasitil esi ... darov s(ve)tih Bb16, to u misalima glasi nasitil esi . . . dari s(ve)timi, dakle opet strogo po latinskom saciasti ... muneribus sacris. U rubrici je uz glagol iskati objekt u genitivu: apla (= apostola) i evge (= evangeli) it Aa13, to je osobina starih evanelja. Leksiko-terminoloka graa U biblijskim dijelovima Spl. odlomka tekst se najstarijih spomenika gotovo nita nije izmijenio, osim u glasovima i neto malo u oblicima. Prema tomu nemamo ni u leksiku traiti nikakvih novotarija. Stoga
204

Prirunici (npr. Vaillant 222 i dr.) ne navode primjer ret meu aoristima s nastavkom -t. 114

mogu ovdje dati samo nekoliko napomena, u kojima e se navesti malobrojne varijante u izboru rijei:

amen Aa2 i Bb4 glas e govori odluno za latinsku orientaciju; ate Ab20 u apostolu i. i Christ. glasi neda, a u mlaima razliito: ete (Hval), zane (glag. misali Oxf. i Po), ako (II Vrb.) i opet ate (ir. Mlet. i drugi glag. misali); blagodet Ab29 i Bb13 takoer je varijanta, potvrena na ovom mjestu u Sin. psaltiru, prema blagodat u Bol. psaltiru. Kuljbakin uzima blagodt za arhaizam,205 no on je vrlo rairen meu mlaim glagoljskim
tekstovima;

isku[ae]t Ab19, mj. sstavlaet, kako imaju svi spomenici osim Mlet., ne moemo uzeti za svjesnu
promjenu, nego za vrlo znaajnu pogreku, koja vee Spl. s bosanskim irilskim tekstovima;

ksnetu Ba14 je samo jedna vrlo rairena varijanta, potvrena ve u Mar. pa dalje u svim mlaim ir. i glag. spomenicima, prema mudtu koji se nalazi u Zogr. i Ass. i smatra se arhainim, panonskim
izrazom;206

premo Ba7 u Matejevu evanelju doista je osobina Spl. odlomka, jer svi drugi konsultirani imaju protiuo / protivu.
Za povijest hrvatskoglagoljske liturgije od veeg su interesa rijei osobito one terminolokog karaktera koje se nalaze u liturgijskom tekstu s rubrikama. One e naime poput samoga liturgijskog teksta pokazivati trag postanja i razvitka hrvatskog glagoli-zma. Stoga u ovdje abecednim redom iznijeti sve iole znaajnije rijei (s teitem na terminima) te njihovu problematiku: ale(luia) Bal u glasu e latinski izgovor:

anbro[s]i Aa12, Aa15, Ab1 (bez ), anb[ro]siju Aa23 s latinskim izgovorom b i s;


da je prof. Vajs nije ni spomenuo u svojoj radnji o nomenklaturi hrv. glag. knjiga. Ipak se ta rije ne moe smatrati svojstvenom istonoj crkvi, jer se mnogo upotrebljavala u latinskim tekstovima (apostolus), a nalazimo je i u Be. (Ba 17).207

apostol: apl Ab16, apla Aa13 u znaenju epistola slabo je potvrena u hrv. glag. spomenicima, tako

arhieri Aa10, Aa1617, Aa29, arh[ie]rju Aa2425 (dakle u ikavskom izgovoru) rije u istonim i zapadnim tekstovima dolazi za lat. pontifex i episcopus (isp. nie ispovidnik i svetitel); brance: po brnc Aa4, Aa27, Bb15 - taj stari jo moravsko-panonski izraz ima potvrde u Sin.
euhologiju u znaenju hostia, u Be. listiima dolazi dva puta u naslovu kao u Spl. u znaenju molitve post communionem (na mjestu gdje je u Kij. listiima po vsd), a odrao se u misalima hrvatskih glagoljaa sve do Levakovieve reforme, koji uvodi termin poprietenie (v. nie komkanie) ;208

isti: prazdnik tem Bb20 odgovara latinskom solemnia ili festivitatem celebramus i sl., kao to i u Be. dolazi izraz pamet 'tem (Aa 7-8 i Ba11), a naravno i u mlaim tekstovima (v. prazdnik); poznata je i u
starim evaneljima;

dar: darov Bb17 prijevod je lat. muneribus, dakle kao u Be. dari munera i Kij. dar munus; dektebra Aa12, Ab4 i Bb21 ime mjeseca decembra u obliku, u kojem je redovito u hrv. glag. tekstovima
(tj. po analogiji prema oktobar, septembar), dok je u ir. spomenicima obian oblik dekembar i sl.;

evangelie: evge Aa13, eve Ba2, redovit oblik, uvijek pisan s ervom u glag. tekstovima;
[ho]datai Aa21, imenica u znaenju lat. mediator, intercedens, potvrena je u Cloz., Sin. euh., Prakom fr., Supr., i. i dr.;
205 206 207

St. M. Kuljbakin, Leksike studije, Glas SA 182, Beograd 1940., 4 i dr.

Isp., V. Jagi, Entstehungsgeschichte der kirchensl. Sprache, l, 1913., 365.

koji su ostali nepromijenjeni u svim fazama glagoljskih liturgijskih knjiga. O upotrebi izraza apostolus (= epistola) u latinskoj crkvi v. Cabrol-Leclercq, Dictionnaire d'archeologie chretienne et de liturgie, T V. (Pari 1922) col. 260.
208

J. Vajs, Die Nomenklatur, Arch. f. sl. Phil., XXIX, 557, veli za rijei epistoli i evangelie, da su to moda jedini izrazi,

Fragmente. Denkschriften d. k. Akad., der Wissenschaften Philos. histor. Classe, B. XXXVIII., Wien 1890., 25, krivo Euchologium Sinaiticum, II del, Ljubljana 1942., 324.

Isp. M. Weingart, Hlaholske listy videnske, Prag 1938., 6, 20; V. Jagi, Glagolitica. Wurdigung neuentdeckter

zakljuuje, da je izraz nastao u Hrvatskoj kao zamjena za moravski vsdd; J. Vajs, Die Nomenklatur, 557; R. Nahtigal, 115

hodataiti: hod[a]tajutumu Aa22, odgovara lat. intercedere, a poznata je jo od Kij. listia (lb 11) pa preko
najstarijeg misala Illir. 4 u svim glag. tekstovima;

ispovidnika Aa15-16 termin za kategoriju sveca, lat. confessor, u tom je smislu potvren ve u Sin.
euh. (Liturgijar III b 4) i u iskljuivoj je upotrebi u itavoj hrvatskoglag. knjievnosti, a Spl. na drugim mjestima upotrebljava svetitel (v);

komkanie Aa27, priest, po lat. cammunicare, potvrena je (kao i glagol komkati) u Sin. euh. (11 b 56) i Supr. (361, 27 i 421, 6), a komka u makedonskim i istonosrpskim dijalektima. Mikloi i Jagi su te rijei vezivali s moravskim terenom, ali je prof. Vaillant pokazao, da one idu u onu kategoriju starih

romanizama, koji su u istonoj Bugarskoj prodrli u slavenske tekstove iz balkanskog romaniteta.209 Zanimljivo je, da je rije poznatija u istonim tekstovima; od hrv. glag. misala naao sam rije kom'kanie u istoj molitvi samo u Berlin., dok drugi imaju pritie ili prietenie. Akad. rjenik pozna rije samo iz irilskog Zbornika popa Dragolja (XIII st.).

mata Ba2 latinski izgovor imena;


msec: mca Ab3, Aa12;

mikul ( mikuli, gen. sg.) Aa9, mikuln Aa14 u hrvatskoglag. tekstovima ipak obiniji oblik Nikula;
milost: [ml]ostiju Aa11, rije mnogo potvrena u najstarijim evaneoskim tekstovima, a u liturgijskim takoer poevi od Kij. i Prakih listia u smislu lat. gratia ili misericordia;

milostivno Ab14 u koliko nije pisarska pogreka, jer bi rije imala odgovarati lat. piae (devotionis) mogla bi biti stari adverb milostivno, koji se nalazi i u Kij. (III 7); napominjem, da se fraza pia devotione prevodi u Kij. II 8 sa milostivae obcni;
misa: msa Aa14, Bb24 jamano treba ovu rije itati izravno po lat. missa, a ne msa, kako bi se moglo oekivati s obzirom na lik ma / m'a, koji je poznat ne samo u Kij. i Be. listiima, nego i u Metodijevoj legendi (Kap. VIII i X), zatim u irilskom Mir. evanelju i u mnogim glagoljskim misalima XIVXV st.210 itanje misa vjerojatnije je i po tom, to Spl. reproducira po lat. izgovoru i druge tuice kao to su amen i aleluia. Redaktor predloka Spl. odlomka pripadao je dakle jednoj struji, koja je u terminologiji pravila ustupke latinaima. Usvajanjem neizmijenjenog latinskog termina za liturgijski in stvorila se u hrvatskim glagoljskim knjigama dubleta, koja je potvrena ve u najstarijem misalu Illir. 4 i kasnije se sve vie ukorjenjivala, dok nije s Levakovievom reformom posve prevladala. Ipak je lik ma imao iroko korijenje. Njegova upotreba u Be. listiima i u Mir. evanelju dokazuje, da je u XII st. sluio kao termin za liturgijski in u svim naim krajevima, gdje je bilo utjecaja rimske crkve i glagoljskog pisma. Rije ma ula je naime u Mir. iz glagoljskih predloaka, za koje se mora pretpostaviti, da su bili u upotrebi u zetskoj i humskoj oblasti.211 Njezinu uvrijeenost u narodnom jeziku potvruje lik maa u Vinodolskom zakonu i u jednom dijelu Hrvata akavaca sve do danas, zatim u kajkavskom i slovenskom mea te u ekom me. Meu znakove gaenja zetsko-humske knjievno jezine tradicije moemo uvrstiti i gubljenje izraza ma, koji je pod utjecajem ortodoksnih crkava na istonoj strani zamjenjivan izrazom liturgija, a na zapadnoj izrazom misa. Moda je dakle izraz m(i)sa u Spl. najstarija potvrda te rijei u hrv. glag. pismenosti i moda i ona svjedoi, da je Spl. nastao poslije Mir. evanelja, tj. poslije god. 1200. molitva: mlva Aa18 i dr. posve obina rije u Kij., Be. i dr. samo ona ne odgovara latinskoj meritum kao u Kij. i u liturgiji sv. Petra; moliti se: mlm t[i s]e Bb25, mlm se Bb18 taj refleksivni oblik s dativom mnogo je obiniji u starim tekstovima evanelja pa i u Cloz., Be. i dr., dok je u mlaima obiniji glagol moliti s akuzativom; Kij. vie
A. Vaillant, Vieux bulgare et roman de Bulgarie, Bulletin linguistique, XIV Copenhague - Bucuresti 1948.. 8; F. Miklossich Die christhche : logie der slav. Sprachen. Denkschriften d. k. Akademie der Wissenschatten. Philos. Histor. Classe, B. XXIV, Wien 1876., 31; V. Jagi, Entstehungsgeschichte der kirchensl. Sprache, Berlin 1913., v. Index; K. Bernecker, Slavisches etymc logisches Wrterbuch. Heidelberg 19031913, s. v. komkati; St. M. Kuljbakin, o.c., Glas
209

SKA 182, 8 i 14.


210

rjenik s. v. maa, maiti, manik i misa; F. Miklossich, Die cristliche Terminologie, o. c. 27. Potvrda je i u Nomokanonu Sanktpeterburg 1910., 142.
211

Isp. V Jagi Glagolitica, 8 i passim; V. Jagi, Entstehungsgeschichte, v. Index; J Vajs Die Nomenklatur, 555; Akad.

Joana Sholastika iz XIII st. A. I. Sobolevskij, Materialy i izsldovanija, Sbornik otd. russ. jazyka i slov., T. 88, No 3,

zakljuuje, da se je jedan od originala Miroslavljeva evanelja morao upotrebljavati i kod katolika, a taj je vjerojatno posredni predloak bio pisan glagoljicom. 116

A. Beli, Uee sv. Save, 215219 i 274, ba na temelju te injenice

voli glagol prositi; muenica: dvi i mce Ab13 kategorija svetaca;

obitovaniju Ab14 lat. devotionis, to su i mlai misali prevodili rijeju obtovanie; rije je potvrena i u
najstarijim biblijskim tekstovima;

paska: (pa)sce Bb2324 samo ovaj jedan primjer ne dokazuje, da nom. sg. nije glasio pasha, jer je isto
takva promjena i u Sin. euhologiju i u drugim starim spomenicima;

psn: ps Aa13, Ab4, Bb7 i Bb22 - tom rijeju je u Spl. svaki put nazvana antifona, bilo to za introit,

gradual, ofertorij ili priest, a isto je tako i u mlaim glag. misalima, to sam ih pregledao, tek je Levakovi poeo termine tono prevoditi s latinskoga;212 naravno da je rije potvrena u mnogim najstarijim tekstovima;

prazdnik Bb20, Bb26, prazdniku Ab13, u lat. liturgiji festivitas ili solemnia, a u tom je smislu poznata sve
od Zogr. evanelja pa do najmlaih slavenskih tekstova; od najstarijih tekstova (Zogr. i dr.) pa do najmlaih;

priastnik Ab8, prastnikom Ab3, u lat. liturgiji obino izraz particeps ili consors, inae rije poznata prinoenie: nd-prn (nad prinoeniem) Aa21, Bb9 stari je liturgijski izraz za lat. donum, oblata, oblationes, koji je poznat ve u Sin. euh., Cloz. i Be., a upotrebljavali su ga dugo i hrv. glag. misali kao termin za molitvu super oblata. Odatle u Kij. za istu molitvu izraz naita oplatm (gdje Be. kao termin u naslovu upotrebljava izraz tai[na] prema lat. secreta). Misli se (Weingart), da je termin prinoenie uao u slavensku liturgiju jo u moravsko-panonsko doba kao i izraz brance. Drugi je izraz za lat. oblata ili munera prinos, koji se upotrebljavao unutar teksta u Kij. kao i u mlaim glag. misalima.213 prisno Bb18, u lat. semper, za koji Jagi i Kuljbakin misle, da je neto mlai (bugarski) izraz, koji dolazi u tekstovima paralelno uz vinu < vyn.214 Taj paralelizam nalazimo i u starim iril. kao i u mlaim glag. tekstovima. S obzirom na to, da rije prisno nalazimo i u Kij. ona ne e biti mlaa. Glag. misali imaju u ovoj molitvi izraz v'sagda. rabi Bb16 lat. misali imaju u ovoj molitvi izraz fatmiliam, a glagoljski elad, pa se moe sumnjati, nije
li Spl. imao neki drugi latinski predloak za svoj stari izraz rabi;

stih: sh Ab8, Ab29 termin za lat. versus ili versiculus, gdje kasniji glag. misali i brevijari imaju obino izraz vers, ber, vera i sl., ali paralelno ivi rije stih, na pr. u I Vrb. misalu i Edpr.215
svetitel: stitla Aa9, stitela Aa29 Abl, stitelu Aa24 termin je upotrebljen upravo na onim mjestima, gdje bismo u lat, misalu oekivali izraz confessor (uz pontifex). Stoga i Spl. ima jednom ispovidnika (v.). Prema glagolu svtiiti koji je mnogo potvren u najstarijim tekstovima pa i u Be. u znaenju sanctificare, nainjen je termin svtitel po gr. , koji se ustalio za gr. = pontifex u tekstovima istone crkve. Iz glag. knjievnosti imam potvrdu za svetitel = sanctificator u Edpr. (f. 325a), ali ne za ponti fex ili confessar. Drim, da su se ova dva pojma izjednaila, jer je za biskupa, koji se proglasio svecem, a nije bio muenik, trebalo stvoriti novu svetaku kategoriju. Prema tomu svetitel za confessor je u Spl. osamljen meu hrv. glag. spomenicima. U Ass., u loana Egzarha i Supr. znai sveenik. U najstarijim srpskim izvorima upotrebljava se za biskupa ili sveca uope. U Kij. upotrebljen je dva puta izraz prepodob'bnyh u smislu svetake kategorije izmeu muenika i djevica, a taj se termin uvrijeio u istonoj crkvi.216

vinu Bb28 Kuljbakin dri i ovu rije moravizmom, a esta je u hrv. glag. tekstovima (v. prisno);
212

(a ne sveenik).
213

nekom latinskom predloku, a osim toga da je na glag. pisare vjerojatno djelovalo to, to su te odlomke pjevali pjevai Isp. M. Weingart, Hlaholske listy videftske, 21; V. Jagi, Glagolitica, 22; J. Vajs, Die Nomenklatur, 557; Sobolevskij, 1.

Stoga Vajs (Die Nomenklatur, 558) konstatirajui tu neobinu injenicu, izraava miljenje, da je moda tako bilo u

Jagi, Entstehungsgeschichte, 332 i 436; St. M. Kuljbakin u Glasu I82, 39. J. Vajs, Die Nomenklatur, 562. 216 Isp. F. Miklossich, Die christliche Terminologie, 13; J. Vajs, Die Nomen-klatur, 563, nema potvrde; potvrde su u rjenicima: Miklossich, Lexicon palae-oslov., Danii, Rjenik iz knji. starina srp., L. Sadnik und R. Aitzetmuller, Handworterbuch zu den altkirchenslavischen Texten, Heidelberg 1955., K. H. Meyer, Altkirchenslavisch-griechisches
214 215

c.

W6rterbuch des Codex suprasliensis, Gliickstadt und Hamburg 1935. i dr.

117

rtva Bb10, rtvi Aa22, u prvom sluaju u lat. tekstu je oblatio, a vjerojatno i u drugom (ili sacrificium), dok je u glag. misalima u prvom primjeru prinosa, a u drugom takoer r'tvi. Rije je vrlo dobro poznata u

starim tekstovima evanelja, pa Kuljbakin njenu upotrebu u Cloz. smatra moravizmom. Be. na analognom mjestu (Aa 16) u tekstu ima izraz prinoenje (v.), rije koja pored rtva ivi paralelno u glag. misalima.217 V. ZAGLAVAK Provedena analiza je pokazala, da je po paleografskom kriteriju Spl. odlomku mjesto izmeu Grk. apostola kao gornje granice i Ljublj. homilijara kao donje granice. Izmeu tih granica stoje takoer Be., Mih. i London. odl. U stvari ini se, da je Grk. posljednji izdanak makedonske kole na podruju hrv. ili srp. jezika i u paleografskom i u jezinom pogledu: u toku je nestajanje znakova za nazale, razlikuje se i i y, poluglas je samo tvrdi, slovo m je samo staro (granato) i t. d. Be. listii predstavljaju poetak jedne nove (hrvatske) kole, kojoj su glavne oznake posvemanje gubljenje nazala i znaka za y, uvoenje latinskog M umjesto staroga granatog i naroito uvoenje novog znaka za poluglas u obliku tapia ili apostrofa. Ba. ploa ve pozna oba m, ali ne pozna novog poluglasa. London. odlomak ide dalje stopama Be. odlomka, a Ljublj. hom. jo vie, tako da mu je novi poluglas ve posve razvit i proiren. Birbinjski misal, London., Ljublj., Kukulj. odi. misala, Jagievi beki fragmenti, Vrbniki fragmenti i dr. ne pokazuju novi hrvatski pravac samo novim M i poluglasom, pa niti uglatijim opim duktusom (koji je karakteristian i za mlae makedonske spomenike), nego naroito simetrinom pravilnou, novom proporcionalnou visine i irine slova u korist visine i vrim smjetajem slova unutar linijskog sistema, priem je pored gornje (u stvari osnovne) linije sve sigurnija postajala donja linija.218 Spl. se odluno ubraja meu spomenike tipa Grk. (i mlaih makedonskih potvrda) upotrebom tvrdog poluglasa i posvemanjom odsutnou novoga (hrvatskog) poluglasa kao i znakova apostrofa. Be. listiima pribliuje se tretiranjem slova m (tj. na izmaku je staro granato, a prevladalo je latinsko M), umjerenom uglatou i nedostatkom smisla za simetrinost, ustaljenou oblika i vrstoom donje linije. Tendencija prema novoj proporcionalnosti i uspravnim pravokutnicima, to je pokazuju London., Vrbn. odlomci, Legenda sv. Tekle i drugi spomenici, to se jo ubrajaju u XIII st., ne dolazi jo do izraaja u Spl. Ako k ovim pojedinostima ubrojimo i tretiranje kraenja, nadredna slova, interpunkcije i inicijale, onda Spl. odlomak ne bismo smjeli datirati kasnije od samog poetka XIII st. Ako prihvatimo kriterij profesora Hamma,219 Spl. bi po paleografskim crtama morao ii jo u prvu polovicu XII st., jer on mee i Birbinjski misal i London. odl. u XII st., koji predstavljaju svakako mlai stadij od Spl. odlomka.220 No treba se obazreti i na druge momente. Tu je u prvom redu jezini momenat. I biblijski i liturgijski dijelovi Spl. odlomka pisani su otprilike jednakim jezikom, mada bi se moglo oekivati, da e liturgijske molitve pokazivati mlae osobine nego biblijski odlomci, koji su direktan izdanak irilometodskog prijevoda. Taj jezik predstavlja takav stadij crkvenoslavenskog jezika, koji je oien od nazala, od jerya i od skupa d, ali poluglas sada ve izjednaen u jednoj vrijednosti uva gotovo dosljedno svoje tradicionalne poloaje i niti jednom nije vokaliziran. Dok bi se po tim osobinama Spl. bez kolebanja datirao u XII st., nau odluku usporava neobina injenica, da jedan crkveni tekst ima dosljedno provedene takve jezine novosti kao to je poplava ikavizama (posvemanja zbrka u upotrebi znakova i i) te nastavak -oga i -ega za gen. sg. m., nastavak -oje za gen. sg. . i nastavak -omu za dat. sg. m. u pronominalnoj i sloenoj deklinaciji. Takvu jezinu sliku ne pokazuje niti jedan hrvatskoglagoljski spomenik. Hrvatska redakcija glagoljskih liturg. knjiga poinje se jae jezino pomlaivati istom potkraj XV st., a dotle ona uva i skup d, preteno tradicionalno i nastavke -ago, -ego, -ije itd. Naprotiv ba se poluglasovi od XIII do XV st. sve naglije gube, vokaliziraju i krivo upotrebljavaju. Paleografskim i jezinim momentima pridruuju se odluno i stvarni momenti. Razlike, koje smo utvrdili bilo u biblijskim bilo u liturgijskim dijelovima izmeu Spl. i hrv. glag. misala, rjeito govore za to, da svi glag. misali, uza sve manje meusobne razlike, predstavljaju ipak jedinstvenu redakciju, kojoj ne pripada Spl. odlomak. Uzmimo najprije izbor svetaca decembarskog sanktorala izmeu 6. i 21. decembra (koji obuhvata Spi.): Nikolu, biskupa mirskog (6. XII), Ambrozija, biskupa milanskog (7. XII), Luci ju djevicu i muenicu (13. XII) i Tomu apostola (21. XII). Glag. misali imaju svi misu sv. Nikoli, sv. Luciji i apostolu Tomi, a sv. Ambroziju imaju jedni, a drugi nemaju. Mnogi misali imaju u tom razmaku jo misu za sv.
217

Terminologie, 31.
218

Isp. meu ostalim: V. Jagi, Glagolitica, 21; J. Vajs. Najstariji hrvatskoglag. misal, 103; Miklossich, Die christliche Vidi o tim problemima u Th. Eckhardt, Napomene o grafikoj strukturi glagoljice, Radovi Starosl. instituta, knj. II,

Zagreb 1955., str 81 idr.


219 220

J. Hamm, Datiranje glagoljskih tekstova, Radovi Starosl. instituta, Zagreb 1952., 39.

Rukovet,' T. XXV. 118

tampanih knjiga u Lenjii Radovi Starosl. inst., II, Zagreb 1955., sl. 7 i 8. Snimku London, odlomka v. u J. Vajsa,

Snimke Birbinjskog odlomka misala v. sada u postumnoj radinji I. Miletia, Berieva zbirka glagoljskih rukopisa i

Damasa papu (11. XII), to Spl. nema. Te injenice ne daju ipak nikakav naroit hronoloki podatak, jer su sve to sveci staroga kulta. Ipak je znaajno, da sv. Nikolu kao i Ambrozija asti u srednjem vijeku (a sv. Nikolu i kasnije) vie istona nego rimska crkva. Sv. Nikola je tipian grko-italski svetac, ija je popularnost bez sumnje i kod nas mnogo porasla nakon prenosa njegovih moi u Bari (1087), tako da u Hrvatskoj mnotvo ljudi, crkava i samostana nosi njegovo ime. Na pr. benediktinski samostani pod imenom sv. Nikole bili su u srednjem vijeku u Poreu, u Omilju, na Loinju, u Otocu, ibeniku, Trogiru, Splitu, na Visu, blizu Kotora, na Bojani i u Dubrovniku.221 Poput sv. Nikole istonoslavenski menolozi i sinaksari jednako vrve u toku srednjeg vijeka aenjem sv. Ambrozija,222 vie nego na zapadu. Mnogi latinski misali srednjega vijeka nemaju mise u ast sv. Ambroziju, a od glagoljskih nema je Oxf. 349, Novak i Edpr. Drugaije je s kultom sv. Lucije, koji je mnogo vie bio uvren na zapadu nego na istoku. Stoga je nijedan latinski pa ni glagoljski misal ne proputa, dok od istonih menologija tek je neki spominju.223 Sv. Toma kao apostol ne proputa se, naravno, ni u istonim ni u zapadnim liturgijama. Zauuje, to 8. ili 9. decembra nema spomena Zaea Bogorodice ili Zaea sv. Ane Bogorodicu, jer taj blagdan dobro poznaju stariji grki i slavenski pa i glagoljski kalendari. Ono bitno, po emu se Spl. razlikuje od svih glag. misala kao i od tipa Rimskog misala uope, to je potpunost misnih obrazaca i djelomice sam tekst molitava. Iz teksta se razabira, da je Spl. na dan sv. Nikole imao ne samo molitve, nego i antifone i epistolu s evaneljem; na sv. Ambrozija ima samo tri molitve, a za ostalo se upuuje na Mikulin dan; na sv. Luciju obrazac je opet potpun: molitve, antifone, epistola i evanelje. Nema dakle kod prva dva sveca pozivanja na opinu ispovjednika, niti kod sv. Lucije na opinu djevica, to emo inae nai kod svih misala. Jedino na dan sv. Tome upuuje se za antifone i epistolu na apostole, a za evanelje na prvu nedjelju Paske. Ove injenice svakako govore za to, da je Spl. pripadao tipu plenarnog misala, u kojem je jako bio razvit proprium, a slabo commune svetaca. To nije dakle bio tip rimske kurije, koji se razvio upravo u XIII stoljeu i kojemu pripadaju svi glag. misali. Po tekstu misnih molitava Spl. se takoer posve ili djelomice izdvaja od poznatih glag. misala. Popriesna molitva na sv. Nikolu je posve razliita od svih molitava glag. misala na tom mjestu (bilo u propriju ili u komunu); prva molitva na sv. Ambrozija takoer je posve drugaija (ukoliko je glag. misali imaju), druga i trea molitva (tajna i popriesna) doivjele su u glag. misalima cijelu poremetnju tekstova u kojoj Spl. nikako ne sudjeluje; molitve na sv. Luciju u osnovi su jednake u Spl. i u glag. misalima, ali su u misalima ipak doivjele ili novo redigiranje ili ak i novi prijevod, iz ega slijede mnoge tekstualne razlike; prva molitva na sv. Tomu takoer je u mnogim detaljima razliita od teksta u glag. misalima, tako da se svakako mora govoriti o drugom prijevodu. Pojedinosti navedene su sve ve sprijeda. Posebno su zanimljive razlike izmeu Spl. i glag. misala u biblijskim tekstovima, jer ovdje imamo iru osnovu za poreivanje, a to su stari glagoljski i irilski tekstovi. Premda se radi o standardiziranim crkvenim tekstovima i premda se poreenje nije izvrilo na jo iroj osnovi, ipak su se u provedenom poreenju mogle nai vrlo karakteristine pojedinosti. Iz njih proizlazi, da Spl. zauzima neko sredinje mjesto izmeu irilskih i mlaih glagoljskih tekstova. U epistoli II Korint. (X 1718 i XI l2) Spl. ima neto osebujan i iskvaren tekst, ali se u vie sluajeva bolje slae s irilskim nego s glagoljskim (misalskim) tekstovima, koji su se u ponekim detaljima pribliili latinskom prijevodu. No bez sumnje najvanije je to, da Spl. ima pogreku iskuaet mj. sstavlaet ili sastavlaet' (kako imaju svi istonoslavenski tekstovi i glagoljski misali), a pored njega istu pogreku ima i irilski Mletaki zbornik bosanskog podrijetla. U evanelju Mat. XXV l-13 Spl. takoer zauzima zasebno mjesto podudarajui se sada sa starim glagoljskim, sada s mlaim irilskim, a sada s mlaim glagoljskim tekstovima, ali najznaajnija je injenica, da Spl. ima u versu 5. dodane rijei dive te, a u versu 12. otkude este. U prvom dodatku Spl. se podudara jedino s Daniievim evaneljem, gdje glasi devi tei, a u drugom s Hvalovim evaneljem, "gdje glasi otkudu este. Dakle opet se Spl. na ovako iznimnim mjestima podudara s bosanskim irilskim rukopisima i time nesumnjivo dokazuje svoju neposrednu vezu s onim predlocima, koji su sluili i bosanskim tekstovima. Iz svega dosad iznesenog jasno proizlazi, da Spl. pripada jednoj drugoj misalskoj (a i jezinoj) redakciji nego svi ostali glagoljski misali pa i najstariji njihovi fragmenti. Po paleografskoj ocjeni on je i od svih njih stariji (osim moda Be. listia), a najstarije tj. Kukuljeviev odlomak i Birbinjski odlomak meu Geitler, Jagi, Mileti i Vajs u XIII st.,224 posebno je Birbinjski stavljao Beri, afarik i nedavno Hamm u XII st.,225
221 222

Kalendarium manuale utriusque ecclesiae, T. I., Oeniponte 1896., str. 348.


223 224

Isp. J. Martinov, Annus ecclesiasticus graeco-slavicus, Bruxelles 1863., str. 333, 336, 338, 340, 345, i dr.; arh. Sergije, Polnyj mesjaceslov' vostoka, T. I, Vladimir 19012, str. 126, 154, 418, 426, 430, 435, 448, 477, 510, 559; Nilles, Isp. Martinov, n. d. 307, Sergije 163, Nilles, I, 353 i dr.

I. Ostoji, Katalog benediktinskih samostana na Dalmatinskom primorju, Split 1941.

bibliografija, Zagreb 1911, 108; isti, Berieva zbirka, Radovi stsl. inst., II, 121; J. Vajs, Rukovet' hlah. pal., 124, i Najstariji hrvatskoglag. misal, str. 6.
225

L. Geitler, Die albanesischen u. slavischen Schriften, 80, 151; v. Jagi u Encikl. slav. fil. 3,147; I. Mileti, Hrv. glag.

I. Beri, itanka starosl. jezika, Prag 1864., 33; I. afarik, Pamatky hlaholskeho pisemnictvi, Prag 1853., 57; J. Hamm, Datiranje glag. tekstova, Radovi Stsl. inst., I, 39.
119

Kukuljeviev je afarik stavljao prije XIII st., a Hamm od kraja XII do sredine XIII vijeka.226 No budui da Spl. predstavlja razliitu redakciju, za "njegovo hronoloko odreenje ne moe se mehaniki primijeniti paleografska komparativna metoda. Trebat e odgovoriti na pitanje, da li redakcija Spl. odlomka stoji vremenski linearno pred hrvatskoglagoljskom redakcijom poznatih misala ili ona postoji paralelno uz nju u jednom drugom kraju odnosno ambijentu. To je u stvari kljuno pitanje, i odgovor na nj iziskuje svestran studij, kojemu u priloiti samo nekoliko momenata. Najprije se namee potreba da se utvrdi, da li Spl. kao odlomak plenarnog misala moe da podnese tako rano datiranje, kao to bi bilo XII ili poetak XIII stoljea. Pritom mora se najprije imati na umu, da Spl. vjerojatno ne predstavlja prvu ruku jedne redakcije, nego daljni prijepis. Za to govore njegove ne tako malobrojne pogreke, od kojih glavne navodim: m(i)lostivno ... svreniju (Ab1415,) isp. str. 27; ninee (Ab 21) mj. n; priemlet (Ab 21) mj. priemlete; razdraaet (Ab 22) mj. razdraaju; vjerojatno [i s]tu (Ab2425) suvino; suvina je i neka rije, koja je izgubljena u lakuni ispred i ukrasie (Ba 20); izostavljena rije posld (Bb 2); po ne (Bb 7) mj. po nei; izostavljeno je ee iza iskrne (Bb 7); privedut se emu (Bb 8) mj. privedut se teb; u tajnoj molitvi (Bb 912) nepreveden je pasus pro tuorum honore sanctorum. Naravno da se zasad ne moe rei, da li su ove i neke druge manje pogreke nastale prilikom prepisivanja iz neposrednog predloka misala, ili su one postojale ve u onim predlocima, iz kojih je bio sloen glagoljski plenarni misal. ini se, da je glagoljski misal, bez obzira kojega tipa, nastao ve relativno rano. Ve je u Metodijevo doba bio preveden Sakramentar pape Grgura ili t. zv. Liturgija sv. Petra. To svjedoe Kij. listii (XI st.), a mlai Kij. listii (XIXII st.) i Be. listii potvruju prijenos istog teksta u hrvatski kraj. No jo i kasniji tekstovi kanona hrvatskoglag. misala zasvjedouju, da se u njima kriju ostaci Metodijeva prijevoda t. j. oni su i u novom okviru misala Rimske kurije pridrali neizmijenjene neke detalje prvotnog metodijevskog kanona iz sakramentara ili moda iz Liturgije sv. Petra. Na tu vezu izmeu kanona glagoljskih misala i teksta Kij. i Be. listia upozorio je u vie radova prof. Vajs, a zatim je prof. Vaica sve te nae tekstove identificirao kao ostatke grkog prijevoda Liturgije sv. Petra.227 Otvoreno je pitanje, kada su tekstovi takvoga starog sakramentara (ili Liturgije sv. Petra) bili uklopljeni u plenarni misal. Drugi sastavni dio, t. j. lekcionar, nastao je, kako je poznato, takoer vrlo rano, ali poznati su nam samo lekcionari po istonom sistemu lekcija (Assemanov i dr.), dok se ne moe navesti niti jedan sloen po zapadnom sistemu lekcija.228 Jo je manje poznat bilo kakav glagoljski misni antifonar.229 Ta nestaica mogla bi se tumaiti i tako, da su glagoljski lekcionari i antifonari, prema tomu i sakramentari, postali nepotrebni i nestali pod zubom vremena ba zbog toga, jer je rano nastao glagoljski plenarni misal. Nezahvalno je uputati se u nagaanje, ali ako prihvatimo Vaiine rezultate o Liturgiji sv. Petra, koja bi dospjela u Hrvatsku, Bugarsku i Makedoniju i koja se sauvala u vie grkih i dva kasnija slavenska irilska teksta, onda se namee ovakvo rezoniranje: Budui da se s bosansko-humskog podruja sauvalo vie irilskih lekcionara, za koje se dri da su prepisani s glagoljskih predloaka, a sistem itanja im je istoni, onda se moe pomiljati na takav jedan liturgijski obred, u kojem bi uz Liturgiju sv. Petra bio na snazi lekcionar istonog tipa, koji bi vukao svoje podrijetlo iz irilometodskog vremena. Nije li crkva bosanska imala takav obred? Konano, mi ne znamo mnogo ni o obredu svih onih grkih manastira to se spominju na ugarsko-slavonskom podruju, koji su bili pod jurisdikcijom rimskih papa u toku XIXII st.230 A ne znamo nita poblie ni o obredu hrvatskih glagoljaa ranijih stoljea, dok je jo ak u splitskoj i

afarik, Pamatky, 57; J. Hamm, Datiranje glagoljskih tekstova, 39. P. K. Mohlberg, II missale glagolitico di Kiew (sec. IX) ed il suo prototipo Romano del sec. VIVII., Atti della Pontificia Academia Romana di Archeologia (Serie III) Memorie, vol. II, Roma 1928; M. Weingart, Hlaholske listyvidenske, Prag 1938.; J. Vajs, Kanon charvatsko-hlahol. Vatik. misalu Illir. 4, pro moderni filologii, XV, Prag 1939; isti, Mesni rad charvatsko-hlahol. misalu Illir. 4, Acta Academiae Velehradensis, XV, Prag 1939; J. Vaica, Slovanska liturgie sv. Petra, Byzantinoslavica, VIII, Prag 1939-1946, 1-54; J. Vajs, Najstariji hrvatskoglag. misal, Zagreb 1948; D. ievskij, K
226 227

voprosu o liturgii sv. Petra, Slovo 2, Zagreb 1953, 37.


228

u Belom na Cresu god. 1624. O prvoj sam govorio u Popovievim Prilozima za knjievnost, XV, Beograd 1935, 14 i 27, a o drugoj u Slovu 2 (1952), 52. Hrvatski latiniki lekcionari pretpostavljaju takoer kao pramaticu stariji slavenski hrvatski molitvenik, Zagreb 1934, XLV.
229

Illir. 4 i zatim u inventaru iz god. 1590. Isto takav je moda lekcionar bio ona biblija, to se spominje u inventaru crkve

Jamano je bio glagoljski lekcionar ona omialjska biblija, to se spominje god. 1475. i 1480. u Vatikanskom misalu

lekcionar, samo se zasad ne moe nita tonije rei o njegovu izvoru ni sistemu. Isp. o tom u F. Fanceva, Vatikanski O mogunosti postojanja glagoljskog antifonara vidi arhivske podatke u mojim lancima u Prilozima za knji. jezik,

istoriju i folklor, XV (Beograd 1935) 17, i u Zborniku Rijeka, Zagreb 1953., 404.
230

regioni balcano-danubiane nell' alto medioevo, Orientalia christiana periodica, XV. Roma 1949, 4170. G. Papp, I monaci dell' ordine di S. Basilio in Ungheria nel secolo XIII, Analecta Ordinis s. Basilii Magni, Series II, Sectio II. Vol. I 5258. 120 (VII), fasc. l, 3956. O obredu bosanske crkve v. kao najnovije J. Sidak, Kopitarovo bosansko evanelje, Slovo 4-5, str.

Bosni (Povijest hrv. zemalja Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1942, str. 737); Al. L. Tautu, Residui di rito bizantino nelle

Isp. meu ostalim: Sv. Ritig, Povijest i pravo sloventine, Zagreb 1910, 170176; Obred i jezik katolike biskupije u

zadarskoj katedrali bilo istonog obreda na grkom jeziku.231 U XIIXIII st. takav je obred pod pritiskom Rimske crkve mogao da evolvira u onakav tip, kakav je potvren u nekim grkim tekstovima, to ih je naveo prof. Vaica. To su jedan vatikanski iz god. 1299 (Gr. 1455) i jedan mnogo kasniji iz Bodleiane. U njima je grki prijevod latinskih misala, u kojima je samo kanon iz liturgije sv. Petra.232 Takav nam tip slavenskog misala nije poznat, ali takvom je tipu mogao pripadati Spl. odlomak. Eto u Hilandarskom iril. rukopisu Liturgije sv. Petra u molitvi Communicantes spomenut je meu svecima i Ambrozije i Nikola, a u molitvi Nobis quoque meu svecima je i sv. Lucija dakle sveci iz Spl. odlomka.233 Vaica je na osnovi dodirnih toaka izmeu kanona glag. misala XIVXV st. i teksta liturgije sv. Petra zakljuivao, da je na hrvatskom podruju prije XIII st. (upravo prije 1248) pod rimskim utjecajem ustuknula liturgija sv. Petra, a umjesto nje nastala slavenska liturgija rimskog tipa (poput one u grkoj tradiciji), pri em su dijelovi liturgije sv. Petra, uglavnom kanon s prefacijom i neki dijelovi iz reda mise, bili jednostavno preuzeti u odgovarajua mjesta rimskog misala.234 Samo treba konstatirati, da mlai hrvatskoglag. misali daju vrlo malo uporita za takvo rjeenje, ako se ne pretpostavi jedan stariji tip glag. misala, koji se nije tako mnogo podudarao s latinskim misalom rimske kurije, kao to se podudaraju poznati glagoljski misali. Latinski misal tipa rimske kurije formirao se doista u XIIXIII st., ali starijih plenarnih misala razliitih tipova bilo je po zapadnim zemljama ve mnogo ranije. U stvari XII stoljee je vrijeme neke vrsti liturgijske revolucije na Zapadu, pa od tog vremena datiraju sistematizacije i lekcija i sanktorala pa i misala kao takvog.235 Ugled rimskih papa, koji kulminira u poetku XIII stoljea (Inocencije III), djelovao je na reduciranje tipova liturgijskih obrazaca i na irenje obrednih knjiga rimskog tipa. Ipak su tendencije jedinstva s Istokom dovele tada meu ostalim i do nekih stvarnih formulacija na Lateranskom koncilu god. 1215, koje su doputale raznolikost jezika i obreda u crkvi (cl. IX). Vjerojatno njima treba zahvaliti, to su prestale zabrane slavenske liturgije poput onih na splitskim sinodima god. 925., 1060. (pa i one ekom knezu Vratislavu 1080), i to su se pojavila i izriita odobrenja liturgije na slavenskom jeziku kao ono ruskom knezu Danilu Galikom god. 1246., senjskom biskupu Filipu god. 1248. i krkom biskupu Fruktuozu za omialjske benediktince g. 1252.236 ini se, da je ba u to doba po uzoru misala rimske kurije definitivno formiran onaj tip glagoljskog misala, koji glagoljai i sami nazivaju misalom pa zakonu rimskago dvora, a tome tipu pripadaju svi glagoljski rukopisni (pa i tampani) misali XIVXV stoljea. U to doba nastala je i hrvatska glagoljska ortografska i pisarska kola, kojoj je najvidnija oznaka novi poluglas u obliku tapia. Spl. odlomak misala ne pripada niti toj novoj pisarskoj koli, niti novoj redakciji misala po zakonu rimskoga dvora. Budui da nije nimalo vjerojatno, da bi se nakon formiranja glagoljskog misala nove redakcije u XIII st. mogao pojaviti redaktor, koji bi se vraao na starije pismo i starije misne obrasce, moramo zakljuiti, da Spl. predstavlja stariju verziju misala. Teoretski mogao je postojati plenarni glagoljski misal prije XIII st. i po toj logici, to je takav misal bio praktian ba za sveenike u seoskim crkvama, gdje se liturgija nije mogla obavljati s pompom, uz asistenciju i pjevaki kor. Kaptolske i bogate crkve mogle su lake imati jednu knjigu za celebranta, drugu za akona i subakona, treu za kor i sl. Stoga su one mogle dulje izdrati bez jedinstvene i skraene misne knjige. Spl. je odvie malen fragmenat, da bi se po njem mogla stvoriti slika glagoljskog misala starije redakcije; o tom e moi moda neto vie rei liturgisti nakon detaljnije analize. Ja u jo samo rekapitulirati momente koji bi mogli neto govoriti o njegovoj lokalizaciji i orijentaciji. Stjee se dojam, da Spl. stoji na pragu izmeu istonih i zapadnih tradicija, mada bez sumnje predstavlja tip zapadne liturgijske knjige. Isticanje kulta sv. Nikole i sv. Ambrozija podsjea na Istok, a kult sv. Lucije na Zapad. Po kompletnom obrascu mise sv. Luciji ipak ne smijemo zakljuiti, da Spl. vodi u kraj, gdje je kult sv. Lucije bio lokalan, jer je isto toliko istaknut i obrazac mise sv. Nikoli, a njemu je izjednaen i sv. Ambrozije. Prema Istoku vuku ne samo esta podudaranja biblijskog teksta s irilskim tekstovima, nego i liturgijski termini kao to su svetitelj i komkanie. Mnogi termini uvaju staru slavensku prevodilaku tradiciju, ali neki od njih pokazuju dodir ruke, koja je imala tendenciju, da starim tekstovima dade neku latinizatorsku boju. Ta ruka upotrebljava rije misa (mj. ma); tri je puta propustila izraz svetitel, ali jedan put ga je zamijenila rijeju ispovidnik; sva su vlastita imena dobila latinski izgovor (Anbrosie, Matea i dr.), a napadno ak i rije amen. Ta prisutnost latinskog elementa bez sumnje ima svoje odreeno znaenje moda i za
231

uzmak glagoljice, Radovi Stsl. inst, II, 199. O tom naem neproienom problemu ima govora u itavoj historiografiji, ali se stvar ne moe rjeavati bez dokumenata i tekstova. J. Vaica n. d. u Bvzantinoslavica VIII, 4. J. Vaica, n. d. 34 i 42. J. Vaica, n. d. 1213.
232 233 234 235

Isp. F. Bianchi, ara christiana, I, 131; Smiiklas, Codex diplomaticus, II, Zagreb 1904, br. 273. M. Polomio, Prvi

chretienne et de liturgie, Paris 19241936, s. v. Epitres, Evangeliaire, Evangiles, Lectionnaire, Missel, Missel romain i dr.
236

Podatke iz povijesti misala i s tim povezanih problema

crpim iz

F. Cabrol Leclercq Dictionnaire d'archeologie

Sv. Ritig, Povijest i pravo sloventine, 165 224.

121

crkvenu politiku na jednom teritoriju, ali ono je, rekao bih, ostalo na povrini. Tekstovi s ostacima grke podloge i s mjestimino iskvarenim tradiranjem ostali su stari. No ono to impresionira, to su napadna slaganja Spl. odlomka s bosanskim irilskim rukopisima u biblijskom tekstu, a naroito na nekoliko mjesta, gdje je izvorni tekst iskvaren ili nadopunjen (iskuaet, div te, otkud este). To jo dodue ne bi bio dovoljan razlog, da se Spl. ili njegov predloak lokalizira u Bosnu, ali ta je pretpostavka znatno poduprta tenjom jezinog pomlaivanja i odreenom ortografijom, koje su svojstvene poznatim bosanskim irilskim tekstovima. Bosanski irilski tekstovi, na koje mislimo, a to su - pored Grigorovi-Giljferdingova odlomka, koji meu u XIII st. Mostarsko ili Believo ev., Batalovo ev., Giljferdingov apostol, Srekovievo ev., Daniievo ev., Hvalov zbornik, Kopitarovo ev. i Mletako ev., potjeu po opem miljenju iz XIVXV stoljea.237 Isto tako ope je priznato, da njihova grafija ima posebne karakteristike, kao to je nestanak znakova iznad slova, nestanak nazala, upotreba jata za skupinu ja i upotreba posebnog znaka za stari erv, a sve se to svodi na nasljedovanje glagoljske tradicije, drugim rijeima na prepisivanje s glagoljskih predloaka. Posebna je oznaka ovih spomenika pomlaivanje jezinih oblika, a naroito jaka ikavizacija, pri em se zamjenjuje jat glasom i, a i obrnuto i znakom jata. Nemamo potvrde, da bi se u pravoj Bosni upotrebljavala glagoljica kao redovito pismo poslije XIII stoljea, iako je bila poznata. Iz Bosne nema niti jednog sigurnog teksta, koji bi ovu tvrdnju demantirao. Ne demantira je niti glagoljski zapis u rukopisu krstjanina Radosava iz XV stoljea kao ni glagoljski zapis u ajnikom evanelju, takoer iz XV st., jer su to kurioziteti, koji ba svojim iskrivljenim oblicima ili imitiranjem glagoljskih slova XII odnosno XIII st. dokazuju, da se glagoljica u Bosni poslije XIII st. vie nije organski razvijala, dakle niti praktino upotrebljavala. Indirektno tu injenicu potvruje ba postojanje bosanskih irilskih evanelja iz XIVXV st., koja su preuzela i koja uvaju knjini repertorij negdanjeg glagoljskog fonda u Bosni i tako uinila glagoljske tekstove nepotrebnima i neitljivima. Gledan s ovog aspekta Spl. bi mogao biti jedan od posljednjih primjera glagoljice u Bosni prije nego je ondje degenerirala i prije nego se izgubila. S obzirom na konservativnost bosanskih rukopisa, koja je openito poznata, moda paleografski kriterij za njegovo datiranje treba primijeniti s retardacijom i datirati ga u XIII stoljee. Na taj nain bi se po dananjem shvaanju historijske gramatike bolje smjestili i ikavizmi Spl. odlomka, koje se ne usuujemo prebaciti u ranije doba. Tragovi latinizatorske tendencije u Spl. takoer se dobro smjetaju u prvu polovcu XIII st., u doba mnogovrsnih pokuaja da se u Bosni i u bosanskoj crkvi uspostavi auktoritet rimske crkve. U svakom sluaju Spl. otvara nove perspektive u povijesti glagoljske pismenosti.

237

Hercegovine, Sarajevo 1942 794 822; o Kopitarovu ev. J. idak, Kopitarovo bosansko evanelje u sklopu pitanja crkve bosanske, Slovo 45, str. 4761, a o Mletakom zborniku takoer idak u ovom broju Slova. 122

Pregled ovih tekstova dao je V. Vrana, Knjievna nastojanja u sredovjenoj Bosni, Povijest hrv. zemalja Bosne i

Jagoda Juri- Kappel GLAGOLIZAM I GLAGOLJICA U BOSNI I NA BALKANU Hrvatska je glagoljska knjievnost, u uem smislu, bila ograniena na podruje Istre i Hrvatskoga primorja, dio Dalmacije i otoke na Jadranskome moru, od Krka i Cresa do srednjodalmatinskih otoka Peljeca i Korule. Govorno se ovaj prostor dijelio na akavski sjever (ugl. ekavski) i na akavski jug (ikavsko-ekavski i ikavski). Centri glagoljake knjievnosti bili su: sredinja Istra, Krk, Cres, Zadar, Modrua, Krbava, Novi, Senj i Rijeka, gdje su poetkom 16. st. proradile i prve tamparije u kojima izlaze glagoljske knjige. Smatra se da je glagoljatvom ranije bila obuhvaena i cijela Bosna. Meutim, od starijih spomenika, do 12. st., s ovoga terena malo je sauvanoga. Bosanski heretici su, misli se, gradili na glagoljskim temeljima, no oni su ubrzo preli na irilicu, te je glavnina sauvanih spomenika iz njihova kruga irilika, s pone kim sustavnijim tragovima glagoljice kao u ajnikome evanelju s kraja 14. ili poetka 15. st. i u Radosavljevu zborniku iz polovice 15. st. Za vie se bosanskih irilikih srednjovjekovnih spomenika misli da su prepisivani iz glagoljikih matica. Slavenska je pismenost stigla na bosanskohumsko podruje najkasnije u 11. st. O ovome najpouzdanije govore tekstovi uklesani u kamenu epigrafski spomenici. (M. Vego, 1970) Najstariji zapis iz 10/11. st. glagoljicom nalazi se na ploi iz Manastirita u Kijevcima kod Bosanske Gradike. irilika Humaka ploa, iz istoga doba, ktitorski natpis na crkvi sv. Mihajla u Humcu kod Ljubukoga u zapadnoj Hercegovini, sadri dva glagoljska slova. Poluoblom glagoljicom su pisani na pergameni Grkoviev odlomak apostola iz 12. st. i Mihanoviev odlomak apostola s poetka 13. st. Zbog ogranienoga obima teksta ni za jedan od njih se ne moe sa sigurnou utvrditi pripadnost knjievnosti Crkve bosanske. Uz bosanski teren se vezuje i Splitski odlomak misala iz 13. st. s neto arhainijom glagoljicom, a posredno i Hrvojev misal iz 1403-04, jedan od najljepe iluminiranih glagoljskih spomenika, namijenjen bosanskome vojvodi Hrvoju Vukiu Hrvatiniu. Glagoljski zapisi se nalaze, kako je ve spomenuto, u Radosavljevu zborniku iz polovice 15. st. i u ajnikome evanelju s kraja 14. ili poetka 15. st. Dok se pretpostavlja da krstjanin Radosav potjee iz zapadnijih krajeva, za pisare ajnikoga evanelja je utvreno da su iz istone Bosne, to je znaajno kao do kaz o rairenosti glagoljskoga pisma i u ovim oblastima. Posebnost meu sauvanim bosanskim spomenicima predstavlja zbornik krstjanina Radosava napisan za krstjanina Gojsaka. Ovaj rukopis sadri Apokalipsu, Oena s kratkom molitvenom formulom, prvih 17 stihova Ivanova evanelja (1,1-17) i nakon kolofona, pisarova zapisa-pogovora, dio Pavlove poslanice Titu (2,12-13) pisan glagoljicom i to dva puta: jednom starijim duktusom koji odgovara alfabetu ispisanom na str. 55 i 57, a zatim slijedi isti tekst pisan glagoljicom uobiajenom za Hrvatsku u vrijeme nastanka ovoga kodeksa, sredinu 15. st. Rukopis je poznavao ve Josef Dobrovsk, otac slavenske filologije, a njime su se pozabavili ugledni slavisti i historiari 19. i 20. st. kao Raki, Stasov, Danii, Jagi, Solovjev, Kniewald i dr. Iako je Jagiu bio dostupan samo dio ovoga rukopisa, on je uspio ustanoviti starost pisma prvoga glagoljskog zapisa te njegovu neovisnost od hrvatske glagoljice, to ga je navelo na zakljuak da se ovdje radi o posebnoj bosanskoj glagoljskoj grafiji. Josip Hamm ne dijeli Jagievu pretpostavku o bliskoj vezi ovoga pisma s makedonskom glagoljicom niti miljenja da je ovakav duktus bio rairen u Bosni sredinom 15. st. Hamm je ustanovio na osnovu poreenja oba alfabeta iz Radosavljeva rukopisa s hrvatskim glagoljskim pismom kao i glagoljskim slovima iz Bitoljskoga trioda, da Radosav imitira hrvatsku glagoljicu 11. st., a da se sam tekst kodeksa oslanja na jedan jo stariji predloak, koji nije mogao biti mlai od 10. st. Na zapadnu provenijenciju ukazuje brojana vrijednost slova od 1.000 na dalje, koja odgovara brojnoj vrijednosti hrvatskoga glagoljskog alfabeta, kao i nedostatak velarnih nazala, jera, kao i neke druge grafijske osobitosti. Znatnije od ovih grafijskih glagoljskih potvrda jeste pitanje o postojanju elemenata heretikoga uenja u bosanskim tekstovima. J. idak (1975) je ustanovio da podjela bosanskih tekstova u odnosu na spomenike istone crkve govori u prilog starijih predloaka, a ukraavanje, iluminacije njihovih knjiga ne potvruju zabacivanje slikovne umjetnosti, kao to se tvrdi u protivnikim spisima. A. Solovjev je traio dualistike i doketistike elemente u tekstovima evanelja. U komentaru uz Srekovievo evanelje (14/15. st.) zamijetio je on mjesta koja bi se mogla smatrati dualis tikim tumaenjem teksta. U Nikoljskom evanelju (14/15. st.) u Mat. 1, 16 stoji varijanta: iz nje e izide Isus umjesto uobiajenoga: ot neje e rodi se Isus, za koju i Hamm smatra da bi mogla biti nenamjeran refleks dualistikoga shvaanja. Osobito tekst Apokalipse, kao tajanstvene knjige otkrovenja, daje u srednjem vijeku povoda za posebna tumaenja i herezu. Ova knjiga bila je rairena meu raznim sektama, pa tako i meu bosanskim krstjanima.
123

Sva tri bosanska zbornika (Hvalov, Mletaki i Radosavljev) sadre apokalipse. Misli se da je bosanska Apokalipsa posjedovala komentar, koji nije sauvan, i upravo u tom komentaru pretpostavljaju se temelji uenja bosanskih krstjana. Neka mjesta iz toga komentara prodrla su i u glavni tekst, kao npr. u glavama II 22, XII 7-8, XIII 7-8, gdje su mogua dualistika tumaenja u smislu uenja Crkve bosanske. Ponegdje su dijelovi teksta izostavljeni ili dodani, to bi se takoer moglo dovesti u vezu s herezom. Do danas se ne zna pouzdano odakle stiu hereza i glagoljica u Bosnu i da li ih treba dovoditi u vezu. U opirnoj literaturi o ovom pitanju nema jasnih odgovora jer nedostaju brojniji i obim niji dokumenti. Uglavnom se nagaa i to u smjeru individualnoga svjetonazora ispitivaa. Glagoljski su ostaci u Bosni vie no skromni a ni oni ne upuuju u istom smjeru. Dok Mihanoviev i Grkoviev odlomak apostola, te posredno dovedeni u vezu s Bosnom, Splitski odlomak misala te Hrvojev misal, nedvojbeno upuuju na hrvatski teren, dotle bi se glagoljski zapisi (i alfabeti) u Radosavljevu zborniku i ajnikome evanelju mogli vezati vie za makedonsko podruje. Kako ovi spomenici, kao ni veina irilskih bosanskih srednjovjekovnih rukopisa nisu detaljno jezino i tekstoloki istraeni, o njihovim predlocima moe se zasada samo domiljati. Josip Hamm (1956) je preuzeo tezu Franje Rakoga koji dri da se u Makedoniji u 10. st. prihvaena hereza proirila u 11. i 12. st. na susjedne zemlje, Bugarsku, Srbiju i Bosnu, te dalje na zapad preko Italije i Francuske do Pirineja. Vjera se sastojala u tom da se smatralo da je sve spiritualno nastalo od Boga i sve zemaljsko, materijalno, od Satane. Nisu se gradile crkve niti su se potovali kri i slike svetaca. Osporavalo se pravo crkvi na svjetska dobra i svjetsku jurisdikciju. Bilo je zabranjeno ubijati ljude, ivotinje, ptice, te jesti meso i mlijene proizvode. Sljedbenici ove vjere dijelili su se u dvije grupe: prave krane (krstjane i krstjanice) i mrsne ljude koji nisu postili. Prvi su nosili kratke haljine poput ortodoksnih ili katolikih redovnika. U Makedoniji i Bugarskoj nazivaju se oni bogomilima, u Srbiji su poznati pod nazivom babuni, u nekim dubrovakim dokumentima spominju se kao patareni, a u Bosni se heretici sami nazivaju iskljuivo krstjanima i nikada drugaije. Zahvaljujui protivnikim spisima posjedujemo kakva-takva znanja o njihovom uenju: od Theophilakta i Kosmasa saznajemo neto o tzv. bogomilima u Bugarskoj i Makedoniji, od Raineriusa Sacchonija u 13. st. o bosanskim krstjanima, te od kardinala Torquemada, u njegovu spisu Errores manicheorum in regno Bosne iz 1461. opirnije o posljednjima. Ovim problemom su se do sada bavili ponajvie povjesniari, dok su filoloka i tekstoloka is pitivanja slavenskih rukopisa, za koje se misli da su u vezi s herezom, zapostavljena. Postavlja se pitanje da li se na Balkanu, a i dalje u Sredozemlju, radilo o jednoj genetski srodnoj sekti, koja se rairila iz jednoga centra, iz Makedonije, ili ih je bilo vie pa su sazrijevale na raznim terenima i kasnije se objedinile istim ili slinim obredom i nekim drugim vanjskim obiljejima. Nije, dakle, sasvim jasno otkuda stie glagoljica u Bosnu i da li je treba dovoditi u neposrednu vezu s tamonjom herezom. Radi li se ovdje o makedonskom (istonom), hrvatskom (zapadnom) ili autohtonom bosanskom glagolizmu? Kako bosanski krstjani nisu ostavili iza sebe nikakve teoretske rasprave, a misli se da ih nikada nisu ni posjedovali, nema domaih izvora prema kojima bi se moglo znati to je bilo temeljem njihova vjerskog uenja. Na osnovu spomenika koji im se pripisuju moglo bi se pretpostaviti sljedee: Slavenska sluba s glagoljskim spisima rairila se Bosnom tokom 10. st. Radilo se vjerovatno o tekstovima starije Septuaginte, koji su u opticaju i u Hrvatskoj do revizije u 14. st., kada se na podruju pod rimskom supremacijom poinje dotjerivati pre ma Vulgati. Hamm smatra da je ecclesia bosniensis stajala pod katolikom jurisdikcijom, iji je utjecaj u Bosni bio veoma slab, to je omoguilo odstupanje od oficijelnoga uenja. Biskupi su bili Slaveni i sluba se obavljala na domaem jeziku. Nije bilo ni biskupske stolice niti katedrale. Biskupi nisu posjedovali svjetska dobra a duhovnici nisu uivali ire obrazovanje. Od maloga broja glagoljskih knjiga ovdje su se upotrebljavali evanelja, apostoli i apokalipse uz neke apokrifne tekstove te od starozavjetnih knjiga Psaltir. Krajem 12. st. Rim pokuava uz ugarsku pomo sprijeiti krivovjerje. Hamm (1956) usporeuje bosansku situaciju s onom u Moravskoj iz posljednje etvrtine 9. st., gdje je borba za slavenski obred bila istovremeno borbom protiv strane intervencije i pro tiv tuega latinskog duhovnitva. Inkvizitori, prvo domini kanci pa od 14. st. franjevci, oslanjali su se na politiku mo susjeda koji su ugroavali bosansku samostalnost, te na slubu na slavenskome jeziku i glagoljsko pismo. To je, treba se podsjetiti, doba kada Inocent IV doputa senjskoj biskupiji (1248) i omialjskim benediktincima (1252) obred na domaem jeziku kao i domae pismo glagoljicu. Strani misionarski pritisak na Bosnu prouzrokovao je prema miljenju Josip Hamma: 1. da glagoljica (u Bosni) postane jo dragocjenijim, jedinim pravovjernim pismom, i
124

2. da se glagoljski tekstovi smatraju jedinim autentinim predlocima za temeljne religiozne knjige bosanskih krstjana (od kojih su sauvane samo neke iz kasnijeg perioda i to pisane irilicom). Na taj nain je glagolizam u Bosni (po Hammu) dostigao jedan dalji, vii stupanj razvoja. Glagoljsko pismo, istina, ovdje potiskuje irilica, ali u obredu se i dalje njeguje domai jezik, te zadrava slobodniji odnos prema papi, kralju i patrijarsima. Tako Hamm objanjava zbog ega se bosanski krstjani sve do polovice 15. st. koriste glagoljskim predlocima, iako veina ne vlada aktivno samim (glagoljskim) pismom. Ove dopadljive Hammove teze ne daju se zasada u cijelosti dokazati. Referenca: 'Glagoljska je tradicija u bosanskim spomenicima veoma jaka, a nesumnjivo je utvrdeno za veliki broj bosanskih rukopisa da im je pramatica, a nekima moda i neposredan predloak bio glagoljski, te se tako mora pretpostaviti da je najstarija faza bosanske srednjovjekovne knjievnosti bila glagoljska, ali se ne moe decidirano reci da li su glagoljski kodeksi dolazili na bosanski teren iz Hrvatske ili iz Makedonije, a moda i s obadvije strane.' H. Kuna, 1982, str. 52. Literatura: Jagi, V., Hrvatska glagoljska knjievnost. Uvod u Vodnikovu Povijest hrvatske knjievnosti I, Zagreb 1913, str. 9-64, 9-10. Hamm, J., Apokalipsa bosanskih krstjana, Slovo 9-10, Zagreb 1960, str. 43-104. Kuna, H., Bosanski rukopisni kodeksi u svjetlu junoslavenskih redakcija staroslavenskog, poseban otisak, Simpozij Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura, Radovi III, Muzej grada Zenice, 1973, str. 89-102.

125

Ivan Mileti MISAL HRVOJE, SPLJETSKOGA VOJVODE Godine 1891. izalo je u Beu o troku bosanske vlade sjajno djelo, u umjetnikom i znanstvenom pogledu: Missale Glagoliticum Hervoiae Ducis Spalatensis. Recensuerunt V. Jagi, L. Thalloczy, F. Wickhoff. U foliju. IVIII, 125 strana. U njemu je studija V. Jagia o sadraju, jeziku i o sudbini misala (l65); rasprava L. Thalloczy-a o ivotu i grbu Hrvojinu (6685), rasprava F. Wickhoffa o slikama i nakitima Hrvojina kodeksa (95122), popis slika (12-S124), najposlije kazalo (125). Neki hoe, da su ovaj krasni kodeks odnijeli Turci iz glasovite korvinske krnjnice, pa ga donijeli u Carigrad. Jagi pie: Et mihi quidem, rem accuratius perscrutanti, persua-sum est Hervoiam ipsum libri conscribeni auctorem fuisse (s. 2). Kodeks je napisan izmeu godine 1403. i 1415., kada je umr'o Hrvoja. Hrvoja je poklonio misal valjda nekoj crkvi u Dalmaciji, moda onoj u Omiu. Knjigu je pisao Butko, jer se ita na fol. 140a: y y '. Bio je Butko glagolja iz Omia ili iz kojega susjednog mjesta.238 Slike i nakite je netko drugi izradio. Da je doista tako, potvruje primjedba Butkova na f. 161d, kojom opominje slikara, da na praznom prostoru: y () . Nepoznati umjetnik izradio je i inicijale, koje je katkada zaboravio nainiti, a katkada je i krivo slovo umetnuo. Unosio je i latinske inicijale. Kodeks ima 247 listova. Tekst se poine ovim rijeima: ' ' oy oy ' oy Ovaj se natpis odnosi na proprium te tempore, koji obuhvata 147 listova. Drugi dio misala proprium missarum de sanctis poinje se na 1. 148. rijeima : '' ' ', i to od 1. 148 190a, a 1. 190b 211 obuhvata commune sanctorum, kojega poetak glasi : oy U misalu se nahodi blagoslov mlijeka, jaganjca, sira, vina, zobi i soli, a Jagi isporeuje neke tekstove i koledar (143148). sa sinajskim euhologijem i sa grkim tekstovima (13 15). Jo sadrava misal ordo missae, canon missae Pod 14. februara uneseno je: oy y, pod 27. junija : , pod 5. novembra: , pod 20. avgusta : oy , pod 14. novembra: , pod 19. novembra : y Ova etiri ugarska sveca spominju se i u misalu od god. 1483., no blagdan sv. Stjepana oznaen je u Hrvojinu misalu kao simplex, po emu sudi Jagi, da je napisan bio u Dalmaciji, a ne u Hrvatskoj. Nama se ini, da to jo nije dovoljan dokaz, jer je sveti Stjepan u svim glag. misalima simpler. Jagi isporeuje misal Hrvojin sa Novakovim (1386), pa nalazi znatnih razlika. Tako Hrvojin misal ima molitve o strienju vlasi (1. 233d 234b) i blagoslov soiva, dok ih Novak nema. Ni obred enidbeni nije jednak. Jagi misli, da je Hrvojin misal sloen ponajprije za upotrebu plemia (s. 45), jer kod blagoslova prstena dolaze pitanja : y y (s. 45). Pa onda : y yy Jagi nahodi u Hrvojinu kodeksu narodniji jezik, nego u drugim hrv. misalima. Tako dolazi KH mjesto , govoriti mjesto glagolati, a mj. mj. . Butko bijae akavac ; tim se dialektom sluio i Hrvoja (s. 65).
238

Omiu nemaju ni da bi jedne knjige glagoljske! Glagojica im je tua. 126

Ovo miljenje Jagievo nije najvjerojatnije, jer je u onim stranama glagoljica rara avis . Dananji Franjevci u

Misal ovaj bijae posveen Hrvoji, bosanskom i spljetskom vojvodi. To pokazuje, tvrdi Thalloezy, slika njegova na konju i grb. Bijae on bogomil; katolikom se priznade moda god. 1403., kada postade milou kralja Ladislava vojvodom Spljeta, gospodarom Korule, Hvara, Visa i Braa. Moda su mu ovaj misal prikazali omiki franjevci. Prof. Wickhoff kae, da pisaru Butku pripada velika hvala radi nakita misala. On je birao predmete za slikanje te je s osobitim ukusom porazmjestio inicijale. Na nekim je mjestima napisao upute za slikara. Slikar je katkada ipak naslikao drugo to, ne obazirui se na elje Butkove. Tako je na s. 163v uz misu Antuna padovanskoga izradio sliku Antuna opata, a na s. 175. Ljudevita, biskupa tuluskoga (koga je ve prije naslikao) mjesto Ljudevita kralja! Wickhoff misli, da je slikar nainio ove pogrjeke, jer nije razumio. Butkovih hrv. uputa ni glagolskog teksta. Kompozicija nepoznatog nam slikara nema nita zajedniko sa umjetnou sjevernom, ve joj je domovina Italija. Slikar nije bio velik majstor, ali vjetak u ornamentaciji. Ipak su i sliice dosta lijepe, osobito to se tie krepkoe boja i nakita. Sjajno su iskiene apokalipsne ivotinje. W. ite domovinu slikara u Toskani. Neki su inicijali isto latinski, a neki neizvjesni. Reprodukcija slika i inicijala izvedena je keminokromofotografski. Iz priloenja se dva faksimila razbira, da je pismo Hrvojina kodeksa u ope lijepo (u dva stupca), no nije kaligrafiki uzorno, kakovo se nalazi u mnogim glagolskim rukopisima XIV i XV vijeka. I ako je ovo djelo znatno za rasvjetlenje istorije hrvatskoga glagolizma, opet bi si bila stekla bosanska vlada veu zaslugu za nau znanost, da je izdala, makar u najednijem izdanju, itav tekst, kako je izdala godine 1890. Svetostefanski Hrisovulj".239 Ta oba spomenika potjeu iz riznice staroga saraja u Carigradu, odakle ih je donijela u Budimpetu god. 1889. znanstvena komisija maarske akademije. Gdje se nahodi sada Hrvojin misal, ne znamo.240 J. Vajs doznaje (Nejstari Breviar s. VI.) iz pouzdana izvora, da ga je nestalo!

239

Isti spomenik

izdala je

godine 1890.

srpska

akademija kao

IV. svezak svoga . Vidi

Jagia u "Archivu" XIII. 253272.


240

U Top kapi, Istanbul (LN)

127

Josip Hamm GLAGOLJSKI ZAPIS U RUKOPISU KRSTJANINA RADOSAVA Ovo je pitanje, iako ne tako krupno kao ono o kojem je gore bio govor, ipak vano ne samo s obzirom na tehniku, vanjsku stranu tekstova, nego i s obzirom na njihovu genezu i na njihovo prepisivanje. Ono je relativno vana karika i u kompleksu pitanja oko postanka i razvitka tzv. "bosanske crkve" u srednjem vijeku, pa mu stoga treba prii vrlo oprezno i obazrivo. Iz onoga to se posredno moe izvesti iz premisa koje su prije bile dane, prilino jednoznano izlazi da je pramatica iz koje su se prepisivale bosanske Apokalipse bila a) pisana glagoljicom, i to b) jamano glagoljicom zapadnoga tipa, koja je u Bosnu dola iz zapadnih strana. Direktni dokaz za ovo predstavlja Rukopis krstjanina Radosava, u kojem je na dva mjesta na f. 55. i na f. 57. zabiljeen azbuni niz glagoljice i to, kako sam ve jednom rekao, glagoljice hrvatskoga tipa s kraja XI ili poetka XII vijeka.1 Tom je glagoljicom pisan i zapis na f. 59, a to je osobito vano, i oba azbuna niza i glagoljski zapis na f. 59, i preostali iriliki tekst pisala je ista ruka ruka krstjanina Radosava, koji se u kolofonu (f. 58V) onako lijepo obraa itaocima rijeima gospodo ako sam to loe postavio, nemoite se tomui porugati ere mi sta ruci trudni teee (tj. od tega, od posla). U posljednje se vrijeme u nekoliko navrata sad iscrpnije, sad manje iscrpno, sad s obzirom na jedno, sad s obzirom na drugo pisalo o ovom rukopisu, pa i o spomenutim glagoljskim zapisima u njemu. Posljednji je o tome pisao Vj. tefani u Zborniku Historijskog instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (vol. 2, Zagreb 1959) u raspravi u kojoj je spomenute zapise povezao sa zapisom u ajnikom evanelju (Glagoljski zapis u Cajnikom evanelju i u Radosavljevu rukopisu, str. 515, sa 5 snimaka). Rezultati do kojih je doao dosta su nejednaki. Oni su vrlo pozitivni ondje gdje on drugi (donji) dio zapisa na f. 59 pripisuje osorskom kanoniku M. Soviu (ako u clomudro zbog svoje toke na uspravnom korpusu ne mora biti osobito relevantno: u neastivi, ujupvani i prosvieni takoer je pa ipak na njem nema toke, a jedva se moe misliti da je Sovi namjerno mislio razlikovati svoje od onoga koje se nalazilo u predloku; ako mu je bilo do ispravljanja ikavizama, trebao je ispraviti i vici u vc i prosvieni u prosveni). Njagovi su razlozi koliko se tiu M. Sovia, tj. da je on imao u rukama Radosavljev rukopis i da je inio biljeke i zapiske na njegovim marginama, uvjerljivi, i bili bi uvjerljivi i da su neke pojedinosti u izvoenju bile izostale. To je meutim samo drugi dio njegove rasprave: u prvom dijelu (str. 510) takoer ima vrlo tonih postavaka. Tono je npr. kada za ajniko evanelje kae (na str. 6) da glagoljski zapis u njem predstavlja "krasan primjer degeneracije jednog pisma, koje se nije prirodno dalje razvijalo, jer je ostalo bez organske veze sa irim podrujem njegove upotrebe" i da u izvjesnom smislu ako se uzmu u obzir neki znakovi retardacije ovaj zapis predstavlja paleografski stadij otprilike oko sredine XIII vijeka (ib.), ali ja se ne bih olako sloio s time, da je to moralo biti pismo istonije tradicije. Autor sam kae da je irilski tekst ajnikog evanelja pisan ikavski onako, kako su pisana i ostala bosanska bogumilska (krstjanska) evanelja dakle zapadnim govorom, a ja uz to mislim da glagoljski zapis u tom evanelju uope ne mora predstavljati prijepis sa glagoljskog predloka nego da je to mogao biti i pskuaj da pisac glagoljskim slovima koja su mu morala biti poznata (zacijelo je umio dobro itati glagoljicu, iako se sam njome vie nije sluio) prepie jedan krai iriliki tekst pisan rakom recenzijom. Na to upuuju neka slova (degenerirano b, k, z, poluglas dosta nalik na i i sl.) i irilino ligaturno a, koje je pisac nehotice ostavio i u glagoljskom tekstu, a duktus sam upuuje na sveenika koji je zacijelo bio vjet knjigama (pasivno svakako i glagoljskima). To pokazuje i inicijalno r, pa i s. Drugim rijeima, razlika izmeu anonimnog pisca zapisa u ajnikom evanelju i Mateja Sovia kao pisca drugog (donjeg) zapisa na f. 59. Radosavljeva rukopisa sastoji se ako se ovo ovako iroko uzme zapravo u tome, da su i jedan i drugi poznavali pismo kojim su svoje zapise napisali, ali se sami u svakodnevnom ivotu njime nisu sluili, i kada su odjednom trebali bilo iz kojih razloga da neto ovim pismom zapisu, da su i jedan i drugi ili oponaati poluustavna ili tampana slova, i to u vrijeme kada se u Hercegovini vie nije pisalo glagoljicom, i kada se na Cresu i na Loinju, ako se pisalo glagoljicom, ve odavna pisalo kurzivom. Ako se dalje isporeuje oba zapisa, dolazi se do izvjesnih podataka koji se odnose a) na odreene stupnjeve u degeneraciji glagoljice, b) na podruja na kojima je do toga dolazilo i c) na pitanja koja su u vezi s opim karakterom ovih zapisa, i kako je i zato je (i u koje vrijeme) do njih dolo. a. Kod ajnikog zapisa itaocu se odmah namee slinost izmeu poluglasa i glagoljskog i, i izmeu znaka za u i irilikog, u bosanskim tekstovima uobiajenog ligaturnog u, tako da bi tu lako moglo dolaziti do zamjenjivanja glasova i i (u je ionako u), ali ne bi dolazilo npr. do

J. Hamm, Staroslavenska gramatika, Zagreb 1958, str. 21. 128

zamjenjivanja izmeu i i o, ili izmeu i i s. S druge strane, sva tri arhaina zapisa u Rukopisu krstjanina Radosava pokazuju da se kod toga tipa slova uz neto slobodniju, nemarniju stilizaciju otprilike onako kako je Radosav pisao svoj irilicom (bosanicom) pisani tekst moglo u starijoj, jo poluobloj fazi zamjenjivati poluglas i e, i poluglas i i, ili poluglas i a, i i drugo i sa bosanskim (irilskim) ligaturnim u. Odatle ve u zapisu, koji je prepisan sa glagoljske (ikavske) podloge, grijeka (otvree se mjesto otvrei se; osim toga R pie slovo s onako kako se u ajn. pie i). Ako se s ovime dovedu u vezu mnogobrojne zamjene do kojih u bosanskim (bogumilskim) spomenicima a i vidjeli smo da se to ne odnosi samo na Apokalipsu dolazi upravo u ovim relacijama, tj. da se poluglas zamjenjuje sa i ili sa e ili sa o ili sa u, i da u i samo preko drugog i moe biti u vezi s poluglasom, te da se zamjenjuju i i u i i u dolazi se i preko volje do zakljuka, da ne treba a limine odbaciti pomisao da su se u rukama bosanskih krstjana moda jo mogli nalaziti i cijeli spomenici oni koje su poslije s toliko uspjeha unitavali franjevci i Turci koji su bili pisani mlaim, retardiranim i degeneriranim, perifernim oblicima glagoljskoga pisma, koji su doputali da se kod prepisivanja ad litteram ine tako krupne grijeke, da je to npr. u R ponegdje znalo sasvim unakaziti, izopaiti tekst i uiniti ga nejasnim, jeziki nepravilnim i gotovo nerazumljivim. b. to se podruja tie, na kojem su nastala oba zapisa, jasno je da se, kao i u paleografskom i u tekstovnom pogledu, radi o dvije meu sobom sasvim nezavisne, samostalne pojave. Radosavljev je zapis kao i cijeli njegov rukopis nastao na sjeveru, u sjeverozapadnom dijelu Bosne; ajniko je evanelje u svojem irilikom dijelu takoer vezano za ikavsko podruje, no odatle je rukopis poslije prenesen dalje na istok i tako je kao i Kopitarovo evanelje i neki drugi rukopisi2 dospjelo na podruje na kojem su se upotrebljavali pravoslavni tekstovi rake recenzije. Po tome on je, razumije se, neto blii Grkovievu i Mihanovievu apostolu, ali to jo ne znai da ove glagoljske spomenike treba stavljati istonije od podruja na kojem je npr. bilo napisano Miroslavi]evo evanelje. Ope je (i zajedniko) obiljeje i jednoga i drugoga rukopisa, da se u oba sluaja ispred zapisa nalazi zabiljeena glagoljska azbuka i to upravo onoga grafijskog tipa, kojim je zapis napisan. U ajnikom evanelju (na f. 89V) ta azbuka nije potpuna kao da pisar koji ju je pisao nije imao strpljivosti da je do kraja ispie, nego je odmah na tri mjesta poeo pisati cijele rijei, da doskora prekine i ovaj dokoni, jalovi trud, koji nije niemu vodio, pa da na iduoj strani (f. 90) koja je ostala prazna pokua glagoljskim slovima ispisati tekst koji mu je prvi doao pod ruku (Iv. XXV19V 20). Da se radilo o pravoslavcu koji je to pisao, vidi se po ostalim zapisima na str. 89 (osobito po zapisu ispod vitice, koji je ini se, pisala ista ruka koja je pisala i glagoljsku azbuku), a i da se radilo o pisanju bez neke odreene svrhe i namjere, pokazuju torza na str. 89V (osobito drugo sme s upadljivim, stiliziranim e koje je u glavnom zapisu upotrijebljeno u zamjenici ee (Slovo ee az itd.). Upravo zato to pismo ovoga zapisa i njegov duktus ine cjelinu za sebe i to se organski ne veu za odreene ustaljene oblike i za podruja na kojima je glagoljica u ono vrijeme bila u funkciji, tj. iva i u ivoj svakodnevnoj upotrebi, taj je zapis mogao nastati i bilo kada poslije XIV vijeka, u koji se mee ajniko evanelje, i zato tefani ini vrlo dobro kada ga mee negdje otprilike u isto vrijeme kada je nastao i Radosavljev rukopis, dakle u XV vijek (dok je grafijski fond koji on predstavlja, naravno, genetiki stariji od sredine XIII vijeka).

c.

Zapisi u Rukopisu krstjanina Radosava predstavljaju se drugaije. Tu su prije svega dva azbuna niza, onaj na f. 55. i onaj na f. 57, od kojih je samo jedan i to onaj drugi (onaj na f. 57) organski vezan i oito prepisan iz matice iz koje je Radosav prepisivao svoj rukopis. Potvruje to ne samo mjesto na kojem se taj zapis nalazi (na sredini strane na kraju jedne od molitava i ispred poetka ev. po Ivanu) nego i raspored i veliina i debljina slova i nain kako je zapis zabiljeen. Pretpostavljam da je u tekstu iz kojega je Radosav prepisivao svoj rukopis ovaj zapis bio ispisan na kraju i pri dnu strane, i da ga je Radosav, kako je sve prepisivao,3 prepisao zajedno s ostalim tekstom kao neto to organski ide uz tekst, pa je tek iza toga stavio poetak ev. po Ivanu. Zapis (koji takoer predstavlja azbuni niz) na f. 55. dodao je na svoju ruku i to naknadno, pri dnu strane, kada je vidio da tamo jo ima mjesta. Ovo potvruje ve to to su slova u ovom drugom zapisu neto sitnija i neuglednija od onih u prvom zapisu i, napokon, to a to je neto emu se posveivalo premalo panje to se ovaj zapis u nekim slovima, kao to su znakovi za b, p, , s, i ju unekoliko razlikuje od zapisa na f. 57. Dovoljno je malo bolje ispitati znakove, recimo, za p, ili za s, ili makar za da samo neke ovdje spomenem da se te razlike uoe i da se vidi da azbuka na f. 55. ima neke elemente koji su mlai od korespondentnih elemenata u azbuci na f. 57. Potvruje to i znak za ot koji je u izvornom tekstu jamano predstavljao glagoljsko pe i koje je Radosav tek u drugom (naknadnom) azbunom nizu na f.55. sasvim izjednaio s grkim . Osim toga znaajno je a na to je ve Jagi upuivao, samo se poslije na to zaboravilo da
2 3

J. idak, Kopitarovo bosansko evanelje u sklopu pitanja "crkve bosanske", Slovo 45, Zagreb 1955. V. spomenuti pseudokefalaion u VII4

129

se Radosav u svojem punom glagoljskom tekstu na f.59 sluio slovima iz ovoga drugoga, naknadnoga, mlaega, svojega zapisa na f.55. a ne slovima iz zapisa na f.57 (samo je dodao modificirano, iskrenuto t kojega nije bilo u izvornom zapisu pa ga stoga ni on nije prenosio u onaj drugi, mlai, svoj zapis). Znaenje svega ovoga nije maleno. Ako se naime onomu to je reeno doda da je prvo pismo ono na f.57 genetiki starije od drugoga od onoga kojim se Radosav posluio na f.55, moglo bi to znaiti: 1) da je uz spomenuti stariji duktus na f. 57. u Radosavljevo vrijeme i na njegovu podruju mogao postojati i neki drugi, mlai glagoljski duktus (onaj sa f.55), 2) da je ovaj drugi duktus oito morao Radosavu biti blii od prvoga, dok je na nj preao i njime u svojem zapisu tako okretno pisao, i 3) da se, dakle, ne treba mnogo uditi tome to je Jagi mogao doi do zakljuka da se u RadosavIjevu sluaju moglo raditi i o organskom glagoljskom pismu koje je u XV vijeku jo tu i tamo meu bogumilima moglo biti u upotrebi ("Die unverkennbare Konsequenz des Schreibers in der Anwendung einzelner Buchstaben ist in unserem Falle sehr beachtenswert. Sie schliesst die Annahme zufallig aus Unbehoifenheit so geschriebener Buchstabenformen aus. So verfahrt nur eine in der betreffenden Schrift gut geiibte Hand. Wenn aber dem Schreiber jener 11 Zeilen die glagolitische Schrift gerade in der fur uns auffaligen Gestalt gelaufig war, so darf mit einer gewissen Wahrscheinlichkeit vermutet werden, dass damals nicht eine, sondern viele Personen mit derartigen Schriftzugen glagolitisch zu schreiben gewohnt war" Anal. rom. 55). Premda ovo viele treba svakako odbaciti, ipak mislim da se i na osnovi ovih nekoliko zapisa teoretski moe dopustiti mogunost, da je u Bosni meu bogumilima i meu katolicima i u XV vijeku moglo biti ljudi koji su poznavali glagoljicu i koji su se od potrebe ili zbog razonode mogli njome sluiti, iako je ona praktiki ondje najdalje od sredine XIII vijeka prestala da se organski razvija. No neki su mislili da su se oba zapisa i onaj ajniki i ovaj Radosavljev (uzet kao cjelina) sluili mrtvim oblicima, iskrivljenima u neke odreene svrhe, i da ta svrha nije mogla biti druga nego da prosjeni itaoci ove zapise ne mogu proitati, drugim rijeima da im je svrha bila tajnopis. Moe li se meutim Radosavljev zapis u pravom smislu smatrati tajnopisom (kriptografijom)? Mislim da ne moe, i rei u odmah zato tako mislim. Kod tajnopisa najbitnije je i zapravo jedino bitno, ako se radi o pravom tajnopisu da slui nekom skrivanju, prikrivanju. Tako i M. N. Speranskij u svojoj poznatoj raspravi o junoslavenskim i ruskim tajnopisima kae da se pod terminom tajnopis podrazumijeva takav vid pisma koji otklanjajui se od opeupotrebnog pisma ima uiniti nedostupnom napisanu rije ili misao izraenu slovima neupuenom prosjenom itatelju, ili, u krajnjoj liniji, zadati truda onome ko bi htio proitati i razumjeti tekst.5 Kod tajnopisa u punom, pravom smislu vano je naime kao i kod krivinog djela da li postoji dolus (koji ne mora biti malus, moe biti i malitiosus), odnosno da li se neto n a m j e r n o eli pred nekim sakriti ili uiniti nerazumljivim (u naem sluaju neitljivim). Tajnopis je npr. kada u kazalu neke redovnike ljekarue iz XVII vijeka stoji bosanicom zapisano o o i kada su i drugi ginekoloki zahvati pisani bilo na hrvatskom ili na talijanskom jeziku zabiljeeni bosanicom, a sve je ostalo zapisano latinicom ali u njoj zato nema ni azbuke pisane bosanicom, koja bi itaunamjerniku koji ne zna bosanice omoguila da ta mjesta u kazalu proita. Kod Radosava je meutim drukije. Tu ne moe biti govora o nekom namjernom prikrivanju, jer se za takav postupak ne moe nai pravi razlog ni u tekstu (fragmenat iz poslanice Titu, koji je prepisan glagoljicom, ne sadri nita to bi bilo dogmatski bilo kako drugaije moglo biti vano za "bosansku crkvu"), a osim toga samom tekstu gotovo neposredno prethode ne jedna nego dvije glagoljske azbuke, dva kljua koja su svakomu tko poznaje iriliki red slova (a ne samo Gojsaku) omoguavala da proita ono to u zapisu na kraju rukopisa pie. Tu nema osnovnih elemenata koji bi ovaj zapis ili ove zapise (ako ovamo ubrojimo i obje azbuke) kvalificirali kao tajnopis. Preostaje prema tome samo tumaenje koje je ve prije dato: da je Radosav u rukopisu koji je prepisivao naao azbuku koja se kod njega nalazi na f.57, da je tu azbuku s nekim varijantama koje su mu bile blie od onih na f.57. ponovo pokuao prepisati na f.55, i da je ovom drugom, sebi i svojem vremenu bliom azbukom na f.59, na istoj strani iza kolofona, prepisao jedan odlomak iz Pavlove poslanice Titu. To bi bilo sve, i u tome ne treba traiti nikakve tajnovitosti i nikakvoga tajnopisa.

M. N. Speranski, Tajnopis u jugoslavenskim i ruskim zbornicima, ANSSSR, Lenjingrad, 1929. (o ao oo . 4-3), str.2. 130

Vladimir Vrana KNJIEVNA NASTOJANJA U SREDOVJENOJ BOSNI Jo za ivota Metodova ire se iz Bugarske glagoljske knjige Hrvatskom, a prodire i slavensko bogosluje, koje je uvedeno u bugarsku crkvu ve 870.3 Ali glagoljske knjige i slavensko bogosluje dopirae i sa sjevera iz Panonije naroito iza smrti Metodove (885.), provala Madara i rasula veliko-moravske drave (906.). Tada se mnogi uenici Metodovi sklonie u Hrvatsku, gdje su pod zatitom hrvatskog naroda nastavljali rad sv. brae. Od glagoljskih knjiga, to su u IX. i X. stoljeu dopirale preko Drine, hrvatsko-bugarske granice, i preko Save iz najbliih panonsko-moravskih krajeva, nije se sauvala ni jedna, ali po najstarijim sauvanim glagoljskim rukopisima moe se suditi, kakove su se glagoljske knjige u to najranije doba irile Hrvatskom. Jedne su od njih prevedene s latinskog (Kijevski listii), a druge s grkog (Glagolita Clozianus, Marijansko etveroevanelje), a namijenjene su bogosluju ili nabonom itanju. Rekli smo, da su svete knjige prevedene na jezik macedonskih Slavena (starobugarski, staroslavenski, starocrkvenoslavenski) polovine IX. stoljea. Taj je jezik bio razumljiv Hrvatima, ali se razlikovao od ivog hrvatskog jezika. Hrvati, prepisivai starih crkvenih tekstova, vjerno su uvali tekstove najstarijih glagoljskih predloaka., ali se nijesu mogli oteti ni ivom narodnom govoru, pa su esto prepisujui biljeili pojedine glasove po hrvatskom izgovoru (, , y, ), a druga pismena, (poluglasi) zamjenjivali punim glasovima, ili ih izostavljali, gdje u hrvatskom jeziku nemaju glasovne vrijednosti, ili ih pisali, redovno, samo jedno, po tradiciji prepisivake kole. Utjecaj ive sredine hrvatskog narodnog jezika stao se veoma rano javljati ne samo u slovnici ve i u rjeniku. Tako je nastala hrvatska recenzija crkvenoslavenskih tekstova, a javlja se ve u najstarijim glagoljskim rukopisima, koji su nastali na podruju hrvatskih zemalja. Nekako u isto vrijeme poinje se oitovati hrvatska posebnost i u potezu pisma. Oble crte bugarske glagoljice poprimaju sve vie uglate oblike i razvijaju se u hrvatsku (uglatu) glagoljicu. I. Meu najstarije glagoljske rukopise hrvatskog podrijetla i jezika, uz najstariji datirani hrvatski glagoljski natpis Baansku plou te Beke listie, idu Grkoviev i Mihanoviev odlomak. Beki listii ostatak su starog sakramentarija (misala) iz XII stoljea po zapadnom obredu i latinskom izvorniku. U njima je zastupan najstariji tip poluoble glagoljice. Pripadaju podruju hrvatskog jezika. Provedena je u njima potpuno hrvatska recenzija starog crkvenog jezika, kako se pisalo po Primorskim mjestima, u Istri i na Otocima.4 Iz istog su stoljea Grkoviev i Mihanoviev odlomak, najstariji svjedoci hrvatske glagoljske pismenosti u hrvatskim zemljama Bosni i Hercegovini. 1) Grkoviev odlomak5 ostatak je potpuna lekcionara6 iz Djela apostolskih i poslanica njihovih (apostolara). Pisan je preteno oblom glagoljicom (neto srednje izmeu najstarijih okruglih tipova i onih iljastih7, kojom su se sluili Hrvati, prije no su razvili svojstven uglati oblik glagoljskog pisma. Velikom naklonou k povezivanju (ligaturama) pridruuje se Grkoviev odlomak Bekim listiima i najstarijim hrvatskim spomenicima Hrvatskog Primorja i Otoka. Ovakovi lekcionari pisani kao najstariji glagoljski rukopisi na pergameni u maloj etvrtini (osmini), hrvatske recenzije starog crkvenog jezika, bili su u upotrebi u XII. stoljeu i u Bosni i Hercegovini, gdje je nastao i onaj lekcionar8, od kojega su spasilo tek dva pergamenska dvolista, da progovore svojim govorom o prolosti. I u kasnijim stoljeima, kada je u ovim zemljama prevladalo hrvatsko irilsko pismo, bio je u upotrebi ovaj rukopis namijenjen glagoljaima. Ovo sudimo po mlaim napomenama, pisanim hrvatskom irilicom, na okrajcima sa strane teksta, a najstarije su od njih iz XIV. stoljea. Hrvatsko irilsko pismo potisnule je veoma brzo glagoljicu iz dnevne upotrebe, ali se u crkvi uza nj jo cijela stoljea odravala i glagoljica. 2) Po pravopisu i jeziku (crkvenoslavenski s glasovnim osobinama hrvatskim) upravo i spada meu nedvojbene ostatke crkvenoslavenske knjievnosti postanja hrvatskoga s podruja Bosne i Hercegovine i Mihanoviev odlomak.

M. Bar a d a: Hrvatsko-bugarsko susjedstvo, Predavanje u Hrvatsko-bu-garskom drutvu 5. X. 1941. V. J a g i : Hrvatska glagolska knjievnost (B. Vodnik: Povijest hrvatske knjievnosti, knj. I. Zagreb 1913.) str. 18; I. Mileti: Hrvatska glagoljska bibliografija. Starine XXXIII. (1911.), str. 157. 5 V. J a g i : Grkoviev odlomak glagolskog apostola, Starine XXVI. (1893.) str. 33161. Faksimil u dodatku. Rukopis u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. I. M i l e t i , o. c. str. 107. 6 J a g i o. c. Starine XXVI. str. 57. 7 ibid. str. 103. 8 ibid. str. 38, 40, 42. 131
4

Mihanoviev odlomak takoer je iz XII. stoljea, tek je neto mlai od Grkovievog. Ovaj odlomak (dvolist) ostatak je lekcionara iste vrste, kao to je bio onaj, od kojega se sauvao Grkoviev odlomak. Meutim jo izrazitije no kod posljednjeg pismo Mihanovievog odlomka predstavlja prijelaz iz oble (bugarske) u uglatu (hrvatsku) glagoljicu9, a nema mu bliega i srodnijeg spomenika od darovnice hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira crkvi svete Lucije na otoku Krk u10, Baanske ploe. I ako se nije sauvao ni jedan glagoljski rukopis iz XIII. i XIV. stoljea u ovim hrvatskim zemljama, ne moe se vjerovati, da je glagoljsko pismo i hrvatska glagoljska knjievnost bila nepoznata u to vrijeme u njima. Do XIII. stoljea bila je glagoljica i u jugoistonoj Hrvatskoj veoma rairena pa je izvrila i jak utjecaj na bugarsku irilicu promijenivi je u hrvatsko pismo, koje se odravalo iskljuivo u hrvatskim zemljama. to se nije sauvao ni jedan glagoljski spomenik XIII. i XIV. stoljea iz Bosne i Hercegovine, lako emo razumjeti, ako uoimo, da se i u drugim hrvatskim zemljama, u kojima se nijesu toliko osjeale tekoe povjesnog zbivanja, sauvao tek manji dio knjievnih nastojanja dalekih stoljea. Hrvatsko glagoljsko pismo i knjievnost ne nestadoe ni u ova dva stoljea u jugoistonim hrvatskim zemljama, jer bi nastavak hrvatske glagoljske prolosti u njima poetkom XV stoljea, koji predstavlja Misal Hrvoja, bosanskog i splitskog vojvode11, bio anahronizam. Bio bi nerazumljiv kao nastavak rada, kojega nije bilo. Takoer bi bilo nerazumljivo javljanje hrvatske glagoljice u zapisima XV stoljea kao u Apostolu br. 5512, Rukopisu Radosava krstjanina13 i ajnikom evanelju14 Da se glagoljica sve to vrijeme drala u Bosni i Hercegovini, dokazuje ve spomenuta upotreba glagoljskog rukopisa XII stoljea, kojemu je pripadao Grkoviev odlomak, u XIV i XV stoljeu15, kao i hrvatski irilski tekstovi, koji su tek svretkom XIV ili poetkom XV stoljea prepisani izravno s hrvatskih glagoljskih predloaka16. Sigurno je, da su ovi hrvatski glagoljski tekstovi bar do nastanka prijepisa hrvatskom irilicom sluili za crkvene potrebe. 3) Od hrvatskih glagoljskih misala sauvana su svega dva iz XIV. stoljea i to Misal kneza Novaka iz godine 1368. i Rimski misal, koji se svojim postankom stavlja svakako prije 1387. Svi su ostali hrvatski glagoljski misali iz XV stoljea, a najstariji je meu njima Misal Hrvo j i n17. Misal je posveen Hrvoji, bosanskom i splitskom vojvodi, a i napisan je na njegov poticaj. Rukopis ima 247 listova (folio). Pisan je lijepom uglatom glagoljicom u dva stupca, no nije krasnopisno uzorno, kako su pisani mnogi hrvatski glagoljski rukopisi XIV i XV stoljea. Naen je u riznici starog saraja (Eski Srai) u Carigradu, odakle ga je donijela u Budimpetu 1889. znanstvena komisija Madarske akademije. Na alost ovaj je vrijedni i nedovoljno proueni spomenik hrvatskog glagoljizma u Bosni i Hercegovini izgubljen18. Rukopis je nastao izmeu 1403. i 1415. kao djelo prepisivaa Butka i nepoznata slikara toskanske kole. Bogato je ukraen brojnim lijepim slikama i kienim poetnim slovima (inicijalima). Slikar nije bio veliki majstor, ali je vjetak u ukrasima. Boje su mu krepke, a nakiti sjajni. Wickhoff ite domovinu slikara u Toskani, meutim njegovi dokazi nijesu dovoljno jaki19. Slikar je mogao mirne due biti Hrvat. Od drugih hrvatskih glagoljskih misala odlikuje se Misal Hrvojin jezikom, koji se ne samo glasovima i oblicima, ve i izborom rijei i pisanjem posve pribliava ivom narodnom govoru20. Ovo je jak razlog, koji ga stavlja postankom u jugoistone hrvatske zemlje, to podkrepljuju i neke glasovne pojave svojstvene tim stranama. Da je prepisiva bio Omiljn, odbacio je ve Mileti21. To ne dokazuju ni akavski oblici u misalu, jer se akavski govorilo i u jednom dijelu Bosne i Hercegovine22. I sadrajem razlikuje se neto Misal Hrvojin od starijih hrvatskih glagoljskih misala. Razlikuje se od Misala kneza Novaka (1368.) te ima u njemu molitava i obreda (molitva o strienju vlasi, blagoslov soiva), kojih u

9 V. Jagi: Graa za glagolsku paleografiju, Rad II. (1868.) str. l35, ibid. 30. Faksimil u dodatku. Rukopis u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. I. M i l e t i o. c. Starine XXXIII. str. 106. 10 Jagi o. c. Rad II. str. 18. 11 V. J agi , L. Thalloczy, F. "VVickhoff: Missale glagaliticum Hervoiae ducis spalatensis.Vindononae MDCCCXCI. I. M i l e t i o. c. Starine XXXIII. str. 33 ss. 12 Lj. Stojanovi: Ueber einen cvrillischen Apostolus serbischer Redaction mit glagolitischen Marginalglossen, Archiv f. sl. Phil. XXII. (1900.) str. 511. Faksimil str. 512. 13 F. Raki: Dva priloga za poviest bosanskih patarena, Starine XIV. (1882.) str. 23. V. Jagi: Grkoviev odlomak glagolskog apostola, Starine XXVI. .str. 37. V. Jagi: Analecta Romana Archiv f. sl. Phil. XXV. (1903.) str. 30 ss. Faksimili str. 21, 22. 14 Jagi, o. c. Archiv f. sl. Phil. XXV. str. 33 ss. Faksimil str. 35. 15 J a g i o. c. Starine XXVI. str. 54. 16 Isp. str. 807 ss. 813 ss. ove radnje. 17 V. biljeku 11. 18 Mileti o. c. Starine XXXIII. str. 35. 19 F. Wickhoff: De Missali glagolitico Hervoiae commentatio ad artem ornandi pertinens, Missale glagoliticum Hervoiae ducis spalatensis str. 106, 107. 20 ibid. (V. Jagi: De Missali glagolitico Hervoiae commentatio philolo-gica) str. 64. 21 Mileti o. c. Starine XXXIII. str. 33 biljeka. 22 Missale glagoliticum Hervoiae ducis spalatensis (V. Jagi o. c.) str. 65. 132

Novakovom misalu nema. Obred vjenanja ureen je u Hrvojinom misalu za plemie23. Misal je poklonio Hrvoje nekoj bosanskoj crkvi. Sloen je, kako se vidi s prve stranice teksta, po zakonu rimskom blaenoga Petra i Pavla, crkve rimskoga dvora, to nam svjedoi, da se u jugoistonim hrvatskim zemljama uvala glagoljica u zapadnoj (katolikoj) crkvi, koja je i osnovana na glagoljskim temeljima. Kao i u ostalim hrvatskim glagoljskim tekstovima, i u ovom misalu, uz jaka prilagoivanja latinskim tekstovima, izbija najstariji crkvenoslavenski prijevod. II. Pitanje postanka glagoljskog pisma znanost nije jo rijeila. Miljenje, da se glagoljica razvila iz grkog kurzivnog i minuskulnog pisma, ne e se odrati24. Za novo slavensko pismo, irilicu, pouzdano je, da se razvilo u Bugarskoj, kao bugarsko pismo, iz grkog ustavnog pisma. Od svretka IX stoljea bugarske su zemlje u uskoj vezi s istonim carstvom i padaju sasvim u podruje bizantske kulture. Pribliavajui se sve vie u svemu ivotu, i javnom i posebnikom, crkvenom i dravnom, uzoru grkom, Bugari prihvatie napokon i obino grko pismo, ustav, a pismena, kojih ne bijae u njem, uzee iz glagoljice, izmijenivi im neto oblik prema crtama ustavnog pisma i tako nastadoe irilska pismena, kojih nema u grkom pismu25. Ovu reformu grkog pisma za bugarske potrebe izvrio je sv. Kliment, jedan od uenika sv. Metoda, poetkom X, stoljea. Novo bugarsko pismo proirilo se veoma brzo i ve u istom stoljeu posve potisnulo glagoljicu u Bugarskoj... --Tekst Apostola br.55 s kraja XIV st. s glagoljskim marginama veoma starim oblicima pribliava se mjestimice Grkovievom glagoljskom apostolu i Giljferdingovom br. 14, a prema posljednjem odlikuje se vie provedenom ikavtinom, novijim govornim oblicima i narodnim izrazima. Od ovih tekstova i Hvalovog rukopisa odvaja se prevoenjem u ovima neprevedenih stranih izraza, redoslijedom rijei124 i veom ovisnou o grkom tekstu.125 Predloak, s kojega je prepisan ovaj Apostol, mlai je i bio je pisan bugarskom irilicom za upotrebu u istonoj crkvi. Prepisivao je nastojao prepisati tekst predloka hrvatskim irilskim pravopisom, ali to nije dosljedno proveo. Predloak je dospio u Hrvatsku preko Srbije, pa je taj put ostavio na njemu i nekih tragova. Mjestimino na rubu nalaze se u Apostolu br.55 primjedbe pisane kurzivom. Pisac ovih primjedbi mijea na nekoliko mjesta glagoljska pismena s grkim i hrvatskim irilskim. Ima i cijelih rijei pisanih glagoljicom. Vjerojatno se radi o tajnopisu. U primjedbama se tumai tekst, usklauje sa ivim narodnim govorom, ili popravlja po drugim rukopisima. Veoma je zanimljivo i znaajno, da se na vie mjesta u primjedbama popravlja tekst prema Vulgati, odnosno po hrvatskim tekstovima, koji su ve bili s njom usklaeni. Sudei po uputama: pii, zacijelo je ovaj ispravljen tekst imao posluiti kao predloak kojem prepisivau. 14) Oko polovice XV. stoljea nastao je Radosavov rukopis126. Pisao ga je krstjanin Radosav za krstjanina Gojsaka tamo iza 1443. a prije 1461.127 Kao neki mlai rukopisi i ovaj je pisan na papiru, a imade 60 listova u maloj osmini128. Pisan je obinom ustavnom hrvatskom irilicom, a sadri Apokalipsu, Oena, neke druge molitvice i poetak evanelja po Ivanu (I l16). Apokalipsa je podijeljena u 72 glave kao i u Hvalovom rukopisu. I u natpisima poglavlja i u tekstu postoji veoma veliko podudaranje izmeu ova dva rukopisa, samo je Radosav u mnogom pogledu sauvao starije oblike tamo, gdje Hval. ima novije, ali i obratno,129 to je oiti znak, da Radosav nije prepisao Apokalipsu iz Hvalovog rukopisa, ve je Hvalu i Radosavu posluio kao predloak isti hrvatski glagoljski tekst. Pismo Radosavljevo daje neto stariji utisak, nije briljivo ni lijepo kao pismo prepisivake kole s poetka XV stoljea. Jezino, to smo ve zapazili kod Mostarskih listova, uva starinu, ali se s druge strane jo vie pribliava hrvatskim irilskim svjetovnim spomenicima polovice XV stoljea. Ikavtina je posve provedena
ibid. (J a gi o.c.) str. 45. J. H a mm: Iz prolosti glagoljske azbuke, Nast. vjesnik XLIX. (1940/41.) str. 239267. 25 I. Broz: Crtice iz hrvatske knjievnosti II. Zagreb 1888. str. 24, 2o. V. Jagi: Mariinskoe etveroevangelie, Sanktpeterburg 1883. Priloenija str. 475. 124 Npr. Dj. ap. XIX 2 oni e re jemu sa strane popravljeno u: oni e re k njemu (at illi dixerunt ad eum) ; XXV22. Agripa e k' Fistu ree: hoth i sam uslyati lovka, sa strane: pi(i) hoteh i sam' lka uslyati (volebam et ipse hominem audire) i dr. 125 S to janvi, o. c. Archiv f. sl. Phil. XXII. 516. 126 F . Raki: Dva priloga za poviest bosanskih patarena Rukopis bosanskoga krstjanina Radosava, Starine XIV. (1882.) str. 2129. V. Jagi: Analecta Romana, Archiv f. sl. Phil. XXV. (1903.) str. 2036. Faksimili str. 21 2o. Rukopis u Biblioteca Vatic. Museo Borgiano P. F. Illico 12. 127 Zapis na 1. 58b (po Rakom) : Si knigi pie Radosav' kr'stienin' Goisaku kr'stieninu. A pisae se u dni gdna krala Tomaa i dida Ratka. Gspodo, ako sam' to loe postavio, nemoite se tomu n porugati, ere mi ta ruci trudni teee. tite i blagoslovite, a vas' Bog' blgoslovi u viki amin'. 128 Po Rakom o. c. Starine XIV. str. 22. ima 59 listova. 129 Jagi o. c. Archiv f. sl. Phil. XXV. str. 26. 133
24 23

kao u Mostarskim listovima. Od ovih se odlikuje daleko veom dosljednou obzirom na mlae jezine i pravopisne crte. I u pravopisu i stilizaciji pisma vidi se tenja za potpunim izjednaenjem sa svjetovnim spomenicima XIV i XV stoljea. U slikama i ukrasu ogleda se smjesa narodne fantastike, sredovjene teratologije pored utjecaja zapadne umjetnosti. Radosav je tu samouk, koji nastoji tek to vjernije dati i u tom smislu svoj predloak. Na listu 59a rukopisa nalazi se Radosavov zapis iz poslanice sv. Pavla Titu (II, 1213), pisan uplatom glagoljicom posebnog tipa i ponovljen od druge ruke istog vremena130 hrvatskom uglatom glagoljicom. Pismo ovog zapisa predstavlja glagoljski tajnopis (kriptografiju) i ima po Jagievom priznanju dodirnih crta sa suvremenim tajnopisima,131 koji se sastoje iz mjeavine hrvatskih irilskih i glagoljskih pismena. Da se tu radi o tajnopisu, a ne o posebnom glagoljskom pisanju, kako je pomiljao Jagi,132 dokazuje injenica, to je Radosav krstjaninu Gojsaku, kome je namijenio zapis, ispisao na listovima 55a i 57a klju (tajnu azbuku) za itanje zapisa, koji je vjerojatno Gojsak prepisao hrvatskim glagoljskim pismenima. 15) Iz XV. stoljea bit e i takozvano ajniko evanelje133. Od ovog evanelja, koje je zacijelo spadalo skupini hrvatskih irilskih tekstova XV stoljea, sauvao se samo jedan list. Na njemu se nalazi zapis iz evanelja po Ivanu (XV. 1720) pisan tajnopisom: mjeavinom hrvatskih glagoljskih i irilskih pismena. Veina je glagoljskih pismena, a oblik nekih je neobian. Pismo je poluustavno i nije lijepo. Pisac zapisa nije bio ikavac.134 Tekst evanelja ovog zapisa prepisan je s predloka (zacijelo iz istog evanelja), koji se, u odstupanjima od crkvenoslavenskih tekstova, gotovo posve slae s odgovarajuim tekstom Vulgate. Evanelje, kojem je pripadao ovaj list, bilo je pisano na pergamenskim listovima osminskog oblika, kao mlai hrvatski irilski tekstovi XIV i XV stoljea.

130 131

Raki o. c. Starine XIV. str. 23. Jagi o. c. Archiv f. sl. Phil. XXV. str. 33. 132 ibid. str. 31. 133 ibid. str. 3334. Crte teksta str. 35. List naen u ajniu. Gdje se danas nalazi nije nam poznato. 134 ibid. str. 34 134

Franjo Raki DVA NOVA PRILOGA ZA POVIEST BOSANSKIH PATARENA

Rukopis bosanskoga "krstjanina Radosava"

Vladimir Stasov, koj se je prologa ljeta bavio njekoliko dana u Zagrebu, pa odavle preao u Italiju, obaviestio me bio iz Petrograda, da je u knjinici sbora de Propaganda fide u Rimu naiao bio na rukopis nikakovim brojem neoznaen, pisan irilicom a za njega zanimiv radi nakienih iniciala; taj rukopis da je po jednom pripisu, koj mi bijae priobio, pisan rukom bosanskoga Patarena Radosava za suvjerenika mu Gojsaka "u dni krala Tomaa i dida Ratka". (Vidi moju obaviest u Viencu" 1880. broj 33., str. 535).241 Dobivi ovu obaviest bio sam se odmah radi potanje upute obratio na prijatelja kanonika Dragutina Paria; a desivi se ovoga ljeta u Rimu niesam propustio, da s njim pohodim knjinicu i taj rukopis prema kratkomu vremenu letimice pregledam molei svoga druga, da mi prepie to mi se je za ta studija inilo koristno. A on se ovoj molbi dragovoljno odazva, na em budi mu iskrena hvala. Rukopis je od hartije u 16-ni, imade 59 listova, koji su arabskimi brojevi oznaeni. Pisan je irinom lista, samo prva strana 41. lista imade dva stupca. Na svakoj strani imade od prilike 15 do 16 redaka. Pismo je bosanska bukvica stajaa. Rukopis bit e iz XV. vieka t. j. dobe, koju sam pripis naznauje. Na drugoj na ime strani lista 58., dakle predposljednjega, ita se taj pripis:


Iz ovoga se dakle pripisa na kraju rukopisa vidi, da ga je pisao, kano to je navedeno krstijanin" tj. Pataren imenom Radosav za krstijanina ili Patarena Gojsaka u vrieme bosanskoga kralja Tomaa i glavara, ili "dida" bosanskih Patarena imenom Ratka. Pisan bijae dakle za ivuega Tomaa tj. poslije 1443. a prije 1461. godine. Uz onaj pripis bosanski, pred kojim vidi se slika predstavljajua ovjeka sjedeega na stolcu, ita se drugi kasniji latinski: Thomas rex cepit regnare 1443." Taj pripis odkriva nam za poviest bosanskih Patarena dva nova imena, na ime njihova biskupa Ratka i vjernika Gojsaka. Tiem se Radko pribraja poznatim do sada biskupom "bosanske crkve" Miroslavu, Radomjeru i Miloju. Ovaj posljednji spominje se u listini kralja Stjepana Tomaa od 22. augusta 1446. (Mikloi: Monum. p. 440); a u vrieme istoga kralja bjee i na Ratko djedom, i to po svoj prilici poslije Miloja. Jedan "Ratko krstjanin" spominje se god. 1404. (Pui: srp. spomen. I, 51); ali teko se moe ustanoviti, je da li je taj kanje postao "djedom". Po razmaku u dobi ni je vjerovatno. Jednako doznajemo iz ovoga pripisa za novoga patarenskoga pisara. Do sada bjee nam poznat "Hval krstjanin", koj je za spljetskoga "hercega" kneza Hrvoja pisao rukopis sada bolonjski. Hvalu se sada pribraja Radosav, koj je rukopis sada rimski pisao za krstijanina Gojsaka. Uz pomenutoga Ratka krstjanina spominje se u istoj izpravi god. 1404. takodjer "Radosav krstjanin"; ali ova oba Radoslava, oba po vjeri Patarena, dieli razdobje od 40 godina, te bismo odavle zakljuili, da su to dvie razliite osobe. Gojsak "krstjanin" nam je osoba posvema nepoznata. Ali vratimo se k rukopisu. Sadrina rukopisa je sliedea : Skoro sav rukopis zauzima ; protee se na ime od 1. do 56. lista. Razdieljena je na pomanje odlomke, kojih ima u sve 72, a pred svakim je kratak sadraj crvenilom. Na svakom su odlomku poetna slova povea, njeka se visinom proteu kroz 89 redaka, te crnilom i crvenilom izvedena, ali dosta grubo. Na 56. listu i to prednjoj strani je molitva gospodnja s drugimi molitvicami, o kojih u odmah progovoriti. Na prednjoj strani l. 57. jest poetak evangjelja sv. Ivana gl. I, r. 116; a na drugoj strani pomenuti pripis samoga pisca. Tim se rukopis krstijanina Radosava zavruje. Ali imade na prednjoj strani sliedeega, na ime 59. lista zanimiv pripis, i to glagolicom. Taj pripis glasi: s Pavl apsl govori k Titu
241 Taj rukopis spominje ve J. Dobrovsky (Institutiones linguae slavicae vet. dial. Vindobonae 1852. XVI) "Cvrillicum Bosnensem parvum codicem graeci ritus apud se extitisse Matth. Sovich refert. Complectebatur is apocalypsim cum initio evangelii s. Joannis. Scripsit eum Radosav Christianus Gonsavo Cristiano diebus regis Toma et avi Ratko. In postremo folio versus 13 c. II. epist. ad Titum glagolitico charactere, sed non obvio, perscriptus est". Po Soviu, bivem ueniku de propaganda, imao rukopis doi u njegovu knjinicu. 135

da otvree se neastivi i pltske pohoti clo mudro blagovrno poivmo v ninanem vici ajute blaenoga ujupvani i prosviteni slavi velikago Boga.242 Glagoljsko pismo u tom pripisu veoma je znaajno za dobu rukopisa, Glagoljica je na ime uglasta, kakova se izekuje za ono vrieme; ali imade pismena, koja se nalaze samo u najstarijih rukopisih osobito u onih oble . Njekih je pismena opet oblik osebujan, kakav se u rukopisih redovito ne glagolice, kano to nalazi. Ovakovo se pismo glagolsko inilo tako neobino, da je taj pripis odmah nie prepisan doslovce obinom hrvatskom glagolicom. Jo imade na dva mjesta u tom rukopisu glagolice, i to azbuka, na ime na dnu prve strane lista 55 i na prvoj strani lista 57 na kraju molitve gospodnje. Poto ne ima razloga misliti, da je ta knjiga dola u porabu ruku nepatarenskih i da bi glagolski pripisi kasniji bili: moe se odavle zakljuiti, da glagolsko pismo ne bijae nepoznato bosanskim Patarenom. Scienim pako, da je onaj gornji pripis uinjen bio po veoma starom rukopisu; s toga da je glagolsko pismo bosanskim Patarenom od davnine poznato bilo. Tiem se dovodi u sklad mnienje, da je Nikoljsko evangjelje, koje je, kano to se je na vriedni lan dr. Gj. Danii uvjerio, pisao bosanski Pataren Hval, prepisano iz glagolskoga rukopisa.243 Pa i bolonjski rukopis Hvalov prepisan je iz glagolskoga.244 Glagoljica imala se u Bosni udomiti u starije doba, kada joj se iza IX. vieka nalaze tragovi na razliitih mjestih izmedju Balkana i Adrije; pa doim je inae u Bosni mah preotela cirilica, sauvala se je glagoljica podulje kod Patarena, koji su u obe u odnoajih ivota nepromjenljiviji bili, i negibiviji ivalj u zemlji predstavljali. Osim ove paleografske znamenitosti nalazimo u naem rukopisu jo drugu, a ta je u sadrini njegovoj. Sadrinu razloio sam u kratko malo vie opisujui rukopis. Sada u panju obratiti na pojedine njezine djelove. Prvi i vei diel obuhvaa apokalipsa sv. Ivana apostola. Apokalipsu imade takodjer, kano to je poznato, Hvalov rukopis, i to ne u obinom redu, ne poslije poslanica nego odmah poslije evangjelja.245 Ovo pa i ta okolnost, to je u Radosavljevu rukopisu od svih knjiga novoga zavjeta jedina apokalipsa, potvrdjuje, kako je ova tajinstvena knjiga kod Patarena u velikom ugledu bila. Ali za nas je jo znamenitiji onaj drugi prem obsegom daleko manji i neznatniji dio. Ovaj drugi diel sadraje molitvu gospodnju, a poslije nje nekoliko molitava, i onda odlomak iz evangjelja sv. Ivana. Ovaj drugi dio je i za mene vaan za to, to u njem nalazim potvrdjeno, to sam piui razpravu o Bogomilih i Patarenih tek nasluivao, ili bolje, to sam i za nje izvodio. Tada naime bijae mi poznato iz slovjenskih, grkih i zapadnih izvora,246 da se je bogotovje ove sljedbe sastojalo gotovo iz same molitve gospodnje, uz koju bijahu njeka klanjanja propisana. Ovo se za zapadni diel sekte, na ime za Katare, moglo potvrditi jednim obrednikom, koj je nadjen u Francezkoj, u biblioteci lionskoj.247 Taj obrednik nalazi se na kraju jednoga rukopisa iz konca XIII. ili poetka XIV. vieka, koj sadraje knjige novoga zavjeta u romanskom prievodu. Pa za udo i ovdje zauzima apokalipsa mjesto razliito prema redu obinom u crkvi tako zapadnoj kako iztonoj; dolazi na ime odmah iza evangjelja i diela apostolskih (actus) a prije poslanica. To se je i izdavatelju obrednika udno vidjelo, te primjeuje248: Auffallend ist, dass auf die Apostelgeschichte (Actus) die Apokalypse, dann die katholischen Briefe folgen, worauf dann erst die Briefe Pauli kommen". A upravo tim redom sliede si poslanice i u Hvalovu rukopisu. Pak taj obrednik zapoima upravo onako, kako je u onom drugom dielu Radosavljeva rukopisa, samo je red njeto preinaen. U naem se na ime rukopisu poima s molitvom gospodnjom, onda sliede kratke molitvice, pak se zavruje s odlomkom iz evangjelja sv. Ivana. Tako je i u katarskom obredniku, jedino to se ovdje kano uvod predpostavljaju kratke molitvice, koje u bosanskom rukopisu sliede odmah poslije molitve gospodnje. Da se indi ova istovjetnost oevidnije prikae, pa da se odavle mogu iz naega rukopisa izvoditi zanimivi zakljuci za bogotovje bosanskih Patarena: tiskam uz taj diel takodjer onaj odlomak iz katarskoga obrednika:249

Benedicite, parcite nobis. Amen.


242 1 Epist. ad Tit. II, 1213. Ovaj text razlikuje se donjekle od onoga kod Bria. (Ulomak sv. pisma V., 73), gdje se ita: otvrge neistoti i skvrnnietrzven i pravadnpriastvi mj. posviteni. U Hvalovu rukopisu bolonjskom (Starine III., 145), takodjer patarenskom: . 243 To je nasluivao ve u predgovoru svoga izdanja (u Beogradu 1864.); a uvjerio se dobivi u ruke Hvalov rukopis. Starine III.; l2. 244 Ibid. p. 10. 245 Ibid. p. 2. 246 Rad X., 193. sq. 247 Izdao ga E. Kunitz: Ein katharisches Rituale. Jena 1852. Rad X., 194. 248 Ibid. p. 56. 249 Ibid. p. 11. 136

o ( ) ( ) 250 () () () ' () , , , () () () () () () () () ()()

Fiat nobis secundum verbum tuum. Pater et filius et espiritus santus parcat vobis omnia peccata vestra. Adhoremus patrem et filium et espiritum sanctum (III. uegadas i. e. ter.) Pater noster, qui es in celis; sanctificetur nomen tuum. Adueniat regnum tuum. Fiat uoluntas tua sicut in celo et in terra. Panem nostrum supersubstantialem da nobis hodie. Et dimitte nobis debita nostra, sicut et nos dimittimus debitoribus nostris. Et ne nos inducas in tentationem; sed libera nos a malo. Quoniam tuum est regnum et virtus et gloria in secula. Amen. Adhoremus patrem et filium et espiritum sanctum (III. uegadas i. e. ter.)

Gracia domini nostri Jesu Christi sit cum omnibus nobis. Benedicite, parcite nobis secundum verbum tuum. (Fiat). Pater et filius et espiritus santus parcat. In principio erat verbum, et verbum erat apud deum et deus erat verbum. Hoc erat in principio apud deum. Omnia per ipsum facta sunt, et sine ipso factum est nihil, quod factum est. In ipso vita erat, et vita erat lux hominum. Et lux in tenebris lucet, et tenebre eam non comprehenderunt. Fuit homo missus a deo, cui nomen erat Johannes. Hic venit in testimonium, ut testimonium perhiberet de lumine, ut omnes crederent per illum. Non erat ille lux, sed ut testimonium perhiberet de lumine. Erat lux vera, quae illuminat omnem hominem venientem in hunc mundum. In mundo erat, et mundus per ipsum factus est, et mundus eum non cognovit. In propria venit, et sui eum non receperunt. Quotquot autem receperunt eum, dedit eis potestatem filios dei fieri, his, qui credunt in nomine eius, qui non ex sanguinibus neque et voluntate viri, sed ex deo nati sunt. Et verbum caro factum est, et habitavit in nobis, et vidimus gloriam eius, gloriam quasi unigeniti a patre, plenum gratie et veritatis. Johannes testimonium perhibet de ipso, et clamat dicens: Hic erat, quem dixi: qui post me venturus est, ante me factus est, quia prior me erat. Et de plenitudine eius nos omnes accepimus, gratiam pro gratia; quia lex per Moysem data est, gratia et veritas per Jesum Christum facta est.

Koji god dakle uzporedi ova dva odlomka iz Radosavljeva rukopisa i katarskoga obrednika: umah e mu past

U zaporci postavljene riei izputene su jamano nepomnjom pisca, a postavljene ovdje po nikoljskom evangjelju. Mat. VI., 914. 137

250

u oi istovjetnost njihova. Pae i ona malena razlika je znaajna. U katarskom na ime obredniku imadu pred molitvom gospodnjom etiri molitvene formule, koje se poslije molitve gospodnje opet ponavljaju. S toga poto se "Adhoremus" svaki put izricalo tri krat, molilo se je u kratki as est puta. Ovoliko ponavljanje istih formula prije i poslije jedine molitve, koja je u toj sekti bila obiajna, padalo je u oi katolikim sugradjanom zapadnih Patarena ili Katara: "Numquid et Cathari non addunt ad Pater noster ante et post? Utique faciunt" pie suvremeni pisac Moneta251. Iz Radosavljeva pako rukopisa doznajemo, da su bosanski Patareni zapoeli svoju pobonost s molitvom gospodnjom, pa da su na nju tek one kratke molitvice nanizali. Ove molitvice sa svim su jednake u naem rakopisu i u katarskom obredniku; samo prvi imade jedan responsorij: tj. dignum et iustum est, koj se u drugom ne nalazi. Tiem se dakle potvrdjuje naim spomenikom, da je bogotovje kod bosanskih Patarena i kod francezkih Katara bilo jedno te isto. Ali da se text Radosavljeva molitvenika ne ima smatrati moebit prievodom onoga latinskoga teksta, koj se u katarskom obredniku nalazi, o tom nas upuuje i poviest sliedbe i odnoaji izmedju njezinih grana zapadne i iztone; a upuuju nas i oba dva teksta, latinski i na slovinski. I Katari niesu molili molitve gospodnje onako, kakova je kod njihovih sugradjana katolika u obiaju bila. Oni su mjesto "panem nostrum quotidianum" molili "panem nostrum supersubstantialem"; na dalje na koncu poslije "sed libera nos a malo" dodavali su doxologiju: "quoniam tuum est regnum" etc. Sbog toga biedili su Katari katolike, da mienjaju molitvu gospodnju. "Obiicitis, quia dominicam orationem permutamus, cum dimittimus tacentes illud: quia tuum est regnum etc Aliud obiicitis, quia dominicam orationem permutamus cum dicimus: "panem quotidianum". (Ebrardus: Contra Waldenses. ed. Gretser 1614. p. 78). Doxologie ne ima vulgatin prievod latinski; ali imade ju grki izvorni text po veini rukopisa. S toga je ona promjena u molitvi gospodnjoj mogla kod Katara nastati samo uslied sveze njihove vjerske s istokom. U slovjenskom prievodu knjiga novoga zavjeta, koj je po grkom textu uinjen, imade doxologia na koncu molitve gospodnje; pa taj text pridrali su takodjer Bogomili i Patarani, kano to za ove svjedoe nikoljsko evangjelje, Hvalov i Radosavljev rukopis. A poto je sekti izvor bio na iztoku, te se ona odanle razirila i na zapad: to je ovim putem i ona promjena nastala kod francezkih Katara. Na ovaj je zakljuak doao takodjer E. Cunitz252: "Es ist wohl am wahrscheinlichsten, da die katharische Uebersetzung des N. T. muthmasslich nach der Vulgata verfertigt war, dass die Haretiker diese Form des Vaterunsers nicht urspriinglich aus ihrem N. T. selbst geschopft, sondern von ihren Brdern griechischer Zunge, den Bogomilen, erhalten und dann erst in ihrem Schrifttext eingetragen haben mogen". ta nam dakle daje Radosavljev rukopis u svojem drugom dielu? Daje nam molitve, koje su bosanski Patareni rabili u svojoj slubi bojoj, a koje su bile jednake s onimi francezkih Katara, te u obe kod svih grana ove dualistike sljedbe vjerske. Onaj katarski obrednik obuhvaa cielo bogotovje. Poslije reenoga na ime uvoda obuhvaa tako zvani "servitium" tj. izpovjedni formular, na dalje obrede propisane kod primanja vjernika u viji razred vjerske obine, na dalje obrede propisane kod podjeljivanja duhovne utjehe bolestnikom i umiruim. Doim indi katarski obrednik obuhvaa svekolike bogotovne obrede, koji su u toj vjerskoj obini bili u obiaju: Radosavljev rukopis obuhvaa samo onaj obeniti diel bogotovja. Kako da si tu nepodpunost protumaimo? Zar ostalih obreda nije bilo u "bosanskoj crkvi"? Ne mislim tako. Kano to se onaj obeniti obred kod Patarnoa bosanskih i kod francezkih Katara posvema podudara, i kano to nam to suglasje za prvi put potvrdjuje Radosavljev rukopis: tako bijahu za cielo kod i bosanskih Patarena u porabi i ostali obredi, koji se u onom obredniku navode; a pismenu potvrdu moemo od budunosti oekivati. Po mojem mnienju onaj obeniti diel obrednika bijae namienjen svim vjernikom. Kod ovoga diela bogotovja, koj je sainjavao obenitu slubu boju, sudjelovali su svikolici vjernici, koji su bili kod slube boje; doim je ostali dio obrednika bio vie namienjen organom vjerske obine, koji su rukovodili primanje vjernika iz niega u vii razred, iz razreda dobrih ljudi u razred "svritelja"; podieljivali duhovno krtenje i duhovnu utjehu (consolamentum) bolestnikom. Gojsak, za kojega je Radosav pisao ovu knjigu, bio je takodjer samo "krstjanin", nije bio ni "djed" ni "gost" ni "starac", tj. nije bio organ "crkve bosanske" ve obian vjernik; s toga je za njegovu obinu porabu dovoljan bio onaj obeniti diel, koj u naem rukopisu sliedi poslije apokalipse. I tako nam onaj mali rukopis, nalazei se sada u Rimu u propagandinoj knjinici, znamenito raziruje nae dojakonje poznavanje izvora za poviest bosanskih Patarena, osobito njihova bogotovja. Nikoljsko evangjelje, Hvalov i Radosavljev rukopis prilino nam prikazuju obseg crkvenih i bogotovnih knjiga, kojimi su se vjernici "bosanske crkve" sluili. A kako nam je tek novije vrieme iznielo i ove mrave ostanke jedne vjerske obine, kojoj je njekada pripadao znamenit dio naega naroda: ne gubimo nade, da e nam blia ili dalja budunost odkriti jo i drugih spomenika te vrsti, kojimi e se nai znanstveni izvodi to podkriepiti to popuniti.

251 252

Adversus Chataros et Waldenses libri V. Ed. Richini. Romae 1773. p. 458. Op. cit. p. 37. 138

Jaroslav IDAK MARGINALIJA UZ JEDAN RUKOPIS "CRKVE BOSANSKE" U MLETAKOJ MARCIANI U biblioteci Sv. Marka u Veneciji (Marciana) uva se u zbirci originalnih rukopisa (MSS. Orientali) jedan irilski rukopis bosanskog porijekla s oznakom: Orient. 227, Collocazione 168, kojega se mikrofilm nalazi od nedavna u Sveuilinoj knjinici u Zagrebu (pod sign. F. 4.).253 Najstariji podatak o tom rukopisu potjee iz g. 1719., a zabiljeen je meu Codices seirviani et russi u Catalogus et Index Codicum Orientalium prema svjedoanstvu prof. D. Cimpolija iz g. 1894.254 - ovim rijeima, u kojima je sadran i kratak opis rukopisa: Cod. I. Membr. in 4. Saec. XV (Decreto del Senato 1719). LXXXV. -3 - Novum Testamentum, scilicet Quatuor Evangelia, Apocalypsis, Acta Apostolorum, Epistolae Catholicae, et Epistolae D. Pauli; litteris Cyrillianis exaratum. Predmetom znanstvenog prouavanja, iako samo s jezine strane, postao je taj rukopis tek potkraj XVIII stoljea, kad ga je upoznao otac slavistike Josef Dobrovsky, boravei g. 1794. u Veneciji. On je tom Mletakom zborniku (Venetus codex) kako ga je kasnije nazvao utvrdio potanje sadraj, pa je uz ostalo uoio, da u njemu ima! takoer vie apokrifnih pria i prologa. Ne ulazei u pitanje rasporeda poslanica, bio je uvjeren, da rukopis, obuhvaajui cijeli Novi zavjet, svrava s Pavlovom poslanicom Hebrejima, od koje je, meutim, preostao samo poetak. Rukopis, dakle, nije ni tada bio potpun. S obzirom na neke jezine pojave teksta, Dobrovsky je porijeklo zbornika stavio sa sigurnou u srpsku sredinu.255 Upuujui na njega, K. Tischendorf je god. 1894. konstatirao, da se zbornik sastoji od ovih dijelova: evanelja, Apokalipse, Djela apostolskih, poslanica katolikih i Pavlovih, osim veeg dijela Pavlove poslanice Hebrejima i njegovih poslanica Timoteju, Titu i Filemonu, a porijeklo mu je smjestio u Srbiju ili Bugarsku.256 Toniji opis zbornika pokuao je jo iste godine (1894.) dati D. Cimpoli u sprijeda navedenom izdanju, ali je to uinio s nedovoljnom panjom i oiglednim nepoznavanjem srednjovjekovnih bosanskih tekstova. Usporeujui mikrofilm s njegovim opisom,257 valja ponajprije istai, da nije uoio praznina, a nije zabiljeio ni to, da se na 1. 144'149 nalaze apokrifni tekstovi Dorota episkupa tur'ska i Svetago Epipana episkupa Kupranina te Ob'hodenie Pavla apostola i Muenie svetago apostola Pavla. On je, tovie, pogrijeio pretpostavljajui, da je Pavlova poslanica Hebrejima prema uobiajenom mjestu posljednja meu poslanicama i u ovom zborniku, jer ona slijedi ve poslije obiju Pavlovih poslanica Solunjanima. Kako meu Pavlovim poslanicama doista nema obiju poslanica Timoteju kao ni onih Titu i Filomenu, Cimpoli je bez opravdana razloga osporio tonost Tischendorfove tvrdnje u tom pogledu.258 Rukopis se dakle prekida na 1. 289, gdje poinje vrlo istroen tekst poslanice Hebrejima, i njegov se daljnji sadraj osim zacijelo preostalih poslanica ne moe vie utvrditi. Ta je injenica utoliko vanija, to ne iskljuuje mogunost, da se tekstovi rukopisa nisu ograniili samo na Novi zavjet, iako to sprijeda navedeni podatak iz god. 1719. izriito tvrdi. U njemu se naime nita ne kae o tome, da lii je rukopis i tada jo bio potpun. Cimpoli je, uz ostalo, nastojao da to potpunije opie i objasni iluminacioni ukras, koji je u ovom zborniku razmjerno bogat i koji on ne smatra originalnim radom nego kopijom starijih minijatura iz prve polovice XIV stoljea. Iznenauje, meutim, da niti naslovi pojedinih knjiga, kako ih on navodi, niti tekstovi upisani u pojedine zastave na poetku nekih tekstova, kako ih on ita, ne odgovaraju stvarnom tekstu. ini se po svemu, da se Cimpoli oslonio iskljuivo na neki ortodoksni tekst, ispisujui iz njega mehaniki naslove pojedinih knjiga i spomenute tekstove, a i to je uinio s dosta pogreaka (jedan njihov dio nesumnjivo otpada na tisak). Premda je V. Jagi imao prilike da rukopis i sam pregleda i da naroitu panju obrati njegovu tekstu Apokalipse, on se, piui o tome tekstu u prilogu Analecta romana259, ograniio na to da konstatira njegovu ne ba veliku slinost s tekstom Apokalipse u Hvalovu rukopisu, ali se na Mletaki zbornik u cijelosti nije osvrnuo.
Smatram ugodnom dunou, da se i na ovom mjestu srdano zahvalim prof. dru Sv. Radojiu, koji me je upozorio na taj mikrofilm i tako mi dao poticaj za ovaj rad. Rukopis, naalost, nisam imao prilike da vidim u originalu, pa se taj nedostatak nije povoljno odrazio na nekim mojim zakljucima u vezi sa spoljanjim obiljejima rukopisa. 254 Prof. Domenico Cimpoli, I codici paleoslavi della R. Biblioteca nazionale di San Marco, Roma 1894, str. 8. 255 J. Dobrowsky, Institutiones linguae slavicae dialecti veteris, Vindobonae 1822, str. XIVXV i 676677. 256 Novum Testamentum graece ad antiquissimos testes denuo recensuit apparatum criticum apposuit Constantinus Tischendorf. Editio octava critica maior: Vol. III, Lipsiae 1894, str. 1115, br. sl11 ... desunt Heb. 1,613, 25 I. 2 Tim Tit Philem .. . 257 V. Novum Testamentum, str. 3237 258 Come si vede del nostra esame, queste indicazioni non sono tutte esatte (str. 32, bilj.75). 259 Archiv fr slavische Philologie XXV, 1903. 139
253

Nije zadaa ovog priloga, da ispuni dug slavistike nauke prema tom rukopisu, koji je ona s nepravom zanemarila.260 Kako je Mletaki zbornik nesumnjivo bosanskog porijekla pa po svima svojim osobinama pripada grupi dosada poznatih crkvenih tekstova XIVXV stoljea, koji su se sauvali iz kruga heretike Crkve bosanske, on se ovdje ocjenjuje samo u sklopu problema te crkve i njezina uenja. A upravo u tom pogledu je njegovo znaenje izuzetno veliko, jer nam Mletaki zbornik omoguava da ispravni je ocijenimo takoer vanost onog rukopisa, koji je u toj problematici zauzimao dosada s pravom sredinje mjesto meu svima bosanskim tekstovima, rukopisa krstjanina Hvala iz god. 1404. I. Ve je Jagi, usporeujui tekst Apokalipse u Mletakom1 zborniku s njezinim tekstovima u rukopisima krstjana Hvala i Radosava, poao sa stanovita, da je taj zbornik takoer bosanskog porijekla, iako to nije izriito ustvrdio. Pripadnost toga zbornika grupi bosanskih rukopisa XIVXV stoljea ne potvruje samo oblik slova, karakteristian za irilsku uncijalu, koja je s izvjesnom opravdanou prozvana bosanicom. Jagi je bosanski karakter nekog rukopisa pronalazio u nedostatku , , (rijetko) i u primjeni 261. Pisar , zbornika upotrebljava dodue od tih slova I i ( samo u kratici = jest), ali slova , I i stalno zamjenjuje, pri em se vrlo esto slui prvim, a najee posljednjim od njih. Nisu, tovie, rijetki sluajevi, da istu rije pie na razliite naine ak i u istoj reenici, ili da jat stavlja ondje, gdje ga ne bi smjelo biti (npr. ). Jat upotrebljava takoer u znaenju osobito na poetku i kraju rijei, a izuzetno i , (npr. , ). Poluglas, iskljuivo mek, ne pie samo na kraju rijei nego i unutar njih.262 Ponekad zamjenjuje poluglas, prema suvremenom izgovoru, slovom a (usp. , ), iako ne tako esto kao Hval, a tako i zamjenjuje katkad slovom ili o (usp. mj. , mj. , mj. i sl.). Na iv narodni govor upuuje takoer upotreba prijedloga mjesto . Pogotovu je oigledno ikavsko obiljeje rukopisa, na to ve upuuje upotreba slova i u znaenju , ali i itav niz tako izrazitih oblika, kao to su: , , , , , , , , , , , , itd. Bosansko porijeklo rukopisa potvruje nadalje injenica, da u njemu nema akcenata niti kakvih biljeaka na rubu osim osnovne podjele na glave i sinoptikih oznaka. Cijeli se Mletaki zbornik, u dananjem svom opsegu, sauvao onakav, kakav je izaao iz ruku prepisivaa ukoliko, dakako, nije naknadno pridoao iluminacioni ukras od neke druge ruke. To dokazuje, da Mletaki zbornik nije bio upotrebljavan u kojem pravoslavnom manastiru, kao to je to bio sluaj s Kopitarovim bosanskim evaneljem263 i nekim drugim rukopisima Crkve bosanske. Ne ulazei zasad u razmatranje iluminacionog ukrasa kao daljnjeg dokaza u ovom pitanju, valja istai, da u Mletakom zborniku nema, naalost, zapisa, koji bi neposredno upuivao na sredinu, u kojoj je zbornik nastao. To, dakako, jo ne znai, da ga u prvobitnom rukopisu nije uope bilo. Zapisi Batalova, Hvalova i Radosavljeva rukopisa, tako dragocjeni za historiara, nalaze se tek na kraju teksta u kolofonu, a upravo je ta najvjerojatnija mogunost u sluaju naega zbornika otpala zbog njegove fragmentarnosti. Porijeklo Mletakog zbornika iz kruga Crkve bosanske potvruje najzad velika njegova srodnost s rukopisom krstjanina Hvala. Ne radi se pritom samo o nekoj spoljanjoj slinosti,264 naprotiv, usporedba obaju rukopisa pokazuje, da se usprkos prvom utisku o jednoj zajednikoj prepisivakoj koli jasno razlikuju dva o sebi neovisna prepisivaa, to se naroito opaa na razlikama u oblicima slova , , , , i dr. Srodnost tih rukopisa lei prije svega u rasporedu njihovih tekstova. Poslije lista Euzebija iz Cezareje Ciprijanu, s deset pravila o suglasnosti evanelja, slijede evanelja i Apokalipsa, koja se u kanonskim knjigama nalazi inae na kraju Novog zavjeta. Zatim je ispisan Dekalog ( ()265, poslije kojega su umetnuta etiri apokrifna teksta: poslanice episkopa tirskog Doroteja o 68 uenika Gospodnjih i Epifanija o apostolima te dva o Pavlovu obhodeniju i muenju. Tada tek, popraeni prolozima, slijede Djela apostolska ( ) i Poslanice, najprije
260 Mletaki kodeks nije uzeo u obzir ni VI. Vrana u svom savjesno izraenom prikazu Knjievnih nastojanja u sredovjenoj Bosni (Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine I, 1942). 261 Analecta romana (bilj. 7), str. 36. 262 Ispravljam ovom prilikom netonu tvrdnju u mojoj raspravi: Kopitarovo bosansko evanelje u sklopu pitanja crkve bosanske, Slovo 4-5, 1955, str. 50, da pisar toga evanelja upotrebljava poluglas samo na kraju rijei. Premda poneka strana rukopisa, zbog nedosljedne primjene poluglasa, namee takav utisak, snimci strana priloenih raspravi dokazuju protivno. 263 Usp. moju raspravu o tom rukopisu (bilj. 10), str. 56/7. 264 U Mletakom zborniku, koji je iste veliine kao i Hvalov rukopis (mala etvrtina odnosno, prema Cimpoliju. 203:130 mm), tekst je takoer ispisan u dva stupca s 30 (ponekad i 29) redaka. Kako u svakom stupcu Hvalova rukopisa ima 37 redaka, to su slova Mletakog zbornika vea, a moe se rei, da su ona i pravilnija i ljepa od Hvalovih. 265 Za ispravno itanje dviju posljednjih rijei u ovom naslovu dugujem zahvalnost kol. dr. J. Vrani, koji me je upozorio na njihov dualni oblik. 140

katolike, a zatim Pavlove, koje potonje idu ovim redom: Rimljanima, Korinanima, Galaanima, Efeanima, Filipljanima, Koloanima, Solunjanima i Hebrejima. Tekst se Mletakog zbornika prekida na prvoj strani poslanice Hebrejima, a Hvalov rukopis sadrava jo preostale poslanice i Psaltir s tzv. biblikim pjesmama. Zajedniki tekstovi pokazuju jednaku podjelu na glave, kojih popis prethodi u oba rukopisa svakom pojedinom tekstu. Mletaki zbornik ima s Hvalovim rukopisom i tu zajedniku crtu, to je razmjerno obilato iluminiran, pa se oba i po tome odvajaju od veine ouvanih rukopisa Crkve bosanske. Taj je ukras, svojom profinjenou i sigurnou poteza u crteu, naroito kod simbola evanelista i nekih likova, mnogo zreliji od ukrasa u Kopitarovu bosanskom evanelju, koje pripada meu najvie iluminirane rukopise Crkve bosanske. injenica, da Hvalov rukopis ni po svome sadraju - bar u veem njegovu dijelu ni po svom likovnom ukrasu ne stoji vie osamljen meu rukopisima Crkve bosanske i da se njegovu daljnjem prouavanju ne moe vie pristupati s pretpostavkom o njegovoj izuzetnoj i sluajnoj pojavi, tobonjem plodu jednog kompromisa s drugom vjerskom sredinom, unosi u rjeavanje problema Crkve bosanske i njezina uenja jedan nov i metodiki znaajan momenat. II. U rjeavanju problema Crkve bosanske u naoj historiografiji Hvalovu je rukopisu bilo ve od poetka dosueno kljuno znaenje. Slina uloga dopala je kasnije samo jo testamenat gosta Radina, a okolnost, da oba dokumenta potjeu iz XV stoljea (1404. odnosno 1466.), kada je sastavljen i najpotpuniji, gotovo slubeni prikaz bosanske hereze s katolike strane spis kardinala Ivana de Torquemada (1461.), utjee jo uvijek odluno na pronalaenje takvog rjeenja, koje ne bi vie bilo samo okvirno. Ve se F. Raki, ocjenjujui g. 1868. prvi put Hvalov rukopis kao prilog za povjest bosanskih patarena,266 a ne samo kao knjievni i jezini spomenik, sukobio s pitanjem njegova odnosa prema tvrdnjama suvremenih katolikih izvora. Zakljuio je tada, da rukopis s obzirom na Stari zavjet slijedi razvojnu tendenciju svih crkava u bogumilsko-patarenskoj sekti. Bi re kae on da se sekta glede sv. pisma sve vie i vie pribliavala ostalomu kranskomu svietu, pa je, osim psaltira, prigrlila ak malo po malo i druge, osobito proroke i didaktike knjige. Dopustio je dakle, da su se patareni u Bosni, koji su od Starog zavjeta priznavali kako on misli samo psaltir, odrekli s vremenom svojga negativnog stanovita prema Mojsijevu zakonu i prorocima, te kano da su pojedine odlomke njihove primali (str. 104105). Meu tim odlomcima bio je i dekalog (deset zapovijedi), ali se on istie Raki esto ovdje i ondjie navodi i u Novom zavjetu, pa sadraje zakon, koji nije bio protivan moralu sekte. Prema tome zakljuuje: Ova malena razlikost svjedoila bi samo to, da su kod bosanskih Patarena s vremenom dospievali k saltjeru pojedini odlomci iz drugih knjiga Staroga zavjeta, koj se pojav ukazuje u veem obsegu u njihovih zapadnih jednovjeraca (str. 105). Likovni pak ukras rukopisa naveo je Rakog na misao, da se sekta teajem vremena i glede hramova i slika odaljila od strogoga tumaenja svoje prvobitne nauke (str. 107), iako je i dalje osporavao, da su patareni priznavali slike kano est vjerskoga tovanja i sustavni dio bojih hramova (str. 108). U svojoj raspravi o Bogomilima i Patarenima, Raki je govorei openito o njihovim Svetim knjigama ustvrdio dodue ponovo, da su bosanski patareni zakon mojsijin i proroke zabacili, ali je s obzirom na Dekalog izrazio jednu novu misao: da se i to smije dopustiti, da je osoba Mojsijina, toli usko s ovimi zapoviedi skopana, s vremenom i kod Patarena potovanija bila: na to nas upuuje i slika prorokova s nadpisom , izpod pjesme "v ishodi" u Hvalovu rukopisu. Ustvrdio je, meutim, opet odluno, da je kod njih obseg priznanih sv. knjiga Staroga zavjeta manji bio . . . nego li kod grkih Bogomila, manji bio za knjige proroka (Rad JAZU X, 1870, str. 223). S obzirom na apokrifne tekstove, koji su zajedniki Hvalovu i Mletakom zborniku, Raki ih je svrstao meu one, koji kano da nakanjuju vjeru i udorednost vjernika ukriepiti i dopuniti (str. 250). Smatrao je dakle doputenim nagovietati, da nisu Patarenom bili nepoznati takovi apokrifi, koji slue za razjanjenje i popunjen je priznanih sljedbom svetih knjiga, prem inae ne slue za utvrenje njezine posebne nauke (str. 252). Rasporedom tekstova u Hvalovu rukopisu pozabavio se u isto vrijeme i . Danii (Hvalov rukopis, Starine JAZU III, 1871), obrativi naroitu panju na mjesto, koje u rukopisu zauzimaju Apokalipsa i pojedine Pavlove poslanice. Istakao je, da je prvo neto sa svijem neobino, jer se po tome Hvalov rukopis razlikuje od svijeh poznatijeh rukopisa, nesamo slovenskih nego i drugih, a drugo je oznaio pojavom veoma rijetkom (str. 2). On se, osim toga, zadrao i na tekstu deset zapovijedi napominjui, kako mu nije poznato da se nalaze jo u kom rukopisu tako megju knjigama Novoga zavjeta (str. 8). Kad je u biblioteci rimske Propagande pronaen rukopis krstjanina Radosava, u kojemu se od novozavjetnih knjiga nalazi ustvari samo Apokalipsa, Raki se ponovo vratio na Hvalov rukopis (Dva nova priloga za poviest bosanskih Patarena, Starine XIV, 1882, str. 24 i 25) istakavi taj put, prema Daniiu, da
266

F. Raki, Prilozi za povjest bosanskih patarena, Starine JAZU I, 1869, str. 101108. 141

se Apokalipsa u njemu ne nalazi u obinom redu, ne poslije poslanica nego odmah poslije evangjelja (str. 24). Iz tih je dviju injenica povukao zakljuak, da je ova tajinstvena knjiga kod Patarena u velikom ugledu bila (str. 2), a potvrdu za tako uopenu tvrdnju naao je u lyonskom katarskom obredniku, u kojemu, zaudo i ovdje zauzima apokalipsa mjesto razliito prema redu obinom u crkvi tako zapadnoj kako istonoj; dolazi na ime odmah iza evangjelja i diela apotolskih (actus) a prije poslanica (str. 24/5). Pa i poslanice su u oba rukopisa jednako rasporeene, tako da Pavlove slijede poslije katolikih, dakle prema redu, kakav je u grkih kodeksih (Starine I, 104).267 Prema tome su ve Raki i Danii bili naistu s time, da se tekstovi Hvalova rukopisa s obzirom na svoj sadraj i raspored ne razlikuju od novozavjetnih knjiga u istonoj crkvi, osim dvaju izuzetaka: mjesta, na kojem se nalazi Apokalipsa, i neobine pojave Dekaloga unutar tih knjiga. Raki je za prvi od tih izuzetaka naao analogiju (ne istovjetnost!) u francuskih katara, a, drugi je pokuao objasniti na svoj nain kao jedan od znakova pribliavanja Crkve bosanske pravovjernom kranstvu. Kako se taj pokuaj usklaivanja s protivnikim optubama osnivao uglavnom na domiljanju, jer oskudica neposrednijih izvora nije dopustila drugaiji metodiki postupak, on je lako mogao biti izloen kritici. Tu je god. 1894. izvrio S. Tomi pod pseudonimom Atom u prilogu: Kakva je bila srednjovjekovna crkva bosanska, vjera bosanska?268 U toj raspravi, za koju je prvi povod kako sam kae naao u Ruvarevu lanku Draga, Danica, Resa (GZM 1891),269 Atom je nastojao da poznata fakta iz Hvalova rukopisa usporedi s nekim pravoslavnim bogoslunim knjigama, ruskim i srpskim. Rezultat je toga postupka bila konstatacija, da tekstovi, koje je Raki obiljeio kao nekanonske, nijesu apokrifni, poto se u ovijem knjigama nalaze isti lanci, sa istijem naslovima, izuzevi onoga o Pavlu apostolu..., koji je Atom nasluivao u jednom njihovu tekstu pod izmijenjenim naslovom (str. 106). S obzirom na Apostol zakljuio je, da se on u svemu slae sa apostolima dananje pravoslavne crkve (i raspored i broj poslanica isti je) (str. 119), a u Psaltiru upoznaje knjigu skroz strogo kanoniku, poto je iza glavnog sadraja dananjih psaltira ... uvrteno istijeh onih 9 pjesama, i istijem poretkom, kao u Hvalovom rukopisu, imajui na zavretku kao i onaj Hvalov pjesmu sv. Bogorodici; (str. 119). Povezujui sve to sa sadrajem slika u Hvalovu rukopisu, Atom je smatrao dovoljno dokazanom vanu istinu, da se ovaj domai spomenik nikako ne moe upotrebiti kao podatak i dokaz o herezi njegovog pisca, pa posredno i same crkve bosanske" (str. 120). Isto je stanovite zauzeo V. Gluac god. 1924.,270 potkrepljujui ga navodom o tzv. kanonu jutrenja (katavasija) u pravoslavnoj crkvi, koji je sastavljen po spomenutim biblikim pjesmama (str. 7). Smatrajui u osnovu opravdanom ovu kritiku shvaanja Rakoga, da se Hvalov rukopis ne protivi patarenskom uenju ako se dakako, poe s pretpostavke o njegovoj evoluciji , pisac je ovih redaka na osnovu nekih primjera kod Daniia (Starine III, str. 3), koji dokazuju, da rasporeaj grae i podioba na glave nisu u istonoj crkvi strogo propisani, izrazio miljenje, da, prema tome, niti izuzetno mjesto, na kome se nalazi apokalipsa u Hvalovu rukopisu, ne mora imati neko dublje znaenje.271 Ovo miljenje potkrepljuje injenica, da se u lyonskom katarskom kodeksu Apokalipsa ne nalazi na istom mjestu kao u Hvalovu rukopisu (i Mletakom zborniku), tj. poslije evanelja, nego kako je konstatirao ve Raki tek poslije Djela apostolskih. Daljnje podatke, koji mogu korisno posluiti pri ocjeni Hvalova rukopisa, pa prema tome dobrim dijelom i Mletakog zbornika, pruio je L. Petrovi u posmrtno izdanoj knjizi: Krani bosanske crkve (Kr'stiani cr'kve bos'nske).272 Pobijajui odluno misao Rakoga, da sastav Hvalova rukopisa potvruje optubu o negativnom odnosu bosanskih patarena prema Starom zavjetu, on je s pravom istakao, da rukopis u tom pogledu ne predstavlja nita izuzetna u srednjovjekovnoj crkvenoj knjievnosti. Knjige Novoga zavjeta kae on svugdje su mnogo vie itane nego li one Staroga zavjeta. To je razlog, da se veoma rijetko moe nai prijepis knjiga Staroga zavjeta, dok se Novoga zavjeta nalazi u svim knjinicama samostana i kod drugih ljubitelja knjiga. Nije bilo knjinice bez Novoga zavjeta (str. 141). Opravdano je nadalje postavio pitanje, da li su krstjani mogli uope imati Pismo prevedeno u cijelosti (str. 141, bilj. 219), i s razlogom upozorio na velike tekoe, koje je nametalo prepisivanje tako opsenih tekstova, kao to je cijela Biblija. Teite je njegovih dokaza nesumnjivo u ispravnoj konstataciji, da su tada uz evanelja
Na redoslijed Pavlovih poslanica samih nije se Raki osvrnuo niti je prema Cunitzovu izdanju (1852), kojim se je sluio spomenuo, da li je on isti i u spomenutom ritualu. Iz njegove bih utnje zakljuio, da tome nije tako, ali to nisam mogao provjeriti, jer mi je Cunitzovo izdanje kao i novije Cldatovo (1887) ostalo u Zagrebu nepristupano. 268 Bosanska Vila IX, Sarajevo 1894, u etiri nastavka izmeu str. 56 i 120. 269 Taj je lanak, vaan za Ruvarevo stanovite prema pitanju Crkve bosanske, pretampan u Zborniku Ilariona Ruvarca I, Posebna izdanja SKA 103, 1934, str. 329347. 270 Srednjovekovna Bosanska crkva, Prilozi za knjievnost, jezik, istoriju i folklor IV, l2 (pretampano u knjizi: Istina o bogomilima, Beograd 1945). 271 J. idak, Problem bosanske crkve u naoj historiografiji od Petranovia do Gluca, Rad JAZU 259, 1937, str. 115. 272 Knjiga je izala s podnaslovom: Povijesna rasprava o problemu patarenstva ili bogumilstva u srednjovjekovnoj Bosni, 1953, kao sv. I. Knjinice Dobrog pastira u Sarajevu. 142
267

najvie rabili i itali Psalme i neke pjesme (kantike) iz Staroga zavjeta, te Apokalipsu sv. Ivana, naroito u samostanima, to on ilustrira primjerom benediktinaca. Ne ulazei ovdje u ocjenu njegove osnovne teze o bosanskim krstjanima kao prvobitnim benediktincima za to ne nalazim potvrde u izvorima valja priznati da je taj primjer uope vrlo pouan. Prema glagoljskoj reguli sv. Benedikta, koja je napisana u rogovskom samostanu negdje u XIV stoljeu,273 zabranjuje se koludrima, uz ostalo, polaganje zakletve, da se neuini v kletvi prisega, a nareuje, da u nedelju po jutrni ki ot apokalipsa, to jest blnie i stlst' i ino to se onde pravi na usta r'cite.274 Petrovi je najzad za osam biblikih pjesama, pridodatih u Hvala psaltiru, naveo dane, kada se one na Laudama recitiraju u katolikoj crkvi, pri em je za jednu od njih (Pjesan' Isaie proroka) istakao, da je sada mole samo Benediktinci (str. 140), a tek za jednu nije mogao nita pouzdana utvrditi. Usprkos tolikim konkretnim podacima, koji pruaju dovoljno pouzdanu podlogu za donoenje konanog suda, A. Solovjev je god. 1948. ponovo pokuao da s novim argumentima potkrijepi miljenje o dualistikom obiljeju Hvalova rukopisa.275 Kako je od njegovih isto bogomilskih crta otpao izraz hljeb na inosutni u tekstu Oenaa, jer se on ondje uope ne nalazi,276 preostale su svega dvije takve crte: izdvajanje Apokalipse277 i odbacivanje Starog zavjeta osim Psaltira i Dekaloga. Ali je Solovjev polazei od jedne misli, koju je ve nabacio D. Prohaska278 nastojao da nedualistike osobine rukopisa obezvrijedi pretpostavkom, prema kojoj je Hvalov zbornik bio prilagoen za splitski ambijenat... plod kompromisa dvojevjerca" Hrvoja sa katolikom crkvom.279 Prema tome bi iluminacioni ukras u tom zborniku, napose slike svetaca, bio neto izuzetno, jedinstven sluaj u bosanskoj duhovnoj knjievnosti,280 a ortodoksni izraz rodi se mjesto izie na poetku Matejeva evanelja takoer bi bio rezultat poputanja, izvrena na zapovijest dvojevjernog splitskog hercega.281 Da je ovo domiljanje bez svakog osnova, ne dokazuje samo injenica, da se spomenuti ortodoksni izraz nalazi takoer u tekstu Kopitarova bosanskog evanelja i Mletakog zbornika, a da se ni onaj drugi izraz ne moe smatrati manje ortodoksnim.282 Petrovi je dobro uoio, da krstjanin Hval prepisuje dodue svoj zbornik na potenie hercegu Hrvoju, ali da ga kao prirunu molitvenu knjigu namjenjuje upotrebi svoje brae redovnika, kojima se u kolofonu neposredno obraa.283 III. Nije zadaa ovog priloga, da ocijeni iluminacioni ukras Mletakog zbornika s historijsko-umjetnikog stanovita, premda bi jedna studija o likovnom znaenju bosanskih rukopisa mogla ve danas biti vrlo korisna i instruktivna.284

A. Pavi, Regule sv. Benedikta, Starine JAZU, VII, 1875. lb., str. 81 i 94. Petrovi grijei, kada tvrdi, da regula propisuje itanje odlomka iz Apokalipse svaki dan poslije Lauda, jer se u dotinom poglavlju izriito kae (str. 93), da to valja initi v nedilni d'n'; v proste d'ni se Apokalipsa ne ita (usp. str. 94/5). 275 A. Solovjev, Versko uenje Bosanske crkve, Pregled III, Sarajevo 1948, i Vjersko uenje Bosanske crkve, p. o. iz Rada JAZU 270, 1948, 3741 (napominjem, zbog bibliografske tonosti, da je ta rasprava izala samo kao posebni otisak i da u navedenoj knjizi Rada nije odtampana; na franc. jeziku objelodanio ju je autor i. g. u izdanju bruxellske akademije, izostavivi njezin zakljuak). 276 Usp. idak, Kopitarovo bosansko evanelje... (bilj. 10), str. 58. 277 U raspravi, koja je izala kao p. o. iz Rada, Solovjev daje protivurjene podatke o mjestu, koje Apokalipsa zauzima u katarskom obredniku. Jednom (str. 36) tvrdi ispravno, da ona slijedi poslije Djela apostolskih, a drugi put (str. 39) da se nalazi prije njih, istiui, da isti raspored vidimo samo u uvenom Lionskom katarskom zborniku iz XIII vijeka... Tona je, kako sam napomenuo, prva tvrdnja, pa se prema tome o istom rasporedu u Hvalovu rukopisu i katarskom ritualu ne moe govoriti. 278 D. Prohaska, Da kroatisch-serbische Schrifttum in Bosnien und der Herzegowina, Zagreb 1911, str. 41: ...dass diese Arbeit in Dalmatien, viel-leicht selbst in Spalato von einem gewerbsmassigen bogumilischen Schreiber verrichtet wurde, i str. 42: ... da Denkmal scheint also in einer dalmatini-schen Schreiberschule nach katholischen (glagolitischen?) Vorlagen entstanden zu sein. 279 Solovjev, Versko uenje .. ., str. 204. 280 Solovjev, Vjersko uenje . .., str. 37. 281 lb., str. 40. 282 Usp. Sidak, Kopitarovo bosansko evanelje ..., str. 59 i 63, i miljenje A. Vaillanta u Revue des etudes slaves 28. 1951, str. 273. 283 Petrovi, Krani Bos. crkve, str. 136. 284 Poneto je o tome pisao samo Sv. Radoji, Stare srpske minijature, 1950. On smatra, da se s obzirom na taj ukras radi o podraavanju veoma starih uzora iz XII. veka (str. 41) i da su minijature u ovim rukopisima preteno romanske (str. 43). Sudei po njihovoj umetnosti kae on bosanski bogomili su odravali najvie veze sa jadranskim primorjem i preko njega sa Italijom, naroito Apulijom (str. 43J. Razlog, zbog kojega se cjeloviti prikaz bosanskih minijatura ne moe jo uvijek dati, Radoji je tom prilikom izrazio ovim rijeima: Materijal po kom bi se mogla dati jasnija slika bogomilske minijature toliko je rastresen i elimino zagubljen, da bi svaki pokuaj konanog suda o ovoj konservativnoj i jako nesamostalnoj umetnosti bio sigurno netaan (str. 42). U Historiji naroda Jugoslavije I, Zagreb 1953, Radoji se ograniio na konstataciju, da je temelj bosanske minijature bio romaniki; ona je tek kasnije, kad je u Bosni ogrubjela, pojednostavljena i primitivno prestilizirana, dobila oblik predromanike umjetnosti, ak i oblik umjetnosti iz prvih stoljea Seobe naroda (str. 617). 143
274

273

S obzirom na veliko znaenje, koje se u prouavanju crkve bosanske pridaje minijaturama Hvalova rukopisa, postavlja se pitanje, moe li likovni ukras Mletakog zbornika koji, osim Psaltira (s biblikim pjesmama) sadrava iste tekstove kao i Hvalov rukopis pridonijeti togod ispravnijoj ocjeni tih minijatura? Ve je Cimpoli pokuao da minijature Mletakog zbornika opie i po mogunosti objasni, ali je i u tom pogledu grijeio, kad je nailazio na kakav tekst povezan s ukrasom. Evanelja su ukraena simbolima evanelista, od kojih svaki ispunjava po jednu cijelu stranu, a na poetku pojedinog evanelja nalazi se zastava u veliini od pola strane i inicijal poetnog slova u tekstu, koji zauzima itavu njegovu duinu. Od tih su zastava zanimljivije one uz Markovo i Ivanovo evanelje: prva je ispunjena akantusovim liem i nosi posred gornjeg ruba veliku krunu s ljiljanima, a druga je podijeljena u dva kruga, u kojima je prikazan lik s aureolom i krilima, kako obuzdava neku krilatu zvijer (usp. priloene snimke). Spomenuta kruna s pet ljiljana, od kojih se po jedan manji nalazi izmeu sredinjeg i oba pokrajna, javlja se kao motiv i drugdje u tom rukopisu. Zastava, na primjer, na poetku Pavlove poslanice Rimljanima sastoji se od est redova po osam ljiljana, od kojih jedan u prvom redu odozdo ima izrazit oblik krune. Pogotovu je esto upotrebljen motiv ljiljana u razliitim kombinacijama. Isti motivi daju osnovno obiljeje i ukrasu evanelja Nikoljskog i Daniieva, pa je Solovjev na osnovu toga iznio hipotezu kako je sam naziva da su to dva bosanska "kraljevska" evanelja.285 Ljiljani se doista nalaze u grbu Kotromania, a i njihova kruna ima u osnovu isti oblik. Dovoljno je, da se velika kruna na zastavi Markova evanelja usporedi s jednostavnije stiliziranim krunama na novcu kralja Stefana Tomaa286 ili grbu bosanskoga kralja Lovre Ilokoga,287 a pogotovu upada u oi njezina istovjetnost s bosanskom krunom u zborniku grbova od Konrada von Grnenberga iz god. 1483.288 Isti oblik krune nalazi se i u spomenutim evaneljima, naroito u jednoj zastavi Nikoljskog rukopisa.289 Kako kruna u Mletakom zborniku dominira itavim ukrasom na poetku Markova evanelja, a rukopis je u cijelosti napisan i ureen s osobitom pomnjom, namee, se misao, ne potjee li i Mletaki zbornik s bosanskog dvora? Usprkos zamamljivosti takva zakljuka mislim, da se ni u ovom sluaju, kao ni u onom gore spomenutih evanelja, ne moe hipoteza Solovjeva odrati. J. Kovaevi je nedavno skrenuo panju na injenicu, da je kruna Kotromania tipina zapadna kruna XIV i XV veka i da se ustvari isti oblik odomaio u Srbiji, Zeti i Bosni krajem XIV i poetkom XV veka290, a taj se oblik krune upotrebljava u XIV stoljeu vrlo esto i kao filigran.291 Prema tome, smatram, da se kruni u Mletakom zborniku ne moe takoer pridati vee znaenje od ukrasnog, na to moda upuuju i vitice na vrhu ljiljana u kruni zastave na poetku Markova evanelja. Ljiljani se, meutim, nalaze i na novcu vojvode Hrvoja Vukia, pa se s obzirom na veliku slinost Mletakog zbornika s Hvalovim rukopisom moe pretpostaviti i to, da je spomenuti zbornik takoer izraen za vojvodu Hrvoja. Ta bi se pretpostavka mogla donekle osloniti na crte grba u zastavi prve Pavlove poslanice Korinanima (l. 241'), koji je podijeljen u etiri polja, a u desnom gornjem ima ucrtan znak kria. Doista se na dva novca vojvode kao splitskog hercega nalazi grb, prepolovljen kosom gredom, s tri ljiljana ili kria unutar nje, a s obiju strana grede ucrtan je po jedan kri.292. Kako se grb u Hrvojevu glagoljskom misalu temeljito razlikuje od naega, a ni prikazani grb na hercekom novcu nije po osnovnim obiljejima jednak naemu, mislim, da e biti ispravan zakljuak Cimpolija, da grb u zastavi poslanice Korinanima ima samo znaenje ukrasa.293 Lik s aureolom na zastavi Ivanova evanelja prikazuje po miljenju Cimpolija evanelista Ivana, koji obuzdava herezu (str. 34). Ovo nije jedini lik jednog sveca u Mletakom zborniku. Na zastavi, kojom je ureen poetak Dijanija apostolskih, prikazan je u sredinjem velikom krugu ev. Luka, tobonji autor teksta, okruen s dva svetaka lika, u kojima Cimpoli nasluuje Petra i Pavla (str. 35), i s etiri simbola
ini se po svemu, da sauvanih bosanskih rukopisa ima vie, nego to se nedavna pretpostavljalo. Kopitarovo bosansko evanelje i Mletaki zbornik uju na mogunost daljnjih nalaza, a i Radoji napominje, da se bosan;vanelja ove vrste nalaze i u Moskovskim i Lenjingradskim zbirkama pia (Stare srpske minijature, str. 42), koje zbirke postaju sada takoer pristupane. Nadajmo se da e nas prof. Radoji moi uskoro obdariti studijom minijaturama, koja e nesumnjivo pridonijeti svoj udio boljem upoznavanju crkve bosanske. 285 Vjersko uenje ..., str. 16. 286 I. Rengjeo, Stari bosanski novci, GMZ 1944, str. 285. 287 L. Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Leipzig 1914, str. 296. 288 Usp. crte kod Thalloczyja. o. c., str. 286. 289 Usp. V. Stasov, Slavjanskij i vostonyj ornament' po rukopisjam' drevnjago i novago vremeni, 1884, tabla XXXII, napose zastava br. 8 Nikoljskog evanelja. 290 J. Kovaevi, Srednjovekovna nonja balkanskih Slovena, Posebna izdanja SAN 215, 1952, str. 245. 291 Za ovo upozorenje zahvaljujem dr. V. Moinu. 292 Usp. snimke u Poviesti hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine I, str. 683. 293 Cimpoli, o. c., str. 36: . .. che forse non ha altro valore che quello di adornamento. 144

evanelista u pokrajnim krugovima, koji ispunjuju uglove zastave. Na poetku poslanica ap. Jakova i prve Petrove takoer su nacrtani njihovi likovi s aureolom, a u zastavi druge Pavlove poslanice Korinanima opet dva lika s aureolom, od kojih jedan (prema Cimpoliju Pavao) prua drugome (Luki) neki spis.294 Naroit interes pobuuje zastava na poetku Dekaloga, jedinog odlomka iz Starog zavjeta u Mletakom zborniku, U njoj se, okrueni stiliziranim cvijeem, nalaze dva romba; u desnom je nacrtan lik Mojsija (s aureolom), koji desnicom pokazuje na Krista, u lijevom rombu, okruena simbolima evanelista. Donji prostor izvan rombova ispunjen je s tri lika: dva aneoska i jednim ljudskim, bradatim i bez aureole, koji sklopljenih ruku na molitvu upire pogled u Mojsiju. Uz rub zastave tee suvisli tekst, koji se na mikrofilmu ne moe u cijelosti proitati, ali u kojemu se jasno razabira rijei: () ... ().295 Ovako ukraen tekst Deset zapovijedi omoguava donoenje nekih zakljuaka, koji e nesumnjivo odluno utjecati na rjeavanje osnovnog problema Crkve bosanske. Prije svega, po sasvim izuzetnoj pojavi Dekaloga meu knjigama Novog zavjeta ovaj se zbornik temeljito razlikuje od katarskoga Novog zavjeta, u kojem toga teksta nema, zbog ega se pogotovu ne moe govoriti o istom sastavu obaju rukopisa, kako to s obzirom na Hvalov zbornik ini Solovjev.296 Istaknuto mjesto, koje je tom tekstu dodijeljeno neposredno poslije Apokalipse, ne moe se tako lako opravdati time, to se u Novom zavjetu spominje ponekad Mojsijev zakon, pa je prema .torne logino, da su bosanski patareni morali da prime i deset zapovijedi.297 Latinski rukopisi, od kojih je trei i posljednji po vremenu postanka sastavljen god. 1461., tvrde sasvim odreeno, da su bosanski patareni osuivali Stari zavjet, a s njime i Mojsijev zakon i patrijarhe. Te se tvrdnje, dodue, ne podudaraju u svemu. Najstariji od tih rukopisa, za koji je Kniewald s dosta vjerojatnosti zakljuio, da potjee iz druge polovice XIV stoljea,298 jedini izuzima od te osude Psaltir, a samo Torquemada pripisuje bosanskim hereticima uenje maniheja Fausta, koje je jo sv. Augustin pobijao i prema kojemu bi oni iz Novog zavjeta iskljuivali toboe Kristovo rodoslovlje na poetku Matejeva evanelja.299 Suglasno pak istiu, da bosanski heretici osuuju Stari zavjet i Mojsijev zakon kao djelo avolje, a da patrijarhe i proroke proklinju. Kao to sva bosanska evanelja, koja danas poznajemo, pobijaju Torquemadinu optubu o izuzimanju jednog dijela Novog zavjeta, tako zbornici Hvalov i Mletaki opovrgavaju svojim tekstovima Dekaloga i slikama Mojsija spomenute optube njima suvremenih latinskih spisa. Rekao bih, da je u zastavi Mletakog zbornika izraena ustvari likovnim sredstvima jedna odreena misao: tj. neposredna, genetika veza izmeu Mojsijeva zakona i Evanelja. A tekst, kojim je ta misao optoena, pobija kao netonu optubu, da bosanski heretici proklinju patrijarhe, jer se u njemu spominje bog Abrahamov, Isakov i Jakovljev, pa je taj podatak u skladu s daljnjim svjedoanstvom te vrste natpisom na steku gosta Miljena, pripadnika najvie hijerarhije u Crkvi bosanskoj, kojemu je Abraham, prema miljenju vjernika, ukazao svoje gostoprimstvo.300 S obzirom na te injenice, koje daleko prelaze preko okvira, izraena u tvrdnji, da bosanski heretici proklinju Stari zavjet izuzimajui psaltir kako se kae u najkraem od spomenutih latinskih rukopisa , izvan svake je sumnje, da je Crkva bosanska u XIV. i XV. stoljeu priznavala, uz psaltir, starozavjetne patrijarhe i Mojsija, tujui ga kao sveca. Izvorna graa ne doputa pouzdan odgovor na pitanje, da li je ona to stanovite zastupala ve otprije ili je ono tek jedan od oblika pribliavanja nauci slubenoga kranstva, kako je to mislio Raki. Kniewald smatra, da izjava krstjana iz god. 1203. pretpostavlja uz ostalo njihov negativan odnos prema Starom zavjetu, ali mi se takva interpretacija izvornog teksta, na koju uostalom nailazimo ve kod Rakoga,301 ne ini vjerojatnom. Krstjani se naime
294

O. c., str. 36. Cimpolijevu misao o likovima Pavla i Luke potvruju rijei, ispisane unutar zastave:

. Cimpoli, str. 36/7, ita na tom mjestu neto sasvim razliito, bez ikakve veze s ovim zapisom. 295 Cimpoli citira mjesto toga neki izrazito ortodoksni tekst iz Ivanova evanelja, koji s gornjim nema nikakve veze (str. 35). 296 Kako mi ni jedno izdanje lyonskog rukopisa nije pristupano, ne znam, da li se u njemu nalaze takoer tekstovi, pridodati kanonskim knjigama. Prema pisanju Rakoga, na osnovu Cunitzova opisa, zakljuio bih, da ih ondje nema. U tom bi sluaju razlika izmeu tih rukopisa bila jo vea. 297 Solovjev, Vjersko uenje ..., str. 40. 298 D. Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, Rad JAZU 270, 1948, str. 53/4. 299 ... errorem et stultitiam manicheorum non recipientium to tuni nouum testamentum, sed in parte tantum. Negantes enim Christum de muliere natum, non recipiunt Christi genealogiam seu generationem. Unde Faustus manicheus excludit ab euangelio Christi totam seriem generationis Christi et dicit, euangelium Mathei incipere a predicatione Christi, ubi ex tune non dicitur Christus natus .. . Usp. D. Kamber, Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila, Croatia sacra 2, 1932., str. 52. 300 Usp. GMZ 1894, str. 778. Natpis glasi u cijelosti: A se lei dobri gospodin gost Milen, komu bie priredio po uredbi Avram svoe veliko gostolubstvo. Gospodine dobri, kada prie prid gospoda naega Isusa Krista jednoga spomeni i nas svoih rabov. Pisa g m. (Priloeni fotografski snimak nije jasan.)
301

Raki, Bogomili i Patareni, Rad JAZU VII, str. 139.

145

obvezuju, da e itati libros ... tam novi quam veteris testamenti sicut facit ecclesia romana, pa prema tome teite reenice lei na posljednjim rijeima o primjeru rimske crkve, a ne na suprotstavljanju Starog i Novog Zakona, odakle Kniewald izvodi zakljuak, da su krstjani dotada itali knjige Novog zavjeta, ali nisu itali knjige St. z. (str. 18). Na svaki se nain ne moe odrei teina injenici, da neke vrlo vane optube latinskih spisa ne nalaze potvrde u tekstovima Crkve bosanske i da, prema tome, njihova vjerodostojnost podlijee sumnji, zbog ega je oprez prema izvorima takve vrste metodiki opravdan i potreban. Teina se spomenute injenice ne moe oslabiti ni domiljanjem, kojim je D. Kamber pokuao prebroditi jaz izmeu jednih i drugih spisa: tj. da je u Torquemadinu sluaju bilo upravo razborito, da abjuracija ire i dublje zahvati, pa osudi ne samo bogomilstvo u neposrednom tadanjem stadiju evolucije, nego i u prijanjim peripetijama, da osudi sve ono, to je s njime u savezu, bilo kao premisa, bilo kao konsekvencija ... U tom je pogledu vie-put vrijedilo naelo: bolje je da pretee, nego da ne dotee.302 Tako su dakle tri ugledna bosanska heretika, na silu dovedena u Rim, morala da se odreknu i takvih zabluda, koje nisu uope poznavali! Meu minijaturama Mletakog zbornika zavreuje jo poseban osvrt zastava na poetku druge poslanice Petrove. Na njoj je u desnom krugu nacrtana neka ivotinja (pas ili vuk) s dugim repom, koji je u svom gornjem vertikalnom dijelu pretvoren u krak dvostrukoga, grkog kria, a lijevi je krug ispunjen simbolom ev. Ivana - orlom,303 Ne pridajui neko naroito znaenje tom znaku kria, elim upozoriti na zanimljivu okolnost, da se ista minijatura, izraena s mnogo manje panje i vjetine, moe takoer nai u bosanskom etveroevanelju Narodne biblioteke u Beogradu br. 95, koje je, naalost, god. 1941. izgorjelo.304 Meutim, ona se u tom rukopisu nalazi na poetku Ivanova evanelja, kamo po simbolu orla zacijelo bolje pristaje. IV. Preostaje jo, da se ispita, kako se Mletaki zbornik odnosi prema miljenju, da u evaneljima Crkve bosanske ima nekih promjena u dualistikom smislu. U njegovu tekstu Oenaa kod Mateja i Luke upotrebljen je iskljuivo izraz (), kao i u rukopisima Hvalovu i Kopitarovu. Prema tome, Mletaki zbornik prua daljnji dokaz za neopravdanost izvoenja ma kakva openitog zakljuka iz jednog osamljenog oblika (y) u Nikoljskom evanelju, gdje ak nije ni dosljedno primijenjen (u Mateja ga nema). Ni u Mletakom zborniku ne zamjenjuje se ortodoksni izraz u Isusovu rodoslovlju kod Mateja izrazom , koji se izuzetno, kao sinonim, nalazi u Nikoljskom evanelju. Izuzetak predstavlja takoer oblik za Krista na dva mjesta u Ivanovu evanelju (I, 14 i 18) Nikoljskog rukopisa. Mletaki zbornik slui se kao i drugi rukopisi (Hvalov, Daniiev i Kopitarov) oblikom , koji ima isto znaenje. Ivana ne izdvaja ni Mletaki zbornik izmeu drugih evanelista, dajui toboe samo njemu epiteton sveti, kako Solovjev netono tvrdi o Hvalovu rukopisu. Spomenuti epiteton ne daje se Ivanu u naem zborniku niti u naslovu niti na kraju njegova evanelja, ali se, na primjer, izriito naziva svetim Pavao u apokrifnom tekstu o njegovu muenju. Kao to se tekst Ivanova evanelja u svima bosanskim evaneljima razlikuje od teksta u katarskom Novom zavjetu po tome, to izraz na njegovu poetku ne mijenja u smislu katarskoga bonum hominem, tako i Mletaki zbornik ostavlja prvobitni crkvenoslavenski tekst nepromijenjen.305 Uzmemo li najzad u obzir, da u njemu, dodue, nema likova evanelista na poetku pojedinih evanelja nego samo njihovih simbola, ali da su u vezi s drugim tekstovima prikazani razliiti svetaki likovi, meu kojima je i Luka, onda se za miljenje Solovjeva o dualistikim osobinama bosanskih rukopisa ne moe ni u Mletakom zborniku nai potvrde. Znaenje je dakle Mletakog zbornika za rjeavanje problema Crkve bosanske viestruko. To je uz Hvalov jedini poznati rukopis te crkve, koji se ne ograniava samo na evanelja ili u sluaju Radosavljeva rukopisa na Apokalipsu. Premda u nedovrenom obliku, u kojemu je od kraja XVIII. stoljea u nauci poznat, ne sadrava ni jedne starozavjetne knjige, pa ni Psaltir, on ipak izdvojenim tekstom Dekaloga, koji je u njemu uvrten odmah poslije Apokalipse, zatim svetakim likom Mojsijevim i spomenom starozavjetnih patrijarha uvruje zakljuak o pozitivnom odnosu Crkve bosanske prema
Kamber, Kardinal Torquemada . . . (bilj. 47), str. 38. Cimpoli, o. c. 36, koji je prvi iznio misao o una croce greca u toj minijaturi, smatra spomenutu ivotinju janjetom, kome ona, meutim, nimalo ne nalikuje, a orao mu je un mostro pennuto costretto da lacci. Zbog toga i zakljuuje, da minijatura sembra voglia significar la verita di Cristo bandita da Pietro contro l'impostore Simon Mago. 304 Usp. Radoji, Stare srpske minijature, tabla XXVIa. 305 O svemu tome usp. moje priloge: Dananje stanje pitanja crkve bosanske u historijskoj nauci, HZ VII, 1955. str. 135-136, i Kopitarovo bosansko evanelje... (bilj. 10), str. 5859. 146
303 302

Mojsijevu zakonu i osnovnim dijelovima Starog zavjeta, izveden na osnovu Hvalova rukopisa. Pitanje odnosa te crkve prema Starom zavjetu u cijelosti nije, dakako, time jo do kraja rijeeno. Hvalov pak rukopis s izuzetkom Psaltira i njemu pridodatih biblikih pjesama, to, meutim, ne utjee bitno na njegovu ocjenu prestaje biti neki izuzetak meu rukopisima Crkve bosanske, sluajni proizvod nekoga proraunatog kompromisa izmeu patarenskih i katolikih tendencija. Objema rukopisima lei u temelju glagoljska batina pri em nije odluno, da li su oni neposredno prepisani s glagoljskih predloaka , a nekim dualistikim elementima nema u njima traga. Oba rukopisa utvruju dakle, u najmanju ruku, misao o evoluciji uenja Crkve bosanske u odnosu prema Starom zavjetu, kultu Mojsija i patrijarha, te svetakim slikama, iako se time pitanje njezina prvobitnog uenja u pojedinostima ne rjeava niti se misao o njegovu pribliavanju slubenom kranstvu moe zasad u kronolokom pogledu barem neto tonije odrediti. Nesumnjivo je pak Mletaki zbornik znatno ojaao poloaj, koji je Hvalov rukopis zauzimao dosad u znanstvenim kontroverzama oko pitanja karaktera heretike Crkve bosanske. Suvremena svjedoanstva katolikih spisa na latinskom jeziku, koja su protivna oiglednim injenicama sadranim u ta dva rukopisa, ne mogu se vie smatrati potpuno dostojnima vjere. Meutim, da se dobije to pouzdaniji oslonac u kritikom prilaenju protivnikim izvorima, trebalo bi to prije prii sistematskom skupljanju i prouavanju svih pristupanih rukopisa bosanskog porijekla. U tom bi radu bila neophodno potrebna tijesna suradnja izmeu slavista, liturgiara i povjesniara umjetnosti.

147

BOSANICA Prinos bosanskoj paleografiji iro Truhelka Ako razmotrimo slovjenska pisma, valja nam dvije vrste razlikovati. Jedno je glagolica, koja je postala posve samostalno iz naroda. Ona je originalni izum naroda, iz koga je neposredno nikla. Njoj nema analogije, kojom bi joj se mogao pouzdano protumaiti postanak, pa za to i nema sumnje, da je glagolica slovjensko, a ja bih rekao i jedino slovjensko pismo. Ta glagolica, u koje je svako pojedino slovo rekao bih umjetno sastavljeno od vie dekorativnih elemenata bila je prikladna za spise, koji su se imali pomnjivo izraditi, za natpise, koji su uz svoju epigrafsku tendenciju imali i slikovitu, ali im se je to pismo imalo upotrebiti u obinom ivotu, u svagdanjoj praksi, pokazae se njegovi nedostaci. Ako i odgovara svim umjetnikim zahtjevima, to se stavljaju jednome pismu, ne odgovara ma ni jednom praktinom, pak bilo to lapidarno pismo na kamenom ili slikanom spomeniku bez prigovora, u kurzivnoj formi, a ta je praktina strana u pisma, ne da se ni zamisliti. Tu je imala doskoiti irilica, uz koju se je u Bosni uporedo razvila bosanica. Ni jedno grkoga, ni drugo odakle naravi jezika. pismo primie a nije neke druge zvukova Grkog su

originalno, ve su oba istoga korijena znakove nepromijenjene

prilagodie slovjenskih

porijekla osobito lapidarna slova, pa za to je naravno, da se lapidarna bosanica od lapidarne irilice u glavnom ne razlikuje. Razlika, koja se moe nai, lokalna je, jedno pismo razvijalo se na istoku Balkana, drugo na zapadu; sam razvitak bio je samostalan, pa je tako razumljivo, da su se oblici za pojedine znakove, makar istoga korijena, drugaije tu, a drugaije tamo razvili. Tek u kurzivnom pismu nastaje

glavna razlika, a razlog joj je taj, to se kurzivna irilica udaljuje od svog grkog vrela, te je poprimila mnoge elemente bosansko osnovi, iz latinice, ostalo doim na, je istoj pismo

te se iz lapidarnog pisma

organiki razvilo. Razlika ta ustalila se osobito onim trenom, kada je irilica sebi da se stvorila ne literaturu, vie koja je pojedinim slovima utvrdila oblik, tako mogu kada je samovoljno postala mijenjati, irilica

knjievnim pismom, a bosanica ostala to je i bila skroz narodno pismo, bez literature, rekao bih samo za domau potrebu naroda. Njen oblik prilagogjuje se individualnosti pojedinca, pa se za to ne samo sve
148

vie razvija, ve i mijenja, a mijenjae se tako dugo dok je ne istisne drugo pismo.306 Da li e je zamijeniti irilica ili latinica, o tome neka Bog sudi, ali stalno je, da e bosanica propasti. Danas ima jo malo ljudi, koji je znadu, a za desetak, dvadeset godina bie to pismo zagonetka, koju e mnogi epigrafik uzalud kuati da odgonetne. Pojedina su slova uslijed dosadanjeg razvitka u dananjoj bosanici postala tako komplicirana, da ih je muno razabrati, pa tu moemo zamijetiti zanimivu pojavu: kao to je glagolica, skroz individualno narodno pismo, bila nezgodna za veu literaturu, tako je i bosanica, razvijajui se u samom narodu, postala pismom, skroz nesposobnim za openitije upotrebljavanje. U ovom pregledu naveo sam najglavnije znakove lapidarnog pisma bosanskog i njihove varijante, i to u pojedinim fazama od XIV do pod konac XV vijeka za doba cvjetanja bosanske epigrafike. Poredani su po irilskoj azbuci uz grka pismena, pa je ve na prvi pogled opaziti, da je i irilica i bosanica postala od grkog pisma. Veina slova prela su i u formi i u znaenju zaklasikog doba nepromijenjena u slavjensku azbuku. Amo idu slova . Znak za glas a nastao je u formi od uncijalnog, doim je uncijalno tek u vizantinsko doba prelo u grki alfabet. Uz te znakove preli su iz grkoga u slovjensko pismo neki znakovi, ali ne vie u onome znaenju, u kome su se upotrebljavali u klasinom pismu, ve za zvukove, koji su odgovarali fonetikom izgovoru tih slova u vrijeme, kada je slovjensko pismo nastalo. Tu se poimlje irilica a i bosanica, ako ne oblikom, a to izgovorom razlikovati od latinice. Amo ide prije svega slovo , koje se ve za prvih vijekova poslije Isusa izgovaralo fonetiki kao V, a ne kao latinsko B, te slovo (), koje se u kasnijoj grtini nije vie izgovaralo kao otegnuto e, ve kao i, a u tom znaenju ih upotrebljuje i dananja irilica. Za glas u nalazimo u prvo doba u irilici i bosanici307 iste znakove, kao i u grkom (), ali doskora zamijenilo ih je jednostavnije o Slovo je latinsko, ulo je odatle u grko pismo zamijenivi staro , pa tako vrijedi i u slovjenskom u promijenjenom znaenju za nae s. Uz te znakove valjalo je za pojedine slovjenske glasove, koji su bili razliiti od grkih, nai nove, a ta slova jesu: , , , , , , , , te za samoglasnike , , , , . Od tih znakova preli su nekoji iz glagolice (, ) pridravi isti oblik, a drugi su razlini, te su na novo postali. Svi ti znakovi, koji su u staroslovjenskoj irilici odgovarali posebnim glasovima, odrali su se u ruskoj i crkvenoj irilici do danas; makar se mnogim od njih u govoru izgubio prvotni glas a u srpskoj (gragjanskoj) irilici odrali su se do nedavno. Bosanica ne poznaje polovice tih znakova ni u starim natpisima ni u novijem pismu, pa ve se jedna bitna razlika izmegju nje i irilice sastoji u tome, to joj azbuka ima mnogo manje znakova. Slova , , , , , nema u bosanskom pismu nikako. Glas izraava se u bosanskim natpisima na dva naina, ako je sastavljen od zvukova dj. pie se u samo etimolokoj formi ili samo sam glas (, mjesto dogje [etimol. do-ide, dojde, doe] ili ako sam glas lei u korijenu, zamjenjuje se sa , koje se izgovara kao "gj" (na pr. mj. ). Slovu (d) u narodnom jeziku nema adekvatna zvuka, tek dolaskom Turaka nalazimo taj zvuk (denet, fereda itd.), za koji u pismu nema posebna znaka. Glas ( ili t) narodnom je izgovoru nepoznat, a ue ga samo blizu crkve i od ljudi crkovnjaka, koji jesu ili se nadaju postati crkvenim starjeinama. Ovi izgovaraju dodue "svjaenik", ali i "rodenije". Napokon nema bosanica ni nazala (nj) ni labiala , koje je novija irilica usvojila, ve za te zvukove pie dosljedno i . U nekim mlagjim rukopisima opisuje se taj zvuk time, da se pred n i l metne slovo (, ). Taj se obiaj esto nalazi u fratarskim kronikama, te je valjda analogija
306 307

Da e i ona sebi stvoriti literaturu, koja e joj dati stalne oblike o tome danas nema govora.

Do sada poznat je u bosanici samo jedan primjer, gdje se za pie . Natpis nalazi se u Travniku, gdje ga je smjestio u tamonjem sjemenitu prijanji ravnatelj g. P. Hoffer. 149

talijanskom pravopisu, koji pred l i n mee g a izgovara lj, nj. U tih kronika naao sam i nekoliko primjera, gdje se i izraava talijanskim gl, gn. Znaajno je za bosanicu, kao prostonarodno pismo, da nema znaka za glas . Taj je glas tugj slovjenskom jeziku, ne moe se nai ni u jednoj rijei slovjenskog korijena, a narod e se i kod tugjih rijei otimati izgovoru glasa . Tako e u Lici i gornjoj Krajini seljak rei "vajda" a ne "fajda", "varba" a ne "farba," a Bonjak e Vareanin izgovarati "Pra Pranjo, Pilip" mjesto "Fra Franjo, Filip". Zanimivo je tom prigodom istaknuti da je u glagolici u kojoj su sva slova izvornog porijekla, jedini znak za "f" grkog oblika kao i irilsko (). Prema tomu ima bosanski alfabet osim slova, koja su prela iz grkog, samo znakove za c, , , , , , , , a razmotrivi razvitak tih znakova u bosanici, opaziemo, da se osim znaka () koji je iz glagolice preao u irilicu i bosanicu, i vokala , , , ostali razlikuju bitno oblikom od istih slova u irilici ( c, ) a znakove za i nalazimo u toliko raznih oblika, da se ve iz toga moe razabrati, da je bosanica tek traila zgodan znak za te glasove. Slovo (u glagol. I) ima da zamijeni staroslovjensko i , te bi imalo doi na kraj svim slovkama, koje se zavruju suglasnikom (bilo tvrdim ili mekim), ali to pravilo nije doljedno upotrebljeno. Slovo izraava i u bosanici dananje "ie" "je", ali u starim natpisima nalazimo ee , jer je narjeje bilo ikavsko, a slovo u znaenju (ja), odgovara posve irilskome. Prispodobivi pojedina slova i njihov razvoj teajem vremena kako ga razabiremo na kamenitim spomenicima bosanskim, opaziti je, da su neka slova uz neznatne, obino subjektivne promjene pisca, pridrali isti tipini oblik, doim se druga pod lokalnim uticajima tako mijenjaju, da bi se ve iz njih mogla sastaviti cijela azbuka. U tom se pogledu osobito istiu slova:

Ne bih umio da protumaim, kako su ti znakovi postali. Jedan od znakova za k bie iskvaren grki oblik ( ) doim je drugi po svoj prilici sloen od dva latinska c (cc). Uz te oblike nalazi se u kraticama vrlo esto glagolski oblik . Primjetiti mi valja, da skoro u svim starijim natpisima slovo oznauje ujedno i , svakako novogrki uticaj. U jednom natpisu (u Humcu) nagjoh znak za e u strogo glagolskom obliku . U bosanskim natpisima opaziemo karakteristinu razliku od irilice kod skraivanja. U irilice ima cijeli niz pravih kratica, koje su postale ili naprosto isputanjem manje bitnih slova u jednoj rijei, ili konvencionalnim oznaivanjem tih isputenih slova (titlama) ili pak sastavljajui vie slova u jedan znak. To je sastavljanje u crkvenim natpisima katkad tako umjetno i zamreno, da i vjetijemu oteava itanje. U irilici je takvo skraivanje uvijek posebnim znakom ili crtom nad kraticom ili cirkumfleksom oznaeno. Takih kratica nalazimo bosanici samo u vrlo malo rijei, koje su sve iz crkvene prakse prele u narod. (Na pr. stim mj. svetim, bg mj. boga, dhom mj. duhom, sa mj. sina). Ovi su primjeri i jedini, to ih nalazimo. Bosanske su kratice ligature (spojevi) u potpunom smislu rijei, a nastale su na temelju istoga principa kao i rimske. Prije nego to u te ligature razjasniti, valja da razloim tipske forme lapidarnih slova bosanskih prema elementima, od kojih su sastavljena.
150

Po svom obliku i po tehnici skraivanja razdijelio bih znakove bosanske azbuke u etiri skupine: Na prvi pogled opaa se, da su slova svedena na to jednostavnija poela. Slovima u prvom i drugom redu zajednika je osovna crta, a znakovi do nje imaju da poblie oznae fonetiku vrijednost te crte. U prvom redu stoje slova koja lijevo i desno imadu osovnu crtu i znak megju njima, u drugom redu su slova sa jednom osovnom crtom, a karakteristiki im je znak sa strane lijevo ili desno. Slova za p, v, n, i, m sastoje se od dvije crte, koje su razliito spojene: (p) spojeno je gore crtom, ( v) ima gore i dolje spoj, (i) u sredini, (n) poprijeko, a (m) spojeno je vijom. Slova drugoga reda sastoje se od jedne osnovne crte i karakteristinog znaka. Kod slova , polukrug je lijevo kod (r) desno kod desno dolje, kod vodoravna crta na desno, kod isto tako, a dolje polukrug kod (c) prelomljena crta lijevo, a kod (k) na srijedi desno izvijeni polukrug. Skraivanje u bosanskim natpisima osniva se na tome svojstvu, da je u svijeh tih slova zajednika osovna crta, pa skraujui dva slova dovoljno je osovne crte jednog slova pridrati, a dodati samo karakteristiku drugog slova. Slini nain skraivanja imademo u sanskritu. Tu je zajedniko svim slovima osnovna, a nad njom vodoravna crta, a karakteristika pojedinih znakova mee se pod nje. Osim slova koje se moe i sa slovima i spajati spajaju se obino samo slova prvog i drugog reda megju sobom, te tako nastaju slijedee ligature: ita se:
Va ime Amin Bosnom Vrime Slui banu Stipanu i kralu ..... i kralici Grubi i krala Ostoju.

(Iz natpisa Koerinskog).

Slova etvrtoga reda ne spajaju se nikad ni megjusobno a ni s drugima u ligature, a ako ih pisac mora radi tijesna mjesta nekako skratiti, metnue ih u manjem obliku nad liniju i spaja se sa napokon kao i u irilici u i . Opaziti valja, kratice u bosanici nemaju kao u irilici da skrate pojedine rijei, da one nijesu konvencionalni oblici (sigle) za pojedine pojmove, koji se u pismu i u govoru esto piu i upotrebljavaju, ve su one postale kao i latinske uglavnom imaju svrhu, da se mjesto na ploi laglje ispunjava, a u bosanskim natpisima se esto dogagja, da se zavrno slovo jedne rijei spaja sa poetnim slovom one, to slijedi. Prema tomu je u irilskim kraticama razlino naelo nego li u bosanskim. Ovdje se skraivanje osniva na formalnoj naravi slova, tamo na jezinim svojstvima rijei; tu je organika, ondje umjetna, u bosanici su spojevi, u irilici vjeto sastavljeni monogrami. Da to saberem u prispodobu, izrazio bih, da se bosanske
151

kratice prema irilskim odnose po prilici kao lapidarne latinske ligature prema tironskim notama. Pismenih spomenika pisanih bosanicom sauvae nam u prilinom broju po gdjekoji od bosanskih i hercegovakih steaka, a ti natpisi, zanimivi sa svog epigrafikog stila, jedini su nam podaci za promatranje tehnike i razvoja samoga pisma. Tehniki su izragjeni natpisi dosta priprosto, slova su tek kako bilo da bilo uklesana, nepravilno poredana, a i same vrste ne teku najpravijim smjerom. Do sada mi je samo jedan primjer poznat, u koga su slova donekle umjetno izragjena. ita se: Poteno (Na)vukoh za svoga _eka na etrto _ _m u oba Natpis taj nalazi se u katolikom sjemenitu u Travniku, a u priloenoj slici priopujem jedan dio tog natpisa. Razabrati je po toj slici, da se slovjenska slova prilagodie stilu vremena, koji je zapadom zavladao u doba kada je taj natpis nastao, te je segnuo i amo u Bosnu. Pojedina slova prilagodila su su se gotici, a taj natpis i ako po svom tekstu nije vaan, zanimiv je pojav u povijesti razvitka pisma, jer je rijedak dokaz, da je zapadna kultura dohvatila slovjensko pismo, pa ga preobrazila na germansku formu. U starijih bosanskih natpisa moe se opaziti jo po gdjekoja osobenost, koja se ne da tehniki protumaiti i koja razumljivost natpisa katkad vrlo oteava. Osobito u hercegovakih natpisa nalazimo esto, da slova nijesu pomjetena upravnim redom, ve izvrnuta, poloena i u ope nepravilna, a u onom priopenom natpisu na Vlagjevini308 imademo primjer, da je pisan s desna na lijevo, a i slova da su mu okrenuta. Taj sluaj tumaio se koje kako. Neki bi rekli, da je to upliv turskoga pisma, koje se takogjer pie s desna na lijevo, ali taj tuma nije dovoljan. Natpis sam spominje kneza Pavla Radinovia, koji je ivio u prvoj polovini XV vijeka, a onda dojam turski nije bio jo tako silan u Bosni, da bi na taj nain preobrazio pismo; osim toga valja spomenuti da tome nema analogije. Ja sam sebi znao taj pojav samo tako protumaiti, da skulptor natpisa nije umio pisati, da je imao nacrt natpisa na papiru pred sobom, pa ga s obratne strane prenio na kamen te ga u klesao. Drugi zanimiv natpis nalazi se uzidan u manastiru na Humcu. Kamen je etverasta ploa a natpis obilazi u zavojku na tri reda oko sve etiri strane ploe. Napokon ---- hovca pokraj Drine putem iz Viegrada u Samobor. Natpis je na steku a zanimivo je u njega da nema ni jednoga vokala i to je uvijek jedno slovo uspravno a drugo poloeno pisano, tako da je L P L uspravno a V V i S poloeno.

L V P V L S (slv pvl)

Tu bi se moda naao dojam turskoga pisma, koje takogjer ne zna za vokale, a sudei po tome da slova S L stoje na desno, imao bi se natpis itati s desna na lijevo. Kao primjere natpisa iz doba cvjetanja bosanske epigrafike navodim nekoliko primjera koji e oblike i tehniku njihovu bolje nego rijei i opisi razjasniti.

308

Glasnik god. I br. 1. 152

Natpis na uu Dreanke kod Zavrja

Megju najljepe natpise XIV vijeka spada bez dvojbe onaj, to sam ga prije dvije godine otkrio na uu Dreanke. Natpis pisan je za vremena Trvtkova banovanja, te je prenma tomu jedan od najstarijih, a vrijedan je to mu je postanak bar donekle kronologiki ustanovljen. Uz to je karakteristiki primjer za pravilni nain skraivanja. Do njega valja spomenuti natpis, koji je prije desetak godina nagjen na polju koerinskom te uzidan u upnu kuu u Koerinu309. U natpisu spominje se ban i kralj Tvrtko, Dabia, kraljica Gruba, Ostoja, i herceg Hervoja, te rat Hrvoje sa Ostojom, pa je prema tomu natpis pisan oko 1410-1420. I taj natpis je lijepo izragjen kao i Dreanski a i tehnika skraivanja je ista.

Natpis u Goradi ita se: V ime b(og)a se lei rab b(o)i i knez Radoslav irinik. Natpis bio je prije u crkvi u Goradi, a kad se ova rairila, prenesen je pred crkvena vrata.

Opaska Ima se itati irini a ne irinik (k mj. ). Knez irini obitelj je danas turska bie utemeljitelj crkve goradanske, a ne herceg Stjepan.

309

Sliku njegovu priopiemo u slijedeem broju. Urednitvo. 153

Natpis u M. Gostiji

Ase lei Vuki sin Vukaina ----- svojom majkom Ruom

Natpis pod Dipima

Ase ovoi kamenie uzvue Radovan() Bratol Skrsti Ninom310 sradi za ivota na se.

Natpis kod Kaotice311

Ase lei Juraj kod Radoe svoga gospodiia.

310 311

(bratom s krstijaninom LN) Taj natpis je zanimiv s toga, to rijeima kod i Radoe slui samo jedno . 154

Natpis kod Opraia

Opaska Asi (j)e bileg potena i glasita voevode Radivoja Opraia dokle bih poteno i glasito prebih i legoh u tuoi zemli a bileg mi stoi na bati ni Natpis je taj iz istoga vremena kao i onaj nedaleko od Brankovia nad grobom Mahmuta Brankovia (druga pola XV vijeka), a naveo sam ga za to to u njemu zamjenjuje gj u rijei tugjoj () doim na nie priopenom krstu, koji stoji tik do njega, i koji je po svom postanku mnogo mlagji, pisan irilicom, nalazimo ve slovo .

Natpis kod Opraia

ita se: Andjelia

Ako se je lapidarna bosanica sasvim samostalno uz irilicu razvijala, kurzivno pismo pokazuje tu samostalnost jo vie, te je postalo pismom, koje uz ostala kurzivna pisma, to odgovaraju svim zahtjevima rukopisnoga pisma, predstavlja najprimitivniju vrstu. Dolaskom Turaka propala je bosanska epigrafika. Natpisa biva sve regje, sve hitrije i netono izragjenih, pa na mnogijem mlagjim natpisima moe se opaziti prelaz lapidarnog pisma kurzivnom. Takvih primjera imade vrlo mnogo u dolini Lave, a priopujem jedan, koji se uva u katolikom sjemenitu u Travniku. Slova su na maloj ploici od pjeenjaka sitno, plitko, rekao bih noem urezana, nepravilno poredana. Zanimiviji primjer ve sasvim kurzivnog pisma na kamenom spomeniku nalazi se u muzeju, komu ga je poklonio gosp okr. predstojnik dr. Kukuljevi. Nagjen je blizu Fojnice. Kamen je ploa od mehkog pjeenjaka na njoj uklesan je krst i natpis, komu su se slova daleko rastavila od pisma XV. vijeka. Pismo
155

prilagogjuje se sve vie individualnosti pisca, postaje sve bre, ali i nepravilnije, te prelazi u domau upotrebu. Kurzivno narodu moe pismo posve doista razvilo se u bez

samostalno, nazvati

umjetnoga usavrivanja, pa se narodnim pismom, kao to su bile neko rune narodno germansko pismo. Karakter tog pisma jednak je onomu primitivnomu a i prvotnom pismu, iz koga su se sva moderna pisma razvila: fenikomu. I tu i tamo izraavaju se slova sa malo, veinom ravnih crta, a razlikuju se megju sobom raznom kombinacijom. To pismo nazivljem samo za to kurzivnim, jer se upotrebljava u svagdanjem zahtjevima Ono niti razgovjetnije onim, rukopisu, kurzivnoga se pie od a ne moda za to, to bi odgovaralo pisma. niti bre

lapidarnog da je isto

pisma, a ako ga prispodobimo s opaziemo, pismo, ali da je na papiru uzelo drugi oblik; crte su tanje, dulje, nijesu pisca znakove ta je onako ve pravilne mijenjala na individualnost kao na kamenu, a ako je individualnost mnoge lapidarnim jo vie

spomenicima, u kurzivnom pismu vladala.

156

Natpis iz M. Mounja

Va: ime: B(og)a: dobroga: se: zida: Mihal: svomu: gdnu: knezu: Vuku.

Natpis u Sarajevu

Pera mater fra imunova koia saspa u gospodinu na 1719.

To pismo nije narod u koli nauio, kola nije nad njime bdila, da mu se pojedini znakovi po stanovitim zakonima naue pisati, da pojedina slova odgovaraju nekom uzornom tipu, ve je pismo kao i narodna pjesma, narodna pria prelazila predajom od oca na sina, od koljena do koljena, pa kao to se uslijed te predaje spoljani oblik narodne pjesme mijenjao, tako je bilo i kod pisma, koje kao i pjesma i pria sainjava jedan dio kulturnog blaga narodnjeg. Tim pismom sluili su se u Bosni i katolici i pravoslavni i muhamedanci. --------------------- pismo u franjevakim manastirima. Njime su pisali svoje registre i privatne dopise, svoje kronike, u ope sve, to god su pisali domaim jezikom. U muhamedovaca je to pismo jo nedavno bilo obiajno skoro u svim begovskim kuama, a jo i danas imade dosta familija, koje ostadoe vjerne bosanici. To pismo bilo im je ostavtina iz vremena, kad su njihovi pradjedovi bili jo plemii "rusaga" bosanskoga, prije nego li se poturie, a kao takvo cijenili su ga. Tim pismom ne samo da su mukarci pisali, ve i ene pojava koja ide megju najregje u muhamedovskom svijetu. Za obina ovjeka bijae pisanje jedina zadaa kulturne naobrazbe, a nauio mu se za djetinjstva, kao neko stari Grci od gramatika, od kojega starijega sluge ukuana. to se tie pravoslavnog lteljstva, mnogi piu bosanicom jo i danas, ali uticaj irilice lake ih je dohvatio, pa se i pismo manje vie oslanja uz irilicu. Kako rekoh, rukopisna bosanica razvila se od lapidarne bez bitnih promjena, ali ipak bih razlikovao dvije vrste: manastirsku i begovsku. Manastirska razvila se megju ljudima, koji su kulturnom svijetu daleko blie
157

bili nego begovski itluci i kule, vjeba bila je mnogo vea, upotrebljavanje ee, pa se je pismo pod tim uslovima bolje ustalilo i iskitilo. Osim toga valja imati na umu, da su stari fratri esto imali pred oima starobosanske i dubrovake povelje, koje su katkad bile kaligrafiki pisane, pa su nastojali, da svoje pismo to ljepim uine. Stoga i jest pismo u manastirima pravilno, katkad lijepo, a prije svega valja istaknuti, da u mnogome sjea na pismo dubrovakih rukopisa iz 15. vijeka.

Faksimili hercegovake rukopisne bosanice

Uranijo biljubaa Mujo Do sabaha etiri sahata Vi njeg Halil podvi ruke stae; Dok mu kucnu halka na vratima, Mujo bratu govori Halilu: "Moj Halile, moje gledovanje, Hajde, sine, na avlinska vrata Pa ti vidi ko je na vratima." U Halila pogovora nema Vet udari niz bijelu kulu. Dok je sio na avlinska vrata U duvaru mandal podignuo - - -

Od nas sirjaka (siromaka) Gaana: Mosataj begu Painu i Muhamed begu Kapetanoviu i Ibrahimu begu Baagiu Ruku i nogu vi lubimo i u pet vakti namaza sa svijem naijem famelijama Vam dovu inimo i molimo Vas, a more biti i da vi je poznato od ulazka Austorije kao to je postavijo - - -

U begovske bosanice svega toga nema. Slova sa tu puki grafiki znakovi za pojedine zvukove, a upotrebljuju se bez ikakva pravila i zakona. Narod ne pita ni za ortografiju, ni za gramatiku, on ne odjeljuje rijei od rijei, reenicu od reenice, ve mee slovo do slova, kako dotini zvuk uje ili misli uti. Sitnijih fonetikih razlika ne razabire, te esto zamjenjuje i , a slovo j izraava sa a. Kao primjer isporedio sam azbuku na jednom kamenitom spomeniku prolog vijeka, u kojoj se ve moe razabrati prijelaz iz lapidarnog u kurzivno pismo, te azbuku sa jedne stare olovne ploe, manastirsku i uz to begovsku u Bosni i u Hercegovini. Prispodoba kazae tu svakomu vie negoli rijei, a nekoliko primjera neka budu tuma tomu zanimivom pismu. Piui ovo, nije mi bilo na umu da napiem bosansku paleografiju ili historiju razvitka bosanskog pisma, nije mi bila zadaa dokazati, da je bosanica razlina od irilice, ve da svratim panju na tu narodno pismo, kojega e za malo vremena nestati. To pismo i ako ne odgovara zahtjevima, praktinog pisma, i koje e ba za to propasti, ipak je zanimivo kao strogo narodna pojava, kao pismo, koje je sebi stvorio narod, da mu slui prvim kulturnim i literarnim potrebama. Povijest literature nema, se od toga pisma nadati nikakvome prinosu, historija e se njime vrlo malo okoristiti, ali kulturna povijest zabiljeie ga kao zanimivu pojavu u kulturnom ivotu narodnjem. Ve je samo to pismo dovoljno, da joj razastire cijelu sliku kulturnih faktora, koji sa na narod uticali, dok je pisao bosanicom, a vrijednost e mu biti jo vea, ako se ta pojava prispodobi sa slinim pojavama kod drugih naroda.
158

Mate Tentor BOSANICA

Na svijetu ima sva sila pismena a ipak svi su se alfabeti kulturnih naroda razvili iz jednog tzv. fenikog alfabeta. Te raznovrsne promjene bit e prouzroile nove politike i kulturne prilike, nove etnike dispozicije i novi estetski osjeaji. Kako se svjetovna kultura dotie samo periferije ovjejega ivota, a vjerska kultura zahvaa itav osobni opstanak, vidimo iz povijesti ovjeanstva, da pismo stoji u prvom redu pod utjecajem vjere. Pojedini narodi lako mogu da prihvate tuu kulturu i jezik zavojevaa, dok s promjenom vjere i pisma ide vrlo teko: i jedno i drugo se prihvaa, kad narod izgubi sve svoje narodne osebine. Istom s promjenom vjere ide uporedo i promjena pisma. Stara je Aleksandrija postala za helenistiko doba sreditem grke kulture, ali egipatski narod ne prima grko pismo. Tek s pobjedom krana u Egiptu, naputa se domae pismo. Aleksandar Veliki pokorio je Prednju Aziju, i njegovi nasljednici (Seleukidi, Sasanidi) uvode u Perziju grki duh, ali perzijsko pismo (spehlevi) ne ustupa grkome. Rusija se s Petrom Velikim orijentira prama europskom zapadu, od kojega uzima sve naune i kulturne tekovine, ali zadrava irilicu (gradanka je samo mala koncesija lovom duhu). Japanci postaju po kulturi pravi Europejci, prihvaaju svu europsku svjetovnu kulturu (prirodne nauke, medicinu, tehniku, politiku i vojniku organizaciju), ali ne primaju ni vjeru ni pismo svojih uitelja. Jedni Armenci naputaju svoj jezik i govore turski, ali piu armenskim pismom, drugi govore kurdski, ali piu svojm starim pismom. Anglizirani Hindusi piu engleski arapskim slovima. Sirijski krani rascijepie se u tri sekte, za to piu trima nijansama sirijskog pisma. Grki kodeksi Sirije, Palestine i Male Azije ne razlikuju se izmeu sebe, jer je jedna grko-istona crkva, dok tamonji katolici piu drukijim grkim pismom. Kopti imaju posebnu kransku crkvu, za to i piu na svojem ina grkom jeziku posebnim pismom, koje se razvilo iz grkoga. Slaveni dobivaju posebnu liturgijsku organizaciji, u to Konstantin-iril stvara posebno pismo. A i s irilicom se kasnije dorada novo stiliziranje grkog pisma, dok Rumunji, koji nemaju svog patrijarka, nemaju ni svoga pisma, ve prihvaaju irilicu svojih susjeda. Poljaci, esi, Slovaci, Slovenci i Luiki Srbi, upotebljavaju latinicu bez ikakve svoje stilizacije, jer nema posebne poljske, eke itd. crkve. Kranska latinska sluba Boja u prvom tisuljeu u sjevernoj Italiji, Galiji, paniji i Irskoj nije bila rimska (kao to je danas), zato imamo u Milanu ambrozijansku liturgiju, u Galiji galikansku, u panjolskoj mozarapsku, a irska je crkva najsamostalnija. Paralelno s tim obrednim razlikama imamo razliite nijanse latinskog pisma: langobardsko u jednom dijelu Italije, merovinko u Francuskoj, vizigotsko u panjolskoj, litterae tonsae u Irskoj. Dakle samo nijansa latinskoga pisma, a posebnih pismena kao za Ulfile ili naega irila nije nastalo, jer se tada u javnom ivotu ne upotrebljava narodni jezik, ve latinski. U najteem poloaju nali su se Hrvati: jedni sauvae slavensku slubu Boju s glagoljskim pismom, drugi (u Bosni) odrekavi se glagoIjice, koja ne e biti bila nikada duboko pustila korijena, postepeno stvorie od staroslavenske irilice posebno pismo bosanicu", a trei, kod kojih je nestalo slav. slube Boje, prihvaaju latinicu bez ikakve svije stilizacije. Budui da bosanski muslimani nemaju svoje samostalne vjerske organizacije, piu ili pismom svojih prea (bosanicom) ili za hrvatski jezik preraenim arapskim pismom, koji nema svoga duktusa. Promjena pisma u vezi je s novom duevnom orijentacijom. Kad su Rimljani u IV. vijeku primili kranstvo, mjesto rimskoga poganskoga individualizma dolazi kranska opina: pojedinac se nura podrediti kolektivizmu. To se vidi u umjetnosti, gdje je ovjek naslikan mehanikim crtama i sam za sebe ne znai nita, ve cjelina tih kolektivistikih pojedinaca ima svoje znaenje, a isto tako u starokranskoj bazilici gusti niz stupova s isto takvim nizom svetaca i prozora odaju taj kolektivizam. Stari krani imali su drukiji umjetniki osjeaj negoli njihovi poganski suvremenici. Stari krani su drukije mislili i osjeali nego li njihovi poganski suvremenici; zato krani, preuzimajui poganski stil, motive, nonju, oni to samostalno preobrazuju prema novom kranskom miljenju i osjeanju, i tako stvaraju starokransku umjetnost. Iako se uncijala pojavljuje i prije kranske duevne evolucije, u njoj se osobito za kranstva ogleda nesamostalnost pojedinih slova, a kolektivizam u skupu slova (retku).
159

Premda se je polovicom IV. vijeka rimsko carstvo raspalo u dvoje, nikad nije bila kulturna uzajamnost meu njima vea nego u to doba: kranstvo vlada tu i tamo, za to je i duktus pisma grkoga i rimskog vrlo slian. Vjera je djelovala i na pismo Rimljana, kojih se pismo u rukopisima razlikuje od pisma poganskih natpisa. Kad nestaje ambrozijanske, mozarapske i galikanske crkve, i svi uvode rimski obred, nestaje i onih nacionalnih pisama (langobardskog, vizigotskog i merovinkog) i svi poprimaju jedno pismo (karolinu), u kojem se odrazuje jedinstvo katolike crkve. Karolina nije nastala ni na jednom mjestu ni najedanput, a niti se jednako razvijala u svim krajevima. Kad se je pak razbilo jedinstvo crkve (cf. Avignon i sl.), mijenja se lijepa i okrugla karolina u goticu: slova su gusta i mobilna, nemirna, prelomljena, to znai dinamiku, dok okrugli lik karoline pokazuje statiku. Kao to su antiqua i fraktura eksponenti dviju vjera, tako su i bosanicu namjerice iz irilice preobrazili katoliki duhovnici kako kae ruski pisac povijesti slavenske knjievnosti, da se time udalji od pravoslavnog pisma. Poznato je, da se pripadnici razliitih vjera, a istog jezika, mogu razlikovati i u govoru i u nonji, u pravnom shvaanju, u umjetnosti, u upotrebi ere i u nacionalnoj svijesti pa ak i u fiziognomskom izrazu, i u pismu. I grafologija nam pokazuje, kako razliito duhovno stanje utjee na pisanje i da pojedinac ima svoje individualno pismo. Kad je tome tako, i kod mase (gomile) jednakog duevnog znaaja (vjere) nastaje novi ritam i u pokretu ruke, to se sve odrazuje i u promjeni pisma. Nijedan alfabet u dananjem kulturnom svijetu nije pronaen ni najedanput stvoren, ve svaki ima svoju povijest. Kako npr. nije karolina kako smo ve rekli nastala na jedan put, tako ima i bosanica svoju dugu povijest, ona ima tu i tamo i u razliito doba elemenata starijih pisama (irilice, glagoljice i latinice), dok nije nastalo posebno pismo, koji irilovac ne umije itati, a srpsku, bugarsku i rusku irilicu moe itati. Srpsko pismo i pravopis razlikuje se od pisanja Bosanaca i onih Dalmatinaca, koji piu slavenskim pismom. Dok u bosanici slova: i, jery i jat mogu oznaivati samo glas i, u Srba se piu sva ta tri slova za ta tri glasa. Bosanci su ikavci, a kako je u ikavaca glas (jat) preao u i, pa kako je u narodnom govoru vrlo rano nestalo razlike izmeu jery i i, Hrvatima, koji za razliku od Srba piu narodnim jezikom, ta slova oznauju glas i, dok kod Srba ta tri slova oznauju tri glasa za to, to oni ne piu narodnim jezikom, ve starim crkvenim jezikom pravoslavaca, a e zbog ekavskog govora Srba nije mogao oznaivati glas i. Poznato je, da je glagoljica savreno pismo, ali kako ona nije nastala za potrebe hrvatskoga jezika, u njoj nema znaka za glas j. Kako su nai Bosanci ikavci, te im je e i, oni upotrijebie znak e i za oznaku glasa j, kad se e nalazi pored kojeg samoglasnika, npr. gospoea (= gospoja), svoeoj (= svojoj), ali ima i ovako pisanje: svoe (= svoje) mlaemu (= mlajemu, tok. mlaemu), tj. bez oznaivanja jotacije, kako je bilo i u glagoljici, a nikako nema u Bosni srpskoga je, to je po glagoljskoj tradiciji, kako kae Srbin Lj. Stojanovi. Bosanica se nije zadovoljila, da za l (lj) n (nj) upotrijebi irilsku kombinaciju (ja, je, ju), ve je pored glagoljskog pisanja pola kasnije svojim putem: nai su franjevci prema talijanskom gl (giglio) i gn (regno) stavljali znak (= ) pred l odnosno n. I u drugim prilikama oponaali su talijanski pravopis. Srpska irilica ima ja, a bosanica mjesto toga upotrebljava slovo e opet po glagoljskoj tradiciji ( sam bil = ja sam bil, Dimitri = Dimitrija, Osto = Ostoja). Za oznaku glasa ima bosanica poseban znak () kao to glagoljica ima erv, dok irilica (staroslavenska, bugarska i srpska) nema posebnog znaka, ve se za taj glas pomae slovom g. U Miroslavljevu i Vukovu evanelju ima dodue poseban znak za meki g, ali toga nestaje, im su se Srbi posve priklonili Istoku. A i naputanje glagoljice kod Bugara i stvaranje irilice koncesija je, grkom duhu. S istoga razloga odriu se Srbi onoga iz Miroslavljeva evanelja, u kojem ima bugarskih elemenata (nazala). Taj znak nije u Srba nikada oznaivao glas , a u Bosni se ve od XIV. stoljea upotrebljava za oznaku valjda i za to, to tamo ima kao i kod akavaca npr. mlaji mjesto mlai, pa mogu biti. bez u znaenju . U staroslavenskom jeziku nema glasa , zato u glagoljici nema ni znaka za taj glas. Naemu glasu tamo odgovara glas t (opti = opi, svetenik = sveenik), zato se i u irilici hrvatski glas pie znakom t, a kasnije i znakom k i t, dok u bosanici mjesto tog trojakog pisanja (t, k, t) nije pobijedio onaj par excellence bosanski znak , koji se u znaenju javlja ve u Kulina bana. Ortografija u Bosni ostaje uvijek ista, a u Srbiji se mijenja: pravopisna reforma u Srbiji (poev od 1390.) nikako ne utjee na pisanje naih Bosanaca. Dalja karakteristika bosanskoga pisanja jest, to se za 1000 upotrebljava kao u glagoljici, a za 90 nije srpsko G ve grko koppa. U irilici ima sva sila akcenata ili kvaica, ega u bosanici nema, a to e biti tradicija glagoljake kole, poto je poznato, da i najstariji glagoljski rukopisi hrvatskoga razreda kae Jagi nita ne znadu o suvinim znacima nad vokalima. Bosanica se mnotvom ligatura naslanja na latinsku grafiku, a i uglate i prelomljene crte zapadnjake
160

gotice i beneventane ogledaju se u bosanskom pismu. U Bosni (i Dalmaciji) pismo je za razliku od srpskih krajeva nagnuto na desno, a crte slova produene su prema gore i dolje: na taj nain od rimske kapitale nastala su dananja slova latinice, koja stoje izmeu etiri crte. Bosanicom piu ve od poetka samo katolici i bogumili (bosanski krstjani), ona se gaji u samostanima sve do XIX. vijeka, a od propasti bosanskoga kraljevstva sve do naih dana njome se slue odline muslimanske porodice. Interesantna je i vjebenica pisana poslije Gajeve reforme. (Glasnik XXV, 1919.). Jo prije dolaska Turaka javlja se kurziva, kojom fratri tampaju knjige, npr. Ortus anime (1567.) i Statut bratovtine sv. Kuzme i Damjana u Poljicima (1619.), dok u Srbiji tomu pismu nema traga. Jezik je u bosanskim jezinim spomenicima isti narodni ikavskoga govora; bosanicom piu i u Dalmaciji (na otocima, u Poljicima, Makarskoj i u XIV. i XV. vijeku u Dubrovniku), dok je kod Srba nenarodni (crkveni) jezik pisan srpskom irilicom, koja je tek poslije propasti bosanskoga kraljevstva importirana iz Srbije. Lapidarno pismo nalazimo na nadgrobnim natpisima (ima vie desetaka tisua takvih steaka), kojih ima i preko Drine i u Albaniji. To su natpisi katolika, a tako su meusobno slini, da se moe govoriti o tradiciji epigrafske kole (Jagi). Poetak takvoga natpisa glasi: se lei, dok bi kod Srba bilo: zde leit, zde poivat. Nadgrobnih natpisa ima i od vlasteoskih ena: a se lei dobra vladika Jerina. Tako je velik bio utjecaj bosanske Hrvatske, da se bosanicom piu i turski, grki, latinski, rumunjski i madarski tekstovi. Da je bosanica vezana za katolicizam, vidi se i odatle, to su i katoliki Albanci pisali njome, premda im je srpska irilica bila geografski blie. Bosanica se naslanja na glagoljicu, kako je prije vie puta istaknuto. Bosanac, piui svojim pismom, znao bi umetnuti glagoljska slova, a ima na teritoriju bosanske Hrvatske i posebna glagoljska grafika, koja pokazuje vie veza s macedonskom glagoljicom, dok u krajevima dananje Bosne, koji su pripadali hrvatskoj dravi, ima ona poznata glagoljica naih vrijednih glagoljaa. Bosanica uzmie pred glagoljicom; ima primjera, da u isto doba, ak i od iste ruke potjeu rukopisi bosanicom i glagoljicom, npr. bosanski bogomilski rukopis nekoga Radosava ima i glagoljskih slova, Hval krstjanin bit e pisao i Nikoljsko evanelje i Bolonjski psaltir; iz doba Hrvoja ima i glagoljice. U Splitu i Omiu pie se bosanicom, dok u crkvi vlada glagoljica, iz Sinja i Klisa ima vie bosanicom pisanih povelja, dok tamonje crkve posjeduju glagoljske knjige. U XVI. vijeku se bosanica iri i u posavsku Hrvatsku: ima oporuka pisanih bosanicom, a Keglevii piu svoja pisma istim pismom. I graniarski zapovjednici uvelike dopisuju bosanicom. Interesantna je krasopisna vjebenica, napisana poslije Gajeve reforme, u kojoj su iznesena u ono doba obiajna pisma u Bosni. Tu vjebenicu nepoznati dijak zove Upranenie kada pie irilicom, a kada se slui bosanicom, Zove je vjebanje. To pismo on zove glagolica ili slaviansko dalmatinska bukvica, kojom se slue stari popovi rimske crkve, a ovu glagolicu neki zovu urlika, izvodei to od svetog Kirila ih Curila. (Truhelka u Glasniku bos.- herc. muzeja XXI, 1909.). Bosna se razlikuje od Srbije i u tome, da bosanske povelje stoje pod zapadnjakim utjecajem: u njima nema gotovo nikada tzv. indikcije, dok je ona sasvim obina u Srbiji. Na dravnim poveljama u Srbiji nema svjedoka, kao to ih nema ni na bizantskim, dok u Bosni (i osobito na Primorju) ima sva sila svjedoka, i to ve od XIII. stoljea (Ninoslav). Za to bolje poznajemo bosansko i hercegovako plemstvo nego li srpsko. U bosanskim poveljama nije ovlaten da podjeljuje prava samo pojedinac, ve kralj sa zborom plemia. U Bosni u poetku nema potpisa (Ninoslav, Kulin), kao ni kod glagoljaa, ve potpisuje pisar (a pie po zapovidi kralja Hrvatin dijak), dok se kod Srba potpisuje kralj (Stefan se pod slavenskim tekstom potpisuje ak grki). Pisarev se potpis trai jo vie na Primorju. Bugarske i srpske povelje datiraju se po bizantskom uzoru od stvorenja svijeta (5508. g.), a u Bosni po zapadnom kranskom nainu od roenja Kristova. U Srbiji se navodi mjesto, gdje je povelja pisana, a u Bosni u XIII. vijeku nikada. U Bosni povelje imaju svjetovni karakter, te tu nema ni jedne s Atosa, dok je u Srbiji sasvim obratno. Vladari imaju i latinsku kancelariju; najstarija povelja potjee od Kulina bana (1189.), pisana narodnim i latinskim jezikom; od Dabie imamo latinsku povelju. Specifina bosanska formula je: a se lei na zemlji plemenitoj (u Hrvatskoj: plemenina), koja see sve do Drine. Na kraju se kae npr. ovako: a se lei Ivan u svojoj zemlji, bratjo, alite me, ja sam bil jako vi, a vi ete biti jako ja. U Bosni su ornamenti: biljke, oruje, grbovi, konjanici, dakle vlada svjetovni duh, a u Srbiji je sve crkveno. Kao to je bosanska Hrvatska kulturno i dijelom vjerski (kasnije bosansko krstjanstvo) posebna jedinica, tako se ona i pismom odvaja od srpske i hrvatske drave, ali kako je bosanica svojim razvitkom zapadnjaka, njom se slue i drugi Hrvati izvan bosanskog kraljevstva (Bra, Split, Poljica, Keglevii itd.).
161

Bosna je nekako samostalna, esto vezana s onom staroslavenskom emancipacijom, koja se ogleda u glagoljskom pismu, pa kad ve prihvaa irilicu, koja je koncesija grko-istonom duhu, ona se naslanja i na glagoljicu, udaljuje se od irilice i stvara posebno pismo: odbacuje staroslavenska slova, koja nisu potrebna hrvatskom jeziku, uvodi nove znakove za svoj narodni jezik, razvija nove oblike (, v, z), organski se razvija nezavisno od staroslavenske, bugarske i srpske irilice, prihvaa zapadnjake ligature, podrava prelomljena slova gotice i beneventane i prima elemente talijanskog pisanja. U bosanskom se pismu ogleda samostalnost pri fiksiranju znakova za posebne hrvatske glasove, vidi se odreena volja, vidi se originalan duk tus; ono je pozajmljeno, kao to su pozajmljeni svi alfabeti, ali ono je novo pismo, kao to su Ulfilino, irilovo i ostala pisma u svijetu.

LITERATURA: Beri Ivan: Bukvar staroslovenskoga jezika. U Zlatnom Pragu, 1860. Collen Ludwig: Die Stilentwicklung der Schrift im christlichen Abendlande. Worms 1922. Jagi V.: Odlomak evanelja bosanskoga pisanja. (Starine, IX. knjiga, str. 134137). Jagi V.: Analecta Romana (Archiv f. slav. Philologie, XXV (1903.). Jagi V.: Einige Worte uber bosn. Inschriften auf Grabsteinen (Wiss. Mittlgen III, 1895.). Jireek K.: Die mittelalteriche Kanzlei der Ragusaner (Archiv f. slav. Philologie XXV u. XXVI Bd.). Karskij: Slavj. kirillovskaja paleografija. Leningrad, 1928. Kautzsch R.: "Wandlungen in der Schrift und in der Kunst. Leipzig, 1929. Lavrov P. A.: Paleografieskoe obozrenie kirillovskago pisma (Enciklopedija slavjanskoj filologiji. Izdanie otdelenija russkago jazyka i slovesnosti imperatorskoj Akademii nauk pod redakcieju ord. akad. I. V. Jagia. Vypusk 4 1. Petrograd 1914.). Murko M.: Geschichte der alteren sud-slavischen Litteraturen. Leipzig 1908. str. 166174. Nieses M.: Gesetze der Schrift. Wien 1913. Pypin-Spasovi: Istorija slavjanskih literatur. Peterburg 1879. Radi Fr.: Bruchstcke eins altslavischen handschriftlichen Evangeliars... (u Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der Hercegovina II. Jg. herausg. von bosn.-herc. Landesmuseum in Sarajevo). Stojanovi Ljubomir: U Starinama XVIII. Truhelka iro: Bosanica. Prinos bosanskoj paleografiji. Sarajevo 1889. Truhelka iro: Passim u Glasniku zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini (1904., 1908., 1909., 1911. XXIII, 1914., X, XXV, XXXIII, XLVIII 1931.) i u Wiss. Mitteilungen aus Bosnien und d. Hercegovina (III, 1895., IV, VI, VII, X, XI, XIII). Vuleti Vukasovi Vid. u Wiss. Mitteilungen II, IV, V.

162

Tomislav Raukar O PROBLEMU BOSANICE PRVI DIO - HISTORIOGRAFSKE KONTRAVERZE Uvodne napomene Problem razvitka irilskog brzopisa na zapadnom podruju od 16. do 18. stoljea, za koji je uglavnom ustaljen naziv bosanica, jedan je od najspornijih u naoj paleografiji. O njegovu razvitku napisana je ve prilino opsena literatura, ali usprkos tome njegova obiljeja ni do danas nisu do kraja istraena. Uzroci tome su nedovoljna istraenost arhivske grae i nedostatak dobrih faksimilijara, osobito na bosansko-hercegovakom podruju, ali i metodiki propusti u istraivanju tog zanimljivog pitanja. Zbog toga su o bosanici izreena najrazliitija miljenja, u rasponu od potpunog odricanja bilo kakvih posebnosti irilskoj pismenosti na zapadnom podruju do oznaavanja bosanice pismom suprotnim irilici, odnosno do izdvajanja bosanice iz cjeline junoslavenske irilice. Ovaj prilog nastao je upravo zbog tih kontroverzi. Njegov je zadatak da utvrdi dananje stanje u prouavanju problema bosanice. On se sastoji od dva dijela: u prvom se iznosi razvitak miljenja o bosanici u naoj historiografiji, dok se u drugom nastoje ocrtati izvori, postanak i paleografijska obiljeja bosanice. Pri tom valja napomenuti da se u historiografskom pregledu ne spominju svi autori koji su spominjali ili upotrebljavali naziv bosanica, nego se meu njima odabiru oni ija su miljenja vana za razumijevanje problema bosanice. Na isti nain, u drugom dijelu se ne analiziraju potanko svi tipovi bosanice 16.-18. stoljea; zadatak mu je u prvom redu da utvrdi povezanost bosansko-humske pismenosti 14.-15. stoljea sa zapadnom irilicom 16.-18. stoljea, odnosno da pokae da je izvorite zapadne irilice 16.-18. stoljea srednjovjekovna bosansko-humska kultura. Razvitak historiografskog miljenja o bosanici Bosanica ili brzopis (minuskula) na zapadnom podruju junoslavenske irilice postoji u naoj historiografiji kao paleografijski problem tek neto vie od stotinjak godina, od pojave "Bukvara staroslavenskog jezika" Ivana Beria (1860). U litografiranom dodatku "Bukvaru" koji je bio namijenjen uenju glagoljice, Beri je donio u posebnoj tablici i oblike "bosanske azbukve", podijelivi je na "rukopisnu" i u tiskanim knjigama. Prema razlikama u oblicima, Beri je bosansku azbuku podijelio u tri grupe; u Bosni, Poljicima i u Dubrovniku (Beri 1860:70). Nakon to je istaknuto da se bosanska azbukva "od grkoslovenske (tj. cirilice) odlikuje u nekih pismenih" i to: "b", "v", "d "i "", autor je naveo i neka najvanija grafijska obiljeja bosanske, poljike i dubrovake azbuke (Beri 1860:72-75). Beri, dakako, nije poblie razlikovao brzopis 17. ili 18. stoljea, pa je smatrao da je bosansku azbukvu, koju je poznavao u spomenicima iz 17. i 18. stoljea, upotrebljavala i Dubrovaka republika potkraj 14. i u 15. stoljeu u dopisivanju sa srpskim i bosanskim vladarima (Beri 1860:72). Usprkos tome, Beriev "Bukvar..." oznaava prvi pokuaj da se paleografijski utvrde ona posebna obiljeja u razvitku irilice na njezinu zapadnom podruju koja su u literaturi iz sredine 19. stoljea bila izraena razliitim nazivima za tu vrstu irilskog pisma. Dok se Beri pri tom nije uputao u teoretska razmatranja o "bosanskoj azbukvi", dotle je iro Truhelka u nekoliko radova nastojao da utvrdi razvitak irilskog pisma na zapadnom podruju. U sreditu njegova zanimanja bila su dva problema: odnos izmeu irilskog pisma na junoslavenskom podruju, osobito razvitak kancelarijske irilice, Truhelka (1889) je ve u svom prvom radu "Bosanica, prinos bosanskoj paleografiji" suprotstavio bosanicu irilici, smatrajui ih za dva samostalna pisma koja su se usporedo razvijala i koja je povezivalo samo zajedniko grko podrijetlo. Truhelka je svoja paleografijska razmatranja temeljio na stanovitim razlikima izmeu irilice kojom su bili pisani srednjovjekovni bosanski rukopisi i natpisi na stecima, s jedne, i irilskog ustava i poluustava u crkvenoj upotrebi, s druge strane, ali ipak nije poznavao razvojni proces irilskog pismana junoslavenskom podruju, pa mu nije bio jasan ni razvitak brzopisa. Dok prema Truhelki izmeu lapidarne bosanice i lapidarne irilice nije bilo znatnijih razlika, one su postale oite tek u "kurzivnom pismu" i to zbog toga jer se: ... kurzivna irilica udaljuje od svog grkog vrela, te je poprimila mnoge elemenata iz latinice, doim je bosansko pismo ostalo na istoj osnovi, te se iz lapidarnog pisma organiki razvilo (Truhelka 1889:66). Taj pogrean zakljuak o razvitku brzopisa iz irilskog pisma na kamenim natpisima srednjovjekovne Bosne i Huma temeljio se, dodue, na injenici da su natpisi iz 15. i 16. stoljea sadravali mnogo minuskulnih elemenata, ali mu je glavni uzrok bilo Truhelkino nepoznavanje geneze irilskog brzopisa i kolebanje u odreivanju termina bosanica. Dok je prvotno smatrao da manastirska (rukopisna) bosanica "u mnogome sjea na pismo dubrovakih rukopisa iz 15. vijeka" (Truhelka 1889:82) dotle je objavljujui "Tursko slovjenske spomenike dubrovake arhive", istaknuo da su pisani: ... onom vrstom slovjenskog pisma, koje je bilo obiajno u dubrovakoj kancelariji i u susjednim zemljama te se u Bosni sauvalo u katolikim manastirima do 18. stoljea vijeka a u muslimanskim odlinim porodicama do nedavno, pa se ve obzirom na geografsko rasprostiranje, na historiki i paleografski kontinuitet svoj prozvalo bosanicom (Truhelka 1911).
163

Truhelka je, dakle, identificirao bosanicu 17. i 18. stoljea s kancelarijskom minuskulom 15. stoljea, pa je pod bosanicom ili bosanicom podrazumijevao itav irilski kancelarijski brzopis, ne ulazei u paleografijsku analizu pojedinih etapa u njegovu razvitku. Istodobno je imenom bosanica nazivao i irilsko pismo na stecima (lapidarna bosanica). Stav srpskih povjesniara u 19. i u poetku 20. stoljea prema problemu zapadne irilice i bosanice bio je razliit. Dok su jedni odbacivali naziv bosanica i poricali posebnosti zapadnoj irilici dotle su drugi upozoravali na specifinost irilskog pisma na zapadnom podruju, ali je jednima i drugima bilo zajedniko da su itavu irilsku pismenost vezivali iskljuivo uz srpski narod. Pri tom su svoje sudove ponajvie zasnivali, umjesto na paleografijskim razlozima, na konfesionalnoj podjeli, pa su smatrali da su zapadnom irilicom pisali samo pripadnici "katolikog zakona" (Petrovi 1841) ili "pristae rimokatolike crkve" (VuletiVukasovi 1903). Premda je takav postupak bio donekle i opravdan, jer je srpsko-crkvena pismenost snano utjecala na oblikovanje pojedinih tipova irilice, ipak ta konfesionalna podloga nije sasvim utjecala na paleografijska obiljeja. Ili, drugim rijeima, razvitak zapadne irilice u itavu njezinu trajanju ne moe se u potpunosti i dosljedno vezati ni uz odreenu etniku podlogu, niti uz izrazitu konfesionalnu podjelu. Pojam zapadnog podruja irilice, kako je utvren u suvremenoj paleografiji, irok je i vremenski (kraj 12. do 19. stoljea) i prostorno (Bosna, Hum, Dalmacija, Duklja, dijelovi srednjovjekovne Hrvatske); njegova je etnika i kulturna podloga bila, osobito u srednjem vijeku, vrlo sloena, pa to onemoguuje cjelovito svrstavanje zapadnoirilske pismenosti u itavu njezinu trajanju u odreene etnike i konfesionalne okvire. U kasnijem razdoblju irilice, od 15.-16. stoljea dalje, pojedini tipovi irilskog pisma imaju izrazitiju etniku i konfesionalnu podlogu, pa bosanicom, zapadnom varijantom brzopisa, piu Hrvati - katolici i bosanskohercegovaki Muslimani, ali ni tada ta podjela nije do kraja izrazita, jer se nekim tipovima zapadnoirilskog brzopisa tada pisalo, na primjer, i u Crnoj Gori. Prema tome, ne mislim da konfesionalno i etniko odreivanje nisu uope mogui, samo ih valja paljivo upotrebljavati. Ali u tom sluaju nema potrebe etniko odreivanje zamijeniti konfesionalnim: nema, na primjer, razloga za zakljuak da su irilskim brzopisom u srednjoj Dalmaciji i Poljicima barem od 15. stoljea, a sasvim sigurno i prije, pa sve do 19. stoljea pisali "pristae rimokatolike crkve" kad su to bili Hrvati, pa je irilica na tom podruju bila pravo hrvatsko puko pismo. Isticanje specifinosti zapadne irilice bilo je u srpskoj literaturi uobiajeno u sredini 19. stoljea. Jo god. 1841. istakao je G. Petrovi u "Novom Srbskom Ljetopisu" da se: ... na kraju ove knjige viditi mogu srbska slova, koima su se naa braa katolieskog' zakona sluila ... (i koja su) ...takoe poznata pod' imenom bosanskij ili rvatskij pismena (Petrovi 1841:155); pa je on prvi primijenio konfesionalni kriterij u odreivanju podruja na kojem su se upotrebljavala "bosanska ili hrvatska pismena". Zanimljivo je i miljenje Vuka Stefanovia Karadia o zapadnoj irilici. U svojim "Primjerima srpsko slavenskoga jezika", Karadi (1857) opisuje grafijska i jezina obiljeja Divkovieva "Nauka karstianskoga" (u izdanju iz 1698) i istie da je "ova knjiica natampana slovima i pravopisom Bosanskijem", odnosno bosanskom bukvicom (Karadi 1857:30). Prema Karadiu, "rukopis Bosanske bukvice tako je razlian od naega dananjega, da ga niko ne bi mogao proitati dok ne bi najprije uio i muio se". Kao primjer bosanske bukvice, Karadi na poetku knjige dodaje faksimile dvaju pisama napisanih muslimanskim tipom bosanice, ali istie da su "ovom bukvicom i od prilike ovijem pravopisom pisali krani u Bosni i Hercegovini do naega vremena", dodajui da je i Poljianima "rukopis bio ovaki" (Karadi 1857:31). Karadi je, prema tome, pod bosanskom bukvicom podrazumijevao tiskanu i rukopisnu bosanicu, u prvom redu s bosansko - hercegovakog podruja. Premda je Karadi, u skladu sa svojim shvaanjima o proirenosti srpskog naroda, smatrao bosansku bukvicu dijelom srpske pismenosti, ipak je njegov opis grafijskih i jezinih obiljeja zapadne irilice bio prilino toan. Prema Vukovu miljenju istakao je i Konstantin Jireek da se u "Srbiji, Bugarskoj i u Vlakoj pisalo uspravnom kursivom", dok je "u Bosni ona okrenuta u desno", gdje se osim toga "preinaivanjem pojedinih pismena stvara pismo sa lokalnim osobenostima, takozvana bosanska bukvica" (Jiriek 1952:300). Takav je stav prema irilici zapadnog podruja zadran u srpskoj literaturi i na poetku 20. stoljea. U radu "irilica kod pristaa rimokatolike crkve do svretka 18. stoljea u Bosni, u Dalmaciji itd.", Vid Vuleti Vukasovi (1903) je, kao i Vuk St. Karadi, upozorio na specifinosti zapadne irilice. Iako problemu nije pristupio kao paleograf, ipak je istakao da je osobitost irilice u Dubrovniku "da je gotovo bez pokratica, ba kako se to pisalo u Bosni" (Vuleti-Vukasovi 1903:118). Govorei o irilskoj pismenosti u Bosni konstatira: Manuskript, pa i tampa, sve je slino u Bosni i u Dalmaciji kod pristaa rimske crkve, a Muhamedovci piu isto irilicom, ali zavezano, te na prvi pogled slii arapskom pismu ... (zakljuivi da) ... ovdje nije govora o pravoslavnima, jer su svukud gotovo jednako pisali prema crkvenom nainu uz poznate pokratice, ega je malo ili nimalo kod prvijih (Vuleti-Vukasovi 1903:118) Navedeni primjeri svjedoe da je Vid Vuleti-Vukasovi, ne ulazei u paleografijske analize, niti spominjui Truhelkinu tezu o bosanici, jasno upozorio na posebnosti zapadne irilice, ali je pri tom, ipak, upotrijebio konfesionalni i usko etniki kriterij, jer je na kraju zakljuio da njegov prilog pokazuje "da je srpski elemenat katoliki vazda bitisao i borio se neprestano za svoje amanete". (Vuleti-Vukasovi 1903:125)
164

Nasuprot ovakvom miljenju, koje je u srpskoj literaturi imalo ve i stanovitu tradiciju, P. Kolendi (1904) je u radu "Bosanica, bosansko-hrvatska irilica i Dubrovani", objavljenom godinu dana kasnije, sasvim preutio bilo kakve posebnosti irilice na zapadnom podruju, pa je uz etniki primjenio i isto terminoloki kriterij, oito se suprotstavljajui Truhelku miljenju o bosanici, premda samog Truhelku u tom radu uope nije spomenuo. Kolendi je svoju kratku radnju zasnovao na pitanju: je li se naziv bosanica upotrebljavao u prolosti?, pa je ve u poetku postavio tezu da je: ... injenica da su u Herceg-Bosni Muslimi i pristae katolike crkve mnogo upotrebljavali brzopisnu irilovicu ... (ali da za nju) ... nijesu poznavali drugo ime do srpska pismena ... (te da) ... tek u novije doba neki pisci podarie tu azbuku nepodesnim nazivom bosanica; nepodesnim toga radi to se to pismo upotrebljavalo u svim krajevima gdje Srbi ive (Kolendi 1964:70). Kolendi zatim iscrpno navodi primjere upotrebe naziva srpsko pismo za irilicu na zapadnom podruju, zakljuujui na kraju "da je ovo podataka dosta da iz osnove uniti i spomen bosanice i njena eda bosansko-hrvatske irilice" (Kolendi 1964:74). Kolendievom raspravom dograen je stav srpske historiografije prema problemu zapadne irilice i bosanice. Sva kasnija miljenja o bosanici u srpskoj literaturi zasnivat e se na navedenim zakljucima, dok e izuzetci biti vrlo rijetki. Od openitog stava srpske historiografije o bosanici izdvaja se miljenje Vladimira orovia (1909). Izdavajui "Nekoliko fojnikih pisama" on je istakao da su "pisma pisana bosanskom irilicom", nakon ega je ukratko opisao njihova grafijska i jezika obiljeja. orovi je, dakle, bio jedan od rijetkih srpskih povjesniara koji je upotrebljavao naziv bosanska irilica, ali kao oznaku za grafijske i jezine specifinosti irilskog brzopisa 17. i 18. stoljea na podruju Bosne, a ne na onaj nain kako je Truhelka shvaao i interpretirao naziv bosanica. Truhelkina koncepcija o bosanici kao irilici sasvim suprotnom pismu ostala je i u hrvatskoj historiografiji uglavnom osamljena pojava, jer ju je u potpunosti preuzeo i dalje razradio samo M. Tentor. Dok je Tentor u svojim radovima prilino dobro pisao o grafijskim i jezinim obiljejima iriliskih spomenika u srednjovjekovnoj Bosni, dotle su njegova teoretska, paleografijska razmatranja bila u metodikom pogledu neprihvatljiva, jer je, poput Truhelke, do kraja suprostavljao bosanicu irilici. Pri tom je pod nazivom bosanica podrazumijevao ne samo zapadni brzopis, nego i cjelokupnu irilisku pismenost srednjovjekovne Bosne, od kamenih natpisa i pisama u bosanskim kodeksima do rukopisne irilice u ispravama. Polazei od stvarnih posebnosti zapadne irilice, osobito na bosansko-humskom podruju, Tentor ih je pretjerano naglasio, to ga je dovelo do zakljuka da je bosanica "posebno pismo, koje irilovac ne umije itati, a srpsku, bugarsku i rusku irilicu moe itati" (Tentor 1942a:825). U skladu s takvim suprostavljanjem bosanice irilici valjalo je objasniti i sam postanak bosanice, ali je autorov napor da i po svojoj genezi odijeli bosanicu od irilice bio bezuspjean i protuslovan. Dok je jednom tvrdio da je bosanica pismo "razvijeno prema staroslavenskoj glagoljici", dotle je u istom tekstu, neto kasnije, ustvrdio da bogumili i katolici u Bosni, "postepeno stvorie od staroslavenske irilice posebno pismo - bosanicu" (Tentor 1942b:97). Jednak nemar i protuslovni zakljuci obiljeavaju i Tentorovo razlaganje o proirenosti i upotrebi bosanice. Dok je jednom smatrao da je "bosanica vezana za katolicizam", dokazujui to tvrdnjom da su i "katoliki Albanci pisali njome, premda im je srpska irilica bila geografski blie", (Tentor 1942a:827) iako je takav konfesionalni kriterij upravo u pogledu Albanaca bio pogrean, jer su iriliske isprave iz Albanije bile pisane kancelarijskom minuskulom srpskog tipa. Od Truhelkine i Tentorove koncepcije donekle se odvaja postupak Vladimira Vrane (1942), u prilogu "O knjievnim nastojanjima u srednjovjenoj Bosni", koji je cjelokupnu irilsku pismenost na bosanskohumskom podruju nazvao hrvatskom irilicom. Vrana odbacuje nazive bosanica ili hrvatsko-bosanska irilica, jer smatra da se "bugarska irilica u hrvatskim zemljama, gdje je vladala glagoljica, promijenila pod izravnim utjecajem glagoljice" u "hrvatsko pismo, hrvatsku irilicu". Autor istie da je ta irilica nazivana "bosanskom irilicom, hrvatsko-bosanskom irilicom, bosanicom ili zapadnom irilicom", a da je to u stvari "hrvatska irilica, jer se javlja kao 'arvacko pismo' i u drugim hrvatskim zemljama" (Vrana 1942:801). Takav zakljuak nije bio ispravan ve i s terminolokog gledita, jer se u izvorima zapadni brzopis ne naziva samo hrvatskim, nego i srpskim i bosanskim pismom. Vrana je svoje miljenje zasnivao na grafijsko jezinim osobitostima zapadne irilice, ali nije uzeo u obzir injenicu da taj pojam ne moemo identificirati s hrvatskom irilicom, upravo onako kao to srpsko ime ne smijemo protegnuti na cjelokupni razvitak junoslavenske irilice. Takva odvie jednostavna rjeenja zanemaruju sloenost paleografijskih i kulturno etnikih procesa na bosansko-humskom podruju u srednjem vijeku. Iako je u hrvatskoj historiografiji bila uobiajena upotreba razliitih naziva za irilski brzopis zapadnog podruja, ipak nakon Tentora, i u izmijenjenom obliku Vladimira Vrane, od hrvatskih povjesniara vie nitko nije preuzimao i razraivao Truhelkinu koncepciju o bosanici, tovie, prvo znanstveno suprostavljanje njegovoj koncepciji poteklo je upravo iz hrvatske historiografije. Piui u dva navrata o irilskom zborniku iz Dubrovnika ("Libro od mnozijeh razloga" iz 1520. godine), M. Reetar (1926, 1933) se prvi od hrvatskih znanstvenika kritiki osvrnuo na Truhelkino miljenje, razmotrivi istodobno, dodue ne uvijek sasvim uspjeno, i neka metodoloka pitanja o razvitku irilskog brzopisa. U prvom radu Reetar je istakao da je zbornik: ... pisan tako zvanom bosanskom irilicom, koja uprav nije nikakvo specijalno bosansko pismo, nego je starija irilska minuskula koja je u starije vrijeme bila u obiaju u svim naim krajevima u kojima se uope pisalo irilicom, i kod pravoslavnih i kod katolika i kod muslimana" (Reetar
165

1926:12). Na isto pitanje mnogo iscrpnije se osvrnuo u nardnom radu. Nakon to je istakao da je itav zbornik pisan irilskim "skoropisom", to nije bilo sasvim tono, Reetar je upozorio da je vrla "obina stvar da se na skoropis zove ,bosanskim pismom' ili ,bosanicom'", zakljuivi da to "nije nikako opravdano, jer on niti je postao u Bosni, niti je bio na Bosnu ogranien" (Reetar 1933:112). Reetar je zatim upozorio da se brzopis u nas u nas javio "najprije u kancelariji srpskih vladara, i to ve za vladanja Stefana Prvovjenanoga", dakle u prvoj etvrtini 13. stoljea, "pa se je otada dalje pisalo skoropisom u svim naim krajevima gdje se je uope pisalo irilicom, te zato i u Bosni i Hercegovini, u Dubrovniku i u Poljcima kod Spljeta" (Reetar 1933:112). Gregor remonik (1963:124) dokazano je da isprava koju spominje Reetar ne pripada Stefanu Prvovjenanomu, nego kralju Dragutinu. Reetar istie da je "ime bosansko pismo, bosanska irilica ili bosanicom" opravdanosamo utoliko to su na stari skoropis upotrebljavali za tampanje knjiga samo Bonjaci katolici (od poetka 17. stoljea) i to se je on do naega vremena sauvao samo u Bosni i Hercegovini" (Reetar 1933:112). Zakljuio je, ipak, da za brzopis: ... nije nikako opravdano bosansko ime, a ako ga hoemo prozvati nekim geografskim imenom, onda je opet mnogo bolje da ga zovemo zapadnom irilicom (...) koje je ime utoliko opravdano, to se je skoropis upotrebljavao do kraja 15. stoljea vijeka, a poslije toga gotovo samo u naim zapadnim krajevima (Reetar 1933:112). Istom prilikom Reetar se osvrnuo na Truhelkin rad o bosanici iz 1889. godine, istaknuvi da se "ne moe naime odobriti njegova oevidna tendencija da prikae ovo pismo kao neto to je ba specijalno bosansko, i samo bosansko; nego to ide na raun ondanje tendencije sarajevskog Glasnika uope" (Reetar 1933:112). Na isti nain odbacio je Truhelkino miljenje da se brzopis razvio iz lapidarne irilice zakljuivi da je "sigurno ba naopako tano: skoropisno je pismo na pergamentu i papiru bez sumnje starije negoli na kamenu" (Reetar 1933:112), ne ulazei pri tom u iscrpnije razmatranje tog zanimljivog pitanja. Premda je Reetarovu, u naelu sasvim ispravnom, razlaganju nedostajala morfoloka analiza, jer je paleografijski slabo razlikovao pojedine faze u razvitku irilskog brzopisa, pa je odvie jednostavno identificirao kancelarijsku minuskulu 14. ili 15. stoljea s irilicom tiskanih knjiga iz 17. stoljea i s tipinom bosanicom 17.-18. stoljea, on je ipak temeljito pobio Truhelkinu koncepciju, pa se nakon Reetara na njoj vie nisu mogla graditi miljenja o bosanici, pogotovo to Reetarov stav prema Truhelki nije u hrvatskoj historiografiji ostao osamljen. Govorei o Truhelkinu prouavanju irilske paleografije, u studiji o njegovu ivotu i radu, Jaroslav idak (1952), nakon to je iznio Truhelkinu koncepciju, s pravom zakljuio da je "pravilne smjernice za rjeenje toga pitanja dao u vie prilika M. Reetar, osobito posljednji put 1933, u djelu "Dubrovaki zbornik od god. 1520", ime je kritiki stav hrvatske historiografije prema Truhelkinu miljenju bio dograen (idak 1952:105). Neosporna je, dodue, injenica da je upotreba naziva bosanica ili bosansko-hrvatska irilica ostala do danas u prvom redu obiljejem hrvatske historiografije, ali tu pojavu nipoto ne smijemo vezati iskljuivo uz Truhelkinu djelatnost. Budui da je Truhelka u svojim radovima sustavno upotrebljavao nazive bosanica ili bosanica za irilski brzopis na zapadnom podruju, sigurno je da je to utjecalo na njihovu proirenost u hrvatskoj literaturi. Pri tom, ipak, valja imati na umu da se posebni nazivi za brzopis zapadne irilice pojavljuju znatno prije Truhelke, pa da oni i nisu bili izvorno njegovi, a osim toga da im autori najee nisu davali ono znaenje koje im je pridavao Truhelka, dakle posebnosg pisma koje je suprotno irilici. Zanimljivo je da se posebni nazivi za brzopis zapadne irilice pojavljuju najprije u srpskoj historiografiji u sredini 19. stoljea - G. Petrovi (1841), Vuk St. Karadi (1857) - a tek neto kasnije i u hrvatskoj historiografiji. Naziv bosanica prvi upotrebljava F. Kurelac (1861), a naziv bosanica S. Zlatovi (1888), takoer prije Truhelkina rada o bosanici (1889). Naziv bosansko-hrvatska irilica nalazimo kod Ivana Kukuljevia (1859), a u Vatroslava Jagia 1867. godine (Jagi 1953), dok A.K. Matas (1860) u brouri "Glas hrvatsko-slovinski iz Dalmacije", upotrebljava naziv bosanska irilica. Naziv zapadna irilica prvi je upotrijebio Vatroslav Jagi (1890), u komentaru uz izdanje "Poljikog statuta", smatrajui pod tim nazivom stari bosansko-dalmatinski nain pisanja irilicom, dakle brzopis 16.-18. stoljea. Taj je naziv zastupao - kako smo ve vidjeli - i M. Reetar (1933). Svi ti nazivi, bilo za brzopis, bilo openito za irilsku pismenost na zapadnom podruju, temeljili su se na uoavanju morfolokih i grafijskih posebnosti u razvitku zapadne irilice. Oni su bili vie plod istraivake prakse, nego paleografijske analize, pa je njihova upotreba u junoslovenskoj historiografiji u 20. stoljea, nakon Truhelke, gotovo redovito znaila praktino upozoravanje na morfoloku specifinost zapadnog brzopisa, a ne dosljedan odraz Truhelkine koncepcije i izdvajanja bosanice iz ireg pojma irilice. U tom smislu nazive bosanska irilica, bosanskoirilska slova i bosanica upotrebljavaju Vj. tefani (1938; 1955) Jaroslav idak (1957) i, osobito Vladimir Moin (1952; 1955) u vie svojih radova. Piui o Ledezminu "Nauku karstianskome", Vj. tefani (1938) je iscrpno opisao paleografijska, grafijska i jezina obiljeja nae irilsko - katolike knjievnosti, pa je razloio i problem zapadnog brzopisa. tefani istie da se na podruju Bosne i Hercegovine, june Dalmacije i Crne Gore "udomila irilica, koja je ovdje razvila svoje naroite skoropisne oblike, te se ve odavna zove bosanskom irilicom", pa je time prvi put
166

tonije oznaeno podruje proirenosti zapadnog brzopisa (tefani 1938:27). S obzirom na pismo Ledezmina katekizma, tefani konstatira da je ono "kompromisizmeu ustavne irilice, koja je usko povezana sa srpsko - pravoslavnom crkvom, i skoropisne irilice ili bosanice, koja ima narodno - laiki karakter, jer se upotrebljavala u izvancrkvenim poslovima i preteno kod katolika, bogomila i zatim muslimana" (tefani 1938:27) Premda tefani nije ulazio u morfoloku analizu zapadnog brzopisa, nego je glavnu panju obratio opisivanju grafijsko - jezinih osobitosti, ipak je taj rad i danas jedan od najvanijih za upoznavanje zapadne irilice. Osobito je bio plodan razvitak irilske paleografije nakon drugog svjetskog rata. Radovi Vladimira Moina, Gregora remonika, J. Vrane i drugih omoguili su poznavanje najvanijih etapa u razvitku junoslavenske irilice, pa je time stvorena znanstvena osnova za istraivanje postanka i obiljeja bosanice. Studije Gregora remonika o "Bosanskim i humskim poveljama srednjega vijeka" (1948, 1950, 1951, 1952), u kojima je paleografijski i diplomatiki vrlo savjesno analizirao srednjovjekovne bosansko-humske isprave, od Kulinove povelje iz 1189. godine do humskih isprava druge polovice 15. stoljea, napomene Vladimira Moina (1949) uz taj remonikov rad o nazivima za pojedine tipove irilskog pisma, te remonikova rasprava (1963) o "Srpskoj diplomatskoj minuskuli" i radovi J. Vrane (1955; 1962) o najstarijim irilskim ispravama, oznaili su vidan napredak u studiju irilske paleografije. Ti radovi ispunili su onu prazninu koja je dotad bila prisutna u gotovo svim raspravljanjima o bosanici: utvrdili su postanak i razvitak kancelarijskog brzopisa u 14. i 15. stoljea, s jedne, i odredili znaenje pojma "zapadno podruje irilice", s druge strane. Iako su na taj nain bile objanjene osnove na kojima se razvijao zapadni brzopis, ipak je upravo njegovu razvitku od 16. do 18. stoljea bilo obraeno razmjerno najmanje panje, pa je to do danas ostalo jednim od najslabije prouenih pitanja u naoj irilskoj paleografiji. Jedino time mogao bi se objasniti donekle nemaran stav Gregora remonika prema tom pitanju. Iako su se njegovi radovi odlikovali preciznou i temeljitou, ipak se remonik (1962), u svojoj moda najvanijoj raspravi (Srpska diplomatska minuskula), samo povrno obazreo na to pitanje. Iz cjelokupne literature, u kojoj je bilo i dobrih rezultata. remonik je izdvojio jedino iru Truhelku i njegovu koncepciju o bosanici. Upozorivi da je Truhelka 1914. godine dao "lijevati posebna irilska slova da bi bosanske historijske izvore tampao u bosanskom pismu, u bosanici, jer je smatrao da se radi o jednom tipino bosanskom pismu", remonik je takav postupak, koji najbolje odraava Truhelkina paleografijska shvaanja, s pravom odbacio, zakljuivi da "svaki poznavalac razvoja irilice na prvi pogled moe vidjeti da lijevana slova predstavljaju srpsku diplomatsku minuskulu, kakva je, samo malo modificirana, ivjela dalje u Bosni" (remonik 1962:132). remonikov postupak, ipak, u metodikom pogledu nije bio sasvim ispravan. On se s pravom suprostavio Truhelkinu miljenju, ali je propustio da istakne da se brzopis zapadnog podruja, na izvorima koje je sam izvrsno analizirao, dalje razvijao i da se, dodue, ne moe govoriti o nekom posebnom bosanskom pismu u Truhelkinu smislu, ali da se zapadnom brzopisu 17. ili 18. stoljea ipak ne mogu odrei izrazite specifinosti. remonikov stav je gotovo u potpunosti preuzeo i Sima irkovi (1964) u "Istoriji srednjovekovne bosanske drave". Upozoravajui na neke od zabluda oko razvitka pisma u srednjovjekovnoj Bosni, irkovi je istakao da se: ... verovalo da je u Bosni upotrebljavana jedna osobita varijanta irilskog pisma tzv. bosanica ... (i da su) ... stvoreni ak i runi i nepraktini znaci koji bi trebalo da u tampanom tekstu odraze specifinost ovog pisma... (pa je zakljuio da je) ... pismo bosanskih tekstova, meutim, suvremena diplomatika minuskula upotrebljavana podjednako i u Srbiji i u Dubrovniku (irkovi 1964:235). irkovievo miljenje bilo je, dakako, potpuno ispravno ukoliko se odnosilo na srednjovjekovni bosanski diplomatiki materijal 14.-15. stoljea koji je dijelom doista bio pisan ili diplomatikom ili obinom kancelarijskom minuskulom koja je nastala u srpskoj dravnoj kancelariji na razmei 13.-14. stoljea, jer je irkovi, kao i remonik, imao na umu upravo tu izvornu grau. Uza sve to, i on je, kao i remonik, bio duan da iznese svoj stav, kad je ve spominjao naziv bosanica, i prema brzopisu 16.-18. stoljea, na koji se taj naziv u prvom redu i odnosio, ili drugim rijeima, metodiki bi bilo ispravnije da se nije obazirao samo na Truhelkino miljenje, ionako ve odbaeno u literaturi, nego i na one radove koji su se posebno bavili zapadnim brzopisom. Pri tom mislim u prvom redu na radove V. Moina koji nije vezao naziv bosanica uz diplomatiku grau 14.-15. stoljea nego uz kasniji brzopis zapadnog podruja. U trenutku kad je remonik (1959) prvi put objelodanio svoju raspravu o "Srpskoj diplomatskoj minuskuli" Vladimir Moin (1952) je ve jasno izloio svoje miljenje o problemu bosanice u radu "Poljike konstitucije iz 1620 i 1688 godine" u kojem je obradio grafijski sistem poljike bosanice, te tri godine kasnije u opisu irilskih rukopisa Jugoslavenska akademija (Moin 1955). Konstatiravi da je za "irilske tekstove sa zapadnog teritorija (koji se uglavnom poklapa s podrujem ikavtine u granicama tokavskog dijalekta) uobiajena paleografska oznaka bosanice - pisma naroitog tipa, koji se razvio iz bosanskog srednjovjekovnog brzopisa i poluustava" i koji je bio "kanoniziran tampanim mletakim izdanjima Matije Divkovia iz godine 1611. i iduih godina", Moin je prvi u naoj historiografiji postavio bosanicu u paleografijski odnos prema drugim vrstama junoslavenske irilice (Moin 1955:10). Pri tom je teite poloio na grafijski sistem bosanice, prihvatajui podjelu Ivana Beria koji je "na podruju zapadne irilice, za koju se utvrdio naziv bosanica, pokazao tri posebna tipa pisma: dubrovaki, bosanski i poljiki" (Moin 1955:13).
167

Moin je svoj stav jo jasnije izloio u raspravi "Metodoloke biljeke o tipovima pisma i irilici" , gdje je naglasio da se slae "sa starom klasifikacijom Ivana Beria koji je na podruju zapadne irilice fiksirao tri zasebne kole", bosansku, splitsko - poljiku i dubrovaku, "svaka s posebnom tradicijom svog poslovnog pisma, i svaka s posebnim tipovima grafije i pravopisa u svojim tampanim izdanjima" (Moin 1965:177). Vanost Moinovih zakljuaka o bosanici sastojala se u tome to je on odbacio dotadanja kontroverzna miljenja o toj vrsti irilskog pisma i upozorio na specifinosti zapadne irilice, prihvaajui kao ve ustaljen i termin bosanica, ali ju je uklopio u opi razvitak junoslavenske irilice. Potpuno je razumljivo da su Moinova istraivanja, osobito utvrivanje grafijske kronologije za poljiku bosanicu, oznaila samo opi okvir za rjeavanje problema bosanice, pa je poblie prouavanje irilskih tekstova sa zapadnog podruja (16.-18. stoljea) do danas uglavnom ostalo tek zadatak buduih napora. Iako je Moin u faksimilijaru "irilski rukopisi Jugoslavenske akademije" (Moin 1955) obratio veliku panju rukopisima dalmatinske bosanice, pa je objelodanio oko tridesetak dobrih faksimila bosanice, ipak je u uvodu u "Paleografski album na junoslovenskoto kirilsko pismo" (Moin 1966) s pravom istakao da je uzrok odsutnosti mlaih irilskih tekstova sa zapadnog podruja u tom faksimilijaru u tome to su dijelom ve objelodanjeni ("irilski rukopisi Jugoslavenske akademije") "i zato nedovolnata prouenost na tipovite na pismoto na ova podraje je bara potrebata od izdavanjeto na poseben poobilen album na reprodukcii na ovie tekstovi" (Moin 1966:4) Od tri osnovna podruja bosanice temeljitije je prouen samo njezin razvitak u srednjoj Dalmaciji, na splitsko poljikom podruju. B. Zeli-Buan (1961) je u radu "Bosanica u srednjoj Dalmaciji" iscrpno opisala teritorijalnu proirenost bosanice u Dalmaciji (uz posebnu kartu s oznaenim lokalitetima gdje je zasvjedoena upotreba bosanice), zatim morfoloka i pravopisna obiljeja bosanice. Osim tabele u kojoj su iscrpno navedeni oblici za pojedina slova bosanice na podruju Dalmacije od 15. do 18. stoljea, autorica je na kraju dodala 30 faksimila bosanice, od reda iz dalmatinskih arhiva. Kako se iz dosadanjeg historiografskog pregleda vidi, bio je to prvi rad uope u kojem je sustavno i dobro opisan razvitak zapadnog brzopisa 15.-18. stoljea na jednom dijelu njegove proirenosti. Do danas to je jedini znanstveni rad iskljuivo posveen zapadnom irilskom brzopisu i u tome je njegovo znaenje. Ali, dok je radnja na taj nain dobila izrazito i vrlo korisno praktino znaenje, teorijska izlaganja autorice u uvodu toj radnji i u raspravi "Bosanica - poljiko narodno pismo" (Zeli-Buan 1968) nisu bila tako uspjena. U autoriinoj temeljnoj radnji o bosanici iz 1961. godine teoretske postavke bile su mnogo vre. Iako je bosanicu oznaila kao hrvatsko nacionalno pismo i hrvatsku irilicu, to ve i s obzirom na teritorijalnu proirenost zapadnog brzopisa nije bilo sasvim tono, ipak je istakla da se ona razvila "iz srednjovjekovnog bosanskog brzopisa i poluustava, a kakonizirana je izdanjima Matije Divkovia u Mlecima 1611. i slijedeih godina"; istodobno je i naziv bosanica ograniila s pravom u prvom redu na brzopis zakljukom da se "od 15. stoljea dalje hrvatska irilica predstavlja kao izrazita minuskula", te da je "upravo ta minuskula ono pismo koje sadri u sebi sve one karakteristike, koje u sebi ukljuuju pojam bosanice" (Zeli-Buan 1961:7). Dok je takvim zakljucima, u kojima se oslanja na Vladimira Moina, a i zakljukom da "osnovu azbuke bosanice ine kurzivni oblici irilske azbuke, zajedniki svim srednjovjekovnim junoslavenskim irilskim rukopisima" (Zeli-Buan 1961:7), B. Zeli-Buan pokazala da specifina obiljeja bosanice uklapa u openit razvitak junoslavenske irilice, dotle je u raspravi iz 1968. pretpostavila, polazei od injenice da "prvi sauvani spomenici hrvatskog jezika, pisani hrvatskom redakcijom irilice" potjeu uz druge polovice 12. stoljea i to "s teritorija koji je osvojio Manojlo Komnen", da "nam se namee misao da historijski nije neosnovana hipoteza nekih autora kako se bosanica razvila direktno iz grkog pisma, a ne posredno iz crkvene irilice" (Zeli-Buan 1968:144). Iako tu pretpostavku nije poblie objasnila, ona ipak svojom neodrivou znai korak natrag u prouavanju bosanice i odstupanje od naela koja je utvrdio Vladimir Moin i koja je sama autorica prihvatila u svom radu iz 1961. godine. Dok su se prema tome u naoj historiografiji postepeno stvarale osnove za znanstveno rjeenje problema bosanice, dotle je suvremena srpska historiografija i dalje ostala kod onih miljenja o tom pitanju koja su u srpskoj literaturi izreena u sredini prolog i na poetku ovog stoljea. U srpskoj poslijeratnoj historiografiji prvi se na pitanje bosanice osvrnuo B. M. Nedeljkovi (1955), u radu "O bosanici". Ta je rasprava zasnovana u prvom redu kao obraun s miljenima ire Truhelke o bosanici, ali je istodobno znaila i suprostavljanje bilo kakvom spomenu naziva bosanica i upozoravanju na posebnosti zapadne irilice. Iako je Nedeljkoviev kritiki osvrt na Truhelkinu koncepciju bio uglavnom opravdan, ipak ni njegov metodiki postupak, niti cjelovita koncepcija u pristupu problemu zapadne irilice, nisu bili ispravni. Suprostavljajui se s pravom tezi o izdvojenosti bosanice iz ireg razvitka junoslavenske irilice, Nedeljkovi je postavio sasvim suprotnu i jednako neprihvatljivu tezu da "niega nema to bi pisma iz Bosne izdvajalo od ostalih irilskih pisama" (Nedeljkovi 1955:278). Uzrok toj tezi bio je dvostruk. U prvom redu, Nedeljkovi nije ni pokuao paleografijski analizirati izvorni materijal zapadne irilice, dijelom i zbog toga to su u dotadanjoj literaturi isticani, kao posebnost bosanice, samo minuskulni oblici za neka slova, pa je smatrao da je ve i samim upozorenjem da se "ona slova, koja se smatraju karakteristina za bosansku irilicu ("b", "k", "t", "v", "",) piu na isti nain u Bosni, u Crnoj Gori, u Srbiji i u Vojvodini" rijeio problem bosanice, te da smije zakljuiti da bosanica "nema nikakvog ni paleografskog, a jo manje kulturno - istorijskog opravdanja" (Nedeljkovi 1955:284). Osim toga, autor je svoje zakljuke temeljio na etnikoj iskljuivosti, smatrajui irilicu samo "srpskim pismom, srpskom knjigom" (Nedeljkovi 1955:277). Ako tome dodamo i to da se autor uope nije obazirao na one radove koji su bili suprotni njegovim tezama (Vj. tefani, V. Moin), to je metodiki nedoputen postupak,
168

smijemo zakljuiti da je Nedeljkovi u tom radu izrazio ona miljenja koja su se u srpskoj historiografiji oitovala jo na poetku stoljea (P. Kolendi) i da prema tome taj rad niim nije unaprijedio nae poznavanje razvitka zapadne irilice. Jednak promaaj bila je i rasprava A. Mladenovia (1965) "Prilog prouavanju razvitka nae irilice". Iako je Mladenovi u cjelini prihvatio zakljuke B. M. Nedeljkovia, ipak je problemu bosanice priao s mnogo vie truda koji uza sve to, zbog pogrenog metodikog postupka, nije donio i odgovarajue rezultate. Kao i Nedeljkovi, ni A. Mladenovi nije razmatrao zapadnu irilicu kao sloenu kulturno-povijesnu pojavu, nego se iskljuivo suprostavio onim autorima koji su oblike pojedinih slova drali specifinou bosanice. Ne opaajui da morfoloke razlike ne mogu biti jedinim kriterijem u odreivanju bosanice, autor je smatrao da u prvom redu valja utvrditi "da li se specifina slova za tzv. 'bosanicu' nalaze i na jugu i na istoku nae jezike teritorije" (Mladenovi 1965:55). Takav kriterij zatvorio je Mladenoviu bilo kakvu mogunost da obogati nae poznavanje irilskog brzopisa 16.-18. stoljea, jer je, dodue, s lakoom mogao dokazati da se, na primjer, minuskulno, kvadratino slovo "" upotrebljavalo i izvan zapadnoirilskog podruja (Mladenovi 1965:60), ali je na taj nain zanemario cjelokupnost zasebnih obiljeja zapadne irilice koja se ne mogu svesti samo na posebne oblike za neka slova. Uporedi Raukar (1967). Nasuprot prilozima Nedeljkovia i Mladenovia koji su poricali bilo kakvu posebnost zapadnoj irilici, bogato i raskono opremljena "Istorija srpske irilice" P. oria (1971) sadri zbir dosadanjih istraivanja na podruju junoslavenske irilice, ali i sintezu miljenja o zapadnoj irilici koja su u srpskoj historiografiji izreena u toku 20. stoljea, od V. Vuletia-Vukasovia (1903) i P. Kolendia (1904) do A. Mladenovia (1965). U skladu s time, oreviev rad sadri izrazite prednosti i nedostatke. Izlaui povijseni razvitak junoslavenske irilice u cjelini, autor je uzeo u obzir dosadanje paleografijske rezultate, pa je djelomino vrlo tono opisao morfoloka i grafijska obiljeja irilice na zapadnom podruju, osobito na bosansko humskom teritoriju, to je u usporedbi s radovima B. M. Nedeljkovia i A. Mladenovia bio velik napredak. ori se ipak nije bitnije odvojio od openitog stava srpske historiografije o zapadnoj irilici, jer je i on u razmatranju tog pitanja primijenio uski etniki kriterij, pa je i te specifinosti i zapadnoirilsku pismenost u cjelini uklopio u kulturni razvitak srpskog naroda, to je jasno dolo do izraaja ve i u naslovu njegove knjige. Dodavi etnikom i konfesionalni kriterij, ori je u zapadni brzopis, odnosno zapadnu varijantu irilskog brzopisa ubrojio samo onaj dokumentarni materijal koji je nastao u pripadnika zapadne crkve, (ori 1971:171) iako to nije tono. U cjelini uzevi, oreviev rad o junoslavenskoj irilici, inae u detaljima dobro napisan i popraen izvanredno bogatom zbirkom faksimila, istie se autorovim irokim poznavanjem irilske problematike, ali je ipak svojom koncepcijom ostao u onim okvirima koje je u prouavanju irilske pismenosti zacrtala srpska historiografija jo u prolom i na poetku ovog stoljea. Na kraju ovog pregleda literature valja spomenuti i dobar prikaz razvitka irilice od . Sp. Radojiia (1956) publikovan u "Enciklopediji Jugoslavije". Autor je s pravom upozorio da je pretjerano "kad se od irilice u Bosni hoe da naini posebno neko pismo, tzv. bosanica ili bosanica" koje bi bilo suprotno irilici, ali prilino iscrpno navodi "hrvatske irilike spomenike", od Povaljskog natpisa (12. stoljea) do irilskih isprava 17. stoljea s hrvatskog teritorija, ime se razlikuje od navedenih prikaza o zapadnoj irilici u srpskoj poslijeratnoj historiografiji. Zakljuna razmatranja Pregled historiografskih rezultata u prouavanju irilske pismenosti na zapadnom podruju pokazuje da su u dosadanjoj literaturi o tom pitanju izreena najrazliitija, redovito sasvim suprotna miljenja. Osnovni nedostatak dosadanjih miljenja o bosanici bio je u tome to se tom problemu nije pristupalo paleografijski, nego s unaprijed postavljenim tezama, u kojima su se suprostavljala nastojanja za odreivanjem etnike podloge bosanice s konfesionalnim kriterijem i isto terminolokim pokuajima. Rezultat takva pristupa bile su kontraverze o bosanici koje su oteavale paleografijsko istraivanje tog problema. U dosadanjoj literaturi o bosanici uglavnom se razlikuju dva glavna miljenja: 1. bosanica se izdvaja iz cjelovitog razvitka junoslovenske irilice i smatra posebnim irilici suprotnim pismom (Truhelka, Tenor), sa tendencijom da se i zapadna irilica openito i zapadni brzopis (bosanica) identificiraju sa hrvatskom irilicom (Vladimir Vrana); zapadnoj irilici i zapadnom brzopisu se ili odriu sve posebnosti (P.Kolendi, B.M. Nedeljkovi, A. Mladenovi) ili se na njih ipak upozorava (V.Vuleti-Vukasovi), P. ori) ali se u oba sluaja polazi od teze o iskljuivom postojanju srpske irilice.

2.

Terminoloki pristup vrlo je est u razmatranju problema bosanice i u postavljanju razliitih teza o njoj, iako je razumljivo da takav nepaleografski kriterij nije mogao donijeti bilo kakve odreenije rezultate. U historiografiji je snanoj kritici podvrgnut i sam naziv bosanica. Neki autori su smatrali da ve i samim upozorenjem da je taj naziv historiografski, stvoren pred stotinjak godina, a ne izvoran, smiju mimoii osobitosti zapadne irilice (P. Kolendi, B. M. Nedeljkovi). Pri tom nisu uzimali u obzir injenicu da naziv bosanica ima sasvim sporedno znaenje u razmatranju tog pitanja, jer razliiti nazivi za zapadni brzopis samo upozoravaju na njegovu teritorijalnu proirenost, a ne mogu nam uope pomoi u odreivanju njegovih paleografijskih obiljeja, niti mogu biti kriterij za utvrivanje njegove etnike podloge. U izvorima, pak, zapadna irilica, osobito zapadni brzopis, naziva se i hvratskim i bosanskim i srpskim pismom. Iako je naziv "srpski" za irilski rukopis stariji (dubrovaki pisar Niko Bijeli potpisuje se na jednom dokumentu iz 1364. godine "dijak srpski" (ori 1971:174), ipak se naziv "bosanski" i "hrvatski" za irilsko
169

pismo pojavljuju, koliko je dosad poznato, ve u 16. stoljeu. Godine 1530. kae se za jednu irilsku ispravu Petra Kruia da je pisana bosnensibus leteris, dakle, bosanskim pismom, to ovdje oznaava irilski kancelarijski brzopis (Laszowski 1914, Hadijahi 1962), dok je 1538. godine Francus Vilim Postel (Postellus) taj isti brzopis naziva srpskim ili bosanskim pismom (tefani 1938:28). Naziv "hrvatski" za irilski brzopis, kako mi je poznato, prvi je upotrijebio 1546. godine Jerolim Kaleti. Prepisujui hrvatsku redakciju "Ljetopisa popa Dukljanina", Jerolim Kaleti na kraju dodaje da je Dmine Papali naao "ovo pismo u Krajini u Markovi, u jedne knjige stare, pisane hrvackim pismom", dakle irilicom, odnosno irilskim brzopisom (ii 1928:382). Godine 1582. u jednom dokumentu iz Bihaa irilica se zove Churulika oder Chrabatische Sprache, dakle hrvatsko pismo (Kobol 1945:21), a dodatak "Poljikom statutu" iz 1665. godine takoer je naziva arvackim pismom (ii 1928:160). Navedeni nazivi, dakako, nemaju vanost za pitanje o podrijetlu bosanice. Oni su samo dokaz da se irilski brzopis upotrebljavao, osim u srpskoj pismenosti, i na jednom dijelu hrvatskog teritorija i u srednjovjekovnoj Bosni. Potpuno je razumljivo da je za irilsko pismo srpska oznaka bila najproirenija, jer je irilica u prvom redu bila pismo srpske kulture. Iako se irilicom pisao u srednjovjekvonoj Bosni i u jednom dijelu hrvatskih zemalja od 12. stoljea, ona je bila eminentno srpsko pismo koje se ve od 16. stoljea irilo zajedno sa migracijama srpskog stanovnitva, kao sastavni dio crkvene pismenosti, duboko i u hrvatskih teritorij. Zbog toga je podruje proirenosti onih tipova irilice (ustav, poluustav, brzopis) koji su se upotrebljavali u crkvenoj pismenosti ili su bili pod njezinim uticajem, a koje vezujemo za tzv. "istono podruje irilice" bilo vrlo veliko. Budui da su ti tipovi irilice bili izraz srpske kulture, razumljivo je da je i irilica najee nazivana srpskim imenom, ponekad i u Hrvata - npr. . Budini 1597. godine i Matija Divkovi 1616. godine - (tefani 1938, Kobol 1945:21). Historiografskoj zbrci i kontraverzama oko problema zapadne irilice, a napose oko zapadnog brzopisa, pridonijela je i nedosljedna upotreba naziva bosanica i nesigurnost u utvrivanju paleografijskih kriterija pri utvrivanu tog naziva. Taj naziv je preteno upotrebljavan za zapadni brzopis, ali i za iri pojam irilice zapadnoga tipa, pa je kritika s pravom postavila pitanje: ta je u stvari bosanica? Budui da je velik broj autora istiocao kao jedini kriterij u odreivanju bosanice morfoloke posebnosti, specifine oblike za neka slova, kritika je s lakoom dokazala da se takvi oblici nalaze i u irilskim spomenicima izvan junoslavenskog podruja (A. Mladenovi) Problem bosanice ne moe se, dakle, u potpunosti objasniti ni terminolokim pristupom, ni iskljuivo morfolokom analizom. Jedini metodiki ispravan postupak jeste sveobuhvatna paleografijska analiza koja u sebi sadri morfoloko, grafijsko i jezino istraivanje izvorne grae, a ne zanemaruje i neke druge elemente, npr. opi izgled teksta. Primjenivi takav metodiki postupak na neospornu injenicu o jedinstvenom razvojnom procesu junoslovenske irilike pismenosti, istraiva utvruje da je irilice, usprkos zajednikom razvitku, na pojedinim podrujima, u skladu sa drugaijim kulturno-povijesnim uvjetima dobivala zasebna obiljeja, u morfolokom, grafijskom i jezinom pogledu. Upravo na temelju takvih posebnosti, u prvom redu s obzirom na grafiju, koje nalazimo u irilskim spomenicima srednjovjekovne Bosne, Huma, Travunije, Duklje i srednje Dalmacije (kraj 12. i prva polovina 13. stoljea), u literaturi je stvoren pojam zapadnog podruja irilice (Vrana 1955; 1962, V. Moin 1965). irilski spomenici zapadnog podruja, osobito u srednjevjekovnoj Bosni i Humu, i u kasnijim razdobljima zadravaju i dalje razvijaju te osobitosti, postajui osnova zapadnom brzopisu ili bosanici. Iako razvitak zapadnog brzopisa (16.-18. stoljea) ni do danas nije u svim pojedinostima istraen, ipak i dosadanji rezultati omoguavaju da utvrdimo njihovu istu genetiku povezanost sa spomenicima zapadnog podruja irilice i posebno s bosansko-humskom pismenou 14. i 15. stoljea.

Biljeke u tekstu Beri Ivan 1860 Bukvar staroslavenskog jezika glagolskimi pismeni za itanje crkvenih knjiga. Prag 1860 remonik Gregor 1948 Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo), 1948, 103-43 1950 Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo), 1949/50, 105-99 1951 Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo), 1951, 81-119 1952 Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo), 1952, 273-336. 1959 Serbishe diplomatishe minuscule. Wiener Archiv fur Geschichte des Slaventums und Osteuropas III 1963 Srpska diplomatska minuskula, Slovo 13, Zagreb 1963 str. 119-136 irkovi Sima 1964 Istorija srednjovekovne bosanske drave. Beograd 1964 orovi Vladimir 1909 Nekoliko fojnikih pisama. Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo), 1909, 479-94 + Table I-III ori P. 1971 Istorija srpske irilice - paleografsko-filoloki prilozi. Beograd 1971 Hadijahi M. 1962 Die Anfange der nationalen Entwicklung in Bosnien und in der Herzegowina. Sudost-Forschungen XXI, 1962 170

Jagi Vatroslav 1890 Hrvatski pisani zakoni, MHJSM IV, Zagreb 1890, XXVII, XXXII 1953 Historija knjievnosti naroda hrvatskoga i srpskoga. U: Djela Vatroslava Jagia, tom 4., Zagreb 1953 Jiriek Konstantin 1952 Istorija Srba - tom 2. Beograd 1952 Karadi Vuk Stefanovi 1857 Primjeri srpsko-slavenskoga jezika. Be 1857 Kolendi P. 1904 Bosanica, bosansko-hrvatska irilica i Dubrovani. Bosanska Vila (Sarajevo), sv. 19, 1904, br. 19/20, 34951 1964 Bosanica, bosansko-hrvatska irilica i Dubrovani. U: Iz staroga Dubrovnika (priredio M. Panti), Beograd 1964, 70-4. Kombol M. 1945 Poviest hrvatske knjievnosti do narodnog preporoda. Zagreb 1945 Kurelac F. 1861 Pokorni i mnozi ini psalmi Davidovi, sloeni u slovinjski jazik na islo i miru po imunu Budineu popu Zadraninu. Rijeka 1861 Kukuljevi Ivan 1859 Rukopisi hrvatski u knjinici Ivana Kukuljevia Sakcinskog u Zagrebu. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (Zagreb), sv. 5, 1859 Laszowski E. 1914 Monumenta habsburgica tom 1. MSHSM 35, Zagreb 1914 Matas A.K. 1860 Glas hrvatsko-slovinski iz Dalmacije. Zagreb 1860 Mladenovi Aleksandar 1965 Prilog prouavanju razvitka nae irilice. Knjievnost i jezik XII, 1965/3, 53-66. Moin Vladimir 1952 Poljike konstitucije iz 1620 i 1688 godine, Radovi Staroslavenskog instituta (Zagreb), sv. 1, 1952, str. 175206 1955 irilski rukopisi Jugoslavenske akademije tom 1.. Zagreb 1955 1965 Metodoloke biljeke o tipovima pisma u irilici. Slovo (Zagreb) sv. 15-16, 1965 1966 Paleografski album na junoslovenskoto kirilsko pismo. Skopje 1966 Nedeljkovi B.M. 1955 O "bosanici". Prilozi za knjievnost, jezik, istoriju i folklor, sv. 21, 1955, str. 271-284 Petrovi G. 1841 Novi Srpski Ljetopis 1841, II, 155 (= citirano prema biljeci P. Kolendia, u ocjeni knjige V. eria, O srpskom imenu u Staroj Srbiji i u Maedoniji, Sr III, Dubrovnik 1904, br. 12, 527, bilj. 3). Radojii .Sp. 1956 irilica. Enciklopedija Jugoslavije tom. 2. Zagreb 1956, 626-632 Raukar Tomislav 1967 O nekim problemima razvitka irilske minuskule ("bosanice"). Historijski zbornik (Zagreb), sv. 19-20, 196667, str. 485-499 Reetar M. 1926 Libro od mnozijeh razloga, Dubrovaki zbornik od god. 1520. Zbornik za istoriju, jezik i knjievnost srpskog naroda sv. 15, Srpske kraljevske akademije, Sremski Karlovci 1926 1933 Dubrovaki zbornik od god. 1520. Posebna izdanja Srpske kraljevske akademije, Beograd 1933. idak Jaroslav 1952 iro Truhelka - njegov ivot i rad (u povodu 10-godinjice njegove smrti). Historijski zbornik (Zagreb) sv. 4, 1952 1957 Marginalija uz jedan rukopis "Crkve bosanske" u mletakoj Marciani. Slovo (Zagreb), sv. 6-8, 1957 ii F. 1928 Letopis popa Dukljanina. Posebna izdanja Srpske kraljevske akademije sv. 67, Beograd - Zagreb 1928 tefani Vj. 1938 Jakov Ledesma i njegov "Nauk karstianski" (1583). Sarajevo, 1938 1955 Oporuka Matije Baromia od g. 1527. Radovi Staroslavenskog instituta (Zagreb), sv. 2, 1955 Tentor M. 1942 a Bosanica. U: Povjest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine I, Sarajevo 1942 1942 b Bosanica. U: Hrvatska enciklopedija tom 3, Zagreb 1942, str. 97-98. Truhelka iro 1889 Bosanica, prinos bosanskoj paleografiji. Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo) sv. 1, knjiga 4, Sarajevo 1889, str. 65-83. 171

1911 Tursko-slovjenski spomenici dubrovake arhive. Glasnik Zemaljskog Muzeja (Sarajevo), sv. 23, 1911, str. 1162 + Table I-XIX. Vrana J. 1955 Da li je sauvan orginal isprave Kulina bana. Radovi Staroslavenskog instituta (Zagreb), sv. 2, 1955, str. 557 1962 Kulturnohistorijsko znaenje povaljske iriske listine iz godine 1250. Filologija (Zagreb), br. 3, 1962, str. 201218 Vrana Vladimir 1942 Knjievna nastojanja u sredovjenoj Bosni. U: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine I, Sarajevo, 1942 Vuleti-Vukasovi Vid 1903 irilica kod pristaa rimokatolike crkve do svretka 18. vijeka u Bosni u Dalmaciji itd., Spomenik Srpske kraljevske akademije, sv. 39, Beograd 1903, str. 117-125 Zeli-Buan B. 1961 Bosanica u srednjoj Dalmaciji. Split 1961 1968 Bosanica - poljiko narodno pismo. Poljiki zbornik (Zagreb), sv. 1, 1968, str. 143-152 Zlatovi S. 1888 Franovci drave Presvetog Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji. Zagreb 1888

172

Aleksandar Solovjev VLASTEOSKE POVELJE BOSANSKIH VLADARA Istorija srednjovekovnog bosanskog prava dosad je malo prouavana. Jedan od osnovnih uzroka tog nedostatka sastoji se u nedovoljnoj grai za analitiko prouavanje. Sauvano je dosta dokumenata koji se odnose na srednjovekovnu istoriju Bosne i Huma (Hercegovine), a ipak je ta graa dosta jednostavna i fragmentarna. Postoji dosta crkvenih dokumenata, uglavnom iz rimskih arhiva, koji nam govore o poloaju katolike crkve, o njezinoj borbi protiv patarena i o radu franjevaca.312 Dubrovaka arhiva sauvala je veliki broj meunarodnih trgovakih ugovora izmeu bosanskih i humskih vladara i Dubrovnika. Gotovo svaki je novi vladar sklapao ugovor, a ponekad izdavao i nekoliko povelja. Te su povelje znaajne jer bacaju jasnu svetlost na politiko ureenje Bosne i na njene ekonomske veze, ponekad govore i o sudskom postupku i ureenju. Pored toga, u Dubrovakoj arhivi nalazi se i dosta pisama koja su bosanski i humski vladari pisali povodom pojedinih novanih i pravnih pitanja. Te mnogobrojne povelje i pisma, poznate u tampi ve od god. 1840, najvie rasvetljavaju meunarodne veze Bosne i Hercegovine a delimino i njeno unutarnje ureenje.313 Stoga su bile mnoge iskoritavane od istoriara, poev od A. Majkova314 koji se prvi tom graom obilno posluio. Dosta sitnih podataka o Bosni n Humu moe se nai u dubrovakim kancelarijskim i notarskim knjigama, koje su u tom pravcu prouavali K. Jireek, . Truhelka i drugi. Od god. 1934. Srpska akademija pokrenula je itavu seriju ispisa iz Dubrovake arhive: Jovan Radoni je izdao Dubrovaka akta i povelje u etiri knjige B. 1934 38, Jorjo Tadi Pisma i uputstva Dubrovake republike, B. 1935, Gregor remonik kancelarijske i notarske spise 12781301 god. B. 1932. U tim ispisima svuda se moe nai neto podataka o Bosni i Humu, o njihovim meunarodnim i ekonomskim odnosima, a i o pojedinim licima. Izvesne indirektne podatke pruaju i dokumenta o onim oblastima koje je Dubrovnik kupio od humskih i bosanskih vladara: npr. podaci o agrarnom ureenju Konavala, proueni od R. Grujia, mogu se primeniti i na preanje doba vladavine humskih kneeva.315 Ipak to su veim delom indirektni podaci o Bosni i Humu gledanim sa strane, iz Dubrovnika. Mnogo znaajniji za prouavanje istorije drave i prava Bosne i Huma; bili bi domai spomenici pro foro interno tj. spomenici unutranjeg ureenja. Ali u tom pogledu oskudevamo i dokumentima, a sauvana graa vrlo je jednostavna. Pre svega treba naglasiti da iz Bosne i Huma nije sauvan nikakav zakonik, nikakav zbornik obinog prava. Nema nita to bi se mogo uporediti sa Duanvim zakonikom u Srbiji, sa Vinodolskim i Poljikim statutom u Hrvatskoj. Nema ak ni pojedinih zakonskih odredaba. Tobonji zakljuci sabora u Konjicu god. 1446. vrlo su sumnjivni i verovatno su rad poznatog falsifikatora XVIII veka Luke Vladmirovia.316 Dok Dalmacija u Hrvatskoj obiluje srednjovekovnim privatno-pravnim i sudskim aktima, toliko znaajnim za uspostavljanje prave slike svakodnevnog pravnog ivota, iz Bosne i Huma nema skoro nita u tom pogledu. Jedino etiri testamenta, od kojih je jedan pisan u Mlecima, od vlastelina u emigraciji317 i tri akta sudskog karaktera, inae vrlo interesantna.318 Vrlo znaajna vrsta srednjovekovnih pravnih spomenika jesu raznovrsne vladalake povelje upuene na podanike. U istoriji srpskog prava znamo za mnogobrojne povelje manastirima i episkopijama, zatim za povelje vlasteli, gradovima, ak i jednom kraljevskom selu.319 Najbogatije su po svojoj sadrini manastirske povelje koje su sauvale iscrpnu grau za istoriju agrarnih odnosa u srednjovekovnoj Srbiji, a neke od njih donose agrarne zakonike zakon za Srbe i Vlahe. Isto tako dalmatinski manastiri i biskupije su sauvali veliki broj vladalakih isprava, poev od uvenih
312 Osnovne su zbirke (poslije Farlatija) A. Theiner, Vetera monumenta Hungariae, I-II, 1859 i 1860, i Vetera Monumenta Slavorum Meridionalium, I II, 18611862, E. Fermendin, Actaa Bosnae potissimum ecclesiastica, 1892. 313 Izdate od Karano-Tvrtkovia, e. B. 1840, F. Mikloia, Monumenta Serbica 1858, Mede Pucia, Spomenici Srbski I II, B. 1858 i 1862, K. Jireeka, Spomenik S. Ak. XI, 1892. i Lj. Stojanovia, Stare srpske povelje i pisma, izd. S. Ak. I II, B. 1929 i 1932. 314 A. Majkov, Istorija srpskoga naroda, s ruskoga preveo . Danii. U Biogradu 1876. II. Bosna (str. 143192). 315 R. Gruji, Konavle pod raznim gospodarima od XII do XV veka. Spomenik S. Ak. 1926, 3121. 316 Objavljeni od Kaia-Mioia u Razgovoru ugodnom naroda Slovinskog i od Farlatija. Illyricum sacrum IV, 68; up. kritiku F. Rakog, Bogomili i patareni, 2. izd. B. 193 str. 463. Il. Ruvarca u Glasu 16, 1889. str. 29 i primjedbe A. Solovjeva, Predavanja iz Istorije slovenskih prava. B. 1939. str. 199. 317 To su: 1) testament Sandaljeve ene Jelene, 1433. god. Puci II, 121, 2) Hercega Stefana 1466. god. Puci II, 126, 3) Gosta Raaina 1466. god. GZM XXIII, 371 i 4) Viteza Pribislava Vukotia 1475. god. Archivio Veneto 31, 309; . Thalloczy, Studien zur Geschicht Bosniens und Serbiens in Mittelalter, Mnchen, 1914, str. 436. 318 upan Vukosav Hrvatini izmiruje dva plemena 1305. god. Thalloczy, Studien, 327, is proglauje nezakonitog sina za zakonitog 1325 god. Smi. Codex dipl. IX, 238 i Berislav Sk i ustupa pola svoje zemlje Dobrkoviu 1323. god. Thalloczy, 18. 319 Selu Zatoru od kraljice Jelene. A. Solovjev, Predavanja iz istorije slovenskih prava, B. 1939. str. 147148; up. A. Solovjev, Odabrani spomenici, 88. 173

povelja Trpimira god. 852. i Mutimira god. 892. Meutim Bosna i Hum potpuno oskudevaju u crkvenim poveljama. Tu zbog prevlasti bogomilskog uenja koje je negiralo crkveni zemljoposed, nema crkvenog feudalizma, nema bogatih manastira u srednjem veku, nema ni crkvenih povelja. Jedino povelja kralja Bele iz god. 1244. katolikog bosanskog biskupa u akovu320 navodi zanimljive podatke o pokuajima bana Ninoslava da potvrdi posede katolike crkve a dve povelje Tvrtka biskupu Petru god. 1356 i 1374. daruju mu sela Dubnicu i Jelavicu u Usori.321 Povelje bosanskih vladara izdate gradovima, odnose se na dalmatinske gradove kojima se potvruju njihove stare povlastice i ne sadre podataka za bosansko pravo. Takve su povelje kralja Tvrtka I gradu Klisu 1378., gradu ibeniku 1390. i otoku Brau iste godine.322 Nije sauvana nijedna povelja nekom bosanskom ili humskom gradu. Jedino su u dosta velikom broju sauvane povelje izdavane od vladara njihovoj vlasteli kojoj su poklanjali ili potvrivali njihova feudalna imanja. Takvih povelja ima vie od 30. Taj broj moe nas iznenaditi, jer iz Srbije koja je mnogo bogatija u pogledu srednjovekovnih pravnih spomenika, slinih povelja ima jedva osam.323 Zanimljivo je da na samoj teritoriji Bosne i Hercegovine nije dosada pronaena nijedna originalna povelja iz srednjeg veka. Nekada su ore Nikolajevi324, a za njim fra Ivan Juki325, pisali o tome kako mnoge bosanske begovske porodice koje vuku svoju lozu od stare bosanske vlastele uvaju stare povelje pisane bosanicom koje e one izneti ako doe hrianska vlada. To je ponovio Vj. Klai god. 1882.326 Ipak prolo je 70 godina od prestanka turske vlasti u Bosni i Hercegovini: u tom vremenu bilo bi ak i korisno da begovske porodice dokau svoje staro nasledno pravo na batine i da se prikau kao pravi domoroci, potomci dobrih Bonjana. Ali nijedna povelja nije bila od njih izneta. Ni iro Truhelka ni Safvetbeg Baagi ni drugi istraivai nisu mogli nita da pronau na licu mesta. U begovskim porodicama moglo se nai dokumenata pisanih bosanicom, ali to su bila akta iz docnijih vekova. Najbolji je primer arhiva porodice Resulbegovia: najstarija njezina dokumenta, pisana bosanicom, jedva dopiru u prolost do kraja XVII veka.327 A najstarija povelja porodice engia iz god. 1498. pisana je turski i dokazuje da je ta mona porodica dola u Bosnu iz Male Azije, iz Kurdistana.328 Stoga smo upueni samo na one batinske povelje srednjovjekovnih vladara koje su se sretnim sluajem sauvale, u originalima ili u prepisima, izvan teritorije Bosne i Hercegovine. Moemo vejrovati Orbinijevom podatku da je sultan Mehmed Fatih pozvao bosansku vlastelu s njihovim poveljama da ih navodno potvrdi, ali da je skupljenu vlastelu posekao, a njihove povelje unitio.329 Prilikom osvajanja Bosne propale su veinom vlasteoske arhive: ako je neto ostalo u porodicama koje su prele na islam, to se izgubilo tokom vekova. Ouvano je samo ono to su pojedine vlasteoske porodice nosile sobom u emigraciju ili ono to je, zahvaljujui porodinim vezama, bilo jo ranije preneto u gradove ugarskih feudalaca, npr. u Kermend knezova Baanji. Zanimljivo je to je objavljivanje u tampi bosanskih batinskih povelja poelo odavno, mnogo ranije nego izdavanje drugih istorijsko-pravnih dokumenata balkanskih zemalja. U tome je veliku ulogu igrala plemika sujeta u XVI i XVII vekovima. Pojedine bosanske porodice, iim su se nale u vojnmhoj slubi u Dalmaciji ili Italiji, im su dobile izvestan poloaj u feudalnom drutvu, rado su iznosile svoje stare povelje istinite ili lane, jer ti su vekovi doba lanih genealogija, falsifikovanih dokumenata kojima nasedaju i vie vlasti. U tom ambijentu sujetnosti i razmetanja uglednim precima iz ma koje zemlje nai su Bosanci rado iznosili neke stare kraljevske povelje, da se prikau kao plemenita gospoda. Poznato nam je kako je god. 1594. panski admiral don Pedro Ohmuevi podneo kraljevskim vlastima u Napulju nekoliko bosanskih i srpskih povelja. Izneo je: 1. povelju bana tefana Kotromania izdatu u Sutjesci god. 1268. knezu Radivoju Grguriu, 2. povelju cara tefana izdatu u Ohridu god. 1349. Hrelji Ohmueviu Grguriu i 3. povelju kralja Tvrtka Tvrtkovia izdatu u Jarodu god. 1395. Hranislavu

Smi. Codex, IV, 236. Thalloczy, Studien 331 i Fermendin, Acta Bosnae 107. 322 god. Lucius, Storia di Tra 512; Rad Jug. ak. III, 104. 323 Od kralja Milutina porodici aretia A. Solovjev u Arhivu za arban. starinu III, 1925, 117-125; cara Duana vlasteliiu Ivanku Probititoviu 1350. god. A. Solovjev, Odabrani Spomenici 150; cara Uroa kotorskoj vlasteli Basetu i Tripetu 1357. god. Mikl. Mon. 155, A. Solovjev, Od Sp. 159. kesarici Jerini 1357. god. Spomenik 56, 1922, i elniku Musi 1363. god. Odabr. Sp. 166, despota ura vel. elniku Radiu 1429. god. Spomenik III, 3, i despota Lazara Brankovia rizniaru Radoslavu 1457. god. M. Laskaris u Byzantinoslavica VI, 1935, str. 177. Moemo jo spomenuti grke povelje cara Duana arhontu oru Fokopulu 1346. i 1352. god. Solovjev-Moin, Grke povelje srpskih vladara. B. 1936, str. 72 i 190. Povelja arhontu Margaritu koju je St. Novakovi drao za Duanovu (Zak. Spom. 303) pripada caru Androniku III, v. Solovjev-Moin, str. XXXVII. 324 Srpsko-Dalmatinski Magazin za 1843. god., 64. 325 Slavoljub Bonjak, Zemljopis i povjesnica Bosne. Z. 1854. str. 143. prim. 326 Vj. Klai, Poviest Bosne. Z. 1883, str. 10. 327 Ibro Defterdarevi, Stare listine porodice Resulbegovi GZM IX, 1897, 193226. 328 Safvetbeg Baagi, Najstariji ferman begova engia. GZM. IX, 437-446. 329 Orbini, Il Regno degli Slavi, 215. 174
321

320

Ohmueviu, u overenim prepisima i prevodima.330 Napuljske, panske, a zatim i austrijske vlasti priznale su autentinost tih dosta nezgrapnih falsifikata. Docnije su Ohmuevii nekoliko puta objavljivali u tampi te svoje povelje u prevodu, a god. 1645. su ih objavili u Napulju i u originalu, irilicom.331 Kao to se vidi, iako su povelje falsifikovane, don Pedro ili njegovi saradnici franjevci imali su u rukama neke prave bosanske povelje, prema kojima su krojili svoja lana dokumenta. God. 1632. drugi poznati falsifikator, Ivan Tomko Mrnavi iz ibenika objavio je u Rimu genealoku raspravu u kojoj je dokazivao kako je on potomak kraljevske porodice Mrnjavevia, koji toboe potiu od rimskovizantijske porodice Marcija. U tom delu Indiciae vetustatis et nobilitatis familiae Marciae vulgo Marnavitiae izneo je nekoliko povelja vizantijskih careva, bosanskih kraljeva i ugarskih kraljeva svojim toboinjim precima.332 Treba naglasiti jedno: dok su vizantijske povelje slabi falsifikati, obe povelje bosanskih kraljeva: kralja Stefana Dabie od 2. aprila 1394. god. Gojku Mrnavnu i kralja Tvrtka II od 7. oktobra 1426. god. Ivanu Mrnaviu sasvim su verodostojne i po formularu i po sadrini i po svedocima. Moemo tvrditi da je Ivan Mrnavi zaista imao u rukama dve autentine povelje bosanskih kraljeva koje je moda doneo sa svojih putova po Bosni iz nekog franjevakog manastira, a jedino to je sebi dopustio uneo ime Mrnavia mesto nekog drugog u tekst povelje.333 Treba zaaliti, to Mrnavi nije objavio te dve povelje u originalu kao to su uradili Ohmuevii sa svojim falsifikatima, nego je doneo samo prevode na latinskom jeziku uinjene god. 1629. u Rimu od uvenog unijatskog episkopa Metodija Terleckog. Naprotiv falsifikovana je tobonja povelja Tvrtka od 3. aprila 1382. god. Vukcu Nenadiu koju je Ivan Nenadi podneo god. 1645. mletakim vlastima prilikom prelaza Makarske pod Mletke.334 Isto tako, slabi su falsifikati povelje kralja Zvonimira Mihailu Nelipiu i kralja Tvrtka god. 1390. Ivanu Nelipiu-Oriu, koje su Orii podneli god. 1675. na potvrdu caru Leopoldu.335 U XVIII veku je Petar Vladmirovi izneo tri vrlo neuspela falsifikata: 1) diplomu kneza Kotromana iz god. 1010 knezu Vukosavu Vladimiroviu, 2) povelju kralja Tvrtka iz god. 1387. knezu Radou Vladmiroviu i 3) kralja Stefana Tomaevia god. 1461. knezu Radivoju Vladmiroviu.336 Luka i Ivan Vladmirovii dobili su jo god. 1751. dukale od mletakog duda koji im potvruje te povelje, isto kao to su bile priznate i navedene povele Oria, Nenadia, Mrnavia i Ohmuevia! Tek u prvim godinama XIX veka poelo je ozbiljno izdavanje srednjevekovnih dokumenata, u naunom i nacionalnom cilju, slobodnom od tatine naduvenih i lanih plemia. Vredi zabeleliti da prve dobro objavljene povelje pripadaju ba Bosni. Tako je 3. septembra 1815. god. u Novinama Srpskim D. Davidovi (br. 195) objavio autentinu povelju kralja Stefana Dabie kerki Stani od 26. aprila 1395. god. Njezin original uvao se negde u privatnim rukama i docnije dospeo u dvorsku arhivu u Beu. Istovremeno je Pavle Solari objavio u Mlecima kao posebno izdanje, sa lepim bakrorezom, povelju istog kralja Dabie upanu Vukmiru Semkoviu od 17. maja 1395. god. koja se nala u Trstu kod Nikole Vuetia.337 Tako su dve Dabiine povelje, izdate iste godine, gotovo istog meseca, prve ugledale sveta u dobrim izdanjima i otvorile put izdavanju bosanskih spomenika. U poznatom izdanju srpskih spomenika iz Dubrovake arhive, koje je bilo objavljeno pod imenom bosanskog svetenika Pavla Karano-Tvrtkovia, bio je prvi put iznet veliki broj bosanskih i humskih ugovora i pisama, ali batinskih povelja nema.338 Jedino povelje kojima vladari ustupaju Dubrovniku Ston, Primorje i Konavle, imaju oblik batinskih povelja. Kada je god. 1858. Fr. Mikloi znalaki izdao iste povelje po orpginalima, njegovo mnogo potpunije izdanje sasvim je potisnulo u pozadinu Karano-Tvrtkovievo. Mikloi je u svoju zbirku uneo i dve ve spomenute Dabiine povelje iz 1395 god., spomenuo je i obe Marnavieve povelje (ali kao sumnjive), objavio i ranije nepoznatu Ostojinu povelju vojvodi uru i knezu Vuiu (bez datuma) po prepisu latinicom iz Omia (str. 386), naveo je odlomak Tomaeve povelje srpskom logofetu Stepanu iz god. 1458, ve ranije objavljenu od P. afarika (str. 481). Time se broj bosanskih vlasteoskih povelja popeo na est. Posle toga su se dve bosanske povelje nale u Budimpetanskom muzeju (iz zaostavtine barona Jesenaka) a objavio ih je Gustav Vencel god. 1879.339
A. Solovjev, Postanak ilirske heraldnke i porodica Ohmuevi. Glasnik Skopskog N. Dr. XII, 1933, 36. u knjizi Privilegios candidos por los Seores. up. Il. Ruvarac, O privilegijama kue Ohmuevi-Grguri, GZM II, 1890, str. 263 sl. Bile su objavljene u prevodima god. 1645. i 1663 u delu Lorenca Miniatija Le Glorie cadute i god. 1663. u Napulju od . B. Rolatisa Origine della Famiglia Iveglia Ochmuchievich, up. A, Solovjev, nav. d. str. 91. 332 Nisam mogao nai to retko delo nigde, ni u Zagrebu ni u Dubrovniku. Ali obe; su povelje pretamlane u delu B. Krelia, Notitiae praeliminaris de regno Croatiae etc. Zagreb, 1763, str. 47. i 257. 333 Ivan Mrnavi putovao je po Bosni god. 1623, a god. 1631. postavljen za bosanskog biskupa; v. K. Horvat, Monumenta nova GZM XXI, 1909, str. 354. 334 Objavio Maschek, Manuale V,145 335 Josephi Mikoczi, Otiorum Croatiae, liber unus, Budae, 1806, p. 433-434. 336 De regno Bosnae eiusque interitu etc. Venetiis 1781, auctore Prudentio Narentino. 337 aa aa a a aa a aa a, aa a 1395. aia 17. a 1815, str. 23. 338 O tom izdanju i njegovom istorijatu v. St. Stanojevi, Istorija srpskog naroda u Srednjem veku. I. Izvori i istoriografija, B. 1937, str. 313-323, 339 u Trtenemi-Tar 1879, I-III, str. 14-17. 175
331 330

God. 1898. je uro urmin uneo u svoje Hrvatske spomenike nekoliko bosanskih batinskih povelja. Najznaajnije je to je on naao u Zagrebu prepise triju nepoznatih povelja koje je krajem XVII veka Pavle Riter-Vitezovi transkribovao latinicom sa originala. To su povelje Tvrtka I Stipanu Rajkoviu (oko 1360. god.) i knezu Hrvoju god. 1380. kralja Dabie istom Hrvoju 1392. urmin ih je u svojem izdanju preveo s latinice na irilicu.340 Zanimljivo je da je jo 1896 godine jedna od tih povelja Tvrtkova iz god. 1380. dospela u Budimpetanski muzej iz nepoznatih ruku: objavljena od LJ. Talocija s odlinom fotografijom341 ona potvruje da su Riterovi prepisi dosta tani, iako je on greio u itanju pojedinih slova. Najvei je znaaj imalo Objavljivanje batinskih povelja koje su se uvale kroz vekove u arhivi knezova Baanji u Kermendu. To su osam irilskih povelja izdatih u XIV veku lanovima mone porodice Hrvatinia. Njih je god. 1905. objavio F. ii342 a mnogo tanije god. 1906 Lj. Taloci.343 Neemo navoditi druga pojedinana izdanja, spomenuemo samo da su jo mogui novi sluajni pronalasci. Tako se god. 1908. jedna originalna povelja kralja Stefana Tomaa brai Juriniima iz god. 1459. nala u privatnim rukama u ibeniku.344 Zasada su nam poznate sledee vlasteoske povelje bosanskih vladara i velikaa: 1. bana Prijezde od 8. maja 1287. god. kojom daje svojem zetu Baboniu upu Zemunik na latinskom jeziku (prevod?) iz arhive grofova Blagajskih; Thalloczy, Codex dipl. Blagay 53; mi. Codex VI, 588; 2. Pavle ubi kao ban Hrvatske i Bosne obeava 21. februara 1305. god. knezu Hrvatinu zatitu i pomo (na latinskom jeziku) iz arhive knezova Baanji u Kermendu; ii, Vj. Zem. ark. VII, 284, Smi. VIII, 96; 3. ban Stefan II Kotromani daje knezu Vlkosavu Hrvatiniu dva grada i dve upe u batinu (bez datuma, oko 1322 god.) iz Kermenda; ii, br. 6; Taloci, Studien br. I; 4. ban Stefan II daje veru istom knezu Vlkoslavu (oko 1323 god.) orig. u Kermendu; ii, br. 4, Tal. br. V; 5. banica Jelisava sa sinom Stefanom daje veru knezu Vukcu Hrvatiniu (1323-1331) orig. u Kermendu; . br. 5, Tal. br. V; 6. ban Stefan II daje knezu Grguru Stipaniu pet sela (oko 1335.) orig. u Kermendu; . br. 7, Tal. br. IV; 7. ban Stefan II potvruje god. 1351. knezu Vuku Vukosaviu s bratom upu Banjice orig. u Kermendu; . br. 8, Tal. br. VI; 8. knez Vladislav sa sinom banom Tvrtkom daje veru knezu Vlatku Vukosaviu (oko 1353. god.) orig. u Kermendu; . br. 10, Tal. br. VII; 9. knez Vladislav sa sinom Tvrtkom daje veru istom knezu Vlatku (oko 1353 god.) orig. u Kermendu; . br. 11, Tal. br. VIII; 10. banica Jelena sa sinom banom Tvrtkom daje veru knezu Vlatku Vukosaviu (oko 1354. god.) orig. iz arhive barona Jesenaka u Budimp. muzeju; Vencel u Trtelnemi-Tar. 1879, ii, br. 9, Tal. br. IX; Novakovi, Zak. Spom. 315; 11. ban Tvrtko god. 1357. daje veru knezu Vlatku Vukosaviu orig. u Budimp. muzeju: Vencel, nav. d. str. 16, ii br. 2, Tal. br. X; 12. ban Tvrtko 11. avgusta 1366. daje vojvodi Vukcu Hrvatiniu grad Soko orig. u Jug. ak. u Zagrebu Starine XXI, 18, 82, urmin 83; 13. ban Tvrtko 1367. daje veru knezu Pavlu Vukosaviu orig. u Kermendu: . br. 16, Tal. br. XI; 14. ban Tvrtko god. 1370. daje dva sela Stipanu Rajkoviu prepis Ritera-Vitezovia s izgubljenog originala, urmin 85; 15. kralj Tvrtko 12. marta 1380. god. daje knezu Hrvoju Vukiu tri sela u Lavi original u Sarajevskom muzeju (dobiven god. 1898. iz Budimpete), urmin 91 (po prepisu Ritera); GZM IX, 1897, 191; 16. kralj Stefan Dabia 25. aprila 1392. daje vojvodi Hrvoju Vukiu sela Kakanj i Hrast prepis latinicom Ritera Vitezovia s izgubljenog orignnala: urmin 95; latinski prevod Klai, Vjestnik Zem. arkiva, II, 1900; 17. kralj Stefan Dabia 2. aprila 1394. daje Gojku Mrnaviu Vojniko polje latinski prevod iz god. 1629. Marnavi, Indiciae, Kreli 247; 18. kralj Stefan Dabia 26. aprila 1395. daje svojoj keri Stani selo Velijake orig. u Bekoj arhivi: Novine srpske 1815. Mikl. 224; Novak. 317 (skra);

340 . urmin, Acta Croatica-Monumenta historico-juridica VI; . urmin je u dodatku (Acta cr. 430) objavio jednu povelju kralja Dabie Dubrovniku od 2. dec. 1392. prema prepisu latinicom iz zbirke Jugosl. ak. Meutim ovakva povelja nije postojala: nepaljivi prepisiva poeo je da prepisuje Dabiinu povelju od 17. februara 1392. god. (Mikl. 220) i posle rei zakone i uvjete preao na slinu povelju kralja Tvrtka Dubrovniku od 2. dec. 1382. god. (Mikl. 200). . urmin je ispravio datum: 1382. na 1392. 341 u Glasniku Zem. muzeja IX 1897. str. 191 i u Wissenschaftliche Mittheilungen VI, Sar. 1899, 284-290. 342 U Vjestniku hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arhiva VII, Zagreb, 1905. 202 sl. 343 U GZM XVIII, Sar. 1906, 401-412. c 11 odlinih fotografija. L. Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens 1914. 3-27. 344 objavljena u GZM. XVII, 1908, 253. 176

19. kralj Stefan Dabia 17. maja 1395. daje upanu Vukmiru Semkoviu selo Kola original bio u Trstu: P. Solari 1815. Mikl. 226, Novak. 318. (skra); 20. kralj Stefan Ostoja 8. decembra 1400. daje vojvodi Hrvoju Vukiu upu Hlivno orig. naen od Iv. Kukuljevia u Peti, sada u Jug. ak. u Zagrebu: Arkiv II, 185, 36, Mikl. 247, Novak. 321 (sira); 21. kralj Stefan Ostoja vraa god. 1404. vojvodi Petru Kleiu oduzeta imanja XV veka u Dubr. arhivi, Puci I, 89, LJ. Stojanovi I, 433; 22. kralj Stefan Ostoja 28. decembra 1408. daje vojvodi oru i knezu Vuiu grad Omi i 12 upa prepis XVI v. u Omiu: Mikl. 385, Fermendin 87; 23. banica Ana i vojvoda Sandalj daju 15. juna 1409. knezu Aleksi Patroviu selo Krienu Dragu latinski tekst u Sarajevskom muzeju: Taloci, Studien 352.345 24. vojvoda Sandalj daje god. 1410 veru banici Ani svojoj tati original u Srpskoj ak. (iz Dub. arhive): Karano-Tvrtk. 93, Mikl. 274, Stoj. II, 279; 25. kralj Ostoja potvruje 1417 god. brai Vukaima njihove zemlje overen ital. prevod iz 1452. god. u Mlet. arh.: Starine X, 42, Listine IX, 433, Nov. 332; 26. kralj Tvrtko II daje 7. oktobra 1426. Ivanu Mrnaviu upu Hvojnicu overen latinski prevod iz 1629 god.: Marnavi, Indiciae, Kreli 257; 27. vojvoda Juraj, sinovac Hrvojev potvruje 12. augusta 1434. god. batine vojvodi Pavlu Jurjeviu s braom orig. u Dubr. arhivi: Mikl. 377; Nov. 337; 28. kralj Stefan Toma 25. maja 1446. daje veru kneginji Doroteji Blagojskoj i njezinom sinu Miklouu prepis latinicom iz 1480. god. urmin 165; 29. kralj Stefan Toma 22. augusta 1446. daje knezu Pavlu i Marku Dragiiima dva grada i 62 sela original u Jug. ak. (iz zbirke I. Kukuljevia - Arkiv II. 39; Mikl. 438; Nov. 339 (skra.); 30. kralj Stepan Toma 14. oktobra 1458. potvruje logofetu Stepanu imanja u Srbiji prepis XVI veka: Rad I, 1867, 156; Nov. 343 (skra.); 31. kralj Stefan Toma 19. februara 1459. daje batine brai Juriniima original u ibeniku: GZM XVII, 1905, 235; 32. kralj Stefan Tomaevi 18. septembra 1461. daje gradove i sela svojem stricu Radivoju prepis latinicom u fojnikom letopisu: GZM XIII, 1901, 345.346 Radi uporeenja treba navesti dve batinske povelje bana Tvrtka I izdate katolikom biskupu: 33. ban Tvrtko I s majkom i bratom 1. novembra 1356. god. potvruje crkvi sv. Petra imanje Dubnicu u Usori, poklonjeno od bana Prijezde prepis u Vatikanskom arhivu; Taloci, Studien 331; 34. ban Tvrtko I s majkom i bratom daju bosanskoj biskupliji 8. decembra 1374. god. imanje Jelavicu pored Dubnice prepis u Vatik. arhivu; Fermendin, Acta Bosnae 39-41. Vlasteoskim batinskim poveljama pribliavaju se i one povelje kojima su bosanski i humski vladari i velikai potvrivali Dubrovniku batinsko pravo na ustupljene i prodate teritorije u Stonu, Primorju i Konavlima. To su akta meunarodno-pravnog obeleja, pro foro externo. Ipak u njima ima dosta izraza iz pravih batinskih povelja koji mogu da slue za uporeenje i za rasvetljavanje pojedinih taaka feudalnih odnosa u Bosni i Humu. To su sledea akta: 35. ban Stefan II ustupa 15. marta 1333. god. Dubrovaiku Stonski Rt i Prevlaku prepis u Dubr. arh. Mikl. 107, Nov. 300 (skr.), Lj. Stoj. 45; 36. braa Sankovii ustupaju 15. aprila 1391. god. Konavlje i Vitalinu orig. u Dubr. arh. Mikl. 217, Nov. 317 (skr.), Stoj. 123-126; 37. kralj Stefan Ostoja ustupa 15. januara 1399. Primorje od Kurila do Stona orig. u Dubr. arh. Mikl. 233, Nov. 319 (skr.), Stoj. 420-423; 38. vojvoda Radi Sankovi ustupa 25. augusta 1399. selo Lisac orig. u Dubr. arh. Mikl. 241, Nov. 320 (skr.), Stoj. 130; 39. vojvoda Sandalj Hrani ustupa 24. juna 1419. pola Konavala i Vitalinu orig. u Dubr. arh. Mikl. 288, Nov. 324 (skr.), Stoj. 293-297; 40. kralj Stefan Ostoji potvruje 4. decembra 1419. istu darovnicu orig. u Dubr. arh. Mikl. 291, Nov. 326 (skra.), Stoj. 557; 41. vojvoda Sandalj Hrani ponavlja 30. maja 1420. isti ustupak orig. u Dubr. arh. Mikl. 300, Nov. 329 (skra.), Stoj. 309; 42. kralj Tvrtko II potvruje 16. augusta 1420. isto orig. u Dubr. arh. Mikl. 304, Stoj. 503; 43. vojvoda Radoslav Pavlovi ponavlja 3. novembra 1420. istu darovnicu vojvode Sandalja oteen prepis u Dubr. arh. Mikl. 306, Stoj. 567;

345 Ostavljamo na stranu obeanje vojvode Sandalja istom knezu Aleksi Patroviu god. 1419. da e mu dati zemlju u zamenu za njegovo batinsko selo (Puci I, 261, Stojanovi II, 303): ono je stilizovano kao pismo a ne kao vlasteoska povelja. 346 Mogli bismo ubrojiti u taj spisak i povelju kojom kralj Matija Korvin daje god. 1465. opatu Aleksandru Dubrovaninu 12 sela u Humskoj Zemlji. Pisana irilicom, ta povelja nastavlja tradiciju bosansko-humskih povelja (Mikl. I. 494, original u Dubrov. arh.) 177

44. vojvoda Radoslav Pavlovi ustupa 31. decembra 1427. drugu polovinu Konavala orig. u Dubr. arh. Mikl. 336, Nov. 330 (skra.), Stoj. 592; 45. veliki vojvoda Stefan Kosaa potvruje 10. oktobra 1435. istu darovnicu orig. u Dubr. arh. Mikl. 381, Stoj. II, 35. 46. vojvoda Ivani Radoslavi potvruje 29. septembra 1442. isto orig. u Dubr. arh. Mikl. 411, Stoj. II, 100. 47. kralj Stefan Toma ustupa 18. decembra 1451. Vrsine i Draevicu orig. u Dubr. arh. Mikl. 447, Nov. 341 (skra.), Stoj. II. Sve navedene povelje daju dosta grae za prouavanje unutranjeg ureenja socijalnih odnosa u srednjovekovnoj Bosni i Humu. U naoj analizi sluiemo se primerom Stanojevievih studija o srpskoj diplomatici, u kojima su bile uzete u obzir i bosanske i humske povelje, ali nisu bile dosta jasno razgraniene povelje meunarodno-pravne i vlasteoske.347 Zadraemo se naroito na onim istorijsko-pravnim momentima koje nije bio dovoljno istakao Stanoje Stanojevi. Treba rei da je sauvana graa dosta jednostrana. Nema povelja iz XII i XIII veka, iako moemo pretpostaviti da je formiranje feudalnih odnosa u tim vekovima ve izazvalo potrebu izdavanja vlasteoskih povelja. Sauvano je pismo pape Grgura IX od 10. oktobra 1233. god. banu Ninoslavu, u kojem se iznosi kako Ninoslavljevi prethodnici prema starom obiaju ustupali upe i sela u svojoj zemlji pojedincima.348 Takvo dodeljivane povlatenog zemljoposeda moralo je da bude praeno izdavanjem povelja. Sauvana graa ne samo to je hronoloki ograniena (XIV i XV vek), ve i geografski ograniena. Nema skoro nita iz Huma, sauvane povelje potiu iz Bosne, i to veim delom iz severozapadne, iz Donjih Krajeva, poto je veliki deo povelja vezan za porodicu Hrvatinia, ija se arhiva najbolje sauvala. I Invokacija. U Srednjem veku na poetku akata i pisama nalazimo obino prizivanje imena Boijeg, i to u dva oblika: invokacija znakom (invocatio simbolica) i invokacija reima (invocatio verbalis). Vrlo esto u istom aktu dolaze obe invokacije. Bosanske vlasteoske povelje imaju obino verbalnu invokaciju, istu kao i u meunarodnom ugovoru bana Kulina 1189. godine: U ime oca i sina i svetoga duha. Tu invokaciju, uobiajenu i u Dubrovniku, nalazimo u vlasteoskim poveljama XIV veka. Ipak jedna povelja bana Tvrtka iz god. 1357. poinje od neobine invokacije: Va ime Boga vsemoguega. St. Stanojevi veli tim povodom: U Vizantiji, u Mlecima i u Dalmaciji nisam mogao nai ovakvu invokaciju, ali je nesumnjivo i ona dola u bosanske povelje sa zapada.349 Pretpostavljamo ipak da ne treba traiti njeno poreklo na zapadu gde se ona ne moe nai, nego u mesnim bosanskim prilikama: ona je verovatno odjek bogomilskih formula. U jednoj povelji kralja Tvrtka 1380. god. (br. 15) nalazimo neobinu invokaciju: Va naetak otca, v isplnjenje sina i santijem svetoga duha amin, koja je inae poznata ve u povelji bana Stefana II Dubrovniku iz god. 1333. (br. 32). Napokon, povelja kralja Tomaa iz 1454. god. (br. 30) ima sasvim kratku invokaciju: U ime Boje amen. Inae, i vlasteoske povelje XV veka slue se istom formulom: U ime oca i sina i svetog duha, kojoj se ve od god. 1353. dodaje re amin. Naroito je upadljivo u bosanskim vlasteoskim poveljama to one nemaju simboline invokacije tj. znaka krsta na poetku teksta. Tad je znak uobiajen u srpskim poveljama i pismima, isto tako i u dubrovakim, kroz ceo XIV i XV vek. Povelje koje bosanski vladari izdaju Dubrovniku, esto nose taj znak, ali na poveljama izdatim vlasteli njega redovno nema. Znak krsta nalazi se samo na povelji koju je izdala banica Jelisaveta (br. 5), ali taj izuzetak samo potvruje opte pravilo. Ta je banica kerka kralja Dragutina i ugarske princeze, pravoverna hrianka. Ona ima svojeg dijaka i njoj je doputeno da se slui znakom krsta. Ali sami bosanski vladari, kada izdaju povelje svojoj vlasteli, esto pred predstavnicima bosanske crkve, izbegavaju znak krsta i ne spominju ga u zakletvi. Taj se obiaj toliko ukorenio kod bosanske vlastele da i docnije, kada su kraljevi zvanino prili katolikoj crkvi, kada oni izdaju Dubrovniku povelje sa krstom, njihove povelje vlasteli ostaju bez krsta, ak i poslednja povelja kralja Tomaa iz god. 1459. (br. 30). U odnosima sa Dubrovnikom bogomili pristaju na kompromis i stavljaju znak krsta, ali markanto je da su najstarije batinske povelje Dubrovniku opet bez tog znaka. (Stefana II god. 1333, Radia Sankovia 1391. i 1399. god., kralja Ostoje 1399. god. i kralja Stefana Ostojia 1419.). Ova konstatacija ima znaaj za rasvetljavanje pitanja o bogomilstvu u Bosni.350 II Intitulacija. Posle invokacije dolazi ime i titula vladara ili velikaa koji je povelju izdao.351 U prvim vlasteoskim poveljama titula je jednostavna, dok se od doba Tvrtka I proiruje, verovatno po ugledu na sloenu titulu ugarskih kraljeva. U tituli se istie da je drava sloena od pojedinih zemalja, koje imaju svoj
347 St. Stanojevi, Studije o srpskoj diplomatici u Glasu Srpske akad. 90, 92, 94, 96, 100, 106, 110, 182 (od 1912. do 1923. god.). 348 Codex Dipl. III, 38 349 u Glasu 90, 1912, str. 89; na grobnoj ploi nekog viteza Radivoja, naenoj u Mostaru u augustu 1948. god., invokacija glasi:V ime Boga velikoga. 350 up. A. Solovjev, Jesu li bogomili potovali krst? GZM Nova serija III, 1948, 81102. 351 St. Stanojevi u Glasu 92, 1913. 1/10 sl. 178

poseban autonoman poloaj. ak u povelji 1323. god., gde se Stefan II titulie samo gospodin bosanski, veli se dalje: da je vjedomo vsjem zemlam bosanskim (br. 4), a u drugoj povelji istog bana (br. 3) njegova titula ve glasi: po milosti Boijoj gospodin vsjem zemlam bosanskim i Soli i Usori i Dolnjim krajem i Humske zemlje gospodin. Kada je Tvrtko postao kralj, njegova titula postaje jo zvunija: on je po milosti gospoda Boga kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Hlmsci zemlji, Dolnjim krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli, Podrinju i k tomu (br. 15). Ta titula ostaje sa nekim promenama do samog pada Bosne. Interesantno je to kralj Toma u povelji izdatoj sinovima vojvode Ivania 1446. god. (br. 28) navodi jo i titulu kralj... Dalmaciji, Hrvatom koju je Tvrtko I uzeo god. 1391. U intitulaciji prvih povelja pada u oi kult svetog Grgura. Ban Stefan II veli u tri svoje povelje (br. 3, 4 i 6) o sebi: Az sveti Grgur a zovom ban Stipan. Ova tajanstvena formula ne moe se objasniti pogrekom pisara, (kao to je mislio St. Stanojevi.352 Prve dve povelje pisane su oko god. 1323, trea god. 1335, kao to je dokazao ii.353 Prve dve pisao je dijak Priboje, treu dijak Pribislav: to su dva razna lica koja imaju sasvim razliit rukopis.354 U intitulaciji mora svaka re da bude odmerena i u njoj ne sme da bude besmismice. Nae je miljenje da ta formula, pisana onda kada je ban Stefan priznavao autoritet bosanske crkve (povelja br. 4 pisana je u hii velikog gosta), odraava bogomilsko uenje o potpunom preobraaju njenih savrenih lanova ()355 Ona je znaajna jer prikazuje kako je bogomilstvo u Bosni izgubilo svoj revolucionarni karakter i tei da stvori kult vladara dok je u Vizantiji car oslovljavan za ivota kao sveti to moemo nai u poveljama cara Duana), u Bosni Crkva proglaava vladara za ivu inkarnaciju svetog Grgura udotvorca. Znaajno je to se, im je ban Stefan zvanino priznao katolotku Crkvu, ta mistika formula gubi iz njegove intitulacije: u povelji god. 1351. (br. 7) on se zove smerno: Az ban Stipan a zovom svetoga Grgura rab. Njegov brat knez Vladislav veli u svojim poveljama 135354. god. (br. 8 i 9) o sebi: Az rab boi i svetoga Grgura a zovom gospodin knez Vladislav. Slina je intitulacija bana Tvrtka u povelji 1366. (br. 12) i 1370. god. (br. 14). Posle proglasa kraljevstva, kada se titula bosansknh kraljeva stilizuje na srpski nain, spomen svetog Grgura gubi se iz nje. Treba naglasiti da u poveljama izdatim Dubrovniku, nema spomena o svetom Grguru: to je znak povelja pro foro interno. III Arenga. U srednjovekovnim batinskim poveljama, naroito u manastirskim, veliko mesto zauzima tzv. arenga sveani uvod u kojem se iznosi opta motivacija dotinog dara. U vezi sa verskim shvatanjima onog doba ona je obino proeta verskim motivima i svodi se najee na ovu misao: poto bog (ili dotini svetac) ini dobro ljudima, a naroito vladaru, treba i vladar da ini dobro crkvama i drugim licima. Poznato je koliko su razvijene i dugake arenge u srpskim poveljama.356 U bosanskim poveljama arenge su vrlo retke. Pre proglasa kraljevstva u njima uopte nema arenge. Mislimo da tu pojavu moemo opet staviti u vezu sa bogomilskim uenjem koje nije volelo dugake molitve i smatralo ih za prazne rei (). Stoga povelje, izdate vlasteli od banova, nemaju arenge. Tek od proglasa kraljevstva Tvrtko I uvodi u svoje povelje zvune arenge uzete iz rakih formulara. Te arenge koje nalazimo najpre u poveljama izdatim Dubrovniku prodiru u vlasteoske povelje. One se nalaze u poveljama izdatim Hrvoju od kralja Tvrtka 1380. god. i od kralja Dabie god. 1392. (br. 15 i 16). U prvoj kralj Tvrtko odaje hvalu mudrosti Bojoj i milosu kojim je Bog spasao oveanstvo: isto tako bog utvruje na celom svetu dravnu vlast: Time e i skiftri carsci po vsej vaseljenoj utvrdajut se i krasee se slavet Boga vsedritelja to je nesumnjivo srpska carska arenga. U Dabiinoj povelji kralj govori o tome kako Hristos... stvori me nasldnika i gospodina v zemljah zgora reenih roditelja i praroditelja naih, naglauje legitimitet svoje vlasti. Slina je arenga u Ostojinoj povelji god. 1400. istom Hrvoju (br. 20) opet se istie kako gospod Bog naini me nasldnika i gospodina va zemljah roditelja i praroditelja mojih. Slina je arenga u Dabiinoj povelji 1394. Gojku Mrnaviu, to je znak njezine autentinosti. Tvrtko II, prema tanoj konstataciji St. Stanojevia, vraa se naputenim tradicijama svog oca kralja Tvrtka I: pisac je poznavao samo dve povelje Tvrtka II Dubrovniku. Ali znaajno je to povelje istog kralja Ivanu Mrnaviu god. 1426. (nepoznata Stanojeviu) potvruje to opaanje: u njoj nalazi se arenga rakog tipa, s istim spomenom skiptara carskih, kao u povelji Tvrtka I iz god. 1380. Ista razvijena arenga u kojoj se slavi Hristos koji je spasao oveanstvo i priveo ovce Izrailjeva stada istinom pastiru, koji utvruje carske skiptre, nalazi se u poveljama kralja Tomaa iz 1446. god. (br. 28 i 29). Ali u povelji istog kralja god. 1459. Juriniima (br. 30) nema nikakve arenge. Nema arenge ni u poveljama kralja Ostoje god. 1408. i 1417. (br. 22 i 25).

Povodom povelje od 1351. god. Stanoje Stanodevi veli: Pisar koji je pisao ili sastavljao ovu povelju uvideo je besmislicu u staroj intitulaciji (Az sveti Grgur, a zovom ban Stipan), pa je to isparavio. Glas. S. ak. 92. 1913, str. 123. 353 Poto se tu spominje druga enidba bana Stefana na koju se on spremao u leto 1335; Mon. Ragusina II. 360. 354 St. Stanojevi smatrao je da su Priboije i Pribislav isto lice: U tri povelje bana Stevana Kotromania, izdane izmeu 1332. i 1345. god., pominje se kao bosanski dijak Priboje ili Pribislav. Glas S. ak. 106, 1923, str. 67. On je video fotografije povelja objavljene god. 1906. u GZM XVIII, 401412. 355 N.S. Puech et A. Vaillant, Le trait contre les bogomiles de Cosmas le prtre, Paris 1945, p. 257. 356 St. Stanojevi u Glasu S. ak. 94, 1914, 192229. 179

352

IV Promulgacija. Posle arenge ili ispred nje moe da doe promulgacija kojoj je cilj da objavi svima, ili onima kojih se to tie, fakta izneta u povelji. U rakim poveljama ona se javlja ve od kraja XIII veka, ali obino u kratkim poveljama (prostagmama) koje nemaju arenge.357 Njen je obian tip: Pie kraljevstvo mi da je vdomo vsakomu. U dubrovakoj kancelariji ona se javlja tek od god. 1399. Ali u bosanskim vlasteoskim poveljama vidimo nju ve od kraja XIII veka. Povelja bana Prijezde iz god. 1287. ima isto zapadnu promulgaciju universis Christis fidelibus salutem in omnium salvatore. Sasvim je slina promulgacija u Tvrtkovim batinskim poveljama bosanskom biskupu Petru.358 To je dokaz da su sve tri bile pisane na latinskom jeziku i da nisu prevod sa srpskog. Verovatno je ta formula promulgacije dola iz ugarskih povelja. Ali jedna od povelja bana Stefana II (br. 4) ima kratku promulgaciju koja lii na raku formulu: Da je vdomo vsim zemljam bosanskim. U njegovoj povelji 1351. god. (br. 7) promulgacija glasi: u videnji vsakomu plemenitomu loviku ki je u Bosni - naglaava da se vlasteoska povelja tie samo vlastele. U Tvrtkovim vlasteoskim poveljama nema promulgacije. Ali od doba kralja Dabie ona dolazi sve ee, i to u razvijenom obliku: dajemo vdti vsakom loviku komu se podoba, i da je v pamet vnu vsako posluenje v vrnih slug (1392. god., br. 16), ili dajemo viditi vsim i vsakomu loviku komu se dostoi i pred koga lice pride ov na otvoren list (1434. god., br. 27), dajemo viditi vsakomu komu podoba i prid koga pride ov na otvoreni list (1459. god., br. 39). Ta se formula odrala i u kasnijim ispravama iz Patrovia, npr. god. 1523. Da je vidomo vsakomu lovku tko ue i vidi sie pisanje itd. do kraja XVIII veka.359 V Peticija. Vladar je povelju izdavao ili svojom voljom, ili esto po neijoj molbi ili zauzimanju. Pomen tih osoba koje su molile za povelju, naziva se peticijom (ili intervencijom).360 U bosanskim i humskim poveljama izdatim Dubrovniku vrlo esto spominju se dubrovaki poslanici koji su molili za izdavanje povelja. U vlasteoskim poveljama peticija je vrlo retka. Kao da je vladar smatrao da je darivanje vlastele njegova dunost i da on to vri bez svakog napominjanja, po svojoj dobroj volji. Samo u dvije povelje spomenuti su feudalci koji su molili za potvrdu njihovih prava. Kral Dabia u povelji 1395. god. navodi kako ga upan Vlkmir umiljeno moli kako da bismo im i mi potvrdili i zapisali selo Kolo koje je tom upanu s braom dao jo kralj Tvrtko. A Stefan Tomaevi god. 1458. potvruje, kako vrhovni gospodar Srbije, imanja srpskom logofetu Stefanu i pria kako pride gospocvu mi poteni vlastelin logofet Stepan Ratkovi i poiska od gospocva ni milost da mu se potvrdi ono to mu je u Srbiji dao despot Lazar (br. 29). VI Naracija. Naracija ili ekspozicija je konkretno obrazloenje pravne odredbe, dok arengu moemo smatrati za optu njenu motivaciju. U naraciji navode se motivi koji su izdavaa povelje naveli na odluku, pa i prilike po kojima je postala ta odluka. Po tome naracija je vrlo vana za istoriju, jer sadri itav niz konkretnih istorijskih podataka. Ipak naracija esto nedastaje u poveljama.361 Bosanske vlasteoske povelje su znaajne po tome to esto imaju naraciju. Ugledajui se na ugarske povelje, one priaju o zaslugama dotinog vlastelina, a spominju i druge istorijske podatke, ponekad kratko, a ponekad iscppno. Tako ban Prijezda govori godine 1287. da je izdao povelju svojem zetu kao to prilii ocu da da voljenom sinu, i po blagonaklonosti naih sinova Stefana Prijezde i Vuka, i po pristanku velikaa i vlastele nae drave (br. 1). Ban Stefan II sasvim kratko govori god. 1323. da ini milosti knezu Vukoslavu jere ostavi hrvatskoga gospodina i Bapie naju milosti dla (br. 3), dok su njegove upe bile nevrne stasta naprotivu nas polag Hrvat. Isti ban potvruje god. 1351. upu Vukosavljevu sinu Vuku s obrazloenjem: To stvorih za Vlkovu virnu slubu, za tu slubu kada bih u Rasi i bi mi rvanja i tu Vlk poda me konja svoga podmae, i tu njega posikoe na smrt (ipak osta iv!). Drugu slubu uini, kada be car raki362 uzeo novi moj grad, tu skrozi Vlka vazeh moj grad, i tu proli Vlk krv za me. Treu slubu uini Vlk, kada mi bee kraljev nevirnik uzeo grad moj Visoi, tada mi Vlk Vlkoslavi uze Trnsjki brod, skrozi to uzeh moj grad. (br. 7) Ban Tvrtko dao je god. 1366. vojvodi Vukcu Hrvatiniu grad Soko sa upom za njegovu virnu slubu u ono vrime kada se podvie na me ugarski kralj u ime Ludovika i prihodi u Plivu pod Sokol i ondazi mi vojevoda Vlkac virno poslui (br. 12). Kralj Dabia potvruje god. 1395. upanu Vukmiru s braom selo Kola smislivi njih virne slube to nam posluie vsegda virno i srdano, nailie u turakih bojih, ne tedee svojlh glav za nas (br. 19). Vrlo, je slikovita naracija u povelji istog kralja vojvodi Hrvoju god. 1392. (br. 16), uopte ngajudua u bosanskim poveljama: Budui e mi kraljevstvu na vsakom miru bespealno, i tagda pride na kraljevstvo mi plna mo vojske turake i ulize naprasno u vladanja kraljevstva mi, i tagde hitaje pospino skupih kraljevstva mi boljare, vojvode banove i knezove, tepaije, upane i ine velmoe,

St. Stanojevi u Glasu 94, 1914, 230 sl. Universis Christi fidelibus praesentibus pariter et futuris praesentem paginam intuentibus salutem in omnium salvatore (1374. god.) 359 A. Solovjev, Patrovske isprave XVIXVIII veka. Spomenik S. ak. 84, 1936, str. 8 sl. 360 St. Stanovi u Glasu 96, 1920, str. 138 361 St. Stanojevi u Glasu 96, str. 39 sl. 362 Taj taan spomen o borbi protiv cara rakog, tj. cara Stefana Duana pokazuje da e datum 1331. god. na toj povelji pogrean i da je ona izdata god. 1351. 180
358

357

vlastele e i vlasteliie, i potegoh na reenu tursku vojsku dnem i nou i Boijim htenijem tajnimi svojimi milosti e me smilova, a naih virnih srdanim trujenjem reenu vojsku turaku pobismo i pod ma obratismo, i gledahom naimi oima gdi nai virni polivahu svoje svitlo oruje krvju turakom od udarca runih krpkijeh ih desnice ne tedei se nam posluiti i svoje mice nasladiti v poganskoj krvi. I v tom reenom boji i rvanji poslui mi viteki virno i srdano kraljevstva mi vsesrdani i uzmoni vitez i virni na vojevoda Hrvoje sin vojevode Vlkca, i za tu njegovu slubu virnu stvori milost kraljevstvo mi. Ta je povelja poznata samo po prepisu latinicom koji je Riter-Vitezovi uinio s izgubljenog originala: namee se sumnja nije li on neto ulepao i dodao od sebe, npr. boljare i banove. Ipak je povelja verodostojna363 a pojedini njezini izrazi slini su naraciji navedene povelje istog kralja god. 1395. Ona je u svakom sluaju najslikovitija od naih srednjovekovnih povelja, i njezin pisac je imao pesnikog dara. Jo jedna Dabiina povelja iz 1394. god. iznosi zasluge vlastelina vidvi njegovu vernu slubu i mnoge preanje verne slube, osobito je nas posluio Gojko Mrnavi, sluga igmunda kralja kada doe Pajazit s Turcima i pohara Bosnu mnogo i stade na Glasincu i uniti Bosnu, i tada doe Gojko i pomogne nas Turke posi, i mnoge slube uini igmundu kralju ugarskom i meni kralju Dabii i vsoj zemlji kraljevstva bosanskoga (br. 17). Sline vojne zasluge spominju se i u XV veku. Npr., kralj Stefan Toma izdaje god. 1459. povelju sinovima Jurinia smislivi slubu biva (tj. pokojnog) Ivanca Jurinia koju nam poslui u vrime presvtloga gospodina kralja Tvrtka na Usori, kada nas izbavi reeni Ivanac od velike tekoe kada nas bihu ustrilili pod Pemi (br. 30). Oeve zasluge razlog su za nove poklone sinovima vlastelina. Vidi se da je vojna sluba u kojoj faudalac slui svojeg sizerena ne tedei svoje glave glavni uzrok darovnica. Ali ima i drugah slubi. Tako kralj Ostoja daje god. 1417. velika imanja brai Vukaima poto su ga sluili u svako vrme najvrnije i pravo, naroito kada su se nama predali i potinili Humljani (br. 25, samo u ital. prevodu). Verovatno su braa nagovarala Humljane da se predadu. Vojvoda Sandalj obeava god. 1419. sela i batine Aleksi Patroviu, ako mu izda grad v njegove ruke, tj. uini izdajstvo prema svojem sizerenu. Tvrtko I daje Stipanu Rajkoviu 6 sela jer kada se bihmo svadili (s bratrm Vukcem), tada nas Stipan Rajkovi umiri i da nam na grad Bobovac, a ne da ga dati Ugrom (br. 14). Ban Stefan II daje knezu Grguru Stipaniu pet sela za Njegovu virnu slubu tada kada ga poslasmo prida naimi vlasteli po gospoju moju caru bugarskomu i u tom nam poslui pravo i virno. O drugoj diplomatskoj misiji pria povelja Tvrtka II Ivanu Mrnaviu (br. 26, u lat. prevodu): za njegovu vrnu slubu koju je nama vrio u svakoj naoj potrebi, a osobito kada se razljuti na nas car turski Muratbeg i pustoio je nau dravu, tada reeni Ivan poe na Portu, ne tedei glavu svoju za nas, i izmoli nam milost od cara i izagna vojsku iz kraljevstva naeg, i esto je iao kipom svojim u poslove i uvk nas pravom verom posluio. Ponekad je verna sluba spomenuta u optim izrazima i ne istie se da li je ona bila vojna, ili dvorska, ili diplomatska. Tako banica Ana i njen zet Sandalj daju god. 1409. Aleksi Patroviu selo za njegove prave i vrne slube (br. 23. lat. tekst). Kralj Stefan Tomaevi, dva meseca posle stupanja na presto, daje 18. decembra 1461. god. svome stricu Radivoju mnoge gradove i sela za njegava virna i prava posluenja, koja poslui kruni kraljevstva naega, najprije pospodinu i roditelju naemu dobroga spomenutija gospodinu kralju Tomau i meni gospodinu kralju Stipanu (br. 31). Ta posluenja nisu tanije navedena, ali treba istai da je ta povelja sauvana u prepisu u letopisu fra Nikole Lavanina odmah posle tih jezovitih rei: 1461. zadavi sin i brat (tj. Radivoj) kralja Tomaa u Bilaju i bi pokopan u Sutisci u manastiru sv. Ivana. Iza toga kraljevae sin Stipan za malo i dade stricu Radivoju zemlje i gradove koji se u ovome izdanu pismu zdre koje ovako poinje. Verna sluba u feudalnom drutvu moe da obuhvati ne samo viteke podvige nego i mrana dela i nedela koja se izdano nagrauju. Pored izriitih podataka o zaslutama feudalaca, u vlasteoskim poveljama navode se u naraciji i druge injenice koje se tiu samog vladara i njegova odnosa prema vlasteli. Posle krunisanja Tvrtkova za kralja Srbljem i Bosni nalazlmo esto u naraciji razlaganja o legitimnosti i zadacima kraljevske vlasti, dosta slina naraciji u rakim poveljama. Ona su obino spojena sa arengom. Tako kralj Tvrtko govori u povelji 1380. kako spodobljen bih carstvovati v zemljah roditelja i praroditelja naih, tvore im (tj. vlasteli) milost i zapisaknije vsakomu e po vjeri i po dostojanu jego. Slino veli kralj Dabia u povelji 1392. god. (br. 16), a u povelji 26. aprila 1395. govori podrobnije: izvoli kraljevstvo mi po obiaju gospodstva svaki blag i dobri obraz skazovati i tvoriti vjernim slugam, a najlie sukrvnikom i edom svojim, tvore e milosti i zapisuje vsakom e po vjeri i dostojanstvu jego, stoga ini poklon svojoj kerci i unuci. Sline izraze nalazimo i u poveljama docnijih kraljeva (br. 28, 29, 31), postali su sveana stereotipna formula. Izuzetna je naracija u povelji kralja Ostoje 1400. god. kojom on poklanja vojvodi Hrvoju grad Hlivno s upom i vrhovinom (br. 20). Kralj iscrpno pria, kako je hteo da od srca dobrovoljno plati vojvodi Hrvoju i njegovu sinu a da im bude tvrdo, tj. da poklon bude besporan. Stoga je napisao dva otvorena lista pod srednjim peatom: jedan trojici vlastele da pou u Hlivno i da skupe na zbor osidnike plemenite ljude i ine vrste dobre ljude,da ih pitaju pod zakletvom, koje su plementine u hlivanjskoj upi i kako je bilo u ono
Treba spomenuti da je Riterov prepis Tvrtkove povelje 1380. god. koji moemo uporediti sa nedavno pronaenim originalom (br. 15), dosta taan: u njemu ima pogreno proitanih rei i slova, ima isputanja (na jednom mestu), ali Riter nije nita dodao od sebe. Ako dopustimo da je u Hrvojevu povelju neto dodao, ipak glavna sadrina pripada kraljevom logofetu (Tomau? nije se potpisao). 181
363

vreme kada je kralj Lau zakleo 24 rotnika da postavi svakoga u njegovim pravima. Drugi je list uputio plemenitim ljudima i kaptolu u Hlivnu, u kojem se uvaju leitromi registri od kralja Laua. Osidnici (tj. starosedeoci) zajedao s kaptolom odgovorie kralju listom pod 15 peata i saoptie mu rezultat izvianja. Na osnovu stare i nove izjave zakletih svjedoka od 12 plemena ispada da Hlivno s upom od starine pripada kraljevima koji su voljni da im raspolau, izuzev osam sela gde ima tretjenika, tj. pobonih srodnika nekih izumrlih porodica koji su nasledili jednu treinu (ili od treine treinu) od odumrtne batine. VII Dispozicija. Sama pravna sadrina povelje zove se dispozicija. To su one pravne odredbe koje izdaje i utvruje izdava povelje. Kako veli St. Stanojevi, ekspozicija i dispozicij a su jezgro povelje, one su upravo dua povelje.364 U rakim poveljama dispozicija je ponekad vrlo dugaka i iscrpna: u manastirskim poveljama dolaze mnogobrojne odredbe o dunostima zavisnih seljaka, koje ine itave male agrarne zakonike.365 Stoga su srpske hrisovulje najznaajniji izvor za prouavanje ekonomskih odnosa i feudalnog ureenja srednjovekovne Srbije. Bosanske povelje mogu da nas razoaraju u tome pogledu: one nita ne govore o podoaju seljaka, ak ih ne spominju. Ipak one donose dosta podataka o meusobnim odnosima vladara, vlastele i bosanske crkve. Te povelje moemo svesti na dva tipa darovne i vjerovne: u prvim vladar (ili feudalac sizeren) poklanja ili potvruje izvesna, imanja svojim vazima a u drugima on im daje sveano obeanje da im nee batine oduzeti. U darovnim poveljama obino se veli da je dotino darovanje milost sizerena. Ta formula donacije jo je neizgraena u poveljama bana Stefana II koje on izdaje zajedno s bratom Vladislavom: bi milost naju, dasva milost naju, dasva milost (br. 3, 6 i 7), u poveljama bana Tvrtka: stvorih milost svoju gospocku, stvorih milost svoju (br. 12 i 14). U latinskim poveljama bosanskih banova ta povelja nedostaje (br. 1, 33, 34). Od proglasa kraljevstva uobiajena je raka formula stvorih milost kraljevstva mi (u poveljama od god. 1380. do 1395.), tako je i u poveljama sauvanim u prevodu: fecimus gratiam, il habiamo fato gratia nostra signorile, i taque feci gratiam nostram regiam (br. 23, 25 i 26). Posljednji kraljevi piu: uinismo milost nau (br. 27 i 31). Ali ktalj Toma i njegov sin slue se i starom formulom stvorih milost nau gospodsku (br. 29 i 32). Ova reenica moe ponekad i da izostane, jer je ona uvodna, a sama donacija izraava se reima: dasva mu, dah mu, a od proglasa kraljevstva: dasmo mu i zapisasmo, potvrdismo im i dasmo naim novim nadanijem, dasmo i darovasmo naim dobrovoljnim darom. Ovakve due formule podseaju na pleonastike izraze hrvatskih i ugarskih povelja. Ve u latinskoj povelji bana Prijezde nalazimo: donavimus et contulimus (br. 1, isto i u br. 34). Sami objekti donacije oblno su opisani vrlo kratko, naroito u poveljama XIV veka. Vidi se velika razlika izme isto bosanskih povelja i povelja zapadnog tipa, ugarsko-hrvatskih. Npr., povelje bana Stefana sasvim kratko gavori dasve dve upe od meje do meje i u njiju dva grada, upu Banjice od meje do meje sve kupno, sela bez izma, od meje do meje, isto tako u poveljama Tvrtka I kao bana i kralja: grad sa vsom Plivom od meje do meje, sela s vsim pravimi mejami. Od god. 1395. ustaljuje se formula: sa vsimi pravimi kotari i mejami, s pravimi mejami i kotari. Vidi se da su upe i sela u Bosni imaala od 'starine' utvrene granice, i da nije bilo potrebno tanije navoditi te granice. Izuzetak u tom pogledu ini povelja bana Tvrtka 1366. god. u kojoj su dosta kratko navedene granice upe Plive: od Uskoplja do Krtovu jelu, a od Dlamoa po Vitoraju, a od Luaca do Reve, a od Luke po Zlamenje. Sasvim drugi obllk imau rake povelje u kojima se esto navode podrobne granice poklonjenog sela, a u ugarsko-hrvatskim poveljama mnogo je podrobnija formula pertinencije. Bosanske vlasteoske povelje su u tom pogledu mnogo konzervativnije. Meutim, pod zapadnim uticajem takve podrobnije formule prodiru u bosanske povelje. Npr., povelja bana Prijezde govori sub iisdem metis terminis et limitationibus quibus predecessores nostri et nos possedimus ucusque i podrobno navodi te granice. U povelji 1333. god., kojom ban Stefan ustupa Dubrovniku Stonski Rt, uneta je, nesumnjivo na traenje Dubrovana, podrobna formula pertinenicije: vas Rat i Ston i Prevlaku i otoke koji su okolo Rata i sa svijem to se nahodi unutra Rata i Prevlake, i gore i polja, dubrave, lijes, trave, vode, sela i vse to je od Prevlake do Lojita, i sudcvo i globe i krvi u miru, da budu na njih volju, da imaju i dre i da ine svoju volju i hotenije kako od svoje batine do vijeki vijekoma. Samo iz ove povelje vidimo da je u batanska prava ulazio i sudski imunitet pravo sudstva i naplaivanja globa i vradi. I u docnijim poveljama Dubrovniku vidimo sline dugake formule, npr. iz 1391.: upu Konavalsku i z Donjom Gorom i grad Sokol koji je u njoj, i vsa sela i ljudi i zemlje i gore i pae i vode i mline i dohotke i vse to pristoji upi Konavalskoj i sa vsimi mejami i granicami itd. Tu se spominju ljud, tj. zavisni seljaci, dok u vlasteoskim poveljama nabrajaju se samo sela; a ljude nije ni potrebno spominjati. Opet latinska povelja bana Prijezde ini izuzetak u tome pogledu: i ona veln izrino: Cum omnibus utilitatibus et pertinenciis suis prediis villis et universis populis scilicet in eadem existentibus et congregandis, pa i latinske povelje bana Tvrtka podrobno govore o pertinencijama: cum omnibus terris, villis fructibus et proventibus eius, cum omnibus suis utilitatibus videlicet terris arabilibus silvis, pratis, aquis et nemoribus ac quibusdam pertinenciis eiusdem universis. U poveljama pisanim narodnim jezikom,
364 365

u Glasu 96, 1920. str. 62. Npr. Skopska, Banjska, Graanika, Deanske, Aranelovska. 182

ovakve podrobnosti dolaze vrlo retko npr. povelja 1400. god. daje grad Hlivanski i sa vsom upom i s dohodci i s trgovinama, te navodi granice i izvesne izuzetke koji ostaju u svojini drugih lica. Povelja kalja Tomaa 1446. god. spominje ne samo gradove upe i sela ve i vsaka prihodita ka od toga pristoje, dukate i ine dohotke. Samo ova povelja navodi izrino dukatni porez od seljakih kua koji se u drugam podrazumeva. Neto podrobnije govori poslednja povelja Tomaeva 1459. god.: sa vsim pristojanjem i dohodci i s gorem ot s poljem, s vodami i svodenicama, sa vsimi starimi i novimi kotari i mejai. Povelja kralja Stefana Tomaevia 1461. god., potvruje Radivoju ne samo sela to mu je dao kralj Toma i koja je Radivoj kupio, ve i kue i mline i vrtle i vinograde u Jajcu i Jezeru, a u Buljini est kmeta i vinograde - i katun Vlaha koji mu su sada u dravi i kojei bi posli pronaao to ne bi ispod nae slube bilo. Jedino iz te povelje doznajemo da je u Bosni isto kao u Srbiji bilo zavisnih zemljoradnika kmetova i pastira Vlaha.366 Sva navedena imanja daju se vlasteli kao potpuno nasledna svojina. Nigde nema spomena o nekom doivotnom uivanju pod uslovom vojne slube, o onome to se u Vizantiji zvalo pronija.Poznato je da se u Nemanjikoj Srbiji pronija prvi put spominje u hrisovulji kralja Milutina Skopskom manastiru 1300. god. U toj tek osvojenoj grkoj zemlji naiao je srpski kralj na carsku proniju (l. 33) i prihvatio tu ustanovu koja se zatim proirila na unutranjost srpske drave.367 Bosanske povelje ne znaju za izrazpronija. U prvim poveljama bana Stefana veli se da on daje upe knezu Vukoslavu u ddinu i u isklad u vki jemu i jegovu posldnjemu (br. 3 i 4). U latinskoj povelji bana Prijezde 1287. god. potpuna nasledna svojina defnisana je mnogo podrobnije:per eosdem suis heredibus heredumque successoribus dedimus donavimus et contulimus libere, secure et absolute habendam tenendam et jure perpetuo irrevocabiliter possidendam pacifice et quiete (br. 1). Tipian bosanski izraz za tu svojinu je plemenita zemlja (povelja 1351 god.). Za vreme bana Tvrtka javlja se formula dasmo za plemenito njemu i njegovu posldnjemu u vke, koja se ponavlja s malim promenama do pada Bosne. Interesantno je da se u batinskim poveljama izdatim Dubrovniku javlja i srpski izraz batina koji je u stvari uzet od Bugara, kao to je to dokazao Stojan Novakovi.368 Kralj Duan je svojom poveljom od 22. januara 1333. god. dao Dubrovanima Ston u batinu i dcam ih i unuju ih, onda je u povelji bana Stefana II povodom istog dara 15. februara 1333. god. unet izraz u batinu i u plemenito. Taj izraz ponavlja se i u docnijim poveljama Dubrovniku: 1391. god. za Primorje (u batinu i u plemenito), 1419, 1420. i 1427. god. za Konavlje. Meutim u vlasteoskim poveljama ostaje izraz plemenito, plementina. Tek u povelji kralja Tomaa 1458. god., izdatoj srpskom logofetu Stefanu Rajkoviu, zapisuju se njegove pronije u Srbiji u batinu s pravom nasleivanja ak i za ensku decu. Posle toga srpski izraz batina javlja se u pretposlednjoj vlasteoskoj povelji: 1459. god. darovasmo za batinu vikuviitu nim i nih poslidnjim, a u povelji 1461. god. veli se kratko: darovasmo ... Radivoju i njegovu poslidnimu nakon njega u vike vikom, nije spomenuta ni batina i plementina. Plementina se potvruje ili poklanja za vernu slubu, kao to smo to videli, i pretpostavlja dalje vrenje te slube, jer to je osnov feudalnog odnosa izmeu vazala i sizerena. Zanimljivo je da se ta verna sluba retko u poveljama, moda zbog toga to se ona sama po sebi razume. Ponekad je ta sluba navedena u dosta neodreenim izrazima, na primer: I da od onoga slui gospodinu oruijem, kako moe najbolje (1322. i 1323.), da ne slui inim takmo titom tere sulicom (1351. god.). Zatim se ta formula gubi: tek u povelji 1459 god. nedorasloj deci Ivanca Jurinia kralj veli: a oni da nam pravo i virno slue kako i ini plemeniti ljudi rusaga bosanskoga od svojih batina, i tomu da ulizu u dranje kada moi budu biti s nau slubu. Iz poslednje povelje vidi se da izraz dranje ne znai nita drugo nego ostvarenje batinskog prava. Verna sluba u feudalnom drutvu pretpostavlja obostranu veru zakletvu vazala sizerenu i zakletvu sizerena vazalu. To je tipina oznaka zapadnog feudalizma koju nalazimo u Bosni. Nisu sauvani tekstovi vazalskih zakletava, ali sauvana je desetina verovnih povelja koje su sizereni izdavali svojim vazalima pored batinskih. Tako ban Stefan II daje veru knezu Vukoslavu, da mu nee uiniti zla, ako mu taj isto ne uini, i da nee posluati klevete na njega. Knez Vladislav daje veru knezu Vlatku da nee porei preanje zapise. Kneginja Jelena sa sinom banom Tvrtkom daju veru, istom knezu Vlatku da mu nee oduzeti nita od onoga to mu je dao ban Stefan, a da Vlatko nee biti u njih poruenik ni taljenik (talac), ni uznik. Slino je reeno i u povelji bana Stefana Vlatkovom ocu Vukoslavu da nije u naju Vlkoslav suzanj (suanj) ni pogubljenik. Jedino u sluaju nevere batina moe biti oduzeta: to je osnovno naelo feudalnog prava koje nalazimo i u srpskim batinskim poveljama. Ta formula ekscepcije dolazi skoro u svim batinskim poveljama, poev od bana Stefana, najpre sasvim kratko: dokol je vrn nam Vlkoslav (1322.) a 1330. god. iscrpnije:

366 U povelji 1434 god. koja se odnosi na Humsko Primorje, veli se: i u vsem u em ih zastasmo u dranju ili Srbljinu ili Vlahu. Dakle, isto kao u rakmm poveljama, meropsi su Srblji, a pastiri Vlasi. I ta povelja ima podrobniju formulu, pertinencija: grade, sela, zemlju i vinograde i z drivom i s kamenom i s vodami (br. 27). 367 T. Taranovski, Istorija srpskog prava I, 33. Stoga smatramo da js V. orovi pogreio kad je na poznatom natpisu bana Kulina itao nade na nju proniju mesto nade na nju grom. Teko je pretpostaviti da bi ban Kulin mogao dati crkvi proniju, tim vie to i reenica ispada pri tome itanju gramatnki nejasna. Up. Godin. upia 1920. 368 Batina i boljar u jugosl. terminologiji srednjega veka. Glas, 92, 1913, 210255. 183

Bez jegove nevre i bez jegove vtine nam ponesenija da mu se vra ne svre ni jegovu dtetevi. U kraljevskim poveljama ta je formula jo podrobnija, na primer 1380. god.: Ako li bi tko od nih koju neviru nam uinil, za to bi im moglo odnti reena tri sela, da im se za to ne odnimu, nego da plaa on koji sgri, glavom svojom ali blagom, u to ga Bosna sudi, a ostali da ostaju u viri i dranju reenih sel369 ili 1392. god.: i da im se reena sela ni za jedan uzrok nikadare ne imaju odnti, pae ako bi ih tko nevirom sagriil nam ali naemu poslidnjemu njih poslidnji, da on plaa svojom glavom koji sagri, ali blagom, u to ga Bosna sudi, a ostali da ostaju u viri i u dranju reenih sel i ine plemtine bez poroka. Povelja 1408. god. opet navodi da se batina moe oduzeti samo za neveru ako pravda prizna da je podobno glavu otsii. Jo podrobnije goori o tome povelja 1434. god., da se ne oduzme za jednu njih zgrihu ili krivinu, osim kad bi nai dobri ljudi nali krivicu za to bi dostojno plemenitim ljudem glave otsii i njih plementine uzeti. Opet samo onaj od brae koji toliko sagriio da mu se ima glava otsii gubi batinu, a ostali da ivu i prebivaju u vsih tih zgora imenovanih plementinah. Ista ekscepcija, u skraenom obliku, dolazi i u poslednjim kraljevskim poveljama. Neto izuzetno predstavlja povelja Tvrtka I i njegova brata Vuka Stefanu Rajkoviu koji je umirio zavaenu brau, ona glasi: da je lovek slobodan ili mu sluiti gospodinu banu Tvrtku ili mu njegovu bratu gospodinu banu Vukiu, da mu to za nijednu nevjeru (br. 14). U ovom sluaju feudalac ima pravo da bira sebi sizerena (u istoj vladalakoj porodici) i da prelazi od jednoga drugome, a da ne gubi batinu. Takva sloboda podsea nas na istovremene ugovore izmeu ruskih udeonih kneeva, u kojima se odreuje: A borom i slugam volnm mei nas vol, tj. boljarin-batinik ima pravo odlaska (otzda) drugom sizerenu, ostajui na svojoj batini.370 Najznaajnija je razlika bosanskih povelja od rakih u tome to o neveri ne presuuje sam vladar, nego optubu ima da razmotri staleki sud, i to sud vlastele ili bosanske crkve, ili meoviti sud. Ban Stefan II u verovnoj povelji 1323. god. veli: I ako bi u em sgreil Vlkoslav, da stane pred dobrimi mumi da se opravi. U povelji 1330. god. reeno je jasnije: dokole ga ne sude etirinadesete koji su prisegli s banom Stepanom knezu Vlkoslavu tj. 14 velikaa. Ali u povelji bana Stefana II 1335. god. govori se drukije: da mu se to ne poree nikadare to bi ga ne opitala crkva bosanska, dakle crkva javlja se kao garant pravinosti i kao zatitnica linosti vlastelina. To je jo jasnije izraeno u povelji bana Tvrtka god. 1370.: on predaje svog vazala u vjeru djedinu i sve crkve bosanske, i vse krstjane da mu je ruka (prepis latinicom nije pouzdan). Tu je predvien sastav suda da mu sudi djed i dva strojnika -nim i tri vlastele poimenino spmenuti u povelji. To je sluaj meovitog suda. Verovatno isti je meoviti sud predvien u poveljama 1392. i 1380. god., gde se kae kratko: u to ga Bosna sudi. U povelji 1404. god. opet se veli da kralj predaje svojeg djedu i njegovim strojnikom i vsoj crkvi bosanskoj v ruke i u njih obarovanije i da mu se ne uini nikadare ni jedno hudo to bi ga ne ogledala crkva bosanska i vlastele bbsansci. Vrlo je zanimljivo to dve povelje predviaju ak meovti munarodni sud: vojvoda Sandalj Hrani 1410. god. daje veru banici Anici da e je potovati kao roenu majku, a da u sluaju suda imaju presuditi dobri ljudi ki se imenuju od Bosne ot od Hrvata i od Bnetka i optine Dubrovake, a god. 1408. kralj Ostoja daje velike batine vojvodi Jurju i knezu Vuiu i predvia da moe ih oduzeti samo ako ih ispita ugarska, bosanska, bnetaka i dubrovaka pravda, za koju neveru reena pravda prizna da je podobno glavu odsii. Ipak to su izuzetni sluajevi, i posle toga kraljevi se opet vraaju na sud bosanskih dobrih ljudi. Isti kralj Ostoja potvruje god. 1417. batinu Vukaima, koje nee oduzeti salvo quello fosse visto et cognosudo per li nostri boni homini. Kralj Tvrtko II god. 1426. predaje Ivana Mrnavia gospodinu didu Mirohni i didu kon dida (posle djeda) u ruke crkvene i nee mu presuditi to ne bude ispitano od Bonjana i crkve Bosanske.371 ak god. 1446 kralj Toma, ve katolik, priznaje autoritet bosanske crkve i predaje obdarene vazale gospodinu didu Miloju i didu kon dida u ruke crkvene i opet veli da nee im potvrditi ni na manje donesti ni za jednu neviru ni zgrihu kraljevstvu naemu, to ne bi ogledano gospodinom didom i, crkvom bosanskom i dobrimi Bonjani. Sao u dve povelje iz poslednjeg doba vidimo kako katolika crkva pokuava da preuzme na sebe ulogu bosanske crkve u toj zatiti vlasteoskih prava. Vojvoda Jurije 1434. god. potvruje svojim vazalima tri grada i mnogo sela i opet obeava da nee ih uzetini za jednu njih zgrihu ni krivinu, to ih ne bi opitao gospodin vikar s fratri i s njimi nai dobri ljudije i predaje ih u ruke gospodina vikara uvana i vsakomu vikaru kon vikara i vsoj bratiji fratrom svete crkve katolike vire rimske reda svetoga Francika, da ih oni uvaju i obaraju (brane) u vsem tom zakonom crkovnim. Isto tako kralj Stefan Tomaevi u poslednjoj sauvanoj batinskoj povelji 18. septembra 1461. predaje svog strica kneza Radivoja u ruke mnogopotovanomu u Isukarstu fratu Filipu i vikaru kon vikara bosanskomu u ruke carkvene da mu se za to na ime nigdare porei ni potvrditi ni na manje donesti ni za jednu neviru ni za jedno izdajstvo kojega ne bi
Pada u oi slinost ove formule sa lanom 52 Duanova Zakonika: Za nevru za vsako sgrenije brat za brata... da ne plati nita; razv onzi koji je sgril, togova i kukia da plati. Moglo bi se rem da je to opte naelo feudalnog prava ali slinost izraza nevra, sgrenije i sprovoenje naela line odgovornosti nevernika daju mogunost za pretpostavku da je Tvrtko, postavi kralj Srbljem, pokuavao da primeni naela, srpskog carskog zakonika u svojoj zemlji. 370 V. npr. ugovor 1368. god. izmeu v. kn. Dimitrija Moskovskog i v. kn. Mihaila Tverskog. a , pod red. S. V. Bahruina Moskva 1909, str. 100. U XV veku moskovski apsolutizam postepeno ukida tu feudalnu slobodu. 371 Povelja je sauvana samo u latinskom prevodu, ali se lako prevodi u jezik originala. 184
369

ogledao vikar bosanski i njgove bratije reda svetoga Franceka i vlastela kraljevstva naega po zakonu kraljevskomu. Posle spomenutih odredaba o sudskim garancijama, u nekim vlasteoskim poveljama dolazi jo jedna formula koju moemo nazvati evikcijom: klauzula o tome da je dotina povelja jaa od svake druge koja bi bila izdata u korist drugog lica iste objekte. U povelji 1351. god. bana Stefana II veli se: To stvorih da taj list ubije vsakoga lista i ne more nijedan protivu njemu govoriti, ki bi pri pisan na tu zemlju, ali posli, vsakoga pobije. U povelji 1392. god. kralja Dabie ta je formula razvijenija: Ako li bi tko koje liste uzdigal na reena sela suprot semu naemu zapisaniju, vse one liste simi naimi listmi umaramo u viki, da nisu vridni nitare ni prid nami ni prid naimi poslidnjimi, nego da su umoreni u vik vikoma. Slina je formula u latinskom prevodu povelje izdate 1426. god. Ivanu Mrnaviu: Et pro maiori gratia feci dicto Ioanni cautelam, ut si quicumque aliqua re vel alicius diplomata haberet, ante has nostras litteras pro hoc nostro superiori dono dato et litteris consignato Ioanni, omnia talia scripta his nostris litteris destruimus et mortificamus. Neto drukije zvui ista formula u povelji vojvode Jurija god. 1434.: i tko bi godi imao liste protiva ovomu pisaniju, mi je umaramo ovim naim listom i zapisom i da smo za to parci i odgovornici. Ista formula nalazi se i u poslednjoj povelji 1461. god. knezu Radivoju. VIII Svedoci. Posle naracije, u bosanskim poveljama vrlo se esto pominju svedoci. To su istaknuta vlastela koja ine jednu vrstu dvorskog saveta vladaoeva. Istovremeno oni su jemci tome da e se pravni akt zaista izvriti, i obino se zaklinju na to zajedno s vladaocem. Stoga se oni esto navode kao runici ili rotnici. Vrlo je znaajno to se vlastela esto javljaju kao predstavnici pojedinih oblasti i to svagda sa stalnim dodatkom: s bratijom. Vlastelin nije bio svedok samo za sebe lino, nego je zastupao i svoj rod. U tome se vide jasni ostaci gentilnog ureenja. U latinskoj povelji 1287. god. bana Prijezde nema svedoka, jer se ona inae istie svojim posebnim formularom; ali u prvoj povelji bana Stefana II ve (se navode tomu daru svjedoci dobri Bonjane: 4 od Bosne, 1 od Zagora, 1 od Rame, 1 od Uskoplja, 2 od Usore, 2 od Soli, 1 od Tribotia, ukupan je broj 12, u povelji istog bana opet su svedoci 5 dobrih Bonjana, 1 od Zagorja, 1 od Neretve, 1 od Rame, 1 od Domna (Duvna), 1 od Donjih Krajeva, 4 od Usore, 1 od Soli, 2 od Tribotia, ukupan broj 15. Sem toga naveden je i pristav. U povelji 1351. god. spomenuti su pristavi i svedoci, zajedno: 3 od Bosne, 3 od Usore, 1 od Donjih Krajeva. Od tog broja 4 su istovremeno pristavi i svedoci. U verovnoj povelji kneza Vladislava sa sinovima banom Tvrtkom i knezom Vukom veli se da su oni svemu vazalu vjeru dali i prisegli. A tojzi vjeri i prisezi svjedoci dobri Bonjani: navode se 12 imena, od njih su poslednja dva od Donjih Krajeva. Isti ovedoci navode se i u drugoj povelji istom knezu Vlatku koja je verovatno pisana istog dana (br. 8 i 9). U povelji kneginje Jelene sa sinom Tvrtkom iz 1454. god. veli se da su banova mati i njen sin prisegli knezu Vlatku sa 12 dobrih Bonjana i zatim se navode poimenino, po brojevima prvo gospoja bana mati, drugo gospodin ban Tvrtko, tree kaznac Boljeslav itd. do trinaestog kneza Bogdana Bilhania. Nama izgleda da je tu ban Tvrtko uraunat u broj 12 dobrih Bonjana, jer inae vlastele ima samo 11, a po obiaju trebalo je da se zakunu njih 12. Sem toga na kpaju pomenuti su jo dva runika (jemca). U verovnoj povelji bana Tvrtka knezu Vlatku iz 1357. god. navode se 14 imena bez podele po oblastima: tu je jedini sluaj gde se i jedna vlastelinka gospoja Jelena Ostojinica navodi kao svedok. Opet pri kraju dva vlastelina navode se kao runici i pristavi. Iz toga moemo izvesti da je pristav igrao ulogu runika. U povelji bana Tvrtka 1366. god. opet se navodi 12 svedoka: 5 dobrih Bonjana, 3 svedoka od Usore, 3 od Luaca i 2 pristava. Vidimo da je obian broj svedoka 12 (sa pristavima ili bez njih), ili 14, ako pristavi dolaze posebno. U kraljevskoj povelji 1380. god. sva prisutna lica navode se kao svidoci i runici: opet ih ima 12 od Bosne 5, od Humske zemlje 2, od Donjih Krajeva 1, od Biloevia 1, od Usore 1, od Tribotia 1. Pored toga jo dva pristava. U povelji kralja Dabie 1392. god. ima 12 svdoka i runika: 6 od Bosne, 2 od Huma, 1 od Donjih Krajeva, 1 od Usore i 2 od Tribotia. Isti je broj u Dabiinoj povelji od 17. maja 1395. god. Dok u drugoj, od 26. aprila iste godine, ih ima samo 11 (moda je jedan isputen). I tu su oni podeljeni po oblastima. U Ostojinoj povelji 1400. god. spominje se 10 svedoka i runika od raznih oblasti, ali sa dva pristava: opti broj ispada 12. Manji je broj u poveljama sauvanim u prevodima: u povelji 1408. god. kralja Ostoje navode se kao svedoci gospodin kralj s bratijom (to je vrlo sumnjivo), 4 kneza s bratijom i 1 pristav. Verovatno je da je taj prepis netaan. Isto tako u povelji kralja Ostoje 1417. god. sauvanoj u italijanskom prevodu navode se kao testimonii i nostri boni bosnesi samo 7 velikaa, izmeu njih 1 pristav. Meutim u latinskom prevodu povelje kralja Tvrtka II Ivanu Mrnaviu od 1426. god. navode se tano 12 velikaa s bratijom kao svedoci, a pored toga 2 pristava. Tu nema podele po oblastima. Isto tako nema podele po oblastima u povelji kralja Tomaa 1446. god.: opet 12 svedoka vlastele i 2 pristava. Interesantno je to u povelji istog kralja Tomaa 1459. god. navode se samo tri lica: A tomu svidoci dvorski dvora naega knez Marko Dragii, a od vlasteo koji se tada i pri nas najdoe vojvoda Pavao Klei z bratijom i vooda Radi Mozoli. Jasno je da je povelja bila izdata na brzu ruku kada se nije mogao skupiti dvorski savet i kada su se pored kralja nali samo njegov dvorski i dve vojvode. Najzad u povelji kralja Stefana Tomaevia 1461. god. navode se kao svedoci samo 8 velikaa, i to na prvom mestu gospodin herceg Stipan i s sinovima svojim i s bratijom svojimi, a na kraju jo dva pristava. Poto je ta povelja
185

sauvana u dosta nepouzdanom prepisu, moemo pretpostaviti da je neto isputeno i da je i tu u originalu bio sveani broj 12.372) Vrlo je znaajno to se skoro u svim poveljama spominju dva pristava: jedan je pistav od dvora, a drugi pristav od vladanija (1353. god. 1366.) ili od svojte (1380. itd.). Vidi se da je vlasteoski stale, kao predstavnik vladanija protivustavljen vladaru i da se on ceo smatra kao jedna svojta373 u tome moemo opet videti ostatke gentilno-plemenskih odnosa. Ta podela podsea nas na eko pravo XIV veka gde se na slian nain vlastela suprotstavlja kralju, kao predstavnici zemlje, i gde se pored kraljevog peata pojavljuje na zvaninim aktima zaseban zemaljski peat.374 IX Sankcija. Posle dispozicije i nabrajanja svedoka u bosanskim poveljama redovno dolazi sankcija koja ima da obezbedi izvrenje pravnog akta. Idealna sankcija sastoji se iz tri dela: iz zakletve onoga koji izdaje povelju da e izvriti svoju naredbu, molbe da i drugi to izvre, i pretnje onima koji to ne budu hteli uiniti.375 Ta pretnja je dvojaka ili duhovnim kaznama (poena spiritualis) ili materijalnim kaznama (poena temporalis). U bosanskim vlasteoskim poveljama zakletva vladara obino se nalazi na poetku (u vjerovnim poveljama). Molba naslednicima da ne unite ili ne oduzmu neto od onoga to je u povelji nareeno dolazi mnogo ree nego u rakim poveljama. Tako se sadrina sankcije u bosanskim poveljama svodi skoro samo na prijetnju i to obino duhovnom kaznom anatemom. Dok u rakim poveljama ve od doba kralja Milutina dolazi i pretnja materijalnim kaznama (u dva oblika: ili da primi gnev i nakazanije od vladara, ili da plati 500 ili 1000 perpera), u bosansknm poveljama retko se nalazi pretnja materijalnom kaznom. Jo je St. Stanojevi primetio to je verovatno tako bilo najvie stoga to je u Bosni vlastela uvek imala jakog uticja, te je ona naravno bila protiv toga da se u povelji, naravno osobito one koje su se nje ticale, direktno ili indarektno u sankciju unosi pretnjaa materijalnom kaznom. I zaista, dok u poveljama izdatam Dubrovniku, ponekad pod uticajem drugih formulara ili samih Dubrovana dolaze izrazi kao da je u gnevu kraljevstva mi ili i gospodstvu mi da je neviran, u vlasteoskim poveljama sankcija je uvek duhovna samo pretnja anatemom. Najranija je formula iz god. 1322.: A ako hoe sije potvrditi i porei bez nevjere, da je proklet otcem i sinom i svetim duhom i 4 evanelisti i 12 apostoloma i vsmi bogu ugodivimi u si vjek i u pridui. Ta osnovna formula ponekad se proiruje, npr. god. 1335. veli se jo: da je Judi Skariotskom drug i da je priestan krvi bojoj i da je proklet vsim dvorom nebeskim. U povelji 1353. god. spomenuti su jo mati boja i 77 izabranih, a zavretak je dui: i da je priestan Judi Skariotskom koji preda sina bojeg na raspetije za 30 srebrnih penezi i koji izliha upijae: propni, propni, propni! krv na nem i edeh jega! U docnijim poveljama vidimo as krau, a as prostraniju formulu sankcije. U povelji kralja Ostoje 1408. god. stilizacija je drukija: da imamo prokletstvo od presvetle trojice i od svih svetih zgora imenovanih i da se odriemo Boga i vjere i pravde i angela Boja na dan sudnji Boji. U italijanskom prevodu Ostojine povelje 1417. god., nalazi se opet potpuna sankcija sa spomenom Jude i 30 srebrenika i sa dodatkom da se odrekne angela svetog na dan sudnji. U svim poveljama od god. 1322. do povelje 1446. god. izdatim pred bosanskim djedom, navode se 4 evanelista, 12 apostola i 70 izabranih, ali ne spominju se ni 318 nikejsih otaca ni asni krst, to nalazimo u poveljama izdatim Dubrovniku. Smatramo da je to oznaka bogomilske tradicije. Jedino u povelji 1330. god. knezu Vukcu, preti se u sankciji astnim ivotvoretim krstom, ali ta je povelja izdata od pravoslavne banice Jelisavete, Dragutinove keri. Isto tako povelja kneginje Jelene, majke bana Tvrtka 1354. god. jedina je u kojoj se spominje trista svetih otaca. Posle toga je istk ak: Draeslav pisao jo mnogo povelja, ali nije spominjao te nikejske oce. X Koroboracija. Posle sankcije u mnogim poveljama dolazi koroboracija - formula kojom se potvruje ono to je u povelji odreeno. U koroboraciji se pominje peat i potpis, a i svedoci. Mi smo izdvojili svedoke u posebno poglavlje, jer oni dolaze u bosanskim poveljama pre sankcije. Meutim posle sankcije dolazi tek objavljivanje peata, i to u bosanskim poveljama vrlo retko. U latinskim batinskim poveljama koroboracija je obavezna. Ban Prijezda pie 1287. god.: ut autem cuius rei donatio et confirmatio salva semper et inconcussa sine omni contradictione perpetua perseverat presentem paginam... contulimus muminine autentici pendentis sigilli nostri raboratam; ban Tvrtko god. 1356. veli krae: in cuius rei testimonium presentes litteres nostras pendenti sigillo nostro roboramus,a god. 1374. neto drukije: in cuius rei memoriam premisseque nostre donacionis firmitatem perpetuam presentis concessionis litteras nostras privilegiales pendentis et autentci sigilli nostri munimine roboramus. Ali narodna bosanska kancelarija ne voli ove sloene formule ugarskog formulara. Samo u povelji 1394. Gojku Mrnaviu veli se:Et huic firmamento nunquam contraire sub fide regali et ad
St. Stanojevi u Glasu 110, 1924, str. 715 dosta je podrobno razgledao svedoke u bosanskim poveljama, ali $e. izdvooio meunarodne povelje od povelja izdatih vlasteli, zatim u nekim e vlasteoskim poveljama pogreno izbrojao svedoke, a neke povelje (naroito sauvane u prevodima) nije uzeo u obzir. Stoga smo izneli naa opaanja. 373 Ta je re svojta esto bunila prepisivae i prevodioce: u povelji 1394. god. Gojku Mrnavnu prevedeno je ex Croatia marscalcus u povelji 1426 god. Ivanu Mrnaviu peculiariter, u franjevakom prepisu povelje 1461. god. stoji i svitnik. 374 A. Solovjev, Predavanja iz ist. slov. prava, str. 220. 375 St. Stanojevi u Glasu, 100, 1922, str. 14 i 1321. 186
372

maius testimonium has litteras fecimus sub nostro pensili sigillo, ali to je jedna usamljena formula. U latinskom tekstu batinske povelje banice Anice 1409. god. stoji kratko:et pro magna cautela sigillavimus cum sigillo nostro, ali u povelama pisanim bosanicom, sline formule nema. Tek u povelji vojvode Jurja 1434. god. izdatoj pod franjevakim uticajem, stoji: I za to im dasmo viru nau i taj na otvoren list pod naim vaisuim zlamenitim peatom i u povelji kralja Tomaa 1459. god. se veli: obitovasmo im se da im hoemo taj list pripisati, i velikom peatju visuom obostranom zapeatiti. U povelji 1461. god. opet peat nije spomenut. Ovakav konzervatizam bosanskih vlasteoskih povelja tim vie pada u oi to je u poveljama izdatim Dubrovniku, koroboracija mnogo ea, a u humskim poveljama Dubrovniku jo vie. XI Potpis pisara. Potpis lica koje je pisalo povelju spada isto u koroboraciju jer i on garantuje autentinost povelje. U bosanskim poveljama spominju se, pod izvesnim uticajem zapadnih formulara dijaci (a u doba kraljevstva logoteti) koji su povelju pisali ili sastavljali. Ipak u latinskim poveljama bana Prijezde i bana Tvrtka pisar nije nigde naznaen. Ali u poveljama bana Stefana II, pisanim bosanicom navode se najpre Priboje dijak (br. 3 i 4), zatim Pribislav dijak koji ima sasvim drugi rukopis (br. 6). Banica Jelisaveta ima svojeg dijaka Radna. U povelji bana Stefana 1351. god. potpisan je novi dijak Kupusac. Sledei dijak Draeslav spominje god. 1356. da je on dijak gospodina bana Tvrtka nadvorni pisac, a prvo dijak velikoslavjnoga gospodina bana Stjepana: Tu zvunu titulu naveo je u sveanom raspoloenju zabeleio je posle toga: i kada sie pisah, tada mi da gospodin ban Tvrtko isprd sebe veliki pehar vina popiti u dobru . Pisao je vlasteoske povelje do god. 1366. Posle proglasa kraljevstva kralj Tvrtko je doveo verovatno iz Rake logofeta Vladoja koji je sobom doneo formulare srpskih carskih hrisovulja i uneo mnogo novog u bosansku kancelariju. Ali vlasteoeke povelje ostaju dosta konzervativne. ak na kraljevskoj povelji 1380. god. novi logofet uopte nije spomenut. Na Dabiinim poveljama 1395. god. potpisao se Toma logofet, a na povelji 1400. god. skromni Vukorija dijak. Na sledeim poveljama potpis nedostaje. Tek 1426. navodi se Radosavius scriba alicus magni gloriosi domini regis Tuartki. Isti Radosav dijak gospodina kralja potpisao se na pismu kralja Tvrtka 1424. god. Dubrovniku,376 to je dokaz autentinosti Mrnavieve povelje. Povelje krala Tomaa 1446. god. pisao je dijak Tvrtko Sekulovi, povelje 1459. i 1461. god. nisu potpisane. XII Datum. Na samom kraju povelje dolazi datum koji obuhvata mesto izdavanja povelje, dan i godinu. U latinskim batinskm poveljama bosanskih vladara datum je tano naznaen: u povelji bana Prijezde dato Zemuniku 8. maja 1287. od vaploenja gospodnja, u povelji bana Tvrtka: Dato u naem dvoru pod gradom Bobovcem na praznik Svihsvetih godine gospodnje 1356. i dato u selu Elije na praznik zaea blaene dvice Marije godine gospodnje 1374.. To je nesumnjivo uticaj zapadne, ugarsko-hrvatske kancelariej. Ali ostale vlasteoske povelje mnogo su konzervativmije u tom pogledu. Povelje bana Stefana II oznauju mesto izdavanja povelje, ali ne navode godinu i time zadaju mnogo posla oko njihovog datiranja. Prva povelja izdata je na Milh. u drugoj imamo najpre reenicu u sredini povelje: I sie se ini na Moitri, a zatim na svom kraju: I sie pisanie svri se u gosti velikoga hii u Radoslalji, ali godine nema. Povelja knezu Vukosavu (br. 4) ne navodi ni mesto izdanja. Povelja banice Jelisavete navodi da je pisana u Ribiih na Katlinin dn na sveticu gospoje banice, ali ne spominje godinu. Jedino povelja knezu Vuku datirao je dijak Kupusac od sina boija rojstva lit i i i. . lito (ne navodei mesto), ali taj je datum pogrean, jer povelja u kojoj se spominje rat s carem rakim, nije mogla da bude izdata 1331, nego 1351. godine. Dijak Kupusac je oevidno pogreio u brojevima. I prve povelje bana Tvrtka jo nisu dobro datirane. Dve, pisane istog dana od Draeslava, vele: A sie se svri na Suhoj na Prozra, kda gospodin ban Tvrtko grede naiprvo u Hlmsku zemlju. Tek u sledeoj imamo taan datum: A se pisa Draeslav dik ot poronja boi lt. lto, tj. 1354. god. Slian je datum u Draeslavovoj povelji 1357. god., ali opet bez oznake mesta. Tek god. 1366. isti Draeslav pie potpun datum: po rojeni boi lt s lto, i naem gospodstvu i lto mseca augusta po knjiz i dn, pod Prozorom na Ram. Zanimljivo je da je Draeslav gledao u neku knjigu da utvrdi taan datum. Ali jo jedna povelja pisana od istog Draeslava (oko god. 1370.) nema nikakvog datuma. Povelja god. 1367. pisana od dijaka Vukmira Krljehtia, ne navodi ni mesto ni dan, samo godinu. Tek od proglasa kraljevstva datumi postaju taniji. Tako povelja Hrvoju nosi taan datum: Pisano v dvor kraljevstva mi na Moitri mseca marta i dn toga lta rostva Hristova (1380. god.). Od tog doba u poveljama se redovno navode i mesto, i dan i mesec i godina izdana. Jedini izuzetak ini kratka povelja kralja Ostoje Pavlu Kleiu, pisana pod Visocm u nedlju na vodokrte, za koju znamo samo iz Dubrovake arhive i da je izdata god. 1404. XIII Potpis vladaoca. Pod uticajem vizantijske kancelarije, rake povelje nose sveani potpis vladaoev: pored tih hrisovulja uvode se posle proglasa carstva i krae prostagme na kojima bn car potpisao samo mesec i indikt, crvenim mastilom. Bosanske povelje, naprotiv, dugo vreme ne nose nikakav potpis vladara u tome su sline zapadnim ugarsko-hrvatskim poveljama na kojima je peat dovoljan za autentinost akta te kod proglasa kraljevstva Tvrtko I i njegov logotet Vladoje uvode obiaj da se na povelju stavlja i svean potpis crvenim mastilom, nalik na potpis srpskih vladara. Na povelji izdatoj 1380. god. Hrvoju nalazi se
376

Objavio K. Jireek u Spomeniku XI, 75; up. St. Stanojevi u Glasu 106, 1923, str1 71. 187

potpis Stefan Tvrtko po mlti ga B kralj Srbljem, Bosni i Primoriju. Smatramo da je taj potpis napisao logofet, a ne kralj: velika kiena slova mnogo lie na slova u samoj povelji. Ispred potpisa stoji krst kao u carskim poveljama, ali on je toliko iskien da jedva lii na krst mnog vie na neku rascvetalu granu. Na povelji kralja Dabie Hrvoju god. 1392. isto je stajao kraljev potpis (prepis latinicom od Ritera-Vitezovia), Interesantno je da na Dabiinim poveljama 1395. god. potpis je mnogo krai: Ja gdn Stefan Dabia377 i nema krsta, a da se zatim on gubi iz mnogih vlasteoskih povelja, dok se na poveljama izdatim u Dubrovniku obino nalazi kraljev potpis, i to u sveanom obliku. Nema potpisa na vlasteoskim poveljama kralja Ostoje 1408. i 1417. god., na vlasteoskim poveljama banice Ane 1409. i vojode Sandalja Hrania 1410. i 1417. god. Povelja kralja Tvrtka II Ivanu Mrnaviu 1426. god. imala je sveani potpis, isto kao i povelja kralja Tomaa god. 1446. Ali povelja istog kralja Tomaa 1459. god. nema potpisa. Nije on zabeleen ni na povelji Stefana Tomaevia 1461. god. Vidi se da u tom pogledu nije bilo stroge doslednosti. Razgledali smo specifine crte bosanskih vlasteoskih povelja koje smo izdvojili iz opteg sklopa srednjovekovnih bosanskih i humskih akata. Videli smo da one daju dosta podatka za prouavanje unutranjeg ureenja i socijalnih odnosa u srednjovekovnoj Bosni, ali gotovo, nita za ekonomske odnose. Primetili smo dosta crta po kojim se one razlikuju od povelja izdavanih strancima. To su pre svega dosledno izbegavnje znaka krsta na elu akta kao i izbegavanje spomena krsta u zakletvi zatim izbegavanje materijalne sankcije, to se objanjava uticajem vlastele. Vrlo je znaajna uloga bosanske crkve u izvianju krivice, pored vlastele. Veliki znaaj feudalne vlastele ogleda se u slikovitam naracijama i u obaveznim svedocima koji su i jemci dotinog akta. Vojna sluba vlastele retko i kratko je definisana, dok je mogunost da se batina oduzme zbog nevere ograniena razliitim garancijama. Vlasteoske povelje imaju uopte konzervativniji oblik i sadraj nego povelje izdate u Dubrovniku. U njih sporije ulaze novotarije novotarije npr. tano datiranje, arenga materijalna sankcija, kraljev potpis, ak i sam izraz batina. Dok ekonomski i kulturni ivot u Primorju napreduje i trai nove pravne oblike,378 bosanska vlastela i tesno povezana s njom bosanska crkva ljubomorno uvaju starinske forme i odnose, korisne za feudalnu klasu.

377

Slian kratak potpis Rex Stephanus Dominus Dabissa zabeleen je na latinskom prevodu povelje 1394. god. Gojku Mrnaviu. 378 Kralj Stefan Toma pokuava god. 1449. da osnuje veliko trgovako preduzee s Nikolom Trogiraninom, poverivi mu veliki kapital. Arkiv VIII, 195; Od. Spom. 213. 188

Vladimir Moin METODOLOKE BILJEKE O TIPOVIMA PISMA U IRILICI

Pred sam poetak drugog svjetskog rata prof. Gregor remonik je u lanku Studije iz srpske paleografije i diplomatike pokrenuo vano pitanje o naunoj neprikladnosti uobiajenih termina u slavenskoj paleografiji za oznaavanje raznih tipova pisma (ustava, poluustava i skoropisa brzopisa) i o potrebi da se mjesto njih uvedu termini prihvaeni u latinskoj paleografiji. Uistinu je irilica prola kroz etiri vrste pisma, od kojih dve imaju jo jednu, odnosno ak po dve podvrste; i ne samo to, ve ni jedna paleografija ne daje strunu i dovoljno preciznu definiciju dotinog termina. Prekoravajui paleografije Karskog, Brandta, Sobolevskog i epkina, da operiraju, spekulativnim pojmovima, remonik tvrdi da kao osnovu morae paleografija irilice da uzme ono merilo koje je kod paleografije drugih pisama od uvek na snazi, a kojim, se ne slui irilska paleografija, na ime merilo dvolinijskog i etverolinijskog sistema i merilo meusobne povezanosti ili nepovezanosti slova. Na toj osnovi moe se, onda, govoriti o majuskulnim i minuskulnim, te o knjinim i kursivnim vrstama irilice.379 Malo poslije rata je i E. E. Granstrem pokrenula u SSSR pitanje o potrebi preciziranja paleografske terminologije na bazi formalnog kriterija latinske i grke paleografije.380 Iako su obje ove akcije bile zapaene u strunoj literaturi, ipak ne moemo smatrati da je pokrenuto pitanje rijeeno. Mnogobrojni opisi rukopisa koji su u narednim godinama izlazili u SSSR, u Jugoslaviji i u drugim zemljama, kao i noviji udbenici irilske paleografije ajeva i erepnina (1947), erepnina (1956), Horodyskog (1951), Lihaeva u Tekstologiji (1962) jo uvijek se slue starom terminologijom, a to je najvanije, jo uvijek se slue tim terminima u razliitom smislu i s razliitom, primjenom u hronolokim okvirima. Nemam utisak da bi pitanje naune neprikladnosti uobiajenih termina ustava, poluustava i skoropisa i potrebe njihove zamjene terminima latinske paleografije postalo mnogo jasnije ni poslije lanka Thorvi Eckhardt Ustav, Glossen zur palaographischen Terminologie.381 Polazei od definicije ustava kao prvobitnog oblika kaligrafskog irilskog pisma odreenog dvolinijskim prostorom, Eckhardt veoma iscrpljivo analizira pitanja o odnosu pojma irilskog ustava prema zapadnim terminima kapitale, uncijale, majuskule i opisnim terminima Schubarta u odnosu na tipove pisma na papirusu; dolazi do zakljuka da man kann also niemals den kyrillischen Ustav als Unziale bezeichnen, denn dieser Begriff ist engeren Inhalts i kvalificira ga kao majuskulno kaligrafsko knjiko pismo. Poto der Poluustav, was graphische Gestaltung und Verwendungszweck anbelangt, nur eine bergangsform ist, Eckhardt ga ne analizira kao poseban paleografski tip; pokazujui da se poluustav poevi od XIII vijeka iri kao knjiko pismo, smatra da se on ne bi smio kvalificirati kao kaligrafska minuskula, jer nije postao iz kurzivne minuskule, ve iz majuskule ustava, a u mnogim sluajevima nije on ni kaligrafsko pismo. Skoropis je etverolinijski minuskulni kurziv. Zakljuak je: die Kyrillica kennt keine kalligraphische Buchschrift, die nicht Majuskel, und keine Kursive, die nicht Minuskelkursive wre; izmeu ta dva osnovna tipa nedostaju spojne karike majuskulnog kurziva i kaligrafske minuskule. Nasuprot tome u glagoljici (gdje isto tako vlada neujednaenost kod kvalifikacije izvjesnih spomenika pomou stranih termina) Eckhardt nalazi i prijelazne tipove: posebno u Bekim listiima knjiku etverolinijsku minuskulu koja se razvila iz knjike majuskule i koja je dobila svoj dalji razvoj u hrvatskoj uglatoj glagoljici. Glagoljica zeigt also schon in Prinzip (und natrlich auch in der historischen Realisierung) mehr Kombinationen als Kyrillica und nhert sich so der Variabilitt der Lateinschrift. Od svih gornjih teza meni se ini jasna samo ta da pojam ustava nije identian pojmu uncijale; ali nije on identian ni pojmovima prave majuskule i kapitale, jer je stvoren na bazi drugog kriterija. Nije tano da je ustav dvolinijsko pismo, makar je i stvoren na bazi grkog prvobitnog dvolinijskog tipa; kao tip pisma u paleografskom smislu ustav nije samo kaligrafske pismo, ve postoje i njegove nekaligrafske poslovne varijante; nije poluustav samo prijelazni tip, ve u paleografskom smislu poseban tip knjikog pisma koji se dri kroz etiri stoljea; nije tano da u veini poluustavni tekstovi nisu kaligrafini naprotiv, ba kao knjiko pismo u XVIXVII vijeku poluustav, nasuprot brzopisu, ima izrazito kaligrafski karakter; nije svaki poluustav etverolinijska minuskula, stariji ruski poluustav ba je dvolinijskog tipa; nisu svi tipovi brzopisa
379

Glasnik Skopskog naun. drutva XXI, 1940, 119 (knjiga je izala pred sam poetak rata u proljee 1941.).

Poslije osloboenja ja sam se podrobno osvrnuo na ovu studiju u lanku Ugovor sv. Save sa svetogorskim protatom o zemlji za vinograd, sa prilogom za istoriju srpskog brzopisa (Glasnik Dr. muzeja za BiH, I, Sarajevo 1946, 81122) i kasnije u recenziji na remonikov rad Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka (Glasnik Zem. muzeja 1948, 103143) u Hist. zborniku II, Zagreb 1949, 315321. remonik je kasnije ponovo pretresao postavljenu problematiku u lanku na njemakom jeziku u Wiener Archiv fr Geschichte des Slaventums und Osteuropas, III, GrazKln 1959, a taj njegov rad izaao je na hrvatskom jeziku u 13. svesku Slova 1963, 119136. Iznosei na ponovno razmatranje problematiku postavljenu u radovima prof. remonika, vjerujem da time odajem svoju posebnu panju uspomeni nauenjaka iju sam naunu objektivnost svagda cijenio i ovjeka u kojem sam imao iskrenog druga.
380

E. E. Granstrem, O svjazi kirillovskogo ustava s vizantijskim uncialom (Vizantijskij Vremennik III, 1950, 218 Wiener Slavistisches Jahrbuch, IV, 1955, 130146. 189

229); ista, K voprosu o vizantijskom minuskule (Vizant. Vrem. XIII, 1958, 222245).
381

minuskulni kurziv povezivanje slova u grafijske cjeline tipino je za ruski brzopis XVII vijeka, kada se on zaista pretvara u kurziv; u starije su doba kod brzopisa slova isto tako rastavljena kao i u poluustavu. Moda svi ovi nesporazumi treba da znae da je neprikladan osnovni stav nastojanje da se evolucija slavenskog pisma utisne u formalne kalupe latinske paleografije. Ovi imaju svoje potpuno opravdanje u historiji evolucije latinskog pisma od dvolinijske kapitale prema etverolinijskoj minuskuli. Meutim slavensko je pismo stvoreno onda kad je u grkom knjikom pismu ve vladala simbioza uncijale i minuskule, te se ono od svog postanka nije definitivno opredijelilo za dvolinijski odnosno etverolinijski sistem, ve je prvi ouvalo samo u epigrafskim spomenicima, gdje se to nametalo prirodom materijala i zahtjevima monumentalne estetike. Mislim prema tome, da pitanje prikladnosti ili neprikladnosti dosadanjih termina koje slavenska paleografija upotrebljava za oznaivanje raznih tipova pisma nije izgubilo od svoje aktuelnosti. Ali bilo da ostanemo kod njih ili da ih zamijenimo terminima latinske paleografije, svakako je najprei zadatak da ih sadrajno, u odnosu na hronoloke presjeke evolucije slavenskog pisma, to tanije preciziramo. Moram odmah priznati da ne pomiljam na mogunost zamjene starih termina slavenske paleografije novima: u jednu ruku stoga to zapadni termini uncijale, minuskule i kurziva ne odgovaraju potpuno tipovima slavenskog pisma, pa bi njihovo uvoenje izazvalo nove nejasnoe i nesporazume. U drugu ruku kako bismo mogli zamisliti da stari opisi, poevi od uzornih opisa Vostokova i Gorskog, budu preraeni radi prilagoavanja novoj terminologiji. Stoga sam miljenja da bi se morala posvetiti najvea panja pitanju otkrivanja uzroka dosadanjih protivrjenosti kod definicije tipa pisma odreenih spomenika i preciziranju sadraja dotinih paleografskih pojmova. Termin ustav u irilskoj paleografiji redovno se upotrebljava u smislu uncijale. A. Sobolevski i G. Cereteli oznauju grku uncijalu kao ustavno pismo.382 Ustavom nazivaju grku uncijalu epkin, Karski, erepnin, pa i Granstrem se slae da grko uncijalno pismo moemo nazivati ustavom.383 Vizantijska uncijala, koja se u doba prijelaza s tvrdog na meki pisai materijal (pergamenu i papirus) razvila iz antikog kapitalnog pisma natpisa, naslijedila je od njega dvolinijski sistem smjetaja slova i tenju za itkou i ljepotom: geometrijsko-pravilni karakter slova, vertikalni stav, odsustvo nadrednih znakova, mali broj skraenica (uglavnom nomina sacra). Meutim, paralelno s uncijalom ivio je kao poslovno pismo i antiki kurziv, iz koga se pod utjecajem uncijale u VIIVIII. vijeku razvila minuskula srednjovjekovno poslovno pismo, ije osnovno svojstvo ini smjetaj slova u etverolinijskom prostoru i koje se bitno razlikuje od uncijale oblicima veine slova. Do XII vijeka uncijala je stvorila nekoliko zasebnih tipova duktusa. Granstrem navodi etiri glavna duktusa koptski, zapadnoevropski, gruzinski i praslavenski koji je tako nazvan po slinosti s kaligrafskom irilicom; ja bih ga, za razliku od tri prva periferijska tipa, nazvao u uem smislu vizantijskim sa nekoliko zasebnih varijanata, od kojih je jednu sainjavao praslavenski duktus. Granstrem pravilno upozorava da nisu svi staroslavenski irilski rukopisi zavisni od tog kaligrafskog duktusa, ve da se kod pojedinih spomenika (Savina knjiga, Listii Undoljskog, itije Kodrata) zapaaju tragovi neke druge skriptorske tradicije, i da sam praslavenski duktus u sauvanim spomenicima XXI vijeka ve predstavlja rezultat evolucije nekog prethodnog tipa, moda ve i pod povratnim utjecajem irilice. Pojam irilskog ustava stvoren je u ruskoj paleografiji na bazi kaligrafskih irilskih tekstova staroslavenskog doba, na prvom mjestu Ostromirova evanelja iz 1056/57. god. Kao osnovna karakteristika uzima se geometrijska pravilnost oblika slova. Prema Sobolevskom slova se u ustavu odlikuju najveom jednostavnou oblika. U njima nalazimo ravne linije, vie ili manje pravilne kutove, vie ili manje pravilne krugove, dijelove kruga, ovale. Svako je slovo odvojeno od drugog. Svako slovo ima uvijek uglavnom jedan te isti oblik, drukije reeno, razlika u nacrtima jednog te istog slova kod jednog pisara je neznatna.384 Vie manje sline karakteristike nalazimo kod Brandta, Karskog, Lavrova, epkina (uz posebno naglaavanje funkcionalnog momenta reprezentativnog pisma za rukopise liturgijskog sadraja), ajeva i erepnina (1947), B. Horodyskog (1951), erepnina (1956) i drugih. Noviji radovi Granstrem, erepnin, kao i remonik istiu dvolinijsku bazu ustava, uz ogradu, da se u stvari mjerilo dvolinijskog sistema ne moe strogo primijeniti gotovo ni na jedan staroslavenski spomenik, jer pojedina slova u irilici ve po svojoj bitnosti izlaze iz dvolinijskog prostora.385 Imajui pred oima kaligrafske spomenike ruske irilice, paleografi su ponekad suvie isticali jednolinu pravilnost ustavnih znakova. S obzirom na geometrijski princip ustava, kau ajev i erepnin, u klasinim primjerima ustava, moemo rei, uope ne postoji neka individualizacija pri reproduciranju znakova kod jednog ili drugog pisara.386 Meutim ve je Sreznevski upozorio da duktus knjiga u XI vijeku moemo podijeliti na dvije vrste krupan ustav kao u tekstu Ostromirova evanelja i

382

A. Sobolevskij i G. Cereteli, Obrazci greeskogo ustavnogo pis'ma po preimuestvu IXXI vekov. S. Peterburg, E. Granstrem, navedeno dj. 218. A. Sobolevskij, Slavjano-russkaja paleografija, Izd. 2. Spb. 1908, str. 46. remonik, Studije, str. 3; isp. Moin, Glasnik Dr. muz. 1946, str. 105; isti, Hist. Zbornik II, 1949, str. 320.

1913.
383 384 385 386

N. aevi L. erepnin, Russkaja paleografija, Moskva 1947, str. 130. 190

sitno ustavno pismo kao u primjedbama u Ostromirovu evanelju i u ostalim knjigama.387 ajev i erepnin poslije navedene konstatacije o jednolinosti tipa ruskog ustava ipak upozoravaju na postojanje razlinih ustavnih duktusa, napose velikog pisma Ostromirova evanelja, srednjeg ustava Svjatoslavova izbornika 1073. god. i sitnog ustava sluabnih mineja iz 90-ih godina XI vijeka (str. 133). N. Karinski, koji je specijalno prouio ustavno pismo ruskih rukopisa XIXII vijeka, mogao je da pored ope geometrijske stilizacije pisma konstatira do 30 razliitih individualnih naina pisma.388 Uporeenje tih pisama s ustavnim pismom junoslavenskih spomenika navelo je Granstremovu na navedeni zakljuak o postojanju razliitih tipova duktusa u okviru staroslavenskog irilskog pisma. Koliko je nauno opravdan termin ustav za pojam irilske uncijale? Slavenska je paleografija preuzela izraz ustavno pismo iz terminologije rukopisne tradicije. Rije ustav oznauje pravilo, neke ustanovljene, odreene propise: kajado vet' svoj imat' ustav stoji u Nikonovim Pandektima. U odnosu na karakter pisma ustavno pismo znai pravilno, propisno pismo, analogno izrazima ustavnoe vremja, ustavnaja odeda, ustavno itije prema predanju svetih otaca itd. propisno pismo u skladu s kaligrafskim grkim uzorom. U tekstovima nalazimo termin ustavno pismo (ee knjinoe pismo), ve u XV vijeku prema Karskom u ispravi od 1476. god., i to ba u svom iskonskom znaenju pravilnog, propisnog pisma. U takvom smislu termin ustav, kao kraa oznaka ustavnog pisma, bio je svagda potpuno razumljiv za svakog i sa ovog gledita potpuno je jasan i prirodan za slavensku paleografiju - svakako je jasniji i zgodniji od termina uncijale, koji i u zapadnoj paleografiji nije jo potpuno protumaen.389 Meutim, kad prelazimo na strunu paleografsku analizu tzv. ustavnih tekstova, opaamo da pojam ustava kao odreenog tipa pisma, irilske uncijale, nije u paleografskim prirunicima tretiran na isti nain. To se vidi kako po razliitom odreivanju pisma pojedinih spomenika kao ustavnog ili poluustavnog, tako i po razliitim hronolokim okvirima koji se uzimaju za trajanje tih tipova pisma. Razlog je tome u nedovoljnoj dosljednosti upotrebe dotinih termina, u mijeanju paleografskog i kaligrafskog gledita. Kad Sobolevski kae da je od Grka preuzeto ustavno pismo stvorilo slavenski ustav, da je ovaj nakon nekoliko stoljea trajanja preao u poluustav, a da je ovaj kasnije preao u skoropis, potpuno je jasno da se ovdje ti termini tretiraju potpuno paleografski, kao sistematizovani tipovi pisma, koji uza sva kolebanja izmeu kaligrafskog i nemarnog naina pisanja zadravaju u dotinom razdoblju jedan odreeni karakter i izvjesna specifina svojstva koja ih odlikuju od drugih tipova pisma. Isto stanovite formulira erepnin kad kae da u ruskim rukopisima i ispravama nalazimo tri osnovna tipa pisma koji su postupno smjenjivali jedan drugog ustav, polu ustav i skoropis. (str. 150). Ali u praksi i kod ovog stanovita dolazi kod najveih autoriteta do neslaganja. Tako je na podruju ruskog pisma Sreznevski protezao doba ustava do kraja XIV vijeka, kad se pojavljuju i poluustav i skoropis, ali u to doba stavlja i formiranje specifinog ruskog tipa kasnijeg lijepog ustavnog pisma (str. 260). Sobolevski protee trajanje ustava do kraja XV vijeka, od sredine XIV vijeka paralelno s poluustavom, a od XVI vijeka dalje mjesto ustava govori o kaligrafskom poluustavu. erepnin, stavljajui roenje poluustava u sredinu XIV vijeka, kae da se pored njega od XIV do XVI vijeka uva i ustav u pojedinim raskonim rukopisima (str. 242). U odnosu na junoslavenske rukopise Sobolevski je smatrao da se junoslavenski ustav pretvorio u poluustav u XIV vijeku: Moemo da zapazimo svega tri-etiri rukopisa iz ovog stoljea, koji su pisani ustavom ... Sve ostalo je pisano ili ustavom koji prelazi u poluustav, ili posve odreenim poluustavom. Slino Lavrov kae da kod Srba za cijelo vrijeme od kraja XII do XIV vijeka vlada ustav... Poevi od polovine XIV vijeka pojavljuje se poluustav, koji kasnije prelazi u skoropis (str. 178). Meutim epkin smatra da ve od XII vijeka veina junoslavenskih rukopisa predstavlja poluustav (str.. 110). Slijedei njegovo kaligrafske stanovite, B. Horodyski kae da jako pismo artystyczne, kaligraficzne, ustav stosowany by zawse w reprezentacyjnych ksigach cerkiewnych i przetrwa ewolucj, jakiej pismo cyrylickie ulego na przelomie XII i XIII w ... Puustav pojawi si najpierw w poudniowej Slowiaszczynie, gdzie zacz wystpowa obok ustawu na przeomie XII i XIII w. (str. 26). Jasno je da razlog tolikih razlika hronolokih okvira ustava i poluustava u navedenim primjerima lei u razliitom sadraju koji se daje dotinim terminima. Ako slavenska paleografija eli da ih zadri, mora da ih precizira ba sa svog paleografskog stanovita. Ovaj bi zadatak ostao u punoj snazi i onda kad bi se mjesto ustava i poluustava uveli zapadni termini, ak mislim da bi u tom sluaju navedeni zadatak postao jo tei, jer, kao to emo vidjeti, pojmu paluustava ne odgovaraju potpuno ni poluuncijala ni minuskula. Izraz poluustavno pismo, koji je isto tako kao i naziv ustavno pismo preuzet iz ruske rukopisne tradicije, prvobitno ne znai nita drugo nego polu-pravilno pismo, nekaligrafsko, nedotjerano. (Isp. termine polustavije i poluustavjice za oznaivanje crkvenog skraenog pravilnika, ustava ili tipika: javljaju se u

387 388

I. I. Sreznevskij, Slavjano-russkaja paleografija XIXIV vv. SPB, 1885, str. 124. N. Karinskij, Obrazcy pis'ma drevnejego perioda istorii russkoj knigi, Leningrad 1925, str. 8; L. erepnin, Isp. V. Novak, Latinska paleografija, Beograd 1952, str. 100101. 191

Russkaja paleografija, Moskva, 1956, str. 151.


389

Otpisnoj Korjaemskog Nikolajevskog manastira u sredini XVI vijeka)390. U takvom smislu polupravilnog, neurednog pisma upotrebljavaju katkada izraz poluustavno pismo za karakteristiku pisma nevjetih zapisa u ustavnim rukopisima. U takvim se sluajevima preutno pretpostavlja sinhrono postojanje takvog obinog pisma paralelno s ustavnim pismom, samo to sporadinost i malobrojnost takvih zapisa u najstarijim rukopisima nije davala paleografima dovoljno osnova da iz raznolikosti oblika u neurednom pismu tih zapisa izdvoje tipine oblike za karakteristiku tadanjeg poslovnog pisma. Tek nova otkria velikog broja poslovnih tekstova pisanih (u stvari utisnutih otrim predmetom) na komadiima brezove kore (na beresti) pokazala su paleografima veliko zasebno podruje starog pisma, koje u jednu ruku ima izvjesnih slinosti s pismom natpisa na zidovima i na raznim predmetima, kao to su krstovi, preslice itd., a u drugu ruku s nekaligrafskim zapisima u rukopisima.391 Ova su nova saznanja dala osnova erepninu da se u svojoj Ruskoj paleografiji 1956. god. prvi osvrne na pitanje posebne kategorije poslovnog pisma (delovoje pis'mo), paralelnog knjikom ustavu. Zapisi u rukopisnim spomenicima XI vijeka; vremenski bliski tim rukopisima, a moda i suvremeni njima, katkada su pravljeni pismom brzim, nepravim, nestalnim. Ovi duktusi, koji se pokazuju kao prototipovi poluustava i skoropisa, pokazuju da se ve u XI vijeku u procesu irenja pismenosti razvijalo i poslovno pismo. Primjeri posljednjeg sauvani su u obliku tekstova napisanih na liku (beresta). Na taj nain, tip pisma zavisio je i od sadraja teksta i od karaktera pisaeg materijala (str. 151). U spomenutim Nikonovim Pandektima meu drugim praktinim uputima monasima-pisarima daje se savjet: Ne piite v pustyni dobroju gramotoju itii i sloves na koanyh horotjah. Izraz dobraja gramota, upotrebljen ovdje pored izraza prostaja gramota, u vizantijskom originalu sigurno se odnosio na upotrebu kaligrafske uncijale (kojom, se u to doba sluilo samo za raskone tekstove evanelja i sl.) nasuprot obine minuskule, tadanjeg obinog poslovnog pisma. Za ruskog pisara dobraja gramota sigurno je ovdje znaila kaligrafski ustav, dok prostu gramotu nije on mogao shvaati drukije nego kao tadanje obino poslovno pismo. Minuciozna paleografska analiza berestjanih tekstova pokazala je u njihovu pismu izvjesne osobitosti, koje imaju svoje objanjenje u karakteru pisaeg materijala, u nainu pisanja, pa vjerojatno i u nedovoljnoj skriptorskoj vjetini pisara, ali je ipak utvrdila podudaranje opeg tipa grafema s osnovnim tipom tadanjeg ustavnog pisma. erepnin pravilno karakterie ovo pismo kao prototipove poluustava i skoropisa, jer to jo nije poluustav. Neka odstupanja od ustavnog tipa nisu tu postala redovna, da bi se tipizirala i formirala novi paleografski tip. Sa ovog stanovita ja se ne slaem sa epkinom da ve u XII vijeku veina junoslavenskih tekstova predstavlja poluustav, niti s Horodyskim da se poluustav kao sistem rodio na junoslavenskom terenu na prijelazu iz XII u XIII vijek. Nevjeto pismo Dobromirova evanelja, Ohridskog apostola ili 10. lista Vukanova evanelja, toliko karakteristino po svojoj arhainosti, jo ne predstavlja tipizirani sistem poluustava: ovo nije nova tekovina, nije idui stupanj paleografske evolucije, kakvim ga smatra Horodyski, ve preivljavanje arhaike tradicije poslovnog pisma, koje je, kao i pismo natpisa, isto toliko staro kao i knjiki ustav. Ako je poslovno pismo - prosta gramota ve od najstarijeg razdoblja slavenske pismenosti postojalo kao zaseban tip pisma paralelnog ustavnom, treba pretpostaviti da je ono paralelno s ustavom proivljavalo svoju evoluciju. Tu mi zaista zapaamo evoluciju (iako u manjoj mjeri) i na spomenicima na liku, a mnogo jasnije na knjikim tekstovima, posebno u zapisima nemarnim ustavom. Evolucija na podruju knjikog pisma ve od svog poetka nije ila pravolinijski na itavom irilskom terenu. Historijski razlozi, koje sam nastojao razotkriti u svom radu o periodizaciji u historiji rusko-junoslavenskih knjievnih veza, povremeno su rastavljali tok ove evolucije u posebne struje i opet su ih sastavljali, prouzrokujui potrebu uzajamnog usklaivanja specifinosti stvorenih u razdobljima odvojenog ivota. Prvo razdoblje takvog razdvojenog ivota pada u XI i XII stoljee, kada je vizantijska vladavina na Balkanu prekinula ive kulturne veze izmeu junog i istonog Slavenstva. Dok je blistavi razvoj kulturnog ivota i napose knjievnosti u Kijevskoj Rusiji utjecao i na prirodnu evoluciju knjikog pisma, kulturna stagnacija na slavenskom Balkanu, izazvana vizantijskim ovinizmom i antibogumilskom inkvizicijom, odrazila se u pismu raspadanjem zajednike pravopisne tradicije i petrifikacijom arhaike grafije. Pored toga u oblastima koje su uspjele da obrane kakvu takvu samostalnost, formirala su se lokalna kulturnohistorijska podruja. Tako je bilo na glagoljskom podruju Sjeverne Dalmacije; tako i na zetsko-humskom podruju Dukljanske drave. Miroslavljevo evanelje iz 80-ih godina XII vijeka pokazuje, kako se na tom, prema Zapadu orijentisanom, podruju formirao poseban tip irilskog ustavnog pisma i posebna pravopisna tradicija, a i poseban nain knjike iluminacije. Nesumnjivo je da se na istom terenu odigravao i razvoj poslovnog pisma i to ba na specijalnom podruju kancelarijskog pisma. Ljetopis popa Dukljanina dosta govori o diplomatskim vezama dukljanskih vladara sa susjednim srpskim kneevinama, Dubrovnikom i drugim dalmatinskim gradovima, a i s Junom Italijom. Na
390 391

I. I. Sreznevskij, Materialy dlja slovarja drevnerusskogo jazyka Dopolnenija, SPB 1912, 220. L. P. ukovskaja, Razvitie slavjano-russkoj paleografii, ANSSSR Moskva 1963, str. 109119; ista u knjizi

Paleografieskij i lingvistieskij analiz novgorodskih berestjanyh gramot, Moskva 1955. 192

alost nema sauvane nijedne originalne irilske isprave iz doba Dukljanske kraljevine, ali irilski potpisi Nemanje i Miroslava na njihovom ugovoru s Dubrovnikom 1186. god., kao i ugovor bana Kulina iz 1189. god. svjedoe da je u diplomatskoj prepisci na tom terenu vladao lokalni tip poslovnog pisma, jednostavnijeg pravopisa i uprotenih oblika u poreenju s knjikim spomenicima. Nije iskljueno da i karakteristino kancelarijsko pismo dubrovakog pisara koje nalazimo na ugovorima i drugoj prepisci Dubrovnika s rakim, bosanskim, humskim i bugarskim vladarima u prvoj polovici XIII vijeka, odrazuje izvjesne osobitosti kancelarijskog pisma koje se u prethodnom razdoblju formiralo u kancelariji Dukljanske drave.392 U svojim Studijama str. 4-5 remonik oznauje pismo dubrovakog pisara-anonima (J. Vrana je pouzdano utvrdio da je to bio notar Paskal u drugoj etvrti XIII vijeka) kao poluustav. Ovo je pitanje od vrlo velike metodoloke vanosti za irilsku paleografiju te moramo da se na njemu zaustavimo. Prema uzoru opte paleografije bie i u paleografiji irilice najpodesnije da se poluustavom smatra ono pismo, koje predstavlja prelazni stadij od majuskule ka istoj minuskuli. Poluustav bi, prema tome, u paleografiji irilice znaio isto, to se u paleografiji latinice oznaava kao poluuncijala, tj. vrsta pisma koje jo nije konsekventno minuskulno, ali u kome su izvjesna slova ipak ve izala iz okvira dvolinijskog i prela u etverolinijski sistem. Ali, kako god se formulisala definicija poluustava, jedna razlika e izmeu poluustava i poluuncijale uvek postojati. Poluuncijala, naime, postala je u doba, kada je latinsko pismo imalo za sobom prebroen i stadij dvaju majuskula, i stadij majuskulnih kursiva, te je pri svome postanku crpla veinu svojih osobina iz majuskule, ali znatan broj elemenata (oblik slova a, b, r, s itd.) i iz kursive. Na taj nain, poluuncijala predstavlja prelaz iz majuskule u dvostrukom pogledu, i u pogledu prelaza iz dvolinijskog u etverolinijski sistem, i u pogledu oblika pojedinih slova. Sasvim drukiji je sluaj sa poluustavom. On pri postanku ima pred sobom samo ustav, a nikakve kursive iz koje bi preuzimao nemajuskulne oblike slova, nego on mora da takve oblike tek stvara u toku svoga razvoja. Prema tome, kod poluustava kao kriterij otpadaju kursivni oblici pojedinih slova i, kao jedini kriterij, ostaje samo prelaz u etverolinijski sistem. Genezu i razvoj toga prelaza u etverolinijski sistem, tj. prelaza u pravu minuskulu, moe se pratiti samo i jedino kod srpskih diploma XIII veka. Spomenuvi pri kraju ovog odlomka da je pismo knjikih spomenika u XIV vijeku primilo nekoliko minuskulnih elemenata i time postalo upravo tipinim pismom velikog broja knjiga od XIV veka dalje, remonik dodaje: Smatram da je sporedno, hoe li se to tipino pismo nazivati poluustavom ili ustavom sa kursivnim elementima. Sa paleografskog stanovita moda bi bila podesnija druga oznaka, jer od poluustava razvoj vodi dalje u istu minuskulu, a od pisma sa navedenim minuskulnim elementima ne vodi dalje uopte nikakav razvoj. (str. 5). Odajui potpuno priznanje zaslugama G. remonika za odreivanje i iscrpnu analizu razvoja paleografskog tipa srpske kancelarijske minuskule, moramo ponovo naglasiti da se ne slaemo niti s njegovim osnovnim metodolokim stavom o izjednaivan ju paleografskog kriterija slavenske i latinske paleografije u odnosu na tipove pisma, niti s njegovim radikalnim odnosom prema sadraju termina koji su u slavenskoj paleografiji ve odavno dobili izvjestan odreeni smisao. Nije tano da je irilski ustav potpuno ekvivalentan pojmu majuskule. Ako je on postao od grke uncijale, ne znai da je primio i zadrao sva njezina svojstva. Zadravi pravilnost oblika, nije on zadrao dvolinijski sistem pisma, kao to i glagoljica, ako je postala od grke minuskule, nije zadrala njezin etverolinijski sistem, ve se oblikovala prema tipu ustava. Pravih majuskulnih spomenika u irilskim rukopisima nema (osim epigrafskih, gdje se dvolinijski sistem namee tehnikim i estetskim razlozima). Ako je moda pri svom postanku irilica bila zamiljena kao dvolinijska epigrafska uncijala, u praksi je taj sistem bio odmah naputen. Isto tako ni poluustavno pismo ne mora da bude ekvivalentno pojmu poluuncijale. Ne samo po tome to su oba ova sistema pisama potpuno razliita po nainu svog postanka i elementima od kojih su postala kao to to konstatira sam remonik , nego ba po tome to jedini kriterij - prelaz u etverolinijski sistem uope nije uziman u obzir u ranijim karakteristikama poluustava. Nije uziman ne zbog potcjenjivanja metode zapadne paleografije, nego iz prostog razloga to spomenika dvolinijskog sistema u slavenskom knjikom pismu nema; sa ovog gledita i svi najstariji ustavni spomenici trebali bi da se smatraju poluustavnima. Ako po zamisli remonika prenesemo termin poluustava samo na srpsko kancelarijsko pismo XIII vijeka, koje zaista predstavlja prelazni tip kancelarijskog pisma u procesu formiranja kancelarijske minuskule, ta emo s ruskim i srpskim spomenicima XVXVII vijeka koji, prema dosadanjim saznanjima slavenske paleografije predstavljaju dva zasebna tipa irilskog poluustava? Nije ispravno miljenje da je beznaajno da li emo pismo XV vijeka zvati poluustavom ili ustavom s kurzivnim elementima! Ustavom ga zvati ne moemo jer su u njemu slova zbog zanatlijske stilizacije uprotenih oblika ve izgubila ba svoje osnovno ustavno svojstvo - pravilnost, a i elementi poslovnog pisma koji su u taj sistem uneseni u XIV vijeku nisu kurzivni, ve u srpskom poluustavu minuskulni, a u ruskom nisu ni minuskulni ni kurzivni, poto ovih tipova pisma u prethodnoj historiji ruskog pisma nije bilo.

392

Isp. J. Vrana, Tko je pisao najstarije dubrovake irilske isprave? Slovo 68. Zagreb 1957, 311334. 193

U svojim kasnijim studijama o srpskoj kancelarijskoj minuskuli (Slovo 13, str. 124, bilj. 12) remonik se saglasio s mojim stanovitem prema terminu poluustav393 ostavio ga je kao oznaku za knjiko pismo XV XVII vijeka i prihvatio moj prijedlog da se za srpsko kancelarijsko pismo XIII vijeka uzme termin kancelarijske minuskule (to je prihvatio i J. Vrana), ali se nije vratio na pitanje metodoloke strane ovog problema i zato mislim da je zadatak preiavanja dotinih paleografskih termina, koje smo preduzeli u ovom lanku zahtijevao ponovan pregled nae polemike. Ovakvog tipa pisma ne poznaje ni Rusija ni Bugarska, te ostaje nesumnjiva injenica da je to pismo srpskog podrijetla i da je nastalo u krajevima orijentisanim prema Zapadu. S obzirom na to da se pismo ovog tipa nalazi u prvoj polovici XIII vijeka samo u aktima dubrovakog arhiva, da prva kolebljiva nastojanja srpskih akata domaeg postanka daleko zaostaju za izraenim sistemom pisma dubrovakog pisara-anonima iz prve polovice XIII vijeka, i da opim karakterom svoje stilizacije to pismo podsjea na vertikalnu minuskulu tadanjih latinskih akata, ja sam pretpostavio da je prvobitno mjesto roenja naroitog stilskog tipa irilske kancelarijske minuskule bilo u dubrovakoj kancelariji, koja je tokom prve polovice XIII vijeka izraivala irilske tekstove i za susjedne slavenske vladare (Hist. zb. II, 321). remonik, koji je vezao postanak i razvoj ovog tipa pisma za kancelariju Nemanjike Srbije, ostao je kod ovog pitanja na stanovitu, da pitanje prioriteta, da li Srbija ili Dubrovnik, samo je po sebi suvino jer zbog nedostatka sauvanih dokumenata to pitanje nikada nee moi biti rijeeno na takav nain da prigovori ne bi bili mogui (Slovo 13, str. 129). Ja se ne slaem da je pitanje podrijetla ovog specifinog tipa pisma suvino, kao ni s time da bi mogunost prigovora trebala da obezvrijedi iznaanje hipoteza. Svakako remonikov prigovor da se produavanje stabla kod ne javlja prvi put kod pisara-anonima ve u Nemanjinom potpisu 1186. godine, ne moe se uzeti kao ozbiljan prigovor, jer je ba oblik tog slova s dugakim stablom prastari oblik poslovnog pisma, koji nalazimo i u Samuilovu natpisu 993. god. i u preslavskom natpisu Pavla hartofilaksa, i u dobrudanskom natpisu 943. god. i dr. Budui da pismo pisara-anonima svakako predstavlja ve ustaljeni sistem, a kako se nijedno pismo ne moe roditi potpunom autogenezom, ve se uvijek naslanja na neku prethodnu tradiciju, mislim da je najprirodnije smatrati ovaj tip pisma za zavrni stadij u formiranju kancelarijskog pisma u jednom srpskom kraju orijentisanom prema Zapadu: vjerojatno na podruju Dukljanske drave u toku XI-XII v. uz definitivno oformljenje u dubrovakoj kancelariji. ast za odreivanje ovog tipa srpske kancelarijske irilice i procesa njenog postupnog razvoja svakako pripada remoniku. Bitno svojstvo ovog tipa minuskulni etverolinijski sistem, u koji postupno prelaze pojedina slova velikim produavanjem svojih stabala, dok paralelno s time niz slova znatno mijenja svoj oblik: se pretvara u kvadrat, u dvije susjedne crtice, tei jednopoteznom obliku, gubi uglove, , i sputaju srednji dio ispod linije, dobiva osobito karakteristian oblik od dvije dugake crte u uglu koji zatvara trea mala crtica. U posljednoj etvrti XIII vijeka nalazimo izraeni tip kancelarijske poluminuskule (u Milutinovu pismu-autografu 1282. god.), a na prijelazu iz XIII u XIV vijek definitivno se formira kancelarijska minuskula s dugim produecima stabala, kojoj u prvoj polovici XIV vijeka remonik daje ime koso neparalelnog tipa i koja u sredini XIV v. prelazi u okomito paralelni tip. Otada se kancelarijska minuskula pojavljuje i u manastirskim poveljama, dok je prije za izradu crkvenih povelja sluilo knjiko pismo. Srpska kancelarijska minuskula u doba srpske premoi na Balkanu, uglavnom u treoj etvrti XIV vijeka, rairila se po susjednim zemljama, povremeno u veoj ili manjoj mjeri. U Dubrovniku se njome slue kancelari od sredine XIV vijeka do 1430. godine. U Bosni je uvodi logotet Vladoje koga je Tvrtko oko 1376. god. prilikom krunisanja za kralja Srbije i Bosne doveo onamo iz Srbije; tu se ovo pismo dri u upotrebi do kraja XIV vijeka i opet se obnavlja u sredini XV v. za vlade Stjepana Tomaa u doba njegovih pretenzija na srpsku krunu. Karakteristina je pojava tog pisma na povelji kralja Matijaa Korvina opatu Aleksandru kojom mu poklanja imanja u Hercegovini 1465. god. u doba priprema za osloboenje Balkana od Turaka. Razumljiva je upotreba tog srpskog kancelarijskog pisma i u zemljama koje su ulazile u Duanovu carevinu, napose u povelji Aleksandra Avlonskog iz 1368. god. i kasnije kod Kastriota. Vrlo je znaajna pojava te vrste pisma u najstarijim vlakim poveljama gospodara Vladislava 1374. god., Dana I 1385. god. i Mire Starog 1387. god. manastirima Vodici i Tismenu koje je osnovao srpski monah i diplomata Nikodim. Meutim, pojava tog pisma na vlakim poveljama nikako ne daje pravo na zakljuak da bi ono bilo preuzeto iz Bugarske, jer u sauvanim bugarskim poveljama ove vrste pisma nema. Tamo nalazimo ili obino knjiko pismo poslovnog tipa (koje izdavai nazivaju poluustavom), ili poseban tip kancelarijskog poslovnog pisma koje ini prijelaz od ustava prema poluustavu, a koje nazivaju brzopisom. Vrlo je znaajno da se ni u Srbiji srpska kancelarijska minuskula ne dri stalno do pada drave, ve u prvoj polovini XV vijeka, za despota Stefana i ura, ustupa mjesto poluustavu, odnosno ustavu s poluustavnim elementima. Mislim da neemo pogrijeiti ako pretpostavimo da je razlog te reforme u kancelarijskom poslovanju bio iste prirode kao i pojava novog resavskog pravopisa koji se oevidno formirao pod utjecajem pravopisne reforme bugarskog patrijarha Jevtimija, a u Srbiji se pojavio u posljednjoj etvrti XIV vijeka, vjerojatno pod linim utjecajem

393

v. Moin, Glasnik Dr. muz. u Sarajevu, I, 1946, 105 i Hist. zb. II, 1949, str. 320. 194

tadanjeg srrpskog patrijarha Jefrema, Bugarina podrijetlom i prijatelja patrijarha Jevtimija394. Dok je trea etvrt XIV vijeka, doba politike predominacije Srbije na Balkanu, bilo i doba srpske predominacije na kulturnom polju, dotle je u posljednjoj etvrti istog stoljea, u razdoblju feudalnog rasparavanja drave i grevite borbe protiv turskog nadiranja, kulturno vodstvo prelo u Bugarsku, rukovoenu reformnim pokretom patrijarha Jevtimija. Rijei Konstantina Filozofa da prosvjetna akcija patrijarha Jevtimija nije imala znaenja samo za Bugarsku, ve da i do sada okolne carevine prosvjeuje nalazi potvrde u bugarizmima koji su uli u resavski pravopis. Pretpostavljam da ni uvoenje tadanjeg knjinog pisma u isprave vladalake kancelarije nije uinjeno bez ugledanja na praksu bugarske kancelarijske prakse u posljednjem razdoblju Bugarskog carstva. to se tie kancelarijskog pisma vlako-moldavskih akata, ono se nije formiralo pod uplivom bugarske kancelarije (koja poslije 1393. god. uope nije postojala), ve pod utjecajem srpske tradicije i u tom pogledu ono predstavlja kancelarijsku minuskulu (tako ju je oznaivao i Kalunjacki). Prema tome drim da irilska paleografija treba da pored pojmova poslovnog tipa knjikog pisma i kancelarijskih poluustava i brzopisa za specijalan tip srpskog srednjovjekovnog kancelarijskog pisma prihvati i termin kancelarijske minuskule kao i prethodni tip kancelarijske poluminuskule. Njegovu specifinost ini karakteristini sistem produavanja stabala u smislu zapadnog kriterija smjetaja slova u etverolinijskom prostoru po ugledu na latinsku minuskulu. Prelazei na onaj tip pisma za koji se u slavenskoj paleografiji utvrdio termin poluustav, moramo da se vratimo na pitanje razlikovanja paleografskog i kaligrafskog stanovita u odnosu na klasifikaciju tipova pisma. Ako je savremenik osjeao poluustav prema ustavu kao polu-pravilno, kaligrafski nedotjerano pismo, paleografija ve odavno upotrebljava taj izraz u smislu paleografskog termina za oznaku odreenog tipa pisma koji je u odreenom vremenskom odsjeku zamijenio prethodni ustav. Prema tome, ako bismo i u jednom vrlo starom tekstu naili na izraz poluustavno pismo nasuprot ustavnom (kao to je u navedenoj antitezi dobre i proste gramote u rukopisu XI vijeka) trebalo bi da taj izraz prevedemo terminom poslovnog pisma, kao tipa sinhronog ustavom, a termin poluustav ostavimo samo za odreeni tip knjikog pisma koji vlada u rukopisima od sredine XIV do XVII vijeka. ini se da bi sa istog sinhronog gledita kao u sluaju ustava i poslovnog pisma trebalo promatrati i odnos poluustava i brzopisa. Obino je miljenje da se ustav pretvorio u poluustav, a ovaj je preao u brzopis (Sobolevski), odnosno, da se iz ustava razvio poluustav, iz poluustava brzopis, a iz brzopisa kurziv (. Sp. Radojii): iz toga se stvara predstava o jednolinom, pravolinijskom vremenskom redosljedu dotine evolucije. Tako to jo decidiranije kau ajev i erepnin karakteriui ustav, poluustav i brzopis kao tri osnovnyh, posledovateljno smenjavih drug druga tipa pisma. Meutim, isti autori, kad prelaze na konkretniju karakteristiku svakog od tih tipova, vie puta ba naglaavaju istovremenost postanka poluustava i skoropisa. Razvoj skoropisa iz poluustava ne valja zamiljati kao historijsku, vremensku evoluciju (kao to je poluustav iz, ustava) ve kao morfoloko-genetiku bifurkaciju (kao poslovno pismo iz knjiko-ustavnog). Ova je razlika u stanovitu prema prirodi navedene veze izmeu tih tipova pisma znaajna i interesantna u vezi s funkcionalnim kriterijem koji je u odnosu na tipove pisma naglaavao epkin i koji sada istie Granstrem. Svi pokuaji da se tano odrede specifine oznake ustava, poluustava i brzopisa na osnovi spoljnog izgleda ova tri tipa kae epkin - pate od neodreenosti. Definicije, koje su na taj nain dobivene kod raznih istraivalaca, znatno se razilaze i u praksi se esto pokazuju nedovoljne. Meutim praktiki, tj. na realnim primjerima, razlikovanje triju tipova pisma stie se bez zapreka, i kolebanja se pojavljuju dosta rijetko. Sve se to objanjava time, to su uzajamne razlike ustava, poluustava i brzopisa mnogobrojne, ali nisu sve jednako obavezne, tj. u svakom pojedinom sluaju mogu da budu odsutne ili slabo izraene takve spoljne oznake, koje se jednom ili drugom istraivaocu ine bitnima. Stoga mi smatramo svrsishodnim da odreujemo ustav, poluustav i brzopis ne po njihovu spoljnom izgledu, nego po svrsi koju ima svaki od ovih tipova pisma. Slavenski ustav, slino svom izvoru, vizantijskom ustavu, jeste lagano i sveano pismo; ono ima za svrhu ljepotu, pravilnost, crkvenu dostojanstvenost. Ustav je karakteristian za doba, kada pismenost ima prvenstveno liturgijski karakter. Iz toga proistiu sve njegove spoljne osobitosti itki, arhitektonski karakter poteza i mali broj kratica... Slavenski poluustav karakteristian je za doba, kada je pismenost prerasla liturgijske okvire i pokazuje iri knjievni razvoj. U vezi s naraslom potrebom za knjigom poluustav se pojavljuje kao poslovno pismo pisara koji rade po narudbi i za prodaju. Poluustav spaja gvrhe udobnosti pisma i itkosti, iz toga su njegove spoljne oznake: poluustav openito sitniji i jednostavniji od ustava i sa vie kratica... Slova se u poluustavu ne dre strogo geometrijskog principa: pravi potezi doputaju izvjesnu krivinu, okrugli ne daju pravilnog luka. Naelu udobnosti slue i kratice, ali njihov broj biva vrlo razliit... Brzopis (skoropis) je poseban tip pisma, kojemu je svrha samo tednja vremena ili ubrzavanje procesa pisanja, i to znatno. Brzopis se isprva pojavljuje pred kraj onog doba u kojem vlada ustav, ali se iri tek u doba poluustava. Brzopis je karakteristian za doba, kad je pismo iroko rasprostranjeno ne samo kao potreba visoke kulture, ve i kao orue praktinih potreba
394

isp. V. Moin, Revolucije u istoriji srpskog pravopisa (Bibliotekar, Beograd 1946, br. 6, str. 471475). 195

najprije u meunarodnim i pravnim odnosima, zatim u dravnoj i privatnoj administraciji; na ova dva podruja, uslijed razgranjivanja dravne uprave i privatnog gospodarstva, prvobitne kratke biljeke sve se vie zamjenjuju sistemom podrobnih dokumenata. Bitno ubrzavanje procesa pisanja postie se kod brzopisa pomou osobitih naina koji nisu poznati ni ustavu ni poluustavu; ovi se naini pisma jako odraavaju na spoljnom izgledu brzopisnih slova i njihovom spajanju. tavie i kratice dobivaju kod brzopisa bitno drugi karakter.395 Smatrao sam za potrebno da u ovom metodolokom razmatranju skoro u cjelini citiram epkinovu karakteristiku tipova slavenskog pisma, od koje treba da se ide u daljem razglabanju komplikovane problematike poluustava. Ve i na osnovi citiranog odlomka, a da ne uzimamo u obzir specijalno razmatranje o poluustavu i brzopisu na str. 106107, 118132, moramo da odbijemo kao neopravdan prekor remonika da epkin naputa uopte svaku definiciju i da u smislu funkcionalnog momenta odreuje ustav kao sveano liturgijsko pismo, poluustav kao pismo koje se upotrebljava i van liturgijskih dela, a skoropis kao ubrzavanje procesa pisanja. (Studije, 2). Ali do neke je mjere opravdan prigovor erepnina kad istie da u doba ustava nije postojala samo liturgijska pismenost:396 u doba epkina slavenska paleografija jo nije poznavala poslovnog pisma starijeg razdoblja i prema tome epkinovo funkcionalno posmatranje evolucije tipova treba da donekle bude revidirano i modificirano. Istovremeno postojanje paralelnih tipova pisma sveanog i poslovnog prirodna je i historijski potvrena injenica. U Grkoj se ve u doba starog kurziva na papirusu nalaze paralelni tipovi - knjino ili lijepo (Buchschrift ili Schnschrift) i poslovno pismo (Geschftsschrift). U doba uncijale ivio je kao paralela ovom sveanom pismu do VII vijeka poslovni kurziv; kasnije ga je u ovoj ulozi zamijenila minuskula. Kad je u XII vijeku nestala uncijala, formirali su se zasebni paralelni tipovi minuskule: krupna i itka liturgijska, obina knjika i diplomska za kancelarijske potrebe.397 Kod Slavena, ako se moda u IX i X vijeku imalo u vidu sluiti se kao paralelnim tipovima sveanom irilicom i glagoljicom, izraenom na bazi grkog poslovnog pisma, dakle analogno tadanjoj grkoj uncijali i minuskuli (kao to je to nagaao i Durnovo) historijski uslovi nisu dali da se to ostvari, ve su se oba ta pisma razdvojila teritorijalno, svako u funkciji liturgijskog pisma. Meutim praktine potrebe dravnog i ekonomskog ivota odmah su formirale poslovnu varijantu knjikog pisma, a moda i vie lokalnih poslovnih varijanata, dok je na odreenim podrujima pod djelovanjem specifinih kulturno historijskih faktora, kao u Duklji i Dubrovniku, dolazilo i do svojevrsnog oblikovanja knjikog pisma u poseban tip kancelarijskog pisma. Isto se moralo ponoviti i u doba prijelaza dotadanjeg ustavnog pisma u novi sistem poluustava. Pored njegovog knjikog tipa, koji se odmah pojavljuje u raznim varijantama u odnosu na vee ili manje udaljavanje od ustavne baze i u odnosu na zahtjeve kaligrafske estetike, formirao se i poslovni brzopis. Kao to erepnin konstatira u odnosu na ruski skoropis, u najstarijim tekstovima iz XIV vijeka skoropis je toliko blizak poluustavu, da je teko razlikovati ova dva tipa pisma: primjer toga daju povelje moskovskog velikog kneza Simeona Gordog iz sredine XIV vijeka. U XV vijeku skoropis se postepeno iri kao poslovno pismo pri izradi svakojakih isprava, biljeaka i knjiga. U XVI-XVII vijeku skoropis ve vlada u ovoj ulozi. U isto doba on nalazi sve veu i veu primjenu i kod prepisivanja spomenika knjievnog karaktera, potiskujui na ovom podruju poluustav. Ipak u tzv. knjikom pismu (u spomenicima knjievnosti i publicistike) poluustav je vladao jo tokom XVIXVII vijeka.398 Bez obzira na to da li emo funkcionalni momenat staviti, kao epkin, ispred definicije tipova pisma, ili emo ga dodati iza definicije, nauni termin ne moe da bude bez tano odreenog sadraja. Prema tome, po pravilu per genus proximum et differentiam specificam treba da odredimo ta specifina svojstva, koja odlikuju poluustav na jednoj strani od ustava, na drugoj - od brzopisa. U poreenju s ustavom, sve postojee definicije poluustava navode kao njegovo osnovno svojstvo gubljenje jednostavne pravilnosti oblika slova koju Karski naziva geometrijski princip ustava. Meni se ini da ba navedena formulacija Karskog treba da slui kao odgovor na prigovor da i u XI-XII vijeku ima dosta tekstova s vrlo nemarnom i nepravilnom grafijom pa da bi te tekstove trebalo oznaiti kao poluustavne. Ali ne radi se o kaligrafskoj pravilnosti, jednog konkretnog teksta, ve o geometrijskom principu grke uncijale koja je postala bazom irilskog ustava. Ispoljavajui se openito u odnosu na karakter itavog pisma, navedena pojava naputanja grke baze posebno se oituje u pojavi niza novih oblika slova, koji postaju karakteristini za poluustav i dobivaju znaaj jednog od objektivnih elemenata u paleografskom kriteriju. Kao to emo vidjeti, ti novi elementi ne moraju da budu isti na itavom prostoru irilice, ukoliko se poluustav regionalnih pisama razvio iz prethodnog ustava koji je u raznim krajevima formirao razliite tipske varijante, ali u svim se tim novim oblicima ispoljava odstupanje od geometrijskog principa grkog prototipa. remonik je pokuao da mjesto rastezljivog pojma pravilnosti postavi kao objektivni kriterij za definiciju irilskog poluustava svojstvo etverolinijskog sistema nasuprot dvolinijskom sistemu ustava. . Sp.
395 396 397 398

V. epkin, Uebnik russkoj paleografii. M. 1918, 93-94 L. erepnin, Russkaja paleografija, 1956, 150-151, 240 E. Granstrem, K voprosu o vizantijskom minuskule (Vizant. Vremennik, XIII, 1958, str. 222245).

erepnin, Rus. pal., 360. 196

Radojii, zadravi kao osnovnu karakteristiku poluustava donekle gubitak pravilnosti i elju za uproavanjem, prihvaa i remonikov kriterij: izvjesna slova naputaju dvolinijski sistem i prelaze u etverolinijski (Enciklopedija Jugoslavije, II, 629). Meutim ajev i erepnin ba karakteriu ruski poluustav zajedno sa ustavom kao dvolinijsko pismo dok im je skoropis odreen etverolinijskim prostorom.399 Da li D. Radojii ima na navedenom mjestu u vidu samo srpski poluustav (to on ne kae), ili se ne slae s ruskim paleografima u odnosu na opi pojam poluustava? Moramo se opet pozvati na ono to je ve reeno o neprikladnosti dvolinijskog i etverolinijskog kriterija za razlikovanje tipova pisma u irilici, uz napomenu da je Granstrem opravdano iznijela sline rezerve i u odnosu na grko pismo, gdje ve uncijala nije bila u pravom smislu dvolinijsko pismo, i gdje su se postanak i evolucija minuskule potpuno razlikovali od postanka i razvoja karolinke minuskule koja je dala bazu za postavljanje navedenog kriterija latinske paleografije.400 Uz ovaj razlog smatramo da kriterij dvolinijskog i etverolinijskog sistema nije uope primjenljiv u odnosu na razlikovanje ustava i poluustava u irilici i iz tog posebnog razloga, to su termini ustav i poluustav prihvaeni kao zajedniki za ruska i za jugoslavenska irilska pisma i prema tome treba da budu definisani pomou nekih zajednikih bitnih oznaka. Nije izlino pitanje, da li se uope moe postaviti jedinstveni kriterij i dati opa zajednika definicija poluustava kao posebnog tipa slavenskog pisma bez obzira na specifini razvoj regionalnih pisama. U spomenutim prirunicima slavenske paleografije kao takav zajedniki kriterij postavljeno je spomenuto svojstvo gubljenja geometrijske pravilnosti pisma u odnosu na grku uncijalu kao bazu slavenskog ustava: konkretni primjeri razliitih tipova junoslavenskog i ruskog poluustava tom kriteriju odgovaraju. Mogunost odreivanja zajednike karakteristike za oba ova glavna podruja irilice olakana je time to se poevi od XV vijeka, u doba tzv. drugog junoslavenskog utjecaja, rusko pismo nalazilo pod najveim utjecajem junoslavenske grafije; slinost junoslavenske i ruske grafije u toku XVXVI vijeka je toliko velika, da esto samo pravopis omoguuje da se neki tekst stavi u jednu ili drugu recenziju. Ta injenica u neku ruku prua veliku pomo junoslavenskoj paleografiji, jer saznanja ustanovljena u ruskoj paleografiji na podruju evolucije poluustava mogu biti u znatnoj mjeri primijenjena na istoriju razvoja junoslavenskog poluustava. Ali ova okolnost krije i znaajne opasnosti za srpsku, bugarsku, makedonsku i rumunjsku paleografiju, ukoliko ta saznanja, steena na osnovi studija ruskih spomenika, odvraaju panju od specifinih uslova razvoja pisma kod junoslavenskih naroda i generalizacijom pogleda ometaju analitiko produbljivanje studija tih pisama. Treba pritom spomenuti i epkinovu konstataciju da je ruski poluustav XVXVII vijeka u paleografskom smislu malo istraen uglavnom iz tog razloga to se za ovo razdoblje vrijeme postanka rukopisa lake i tanije odreuje po vodenim znacima, po vezu (ligaturnom pismu), po ornamentu, nego na osnovu evolucije duktusa (str. 121). Ako je to tako u ruskoj paleografiji, vjerujem da ne emo pretjerati ako kaemo da je nae znanje na podruju specijalno junoslavenskih tipova poluustava mnogo maglovitije. Studijem junoslavenskog poluustava u opem smislu nije se jo nitko bavio ni kod nas, ni kod Bugara, ni kod Rusa. Ima vrlo ozbiljnih radova posveenih, paleografskom i pravopisnom prouavanju pojedinih znaajnih spomenika junoslavenske pismenosti, pa i studiju pojedinih regionalnih kola, kao to su Reetarove studije o dubrovakim spomenicima, rasprava Speranskog o bosanskim rukopisima, Jagieva analiza Poljikog statuta i dr., ali ja ne mogu citirati nijednu studiju posveenu evoluciji osnovnog tipa srpskog i bugarskog poluustava, tzv. resavske tradicije, a da i ne govorimo o traenju opih zakonitosti u evoluciji regionalnih pisama u odnosu na osnovni tip srpskog poluustava. Pored toga treba imati na umu da i graa obraivana na podruju regionalnih kola jo ni izdaleka nije spremljena za dalje uopavanje, jer niti samo pitanje klasifikacije regionalnih kola jo nije definitivno rasvijetljeno, niti je hronologija obraenih spomenika dovoljno pouzdano ustanovljena. Spomenimo samo da je najstariji rukopis Poljikog statuta od koga polazi studij evolucije grafije i pravopisa poljikih tekstova datiran za sto godina kasnije nego to pokazuju vodeni znaci rukopisa,401 a jedinstveni rukopis Skazanija Konstantina Filozofa o pismeneh - najvaniji tekst za pitanje postanka tzv. resavske kole u prirunicima paleografije navodi se kao rukopis XV vijeka,402 dok ga vodeni znaci, kao i detaljnji studij pisma, pravopisa i ornamenta sigurno datiraju u etvrti decenij XVII vijeka.403 epkin ispravno upozorava da se na konkretnim primjerima potpuno jasno uouju bitne razlike izmeu ustava i poluustava. Osobito su u tom smislu karakteristini rukopisi u kojima se susreu oba ta tipa pisma.
399 400 401

aev i erepnin, Rus. pal. 135; isto aev, 247. E. Granstrem, K voprosu o vizantijskom minuskule (Viz. Vrem XIII, str. 226, bilj. 12. V. Jagi, Poljiki statut (Monumenta historico-juridica, IV, 1890, IXXL) sloio se s datiranjem M. Mesia,

Poljiki statut (Arkiv za pov. jugoslavensku, V, 1859, 225318), da rukopis potjee s kraja XVI vijeka; isp. V. Moin, irilski rukopisi JAZU, I, Zagreb 1955, str. 3942) gdje je rukopis na osnovu vodenih znakova i paleografske analize datiran krajem XV vijeka.
402

Prema Jagiu, Razsudenija junoslavjanskoj i russkoj stariny o cerkovnoslavjanskom jazyke (Issledovanija po Prema podacima Arheografskog odjeljenja Narodne biblioteke u Beogradu (V.M.). 197

russkomu jazyku, SPB 1885 1895, str. 390 i d.) tako je datiran u Slav. kiril. paleografiji Karskog 1928.
403

Tako je u ruskom Lavrentjevskom ljetopisu iz 1377. godine prvi dio pisan ustavom, a ostala knjiga poluustavom.404 Iako se ovaj ruski ustav XIV vijeka po svom posebnom karakteru znatno razlikuje od junoslavenskog, ipak se i u ruskom i u srpskom jednako osjea tradicija pravilnosti grke uncijale. Nasuprot tome, poreujui ustavni dio Lavrentjevskog rukopisa s poluustavnim dijelom, pada u oi koliko opi karakter poluustavnog retka i itave strane odudara od geometrijskog principa antikog pisma. U skladu s definicijom poluustava koju daje Sobolevski, vidimo da se u itavom pismu naputa kaligrafska pravilnost ravnih, oblih i ovalnih poteza. Javlja se niz sasvim novih oblika slova neurednog i nelijepog karaktera: sasvim nesimetrijsko , u obliku nepravilne viljuke bez noice, neukusno sitno, bez usjeka, koso i drugi leei oblik s vertikalno podignutim jezikom, novo u jednom potezu s prekicom koja ide iz donjeg lijevog kuta prema gornjem desnom itd. Konano, obilje varijanata za jedno te isto slovo, npr. za s razliitim oblikom stabla. to se tie ovih oblika, epkin smatra da ovaj stariji ruski poluustav potjee neposredno iz ruskog ustava XIV vijeka; ja bih dodao na bazi poslovne varijante ruskog ustavnog pisma, gdje su se u toku prethodnog razdoblja ve formirali razni, bilo strukturno, bilo kaligrafski pojednostavljeni oblici. Analogan utisak dobiva se poreenjem ustavnih i poluustavnih strana u junoslavenskim rukopisima gdje se oba tipa pisma javljaju zajedno. Osobito je u tom pogledu karakteristian rukopis Varlaama i Joasafa Jugoslavenske akademije iz tree evrti XIV vijeka.405 U ovom primjeru poluustavni dio ne odudara mnogo od ustavnog u odnosu na panju prema opoj urednosti teksta, ali u odnosu na strukturu pisma analogan je navedenom ruskom primjeru. I ovdje nasuprot ravnom ustavnom retku vidimo poluustavni s neuredno streim stablima i repovima. Pored tradicionalnih ustavnih oblika za niz slova pojavljuju se ovi oblici: tronogo ; pored ustavnog s ravnim stablom i ravnom prekicom nemarno napisani oblici s dugakim stablima nejednake duine i pravilnosti i s vijugavim prekicama; pored starog u obliku simetrine viljuke novi jednostrani oblik; razni oblici slova sa stablima razliite duine, naklonjenima u raznim pravcima. Svi ti novi oblici, kao i drugi poluustavni elementi koje nalazimo u tekstovima XV vijeka kvadratno , koje tei jednopoteznom obliku, od tri neuredno ukrtena poteza javljaju se prije toga u srpskom kancelarijskom pismu. U knjiko pismo oni polako prodiru u toku prve polovice XIV vijeka i u sredini istog stoljea postaju karakteristini oblici novog tipa srpskog poluustava.406 Neu pogrijeiti ako pretpostavim slian nain formiranja poluustava i na bugarskom podruju. S obzirom na bugarsko pismo koje je utjecalo na formiranje ruskih tipova poluustava u doba drugog junoslavenskog utjecaja epkin fiksira tri posebna tipa istonobugarskog poluustava: 1) prvi trnovski, vertikalno orijentisan, umjereno obli tip koji je posluio izvorom i za rumunjsko pismo; 2) drugi trnovski, nagnut naprijed, dosta otar, lijep i 3) okrugli grki tip koji svojim zaobljenim oblicima direktno oponaa vizantijsku minuskulu. Ovaj posljednji tip (kojim je u Rusiji pisao mitropolit Kiprijan na kraju XIV vijeka) formirao se u sredini XIV vijeka i tipian je za rukopise iz posljednje etvrti XIV vijeka, meu ostalim i za pismo pojedinih isprava. Pored grkih pozajmica , , ovalnog , ovalnog , jednostranog ovdje nalazimo i uprotene oblike pojedinih slova kao , preuzete iz kancelarijskog ranijeg pisma. Mislim da bi se ovaj tip bugarskog pisma s kraja XIV vijeka trebao smatrati tipinim bugarskim poluustavom posebnim bugarskim sistemom, paralelnim navedenim poluustavnim pismima ruskom i srpskom. Navedeni karakteristian momenat uklapanja uprotenih oblika prethodnog poslovnog ili kancelarijskog pisma u knjiko pismo, uz ope naputanje geometrijskog principa grke uncijalne baze, trebalo bi po mom miljenju dodati dosadanjoj definiciji poluustava. U tom bi smislu postanak poluustava u svim njegovim regionalnim tipovima bio donekle analogan postanku latinske i grke minuskule, gdje su ulogu presudnog formanta uinili elementi to ih je knjika uncijala preuzela iz diplomatskog kurziva. Kao na vano pomono sredstvo za datiranje poluustavnih tekstova epkin upozorava na evoluciju sistema kratica, posebno na upotrebu nadrednih slova bez title. Dok do XIV vijeka titla dolazi obavezno iznad kraenih rijei (izuzetak prijedlog ), u prvoj polovici XV vijeka ee se javlja bez titla slovo ; u drugoj polovici XV vijeka nadolaze kao nadredna bez title , , , , , grupa o, bez noice; u XVI vijeku , , leee , kao dvije kose paralelne crtice, rjee , , u obliku horizontalne petlje; u XVII vijeku grupa sa koje se die iz srednjeg poteza omege. Da li su to svojstva samo ruskog poluustava ili isti hronoloki okviri postoje i u junoslavenskim tekstovima? Gdje se javljaju ranije; prema tome, otkuda se iri ovaj proces evolucije sa Balkana u Rusiju ili obrnuto, odnosno naizmjenino? Konano, da li ovaj elemenat treba da smatramo za bitno svojstvo grafijskog sistema poluustava, ili kao pomono sredstvo koje paleografskom kriteriju prua ortografija? U svakom sluaju, iako ti oblici kratica ine jedan od grafijskih elemenata pisma, oni nisu ovdje mjerodavni kao bitna karakteristika ba poluustava, budui da se isti
404

Isp. snimak ustavnog teksta kod erepnina, Rus. pal. 209, a poluustavnog kod Karskog. Slav. kiril. pal. str. Primeri oba tipa na snimku iz rukopisa Varlaama i Joasafa JAZU: Moin, ir. rukop. JAZU, II, 1952, br. 40. Isp. V. Moin, Hist. zb. 1949, 321; isti, ir. rukop. JAZU I, 1955, str. 12-13; isti, K datirovke rukopisej iz

419, snimak 61.


405 406

sobranija A. F. Gilferdinga Gosudarstvennoj Publinoj biblioteki (Trudy otdela drevnerusskoj literatury, XV, 1958, str. 409410). 198

sistem u XV i XVI vijeku nalazi i u ruskom brzopisu; tek od XVII vijeka nastaje razlika, ukoliko u poluustavu i dalje ivii sistem XVI vijeka, dok ruski brzopis razvija sasvim poseban nain na tom podruju.407 Pored sistema upotrebe nadrednih slova bez title treba imati u vidu i sistem ligatura koji isto tako ima svoju evoluciju, a koji u veoj mjeri nego nadredna slova predstavlja ba grafijski elemenat pisma. Trebalo bi skrenuti panju i na jo jednu pojavu, koja je u sutini pravopisnog karaktera, ali koja se u najjaoj mjeri odrazuje na grafijskoj slici poluustavnih tekstova: to su nadredni znaci akcenata i spiritusa. Njih nema do sredine XIV vijeka, tj. do pojave poluustava, a onda se oni stalno dre u srpskim, bugarskim, rumunjskim i ruskim poluustavnim tekstovima. Za razliku od spomenutog sistema kratica koji se u XV-XVI v. jednako razvija na podruju poluustava i brzopisa, akcenatski se znaci ne upotrebljavaju u brzopisnim tekstovima i sa ovog gledita mogu se smatrati u veoj mjeri karakteristinom osobinom poluustava; ali s druge strane oni se u XIV-XV v. jednako upotrebljavaju i u ustavnim tekstovima. Stoga i ovaj elemenat, koji inae ide u sklop grafijske slike poluustava, ne moe da se uzme kao jedna od komponenata u definiciji pojma poluustava, pogotovo dok se paleografija ne opredijeli sigurno prema pitanju tipova pisma na zapadnom junoslavenskom podruju, gdje se upotreba akcenatskih znakova uope nije udomila. to se tie svog znaenja za paleografski kriterij, sistem spiritusnih i akcenatskih znakova jo nema tolike vanosti kao sistem kratica, jer dok se na ovom podruju jasno izdvajaju hronoloki presjeci mjerodavni za datiranje rukopisa, evolucija akcenatskih znakova u tekstovima od XIV do XVII vijeka jo je potpuno neistraena. Nije iskljuena mogunost da e dalji studij ovog elementa pokazati neke hronoloke presjeke u evoluciji sistema akcenatskih znakova, moda u vezi s evolucijom fonetike na raznim jezinim i dijalekatskim podrujima, ali to je zasada jo samo jedan od zadataka slavenske paleografije u vezi s historijskom fonologijom. epkin je karakterisao brzopis (skoropis) kao tip pisma usmjeren prema znatnom ubrzavanju procesa pisanja, to se postizava: 1) veom slobodom pritisaka i zamaha koji izbacuju krakove slova prema gore ili prema dolje, 2) povezivanjem susjednih slova i 3) veim brojem kratica. ajev i erepnin su tome dodjali kao bitne osobine: redovno izbacivanje slova iznad retka i mnogolikost istih slova u ovisnosti od udobnosti za pokrete pera. epkin je pritom istakao i mogunost drugog naina za postizavanje brzog pisanja jednoliki obli duktus, pri emu ipritisci ili zamasi pera ne igraju znaajnu ulogu. Takav je karakter vizantijskog brzopisa (minuskule), koji se odrazio u tipu junoslavenskog brzopisa i pod njegovim utjecajem nastalog zapadnoruskog, dok se moskovski brzopis karakterie ba jakim i dugim zamasima poteza. U svom kratkom priruniku ruske paleografije Horodyski je istakao tezu da je mjesto roenja ruskog brzopisa bilo u kancelariji litavskih knezova, odnosno u poljskoj dravnoj kancelariji Vladislava Jagela i da su na formiranje tog pisma osobito utjecala dva faktora: utjecaj junoslavenskih emigranata i moan utjecaj zapadne kulture iz Poljske. Izbjeglice iz Srbije i Bugarske donijeli su u Istonu Evropu svoj poluustav formiran pod izvjesnim utjecajem vizantijskog kurziva (treba rei minuskule), a ruski su pisari u krakovskoj kancelariji prilagodili taj tip irilskog pisma duktusu latinskog kurziva. Potpuno prihvatajui tezu o ulozi junoslavenske emigracije pri formiranju ruskog brzopisa, kao i izvjesnog utjecaja zapadne tradicije, ne bih se sloio s hipotezom o iskljuivoj ulozi ba litavsko-ruske sredine gdje bi se imao roditi ruski poluustav: isti tip tog pisma nalazimo u XIV vijeku kako na litavsko-ruskom tako i na moskovskom terenu, a glavno, osnovnu podlogu tog brzopisnog tipa ne ini junoslavenski poluustav, nego ba ruski, kako to jasno pokazuje snimak Jagelove povelje iz 1410. god. (Horodyski, fot. 5) s tipinim, ruskim oblicima slova, kao to je npr. poloeno , i s ruskim pravopisom (kao to je upotreba malog jusa za ja iza konsonanata). to se tie junoslavenskog utjecaja, epkin je konstatirao da je junoslavenski utjecaj od samog poetka jae izbio u zapadnoruskom brzopisu nego u moskovskom: ovaj je tek u drugoj polovici XV vijeka poeo formirati nove oblike koji se razlikuju od ruskog poluustava XIV vijeka a pozajmljeni su iz junoslavenskih izvora. Moskovski i zapadnoruski brzopis poeli su da se pomalo razilaze u svojoj evoluciji tek od XV vijeka, jae se razdvajaju tokom XVI vijeka i u XVII vijeku predstavljaju potpuno razliite tipove. U moskovskom brzopisu, pored mnogobrojnih zasebnih duktusa kancelarijskog pisma, stvara se u XVII vijeku poseban kaligrafski tip zastupljen u Propisima - azbukovnicima. Na jugozapadnom terenu spomenuti litavsko-ruski tip brzopisa razvija se u XV-XVI vijeku prvenstveno u kancelariji velikih knezova litavskih u Vilnu: blii je poluustavu, pokazuje jau zavisnost od junoslavenskog kancelarijskog pisma, posebno po dugim izvijenim repovima stabala, po manjoj upotrebi kratica i po rastavljenom pisanju slova. U XVII vijeku od vilenskog se brzopisa odvaja posebna kijevska kola s tenjom prema kurzivnom povezivanju slova u vee komplekse i s posebnim stilistikim oblikovanjem teksta pomou zaobljenih poteza i izvijenih repova. U drugoj polovici XVII vijeka ovo se pismo kijevske duhovne kole irilo u Moskovsku Rusiju kao jedna vrsta knjikog brzopisa, a prelazilo je i na Balkan, pripremajui put ekspanziji ruskog pisma i pravopisa u XVIII vijeku. Pitanje uzajamnih odnosa junoslavenskog i ruskog brzopisa mnogo je kompliciranije nego to se ini na prvi pogled. Tomu je razlog ne samo to to utjecaj nije iao u itavom razdoblju od XIV do XV vijeka direktno sa Balkana u Istonu Evropu, ve se taj proces razvijao naizmjenino (u XVII vijeku kijevski se brzopis irio ne samo u Moskvu nego i u Balkanske zemlje), nego i to to su se i na Balkanu formirali

407

epkin, str. 123124. 199

zasebni tipovi brzopisa koji su se u meusobnom ukrtavanju i uzajamnom utjecanju irili sa svog ueg podruja u raznim pravcima. Bugarska nije prihvatila i nije razvila u svojoj kancelariji diplomatsku minuskulu srpsko-dubrovakog tipa, ve je u posljednjoj etvrti XIV vijeka paralelno s poluustavom stvorila svoj tip oblog brzopisa na bazi Jevtimijeva tipa bugarskog poluustava. Mitropolit Kiprijan prenio ga je u Rusiju: u Vilno i Kijev kao mitropolit Kijevsko-litavski za vlade Olgerda, Vitovta i Jagela poevi od 1375. godine; kasnije u Moskvu kao mitropolit cijele Rusije od 1390. do 1406. godine. Tu je ulagao ogromne napore na obnavljanju ruske knjievnosti poslije razorenja Moskve 1382. god., kad su u izgorjelim moskovskim crkvama unitene itave biblioteke koje su u Moskvu ispred Tatara sklonili iz itave okoline. Mnogobrojni bugarski i srpski pisari dovedeni ovamo radi tog posla irili su svoje tipove pisma. Ali isti je tip pisma iao iz Bugarske pri kraju XIV i u prvoj polovici XV vijeka i u srpsku despotovinu, gdje je bugarska emigracija nala sklonite pod pokroviteljstvom despota Stefana i ura Brankovia i gdje je odigrala odreenu ulogu pri formiranju resavske kole. Spomenuli smo da u doba raanja poluustava i brzopisa kao paleografski razliitih sistema poev od sredine XIV vijeka oba ova tipa pokazuju vrlo veliku slinost i tek se kasnije postepeno osamostaljuju. To isto zapaanje o ruskom pismu treba da primijenimo i na junoslavenske tekstove. Tako je npr. A. Beli kvalificirao pismo zagrebakog Zbornika Vladislava Gramatika iz 1469. godine kao brzopis, dok sam ga ja oznaio kao sitni poluustav. Poveani snimak Vladislavova teksta pokazuje sve tipine oblike poluustavnog pisma Jevtimijeva oblog tipa s dosljedno provedenim resavskim pravopisom i uz paljivo obiljeavanje spiritusa i akcenata. Vrlo je znaajno da i u mikroskopskom pismu glosa u ovom rukopisu nalazimo potpuno isti pravopis i gotovo sasvim isti tip pisma, tek bi moda produena stabla kod izvjesnih slova i malo vie zaobljeni karakter pisma mogao opravdati da to pismo glosa kvalificiramo kao brzopis. U daljem razvoju na podruju ovog osnovnog tipa srpskog pisma, koji se u raznim varijantama grafije i u raznim stepenima vjernosti tradicijama resavskog pravopisa uvao na teritorijiu negdanje Nemanjike drave i zajedno sa srpskim seobama u toku XVXVII vijeka irio u Slavoniju i u Vojvodinu, mogla bi se nazrijeti dva glavna tipa srpskog brzopisa. Prvi u veoj mjeri uva vezu s poluustavom i veinom dolazi u zapisima na knjigama, a kasnije i kao brzopisni tip knjikog pisma. Drugi tip mogli bismo nazvati epistolarnim: u njemu se vie osjeaju tragovi srednjovjekovne kancelarijske minuskule, a u toku XVI i XVII vijeka on dolazi pod jai utjecaj spoljnih faktora, napose latinskog pisma koje je mono prodiralo na pravoslavni Balkan zajedno s katolikim misionarstvom u doba kontrareformacije. Latinski dopisuju ne samo sveenici unijati, ve i pravoslavni episkopat u svojim vezama s Rimom, Venecijom i Njemakim carevima, a to poznavanje latinskog pisma utjee na evoluciju srpske brzopisne grafije. (Vidi u mom Albumu irilskih rukopisa JAZU snimke maranskih akata, spisa episkopa Pavla Zoria i dr., a isto tako i latinske zapise patrijarha Arsenija IV). S druge strane sve jae veze s Rusijom u XVI i XVII v., u doba nada koje je kranski svijet pod Turcima polagao u pomo Treeg Rima, otvarale su vrata irenju ruskog utjecaja. Stoga zaista nije teko u razvoju srpskog brzopisa u XVII vijeku otkriti jake tragove utjecaja kijevske kole koja je sama u znatnoj mjeri stajala pod utjecajem latinskih tradicija koje su dolazile iz Poljske. U sloenom procesu te evolucije ne smiju se previdjeti ni veze srpskog naroda s rumunjskim zemljama. Tu na vlako-moldavskom terenu ukrteni bugarsko-srpsko-ruski utjecaji formirali su posebne tipove brzopisa koji su opet sa svoje strane utjecali na evoluciju pisma i u Rusiji i na Balkanu. Poseban razvoj doivjela je irilica na zapadnobalkanskom terenu. Onaj poseban tip grafije koji se u toku srednjeg vijeka rodio na dukljansko-humsko-bosanskom podruju, u svojem daljem ivotu, u zasebnim kulturno historijskim prilikama, na teritoriju bosanske drave formirao je jedan poseban sistem pisma i pravopisa. Petrificirana dukljansko-bosanska grafija s tragovima utjecaja makedonske i glagoljske pismenosti stajala je u toku XIIIXV vijeka po strani od grafijske i pravopisne evolucije koja se odigravala na susjednom teritoriju Nemanjike drave. Starinski tip pisma koji se dri u bosanskim tekstovima Sv. Pisma i bogoslubenim knjigama, gotovo u istom obliku slui i kancelarijskoj prepisci (sa izuzetkom kratkih razdoblja kada su bosanski vladari, zbog politikih odnosa prema Nemanjikoj Srbiji, dovodili na svoj dvor srpske pisare). Taj je tradicionalni tip pisma preao i u, tekstove Novog vijeka uz izvjesne lokalne varijante na podrujima gdje je posebna dijalekatska sredina pogodovala formiranju posebnih pravopisnih sistema, a spoljni su utjecaji izazivali pojavu novih specifikih regionalnih oblika u grafiji. Mi se slaemo sa starom klasifikacijom Ivana Beria koji je na podruju zapadne irilice fiksirao tri zasebne kole: bosansku, na terenu tokavske ikavtine, splitsko-poljiku na teritoriju akavske ikavtine i dubrovaku koja pripada hercegovakoj ijekavtini svaka s posebnom tradicijom svog poslovnog pisma, i svaka s posebnim tipovima grafije i pravopisa u svojim tampanim izdanjima. Uska teritorijalna i kulturna povezanost ovih podruja, a posebno meusoban utjecaj tampanih izdanja, spreavali su zatvaranje svakog od tih terena u okvir samostalnog razvoja i pogodovali snanom mijeanju grafijskih i pravopisnih tradicija. Nasuprot ovom katolikom podruju irilice s tenjom prema nivelaciji regionalnih kola treba istaknuti injenicu izdvajanja zasebnih tipova pisma na posebnim kulturnohistorijskim podrujima neugledne bukvice ili bekavice kao pisma kolskih tekstova prema pravoslavnim bukvarima te karakteristinog begovskog pisma kao zasebnog tipa bosansko-hercegovakog brzopisa na muslimanskom terenu. Mislim da neemo mnogo pogrijeiti, ako knjiki tip pisma na podruju zapadne irilice ovog novovijekog razdoblja oznaimo kao
200

poluustav, dok pismo kancelarijskih akata i privatne prepiske oito predstavlja razne lokalne tipove brzopisa. U toku ovog razdoblja ivota zapadne irilice do jaeg su znaenja dole bosanska i poljika struja, zahvaljujui ulozi koju je u odreenim razdobljima katolika crkva dala irilskoj tradiciji u sistemu bogoslovskog kolovanja u franjevakim samostanima u Bosni i u Slovinskom seminaru u Priku kod Omia. Ali kolsko rukopisno tipiziranje Divkovieve tampane azbuke u Bosni i poljike brzopisne tradicije u Priku nije dovelo do formiranja dovoljno izrazitih brzopisnih tipova, kakve nalazimo u XVIIXVIII vijeku na istonom srpskom podruju, a pogotovo u istonoj Evropi. U vezi s gornjim razmatranjem htio bih da se u zakljuku osvrnem na jednu metodoloku postavku koju je G. remonik osobito istakao na poetku svojih Studija 1941. god. Prekoravajui irilske paleografe zbog toga to su svi dosadanji paleografski radovi uzimali u obzir gotovo iskljuivo samo pismo knjiga i jedva uzgred se osvrtali na pismo povelja i kancelarijskih akata, remonik kae da je to iz osnova pogreno. Novotarije u pismu su veoma sporo prodirale u pismo knjiga, a neke novotarije uopte nisu nikada mogle prodreti u njih. Novo se nije moglo stvarati u manastirima, nego u svetovnim kancelarijama vladara... Pokretai i iritelji novotarija u pismu su logoteti i dijaci svetovnih kancelarija i irilska paleografija trebala je uzeti taj momenat kao osnovu svakog raspravljanja (kurziv je moj, V. M.). Da li je remonik, pripisujui u evoluciji irilice presudnu ulogu promjenama koje su se odigravale na podruju kancelarijskog pisma, imao u vidu slavensko irilsko pismo uope, ili samo junoslavensku irilicu, ili moda samo srpsku? Mislim, da je on imao u vidu samo ovo posljednje, koje je zaista odlino poznavao zahvaljujui svojim dugogodinjim studijama srednjovjekovnih povelja i pisama. Ali srpsko je pismo postojalo i nekoliko stoljea prije formiranja Nemanjike kancelarije koja nam je ostavila bogatu arhivsku grau, a i poslije nestanka te kancelarije kad su srpske zemlje pale pod Turke kako bi se mogla prouavati evolucija pisma u tom razdoblju izvan kancelarijskog osnova za posmatranje? U mnogo teem poloaju nala bi se paleografija na bugarskom terenu, gdje je od itave srednjovjekovne vladalake arhive ostalo svega 8 povelja, a jo gore u Rusiji, gdje historijske prilike uope nisu dovele do stvaranja posebnog srednjovjekovnog sistema kancelarijskog pisma. Srednjovjekovna je Rusija ostavila malo originalnih pravnih isprava. Sve to je ostalo, pisano je knjikim pismom vee ili manje pravilnosti. Tatarska je najezda u sredini XIII vijeka unitila kneevske arhive, a idue dvjestagodinje razdoblje tatarskog jarma nije davalo prilike za razvoj kancelarijskog djelovodstva i formiranje kancelarijskog brzopisa. Ba onda kad se u Srbija formirao karakteristian tip kancelarijske minuskule, u Rusiji nemamo nita to bi se s njim moglo uporediti, ve samo poslovni, uproteni sistem knjikog pisma. Sasvim suprotan odnos vidimo u rukopisnom razdoblju Novog vijeka. Nagli razvoj administrativne centralizacije u ujedinjenoj Moskovskoj dravi poslije osloboenja od Tatara i u Litavskoj kneevini pruio je najpovoljnije uslove za razvoj kancelarijskog djelovodstva, a veze sa zapadnim dvorovima koji su tada imali ve rutiniranu tradiciju pismenog poslovanja, trebale su da jako utjeu na formiranje takvog poslovanja i u Rusiji. U takvim prilikama ba skoropis postaje najkarakteristiniji reprezentativni tip ruskog pisma i njegova evolucija od XV do XVIII vijeka u njegovim varijantama moskovskoj, bjeloruskoj i ukrajinskoj u tom razdoblju zaista moe da se uzme kao osnov paleografskog posmatranja. remonik, ija je panja bila koncentrisana na srpskoj irilici, nije poznavao historiju ruskog brzopisa; a da ju je upoznao, vidio bi da je ba ta vrsta pisma najvie privlaila panju ruskih paleografa poev od sredine prolog stoljea (V. Undoljski, P. Ivanov, I. Saharov), a na kraju XIX i na poetku XX vijeka bila vrlo ozbiljno tretirana u prirunicima I. Kamanina 1899, A. Sobolevskog i S. Ptaickog 1903 i 1906, V. Majkova 1906, L Beljajeva 1907 i 1911 i K. Kolesnikova 191011 i 191314 Vrlo veliku panju posveuju ruskom skoropisu i noviji udbenici N. ajeva i L. erepnina 1947. i L. erepnina 1956. Kao to je reeno, ruski je brzopis u XVII vijeku uinio izvjestan, a u XVIII vijeku presudan utjecaj i na razvoj pisma u Srbiji i u Bugarskoj te se zaista u tom razdoblju moe da sa paleografskog gledita smatra za vodei tip pisma. Nasuprot tome, ni u Srbiji, ni pogotovo u Bugarskoj, u tim stoljeima turskog jarma nije uope bilo dravnog samostalnog ivota a prema tome ni vladalakih kancelarija. Zajedno s gubitkom politike samostalnosti presjeen je i razvoj kancelarijskog poslovanja, a s time u vezi i prirodna evolucija kancelarijskog pisma. U XVXVII vijeku na Balkanu ivi gotovo sama crkvena knjiga s tradicionalnim poluustavnim pismom, a brzopis ivotari u zapisima na knjigama, sve dok nije nova kola donijela nove tipove kurzivnog pisma s novim kolskim pravopisom. Prema tome evolucija kancelarijskog pisma moe da bude izvanredno intenzivna i karakteristina, ali samo u onim razdobljima kada prilike dravnog ivota pogoduju razvoju kancelarijskog poslovanja. Ali i u takvim razdobljima, kada evoluciju kancelarijskog pisma moemo da paleografski tano odredimo i hronoloki klasificiramo, ona ipak ostaje mjerodavna uglavnom samo za datiranje brzopisnih tekstova, dok njezin utjecaj na razvoj drugih vrsta pisma ne mora da bude oevidan i presudan kao kriterij za datiranje. Meutim, ba na podruju knjikog pisma imamo posla s najveim brojem nedatiranih spomenika i ba oni trae to pouzdaniji paleografski kriterij, ukoliko ga ne nadoknauje filigranologija. Mislim dakle, da nijedan tip pisma ne moe da bude uzet kao osnov paleografskog posmatranja u opem smislu. U izvjesnim razdobljima i na pojedinim terenima jedan ili drugi tip pisma moe da zauzme ulogu
201

vodeeg tipa u vezi s izvjesnim kulturnohistorijskim faktorima: u doba hristijanizacije i stvaranja liturgijske pismenosti - ustavno liturgijsko pismo, u doba irokog administrativnog poslovanja dravnog aparata kancelarijski brzopis. U takvim vremenskim i lokalnim presjecima evolucija dotinog tipa pisma moe da postane vrlo karakteristina i pojedini momenti njenog utjecaja na razvoj drugih tipova mogu da dadu znaajne podatke u smislu paleografskih oznaka, kao to je npr. pitanje postepenog prodiranja brzopisnih kratica u poluustavne tekstove. remonikov metodoloki stav treba da modificiramo u tom smislu da u onim razdobljima kada kulturnohistorijski preduslovi daju osobiti znaaj razvoju jednog ili drugog tipa pisma, paleografija treba da koncentrie naroitu panju na evoluciju dotinog tipa i na pojave njenog utjecaja na druge tipove. Ovo posljednje treba da se uvijek promatra u recipronom odnosu, jer utjecaji rijetko mogu da budu jednostrani, ve su obino uzajamni. Nisu samo oblici kancelarijskog pisma prodirali u knjiki ustav u doba stvaranja srpskog poluustava ve je i knjiko pismo djelovalo na evoluciju kancelarijskog, pa ga je povremeno i potiskivalo, kao to je to bilo s prodiranjem poluustava u srpsku kancelarijsku praksu u XV vijeku.

202

Gregor remonik BOSANSKE POVELJE Povelja Kulina bana od 29. augusta 1189. I. Izdanja povelje Izdanja povelje Kulina bana dijele se na 2 grupe: Prva grupa ima tekst izdat prema originalu druga grupa, sa Mikloiem na elu, prema takozvanom starijem prepisu. Prema originalu prireena izdanja: Editio princeps Dimitrija Tirola u asopisu Golubica I, 1839, c. 259; P. Karano-Tvrtkovi, Srbski spomenici br. 1 s. 1; Sreznevskij, Mysli ob istorii ruskago jazyka s.233; P. afaik, Pamtky dev. pisemnictvi, III. Okzky obanskho pisemnictvi, 1851, br. 4 s. 2;408) Sreznevskij u Izvjestija vtoroga otd. Russ. Jazyka i slov. I, 1852, s. 344; V. Jagi, Primri staroherv. jezika, 1866, s. 133; Karskij E, F. Oerk slav. Kiril. paleografii, 1901, s. 358; Ilinskij G. A., Gramota bana Kulina... s priloeniem fototipieskago snimka = Pamjatniki drevnej pismenosti i iskusstva CLXIV, 1906; St. Novakovi, Zakonski spomenici, 1912, s. 134; A. Solovjev, Odabrani spomenici srp. prava, 1926, s. 5; E. F. Karskij, Slavjanskaja kirillovskaja paleografija, 1928, s. 336; Lj. Stojanovi, Stare srpske povelje i pisma, I, 1929, br. 3 s. 2 (s varijantama iz mlaeg prepisa); faksimil samo irilskog dijela listine, a iz Iljinskoga lizdanja, kod M. M. Vukievia, Istorija srp. naroda, s. 82. Takozvani stariji prepis imaju za osnovu izdanja: F. Miklosich, Monumenta serbica, 1858, br.4 s.1; . Ljubi, Listine o odnoajih Junog Slavenstva sa mlet. republikom = Monum. Spect. hist. Slavorum merid. III s. 388; V. Bogii, Pisani zakoni na slav. jugu s. 71; I. Kukuljevi, dipl. II br. 203 s. 152; S. Novakovi, Primeri knjievnosti i jezika staroga 3, s. 301; P. Smiiklas, Cod. dipl. II br. 321, s. 237. Izdanja Mikloia, Jagia, Bogiia, Novakovia, Karskoga, Smiiklasa i Stojanovia imaju samo irilski tekst povelje bez latinskoga, . Ljubi ima samo latinski tekst bez irilskoga, ostala izdanja imaju i latinski i irilski tekst. II. Sudbina originala i njegovih prepisa Sa poznatim Habent sua fata libelli poinje G. A. Iljinskij svoje kritino izdanje povelje Kulina bana. Zaista, fatum ove nae najstarije i najpoznatije i najee izdavane slavenske povelje je jedinstven. Ilijinskij pripovijeda romantinu priu njezine sudbine: Ni vijekovi nepanje dubrovakih vlasti prema slavenskom blagu svoga arhiva, ni stihijski zemljotres od 1667. godine nije naudio ovoj slavnoj povelji, ali u srazmjerno nedavno doba spasio ju je od propasti samo jedan sluaj koji granii sa udom, a koji ju je doveo u ruke jednog prosvijetljenog ovjeka. Poslije poara od 5. maja 1817. godine naime zamotavali su dubrovaki piljari svoju robu u ogorjele ostatke onog dijela arhiva, koji je nastradao prilikom poara i tom prilikom dospjela je povelja Kulina bana u ruke Jeremije Gagia, porijeklom Srbina iz Pretoke kod Kragujevca, a tada imperatorsko-ruskog konzula u Dubrovniku.409 Romantino iskiena pria Iljinskoga temelji se na pismu samoga Gagia, koje je pisao P. afariku 16/28 aprila 1832, a u kome Gagi pie: Na posldn pismo Vae evo odgovor: riginali dokumentov Kulina bana 1189e i hercega Vladislava 1480e godine nahode se u mene, i evo kako: U 1817i godini doao sam ja u Dubrovnik i iste godine 5-a maja u vee izgorla je jedna ast dvora i u nmu mala ast arhiva. Posl poara raznosili su dutanije materialisti ostatke izgorlij papira i zavijali u one robu, koju prodaju i takovym nainom dola su meni u ruke ova dva dokumenta; 1i na ovoliko pergamena kolika je kopija koju Vam ovdi na transparentu prilaem, 2i na papiru ot kojega kopiju imali ste. Je li ovo priobrtenije zakonno, ili ne?... Ja nisam rad, da se ovo pyta, i za to Vas prosim, da bude sub sigillo amicitiae et taciturnitatis.410 Podacima Gagia u ovome pismu vjerovali su svi nauni radnici koji su se potanje bavili poveljom Kulina bana411, tek Lj. Stojanovi je posumnjao u ispravnost tvrenja Gagia i u romantinu priu o spaavanju ovog neprocjenjivog dokumenta sa strane prosvijetljenog Gagia. U svome izdanju srpskih povelja Lj. Stojanovi kae: J. Gagi nije mogao ovu povelju kupiti od piljara posle poara 1817. godine, kao to je pisao afariku, jer ju je prota . Nikolajevi docnije prepisao iz dubrovakog arhiva i izdao u S[rbskim]

408

Zbog rijetkosti prvog izdanja od 1851 sluim se drugim izdanjem, pirireenim od Jos. O Jeremiji Gagiu sr. lanak VI. orovia u Nar. enciklopediji I. Jos. Jireek, Jedan list V. Karadia i devet listova Gagia. Starine Jugoslav. akad. XIV, 1882, 199. U istome Gagieva legenda o sticanju povelje Kulina bana postala je u naunim krugovima vie poznata po raspravi M.

Jireeka, Praha 1878.


409 410

pismu na s. 200 je Gagiev prepis povelje Kulina bana, ali veoma pogrean.
411

Reetara, Die ragusanischen Urkunden des XIIIXV. Jahrhunderst u A. f. sl. Ph. XVI, 1894. gdje Reetar pria da ju je Ga.gi kupio von einem Greisler, in dessen Bude sie gelangt war (s. 327), nego po Gagievom pismu, objavljenom u Starinama XIV. 203

S[pomenicima]412. Ova konstatacija Lj. Stojanovia je tana i o njoj treba progovoriti opirnije. Dubrovnik je imao prvobitno tri primjerka listine Kulina bana i sva tri su bila do oko godine 1832. u dubrovakom arhivu. Godine 1817. nastupila su dva vana dogaaja: U noi od 5/6 maja nastao je u dvoru spomenuti poar, a 31. maja iste godine knez Metternich je naredio da se izvjesne, u jednom spisku poblie oznaene arhivalije dravnopravnog karaktera prenesu iz Dubrovnika u Be u Staats-Haus- und Hofarchiv,413 i marta, 1818. te su arhivalije zaista prenesene,414 ali se meu tim arhivalijama jo nisu nalazile irilske povelje dubrovakog arhiva, pa ni povelja Kulina bana. Tek prilikom naknadnog pregledavanja dalmatinskih arhiva pala je panja i na irilske i na turske povelje, koje su isto tako dravnopravnog karaktera, i tek godine 1830. dobile su dubrovake vlasti nareenje da se i te arhivalije otpreme u dravni i dvorski arhiv u Beu.415 Tada je Dubrovnik molio da se predaja tih dokumenata odloi dotle dok se oni prepiu, kako bi Dubrovnik mjesto originala imao barem prepise. Beka vlada je na to pristala, kao to je godine 1832. dozvolila i to da se prepiu za Dubrovnik i oni latinski dokumenti koji su se nalazili u Beu ve od 1818. godine.416 Posao prepisivanja irilskih povelja povjerio je Dubrovnik popu ordi Nikolajeviu iz Jaska u Sremu, tada uitelju srpske kole u Dubrovniku, koji je kasnije postao mitropolit dabro-bosanski u Sarajevu. Tek poslije svrenog prepisivanja, u maju 1833, poslani su originali irilskih povelja zajedno sa drugim dokumentima - u svemu navodno oko: 5000 komada417 - u dravni i dvorski arhiv u Beu418 gdje su ostali sve do godine 1920. ili 1921. Za nas je vana daljnja sudbina Nikolajevievog prepisa dubrovakih irilskih povelja. Nikolajevi je prepisao u dubrovakom arhivu, pod nadzorom, u svemu \174\ komada povelja, i to ne u jednom primjerku, nego u dva. Drugi primjerak prepisa zadrao je za sebe i taj je imao takoer neobinu sudbinu. Bojei se kolere Nikolajevi ga godine 1837. poalje u Beograd Jevremu Obrenoviu, bratu kneza Miloa, s molbom da se prepisi povelja objave. Prepise je nosio do Trsta sarajevski trgovac Kosta Kovaevi, a iz Trsta ih je prenio u Beograd pop Pavle Karano-Tvrtkovi iz Tvrtkovog brda kod Jajca. Jevrem Obrenovi povjeri izdavanje toga prepisa knjievniku Dimitriju Tirolu, koji se odmah lati posla. Ve godine 1837. dade Tirol tampati povelju cara Uroa od 10. aprila 1357. kao uzorak, a godine 1839. objavi u asopisu Golubica god. I na s. 259-270 est povelja, meu njima na prvome mjestu povelju Kulina bana. U meuvrijeme radilo se dalje na cjelokupnom izdanju svih Nikolajevievih prepisa pod redakcijom Tirola. Vuk Karadi ve u maju 1839. zna da se izdanje sprema i o toj stvari izvjetava Kopitara i druge prijatelje.419 Meutim, prije nego to je tampanje knjige dovreno, morao je Tirol otputovati u Odesu i u njegovoj otdsutnosti knjiga izae u proljee 1840. kao Srbski spomenici ili hrisovulje..., ali ne pod imenom Nikolajevia ili Tirola, nego pod imenom popa Pavla Karano-Tvrtkovia. Ta literarna prevara odn. kraa izazvala je veliko ogorenje i une polemike izmeu Karano-Tvrtkovia na jednoj i Tirola te Vuka Karadia na drugoj strani.420 Sudbina Nikolajevievih prepisa, odn. Karano-Tvrtkovievih Spomenika omoguuje pravilan sud o sudbini povelje Kulina bana. Tirolovo izdanje Kulinove povelje u Golubici I i u Srbskim spomenicima, prireeno prema Nikolajevievom prepisu, ima naime za podlogu ba onaj od spomenuta tri primjerka Kulinove povelje, za koji Gagi godine 1832. tvrdi da mu je pao u ruke godine 1817, poslije poara. Pravopisne i jezine osobine toga primjerka su takve, da ga nije mogue zamijeniti sa ostala dva primjerka. Iz toga se vidi da Gagi u svome pismu afariku godine 1832. ne govori istinu, nego mu pria izmiljenu legendu da je ve godine 1817. doao u posjed povelje. im Nikolajeviev prepis i Tirolova izdanja kao podlogu, imaju Gagiev primjerak, mora da je bio taj primjerak u dubrovakom arhivu jo godine 18301832, kada je Nikolajevi prepisivao u arhivu, mora dakle da je dospio u Gagieve ruke tek nedavno prije pisanja pisma afariku. Zato on i pie da nije rad da bude pitan da li je povelja pala u njegove ruke na zakonit nain, i moli za sigillum amicitiae et taciturnitatis. Gagievo strahovanje je bilo izlino, jer 100 godina niko nije pitao za zakonitost njegovog posjeda, a danas se o tome moe raspravljati samo teoretski.

412 413 414 415

Stare srpske povelje i pisma I, Zbornik SKA I od knj. XIX, 1929. Al. Ivi Arhivska graa o jugosl. knjievnim i kulturnim radnicima III, Zbornik SKA II od knj. 5, 1932, s. 384. Isto tamo, s 384 sl. St. Stanojevi, Istorija srp. naroda u srednjem veku I, Posebna izdanja SKA, knj. 121, 1937, s 26 i 314 sl. Gdje Al. Ivi, 1. c. s. 389 sl. Broj e biti jako pretjeran, svih i latinskih i irilskih i turskih dokumenata nije bilo 5000. Al. Ivi, 1. c. s. 392 sl. Vana je tom prilikom Vukova napomena da niko ne zna gdje su originali tih povelja ie

nije citirano kakvo drugo djelo, tamo se za slijedei prikaz drim opirnoga izlaganja Stanojevia u nav. djelu.
416 417 418 419

se izdanje priprema, dodajui meni je ove pokazivat samo jedan, no ja sumnjam o njegovoj istinitosti, Stanojevi, 1. c. s. 317).
420

Opirno o sudbini Nikolajevievog prepisa i o toj knjievnoj kradi kod Stanojevia, 1. c. s.

314-323. 204

Moglo bi se prebaciti da ovi zakljuci nisu tani, jer je mogao Nikolajevi prepisati Kulinovu povelju privatno kod Gagia, koga je u malome Dubrovniku i u jo manjem krugu tamonjeg srpskog drutva sigurno poznavao. Prema tome bi mogao Gagi posjedovati Kulinovu povelju zaista ve od poara godine 1817. Apsolutno iskljueno to nije, ali vjerovatno nije ni najmanje. Nikolajevi je imao u dubrovakom arhivu jo dva primjerka Kulinove povelje, oba isto tako bez peata kao to je i Gagiev primjerak, a sva tri primjerka gotovo istovremene izrade, tako da se sve do Reetarevih istraivanja 1907. godine nije pozitivno znalo koji je primjerak original, a koiji samo prepis. U takvom poloaju bi Nikolajevi prepisao jedan od oba arhivska primjerka, a ne bi traio privatni primjerak kod Gagia. Osim toga treba uzeti u obzir jo slijedee injenice: Gagi u svome pismu afariku govori samo o Kulinovoj povelji i o priznanici hercega Vladislava. Sigurno bi govorio i o drugim dokumentima, da ih je tada imao. A kada afarik god. 1851. izdaje svoje Pamatky, on za povelju bugarskog cara Ivana Asjena Dubrovniku kae nkdy u soukromnych rukou (u Jer. Gagie).421 Gagi mora dakle da je doao u posjed Asjenove povelje poslije aprila 1832, zacijelo opet iz mase ogorjelih zaostataka iz 1817. Dalje: Karadi kae 1839. da je u Beogradu od srpskih spomenika, koji su bili u tampi, vidio samo jedan original. Uistinu mora da ih se ve tada nalazilo u Beogradu mnogo. Dvije povelje, jedna bana Ninoslava Dubrovniku iz 1249. (Mikl. br. 39), druga kralja Tvrtka od oko 1385. (Stojanovi I br. 84) dole su preko Karano-Tvrtkovia u posjed Srpskog uenog drutva i kasnije u Narodnu biblioteku (sr. nie opis Ninoslavove povelje iz 1249!). Osim toga za original privilega Uroa I Dubrovniku iz 1254. (Mikl. br. 46) Mikloi kae dicitur fuisse apud principem Ephrem Obrenovi (s. 47), jedan primjerak povelje upana Radoslava Dubrovniku iz 1254. (Mikl. br. 45) je bio kod . Nikolajevia (Mikl. s. 45 i Stoj. s. 28; sr. o tome nie opis. Radoslavove povelje iz 1254!), isto tako je bilo pismo Uroa I Dubrovniku iz 1265. kod . Nikolajevia (Mikl. s. 50 i Stoj. s. 23). Izlino je pitati odakle Nikolajeviu i Karano-Tvrtkoviu dubrovaki originali, nepotrebno i dalje raspravljati da li je imao Gagi Kulinovu povelju ve 1817. ili tek 1832. Romantina pria o udesnom spaavanju arhivskog blaga od duandija-materijalista pretvara se u grubu stvarnost o krai koja se nee moi nikada ispraviti, jer se svima gore navedenim poveljama osim Gagievom primjerku povelje Kulina bana zametnuo svaki trag. Gagiev primjerak povelje Kulina bana dospio je u nepoznato vrijeme i na nepoznati nain - prodajom ili poklonom - u posjed ruske Akademije nauka u St. Peterburgu. Svakako je bio u Peterburgu ve godine 1848, jer je te godine Sreznevskij objavio svoje izdanje takoer na osnovi Gagievog primjerka koji se ve nalazio u arhivu Akademije.422 Gagi je tada jo uvijek bio ruski konzul u Dubrovniku. Da li je od Gagia u pismu afaiku spomenuta priznanica hercega Vladislava od god. 1480. isto dospjela u arhiv ruske Akademije nauka u Petrogradu, nije poznato. Mikloi je obavljuje, ali kae za nju samo originale in Russia,423 po Mikloiu to isto ponavlja i Lj. Stojanovi.424 Ostala dva primjerka povelje Kulina bana prenesena su, kao to je ve spomenuto, godine 1833. u StaatsHof-und Hausarchiv u Beu. Godine 1906. priredio je G. A. Iljinski svoje kritino izdanje povelje Kulina bana na osnovi lenjingradsko-Gagievog primjerka, a izdanju je dodat fototipini snimak toga primjerka u prirodnoj veliini. Tim povodom napisao je Milan Reetar opiran prikaz izdanja Iljinskoga.425 Poto je imao Gagiev primjerak u fototipinom snimku Iljinskoga, a oba ostala primjerka na raspolaganju u arhivu u Beu, Reetar je rijeio pitanje meusobnog odnosa izmeu sva tri primjerka. On je opazio da je latinski tekst lenjingradsko-Gagievog primjerka, u kome se pisar ne spominje imenom, napisan od istoga dubrovakog notara dijakona Marina, koji je pisao latinski ugovor Dubrovnika sa humskim knezom Miroslavom od 17. juna 1190, a na kome se dijakon Marin potpisao kao pisar. Istovjetnost pisma mu je potvrdio i Ottenthal, tadanji profesor latinske paleografije u Beu, der sich dabei besonders an das volkommen gleichgeformte Kreuz im Anfange der beiden Urkunden - das Notariatszeichen des diaconus Marinus - sttzte.426 Miljenje da je krst na poetku obaju dokumenata notarski znak dijakona Marina potie zacijelo od filologa Reetara, jer za paleografa Ottenthala izgleda jedva vjerovatno da bi poznatu simboliku invokaciju u obliku krsta na poetku dokumenta - rijetko koja listina je bez toga znaka zamijenio sa notarskim znakom na kraju dokumenta. Ali, bez obzira na ovu pogreku koja nije ni od kakve bitne vanosti, konstatacija M. Reetara je tana. Dodue, kod uporeivanja Kulinove i Miroslavljeve povelje mogla bi se pojaviti jo sumnja, jer je Miroslavova pisana vanredno briljivo (o tome sr. nie opis Miroslavove povelje!). Isto tako briljivo je pisan i ugovor Dubrovnika sa velikim upanom Nemanjom od

421 422 423 424 425 426

P. afarik, Pamatky drev. pismenictvi, Okazky s. 2. Izdanje Iljinskoga, s. 7 nap. 1. Miklosich, Mon. serb. s. 523. Stare srpske povelje i pisma, II, Zbornik SKA 1 od knj. XXIV, 1934, s. 132. Die Urkunde das bosnischen Banus Kulin. A. f. sl. Ph. 29, 1907, s. 149 sl. 1. c s. 152. 205

1186. godine, pisan takoer od Marina, ali ne potpisan.427 Kod briljivog pisanja slova dobijaju u mnogome drukiji izgled nego kod brzog, pa nije udo to se Ottenthal oslanjao prvenstveno na krst. Osim krsta bi bio mogao navesti jedino jo slovo g, ija je karakteristina, u lijevo razvuena petlja u oba dokumenta jednaka. No, od istoga dijakona Marina postoje u dubrovakom arhivu i ugovori Dubrovnika sa Rovinjem (Rubino) od 8. okt. 1188.428 i sa Kaiima od 3 febr. 1190,429 a ova dva dokumenta pisani su isto tako brzo i aljkavo, kao i latinski tekst lenjingradsko-Gagievog primjerka Kulinove povelje. Sva slova, osobito r i s, imaju iste karakteristine Marinove poteze, tako da o identinosti pisma ne moe biti nikakve sumnje. Poto dijakon Marin, pisar latinskog teksta lenjingradsko-Gagievog primjerka, tih godina vri slubu dubrovakog dravnog notara i poto se u irilskom tekstu kao pisar potpisuje Radoje, dijak Kulina bana, to isto tako ne moe biti sumnje da je taj primjerak, kao to je konstatovao M. Reetar, original, iji je latinski dio pisan u dubrovakoj, a irilski dio u bosanskoj dravnoj kancelariji. Prema tome, beki arhiv je dobio iz Dubrovnika samo dva prepisa, a lenjingradsko-Gagiev primjerak je original. No, udes Kulinove povelje nije se zaustavio na gubitku originala, nego je u zadnje vrijeme i od bekih dvaju prepisa iezao jedan. A to je za nauku osobito nemilo, dok je original barem pristupaan u arhivu Akademije nauka u Lenjingradu, dotle se za izgubljeni beki prepis ne zna gdje se nalazi. Ne zna se ni to, kada je taj beki prepis ieznuo. Godine 1907. ga je M. Reetar u bekom arhivu jo prouavao. Godine 1920. ili 1921.430 je morala Austrija na osnovi St. Germainskog mirovnog ugovora vratiti Jugoslaviji sve arhivalije koje su bile god. 1818. i 1883. prenesene u Be.431 Vraene arhivalije uvale su se do jula 1941. u arhivu Srpske kralj. akademije u Beogradu. Jula 1941. oduzela ih je njemaka okupaciona vojna uprava Srpskoj akademiji i poslala ih ponovno u Dravni arhiv u Beu, ali su one na zahtjev FNRJ godine 1947. vraene opet Jugoslaviji. Dubrovake arhivalije smjetene su poslije vraanja u Dravni arhiv u Dubrovniku, odakle su god. 1818. i 1833. i odnesene. Dok su bile arhivalije smjetene u Srpskoj akademiji u Beogradu, ja sam god. 1939. i 1940. prouio irilske povelje i detaljno ih opisao, u jesen 1940. po nalogu Akademije i fotografski snimio zajedno sa Jak. Paveliem, fotografom Seminara za ist. umjetnosti na Univerzitetu u Beogradu, ali tada se u arhivu Srpske akademije nalazio samo jedan primjerak Kulinove povelje, a ne dva, kao to su se nalazili najmanje do god. 1907. u arhivu u Beu. Da se u arhivu Srpske akademije u Beogradu ve ranije nalazio samo jedan primjerak, dokazuje slijedea okolnost: Godine 1929. izdao je Ljuba Stojanovi svoje Stare srpske povelje i pisma I na osnovi tih originala u arhivu Srpske akademije. Tekst Kulinove povelje je Stojanovi priredio po fototipinom snimku lenjingradsko-Gagievog primjerka u izdanju Iljinskoga, a ispod crte je napomenuo: Ima i mlai prepis na perg. o [!] ovim odstupanjima ... (nabraja 15 odstupanja od lenjingradskog originala).432 Sva ta od Lj. Stojanovia navedena odstupanja odnose se na Reetarov takozvani mlai prepis, prema tome je Lj. Stojanovi ve prije 1929-te godine imao pred sobom samo jedan beki prepis Kulinove povelje, jer bi u protivnom sluaju bezuvjetno naveo i varijante iz drugog bekog prepisa, kao to je to radio kod svih povelja koje su sauvane u vie primjeraka. Vjerojatno, dakle, stariji beki prepis nije se uope nikad nalazio u arhivu Srpske akademije u Beogradu, tj. nije se nalazio meu arhivalijama koje je Drav