Sie sind auf Seite 1von 355

SLOBODAN PROSPEROV NOVAK: POVIJEST HRVATSKE KNJIEVNOSTI Na rubu svjetova Svoje prve trajnije politike zajednice ustanovili su Hrvati

koncem 8. stoljea. Njihova prva kneevina, budua kraljevina, nastajala je u neposrednoj blizini Jadranskoga mora, u krajoliku sasuenih vinograda i zaputenih maslinika, na opustoenim antikim hramovima i pod zidinama razruenih gradova koji su davno prije avarskih i slavenskih provala bili napustili svoje stanovnike. Ljudi koji su u vrijeme slavenskih doseljenja ivjeli u tim naputenim i sablasnim gradovima i sami su bili stranci. Pred slavenskim pridolicama imali su oni veoma malo prednosti. Njihov je bio osjeaj zaboravljenosti i ostavljenosti. ivjeli su na rubu dvaju svjetova, a da pri tome nisu ni znali kojemu od njih pripadaju. Zaklonjeni u kamenim koljkama svojih gradova vjerovali su da su u njih stigli iz grkih pria i mitova. Pridolim Hrvatima u novoj se domovini ukazao krajolik samoe i tiine. Veliki i tihi prostori, ruevine obrasle mahovinom i neisuene movare, ustajale vode koje se pretvaraju u beskrajna jezera i spajaju se s morem kao u Ninu kod Zadra. Nekadanje bogatsvo sada se prepoznavalo kao siromatvo. Ljude su svakodnevno napadale divlje zvijeri, a iz movara pored kojih su gradili svoje nastambe rojevi komaraca, prenosnika tekih bolesti, opsjedali su pridolice. Predjeli s obraenim tlom bili su svedeni na malena kamenu oteta polja. U sruenim hramovima benediktinci koji su pristizali izdaleka, najee iz Irske i kotske, slini sablastima, prenosili su kamenje i popravljali ruevine. Samoa i pusto bile su prve emocije to su ih doivjeli doseljeni Hrvati u domovini koja e im od polovice 7. stoljea biti sudbinom odreena. Zemljopisni poloaj i kulturna pozadina njihove nove zemlje dali su osobit smjer hrvatskom narodnom ivotu. S jedne strane bio je taj prostor snano povezan sa zapadnorimskom kulturom, ali je nekim ustupcima bio i u najbliem susjedstvu s grko-bizantinskim svijetom. Hrvatska kultura nastajale je tako na pragu Istoka i Zapada, u prostoru prijenosa i proimanja dvaju svjetova. Naavi se na dodiru prethodno ve uzgajanih razlika, Hrvatima je razliitost postala sudbinom i oni su njezinoj zagonetki esto nudili i utopijske odgovore. Slavia romana i Slavia orthodoxa Vena doseljenih plemena to se s vremenom okupila oko hrvatskog imena spustila se do Jadranskog mora, a manji njihov dio nije prelazio planine Velebita, nego se zaustavio u plodnoj, ponegdje i movarnoj dolini, i u gustim umama izmeu tokova rijeke Save na jugu, Drave na sjeveru i Dunava na istoku. I juna i sjeverna hrvatska plemena, ona posavska i ona primorska, svoje su sklavinije, kako su prve hrvatske zajednice prozvali susjedi, zasnovali u nekadanjem rimskom Iliriku, u kojemu je u zlatno tada donekle zaboravljeno vrijeme, cvjetala vana mediteranska civilizacija pa i knjievnost. Bila je to civilizacija s dominacijom vinove loze, s nastambama od kamena i cigle, kultura proeta gradovima koja se temeljila na dobrim komunikacijama. Nakon dolaska u novu zemlju, u prvim desetljeima posvajanja i navikavanja, Hrvatima nita u novoj okolini nije bilo blisko. Njihovo je civilizacijsko okruenje do tada bilo iskljuivo od drva i koe, gradova nisu poznavali, a nisu poznavali ni pisma. Oni, kako veli vjerodostojni Bugarin koji se zvao rnorizac Hrabar, u vrijeme dolaska u novu zemlju nisu imali knjiga nego su, kae taj svjedok iz 9. stoljea, prije nego to su primili kranstvo, brojali i gatali crtama i urezima na nain pogana. Bila je njihova kultura usmena, a vjera bila im je stara, prastara i pretkranska. Oni su se naselili u prostor koji je barem tri stoljea ranije ve bio kristijaniziran. Jedina nevolja s njihovom novom domovinom bila je u tomu to ju je limes izmeu dvaju kranstava, onoga zapadnog sa sreditem u Rimu i onoga istonoga sa sjeditem u Carigradu, podijelio i na neki nain raspolovio. Zemaljske i nebeske vlasti s obiju strana ovoga uvijek aktivnog limesa, svaka za sebe imale su projekte s novopridolicama. Neki interesi su im se potpuno sukobljavali, ali nita i nitko nije mogao promijeniti geografsku i povijesnu bjelovidnost, a ta je da je Hrvatima bilo dosueno da bez ostatka sudjeluju u batini Zapada. Znailo je to i da sudjeluju u obnovi one varijante zapadnoga rimskog kranstva koja nije uspjela preivjeti prve invazije barbara, ali koja

je, upravo u doba posljednjih doseljavanja, u kojima su sudjelovali i Slaveni, okupljala razbacane udove i prikupljala obnoviteljsku energiju. Vaan impuls toj obnovi davala su upravo najnovija doseljavanja u rubne dijelove Europe. Dolazak Skandinavaca i Slavena, a poslije i naseljavanje ugarskih plemena, bili su velika kunja zapadnom kranstvu, kojemu je Rim bio i ostao caput mundi. Zamisli s novopridolim narodima nisu bile samo religijske. One su bile u vezi s geopolitikom kakvu e neposredno nakon hrvatskih doseljavanja zagovarati sve snanija vienacionalna franaka zajednica, koja je meu europskim dravama prva posijala ideju o etnikoj razliitosti sastavnica ujedinjene Europe. Bile su to okolnosti koje su zajedno s prijetvornim ponaanjem bizantskih voa zapadnom kranstvu dale prigodu da ostvari zamiljenu, a poslije i stvarnu, iako nikada i ni od koga potpuno prihvaenu granicu na svom istonom europskom limesu. Taj revidirani limes, te rekreirana granice izmeu kultura nije, razumije se, mogla uspostaviti stvarnu granicu izmeu dvaju slavenskih svjetova i njihovih kultura, Slavia romana i Slavia orthodoxa. Granica je to koja se nije uvijek potovala, ali su se na nju kad god je to zatrebalo svi rado pozivali. Porozne granice Novi limes zainjao se na Baltiku, kretao je od europskog sjevera od Poljske, i tekao preko eke, neko vrijeme Moravske, zatim Slovake, Slovenije i konano do Hrvatske na Jadranskom moru. Oko te duge granice, koja je odgovarala i glasovitom Jantarnom putu u ranom srednjovjekovlju, bila je prakticirana poroznost granica, bio je iskuavan model nove raznolikosti, pa i stanovite tolerancije, koji je Europu rano suoio s njezinim najvanijim pitanjem, pitanjem odnosa sredita i pokrajine. Hrvatska kultura i njezina knjievnost od tada je dijelila sudbinu svih rubnih civilizacija. Hrvatima je bila namijenjena zadaa pronalaenja mjere i dijaloga izmeu etiri temeljna vanjska kulturna utjecaja koji su se kroz stoljea prepletali u njezinu ivotnom prostoru. S istoka stizala su u taj sada hrvatski prostor dva glavna poticaja. Prvi je dolazio iz kranskoga Bizanta, iz Bugarske i Srbije i bio je snaan u srednjem vijeku, oslabio u ranom novovjekovlju, zatim ponovno ojaao u modernim razdobljima. Drugi istoni dodir ostvarivali su Hrvati s islamom, i to ve u srednjem vijeku posredovanjem Arapa, ali ne na svom tlu i ne izravno. Poslije su intenzivni dodir s islamom ostvarili na podruju Bosne za vrijeme duge turske vlasti, pa i kasnije. Sa zapada dolazila su Hrvatima dva presudna kulturna utjecaja. Oni su bili presudni utoliko to je recipronost u njihovu sluaju bila tolika da je danas teko rei je li to na hrvatsku kulturu vie utjecao Zapad ili je moda taj utjecaj posvema nemjerljiv s kulturnim i civilizacijskim udjelom to su ga Hrvati dali zapadnoj civilizaciji i kulturi. I zapadni kao i istoni utjecaji imali su u hrvatskim zemljama dvije komponente, obje kranske. Prva je emitirala utjecaje iz same jezgre Mediterana, s romanskih Apenina i uz njezinu su pomo Hrvatima stizale naslage rimskog papizma i latinizma, mletakog internacionalizma i laicizma. Drugi zapadni kulturni utjecaj razlijevao se u Hrvatsku s dunavskim naplavinama, donosei u Panonsku ravnicu iz srca germanske Europe iskustva luteranstva i njemake renesanse, katolikog baroka, ali nameui i svu grubost austrijskih pa i ugarskih dinastikih dobroinstava. Sloenost toga dijagrama pretvorila je Hrvatsku ve u srednjem vijeku u geografsku, a kako e se kasnije vidjeti i u kulturnu paradigmu onoga to je i danas obiljeje za viejezinost, za kulturni antitotalitarizam i laicizam ujedinjene zapadne i jugoistone Europe. Takva Europa i danas je ideal, takva Hrvatske u Europi moe uvijek nai mjesto i ono najbolje u njezinoj sudbini bilo je uvijek na tom tragu. Hrvati u Europi nisu nikada bili Prometeji, baklje su na ovaj azijski poluotok donosili drugi. Zato su Hrvati morali najee poput snanog Atlasa nositi na svom europskom rubu i najvee terete. Taj teret nisu vidjeli oni koji ne znaju da Europa nema sredita i da nema pokrajine. Koji ne znaju da je ona svagdje centar i da je ona svagdje periferija i da njoj ne treba Prometeja. Prometeji su je najee samo palili svojim zubljama. Statiko oko rtve Dolazak slavenskih plemena u nekadanji Ilirik nije od prvoga trenutka nailazio na razumijevanje susjeda i nije u poetku bio oditavan kao pozitivan dogaaj. Doseljavanje izazivalo je strah onih koji su ga sa svojih ve uzdrmanih dvorova i rasklimanih utvrda promatrali prestraenim i statinim okom rtve. Iz Rima je papa Grgur Veliki ovako pisao biskupu Martinu u Solin na samom poetku 7. stoljea: "Veoma sam alostan i zabrinut zbog velike opasnosti koja vam prijeti od Slavena;

alostan sam jer osjeam s vama vae boli, a zabrinut jer preko Istre oni ve prodiru u Italiju." Papa je govorio iz sadanjosti, ali budunost ga je tek rijetko demantirala. Zbog toga je zavretak njegova pisma, iako napisan 600. godine, dugo zvuao poput proroanstva: "Koji iza nas dou, ti e jo gora vremena doivjeti." Isti osjeaj iskazuje i anoniman veoma uzbuen zapis pronaen na cigli u ruevinama Sirmija. Ruka nekog kranina urezala je u tu opeku ovaj uzvik straha i neizvjesnosti: "Kriste gospodine, pomozi gradu i odbij Avarina, sauvaj rimsku zemlju i onoga koji je ovo napisao. Amen." Strah od agresivnih doseljenika tjerao je uroenike u bijeg, pa je tako upravo u vrijeme kad je nastala sirmijska opeka iz Sirmija u Solin pobjegla opatica Iohanna. U Solinu je ubrzo kao prognanica preminula, a njezin sarkofag pronaen na Manastirinama posljednji je datirani spomenik antike Salone, grada koji je u trenutku opatiine smrti jo odolijevao navalama novodoseljenih plemena. Iohanna iz Sirmija nije doivjela pad Salone, ali oni koji su ga doivjeli prenosit e i buduim generacijama apokaliptine slike njezine propasti. Tada je na papinskoj stolici bio Ivan IV, porijeklom Dalmatinac. On je sa strepnjom oslukivao vijesti o dolasku Slavena na Jadran i im je poetkom 641. bilo mogue onamo putovati, poalje on tamo svoga izaslanika, opata Martina, s nalogom da u Istri i Dalmaciji otkupi brojne zasunjene krane iz ropstva, a iz razvaljenih hramova i raskopanih grobita da pokupi moi muenika. Papin poklisar stigao je na ruevine Salone i ondje je doao u dodir s Hrvatima, koji su se ve prije bili naselili u plodno solinsko polje. Ti Hrvati, to ih je opet Martin susreo, konano i nepovratno su na istonoj obali Jadrana zamijenili romanizirane Ilire. Novi stanovnici u mnogoemu su i nadmaivali Ilire. Svoju na kopnu ve uoenu borbenost oni su ubrzo iskazali i na moru. Njima je dodue pun pristup u dalmatinske gradove jo nekoliko stoljea bio zaprijeen, ali to ih nije omelo da vei dio svoje rane civilizacije izgrade na moru i pomorstvu. Kroniari s druge obale Jadrana ve su u 7. stoljeu sa stravom biljeili napade Slavena s mnotvom laa u vodama podno Monte Gargana. Razaranje starih kalendara Sudei prema najstarijim umjetnikim i arhitektonskim kamenim spomenicima, a takav je u ranom srednjem vijeku prije svega bila Vieslavova krstionica iz 800. godine, Hrvati su tijekom 7. stoljea ve dolazili u dodir s kranskim misionarima, pa su njihovim posredovanjem poeli primati kransku vjeru i prvu poduku. Latinski tekst na kruni Vieslavove krstionice svjedoi o tom misionarenju. Na kruni krstionice, poziva se nemone da ih se prosvijetli, a pogane da se operu od zloina i da "spasonosno ispovijedaju vjeno Trojstvo". Tek nakon obavljene kristijanizacije mogli su hrvatski rodovi sudjelovati u politikoj i duhovnoj reorganizaciji zapadnoga dijela nekadanjeg Rimskog Carstva. Samo pokrtene moglo se i njih ukljuiti u latinizaciju kranstva. Taj proces izazivao je svagdje velike promjene i postavljao ozbiljne zahtjeve drutvu ali isto tako i pojedincima. Za mnoge ljude onoga doba to nije bio lak proces. Trebalo je razoriti sve stare hramove i unititi stare kultne predmete, ukinuti brojanje i slavljenje po starom kalendaru, zamijeniti poganske sveenike kranskima, koji su u poetku dolazili iskljuivo iz inozemstva i s kojima se bilo teko sporazumijevati. Bilo je to vrijeme u kojem su se mijenjali drevni obiaji, pogrebni i enidbeni, te uvodili novi. Praksa posta i seksualne apstinencije nije bila ni lako ni brzo prihvaena. Mijenjao se ivot svakoga pojedinca, mijenjao se opi ritam ivota i navike, slavljenje tjednih i godinjih praznika. Ljudski ivot u svim fazama, od roenja do smrti, zadobivao je novi unutarnji smisao. Pokrtavanje je plemenske zajednice novodoseljenih Slavena prisiljavalo da u vrlo kratkom vremenu politiki, to e rei eksplicitno odrede svoje odnose i s papinskim Rimom, ali i s franakom dravom, tim prvim hrvatskim gospodarom. Uostalom, Hrvati su poput drugih Slavena upravo po imenu najznamenitijeg franakog kralja Karla Velikoga latinsku rije regio preveli kao kraljevina, dakle kao Karlova drava te je rije ostala u uporabi i do danas. Velika franaka drava nije trajala dulje od stotinu godina. Ona se ve u 9. stoljeu raspala na dvije polovice, na Franciu occidentalis, to je bila budua Francuska, i Franciu orientalis, koja e mnogo kasnije postati Njemakom, a iji e suvereni i dalje kroz stoljea zadrati titulu rimskih imperatora. Bila je ta njihova titula dakako tek simbolini preostatak u srednjem vijeku zaroenih razgranienja izmeu religijske vlasti, papine, i svjetovne, careve. Hrvati su se u vrijeme jaanja Karlove drave nali u geopolitikom okruenju franakih aspiracija. Kada stoga u njih zapone proces kristijanizacije, ali i prvih politikih integracija, onda to znai da e tijekom 8. i 9. stoljea svi poticaji stizati iz furlanijske markgrofovije koja je za Franke bila prostor i filtriranja, ali i asimiliranja na nemirnim istonim granicama i za franaku ekspanziju vrlo vana. Upravo je ta

okolnost i pomogla Hrvatima te su u 9. stoljeu ve mogli stvoriti svoju prvu organiziranu i priznatu, dodue jo podlonu, politiku jedinicu. Temelji moderne Europe Hrvatski su knezovi, naavi se na rubu drave Karla Velikog, bili u prigodi da nakon raspada i podjele, moglo bi se rei eksplozije, velikog Franakog Carstva, a uspostavljajui dobre odnose s gradovima bizantske Dalmacije i ve zarana stvarajui svoju kneevinu, sudjeluju u postavljanju nacionalnih temelja modernoj Europi, temelja koji su se odrali sve do danas. Bilo je to vrijeme u kojem su se raale tzv. narodne svijesti tzv. velikih i tzv. malih naroda koje e trajno tijekom tisuljea europske povijesti tinjati i koje e u svakoj novoj krizi i u svakom prestrojavanju europskih granica iznova objavljivati svoju nazonost bilo samo kulturnonacionalnim bilo dravnim, ali i naddravnim programima. Zajednice to su nastajale u srednjem vijeku nikada nisu bile etniki iste, dapae njihova pripadnost zapadnoj latinskoj Europi znaila je da one na injenici etnike istoe nisu ni mogle ni smjele inzistirati. Dravne i etnike zajednice to su raspadom karolinkog carstva stvorene postojat e tako kroz stoljea, ak i kada su se neke od njih ugasile ili stopile s drugim dravama. Tako su od samog poetka u ideji Europe bili povezani ali i razdvajani pojmovi drave i nacije i njihovu se povezanost tumailo i tumai uglavnom na dva naina. S jedne strane vezu drave i nacije italo se u kjuu romantinog mita o dravi kao o jedino dostojnoj kolijevci nacije, a s druge se strane realizacija nacionalne svijesti vidjela u zajednici ili udruzi razliitih nacionalnih svijesti ili, to je takoer bio est sluaj, u krilu nadnacionalne svijesti, pri emu je nacionalna drava bila tek sredstvo a nikako sveti cilj uz pomo kojega se potpunije i snanije sudjelovalo u duhovnom i kulturnom stvaranju europskoga zajednitva. Ta dva pogleda na naciju i njezinu dravu bila su jednako nazona u itavoj hrvatskoj povijesti, a njihovo paralelno pojavljivanje, njihov dijalog, pomogao je generacijama da svoju teku sudbinu na rubu zapadnoga svijeta iznesu sve do naega vremena ne kao tragian i mraan usud nego usprkos svemu vedar dijaloki pothvat mnogih generacija i pogleda na svijet. Zato ni povijest hrvatske knjievnosti ne moe biti samo slika jednog ili drugog pogleda i njegovih trenutanih politikih upotrebljivosti u suvremenosti onoga koji tu knjievnost koristi. Povijest hrvatske knjievnosti treba i za jedan i za drugi nazor pokazati jednako razumijevanje i simpatiju jer oba su u povijesti sluila istom cilju, oba su zagonetku ovjekova postojanja pokuavala proitati iz kategorija svakodnevlja i oba su se uspjela uzdii nad svakodnevljem i ponuditi vrijednosti koje se smiju odmjeravati samo opeeuropskim i estetskim mjerilima. Benediktinci, prvi uitelji hrvatske elite U prvim postantikim stoljeima u konsolidaciji zapadnoga kranstva najvaniju su ulogu odigrali duhovni redovi koji su, zajedno s novonastalim dravama i njihovim elitama, bili kadri stvoriti dvostruku mreu vlasti, kako one nebeske, tako i one zemaljske. Benediktinski red bio je snana duhovna poluga koja je mogla pokrenuti kota srednjovjekovlja. Taj crkveni red ravnao se prema pravilima svetoga Benedikta koji su prije svega veliala samostansku kulturu, nudila kult redovnitva i bila usklaena s potrebama preteno seoskoga stanovnitva ranosrednjovjekovne Europe. Velika je uloga benediktinaca u katehizaciji doseljenih rodova i plemena. Oni su ih uili novoj podjeli dana, i to na vrijeme strogo namijenjeno radu i na slobodno vrijeme u kojemu se moglo predati molitvi i procesu ienja. Oni su ih uili upravljati vremenom, ali i prostorom. Da bi to mogli ostvariti benediktinci su Europu napunili knjigama, spaavajui ih iz ruevina i sa zgarita a stare rukopise, nakon to bi ih spasili, oni su u svojim skriptorijima jo i umnoavali, tako da se papirnato naslijee poveavalo geometrijskom progresijom. Benediktinci su i ozvuili Europu, ponudivi joj prva zvona koja ne samo da su uspostavljala vertikalnu vezu ovjekovu s nebom nego su pridonijela razaranju ciklikog poganskog doivljaja svijeta, ponudivi novo mjerenje dana i njegovu podjelu na vrijeme za tijelo i na vrijeme za duh. Benediktinci su bili prvi uitelji hrvatskoj srednjovjekovnoj eliti. Na hrvatskim dvorovima oni su bili i ranarnici i astronomi, i pravnici i uitelji. Njihova osjeajnost i njihovo poznavanje antike kulture, njihova tenja k novom bili su korijeni iz kojih su neto kasnije izniknuli prvi knjievni plodovi novoformiranih naroda, ispjevane prve nacionalne epopeje, stvoreni prvi stihovani modeli i odigrane prve scenske igre. Benediktinci su lutali onodobnom Europom poput

boanskih histriona. Pred sebe su postavili jednu praktinu zadau: da u svijetu u kojemu se nakon pada Rimskog Carstva izgubila ideja privatnog prava, u svijetu u kojemu je dominiralo individualno nasilje, sagrade samostane kao mjesta mira, ali i rada, utoita samoe ali i promatranice pravde. Oni su prvim hrvatskim srednjovjekovnim vladarima donijeli zakone, oni su im dali prvu ekonomsku poduku, promovirali ideju boljih komunikacija. Da nije bilo benediktinaca, u prvim bi se stoljeima hrvatskoga doseljenja, prethodno dosegnuta i zateena razina civilizacije i pravnoga drutva potpuno izgubila. Benediktinci su pomogli da Hrvati ne izgube vei dio iskustava to su ih u posljednjim godinama Carstva bili dosegli romansko i ilirsko puanstvo dalmatinskih i panonskih gradova. Knez Trpimir i Saksonac Gottschalk U 7. je stoljeu, nakon smrti Grgurove, zapoelo novo doba, koje e poslije, posebno nakon krunidbe Karla Velikog, i uvrivanja Franakog Carstva, najaviti presudno vrijeme europskih nacionalnih i geopolitikih demarkacija. U srednjovjekovnom hrvatskom drutvu, neposredno nakon pokrtavanja i nakon prihvaanja teevina latinske liturgije, sve su ei bili znakovi prihvaanja nove dvorske etikete i posebnog kodeksa udvornosti, pravila pravnog ophoenja koja se i danas prepoznaju u tekstovima veine najstarijih sauvanih hrvatskih isprava. Narodni nazivi dvorskih asti koji se susreu kako na prvim kamenim natpisima, tako i u prvim pergamentnim ispravama, dokazuju da se na hrvatskom dvoru govorilo hrvatskim jezikom, jer inae se ne bi u latinskom tekstu zapisivali domai nazivi, poput iupanus ili tepci. Isto je tako lako razvidjeti da su se i dvor i visoki kler drali latinske zapadne liturgije. Najstarije isprave iza svoga visokog stila skrivaju i sloj svakodnevnog dvorskog openja, a znaju u jednoj istoj reenici pomijeati i visoke i niske sadraje, i zakletve i kletve, i molbe i naredbe, ponizno laskanje i gnjev. Sve te osobine nosi i najstariji nama poznati hrvatski diplomatiki spomenik, darovnica kneza Trpimira iz 852. godine. U toj darovnici knez kae da je grenik te da je "budui da ne znam, kad bude doao, posljednji dan i as, za koji ovjek ne zna, veoma zabrinut za spas svojedue" i da je nakon to se posavjetovao sa svojim upanima, koji su bili njegovi dvorjanici, nakon vijeanja odluio sagraditi samostan i onamo dovesti zbor redovnika. Dalje kazuje knez da je "potaknut njihovim usrdnim molbama... i elei da nas njihova esta molitva oslobodi grijeha, stao razmiljati"... pa kad je vidio "kako nije bilo dovoljno srebra... kazali smo: Vesela vam srca dajemo sve to god zahtijevate i nita neemo odbiti vaoj ljubaznosti." Sporim i sveanim, ali i oputenim i u sebe sigurnim jezikom govori ovdje Trpimir, praotac svih hrvatskih narodnih vladara. Gorovi on to iz dvora pored kojega je za benediktince uredio samostan u Rinicama pod Klisom. Sredite Trpimirove kneevine, njezino srce, bilo je solinsko polje nadomak Splita. U tom polju u bazilici izmeu rukavaca solinske rijeke na Gospinu otoku odvijali su se obredi za odlinike. Ve sredinom 8. stoljea poticao je Trpimir gradnju i drugih benediktinskih utoita na hrvatskom tlu. Okruio se on i vrlo zanimljivom dvorskom svitom u kojoj je posve prirodan bio boravak Saksonca Gottschalka, redovnika putnika i pisca rasprave De trinia deitate, tipinoga marginalnog intelektualca onoga doba, benediktinca kojega su iz Furlanije prognali navodno zbog pogrenih uenja o dvostrukoj ovjekovoj predodreenosti, i to kako onoj za prokletstvo, tako i onoj za blaenstvo. Taj je Sasin poslije, kada je napustio Trpimirovu trpezu, bio u prigodi da izmeu ostaloga posvjedoi o specifinostima latinskoga jezika kojim se sluio Trpimirov dvor. Da ga je Trpimir zadivio, svjedoi i to to je kneevo dostojanstveno jahanje na konju u opravi uzeo kao posve dobar primjer za izvoenje svojih uenja o predesetinaciji. Na Trpimirovu dvoru, pored dvanaest poslovinih upana, tih hrvatskih vitezova okrugloga stola, bila su jo i tri sveenika koji su bili jezgra dvorskog ureda koji je posvema bio na razini onoga doba. Iz tog ureda izlazili su prvi hrvatski tekstovi i stvarani prvi domai izvori u kojima se s velikom samosvijeu spominjalo toga hrvatskog vladara s titulom Dux Chroatorum. I sam Gottschalk, kada spominje Trpimira, veli za njega da je on bio Tripemirus rex Sclavorum, pokazujui i tom pojedinou da su i onda, kao i dugo poslije, izrazi Slaven, Slovin, Ilir, Dalmatinac, Slavonac, bili tek sinonimi hrvatskoga imena. Predstava za nebeske oi ovjek srednjega vijeka imao je poput djeteta potrebu da jezikom dodirne i oivi sve stvari koje je doivljavao kao nove. Jedna od najvanijih novina srednjega vijeka bila je ovjekova potreba

da jezikom dodirne svoju i tuu nutrinu, da osluhne njezinu poruku. U svakoj je javnoj gesti ovjek onoga doba pokazivao da je napravljen po slici Bojoj. ovjek Trpimirova doba nije u svojoj svijesti oivljavao onu zaboravljenu antiku spoznaju o ovjeku koji je mjera svih stvari. Novokristijanizirani Europljani traili su mjerila izvan sebe, ali su traei ih primili poduku da Bog koji treba da je mjera svih stvari moda i nije tako daleko. Onaj koji je shvatio poruku znao je da je Bog zapravo u nutrini, da se smjestio u svakoj osobi i u njezinoj neponovljivosti. Spoznajom pojedineve neponovljivosti uspostavljao se kvalitetniji odnos izmeu ovjeka i prirode, izmeu razuma i vjere. Taj odnos pomagao je onodobnim ljudima da u svakodnevlju, pa i u svakoj najmanjoj gesti sami, jer su sudionici Boanske milosti, usklade visoko i nisko, realno i transcendentalno. Tako se u njih raao novi osjeaj prirodnosti, otvarao svijet u kojemu je samoinicijativa bila doputena i dobrodola, ali samo pod uvjetom da se nikada i ni u jednom trenutku ne zaboravi osuditi one koji novouspostavljeni odnos ovjeka i Boga nisu prihvatili ili ga nisu bili spremni na propisani nain rekreirati. Zato zadarski naelnik Andrija u oporuci napisanoj 918. godine s grozom spominje onoga koji bi se usudio da ne slijedi njegove elje: "Neka ga stigne gnjev svemoguega Boga Oca i Sina i Duha Svetoga: prokletstvo 318 svetih otaca; kanjen neka je gubom Sirca Neamana, neka se neizlijeen mui i na posljednjem sudu neka bude s avlom i njegovim sramotnim pomonicima i s Judom Iskariotom nagraen u paklenoj dubini." Srednjovjekovno hrvatsko drutvo bilo je bitno religiozno i transcendentalno, bilo je protusvjetovno, a u temelju svojemu pohranilo je i stalno oivljavalo uvjerenje da pravi ivot jest ivot due kojoj je osiguran prekogrobni ivot. Boravak na zemlji tek je bio vjebom, pokusom, a zemaljski je boravak bio i teak trud uz pomo kojega se jedino i moglo zasluiti zagrobni ivot. Sve to dovodilo je ovjeka u poziciju boanskoga glumca koji se svako jutro iznova ukljuivao u spektakl za nebeske oi, u svakodnevnu provjeru i iskuavanje sebe i drugih. Totus mundus agit histrionem, stara Petronijeva fraza, zadobivala je sada novu energiju. ivot je postao predstavom za nebeske oi, predstava svih za samo jedne oi, predstava koja je u sebe ukljuivala i najvanijeg kraljevskog glumca, a u kojoj je bilo mjesta i za sve druge. Nosila je ta ideja zametak relativizacije ovjekova poloaja. Ono to je u njoj bilo najbitnije pravo je na samoinicijativu, pravo na polaganje rauna sebi samome i svome mjestu u hijerarhiji. Mjesto u hijerarhiji bilo je sveto i ono se nije smjelo poremetiti jer svaki mali pomak, vjerovalo se, odmah bi izazvao poremeaj cijele nebeske hijerarhije. Nebo se nije smjelo doticati rukom, ali je zato sve drugo bilo ljudima na dohvatu. U tom smislu napisan je i tekst kojim je hrvatska kraljica Jelena poloila ivotni raun na svojoj nadgrobnoj ploi. Jelena je umrla 976. godine od utjelovljenja Gospodinova "za ivota je bila mati kraljevstva i postala zatitnicom siroadi i udovica" a sada moli prolaznika: "ovjee, kad amo svrati pogled, reci: Boe, smiluj se dui njezinoj." Sarkofag kraljiin nije na alost dugo bio pred oima prolaznika, jer su ga za svoga upada smrvili Mongoli razbivi ga u stotinu komada, tako da je kraljiina ganutljiva poruka postala pravi puzzle srednjovjekovne hrvatske pismenosti. Na isti nain kao to su doivljavali sudbinu pojedinevu, doivljavali su ondanji ljudi i opu povijest ljudske vrste. I ona je bila ispunjavanje nacrta providnosti u kojemu su i ljudske zajednice i narodi i kraljevstva igrali svoje uloge podvrgavajui se Bojoj volji. U tom je smislu za hrvatsku onodobnu politiku i knjievnu kulturu vrlo karakteristian tekst zavjernice kralja Zvonimira koja je izgovrena 1075. kada je on milou Bojom postao kralj Hrvatske i Dalmacije. U toj, vrlo dobrom latintinom sroenoj zakletvi, Zvonimri obeava nazonima pravednu vlast i kae da "sluiti Bogu znai isto to i kraljevati" i zavjetuje se papi da e stalno i po svemu uvati vjernost, da e potovati pravdu i braniti Crkvu, da e zatiivati siromahe, udovice i siroad te da e ponitavati brakove meu roacima, da e ustanoviti zakonito vjenanje prstenom i sveenikim blagoslovom, a ustanovljenim brakovima nee dopustiti da se izopae, da e se suprotstaviti prodaji ljudi, a uz pomo Boju da e se pokazati pravednim u svemu to bude u skladu s pravdom. Zvonimirova zavjernica tipian je tekst s granice, tekst koji svjedoi o trajnoj potrebi onih iz sredita da one s rubova uju kako im neto o sebi dokazuju. Latinski je bio prvi knjievni jezik Hrvata U Zvonimirovo vrijeme neka vrst ujedinjene Europe ve je bila ostvarena, i ta jedinstvena Europa u tom vremenu bila je samo ondje gdje se prostiralo latinsko kranstvo. Njezino jedinstvo, razumljivo, nakon propasti franake Karlove drave, nije bilo politiko. Prostor latinskoga kranstva bio je i dalje mrestilite razliitih etnikih entiteta kojima su dimenzije i energija toliko varirale da im se teko mogao nai zajedniki nazivnik i da ih se moglo po neemu usporeivati. Bili su ti politiki

entiteti podvrgnuti razliitim oblicima vladanja, neki podijeljeni u regije a neki vrsto ujedinjeni, neki nezavisni, a neki zavisni. Nije mogue u ranoj Europi vidjeti neko ope naelo. Ono e se nazrijeti tek onda kada se budu pojavili prvi ozbiljniji vanjski neprijatelji, a to su bili nevjernici Arapi, opasni Mongoli, a onda i razne rubne patarenske sekte, te na koncu istona i neposluna grka Crkva, koja se prepoznala kao glavna zapreka u irenju latinskoga kranstva jo dalje na istok preko Carigrada do Svete Zemlje. Sva politika pitanja o nevjernicima, izmaticima i hereticima, koja su se namjernom grekom povezivala s pitanjima neba i nebeskog Jeruzalema za daljnji razvoj knjievnosti imala su presudno znaenje. Ta pitanja otvarala su problem homogenizacije, to dakako znai i pitanje opeg i posebnih jezika, jezika liturgije i jezika uprave, jezika cjelokupne knjievne i filozofske aktivnosti onoga doba. U okviru tih pitanja Hrvati su imali mnogih prednosti. Oni su se naime nastanili u starom Iliriku, u Panoniji i Dalmaciji i vjeru primili u prostoru koji je ve bio doslovno impregniran latinskom pismenou i u kamenu i u drugim medijima. Srednjovjekovna je Crkva u tadanjoj Dalmaciji i Hrvatskoj uvala tradiciju latinskoga jezika kao svog knjievnog jezika. Taj jezik u 7. i 8. stoljeu, razumije se, vie nije bio klasian latinski jezik, bio je to novi latinski jezik, kojega su zvali razliitim, ak i pogrdnim imenima, vulgarni jezik, lingua vulgaris. On je vlakno od kojega su istkani svi najstariji relevantni hrvatski ranosrednjovjekovni dvorski i crkveni spisi. Bio je taj jezik sve samo ne mrtav jezik, kako ga esto s nepravom nazivaju. On je mrtvim jezikom postao tek kasnije, kada su ga u svojoj slijepoj obnoviteljskoj ljubavi uguili humanisti. U srednjem vijeku bio je to ivi jezik, i to najvaniji ivi jezik zapadnoga kranstva i itave Europe, jezik velike srednjovjekovne knjievnosti. Takav je bio kad je postao i prvi knjievni jezik Hrvata, prvi jezik uz pomo kojega su se mogli povezati sa susjedima. Ali on je bio i prvi jezik s kojim su mogli omjeriti jezino i tradicijsko blago to su ga donijeli iz pradomovine. Na njemu su se nauili razlikovati i na njemu su se nauili sliiti drugima. Iz te pisane batine ranog latinskog srednjovjekovlja hrvatska elita, kao uostalom i sve elite u drugim dijelovima kontinenta, uila je ritam i metriku svoje budue poezije i proze, uila je zajedno sa svojim uiteljima zaboravljati ritam kvantitativnih antikih stihova i poela je formirati slogove na osnovi njihove naglaenosti i vezivati ih u strofe uz pomo rima, oblikovati tekst uz pomo jednostavnih glasovnih sredstava. Ono to su jednom nauili na latinskom, poslije su primjenjivali u svom jeziku i pismu. Proza tog srednjovjekovnog latiniteta, dakle, prvoga hrvatskog knjievnog jezika, bilo da je pripovijedala ivote svetaca ili zapisivala kronike drava, gradova ili naroda, bila je gipka i bliska ritmu svakodnevnoga govora, postavi tako najbolji medij uspjene kristijanizacije. Razvoj hrvatske knjievnosti povezao se uz pomo latinskog jezika od samog poetka sa zajednikim temeljima europske zapadne civilizacije. Dokument iz Toursa Hrvatska je knjievnost prirodom svoje genetike, imala jo jedan dom. Bila je ona od samih svojih izvora sudbinski i stvarno povezana s problematikom grananja ostalih slavenskih knjievnosti, i to u prvom redu ruske, bugarske, eke, poljske, srpske i moravske kulture. I u tim se slavenskim sredinama odmah po doseljenju, negdje malo prije a negdje neto kasnije, otvorilo u svom zamahu pitanje opeg i liturgijskog slavenskog jezika, a time i jezika svakodnevne pravne i dravne komunikacije. U Slavena koji su se nali u okruju zapadnoga kranstva rjeavanje toga pitanja bilo je prije svega povezano s opim pogledima na odnos prema latinskom jeziku kao jeziku liturgije te narodnim jezicima kao poeljnom sredstvu kateheze, a uskoro i prve knjievnosti. U onih pak Slavena koji su po dolasku u novu domovinu uli u interesnu sferu Bizanta bilo je to pitanje ak i sloenije. Slavia orthodoxa nije u srednjovjekovlju upoznala razdvajanje crkve od drave, pa se u njoj, kad god bi se pojavili podruni interesi, narodni jezik odmah pretvara u liturgijski. Pritomu se lako naputala dvojezinost bliska zapadnom kranstvu. Hrvati jednako kao i ostali Slaveni iz Slavia romana mogli su dakle koristiti pozitivnu zapadnu praksu koja je ve bila najavljena na franakim crkvenim koncilima i koja je bila naglaena u koncilskim dokumentima iz Toursa gdje se 813. godine eksplicitno odreuje da s obzirom na uporabu narodnih i pokrajinskih jezika u liturgiji, a time i u javnom ivotu, vano mjesto treba pripadati novim jezicima. U dokumentima iz Toursa bila je rije o mjestu tzv. vanijih jezika, prije svega francuskog, njemakog i talijanskog jezika. Tu naravno nitko izrijekom i izravno nije jo spominjao Slavene s rubova carstva, ali uskoro se po naelu analogije proirio taj razgovor i na njih. Dokumenti koji su uspostavljeni u Toursu nisu dovodili u pitanje potrebu da se u crkvenoj praksi zadri dvojezinost ukoliko je ona bila temeljena na latinskom jeziku. U viim

krugovima zapadnoga kranstva zato nije postojao vei otpor uporabi narodnog jezika u katehizaciji. Uvjet je bio samo jedan, a taj je da se dvojezinost ne smije ukinuti i prevlast rimske Crkve a time i njezina slubena jezika, latinskog. U tom smislu Hrvati su u vrijeme najeih polemika o tim pitanjima iz pera pape Aleksandra II sredinom 11. stoljea dobili prvu pismenu potvrdu da im se nee ometati upotreba narodnog jezika u crkvi pod uvjetom da su sveenici prije nego su se zaredili nauili i latinski jezik. Solunska braa u Moravskoj Nakon raspada velike franake drave bitno se bila promijenila geopolitika karta Europe. Renovatio imperi romani sada je u stvarnosti postao prah i pepeo. Ali ispod toga pepela nastavila je tinjati ideja o zapadnom kranstvu kao cjelini i to najprije kulturnoj, a onda, ukoliko je mogue, a to najee nije bilo mogue, i politikoj. Nastupila su, barem to se nezavisnosti tie, za niz malih, pod Karlom zavisnih rubnih slavenskih kneevina, neto bolja vremena. Jedna od takvih slavenskih rubnih drava zapadnoga kranstva, koja je uspjela ojaati u ranom srednjem vijeku, a slino se dogodilo i Hrvatskoj, bila je i Moravska, srednjoeuropska kneevina. Dogaaji iz njezinenajstarije pismenosti i knjievnosti snano su utjecali na duhovni ivot Hrvata, pa se moe kazati da je novo razdoblje u razvoju hrvatske nacije i njezine kulture zapoelo upravo onda kada su u Moravsku iz Soluna stigla dva Bizantinca, po jeziku Slavena, koji su se zvali Konstantin, kasnije prozvan iril, i njegov brat Metod. Ova su dva misionara bila poslana u Moravsku na osnovi sporazuma to ga je tamonji moravski knez Rastislav sklopio s bizantskim carom Mihajlom. Zadaa njihove misije bila je da u tom dijelu Europe koji je bio pod jurisdikcijom rimske Crkve na temelju slavenskog jezika to su ga dobro poznavali, te glagoljice, novog pisma to ga je Konstantin koristei se raznim izvorima za moravsku prigodu stvorio, utvrde temelje crkvenom ivotu i pravnim odnosima u Rastislavovoj dravi. Dolazak solunske brae odmah je zasmetao bavarskim biskupima, potaknuo ih je na estoku borbu protiv Rastislavovih, razumljivo, ne samo liturgijskih nego i dravnih i nacionalnih inovacija. Moravska misija, koja je zapoela pod zatitom Bizanta, rano se zbog velikih pritisaka ugasila, ali je u drugoj svojoj fazi obnovljena i blagoslovljena od rimskog pape koji je u inicijativi za uvoenje prvog standardiziranog slavenskog liturgijskog jezika u rimsko bogosluje prepoznao i prigodu da oslabi bavarske i uope njemake istone aspiracije a donekle zadovolji i poneku tajnu elju Bizantinaca. Dogaaji su potvrdili da je moravska inicijativa imala veoma slabane temelje i zlu kob te se uskoro mlada slavenska drava koja je trebala biti protutea upornijoj germanskojekspanziji raspala i postala tek jednom od epizoda tisuljetnog sukoba izmeu Germana i Slavena. Pokazao je raspad Rastislavove Moravske da e se, to god da se na istoku Europe bude nadalje dogaalo, morati voditi rauna o tomu da su od sada ustanovljene vrste granice izmeu dravnih i kulturnih zajednica istonog i zapadnog kranstva. Moravski zahvat bio je posljednji pokuaj kompromisa izmeu dva tada jedina europska religijska subjekta. Nakon moravske epizode nije u Europi bilo sluaja da bi neki katoliki narod preao k istonoj crkvi ili da bi pravoslavni prisegnuo Rimu. Nije vie, kao to e pokazati sluaj s Lutherom u 16. stoljeu, ostalo prostora za podijeljene interese. U zrelom srednjem vijeku obnavljao se katkada dijalog Istoka i Zapada, ali uvijek samo naelno. Na karti Europe povuena je linija i ona e od 11. stoljea potpuno odijeliti dva kranstva. Moravska drava nala se na putu toj novoj geopolitici, ali ona se nala na putu i nadiruim Ugrima koji su imali vrlo malo razumijevanja za profinjenu rimsko-carigradsko-bavarsku igru. Njih je zanimala samo plodna panonska nekadanja moravska zemlja. Njihovim se konjima ova kneevina zaprijeila i oni su je pregazili. Rimu je bilo lake kristijanizirati pristigle Ugre nego Moravskoj ponuditi neko srednje rjeenje. Dola su vremena podjela i europskog religijskog dualizma. Ono to je iril mislio kada je rekao da se na vodi ne moe pisati, sada se moglo prepoznati u svoj svojoj dramatinosti. Nakon prvih kristijanizacija trebalo je ii korak dalje jer na vodi se doista nije moglo pisati. O "zajednikom" jeziku Slavena Hrvati problema s religijskim dvojstvom nisu imali jer je u njih od pamtivijeka bilo da su liturgija i crkvena uprava bile na latinskom jeziku, a kateheza se, kad je god bilo mogue, obnavljala i narodnim jezikom. Njihova dvojezinost u poetku je bila veoma primitivna, ali ona nikada nije u njih

dovela u pitanje pripadnost zapadnom kranstvu, a ako je takvih ekscesa i bilo oni nikada nisu dolazili iz glavne duhovne matice u Hrvatskoj. Ti sluajevi bili su marginalni i bili su najee posljedica bogumilske blizine. U vrijeme irilometodske misije u Moravskoj u bizantskim gradovima Dalmacije Hrvati jo nisu imali veeg udjela, a posebno nisu mogli biti subjekti jezinih ili liturgijskih reformi koje bi se promovirale s carskog Istoka. U tim gradovima imat e Hrvati vei utjecaj tek nakon raskola istone i zapadne Crkve i tek onda kada ti gradovi definitivno pripadnu utjecajnoj sferi papinskog Rima. Hrvatski knezovi u Trpimirovo doba nisu bili u prilici da u svoju korist ostvaruju kompromise izmeu interesa dvaju carstava i dvaju kranstava. Za takvo to Hrvatska u 9.s toljeu jo nije imala snage, ali tu su joj snagu dali rezultati irilometodske misije u Moravskoj pa je Hrvatima tek na krilima jezinog osvjetenja bilo mogue da poetkom 10. stoljea, za kraljevanja Tomislavova, uspostave temelje svog novog kulturnog i politikog identiteta. Tek tada bilo je mogue da papa s grozom, ali i s nemoi, ustvrdi da se meu Hrvatima proirila Metodova doktrina, te da kae da je ona meu njima provrvjela. Kralj Tomislav i Crkva njegova vremena nakon splitskih sinoda u prvim desetljeima 10. stoljea na jedini su i razumljiv nain, bez ostatka, prihvatili vjernost Rimu, ali su se i dalje nastavili kretati po tankoj liniji kulturnog kompromisa potrebnog svakoj civilizaciji s ruba. Moravski knez Rastislav, pokuavajui oditati politike poruke vremena, prvi je meu slavenskim vladarima u istoj toki koncem 9. stoljea okupio kulturne interese istonog i zapadnog kranstva i prvi je meu slavenskim vladarima stupio na osjetljivo i tanko podruje kompromisa Istoka i Zapada, podruje na kojemu su se pokuali kretati i neki Hrvati, poput vojskovoe Ljudevita Posavskog ili neto kasnije biskupa Grgura Ninskog. Za dva Hrvata ti su pokuaji zavrili porazom, ali su nakon njihovih neuspjeha ostajale drugima pouke. U vrijeme kad je knez Rastislav pozvao solunske uitelje kako bi njegov narod poduili vjeri Kristovoj na jeziku koji je narodu bio razumljiv nisu svi Slaveni govorili nekim zajednikim jezikom. Ve tada bile su se razvile velike podrune jezine razlike, pa je jezik to su ga solunska braa donijela u Moravsku a njihovi uenici malo kasnije proirili i u Hrvatskoj bio razliit od onoga to su ga govorili Moravljani. Braa su u Moravskoj stvarala prije svega predloak visokoga stila, ne dakle govornoga jezika. Tekstovi to su ih oni slavenskim pismom prevodili na staroslavenski jezik govorno su se realizirali ne na moravskom, solunskom ili nekomd rugom dijalektu nego je itanje tih tekstova bilo temeljeno na glasovnim vrijednostima to su se pridavale pojedinim grafemima. Tako je i bilo mogue da jezik irilometodske misije u prvim stoljeima razumiju i prihvate sve slavenske grane koje su ga poslije preuzele. Hrvatske vladare onoga doba nije zadovoljavala iskljuiva uporaba latinskoga jezika kako u obrednoj tako i u pravnoj svrsi. Jedno su, naime, bili vanjski biljezi odanosti Rimu i uobiajena feudalna zatita, a drugo je bila praksa svakodnevlja. iril i Metod u Moravskoj su u kratkom vremenu stvorili prvu knjievnost na slavenskom jeziku. Bio je to najvei kulturni dogaaj u dotadanjoj povijesti Slavena, dogaaj neobian za itavo zapadno kranstvo. Braa su zajedno s uenicima na slavenski jezik prevela sve tekstove potrebne za ivot ne samo Crkve nego i moravske kneevine. Preveli su Bibliju, koju su nazivali Knjigom, a koju su, ini se, osim Knjiga makabejskih, preveli u cijelosti. Preveli su i sve potrebne liturgijske tekstove, slube svecima, neke poune knjige, svetake legende, preveli su zbornik patristikih tekstova i dva temeljna zakonska teksta. Za Hrvate postojanje svih ovih tekstova na slavenskom jeziku i u glagoljskom pismu, a povezano s brzim raspadom misije i bijegom misionara u hrvatske zemlje, zadobilo je posebno nakon Metodove smrti veliko znaenje. Misija u Moravskoj zapoela je 863. i to je bilo razdoblje u kojem su Sveta braa sastavila svoje prve tekstove na slavenskom jeziku. Samo est godina nakon zaetka Braa su morala u Rim ne bi li se ondje pred papom opravdala. Pritube germanskih biskupa sadravale su teke i neugodne objede. U Rimu iril ubrzo umre pa se Metod, nakon to ga je papa posvetio za panonsko-moravskog biskupa, vrati u Moravsku. Tamo su ga ponovno ekale nevolje i optube pa se ubrzo morao jo jednom uputiti u Rim kako bi nanovo objasnio svoje pozicije. U Rimu je Metod 880. uspio isposlovati od pape Ivana VIII, onoga istog pape koji je pisao topla pisma hrvatskomu knezu Branimiru, potvrdu slavenskoga bogosluja koja je neko vrijeme Moravce zadrala u krilu zapadne Crkve. Upad Ugra, te njemake grabeljivost doveli su naime do jo breg raspada moravske drave, a kada je Metod umro 885. nasljednik Rastislavov Svatopluk rastjera ubrzo sve Metodove uenike, a ovi u prognanikim svojim torbama ponesoe slavenske knjige u druge zemlje. Oni glagoljicu proirie sve do Bugarske na istoku, gdje se neko vrijeme zadrala, ali ju je ondje ubrzo istisnula irilica. Oni glagoljicu donijee i meu Hrvate kod kojih se ovo pismo zadralo u upotrebi gotovo do 19. stoljea.

Hrvati upoznaju glagoljicu i irilicu Hrvati nisu morali ekati Metodovu smrt i dolazak njegovih prognanih uenika da bi se upoznali s misijom slavenskih duhovnika i da bi primili plodove njihove knjievne batine koja se u onih nekoliko desetljea silno umnoila. Lako je naime pretpostaviti da su Braa, a i njihovi uenici, za vrijeme estih putovanja u Rim prolazila i junim hrvatskim krajevima te da su prve spoznaje o njihovu radu u Hrvatsku stigle i prije smrti Metodove. Osim toga u vrijeme ugarskih upada mnotvo je Slavena bjealo prema jugu, nosei sa sobom u Moravskoj prethodno uvrenu naviku bogosluja na slavenskom jeziku. Ali raspreni Metodovi uenici vratili su se i u podruja pod kontrolom istonoga kranstva, dakle u bizantsku Bugarsku, Srbiju i Makedoniju pa su slavensku pismenost donijeli s Istoka i meu one Hrvate to su u to vrijeme ve ivjeli u dalmatinskim gradovima koji su jo neko vrijeme bili pod vlau Bizanta. Tako su se kao posljedica moravske misije u hrvatskim zemljama zarana pojavila tri pisma kojim su Hrvati na jednak nain iskazivali svoj najstariji kulturni, nacionalni i religijski identitet. Latinsko pismo kao i latinski jezik hrvatska je dvorska i crkvena elita ve prethodno upoznala s prvim kristijanizacijama u 8. stoljeu. Sada je jo koncem 9. stoljea, posredovanjem Metodovih uenika, a i prve generacije domaih, u slavensko pismo upuenih sveenika, uvedena i glagoljica. Tree ravnopravno pismo toga vremena, irilica, meu Hrvatima se irila u junim primorskim gradovima i otocima dok su jo bili pod jurisdikcijom Bizanta, a poslije se modifikacija toga pisma pojavila i u Bosni. U to vrijeme pojam je Dalmacije jo budio u hrvatskom uhu podsjeaj na neto strano, na neto to je pripadalo drugima. Tek kasnije, kada su etnike asimilacije bile zavrene i kada je u Dalmaciji, u tada etniki veinski hrvatskim gradovima, zavladala Venecija, bilo je razumljivo to su pojam Dalmacija i dalmatinski postali samo jo jedan od regionalnih hrvatskih pojmova koji se kao sinonim za itavu Hrvatsku poeo pojavljivati jednako esto kao i drugi otprije poznati termini kao to su Ilirija, Slavija, Slavinija i Slavonija. Tijekom srednjega vijeka pojmu Dalmacije sve je vie pridavano novo znaenje pa je tako na kraju razdoblja u njemu nestalo neega te bi podsjealo na razdoblje u kojem su hrvatski doseljenici u prvim stoljeima svoje kneevine i kraljevine dalmatinske gradove pod bizantskom jurisdikcijom doivljavali kao strano tijelo. Fragmenti prvih hrvatskih knjiga I prije nego to su ih irilometodski misionari mogli poduiti Hrvati su pokuavali rijei svoga jezika uvesti u grafiki sustav zateenoga latinskog pisma. Zato je logian upit: je li u prvim stoljeima postojala neka hrvatska knjievnost pisana latinskim slovima? Je li ona moda prethodila onoj pisanoj glagoljskim slovima, ostat e zauvijek tajnom. Na osnovi sauvane grae danas ipak znamo da su Hrvati u vrijeme svojih prvih narodnih vladara latinskim slovima ispisivali glasove i rijei svoga jezika, upisujui ih u kamenim spomenicima na kojima su imitirajui Rimljane urezivali imena vladara. Knezovi Trpimir i Branimir samo su najea imena to ih nalazimo na tim najstarijim kamenim spomenicima. Imaginarni muzej najstarije hrvatske povijesti pun je latininih kamenih dokumenata u kojima je vidljiv pokuaj da se slavenski antroponimi ispiu u latinskom grafikom sustavu. Bilo ih je mnogo i na papiru. U edadskom evanelistaru, za koji se pretpostavlja da uva i autograf svetoga Marka, upisivali su tako prvi hrvatski knezovi svoja imena, imena svojih ena, kao i imena svoje pratnje latinskim slovima. Vrlo su stare i one slavenske glose koje su zapravo najstariji zapis hrvatskoga vezanog teksta zabiljeenog latinskim pismom, a koje se nalaze u Radonovoj Bibliji. Kodeks je dobio ime po Radonu koji je taj rukopis, to se danas uva u bekoj Nacionalnoj biblioteci, u davna vremena dao popraviti a o emu govori pjesma to ju je u tom kodeksu posvetio Karlu Velikom. U tekst Radonove Biblije hrvatske rijei unoene su izmeu redaka iznad latinskih rijei, ali i sa strane, kako bi itatelj koji nije bio vian slavenskom jeziku ipak mogao puku, a i sebi objasniti tekst evanelja. Radonova Biblija prepisivana je koncem 8. stoljea a u Zagrebu je bila u uporabi ve koncem 11. stoljea i bila je prva Biblija zagrebake biskupije za vrijeme biskupa Ducha. Malo je dakle tragova o ranom zapisivanju hrvatskih rijei latinskim pismom. Opirniji takvi zapisi dolaze tek iz kasnijih stoljea, ali je zato iz tog najstarijeg razdoblja, i to upravo iz vremena raspada moravske misije, sauvano razmjerno mnogo dokaza o tomu da su na hrvatskom tlu postojali slavenski tekstovi u glagoljskom pismu. Nalazita takvih tekstova brojna su i danas su rasprena cijelom Europom. Svi ti izvori najstarije glagoljske hrvatske knjievnosti doli su do nas u istrgnutim listovima i fragmentima

10

veih djela. Svojim filolokim i kulturolokim znaenjem izdvaja se nekoliko sauvanih stranica homiletskoga zbornika koji je u znanosti poznat pod imenom Glagolita Clozianus. Tekstove tih fragmenata njihovi su pisari napisali u 11. stoljeu, ali iz neke starije matrice. Fragmenti se sastoje od etiri homilije, od kojih se jedna bavi Judinom izdajom. U rukopisu je bio i Metodov pravni spis u kojemu se slavenski knezovi pozivaju da provode pravedan postupak u skladu s kranskim naelima. Rukopis je neko bio dio Metodova Paterika, temeljnoga moravskog kodeksa koji je imao 500 listova. Tradicija hoe da je taj kodeks pisala ruka samog svetoga Jeronima, pa se ta legenda koja nema veze s injenicama, a jo manje s kronologijom, pothranjivala u vremenima kada je pred inozemnom javnou trebalo pokazati starost glagoljice i njezinu ravnopravnost latinskom pismu. Jeronim Dalmatinac bio je za srednjovjekovne Hrvate, a i za one koji su im htjeli vjerovati, ne samo prevoditelj Biblije na latinski jezik nego mu je legenda jo dala u zadau da Hrvatima prvi kodificira narodni jezik i da izmisli za njih posebno hrvatsko glagoljsko pismo. Sve to ne bi bile preteke zadae za Jeronima da problem nije bio u tome to je on ivio nekoliko stoljea prije prvih hrvatskih doseljenja i teko da je o Hrvatima ikada ita i mogao uti. Posljednji hrvatski vlasnik toga Jeronimu pripisivanog kodeksa bio je nesretni Ivan Frankopan, koji je, prognan s djedovine nakon rasapa svojih dobara i u vrijeme upada Turaka na hrvatsko tlo koncem 15. stoljea, uspio u Veneciji izgubiti tu obiteljsku i nacionalnu relikviju koje se vei dio, a to je 12 pergamentnih folija, danas uva u Trentu, dok se dva folija nalaze u Innsbrucku diei se imenom svoga posljednjeg vlasnika, grofa Cloza. U fundus najstarijih hrvatskih knjiga ubrajaju se i jadni ostaci jo dva neko vana glagoljska kodeksa. Ono to je od njih ostalo gotovo ironino nazivaju listiima. Prve su prozvali Bekima po mjestu u kojemu se uvaju jer ta fragmenta vindobonensia, kako ih jo nazivaju, tek su dva sauvana pergamentska lista koja su neko bila dio blistavoga rimskog sakramentara, izvorno napisanog u Moravskoj za vrijeme misije. Poslije je kodeks u Hrvatskoj bio prepisivan, pa su u tekstu koji je sauvan vidljive jezine osobine koje su morale u izvorni irilometodski tekst ui na hrvatskom tlu. Zbog toga se tekst Bekih listia ima smatrati najstarijim primjerom hrvatske redakcije nekog teksta iz ope crkvenoslavenske jezine batine. I Kijevski listii ubrajaju se u najdrevnije slavenske pisane spomenike uope i oni su poput Bekih listia bili dio nekog rimskog gregorijanskog sakramentarija i u svoje su se vrijeme nazivali misaliem. Od tih razmjerno malih i lako pokretljivih knjiga, u vrijeme kada se taj glagoljski palimpsest nalazio u svom izvornom kodeksu, glagoljai se nisu nikada razdvajali. Vidljivo je iz ovih najstarijih i prorijeenih ostataka rane irilometodske hrvatske batine da su se ti prvi tekstovi sastavljali po rimskom obredniku te da su na slavenski jezik moravske misije prevoeni s latinskog jezika uz stanovito uvaavanje obraivaima inae poznatih grkih izvornika. Poslije su ti tekstovi prepisivanjem na hrvatskom tlu doivljavali znatne promjene i prilagodbu podrunom jeziku. Beki i Kijevski listii, jednako kao i Glagolita Clozianus, ostaci su prvih izvornih hrvatskih knjiga. Premda su danas tako krhki, neko su oni bili piloni na kojima je stajala zgrada budue domae knjievnosti koja je, kako se vidi iz tematske raznovrsnosti njezinih ostataka, ve tada jednim svojim dijelom bila namijenjena sveenicima i liturgiji, dok je drugim ve u to vrijeme bila okrenuta, a to se naroito odnosi na Klozeve glagoljske fragmente, i irim zainteresiranimslojevima kojima su se nudili homiletski i pravni tekstovi. Methodii doctrina i utljivi kralj Tomislav Odmah nakon Metodove smrti u Rimu se stvorio niz nepovoljnih okolnosti za dalji razvoj slavenskoga pisma i proirenje knjievnosti na slavenskim jezicima. Muki je ubijen papa Ivan VIII, u kojemu su Slaveni nali vanoga zagovornika, a kada je nakon krvavih i neprikrivenih borbi za papinsku stolicu u rujnu 885. bio izabran Stjepan V, nije trebalo dugo ekati da iz vatikanske kancelariji izie dokument kojim se najstroe zabranila uporaba slavenskog jezika u Moravskoj, to je znailo i drugdje meu Slavenima u okviru zapadnoga kranstva. Sreom zabrane i volja monika bile su jedno, a zakonitosti kulturnoga razvoja neto sasma drugo. Metodova nauka, kako su novo pismo i jezik posvema netono prozvali u Rimu, proirila se ne vodei rauna o papinskoj zabrani. Misionarima i Metodovim uenicima bilo je najvanije da meu Slavenima proire pismenost i da im na razumljivu jeziku pripreme veinu potrebnih crkvenih knjiga i prirunika. Bila im je nakana i da dvorskoj eliti na istom jeziku ponude temeljne pravne propise uz pomo kojih e im biti lake, a narodu primjerenije, provoditi modernizaciju drutva koja se inae ostvarivala u itavoj zapadnoj Europi. U Hrvatskoj bila se u to doba uporaba domaeg jezika i glagoljskih slova u tolikoj mjeri

11

proirila da je papa Ivan X. u pismima to su ih njegovi poslanici, samo etiri desetljea nakon Metodove smrti, donijeli na Prvi splitski sinod 925. godine, posvema nedvosmisleno kazao da je do njega dopro glas kako se po dalmatinskim biskupijama, a on je vjerovao da bijae rije o sveenikom nemaru, proirila neka nauka koje nema u knjigama i koju on naziva Methodi doctrina. Dalje papa ustvruje i to da je to tim udnije jer toga Metoda nema u svetim knjigama. Ivan X. u osvit splitskog sinoda uputio je dva svoja pisma, i to prvo na adresu crkvenu, a drugo na neke svjetovne adrese. Prvo pismo bilo je upueno dalmatinskom episkopatu i splitskom nadbiskupu Ivanu, a drugo je primio kralj Tomislav, a na znanje jo i Mihajlo Vii gospodar Huma te cijeli narod koji boravi, kako je precizno oznaeno u papinskim pismima, u slavenskoj zemlji i u Dalmaciji. Dva sinoda odrana su u Splitu, prvi 925., a drugi je tri godine poslije samo ponovio tonove koji su se uli ve na prvom. Splitski sinodi bili su prizorite presudnih dogaaja u tadanjoj kulturnoj i politikoj povijesti Hrvatske. Njihovi zakljuci poslije su sa mnogih strana bili rado zaboravljani, nekad ponavljani, nekad im se u korist Hrvata i protuslovilo, ali veina tih zakljuaka nikada nije ni dobila formalnu papinsku privolu. Papu je na ovim sinodima prije svega zanimalo naelno pitanje kontinuiteta salonitanskog palija. Bilo je to pitanje o izvorima, o poetku i pamenju, a povezano s time i pitanje moi. Pored tih organizacijskih i tradicijskih predmeta u sreditu pozornosti na Prvom splitskom sinodu nali su se i oni dijelovi papinskog pisma u kojima je naloio dalmatinskim i hrvatskim biskupima da u slavenskoj zemlji stvore uvjete kako bi se moglo svuda misiti na latinskom jeziku. Nita manju zadau nije papa dao kralju Tomislavu. Od njega je traio da osigura u svome kraljevstvu sve uvjete kako bi Hrvati svoju djecu ve od rane mladosti mogli predati pouavateljima rimske nauke jer, veli papa Ivan X, "koji bi se pravi sin rimske Crkve, a takvi ste svi vi, mogao radovati dok prinosi Bogu rtvu kod oltara na barbarskom jeziku." Papina su pisma bitno usmjerila tijek sinoda, ali je isto tako taj sinod radio i pod snanim utjecajem suvremene politike situacije koja je kralju Tomislavu, dodue s odreenim ogranienjima, odnedavna osiguravala i stanovit politiki nadzor nad dalmatinskim gradovima, koji su tada jo bili pod bizantskom jurisdikcijom, ali im je Tomislav bio nekom vrstom guvernera. S druge strane hrvatski je kralj na sinod donio i kapital svojih na sjeveru prema Madarima uvrenih granica, pa je razumljivo da je od svih ondje morao biti primljen kao vaan pa zato valjda i utljiv imbenik. Na splitskom sinodu, premda se ondje postavilo, prikriveno dodue, pitanje ovlasti jedne nadbiskupije, a onda i jezika za tlo cijele hrvatske drave, najvaniji cilj bilo je uskrsnue drevne salonitansko-splitske nadbiskupije i ukidanje ninske biskupije iji je biskup Grgur prije sinoda u stvarnosti imao vie ovlasti od biskupa u Splitu i bio nekom vrstom samoproglaena primasa Hrvatima i zagovaratelj obreda na narodnom jeziku. Na splitskim sinodima, i to jo vie na onom prvom, jer mu je drugi bio samo posljednji in, u sredite je stavljano vano pitanje kontinuiteta. Vidjelo se jasno da u nekadanjoj rimskoj Dalmaciji sve ne poinje iznova, vidjelo se da na ruevinama staroga svijeta nisu nikada prekinute veze s prolou. Pa kada splitski nadbiskup Ivan trai na sinodu pravo da se u svim crkvenim poslovima upravlja iz Splita i da tu u drevnoj metropoliji bude sjedite svim biskupima Dalmacije, ali i Hrvatske, onda on kralja Tomislava prisiljava na utnju. Tomislavu je to posvema crkveno uvrivanje samo pomoglo da stabilizira stvarnu vlast nad cjelinom svoje drave i jezika, kako se to tada govorilo. Rezultat splitskih sinoda: dvojezinost Kulturno i duhovno jedinstvo u srednjovjekovlju bilo je istoznanica za cjelokupni sustav politike vlasti. esto se s nepravom govorilo kako je kralj Tomislav zbog svoje slabosti odutio na sve sinodalne optube koje su bile upuene hrvatskim tenjama za narodnim jezikom. esto se pisalo kako je teta to se tada nije u Splitu ula i rije hrvatskih vladara o tom pitanju. Oni su 925. i 928. navodno rtvovali neke od eksponenata hrvatske linije, primjericeGrgura Ninskog. To nije potpuna istina jer se zaboravlja da je tadanji hrvatski vladar prije svega bio zaokupljen geopolitikom idejom ujedinjavanja dalmatinskih jo romanskih gradova s preteno kopnenim dijeloms voga kraljevstva u kojemu je slavenski element prevladavao. U tim okolnostima lee uzroci Tomislavove popustljivosti, koja se s razvojem dogaaja pokazala ak i dalekovidnom jer se politika hrvatskoga kulturnog harmoniziranja izmeu Istoka i Zapada vremenom pokazala opravdanom. Sinodalni zakljuci ne samo da slavensko bogosluje, slavensko pismo i hrvatski jezik nisu iskorijenili ili ih stavili u drugi plan nego su ak i vie od dotadanjega razvitka narodni jezik uvrstili i proirili, ak i u onim prostorima u kojima do tada nije bio poznat. Jedno naizgled unutarcrkveno pitanje u Splitu je svjetovna vlast

12

iskoristila kako bi se jo vie zaokruile dravne granice i kako bi se vlast poduprla crkvenom pa dakle i kulturnom unifikacijom. U tom smislu Tomislavova je kraljevina samo pola stoljea nakon Trpimirove kneevine vre nego ikada dotad obiljeila hrvatski kulturni prostor koji u budunosti dugo nee biti u jednoj dravi, ali koji e kao sjeanje i nadu sauvati svoju utopijsku svijest. Sve ono to znamo o splitskim sinodima pohranjeno je u opirnom memorijalu kojemu je autor bio sam tadanji splitski nadbiskup, najvaniji protagonist splitskih raspri i odluka. Ivanov memorijal koji je sauvan u mlaim, ali u potpunosti vjerodostojnim prijepisima, i koji je tijekom stoljea iskoritavan i nadograivan, vrlo je precizno opisao splitske dogaaje, donio ondanje zakljuke, a i sva papinska pisma. Spis nadbiskupa Ivana po svemu je dobro komponirano povijesno djelo, najstarija hrvatska povijesna knjiga, sastavljena u najboljoj antikoj tradiciji i napisana jezikom visoke izobrazbe. Bit e posema u pravu oni koji Ivana, nadbiskupa splitskoga, smatraju prvim po imenu poznatim piscem u tradiciji hrvatske knjievnosti. Ukoliko su se neko zakljuci splitskih sinoda nekome i mogli initi tetnim za dalji razvoj knjievnosti i hrvatskoga jezika, onda je to bilo samo zato to im se tetnost sagledavalo u kljuu nekih kasnijih predrasuda i pojmova. Splitski sinodi su na europsku scenu izveli i prvoga hrvatskog srednjovjekovnog autora, nadbiskupa Ivana. Oni nisu onemoguili jedinstveni razvoj sva tri pisma na kojima su se od tada biljeila djela hrvatske srednjovjekovne knjievnosti, a uz to omoguili su nesmetano jaanje dvojezinosti u krugovima kulturne i upravne elite. Upravo je dvojezinost bila ono zbog ega su hrvatski vladari u Splitu za trenutak odutjeli. Dvojezinost im je omoguavala integraciju, ali i vlastiti put. Ima neke duboke povijesne logike u tomu da su upravo u Splitu, u prostoru koji je najvie pamtio slavu prethodna vremena, u prostoru koji je u svom plodnom solinskom polju uvao moi kranskih muenika, ali je u istom tom polju bila odgojena prva hrvatska kultura, dakle da su upravo u Splitu bile zacrtane, poneto prekrivene velom pojedinanih i vremenitih interesa, koordinate hrvatske srednjovjekovne knjievnosti. To to su ti pravci ostali sakriveni pod velovima pojedinanih i prolaznih interesa, dio je tajni kojima je ionako prekriveno srednjovjekovlje. Uostalom, to su velovi koje najee i ne treba otkrivati jer se kroz njih ionako sve vidi. Dubrovaki Orlando Postajalo je i u Hrvatskoj sve vidljivijim kako srednjovjekovno drutvo nije afirmiralo samo vrijednosti samostanske i crkvene kulture. Usporedno s njima pojavila se i kultura vitetva i dvora. I kao to su u crkvenoj i samostanskoj kulturi postojali boanski i mueniki autoriteti, tako su se u toj drugoj i paralelnoj laikoj kulturi ti isti auctoritates preodjenuli u borbene kraljeve, vitezove i junake kojima se liturgija premjestila u prostore oruanih bojeva i turnira. Nije bilo lako kodeks ratnitva pomiriti s kodeksom kranstva, ali zato jer su oba isticala vrijednosti kao to su vjernost Bogu i feudalnom gospodaru, uvanje svoje i tue asti, razumljivo je da se uz neto fabulativnog napora moglo i te prie o vitezovima ispriati kao da su oni bili sveti ratnici. Tomu su posebno pomogle navale Saracena, Mongola i drugih nevjernika a poslije i kriarske vojne, pa je svaka bitka srednjovjekovnih vitezova lako zadobivala status svetosti i tenje viim interesima. U hrvatskim se zemljama iz tog ranoga vitekog repertoara udomaila legenda o Rolandu ili Orlandu, kako su viteza na talijanski nain prekrstili Dubrovani. Legende o tom neaku Karla Velikoga koji je pobjeivao protivnike udotvornim maem Durendalom, koji je da bi dozvao svoju vojsku puhao u rog Olifant i koji je hrabro poginuo u bitci radije birajui herojsku smrt nego kukaviki bijeg, bile su poznate i rairene Europom u ranom srednjem vijeku. Legenda o Orlandu bila je dobro poznata i u Hrvatskoj, gdje je njezina usmena varijanta bila lokalizirana u Dubrovnik. Tamo je legenda sauvana u neto mlaim pisanim izvorima. U dubrovakoj se legendi o Orlandu pripovijeda o tomu kako je vitez doao pod Dubrovnik da poput kakva kranskoga sveca pomogne u nevolji. Orlanda je ondje pobijedio Saracen Spucenta, kojega noviji izvori nazivaju i hrvatskim imenom Smrdidah, pridajui mu posvema avolska obiljeja i podarujui mu kuno ime koje e u sljedeim stoljeima u crkvenim prikazanjima ponijeti samo lanovi Luciferove drube. Orlando je bio toliko u Dubrovniku popularan da su mu ve u 13. stoljeu podigli ondje kip koji su zatim poput najdragocjenije relikvije premjetali na razna mjesta po Gradu da bi ga na kraju postavili u samo optiko sredite urbane strukture Dubrovnika, okamenjujui ga tako zauvijek. Majnardova misija na Kreimirovu dvoru

13

Srednji vijek je u svom vitekom kodeksu pridavao veoma vano mjesto ljudskoj rijei i vjerovao je u nju. Ve sam zvuk imena Trpimirovih dostojanstvenika, nabrajanje njihovo, zvuk tih imena na kraju ili na poetku dokumenata pokazuje kolika se mo pridavala imenu i koliko se vjerovalo u rije koja je bila izreena ili napisana. Vrijeme dvostrukog morala i njegovih teorija bilo je jo daleko od ovoga svijeta, koji je tako mnogo polagao u iskrenost izreene rijei. to je ovjekov poloaj na ljestvici drutva onoga doba bio vii, to mu je rije imala veu teinu, a pravo da se ono to je izrekao i ne mora posebno dokazivati i da se smatra istinom jer je postalo rije bilo je oigledno. Bio je to svijet u kojemu je granica izmeu, izmeu svijeta tame i svijeta svjetla bila otra. Nije tada bilo blagih prijelaza ili sjena. Svijet se razapeo izmeu svjetla i tame, a izmeu njih smjestio se samo strah. O mentalitetu viteke prisege i o vrstini rijei te o tomu da rani srednji vijek nije jo bio upoznao u potpunosti instituciju stvarne istrage, ima mnogo vanih tragova u tekstovima to su u ranom srednjem vijeku nastajali na hrvatskom tlu. Jedno takvo svjedoanstvo sauvano je u Korulanskom lekcionaru, gdje se izmeu poglavito historiografskih materijala, donosi opis jednog zanimljivog sluaja, svojevrsne sudske istrage na dvoru hrvatskog kralja Petra Kreimira IV. u 11. stoljeu. Korulanski lekcionar, jedan od starijih spomenika hrvatske historiografije, koji sadri veoma dobru povijest rimskih papa, sauvao je spomenuto pravno svjedoanstvo koje u drugim izvorima nije poznato. Rije je o tomu kako je papa Aleksandar II, uvi da je vladar Hrvata Kreimir na prijevaru dao ubiti svoga brata Gojslava, na tu vijest poslao svoga izaslanika Majnarda. Izvor koji se inae odlikuje elegantnim latinskim stilom kae za Majnarda da je bio "dakako mu odan vjeri" i da je bio poslan u dravu Hrvata kako bi ondje svojom pronicljivou istraio je li istina ili nije ono to je papa douo o ubojstvu Kreimirova brata. Tekst u Korulanskom lekcionaru dalje pripovijeda kako je Majnard stupio na Kreimirov dvor i kako je od kralja primio zadovoljtinu, i to tako to se kralj zajedno sa svojih dvanaest upana zakleo da nije kriv za taj zloin. Izvor dalje pripovijeda kako je kralj, poto se pomirio s papom, opet zadobio vlast nad onom zemljom od strane Svetoga Petra apostola. Dakako, za knjievnu vrijednost toga teksta od male je vanosti je li Kreimir doista dao ubiti svojega brata Gojslava ili nije, bitno je da je na djelu bio kodeks srednjovjekovnog vitetva i isticanje vanosti retorike potpore feudalaca svojemu gospodaru. za to se, dakako, zakonom spojenih posuda, odmah dobivala daljnja potpora apostolske vlasti. U Korulanskom fragmentu drevne pravne procedure karakteristine za tadanje drutvo nazire se ono to je bilo presudno u razvijanju novih odnosa meu ljudima. To je prije svega ustanovljavanje drukije funkcije govora, a time i veega povjerenja u sadraje koji su bili iskazani, pokazani gestom ili zapisani. Sudbena komunikacija to ju je navedeni srednjovjekovni povijesni izvor iznio bila je tiha, bez mnogo oratorskog umijea, a najbitniji dio bio je njezin sadraj. Srednjovjekovlje je i gestiku ubrajalo u sadraj. Sadraj Majnardove misije na Kreimirovu dvoru bila je potpora vitezova svome kralju. ast zadane rijei i osjeaj kirivnje U knjievnim tekstovima ili onima koji su trebali zadobiti takvu funkciju, bilo da su bili uvezani u kodekse ili uklesani u kamen, s ornatom su ipak stvari stajale neto drukije. Jer dok su s jedne strane ljudi srednjovjekovlja osuivali hedonizam i retoriku antike, dok su neki njihovi propovjednici iskazivali strah da bi moda i izgovaranje rijei samih moglo biti grijeh, dotle je za onodobne ljude upravo taj hedonizam rijei, otkrie da su rijei u isti mah i stvari, te da moe biti i obratno, bio i ono najljepe to ih je privlailo tekstu i slovima, to su im ih posredovali sveenici. Upravo zato je pojava novog kodeksa ponaanja i razvijanje do tada nepoznate osjeajnosti bila stvar oko koje treba mnogo opreza kako bi se tono shvatila, jer je ovo drutvo bilo konzervativno. Upravo zbog tog konzervativizma njegovi rezovi prema drugom i drukijem, a to e rei i prema antikoj kulturi, ali i prema ostacima poganskoga, nikad nisu bili totalni. Totalna je bila samo osuda nevjernika, dakle onih koji su podlegli shizmi ili su zato jer su bili Saraceni i Mongoli jednostavno bili nevjernici. Zato su u uima Hrvata sigurno u to vrijeme, u doba kada su ve mnogi meu njima upoznali svu magiju i teinu napisanih rijei, okrutno zvuale one reenice kojima su ih svako malo s papinske stolice podsjeali da su zato jer ive na rubu u trajnoj opasnosti, i to ne samo od drugih nego i od sebe samih. Nije bilo lako tim prvim uenim Hrvatima sluati kako im citiraju ovakve reenice: "Odcijepili su se od nas i nisu nai, jer kad bi bili nai, svakako bi ostali s nama." To je citat biblijskog citata, a nalazio se u pismu to ga je papa Ivan pisao Tomislavu. Bilo je u tom pismu jo i ovakvih reenica:

14

"Stoga vas opet opominjemo; predragi sinovi; da ostanete u vezi s nama i da vjerujui nam u svemu ovo prihvatite..." I dalje: "Stoga vas opominjemo, predragi sinovi, neka ljubav prema Bogu gajenjem pravednosti ponovno zasja u vaim srcima." U istom pismu nalazio se i ovaj retoriki upit: "Ta tko sumnja da su kraljevstva Slavena spomenuta meu prvencima apostolske i ope Crkve?" Da, doista, tko je u to sumnjao? Tko je tako esto od Hrvata u srednjem vijeku traio da dokau da su vjerni jednoj jedinoj stolici, ili da prihvaaju u nekoj prigodi neiju jurisdikciju? Pisci tih prijeteih pisama kao da nisu znali da za ovjeka jednako kao i za Boga nema vee uvrede od dokaza. Kao da su zaboravili to je tada znaila "ast zadane rijei". U srednjovjekovlju pravi dokaz uvijek je ostajao skriven u dubini i vrlo ga je teko bilo izvui na povrinu. Usuprot tomu nad Hrvatima je u srednjem vijeku lebdjela rije dokaz i njima se naalost rijetko vjerovalo na onaj nain na koji im je u duhu svoga vremena povjerovao primjerice Majnard kada je bio nazoan u trenutku u kojem je dvanaest upana jednoglasno potvrdilo nevinost kraljevu, uvrstivi time njegovu vlast. ak se i jedna preotra reenica to ju je 1175. papa Grgur VII napisao u pismu danskom kralju Sweinu II nerado citirala jer se mislilo da bi bilo bolje da se ne odnosi na Hrvate i na u jednom dijelu njihove najstarije prolosti stalno dokazivanje da oni ipak nisu heretici. Papa je pisao tom prilikom svom danskom uzdaniku: "Ima naime nedaleko od nas veoma bogata zemlja uz more kojom obladae prostaki i kukavni heretici." Nedaleko od Rima bilo je dodue koncem 11. stoljea jo mnogo zemalja uz more koje su bile bogate, ali malo ih je bilo kojima bi ta reenica mogla tako dobro pristajati kao Hrvatskoj u ranom srednjem vijeku, u kojemu se ona inae svim silama borila za svoju nezavisnost i za svoj jezik. Ono to se s rimske stolice inilo krivovjerjem bila je na njezinu rubnom podruju tek borba za jezik i za knjievnost. esto su u Rimu zaboravljali rijei iz pisma pape Ivana VIII, onoga koji je ponekad razumio i Metoda, a koji je 879. knezu Branimiru napisao da je sada "jasnije od sunca razabrao koliku vjeru i iskreno tovanje goji prema Crkvi i prema nama". Da su takva oitovanja iz Rima u ono vrijeme bila ea, onda bi svakako i broj sauvanih hrvatskih pisanih spomenika iz toga najstarijega razdoblja bio razmjeran razumijevanju monih. Ovako je broj kamenih i pergamentnih tekstova to su iz ranoga srednjeg vijeka stigli do nas razmjerno malen. Svoje prvo pismo, svoje prve knjige i svoje prve kamene spomenike Hrvati su stvarali sa sugeriranim osjeajem krivnje, ali to nije sprijeilo crkvenu i laiku elitu da na iskustvima kulture zapadnoga kranstva, nadahnuta irilometodskim kanonom, stvori u sljedeim stoljeima vrijednu i samostalnu srednjovjekovnu knjievnost. Plominski natpis i Valunska ploa Svoje prve nekraljevske i necrkvene tekstove Hrvati su uklesali u kamen. Malo je tih najstarijih ispisanih kamenova sauvano. Iz druge polovice 11. stoljea glagoljski je Plominski natpis. Vrlo je kratak i ono to je do nas dolo glasi: "Ovo je pisao S." Ne znamo ni tko je bio taj "S" ni da li je to to je "S" napisao prvotno bio neki dulji tekst. Ono to je ostalo tek je klesarev potpis, uklesan u gornjem kutu reljefa na kojemu dominira nezgrapnom rukom prikazani bog Silvan. Taj rimski bog uma u srednjem je vijeku bio zamjenjivan boanstvom poljodjelaca svetim Jurjem. Juraj je inae bio najvaniji svetac benediktinskog reda i njemu su posveene neke od prvih hrvatskih crkava, ali je njemu posveena i najstarija hrvatska epska pjesma. To je samo jedan sloj Plominskoga zapisa. Drugi sloj nalazi se u rukama umskog boga na plominskom kamenu. Silvan s ovog natpisa nosi u ruci zelenu granu, moda i metlu, kojom simbolino isti i obnavlja umorni i stari svijet najavljujui cikliko oivljavanje prirode. Kameni lik iz Plomina izvrstan je dokaz o rasprostranjenosti figure Zelenog Jurja u narodnom vjerovanju, figure okrepitelja prirode i polja. Mitoloki sinkretizam plominskoga lika kao i zagonetnost njegova tvorca koji je budunosti htio ostaviti samo svoj inicijal, nisu i jedine zagonetke najstarijega hrvatskog glagoljatva. Drugi kameni tekst iz toga vremena je Valunska ploa, koja je ak i u svoje vrijeme bila zamiljena kao svojevrsni rebus, pa su njezini odgonetai do novijeg vremena imali mnogo posla kad su poeljeli proitati njezin tekst. Valunska ploa neko je pokrivala ukopno mjesto u kojem su, kako se na ploi ita, poivali baka Teha, njezin sin Bratohna i unuk Juna. Ploa je dvojezina jer je u njoj kao u nekom srednjovjekovnom rebusu jedan te isti tekst urezan latinskom karolinom, a onda i hrvatskom glagoljicom. ini se da je ta valunska nadgrobna ploa i najstariji hrvatski glagoljski natpis koji poznajemo. Svojom dvojezinou i dvama pismima, kao i svojim mitolokim sinkretizmom ona na najbolji nain simbolizira ustrojavanje onodobnog hrvatskog duha.

15

Baanska ploa: hrvatski dragi kamen Dok su Plominski zapis i Valunska ploa danas zanimljivi uglavnom samo na razini svoga grafizma, svoje dvojezinosti ili sinkretizma, dotle je trei glagoljski kameni natpis iz 11. stoljea ne sluajno prozvan dragim kamenom hrvatske knjievnosti. Ta je ploa prvi opseniji hrvatski tekst u kojem je jezik hrvatski s tek pokojim elementom staroslavenskog jezika Metodove batine. Kao to bismo za neto starije Kijevske i Beke listie mogli kazati da su primarno staroslavenski tekstovi s pokojim elementom hrvatskoga jezika, tako je u Baanskoj ploi mogue tu oznaku oditati obrnutim redoslijedom. Baanskom ploom interferiraju dva jezina sustava od kojih je jedan umjetni liturgijski, a drugi iv i povezan uz svakodnevnu komunikaciju. Interferencija ta dva jezina sloja dovedena je na Baanskoj ploi u meuodnos koji tom tekstu podaruje dra premijernosti. Ploa iz Bake prvi je dulji vezani tekst na hrvatskom jeziku a u njezinom izvornom liku na ploi je u trinaest redaka pisalo upravo ovo: V ime Oca i Sina i Svetago Duha. Az opat Driha pisah se o ledin jue da Zvanimir, kralj hrvatskij v dni svoje v Svetuju Luciju i svedo mi: upan Desimira Krbav, Mratin v Li c, Pribinea posl Vinodol, Jakov v o toc. Da ie to poree, klni j Bog i 12 apostola i 4 evanjelisti i svetaja Lucija, amen. Da ie sd ive t, moli za nje Boga. Az opat Dobrovit z dah crkav siju i svojeju bratiju s dev etiju v dni kneza Kosmata oblad ajuago vsu Krajinu. I be v ti dni M ikula v Otoci s svetuju Luciju v jedino. Prozni ritmiki tekst Baanske ploe organiziran je u loginim paragrafima i smisaonim akcenatskim cjelinama. Na ploi se lako mogu zapaziti zvukovne i smislene figure koje su mogle biti poznate samo dobro obrazovanim piscima onoga doba. Uinak vezanog i ritminog teksta postizali su pisci Baanske ploe nizom asonanci, anafora, polisindeta i paralelizama. Njihov tekst je namjerno bio otvoren postfiguriranom alfom da bi zavrio omegom. I na taj se nain eljelo podcrtati vanost to je bila namijenjena toj okamini prvih hrvatskih slova. Jer Baanska ploa je bila i ostala i alfa i omega hrvatske knjievnosti. Ona e to zauvijek i ostati, ona je zauvijek njezin prvi, a kada se sve zavri, i njezn posljednji tekst. Sa sadrajne strane Baanska ploa je tekst koji kao da je istrgnut, to zapravo i jest, iz pergamentnog kartulara. Suvremeni su se itatelji dugo muili dok nisu odgonetnuli svaku grafiku i jezinu pojedinost, pa je tekst ploe u suvremenom hrvatskom jeziku ovakav: "U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ja opat Driha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski u dane svoje svetoj Luciji. I svjedoci: upan Desimir (u) Krbavi, Mratinac (u) Lici, Pribineg, ovaj poslanik (u) Vinodolu, Jakov u otoku. Da tko to poree neka ga prokune Bog i 12 apostola i 4 evanelista i sveta Lucija. Amen. Da tko ovdje ivi neka moli za njih Boga. // Ja opat Dobrovit zidah crkvu ovu i sa svoje brae devetero u dane kneza Kosmata koji je vladao itavom krajinom. // I bijae u te dane Nikola u Otocu sa svetom Lucijom zajedno." S kamenoga baanskog kartulata progovaraju dva ljudska glasa. Oni se na ploi javljaju kontrapunktirano, podcrtavajui i tako dvojnost njezinih jezinih i stilskih osobina. S ploe govore dva glagoljaka benediktinska opata koji su u Jurandvoru osnovali samostan. Darovatelj samostana bio je kralj Zvonimir koji je u doba kad se ploa klesala ve bio mrtav. Ploa svjedoi o kraljevu darovanju i o inu kojemu su bili nazoni upani krbavski i liki te izaslanici iz Vinodola i s otoka. Na Baanskoj ploi sakupilo se svo iskustvo dotadanje knjievne rijei Hrvata. Dok je itamo kao da nam pred oi izlaze svi ti ljudi koji su se trudili da sav svoj duhovni potencijal okamene u jednom jedinom tekstu. To se iskustvo i do tada u mnogim prigodama uspijevalo izraziti, dodue najee je to bilo na latinskom jeziku. Doista, iskustva prethodnih latinskih isprava i njihova stila osjeaju se na Baanskoj ploi, na njoj se osjea da je autor istom takvom lakoom mogao sloiti i bilo koji latinski dokument.

16

Legenda o kralju Zvonimiru Nije prolo ni stotinu godina otkako se raspala moravska Metodova misija, prolo je samo nekoliko desetljea nakon splitskog sinoda, bilo je to vrijeme kad se Moravskoj vie ni imena nije pamtilo, a Hrvati su svoje pravne tekstove mogli ve izraziti vlastitim jezikom i pismom. Nakon crkvenog, ali na alost i civilizacijskog raskola koji je sredinom 11. stoljea definitivno podijelio istono od zapadnog kranstva za hrvatsku se pisanu rije nita nije moglo promijeniti. Ona e i dalje ii dotadanjim svojim putom, potvrujui esto, ba kao i na Baanskoj ploi vrijednost svoje europske periferije. Kralj Zvonimir, vladar kojega pisci Baanske ploe nazivaju kraljem hrvatskim, vladao je iz Knina, iz optikog i stratekog sredita tadanjeg hrvatskoga kraljevstva. Za vrijeme njegova kraljevanja u Hrvatskoj su se osjetile mnoge blagodati, koje su povjesniari esto i rado isticali. Zvonimirova zemlja doivljavala se tijekom cijeloga srednjeg vijeka zlatnim dobom hrvatskoga kraljevstva, vremenom kada "bie zemlja puna svakoga blaga i bie vee vridna ureha na enah i mladih ljudi i na konjih. I zemlja Zvonimirova bie obilna svakom raskoom, ni se nikogar bojae, ni jim nitkore mogae nauditi." Navedene precizne i stilski vrlo lijepo sroene slike istrak su iz mlae Hrvatske kronike, one su dio ireg i u svojoj biti apokaliptinog i tunog teksta o Zvonimirovoj smrti i njegovu prokletstvu, one su dio srednjovjekovne kronike o kraljevoj propasti. Mi ne znamo koliko je istine u prianju anonimnoga kroniara, ali je sigurno da sudbina Zvonimiru nije na koncu bila naklonjena. Njegovo napredno kraljevstvo zasnovano na temeljima prethodne drave monoga Petra Kreimira IV nije dugo trajalo. Tradicija je da su Zvonimira ubili "nevirni Hrvati", tradicija je da se to dogodilo ak i nedaleko od mjesta na kojemu su ga okrunili i na kojemu je izgovorio svoju zavjernicu papi. Bila ta legenda o ubojstvu kralja istinitom, bile rijei Zvonimirova prokletstva tek dobra srednjovjekovna legenda, ipak ostaje nepobitnim da su itavoga srednjega vijeka Hrvati osjeali, djelomino kao mit a djelomino kao stvarnost, svu teinu te prie o Zvonimirovu prokletstvu. injenice koje se mogu potvrditi u dokumentima govore da je nakon Zvonimirove smrti 1088. doista zapoela zla kob hrvatske narodne dinastije. Kao da su oni ljudi to su pisali slova na Baanskoj ploi ta slova izradili prema nekom dubljem sudbinskom nacrtu. Tono u vrijeme, naime, dok su oni klesali svoja glagoljska slova u krki kamen, maarski su vladari poeli ugroavati hrvatsku nezavisnost. Premda je ugarski kralj Ladislav u to doba poticao osnivanje zagrebake biskupije, pa je i osnovao 1094., to ga ipak nije sprijeilo, a ni one Hrvate koji su se za njega zauzimali, da izazove ratni mete koji je sa svoje strane iskoristio oslabljeni, ali jo grabeljivi Bizant. Prvo su pali dalmatinski gradovi da bi neto kasnije bili olako preputeni Mleanima, a u sjevernoj Hrvatskoj sve su se vie prelijevale hrvatske granice s Ugarskom i trebalo je jo samo da Ladislavov nasljednik Koloman s vojskom provali u Hrvatsku te da ubije i posljednjega hrvatskog kralja Petra Svaia. Kralj Petar poginuo je na Gvozdu, na gori koju su poslije po njemu prozvali Petrovom. Bilo je to 1097., dakle ni deset godina poslije Zvonimirove smrti, a samo godinu dana nakon poraza na Gvozdu Koloman je predao Mleanima sve hrvatske posjede uz Jadran. On je donekle potovao zateene dravnopravne zasade i nije elio poniziti tradiciju hrvatske dravnosti, ali sve da je i htio, nije Hrvatima za neko dulje razdoblje mogao jamiti nita. Koloman se u skladu sa srednjovjekovnom pravnom i dravnom etiketom susreo 1102. s predstavnicima dvanaest hrvatskih tribusa i tom prigodom oni su ga priznali za hrvatskoga kralja, a on se, kako stoji u vrlo pouzdanom dokumentu koji zapoinje rijeju Qualiter, a inae se naziva Pacta Conventa, obvezao da e se on i njegovi nasljednici posebno okruniti za hrvatskoga kralja. U formalizmu srednjovjekovnih sveanosti takva krunidba nije mogla nikome smetati ali nikome ni koristiti. I doista, u stolnom Biogradu Maar Koloman okrunio se hrvatskom kraljevskom krunom, istom onom to ju je od pape dobio Tomislav, kojega prvoga meu hrvatskim vladarima dokumenti nazivaju kraljem. Nakon biogradske krunidbe zapoinjalo je novo razdoblje hrvatske duhovne povijesti. U trenutku kada je Baanska ploa bila isklesana, u trenutku kada su bili osigurani jezini temelji za razvoj zrelije hrvatske knjievnosti, zapoinjalo je razdoblje nemira i metea, razdoblje s mnogo stranih gospodara. U tom novom dobu snanim su se pokazali jedino kulturni i duhovni temelji koji su hrvatskom jezinom, a time i opem narodnom razvoju, postavljani ve od vremena kneza Trpimira u 9. stoljeu, Tomislava u 10. i Petra Kreimira i Zvonimira u 11. stoljeu. Od sada pa nadalje svu teinu duhovne sudbine nee vie u prvom redu nositi ljudi politike. U Hrvatskoj su od 12. stoljea teinu povijesti i razvedenost zemljopisa na svoja plea stavili pisci i mislioci, znanstvenici i pjesnici, sveenici i pustolovi, glumci i profesori. Uostalom, upravo su ti slojevi hrvatskoga drutva, a o tomu svjedoi vjerodostojna suvremena biljeka, mogli potaknuti u

17

narodu elju da papu Aleksandra III, kada je na putu za Mletke posjetio Zadar, pozdravi na svom jeziku. Okupljeni je narod tada pjevao papi laude in eorum sclavica lingua. Bilo je to 1177. godine. akon Majon, prepisiva i iluminator S osnutkom zagrebake biskupije koncem 11. stoljea i dolaskom prvog biskupa eha Ducha u Zagreb donoene su mnoge liturgijske knjige iz raznih krajeva Hrvatske, a isto tako i iz susjednih zemalja. U Zagrebu je tada pokrenuta znatna skiptorska djelatnost, iji su tragovi vidljivi i danas u prebogatom fundusu metropolitanske zbirke. U jednoj od tih najstarijih rukopisnih knjiga, koja je u Zagreb donesena iz splitskoga skriptorija, prepoznaje se veoma visoka razina knjinog i prepisivakog umijea u tadanjoj Hrvatskoj. Rije je o kodeksu koji je u Splitu u prvim desetljeima 11. stoljea izradio akon Majon, inae imenom prvi poznati domai prepisiva i iluminator. Majonova knjiga danas je uvezana u jedan drugi kodeks i ono to je od nje ostalo tek su jadni ostaci neko sjajne beneventanom ispisane knjige koja je nastala u okviru ive djelatnosti splitskoga skriptorija. To to je Majonova knjiga iz Splita prenesena u Zagreb jo je jedan od znakova snane interferencije hrvatskoga juga i sjevera, ali i znak da e se od tada u prostoru sjeverozapadne Hrvatske i u sredinjoj zagrebakoj biskupiji sve to vie morati objedinjavati energija hrvatske kulture. U svojoj knjizi ispisao je samosvjesni i naobraeni akon Majon ove rijei: "Vjeni sue, a to je onaj koji je sam oblikovao kuglu svijeta, udostoj se ovaj svezak pogledati svojim svetim vedrim licem, koji je za krivice svoje i svojih primio gospodin Pavao... ali i vi revni itatelji, usrdno vas molim da komu god doe u ruke svojim molitvama spominjete mene. 'Kralju kraljeva', recite svi 'Kriste Boe, ukloni mu grijeh'. A skupa i mene sirotu akona Majona, pisara, da i vama Bog bude pomaga i da se sretno veselite u vijek". Majon je svoj kodeks izradio za splitskog nadbiskupa Pavla koji je u Splitu stolovao do 1030. akonov knjievni apel zanimljivo je svjedoanstvo jer govori o nainu na koji su tadanji proizvoai knjievnih tekstova doivljavali svoja djela i svoje itatelje, a kazuje i o tomu kakvu su sudbinu svojim tekstovima eljeli namijeniti. Ima mnogo knjiga koje su se svojom ljepotom izdvajale u ranom hrvatskom srednjovjekovlju; od glasovita i mitskog splitskog evanelistara koji je uope najstarija knjiga na hrvatskom tlu pa do oslikanih grandioznih primjeraka potpunih rukopisnih Biblija nastalih na poetku tisuljea to se uvaju kod ibenskih franjevaca i dubrovakih dominikanaca. "Koga traite..." U fondu zagrebake prvostolnice u srednjem vijeku bio je u uporabi i jo jedan iznimno vaan rukopis, koji se ne sluajno nazivao Missale antiquissimum. Taj drevni kodeks stigao je u Hrvatsku najvjerojatnije maarskim posredovanjem. Svojim dubljim postankom kodeks je vezan s francuskim benediktinskim opatijama, a neko vrijeme, ini se, bio je upotrebljavan i u Zadru te su mu ondje pridodali neke lokalne karakteristike i podrune obredne elemente. Taj biskupski zagrebaki obrednik, pored mnogih drugih svojih osobina, moe pomoi da se s neto vie tonosti odredi protoplazma dramskih elemenata u liturgiji srednjeg vijeka. U zagrebakom kodeksu sauvani su naime fragmenti igara Quem Quaeritis i Tractus stellae, uskrsnog i boinog tropa koji su u razdoblju od 10. do 13. stoljea bili irom Europe poznati u stotinama inaica. Energija umnoavanja tih fragmenata preuzetih iz liturgijskog okolia gotovo da se ni prije, a ni poslije, nije ponovila u onovremenim inae estim interpolacijama, dopisivanjima i prepisivanjima. I danas je tajnom zato je to bilo tako jer uskrsni zagrebaki trop veoma je kratak. U njemu se u prvoj didaskaliji kae da "svi predvoeni krievima, svijeama, kadionicama i tamjanom moraju prii grobu." Tada akoni, sjedei blizu groba, ponu govoriti ovaj stih: "Koga traite u grobu, o krani?", dok na to kadioniari, a zapravo tri Marije odgovaraju: "Isusa Nazarenca, raspetoga, o nebesnici". Na to akoni Marijama odgovaraju: "Nije ovdje, uskrsnu kako ree! Poite i razglasujte jer je uskrsnuo od mrtvih. Doite i vidite mjesto gdje je bio pokopan Gospodin. Aleluja, aleluja!" Tada "nebesnici uzevi plahte vraaju se u kor pjevajui" o onome to su uli, da bi na kraju svi zajedno pjevali Te Deum. To je ono to se otprilike odigravalo u uskrsnom tropu zagrebakog obrednika iz 11. stoljea, i to ne samo u njemu nego u desecima slinih obrednika irom zapadnoga kranstva toga vremena. to je to tako magino u tih nekoliko dijalokih reenica uskrsne igre? Ili to je to bilo tako privlano u drugoj, scenski jo razvijenijoj trokraljevskoj igri koja se takoer nalazi u zagrebakom obredniku, a u kojoj se prikazivalo poklonstvo triju kraljeva

18

novom kralju koji lei u kolijevci, dok se u drugom aritu elipse koju je inio prostor crkve, na prijestolju nalazio i moni Herod. Uskrsna obredna igra teko da i jest trop, kako je ponekad nazivaju. Ona naime u punom smislu rijei nije bila trop, to jest uvodno pjevanje u prvu pjesmu na poetku mise, a jo je manje to bila trokraljevska boina igra s povlaenjem zvijezde. Oba teksta su inaice liturgijskih interpolacija koje su prvi put bile zapisane, a onda izvedene oko 930. godine u francuskom samostanu u Fleeryu, i to u vezi s liturgijskom reformom opata Oddonea. Te najstarije liturgijske interpolacije razlikovale su se od starih uskrsnih i boinih ceremonija po tomu to je u njima za razliku od prethodnih tekstova, prvi put bio uporabljen glavni oltar kao stacija, dakle kao scena, a izvoaima su bile odreene uloge koje nisu imale veze s njihovim sveenikim statusom nego su proizlazile iz igre same. Uz pomo rijei u uskrsnoj je igri oltar pretvaran u otvoreni grob, u grob nade, dok je u trokraljevskoj igri nemono dijete u kolijevci bilo suprotstavljeno monom oltaru-prijestolju Herodovu. U toj pretvorbi i izmiljanju prostora, u maskiranju i kreiranju novoga, a sve to uz pomo poznatih rijei i manje poznatih gesta leali su uzroci tumaenja ovih obrednih interpolacija u kljuu raanja novovjekovnog teatra. Pretjerano bi bilo vjerovati da se teatar uope moe roditi iz liturgije, ali svakako nije neistinito da je za razliku od istonoga kranstva, gdje je prethodni grki teatar bitno utjecao na liturgiju, u zapadnom kranstvu put bio obrnut te je bila liturgija ta koja je barem poneto utjecala na razvoj srednjovjekovnoga teatra. Razumljivo je da se zreli srednjovjekovni teatar nije mogao roditi u okolini liturgije. Njega su poslije stvorili laiki i puki obredi, bratovtine i njihovo sudionitvo u komunalnim sveanostima. U stvaralaca tih ranosrednjovjekovnih fragmenata nije zato u trenutku dok su inovirali liturgijske predloke bila posrijedi neka nostalgija ni al za vremenima antikog teatra. Ti su pisci, to je lako vidjeti u mnogim teolokim spisima onoga vremena, bili najvei neprijatelji bilo kakvih teatralizacija. U ovih pisaca bijae rije o inovaciji liturgije, ali uz pomo elemenata koji su uzimani izvan liturgijske okoline, dakle iz konzervativnosti svakodnevlja, i iz iskustva s ulinim maskiranjima i pretvorbama. Bijae tu dakle rije o alternativnoj uporabi prostora i o obnovi drevnog i pomalo zaboravljenog razlikovanja izmeu glumca i osobe, izmeu stvarne i simboline nazonosti prostora. Oba zagrebaka obredna odlomka iz 11. stoljea mjesto su na kojem je zapoela povijest hrvatskoga srednjovjekovnog teatra. Herman Dalmatinac, humanist i arabist U ranom srednjem vijeku pojavio se u Hrvatskoj i interes za znanost. O njegovim razmjerima sjajno svjedoi fragment veega rukopisa, nastalog vjerojatno u 10. stoljeu, koji se danas uva u Dubrovniku. Taj fragment bio je dio velike dvadesetsveane enciklopedije Izidora iz Sevilje. Dubrovaki fragment najstariji je prirodoznanstveni tekst sauvan na hrvatskom tlu, a uz to i najstariji dokaz o postojanju nekog referentnog djela u Hrvatskoj. Izidor iz Seville, znanstvenik i svetac, roen oko 570., bio je biskup Seville, a onda i duhovni poglavar katolike panjolske u vrijeme konverzije Vizigota. U svojoj knjizi Etymologiarum izloio je sve tadanje ljudsko znanje izabirui u svakom poglavlju interpretacijski put od oznake k bivstvu, od onoga to se u njega naziva verba k onome to je sainjavalo res. Etymologiarum je temeljna knjiga itavoga srednjovjekovlja. Ona je konstitutivna za duh onoga doba ne samo kao riznica podataka nego i kao pravi laboratorij miljenja u onodobnim kategorijama. Izidorovo djelo bilo je najvaniji prirunik retorikoga, to e rei i knjievnoga umijea, prva novovjekovna poetika, anrovska i rodovska knjievna analiza. Taj temeljni autor srednjovjekovlja, poznat u cijeloj Europi, nije dakako mogao izostati ni u hrvatskim krajevima. Ali dok je Izidor ondje bio poznat samo svojim djelima bilo je ve i u ranom srednjem vijeku Hrvata koji su upravo zbog zova znanosti iz svoje rubne sredine poeljeli, a moda i morali, otii u sama sredita svjetskog duha da bi se ondje mogli baviti znanou. Teolokoj znanosti onoga vremena svojim je tekstovima pridonosio tako i neki Pavao, kojemu izvori podrijetlo lokaliziraju negdje u sjevernoj Hrvatskoj, na ugarskim granicama. Taj je Pavao bio profesor kanonskoga prava u Bologni, organizator dominikanskih provincija i vrhovni inkvizitor za Dalmaciju im je takva funkcija ustanovljena. Godine 1220. napisao je on djelo Summa de poenitentia koje se, jer je bilo izvrstan prirunik za ispovjednike, mnogo rabilo u svom vremenu i zadobilo status znanstvenoga teksta o temeljnim pitanjima vjere za koju je ovaj Pavao inae izgorio na lomai negdje u Bosni, gdje je dopao u ruke bogumilima, koje je poelio pokrstiti. Nekako u to vrijeme, ak i neto prije, jo je jedan Hrvat postao u znanostima onoga vremena slavan i to na veoma tekom, a u ono doba iznimno cijenjenom podruju, arabistici. Rije je o Hermanu Dalmatincu koji je, shvativi vanost antikih i idovskih izvora koji su se bili sauvali

19

jedino u arapskim prijevodima, itav svoj ivot posvetio uenju arapskog jezika, a zatim pronalaenju i prevoenju arapskih znanstvenih i filozofskih djela na latinski. Herman Dalmatinac rodio se poetkom 12. stoljea, a sauvao se i njegov portret na kojemu ga se vidi kako sjedi pored Euklida koji jednogledom promatra nebeski svod. Herman Dalmata Sclavus, za kojega Petar asni iz Clunya, koji ga je inae osobno poznavao, kae da je porijeklom bio Istranin, napustio je Hrvatsku 1138. Prvu izobrazbu dobio je u Parizu ili u Chartresu, ali je svakako uio i negdje gdje je mogao dobro nauiti arapski jezik. U Francuskoj za vrijeme studija upoznao je Roberta iz Chestera s kojim je na brojnim putovanjima proveo mnogo godina u velikom i bliskom prijateljstvu. Herman je tek to je napustio domovinu bio u stanju prevoditi s arapskog. Na nagovor Petra asnog u suradnji s prijateljem Robertom Herman je na latinski preveo Kur'an. Tog posla prijatelji su se prihvatili negdje na Iberskom poluotoku. I poslije je Herman mnogo putovao. Oko 1143., iste godine kada je zavrio svoje ivotno djelo De essentiis gubi mu se svaki trag. U Hermanov opus valja pored prijevoda Kur'ana, ubrojiti jo i prijevode astronomskog idovskog spisa Zaelis Fatidica, zatim prijevod Liber introductonis in astrologiam, te prijevod arapskog prijevoda Ptolomejeve Planisfere, to je i jedini sauvani tekst te knjige koja je bila najprije spaena arapskim posredovanjem, a onda i Hermanovim prijevodom. Bibliografi imaju muke kada ele razluiti djela koja je napisao sam Herman od onih to ih je napisao zajedno sa svojim, kako ga sam naziva, "naroitim i nerazdvojnim" prijateljem Robertom. Hermanov latinski jezik je uen, klasian i nema mnogo elemenata vulgarnog latiniteta, veoma je izbruen te pokazuje dobru kolu i obrazovanost, a drage su mu aluzije na svakodnevicu i digresije. Blizak mu je razgovorni pa i oputeni ton. I danas se njegove posvete itaju kao dobra knjievnost. U posveti svoga najpoznatijeg djela De esentiis podsjea tako prijatelja Roberta na neku njihovu intimniju epizodu: "Mislim da e se prisjetiti kad smo se pojavili na slavljenju Minerve, prisjetit e se kako nas je gomila to se nala oko nas promatrala otvorenih usta i zadivljeno, ne ocjenjujui nae linosti koliko gledajui nae odore i ures na njima to nam je iz najdubljih arapskih riznica pribavilo nae dugotrajno bdjenje i nai teki napori i tada me je obuzelo duboko potovanje prema onima koji sve to to vide ve izvana toliko cijene, a koliko bi tek cijenili kad bi mogli zaviriti unutra." Naznauje tu Herman Dalmatinac jednu vanu sferu onodobne doivljajnosti, pitanje raskoraka i usklaenosti izmeu nutrine i vanjtine, izmeu duha i tijela. Herman je punokrvni ovjek svoga vremena, ali u njegovim tekstovima, i to posebno onima u kojima je ostao privatan, izbija veoma snaan doivljaj antike, kojom je on, posredno se bavei arapskim studijima, bio potpuno obuzet i po emu je prvi hrvatski humanist. Taj Herman, humanist i ljubitelj antike, ovako u posvema sinkretikim mitolokim slikama opisuje viziju vrhovne boice i velike majke: "Kad eto ti, umjesto sna s visine pred mene se spusti vrhovna boica i dotaknuvi mi tjeme desnicom, a od te vizije kao sunce kad me zabljesne, prvo sam bio silno zapanjen i zaslijepljen, pa sam se polako priviknuo a ona mi onda ree: 'Probudi se i osvrni se'. im sam je prepoznao, padoh joj pred noge. 'Daj mi ruku.' 'Znam', rekoh joj 'o kraljice svih boanstava, reci mi to prorie svojemu tieniku'. 'Ustani', ree ona na to 'i slijedi me.'" Herman Dalmatinac slijedio je svoju muzu izvan hrvatskih granica, i po tomu on navjeuje stotine mladih hrvatskih znanstvenika i filozofa, koji e u nekim drugim vremenima i iz drugih usta uti taj isti zov: Ustani i slijedi me. Stvorene su prve ustanove knjievnosti i jezika Hrvatska je imala na koncu ranog srednjovjekovlja u pohrani ve toliko tekstova da je nita vie u duhovnoj sferi nije moglo vratiti na ona vremena prije etiri stoljea kada su se prva slavenska plemena spustila pod zidove dalmatinskih gradova u kojima su tada domorodaki stanovnici pred pridolicama drhtali u strahu i oekivali najgore. Od prethodne i zateene kulture Hrvati su ve u prvim stoljeima uspjeli asimilirati sve ono to je u Dalmaciji preostalo od antike. Kulturni elementi zgrade koja je poivala na zasadama zapadnoga kranstva k njima su postupno i muno ugraivani, da bi na koncu bez ostatka, osim u nekim dijelovima Bosne, oni u hrvatskim zemljama bili prihvaeni. Susjedni utjecaji, kako oni zapadni iz Italije i germanskih zemalja, tako i oni iz zemalja s istonim kranstvom i s istoka uope, nisu u Hrvatskoj ostali nepoznanicom. Duhovnome razvoju nacije bili su ve od 9. stoljea predani mediji domaeg pisma i narodnog jezika. Tropismenost i dvojezinost dugo e ostati njihova obiljeja. Procesi proimanja, uzajamnosti i osjeaj narodnog zajednitva svakim su danom u Hrvatskoj bili intenzivniji, a osjeaj zajednikoga jezika bitno je utjecao i na ideju jedinstvenog pravnog sustava. Zla sudbina pratila je Hrvatsku u buduim epohama. Ratovi i seobe,

20

sue i neplodnost, nepristupanost sredinjih podruja, bolesti, nerazumijevanje jakih i slabost domae crkvene i svjetovne elite, ostavili su znatnih oiljaka na tijelu Hrvatske, ali knjievnosti i njezinoj autonomiji vie se nita nee moi bitnije suprotstaviti. U prvom i najstarijem njezinu razdoblju bile su stvorene najvanije ustanove a one su pismo, jezik i drutveni sloj koji je na tom jeziku imao potrebu pisati, a onda, to je takoer vano, koji je osjeao potrebu da napisane tekstove iri i ita.

ZRELI SREDNJI VIJEK I PREDRENESANSA

Problem kulturne i geopolitike sredinjice Uavi poetkom 12. stoljea u dravnopravnu vezu s Ugarskom, Hrvatska je izgubila svoje sredite a uskoro je poela gubiti i svoju unutarnju koherenciju. U ispravama vie je nisu nazivali skupnim singularnim oblikom regnum Croatiae et Dalmatiae nego su joj apoziciju prebacili u mnoinu. Neko jedinstvena zemlja, sada je i u imenu postala skup kraljevstava: regna. Ta naoko neznatna lingvistika promjena bila je u stvarnosti veoma bolna. Nad Hrvatskom nadvile su se tue dinastike borbe, ona je postala eton koji se rado i esto stavljao u talon svakoj politikoj igri. Teritorij, neko pod jedinstvenom upravom, sada se zapoeo fragmentirati. Ojaali susjedi otkidali su rubne dijelove hrvatskoga tla, a ugarska je vlast, kako bi lake gospodarila junim dijelom svoga kraljevstva, taj dio raspolovila. Hrvatsku su i administrativno podijelili na banat juno od Gvozda, gdje je vladao ban Hrvatske i Dalmacije, i na banat sjeverno od Gvozda, gdje je vladao ban totius Sclavoniae. Istona Slavonija bila je pripojena banatu Mave. O naravi te rascijepljenosti moda najrjeitije govori i navada mletakih dudova koji su, kad im je god trebalo i kad bi se osjeali jaima od ugarskih kraljeva, uvodili meu svoje brojne naslove jo i ovaj: dux Dalmatiae et Croatiae. Mletaki dudevi kitili su se tim naslovom vrlo esto. Od 1000. godine promjenjiva im je fortuna taj naslov dodue as uzimala, as vraala, da bi od 1420. oni konano zavladali manje-vie itavom istonom obalom Jadrana. Slobodnim je ostao jo samo Dubrovnik, koji je balansirajui izmeu verbalnog vazalstva ugarskom kralju, i ustupaka Mleanima, a na kraju i zlata kojim je od Turaka jednom godinje otkupljivao slobodu, stekao ogranien, ali za ono vrijeme posvema primjeren suverenitet. I dok su se tako dijelovi nekadanjeg hrvatskoga kraljevstva komadali i uruavali kao da su kule od pijeska, nalo se u oblinjoj Bosni jo energije koja je bila kadra da i u novim okolnostima stvara dravna arita i da nastavlja dravnu, a donekle i duhovnu i jezinu tradiciju zaetu u Hrvatskoj za vrijeme njezinih narodnih vladara. U zrelom srednjem vijeku pokazalo se u punoj dramatinosti da se geopolitika sredinjica izmeu Primorske i Posavske Hrvatske, dakle srce Hrvatske, nalazi u Bosni i da Bosna, kad se osamostalila i otkada su se u njoj na specifian nain objavili zapadni utjecaji, nikada vie nije izlazila iz civilizacijskog okvira to ga je zacrtala prethodna hrvatska kraljevina. Ugroena hrvatska kulturna i dravna nezavisnost u Bosni se za neko vrijeme spasila i sauvala sve do upada Turaka u Europu. Zato je ispravnije propast hrvatske srednjovjekovne drave vidjeti u godini 1463. kada je, bez neke spektakularne mitske bitke, nestalo kraljevstvo posljednjeg katolikog bosanskog kralja Stjepana Tomaevia. Taj trenutak simbolino obiljeava i kraj srednjovjekovne epohe na ovome tlu, i to ne samo u Bosni nego i u itavoj Hrvatskoj, kako onoj dalmatinskoj, tako i sjeverozapadnoj. Sudbina srednjovjekovne Bosne u mnogim svojim aspektima rekreirala je poziciju hrvatske ranosrednjovjekovne drave, i to upravo zato to su njezini narodni gospodari, jednako kao i prethodni hrvatski knezovi i kraljevi nekad vie, a nekad manje, pokuavali, a onda ponekad i uspijevali, pronai ravnoteu izmeu ojaale Srbije na istoku, pohlepnih Maara na sjeveru, lukavih Mleana na moru te predalekih i esto posvema apstraktnih papinskih zamisli. Jednom bulom iz 1089. podloio je protupapa Klement III bosansku biskupiju, na molbu slavnoga slovinskog kralja Bodina, metropolitu u Baru. To je najstariji spomen bosanske biskupije koji nam odmah pokazuje svu fluidnost njezine topografije i njezine sudbine. Naime, Bosna je as bila podlona metropolitu u Dubrovniku, as

21

nadbiskupu splitskom, a imala je i razdoblje kada je bila podvrgnuta izravno papinskoj vlasti, i bio joj je mjerodavan nadbiskup u ugarskoj Kaloi. U srednjem vijeku kao da i nije bilo poznato gdje su to zapravo bosanske granice, a nije se znalo ni gdje joj je sredite. Srednjovjekovna Bosna nema vrsta sredita, ali nema ni markiranih granica. Tako ju je ve bizantski car povjesniar Konstantin nazivao zemljicom Bosnom, a opet neki noviji izvori, posebno u vezi s pojavama patarenstva na Balkanu, toliko su proirivali tu zemlju da su kao njezine dijelove spominjali ak i Moldaviju i Transilvaniju. U doba Kulina bana pojavila se u Bosni, koja je, kako izvjeuje papinski legat, bila dugaka deset dana hoda, napast patarenstva. Patareni su se proirili u prvom redu kao posljedica poganskih ostataka i neasimiliranih kranskih predodaba i na njihovu napast Europljani su odgovorili hitro i otro. Bosanskim bogumilima, kako su ih nazivali, koji su i sami propovijedali askezu i uzdranost, najbolje se bilo suprotstaviti novim prosjakim redovima i kriarskom vojnom. Najprije su u Bosnu stigli dominikanci koji su ve u prvoj polovici 13. stoljea dali nekoliko biskupa. Franjevci koji su doli neto kasnije ostavili su ondje dubok trag, pribliivi se narodu koji ih je od milja i neke srdane bliskosti u mlaim razdobljima prozvao ujacima. Do kraja vladavine Kulina bana, a on je Bosnom vladao do 1203., zemlja je u vjerskom pogledu bila proarana herezama, ali je ve bila i razmjerno homogena. Tragovi patarenstva nisu u njoj bili presudni. Prevladavao je jezik koji se govorio i u drugim hrvatskim krajevima, a to e rei ikavski govor to je inae vidljivo na brojnim spomenicima, kako onima u kamenu, tako i u pergameni, a u uporabi je bila zapadna bosanska irilica koja je u te krajeve stizala preko Bugarske i junih dalmatinskih gradova. Za vrijeme Kulinove vladavine bosanski krstjani obvezae se na vjernost papi, dakle i latinskom jeziku. Dokumenti iz 1203. izravno o tomu govore. Ali povijest Bosne u tim vremenima razmjerno je tamna, izvori su rijetki. Brojni su ostaci pisane kulture te rane Kulinove Bosne, od onih kamenih ploa, preko natpisa na stecima, pa do pergamentnih dokumenata, meu kojima se istie Listina Kulina bana iz 1189. godine. este su bile tada i papinske istrage nad ondanjim biskupima. Jednu takvu istragu vodili su iz Rima 1232. pa su njezini rezultati potaknuli niz politikih dogaaja, a jedan je bio i taj da je Bosna 1235. bila predana u potpunu vlast Kolomanu. Kada je k tomu Koloman, dvije godine kasnije osvojio i Hum, jo su se vie uvrstile zajednike sudbine razuene Hrvatske i njezine geopolitike sredinjice u Bosni. ubii Bribirski podupiru samostalnost Bosne Ugarska vlast nad Bosnom dovela je onamo snanu hrvatsku porodicu ubia Bribirskih, vlastelina i gospodara junoga hrvatskoga banata. Na svojim su dvorovima ubii u cijelosti prihvatili obiaje tadanjih europskih feudalaca. Imali su uza se uene biljenike, to se i danas moe vidjeti u kvaliteti njihovih isprava. Juraj ubi koji je stolovao u Klisu imao je u svojoj pratnji lijenika magistra Benvenutea. ubii su, kako je poznato, mnogo itali, pa se za jednoga od njih, Mladina II, zna da je opetovano i za vlastiti uitak itao Bibliju. Pavao I Bribirski rodoelnik je njihove prisutnosti u Bosni. Godine 1299. on se iskoritavajui ugarsku vlast proglasio gospodarom Bosne, a zatim je jo i vojno pokorio. Postavi u njoj za bana svoga brata Mladina I, kojega podlonici odmah ubie. Pavao im tada za novoga bana odredi svoga sina Mladina II ubia, za ije se vladavine posebno snano osjetio kulturni udio franjevakog reda na itavom bosanskom tlu. U vrijeme Mladina II oni su izgradili u Bosni svoje prve samostane. Mladinov dvor bio je prvi bosanski dvor koji je u potpunosti slijedio dvorske obiaje i dvorsku kulturu Zapada. Na dvoru je uz bana boravio lijenik i pisac Vilim de Varegnana, koji je ondje radio ne samo kao kraljev ranarnik nego je pisao i znanstvena djela. Tako, kada je zgotovio svoju knjigu Secreta sublima medicinae, posvetio ju je svom nekadanjem gospodaru Mladinu II, uzdiui u posveti banovu uenost i naglaujui kako taj medicinski spis mogu razumjeti samo oni koji imaju Mladinovu kulturu. Autor je svoje djelo Mladinu sveano predao u Zadru u crkvi Svetoga Krevana, pa je taj prizor prikazan na inicijalu rukopisa koji se i danas uva u Beu. Ban bosanski svoga je lijenika Vilima slao i u diplomatske misije. Uz Vilima bio je na Mladinovu dvoru i biljenik Mihovil, takoer veoma uen ovjek. Mladinov brat Juraj II ubi okruio se zanimljivom svitom pa je njegov lijenik bio Conradus de sancto Alpido, a biljenik magistar Kuzma. U ispravama to su izlazile iz ureda tih ubia esto je pozivanje na hrvatsku dravnopravnu tradiciju. Doista, nije bilo nekog sudovanja ili sabora, a da se nije u dokumentima prizivala ta tradicija. ubii su posjedovali i dobre knjinice. Pavao II ubi oporuno je neke kodekse ostavio franjevcima u Bribiru, meu kojima djela svetoga Bonaventure, djelo Izidora iz Sevilje, dijaloge pape Grgura, a crkvi u Skradinu ostavio je i dva misala, od kojih je jedan bio nov, a drugi star i pisan beneventanom. ubii o kojima

22

govorimo posjedovali su takve kodekse za koje je samo nekoliko desetljea prije bilo nezamislivo da bi ih posjedovala neka svjetovna osoba. Mladina III ubia pokopali su u trogirskoj katedrali, gdje su mu na dobrom latinskom 1348. uklesali natpis u stihovima u kojima ga se naziva titom Hrvata, prvim braniem nad prvima i govori prilino nejasno o tomu kako ga ubie slavenskoga roda grijesi. Obitelj ubia Bribirskih odigrala je veliku ulogu u podupiranju bosanske samostalnosti kao i u proimanju zemlje zapadnim kranstvom, koje je onamo stizalo uz pomo franjevakog reda, kojemu su ubii bili bliski ne samo u svojim bosanskim posjedima nego i u Dalmaciji. "Ja prvi oekujem buru..." Nakon ubia Bribirskih na bosansko jo neformalizirano kraljevsko prijestolje sjeo je Stjepan Kotromani, koji je ondje vladao sve do 1353. i koji je prema susjedima vodio vrlo uspjenu politiku. Za njegova vladanja ojaa heterodoksna Crkva bosanska, ali je Stjepan bio toliko mudar da je istodobno s njezinim snaenjem, verbalno i namijenjeno papinim uima, izdao isprave o obvezi rimskoga obreda u crkvenim poslovima u Bosni. I Stjepan Kotromani hodao je po vrlo uskoj liniji koja je preostala njegovoj Bosni, a ta je bila na razmei izmeu Istoka i Zapada, izmeu politikih i vjerskih interesa koji su se kriali u njegovoj zemlji. Kotromanievim verbalnim prihvaanjem rimskoga obreda 1339. bili su stvoreni uvjeti za jo organiziranije dolaske franjevaca, a to je znailo i vee irenje pismenosti u prostorima u kojima do tada nisu bili u izravnom doticaju sa zapadnim kranstvom. Upravo su franjevci bili oni koji su znali u Bosni ii srednjim putem, koji su bili spremni narod pored latinskoga poduiti i domaem pismu. Kristijaniziranje bosanskoga ireg puanstva i tijekom 13. i 14. stoljea vremenski je sukladno srodnim pothvatima s preostalim poganskim plemenima u Prusiji i u Litvi. Ali i pored tih franjevakih napora, rimska papinska stolica, a jednako tako i bizantski patrijarsi, nikada nisu odustajali od svojih optubi na raun Crkve bosanske i njezine dravne hereze. Od Inocencija III do Pija II Crkva bosanska proglaavana je manihejskom. Njezinim se vjernicima grozilo iz Vatikana zato to su avla smatrali jednakim Bogu, to su osuivali Stari zavjet, a kvarili Novi, i to nisu vjerovali u Kristovu tjelesnost. Bosanski manihejci nijekali su Kristovu jednakost s Ocem. Samostalnost Crkve bosanske i njezino manihejstvo nije nita manje smetalo bizantinskim patrijarsima, koji su krstjane nazivali kudugerima to znai krivokletnicima, onima koji gaze kri i koji su gori ak i od katolika. Po kasnijoj slavi, ali i po zemaljskoj moi, najvei meu autohtonim bosanskim vladarima, prvi pravi bosanski kralj bio je Tvrtko, koji je na prijestolje stupio sredinom 14. stoljea kao petnaestogodinjak, ostavi ondje dulje od svih drugih bosanskih vladara. Tvrtko je uspio postati ne samo vladarom zemljice Bosne nego je poslije svoju vlast proirio i na istonim njezinim granicama u Rai. On je osvojio Kotor, a i Trebinje u dubrovakom zaleu, uspostavio je vrstu granicu prema zapadu, a proirio je svoju vlast u junoj Hrvatskoj te su mu se podloili i Split, i ibenik, i Trogir, i juni otoci. Tvrtko se 1390. proglasio kraljem Hrvatske i Dalmacije pa je tada kao i u vrijeme ubievih, oivio u Bosni tradiciju narodnih hrvatskih vladara iz ranog srednjovjekovlja. U njegovo doba jo je vie ojaala i samostalna bosanska Crkva, ona to je dubrovaki tadanji izvori nazivaju glexia di Bosna. Jedan njezin odlinik, neki Radin, ija oporuka s obzirom na bogatstvo to ga je iza sebe ostavio vie podsjea na testament jednog rimskog kardinala nego na posljednju volju nekog rubnog bosanskog manihejca, tvrdio je da njegova Crkva ispovijeda pravu apostolsku vjeru. Na elu joj je bio domai episkop, a pomagali su mu poglaviti krstjani. Bila je ta Crkva dravna i njezinu heterodoksiju, razumljivo, nisu priznavale papinske vlasti. Postojao je niz liturgijskih spisa, evanelja, apostola i apokrifa koji su bili u liturgijskoj uporabi krstjana. Neki od tih hrvatskim jezikom i bosanicom ispisanih rukopisa sauvani su i dan-danas. Kao pripadnici dravne Crkve njezini istaknuti lanovi sudjelovali su u stvaranju svih vanijih dvorskih odluka, kao i u radu sabora. Crkva bosanska zadrala je svoju mo i utjecaj na vladarsku kuu u Bosni sve do 1450. kada je posljednji bosanski vladar Stjepan, pritisnut aktualnim turskim naletima, odluio da je iskorijeni pa je u Bosni sredinom 15. stoljea nastao val agresivnih prevoenja na katolianstvo. Bilo je to vrijeme u kojem su turski konjanici ve preplavili cijelu Bosnu i kada se s Turcima nije vie moralo lisiiti. U Bosni iz vremena Stjepana Tomaevia, u Bosni u predveerje pada, ipak su jedno bile deklaracije Stjepanove i njegovi iskazi o prihvaanju Katolike rimske i latinske crkve, a drugo stvarnost te krhke samostalne drave i njezine dravne Crkve koja je potpuno nestala tek s propau bosanskoga kraljevstva 1463. Pisao je Stjepan Tomaevi tada u strahu pred Turcima papi Piju II u predveerje pada Bosne 1461. kako "turski car Muhamed misli iduega ljeta s vojskom na me udariti i da je ve

23

vojske i topove pripravio. Tolikoj sili ne mogu ja sam odoljeti." Nabraja dalje kralj koga je sve molio za pomo pa kae: "Jednako molim i tebe. Ja ne traim zlatnih gora, ali bih rado da moji neprijatelji i zemljaci znaju da mi nee uzmanjkati tvoja priklonost. Ako doznaju Bonjaci da neu sam samcat biti u ratu, hrabrije e vojevati." Stjepan u svom dramatinom pismu podsjea papu da se ve njegov otac, kada mu je papa Eugen ponudio krunu, ustruavao da je primi bojei se Turaka i jer nije jo bio izagnao manihejce iz svoga kraljevstva i jer je i sam bio nov kranin. Kae Stjepan papi: "Ja sam pak kao dijete krten i uio sam latinsku knjigu i vrsto prihvatio kransku vjeru, pak se ne plaim ega se otac bojao." Stjepanove procjene o turskim upadima i o njihovim daljim planovima bile su potpuno tone. On je papi ve tda rekao kako zna da e Turci nakon njega napasti Dalmaciju i Ugarsku i da e moda preko Kranjske i Istre "potraiti Italiju, i to zato jer je nezasitno vlastoljublje bez granica." Stjepan zavrava ovako: "Ja prvi oekujem buru, a za mnom e i ostali narodi okusiti svoju sudbinu." Apokalipsa i knjige Bio je to poetak kraja. Turci su preplavili Bosnu, a onda je u Hrvatskoj dolo do odlune bitke na Krbavskom polju. Tu izginu na tisue hrvatskih vojnika i pade cvijet hrvatskoga plemstva, u bitci koja je 1493. Hrvatskoj donijela poraz od kojega se njezine pravne i duhovne ustanove dugo nee oporaviti. Poraz na Krbavi ostavio je na suvremenike snaan dojam. Apokalipsa je u Hrvatskoj zadobila ruho sadanjosti, i to upravo u trenucima kada je Europa krenula u svoju do tada najveu duhovnu pustolovinu, u doba kada se obnavljao interes za antiku, kada su se otkrivali novi kontinenti i nove prometnice, kada su se pokretali prvi strojevi na vodu i vjetar, kada se ubrzala plovidba, ojaala vojna tehnika, kada se dolo na samo dno religijskih kriza i katarzi, i kada se uz pomo izuma pominih slova stvaraju prve knjige kao industrijski proizvodi. I ovaj put, u sam osvit poraza, Hrvati su reagirali na nain slian onome kada im se raspadalo kraljevstvo u prvim godinama 12. stoljea. Kao to su tada isklesali Baansku plou, i to ne kao da im je ona prvi tekst na narodnom jeziku nego kao da na njezin kamen upisuju i svoj posljednji tekst, tako su i sada u trenutku definitivne politike propasti zapoeli tiskati svoje prve knjige kao da su im posljednje. U tom vremenu izreena je u hrvatskoj knjievnosti i velika istina o vanosti knjige u povijesti, o vanosti napisana teksta i o snazi pamenja. akan Broz Koluni zapisao je 1468. na marginu nekog kodeksa, ali dovoljno glasno, "gdo knjige potuje" taj neka je "knjigami potovan". Ta reenica stoji, dakle, na kraju hrvatskoga srednjovjekovlja. Mogla mu je stajati i na poetku. I avli su govorili hrvatski Problematika narodnih jezika, pitanja njihove standardizacije i njihove uporabe u poslovima crkve i drave prizivala je u srednjovjekovlju sliku Babilonskoga tornja. Iz te slike izvirao je neki danas nama teko shvatljiv strah mnogih onodobnih monika od viejezinosti, strah koji su ponekad poznavali i oni u kojih ga se najmanje moglo oekivati, sami pisci. Taj strah usko je povezan s milenijskim proroanstvima da e svijet jednom postati Babilon, dakle neto po definiciji negativno, taj strah povezan je s idejom da se ljudi nee tada uope razumjeti i da se mnoina jezika vie nee moi nadzirati. Na pitanje koliko na svijetu ima jezika, teolozi su tada bez razmiljanja odgovarali. Oni su, naime, znali da ih ima tono 72. Kada bi ih se pitalo zato tono toliko, oni su imali spreman odgovor, u biti veoma jednostavan. Trebalo je pobrojati Noine potomke, Semma, Kama i Jafeta, a onda njih pomnoiti s brojem djece, dakle s 27, 30 i 15 i zbroj je bio 72. Nije se sjena Babilonskoga tornja nadvijala samo nad splitskim crkvenim sinodima, ona je nad hrvatskim piscima ostala nadvijena tijekom cijeloga srednjovjekovlja. Istjerati zloduha iz Babilonskoga tornja moglo se samo jedinstvenim i boanskim jezikom, koji su razumjeli svi nebesnici, a taj je mogao biti samo latinski jezik. U ono vrijeme svi koji nisu znali latinski jezik imali su nekog posla s avlom i s Babilonskim tornjem. Bili su to barbari. U srednjem vijeku ak su i ptice pjevale na latinskom jeziku, a i zvona su zvonila oponaajui ritam latinskih molitava. Ali stvaranje modernih nacija, a time i modernih knjievnosti, ovisilo je, naprotiv, o razvijenosti komunikacije na narodnom jeziku. Homogenizacija novih nacija temeljila se na razlikovnosti to ju je prema drugima nudio vlastiti jezik. Borba za lingua vulgaris tako je od poetka drugoga milenija i kroz itav zreli srednji vijek bila sredinje pitanje. Nisu samo Hrvati u desecima prigoda pred papom i kod kue, u susjedstvu i na udaljenim dvorovima, branili pravo svoga

24

narodnog jezika i njegove uporabe u obredima, u kancelarijama i katehizaciji. Jakov Swinka, nadbiskup Gniezna u Poljskoj, alio se tako koncem 13. stoljea da njemaki franjevci na slubi u Poljskoj ne znaju poljski, da ga ne ue, pa im je naredio, jer je kao poljski nadbiskup to mogao, da se bez iznimke u Poljskoj mora propovijedati na poljskom jeziku, a sve u svrhu zatite onoga to se ve tada nazivalo lingua polonica. Jezinoj situaciji u Hrvatskoj u to doba stanovitu blagotvornost donosila je i injenica to su Hrvati ivjeli u istom kraljevstvu s Maarima. U to vrijeme, naime, maarska nacionalna politika nije se sluila i agresivnom jezinom praksom. U tom je smislu u germanskim dijelovima Europe odnos veih drava naspram manjih naroda bio mnogo neugodniji. Stjepan II, kralj ugarski, ve 1030. godine, dakle mnogo prije Pacta Conventa doslovno govori ovo: "Gosti koji dolaze s raznih strana donose sa sobom svoj jezik, svoje obiaje, razne alate i oruja i sva ta raznolikost za kraljevstvo je ukras, ona uljepava svaki dvor, a za neprijatelje ona je predmet zavisti. Jer kraljevstvo koje ima samo jedan jezik i samo jedne obiaje slabo je i neotporno." To su rijei izreene s prijestolja koje je postalo i hrvatsko. Bio je to dobar znak da barem s Maarima Hrvati nee imati problema dok budu razvijali svoje posebnosti i svoju na jeziku temeljenu narodnu svijest. Nakon srednjovjekovlja moi e se Hrvatima na meunarodnoj sceni napraviti mnoga zla, ali im se u jezik nakon toga razdoblja teko vie moglo dirati. Hrvatski je jezik bio stvarnost o kojoj mnogo govore i okolnosti jedne udne predstave na Trgu Svetoga Marka u Veneciji 1525. godine. Tamo je glasoviti buffon Zuan Polo, inae podrijetlom s Korule, priredio spektakl u kojemu su se vile, bogovi i pastiri sporazumijevali talijanskim i latinskim jezikom, a kada bi se pojavili avli, oni su se publici obraali na hrvatskom jeziku. Strah od Babilonskoga tornja bio je na djelu, a to to su avli ponekad voljeli hrvatski i nije uvijek bilo loe za budunost i vrijednost hrvatske knjievnosti. Evolucija viejezinosti U prva dva stoljea drugoga tisuljea europski su narodi sve to vie zadobivali svoje budue fizionomije. Javljali su se irom Europe prvi oblici nacionalne svijesti, i taj proces nije ometala injenica to su teritoriji tadanjih drava bili obino etniki heterogeni. Najmanje su homogene bile one kneevine ili kraljevine to su poput Hrvatske i Bosne nastajale na rubovima velikih carstava i od kojih se oekivalo da svoje odnose prema feudalnim gospodarima preispituju od prigode do prigode. Na rubovima utjecaja zapadnoga kranstva i ondje gdje su poinjale interesne sfere Bizanta vrenje rasa i pristiglih plemena bilo je jo najsnanije. Ljude je tu prvotno povezivala tek podruna svijest, njihovi zajedniki ekonomski interesi, zajednika sudbina, zajedniki neprijatelji. Ono to bismo danas nazvali regionalizmom bilo je sila koja je povezivala sve njihove tenje i njihovu svakodnevicu. Nakon pokrtavanja i kada je njihov religijski ivot zadobio na intenzitetu i obuhvatio itavu zajednicu, pojaavala bi se u tih rubnih naroda kulturna svijest, osjeaj da su i oni lanovi ope kranske crkve, osjeaj da su zato to su prihvatili zapadno kranstvo postali udionici latinske pismenosti, a time i u knjievne batine za koju su znali da je fiksirana i da se na nju njihova skupina moe uvijek duhovno osloniti. Jaanju nacionalnih svijesti najvie je ipak pridonio razvojposebnih narodnih jezika. Jezik koji je Hrvate razlikovao od susjeda, i to ak i od onih to su ivjeli u oblinjim umama ili naseljima, davao im je osjeaj da pripadaju samo svom narodu, dakle, kako su oni govorili, svom jeziku. Nije sluajno to se topografsko shvaanje domovine i jezika u srednjem vijeku preklapalo. Kad Turci Hrvatima napadnu domovinu, kada ih poraze na Krbavskom polju, oajni pop Martinac napisat e kako Turci "nalegoe na jezik hrvatski" i pri tome kada kae jezik, misli u kategorijama svoga vremena, to znai da za njega jezik jest hrvatsko tlo a ne skup gramatikih ili pravopisnih pravila. Tek od drugog tisuljea novi su govorni jezici doseljenih naroda poeli ulaziti i u javnu i knjievnu uporabu i zapoeli su se oblikovati kao sredstva miljenja te praktinog i poetskog iskaza novih naroda. Slijedila je duga evolucija koja se protezala kroz itav srednji vijek, a koju je prije svega karakterizirao otpor protiv prevlasti internacionalnih i opih jezika. Ti opi jezici, bili oni latinski ili slavenski, opi crkvenoslavenski jezik, sauvali su svoju prevlast u obredima i na nekim drugim slubenim podrujima, ali su u svakodnevnom ivotu sve vie bili zamjenjivani narodnim jezicima. Naime, mi nemamo dokaza o tomu da je najire puanstvo u Hrvatskoj nuno imalo pozitivan odnos prema opeslavenskom jeziku u obredima, ali imamo razloga prihvatiti da su oni ovaj jezik na dva razliita naina uspostavljali prema latinskom i prema hrvatskom jeziku i to prvo zato to je opeslavenski jezik njima bio razumljiv i jer je bio blizak njihovoj svakodnevnoj govornoj komunikaciji, a u isto vrijeme osjeali su da je taj jezik umjetan, da je neka vrsta slavenskoga

25

latinskoga, kojega su zbog toga vrlo rano izloili sve jaem utjecaju svoga svakodnevnog govora i uskoro potpuno istisnuli. Mi nemamo izravnih tragova o tom dvojnom osjeaju prema crkvenoslavenskom liturgijskom jeziku u onodobnih Hrvata, ali da je on poostojao posvema je razumljivo. Tako se i dade objasniti razmjerno brz prodor elemenata hrvatskog jezika u opeslavenski jezik liturgijskih spisa, kao to se tako moe tumaiti mjestimino tvrdoglavo inzistiranje na starim i mrtvim oblicima, to je svakako bilo u interesu konzervativnomu niem sveenstvu koje se suprotstavljalo viejezinosti. U ojaalim gradovima, a ne treba zaboraviti da se broj stanovnika u Europi od 12. do 13. stoljea gotovo utrostruio, latinski jezik irom kranske zapadne Europe nije bio samo jezik obreda. To ga je i razlikovalo od statusa crkvenoslavenskog jezika koji je ipak ostao samo jezik obreda. Obredna, pak, funkcija latinskog jezika bila je mnogo neznatnija u usporedbi s drugim podrujima koja su bez latinskoga jezika tada bila nezamisliva. Bio je latinski jezik u uporabi i kao jezik ureda i kao jezik znanosti, jer je bio jezik teologije, a to e rei i sveukupne onodobne znanosti, kako humanistike tako i prirodoslovlja. Papa Inocencije pie senjskom biskupu 1248. godine U sve naseljenijim gradovima Dalmacije jaao je graanski sloj, rasla je njegova samosvijest te je sve vie u svakodnevnu uporabu, pisanu takoer, poeo ulaziti i narodni jezik. U Dalmaciji su talijanski jezik uvrstili posebno Mleani, ali oni nisu mogli, a ni htjeli, sprijeiti da u gradovima puanstvo govori i svoj hrvatski jezik, te da svoje tekstove pie prvo glagoljskim, neto kasnije irilskim, a naposljetku i latinskim pismom. Hrvatski jezik bio je tako jo jedan jezik domae elite, sveenstva i vladajueg sloja. Te drutvene skupine njegova je uporaba samo jo vie uklapala u opi trend viejezinosti. Tako je bilo i u Dalmaciji, ali donekle i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. U obje te regije moemo govoriti i o trojezinosti, s obzirom da su u uporabi pored latinskoga i hrvatskog bili jo i talijanski odnosno njemaki jezik. Oni slojevi koji su imali potrebu komunicirati sa svim drutvenim slojevima, a koji su bili predstavnici crkvene i politike, ali sve vie i trgovake elite, nisu vie mogli bez poznavanja drugih europskih jezika, a jo manje bez poznavanja jezika koji je bio u uporabi u veega dijela puanstva u njihovoj vlastitoj sredini. Proces snaenja uporabe narodnog jezika u Hrvatskoj, a i u srednjovjekovnoj Bosni, iao je usuprot svim sinodalnim zakljucima i svim anatemama. Jer svi ti papinski dokumenti, ak i kada su bili najbojovniji, a i onda kada su bili dareljivi, nisu traili drugo nego da u Hrvatskoj opstane dvojezinost. esto se u vezi s tim navodi kao iznimno vaan pomak u rimskoj jezinoj politici pismo pape Inocencija IV kojim je on senjskomu biskupu Filipu dopustio uporabu slavenskoga jezika i to samo ondje gdje je taj jezik i otprije bio u uporabi. Taj dokument, dakako, koliko je god doputao tek ogranienu uporabu glagoljice i premda je svojim sadrajem bio vrlo izravan, ipak je samo jo jedan dokaz da je dvojezinost bila ono to se od Hrvata oekivalo i da je to to su oni takvoj dvojezinosti najee uspijevali odgovoriti i bilo uzrokom relativno i brza i uspjena irenja i glagoljice i hrvatskoga narodnog jezika prvo u samostanskim i seoskim sredinama, a poslije sve vie u katedralnom i gradskom okruju. Evo to je zapravo pisalo u Inocencijevu pismu iz 1248. godine: "Inocencije biskup, sluga slugu Bojih, asnom bratu (Filipu), biskupu senjskom (alje) pozdrav i apostolski blagoslov. Podnesena nam je tvoja molba koja kae da ima u Slavoniji osobito pismo za koje sveenstvo te zemlje tvrdi da ga ima jo od blaenoga Jeronima, a upotrebljava ga u slubi Bojoj. Stoga si u nas, da bi se prilagodio njima i poveo za obiajem one zemlje u kojoj si biskup, ponizno zamolio doputenje da smije sluiti slubu Boju u spomenutom jeziku. Mi dakle, imajui na umu da je jezik podreen stvari, a ne stvar jeziku, dajemo ovlau ove isprave traeno doputenje, ali samo u onim krajevima u kojima se (ve) upotrebljava gore navedena, samo da se razlikom pisma ne bi povrijedio smisao. Neka dakle nikome uope ne bude slobodno ovu ispravu bez naeg doputenja okrnjiti ili joj se drskom smjelou protiviti." Smisao Inocencijeva odobrenja nije se u svom duhu mnogo udaljio od neto mlaeg, ali vrlo karakteristinog odlaska hrvatskih glagoljaa u eku u samostan Emaus, kamo ih je 1347. pozvao Karlo IV kako bi poduili eku brau glagoljskomu pismu. Poziv svjedoi o veoma liberalnoj jezinoj politici toga doba. Naime, dok su hrvatski misionari u Emausu uili eke kolege glagoljici, uili su oni te ehe i svome hrvatskom jeziku, a esi zauzvrat njih svome. Tako su utjecaji emauske misije bili obostrani i oni su i danas prepoznatljivi u jeziku mnogih onodobnih knjievnih djela, ali su vidljivi i na sadrajnoj i tematskoj razini knjiga to su iz Emausa bile proirene u obje sredine. To da neki Provansalac u to vrijeme pie na talijanskom ili da Talijan neko svoje vano djelo napie na provansalskom jeziku, kao

26

to su to uinili na primjer Marco Polo, a i Brunetto Latini, bila je praksa potpuno uobiajena i u njezinu kljuu se mora oditavati i viejezinost hrvatske sredine i njezina otvorenost, bilo prema drugim slavenskim, bilo germanskim, bilo talijanskim utjecajima. Dolazak hrvatskih glagoljaa u Emaus u Pragu dogaaj je koji je imao i iru europsku pozadinu, a bio je povezan s doputenjem pape Klementa VII da se u ekoj moe bogosluiti i na narodnom jeziku. Bila je to samo konstatacija stanja u 14. stoljeu, bio je to trenutak u kojem je bilo oito da su i Germani i Slaveni, jednako kao i Romani, u okviru zapadnoga kranstva stvorili svoje narodne jezike na kojima su bili u stanju stvarati institucije moderne uprave, crkve, ali i zrela knjievna djela. Upravo su esi i Hrvati zajedno podarili Nijemcima njima ne ba nevanu rije Grenze. To je moda i jedina slavenska rije to su je Nijemci bez velikih promjena prihvatili iz ekog hranica i hrvatskoga granica. Nije sluajno to je semantika te rijei sudbinski tako duboko urezana upravo u hrvatsku kulturnu povijest. Hrvatskoj je kulturi sudbina da bude granica izmeu svjetova, ali ne tako da iza njezina kraja zapone tui kraj ili neki nerazumljivi svijet, nego je njezina uloga bila i jest da upravo svojom kulturom potvruje kako je Europa i sve to Europa znai mogua i nakon hrvatskih istonih granica. Zbog takve svoje funkcije hrvatska granica prepuna je oiljaka. Nova Europa treba memoriju Pored vlastitog jezika stvaranju nacionalne svijesti u zrelom srednjem vijeku pridonosila je i svijest o zajednikoj prolosti koju je grupa ljudi gradila na temelju tradicije, ali i poznatih pisanih izvora. Uz to ila je svijest o zajednikoj borbi pojedinih sredina protiv neprijatelja, kako onih unutarnjih tako i onih vanjskih. Jednom su ti neprijatelji bili hrvatski glagoljai, drugi su put oni bili Crkva bosanska, trei put bili su to Arapi, jednom Mongoli a najee Bizantinci. Narodne homogenizacije to su bujale Europom poetkom drugoga milenija, prije svega su trebale dokaze o sebi, o svojoj borbi protiv neprijatelja, trebale su pisanu kulturu, zapise, trebale su memoriju. Posebnu ljubav prema tradiciji, njezinu pisanom fiksiranju, jednako kao i prema urednu arhiviranju svoga svakodnevlja najprije su pokazali gradski slojevi, meu njima najvie trgovaki sloj koji je sve inio da to vie osamostali svoje gradove. Trgovci su prvi sloj koji je u Hrvatskoj izvan crkvene i izvan dvorske kulture osjetio potrebu za knjievnou i opom umjetnou, pa nam se ne ini sluajnim to testamenti iz 14. stoljea svjedoe da prvi privatni posjednici kodeksa s vitekim romanima, dakle s onodobnom zabavnom i trivijalnom literaturom, nisu bile samostanske ili dvorske knjinice, nego privatne knjinice zadarskih trgovaca. Nije drukije bilo ni u Dubrovniku, ni u Trogiru. Jaanje narodne svijesti oslanjalo se na novoosvijetene gradske slojeve koji prema kulturi, pa ni prema jeziku, nisu pokazivali tradicionalistiki odnos,nego je za njih liberalna viejezinost bila najbolji iskaz etnike strukture gradskih sredina, ali i prigoda da mogu komunicirati sa to irim krugom ljudi iz njihove blie i dalje okoline. Kozmopolitizam gradskoga stanovnitva i knjievnost to su je oni itali i stvarali, navodno suprotstavljao se nekoj prostodunosti narodnih pisaca i pisaca iz krugova nieg sveenstva. Takva vizura preostatak je romantinoga pogleda na srednji vijek i na neke njegove tajne mone narodne snage koje iz narodnog genija stvaraju jezik, zatim pismo, a onda i knjievne tekstove. U stvarnosti sve je to bilo drukije. Stvarnost se uspostavljala kao rezultanta dijaloke mree interesa novoga drutva koje se prirodom stvari otvaralo i zapoinjalo graditi suodnose izmeu svih zateenih socijalnih grupacija. Hrvatsku srednjovjekovnu knjievnost nikako nisu stvorili neki u brdima i po otonim upama skriveni narodni voe, neki buntovni jednojezini manihejci, nego razumni ljudi koji su vodili rauna o interesima svojih prije svega gradskih sredina, u kojima je prva hrvatska knjievnost i nastajala. Zato je i karakteristino to su prva znatnija knjievna djela to ih ubrajamo u zrelu hrvatsku srednjovjekovnu knjievnost bila prije svega spisi historijskog i kroniarskog sadraja. Pritisnuti svojom geografijom ljudi su se prije svega okrenuli povijesti svojih najuih okolina. Prezbiter iz Duklje Najstariji takav povijesni spis nastao je sredinom 12. stoljea u Baru, a njegov autor kao i postanje djela i danas su veoma nejasni. Zna se da mu je pisac barski prezbiter kojega izvori nazivaju Presbyter Diocleas, to je poslije nespretno ponaeno u pop Dukljanin. Djelo se neposredno nakon to je napisano esto prepisivalo i prevodilo pa zbog te injenice ne znamo kazati njegov izvorni jezik.

27

Najvjerojatnije je spis izvorno napisan na latinskom jeziku. Dukljaninov spis mlai su pisci dopunjavali tako da je danas teko rei koje je u njemu dijelove napisao sam autor, a to su u spis dopisivali oni koji su djelo poeljeli kasnije popravljati. Zbog dodanih ili mijenjanih odlomaka Dukljaninov tekst pretvoren je u monstr-knjigu kojoj je anr gotovo nemogue odrediti, a koja je vie od svega kolektivno djelo vremenom i prostorom ratrkanih autora. Dukljaninova knjiga najee je krivo oznaavana ljetopisom. Ona nikako ne zadovoljava takav anrovski opis. Dukljanin je knjigu organizirao u tri dijela. Rije je ponajprije o zbirci legenda koje veinom nisu kronoloki poredane. Dukljaninovu knjigu najbolje bi bilo nazvati Regnum Sclavorum, iako bi je njezin autor, koji je u duhu svoga vremena poistovjeivao Slavene s Gotima radije nazvao Libellus Gothorum. Prvi je dio knjige najraznolikiji i u njemu se donosi izvorni trebinjski rodoslov iz 10. stoljea s posebnim i opim dodacima i objanjenjima iz najstarije slavenske povijesti. Tu autor ispisuje uvod o Gotima s podacima koji uza svu zbrkanost donose i niz vanih i drugdje inae nepoznatih vijesti o doseljenju raznih skupina Junih Slavena na Balkan i na Jadran. U tom je dijelu Dukljanin prikupio i grau panonskih itija, a donosi fragment o apokrifnom duvanjskom saboru, pie i o Metodiosu, to jest o pravnim knjigama to su ih sastavili jo u Moravskoj Metod i njegovi uenici. Tu su jo uvrteni i legendarni tekstovi koji objanjavaju osnivanje grada Dubrovnika priomkako Radoslav i Pavlimir osnivaju Dubrovnik. Drugi dio Dukljaninova spisa donosi skladnu srednjovjekovnu legendu o blaenom Vladimiru, kojega je utamniio bugarski kralj, ne vodei rauna o romantinoj ljubavi izmeu Vladimira i kraljeve keri Kosare. Pria posjeduje i vrlo tanku povijesnu podlogu, ali joj je nastanak najbolje povezati s romansama to su ih kazivali putujui glumci i trubaduri koji su lutali onodobnom Europom. Na koji je nain legenda o Vladimiru i Kosari ula u Dukljaninov spis nije potpuno jasno, ali moe biti da je ona u usmenom obliku kruila Dalmacijom, pa ju je pisac uo i zapisao. Trei dio sloena i raznovrsna Dukljaninova spisa, koji u cjelini najvie podsjea na tipian srednjovjekovni florilegij, skup raznoraznih sadraja, ljetopis je u uem smislu. Tu u treem dijelu knjige pisac daje pregled dogaaja u Duklji kronolokim rasporedom. Knjiga prezbitera iz Duklje pravi je knjievni plod srednjega vijeka u kojemu je prolost prikazana nekritiki, a svrha prikaza prije svega da aktualizira prolost i prilagodi je dnevnim potrebama pieve okoline. Zato su u knjizi esta i polemika mjesta koja izviru iz pieva pokuaja da i on kae svoju o aktualnom sukobu barske i dubrovake nadbiskupije. U svom tekstu autor ima jednak odnos prema svim izvorima i njemu je svejedno da li ti izvori dolaze iz usmene tradicije, ili se oni mogu dokumentirati u pisanoj potvrdi. U pisca iz Bara pitanja vjerodostojnosti izvora i tonost kronologije uope se ne postavljaju. Sve to on iznosi kao da se dogodilo u nekoj posve maglovitoj prolosti, koja prijeti da ue u svaiju sadanjost. Prezbiter iz Duklje ne razlikuje legendu od kronike, usmenost od dokumentarnosti, povijest od mita, ali on upravo zato i uspijeva stvoriti anrovski hibridnu i po svemu u duh svoga doba uronjenu knjigu. Nita u toga pisca nije bilo drukije od rasprostranjene i svjesne anrovske neodreenosti u autora njegova doba. Ni oni nisu znali prolost itati i proitati drukije nego iz kategorije sadanjosti i trenutane uporabljivosti. To je uzrokovala jednostavna injenica da ljudi toga doba uope nisu imaginirali budunost, osim ako im ona nije bila opa dekadencija i apokalipsa ili ako nije bila "povijest" spasa. Takav skueni crno-bijeli doivljaj budunosti onemoguavao je naraciju prolosti iz vizure neega to se ve dogodilo. Dukljanin, sve kad bi i htio, ne bi mogao znati da je kazivanje povijesti tek prisjeanje na neku buduu kauzalnost. To e otkriti tek mlai povjesniari. Da je povijest uiteljica budunosti, Dukljanin ne zna. On naime dri da je sadanjost uiteljica povijesti. Postoji u Dukljaninovoj knjizi apokaliptini dodatak koji izvorni autor zasigurno nije napisao, ali koji svakako dobro pristaje opoj strukturi rukopisa i mlai ga nastavljai nisu sluajno uvrstili u knjigu. Taj izvrsno sroeni tekst koji pripovijeda o smrti hrvatskoga kralja Zvonimira pronaao je splitski humanist Dmine Papali u Makarskoj poetkom 16. stoljea u nekom starijem rukopisu. Odmah je hrvatski tekst toga djela, koji se najee naziva Hrvatskom kronikom, prepisao te ga odnio Marku Maruliu da ga on prevede na latinski jezik. Sudbina Dukljaninova djela sukladna je tako sudbini mnogih velikih povijesnih djela onoga vremena. I nad njom su potomci rado obavljali djelo dobroinstva. Dukljaninov spis ukljuuje se tako u maticu srednjovjekovnih povijesnih djela kakva su bila Geste des Bretons, Geste des Romans ili Conqute de Constantinople, s time da je taj spis kao i sva navedena djela napisan u doba veoma maglovitih predodaba o povijesti. Mlai povjesniari, iako su nad istim ovim materijalom pokazali moda mnogo vie akribije i poznavanje predmeta o kojem su pisali, ipak nisu mogli nadmaiti sposobnost prezbitera iz Duklje da cjelokupnu povijest Slavena pretvori u zanimljive pripovijesti. Ta osobina uvrtava Dukljanina meu najvanije europske skupljae usmene i dokumentarne grae ne samo u njegovu vremenu.

28

Toma arhiakon: strast i zrno istine U 13. stoljeu u Splitu napisano je i jedno od najslavnijih, ali i najkontroverznijih djela itave hrvatske historiografije. To je Kronika splitskog arhiakona Tome koji se rodio 1200. godine. Studirao je u Bologni pravne znanosti, ondje je sluao i Franju Asikoga, za ono doba stekao zavidno obrazovanje, izvrsno upoznao latinski jezik, a uputio se i u izvore klasinih knjievnosti. Veoma nagle i prevrtljive naravi, Toma se odmah ukljuio u tada aktualne borbe za komunalno osamostaljivanje Splita. Iz njegove Kronike na svakoj stranici izbija silna autorova elja da govori u ime probuenoga graanstva i da iskazuje interese sloja koji je elio izmeu cara i pape, a u doba slabljenja bizantske moi, pronai svoj prostor i ostvariti uvjete ekonomskom i kulturnom probitku. Splitski arhiakon Toma pie iz pozicije onoga koji zna da je stoljetna bizantska prevlast u Dalmaciji dola kraju. Od njegova vremena povoljni vjetrovi na hrvatsku stranu Jadrana dolazit e samo sa Zapada. Toma je takoer veliki poklonik toga smjera, smjera iz kojega pue i svje i blagotvoran maestral. Intenzivno osjeajui tu meteorolokokulturoloku zakonitost, Toma nije uvijek bio kadar shvatiti da je tadanji glagoljaki hrvatski sveenik bio takoer ovjek zapadne kulture. za Tomu je glagoljaka napast preostatak staroga, dakle bizantskoga, i on se protiv te napasti borio svim sredstvima. Toma je zato i otiao u Anconu da bi iz Italije, iz latinskoga svijeta doveo u Split potestata. Ali ne putuje Toma u Anconu da bi napakostio Hrvatima, Gotima, kako ih krivo, ali u duhu vremena naziva, ve Toma odlazi preko mora da bi ostvario ono to je u svim talijanskim gradovima njegova doba samorazumljivo, da bi u Split doveo profesionalca koji e modernizirati gradsku upravu, a zadrati objektivnost, ne ometajui razvojsamostalnosti, ve potiui je u duhu vremena. Arhiakon Toma izvore kojima se slui u svojoj Kronici veoma esto izvre pa i krivotvori. I on poput prezbitera iz Duklje ne pravi razliku izmeu usmena i pisana izvora, ali je nepobitno da su stranice njegove Kronike najstarije nama poznato mjesto s kojega u hrvatskoj knjievnosti progovara jedan neobuzdani kritiki glas, koji sa estinom prosuuje druge, katkad nepravedno, a katkad sitniavo, ponekad agresivno a ponekad i blago, ali radi sve to uvijek i bez iznimke sa zavidnom moralnom koegzistencijom. Njemu, koji je sav bio uronjen u sadanjost, povijest je posluila tek kao sredstvo da bi protumaio odnose koje je htio da vide i drugi. O budunosti taj pisac u duhu suvremenog mentaliteta malo vodi rauna, pa ga to nesnalaenje s buduim, prisiljava da dogaaje to ih opisuje nie u beskonane lance. Toma izmeu dogaaja ne uspostavlja relaciju uzroka i posljedice. On tekst organizira u fragmentima od kojih je svako posveen po jednom zasebnom dogaaju. Zato u Kronici i ne postoji ono to bismo mogli nazvati njezinim krajem i njezinim poetkom. Arhiakon Toma zastupao je onu struju u tadanjoj europskoj politici koja je na prvo mjesto postavljala prava kaptola, koja, iako su pripadala crkvenoj vlasti, nisu bila u kontradikciji s idejom komunalne slobode. Poznato je da su u ono doba upravo kaptolski zborovi, s biskupima koji su bili nekom vrstom onodobnih knezova, nudili ne samo u Splitu nego i u Zagrebu prve i najstarije oblike komunalnoga ureenja u tadanjoj Hrvatskoj. Toma arhiakon opisao je u svojoj Kronici povijest splitskih biskupa, obraujui sve one slavne stare biskupe poput Natalisa i Maksima, Lovre i Arnira, da bi na koncu svoje knjige opisao i biskupe koje je osobno poznavao. Svi ti fragmenti u Tominoj knjizi mogli bi se anrovski razliito odrediti. Meu njima ima i legendi i objektivnih historiografskih opisa ali i pravih novela kroz koje defiliraju razvratnici, otpadnici, izdajice, ali i ljudi odani vjeri i istini, muenici crkve i muenici tue slobode. U Tominu su djelu prie o ivotima splitskih biskupa samo okvir u koji pisac umee dogaaje iz svjetske i splitske povijesti, iznosei neke dogaaje ak i do najmanjih pojedinosti. Danas je vidljivo da u nekim domaim Tominim priama, koje su se kroz stoljea doivljavale kao posvema izmiljene i tendenciozno plasirane, postoji i zrno istine. Tako se njegova podrugljiva pria o smijenom hrvatskom biskupu glagoljau, o njegovu vatikanskom brijanju i ustolienju, koja se zasnivala na tradiciji o stranom sveeniku Vulfu i domaem biskupu Zdedi, najee pripisivala samo pievoj besprimjernoj mrnji prema glagoljaima, a zapravo je sasvim dobra literarizacija stvarnih dogaaja povezanih s refleksom sukoba pape Aleksandra II i protupape Honorija II koji se oitovao i u Hrvatskoj. U Tominoj je prii moda stradalo mnogo povijesnih injenica, ali je nastao tekst kojim je hrvatska knjievnost dobila jednu od svojih prvih novela: "Tada Cededa zapita popa Vulfa govorei: 'Reci mi, ta nam je koristilo to, to smo pristupili pred lice gospodina pape?' Vulfo mu odgovori: 'Ono to si goruim srcem elio, mojim si trudom postigao.' Na ovo Cededa ree: 'ta?' Vulfo ree: 'Jer te je papa zaredio za biskupa.' Cededa kae: 'Na koji nain?' Vulfo odgovori: 'Gospodin papa je toliko moan,

29

da komegod svojom rukom otkine nekoliko dlaka sa brade, odmah postane biskup.' uvi ovo, budalasti se starac napuni velikim veseljem. I odmah zatim kupi biskupski tap i prsten." Toma je poput svojih europskih suvremenika opsjednut herezama i krivovjerjem. U njegovo doba zapravo i nema povjesniara koji bi taj sloj svakodnevice izostavio i podredio dogaajima iz neke vie kraljevske i biskupske povijesti. Po tomu je Toma bio slian i najboljem tadanjem talijanskom kroniaru Salimbeneu koji je jednako kao i Toma s posebnom pozornou biljeio i povijest onih koji nisu ba uvijek bili dobro vieni uz biskupske trpeze i kraljevska prijestolja. U hrvatskoj je sredini Tomina Kronika imala odjek koji se moe usporediti samo s Dukljaninovom knjigom. Oba su teksta tijekom kasnijih itanja doivljavala niz promjena i dopuna, pa su i Tominu rukopisu dodavani dokumenti s kojima se pisac nikada ne bi sloio i koje bi, da ih je poznavao, svakako izostavio. Ima rukopisnih verzija Tomine Kronike koje bi on sam, da ih je kojim sluajem mogao vidjeti, teko povezao sa svojom osobom. To se prije svega odnosi na kasnije dodavanu grau o splitskim sinodima. U jednoj verziji u njegovu je kroniku ula, jednako kao i u Dukljaninovu knjigu, epizoda o hrvatskomu kralju Zvonimiru. Sve to pokazuje da je doivljaj Tomine Kronike bio u Hrvatskoj veoma snaan, da je djelo primano kao tekst otvoren aktualizacijama. Tomina Kronika ostvarila je i do tada u Hrvatskoj nepoznati prostor literarnosti, a taj je bio govor o sebi samom. Tomin tekst veoma otvoreno iskazuje osobne preferencije koje pisac ne taji i koje posvema otvoreno eli nametati i drugima. Koliina Tomine privatnosti nije nikako usporediva s jednim u ono doba standardnim konfesionalnim spisom kakve je bila autobiografija svetoga Augustina. Toma arhiakon nije imao namjeru nikomu protumaiti svoju nutrinu, on je samo poelio sebe i svoja stajalita, svoje predrasude i svoja uvjerenja uspostaviti kao ravnopravni dio freske to ju je u Kronici oslikao, ukljuujui u nju mnoga poglavlja iz povijesti Splita koja su se doticala njegove uzburkane i strastvene naravi. Legende o gradskim zatitnicima U ranim hrvatskim povijesnim spisima i kronikama kriju se i zameci jedne u Dalmaciji kasnije veoma bogate knjievnosti posveene gradovima i njihovim zatitnicima. Legende o svetomu Dujmu u Splitu, svetomu Vlahu u Dubrovniku, Tripunu u Kotoru, Krevanu u Zadru, prie o nizu novih svetaca kakvi su bili sv. Arnir ili Ivan, biskup trogirski, kruile su tada u mnogobrojnim prijepisima. Danas je nemogue razvidjeti to je u njih stizalo iz usmene predaje a to se u vrijeme dok su pisane prve verzije moglo dokumentirati u pisanim izvorima. Sam Toma arhiakon zna da su tekstovi o ivotima mjesnih svetaca i muenika postojali ve u 9. stoljeu pa i prije. Toma zna da se o njima i njihovoj redakturi vodila posebna briga. On pri tome misli prije svega na splitske legende o sv. Dujmu i o svetome Anastaziju, pa u vezi s time pripovijeda o tomu kako se u Splitu putujui u Atenu na neko vrijeme zaustavio ueni ovjek iz Pariza imenom Adam koji se na zamolbu nadbiskupa Lovra posvetio redigiranju svetakih legendi te je njihove tekstove iz nedotjeranog latinskog jezika obnovio, izbrusivi im dikciju. O poslu Adama Parianina i o osobi toga putujueg znanstvenika teko da moemo ita vie kazati od onoga to je bilo pribiljeeno u Kronici Tome arhiakona. Legende koje je poznavao i Toma, a koje je on preuzeo iz starijih izvora, pa dakle i onih koje je obradio taj inae zagonetni Adam Parianin, najstarije su hrvatske svetake legende koje su nam poznate. Sve te dalmatinske, a sauvane su i panonske legende, nastajale su u razliitim grafijskim realizacijama i na razliitim jezicima, pa se ba u anru tih uz gradove vezanih tekstova vidi kako je u hrvatskim srednjovjekovnim gradovima osnaila viejezinost te kako su sve jezine grupe imale potrebu da latinski izvornik za se priskrbe i u hrvatskoj ili talijanskoj jezinoj opravi. Najveem broju tih srednjovjekovnih legendi nisu danas poznati autori, ali ima meu njima i takvih kojima su sastavljai poznati. Takav je sluaj u rapskom spisu o svetome Kristoforu kojega je 1308. napisao Juraj Hermolais franjevac, a za kojega neki vele da je zacijelo bio benediktinac. Tomini nastavljai u dalmatinskim gradovima U Splitu je historiografskokroniarski posao Tome arhiakona nastavio Miha Madijev de Barbazanis, unuk istoimenog splitskog vijenika, prijatelja Tomina, koji je s njime putovao u Anconu kada su u Split doveli inozemnoga potestata. Miha je pripadao onom gradskom sloju koji je Splitu elio snaniju komunalnu i do odreene mjere posvema nezavisnu upravu. Bio je Miha Madijev veoma

30

dobro upuen ne samo o dogaajima u svojoj sredini nego i izvan nje, i to posebno u bosanskom zaleu. Prva vijest to ju je Miha Madijev zabiljeio dolazila je iz 1290. godine i odnosila se na ubojstvo ugarskoga kralja Ladislava. Miha Madijev tipini je zagovornik gradskih autonomija pa su i posvema logina njegova negativna odreenja naspram osionih feudalnih gospodara. Miha Madijev vjesnik je humanizma u Dalmaciji, pa se njegovo inzistiranje da su Spliani porijeklom Trojanci ima doivjeti kao pokuaj kulturoloki pomodnog itanja legendarne prolosti. U svome spisu De gestis Romanorum Imperatorum et Summorum Pontificum nije se bavio samo svojom okolinom. S velikom je pozornou pratio apeninske sukobe gvelfa i gibelina, oslukujui konotacije tih samo na prvi pogled internih prijepora i pokuavajui izvui poneku poruku za svoje uzburkano tlo. Njegov spis pokukava u duhu vremena biti kronika najirih dogaaja pa pisac, kao to je to bio obiaj u takvim djelima, pie i o najudaljenijim temama iz ope papinske i kraljevske povijesti, ali se iz teksta vidi da nitko nije preciznije i bolje poznavao okolnosti u hrvatskim zemljama od Miha Madijeva, koji je i najbolji izvor za poznavanje uspona, a poslije i pada obitelji ubi, te njihova prodora u Bosnu. To je u srednjovjekovnoj Hrvatskoj svakako bio najvaniji politiki dogaaj nakon gubitka samostalnosti. Od Miha je mnogo vie osjeaja za knjievnost imao jedan lan splitske obitelji Jeremija koji je poznat pod enigmatinim prezimenom A Cutheis. U srednjovjekovnoj hrvatskoj knjizi on je najbolje opisao jezoviti doivljaj kolektivnog umiranja, stravu apokalipse kojoj je bio svjedokom na splitskim ulicama 1348. u vrijeme kune poasti. Njegovi opisi kuge i umiranja toliko su sugestivni da se u ritmu reenica crta teina kunoga zraka, tama koja nastaje pomraenjem sunca, strah to ga izazivaju repatice, vjetrovi i potresi. Nitko bolje od Marina A Cutheisa nije opisao apokaliptine noi u kojima vukovi krue splitskim ulicama zavijajui, grabei i razdirui zubima djecu, izvlaei leeve iz grobova. imii i sove koje pjevaju svoje mrtvake pjesme, gavrani, sokolovi i jastrebovi, itav se ivi svijet probudio u toj negativnoj slici svijeta koja kao da je suprotnost pozdravu svetoga Franje bratu Suncu, u kojem se svetac raduje svim ivim biima. U Tabuli A Cutheisa sve kao da je podivljalo, svijet se zatamnio i kao da najavljuje svoj kraj: "Koliko su tuni dani bili kad se vidjelo jadne ene kako trgaju kose i prsa i koljena. O koliko se veliko zavijanje i pla ljudi uzdizao k nebu!!! Trali su ovamo onamo svatko plaui svoje drage roake i najblie, koji bijahu umrli i koracali su, u tamne haljine obueni licima okrenutima prema zemlji, potitenim od alosti. Nisu znali jadni to bi radije izabrali, da li da ukopaju leeve ili sami pobjegnu daleko, da se ne bi zarazili od takve smrtonosne zarazne bolesti, a pojedini idui po crkvama uzdiui svoje ruke k nebu i molei zahvaljivali su Bogu, a neki od njih bjeali su daleko lutajui po razliitim mjestima i ostavljali su mnoge leeve svojih roaka koji su leali u kuama i crkvama nezakopani, a nije bilo onoga tko bi pokopao, jer u mnogim kuama nije bio ostao onaj koji mokri zid." Ti opisi straha i patnje, podivljale prirode i nemonoga ovjeka u A Cutheisovu spisu zadobivaju dodatni smisao kada ih se dovede u vezu s injenicom da je autor bio meu prvima koji je u svjetskoj knjievnosti prepoznao i opisao opasnost turskih prodora u Europu. Tursku opasnost povezuje on s veoma efektnom biblijskom, ali i stvarnom slikom o poasti skakavaca: "U isto vrijeme u stranama Dalmacije i Hrvatske i u mnogim drugim stranama nadola u velikom mnotvu sila skakavaca, koji su letjeli u zraku i zamraivali zrak poput mranih oblaka da se jedva vidjelo nebo i pokrivali zemlju u velikoj koliini i nagrizali svo lie stabala i trave da skroz nita nije ostajalo. I ovo je bilo u jesenje doba poslije zavretka berba. U to vrijeme uslijedila je sila i mnotvo kunog i divljeg turskog naroda u stranama kraljevstva Servije ili Rake nazvanog 70 000 ili otprilike na broju naoruanih konjanika i pjeaka od strana Turaka." Poput Splita i Zadar je zarana dobio niz svojih historiografskih spisa. Osobito je takvu knjievnost u svoje doba nadahnjivala glasovita opsada Zadra. Prvi zadarski historiografski spis iz pera je nekog danas nepoznatog pisca koji je bio pristaa ugarskohrvatske stranke u Zadru. Njegova Obsidio Jadrensis postavila je sebi zadau da krvave dogaaje koji su se zbivali u Zadru 1345. i 1346. sauva za generacije koje dolaze, a sa svrhom da se nikada ne bi zaboravile strahote to su ih Mleani tom prigodom Zadranima poinili. Pored toga spisa postoji jo jedan o istoj temi koji se naziva Chronica Jadertina, a u kojemu su isti dogaaji opisani iz mletake vizure. Zadranin Paulus de Paulo koji je bio i gradski rektor te veoma blizak ugarskoj politici pokuao je u knjizi koju je nazvao Memoriale zabiljeiti znamenite dogaaje svoga vremena. Njegov podsjetnik na dogaaje iz zadarske suvremenosti nudi mnogo grae o kojoj drugdje i nema pouzdanih izvora. Paulus je svoje zabiljeke pisao od 1371. do 1408. godine i u njima pored ope poznatih povijesnih dogaaja zabiljeio svakodnevicu na nain koji prije njega nije bio poznat u hrvatskoj knjievnosti. U Paulusa se znadu tako nai opisi straha to su ga proivljavali mornari za vrijeme padanja meteora, ali isto tako pisac e precizno zabiljeiti da je u Zadru neka ena porodila dijete koje nije imalo ni ruku ni

31

nogu. Drukija od spomenutih splitskih i zadarskih spisa je kronika u stihovima to ju je u Dubrovniku u 13. stoljeu sastavio neki Miletius. Njegova kronika Dubrovnika djelo je u stihovima od kojih je sauvan samo devedeset i jedan heksametar. U sauvanim dijelovima te latinske poeme opisuju se okolnosti najstarije dubrovake crkvene povijesti, spominju se svetake legende, prijenos relikvija, udesa, ali i politiki dogaaji. I Miletiusovoj stihovanoj kronici pridodavani su poslije neki elementi pa je tekst do nas i stigao tek posredovanjem mlaih kroniara koji su u 15. i 16. stoljeu najee na latinskom, ali i na talijanskom jeziku koristei stariju grau, kronoloki prikazivali povijest Dubrovnika od unitenja Epidaura do svoga vremena. Prvu povijest Dubrovnika ili barem djelo naslovljeno Hystoria Ragusii napisao je Ivan Conversini iz Ravenne, koji je u Dubrovniku od 1384. do 1390. godine obavljao biljeniku slubu. Ivan se u Dubrovniku nije najbolje snaao, pa je prigovarao Dubrovanima da inae slabo mare za stvari duha. Bio je prijatelj Petrarkin, njegov uenik, a studirao je u Padovi. Ravenjaninova knjiga o Dubrovniku sauvala se u autografu u Parizu, dok u samomu Dubrovniku nije bila popularna. Djelo je prepuno moralizatorskih digresija, a to se povijesti grada tie, autor je svoj tekst utemeljio na preteno legendarnim izvorima, razmatrajui okolnosti postanka Dubrovnika, a s neto vie pozornosti obradio je prilike koncem 14. stoljea. Najdetaljnije je Ravenjanin opisao ivot dubrovakog kneza Damjana Jude koji se u pokuaju zavoenja tiranije u Dubrovniku sam ubio u gradskoj luci tako to je glavom udarao u jarbol lae. Ivan Ravenjanin na jednom mjestu u svojoj knjizi zapisuje zajedljivu reenicu o tomu kako je u Dubrovniku svatko onakav kakav se rodio. Ravenjanin je krivicu za navodno nizak stupanj kulture svaljivao na lo sustav obrazovanja. Njemu se Dubrovnik u vrijeme njegova boravka ukazao kao zaputena i zatucana, polupismena sredina. Svakako je kritika toga obrazovanoga stranca poneto preotra, uostalom, on je u Dubrovnik stigao bjeei pred bijesom vlastite ene, ali je svakako istina da u vrijeme njegova boravka u Dubrovniku sustav kolovanja i nije bio takav da bi grad po iemu isticao nad drugim gradovima Mediterana. Bolji dani za Dubrovnik doli su tek poslije, i to u doba kada se grad potpuno osamostalio i kada je preuzeo vodeu ulogu u duhovnom i knjievnom ivotu Hrvata. U vrijeme kada je Ravenjanin bio dubrovaki notar nije ondje jo postojao snaniji sloj s veim kulturnim potrebama, a o tomu svjedoi i podatak da je tek pola stoljea nakon to je Ivan Ravenjanin napisao svoju veoma otru knjigu u Dubrovniku donesen propis prema kojemu plemii nisu mogli ui u Veliko vijee ako nisu bili pismeni. Dakako, to je ukljuivalo poznavanje latinskoga jezika, osim hrvatskoga i talijanskog, koji su se svakodnevno govorili. Ars notariatus Ako se kulturi shvaenoj u modernom smislu rijei i nije u svim hrvatskim sredinama pridavalo jednako znaenje, to se strancu iz Ravenne moe vjerovati, isto se to ne bi moglo kazati za pravne spise, statute i uope djela koja su na osnovi pisane i usmene tradicije te suvremene pravne znanosti ureivala odnose meu ljudima. Takva djela bila su u srednjovjekovlju rairena u svim hrvatskim zemljama, i to na svim ondje rabljenim jezicima i u sva tri pisma. Ti najstariji pravni spisi imali su prvorazrednu vanost za uvrivanje narodne svijesti. Nije stoga udo to je veina tih pravnih prirunika, ta knjievna vrsta koja je ukljuivala statute i zakone gradskih opina, ali i propise i odredbe religijskih redova i matrikule bratovtina, bila napisana hrvatskim jezikom. Ta je literatura, namijenjena upravo najirim slojevima, bila rezultat ne samo uenosti nego i pamenja starih, esto praslavenskih, obiaja i pravica. Da bi se odnosi meu ljudima mogli uspostavljati na pravedan i djelotvoran nain bilo je prije svega potrebno pojaati svijest o pohrani dokumenata, te o njihovu urednom voenju, a s tim u vezi i o temeljnim zakonima i statutima na kojima e poivati pravna zgrada zajednice. U Dubrovniku je tako od 1278. godine, dolaskom notara Tomasinija de Severe, zapoelo redovito i struno voenje notarskih knjiga, pohrana dokumentacija kao i razdvajanje njezinih osnovnih rukavaca. Tomasini je, doavi u Dubrovnik zatekao sloen sustav komunalnih odnosa. Svaka vlast, a posebno ona koja je u zametku i koja eli ukljuiti to ire stratume drutva, mora posjedovati memoriju svojih odluka, svoga svakodnevnoga prakticiranja. Upravo je sustavima pohrane upravnih dokumenata u srednjem vijeku jaala gradska komunalna svijest, a i vlast je na taj nain uspijevala djelotvornije a i pravednije urediti odnose meu ljudima, a i odnose zajednice s inozemnim srodnim dravama ili komunama. Biljeniko je zvanje stoga u srednjovjekovlju bilo osobito cijenjeno a u tu su slubu zbog delikatnosti i potrebe objektivnosti rado primani stranci. Taj proces vodio je i potpunoj laicizaciji dravnih i upravnih poslova, koji su se sve vie udaljavali od

32

kaptola i od crkve. Tako nije moglo biti odmah u svim sredinama, ali je u Hrvatskoj od 13. stoljea sve ee laiko inovnitvo poelo preuzimati upravne slube to su ih donedavna vodili sveenici. U nekoj kotorskoj zakonskoj uredbi stoji ak da se sveenicima strogo zabranjuje takva sluba. Biljenici su u srednjem vijeku imali svoje udbenike, zbirke uputa i propisa, a posjedovali su i predloke za izradu raznih dokumenata. U Zagrebu se uva kodeks iz 13. stoljea koji je iz Bologne bio najprije prenesen u Dalmaciju, gdje je ta Ars notariatus bila u uporabi prvo u Splitu. "Zato je pravica vapila..." Od 13. stoljea u Hrvatskoj se sve ee pojavljuju zakonski tekstovi i na hrvatskom jeziku. Najstariji autohtoni zakonski spis u Hrvata bio je sastavljen u Novom 1288. godine i u njemu su se normirali pravni odnosi do tada slobodnih opina koje su u trenutku kada je nastajao zakonik ule u feudalnu ovisnost krkih knezova kojima je kralj Andrija darovao Vinodol. U Vinodolskom zakoniku susreu se dva pravna i sadrajna sloja, jedan iz starodrevnih nepisanih i pisanih obiaja i onaj drugi, preuzet iz suvremenoga feudalnog pisanog prava razvijenijih sredina. U Vinodolskom zakoniku autori su pokuali uskladiti te dvije prakse, ujednaiti stare pravice s onima novim koje su nastajale iz posvema novih odnosa feudalne ovisnosti. U tom poslu tvorci Vinodolskog zakonika pokazali su svu svoju mudrost te se u svom zakoniku nisu, kako kau, odrekli "starih i dobrih zakona" nego su ih zadrali povezujui ih s odnosima to ih je stvaralo novo doba. U Vinodolski zakonik probio se duh vremena koje je podupiralo samostalnost malih zajednica pa je upravo zbog svoga slobodarstva i neke zaudne samosvijesti taj drevni tekst, koji je jedan od najstarijih slavenskih zakonika uope, bio preveden na mnoge jezike i prouavan kao izvorni hrvatski prinos povijesti opega prava. Drugi drevni hrvatski zakonski spis sauvan je u Istri, a poznat je pod naslovom Istarski razvod. U njemu je izreena misao koja saima svu tadanju pravnu stvarnost. Ona glasi: "Zato je pravica vapila da se krivica potare". U svakoj formulaciji Istarskog razvoda progovaraju najstariji indoeuropski korijeni, najstarija vjerovanja u svjetlost koja je sinonim pravde i tamu koja je isto to i krivica. Istarski je razvod najvjerojatnije nastao 1325. godine, iako se sa sigurnou moe kazati da su njegovi tradicijski slojevi jo stariji. U formalnom smislu razvod je dokument koji je izdala komisija nakon to je obavila pregled posjeda i utvrdila granice izmeu vlasnosti akvilejskog patrijarha, pazinskoga kneza i mletakog duda. Dokument je u svomu postanju viejezian. Na jednom se mjestu u tekstu izravno kazuje da su postojale njemaka, latinska i hrvatska verzija teksta i da je u tom svom trojnom liku Razvod bio posijeljen sudionicima. Tekst toga katastarskog uviaja, te reambulacije, kako se to u geometarskoj struci kae, u neku je ruku i knjievno djelo. To je on ponajprije zbog svoje latentne fabulativnosti, zbog razgovornoga tona i efektnih promjena prostora, o emu se u spisu esto i vrlo sustavno izvjeuje. Uz to nazoni mjernici i svjedoci, pisari i sluajnici poredani su u teksturi Istarskoga razvoda kao da su zateeni na nekoj fresci po kojoj inae hodaju predvoeni mudrim starcima koji znaju pravdu jer su je "sliali od starijih", i koji nosei kri u rukama, nepogreivo raspoznaju batinu jer joj pamte povijest i razaznaju "biljege i kunfine". Pisac Razvoda doputa akterima svoga teksta da se jedan drugomu izravno obraaju, a njihovo komuniciranje, pozdravi i ton plemenite i odmjerene udvornosti samo pridnose da se poneka napetost ili prijepor koji izmeu aktera povremeno izbije jo jasnije naznai i prepozna. ula se u Istarskom razvodu, kako veli pisac, pokatkad i kruta rije. Takva mjesta u tekstu i danas imaju snanu stilsku obojenost, poput one u odlomku u kojem gospodin Panpetal ljutito kae: "Pokaite vae pravice ke vi imate, a ove su moe...". Tada Panpetal izrie onaj ve spomenuti aforizam o pravici koja je "vapila da se krivica potare" a onda uz pomo ove reenice vrlo dobro poentira stav o protivnikovoj krivici "u koi ste vi stali... i veliko vrimena i let za prokleteh zato drani". Istarski razvod prava je srednjovjekovna pripovijest u kojoj je graa dobro i ravnomjerno rasporeena izmeu incipita u kojemu se susreu sve dramatis personae ovoga geometarskog putopisa i Licentiae svim sudionicima, njihovih pozdrava i zadovoljstva to su obavili tako vaan posao. U najdubljim slojevima Istarskoga razvoda odjekuju rijei to su ih Hrvati sa sobom donijeli iz svoje pradomovine, rijei o svjetlu i tami, naziru se slike krivde i pravde, slojevi koji su ostali prekriveni, ali ne i nevidljivi pod velovima skromne i dostojanstvene puke udvornosti koja je tako skladno opisana u tom djelu. Svojim postanjem od Vinodolskog zakonika pa i od Istarskog razvoda neto je mlai Poljiki statut, pravni spis koji je u svom danas poznatom obliku zapisan 1444. godine. Pored toga to je znameniti pravni spis, vaan je kao izvor srednjovjekovnih narodnih mudrosti, ali i neke sveane jezine svijesti o prvom spominjanju pa i definiranju pojmova i stvari iz najblie ovjekove okoline.

33

Neto je veoma profinjeno u stilu kojim pisci Poljikog statuta prvi put u hrvatskom jeziku i prvi put u pisanom obliku imenuju i definiraju u svom jeziku batinu, ima neto ganutljivo u nainu na koji se oni ue razlikovati jednostavne pojmove kao to su na primjer pokretno od nepokretnoga: "Zove se gibue a se giblje ili a se more lasno gibati, a zove se stabulo ali negibue ono a se s mista ne giblje, a toj reku zemlja ali kua, polaa u japno, ali na selu polipa ali crkva ali kateo ali pe ka je stanovita." Pisci Poljikog statuta kao da uivaju u imenovanju stvari oko sebe pa u tekstu njihova zakona ponekad ima mjesta koja s pravim pravinim postupkom i nemaju veze, ali zato imaju vezu s ovjekovom potrebom da jezikom dotakne sebi blizak svijet i da u vlastitom jeziku iskae, primjerice, jednostavnu reenicu kao to je ova o vodi: "I voda iva, ka nigdar ne prisie, zove se da je stabula i negibua; a a je voda rvenica ka je rukami uinjena toj je ri gibua." Dubrovaka kancelarija Paralelno s nastankom prvih zakonskih tekstova na hrvatskom jeziku nastajali su i statuti dalmatinskih komuna koji su uglavnom bili pisani latinskim, a poneki i talijanskim jezikom. Svi vei dalmatinski gradovi zarana su dobili takve statute koji su, iako biljee odreene mjesne razlike i premda se zasnivaju na prethodnoj lokalnoj tradiciji, manje ili vie nainjeni prema mletakim predlocima. Svojom golemom povijesnom i nacionalnom vrijednou izdvaja se drevni dubrovaki statut koji je glavninu svoga teksta dobio u vrijeme kodifikacije to ju je proveo mletaki knez Justinijan 1271. Tekst koji je tada nastao imao je dugu pretpovijest pa se moe rei da je nastao tako to su se prethodno sakupili i zapisali svi propisi i dobri obiaji to su ih graani poznavali i prema kojima su i prije ureivali svoje odnose. Taj provjereni tradicijski sloj Dubrovakoga statuta matrica je teksta, na koju je onda prema mletakim iskustvima pridodan onaj uvjetno reeno moderni sloj koji je ureivao podruja to su zbog sloenosti i sve jaeg ekonomskog razvoja u to doba vapila za pisanom kodifikacijom. Ali u Dubrovakom statutu ne naziru se samo izvori mletakih iskustava nego u njemu ima poticaja i iz temeljnih bizantskih zakonika, iz rimskog i kanonskog prava kako ih je primjenjivala onodobna Crkva. O nastanku Dubrovakoga statuta njegovi sastavljai ostavili su izravna svjedoanstva potvrujui da je tekst kompiliran od razasutih meusobno proturjenih i nejasnih dijelova, koji su u novom tijelu zadobili novi smisao. Dubrovaki statut potaknuo je 150 godina kasnije talijanskog humanista De Diversisa, koji je boravio u Dubrovniku sredinom 15. stoljea, da ustvrdi kako "nije ni uo ni vidio sline zakone u nekom drugom mjestu, napose ne u Italiji". Koliko je u toj izjavi bilo udvornosti, teko je danas rei, ali e ostati injenica da su temeljni pravni spisi u hrvatskom srednjovjekovlju bili vrlo kvalitetni i da su u sebi znali asimilirati poticaje iz raznih njima bliskih kulturnih i civilizacijskih slojeva. U onom su vremenu ljudi savreno dobro znali da se ne moe uspjeno vladati ukoliko se vlast ne oborua pisanih kodifikacijama. Uostalom, za njih je etimologija rijei rector, dakle onaj koji vlada, proizlazila, pogreno razumije se, od rijei retor, to jest onaj koji ispravno govori i koji je uen. Vladati znailo je govoriti, a moglo je biti i vice versa. U srednjovjekovnoj dubrovakoj kancelariji nastajalo je niz dokumenata i na narodnom jeziku koji su se posebno upotrebljavali u pravnoj i ekonomskoj komunikaciji s gospodarima i feudalcima iz Bosne, Huma, Zete i Srbije. Dubrovaka kancelarija bila je svakako najkvalitetniji pisarski ured u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, usporediv moda jo jedino sa srodnim kaptolskim kancelarijama u Splitu i Zagrebu. Dubrovaki je notar ve 1292. godine prvi put zabiljeio numerike podatke sluei se arapskim brojkama, a veoma je rano u okviru dubrovakoga dravnog notarijata poela djelovati i slavenska pisarnica u kojoj su se dokumenti izdavali i na hrvatskom jeziku napisani zapadnom irilicom koju su upotrebljavali pisari to su inae poznavali i latinsku grafiju, a koji su zato i u iriliku azbuku unosili mnoge znakove latininog pisma. Scribanus sclavonescus uobiajeno je radno mjesto u Dubrovakoj Republici i ono dugo nije izgubilo na svom znaenju te nije udo da je jedan od pisara te kancelarije Rusko Kristoforovi, porijeklom Talijan, dobio 1395. godine i dvostruku plau zato jer je kao pisar latinskih spisa morao i mogao pisati i in littera Schlauicha. Kristoforoviev otac bio je Talijan, obavljao je dunost lijenika u Dubrovniku, a njegov je sin Rusko bio dravni pisar od 1392. do 1430. godine. Od Kristoforovia sauvano je mnogo najsloenijih spisa; rije je o stotinama, tisuama njegovih lako prepoznatljivih isprava. Naroito je vaan kodeks u kojeg su uvezani Ruskovi koncepti te prijepisi raznih pisama. Da se bavio i knjievnou, vidi se iz injenice to je redigirao verziju srednjovjekovnoga romana o Troji, koristei se pritom i Ovidijevim Metamorfozama.

34

irilica na Povaljskom pragu Poznavanje irilice zapadnoga tipa, tog treeg hrvatskog srednjovjekovnog pisma, nije, dakako, bilo raireno samo u Dubrovniku ni samo u bosanskih svjetovnih i crkvenih gospodara, nego je ono veoma rano stiglo i do otoka Braa, gdje su sauvana dva spomenika hrvatskoga jezika napisana irilikim pismom potkraj 12. stoljea. Prvi je kameni Povaljski prag s tekstom koji je bio postavljen nad vratima u to doba obnavljane starokranske bazilike, a drugi je pergamentna isprava nazvana Povaljska istina, datirana 1184. Tu listinu, koja nabraja samostanske posjede, njezini su korisnici dali ovjeroviti u Splitu 1250. godine, to je zanimljiv podatak, jer se podudara i s provjerenom vijeu da je u to vrijeme lan splitskoga kaptola, neki kanonik imenom Ivan, dobro poznavao i slavenska pisma. U tekstu Povaljske listine vie nego u mnogim drugim dokumentima onoga vremena vidljiva je tekua hrvatsko-romanska simbioza, a dijelovi njezina teksta pribliavaju se tonu neto starijeg Istarskog razvoda, gdje je takoer esto izravno obraanje sudionika, zatim njihov razgovor koji se odvija pred itateljem na oputen i svakoj dvorskoj ukoenosti suprotstavljen nain. Osobine koje u stilskom pogledu karakteriziraju tekst Povaljskoga praga sukladne su onima uoenim na Baanskoj ploi jer se na irilikom brakom kamenu javlja isti onaj jo sa Baanske ploe poznat reeniki ritam, koji je posljedica interferiranja dvaju jezinih sustava, i to onoga crkvenoslavenskoga, liturgijskoga i sveanoga s onim narodnim u kojemu se reflektirao govor svakodnevlja. Na brakom kamenom pragu taj ritam nije ostvarivan samo na leksikoj razini nego ga podcrtava i proporcionalno pojavljivanje naglaska u lancima, a kako su se akcenti inae brojali prema glasovnom stanju u crkvenoslavenskome jeziku, to se i na planu ritma ostvarivala karakteristina stilska dvojnost najstarije hrvatske epigrafike. Na Povaljskom pragu potpisao se i klesar Radonja, to mu je priskrbilo atribut najstarijeg poznatog pisara potpisana punim imenom na neki hrvatski kameni tekst. Redovi i njihove regule U srednjovjekovnoj Hrvatskoj nastalo je tijekom nekoliko stoljea na desetke statuta i zakonskih propisa, bratovtinskih matrikula i pravilnika redovnikih zajednica koji su i danas najbolji dokaz o postupnomu prodiranju pismenosti i narodnog jezika u djelatnosti koje su se do tada sluile iskljuivo latinskim jezikom. Razumije se, u najvanijim upravnim poslovima zadrat e se i dalje latinski jezik. U Dalmaciji e ga ponekad zamijeniti talijanski, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj njemaki, ali je nepobitno da su se paralelno s latinskim pravnim tekstovima pojavljivali mnogi zakonski i srodni spisi i na hrvatskom jeziku. Takva zbirka propisa koja se upotrebljavala u samostanu sestara dominikanskoga reda u Zadru, a koja je regulirala problematiku primanja i boravka sestara u samostanu, napisana je 1345. godine i znamenita je ne samo po svomu sadraju i lijepom hrvatskom jeziku nego i po tomu to je ona najstariji smisaono povezan hrvatski tekst ispisan latinicom. Da se latiniko pismo kao medij hrvatskoga jezika pojavilo upravo u krugu enskoga samostana ne treba nimalo uditi. asne sestre, koje najee nisu bile vine stranim jezicima, najprije bi upoznale latinsku abecedu, koja im je bila potrebna u svakodnevnim jednostavnim latinskim itanjima. U njihovu samostanu vjerojatno se obred nije odvijao na hrvatskom jeziku, ali je to bio jezik njihove svakodnevne komunikacije, poduke pa i molitve. Tako je posvema logino to je upravo taj Red i zakon koji je nudio upute potrebne novopridolim redovnicama bio ispisan latinskim pismom koje su dominikanke odmah po dolasku morale upoznati, a razumljivo je da je iskazan narodnim jezikom koji su u samostan donijele od kue. Postojala je jedna jo starija Regula svetoga Benedikta koja je u Hrvatskoj bila u uporabi jo u 12. stoljeu. Bila je prevedena s latinskog jezika, a irila se na sjevernim hrvatskim otocima u svojoj glagoljskoj opravi. I franjevci glagoljai imali su srodnih regula, pa je njihovu bratu imunu Klimatoviu bilo mogue da 1511. uvee u jedan kodeks vie starih srednjovjekovnih regula i privilegija te da na jednom mjestu svoga zbornika na hrvatskom jeziku dopie kako je on zapravo nedostojan fratar koji je "ni pisac ni pod piscem pisac". Procvat zagrebake biskupije

35

U dijelu Hrvatske to ga izvori onoga vremena nazivaju Slavonijom, u krajevima sjeverno od Gvozda, u crkvenim je obredima prevladavao latinski jezik. U ravnanju golemom zagrebakom biskupijom, koja je u 14. stoljeu imala vie od 400 upa, izmjenjivali su se neko vrijeme stranci. Bila je ta biskupija na svoj nain u srednjem vijeku, posebno nakon smrti kralja Zvonimira i utrnua naziva episcopus Chroatensis, i mjesto u kojem je fragmentirana Hrvatska makar zapreteno mogla iskazivati svoju duhovnu cjelovitost. U prvoj polovici 13. stoljea u zagrebakoj biskupiji nastupilo je razdoblje procvata koje je potaknuo domai biskup Stjepan Baboni. On je zagrebakim biskupom bio dva desetljea, sve do 1247. godine i imao je veoma dobro voenu kancelariju i notarijat, poticao je svoje suradnike na pisanje prirunika, a biskupiju je kanio povezati sa splitskom nadbiskupijom pa je u jednom asu bio i izabran za splitskog biskupa, no taj izbor nikada nije konzumiran. Biskup Stjepan zasnovao je glasoviti azmanski kaptol, iz kojega su izlazile najsjajnije hrvatske isprave onoga doba, tada su se otvarale i prve samostanske kole, pa se moe kazati kako je za vrijeme toga uenoga i poduzetnoga ovjeka u Zagrebu u neto skromnijim razmjerima odgovoreno na tada suvremena utemeljenja sveuilita u europskim gradskim sreditima. U zagrebakoj biskupiji u prvoj polovici 14. stoljea djelovala su i dva sjajna pisca. Prvi od njih je Ivan, arhiakon goriki, ueni pravni i povijesni autor koji je arhiakonom gorikim postao 1329. godine. kolovao se u Bologni i po mnogoemu njegova pozicija u zagrebakom kaptolu usporediva je s onom to ju je, itavo stoljee ranije, u Splitu imao arhiakon Toma. I Ivan je bio zagovornik jaih kaptolskih prava, pa je radi tih pravica ulazio u velike sukobe sa suvremenicima te je morao ii i papi u Rim na konzultacije i pravdanje. Bavio se Ivan i diplomatskim poslovima, a sudjelovao je na onodobnim saborovanjima koja su, iako prorijeena, bila jedini izraz demokracije kako ju je shvaao srednji vijek. Arhiakon Ivan napisao je Statut zagrebakog kaptola koji su mnogi hvalili zbog velike uenosti, ali i visoke uporabne vrijednosti jer taj statutarni tekst nije samo zbornik zakonskih propisa nego je takoer prepun vanih kulturno-povijesnih podataka i politikih ocjena. Statut sadri mnotvo zemljinih podataka koji ga kvalificiraju prvim poznatim urbarom u Hrvatskoj. Zbog svega toga treba aliti to do nas nije doao i Ivanov Ljetopis, u kojemu je biljeio dogaaje svoga doba. Ta je knjiga tijekom 18. stoljea bila poznata onovremenim povjesniarima i oni su iz nje crpili grau, ali je onda Ivanov ljetopis zauvijek nestao. Katedralnu kolu u Zagrebu na viu je razinu podigao u prvim godinama 14. stoljea biskup Augustin Kaoti rodom Trogiranin, pariki ak. Pod njim katedralna je kola zapoela primati i vanjske ake, bila je ona tada najbolje uilite u Hrvatskoj. Uila se na njoj gramatika, teologija i filozofija. Kaoti je u Zagrebu bio biskup do 1322. Umro je u Italiji godinu dana kasnije, na glasu po svetosti. Njegova djela, a najpoznatije su mu dvije rasprave De pauperitate, o askezi i duhu prosjakih pokreta, i Dicta super questionibus de baptizatione ymaginum et aliarum superstitionum u kojoj 1320. raspravlja o oblicima praznovjerja i krivovjerja. Bilo je i u Dalmaciji u srednjem vijeku nekoliko dobrih teologa poznatih i u europskim sveuilinim sredinama. Jedan je od njih bio i zadarski dominikanac Martin, iji je teoloki rad Abstractiones de libro sententiarum svakako najstariji sustavni prikaz temeljnih teolokih problema iz pera nekoga hrvatskog teologa. U knjizi se u obliku tumaenja prethodno izreenih komentara pie nova i o poticajima neovisna knjiga. Komentirati komentirano bila je u srednjovjekovlju najasnija zadaa koja je osiguravala aktivni doivljaj itateljima. Knjige se tada nisu itale kao djela sama po sebi, nego su se itatelji trudili dovesti pred vlastite oi i svoju svijest to je mogue vie poticaja od onih to su ih u svom skriptoriju imali i pisac i njegovi komentatori. itanje je u srednjovjekovlju bila multiplikacija napisanoga, pravljenje literature o literaturi. Za takvu je publiku pisao svoj spis Zadranin Martin. Otvaranjem kaptolskih kola u gradovima obrazovanje je postajalo sve to vie javnim dobrom, neto to se nije ostavljalo samo skrbi pojedinca ili njegove obitelji. Prve hrvatske kole bile su svakako usmjerene prema latinskoj poduci i u njima je narodni jezik bio iskljuen, a nastava je samo dodirivala neka od u najnovije doba otvorenih podruja. Za srednjovjekovnu kolu presudna je podjela na sadraje uzete iz svijeta u kojemu se ivjelo i sadraje iz svijeta apstraktnih normi preuzete iz svetih knjiga. Podjela na kolsku i profesionalnu poduku u srednjem je vijeku veoma otra. Jednako kao to je u to vrijeme bila otra podjela na apstraktno i konkretno, intelektualno i proizvodno. Kaptolske kole upravo zbog svoga odijuma prema konkretnom i proizvodnom nisu mogle zadugo zadovoljiti graanski i sve samosvjesniji sloj, koji je postavljao zahtjeve za izobrazbom koja bi se trebala zasnivati i na antikim, a ne samo biblijskim izvorima, i to kako onim knjievnim tako i povijesnim prirodoslovnim, te koristiti razne praktine sume i florilegije. Pojavljivao se u tom okviru i zahtjev za nastavom na narodnim jezicima. Bilo je tako svuda u Europi, pa je tako jamano bilo i u Hrvatskoj. Stvarani su temelji za dramatinu razdiobu koju e mlae epohe jo vie podcrtavati, a ta je bila

36

podjela na kulturu grada i katedrala, utemeljenu na antikoj batini, gradskim profesionalcima, viem kleru i viejezinosti s jedne strane i s druge strane na kulturu sela i samostana, tradicionalnu i preteno usmeno njegovanu batinu nieg klera i polupismenog puka. Ta podjela nee znaiti da sveenstvo u hrvatskim seoskim sredinama onoga vremena nije, ukoliko je to eljelo, uivalo i plodove visoke kulture, ali je injenica da su knjievni tekstovi to su nastajali u manjim sredinama od tada bili pisani za publiku koja je sve vie ostajala na margini knjievnih dogaaja i razvoja kulture kakav je u srednjem vijeku bio zaet u gradovima oko katedralnih zborova u krilu gradskih novoformiranih stalea. Ta je pojava u sebi nosila klice humanizma, kako onoga glagoljakog, tako i latinskoga, kojemu su poticaji ne samo u Hrvatskoj nego irom Europe redovito stizali s Apenina. Poznat nam je sadraj i nekoliko onodobnih knjinica u kojima su se nazirale dvije glavne skupine itatelja. Prvu su sainjavali ljudi s tradicionalnom naobrazbom na latinskom, a u nekim sredinama i na opeslavenskom jeziku Metodove batine, koji su, dakako, poznavali i hrvatski jezik. Oni su, ako im je to bilo mogue, poznavali i sva u ono doba rabljena pisma, dakle latinicu, glagoljicu i irilicu, a pripadali su krugu sveenika obrazovanih najee na inozemnim sveuilitima, ali i domaim kolama. Drugoj skupini itatelja pripadali su slojevi gradskih trgovaca i obrtnika, administrativnih profesionalaca u notarijatima i javnim slubama, knezova, ratnika i diplomata kojima itanje nije bilo nikakva specijalizacija, koji nisu imali ni filolokih ni vjerskih nakana ali koji su u svojim knjinicama sve ee uvali zbornike heterogena sadraja, kodekse i rukopise na raznim jezicima i pismima od hrvatskoga do talijanskog, od francuskog do crkvenoslavenskoga. Sve te jezike itatelji su primali kao srodne jezike dviju grana, latinske i slavenske, i oni meu jezicima jedne grane nisu pravili velikih razlika. Oni su itali i trudili su se razumjeti i uivati u tim rukopisnim djelima. U srednjovjekovlju u Hrvatskoj osim samostanskih i privatnih kneevskih ili trgovakih knjinica ne poznajemo jo biblioteka knjievnih profesionalaca. Prve knjievnike knjinice, poput Marulieve ili Hektorovieve, pojavile su se u mlaim razdobljima, u vrijeme kada je Gutenbergova era ve zapoela. Najbogatije hrvatske srednjovjekovne knjinice bile su i nadalje one kaptolske u Splitu i Zagrebu, u Zadru i Dubrovniku, Hvaru i Trogiru, ibeniku i Kotoru, ali su se njima rano pridruile i brojne male, ali bogate knjinice to su nastale u samostanima irom Hrvatske, benediktinskim, franjevakim i dominikanskim, i to ne samo u veim gradovima nego i u manjim i na prvi pogled zaputenim pokrajinskim mjestima. kolski prirunici: od Fiziologa do Lucidara Ambijenti samostanskih, kaptolskih i gradskih kola, premda temeljeni na latinskom jeziku kao jeziku nastave, poticali su i pisanje hrvatskih djela s didaktikom namjenom. Takvi spisi imali su za cilj to bolje upoznavanje uenika s teolokim predodbama i autoritetima. Sadraji tih jednostavnih didaktikih djela bili su oblikovani u laganim, preteno dijalokim, saetim aforistikim formulacijama i bili su priblieni uzrastu uenika. Bilo je dakle posvema logino to su se ta didaktika djela koja su posluila kao dopuna ili olakavanje najteih uenikih zadaa pojavila i na narodnom jeziku. U Europi se u srednjem vijeku silno poveao broj takvih didaktikih spisa bez kojih se ne bi mogla zamisliti nikakva kolska poduka, a takoer i katehizacija odraslih ili slabije pismenih ljudi, kojima su se takvim djelima prenosila neka posve konkretna znanja zajedno s apstraktnim i neto kompleksnijim pojmovima. Djelo Brunetta Latinija Li Livres dou Tresor, izvorno napisano na francuskom jeziku, a preneseno i u stihovanu talijansku verziju, nije bilo nepoznato u Hrvatskoj. Prijepis toga pounoga, i Danteu veoma draga kompendija, bio je ve u drugoj polovici 14. stoljea u posjedu zadarskoga trgovca Mihovila. Trgovaki gradski sloj u Latinijevu djelu, ali ne samo u njemu, naao je prirunik kakav mu je trebao da bi se lake snalazio na putovanjima, u nepoznatim sredinama, u konverzaciji. Ponudio mu je kompendij u kojem su bili iskazani osnovni pojmovi filozofije i retorike, pravi prirunik iz politike i komunikacijske kulture. U tradicionalnijim i zatvorenijim ambijentima pored obilja znanstvenih djela i enciklopedija, zbornika svake vrste, gramatika i retorika, dakle sve odreda djela namijenjenih eliti, irili su se i prepisivali krai tekstovi koji su se koristili i za prvo jezino obrazovanje djece. Ovakva djela ulazila su i u usmenu predaju. Meu tim spisima izdvajala se svakako jedna od najstarijih zbirki aforizama i mudrih izreka Disticha Catonis, koju su Hrvati nazvali Knjige Kata Mudrog. Bijae to djelo u kojem su bez neke vee unutarnje povezanosti bile okupljene poune i moralizatorske sentencije. Djelo se prepisivalo i na latinskom jeziku, a paralelno itanje originalnog teksta s hrvatskom verzijom pomagalo je u uenju jezika. Izvorno su sentence iz te knjige bile

37

heksametarski distisi. Domai su glagoljaki prevoditelji stihove slobodno prevodili u prozi, ponekad ak tako nemarno da na jednom mjestu za svoju prozu prevoditelj kae da su versi. Iako je u sluaju takve pogreke moda tek rije o poslovino konfuznom anrovskom stanju srednjovjekovlja, nee biti sluajno to je uskoro nakon toga nespretnog glagoljakog prijevoda Katonove distihe u vezanom stihu preveo Marko Maruli, mnogo uspjenije. Veu slavu od Knjiga Kata Mudrog imala je pouna knjiga o ivotinjama, Fiziolog. Djelo je nastalo u Grkoj u prvim stoljeima nakon Krista i ve zarana nalo se na popisima knjiga koje se dobrim kranima nisu preporuivale. Poslije je ipak zadobilo veliku popularnost. U Fiziologu se na nain svetakih legendarija odreuju pojedinane ivotinje u kraim sastavcima, od kojih su neki pravi eseji te zapoinju opisom vanjtine da bi se onda, primjenjujui kransku nauku pisac zadrao na unutarnjim i gotovo karakternim osobinama opisanih primjeraka. Fiziolog je stekao veliku popularnost u manje-vie svim europskim jezicima, a dijelovi toga bestijarija preuzimali su se, dopunjavali, skraivali pa onda ukljuivali u nove cjeline i u druga djela najee iz pripovjednog anra. U hrvatskoj knjievnosti tekst Fiziologa sauvan je djelomino, i to upravo u fragmentima koji pokazuju upadljiv interes za ptice. Iako su sauvani i fragmenti o oslu te o jo nekim ivotinjama, najljepisu u hrvatskom Fiziologu oni tekstovi koji su posveeni slaviu, orlu, epopsi ili ptici halandri, to jest evi: "I paki pismo ree o halandri kako vele mono eda svoja ljubi. I kada mladie svoje izleet i kada mladi jesu, za preveliku ljubav nanu roditelji jih kljuvati po licu jih ituliko ljubita je da umrit eda jeju. I videvi da su mrtvi, plaeta se jih tri dni. Treti e dan mati jih razvre rebra svoja i istoi krv svoju na njih i oivut krviju njeje. Tako i gospodin na Isuhrst ree: Sina rodih i otvrgoe se mene." Fiziolog je samo jedan od najpoznatijih srednjovjekovnih bestijarija u kojima su se najee u istom sveiu, ponekad i oslikanom, u svrhu moraliziranja tumaile ne samo ivotinje nego i biljke pa i minerali, kojima su se takoer pripisivale karakterne osobine, moralne vrline i mo. U svijetlu srednjovjekovnih znanstvenih, ali i religijskih kontroverzi o ivotinjama zanimljiv je tako i glagoljski zapis sauvan u nekoliko verzija, u kojem se reproducira pria o tomu kako su Bog i avo zajedno stvarali ivotinje. Ta u svojoj biti dualistika postavka srodna je starofrancuskoj priici koja je oko 1200. godine bila ukljuena u Roman o Renartu. I u hrvatskom kao i u francuskom tekstu bijae rije o tragu patarenskog uenja o razvitku i nastanku ivih bia iz boanske, ali jednako tako i avolske naravi, pa se taj tekst o ivotinjama dri jednim od primjera prisutnosti patarenskih uenja i u hrvatskoj sredini tijekom srednjega vijeka. U srednjovjekovlju sve se vie afirmirao i postajao paralelan studiju logike i dijalektike studij znanstvenih predmeta i prirodoslovlja u svim svojim granama. Interes za takvu vrst znanosti posebno se pojaao nakon otkria niza antikih znanstvenih djela, i to arapskim posredovanjem. Samo u nekoliko desetljea, cijelom Europom, a od 13. stoljea najvie, proirili su se tekstovi s podruja optike i astronomije, fizike i matematike, zoologije i botanike te mineralogije. Pored ovih znanosti u srednjem se vijeku posvema legitimno, ali ipak s biljegom neeg opasnog i avolskog, razvijala magija zajedno u srodnim alkemijskim znanostima. Alkemiari onoga doba bili su stvarna suprotnost pustinjacima i znanstvenicima koji su u svojim elijama prouavali Sveto pismo. I alkemiari su dodue prouavali Sveto pismo, ali oni su ga itali u kljuu hermetikih spisa starih Grka, a u praksiinili su pokuse koje bi prema onodobnom uvjerenju smio initi samo Bog. Vjerovalo se da je alkemiar onaj koji je poelio biti slian Bogu ili barem vragu, pokuavajui stvarati nepostojee tvari i nepoznate svjetove, elei prevladati ovjeku dostupne kategorije vremena i prostora. U Hrvatskoj je bilo interesa za takva istraivanja, o emu svjedoi Petar iz Trogira, koji u jednom zapisu datiranom 1385. govori o nadnaravnim, magijskim, alkemijskim pokusima Rogera Bacona, jednog od najveih umova svoga doba: "Brat Roger zvani Bachon, Englez, radije se bavio praktinom filozofijom nego o njoj pisao, i izvodio je divne eksperimente. Prirodnom kondenzacijom on bi ponekad napravio most izmeu Engleske i kontinenta, koji bi bio dug vie od 30 milja, preao bi preko njega zajedno s pratnjom i opet ga razruio razreivanjem zraka prirodnim sredstvima. On je tako dobro poznavao optiku da je napravio dva zrcala na Sveuilitu u Oxfordu: jednim od tih zrcala mogli ste upaliti svijeu u svako doba dana i noi, a na drugom ste mogli vidjeti to ljudi rade na bilo kojem dijelu svijeta. Eksperimentirajui s prvim studenti su vie vremena troili palei svijee nego studirajui knjige; a gledajui u drugomu da li su njihovi roaci umrli ili u bilo kakvoj nevolji, studenti su dolazili do takvih stanja koja bi vodila Sveuilite u propast; tako je zajedniki savjet Sveuilita odluio da se oba zrcala razbiju." To su bili problemi o kojima se razmiljalo i razgovaralo u srednjovjekovnom Trogiru. Status najpopularnijega pounog djela, neke vrste ozbiljnoga a opet svim uzrastima namijenjena prirunika imao je Elucidarius, djelo Honorija Augsustodunensisa koje je najprije bilo proireno u latinskom izvornom tekstu, a onda se pojavilo i u drugim jezicima, stekavi glas pouzdane enciklopedije i kompilacije u kojoj su se neupueni mogli

38

izvijestiti kako o pitanjima astronomije i kozmologije, tako i teologije, ali isto tako nauiti neto i o poljodjelstvu, zemljopisu, astronomiji pa ak i alkemiji. Hrvatski Lucidar nastao je ekim posredovanjem i vjerojatno je prvotno donesen iz Emausa jer se u tekstu vidi dosta natruha ekoga jezika, ali se sudei po nekim toponimima razabire da ga je za hrvatsku publiku priredio glagolja iz Istre jer se izravno spominju neki tamonji lokaliteti. Poslije je djelo u Hrvatskoj bilo mnogo prepisivano i preraivano, a najpopularniju verziju dao mu je ibenanin Gverin Tihi koji je svoj tekst preuzeo iz talijanskog Lucidara i objavio tiskom 1533. godine. Preostali rukopisni primjerci hrvatskoga Lucidara mnogo su starijeg postanja. U Lucidaru se prvi put na narodnom jeziku pojavila rasprava o umjetnosti. Jednostavnim rijeima, ponekad neizravno, ali uvijek dovoljno nedvosmisleno, govori se tu o ljepoti, o glazbi i o umjetnosti. Ti izvodi slijede neoplatonistiku tradiciju, uspostavljaju siguran paralelizam izmeu dobrote i ljepote, otvarajui prostor posvema novoj koncepciji umjetnosti. U Lucidaru opsesivna su pitanja o uskrsnuu. Pitanja uenik postavlja uitelju, a on mu odgovara, gotovo estetizirajui, iznosei jarko obojenu utopiju Posljednjeg suda, u kojemu e sva tjelesa biti "vee liplja i bolja", a zemlja "hoe sva biti kao raj zemaljski i jere bi zemlja okrvavljena krvju mnozieh muenikov, hoe se uiniti lipa od mnoge vrsti cvitja, kako ilji, ruani i violami, ke nigdar nee poginuti". Lucidar se otvara serijom kozmogonijskih pitanja o stvaranju svijeta, o rasporedu nebeskih svodova i tijela, o geografiji poznatog svijeta, koja u tom spisu obuhvaa i mnoge izvaneuropske krajeve. Autorove fantastine, ali veoma dobro sroene stranice o Indijama pisane su tako da se na njima geografija prelijeva u fantastinu zoologiju i botaniku pri emu se prikazuju udnovata ljudska drutva u kojima ive bia to u mladosti sijede, a u starosti dobivaju tamnu kosu, tu ive ljudi s rogovima, ljudi s jednom nogom, ljudoderi. Nakon to uenik uz pomo uiteljevih odgovora preleti cijelim svijetom i nakon to mu pred oi izie itav fantastini korpus onoga vremena, vraa se on pitanjima vjere. Zanimaju ga pojedinosti povezane s tipom drveta na kojemu je bio razapet Krist, ali ga zanimaju i posvema meteoroloke injenice i, primjerice, zbog ega je more slano. Jedan se dio Lucidara bavio i popularnom medicinom. Moe se rei da je to popularno djelo u svojim manjim dimenzijama pandan Etimologijama Izidora iz Sevilje. Ta usporedba, u sluaju da su ta dva djela u srednjem vijeku imala istoga itatelja, mogla bi se shvatiti i na parodijskoj razini. Jer teko je zamisliti da su se ta dva djela koja su bila poznata u srednjovjekovnoj Hrvatskoj mogla ikada susresti u jednom italakom oku. Ta dva djela nisu bila namijenjena istoj publici. Oni, naime, koji su itali Izidora iz Sevilje moda su i mogli biti prepisivai i prireivai hrvatskoga Lucidara, ali oni nisu bili ni mogli biti njegovi itatelji. Svoju publiku Lucidar je naao meu uenicima samostanskih, a poslije i gradskih kola, meu pismenim, ali i nepismenim pukom kojemu se takav tip tekstova usmeno prenosio. Lucidar na veoma jasan nain svjedoi o razmjerima prirodofilozofijskih znanja u onodobnoj Hrvatskoj, on svjedoi o vladajuoj slici svijeta. Slika svijeta koju sugerira Lucidar jest, uz este natruhe, posebno u estetskim tumaenjima platonizma, prije svega izvod iz Aristotelove peripatetike kozmogonije s idejom vrstoga neba i sedam nebesa, to jest planetarnih sfera, etiri elementa od kojih je sainjen svijet. Pisci Lucidara tom su okviru pridodavali, kad im se god uinilo da je potrebno, svoja tumaenja o zlim dusima i anelima koji su se nastanili na nebeskim tijelima, o Bogu koji boravi u sreditu neba okruen zvijezdama stajaicama. Lucidar mnogo govori o nebesnicima koji utjeu na nau stvarnost i odreuju nau budunost. U Lucidaru postoje naznake kozmogonije koje su se poslije jo vie razvile u renesansnoj astrologiji, a koje hoe da je Bog, koji je vrhovni gospodar, ipak dio svojih ovlasti prepustio i zvijezdama. U Lucidaru izlae se koncepcija nebeskoga svoda koji ima stanovit utjecaj na narav tek roena djeteta. Pisac Lucidara veli za neke zvijezde da su hladne po svojoj prirodi, za neke da su tople, neke suhe, a neke mokre. Ta njihova svojstva imaju veze s trenutkom u kojemu je roeno dijete. Tu se ispisuju prve stranice hrvatske astrologije i njezine terminologije. U Lucidaru prvi put se iskuavala hrvatska znanstvena terminologija, a itav okvir djela, njegova puki zasnovana strogost i dosljednost, pomagala je ljudima da svoja znanja i vjerovanja stave u okvir koji nije bio temeljen ni na elitistikoj kanonikoj kulturi ni na neobuzdanoj alternativnoj svijesti usmene tradicije. U Lucidaru sveukupna su iskustva srednjovjekovne kozmologije, geografije, biologije i teologije nala svoju samo na prvi pogled naivnu, ali s obzirom na cjelovitost u srednjovjekovlju nikada vie prevladanu fiksaciju. "Ptice, sestre moje..."

39

L Lucidarovom cjelovitou nikako se nije moglo natjecati pouno talijansko djelo koje se udomailo i u Hrvatskoj, a koje je bilo nekom vrstom onodobne antologije, florilegija i itanke u kojoj su se mogli pronai tekstovi sakupljeni iz razliitih izvora i od razliitih pisaca. Bijae rije o knjizi koja se nazivala Fiore di virt, a u kojoj ima tekstova Tome Akvinca, ali i stilnovistikoga pjesnika Guinicellija. Djelo je bilo prevoeno na francuski, panjolski, rumunjski, njemaki, grki, ruski i hrvatski jezik. Hrvatski je Cvet poznat u mnogo rukopisa, a da je bio veoma popularan svjedoi i to to su ga i kasnije, nakon gotovo tri stoljea, tiskali ak dva puta, i to jednom bosanskom irilicom Pavao Posilovi, a drugi put latinicom Kotoranin Krsto Mazarovi. Knjiga je bila podijeljena na kapitule kojih u hrvatskim srednjovjekovnim rukopisima ima 28 i u kojima se najprije govori o nekoj kreposti, a onda o nekom grijehu ili mani. Retoriki je tekst oblikovan na nain propovijedi, i to tako da se odmah na poetku u nekoliko reenica odredi glavna tema, a onda se pridodaju parabole o ivotinjama ili paralele s nekim stvarnim ili izmiljenim dogaajima, da bi se na kraju pojavio i pouni primjer u obliku kratke prie. Hrvatski Cvet vsake mudrosti pripada podruju didaktike srednjovjekovne proze koju nisu zanimale prirodne znanosti i kozmogonija, nego su ta djela tretirala neka ua, a katkad i ira podruja kranskog moralnog uenja. Takvi prirunici moralne teologije najee nisu bili namijenjeni sveenicima, nego su ih sveenici sastavljali za svoju pastvu. Drukije je namjene bio prirunik za ispovjednike Spovid opena tiskan u senjskoj tiskari 1496. godine. Spovid je djelo koje su rabili sveenici kako bi se to bolje uputili u pitanja grijeha i njegova ispovijedanja, pokore i odrjeenja. Spovid opena hrvatski je prijevod talijanske knjige fra Michelea Carcana. Prevoditelj Josip Blaiolovi svoj je tekst oblikovao u veoma neskladnim reenicama, sintaksom koja je preuzeta iz talijanskog jezika, leksikom koji obiluje nezgrapno preuzetim i neasimiliranim terminima. U senjskoj je tiskari u doba kada je bio tiskan Blaioloviev prijevod talijanske knjige Confessionale generale tampano jo nekoliko prirunika za duobrinike. Bila tu rije o Naruniku plebanuov, Metriji dobra umrtija ili ve spomenutoj Spovidi, djela iji se autori, a najee su oni bili samo prevoditelji, nisu odve trudili oko jezika, nego im je bilo najbitnije da barem okvirno slijede smisao izvornika. Njihova su djela bila traena u praksi, svakodnevnom obrazovanju, i oni nisu htjeli, a moda ni znali, nadii tu priruniku razinu. Ali zato su razinu tih knjievno posvema nevrijednih tekstova u isto doba nadilazila neka sadrajno srodna, ali zato svakako knjievno zahtjevnija djela. Takvi su Dijalozi Grgura pape u kojima se u obliku razgovora izmeu Grgura i svetoga Petra pripovjedaju ivoti svetih otaca i iznose njihova djela, a sve to sa znatnom dozom didaktinosti koja je obzirno i mudro proela tekst. Dijaloge Grgurove u svojoj su knjinici posjedovali ve i ubii Bribirski, gospodari Hrvatske i Bosne u prvim desetljeima 14. stoljea, a hrvatska je verzija toga paterika, kako su nazivali djela koja su za predmet imala ivote svetih otaca, bila zapravo prijevod talijanske verzije Grgurovih dijaloga koju je napisao uveni srednjovjekovni divulgator svetakih legendi Domenico Cavalca. Hrvatski prevoditelj svoj je posao izvrsno obavio, tako da je taj prijevod jednim od prvih tonih i akribinih hrvatskih prijevoda u kojemu je autor, kao da prevodi Sveto pismo, strogo se drei izvornika, pokuavao, a esto i uspijevao, postii gipkost sintakse i svjeinu leksika. Veliku su popularnost u srednjem vijeku uivali i Fioretti svetoga Franje Asikoga, koji su takoer bili uspjeno preneseni u hrvatsku jezik u verziji koja se, uz pomo tog inae nabonog biografskog djela, gotovo u potpunosti oslobodila umjetnoga jezika Metodove moravske batine. Fioretti sv. Franje u svojoj glagoljakoj verziji ogledni su primjerak hrvatske poune proze koja je u njima kao i u Dijalozima Grgura pape dosegnula visoku zrelost te se ubraja meu stilski najzrelije plodove srednjovjekovne hrvatske prijevodne didaktike knjievnosti. Franjine su reenice za trenutak oivjele ptice iz drevnog Fiziologa koje kao da su same postale rijei iz sveeva florilegija, koje pred nama cvrkue dok svetac pripovijeda svojim sestrama pticama, "pticam od polja kih bie jedno preskonano mnotvo": "Sestremoje vi ste vele derane Bogu vaemu stvoritelju i vazda u svako vrime hvaliti ga jimate za vam je on dal slobodu letit v svako mesto i joe vam je dal odiu duplu i troduplu poli to sahrani sime vae v arki od Noe za da ufanje vae ne pride na manje na svitu. Joe jeste derane cia elementa od ajera ki je odluen za vas. Mimo to vi ne sijete ni anjete a Bog hrani vas i daje vam vodu." Dok sveti Franjo tako zbori, ptice "sve otvarahu oi i kljun potirahu s potenjem prigibljui glave dari do zemlje". Na samom kraju poetinoga susreta "sve ptice ove na kup dvigoe se v ajer udnovatim petjem". Tako su u srednjovjekovlju pjevale ptice. A pjesnici? "In eorum sclavica lingua..."

40

Prvi su hrvatski stihotvorci zasigurno bili sveenici i oni su stvorili prve stihove na narodnom jeziku. Ti prvi pjesnici prevodili su starinske latinske crkvene pjesme uvodei njihov ritam u duh hrvatskoga jezika. Ve od poetka 12. stoljea takve su se pjesme pjevale u dalmatinskim gradovima i u Zagrebu. Bile su to upravo one laude to ih je puk "na njihovom slavenskom jeziku" pjevao pozdravljajui 1177. godine papu Aleksandra III dok je ovaj u Zadar ulazio na bijelom konju. Prvi zapisi te najstarije hrvatske poezije, lauda i himni, datirani su neto kasnije nego prvi spomeni o pjesmama, a pjesmarice koje su se do danas sauvale bile su napisane tek u drugoj polovici 14. stoljea. Stoljetni hijat dijeli epohu u kojoj se najstarija lirika samo pjevala i pamtila od one u kojoj se manji njezin dio zapisivao. Jedna od najstarijih poznatih hrvatskih pjesama boini je sedmeraki napjev Va se vrime godia u kojemu se parafrazira popularna latinska pjesma In hoc anni circulo, i to tako da se uspjelo u potpunosti zadrati metar latinskog izvornika. U toj boinoj pjesmi ostvarena je gotovo besprimjerna ritmika bliskost izmeu originala i prijevoda, u ijim katrenima i danas svjee zvui pripjev koji se, poduprt s tri asonance na kraju prethodnih stihova, provlai itavom pjesmom: Va se vrime godia mir se svitu navia skoze rojen'je ditia od svete devi Marije... Deva sina porodi, avlju silu vsu slomi, a krstjane oslobodi, sveta deva Marija. Veliku drevnost imaju i stihovi himni posveenih svetoj brai irilu i Metodu. Sauvane su etiri takve himne, od kojih je svakako najljepa ona koju otvara stih Raduj se, grade vinji Jerusolime. Ta asilabika slobodnim stihom oblikovana himna esto je reproducirana u izvanliturgijskim prigodama pa se ima smatrati i posvema samostalnom pjesmom u kojoj je jo mnogo elemenata crkvenoslavenskog jezika moravske batine: Raduj se, grade vinji Jerusolime, veseli se, svetaja mati crkav, Sione, jako eda tvoja va krasote mnoz u samogo vinjago cesara imut se. Sveti jerji tvoji, Gospodi, uril i Metudij slavu vka otvrgu, togo radi priti utegu, toboju edreim, k svrenago jerjstva stepenu. Po brojnosti prijepisa moe se zakljuiti da je u srednjem vijeku bila veoma popularna i osmeraka boina koleda Bog se rodi v Vitlomi. Pjesma se sauvala u starijim, ali i mlaim pjesmaricama a njezin prvi poznati zapis je u parikom glagoljskom rukopisu nacionalne knjinice Code slave 11, toj najstarijoj glagoljskoj pjesmarici, prvom zborniku starije hrvatske lirike i pravom nalazitu najljepih drevnih stihova. Pjesma Bog se rodi v Vitlomi nije imala neki poznatiji inozemni izvornik, a ako ga je i imala, nije ga vjerno slijedila. U njezinim se rimovanim osmerakim distisima nazire iz naravi hrvatskoga jezika iznikla, posvema slobodna puka obrada Isusova roenja po elementima Evanelja: "... Spasitelj se rodi danas ki je prial z neba za nas. Ne kasnite dulgo stati, oete ga blizu najti. Povit lei v Vitliomi, u jasalceh, v tujem domi." Kad pastiri to sliae duhom svetim se vagae ter se na vkup zgovorie

41

jednim glasom vsi rekoe: !Potacimo k Vitliomu, potacimo k boju domu; pogledajmo boja grada, pozdravimo Boga mlada!" Code slave 11 iz Pariza Ono to je bilo najbolje u srednjovjekovnoj hrvatskoj lirici prikupljeno je 1380. u spomenutom glagoljakom zborniku koji se uva u Parizu. U parikom kodeksu sabrano je sveukupno devet pjesama. Sastavlja antologije pokazao je rafiniran ukus izabirui upravo te pjesme, jer je malo vrednije hrvatske srednjovjekovne poezije ostalo izvan njegove zbirke. Meu pjesmama parikog zbornika nalazi se i boini napjev Bog se rodi v Vitlomi, ali je on tu tek dio vee cjeline koja se zove Od rojenja; u pariki su kodeks uvrtene jo i dvije veoma uspjele pogrebne sekvencije nastale u bratovtinskoj okolini: Tu mislimo bratja a smo i Bratja, brata sprovodimo, uvrtena je i jedna dijalogizirana Pisan od muke Hristovi koja je zametak novijih dramskih prikazanja, i to u onom dijelu u kojemu je u nju bio ukljuen zasebni Marijin Pla. U zbornik je uvrtena i kraa Marijina pisan, zatim radikalizmom posvema izdvojena satirika pjesma Svit se kona; tu je i napjev o svetomu Mihovilu, te strastvena i mistina ljubavna pjesma koja se zove Poi eljno, a pjesmarica se otvarala oduljom narativnom poemom Pisan svetoga Jurja. Lako je zapaziti da, osim nekoliko pojedinano sauvanih lauda, kakva je primjerice ibenska molitva, te manjeg korpusa svetakih himni razasutih po liturgijskim zbornicima, sadraj parikoga kodeksa nudi tematski okvir koji je bio uobiajen u poeziji srednjega vijeka, a to znai formalni raspon od cantastoria do lauda, od satirikih stihova do sekvencija za mrtve. Zmajoubojica Juraj Sa svojih sedamdeset stihova Pisan od svetoga Jurja najstarija je poznata narativna tvorba u hrvatskoj knjievnosti. Ispjevanoj na nain srednjovjekovnih vitekih talijanskih cantastoria i engleskih balada, nastanak joj treba traiti na koncu 12. stoljea. Narativna struktura poeme dosta vjerno i bez ikakvih digresija prati latinsku legendu o svetom Jurju. Razvidno je da je hrvatski pjesnik grau za svoju pjesmu crpio iz lokalne solinske predaje o Jurju koja se irila u doba prvih hrvatskih narodnih vladara, ali je bila poznata jo i ranije, u razdoblju kasnorimskoga kranstva. Solin je, osim Kapadocije, mjesta Jurjeva roenja, i jedini u pjesmi spomenuti toponim. Smjetanje balade u solinski kraj moe se usporediti s dubrovakom konkretizacijom predaje o Rolandu. O tomu da je legenda o Jurju bila vrsto povezana sa solinskim prostorom svjedoili su i stariji povjesniari koji poput Farlatija poznaju drevnu proslavu svetoga Jurja u Saloni. Sveti Juraj nije bio niti je ikada postao kanonski svetac, ali je upravo zato jedna od najomiljenijih vitekih figura u srednjovjekovlju. Sveti vitez i posveeni ratnik bio je najmiliji zatitnik benediktincima, i to napose onima to su u hrvatske krajeve dolazili s britanskih otoka gdje je sveti George i danas zatitnik krune. Uz to Juraj je prema vjerovanjima ranokranskih plemena idealna figura agrarnih mitova, pobjednik nad silama prirode i krotitelj divljine, junak koji brani grad od nasilja, bolesti i ucjena. Juraj je doivljavan i kao cikliki obnovitelj prirode, kao onaj koji u svijet unosi zelenu granu, koji je i zeleni Juraj, bog uma i polja. Uostalom u tom obliju je i prikazan na jednom od najstarijih hrvatskih glagoljskih zapisa, na Plominskoj ploi. Sveti je Juraj preuzeo na sebe i dio uloge svetoga Mihovila, takoer popularna i naoruana borca protiv zmajeva. U srednjem je vijeku figura zmaja ukljuivala mnoga znaenja koja su urasla u tradicijsku kulturu cjelokupna europskog prostora. Njezine izvore treba ipak vidjeti u predodbama to su stizale s istoka. U Europi je mogue zapaziti pojaavanje opsesije zmajevima tek nakon provale Mongola, koji su stigli i do hrvatskih zemalja. Vrijeme mongolskih provala odgovara i dataciji hrvatske pjesme o Jurju. Pored suvremenih i tradicijskih poticaja u hrvatskoj cantastoriji o princezinu osloboditelju i o zmajoubojici uvalo se i maglovito sjeanje na neke antike mitove, i to upravo na Tezejevu borbu protiv Minotaura, Herkulovu protiv Hidre. Uz to princezina sudbina nasljedovala je usud Andromedin. Pjesma je u svoje vrijeme u pisanom obliku bila irena u krugovima

42

elitne publike kneevskih dvorova i u benediktinskim samostanima. Bila je takoer namijenjena usmenom predstavljanju, o emu svjedoe uvodni stihovi: Hoete li, ljudi, sliati od sego vika da vam poju pisan od svetoga Jeorjije Konjika gda se sveti Juraj s drakunom rvae kraljevu her od smrti izbavljae? Pjesma o Jurju sastavljena je u rimovanim distisima, slogovi su joj u stihovima slobodni, ima ih razliite duljine, od sedam do sedamnaest slogova. Za pjesmu je karakteristina i prenesena rima, i to u jednom sluaju ak kroz osam stihova. Svi dijelovi poeme nisu obiljeeni naracijskom ekonominou. Posljednji prizor, u kojemu sse prikazuje Jurjeva borba s drakunom, veoma je saet i osloboen bilo kakvih uzgrednosti, ali je na neki nain u suprotnosti s razvuenijim dijelovima u kojima su se sporo nizale injenice o drijebanju i izboru rtve, a to je sve bilo uvod u kraljev pokuaj da izbjegne kerinu rtvu: Oe kralj s vlasteli poe veati: "Uinimo ribi metati. Komu ribi skoie, bez dvoine ga drakunu dati." Bez dvojice ga drakun izjidie, bez dvojice ga kralju ribi iskoie. Kralj jednu er vele lipu imie, ope vee dice ne imie. Kralj im se umiljeno poe moliti: "Vazmite zlato i srebro neizroito, uinite mojej heri smrt prostiti." Vlastele mu rekoe tako: "Gospodine, to neemo uiniti." Najistaknutija stilska osobina poeme proizlazi iz uestale uporabe imperfekta, to je u njezin tekst preuzeto iz srednjovjekovnih kanonskih kodeksa, gdje je inae imperfekt veoma est i gdje se uz njegovu pomo ostvaruje karakteristina sintaktika sporost i budi u itatelja osjeaj da mu se pred oima oivljuju nestali, ali za matu jo ivi svjetovi s nekom uzvienom ritualiziranou jezika i pokreta. Uz pomo imperfektivnih glagolskih oblika isklonjae, zagledae, znamenae, potresnie i probodie u est stihova, ostvaruje se dojmljivi finale te prve hrvatske cantastorije: V tom asi drakun iz jezera se isklonjae, sveti Juraj ga zagledae, znamenijem svetogo kria on se znamenae, ita i sulice rukama potresnie ter drakuna v grlo probodie. U hrvatskom srednjovjekovlju Pisan od svetoga Jurja imala je status Beowulfa u engleskoj, Cida u panjolskoj, a Rolanda u francuskoj knjievnosti. Hrvatska gesta o Jurju za razliku od njih nije epska tvorba, ali ni crkvica Svetoga Kria u Ninu nije katedrala i nije usporediva s romanikim i gotikim zapadnoeuropskim katedralama s obzirom na razmjere, ali svakako jest u stupnju sklada koji je ostvarila sa svojom okolinom, njezinim mjerilima i njezinim vrijednostima. "Gospoje, ti si ivot..." Druga znamenita dulja pjesma iz hrvatsko gsrednjovjekovlja je ibenska molitva, koja je dobila ime po gradu u kojemu je pronaena. Njezin naslov ispisan latinskim jezikom glasi Oracio

43

pulcra et devota ad beatam virginem Mariam. Rukopis joj je latiniki, a nastala je negdje u sjevernoj Dalmaciji, moda u Bribiru, i to jamano u drugoj polovici 14. stoljea. ibenska pohvala Gospi po svemu je srednjovjekovna lauda. Sroena je u stilu latinskih zahvalnica to su ih bratovtine bievalaca i skupine laika pod sveenikim nadzorom izvodile za blagdana u crkvama i pred njima, uzvisujui u jednostavnim i svakome razumljivim stihovima mnoge svece, ali najee i s najvie strasti upravo Gospu. Toj pobonoj i mistinoj poeziji emocionalni i pjesniki predloak ponudio je sveti Franjo u svojoj pjesmi Laudes creaturarum. Franjine laude i laude njegovih sljedbenika, a ibensku je molitvu ispjevao sigurno neki Franjin tovalac, zapravo su rimovani prozni sastavci koji su svoj glas crpli iz liturgijskih sekvencija preuzimajui ritam litanija. U tim su se pjesmama nadugo nabrajali pojedinani razlozi zbog kojih se proslavaljala neka svetica ili svetac. Laude su rimovani uzdasi. U njima su i hrvatski pjesnici nabrajali itav ivi i mrtvi svijet, svu floru i faunu, sve kreposti i sve vrline sa eljom da u to kraem tekstu iskau sukus evaneoske ljubavi. Hvalite, gore, polja, i vsa driva, jere vas vsako lito lipo odiva! Hvalite, lito s cvitjem i ptiice s eljnim pitjem a nada sve vinu hvali. Cilj lauda bio je da se u sluatelja i itatelja pobudi zahvalnost i ganutost zbog svega to je ovjeku darovano na svijetu. Ta je poezija savren iskaz jednostavne srednjovjekovne duhovnosti. U laudama je pronaen najbolji oblik za opjevavanje beskonanosti Boje dobrote. Religijski osjeaji puka nadahnuli su ibensku molitvu, u kojoj su na razini vremena sintetizirana mnoga iskustva, kako ona jezina i stilska tako i ona koja su proizlazila iz mentaliteta i duha vremena. U ibenskoj molitvi Gospi se pjeva kao da je bestjelesna, pa u pjesmi nema ni traga nekoj inae estoj mistinoj erotskoj strasti to se zapaa u drugim pjesnikim sastavcima onoga doba. U pjesmi o Gospi Gospino je tijelo ideologem, Gospa je Majka crkva to u neiskazivoj mudrosti upravlja ljudskim rodom. I kao to su je slikari prikazivali u svoj veliajnosti na suvremenim oltarskim palama, tako je i u ibenskoj molitvi Gospa prikazana u slavi i bez maloga Isusa u krilu. Ona je ovdje savreni prikaz Crkve, ona je Crkva sama, njezin bestjelesni koncentrat, ona je Gospa velianstvena, ali i Gospa od milosra, koja pod svojim golemim raskrivljenim platom titi nesretne i zarobljene, tune i zbunjene pripadnike ljudskoga roda: Gospoje, ti si mati nevoljnih sirot. Gospoje, ti si utienje alostnih udovic. Gospoje, ti si veselje dreselih muatic i udovic i divic. Gospoje, ti si skupljenje dolnih. Gospoje, ti si izbavljenje uznih i jatih. Gospoje, ti si vse utoie vsih vernih, nevoljnih i alostnih. Gospoje, ti si vse ufanje vsih nas vernih karstjan grinih. Gospoje, ti si ivot i skrienje vsih vernih tvojih i grinih. Gospoje, ti si pomonica i kraljica vsih vernih, slabih i nemonih. Gospoje, ti si otvorenje vrat rajnih vsih tvojih vernih i eleih i devotih. Gospoje, ti si obraz i zarcalo vsih redovnikov i redovnic vsih vernih. Gospoje, ti si drubenica tebe eleih i potovajuih vsih vernih. Gospoje, ti si strah i bojazan vsih duhov neistih i vsih djaval upadnih. U ibenskoj se molitvi raspoznaju etiri razliita dijela. U prvome, koji je najstroe ritmiki organiziran i koji obasee najvei dio laude, zacijelo njezinoj jezgri, Mariji se upuuje niz preteno evaneoskih metafora kojima se ona dovodi u vezu s osobama nebeskoga dvora ije je ona okripljenje, ispunjenje, nauenje, pomoenje, proslavljenje. U drugom, neto kraem ali sadrajno raznovrsnijem dijelu, sustav zvunih podudaranja neto je slabije proveden, a Mariji se upuuje nomenklatura iz zemaljskog okolia u gradacijama koje su ile do duhova zla i u ritmu koji je izgubio monotonost i sigurnost pravilnih uzdaha pobonosti sa samog poetka pjesme koji su ovako zvuali: O blaena! O prislavna! O presvitla! Svarhu vsih blaenih

44

bogom ivim uzviena! S vsimi bojimi dari ureena! O prislavna prije vsega vika! Bogom ivim zbrana! O umiljena divo Marije! Gospoje, ti si blaenih patrijarah uproanje. Gospoje, ti si blaenih prorokova proroanstva ispulnjenje. Gospoje, ti si anjelsko pozdravljenje. Gospoje, ti si boga ivoga obsijanje i okripljenje. Trei i etvrti dio laude kao da s Marijinom pohvalom izravno i nemaju veze, jer su oni u cjelini bili posveeni mistici Kristova utjelovljenja i njegove smrti. Pjesma zavrava govorenjem Creda. Iako je ibenska molitva jedan od najsvjeijih lirskih plodova hrvatskoga srednjovjekovlja, ona u svojim dubinama uva i znaenja koja imaju malo veze s umjetnou, ali to vie sa stvarnou svoga vremena. U ibenskoj molitvi jedan sloj osvjetljava tamu njezina postanja; ima u njoj stihova iz kojih je vidljiva protubogumilska tendencija, ime se otkriva i sredinu u kojoj je nastala. Veli pjesnik u jednom stihu da je Gospa "vse vere karstjanske kripko udaranje", ali odmah dalje dodaje da je ona "nevere karstjanske potaranje". Ta "karstjanska nevera" o kojoj je ovdje rije odnosi se na patarenski pokret u Bosni. U stihu se nevera krstjanska veoma odreeno spominje u jednini, ime je nedvosmisleno povezana s onima koji su sebe u dalmatinskom zaleu nazivali dobrim krstjanima, zaradivi time naziv heretika. ibenska molitva bi se u cjelini mogla shvatiti kao pjesma suprotiva bogumilskom odbacivanju kulta majke Marije kojega je upravo Katolika crkva u nebrojenim prigodama u doba nastanka laude isticala kako bi uspostavila protuteu istonim i patarenskim Mariji nesklonim uenjima. Tek iz te vizure mogao se neto preciznije objasniti nastanak ibenske molitve i zagonetka njezina pisca koji nam nije poznat. Zna se samo da ju je prepisao neki fra Pavao ibenanin, ali je s obzirom na njegovu ne ba zavidnu pismenost mogue pretpostaviti da je fra Pavao izvornik ibenske molitve latinicom prepisivao iz nekog irilikog u Bosni udomaenog predloka, koji je ondje dospio s dvora ubia Bribirskih. Oni su upravo u prvoj polovici 14. stoljea, kad je pjesma nastala bili gospodari i Bosne i Dalmacije i trudili su se da u Bosni olakaju prodor franjevaca. U Bosni su upravo u to vrijeme bile ojaale hereze i ondje je upravo u doba nastanka ibenske molitve bio zavladao veliki mete, mnogo bijae udovica, zarobljenika i nesree, o emu se svjedoanstvo sauvalo u toj najljepoj od svih hrvatskih lauda, iji sveani i poboni ton odjekuje dugo jo u mlaih pjesnika. to se tie Pavla ibenanina, fratra kojemu moemo zahvaliti to uope poznamo ibensku molitvu, on i njegova slaba jezina upuenost zasluuju vie milosra. Njegov je, naime, poboni mar prepisao jo jednu starodrevnu pjesmu, dijaloku pasionsku Cantilenu pro Sabath, koja je tek nedavno pronaena, u Budimpeti, na posljednjoj stranici nekoga ibenskog kodeksa. Tajna Poncija Pilata Apokrifi su vremenom sve vie postajali bliski srednjovjekovnim pripovijetkama, novelama i romanima, a likovi koji su se u njima opisivali, pa i kad su imali status najvie svetosti, prikazivali su se u kategorijama svakodnevice i vrste kronologije s potpunim izostavljanjem uda i udesnoga. Ukusu te hinjene dokumentarnosti posebno su bliski tekstovi onih apokrifa u kojima su pisci pokuavali proniknuti u tajnu Poncija Pilata, u njegovu ulogu u Isusovoj muci, njegovo svjedoenje o uskrsnuu, a onda razvidjeti i okolnosti zasluene kazne svim rimskim birokratima koji su bili glavni krivci Isusove pogibije. Poncije Pilat najvei je birokrat iz Novoga zavjeta pa je posvema logino to se upravo u njegovoj okolini pokuao pronai ili izmisliti vrste izvore i dokumente. ak dva hrvatska apokrifa obrauju njegovu sudbinu. Prvi je veoma dobro komponiran tekst koji se zove Kako bi prineseno lice Isuhrstovo v Rim i kako pogibe Ana i Kajapa i Pilat, a drugi je Nikodemovo evanelje, od kojega su se sauvali samo jadni fragmenti. U prvi Pilatov apokrif uvedena je i krasna nadogradnja na tekst Novoga zavjeta temeljena na motivu Veronikina rupca. Ne smeta u njoj nita to se u hrvatskoj verziji ena uz pomo ijega e rupca ozdraviti rimski car Tiberije zove Arsenija. Car nakon to ozdravi, spozna udo vjere, preobrati se i kazni Pilata okrivivi ga za Kristovu smrt. Postojala je i istona verzija te legende s edekim

45

kraljem Avgarom koji u bizantskoj naraciji zamjenjuje rimskoga cara Tiberija. U toj se verziji Avgar s Isusom ak i dopisivao. ivot Poncija Pilata i njegova kasnija sudbina silno su intrigirali srednjovjekovnu matu, pa su se pisci potrudili i da Pilata prikau kao potpuno objektivnog svjedoka i da mu daju ulogu onoga koji je kadar hladno prosuditi injenice Isusova uskrsnua. O tomu je i bila rije u Nikodemovom evanelju, koje je ime dobilo po tobonjem svjedoku Pilatovih svjedoenja, stanovitom Nikodemu. Acta Pilati u tom apokrifu predstavljena su kao slubeni prokuratorov izvjetaj o muci, egzekuciji i uskrsnuu i to je prvi dio Nikodemova evanelja, dok je drugi, koji je takoer bio poznat u hrvatskoj knjievnosti, obraivao apokrifnu epizodu Kristova silaska nad Had. Motiv Descensus ad inferos u pripovjednoj je verziji isprian iz vizure Ivana Krstitelja koji zajedno sa starozavjetnim pravednicima eka da ih Krist oslobodi. Ovaj je prizor kasnije vie puta prisutan u prikazanjima, pa je u hrvatskoj knjievnosti ne jednom dramatiziran, ali ne iz vizure Ivanove, nego kao dijalog Isusa s Luciferom nad Hadom. Hrvatski rukopisni fragmenti koji su nastali na temelju Nikodemova evanelja ini se da su svi postali mod glagoljskog izvornika koji je bio napisan prema latinskom malo nakon Metodove smrti i to vjerojatno u krugu protjeranih moravskih misionara kada su oni koncem 10. stoljea stigli u Hrvatsku. Ono to je danas u Hrvatskoj ostalo od Nikodemova evanelja tek su fragmenti, no neto je bolje sauvan ve spomenuti apokrif u kojemu se osim o pogibiji Pilatovoj pripovijedala jo i pria o udesnom prijenosu Isusova lica u Rim, ali i o sudbini Pilatovoj i njegovoj smrti. Anonimni je galgolja u tom tekstu s posebnom estinom opisao Pilatov kraj, njegovu muku, ruenje Jeruzalema i prodavanje trideset idova za jedan pinez, to je bilo parodiranje Isusove cijene iskazane u Judinim dukatima. Dramatian je opis zasunjena i svezana Pilata kojega zavezanih oiju tri dana vuku Jeruzalemom, biujui ga pritom, dok se graani koji to promatraju ude kako se takve sramote ine nekomu tko je do juer imao golemu mo. Iz teksta izvire srednjem vijeku draga poruka, koja je glasila Sic transit gloria mundi. "I kada b jure k noi nainie tomu Pilatu knezu postelju. I kada pojde Pilat spat, koliko svle sa sebe onu svitu boju, tudje ga slugi popadoe tere ga svezae naopak rukami i vrgoe ga k Ane i Kajape k njega sudcema v tamnicu. I kada b zajutra, ispeljae Pilata kneza van i svlakoe sviti njega i opet ga svezae naopak rukama tere mu oi zavezae. I tako ga sramotno peljae po gradu Jerusolimu frutajue i mnozi ljudi jerusolimsci udovahu se za tolika kneza tako sramotno ga sramoahu. I tako ga za tri dni peljae frutajui ga, a Anu i Kajapu v tamnici umorie. I kada to nad Pilatom svrie, tada ga na krii propee i krunie ga trnovim vencem i onako ga na krii bii frutahu i liju ga sa octom napajahu i vsaku mu sramotu injahu kako Gospodinu Bogu preje bie inil on tere ga tako umorie. I sname telo Pilatovo tere je v propast vrgoe i odtuda sada grad i tua ishodit i vsa zalaja. A vojska Jerusolim skonava tere gdo bi koli hotil bil kupiti oneh idov prodavahu ih za jedan pinez 30, kako oni bihu Gospodina kupili. I kada vojska skona Jerusolim, vzvratie se opet v Rim k cesaru. I tako ti sudci zgiboe ki na smert Gospodina Boga osudie i kade im telo zgibe tu im dua zgibe. I tako imaju i ti sudci vsi zginuti ki na sem svete krivo pravdu sude." Bilo je i aljivih apokrifa Teko je u srednjovjekovlju uspostavljati granice izmeu pripovjednih anrova svjetovne i crkvene tematike. Apokrifi su svoj u poetku stroi anrovski opis postupno izgubili i vie im nije bila svrha samo da iz nepoznata gledita osvijetle neki notorni biblijski dogaaj, nego su njihovi pisci pokuavali hladno pripovijedati dogaaje o osobama sa statusom svetosti trudei se da taj status prikriju te da svoju naraciju zaogrnu aurom obinosti, svakodnevnosti i

46

dokumentarnosti. Zato je tu bilo mogue da primalja obavi medicinski uvid u Marijinu nevinost, zato je u apokrifima bilo mogue da okolnost Isusove muke sagledamo i iz dokumenata koje je probrao Pilat, zato je bilo mogue da uskrsnue i Isusov silazak nad Limb oekujemo iz vizure Ivana Krstitelja. Bilo je mogue i da se u srednjem vijeku ispiu apokrifi u kojima se svetitelji, kako pisac zove Ivana Zlatoustog, Grgura i Blaa, pojavljuju kao neka vrsta kolnika i odgovaraju na uenike upite. Taj apokrif sa svecima koji odgovaraju na pitanja poznat je pod imenom Besjeda triju svetitelja, a pitanje, kao i veina odgovora, potekli su iz grkih vrela. U zapadnim knjievnostima taj apokrif u obliku upitnika bio je poznat pod imenom Joca monachorum i bio je rairen u samostanima i kaptolskim kolama. Mnoga od pitanja to ih ovdje postavljaju tri sveca s njihovim stvarnim osobama nemaju nikakve veze, ali to ne znai da neka od pitanja nisu bila veoma ozbiljna. No, bilo je i aljivih, pa se tako u obliku zagonetke dvosmisleno pita koji je to najstariji zanat na svijetu, na to odgovara svetitelj da je to bio zanat krojaice jer je Eva prva saila za se opravu od lia. Nadalje se pita kada je to u povijesti svijeta poginula etvrtina puanstva, a odgovor je svetiteljev da je to bilo onda kada je Kain ubio svoga brata Abela, dok na pitanje tko je to neroen umro odgovor glasi: Adam. Zagonetke koje su se pripisivale Ivanu Zlatoustom, Grguru i Blau samo su jedan od dokaza kako je apokrifni anr u srednjovjekovlju bio rasprostranjen i kako je u tadanjih pisaca postojala velika potreba da se biblijskim likovima ili svecima dade prilika da izgovore tekstove koji nisu imali teinu kanona, te da djeluju izvan uloga to su im bile dodijeljene u najvanijim dogaajima i tekstovima povijesti Kristove crkve. to su itali trgovci Mihovil i Damjan? Velika je bila popularnost to su je uivali srednjovjekovni viteki romani koji su se u ratnoj hrvatskoj stvarnosti doivljavali ne kao anakronizam nego kao tivo koje se rimovalo s napetou i rastuim pritiskom s istoka. O tome nam ne svjedoe samo brojni prijepisi Rumanca Trojskog i Aleksandride ili danas izgubljeni hrvatski prijevod djela I reali di Francia, nego nam o tomu govore i dokumenti iz kojih se vidi da se u 14. stoljeu, i to samo u Zadru u kunim knjinicama dvojice trgovaca, od kojih se jedan zvao Mihovil, a drugi Damjan, nalazilo izmeu ostalih knjiga i nekoliko onovremenih romana na francuskom i talijanskom, ali i na hrvatskom jeziku. U oporukama spomenutih zadarskih trgovaca spominje se tako Liber destructions Troie na francuskom jeziku, to je oito roman koji je u 12. stoljeu napisao Benot de Saint-Maure, zatim se navodi unus romancius Tebi, unus Princivalis, unus rimancius parvus Tristani te jo dva kodeksa, i to unus liber Alexandri parvius in littera sclava te jo jedan rimancius partim in latino et partim in sclavo. Kada tom rukopisnom i testamentarnom blagu dodamo jo i to da se neki stanovnik Novog u to vrijeme prezivao Bucifal, dakle, s ponosom nosei ime Aleksandrova konja, bit e slika o popularnosti srednjovjekovnih vitekih romana u Hrvatskoj jo potpunija. Potpuno je ispravna pretpostavka o tomu kako su mnogi srednjovjekovni romani koji su poslije stigli u rusku srednjovjekovnu knjievnost, a to su romani o Trystanu, Ancalotu i Bovu, stigli najprije preko Mletaka u Dalmaciju, gdje su preraivani na hrvatski jezik, a odatle posredovanjem Bugara i Srba prenoeni dalje sve do ruske knjievnosti. Samo je manji dio tih srednjovjekovnih romana i danas sauvan. To je posvema logino kad se zna da su se ta djela prepisivala i umnoavala iskljuivo za potrebe svakodnevnog itanja, da su ih njihovi vlasnici sigurno esto posuivali, nosili sa sobom na put, te su tako ova djela bila izloena veoj pogibelji nego to je bio sluaj s kodeksima koji su imali liturgijsku ili crkvenu namjenu pa im je fizika sudbina bila neto stabilnija. Tako se i moglo dogoditi da je danas potpuno izgubljena srednjovjekovna hrvatska pripovijetka o kralju Beli i njegovoj keri

47

Banki kojoj je egzistencija potvrena, jer da nije, onda njezin maarski prevoditelj ne bi, kada je pisao svoju verziju, mogao kazati da je izvornik za njegovo djelo pria na hrvatskom jeziku. Kako se taj predloak izgubio, onaj koji hoe proitati tu srednjovjekovnu hrvatsku pripovijest, mora posegnuti za maarskim prijevodom, koji je jedini sauvan. Hrvatska Aleksandrida

48

Romanu o Aleksandru korijene treba traiti u krivotvorini nastaloj u Egiptu u 3. stoljeu, kojemu je kao autor oznaen Grk Kalisten, Aleksandrov prijatelj. Pseudokalistenovo je djelo poslije u 4. stoljeu preveo Julije Valerije na latinski jezik. Od tada Aleksandrida krui zapadnom Europom u verzijama koje su se zvale Epitome i Historia de preliis, da bi se koncem 12. stoljea uvrstile u najpoznatijoj francuskoj Aleksandridi, koja je bila napisana u rimovanim dvanaestercima s cezurom nakon estoga sloga, dakle stihom koji je upravo po njoj prozvan aleksandrincem, a koji je veoma srodan dominantnom stihu hrvatske renesansne poezije, dvostruko rimovanom dvanaestercu. U Hrvatskoj Aleksandrida nije nikada zadobila stihovani oblik. Tu je ona bila eminentno prozno djelo. U francuskoj knjievnosti roman je doivio svoja najraskonija oblija. Na istok se vratio uz pomo novogrke verzije spomenutim mletakim i hrvatskim posredovanjem, postavi najpopularnijom zabavnom knjigom istonih krana. Hrvatska verzija Romana o Aleksandru nastala je u 14. stoljeu, i to zacijelo u kraju neto sjevernijem od Dubrovnika, to se dalo zakljuiti po dominantnim akavskim jezinim osobinama. Anonimni pisac hrvatske Aleksandride sluio se izravno novogrkom obradom, a posredno latinskim i zapadnim predlocima, te je stvorio tekst koji je nezavisan od svih drugih romana o Aleksandru. Makedonski car i osniva golemoga carstva prikazan je u toj romansiranoj biografiji najprije kao ovjek iznimne tjelesne ljepote, a zatim kao vojskovoa s najveim uspjesima u itavoj povijesti staroga vijeka. Aleksandar je obrazovanje primio od najmudrijega meu Grcima, Aristotela, pa je u romanu prikazan kao ovjek koji bi mogao biti i uzor onodobnom humanistu, ovjek zaokupljen studijem prirode i drutva, kadar sve iskusiti, i sve nadvladati. Aleksandar je u romanu imao ak i udesan izgled. Jedno je njegovo oko bilo plavo kao u zmaja, a drugo crno kao u grifona, njegov konj Bukefal bio je mjeanac slona i deve, a vitez jenosio dvije koulje od kojih ga je jedna titila od rana, a druga od vruine i studeni, kaciga koju je nosio neko je pripadala kralju Arturu, drugom omiljenom srednjovjekovnom vitezu. itatelji su Aleksandra doivljavali kao da im je suvremenik. Aktualizirali su svaku njegovu gestu i smjetali je u svoje vrijeme jednako kao to su fantastine slojeve te proze doivljavali kao neto za to, jer nema suprotnih dokaza, jednostavno treba vjerovati da postoji. Pustolovni roman o Aleksandru prepun je fantastinih zgoda. Aleksandar se borio i protiv ljudi s pseim glavama i protiv ljudi koji su imali po est ruku i est nogu, a vojska mu se morala suprotstaviti golemim jastozima. Car je pak ronio batiskafom do dna mora i letio zrakoplovom koji su vukli grifoni. I dok je u svemu bio neobuzdan, on je prema enama bio posvema udvoran i ponaao se u skladu sa svim oekivanjima srednjovjekovlja. Svoju se Roksanu nije usudio ni dotaknuti bez zakonske sankcije pa je u seksualnom pogledu Aleksandar figura ak i tjelesne svetosti. U hrvatskoj Aleksandridi s posebnom su pozornou opisani prizori u kojima Aleksandar pronalazi ranjenoga Darija, svoga neprijatelja kojega su smrtno ranili njegovi dojueranji suborci. I dok Darije lei sam i zaboravljen od svih, prilazi mu Aleksandar nudei mu posljednju viteku utjehu, obeava pokop dostojan cara, a Darije jo smogne snage da mu posljednjim naporom dade ruku svoje keri Roksane: "Primi, Aleksandre, sreni i dragi kus srca moga,primi, Aleksandre, prelipi i mili svit oiju mojeju, primi, Aleksandre, jedinorojenu ker moju Roksandu ku v radosti velici rodih, sada sa alostju ostaviv v jad odhoju gdi brzo imam biti ja i vsi ki su se rodili ljudi na zemlji. Ne bude mani v mojej krvi pomoi kada snidu v jadovno istlenije. Da ovu kako rabu sebi vazmi ju; ako ti ugodno je, enu sebi vazmi ju; lipa bo je i mudra i vele od dobra roda je." I to rek Darij Roksandu doved tri krat ju celova i nju ka Aleksandru dovede. Aleksandar s prestola usta i Roksandu za ruku vazam i srano poljubiv i lipo celovav na prestoli sa sobom posadi i vinac z glave svoje znam i na glavu njeje postavi i prsten z ruke njeje vzam na svoju ruku postavi i Dariju ree: "Vij, gospodine caru Dariju, da uveri se sa mnom srce, Roksanda sa mnom ivot ima

49

carstvovati." Darij vesel bi vele i Roksandi ree, keri svojej: "Budi carstvujui zajedno sa Aleksandrom, ki, koga vas svit ni vridan vlasa ki odapade od glave njegove." I to rek caricu svoju vazam ka Aleksandru ree: "Ovo mati tebi na misto Olimpijade da je." I k Persidom ozriv se ree: "Dragi Aleksandre, Perside, jere verni jesu gospodinu svomu, ljubi" i ree: "alost moja na radost moju pravo obrati se. Kandarkusa i Arizvana" ree "ki su me ubili, kako je tribi potite." I to rek umri veliki car Darij. Tada Aleksandar sa vsimi silami i vojskami svojimi sprovodi ga sa astju do groba. Kandarkusa i Arizvana ki bihu ubili Darija dozvati ih ree; i kada pridoe ree im: "Za gospodina svoga ubiste?" Oni mu rie: "Smrt njegova gospodina Persidom tebe uini." Aleksandar im ree: "Kada ste ubili gospodina svoga ki vam je dobro uinil, da li mene tujina neete ubiti?" I to rek zapovida ih obisiti i ree: "Proklet budi ki hrani gospockoga ubojicu i gdo hrani grackoga izdajicu!" I to rek, u grad doad s Roksandom vena se. Roksanda od vsih en liplja bie, ne listo lipotom ivota i obraza, da i duevnimi dili lipa bie." Jednako su ganutljivi i naivno uznositi prizori u kojima se kasnije opisuje Aleksandrova smrt kojega je otrovao neki dvorjanin. Ubojici Bukefal zaplakavi poput ovjeka, odmah odgrize glavu, a Roksana "No vze i na nj nalegi vrhu Aleksandra ubode se i umri". U formalnom je smislu tekst hrvatskoga romana o Aleksandru oblikovan iz vizure pripovjedaa koji se svjesno ne eli izravnije ukljuiti u radnju i koji nezainteresirano pripovijeda ivot makedonskoga cara uzdravajui se od digresija i komentara. Za razliku od drugih proznih oblika srednjega vijeka, u romanima kakve opisujemo malo je likova koji potjeu iz niih razina drutvene ljestvice, a pripovjeda se dosljedno trudi da grau prilagodi mentalitetu kranstva, njegovu pojmovlju i njegovu krugu oekivanja premda mu poticaj daje spis koji nema kransku utemeljenost. Veina srednjovjekovnih romana nastavljala je tradiciju kasnoga helenistikog romana, gdje se za razliku od stanovite fragmentarnosti i hinjene dokumentarnosti apokrifne knjievnosti ustrojavalo na cjelovitosti ispripovijedane grae. Teko bi bilo u srednjovjekovnom vitekom romanu, kojemu je Aleksandrida svakako najbolji primjer, naii na nedovrene fabulativne linije ili na nedostatak motivacije neke junakove geste. Dok je u apokrifima dominantno poigravanje motritima, u romanima oko koje prati i glavni i jedini tijek zbivanja sveprisutno je, posjeduje cjelovitu informaciju, pa zato i nema potrebu da mijenja rakurse i trai jo bolja osvjetljenja nekog dogaaja. Marko Polo: Dalmatinac u dalekoj Aziji U Aleksandridi doao je do izraaja i sve snaniji europski interes za udesne prostore i zagonetna bia koja su ivjela u zemljama Azije. To zanimanje nije vidljivo samo u srednjovjekovnom romanu, niti samo u pripovijetkama u kojima se priaju dogaaji s istonih dvorova, niti samo u geografskim i zoolokim prirunicima. Ta interes vidljiv je i u jednom u svoje vrijeme kultnom putopisnom djelu kojemu je autor Venecijanac porijeklom s Korule, Marco Polo. Taj Dalmatinac, za kojega se pretpostavlja da je roen na Koruli 1254. godine, proputovao je, a i opisao, veinu dostupnih zemalja azijskoga kontinenta. Marco Polo dodue i nije sam opisao svoja putovanja nego ih je prvo ispripovijedao nekom Rustichellu s kojim je bio u tamnici pa je taj poslije na francuskom jeziku napisao Livre des merveilles du monde, knjigu u kojoj ima mnogo fantastine grae, ali najvaniji slojevi njezina sadraja mogu biti itani kao znanstvenoputopisni spis o do tada nepoznatim azijskim krajevima. Polov Millione, kako se kasnije u talijanskoj verziji knjiga prozvala, imao je ve u srednjem vijeku veliki uspjeh, a u sljedeim je stoljeima bio obvezna lektira svih otkrivaa novih kontinenata, pa se moe kazati da je Kolumbo upravo s Polovom knjigom u ruci povjerovao da je u Americi otkrio Japan. Sadraj Polove knjige na svoj je nain

50

komplementaran istonjakim elementima kojima su obilovali srednjovjekovni viteki romani i onodobne pripovijetke, s time to je u Pola jai interes za materijalna dobra i za obiaje. Polova knjiga ima rijetku osobinu, za koju nije nikakvo udo to ju je posjedovao jedan Dalmatinac, roen u viejezinoj korulanskoj sredini u 13. stoljeu, a ta je da se prema drugomu i prema razliitom ne moe imati predrasuda. Polovo kranstvo nije tom putniku bilo preporukom da Aziju i njezine ljude doivi tolerantno i neoptereen predrasudama. Taj Polov doivljaj bitno je Korulanina razlikovao od anonimnih pisaca srednjovjekovnih azijskih i indijskih pustolovina, koji su daleke zemlje doivljavali onako kako su to sami htjeli, ucrtavajui u njihov krajolik magijska, religijska i utopijska znaenja. Rumanac trojski ili pria s oblinje dvora Neto geografski blii europskom bio je prostor drugoga znamenitog srednjovjekovnog vitekog romana, koji je u hrvatskoj knjievnosti poznat pod naslovom Rumanac trojski. Prve romaneskne junoslavenske obrade te teme nastale su na osnovi talijanskih i latinskih predloaka, ali su hrvatski preraivai, meu kojima je bio i dubrovaki notar Rusko Hristoforovi, poznavali jo i trojansku grau iz Ovidijevih Herioda i Metamorfoza, pa su svoj tekst prilagoavali i prema tim izvorima. U svojim zapadnim inaicama dosegnuo je roman o Troji u jednom svom francuskom obliju ak 30.000 stihova, ali je u hrvatskoj knjievnosti njegov opseg bio znatno manji od opirnije Aleksandride. I roman o Troji graen je na naelima povijesnoga romana i u svim svojim zapadnim varijantama nosio je cijeli niz potencijalnih ljubavnih pripovijesti, od kojih je u izvornicima najsvjeija bila ona o Troilu i Kresidi, koja se inae ne javlja u hrvatskoj verziji. Hrvatski Rumanac trojski s posebnom pozornou obrauje one dijelove iz predloka koji se odnose na Parisovo suenje i izbor najljepe boice, na Heleninu otmicu, a zatim i na okolnosti opsade grada i njezino viteko razrjeenje. Ta se pripovjedna graa temeljila na adaptacijama i izvodima iz Homerove Lijade koju pisci Rumanca trojskog u duem obliku nisu ni mogli poznavati, ali su zato oni dobro poznavali mentalitet onodobnih dvorova i vitetva te su njihovi Grci i Grkinje tu prikazani kao da su zateeni na nekom vitekom turniru ili dvorskom banketu. Srednjovjekovni je hrvatski prireiva kristijanizirao Grke, ali ne na nain kakve redukcionistike ili nostalgiarske seanse, nego je prema obiaju svoga vremena iz grkoga svijeta preuzeo samo priu, donekle i retoriku, da bi na nju onda pridodao modu, obiaje i mentalitet svoga doba. Zbog toga Helana kad joj Paris lukava udvara nee na udvornost odgovoriti ljutnjom nego e koketno, kao prava dvorska dama s europskih kranskih dvorova rei svome trubaduru da je njegovim udvaranjem poaena "za ki godi bi vitez vidil sliku lipotu, dostojno mu je tako govoriti", to jest udvarati dami. Svijet koji je oblikovan u tim romanima nije se prelijevao na neke druge sadraje koji bi se nalazili izvan njihovih korica. Pisce Rumanca trojskog nije zanimala nikakva transcendencija ideologija, ili arheologija grkog svijeta, koji za njih postoji samo utoliko ukoliko ga je mogue ispripovijedati, i to tako kao da je aktualan i kao da je prostor njihove sadanjosti. Dobro ispriane epizode u Rumancu trojskom nisu u itatelja budile nikakve mitske ideje pa ak ni oni Spliani koji su vjerovali da su oni porijeklom Trojanci zacijelo nisu, itajui roman, imali pri tome pomisao o svom gradskom mitu i svom porijeklu. Rumanac trojski bio je roman iz suvremenog ivota, pria s oblinjeg dvora i iz oblinje bitke. I upravo zbog te svoje samo prividne ahistorinosti, a zapravo primjenjivosti na sve sredine i sve situacije, nalazila su se takva djela u knjinicama onih zadarskih trgovaca koje jamano nisu zanimale izmiljene i naivne fabule o dalekom i plemenitom porijeklu njihovih slobodnih gradova. Njih je zanimala stvarnost, zatim ih je

51

zanimalo kako da svoje sve due slobodno vrijeme ispune kulturnim sadrajima. to se tie uloge knjievnosti kao sredstva za bijeg od stvarnosti, njih je zaista zanimala i ta dimenzija, ali samo kao instantni i programirani bijeg u neki oblinji dvorski spektakl ijim su sudionicima zavidjeli i eljeli biti na njihovu mjestu. Na arheolokim seansama s mitovima o svom trojanskom porijeklu oni nisu imali to traiti. Te su romane najradije itali upravo slojevi kojima je, okruenima rizinostima materijalnog probitka, svijet romana nudio kratkotrajni, idealizirani i trivijalni nadomjestak za stvarnost. itateljstvo rumanaca bilo je preteito gradsko, dolazilo je iz onih slojeva koji su u srednjem vijeku dvorsku i feudalnu, ve pomalo bivu kulturu, zapoeli posvema otvoreno svoditi na razinu puke zabave i pretvarati je u sebi dostatnu priu. Banalizirajui feudalnu stvarnost, oni su idealistikoj zgradi srednjovjekovne kulture nudili trivijalnu knjievnost, koja se vie nije zadovoljavala usmenou, pa je nala uknjievnu formu. Veoma je malo razlika u poetikama Aleksandride i Rumanca trojskog. Srodnosti u njihovoj pripovjedalakoj tehnici vrlo su velike, s time to je u romanu o Troji uloga dijaloga u naraciji intenzivnija te se uz njezinu pomo ostvaruje jo vea uvjerljivost i stvarnost prie: "I izvde to Ektor kralj kako Acli nee na rvanju i vsaki dan izjeuje i injae veliku smrt u grkoj vojsk... I priad k njemu Urike i ree: 'Gospodine Acli, vazmi oruje i idi proti Ektoru kralju, oslobodi krv plemena tvojego.' Acli mu ne otgovori nie. I ree Briida: 'Agamenone care, ja bre mogu naprositi Aclia nere Urike.' I priadi Briida gospa i ree: 'Gospodine Acli, primi oruje i idi proti Ektoru kralju, osvobodi krv plemene tvojego.' Aceli i njej ne otgovori. I pride Protokolo doji i ree: 'Aceli i njej ne otgovori. I pride Protokolo doji i ree: 'Acli gospodine, primi oruje i poj proti Ektoru kralju i oslobodi krv plemene tvojego. Ako li ti ne', daj mi tvoje oruje eda kako tvojim glasom protivlju Ektoru kralju.' I da mu Acli svoje oruje i faria svoga i ree mu: 'Vari se, ne idi proti Ektoru kralju, ako ide ne o' se vratiti.' I oboruiv se Protokolo i vsed na faria i vze Aclievo znamen'je. I vide Trojane znamen'je Aclievo i bahu kako ovce pred vlkom: i uini veliku smrt v trojskh ljudh. I obrati se k njemu Ektor kralj i ree: 'Kaj puja ove ljude kako ovce? Obrati se ka mn, ja sam Ektor kralj, trojska desnica. Ako me pobije, teb budu otvorena vsa trojska vrata'. A on misli kako bi pobgal da gi pogubil glas Acliev. I obrnu se k njemu Ektor kralj i probode ga i priveza ga k njega konja repu i vlaae po Troji." Kristijanizirana legenda o Budi I trea srednjovjekovna proza, kojoj je pristajala oznaka dvorskog romana, istonog je porijekla, a izvorno je bila napisana na jeziku pahlevi. Roman o Barlaamu i Josafatu iz svog perzijskog izvora proirio se na zapad. Tu je postao sastavni dio glasovitog enciklopedijskog djela Speculum historiae Vincenta de Beauvaisa, a u pukoj ga je verziji obradio Jacopo da Voragine u svojoj Legenda aurea, pa je u tom obliku spis uao u dubrovaki legendarij i u jednu sjevernodalmatinsku verziju. Josafat je bio sin indijskog kralja i nosio je u sebi asketski zanos za pustinjaki ivot. I on je poput Aleksandra mnogo putovao i susretao razne napasti, ali je vie od makedonskoga cara bio sklon meditaciji, to nije nikakvo udo ako znamo da je pria o njemu zapravo i pria o Budi. Barlaam u roman unosi ono to se u tom vremenu nazivalo exempla. On je onaj koji pomae prinevoj konverziji i koji u naraciji ima ulogu savjetnika. Nita nije moglo sprijeiti da se ostvari proroanstvo o tomu kako e se princ na kraju sukobiti s ocem i postati kraninom, a nita nije moglo sprijeiti oca da novoroenoga sina odvoji od svog kraljevskoga dvora: "Rodi se kralju najljepi djetiak i nadjee mu ime Jozafat. I skupivi kralj mnogu gospodu, paka bogovom prikazae posvetilite radi poroen'ja djetetova. Skupi tisuu astrologa od kojijeh iskae pomno to e

52

do poslije biti. Ali mu svi odgovorie da e biti vele mogu i bogat, i da e dugo ivjeti i mirno kraljevati, i da e biti lijepa uzrasta, i da e imati dobru narav, i da e biti milostiv i milosrdan, i da e vazda tebi posluan biti. I kako u kralj ta pohvaljen'ja, mnogo vesel'je ukaza. Ali jedan izmeu njih najrazumniji i najstariji ree: 'Ovo dijete koje ti se rodilo, o kralju, nee kraljevati u tvom kraljevstvu, nego neizreenijem nainom boljemu, zato neka da zna, er e biti od one vrste ljudi koje ti progoni, krstjana, i da e razoriti sve tvoje bogove, i popove e vae progoniti i crkve tvoje razoriti. Hoe ti zadati dosta tuge, zato bo nita nee na tvoju volju initi, toliko da bi ti ga milo ne imati.'" Sukob s ocem u sreditu je toga srednjovjekovnog romana u kojemu se pripovijeda drama onoga koji ima kraljevstvo, ali ga vie ne eli pa ga predaje u ruke svome sluzi. U tom se smislu pria razlikuje od Aleksandride, u kojoj je bilo nezamislivo da bi car darovao carstvo sirotinji. U tom smislu, iako posuen s istoka, svijet prikazan u romanu o Barlaamu i Josafatu svijet je duboko kranski, svijet u kojemu se pustinja uvijek spremno i bespogovorno pretpostavlja prijestolju. Hrvatski roman o Barlaamu i Josafatu zapravo je kristijanizirana legenda o Budi. Tekst se nalazio u irokom anrovskom meuprostoru koji je dijelio, ali i povezivao, svetake legende sa svjetovnim vitekim romanima. Marija, zla ena S obzirom na zagovaranje askeze pria o Josafatu bila je bliska i tekstu legende iz Dubrovakog legendarija koja se zvala ivot Abrama remete, a u kojoj se veoma okretnim jezikom i s velikim osjeajem za scensko razvijala tema bludnice Marije, Abrahamove neakinje, na nain srodan latinskoj drami Abraham, njemake opatice Roswithe iz Gandersheima koja je ivjela u 10. stoljeu. Postupnost razvijanja napetosti, ivi dijalog, osjeaj za ljudsku kretnju i unutranja osjeanja osigurava tom, ali i drugim tekstovima Dubrovakog legendarija, visoko mjesto u korpusu starije hrvatske proze. Abraham je nakon bratove smrti uzeo k sebi u pustinju sedmogodinju neakinju Mariju i poeo je u pustinji uiti vjeru. Marija nije znala podnijeti teret pustinjakog ivota pa pobjegne u grad i ondje postane bludnica. Abram je poe traiti i odjeven u "haljine od grenika i svjetovnog ovjeka" dozna da je ona u kui "zlijeh ena". Doavi ondje, govori Abraham vlasniku gostinjca: "Razumio sam da ima jednu mladicu mnogo lijepu, molim te, da mi je ini vidjeti". Ovaj se zaudi to e taj starac s tako mladom djevojkom "i ne mogui vjerovati da on u ono doba nju hotijae vidjeti za njeku sramotu", ree mu, "istina je da imam njeku vele uljudnu mladicu Marija joj je ime, ali to hotio ti od nje, to ju vita?" ujui Abram da je ona, veoma se obradova i ree stanjaninu, "Molim te da mi ju da vidjeti i da mi ju dopusti da mogu veerati s njome i s tobom zato ju vele ljubim istom kada uju da mi je itko spomene". Zatim slijedi scena u kojoj starac Abraham i Marija odlaze zajedno u lonicu, gdje Abraham nakon tuna i ganutljiva prepoznavanja unosi nadu u Marijinu "umrlu duu". "I kako veerae Marija zovijae Abrama da poe s njome u lonicu i uljezivi u kamaru vele veselo sjede s njome na jednom gizdavom odru i ureenu lijepo, i onakoj sjedei ree Marija: 'Gospodaru, daj mi, da te izuju'; i odgovori Abram: 'Poi najprvo tere dobro zatvori vrata, a paka me e izut'. Zatvorivi vrata Marija, uhiti je Abram za ruku tere ju pritite k sebi, kako da ju hoe celunuti, i poe veoma plakati i ree joj: 'O Marija, kerce Marija, to li me ne poznava, to li ne vidi, da sam ja Abram, tvoj dundo, koji te sam ushranio, zloestice na to si dola." Iz istog je Dubrovakog legendarija i ivot svete Marije Egipanke, sastavljen na predloku onodobnih talijanskih legendarija. Njezino nago i tamno tijelo, tijelo koje je nalik zmiji, njezino bive umorno tijelo sada se u pustinji u vremenu pripovijesti ispovijeda starcu Zosimi. Marija koja ispovijeda grijehe ostarjela je. Njezino je tijelo tijelo pokornice, kosa joj je bijela poput vune.

53

Ona Zosimi pripovijeda upravo o svom tijelu. Ona mu pria svoje stare grijehe, pria o tomu kako joj se tijelo nije nikada moglo nasititi, kako njezino tijelo nije trebalo nikakvu plau kada bi je nagovarali na blud "nego se svakom podmetah, neka ih vee i ee k meni dohodi". Pria o Mariji Egipanki pria je o preobraenju. To nije pria o muenici nego o preobraenici koja je poslije proivjela jo pola stoljea u pustinji da bi na koncu lav u pustinji pokopao njezino tamno starako tijelo. Asketima i pokajnicama posveeni su i drugi tekstovi iz Dubrovakog legendarija. U toj gipkoj prozi, koja je u sljedeim stoljeima snano utjecala na stil i mentalitet dubrovakih pisaca, defilirale su svetice koje su poput svete Eufrozine i svete Pelagije rtvovale svoju tjelesnu ljepotu i otile u muke samostane da im "oni cvjetak od ljepote uvehne pokorom" ili su poput rimske djevice blaene Rosane nakon bijega iz harema babilonskoga sultana uspjele jo i preobratiti svu dravu svojega oca na kranstvo. Sve su to prie o enama to su ivjele u velikim kunjama, ali koje su se pokajale, to su prie o onima u kojih je u jednom dijelu ivota prevladao zov tijela, ali koje su poslije postale pokornice. Takva literatura davala je posve dobro okruje romanu o Barlaamu i Josafatu u kojemu je dodue u jo snanijim potezima i s brojnim sporednim fabulativnim linijama, bilo opisano pokornitvo. "I nae ga biti..." Izmeu pripovjedaka onoga vremena stekla je u glagoljskim prijepisima znatnu popularnost i stara semitska pria o mudrom Akiru, ovjeku koji je bio doglavnik asirskoga cara i koji sam nemajui potomstva odlui ostaviti svu svoju imovinu neaku Anadanu. Ta je pripovijetka bila neka vrsta obrnutog Bildungsromana u kojemu je uenikov put posvema neuspjean i u kojoj na koncu stari Akir mui mladog Anadana skrivivi na kraju i smrt svoga nezahvalnog neaka. Ta se istonjaka pripovijest brzo irila Europom, gdje su njezin sadraj o izdaji i prevari dobroinitelja, o nevjernom i razmetnom sinu koji nije imao vremena ni da se pokaje pokuavali kristijanizirati. Bio je to zapravo uzaludan posao jer, uza svu pounost, zavrni prizor pripovijesti o Akiru u kojima se okrutno biuje, a na koncu Anadana neizravno i ubija, bili su sve samo ne dobar primjer kranskoga oprosta, a jo su manje model neke poeljne pedagogije. Akirova istonjaka iba nije se dala okovati kranskom ideologijom pa zato i nije sluajno to je u novijim vremenima ono uvrtavano u kodekse s posvema svjetovnim spisima kakvi su na primjer bili roman o Troji ili kakva je bila Aleksandrida. To je i logino kada se u obzir uzme da Pria o premudrom Akiru zavrava prizorom u kojem Akir nemilosrdno iba Anadana da bi ga na kraju efektno usporedio s jablanom: "I nae ga biti. I ree: 'Oe, molju te ne ubijaj me da budu a veli.' Ree Akir: 'Sinu moj, bil mi jesi kakono je jablan stal na brgu rke, a je na njej rodilo to je u reku padalo, a rka je otnosila.' I zalnu se ot sraha Anadan i puknu ot alosti i konac prija." Legenda aurea bila je najpopularnija knjiga Svetake legende najpopularnija su pripovjedna forma srednjega vijeka. irile su se u perifernim i seoskim sredinama a u crkvenoj su eliti doivljavane kao najbitniji prozni model pukih pobonosti. Grau su pisci srednjovjekovnih legendi crpili iz mnogih ponekad i posvema oprenih izvora. Dio poticaja dolazio je i iz usmene predaje, a bio je povezan i s kultovima svetaca koji su bili zatitnici pojedinih gradova, ili im se tovao spomen u imenu crkve ili su im se ondje uvale relikvije. Pored tih na podrunoj tradiciji utemeljenih legendi, koje su redovito bile i viejezine, dakle latinske i hrvatske, bilo je svetakih ivota to su najee u

54

glagoljskim rukopisima u Hrvatsku stigli posredovanjem Metodovih uenika nakon raspada moravske misije. Veina hrvatskih svetakih legendi glavninu svoje grae pronala je u latinskom zborniku Legenda aurea. Autor toga spisa bio je Talijan Jacopo roen nedaleko od Genove u mjestu Vorazze, pa mu odatle i latinizirano prezime Voragine. Jacopo Voragine bio je dominikanac, najprije prior, pa provincijal, a na koncu i genoveki biskup. On je 1255. prikupio i napisao do tada najopseniju zbirku svetakih legendi koja je obasezala 182 vite ispripovijedane prema naelima poznatim jo u antikoj retorici i u kasnohelenskoj prozi. Legenda aurea ubrzo je tako postala jednom od najpopularnijih knjiga svoga vremena. irila se u stotinama prijepisa i bila prevoena na mnoge jezike zapadnoga kranstva. O njezinoj uspjenosti najbolje svjedoi to to je ta zbirka svetakih legendi samo u 15. stoljeu, dakle u tih nekoliko desetljea nakon Gutenbergova izuma, tiskana u vie od 150 izdanja. Hrvatski preraivai i prevoditelji nisu, razumije se, ekali na ta tiskana izdanja knjige Legenda aurea nego su se s njezinim sadrajem upoznali mnogo prije uz pomo rukopisa koji su Jacopovu knjigu u Hrvatsku donijeli ve u 14. stoljeu. Prve srednjovjekovne svetake legende u svojim su kraim verzijama bile ukljuivane u brevijare i itale su se kao slubeni tekstovi u dane kada bi se obiljeavao svetiin ili sveev blagdan. Legende su intenzivno itali i redovnici u slobodnom vremenu, a mnoga su se svetaka egzempla ukljuivala u propovijedi pa su na taj nain ti tekstovi ireni i meu slabo pismen puk. Prizori iz svetakih legendi oslikavali su prostore crkava i samostana pa je i ta injenica olakavala tradicijsko usmeno umnoavanje tih tekstova, pribliavajui puku njihove fabule. Iako su svetake legende u svoje vrijeme bile veoma popularne i premda su se njihovi rukopisi irili itavom onodobnom Hrvatskom, ipak nije sauvan nijedan vei i kompaktniji legendarij, to dakako ne znai da u nekom skriptoriju takav jednom nije moda i postojao. Iznimka je omanji Dubrovaki legendarij koji je anrovski ujednaen jer su u njemu sabrane upravo Voraginine legende, ali je on razmjerno mlaega postanja i nije mogue veini tekstova dokumentirati postupnost razvoja i nadograivanje kao to je to sluaj sa starijim glagoljskim legendama. Veina glagoljakih zbornika ukljuivala je u svoj sadraj i svetake legende, ali kako su se ti zbornici sastavljali prema naelu anrovske raznolikosti, to su se legende koje su u njih uvrtene tretirale tek kao pojedinani i izdvojeni tekstualni primjeri. itatelji onoga vremena poznavali su upravo onoliko anrova koliko je bilo tekstova ili, jo paradoksalnije, u srednjem vijeku bilo je onoliko anrova koliko je bilo i itateljskih realizacija. Pripremiti zbornik knjievnih tekstova srednjovjekovnom je pisaru znailo zagrabiti iz zajednikoga bunara, pri emu se nije brinulo za slinosti, a ponajmanje za anrovske podudarnosti izabranih tekstova nego se kod sakupljanja knjievnog materijala najvie vodilo rauna o razliitostima. Razliitost je bila tvoreno naelo srednjovjekovnih glagoljakih zbirnika. Smrt svetog Vaclava Najstarije hrvatske svetake legende koje su stizale iz moravske, ili ak i iz bugarske batine, obraivale su ivote Svete Brae. U tom krugu dragocjena je i legenda o sv. Vaclavu, kojega hrvatski pisac naziva Veeslavom. ivot i muenitvo ekoga kralja Vaclava u svojoj hrvatskoj verziji sadri neke posebne vrijednosti. Ta je legenda o kralju koji je 28. rujna 929. stradao od bratove ruke, izvorno nastala u ekoj, ali se u ekom obliku izgubila pa je sve to je o Vaclavovu ivotu iz tih najstarijih slavenskih izvora poznato, danas pohranjeno u hrvatskoj viti i u njezinoj neto mlaoj ruskoj inaici. U srednjovjekovlju tema kraljoubojstva doivljavana je kao stvar koja je naruavala kozmiki poredak, bio je to dogaaj koji je imao odraza ne samo na uu zajednicu nego i na opi hijerarhijski lanac za koji se vjerovalo da je bio uspostavljen od ovjeka pa sve do

55

boanskog autoriteta. Dirnuti u kraljevski autoritet, proliti kraljevsku krv, doivljavalo se najveim grijehom, a Boleslavovo ubojstvo brata Vaclava itano je i usporedno s kronikom o smrti hrvatskoga kralja Zvonimira, s razlikom to je eki kralj ubijen pred jutarnju misu, ali i slinou to su i njega, kao i Zvonimira, ubili "nevirni" sunarodnjaci. "Priadi e noi, sabrae se ti zali vrazi na dvor jetera vraga Gnvise i prizvae Boleslava, utvrdie njim ta neprijazani svt o brat jego. Jakoe drvlje snidoe se idove, mislee na Hrsta, tako i si zali psi saade se, svt stvorie, kako bi ubili gospoda svojego kneza. Re e: 'Kada pojdet na jutrnju, tagda lajim jego.' Jutru e bivu, vzvonie na jutrnju. Veeslav e, sliav zvon, ree: 'Slava teb, Gospodi, ie dal jesi (nam) dobiti jutra nego.' I vstav, pojde na jutrnju. Abije e sastie i Boleslav v vrateh crkvenih. Veeslav e ozrv se, ree k njemu: 'Brate, dobar b nam sluabnik vera.' Boleslavu e djavlu priniku v uho i razvrau srce jego, da izvlk me, otva reki: 'Ninje tebe hou ubiti!' Se e rek, udari i meem po glav. Veeslav e obra se k njemu ree: 'to jesi umislil, brate?' I jam povre i na zamlju." I pisci su bili sveci U najstarijim su srednjovjekovnim legendarijima bili esti i spisi o svetome Jeronimu, koji je u Hrvata uivao veliku slavu jer se bez temelja, ali iskreno i vrsto vjerovalo da je upravo on tvorac glagoljskog pisma i prevoditelj Biblije na hrvatski ezik te da je, rijeju, Hrvatin. Legende o Jeronimu sastavljale su se na osnovi grae nekog talijanskog zbornika u kojemu su bili objavljeni istrci iz sveeva epistolara te dokumenti o ivotu i o udima koje je poinio slavni Dalmatinac roen u rimskom Stridonu. Legende o Jeronimu uivale su tijekom itavoga srednjeg vijeka golemu popularnost, o emu svjedoi ne samo mnotvo njihovih rukopisnih verzija nego i to to je po tim starijim izvorima u Senju glagoljicom 1508. tiskana zbirka raznovrsnih tekstova o svecu s naslovom Tranzit sv. Jeronima. To mlae izdanje bilo je samo potvrda prethodne rairenosti jeronimske legende, iji se elementi nalaze gotovo us vim brevijarima, i u mnogim zbornicima. Najradije su se itali opisi Jeronimovih dogodovtina slavom. Evo kako su se ta dva nerazdvojna druga srela: "I jedan dan stojei na viernji sveti Jerolim sa svoju bratiju ali fratri, naglo pride jedan lav u crikav. Koga lava vidivi, vsi fratri pobigoe, a sveti Jerolim izlize proti njemu, jednomu gostu; tako da mu lav ukaza pranohat noni ki bie naboden i zapovida njim da bi otvorili onu ranu i iskali ljuveno bol njega. I budui to uinili, najdoe v nozi niku nemo za nikim trnom, ki mu v nozi bie, tako da ga iscelie. I kada bi isceljen, ostavivi vsaku divjost, stae njimi kako ivina pitoma. Tada viei sveti Jerolim da ne toliko cia hromote, ku lav imee v nozi, koliko cia boja urejen'ja on lav bie prial na slubu njih, zato sa svetom fratar svojih naloie mu tako oficij, to jest da bi vodil na pau i uval jednoga njih oslaka ki noae njim drva iz gore." Ljudi onoga vremena nisu doivljavali Jeronima samo kao sveca. Za njih bio je on i ovjek pera i knjige, uostalom mnogi sveci bili su i pisci. Jeronimov knjievni status blizak je jo jednom svetakom ivotu koji je itekako imao veze s jezikom, pismom i knjigom. U legendi o Ivanu Zlatoustom rije je o svecu koji je za sebe u pustinji sagradio kuicu i u njoj crnilom pisao pohvale blaenoj Gospi. avo je postao ljubomoran na Ivanov knjievni rad i na njegovu rjeitost pa odlui da mu otme tintarnicu tako da svetac vie nije mogao pisati. Ali je Ivan Zlatousti ipak nastavio i dalje pisati i to slinom. Trag slova na udotvoran se nain na papiru pozlaivao, a na kraju itav je njegov tekst postao zlatan. Zbog toga ga uostalom i prozvae Zlatoustim. Pria o Ivanu bila je posebno popularna upravo u onih ljudi koji su u samostanima crnilom svakodnevno ispisivali tisue slova s istim arom s kojim je

56

Ivan Zlatousti proslavljivao Mariju. Pria o Ivanu Zlatoustom imala je i drugih neto mranijih epizoda koje su u itatelja takoer pobuivale veliku pozornost. Naime, legenda o sv. Ivanu Zlatoustom pria je o ubojici i silovatelju, o ovjeku koji je spoznavi svoj grijeh toliko molio i toliku pobonu energiju oko sebe oslobodio da je nesretnica koju je silovao i ubio snagom njegove pokore na koncu oivjela. Svi sveci to su se javljali u hrvatskim srednjovjekovnim legendama sudionici su fantastinog srednjovjekovlja, epohe koja je voljela priati o svojim uznosima i ekstazama, koja je znala izbrbljati sve svoje sumnje i strahove, vjere i nade. ivoti svetaca iz tih legendarija ivoti su jednostavnih ljudi, antijunaka to su svojim ivotnim i ideolokim izborima prinosili grau kranskoj viziji svijeta, koja se upravo uz njihovu pomo kroz krize i duboke proturjenosti ipak odrala. Ovi ljudi ivjeli su onako kako su u svetim knjigama proitali da treba ivjeti. Oni su slijedili nauk tih knjiga iz dubine svojih dua. Njihova je retorika bila veoma jednostavna, a njihove su radnje bile vrlo ograniene. Patnje su im beskonane. Oni su plod kolektivne mate, kolketivnih snova i pojedinanih opsesija, a u njihovim su se tijelima ukrtavali razliiti svjetovi. S jedne strane bili su to svjetovi pukih i kolektivnih vjerovanja, a s druge bili su to svjetovi okovani ideologijom. Mata mukih krvnika i snage zla Velika su novost u tim svetakim legendama ene, koje osvjeuju taj pripovjedni anr. Srednjovjekovno martiroloko enstvo afirmira neposluh prema svakom zemaljskom autoritetu. Te se ene protive i roditeljskom autoritetu ako taj nije bio usklaen s boanskim. Njihovo martiroloko enstvo odbacuje tijelo, dovodei te ene u narativni okvir romantinih pria u kojima borba za tjelesnu istou zavrava pobjedom nebeskoga ljubavnika, koji je zamjenica za Lancelota. Ali ono to se u legendama dogaalo tim enama, to to su nad njima izvodili razni mandatori opeg zla i samoga avla, sve kunje i sve zlo to ih je prolazila njihova krepost i nevinost bilo je ve samo po sebi izvrsna graa za uzbudljive prie. enski udjel u srednjovjekovnim legendama najaktivniji je upravo u trenucima muenja, u trenucima njihove gotovo poudne preputenosti mukoj krvolonosti u kojoj nije izostajala seksualna crta. Mata mukih krvnika multiplicirala je muke otvarajui krvnikov paradoks. Jer to je krvnik vie muio svoje rtve, to ih je vie unitavao i otkidao im meso sa tijela, to je bre u njegovim rukama nestajalo tijela muenika. Prema nacrtu vjere i kreposti muenikove, njegovo bi tijelo melodramatino iscurilo iz krvnikovih ruku u nebo. Mnogi od svetaca to su im ivote, muke i uda opisivali hrvatski srednjovjekovni autori izgubili su danas svoju iru popularnost. Sve te Agate, Lucije, Barbare, Katarine, Margarete, Eufrosine, Pelagije, ti Klimenti, Krevani, Dujmi, Mavri, Nikole, Aleksiji, Eustahiji i kako se sve nisu zvale onodobne svetice i onodobni sveci ponudili su svojim ivotima narativni okvir kakav je kasnije u bilo kojem pripovjednom anru bilo teko dosegnuti. Mnogi od spomenutih svetaca i danas se tuju u crkvenoj zajednici, ali se fabule o njihovim ivotima vie ne prepriavaju i ne pamte, one su pospremljene u ozbiljne filoloke patristike knjige. Svecima preostaje jo samo mjesto u kalendaru. Neki su pak izgubili mjesto u nomenklaturi svetosti, nekima je svetost opovrgnuta i nedokazana, a sluaj ostavljen otvorenim i preputen pukom pamenju. Na stranicama srednjovjekovnih zbornika defilirali su tako sveci velikani i sveci minimalisti, sveci s karizmom i sveci koje nitko u poetku nije zapaao, sveci koji su itav ivot provodili u eliji i sveci kojima je cijeli svijet bio premalen, oni koji su bili neobuzdani i oni koji su obuzdavali sve oko sebe, veliki pokajnici i jo vei grenici, veliki ratnici i veliki asketi, bivi pohotnici i hodoasnici, pobunjenici protiv zateena reda, romantini borci protiv bogatih, borci za pravdu. Ta sloena socijalna slika ostala je nenadmaena u novijoj svjetskoj literaturi. Samo ono to

57

je ostalo zabiljeeno u Jacopovoj Legendi aurea a i dio toga blaga to postoji u hrvatskoj srednjovjekovnoj knjievnosti jedna je od najveih ljudskih galerija ikada stvorenih. Ali svetaca ne bi bilo bez njihovih protivnika, bez antagonista koji su svecima pomagali da steknu svetost. Zato su i tim predstavnicima zla ove legende posvetile veliku pozornost. Oni su bili gubitnici, ali hrabri gubitnici koji su svjesno ulazili u neravnopravnu borbu za koju su unaprijed znali da je izgubljena i uzaludna. Jer sveci su posjedovali zatitu neba i oni nikada nisu bili sami. Snage zla, zvale se one Belzebub ili imale one oblije zmija i drakuna, nosile odore careva ili njihovih krvnika, oeva tradicionalista ili dosadnih birokrata, nisu u tom legendarnom svijetu bile suvine. One su u narativnoj shemi bile ak glavni pokretai radnje. Bile su potrebne prii jer u svetaca je bilo obilje duha, ali u njih nije bilo akcije. Sveeva akcija najee je bila tek odsutnost akcije i guenje tijela. Svetac je uivao u vlastitoj muci jer je ona bila njegova moneta s kojom je kupovao vjenost. Upravo zato sveci su trebali svoje dvojnike, trebali su one koji su bili osueni da se na koncu suoe sa stravom tijela i koji nikada nisu mogli zadobiti vjenost. Zli su jamili prie o svetosti i to je okolnost iz koje su se gradile fabule legendi koje su inae ispripovijedane onako kako je to propisivala klasina retorika, samo to su se na kraju sve prie pretvarale u uzvienu parodiju. U njima su se preokretale sve vrijednosti da bi se u najveem optimizmu mogao prikazati mit kranstva. U tim priama vidljive su mnoge kolektivne investicije i kolektivni snovi. Sve su legende zavravale sveevim vjenanjem s vjenou i njegovim ulaskom u nebo, dok su njihova tijela, poloena u grob odisala najljepim mirisima, ostajui udom netaknuta. Tako je bilo i u zavrnim prizorima legende o svetom Aleksiju. Moral svetake prie Pria o Aleksiju ima u sebi sve elemente koji odreuju model idealnoga svetakog ivotopisa: i razlog pokore, koji je u Aleksijevu sluaju bio povezan s tjelesnom istoom i odbijanjem braka te ostavljanjem nevjeste, zatim pokajniki ivot dijelom i u domu svojih roditelja, gdje svetac ivi ak sedamnaest godina kao rob, podnosei neprepoznat najvee nepravde da bi se na koncu u trenutku smrti odluio crnilom na papiru otkriti svoju tajnu. Legenda o svetom Aleksiju zavrava melodramatinim prepoznavanjem svih, ali u njoj se opisuje i smijena nemo ivih da svecu pokau svoju ganutost njegovom razliitou: "Jegdae slia otac jego ten'je hartije ino skoi s prstola skoro i rastrza rizi svoje i urza vlasi svoje i sdini svoje trzae. Tek nad tlo jego, pade na prseh jego ljubeznivo celivae glagolje: 'Uvi mn, edo moje, poto mi nanese sice vzdihan'je? Ljut mn, edo moje, koliko lt pust bh ekaje sliati takmo li glas tvoj ili besdu tvoju i ne javil mi se jesi! Uvi mn, ugojen'je starosti mojeje, kamo imam deti stovan'je srca mojego. I otsel jure dostojit mi plakati.' Sliavi e mati jego kako sin jeje jest i otvori okance svoje i vlasi i rizi svoje rastrzavi, alosna gledae sina svojego. I gledajui naroda ki be na polae vapjae glagoljui: 'Uvi mn, mui, dajte mi msto da gledam alosnoga vzljubljenago svojego eda! Ljut mn, bratja moja, dadte mn msto da zru jedinoedago sina mojego, jagnaca due mojeje, ptenca gnzda mojego, vzdojen'je sascu mojeju, nadja micu mojeju.' alosno e lobizajui i vapijae glagoljui: 'Uvi mn, edo moje utrobi, poto mi (sice) stvoril jesi? Toliko lt pust jesi v domu oca tvojego i ne javi se mn!' Snaha e teke v skvrnih rizah budui plakae se: 'Uvi mn, pustinoljubna grlice moja, koliko lt elh sliati glas tvoj ili sluh tvoj, kamo se dl jesi i ne javi se mn! Jure ot danas jesam vdova i nst mi jure na nekogo gledati, na otsl jure vsplau ot pravogo srca.' Ljudi e videe, vsi plakahu se sa slzami. Ino povlesta csara nesti odar i postaviti po srede grada. Ino sliave gradane, vsi se stekoe nada nj. Koliko koli nedunih pristupi k njemu vsi iscle se, nimi progovorie, slpi

58

prozre, bsni isclie." Pripovjedna proza srednjovjekovnih legendi vrlo je bliska onodobnoj novelistici. Retorika sredstva su im bila veoma slina, a pripovjeda se u legendi pojavljivao tek kao onaj koji je uivao u svojoj narativnoj moi i koji je te svete prie pripovijedao ne zato to je o tim svecima bila prikupljena procesualna i vjerodostojna dokumentacija, za to su se brinuli autori apokrifnih tekstova, nego zato to je posjedovao pripovjedaki uitak, to je i imao erotiki odnos sa svijetom to ga je sluei se literarnim predlocima nadopunjavao i rastvarao. Pripovjedai svetakih ivota nisu nikada itateljima i sluateljima razbijali iluziju o svjetovima to su ih stvarali. U prii oni bi se razotkrivali samo onda kada je to imalo posluiti fabuli, ali nikada da bi moralizirali ili pouavali. Moral tih srednjovjekovnih svetakih legendi sav je u njihovoj prii i one zbog toga ne poznaju eksplicitnu pouku, one su bile pouke samo zato jer ih je vrijedilo imitirati. Marija pomonica skrbi za marginalce Svetakim legendama srodna su udesa Marijina. Te su proze izrasle iz Bogorodiina kulta i u njima se opisuju pojedinani sluajevi u kojima bi Marija mirakulom spasila nekoga mukarca ili enu. Oko Kristove majke ovio se tako najpoboniji i najljepi, a na svoj nain i najintimniji, prozni vjeni. Prve zbirke Marijinih mirakula zapisivane su u glagoljskim zbornicima ve od 14. stoljea, ali su ti tekstovi poslije usavravani i primjeravani kanonu marijanskih proza kakav se uvrstio u Italiji u 15. stoljeu. Tekstovi Marijinih mirakula uivali su u puku veliku popularnost, a i crkvena ih je vlast rado preporuivala. Zato je posvema razumljivo to je zbirka Bogorodiinih mirakula 1507. bila tiskana u Senju. Predloak toj tiskanoj glagoljskoj zbirci ponudila je talijanska knjiga iz 1475. godine koju su po prvoj u njoj spomenutoj osobi prozvali Il libro del Cavaliere. Najljepi meu hrvatskim Gospinim mirakulima svakako je onaj u kojemu se pripovjedaju nedae careve keri koju maeha zbog ljepote progoni i kanjava na najbrutalniji nain. Motiv je est i u usmenoj predaji kao pria o Pepeljuzi, a javlja se kao Grizeldina tema, ili kao pria o Olivi pa o Genovevi, vojvotkinji od Brabanta. Sve te ene bestidno su proganjane, bestijalno ih mue, sjekui im udove, bacajui ih divljim zvijerima. Njima je jedina pomonica bila Marija. Radnja hrvatske prie koja je poznata pod naslovom Kako blaena deva Marija izbavi ot mnogo nevolj niku ker jednoga esara koji bihu ruke usiene lokalizirana je u franako vrijeme na carski dvor gdje druga careva ena nadahnuta od avla i od zavisti da e je njezina pastorka i kraljevna nadrasti i nadvisiti u ljepoti, mui okrutno mladicu da bi je na koncu predala u ruke ubojicama koji djevojku odvedu u pustinju kako bi joj oduzeli ivot. Uvjerivi se u djevojinu nevinost, krvnici joj se smilovae odsjekavi joj "samo" ruke kako bi mogli prinijeti dokaz zloj maehi. Radnja se dalje razvijala velikom brzinom, tako da se ima osejaj kao da je pripovjeda poelio da se ona to prije sretno zavri. A zavrila se tako da je Bogorodica na udesan nain vratila jadnoj djevojci na mjesto tjelesnih ruku dvije nebeske, rijeima "Pokripi se hi moja, jere ti e milost moja nigdar ne priti na manje". Stvarnost koja se prikazivala u mirakulima nije se stilizirala ili podvrgavala nekom moralizatorskom procesu. Pisci tih tekstova bili su veoma bliski usmenom pripovijedanju i trudili su se da svoje tekstove ispripovjedaju s mnogo konverzacijskih dijelova i glatko. ak su i trenutke u kojim se Marija oitovala udesima ti pisci oblikovali kao neto to je posve uobiajeno, neto to ne naputa i kategorije svakodnevnosti, kao neto to se svakome i svuda kad je rije o Marijinu udu, moe dogoditi. Takvo tretiranje grae s Gospom u sreditu kao tvoriteljicom uda bilo je u skladu sa srednjovjekovnim osjeajem da uda mogu initi ne samo Bog ili avao nego ak i obini ljudi. Marija, kao najuzvienija ena nebeskoga zbora, stoji na elu onih koji stvaraju uda, ali ovaj put ne u odori

59

koju je ona takoer znala ponijeti, veliine i alegorine moi, i kada je svojim platom zastupala monu Kristovu crkvu. Marija je u mirakulima uzela oblije svakodnevlja i njezina je uzvienost upravo time potvrena u pukom doivljaju vjere kao neega obinog i svakodnevnog. Tako u spomenutim hrvatskim udesima Marija postie da koludrica koja se zaljubila u nekog viteza-trubadura i zbog njega pobjegla iz samostana, kada se nakon mnogo godina grijeha poeljela vratiti u samostan, moe to uiniti kao da se nita nije dogodilo, pa e ak i odoru nai presavijenu na isti nain kao to ju je ostavila kad je pobjegla s vitezom. Gospa nije uinila mnogo u ovom udu, ona je samo u godinama odsutnosti ponijela grijeh one asne tako to ju je zamijenila u samostanu, to je uzela njezin lik, obavljala njezine poslove i njezine pobonosti, doekala na kraju njezin povratak, zaustavila vrijeme. U mirakulima se najlake operira s vremenom i prostorom jer oni su tu potpuno arbitrarni, jedina konvencija koja narativni svijet udaljava od inae posvema uobiajenoga, svakodnevljem i kauzalnou natopljena pripovijedanja. Svi se naime likovi kreu u kauzalnosti, samo Marija ima svoje vrijeme i ona je zato gospodar tih pria. U svojim mirakulima ona e ovjeka koji je bio nevin osuen, pa i objeen, spasiti tako to e ga svojim rukama pridravati tri duga dana sve do dolaska njegove ene. Za razliku od mukih udotvoraca, ija su djela pompoznija i koji se ponaaju kao da su sama povijest, Marija se u svojim udima skrbi samo za ljude s margine, za one od svih zaboravljene. U zbirku starohrvatskih Gospinih mirakula ubraja se tako i pripovijest o ovjeku koji je jednom prigodom avlu prodao vlastitu enu. Marija je tada uzela njezino oblije i otjerala avla, koji ugledavi umjesto nevine rtve pred sobom svoju veliku protivnicu "ke sin mene jest izvrgal s nebes v glubinu i v tamu" zavapi: "O mrska protivnjo moja" i zauvijek odustane od pogodbe to ju je s njime sklopio opaki i nevjerni mu. Apokalipse: trijumf posljednjih stvari Pored kanonske Ivanove apokalipse postojao je u srednjovjekovnoj knjievnosti i cijeli niz apokrifnih apokalipsa i srodnih vizionarskih spisa u kojima su likovi ili pripovjedai izvjetavali o stvarnim doivljajima posljednjih stvari. U tim su se vizijama najee opisivala zamiljena putovanja paklom, istilitem i rajem. Takva literatura stekla je veliku popularnost jer su ljudi svakodnevno pred oima imali slike raja i pakla i ta su dva prostora u njihovoj svijesti bila veoma stvarna. Interes za sudbinu due na vjenom sudu, zainteresiranost za boravak due u raju i paklu, pomisao na spas kao i strah od paklene propasti opsesivno su opsijedali onodobne ljude. Jedni su trenutano smirenje nalazili u stroim ili manje stroim pokorama, u isposnitvu i postu, a drugi, ukoliko su to mogli, u posljednjim su svojim voljama ostavljali novac za spas svojih dua i na taj nain umirali barem malo smireni pred milju o propadanju tijela i o vjenosti due. Lektira apokaliptinih spisa bila je povezana s mitom o kraljevstvu Antikristovu pa je i toj temi bilo posveeno jedno hrvatsko tenie od Antehrsta. Sve te apokaliptine vizije, iako su u svojim najdubljim slojevima nosile kolektivne i pojedinane strahove, bile su ipak idealna djela koja su pod svojim prividnim crnilom mogla skriti i nadu da e se na koncu povijest ostvariti u nebeskom Jeruzalemu u kojem e se za one koji u zemaljskom ivotu nisu ba mnogo grijeili ipak nai mjesta. Ljudi srednjega vijeka sebi su taj nebeski Jeruzalem predoavali u jarkim bojama, u snanoj nebeskoj svjetlosti koja e svijet obasjati takvim zrakama da ljudi vie nee imati potrebe ni za suncem ni za mjesecom. Bit e to svjetlost koja e osvjetljavati i due ali i izvanjski svijet u kojemu vie uope nee biti sjena. itajui kanonsku, ali i apokrifne apokalipse, ljudi su se pripremali za dolazak Spasiteljev. Oni su se zamiljajui strane slike i vjerujui nevjerojatnim proroanstvima jo vie nadali dolasku Kristovom u odori posljednjeg suca. Ma

60

koliko bio straan, ipak je to bio dogaaj s nadom. Apokaliptini su spisi davali ljudima snage da u trenucima velikih epidemija i kataklizama, u vrijeme mongolskih i turskih invazija otvore srca nadi. Te su im knjige sugerirale da ima neto jo vee i jo zagonetnije to e doi nakon zemaljske patnje. Vizije su se bavile ovim poslije. One su prie o svijetu nakon spasa, ali i o svijetu poslije propasti. I jedno i drugo bilo jemogue, i to je tim tekstovima davalo posebni naboj. Apokaliptika onoga vremena nastajala je kao vapaj zajednike nade i bila je drhtaj onih koji su znali da u snovima i vizijama i najstranije slike i doivljaji ne bole. Bila je to dobra knjievnost za one koje je inae jako boljela svakodnevica. Bila je to i dobra prigoda da se umanji svakodnevno nasilnitvo i nepotrebna gordost monih. Imala je onovremena apokaliptika znatno terapeutsko znaenje. Apokrifnu Pavlovu apokalipsu poznavao je i sam Dante, pa je ne bez razloga uz Vergilijeva Eneju spomenuo i Pavla, skromno rekavi: "Io non Enea, io non Paulo sono". Tekst Pavlove apokalipse svojevrsna je najava Danteova Pakla, i to posebno u onim dijelovima u kojima su se prikazivale due kako trpe paklene muke i to upravo due onih koji su se za ivota diili svetou, dok su svi znali da su pohlepni i pokvareni. U tim je dijelovima Pavlova apokalipsa nadahnula i mnoge tekstove europskih pauperista iz 13. i 14. stoljea. Pavlova je apokalipsa izvorno bila napisana grkim jezikom i to negdje u Egiptu, a u njezinom se uvodu spominje da je tekst nekim udom pronaen u zagonetnoj mramornoj kutiji u Pavlovoj kui u doba Teodozijeve vladavine. I taj je apokrifni spis osuen kao heretian, iako su se ve njegovi prireivai potrudili da pojavu teksta i njegov pronalazak opravdaju Bojim udjelom te da Pavlovu apokalipsu izjednae s kanonskom Ivanovom. Od 5. stoljea, kada je bilo prevedeno na latinski jezik, djelo je ostavilo dubok trag u svemu zapadnom kranstvu. U Visio Pauli pripovijeda se o tomu kako su aneli privodili due umrlih pred sud Boji te kako se jedan od njih odvojio da bi Pavlu pokazao okolnosti suenja duama. Pavle se tada upoznao s boravitima pravednih, koji su ve bili nali spasenje na nebu. U viziji se posebno zorno opisuje Pavlov oevid grenika koji se nalaze u paklu, pri emu se detaljno opisuju muke kojima su te due podvrgnute. Pavao je svome bespolnom voi postavljao i niz pitanja na koja mu je ovaj odgovarao na nain koji nije uvijek bio podudaran s uenjem slubenih crkvenih otaca, ali je kod ondanje publike zasigurno morao izazvati silnu uzbuenost: "I uprosih an'jela i rih: 'Gdo su ovi, gospodi, ki stoje v toj rici oganjnoj do kolena?' I ree mi an'jel: 'Ovo jesu oni ki nimaju ni teplo ni studeno i nali su se da ni su v isl pravednih ni su v ist grnih. I bili su va vrime svoga ivota i prebivahu v grseh i v ljubodejstve dari do umrtija njih.' I uprosih an'jela: 'Gdo su ovi, gospodi, ki su pogrueni vie kolena va ognji?' I ree mi an'jel: 'To su ki gredu k svetoj crikvi ne za volju molitvi, na za volju priproih besed i blanjahu druzih ot molitvi i kladihu... lau drug na druga grdimi besedami.' I rih: 'Gdo su ovi ki su pogrueni do pasa v ognji?' I ree mi: 'Ovo su ki prijemljut sveto telo i krv gospoda naega Isuhrsta i tudje blud uine i v tom prebivajut dokle umrut ne ustanee ot njego i zato tako goret.' 'A gdo su ti ki su pogrueni do ust va oganj?' Ree mi: 'Ovo jesu ki pomigaju oima na ljubodejanije v crikvi i zato tako muet se'. 'A ovi ki su do vrha pogrueni va ognji?' 'A to su ki astni kri drei klnut se njim.' I vidih drugo mesto od zapadne strane i ondi bihu razline muke i bie vse plno mui i en, a rika oganjna teae vrhu njih. I pozrih i vidih tu propast veliku i gluboku vele i v njej mnoastvo du jedna na drugoj leae. I bie gluboka tri tisue lakat. I sliah je vzdihajue i plaue i vapjahu: O Gospodi, pomiluj nas. I uprosih i rih: 'Gospodi, gdo su ovi?' I ree mi: 'To su ti ki ne imihu Boga na pamet, ne mnjahu imiti Boga pomonika.'" Poput Pavla jednom je drugom anelu u jednoj drugoj srednjovjekovnoj viziji, slina pitanja postavljao jedan drugi prekogrobni viator Varuh. Varuhovo vienje na svoj je nain kozmoloki spis koji je bio nadahnut kasnogrkim astronomskim uenjima, ali se doivljavao i kao prirunik o posljednjim stvarima i tajnama zagrobnoga svijeta. To je tekst u kojemu je

61

sauvan niz prekrasnih mitolokih i poetinih, fantastinih objanjenja prividno jednostavnih pitanja koje je Varuh svome vodiu znatieljno postavljao. Jedan od najljepih odgovora dobio je Varuh kada je pitao da mu se objasni odakle izviru sunev i mjeseev sjaj. Odgovoreno mu je prelijepom slikom anela koji sunev vijenac to se danju uprlja ljudskim grijesima nou odnose na ienje pred Boje prijestolje. U Varuhovoj viziji, koja se irila i u krugu bosanskih krstjana, svakako je odjeka nalo i dualistiko bogumilsko uenje jer se u tekstu tako izravno spominje Satanael, Bogom izabrani vrhovni aneo koji je, a tako hoe zajedno s bogumilima i spomenuti apokrif, u zajednici s ostalim anelima zasadio lozu, a kad je poelio da postane vii i od Boga i kad je ak sjeo na njegovo prijestolje, bio je izbaen iz Bojih dvorova i pao je na Zemlju. I bosanski su krstjani na nain kako se to izlagalo u Varuhovoj viziji vjerovali da je loza drvo spoznanja, a da je Satanael tek stariji, a moda i mlai sin Boji. Otuda pretpostavka da je hrvatsko Varuhovo vienje napisano negdje gdje nisu bile strane postavke bogumilskih i heretikih uenja, a to je svakako moglo biti u Bosni. U vienju se opisuje putovanje Varuhovo u pratnji anela kroz nebeske slojeve, pri emu je pripovjedni model identian onome poznatom iz apokrifne Pavlove apokalipse. Kada Varuh obie sve nebeske sfere i kad konano stigne na kraj svog nebeskog puta, glas s neba zapovijedi anelima: "Snesite Varoha na lice zemlje da skae sinom loveanskim jee vide i slia tajne nebeskije." Dva Irca s onoga svijeta I dva su Irca u srednjem vijeku stekla golemu popularnost opisima svojih putovanja na drugi svijet. Prvi od njih bio je sveti Patricij, kojemu se u spisu istilite svetoga Patricija pripisuje udotvorni dogaaj u kojemu je, elei se spustiti u podzemlje, tapom na zemlji nacrtao krug, nato se na istom mjestu otvorila zemlja kroz koju je onda sveti Patricij lako uao u podzemlje. Tom se udu u ono vrijeme toliko vjerovalo da je godine 1497. papa Aleksandar VI bio prisiljen narediti da se srue sva obiljeja to ih je puk postavio na mjestu s kojega se svetac spustio u podzemlje, a o emu je i u hrvatskoj onovremenoj knjievnosti postojao glagoljski tekst, danas sauvan u Oxfordskom zborniku. Drugi irski putnik u nevieno i tajnovito nije bio svetac, bio je vitez, grean i prodrljiv; zvao se Dundal. Njegov susret sa zagrobnim ivotom bio je mnogo kompleksniji od Patricijeva i ponudio je grau jednom od najljepih srednjovjekovnih vienja uope. U svim djelima o podzemnim viatorima odjekuju reenice Vergilijeva opisa Enejina silaska na drugi svijet u Sibilinoj pratnji. U estoj knjizi Enejide putuje taj junak trodijelnim prostorom u kojemu su due osuenih i nesretnih zajedno s duama onih koji ekaju presudu i s duama spaenih. Vergilije je Enejinu putovanju dao narativni okvir koji su mladi kranski pisci kristijanizirali. To su djelo poznavali i autor Pavlove apokalipse, i pisac Dundalova vienja, a i Dante, kojega nije sluajno u podzemlje uveo upravo Vergilije. U Dundalovom se vienju prialo o tomu kako je vitez, neumjeren u jelu i piu, za vrijeme neke gozbe iznenada umro. Uplaeni dvorjani ipak zapazie da je u njegovu tijelu ostalo jo malo topline, pa ga, to u strahu, a to u nadi, ostavie neko vrijeme nepokopana. I tada se dogodi udo: oblokani i obderani viez probudi se i tako parodijski irski Lazar ustane od mrtvih. im je otvorio svoje grene oi, razdijeli on sve svoje bogatstvo sirotinji, a onima koji su ga eljeli sluati ispripovijeda to je sve njegova dua doivjela kad je nesretnim sluajem prela s onu stranu ivota. Priao je Dundal o mukama kojima su due umrlih podvrgnute, a ispriao je i kako funkcionira Luciferov dvor: "I tu vid djavla velikoga, kneza paklenoga ki be gori i tamnji i grublji ot vsh inh ke be vidla naprvo hodei dua Dundulova. I njega grubosti i mrzosti ne vid k emu pripodobiti na sem svt, da najprvo da be rn kako ugljen'je ali kako kavran va vsakom mst ot glave do nog. Razv

62

to da ime mnogo repov, a ruk ime, kako se dobro vijae, 5 tisui, a sam bie dlg kako bi 100 lakat, a bie v irinu vidn'ja lakat 10, a nohat 40 ime kako bi v dlginju za jednu sulicu. A grlo ime dlgo i debelo. A rep ime vele otar kim due lovanske bodie. I to strano i grno stvoren'je leae na jednoj ls elzn ognjem goruej. I pod tu lsu elznu leae mnogo eravke, a okolu stojei drugi djavli damhu mehi km ne be isla. I okolu toga tamnoga kneza stae djavlov i k tomu du lovanskih k vrovan'ju teko jest rei, da tako se man mnjae da jih je jedva toliko rojeno od zaela svta koliko vidh du lovanskih i djavlov vms okolu onoga velikoga Lucifera." U Dundalovu vienju na veoma se realistian nain i s velikom narativnom urednou, bez ikakvih ogrjeenja o uzrono-posljedine veze, iznosi graa za koju u toj cikliki organiziranoj prozi itatelju nije do kraja moglo biti jasno da li je uzrok Dundalove vizije i komar njegova preobraenja bilo tek somnambulno stanje i ista fikcija ili je moda rije o boanskom udu i pozivu jednoj inae izgubljenoj dui na spoznanje i pokajanje. Dundalovo vienje, koje je u Hrvatskoj sauvano u cijelom nizu prijepisa, kako onih latinikih, tako i glagoljskih, konstruirano je u dva cikliki uspostavljena, a vremenski i prostorno oprena plana koji svojom suprotstavljenou daju tom vienju kompaktnost pravoga romana. Graa o vitezu Dundalu i njegovoj klinikoj smrti ini se da nije bila posve izmiljena jer je u doba pape Eugena, dakle u godini 1149., doista ivio u Irskoj neki vitez koji je svima priao o svom putu na drugi svijet. Tako je taj dragulj srednjovjekovne fikcionalnosti i nekom vrstom dokumentarne proze, nekom vrstom onodobnoga novinskog izvjetaja u kojemu ne samo Dundalova privremena smrt nego i njegov posjet drugom svijetu zadobivaju status stvarnosti. Zato i ne treba uditi da je pria o Dundalu bila omiljena Danteova lektira, kojemu su se vjerojatno novima morali uiniti prizori Dundalova prolaska kroz istilite. Ti prizori, ak i vie od onih posveenih paklu i raju, bili su bliski duama onodobnih ljudi koji su ivei u kontrastima svjetla i tame, grijeha i svjetlosti, raja i pakla, traili prostore sredine da se u njima uvrste kako bi mogli lake povjerovati da vjera u raj i nije tek predaleka utopija. U istilitu prepoznavali su ti ljudi stvarnost raja i tek im je nakon slika istilita bilo lake prihvatiti ulazak due u rajske sfere i njezin susret s rajskim dvorcem koji je bio "vele visok, vele lip, liplji vseh prvih" i koji "oda vsih arti dragago kamen'ja bie zidan, razlinimi obrazi zlatom dlan mesto japna. I to kamen'je ko be msto zida: najprvi kamen be kritald, drugo krizolipus, berislus, jakipis, jacinkta, zmaragd, afir, oniktim, tompazion, sardus, krizofas, amastis, krapunkulus, gramat. Timi i drugimi rei ta zid svtljae se i da bie veliko ljubezniv gledati. I kada vzidosta na ta zid, onde uzrsta prez vsakoga dvojen'ja lipotu ku oko loveansko ne vid ni uho slia ni na srce lovansko vzide koliku slavu ugotova Bog ljubeim njega. I tu vidsta 9 ini an'jelskih i pri njih mnoastvo du lovanskih. I tu sliasta takve ri kih se ne podoba loveku govoriti." Obrnuti govor karnevala Ne postoji jedinstveno srednjovjekovno kazalite, niti postoji jedinstvena hrvatska dramska knjievnost. Postojali su samo potencijalni trenuci kazalinih dogaanja, a sauvana je i znatna dokumentacija o njihovim ostvarajima. Dio kazalinih predstava, scenskih dogaanja i teatralizacija od poetka 13. do 15. stoljea danas je mogue dokumentirati na tri naina: ili izravno na temelju sauvanih tekstovnih predloaka, ili posredno dokumentarnom graom ili analogijama koje se mogu uspostaviti s teatralizacijama to su nastavile ivjeti u pukoj tradiciji, katkad i do naega vremena. Meu najstarije oblike kazalinog iskaza valja ubrojiti obredne ophode ili kolede u vrijeme Boia, na poetku kalendarske godine i u povodu Tri Kralja. Koledama se nisu nazivali samo ophodi

63

maskiranih pjevaa nego su kolede bile jo i obredni kresovi, istom rijeju oznaavale su se i pjesme to su se pjevale za vrijeme ophoda, a Koledom je nazivana Velika majka Terra Mater koja je bila boica plodnosti starih Slavena. Na prastare koledarske obrede, koji su se s dolaskom u novu domovinu postupno kristijanizirali, utjecali su i rimski obiaji kojima su obiljeavani poeci godinjih doba i mjeseci. U koledama, koje su pamtile rimsku, ali i praslavensku tradiciju, pojavljivale su se maskirane figure Dajboga i Dajbabe, tih antropomorfnih preostataka kultnih orgija, a u ovom sluaju i parodije primarnog spolnog odnosa i simbolinog stvaranja svijeta. U Dubrovniku kolede su, o emu se govori na jednom mjestu u statutu iz 1271. godine, zasebno izvodile bratovtine pojedinih zanimanja, tako su pomorci koji su javno izvodili koledu bili posebno nagraeni kneevom plaom, dok su klerici svoju internu koledu izvodili u krugu nadbiskupske palae. Postupno poganski su se ophodi u srednjovjekovlju usklaivali s kranskim blagdanima i s novim raunanjem vremena, pa se s vremenom zaboravljalo na njihovu vezanost sa zimskim solsticijem. Najea koledarska dramatizacija svakako je bilo prikazivanje dolaska tri kralja. Ta se igra moe dokumentirati u raznim prostorima i raznim vremenima, a danas je sauvana u obredu zvjezdara i u igri povlaenja zvijezde koja je veoma bliska liturgijskom modelu poznatom kao Tractus stellae, a izvodila se na trgovima, u samostanima, ali i u posve komornim lutkarskim izvedbama na stolu u seoskim kuama, o emu u Istri ima tragova jo i danas. Pored jednostavnih trokraljevskih igara moe se tradicijski dokumentirati, i to naroito u kontinentalnim dijelovima, scenska igra o Adamu i Evi. Ta je stilizacija neko zasigurno podsjeala na starofrancusku srednjovjekovnu dramu Jeu d'Adam, ali ono to se od nje i danas sauvalo pored mnogih promjena i prilagodbi novom vremenu svjedoi o velikoj drevnosti te igre. Svojom vitalnou i energijom u srednjovjekovnom scenskom sustavu posebno mjesto ima karneval ili, kako su ga sve u Hrvatskoj nazivali krnjeval, krnoval, fanjak, veljun, mesopust. I mnoina karnevalovih naziva svjedoi o njegovoj mnogoznanosti i sloenosti. Naziv obrednih maskiranja odnosio se u prvom redu na pokladno razdoblje crkvene godine nakon Svjenice, ali se jednako nazivala pokladna lutka kojoj se u obredu javno sudilo i koju se na koncu unitavalo, a naziv se odnosio i na ljude koji su sudjelovali u scenskoj radnji, dakle na makare. Raznorodnost karnevalskih sadraja, povezivanje inae posvema razdvojenih slika i ideja, rijei i tijela, radikalno mijeanje jezika i gesta, obrtanje socijalnog reda, kritiziranje vlasti, a sve to uz pomo ophodnje, govorenja kraih improviziranih, katkad i prethodno pripremljenih tekstova te znatna demarkacija sudionika od gledatelja, stavljala je taj skup teatralizacija u kreativan odnos sa stvarnou i stavljala ga u samo sredite srednjovjekovnoga kazalinog ivota, kako u gradskim jednako i u seoskim sredinama. Maskirano mnotvo uspostavljalo se za vrijeme karnevalskih ophodnji kao sredstvo kolektivne katarze i obnove, kao magijska snaga koja je pomagala roenju novog ciklusa u ovjeku i u prirodi. Magija maske izvorno je bila odbojna. Ona se gotovo opsesivno bavila zagrobnou, a njezin govor smjestio se u prostor kojim je gospodarila smrt. Govorei o smrti i propadanju, karnevalska je maska govorila o ivotu i afirmirala ga. Ona je itavoj zajednici kroz obrnuti govor nudila magiju plodnosti, vatre i snage, ona je bila energija uz pomo koje su ljudi jednom u godini htjeli odagnati sve nakupljeno zlo i sav cikliki umor. U danas sauvanoj karnevalskoj dokumentaciji javljaju se zato mnogobrojni znakovi kulta plodnosti, povezani prije svega sa znakovljem hrane, falusa, plodina i polja, povezani s latentnim sukobom Poklada i Korizme, kojemu je poslije Marko Maruli posvetio zasebnu poemu. Za vrijeme blagdana dubrovakog zatitnika svetoga Vlaha mnogobrojni su se alimentacijski darovi svecu prinosili javno, pred crkvom. Karneval se, ako nije bio izravno situiran oko znakovlja smrti i pogreba, najee uspostavljao u okvir obreda alimentacije i matrimonijalizacije. I mrtvaki enidbeni okvir u karnevalu se redovito izokretao i parodirao. U njemu je obrnuti

64

svijet bio konstruiran na nain rimskih saturnalija to su ih slavenski doseljenici zatekli u prostorima Ilirika u koji su se naselili. A saturnalija je bila rimski karneval i u njoj je kao i u karnevalu na krae vrijeme proglaavano zlatno doba, u kojem se stvarna vlast suspendirala a narod izbirao svoje kraljeve, careve, pape i biskupe, svoje lude i svoje vojnike. Organizirao je karnevalski svijet kratkotrajnu jednakost svih, svijet osloboenih robova, svijet obrnut naglavce, svijet cuccagne, svijet hinjena obilja, zemlju kukanjera, kako se uostalom i danas zove lokalitet na Peljecu. O karnevalima u srednjem vijeku imamo samo posrednih dokaza, koji su najee povezani sa zabranama karnevala te propisivanjem javnoga reda i mira u njihovo doba. Ali tradicija kolektivnog maskiranja bila je u srednjovjekovnoj Hrvatskoj bogata. Ona je istina mnogo batinila iz rimskih saturnalija, ali je pamtila i gestiku praslavenskih obreda. Posredno znamo kako su izgledale neke od drevnih animalnih maski to su kvocale i buile za vrijeme dubrovakog karnevala, sauvale su nam se u neto mlaim likovnim prikazima te maske Turice, Bembelja i aroje. Najznamenitiji skup karnevalskih obiaja smjestio se u idealnom, utopijskom i izoliranom prostoru otoka Lastova, gdje je i danas kao u nekom etnolokom muzeju mogue raspoznati slojeve njegove drevnosti. U lastovskom karnevalu bili su sadrani gotovo svi elementi koji su i drugdje konstitutivni za potpunu karnevalizaciju, a ti elementi idu od poetnih izbornih postupaka i obrednih ophoda, koledavanja i povlaenja pokladne lutke, prizora suenja i itanja Pokladove oporuke, toga pravog zaetka moderne komedije i neke vrste javne osude zaeenog politikog reda, te, razumije se, zavrnoga ritualnog kolektivnog ienja uz pomo vatre kojom se spaljivao osueni lutak. Od ovih teatralizacija nisu daleko bili oni obredi i one litanije, izbori i regule to su bili povezani s Martinjem i sveanostima krtenja vina. I u tim se obiajima parodirao zateeni drutveni red, a sve uz pomo strogo napisanih statutarnih tekstova i zdravica. Izbor majskih kraljica U hrvatskoj je srednjovjekovnoj tradiciji pored koleda i karnevala te izbora privremenih kraljeva i knezova, velika vanost pridavana i Jurjevu stoarskom i poljodjelskom blagdanu koji se neko slavio 23., a danas se slavi 24. travnja. Bio je to praznik obnovljene prirode, zelenila i cvijea s mnogo djejeg sudionitva, a u hrvatskim je krajevima usko povezan s likom Zelenoga Jurja maskiranog u splet zelenih granica. Taj Juraj nasljednik je rimskog umskog boanstva Silvana, ali znaenjem nije mnogo udaljen od Harlekina, iji su rombovi na odjei takoer bili ostaci zelenih listova. I Zeleni Juraj poput Harlekina plee i skae, ali oni obojica mogu uporno utjeti. Poput svih karnevalskih maski, premda nose obnoviteljski elan, u svojoj dvojnoj naravi nose i masku smrti, stiu iz podzemlja. Sve te karnevalske figure stizale su iz zagrobnog svijeta meu ive da ih plae, ali i iste. U vezi s obredima obnove prirode i raanja novog ciklusa, a povezano s proslavom Jurjeva, zabiljeen je u Hrvatskoj i cio niz prastarih orgastikih obreda. Tako su se u okviru tog praznika ene ponekad u zanosu valjale gole po mravinjacima, prije suneva izlaska lijegale su gole na ra, kupale se u zoru na bunaru, izlazile razodjevene i s raspletenom kosom na raskrija putova, jahale na vratilu. Veoma bliski tim preteito seoskim i stoarskim obiajima su i obredni izbori majskih kraljica koji su dokumentirani paradoksalnim i gotovo nevjerojatnim opisom raspojasanih ispraaja buduih asnih sestara u samostane, gdje su maskirane povorke mladia i djevojaka izvodile prizore ritualnog vjenanja djevice s odsutnim zarunikom, pri emu su se u samostanu ili pred njim pjevale ljubavne i erotske pjesme. U okviru majskih sveanosti esti su i falusni kultovi, od kojih se jedan od najkarakteristinijih dugo odrao. U tom obiaju penju se mladii na cuccagne, stablo obilja, okieno cvijeem, zastavama i ukraeno koiima s

65

hranom na samom vrhu. Svi ti orgastiki i falusni obredi svoju su nekadanju izravnost postupno kristijanizirali i jo vie zaogrtali u simbole koji su i danas vidljivi u ophodnjama ladarica, u pripremanju maginih napitaka i izgovaranju arobnih receptura, te u spolno veoma slobodnim obiajima ritualnoga liganja djevojaka i mladia. Prve scenske zarobljenice i prvi kazalini vitezovi U srednjovjekovnoj je Hrvatskoj mogue dokumentirati i cio niz vitekih igara koje su svojom vrstom turnirskom strukturom, estim govorenim dijelovima i obrednim nabojem svojim gledateljima znaili posvema zaokruene kazaline spektakle. U taj krug moraju se ubrojiti mnogobrojne alke to su se trale u 14. i 15. stoljeu u dalmatinskim gradovima. Alke su se trale i pjeice ina konju, a u Dubrovniku su se najstarije uope poznate alke trale redovito na praznik gradskoga zatitnika, kada bi se na glavnom trgu jaui na konju kopljem gaalo u tri srebrna kolaa. Uz to prireivale su se u srednjovjekovnom Dubrovniku i simulirane bitke. Dok su se u Veneciji i u dalmatinskim gradovima te igre izvodile najee na nekom stvarnom ili improviziranom mostu, u Dubrovniku bi prije njihova poetka na sreditu trga bile sagraene prave zidine koje bi onda, a takva je bila moda i u tadanjem Bizantu, jedna grupa oklopljenih mladia opsjedala, a druga branila, uz recitiranje vitekih stihova, ali i svakovrsne improvizirane kletve i uzvike. Sudionici takvih ritualnih bitaka bili su maskirani, a kad bi opsada zavrila, pobjednici bi pred svima imali ast skinuti svoje obrazine. U takvim gradskim sveanostima i obredima nisu sudjelovali samo njihovi stanovnici nego je obiaj bio da se u ope veselje i spektakl ukljue jo i putujui glumci, ongleri i glazbenici s bosanskih dvorova koji su tom arolikom kazalinom tijelu hrvatskih primorskih gradova davali dodatnu raznovrsnost, stvarajui svijet u kojemu nitko nije, sve da je i htio, mogao ostati izvan ope teatralizacije. Na jadranskim se otocima, i to posebno na Koruli i Pagu, uvrstila tradicija igranja moreke. Te obredne igre, to inae potjeu iz sjevernoafrikih i iberijskih krajeva, imaju izvor u sredozemnim ritmikim plesovima crnih i bijelih skupina ratnika. Igra, razumije se, ima jo dublje, gotovo prethistorijske korijene, ali je za njezino postojanje veoma bitna postupna povijesna konkretizacija i povezivanje crnih i bijelih skupina za stvarne dogaaje. Taj je prvotni oruani model o sukobu svjetla i tame prvi put kristijaniziran tako to su crni plesai prikazivani kao Mauri, a poslije je u hrvatskim krajevima tijekom stoljea ta maurska grupa dobivala tekst i lik bliskih turskih osvajaa. Moreke u Hrvatskoj imaju veliku i to ne samo gestiku drvnost nego su u njima i za njih veoma rano bili fiksirani i dijalozi maevalaca, ali je u hrvatskim morekama jo ee nego u Italiji bila tekstom fiksirana i figura zarobljene djevojke, Robinje, koja na trgu svojom tualjkom potie mladie na borbu. U Robinjinoj figuri i njezinim retoriki veoma jednostavnim iskazima nalazio se teatralizacijski zametak koji e u razvoju hrvatske drame ostaviti dubok trag, nudei poticaj mnogim mlaim dramama da u sredite svoje radnje stave lik zarobljene djevojke robinje i da u vezi s njezinom pozicijom dramatiziraju okolnosti njezina manje ili vie romantinog oslobaanja. Na otoku Koruli igra se i danas jo jedna drevna ratnika igra, imenom Kumpanja, u kojoj je mnogo manje tekstualnih elemenata, ali u kojoj je sauvan estok poganski ritual zavrnoga ubijanja vola, to je poslije s neto vie fabulativnih dodataka, dokumentirano i u jednom peratanskom tekstu. Sve to ima se prije svega povezati s preostacima borbe s bikovima u arenama to su ih stari Rimljani rasuli Ilirikom, a slavenski ih doseljenici zatekli u novoj domovini. U Trogiru se u uskrsno doba ve tijekom 13. stoljea prireivalo, a uz pomo maeva i igralo obredno biranje kralja. Budio je taj romantini i nostalgini spektakl podsjeaj na nekadanje stvarne hrvatske narodne vladare. Trogirski

66

obred nije u svoje vrijeme mogao biti shvaen kao povijesna rekonstrukcija. Ali kako znamo da se to biranje kraljeva odvijalo oko Uskrsa, a prema nekim izvorima moda i ljeti, onda moemo s dosta temelja zakljuiti da je u tom trogirskom obredu bilo manje karnevalskog i parodistikog duha, a mnogo vie je trogirska teatralizacija bila slina vitekim turnirima na kojima je svjetini pokazivan na kraju ne samo izabrani kralj nego i cio njegov dvor, svi njegovi upani, dvorjanici, vojnici i straari. Venecijanska vlast oito je iz posvema terapeutskih razloga tolerirala taj obredni trogirski dvor izmiljenih narodnih vladara. Jo im je lake bilo prihvatiti viteki turnir sa sudionitvom lokalnih junaka, i to posebno zato to je tu sve zavravalo nonim slavljem koje bi kraljevi i njihovi upani priredili u svojim kuama kako bi zahvalili puku to ih je izabrao na te kratkotrajne, ali u pukoj svijesti asne dunosti. Dubrovaki idov na volovskim kolima Najokrutnije srednjovjekovne ophodnje prireivale su se u Dubrovniku, i to ve tijekom 12. stoljea. Zvale su se dudijate. U tim je teatralizacijama na volovskim kolima gradom povlaena i zlostavljana figura idova odjevena u bijedne prnje. Gomila je masku tog jadnika ritualno muila, zadirkivala i gaala trulim voem, a na kraju i ritualno ubijala. Nema potvrda da je i jednom prigodom jadnik na tim volovskim kolima bio i stvarno ubijen ili da bi on bio stvarni idov, ali s obzirom na neke okolnosti ni takva mogunost nije potpuno iskljuena. Figura tog muenika za kojim je hodala cijela komuna koja se nad njim iivljavala i koja ga je okrutno muila prefiguracija je svih novijih crkvenih prikazanja i nosila je u sebi sve scenske okolnosti koje e u isto doba na hrvatskim trgovima ponijeti Isus Krist u prikazivanjima muke. Scenske okolnosti u kojima su se nale te dvije figure, od kojih je jedna bila figura anonimnog idova, a druga figura idova koji je imao povijesnu i metafiziku zadau spasa, posvema su razliite. Ali one nisu bile razliite po svojoj gestici koliko su bile razliite s obzirom na dva tipa identifikacije koje je svjetina upuivala prema njima. Puk je onom anonimnom idovu s dubrovakih volovskih kola bio krvnik i muitelj, on se identificirao s muiteljima u elji da se idova na kraju i ubije. Svjetina koja je promatrala muku i smrt Isusa Krista nije se poistovjeivala s krvnicima, a najmanje je bila spremna da na sebe uzme krvniku zadau. Ona se identificirala s muenikom kojemu je na glavi bila trnova kruna i ona za vrijeme prizora nije doivljavala kolektivnu katarzu tako to bi pristajala da javno ubije navodno zlo nego je ona kolektivno jedinstvo postizala tako to joj se s trga sugeriralo da s Kristom izabere jedan jo bolji i nevidljiv svijet. Zato je posvema logino to dubrovaki statut iz 13. stoljea o dudijatama govori jedino iz kaznene vizure. Ritualno ubijanje uskoro e u teatralizacijama biti natopljeno nadom, a krvnicima, ma koliko da ih se nee voljeti, nee se javno a ni u kazalitu suditi. Nitko se nee identificirati s Pilatom ili s Isusovim krvnicima, ali ih nitko nee htjeti ni stvarno, a ni kazalino, ubiti. U kazalini prizor postupno ulazi govor nutrine, a trg e mu biti prva, iako ne i potpuno prikladna pozornica. Govoriti "kako ene plaivice" Religijski teatar u zrelom srednjem vijeku najsnaniji je razvoj doivio nizom posebnih, ali i ciklikih prikazanja na hrvatskom jeziku. Prije nego to su nastala ta najstarija prikazanja pojavilo se i u kontinentalnoj i u primorskoj Hrvatskoj nekoliko obrednih drama koje, iako su ostale bliske svom liturgijskom okoliu, svjedoe kako je stanovita dramska svijest i motivacija postojala ak i u ambijentima u kojima je odnos napisanog i izgovorenog bio kontroliran i u kojemu

67

je vrijedio nepogreiv teorem prema kojem guod fingitur diaboli negotium est. Iskustvo prvih liturgijskih teatralizacija u zagrebakom Misale antiquissimum iz 11. stoljea nije proizvelo nikakvih poticaja na neke sline i mlae zahvate. To je i razumljivo jer razraivanje liturgijskih tekstova nigdje nije bilo projekt s razvojem. Ipak i u zrelom srednjem vijeku mogue je potvrditi postojanje hrvatskih dramskih pokusa u liturgijskom okruju. Najstariji meu njima, obredni trop Prophetae Christi na latinskom jeziku koji se sa sigurnou moe datirati u 14. stoljee, pronaen je na oteenom dvolistu jednog u Zagrebu sauvanog srednjovjekovnog pjevakog prirunika. Zagrebaki tekst dramatizacija je neko Augustinu krivo pripisivane homilije Contra Judeos, Paganos et Arianos. Danas se znade da je taj tekst u 5. stoljeu napisao biskup Kartagene Quodvuldeus, a zna se i da je nakon njega izvornik pretoen iz proze u stihove koji su zatim uli u mnoge europske liturgijske knjige i bili izvoeni kao dio boinih obreda. U toj liturgijskoj razradi sveti Augustin se pojavljuje u ulozi redatelja koji na scenu zaziva proroke, postavlja im pitanja, a sve u vezi s proroanstvima u kojima su oni najavili Mesijin dolazak. U tekstu se pojavljuje sveta Elizabeta, majka Ivana Krstitelja, zatim sam Ivan Krstitelj, proroica Sibila koja je ovdje prefiguracija svih novijih Jeupki, Egipanki i Ciganki iz renesansnih maskerata, tu govori i prorok Balaam a uz njega i obvezna magarica koja takoer ima scenski tekst. Javlja se aneo, potom Izaija, a govori i kor idova koji iskazuju svoje nevjerovanje u dolazak Mesije. Na koncu sve ih nadglasava zbor koji zajedno s Crkvom klie dolasku Spasiteljevu. Tekst je izvoen u vrijeme boinih obreda, a njegovo recitiranje i stanovita imanentna gestika bili su veoma popularni, posebno u onim sredinama u kojima je jo bio iv osjeaj ciklikog buenja prirode, a u puku vladala snana, gotovo poganska, potreba za to snanijim obrednim najavama Mladog Kralja i njegova roenja. Uz pomo istog latinskog predloka, ali u mediju hrvatskoga jezika, bila je napisana u Trogiru inaica te igre. Trogirski se rukopis danas nalazi u bekoj Nacionalnoj knjinici i s dosta vjerojatnoe je mogue pretpostaviti da je on mnogo starijeg postanja te da se prema tom tekstu usmjeravala ophodnja za vrijeme, a moda i prije, boine mise. Taj Ordo prophetarum na hrvatskom jeziku nije poput njegova zagrebakog latinskog srodnika izrastao iz teksta Svetoga pisma, nego je i ovdje rije o razradi teolokoga spisa, a sve u svrhu boljeg razumijevanja misterija Isusova roenja. U trogirskoj inaici pojavljuju se gotovo iskljuivo starozavjetni likovi, pa tako ovdje govore Jeremija, Danijel, David, Mojzes, Abakuk, Zakarija, a nastupio je i car Nabukodonosor. Najvaniji od svih liturgijskih tropa koji su nastali u hrvatskom srednjovjekovlju jedan je glagoljaki dodatak uskrsnom obredu koji je sauvan u vie prijepisa i inaica, a najbolje u II. vrbnikom misalu. Rije je o fragmentu velike starosti, o pravoj obrednoj drami koja zapoinje sintagmom Idesi ze milostivice. Tekst obiluje staroslavenizmima, a bio je dio obreda otkrivanja i adoracije kria na Veliki petak. Preuzet je inae iz grkog izvornika, kojemu je autor bizantski himnograf Roman, kojega su zvali i Melod. Tekst zapoinje uputom dvojici klerika da pjevaju tekst umiljato i tugaljivo otprilike kao to su to radile ene plaivice, dakle poput onih narikaa to ih je spominjao Juraj igori u svom opisu onovremenih narodnih pjevanja. U himni izravno govori samo Kristova majka i ona zaziva sluatelje da se uvjere u muku ovjeka i Boga na kriu, pozivajui ih da se uvjere u izdaju i ostavljenost Isusovu od strane svih njegovih uenika koji su prvo govorili da e umrijeti s Rabijem, a sada su se sakrili. Taj obredni detalj obrauje najdramatiniji dio Isusove muke, ali i muke njegove majke. Taj fragment posveen je trenutku sumnje, trenutku u kojemu je sm Krist zavapio ocu osjeajui se ostavljenim i izdanim. Majka u toj uskrsnoj razradi na nain bizantskih pjesnika ne nadopunjuje neki fabulativni element kako bi ga predstavila u prihvatljivijem svjetlu nego uzima tek jedno emocionalno i moralno navodno nerijeeno biblijsko mjesto i investira u njega jo veu koliinu sumnje. Odlomak je u krugu hrvatskih glagoljaa imao status prave obredne igre pa je

68

preao i u usmenu knjievnost, o emu svjedoi i mladi i podosta iskvaren bokeljski zapis: Kudje li u put iskati Al na pomo koga zvati? Gdje su, Sinko, uenici, Tvoji dragi nasljednici, Koji umrijet s tobom h'tijahu, Ostavit te ne htijahu. A sad su se i sakrili, Kada te su ufatili. Komuna proizvodi teatar s Isusom u sreditu slike Premda su prva crkvena prikazanja u formalnom smislu bila sukladna talijanskoj sacra rappresentazione, ta sukladnost koja se odnosi na dramatizaciju Isusova roenja, muke i uskrsnua nije bila potaknuta izravnim ugledanjem u talijanske predloke. Bila je tu prije svega rije o podudarnosti socijalnih i kulturnih, vjerskih i umjetnikih uvjeta koji su prvo u Italiji, a neto kasnije i u Hrvatskoj, posebno u dalmatinskim gradovima, doveli do izvoenja, a onda i do tekstualnog fiksiranja religijskih drama na narodnom jeziku. Taj je tip kazalita zaet tijekom 14. stoljea i bio je nadahnut socijalnim i vjerskim pokretom koji se iskazivao u krugu prosjakih redova, a svoje je zagovornike nalazio u gradskim bratovtinama u kojima su prevladavale ideje tadanjega pauperizma i flagelantstva. Svoju probuenu emocionalnost poeli su ti jednostavni ljudi iskazivati monotonim skupnim pjevanjem pukih napjeva i lauda. I kao to su prve balade s povijesnim i vjerskim sadrajem pored lirskih u sebi ponijele jo i elemente rudimentarnog dijaloga, tako su i pjesme to su ih bratimi koralno pjevali nosile u sebi zaetak monolokog, a i dijalokog, iskazivanja adventske, a ponajvie uskrsne teme. Bratimi su svoje dijaloke napjeve izvodili koralno tako to bi posjeli u krug i onda bi jedan od njih ili manja skupina zainjali glavnu ritmiku cjelinu, dok bi skupina ponavljala i razraivala zaetu temu. Pojavio se tako solist, zainjavac, kako ga je kasnije pomalo maglovito, ali etimoloki dosta jasno, nazvao Marko Maruli. Pjeva je uzimao glas nekog novozavjetnog lica, koje je onda u pjesmi izravno govorilo, a grupa se u tom sluaju nije zadovoljavala samo ponavljanjem onoga to je otpjevao zainjavac nego su mu u obliku pripjeva skupno svi jo i odgovarali. Taj pjevaki dijalog nije bio nalik koledarskim ili karnevalskim teatralizacijama zato jer je on, za razliku od njih, bio tekstualno fiksiran i imao je veoma malo prostora za osobne pjevaeve inicijative. Kolede i karnevalske pjesme bile su za razliku od bratovtinskoga pjevanja potpuno impregnirane tjelesnou svoga izvoaa pa su zato i bile riskantne i nepredvidljive. U pjevanim dijalozima bratima bilo je presudno ve i samo mjesto u kojemu su se njihove pjesme izvodile. Najee je to bila sakristija ili klaustar gdje se pjevalo pod nadzorom klerika. I odjea koju su bratimi nosili pomagala je da se pjevanje zadri podalje od nepoeljne improvizacije. Bratimi su na sebi imali jednaku odjeu, slinu fratarskom habitu, pa im je jedinim sredstvom identifikacije ostao glas. Prostor u kojemu su pjevali svoje dijalogizirane laude bio je neosvijetljen, tako da se u njemu ak ni mimika na njihovim licima nije dobro razabirala. Govor i pjevanje bratima najee su bili fiksirani jednostavnim tekstom koji je svatko, pa i slabo pismen izvoa, mogao konzultirati. Uz to bratimi sa svojih mjesta za vrijeme pjevanja i govorenja nisu esto ustajali pa je zato i njihovo dijalogiziranje u poetku bilo veoma tromo i popraeno minimalnim kretnjama, koje su proistjecale iskljuivo iz glasovnih napora. Intenzitet

69

bratimskog prikazivanja bio je malen jer publike za vrijeme njihovih pjevanja u poetku uope nije bilo. Izvoai su bili sami svoja publika, pa zato i nije bilo mogue da neki od pjevaa u pjevanje unese neto od svog izvanjskog graanskog statusa. U bratovtinskoj odjei svi su oni bili jednaki i nije se pitalo tko je meu njima u svakodnevlju bio nevjeran mu, tko je prodrljiv, a tko veoma poboan. Oni su posuivali kolektivu svoj glas i nisu u tu posudbu ulagali mnogo od svojih graanskih i teakih osobina. Njihov glas, posebno u pohvalama Gospi ili u opisima njezinih i sinovih muka zadobivao je neku njenu apelativnost, govoren je kao poziv svima da to paljivije osluhnu glas patnje kranskih bogova koji su u tim pjesmama doivljavani kao da su i oni dio kolektiva i kao da su samo za trenutak odsutni. Intimizam to su ga bratimi sa sredinjim osobama Isusove muke ostvarili proizlazio je i iz u ono doba snanog Gospina kulta. Bila je dovoljna samo iskra uda pa da se cijeli grad pretvori u poar i da ue u posebno stanje svete omamljenosti. Kada je 1510. godine Hvarom proiren glas da je u nekoj kui prokrvario kri, sav je puk uzbuen iziao na ulice, a neki su od njih u ekstazi bievali vlastita tijela i upali kosu. Ljudi onoga vremena bili su skloni halucinativnim stanjima, lako su upadali u neku vrstu pobonog transa, koji se moe tumaiti i njihovom vrlo slabom ishranjenou kao i uporabom mnogih ne uvijek za duevno zdravlje korisnih trava. U doba gladi zajedno s branom mljeli su oni i te opojne trave, pa je i takva njihova prehrana poveavala osjetljivost za svoju i tuu bol. Izravnije su se bratovtinske laude zapoele pribliavati dramskoj formi tek kada su svoj apelativni ton potpuno predale glasu Isusove majke Marije i tek kada su njoj, ali i osobama iz njezine najblie okoline, a ponajvie svetom Ivanu, dali da sami iskazuju svoju poziciju, da se obraaju drugima, da odgovaraju i da budu pitani. Iako bratimi u poetku nisu imali publiku, nego su recitatori i pjevai sami sebi bili publika, njihov kor nije bio usporediv sveenicima koji su nekoliko stoljea prvo u eliji, a onda u crkvi razvijali paraliturgijske uglavnom latinske obrede, pokuavajui unaprijediti misu i uiniti je na neki nain ljepom i dramatinijom. Kor bratima i laika poeo je prvo animirati svoje osjeaje i kretnje, a onda je iroj publici poelio prikazivati radnje i rijei povezane s osobama iz glavnih adventskih i uskrsnih itanja. Njihova elja, za razliku od sveenika, nije bila da unaprijede misno slavlje, nego je njihov kazalini projekt imao mnogo vie veze s gradom i s njegovim javnim samoprikazivanjem. I dok su onaj prvi sveeniki projekt unapreivanja latinskog obrednika zaeli benediktinci, drugi, koji je bio stvarni poetak srednjovjekovnog religijskog teatra potaknuli su, ali doista samo potaknuli, franjevci, temeljei ga na ideologiji svoga reda i njemu bliskih laikih uenja. Pri tomu sluili su se prije svega platonistikim i Augustinovim pogledima na ljudsku duu i na njezino javno iskazivanje, o emu je sveti Bonaventura pisao u 13. stoljeu, pokuavajui pronai moguu definiciju kazalinoga vremena kao dolinog vremena sadanjosti. Bonaventuri je vrijeme scenskoga prikazivanja posebno dragocjeno, ali i vrlo stvarno, jer sudjeluje u boanskom vremenu. Takvo je sudionitvo za sveca dovoljan razlog da se dopusti takav mimezis, te da se utvrdi kako i oponaanje boli, na primjer, moe ovjeka jo vie pribliiti Bogu. Za Bonaventuru je ekstaza bievanja, jednako kao i recitiranje, ali i glumljenje rijei nekog sveca, moralno prihvatljivo, jer je ono simbolina radnja koja ne proizlazi iz neega to bi se uvalo u tradiciji. Glumljenje je trenutani i osobni iskaz, ono je govor pojedinev, ono je osjet kolektiva. Ljudi onoga vremena, slino kao i sveti Bonaventura, osjeali su da javno prikazivanje boli, a tada je u religijskom teatru o prikazivanju boli i bila rije, pomae da prostor i vrijeme zadobijujo vei intenzitet i kvalitetu. Zato prikazivanje, ako slijedimo taj u zrelom srednjem vijeku raireni doivljaj, bilo da je rije o dramatizaciji majine boli pod kriem, ili o drami Isusove muke, nije bilo tek evociranje prolosti ve i pokuaj da se ovjekovjei sadanjost i da se njezin djeli prebaci u vjenost.

70

Bonaventura je svojim izvodima omoguio da se u korist teatra protumai razlikovnost izmeu misnog i scenskog govorenja, izmeu razgovora s vjenou i razgovora sa sadanjou. Te su se ideje nale u sreditu svih onovremenih dramatizacija po novozavjetnim predlocima, a najvanija reperkusija te ideje vidi se i u injenici to je glavni znak srednjovjekovnog teatra bio idealni krug. Taj teatar je kruan i prostorno i tematski, on je kruan i na razini stiha i ope kompozicije, scenografije i glumakog rasporeda. On je bio idealna redukcija univerzuma i to kako stvarnog, tako i napisanog. Bratovtinski teatar iz sakristija i samostanskih klaustara po naravi svoje krunosti izaao je na trgove jer je upravo u srednjovjekovnom gradu trg jo vie nego sama crkva sredite univerzuma i najidealnije simbolino mjesto otjelovljenja Boga, ali ne samo kao metafizike vrijednosti nego i vrijednosti koja pripada svim slojevima i svim ljudima jednako, vrijednosti koja na trgu doivljava izravnu prikazbu bez posredovanja ustanove. Takav doivljaj stvorio je srednjovjekovni teatar. To je doivljaj o tomu da Bog nije dnevno nazoan samo na oltaru nego on jednako tako moe biti oivljen i na trgu pa i za svaijom blagdanskom trpezom. Prikazivanje kazalinog Boga zadobilo je svoju privremenost, a ta je privremenost nala svoje brojne zagovornike. Srednjovjekovna prikazanja zato su iskaz komune i ona su doivljavana kao trenutani iskaz svih njezinih vrijednosti. Komuna u kazalite to ga je stvarala na vlastitom trgu investira sve ono to posjeduje, a to znai svoj jezik, svoje obiaje i svoju osjeajnost, svoj identitet i svoju tradiciju. Komuna i svoj drutveni poredak pokuava djelomino prenijeti u teatar, ali ga isto tako pokuava parodirati time to je stvorila scenu na kojoj je bilo mogue da scenski Isus u stvarnosti bude javno poznat grenik, a da Pilat, ako ve nije komunalni monik, bude barem netko tko se u monikoj odori nee osjeati ba najbolje. Teatar srednjeg vijeka upoznao je tako konvenciju kazaline nelagode, nadmo ili nemo jednog dijela scenskih osoba. Pred tim religijskim spektaklom svi su bili jednaki, ali to je bila cijena koju je grad morao platiti trenutku u kojemu je za kratko proizvodio svoju esenciju, u kojemu je prostor prikazanja gradio kao da je to svemir, kao da je itav svijet uokviren rajem i paklom, a vremenski ogranien navjetenjem i uskrsnuem. Sredite tom konstruiranom univerzumu bio je kri na kojemu je muen Isus. U sreditu scenskog kruga stajao je muenik i za njim, prema svim njegovim postajama, ila je itava zajednica. Ona mu se ila pokloniti nad jasle, ona zajedno s njim svaki put poklekne i pod teinom kria, ona zajedno s njime misli za tren da je ostavljena, ona zajedno s njim isputa duu, ali e ona zajedno s njime na kraju i uskrsnuti. Jedino to ta zajednica nee zajedno s njim odigrati do kraja, iako e pokuati, bit e drama njegova suenja njima samima. Muila U zrelom srednjem vijeku osnaio je kult Bogorodice, a zajedno s njim i tovanje svega onoga to je Isusovu majku povezivalo s mukom njezina sina na Golgoti. Bio je Marijin kult na stanovit nain i odgovor patarenskim uenjima koja su bila posebno nesklona figuri Kristove majke, a iz istih izvora dolazilo je i uenje koje je nijekalo ljudsku narav Kristovu. Hereze u oblinjoj Bosni jo su vie poticale Marijine pobonosti u dalmatinskim gradovima. Ljudskost Kristova i bol njegove majke bilo je ono to je najvie zanimalo onovremene pisce i izvoae lauda i crkvenih prikazanja. Oni nisu eljeli dramatizirati neke velike teoloke teme. Te velike teme njih nisu zanimale. Oni su krenuli u pustolovinu dramatizacije, pokuavajui pronai glas za svaku pa i najmanju pojedinost koja je bila povezana s Isusovim zemaljskim ivotom. Posvema je prirodno da su rekviziti Isusove muke bili meu predmetima koji su ve u ranoj fazi bili scenski animirani. Muila su tako postala temom prvih lauda, a posliej su kao dio veih dramskih prikazanja, muila dobivala ak i status osoba. Isusova muila ni po emu iz ovog osorskog

71

fragmenta nisu bila slina u to vrijeme ve vrlo sofisticiranim spravama za muenje. Bila su ta muila jednostavni predmeti to su ih bratimi koji su bili ribari i gradski majstori, radnici i teaci svakodnevno upotrebljavali, spuva, bi, konop, klonda: Gledaj konop ov, Isuse, ovo t' bude ono ue kim te oe zavezati, narod zali potezati. Zato sada pokripi se, muku podnest ne strai se. Evo j' klonda od kamena, tebi, Isuse, pripravljena, pri koj oe svezan biti i od tuge ti zamriti. Evo bii gorki tukoj ki izrane vas ivot tvoj tuko gorko i preljuto krv ti proliv tere kruto zli idove, htij sliati, muku tvoju sad misliti. Evo joe ona kruna britka trnja ka je puna, kom te hote okruniti, svu glavicu t' izraniti. Svit mojane ka protee za sve glave i krv stee. Gledaj joe kri ovi gorki, mnogo gorak tere britki na kom hoe propet biti meju lupei i visiti, ajmeh gorku smrt prijati za grinici i proklati. Boga oca hti moliti da bi hotil njim prostiti, svim Osoranom i tukoje za milosrdje velo tvoje. Ovo spuga joe kruta, ui i octa puna ljuta, kom te hote napojiti ajmeh gorko ter raniti, iz ke nee moi piti ni od tuge okusiti. Kopje otro evo tukoj, gledaj muku, kripko ter stoj. Njim te t' prsi znaj probosti v kih je vrutak od milosti, iz njih hoe i provriti, puk osorski napojiti. Planctus U srednjovjekovnom teatru muci sina prethodila je drama njegove majke. A drama Marijina poinje ve u noi navjetenja. Dok puko pjesnitvo onoga

72

vremena obiluje adventskim pjesmama, u dramskom rodu sauvano je vrlo malo obrada iste teme. Pjesnike je vie zanimalo ono to se kasnije s Marijom dogaalo, a posebno njezino oplakivanje muena i mrtva sina. U navjetenju bilo im je teko pronai nekih dramaturki zanimljivih mjesta. Ipak sauvana je starija adventska igra koja je do nas dola u mlaim i okljatrenim prijepisima. U sebi nosi sve odlike komornog i prigodi prilagoena toplog i naivnog prikazanja u kojemu su pastiri glavni pokretai radnje, to je konvencija u svim obradama adventske teme. Pastiri su u drami navjetenja nekom vrstom dramskih glasnika. Pod odorom tih betlehemskih pastira teko je danas prepoznati najavu mlaih Teokritom i Vergilijem nadahnutih uzmnonih i ljuvenih renesansnih pastira. Pastiri iz adventske igre kolektivno su oko i oni izvjetavaju publiku o Spasiteljevu roenju, priaju publici o onima to su se u prvim trenucima nakon poroda okupili oko jaslica, opisuju teatru blisku konvenciju pretvaranja noi u dan i prepiru se o naravi svjetlosti koju vide (a govori ti, nebore). Na kraju se sloe barem u tomu da nisu "vee v nonoj tmini": Nu gljedajte udo velo, nu gljedajte udno delo! Misec li je to a sviti da se moe sve viditi? Tu se vide sve crnike, smrici otri ter planike, anipresi tere bori i datali i javori, gora, polje svekoliko; vijte udo priveliko: volki pasu i kozlice, janjci skau i ovice. Ptice lete po svem polju, nu gljedajte, ja vas molju, jo pol noi ni minulo, a sve se je prosvitlilo. Verovati gdo e moi, da dan moe biti v noi, jo se zora ni rodila, a zemlja se j' prosvitlila. I dok je u dramama o Isusovom roenju Marija posve utljiv lik, ona je u drami o njegovoj muci prva uzela pravo scenskog govora. Majin pla jezgra je svih srednjovjekovnih muka. On im je dramatizacijski epicentar u kojemu najranjiviji glas Novoga zavjeta izgovara Planctus. Taj drevni dramski tekst srednjovjekovlja izgovara Mater dolorosa i on je najsnaniji dio Isusove scenske muke. Iz svoje scenske pozicije Marija s najveom otrinom i dubinom moe promatrati muku, ali je njezina dua i najranjivije mjesto te muke, to je mjesto u kojemu barem u trenucima plaa nema ni jednoga vanjskog razloga koji bi majku mogao utjeiti. Marijin je pla koji oslobaa silnu energiju. To nije pla one koja bi na nain bizantskih Madona sumnjala u ispravnost rtve, nego je to pla one koja predobro zna zbog ega i zbog koga i zbog kojih grijeha je uope bila potrebna tako bolna rtva. Iz Marijine due plakala je itava povijest. Marija u teatarskom svijetu srednjovjekovlja postaje peti evanelist koji u ruci nema pero, ali u rukama dri mrtvoga sina. Ona pie vlastitu dramu svojim suzama. Njezina drama je onovremenim bratimima i priuenim flagelantima bila veoma bliska i nije se ni moglo pronai konkretnije figure od Marijine da se uz njezinu pomo odkrinu vrata Isusove drame. Prvi Marijin scenski glas u hrvatskoj knjievnosti sauvan je u glagoljskom Parikom zborniku, gdje je on postao sredinji dio odulje narativne

73

Pesni ot muke Hrstovi iz 1380. I to je najstariji pla Marijin koji se, iako je okruen naracijom muke, ima smatrati jezgrom svih novijih nezavisnih plaeva: Blizu kriu ona stae tere grozno uzdihae: "Tebe tuu, dragi sinu, ja bez tebe gorko stinu. Rai, sinu, pogledati gdi te plae tvoja mati. Moje drago porojen'je, moje dobro i poten'je! Bog si kripki, lovik pravi, nima konca svojej slavi. Bog otac je hotil diti da ja budu tvoja mati. On te rodi sebi ravna da ja budu tobu slavna. Od oca je tvoje botvo, a od mene loviastvo. Za tim plau a je moje, vsimi oblada botvo tvoje. Tvoja ljubav, sinu dragi, beskonana, boe blagi! Ne more se vee rei za lovika smrt podlei. Smrt si prijal bez krivine, za alost mi srce stine. Divoju tebe sina rodih i devet miseci te nosih. An'jel mene pozdravljae gda mi tebe zvievae: "Sina boja ho roditi i blaena ti ho biti!" Ree: "Zdrava, plna si milosti!", a ninja sam plna alosti. Gdi se more povidati vee bolizniva mati! Da ovo mi je vei tuga da ti nisam v smrti druga. Morei me, sinu utiiti, rci mi s tobu umriti! Prvi Bogorodiini plaevi izvodili su se u samoj crkvi na Veliki petak. Izvodili su se tako da su dva sveenika ili dva prethodno uvjebana bratima govorila Marijin tekst. Dijeljenje Marijina teksta na dva govornika bila je svojevrsna obrana od emancipiranja njezina glasa kao fizisa zasebne scenske osobe. Sveenicima koji su govorili Marijin tekst "kako ene plaivice" bio je u tim prvim plaevima pridruen jo i lik svetog Ivana, koji je i prvi sudionik u pasionskom dijalogu. Sveti Ivan imao je funkciju svojevrsnog izvjestitelja o zbivanjima, i to o onim zbivanjima koja su mogla ostati izvan prostora koji su vidjeli publika i Marija. Pulpit bi se za tu prigodu zatvorio bijelim zastorom pa su sve osobe u poetku bile nevidljive. Tako je scenska figura oaloene majke, uz pomo kristijaniziranih pogrebnih pretkranskih tualjki, koristei pojaanu puku marijansku pobonost, a uzimajui iz jezinog i stihotvornog potencijala komune, postala zametak velikih ciklikih prikazanja u kojima se dramatizira

74

Isusov ivot, njegova muka, skidanje njegova tijela s kria, njegov dolazak nad Limb, oslobaanje svetih otaca i sve druge okolnosti njegova uskrsnua. U hrvatskoj su srednjovjekovnoj knjievnosti najstariji nezavisni plaevi, koji vie nisu imali nikakav narativni okvir, dokumentirani u 15. stoljeu, ali je zacijelo bila rije o mlaim prijepisima utemeljenim na mnogo starijoj tradiciji izvoenja Marijinih plaeva. Glagoljski tekst iz Parikog zbornika samo je jedan od dokaza za takvu tradiciju, a prvi zasebni pla potjee s otoka Raba i u njemu vie osoba sudjeluje u dijalogu. Status osoba u rapskom plau jo je nesiguran pa na jednom mjestu u govoru evanelista Ivana nije jasno da li tekst izgovara on sam ili se u tekstu o njemu pripovijeda. Takve devijacije svjedoe kako su se rudimentarni plaevi i muke svaki put iznova i za svaku novu izvedbenu prigodu prepisivali i kako su se na taj nain poneto mijenjali i smanjivali svoju prvotnu narativnost. Sve to dakako ne znai da su se tekstovi uvijek i poboljavali. Sauvano je nekoliko bliih i daljih inaica tih najstarijih plaeva, od kojih je velik broj u glagoljskim izvornicima, ali ih ima i mnogo pisanih latinicom, i to posebno u srednjoj i junoj Dalmaciji. Poznati su tako plaevi iz Vrbnika, Zadra, Hvara, Osora, Korule, Budve, a njihovi su se prijepisi irili i onovremenom Bosnom, gdje su sauvani tek u mlaim baroknim oblijima. Tradicija plaeva bila je tako snana da se i danas na Hvaru u sredinjem dijelu otoka, u selu Vrsniku, o Velikom petku pjevaju stihovi tih najstarijih predloaka, ali na takav nain da su postali posvema nerazumljivi i samim pjevaima koji ih neartikulirane ali na udesno lijep nain i danas ritualno pjevaju otkrivajui dio ljepote to su ih te Marijine tualjke imale u vrijeme kada su pred pukom prvi put izvoene. Passio U kranskoj dramaturgiji tuga majke prethodila je najvanijoj drami srednjega vijeka, onoj koja je prikazivala muku sina. U toj susljednosti ne treba odmah vidjeti tragove evolucionizma i tajanstvenog djelovanja kreativnih narodnih snaga. Nitko u srednjem vijeku nije irio rudimentarne plaeve posjedujui filoloku svijest. Ti dramski tekstovi nisu nastajali u skriptorijima i oni nisu posljedak nekog elitnog studija. Oni su pisani prigodno u uskrsno doba i njihovi su tvorci svaki put iznova u njih ukljuivali svu njima tada poznatu batinu starijih lauda, plaeva i srodnih kraih stihova. Tako je i nastalo najdulje i najkompletnije hrvatsko cikliko Prikazanje od muke spasitelja naeg. Sauvalo se u mlaem glagoljskom zborniku, a imalo je u toj verziji 3658 stihova, to je u usporedbi s nekim drugim onovremenim dramama dokaz velike energije koju su ondanji stvaraoci ulagali u svoja prikazanja. Opseg te tvorbe poslije nisu mogli nadmaiti ak ni veoma priljivi pisci renesansnih tragedija. Tako je ta srednjovjekovna muka ostala i do danas najduljom starijom hrvatskom dramom uope. Nain na koji je djelo nastajalo iz manjih narativnih ilirskih fragmenata moe se, jer posjedujemo valjanu tekstoloku grau, veoma uspjeno dokumentirati. U samo jednom detalju koji je iz rapskog plaa uao u cikliku muku moe se vidjeti nain na koji su mlai pisci postupali sa zateenom batinom kada su od nje stvarali vee dramske cjeline. U starijem plau s Raba izravno se Marija na jednom mjestu obraa sinu rijeima "Ovo ti je majka tvoja". Ta reenica je u mlaem ciklikom prikazanju postala "Ovo sam ja majka tvoja". U ta dva stiha, izmeu kojih je vremenski hijatus od najmanje pola stoljea, promijenjena je samo jedna zamjenica, ali je i to dovoljno da se razumije kako je neizravnost i narativnost starijih predloaka bila istiskivana praksom eeg igranja. Marijina mlaa fraza tako je sceninija i usmjerava se istodobno i prema gledatelju i prema Isusu, to je jasan dokaz vee dramske svijesti koju je imao pisac mlaeg predloka. Cezura u tom stihu nije nikako bila samo metriki problem nego je proizlazila iz gestike situacije iz koje Marija koja govori o sebi

75

mora frazu sa stanovitom postupnou razdijeliti i usmjeriti kako prema publici tako i prema izmuenu sinu koji joj je na sceni partner u igri. Ta najvea hrvatska ciklika muka prikazivala se u dva dijela, i to tako da je prvi igran na Cvjetnicu, a drugi na Veliki petak, kada bi se uklapala u ve postojee ophode. Neki dijelovi takvih prikazanja poslije su nastavljali ivjeti i svoju vlastitu izdvojenu sudbinu pa su ih fragmentarno pamtili i prepisivali. ini se da se publici, a o tomu svjedoi veliki broj prijepisa, najvie svialo Judino govorenje koje prikazuje izdajicu u trenutku pred samoubojstvo: Pukni, srce smiljajui, ove skale gledajui a nad njimi ono drivo na kom u obisit moje tilo;... Ne valja mi ve plakat se, rni Juda, ne krti se. Najpokonja ova skala, a se nisi pri' propala, neka s tobom ne mogoh pojti ob vom drivu ivot ojti? Ve ne mogu projti mimo, ja proklinjem ovo drivo da bi, nikdar ne rodilo ni ve listom zelenilo. Vazmi, Juda, za konopac, to ti budi gorki otac koga ubih rukom mojom, zato grem ja z drubom ovom. Publika koja je gledala cikliku muku na neki je nain i sama sudjelovala u predstavi. Ona vieno i nije morala provjeravati. Ona se sa svijetom to joj je promicao pred oima potpuno poistovjetila, a to joj i nije bilo posebno teko jer je gestiki sustav predstave u svakom detalju poznavala, ali ne samo iz Novog zavjeta nego i iz suvremenih pukih rituala. U tu scensku tvorbu, koja ni u jednoj svojoj molekuli nije slobodno interpretirala biblijski predloak, komuna je uloila svu svoju umjetniku i zanatsku batinu, sve to je u tom trenutku posjedovala. Bratimi su u svoj kazalini posao ukljuili sva svoja metrika i stihotvorna iskustva, sve vjetine koje su teatru davale posebnu aromu, a odnosile su se na ureenje pozornice, kulisa i kostima. Spektakl koji se publici prikazivao, iako se u njemu nije mijenjao biblijski predloak, stalno je ekvilibrirao na margini paradoksa. Pred oima publici je promicala scenska slika koju su oni lako mogli prispodobiti kazalinoj gestici starijih, a gdjegdje i suvremenih poganskih rituala. Publika je vidjela scensku konvenciju lanog i privremenog kralja kojega se izvrgavalo ruglu na isti onaj nain kako su to radili s izabranim figurama u saturnalijama, karnevalima, dudijatama ili obredima kraljevskih izbora. Vidjeli su izmuena kralja kako poput Poklada izgovara svoju oporuku, vidjeli su i njegovu pobunu protiv drutvena poretka, vidjeli su kako mu nepravedno sude kao robu, vidjeli su kako mu je kri prijestolje, a dva lupea poasna pratnja, vidjeli su i smrt toga kralja, vidjeli su ga kako umire i vidjeli su kako sve gori oko njega, kako sve gori kao kad se zapali Poklad i vidjeli su kako ga u noi sputaju s kria, polau u grob, a vidjeli su ga i kad je uskrsnuo. Sve su to oni vidjeli na poleini slike koja im se prikazivala. Iza prikazanoga promicale su slike poganske prolosti, promicali su podsjeaji na svakogodinje kolede i karnevale to su ivjeli u njihovoj svijesti. Krist sa scene i iz tekstova prvih hrvatskih srednjovjekovnih prikazanja jo nije onaj noviji Krist osvetnik i sudac. U sreditu tih prvih pasionskih dramatizacija postavljena je slika Krista ovjeka koji pati, njegovo tijelo na srednjovjekovnim je

76

hrvatskim trgovima gledano najee kao tijelo patnje, ali je prepoznavano i kao simbolino tijelo u kojemu su sakupljeni svi grijesi nazonih na tom trgu, a zbog kojih je taj ovjek nosio kri. U srednjovjekovnom pasionskom teatru svi su gledali isto, svi su doivljavali isto. Pred najveim od svih exempla, pred ivotom onoga kojemu je povijest itave civilizacije bila tek jedno poglavlje iz ivota, nitko se nije diferencirao. Nitko tu nije mogao pomisliti da je moda u stvarnosti i on sam doivio ono to i Krist, a da je onaj drugi to stoji do njega jednak Judi. Jer kada bi takvo to i bilo mogue, onda bi ljudi na toj sceni vidjeli i ono to se na njoj tada jo nije smjelo vidjeti. Vidjeli bi paradoks, vidjeli bi dva Krista na sceni, vidjeli bi i sebe drugim oima. To tada, dakako, nije bilo mogue vidjeti ali je bilo mogue da se oko ivota muenika i jednog spasitelja tada stvori najvea dramska tvorba onoga vremena. avo "in persona" Dramatizaciju Isusove muke u veini zapadnoeuropskih knjievnosti tadanji su pisci proirivali i na druge dogaaje iz Kristova ivota, tako da je mogue, sluei se nekolicinom razliitih, odvojenih izvora, sloiti itav korpus Kristu posveenih drama koje su dramatizirale okolnosti ne samo njegove muke i smrti nego, kako se onda govorilo, slimanja njegova tijela s kria, zatim njegova uskrsnua, otvaranja vrata podzemlja i oslobaanja svetih otaca, a konano i njegova suda. Najbrojnije su bile svakako one drame u kojima su se dramatizirale okolnosti uskrsnua. Postoje ak tri takve hrvatske drame u starijem razdoblju. Jednoj je verziji autor zacijelo Dubrovanin Mavro Vetranovi, roen 1482. godine, a za druge su dvije izvori, vrijeme nastanka i autor nepoznati. Uzrok popularnosti tih uskrsnih drama, ini se, nije bila sama scenska pojava Isusova, nego je u tim hrvatskim dramama o uskrsnuu sredinji lik bio ljuti Kristov neprijatelj Lucifer. Sve drame o uskrsnuu obrauju Isusov dolazak nad Limb, prikazuju scenu u kojoj Uskrsnuli razbija paklena vrata, nato pravednici u procesiji izlaze na nain poznat iz starijih obrednih drama. Ta procesija u kojoj je bilo i lokalnih svetaca i aluzija na svakodnevlje, nije gledatelje posebno uzbuivala, njih je u tekstu posebno privlaio onaj dio drame o uskrsnuu u kojem je avo u stilu nekog onovremenog odvjetnika ili profesora iznosio Kristu i publici argumentaciju o tomu kako je nasuna potreba da dalje na svijetu opstane carstvo zla, kojemu e on biti elnik. Kada toga carstva ne bi bilo, razmilja taj veoma logini Lucifer, onda bi na svijetu bilo jo gore nego to je to sada, kada su njega istjerali i kada on nema vie kontrolu nad silama zla, ali ni nad pravdom: Vrata, koja stvorena za pravdu jur bi(e), a sada su oborena, silom ih razbi(e); A uzrok bi ovi od tvoga poraza, da se ti nepokoj u paklu kaza: Njeki se doskita brez ruke orune, pri vrata ter pita robe i sunje, Pak blie pristupi, pravo se govori, ter brave razlupa i vrata obori; (...) Jer pravda ne e to, o boe, a ti zna, s posiljem da tako pli eni se pakao na; (...) Velika 'e to teta, prislavni boe, da tvoja osveta tarpiti to more; Jer ako poginu od pakla sad kljui, gdi se zli mue, kako ti odlui, Gori e biti ljudi nego li u parvie dan, i pravda i sudi tvoi bit e sve za man,

77

Potrebno ter e biti ovi svit prid tobom opeta ponoviti vodeni(m) potop(om). (...) Ter e biti jo vee brez pravde ta sila i alost i smea neg je prie bila: Tolici nemiri zato oe postati, da ljudi i zvieri svi e se poklati, I ptice, koje pod nebom napokon lete, poznae zao zakon nepravde proklete. Tiem ini pravi sud, kano pravi bog, neka se proslavi i pravda i razlog; U starijim se hrvatskim pasionskim prikazanjima avo nikada nije pojavljivao in persona. Njegovih opisa dodue ima u mnogim proznim spisima, javljao se kao dramski lik i u nekim mlaim dramatizacijama svetakih legendi, ali za njega nije bilo mjesta ni u jednom prizoru ciklike muke. Postojalo je tako jedno Prenje djavla s Isusom, u kojem se pripovijeda o tomu kako je avo, nemoan pred Isusom, odluio da na njega navali sa svojom vojskom, pa se Isus da onemogui njegov naum, morao spustiti na zemlju. U obliku i s tekstom s kojim se javlja u dramama o uskrsnuu Lucifer je bio inauguriran ve u nekim latinskim tekstovima Jacoponea da Todija iz 13. stoljea. Ti su Jacoponeovi tekstovi, a on je prije nego to se zaredio bio odvjetnik, tek koncem 15. stoljea doivjeli veliku popularnost, pa je onodobnim hrvatskim knjinicama bila poznata i jedna latinska, inae u Njemakoj tiskana inaica te dispute Isusa i Lucifera pod naslovom Buch Beliali. Taj je tekst, ini se, nadahnuo hrvatske bratime kada su pisali svoje drame o uskrsnutju. U dramama o uskrsnuu retorika je dobila posve nove razmjere, neto to prethodne bratovtinske teatralizacije nisu u svojim skromnim osmercima mogle dosegnuti, pa je u tim dramama Isus u svom vlastitom teatru prvi put dobio konkurenta koji je rijeima nadglasao inae utljiva Otkupitelja... Dodue, on nikad nee moi nadglasati njegovu utljivu mo i uraunatost obeana suda. Posljednji sud ili suspenzija teatra U hrvatskom srednjovjekovnom teatru ima drama u kojoj je Isus nadglasao sve ostale dramatis personae, a to je Prikazanje od nevoljnoga dne od suda napokonji koji ima bit Marka Marulia. U toj drami zadobio je Isus nepomirljivu auru onoga koji je doao suditi ive i mrtve, onoga koji vie nema milosti i koji je, kako se i kae u tekstu, strani sudac. U toj Marulievoj drami Isus izlazi iz svoje pasionske uloge. On vie nije smireni otkupitelj koji oslobaa svete oce. U teatru suda on mui druge i posvema mu je svejedno da li se oni nalaze meu glumcima na pozornici ili su mu samo gledatelji. Krist koji s pozornice govori srditim glasom imao je mnogo europskih srodnika. Marulieva drama o posljednjem sudu od drugih se starijih hrvatskih dramskih tekstova razlikuje upravo po tomu to ima inozemni predloak i to je slobodna preradba istoimene talijanske drame Firentinca Mafea Belcarija. Ako je suditi po tiskanim talijanskim izdanjima Belcarijeva teksta, onda je hrvatski pisac tiskani predloak mogao dobiti tek devedesetih godina 15. stoljea, ali je on isto tako mogao dramu poznavati i u rukopisima jer je ona i u takvu obliku bila poznata. Isus u Marulievoj drami vlastitoj majci, kada ga ova zamoli za spas neke od dua, ljutito odgovara: "Ni vrime sad moljenja ner za dila osujenja", i to je posljednji dijalog scenskog Isusa sa scenskom majkom. Isus lui pravdu i ukida pozitivnu identifikaciju publike s patnjama koje su se prikazivale na sceni. U drami se Isusova figura prikazuje kao da je ista ideja, on je emanacija straha. Zli u tom teatru nisu vie uporni kao to su tob ili dok su muili Isusa. Oni su tu gubitnici bez nade. U drami se ne prikazuju

78

oni dobri jer nisu teatralni, oni su za svijet teatra dosadni. Zbog toga ih u tom teatru nema, ali zato tu nema ni one dramatine paradoksalnosti koja je pratila gledanje i igranje Isusove muke. U teatru suda ne postoji toka u kojoj bi logika tijela susrela retoriku ideologije. Ovdje smrt nije smrt s nadom, ona je ovdje samo strana, a sve drugo to se u drami nazire i sluti samo je blijedi prikaz raja i spasa kojem se kontrasti do te mjere gube da obustavljaju svaku teatralnost. U Prikazanju od suda zavrio je Isusov ciklus u srednjovjekovnom hrvatskom teatru suspenzijom teatra, njegovom totalnom ideologizacijom i obuzdavanjem. I bio je to posljednji prizor velikoga teatarskog projekta koji se prostirao golemim vremenskim i geografskim prostranstvima Europe, a kojemu je cilj svuda bio da se sluei se epskom tehnikom proizalom iz puke poezije stvori tekstualne predloke koji e moi posluiti kao poticaj velikom gestikom i vizualnom spektaklu o cjelokupnom Isusovu ivotu prije i poslije uskrsnua. Bila je to nakana i onih bratima to su se od 14. stoljea okupljali u sakristijama i klaustrima glumei, a ponajvie pjevajui pod svjetlom svijea neke prizore iz Isusova ivota. Oko Isusova ivota pokuavali su oni isplesti spektakl koji e izazvati komunalno sudionitvo i potaknuti moralnu katarzu, a bogatstvom svojih scena moda konkurirati i onome to se u likovnoj i knjievnoj kulturi onoga doba nazivalo Biblia pauperum. Da su u tomu uspjeli svjedoi svakako i injenica to su posljednje prizore ovih teatralizacija o Kristu, i to osobito ove koja se bavila Posljednjim sudom od bratima morali preuzeti ak i teolozi. Kazaline igre oko smrti bile su ono to je njih u razgranatom srednjovjekovnom teatru moglo najvie privui, ali znaio je taj teoloki interes za te teatralizacije i njihovo postupno umiranje. Moralitet: doslovnost i teatralnost smrti Vrlo su veliku popularnost imali dramski, ali i uope prozni tekstovi u kojima su se prikazivali predsmrtni trenuci nekog ovjeka. Bili su to moraliteti i kontrasti u kojima su sve osobe osim umirue bile na svoj nain alegorijske i predstavljale su na apstraktan nain vrline ili grijehe. Smrt je bila gospodarica tog anra koji je svoju pozornicu pronaao na samrtnoj postelji. U tim se tekstovima moralni i teoloki disput povezivao s teatrom, ali su ti tekstovi, premda su se bavili i teolokim pitanjima, ipak unosili u onovremeno kazalite dah svakodnevlja i to osobito u replikama to ih je izgovarala Smrt koja je ispod svoje strane maske uspjela zadrati i glas ulinoga komedijaa. Europom se u to vrijeme irio latinski traktat Colloquium inter Mortem et magister Polycarpum koji je nastao u Engleskoj, a onda je preuzet u poljskoj i ekoj knjievnosti. U Hrvatskoj, gdje su mu najstariji prijepisi datirani malo poslije 1400. godine, djelo se nazivalo i Slovo metra Polikarpa iz Ciprije. Taj razgovor ciparskoga metra sa smru, iako je grafiki prezentiran kao prozni tekst, na svoj je nain zaetak moraliteta pa upravo tom tekstu mnogo duguje i najglasovitiji od svih europskih moraliteta, Elckerlijk ili Everyman, koji je bio najprije poznat u holandskom izvorniku, a poslije jo vie udomaen u engleskoj i njemakoj literaturi. U spisu se pripovijedalo o tomu kako je Polikarp, taj Faustov prethodnik, itavog svog ivota studirao mnoge znanosti ne bi li pronikao u tajnu smrti. Nakon duga i naporna studija morao je priznati svoj poraz, o smrti naime nije sve te duge godine doznao nita to bi ga umirilo, ali mu se zato sama Smrt na koncu objavila u svoj svojoj stravi i sa svom retorikom koja joj se u srednjem vijeku pripisivala. U razgovoru s Polikarpom smrt evocira sve svoje topose. Ona spominje lanjske snjegove, ali i daje drastine opise raspadajuega tijela, ona nudi moralistike preporuke, ali nabraja i fizioloke pojedinosti umiranju da bi na koncu razgovora Polikarp postajao sve slabiji, a njegovi razlozi smijeni. Smrt je u svojoj scenskoj pojavi za vrijeme razgovora s Polikarpom sve to vie zadobivala gotovo karnevalsko oblije, uzimala je glas one

79

koja moe i umije govoriti o svemu, koja rabi ak i razliite stilske razine i povezuje nemogue sadraje, koja je zavladala ne samo Polikarpovom svijeu nego i svijeu svih itatelja: "Az jesam ka zapiram put vseh ivuih i konac tvorim ivota njih bojim dopuenijem i mou i ne ga ki se izrije ot gospodstva moga. Az duevna, plaha, gorska i domovska jesam. Ovce, betije, ribe, ptice ke su na neb i na zemlji i na vodah i kad koli su pobiram. I a vee jest, nada vse lovku je draemu i plemenitejemu vele stvoreniju gospoduju. Povij mane: kad su knezi segi svta, kad Golijadi imenovani ki pred tobu bhu cesari? Vsi v kolu moju vnidoe. Kamo starci, kadi Apsolom prelipa obraza, kadi Samson mu krpki, kad Salomun premudri, kad Virjilij, kad Aristotil, kad Sokrates, kad su proi filozofi? Nigdore ne bil, jest ni bude ki bi se moje kole mogal ugnuti za znam takove staze kako kada jim mnti dlgo da hote ivti. Tada ja naglo pridu i vazmu je na kolu moju. (...) Za kada lovk ne mni, tada ja vpeljam ga na kolu moju. Za ja obhajam vse strane svta i ni msta koga ja svreno ne vm za znam visinu gradom, ceste i mornarom i kue uboznih ljudi vele mne su znana. Zato to znaj za pravo kako ja gospodin Smrt ne boju se vniti v komoru papinu, prebitak kardinalom, v grad cesarom zajedno i kraljem, v hie i v polae plemenitim, u varae pulgarom, u klotre mnihom i koludricam, patrjarhom na stan, arhibiskupom i biskupom, opatom, prostim metrom, priurom, kanonikom, djakonom, arhiaknom, preporuenim knjinikom, juristam, likarom, plovanom, dijakom, niim, bogatim. Oe pobiram i vdovice, sirote, sebre, nore, mudre, pope, prproste, remete i vse druge ljudi peljam na kolu moju." Pored kontrasta s Polikarpom u srednjovjekovnoj je batini bio poznat jo jedan moralitetni i latentno dramski tekst u kojem se prikazivalo kako se dua i tijelo prepiru o tomu tko je kriv to e sada oboje biti osueni na paklene muke. I taj je tekst, jednako kao onaj o Polikarpu, izvorno napisan u Britaniji, a autor mu je bio neki biskup Robert, ije se ime pojavljivalo i u obliku Filibert, pa je djelo bilo poznato i pod imenom Visio Philiberti. U talijanskoj srednjovjekovnoj knjievnosti, a tako je i u hrvatskoj, tekst su pripisivali svetomu Bernardu, pa se on katkad nazivao i Vienjem svetoga Bernarda. I kao to se pojavljivao pod razliitim imenima, tako je u hrvatskoj knjievnosti bio taj tekst sauvan i u mnogim jezinim i grafikim oblijima. Izvor svim hrvatskim verzijama drevni je glagoljski tekst koji je nastao ve koncem 14. stoljea, a koji se onda prepisivao i varirao sve do najmlae irilske dubrovake verzije u Libru od mnozijeh razloga. U tekstu nije provedena znatnija dramatizacija ve je graa koja je inae dijalogizirana bila proeta narativnim dijelovima koji su imali funkciju didaskalija. Temi prepiranja due i tijela i Bernardovoj ulozi u tom kontrastu posveena je i drama to ju je potkraj 15. stoljea prema talijanskom izvorniku napisao Marko Maruli. Njegovo Govorenje svetoga Bernarda zamiljeno je kao moralitet u kojem se oko jedne posvema konkretne samrtnike postelje obavlja pojedinano suenje dui i tijelu. Samrtnik u toj dramatizaciji nema identiteta, on je Svatko kao i u europskim istoimenim moralitetima. Kao to je Isus u drami o Posljednjem sudu na kraju sudio cjelokupnomu ovjeanstvu, tako se u drami Govorenje svetoga Bernarda sudi pojedincu uz pomo iste retorike koja e samrtnika na koncu dovesti do toga da presudi samome sebi. U drami sveti Bernard nije bio nikakav presuditelj nego je on tu tek usmjeriva radnje i onaj koji u ruci dri scensko vrijeme i organizaciju scenskoga prostora. U moralitetima ostavljen je osobama veoma uzak prostor i kratki vremenski odsjeak u kojemu se odvija dramatizacija. Taj prostor i to vrijeme bili su ona tanka linija koja dijeli ivot i smrt, linija koja je u publici dok je promatrala umiruega ovjeka potpaljivala vatru pored koje nitko usrednjovjekovlju nije ostajao hladan. Bio je to plamen iz kojega se uo glas koji je svakoga upozoravao da e uskoro i po njega doi smrt i da e se i on uskoro nai na onoj uskoj liniji izmeu ivota i smrti, da e i on morati, ako ne drugima, ono barem sebi, poloiti raune. Zaokupljenost tih tekstova vie moralnim pitanjima, a manje priom, donosila je u srednjovjekovni teatar novu i sloeniju realnost u

80

kojoj su osjeanja i moralna savjest doli u sredite. Taj je teatar sada, iako je izgubio vezu s priom i premda je svoje likove zaogrnuo u alegoriju i intelektualizam, ipak uspio zadrati doslovnost i teatralnost smrti kada se ona predoavala na sceni. Marulievo prikazanje o svetom Panuciju U repertoar srednjovjekovnih prikazanja pored tekstova koji su bili tematizirani oko prizora iz Isusova ivota, njegove muke, uskrsnua i suda, te pored kontrasta i moraliteta ulaze jo i dramatizacije martirolokoga kanona. Mnogo je martirskih dramatizacija sauvano, ali one su veinom nastale u mlaim razdobljima i zajedno s brojnim dramatizacijama starozavjetnih tema pripadaju renesansnom i baroknom razdoblju. U srednjem je vijeku, koji bi se u hrvatskim okolnostima morao uz manje otklone vremenski organiiti porazom na Krbavi i pojavom prvih tiskanih knjiga na hrvatskom i latinskom jeziku, napisano nekoliko veoma vrijednih dramatizacija svetakih ivota. Ona kojoj je autor Marko Maruli, a zove se Prikazanje historije svetoga Panucija, prijevod je istoimene Belcarijeve drame koju je hrvatski pisac ponajvie preuzeo zbog aktualnosti to ju je u vrijeme turskih pljaki i zarobljavanja mogao imati sredinji dio drame. U tom dijelu Svirac pria svetom Panuciju o vremenu prije svoga obraenja, dakle o vremenu za koje prema vlastitom priznanju moe kazati "zloinac sam bio, razbojnik i gusar". Pripovijest preobraena zloinca, gusara pokajnika, iako je i preuzeta iz talijanskog izvornika, upravo u tom sredinjem prizoru ima itav niz Marulievih dopuna i proirenja, i to osobito u onim dijelovima u kojima se iz vizure zloinca pripovijeda o zarobljavanju ene koja, kada je gusar upita "a ti je, a tui", izravno svomu krvniku upuuje ovu tualjku: Ne pitaj me, jer poan govorit. Bolizan ma ajme! hoe me umorit. Da kad nesria ma tajat se ne more (...) nevolje su vele, a platit ne mogu, za to jur smrt ele, molei se Bogu. I mene t' iskae, a ja jim ubigoh, u pustinjske pae, tuj sama pribigoh. Da se grem tukui, ovo je dan treti, jidu ni pijui, ti zna Boe sveti. Smiljen'je na me imaj, jer poniram nici; ali mi jisti daj, dali me posici da vee ne ivem u toku nevolju jer ovo gledom mrem, a jadi me kolju. Margaritina teatralizirana svetost Tualjka ene koja je "upala u ruke gusarom" i koja je "kako meju vuke ovca" prvi je zabiljeeni scenski govor zarobljene ene, a u mlaoj e se hrvatskoj knjievnosti razraivati ton te prve tualjke u cijelom nizu dramskih teksova. Robinja, okolnosti njezina zarobljavanja, njezina tualjka ali i okolnosti oslobaanja, postat e opsesivnom temom onovremene hrvatske knjievnosti. Svoj izvorni model nala je tema Robinje u bojnoj igri moreke uvoenjem enskog lika oko kojega se vodila borba bijelih i crnih vitezova, ali najmlau tekstualnu fiksaciju dao joj je Maruliev preobraeni gusar, koji je robinju, ne elei postati ni njezin ljubavnik ni kupac, prisilio na govornu artikulaciju zasunjenosti. Tema ropstva nala se i u samom sreditu prve prave hrvatske

81

martirske dramatizacije, u Muci svete Margarite koja je datirana 1500. godine a sauvana je u vie prijepisa i inaica, od kojih je barem jednu mogue povezati s Markom Maruliem. Prikazanje o Margariti otvara se idilinom, a zapravo u ono doba veoma rairenom pukom pjesmom Ovce pase Zadarkinja Mara. Uvodni prizor s pastiricom i ovcama uklapao se u srednjovjekovnu predrasudu o tomu da svaki sveti i poteni mukarac, kad uje meket ovaca, mora s toga mjesta pobjei jer ondje gdje su ovce, tu je uvijek i pastirica, a gdje je pastirica, tu je sve mogue i lako se moe upasti u grijeh. Uz svetu Margaritu, usprkos njezinoj pastirskoj pjesmi, nije iao grijeh. U njezinoj su drami greni bili oni drugi. Idilinost prizora s ovcama razara nasilni Olibrij, koji je doista uo meket ovaca pa je, ugledavi pastiricu, odmah poelio doznati tko je ona, je li slobodna ena, udana ili robinja. Uza svu gestiku nasilnost, Olibrij, kada govori, to ini na nain onovremenoga petrarkista i u veoma dobro sroenim osmercima koji e poslije, kad bude opisivao ljepotu vile, srodno zazvuati kod Hanibala Lucia. Ovako Olibrij u jednom katrenu uzvisuje Margaritinu vanjtinu: Mnogu lipost ona jima, ustrili me nje oima. Ci velike nje liposti uinim joj dobra dosti. To je bio Olibrij petrarkist, ali samo nekoliko trenutaka poslije, nakon razgovora s Margaritom ovo e Olibrij krvnik rei svojim slugama: Sluge moje, ve ne stojte, vreda s ovom enom pojte i prid ovim udnim pukom muite ju stranom mukom! Visoko ju sad zdvignite ter ibam svu izbijte, kad se mene sad ne boji, neg protiva mene stoji! Razgovor Margarite i Olibrija bio je zapravo kratka prepirka, razmjena iskaza nalik istrazi, sa sukobom oko singularnog i pluralnog zazivanja Boga ili bogova i konanim Margaritinim objanjenjem vlastita porijekla. Tek nakon toga poet e drugi dio drame. On ustvari zapoinje onom Olibrijevom zapovijedi da muenje moe otpoeti. Susljedno se i kumulativno sada prikazuje niz okrutnih muka kojima je Margarita bila podvrgnuta. Margaritu mue tako to joj raskidaju "grebeni mesa". Ona na sceni krvari, ali pri tom nakon svake nove muke jo vie afirmira svoje martiroloko enstvo kao neposluh i kao izostanak tijela. Nakon bezbrojnih muka, nakon pobjede i nad avlom i drakunom, koje ona moe tjerati znakom kria, a u jednoj verziji ak i uenom raspravom, zavrit e Margaritin neposluh u potpaljenom kotlu u kojemu svetica umire zemaljskom smru. Zaista, u pravi posljednji tren doleti na scenu golubica, oslobodi svetiino tijelo i duu, okruni je i prenosi na nebesa, dok Olibrij u bijesu daje pobiti sve gledatelje, a na nain svete parodije nareuje jo da se Margariti odsijee i glava, iako publika, jednako kao i krvnik, dobro zna da na sceni vie nema tijela kojemu bi se mogla odsjei glava. Krvnik, vidjevi udo svetiina uznesenja preobrati se i odbija Olibrijev nalog. Prikazanje o Margariti sakupilo je u svojim stihovima i prizorima mnoga iskustva prethodnih pukih teatralizacija, morekantskih borbi oko zarobljene ene, sakupilo je i iskustvo ljubavne poezije onoga vremena. Sve to autor je uspio ukljuiti u savreno izveden oblik kumulativne svetake muke kojoj uza sav trud nikada nitko nije pronaao inozemnih izvora jer ih tekst jednostavno nikada nije niti imao. Muka svete Margarite najbolji je dramski tekst ovoga

82

razdoblja. Pisac drame nije niim pokazao svoju upuenost u antiku ili humanistiku dramsku praksu, ali mu takva upuenost nije ni bila potrebna jer je njegovo prikazanje o Margariti po svojim obiljejima pravi klasini plod hrvatske srednjovjekovne poetike u kojemu je ostvarena sinteza dosegnutih iskustava kako svjetovne tako i crkvene onovremene knjievnosti. Nije stoga sluajno da se tekst naao i u firentinskom kodeksu na osnovi kojega se njegov postanak moe povezati i s Markom Maruliem. Ako i nije izravni autor Muke svete Margarite nego je moda bio samo njezin tovatelj i prepisiva, Marko je Maruli ipak napisao druga tri dramska teksta koji su bitno obogatili hrvatski srednjovjekovni teatar. Njegovo Skazanje od nevoljnoga dne od suda, Prikazanje historije svetoga Panucija i Govorenje svetoga Bernarda najstariji su dramski autorski opus u hrvatskoj knjievnosti i temelj su hrvatske dramske knjievnosti u zrelom srednjem vijeku. Muka svete Margarite savreno ih dopunjuje. Glagoljaki humanisti Biblijski i liturgijski tekstovi to su u srednjem vijeku bili napisani u Hrvatskoj, iako nisu pripadali knjievnosti u uem smislu, ostavili su dubokoga traga i u kulturi i umjetnosti svoga vremena. U njima se razvijala svijest o hrvatskom jeziku, osjeaj za pjesniku frazu, za fikcionalnost. Ta batina, posebno tijekom 15. stoljea, pridonosila je i stvaranju kulturnog ozraja u kojem su glagoljatvo kao i uporaba hrvatskoga jezika bili sukladni europskom humanistikom interesu za antiku i latinski jezik. Glagoljaki i latinski humanizam nisu bili dvije odvojene stvari, oni su se dopunjavali ne tetei jedan drugome. I jedan i drugi su svoju suvremenost eljeli protumaiti uz pomo novosteenog osjeanja za prolost, sluei se filolokim znanjima i iskustvima. Sjajna epoha glagoljakoga humanizma bilo je 15. stoljee, ali je filoloka svijest u hrvatskih glagoljaa bila mnogo starija i sezala je u vrijeme prvih pokuaja da se s velikom akribijom i tekstolokim marom redigiraju liturgijski spisi, te da se prevedu i hrvatskom jeziku priblie vee biblijske cjeline. Teko je s veom preciznou odrediti vrijeme u kojem su Hrvati poeli prevoditi Bibliju na ivi narodni jezik. Nedvojbeno je da su sveta braa iril i Metod bili prvi koji su ve u 10. stoljeu na neki slavenski jezik preveli Sveto pismo. Njihov se prijevod, koji je izvorno bio namijenjen potrebama Crkve u Moravskoj, u glagoljskom obliku rairio uskoro i u Hrvatskoj, gdje je postao temeljem svih kasnijih prijevoda biblijskih i liturgijskih tekstova. Najstariji tragovi tih prvih biblijskih i liturgijskih prijevoda sauvani su u rukopisnim evanelistarima i lekcionarima koji su bili namijenjeni za itanje puku u crkvi i u slubama, asnim sestrama u samotanima i za poduku pobonih laika. Lekcionari, koji su najrairenije crkvene knjige a koji sadravaju biblijske perikope iz Starog i Novog zavjeta, dakle i gotovo sav misal, nisu se, ako se postupalo po propisima, smjeli upotrebljavati i za sluenje mise. Ponegdje se iz njih ipak misilo. Zvali su ih zato to su bili napisani hrvatskim jezikom savet, a njihova se misna uporaba dugo odrala u malim i zatvorenim seoskim sredinama. U srednjovjekovnim lekcionarima, misalima, oficijima i psaltirima ogledao se proces stvaranja knjievnoga jezika i pismo u Hrvata, i to u svim pokrajinama i svim pokrajinskim govorima. Te zbirke, od kojih su najstarije pisane glagoljicom, one neto mlae i irilicom, a najmlae latinicom, nisu nastajale preko noi i nikako nisu bile plod rada samo jednoga narataja. U njima se usporedno sa studijem izvornoga biblijskog teksta i njegova boljeg tumaenja i razumijevanja prikupljalo iskustvo govornog izraavanja na narodnom jeziku. Hrvatski su se lekcionari rabili najvie u onim sredinama u kojima prije nije bilo slavenskoga bogosluja, pa je puku trebalo itati na narodnom jeziku evaneosku pouku, jer je inae sluatelji ne bi shvatili. Ondje pak, gdje su glagoljai itav obred slavili na staroslavenskom jeziku hrvatske redakcije, takvo to i nije bilo potrebno jer je narod tekst Svetoga

83

pisma i inae bolje razumio. Prve hrvatskim jezikom tiskane crkvene knjige pojavile su se samo nekoliko desetljea nakon Gutenbergova izuma. One su bile upravo izdanja raznih misala, brevijara i lekcionara. Hrvatski liturgijski editio princeps je glagoljski Misal otisnut u Veneciji 1483. godine. Za njim slijedila su dva brevijara tiskana u Senju 1491. i 1493. godine, a 1495. u Veneciji je bio latinikim slovima tiskan i Lekcionar fra Bernardina Drivodelia Splianina, koji je izabravi najrairenije tadanje pismo ostavio najvei mogui trag na kasniji razvitak hrvatskoga jezika i knjievnosti. Bernardinov lekcionar Bernardin je svoje djelo izradio u hvarskom franjevakom samostanu, gdje je neko vrijeme boravio koristei suradnju obrazovanih sveenika svoga doba s kojima se dopisivao, a koji su zajedno s njim sastavili taj lekcionar. Bernardinov je lekcionar poslije bio esto pretiskivan, i on je jamano najpoznatija hrvatska knjiga ne samo u vrijeme svog prvotiska nego i tijekom cijeloga 16. stoljea. Jezina rjeenja iz te knjige bit e kasnije iroko prihvaena od mlaih hrvatskih pisaca, to je izravno pridonijelo i stvaranju bogate svjetovne knjievnosti u dalmatinskim gradovima ve u prvoj polovici 16. stoljea. Bernardinov lekcionar obuhvaao je itanja na sve nedjelje i blagdane tijekom godine, a sadravao je i itanja na blagdane svetaca te za votivne mise. Ima u njemu i pregrt stihova koji se poput sekvencije Sudac gnjivan ili prijekora Pue moj mogu smatrati izvornom poezijom svoga vremena. U knjigu su ukljueni i blagoslovi i zaklinjanja povezani s hranom i vodom, brodovima i kuama. Svi tekstovi u Bernardinovu lekcionaru redigirani su u istoj pukoj akavtini, na jeziku koji je sam pisac nazvao volgarizacio dalmatica, jeziku dakle ilirikom, slovinskom i kako sve nisu glasili sinonimi za hrvatski knjievni jezik. Tekst Bernardinove knjige temeljio se na prethodnim glagoljskim misalima iz kojih je prireiva uklanjao staroslavenske oblike i rijei nepoznate u narodnom jeziku. Bernardin je pravi onovremeni humanist koji uz pomo filologije trai izvorne vrijednosti svoje batine. Bernardin posjeduje i novu, u srednjem vijeku ipak rijetku svijest o prolosti i tradiciji. Bernardin i njegovi suradnici zbog svoje su humanistike naobrazbe usporeivali svoj tekst s latinskom Biblijom, poboljavajui tako mnoga starija rjeenja. Malo je poznatih podataka o Bernardinovu ivotu, ali je dovoljno podataka sauvano o sudbini Lekcionara nakon autorove smrti. Bernardin je malo poslije tiskanja svoje knjige umro pa je 135 tiskanih i neuvezanih primjeraka kao i 38 uvezanih i zatienih drvenim ploicama, od kojih su dva primjerka bila uvezana i u bijelu kou, dolo u posjed fratrove majke Radoslave. Ostavtina se dijelila pod konac 1499. godine, to znai da taj prvi poznati hrvatski bibliar tada vie nije bio na ivotu. Petnaesto stoljee tako je maestralno zavravalo s inkunabulama na hrvatskom jeziku, kako onim glagoljakim, tako i Bernardinovom knjigom, koja je bila presudna za kasniji razvitak knjievnosti kao i za uvrenje i standardiziranje istoga narodnog jezika rabljenog u svakodnevici najirih slojeva. U onodobnim lekcionarima, misalima i brevijarima fiksirala se jezina stvarnost svakodnevnog ivota, svih onih trenutaka koji su za ivot pojedinca i zajednice imali presudno znaenje. Zato su iz tih knjiga generacije prvi put prepoznale sve mogunosti jezika koji je, tek zabiljeen na stranicama takvih lekcionara kakav je bio Bernardinov, mogao potaknuti u ljudi punu svijest o njihovu jeziku i o viim komunikacijskim mogunostima toga jezika. Francuski kraljevi i glagoljski kodeks

84

Tako je 15. stoljee slavno zavravalo u koricama lijepo otisnutih knjiga na hrvatskom jeziku. Bilo je tada ve tiskano i nekoliko latinskih knjiga iz pera hrvatskih pisaca, a humanizam je u Dalmaciji bio u punom zamahu. Paralelno s latinskim humanizmom sve je vie jaao glagoljaki humanizam. Uostalom, stoljee koje je tako slavno zavravalo inkunabulama nije, kada je rije o glagoljakom humanizmu, ni zapoelo manje slavno. Otvarali su ga najljepi rukopisni iluminirani kodeksi hrvatske batine. Godine 1403. zavren je jedan od najljepih iluminiranih onovremenih kodeksa, Hrvojev misal, u kojemu ima 94 minijature i gotovo 400 inicijala. Taj kodeks, koji se danas uva u Carigradu, ispisao je pisar Butko za vrijeme najvee moi bosanskog gospodara Hrvoja Vukia Hrvatinia. Iz istog vremena sauvao se i niz cjelovitih misala, od kojih je veina zbog svoje ljepote postala plijenom kolekcionara, pa i lopova, te su danas ti kodeksi ratrkani po svim kontinentima. Ti su iluminirani rukopisi vie od svega spomenici visoke likovne i grafike kulture, oni su najbolji iskaz glagoljakoga humanizma i snane svijesti o vanosti jezika i kulture. To je bilo razdoblje velike moi plemenitake kue Frankopana koji su vladali u sredinjim dijelovima kontinentalne Hrvatske, ali i u Primorju, koji su na posvema humanistiki nain svoje rodoslovlje izvodili od rimske loze Frangipana. Iako su se ponosili svojim rimskim korijenima, bili su oni okrueni mnogim uenim glagoljaima koji su za njih obavljali dvorske i kulturne poslove. U posjedu tadanjih Frankopana nalazili su se i mnogi drevni hrvatski jezini i knjievni spomenici, oni su ih prikupljali kako bi i na taj nain jaali samosvijest svoje sredine i kako bi naglasili njezine posebnosti. Frankopani su, kako proizlazi iz nekih vijesti, bili sudionici i u nastanku hrvatskoga editio princeps iz 1483. godine. U Beu se danas uva dragocjeni glagoljski misal koji je 1368. za potrebe crkve u kojoj je pokopan napisao Novak Diislavi, krbavski knez. Taj je Novakov misal posluio kao predloak po kojemu su rezana slova, ali i sastavljan tekst za izdanje misala iz 1483. Neki su humanisti onoga vremena teili da poveu svu stariju poznatu hrvatsku batinu. O ljepoti tih srednjovjekovnih iluminiranih knjiga svjedoi i jedna pomalo anegdotalna francuska epizoda koja je ipak u svemu istinita. Naime, francuski su kraljevi, ne znajui o kojoj je knjizi zapravo rije, sve do revolucije svoju krunidbenu zavjernicu davali na nekoj prelijepoj staroj knjizi za koju je tek poslije utvreno da je bila tek bogato ureen i glagoljskim slovima ispisan hrvatski misal. Da su takvu, ponekad slavnu, a ponekad tunu, sudbinu imale te prelijepe knjige, i ne treba uditi. Ljepota glagoljskih slova i bogatstvo iluminacija bili su privlani i onima koji nisu znali tajnu toga pisma. Bilo je u srednjem vijeku i sredina u kojima su zainteresirani znanstvenici poeljeli shvatiti enigmu glagoljizma. Tako se zna da je neki Juraj iz Slavonije, roen u okolici Breica u dananjoj Sloveniji, koji je 1416. umro kao kanonik u Toursu, dok je bio nastavnik na Sorbonni i poduavao ondje svoje uenike i kolege glagoljici i irilici, objanjavao viejezinost i viepismenost hrvatske liturgije i knjievnosti. Aheoloki i humanistiki duh Petrisova zbornika Petnaesto stoljee apogej je glagoljske pismenosti. To je vrijeme u kojemu su nastali svi veliki zborniki kodeksi u kojima je pohranjena glavnina sauvane starije knjievne neliturgijske batine. Kao to su u istom vremenu talijanski humanisti u knjinicama i privatnim zbirkama otkrivali rukopise na temelju kojih su gradili zgradu modernoga humanistikog obrazovanja, duha i umjetnosti, tako su i hrvatski glagoljai, svjesni u 15. stoljeu svoje jezine prolosti, na isti nain poeljeli od propadanja sauvati veliko blago, oblikujui ga u zbornike raznolikog sadraja. Ti zbornici, bilo da ih danas zovu po vlasnicima ili mjestima u kojima su pronaeni, Petrisov, Ivaniev, Vinodolski, Sienski, Koluniev, Greblov, Tkonski, Grkoviev, Klimatoviev, Dubrovaki, Glavieg, Oxfordski, svjedoe da je u

85

hrvatskih pisaca toga vremena sazrela svijest o jezinoj slici prethodne knjievnosti. Oni su znali da su glavne sastavnice jezika te knjievnosti bile s jedne strane stroga crkvenoslaventina kao najvii stilski izbor, zastupljena u liturgijskim izvorima, a s druge strane leernija varijanta govorenog akavskog narjeja rairenog u Dalmaciji koje je bilo najee u neliturgijskim proznim i stihovanim knjievnim tekstovima. Pisci tih zbornika doivljavali su prethodnu hrvatsku knjievnost kao cjelinu, a svoje su zbornike izraivali ne vodei rauna o podrunim ili kronolokim razlikama koje su pridonosile tome da je jezina raznolikost tekstova bila veoma velika. Uz to pisci i prepisivai zbornika u svom su poslu kombinirali desetine starijih rukopisnih kodeksa i fragmenata kako bi mogli stvoriti nove cjeline u kojima se prvi put u povijesti hrvatske knjievnosti javila i kritika svijest sposobna da procjenjuje cjelovitost prehodne i zateene jezine i knjievne batine. Dogaao se izmeu korica tih kodeksa poetak knjievnoga ivota u modernom smislu, zaetak knjievnosti koja je bila sposobna misliti samu sebe, koja je postajala svjesna svoje prethodne napisanosti i koja je tu svoju prethodnu napisanost sada jo poeljela poboljavati i iriti. S obzirom na bogatstvo svoga sadraja svakako se u krugu kasnih glagoljakih zbornika, tih najizrazitijih plodova glagoljakoga humanizma, izdvaja Petrisov zbornik, golema knjiga ijih je 700 stranica datirano u 1468. godinu. Tek je na stranicama takvoga zbornikoga djela mogue rekonstruirati sloenost anrovske slike hrvatskog srednjovjekovlja i osjetiti duh tog vremena, promotriti prodor stvarnosti u dotad samo transcendencijom zaokupljene skriptorije. Uostalom, glavna osobina onovremenog humanizma, zvao se on latinski ili glagoljaki, bila je njegov laicizam. Takva laicizma imali su hrvatski glagoljai u izobilju i on prodire u mnoge tadanje tekstove. Vidljiv je u polemikoj poslanici Nikole Modrukog, napisanoj svakako prije 1470. godine, a vidljiv je i u djelima imuna Koiia Benje, koji je nasljeujui Petrarkine ivotopise znamenitih ljudi napisao i glagoljaku povijest rimskih careva i papa. U to doba Splianin Dmine Papali u Makarskoj pronalazi ostatak ve spomenutog drevna rukopisa Hrvatske kronike s poglavljima o Zvonimirovoj pogibiji koja e poslije Papaliev prijatelj Marko Maruli prevesti na latinski jezik. Pronalazak nekog starog glagoljskog rukopisa imao je u onovremenoj Hrvatskoj vanost koja se u isto vrijeme i u istim ili neto udaljenijim duhovnim prostorima pripisivala otkriu nepoznate latinske epigrafike ili antikih epova, poezije, komedija ia tragedija. Petrisov zbornik napajao se arheolokim humanistikim duhom, to je lako vidljivo u njegovu laicizmu i njegovu novoprobuenu osjeaju za prolost. On je samo jedan od plodova humanizma koji je u Hrvatskoj cvjetao tijekom cijeloga 15. stoljea, ali koji je trajao i u prvim desetljeima 16. stoljea, kada je poput latinskog humanizma asimiliran u tradiciju protestantizma i njemu potrebne filologije. Petrisov zbornik koji je ime dobio po krkom kanoniku Petrisu u ijoj je ostavtini u drugoj polovici 19. stoljea pronaen, ispisan je glagoljskom minuskulom, a nastao je negdje u graninom podruju junih i sjevernih hrvatskih dijalekata, jamano u prostoru Ozlja, odakle je kasnije prenesen na Krk, u glagoljako utoite. U zborniku je, na jednom mjestu prikupljena dotad najvea mnoina neliturgijskih, dakle isto knjievnih sastavaka. U kodeks su uvrtene hrvatske verzije Fiziologa, Lucidara, apokrifa, moraliteta, vizija, pripovijesti, rumanaca, a ima u njemu i stihova, kalendara. Na svoj nain Petrisov je zbornik zasebno knjievno djelo s jedinstvenom autorskom svijeu u svom sreditu. Taj vaan rukopisni spomenik na veoma dramatian nain pokazuje susret svih dominantnih utjecaja to ih je hrvatska knjievnost u srednjem vijeku primala i sa zapada i s istoka, od Slavena do Latina. Sve to blago na stranicama zbornika usklaeno je uz pomo po svemu klasinoga humanistikog ukusa, koji nije mogao prikriti svoju za ono vrijeme zastarjelu anrovsku svijest. anrovski eklekticizam bio je imanentan onome vremenu i onaj koji se odluio tadanja knjievna djela preuzimati i ukljuiti ih u jednu knjigu, ma koliko da je znao o aktualnom oivljavanju antike knjievne genealogije, bio je

86

pred energijom srednjovjekovne grae potpuno nemoan. Na stranicama Petrisova zbornika sagraen je tako pravi humanizmom nadahnut muzej hrvatskoga glagoljatva. Kultura koja se u prethodnom svomu razvitku iskazivala u tri pisma, u vie od tri jezika, sada je sazrela upravo u onom stratumu koji je presudan za svaku nacionalnu knjievnost: pojavili su se autori, za sada svejedno jesu li im se sauvala imena ili su oni svojom voljom ostali anonimni. Vano je da su se sada meu pismenim Hrvatima pojavili oni koji e knjievnost doivljavati profesijom, neim to je mnogo vie od obine zabave, neim to je za kulturu vanije od crkvene poduke ili tekstualne grae za obred. I time ulazimo u prostor humanizma koji ni u njegovu glagoljakom krilu nikako nije mogue odijeliti od latinskoga humanizma, koji je od prvih godina 15. stoljea sve to vie u Hrvatskoj uzimao maha. Pop Maartinac: prolo je vrijeme prepisivanja Samo nekoliko desetljea nakon nastanka Petrisova zbornika Turci su na Krbavskom polju porazili relativno snanu vojsku to su je bili sakupili hrvatski velikai. Godine 1493. ueni je sveenik iz Grobnika, koji se zvao Martinac, upisivao humanistikim arom iz starijih glagoljakih izvora tekstove u zbornik koji su poslije po njegovu nalazitu prozvali II. novljanski brevijar. Pop Martinac jedan je od onih ljudi svoga vremena koji je nad drevnim biblijskim tekstovima to ih je prepisivao osjetio svu dramatinost vlastitog i narodnog poloaja. On je shvatio da je zauvijek prolo vrijeme prepisivanja i imitiranja, vrijeme skriptorija. Osjetio je potrebu da svojim njegovanim hrvatskim jezikom, u kojemu je bilo dosta crkvenoslavenskih normi, ali i mnogo elemenata svakodnevnog razgovornog jezika, opie i komentira suvremene tragine dogaaje. Pop Martinac poelio je da na marginama svetih knjiga iskae svoj srah i svoje strepnje. Tako je upravo nad knjigom o svetoj udovici Juditi koja je hrabrou i spremnou na rtvu oslobodila svoj grad, nad knjigom o ratu i opsadi, o krvniku i ubojstvu, poelio Martinac zapisati tekst koji nije vie ponavljao niije formule i koji je pokazao da u hrvatsku knjievnost stupa generacija koja e htjeti uiti od stvarnosti koliko i iz starih knjiga. Martinev tekst kao da se pobunio nad nezainteresiranou drevnih slova i nad hladnim opisima bivih bitaka. On je poelio izravno kazati neto o sebi i svojoj sudbini i u tomu je njegov historiografski zapis sukladan suvremenim kronikama i humanistikim historiografskim spisima: jue dvigoe Turci sui ot iedija Zmaila, sina Agari rabinje Avramlje, proti vsej vseljenej zemalj. I obujami vsu Griju i Bulgariju, Bosnu i Rabaniju, nalegoe na jazik hrvatski posilajui zastupi velike; vojvode silne tvorahu brani mnogije s plkom hrstjanskim, pobijajui se na poljih i na pasih i na brodih vod. Tagda e robljahu vse zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave dae do Gore Zaprte, vse e deele kranjske dae do mora robee i harajue i domi boje palee ognjem i oltari gospodnje razdruujue, prestarih e izbijajue uruijem, junoti e, dvi i vdovi, dae i kvekajuija eda, plk boji peljajue v tuz usilija svezani sui elzom na i prodajui je na triih svojih jakoe skotu obiaj jest. I oe izide baa Rumanije i Vrhbosne i porobiv Posavje pade pod Modruu. I poe rvati Modruu, poga e ognjem burge okrstnije i klotri oe i crkve gospodnje. Tagda e gospoda hrvatska i bani hrvatski dvigoe vojsku protivu njim,

87

boj zastupni v polji velijem Krbavskom. I tu borie se braniju velijeju. Tagda e pobdena bisi est krstjanska, tagda e uhitie bana hrvatskoga oe ivua, tagda e ubie kneza Ivana Frankapana, tagda otpeljae kneza Mikulu Frankapana, tagda e ubie bana jajakogo. Tagda e padoe krpci vitezi i boritelji slavni v premoeniji jih vri radi Hrstovi. Oe e i pici izabrani boritelji tu umrie, obstrti zastupi v plin polja tu e semrt prijae vri radi jakoe druba svetago Mavricija. Takmo e knez Brnardin Frankapan izie ot srdi boja s malimi. I tagda naee cviliti rodivije i vdovi mnoge i proi ini. I bisi skrb velija na vseh ivuih v stranah sih, jakoe nst bila ot vrmene Tatarov i Gotov i Atele neistivih. Lt gospodnjih 1493. Nakon popa Martinca nee vie biti mogue govoriti o Juditi ili o bilo kojem svetom sadraju, a da se pri tomu ne pomisli i na hrvatsku stvarnost i da se sadraj tih novih tekstova ne dovedu u vezu sa sudbinom samih pisaca i njihove publike. Knjievnost je u tadanjoj Hrvatskoj poela dobivati dodatne uloge, pa e joj za tu svrhu biti potrebna ne samo jezina sredstva, koja su manje-vie u prethodnom razdoblju bila osigurana i uvrena, nego e joj trebati nove jezine standardizacije, novi anrovi, nove teme, a zajedno s time jo i jae iskustvo antike knjievne batine. Neka od tih iskustava u zaetku su posjedovali i srednjovjekovni autori. Sada ih je tek trebalo osvjeiti i laicizirati tono onako kako je to zamiljao humanistiki projekt u Italiji, kolijevci tadanjeg preporoda, zemlji koja e svojom geografskom i kulturnom bliskou bitno utjecati na knjievnost hrvatskoga humanizma i renesanse.

Kronoloke mee Omeiti hrvatsku knjievnu renesansu kronolokim ogradama nije mogue. Njezini humanistiki poeci mogu se pomicati unatrag i po nekoliko stoljea, a njezina kriza, koja se razabire ve od sredine 16. stoljea, trajala je sve do prvih desetljea sljedeeg. Omeeno humanizmom i manirizmom, to je jedno od najuzburkanijih razdoblja cijele hrvatske povijesti. Obilje navodno presudnih bitaka u kronolokom snalaenju ne moe mnogo pomoi jer svi ti krbavski, mohaki, hercegnovski, lepantski, sisaki i kliki bojevi nisu bili drugo do izravna posljedica oklijevanja veih i monijih susjeda. Sva hrvatska i ope balkanska renesansna krvoprolia, progoni i bioloke katastrofe, sva mrtva tjelesa u bitkama na Krbavi i Mohau, svi utopljeni mornari na Lepantu, sve pojedinane nesree bile su tek krvavi danak za interese smuenih pustolovnih zavjera koje su se samo mlaim promatraima uinile antiturskim, antimletakim ili antihabsburkim, a zapravo su bile jo jedno balkansko graenje Skadra, jo jedno junjako gubljenje ivaca i jo jedna erupcija negativnih energija koja je na kraju 16. stoljea dala rezultat koji se zvao najdua i najopasnija europska granica. Najsavreniji mjerni instrument svake povijesne kronologije ipak su pojedinane sudbine anonimnih ljudi s njihovim davnim i iz konteksta istrgnutim reenicama, s njihovim raskidanim emocijama, s njihovim pokretima i njihovim govorom koji, kad je bio izreen, i nije imao namjeru da se sauva, ali je zatim najee tek sluajem ipak prenesen u budunost i fiksiran u nekom tekstu. Najloginiji zavretak hrvatske renesanse zato valja traiti daleko od knjiga. Moda se skriva u nekom sluajno zabiljeenom vojnikom uzviku s turske granice 1603. godine, a ne, recimo, u objavi prve hrvatske gramatike Bartula Kaia u Rimu 1604. U takvom jednom uzviku hrvatskoga vojnika zakljuajo je itavo jedno vrijeme sa svojim jezikom, strahovima i emocijama. Pozornica tog uzvika bilo je bojno polje negdje u Ugarskoj 1603. gdje etu Hrvata predvodi francuski asnik, budui maral Bassompierre, koji nareuje kopljanicima da odu u izvidnicu. Hrvati ga posluaju, ali se nakon nekoliko trenutaka prestravljeni i zadihani vraaju. Najuplaeniji meu njima zavikne Francuzu na latinskom: Heu Domine, adsunt Turcae! Znao je francuski plaenik vrlo dobro da su Turci uz granicu, uostalom zbog njih je i doao u nesigurno Ugarsko-

88

Hrvatsko kraljevstvo, ali on nije znao, i zato je zapisao taj dogaaj, da u toj udnoj zemlji ak i polupismeni vojnici govore latinskim jezikom. U vojnikom uzviku straha kao da umire stoljee koje je poelo s nadom i optimizmom, stoljee u kojemu je uz pomo latinskoga jezika vraeno samopouzdanje cijeloj zajednici i narodu. Taj je narod upravo uz pomo klasine kulture na moderan nain uspostavio svoj jezini i nacionalni identitet, u okviru tog identiteta zasnovao zatim autonomiju vlastite knjievnosti, svom jeziku, tada ak i skupini hrvatskih jezika, dao dignitet to ga je posjedovao i latinski, te uz pomo klasine kulture do potrebne mjere laicizirao svoj kulturni prostor, postavivi mu geografski i povijesni okvir. Sve to dogaalo se u dva stoljea koja su prethodila uzviku onoga vojnika s kojim kao da je zavrila jedna epoha. Magna charta istonojadranskog humanizma Poetak toga vremena ne treba traiti u datumima velikih bitaka pa ni u godinama roenja ili smrti vanih pisaca. Najbolje taj poetak moemo prepoznati u tiini zadarskoga humanistikog studija Jurja Benje na poetku 15. stoljea. U svom zadarskom studiju prouavao je Benja desetljeima antike i novolatinske tekstove, kopirao Ptolemejeve table, prepisivao Petrarkin spis o znamenitim muevima, a uz pomo prijatelja Trogiranina Petra Cippica, pomorca i zapovjednika galije, sakupio je i vrijednu zbirku antikih pisama i natpisa. Benjin kodeks danas se nalazi u venecijanskoj Marciani, a kada je u prolom stoljeu njegov epigrafski dio bio uvrten u Corpus inscriptionum latinarum Berlinske akademije postala je vidljivom potpuna vremenska podudarnost nastojanja zadarskoga humanista sa sredinjim rukavcem ondanjih studia humanitatis na Apeninima. O toj homologiji ne svjedoe samo Benjini i Cippicovi kodeksi, o njoj nije jedino svjedoanstvo to to ondanji hrvatski pomorac ima potrebu da u Grkoj i Maloj Aziji sakuplja antike spomenike i da ih donosi prijatelju u Zadar, o toj homologiji svjedoio je i vjerodostojni Talijan iz Ancone, koji je 1435. posjetio Jurja Benju u Zadru i s divljenjem opisao taj susret. Talijan kojega je Benja ugostio nije bio neupuen u klasine jezike i klasine izvore. Nadimak mu je upravo zbog te upuenosti bio Antiquario, a pravim se imenom zvao Ciriaco de'Pizzicolli. O hrvatskim humanistima izvjeuje Ciriaco u svojoj putopisnoj poslanici Itinerarium koja je 1444. posveena papi Eugenu IV. Ciriaco je Dalmacijom putovao 1435, a Juraj Benja umro je samo dvije godine kasnije. Ne bez razloga prozvali su ga hrvatskim Poggiom, mislei pri tome na humanistiko rodoelnitvo i Poggia Bracciolinija i Jurja Benje u njihovim sredinama. Obojica bijahu strunjaci u epigrafici, obojica dobri poznavatelji retorike i Cicerona. Za stolom Jurja Benje u tridesetim godinama 15. stoljea napisana je Magna charta istonojadranskog humanizma. Juraj Benja, Petar Cippico i njihovi vrnjaci s obiju strana Jadrana bili su podupiratelji novoga jezika i novoga duha. Jezik to su ga oni otkrivali nije bio hrvatski nego klasini latinski jezik. Onaj, pak, latinski jezik koji se u to vrijeme upotrebljavao u pisarnicama i u svakodnevlju smatrali su ti ljudi barbarskim. Nije ih zadovoljavao ni leksik, ni sintaksa, a ni ortografija toga jezika. Uz pomo kamenih i papirnatih izvora to su ih ponovno otkrivali, oni su iznova uili navodno zaboravljeni latinski jezik i vjebali njegovu eleganciju. Oboruali su se filologijom kako bi uz njezinu pomo stigli do pravoga klasinog latinskog. Pisati kao Ciceron bio je ideal Jurja Benje, a bio je to i Poggiov ideal. Zato su ti pisci, otkrivajui jezik drevnih Rimljana, istodobno razgrtali prainu to se nakupila nad anrovskom slikom antike knjievne batine. Otkrivali su njezinu retoriku, njezine prirunike, gramatiku i poetike, otkrivali su zaboravljene komediju i tragediju, epiku i eklogu, idile i ode. Zajedno s tom novom knjievnou pojavila se pred njima i nova ideja ljudskog. Humanisti nisu odmah radikalno odbijali prethodno srednjovjekovno doba, ali su vrlo brzo doli do posvema novih ideja o protoku vremena i o povijesti. Njihov humanizam bio je arheoloki. Filologija i arheologija bile su mu instrumenti. Ciljevi im bijahu okrenuti suvremenosti i njezinu poboljavanju. Humaniste je prolost zanimala ukoliko su uz njezinu pomo mogli edno ispiti sadanjost. U isto vrijeme kada Juraj Benja u Zadru na Brau je ivio geograf i povjesniar Dujam Hrankovi, arkiprezbiter u splitskoj nadbiskupiji i rodoelnik mlaih narataja dalmatinskih humanista. I Hrankovi je istraivao drevnu epigrafiju, ali njega su vie zanimali ranosrednjovjekovni spomenici pa je na osnovi otkria i tradicije napisao spis pod naslovom Braciae insulae descriptio koji je i danas vano vrelo za kasnoantiku povijest Salone i doseljavanje Hrvata u te krajeve. Hrankovi je umro 1422. godine. Njegov je rad bio znak novih interesa za povijest i novih metoda. De Diversisova kola u Dubrovniku

89

Od posljednjih godina 14. stoljea talijanski su humanisti silnom energijom pristupili aktiviranju novih obrazovnih programa. Temeljni prostor humanistikog djelovanja nalazio se u koli. Reformom kole humanisti su u ivot gradova, ali i dvorova, postupno uvodili nov i moderni duh. Pred njima glavom je bez obzira pobjegla skolastika. Za razliku od svojih talijanskih prethodnika, koji su preteito bili gradski biljenici, Toskanac Filip De Diversis u Dubrovniku je od 1434. do 1441. bio uiteljem. Kakav je De Diversis bio uitelj, danas se nazire iz njegovih izravnih svjedoenja, iz kojih je mogue rekonstruirati i bliskost toga Talijana gradskoj politikoj eliti. Za gradske oce obavljao je neslubenu, ali vrlo uglednu djelatnost neke vrste glasnogovornika senata. Njegova je dunost bila da, osobito u prigodama smrti vladara ili ustolienja novoga suverena, u katedrali dri slubene laudacije i komemoracije. Danas su sauvani samo neki od De Diversisovih govora, meu kojima se istie onaj iz 1538. na komemoraciji kralju Sigismundu, a zatim i nekoliko mjeseci mlaa laudacija novomu kralju Albrechtu. Nakon samo godinu dana odrao je jo jednu komemoraciju, i to istomu, naglo preminulom Albrechtu. U tim govorima pokazao je De Diversis svoju dobru upuenost u politike prilike, pa je naroito zanimljivo kako u govoru nakon nagle Albrechtove smrti pokuava obraniti preminuloga kralja od vrlo tekih i u Hrvatskoj rairenih optuaba da nije dovoljno pomogao antitursku koaliciju u vrijeme rasapa Srbije i pada Smedereva. De Diversisovi govori, to se u njima lako zapaa, pisani su nemarno, ali su zato precizan dokument o dubrovakoj, tada ve opasnoj i dvostrukoj politici, koja se dravnopravno oslanjala na hrvatsko-ugarsko sljednitvo, dok je s Turcima, koji su joj pritiskali granice, eljela ivjeti u stanovitoj diplomatskoj idili. De Diversis je pod tu sloenu praksu podmetnuo svoju humanistiku retoriku. Njegovo ivotno djelo ipak nisu bile te katedralne politike laudacije i komemoracije, nego je za njega vaniji spis u kojemu je dao pohvalan opis grada Dubrovnika, njegova socijalnog i politikog ureenja, te ponudio i vrlo detaljnu sliku obiaja koji su toga Toskanca osjetljiva na kneevske blagodati posebno zadivili. De Diversisov latinski spis kojemu je puni naslov Situs aedificiorum Politiae et laudabilium consuetudinum inclytae civitatis Ragusij donosi i vrlo zanimljive podatke o onodobnoj koli, o poloaju aka i uitelja u njoj. De Diversis o svom poloaju u Dubrovniku pie, trudei se da sebe pritom ne istie, ali ipak nudi i pregrt podataka u svojoj tatini i nutrini. Bio je on svjestan svojih vrijednosti, ali i sve vee vanosti materijalnih dobara kao plae za intelektualni rad. Iz jednoga takva odlomka progovara De Diversis, punokrvni profesionalac onoga doba: Zakonodavac koji tei opem dobru cijeloga grada u prvom redu mora voditi brigu o punoj stezi i o odgoju mladei i to od tree do pete godine. Jer naa je dua poput izbrisane ploe na kojoj se moe slikati to se god eli, i ba zato grad ima uvijek onakve graane kakva je nauka koju su primili od uitelja. Jer kad se vosak skrutne, zadri sliku koja je bila utisnuta dok je bio mekan... Dubrovaka vlastela, pokazujui veliku elju da joj mlade bude dobro odgojena, drala je po pohvalnom obiaju na opinskoj plai ovjeka vjeta latinskom jeziku, a on je, izuzev malih darova, besplatno poduavao sve sinove graana i plaenih slubenika. Kad sam ja doao kao plaeni slubenik u Dubrovnik, ili Bojim doputenjem ili jer su me na to navele zvijezde, ili to mi je data i neka isprazna nada, doista se postupilo drukije no to sam vjerovao i nadao se... Moda e neki ueni ovjek pitati kakve sam poasti, bogatstva ili pohvale dobio od Dubrovana zato to sam, da bih njima pomogao, napustio, oh alosti, najnapredniji grad Mletke, premda su me od toga odvraali svi prijatelji, zbilja uvaeni ljudi. Tamo su me voljeli, potovali, tamo sam se iz dana u dan oplemenjivao i zajedno s poastima uveavao svoje bogatstvo. Htio bih da onaj koji to pita ostane bez odgovora, jer ne piem ja o svojim zgodama i nezgodama, ve o pohvalnim obiajima Dubrovana pa bih zato molio da se strpi svaki onaj koji neto tako trai. Neka se strpi dok netko drugi opirnije ne opie smisao i uspjeh moga ivota, kao i ono to su ljudi od mene primili zahvaljujui mom zalaganju. U De Diversisovo vrijeme odnos uitelja i uenika bitno se promijenio, i to ponajprije u smislu naputanja dotadanjih pedagokih prisila, pa ak i kolnikog nasilja. U humanistiku se kolu na starogrki nain vraa antiautoritarnost. U nju se useljava meusobno potovanje neravnopravnih i u njoj se najvanije mjesto daje dijalogu. Iz De Diversisova spisa vidljivo je da su se talijanski jezik i poduka za svakodnevna zvanja ve tada odijelili od klasinoga humanistikog studija. I dalje je u toj koli ostala primarnom poduka iz gramatike, ali se ona nije vie uila na normativan nain. Uenje jezika sve se vie temeljilo na indukciji, pa su se jezici uili uz pomo duljih tekstova, a ne citatima i iz konteksta istrgnutim besmislenim frazama. Postavljanje rijei i reenica u novi znaenjski kontekst, te uenje jezika uz pomo dramskih tekstova, a poslije i uporaba tiskanih knjiga u nastavi, bitno su smanjili koliinu memoriranih i nekorisnih sadraja. Humanisti su u kole uvodili samostalnost u zakljuivanju pa njima vie nisu bili potrebni srednjovjekovni florilegiji i lucidari. Njihova se kola programski vratila izvornim tekstovima, a to ju je preobrazilo u mjesto istraivanja, u svijet otvorenih mogunosti koje nitko unaprijed nije mogao normirati, a najmanje je to moglo odrediti podrijetlo ili osobno bogatstvo. Nakon De Diversisa u Dubrovniku je nastavio okupljati mlade

90

talijanski pjesnik Lorenzo Regini, koji je ondje boravio od 1435. pa sve do 1469. godine. Za to je vrijeme ueni Talijan okupio veu skupinu plemia, koji su se pod njegovim vodstvom u neformalnoj akademiji-koli posvetili studiju antikih starina. ini se da su se u tom krugu pojavili i prvi lirski, po svemu sudei petrarkistiki, sastavci, koje u sauvanim stihovima spominje i sam Regini. Ima potvrda, koje izravno svjedoe da su se u Dubrovniku sredinom 15. stoljea studirali ve izvan kole i izvorni tekstovi Demostenovi i Plutarhovi te da su se itali moderni humanisti kakvi su bili Poggio Bracciolini i Leonardo Bruni. kolnici i dvorjanici U plejadi najstarijih dalmatinskih humanista i uitelja najasnije mjesto svakako pripada Talijanu Tideu Acciariniju, koji je u svojoj domovini pao u nemilost pa je svoj disidentski kruh zaraivao potucajui se hrvatskom obalom. Taj u Italiji inae dobro poznat dvorski pjesnik i humanist odgojio je ponajbolje hrvatske latiniste, a s nekima od njih je i prijateljevao. Poeta, kako se pred latiniziranim oblikom svoga imena redovito potpisivao, stigao je u Split ve poetkom ezdesetih godina 15. stoljea i ondje je najprije bio uiteljem mladiu Marku Maruliu, koji je na njegov poticaj i napisao ganutljivo latinsko pismo pjesniku Jurju igoriu ibenaninu, prijatelju Acciarinijevu. To pismo najstariji je Maruliev knjievni tekst i svakako jedan od prvih originalnih hrvatskih humanistikih sastavaka. Evo kako zvone neke od reenica iz pisma Acciarinijeva uenika igoriu: Nepoznat piem ti pismo, premda te nikad nisam vidio, a volio sam te i prije nego sam te upoznao. To je doista uinila veliina tvoga duha, jer nam postaju dragi ne samo oni koje nismo nikada sreli nego takoer i oni koji su ivjeli daleko prije nas... Prednjai ne samo pjesnicima naega vremena nego te smatram i veoma slinim Nazonu, Properciju i Tibulu... Tebi dakle, moj preljubazni Jure igoriu, bogovi sve na dobro okrenuli... Acciarini je poslije slubu dobio i u Dubrovniku, i to ak dva puta, a u meuvremenu uiteljevao je i u Zadru, oko godine 1475. ini se da je upravo Acciarini u Dubrovniku poduavao generaciju onih u njegovo vrijeme mladih plemia a kasnije sjajnih latinista poput Ilije Crijevia, Karla Pucia, Damjana Benee i Jakova Bunia. U Italiju se Acciarini vratio tek osamdesetih godina da bi u domovini nastavio svoj pjesniki uiteljski rad. Do smrti 1500. stigao je jo biti i privatni uitelj Juana od Austrije. Koliko se taj ovjek rtvovao za druge i koliko je od njegova duha doista pohranjeno u ganutljivu tonu onoga Marulieva pisma igoriu, vidi se najbolje po tomu to je u Acciarinijevoj ostavtini naeno samo est pjesama i nevelik platonistiki naukom zadojeni traktat De animorum medicamentis u kojemu je iznio poglede na terapeutske i boanske aspekte pedagogije. Mnoge je medikamente, ne tedei se, unosio Acciarini u duh svojih hrvatskih uenika pa se bez pretjerivanja moe kazati da su mu spomenik trajniji od mjedi podigli upravo njegovi brojni uenici iz Splita, Dubrovnika i Zadra, koji su postali znameniti humanisti i latinski poete. Teoriji humanistikog obrazovanja temelje je postavio Slaven iz Istre Pier Paolo Vergerije u svojem djelu De ingenuis moribus et liberalibus studiis puerorum. U toj knjizi, napisanoj 1402, Vergerije se zalae za prioritet knjievnog obrazovanja, trai itanje dobrih pisaca i predlae odbacivanje skolastikih prirunika. Posebno se ljutio na lo latinski stil u kolama i uredima. Vergeriju su njegovanost stila i elegancija latinske fraze ciljevi kojima svaki uitelj treba teiti. Vergerije, roen u Kopru, u etniki arolikoj sredini, bio je uenik Coluccia Salutatija i vrnjak najpoznatijh talijanskih humanistikih kolnika kakvi su bili Vittorino iz Feltrea i Guarino iz Verone. Oduevljavao se Petrarkom pa je prouavao njegov ep Africa, a poduku iz grkog primio je od Grka Emanuela Krisolarija. Njegova je kranska pedagogija osloboena srednjovjekovnih fantazmagorija. Meu prvima zalagao se Vergerije za radikalnu reformu Crkve i njezinih institucija, i to s pozicija humanistikog sinkretizma, a ne srednjovjekovnog pauperizma. Nemirna duha, on je u mnogoemu bio prethodnik Erazmov. Vei dio ivota proveo je u dvorskoj slubi na ugarsko-hrvatskom dvoru, da bi na kraju kao ovjenani pjesnik u Esztergomu postao i primas ugarski. Koristei svoju latinistiku i retoriku naobrazbu, reformirao je dvorsku kancelariju, poloivi temelje maarskom humanizmu, te prosvijeenoj i laikoj Korvinovoj vladavini. Ugarski dvor, nakon to mu je Vergerije proistio jezik, uredio kancelariju i uljudio obiaje, postao je jednim od najmodernijih mjesta onodobne Europe. Na istim poslovima Vergerija je naslijedio Krievanin Ivan Vitez od Sredne koji je zateenu kancelariju jo bolje uredio tako da je ona za onodobne okolnosti proizvodila vrhunske isprave. Stoga je i bilo mogue da kanonik zagrebaki Pavle Ivani sakupi dio tih uzornih isprava u kodeks koji se dugo smatrao najboljom matricom za voenje elitnih poslova kao i za poduku novih dvorjanika. Isprave i epistole, bile one od pravne ili tek osobne vanosti, imale su u to vrijeme status elitnog knjievnog anra. Senjanin Franjo Niger, koji je roen 1452, napisao je praktian prirunik o umijeu pisanja pisama Modus epistolandi, koji je nakon prvog izdanja 1488. doivio veliku slavu te su ga u sljedeim

91

desetljeima pretisnuli ak pedeset puta. Pisac tog epistolografskog bestsellera proivio je buran ivot na putovima izmeu Venecije i Arada, Rima i Ferrare, a svoje doivljaje potanko je opisao u svojevrsnoj enciklopediji kojoj je dao naslov Cosmodystychia. Tu pisac nabraja brojne svoje tekstove te izlae povijest svoga, kako kae, liburnskog podrijetla, trudei se da dokae kako mu se rodbinsko stablo ispreplee i s Frankopanima i s Crnojeviima. Veina Nigerovih tekstova ostala je u rukopisu, dok su mu tiskane knjige doivjele veliki uspjeh. Tako je i njegov prirunik latinske stilistike, dakle knjiga potrebna onovremenim ljudima, koji je bio prvi put tiskan u Parizu pod naslovom Regulae elegantiarum, doivio u samo dva desetljea ak devet izdanja. Duhovno arenilo Korvinova dvora Prosvijeeni apsolutizam, koji su zagovarali intelektualci okupljeni na dvoru Matije Korvina, bio je jedan od najpotpunijih ostvaraja humanistike vienacionalne dravne ideje onoga doba. U arenilu Korvinova dvora nali su se i mnogi Hrvati, Maari, Talijani i Poljaci. Hrvatima bio je to matini dvor, a Ivan Vitez od Sredne bio je svemoni ovjek u panonskoj verziji visoko njegovana dvorjanitva i humanizma. S posebnim je arom Vitez poticao prirodne znanosti. U tu je svrhu obnovio dvorac Gran u Esztergomu, u kojemu je sakupio mnoge vrijedne astronomske rukopise i opremu za promatranje nebeskoga svoda. Vitez je uz pomo uenoga Johannesa Mllera, kojega su zvali Regiomontanus, te zagrebakog kanonika Poljaka Martina Bylice posredovao da mnoga revolucionarna iskustva moderne fizike iz Italije stignu do sveuilita u Krakovu, gdje ih je poslije u svoju revolucionarnu teoriju o kruenju Zemlje oko Sunca objedinio Nikola Kopernik. U Vitezovu dvorcu prepisivani su i komentirani mnogi grki kodeksi, a s posebnim su se arom ondje prouavali Ptolemejevi rukopisi s pridodanim grafikim prikazima. U tom se krugu vrsnou isticao Vitezov neak Ianus Pannonius, koji je bio poznatiji kao pjesnik, ali je, ini se, bio dobro upuen u astronomske znanosti. Svi astronomski putovi onoga vremena vodili su prema Krakovu, ali ih je Vitez usmjeravao i filtrirao, pa je izmeu ostaloga pokazao i zanimanje za rad dubrovakog astronoma Gjona Gazulla Albanca. Od Gazulla je Ivan Vitez jednom naruio izradu nekih astronomskih sprava, tumaei mu da e te sofisticirane instrumente lake proizvesti u Dubrovniku, gdje ima dovoljno vjetih obrtnika nego u zaputenoj Panoniji. Gjon Gazull studirao je u Padovi, gdje je promoviran 1430, a njegovo najvanije astronomsko djelo zvalo se De directionibus. Spis je izgubljen, ali mu se sadraj moe djelomino rekonstruirati po analogijama i navodima u drugim djelima. Gazull je bio pristaa astronomskih opaanja i zagovornik biljeenja svih kretnji na nebeskom svodu, na temelju ega je izloio izvornu metodu podjele neba na nebeske kue, to je imalo olakati promatranja. Ve i prije Vitezova poziva bio je Gazull u kontaktima s ugarsko-hrvatskim kraljem Sigismundom koji je takoer poelio da mu Gazull bude dvorski astrolog. Ti su kontakti postali intenzivniji u doba Korvinova kraljevanja, koji je Gazullu na Vitezov nagovor ponudio slubu dvorskog astrologa. Dubrovake su vlasti tom prigodom vrlo pozitivno reagirale podupirui astronomov odlazak, ali se njemu oito nije mijenjalo dubrovako za panonsko nebo pa je ostao kod kue. I bez toga su u Ugarskoj njegove metode promatranja nebeskog svoda kao i sprave koje je izraivao bile cijenjene i posredovane drugim astronomima. Intelektualna ivost Korvinova dvora, njegova programska humanistika orijentacija, zagovaranje viejezinosti, kozmopolitizam njegovih dvorjanika, svakodnevno oivljavanje antikoga mita koje se prepoznavalo u stilu vladanja i udvorna ophoenja, u arhitekturi i u njegovanju filologije i prirodnih znanosti, historiografije i lijepih umjetnosti, pretvorila je tu kraljevinu u jedno od najprivlanijih kulturnih i diplomatskih sredita onodobne Europe. Bilo je Hrvata koji su se u tom krugu visoko vinuli u dvorskoj hijerarhiji. Meu prvima ugarski je dvor pohodio i na njemu se afirmirao Vuko Bobaljevi. Taj Dubrovanin, roen 1417, stupio je u slubu Korvinova oca Janosa Hunyadija, kojega je upoznao dok mu je bio pratilac za vrijeme boravka u Dubrovniku. Poslije se, ivei na ugarskom dvoru, posvetio promicanju protuturskih akcija, ali je zapamen i kao vlasnik velikoga broja vrijednih antikih rukopisa to ih je za svojih putovanja sakupio. Dva dubrovaka dominikanca bila su 1475. pozvana da se prikljue Korvinovim naporima u osnivanju Budimskoga sveuilita. Dobro obavijeteni savjetnici za taj sveuilini transfer odabrali su Tomu Basseglija i Serafina Bunia, koji su neko bili profesori u Padovi, ali su im u ne posvema razjanjenim okolnostima ondje uskratili katedre i prognali ih. Prihvativi Korvinov poziv, Dubrovani su sudjelovali u osnivanju sveuilita koje je svoj zametak imalo u dominikanskom budimskom provincijalnom studiju. O svemu tome sauvano je malo izvorne grae, ali se pouzdano zna da su dva nestana i uena dominikanca i u novoj slubi imala problema jer je ve 1479. dubrovaki senat otrim rijeima zatraio njihov opoziv i naloio im hitan povratak u Dubrovnik.

92

Jednoga drugog Dubrovanina, neto mlae generacije od tih prvih budimskih Hrvata, bilo bi zbog njegove samostojnosti svakako teko opozvati. Feliks Petani, roen 1455, bio je zacijelo jedan od pravih autonomnih i razmjerno nezavisnih hrvatskih lutalica i dvorjanika. Uvijek se naime nalo onih koji su imali interesa da ih taj dubrovaki pustolov zastupa. ivot mu je i protekao izmeu rodnog Dubrovnika i Budima, gdje je dobio nekoliko vanih dvorskih slubi jo za ivota Korvinova, a kasnije su mu postaje bile i Senj i Zagreb, gdje se znao odmarati od dvorske i diplomatske buke. Taj diplomat, kaligraf i pisac pripadao je svestranijim ljudima svoga vremena. Bio je tipian izdanak humanistike mnogovrsnosti, znao je obavljati i poslove gradskog suca i uitelja, notara i kancelara. Bivao je voditeljem kraljevskoga skriptorija, a najradije se prihvaao poslanitva u tekim misijama kod Turaka. Turci su ga i potaknuli da napie ak tri diplomatska memoranduma. Imao je silnu elju da svoju okolinu upozna s neprijateljem, kojega su svo s uasom spominjali, ali s kojim su imali tako malo iskustva i slabo ga poznavali. Njegova Historia Turcica iz 1501. svojevrstan je opi pogled na tursku povijest od Osmana do suvremenosti, poslanica De itineribus in Turciam originalna je analiza vojnih prilika, u kojoj Petani kritizira praksu pasivnog obrambenog rata protiv Turaka i zagovara prenoenje dijela vojnih operacija na tursko tlo. Nezadovoljan javnim odjekom svojih spisa, borbeni Petani na kraju pie i trei prilog upoznavanju svojih blinjih, s istonim susjedima, pod naslovom Descriptio Turciae, koji je po svemu uzoran diplomatski spis u kojemu Petani daje prikaz unutranjega drutvenog ureenja Turskoga carstva. Feliksa Petania navodno su iznimno cijenili na ugarskom dvoru, ali ga sluali svakako nisu. Od diplomatske pjene to ju je oko sebe stvarao taj inae samosvojan i vrlo osamljen ovjek maloto je i moglo ostati. Jer koliko je on u vezi s Turcima bio u pravu nije se moglo mjeriti s onim koliko je itava njegova okolina na istu temu bila u krivu. Ipak, najljepe to je preostalo od tog nemirnog i pustolovnog duha tvorevine su njegove vjete ruke i slikarskoga oka. U iluminacijama brojnih knjiga i kodeksa nalazio je Petani utjehu nakon uzaludnih napora da pozornost svojih suvremenika usmjeri na skoru propast. Akademija zrcalo monih Najelitnija mjesta u kojima su se u 15. stoljeu prakticirala studia humanitatis nisu bila ni sveuilita ni dvorovi nego akademije. Izum pominih slova i pojava prvih tiskanih knjiga univerzalizirali su knjievnost, ali ona je jo zadugo ostala radikalno komunalnom i okrenutom manjim sredinama i krugovima. Bez toga teko bi bilo shvatiti svu raznolikost hrvatske renesansne knjievnosti. Meusobni kontakti hrvatskih humanista iz razliitih sredina nisu uvijek izravni znakovi nacionalne svijesti nego su ee tek iskaz snane u biti nadnacionalne potrebe komunalnih sredina da proire kontakte i u vlastitom jeziku i narodu, ali i izvan njega. Dovoljno je pogledati golem popis dubrovakih konzulata na Mediteranu u doba renesanse pa da se vidi da se dodiru s bliskim sredinama ne mora uvijek pripisivati svijest o dravi. Onodobni intelektualac militantni je zagovornik autonomije kako svoga grada tako i djela, a tako i svoje javne pozicije. Upravo iz autonomije svoga poloaja osmislili su onodobni pisci akademije, te prve nezavisne knjievne institucije. Akademije bijahu neovisne od dravne uprave i dvorova, kola i sveuilita. U Hrvatskoj su prve formalne akademije osnivane tek od sredine 16. stoljea, ali su ve u 15. stoljeu mnogi Hrvati sudjelovali u najznamenitijim akademijskim projektima Italije. Odande su neka iskustva donoena i u hrvatske gradove, pa stoga barem u Dubrovniku moemo govoriti o protoakademijama koje su se okupljale oko nekih humanista ve u 15. stoljeu. Ilija Crijevi u akademiji Pomponija Leta ili Juraj Dragii u Ficinovoj i Plethonovoj firentinskoj akademiji samo su najoitiji primjeri takva sudionitva. Hrvatska u 15. stoljeu nije mogla svojim intelektualcima jo ponuditi jakih sredita moi prema kojima bi se mogli odrediti i s kojima bi onda mogli ostvarivati konkurentske i suradnike odnose. Privlaan je Hrvatima svakako bio kraljevski dvor u Budimu, posebno za vrijeme Korvinove vladavine, a Dubrovnik, Split i Zadar bili su privlani talijanskim uiteljima, dok su za mlade i znanja eljne Hrvate sredita poput Rima, Napulja, Padove i Firence imala posebnu dra. Najznamenitije tri akademije u Italiji bile su Accademia Romana s Pomponijem Letom u Rimu, Accademia Pontaniana u Napulju te Accademia platonica u Firenci u kojoj je glavnu rije imao Marsilio Ficino. Za razliku od onodobnih sveuilita, koja su i dalje bila utoita stanovitog tradicionalizma i aristotelijanstva, donekle i skolastike, akademije su se organizirale u potpunom skladu sa znanstvenim i estetikim zahtjevima novoga vremena i humanistike etike. One su bile nekom vrstom idealnih dvorova u kojima su akademici dobivali pastirska i zvuna imena, posjedovali grbove poput srednjovjekovnih vitezova. Akademije su bile idealne humanistike radionice u kojima se na kunju svakodnevno stavljalo sve dotadanje znanje i u kojima su se prouavali netom otkriveni antiki tekstovi, prevodili grki autori, prouavala i kabala, drala ezoterina ili povijesna predavanja te vodile uene rasprave. Bile su akademije susretita srodnih dua, utoita ljudima

93

koji su osjeali da se pod njihovim rukama raaju novi svijet i nova knjievnost. Prve akademije zanimale su se i za prirodne znanosti, ali to uvijek iz razine filozofskog promiljanja kozmosa, a pokazivale su i veliku e za svim to je stizalo sa Istoka, asimilirajui pri tome mnoga iskustva bizantskih uenjaka koji su pred Turcima bjeali iz Carigrada. Upravo su bizantski bjegunci dali vaan poticaj studiju grkoga jezika i grke filozofije, otvorili prostore ezoteriji i mistici staroga svijeta. Juraj Dragii Savonarolin bosanski drug U tom akademskom svijetu s posebnom se sigurnou u drugoj polovici 15. stoljea kretao i Bosanac Juraj Dragii, franjevac, budui biskup, znameniti pisac i polemiar. Roen u Srebrenici, ve kao djeak je bjeei pred Turcima doao u Dubrovnik, gdje je utoite naao u franjevakom samostanu. U poetku je pomo bila samo korica kruha, ali s vremenom su se nadarenu djeaku ponudile mogunosti uenja. Prve studije zavrio je u Italiji, gdje se proetao svim glasovitim uilitima, od Firence i Urbina do Bologne i Ferrare, boravio je i u Parizu i Oxfordu, gdje je nakon latinskog i grkog jo uio i orijentalne jezike. U Rimu je uao u krug platonistike akademije i pribliio se najviim crkvenim slojevima oko kardinala Bessariona. U Urbinu odgajao je 1472. Guidubalda od Montefeltra, a u Firenci je bio vrlo blizak svim Mediejcima, tako da je bio uitelj Lorenzova sina koji je kao Leon X. postao papa. U Firenci je nekadanji bjegunac iz Srebrenice dobio i plemiku titulu obitelji Salviati, pa je pod tim imenom voen u dokumentima Plethonove akademije u kojoj je dominirao studij grkih izvora, kabale i mistike, a gdje su djelovali jo Ficino i Pico della Mirandola. Dragii je imao uroen osjeaj za pravdu i pojedinevu slobodu iskaza pa je nekoliko puta branio svoje javno prokazane suvremenike koji razumljivo i nisu uvijek bili njegovi istomiljenici. Dragii je 1486. u Firenci javno branio od optuaba Pica della Mirandolu da se bavi crnom magijom. ak ni injenica da je njegov "tienik" poslije bio ekskomuniciran nije mogla bitno uzdrmati Dragiiev poloaj, zahvaljujui sigurnoj zatiti Mediejaca. Svoj javni poloaj hrabri je polemiar ugrozio tek onda kad je odbio kritizirati teokratsku firentinsku demokraciju Girolama Savonarole. Talijanske Dragiieva nevolje tako su zapoele s usponom Savonarolinim. Taj prorok, koji je za samo nekoliko godina uspio fanatizirati mase i koji je prisiljavao ljude na unitavanje profanih umjetnina pozivajui na pokoru, svojom je mistikom fascinirao i Dragiia, pa kada su Savonaroli ugrozili ivot i kada su mu ve potpalili nestrpljivu lomau, uzeo ga je Bosanac u obranu, objavivi 1497. u Firenci spis Propheticae solutiones. Dok su se inkvizitori spremali provaliti u Savonarolin samostan, Juraj Dragii ve je bio pobjegao u Dubrovnik. Tu se Bosanac iz Srebrenice osjeao sigurnim, to je jednom i precizno objasnio rekavi da je onamo doao natjeran bijesom neprijatelja, a privuen ljubavlju prema svojima. U Dubrovniku je Dragii okupio sjajan krug humanista, prethodno ve i kod kue, a i u Italiji kolovanih ljudi, s kojima je utemeljio neformalnu akademiju. Ona, ini se, nije imala imena, ali je u katedrali u proljee 1498. godine odrala tri javne prezentacije na kojima je Dragii zajedno sa svojim mlaim sljedbenicima na akademijskim seansama, na tom trodijelnom simpoziju, pokazao Dubrovanima prave razmjere njihove vlastite obrazovanosti. Da je dogaaj zadivio vlasti svjedoi to to su katedralni simpoziji bili okrunjeni objavljivanjem knjige, i to financijskom potporom senatu. U knjizi je Dragii prikupio najvrjedniju grau s tih razgovora, poimenino spominjui dubrovake humaniste i pisce koji su poput Ilije Crijevia, Damjana Benee, Jakova Bunia, Karla Pucia, Dore Dria i drugih sudjelovali na javnoj predstavi. Dragiieva knjiga zvala se De natura caelestium spirituum quos angelos vocamus, a o njezinu financiranju sauvana je vrlo zanimljiva graa iz koje se vidi da je senat Dubrovake Republike toj temi posvetio dosta pozornosti i vremena, to se na alost poslije sve rjee dogaalo. Nakon te akademijske epizode, koja je uzburkala dubrovake duhove, a u katedralu privukla mnotvo naroda, otiao je nemirni Bosanac ponovno u Italiju. Njegovi moni prijatelji pomogli su mu da se reintegrira pa je ve 1507. u Umbriji, u malom Cagliju, postao biskup. Sudjelovao je poslije na lateranskom koncilu, na kojemu se estoko i neefikasno raspravljalo i o turskoj opasnosti. Premda su ga kasnije imenovali i naslovnim nadbiskupom Nazaretha, nije Dragii smirio svoj duh ni u starosti. Kao sedamdesetogodinjak branio je u otroj knjiici tiskanoj u Klnu 1517, u vrlo opasno doba, pred samu objavu Lutherovih teza, Johannesa Reuchlina, koji se usprotivio onima to su traili da se spale sve hebrejske knjige. Istinoljubivi i ueni Dragii to nije mogao otrpjeti, pa je njegov Defensio Joannis Reuchelini bio u tolikoj mjeri opasan za svoga pisca da su ga ak i njegovi prijatelji i u Italiji i u Njemakoj proglaavali apokrifnim. Iako su u svom vremenu najveu teinu imale Dragiieve moralne intervencije i obrane uglednih i slavnih ljudi kakvi su bili Mirandola, Savonarola i Reuchlin, ipak je Dragii najvie svojih znanstvenih energija utroio u podruju logike, u nekoliko knjiga koje su inae napisane u duhu tada posvema nepoudne skotistike misli. Od tih spisa najznamenitija je

94

Logica nova objavljena 1480. u Firenci, a poslije je pod drugim naslovima pretiskivana jo dva puta za autorova ivota. Dragiia je povijest filozofije zapamtila i kao onoga koji je proirio podruje tradicionalne logike, koja za njega nije bila samo logica docens nego jo vie logica utens, okrenuta opaanju svijeta i pomaganju praksi. Kakva mu je bila logika, takav mu je bio i ivotni put. U tom nemirnom i impulzivnom ovjeku ujedinilo se mnogo oprenosti i talenata. Jednom se prigodom toliko u svojoj poduzetnosti zapetljao da je relikviju ruke Ivana Krstitelja darovao, to je u mjerilima onoga vremena znailo prodao, u isti tren i Firentincima i Dubrovanima i papi, pa mu na kraju nije preostalao drugo nego da u zamrenoj aferi jo zamoli i turskog sultana da u njegovu korist intervenira. Kozmologija bez pakla Meu Hrvatima koji su krajem 15. stoljea u Italiji stjecali sveuilina znanja dubinom uvida i poznavanjem platonistikih ideja, ali i eljom da svoje spoznaje iznosi na svjetlost dana, isticao se Zadranin Federik Grisogono. Roen 1472. godine, on je zavrio studij filozofije i medicine u Padovi, a u Veneciji je 1507. objavio knjiicu Speculum astronomicum u kojoj, kako se oznaava ve u podnaslovu, prikazuje kako se ljudski um uvodi u svako znanje. Ta knjiica sastavljena je od vie komponenata i svojevrsna je Grisogonova znanstvena posjetnica u kojoj ima originalnih sastavaka, ali i kompilatorskih te danas posvema bezvrijednih tekstova. Takav je bio onaj dio u kojemu na dosadan nain razlae od ega se sve sastoji obrazovni proces onodobnih uilita. Naprotiv, veoma je originalna i u duhu suvremenoga platonizma vrlo napredna njegova rasprava, zapravo komentar, Euklidovih elemenata to ih je, kako navodi u knjizi, imao prilike jednom izlagati i pred padovanskim knezom. Drugo Grisogonovo djelo, De modo collegiandi, pronosticandi et curandi, objavljeno je dva desetljea nakon prve knjige, a nastalo je kao rezultat dugogodinje lijenike prakse. Stoga mu je glavnina medicinskog sadraja, ali je pisac po svom ve prokuanom obiaju pridodao knjizi jo i traktat o ljudskoj srei te analizu uzroka plime i oseke. Grisogono je ve od prvih svojih tekstova pa do te svoje kasne knjige, objavljene 1528, zagovarao platonistiku postavku o matematici kao znanosti koja obuhvaa sve prirodne znanosti, koja je boanska znanost uz pomo koje se jedino i moe shvatiti djelovanje savrenoga nebeskog na nesavreno zemaljsko podruje. Grisogono u svojim djelima izlae astroloke i kozmike utjecaje na zemaljska zbivanja, drei da su astroloki utjecaji uzronici svih dogaaja u kojima sudjeluje materija, bilo da se oituju kao bolest tkiva ili kao oseka i plima. O pogledu na kozmos i njegove slojeve pribliio se tako shvaanju Jurja Dragiia, koje je on stekao u platonistikim krugovima rimskih i firentinskih akademija. Humanistika znanost bila je u svojim najeminentnijim humanistikim iskazima i dalje bliska mitologiji. Ona se prije svega trudila da razori srednjovjekovnu teologijom poduprtu ideju o prirodi kao jednolinom i pasivnom elementu i o kozmosu kao nepokretnom i hijerarhiziranom prostoru. Dokinuti tu mitsku kozmologiju moglo se samo uz pomo neke nove mitologije. Tu novu mitologiju ponudila je humanistima Platonova filozofija, ali zajedno s njom ilo je opaanje svemirskih kretanja to je za nove generacije sklone eksperimentima i promatranjima bio uvjet bez kojega nije bilo prave znanosti. Tako su stvoreni temelji koji su pokrenuli nepokretnu sliku svemira. Prirodne su pojave ljudi toga doba poeli sve vie doivljavati u biolokom kljuu. Do tada nepomian svijet uzbibao se do te mjere da su Dragiievi i Grisogonovi vrnjaci ak i rane kovine doivljavali kao grobnice biljaka, a kamenje u tom novopokrenutom svijetu dobilo je dinamiku starenja i propadanja. "Sve ivi", bio je slogan toga vremena, "sve se kree", odjekivala je u humanistikim traktatima stara grka spoznaja koja je sada zadobila novi zvuk. A kad se sve kree, onda se kree i Zemlja oko Sunca, utvrdit e oko 1500. Kopernik, ija teorija o kretanju planeta dugo nee biti objavljena, ali e svijet s njom ivjeti intenzivno i onda dok je u prvoj polovici 16. stoljea bila tek slutnjom. Doivljaj prirode odrazio se na drutvene znanosti u kojima su se sve to vie pojavljivali pojmovi kretanja i promjene, to prevedeno na jezik politologije ili teologije znai antiautoritarizam. Od grkih hermetiara humanisti su preuzeli doivljaj svijeta kao boanske ivotinje. Njihova ideja svemira temeljila se na znanosti o simpatijama, na magiji i astrologiji. Pitagorejski pogled na jedinstvo kozmosa i prirode, na svemirski ivot idealnih brojeva i na sveprisutnu simetriju ulazi iz filozofije i matematike u knjievnost, prepoznajui i svemir i ovjeka kao uzvieno djelo kojemu je Bog umjetnik, a ljubav kopula. Dragii, Grisogono, Vitez, Gazull i svi oni koji su se u tadanjoj Hrvatskoj i u Europi zanimali za prirodu doivljavali su svemir kao prostor koegzistencije etiriju svjetova nastanjenih duhom. Najvii bio je onaj u kojemu caruje mens mundana, idealan svijet o kojemu Dragii govori u svom dubrovakom traktatu o nebeskoj prirodi anela. To je svijet ideja i anelskih inteligencija koje su prototip svega to postoji. Nakon idealnoga svijeta

95

slijedi anima mundana koja je sastavljena od vjenih, nepotroivih oblika, istih uzroka, dijelei se na devet nebeskih sfera. Trei je svijet u kojem djeluje ovjek, to je kraljevstvo prirode, zemaljski svijet koji se moe unititi i koji se raspada im se u njemu dvije komponente razdvoje. Taj svijet ne pokree se sam od sebe, njega pokreu nebeske kretnje, a s nebom ga povezuju kopule, dakle ljubav. Tim svijetom vlada spiritus mundanus. etvrto je carstvo u poznatom svijetu najnii prostor u kojemu se smjestila bezoblina i beivotna materija. Tako je bila strukturirana ta etverodijelna boanska ivotinja koju su nasljedujui uenja grkih filozofa ponovno stvorili humanisti. U njihovoj novoj kozmologiji nije bilo pakla i ta e injenica poslije, kada je budu dosljedno izvodili, poroditi cio niz nesporazuma sa stvarnou i sa Crkvom. Sama po sebi bila je ta stvar benigna, ali njezini zakljuci to nisu bili, naroito kada su se sukobili sa zelotizmom onih koji su iskreno vjerovali u pakao i koji nisu uope mogli vjerovati bez potrebne koliine zla u sebi i oko sebe. Samo je materija za humaniste bila negativna, neiva i jednolina. Doivljavali su je poput zatvora do kojega boanski utjecaj nije uspio doprijeti. Nad takvom slikom svijeta ispisivali su svoje znanstvene i filozofske traktate mnogi inicirani hrvatski humanisti stasali u krugovima talijanskih akademija i slobodnih sveuilita. Mnogi od njih rasipali su svoju energiju u inozemstvu jer im u vlastitoj zemlji nije bilo mogue pronai odgovarajue uvjete i puno razumijevanje. Bilo je, razumije se, i onih koji su se poput Ilije Crijevia nakon sretnoga djeatva u talijanskim kolama i akademijama, vraali u domovinu i ondje pokuavali za studia humanitatis izboriti primjereniji poloaj. Poeta laureatus Ilija Crijevi Iako se svijet humanista dananjem promatrau pokazuje kao preozbiljan i namrgoen, bio je on u biti okupan ludizmom i optimizmom, mladou i lakoom. Otkrivi kolu taj je svijet otkrio i raznovrsnost emocija prema djeci koje do tada nisu postojale. To dakako ne znai da su djeca u srednjem vijeku bila zaputena, ali to znai da je humanistiki senzibilitet unio posebnu blagost u odnos izmeu uenika i uitelja. Kada je djeak Ilija Crijevi stigao na rimsku akademiju Pomponija Leta, on se u njezinom ambijentu susreo s kodom ponaanja koji mu u dubrovakoj sredini nije bio poznat. Kvirinalskog akademika Pomponija, tada jednog od najuenijih ljudi, doveo je njegov nekonvencionalni stil jednom i pred sud s tekom optubom da djeci sugerira poganstvo i nikodemizam, da propovijeda mlakost u vjeri i da u njih potie homoerotizam. U Pomponijevu akademiju, uzvienu i od svijeta odvojenu, stie Ilija Crijevi, po ocu nazvan Lamprica, kao trinaestogodinji djeak. Roen 1463, on je u Dubrovniku mogao stei dobro predznanje u klasinim jezicima, ali je tek na Kvirinalu od Pomponija Leta primio virus klasicizma uz pomo kojega je povjerovao da su njegovi dubrovaki sugraani kao i on sam reinkarnacija starih Grka i Rimljana te da je njegov rodni grad novi Epidaur. Mit o nastanku Dubrovnika iz grkog Epidaura bio je toliko rairen da su Dubrovani ak i na jednom polukapitelu Kneeva dvora ugradili reljef na kojemu se prikazivao Eskulap, njihov "praotac" koji je inae bio porijeklom iz grkog Epidaura. I Eskulap i Crijevi bili su prema tim analogijama i Dubrovani i Grci, ali i Rimljani u isti as. U tom duhu Crijevi 1505. godine pie svoj ep o Epidauru u kojemu opjevava daleku prolost i mitske izvore kao da su sadanjost, ali u kojemu istodobno aludira na teku stvarnost i opasnu uzrujanost turskih trupa rasporeenih na nemirnim granicama Dubrovake Republike. U tomu spjevu, koji je izvorno bio mnogo opirniji nego to bi se moglo pretpostaviti na osnovi 572 sauvana stiha, opjevao je Crijevi s posebnom njenou konavosku utvrdu Soko, gdje je neko vrijeme bio kapetanom. Ep De Epidauro djelo je zrela i iskusna ovjeka koji suoen s upadima Turaka na dubrovako tlo progovara pitanjem: Zar da pobjegnemo i ne titimo oltare i hramove koje na nae oi pustoi barbarsko pleme. Aforistiki i vrlo mudro odgovara Crijevi kako se ne moe pobjei jer bi bio "grijeh nadivjeti domovinu". Mnogi e hrvatski narataji ivjeti samo zato da se takvo to nikada i nikomu ne dogodi. Izgovorio je te rijei uen ovjek koji je i sam bio esto muen nerazumijevanjem okoline. Crijevia slubeni dokumenti oznaavaju Poetom, kako se oito on sam nazivao, ali je volio i da ga drugi tako zovu. Bio je po svemu poeta staroga kova i, premda mu je u svakom trenutku na srcu i na usnama bila obnova i osjeaj novosti svijeta u kojemu je ivio, zazirao je od Gutenbergovih pominih slova. Njegova je knjievna ostavtina u cjelini samo rukopisna. Za ivota su mu tiskana tek tri epigrama i jedna pjesma jer svojih stvari Ilija Crijevi nije sam nosio u tiskaru. Ali i bez toga on je jedan od najboljih hrvatskih latinista, pisac i kolnik koji je zbog svoje pjesnike izvrsnosti zasluio da mu se ak oprosti i drskost kakvu je poinio kada je prigodice svoj materinski jezik nazvao ilirskim krianjem. Dok su mu danas i kao pedagogu i kao pjesniku spremni oprostiti sve, nisu mu za ivota nita opratali. Tako se i dogodilo da je jedna od njegovih najljepih pjesama napisana u tamnici o Boiu 1491. Crijevi je uhien i osuen zbog vrijeanja vlastite

96

punice na javnom mjestu. Kako je bio pravi pjesnik, banalni ga "zloin" nije sprijeio da u poslanici prijatelju Mihu Gradiu napie najganutljivije hrvatske stihove o uznitvu: Sad slavim Boi, Gradiu, ali ne onakav kakav sebi u spokojnom svijetu priredi Bog. Jer, kad Krist se rodi, po svijetu blaen bi mir, dok ja kod kue trpim opake ratove. Vol i magarac dahom talicu grijahu Kristovu: a u talama mojim tubama odjekuje tamnica. No je ona bila vedrija od dana: a meni je ovdje neprestana no... Kolijevku svetu opsluivae sluga novi, i svi oni koji pri porodu poput munje bijahu: dok mene krvnici opsluuju i pomonici grozni, obina rulja, uasnim uslugama. Nebeski kor svijeta pjevao je hvalu, i radost novu zemlja i nebo donose. A im drugim da tuno odjekuje neg okovima, eljezom i zveketom lanaca ovo tuno i alosno mjesto?... Nevinog to u mranu tamnicu zatvori, zar je zloin iskrenost jezika? Mnogima ni zloini ne kode ivotu, meni i sloboda jezika i pobone rijei. Cijeloga je ivota Ilija Crijevi crpao snagu iz iskustava svoga rimskog djeakog boravka. Bila su ta iskustva njegova trajna inspiracija. U tomu nije bio jedini jer mnogi su njegovi vrnjaci, vrativi se nakon studija u zaviaj, onamo pokuavali presaditi ono to su drugdje nauili. Crijevi je u Rimu pored vjetine slaganja latinskih stihova nauio i tajnu dramske teorije, pa je najvei dio njegova kolnikog rada, a u toj je slubi proveo drugu polovicu ivota, bio ispunjen promicanjem dramskih tekstova kao izvora u nastavi jezika. Uz to, Crijevia je posebno zanimala dramaturgija kominog i komedije. Napisao je nekoliko rasprava o Plautovoj komediografiji, koja je u svojoj punini postala poznata tek u vrijeme njegova boravka u krugu Pomponijeve akademije, tako da sve danas sauvane Crijevieva reenice o Plautu treba doivljavati kao izravan prinos arheolokom humanizmu. To su sve tekstovi o neem to je ak i najupuenijima u to doba bilo nepoznato. O Plautu je on izlagao nekoliko puta u Rimu pred uenom publikom, pa je naslov poeta laureatus to ga je ondje stekao imao svakako zahvaliti i svojoj velikoj upuenosti u Plauta, ali takoer i u Vergilija, o kojemu je u Rimu napisao raspravu. O komedijama je svoje znanje prenosio i dubrovakim uenicima pa su sauvani njegovi dubrovaki traktati o tim temama, i to jedan naslovljen Super comoedia veteri... u kojemu je i ono slavno mjesto o ilirskom skianju iliti stribiligo illurica, a zapravo je taj spis opa teorija drame, razmatranje o njezinim anrovima kao i svojevrsna rasprava o funkciji kazalita koja je, kako veli Crijevi, upravo u tomu da tuzi ivota ponudi spasonosni prostor zaborava. Precizno on to kae ovako: Est tristis haec vita, theatra, jocos postulat. Najvee uspjehe doivio je Crijevi u Rimu 1485, dok se u drutveni ivot Dubrovnika pjesnik zbog poneto udljive naravi nije lako uklopio. Najvei dio svoga radnog vijeka posvetio je mladima, koje je u koli poduavao puna tri desetljea, da bi od 1510. pa sve do smrti 1520. bio i rektorom dubrovake gimnazije. Pored slube u Konavlima na utvrdi Sokol, obnaao je ne svojom voljom i kneevsku dunost u malarinom Stonu. Uvijek bi mu u ivotu poneto zasmetalo i poneto je htio preokrenuti pa mu je tako samo malo volje nedostajalo da se potkraj ivota ne odazove ugarskom pozivu i da se okua u slubi ugarsko-hrvatske krune. Uspjeh Crijevieva pedagokog rada, ini se, bio je razmjerno velik. Posebno bi se to moglo kazati za njegov rad na dramskim tekstovima, jer je samo pet godina nakon Crijevieve smrti, 1525. godine, skupina od ezdeset plemia prijavila vlastima elju da izvede neku latinsku komediju. elji nije udovoljeno, ali podatak da je u Dubrovniku tada bilo toliko plemia spremnih da na sceni izgovaraju latinske stihove zadivljuje. Uostalom, 1500. godine Dubrovanin Petar Meneti napisao je i jednu latinsku tragediju, koja se poslije izgubila. Jo u 19. stoljeu neki su je itatelji imali u rukama. Sluaj te Menetieve tragedije svjedoi o ivosti kazalinih interesa u dubrovakih humanista. I Ilija je Crijevi u svoje vrijeme, slino Filipu De Diversisu, obavljao dunost republikoga glasnogovornika, pa je sauvano i neto tragova njegova govornikog umijea, i to govori u povodu smrti Matije Korvina i slovo posveeno kralju Vladislavu u kojemu je vrlo mnogo govorio i

97

o sebi, ostavivi tako i osobnih podataka koji inae ne bi bili poznati. Najvredniji dio Crijevieva opusa svakako je nekoliko stotina njegovih lirskih pjesama rasporeenih u deset knjiga, meu kojima ima i erotskih elegija posveenih dubrovakoj vladici Mariji Bona, ali su jo izravnije i strastvenije elegije posveene Rimljanki Flaviji, nazvane Flavijin ciklus. Meu njima se izdvaja jedna o ljuvenom otporu, danas bismo rekli silovanju, to su ga Crijevievi vrnjaci osjeali kao vrhunac tjelesne naslade, prisjeajui se mnogih u literaturi silovanih Rimljanki. Pri tomu su zaboravljali naas sjetiti se svih onih nasilja nad zarobljenim enama u turskom zaleu. Crijevi taj motiv ljuvenog nasilja dodue prilino uspjeno razblauje naglaskom djevianske rtve: Raduje se, Himeneju, ugrabiti ovu mladenku ruu, zato je plaevnu vodi? Prve se radosti plai. Zato se toliko gnjevi? Ona se pripravlja braniti hitrim noktima djevianski cvijet. Moe li se u same nokte pouzdati? Zato ne? Prilii pouzdati se u djevianski zub ili nokat. Zato opet onomu kojeg pobijedit ne eli, djevica odbija? Zar ne zato to je krvav poraz veseli?... Stoga, djevo, ne prestani braniti svoj stid! Bori se, jer to se bude vie borila, draa e biti. Tako e muu svojem u ljubavi jo milija biti: o koliko vrle djevice otpor godi! Ima u Flavijinu ciklusu i mizoginijskih pjesama u kojima pjesnik ljubavnici upuuje niz okrutnih uvreda te joj prijeti svim moguim osvetama i bolestima. Ipak meu najljepim Crijevievim pjesmama ostaju one u kojima se opjevava idilinost krajolika. Te pjesme bile su najblie Crijevievu pjesnikog glasu i u njima je njegova velika naitanost i klasina kultura uspijevala dati vrst emocionalni okvir sjeti bez koje kao da i nisu bili mogui Crijevievi doivljaji kraja u kojemu je ivio. Takvi su i stihovi iz poslanice kardinalu Alessandru Farneseu, buduem papi, a starom Crijevievu rimskom znancu. U poslanici Alessandru, pjesnik animira krajolik Lopuda, njegovu pjeskovitu i vodom bogatu obalu, oivljava u otonom bestijariju vjeverice i koze koje su, kae, bjelije od skitijskog snijega, a pjeva i o vepru koji to se vie zagnjuri, to ljepi izie, da bi cijelu sliku zavrio opisom oluje i aluzijom na ivotni kraj: Uitak je ovdje sluati srditu puinu i slatko motrit uas turobna mora, to naizmjence sad gotovo dodiruje vrhunce visoka svoda, a sad se opet strovaljuju obijesna krunita puine... U tima se ugodama, tovani gosparu, odmaram, i one meni ublauju mnoge tisue briga. Ovdje, tekim burama izmoren, odahnut moe moj amac i otpoinut na krotkim vodama. Novi ovjek i racionalna sumnja Crijevi je jedan od prvih hrvatskih pisaca koji je svoja pozitivna inozemna iskustva prenio u svojoj sredini. Sudbina ga je vratila zaviaju i on je ideju o oivljenoj antici to ju je upio u Rimu donio u Dubrovnik i predao mlaim naratajima. Najvanije u Crijevievoj i humanistikoj ideji antike svakako je bilo promiljanje novoga ovjekova mjesta u svijetu. Taj novi ovjek bio je ne samo ovjek razuma, kako se to ponekad potomcima nepravedno uinilo, nego ponajprije ovjek racionalne sumnje. Ideja o racionalnoj sumnji unijela je u tadanji svijet osjeanje prema kojemu ovjek sam u rukama dri svoju volju i upravlja njome. Nije sluajno to su prve takve osloboene ljude Crijevievi vrnjaci ugledali u teatru, u svijetu komedija i tragedija, a ne na ulici. Crijevi je taj prepoznati i osloboeni svijet unio u dubrovaku kolu, shvativi da je obrazovanje temelj drutva i da je ono najbolji prostor u kojemu se moe razvijati slobodna volja, gdje se na osnovi drevnih izvora, ali i uvida u suvremenu stvarnost, mogu izuavati vrline. U Crijevievoj koli odgajao se idealni ovjek kao odvjetnik a ne vie kao sveenik, kao graanin a ne parazit, kao ovjek ukusa a ne uvijek uenjak, ovjek irokih interesa a ne samo profesionalac. U Crijevievoj koli

98

pored vrlina pojavljuje se kao najvei ideal i kult ljepote, te zdravog i poeljnog tijela. Sve je u tom svijetu poprimilo dimenzije tijela. ak su i crkve u promijenjenoj ideji o ovjeku postale kue u kojima Bog kao u nekom idealnom tijelu treba udobno stanovati. One se vie ne grade da bi bile znak boanske veliine, a ni iskaz neograniene pobonosti njihovih graditelja, nego su i one postale tek kue za Boje tijelo. Ljudi su se uili geometriji i uz pomo geometrije oni su gradili opu sliku svijeta u ije su sredite postavili ovjeka i njegovo idealizirano tijelo. Radionica te idealizacije bila je u humanistikoj koli. U njoj je izrastao ideal prema kojemu vie nije bilo dovoljno samo se roditi. Obrazovanje je postalo put koji su izabrali oni koji su postali dio nove knjievne i intelektualne republike. U kolama nudila se ifra toga svijeta i odgajala klasa vladalaca. Dvorjanin je bio ideal tih kola a knjiga Baldasara Castiglionea Il Cortigiano bila je najvei knjiarski uspjeh toga vremena. Njezine pouke o dvorjaninu ulaze u folklor, postaju neto to se prima zajedno sa zrakom i hranom, neto to je bilo iskaznica za sve vie oblike drutvenoga ivota. U tomu vrijednosnom sustavu ljudi poput Ilije Crijevia imali su vrlo vanu ulogu. Oni su bili proizvoai novih duhovnih i obiajnih vrijednosti. Ali svijet je pored njih trebao i sloj koji e narasloj duhovnoj proizvodnji ponuditi svje kapital te protonost tehnologija i roba. Tu zadau preuzeo je na sebe eminentno gradski sloj tadanjih trgovaca, bitno odredivi sliku onodobnoga drutva i kulture, razarajui velikom energijom stare hijerarhije i autoritete. Kotruljevieva knjiga o trgovini Za potrebe novoga drutvenog sloja pisali su se udbenici iz udvornog ponaanja, udbenici o vlasti i pedagogiji, propisi o kontroliranju emocija, pisanju pisama, pisali su se udbenici o dvostrukom moralu, ali i traktati o dvostrukom knjigovodstvu. Dok je Castiglioneov Il Cortigiano bio knjiga o dvostrukom knjigovodstvu due i zbirka uputa o kontroliranju emocija, dotle je knjiga Dubrovanina Bena Kotruljevia Della mercatura et del mercante perfetto jedan od najstarijih udbenika namijenjenih trgovcu i njegovoj djelatnosti. Trgovci su bili kljune figure toga vremena, nositelji dinamike i gospodarske moi, protagonisti obnoviteljskog rizika i zagovaratelji novih tehnologija i komunikacija. Zato Kotruljeviev udbenik koji je napisan u Napulju sredinom 15. stoljea pripada najdalekovidnijim knjigama te epohe. Kotruljeviu je bio dalek svaki asketizam i uzdranost. Premda propagator srednjega puta i umjerenosti, na stranicama svoje vrlo sustavne knjige pisac je definitivno opovrgao srednjovjekovnu bojazan da je bogaenje grijeh. On predlae posvema nov tip slobodnog sudionitva graanina u javnom i politikom ivotu. Kotruljevi svoju knjigu pie kao praktini moralist koji trai pobonost od svoga itatelja, za kojega pretpostavlja da je trgovac, ali od njega ne trai da bude i svetac. Svi poboni ljudi, ita se na stranicama Kotruljevieve knjige, ne moraju biti i sveenici. Ta Kotruljevieva knjiga koja se due od stoljea irila u prijepisima, a tek ju je 1573. godine mletakom tiskaru odnio filozof Franjo Petrievi, dugo nije izgubila nita od svoje aktualnosti. Uostalom, ni okolnosti trgovanja kakve su Kotruljeviu bile poznate nisu se naglo mijenjale. Kotruljeviev trgovac moderan je putnik koji se slui mjenicama, nije on nikakav srednjovjekovni torbar koji bi svoju robu poput pua prenosio sa sobom. On trguje cjelinama, a ne uzorcima kao danas, putuje rizino i neudobno, ali ivi standardom koji je do tada pripadao samo kneevima i biskupima. U renesansi kapitalizam nije bio usitnjen i Kotruljevi, kada misli na trgovca, ne misli iskljuivo na ovjeka koji trguje robom. Jedan od najveih kapitalista i vlasnika i dalje je bila drava, pa Kotruljeviev trgovac moe pripadati i sloju poduzetnika i dravnih inovnika koji sve vie stjeu ekonomsku neovisnost, koji grade prostrane kue i poinju ivjeti aktivnijim javnim ivotom. U Kotruljevievo vrijeme u Italiji, ali i u Dalmaciji, niu pomorski arsenali kao prve prave tvornice, upoljujui mnotvo radnika i obrtnika. Drava se jo javljala kao najvei poslodavac, sudjelujui u pothvatima kakvi su bili izgradnja utvrda i javnih zgrada. Kotruljevi pie knjigu u doba koje upoznaje potpuno nov odnos prema radnom i slobodnom vremenu. To je epoha koja nepovratno razara ideologiju siromatva kao jedine sigurne ulaznice u nebo. Usredotoenost na rad i na njegove rezultate najradikalnija je svjetska promjena onoga vremena i moe se usporediti samo s otkriima novih svjetova i tiska. Ona je gradskom stanovnitvu donijela velike koliine slobodnog vremena. Oslobodila ga je mnotva molitvenih sati kao jedine razdjelnice u dnevnom rasporedu. Kotruljeviev trgovac planira svoj dan im se probudi, a naveer analizira obavljeno, povlai se u studio i ui, promilja svoju budunost i svoje sljedee postupke, on postaje svjestan povijesti svoje zajednice, njeguje viejezinost kao blagodat koja mu omoguava prodor u nove prostore. Moderni kozmopolitizam i racionalizam raao se zajedno s ranohumanistikim trgovcima i nije istinita, a u dokumentima nema potvrda, teza da su rad u kljuu modernog kapitalizma promovirali tek luteranski ideolozi. Kotruljeviev napuljski traktat takvu tezu rui do temelja.

99

Beno Kotruljevi rodio se u Dubrovniku, gdje je ve njegov otac bio vlasnik tkalakih radionica. Vie je kole zavrio u Bologni, a prva trgovaka iskustva stjecao je prevozei robu brodovima izmeu Dubrovnika, Napulja, Barcelone i sjevernoafrikih luka. U Dubrovniku je kontinuirano ivio sve do 1451. godine, kada je zbog nekakva ekonomskog prijestupa bio prognan. Za njim su raspisali i tjeralicu, pa je tek zauzimanjem uglednih prijatelja poslije s njega skinuta sumnja te je neko vrijeme mogao biti i napuljskim konzulom u Dubrovniku. U tomu svojstvu posredovao je u pregovorima s kraljem Korvinom u vezi s turskim osvajanjem Bosne. Smrt ga je zadesila 1468. u Aquili, gdje je bio ravnatelj kovnice novca. Spis o savrenom trgovcu nije njegovo jedino knjievno djelo. Napisao je i traktat o enama, pokuavao se baviti karakterologijom i simbolikom cvijea, ali su se oba ta djela izgubila. Njegov opseni traktat Della mercatura svakako je uskostruno djelo o umijeu knjigovodstva i voenju poslovnih knjiga. No ono to je u knjizi najzanimljivije svakako nisu autorove raunovodstvene upute nego su to brojna poglavlja u kojima s pozicija studia humanitatis odreuje drutvenu ulogu trgovca prikazujui ga kao renesansnog nadovjeka, univerzalnog svestrano naobraenog ovjeka zainteresirana za sve oblike stvarnosti. Taj Kotruljeviev uomo universale svoju izvrsnost gradi ponajprije na moralnoj razini. On, kae pisac, ne smije biti ni osvetoljubiv ni drzak, ni nastran ni tat, ni rasipan ni brutalan, ni izjelica ni pijanica, ne smije kockati, ne smije se druiti s ozloglaenim ljudima, ne smije se baviti okultizmom, a nije dobro niti da sudjeluje na vitekim turnirima. On se ak ne smije igrati loptom, a nikako ne smije krijumariti robu i mora biti edan, ozbiljan, udoredan. Mora potovati instituciju braka, a kada ga ena ne slua, treba prema njoj biti strog, ali je, veli taj moralist, nikako ne smije tui, ak ni kada ona to zaslui, jer bi mu se takav postupak poslije mogao osvetiti. Kotruljeviev je trgovac uen, on tijekom dana, najbolje uveer, pronalazi vremena za itanje i uenje, ali on ne smije knjige za duhovnu zabavu drati u opoj pisarnici ve za njih mora imati posebnu malu radnu sobu u najudaljenijem dijelu kue, to je mogue blie spavaonici, kako bi, ako mu pretekne vremena, mogao uiti, jer "studij je dina i pohvalna djelatnost". Kotruljevi je u svomu djelu mislio i na sve detalje trgoveva ivota, od onih povezanih sa spolnim nagonom do onih koji se tiu odjee. Pisac savjetuje noenje odjee koja nee gospodariti ovjekom, nego e on zagospodariti njome, a to se boja tie, Kotruljeviev trgovac kao da je siao s nekog suvremenog slikarskog platna jer njegove omiljene boje su crna, ljubiasta i smea. Odjea nikako ne smije biti preduga, a rukavi ne smiju dosezati do poda jer bi se tada moglo pomisliti da je to rije o Herkulovu sveeniku ili luaku. Kotruljevi svoje modne savjete jo vie zaotrava kada kae da trgovac nikako ne smije biti odjeven kao ena, jer je i Pir, kae pisac utjeui se antikom primjeru, koji je odijevao enske oprave, to inio samo radi seksualne lakomislenosti. Ljubav pak, veli Kotruljevi, slijepa je, a ti si trgovac, a ne zaljubljenik. Zanimljive su i Kotruljevieve stranice o enama, gdje im on predlae odgovarajuu prehranu. Tu je autor blizak onodobnim lijenicima koji su uzrok za sve muke i svjetske nevolje sa enama vidjeli u njihovoj tjelesnoj vlanosti. U tom smislu, kao tipini suhi mukarac, Kotruljevi savjetuje svom idealnom trgovcu da eni nikada ne dopusti jesti previe tekue hrane. Juhu bi joj potpuno zabranio. itajui Kotruljevieve stranice o renesansnoj eni, moemo se s pravom zapitati jesu li ene uope i imale renesansu? Dodue, na jednom mjestu Kotruljevi priznaje da je svojim kerima dopusti uenje gramatike i da nema nita protiv ako napamet recitiraju Vergilija, ali kae da im to nije dopustio zato da bi postale uene, nego da bi vjebajui razum postale razborite i pametne te dobra, vrsta i zdrava pamenja, a ne kao neke koje su tupa mozga i pospane, spore umom, a debele u tijelu i spavalice... samo meso bez duha. Knjinica kao humanistiki laboratorij I knjinice onoga vremena doivjele su velike promjene. Prvo to im se dogodilo bilo je da su prestale biti spremita staroga papira. Srednjovjekovne skriptorije s njihovim usporenim izvanvremenskim ritmom zamijenile su privatne i javne knjinice koje su u isto vrijeme postale i prostor uivanja, dakle udobna itaonica, ali i prostor druenja i duhovne proizvodnje. Knjiniar je u tim institucijama blizanac gradskom biljeniku. On je glavni izvor podataka uz pomo kojih humanisti "otkrivaju" kodekse koji su i prije bili nadohvat ruke, samo to tada nikoga nisu zanimali. U srednjovjekovnim knjinicama, koje su vie od svega bile prepisivake radionice, postavljani su temelji modernoj kritici teksta. Sada se u humanizmu sadraj knjinica nije mijenjao, ali se promijenila njihova struktura i obnovila njihova uloga. Knjinice su bile zametak tiskarstva, jer izum tiska u europskom okruenju moe se uiniti loginim tek onda kada ga sagledamo kao stupanj u razvoju srednjovjekovnih prepisivakih umijea. Knjievnost moderne Europe pripremana je u skriptorijima kroz prethodna stoljea i umijee nasljeivanja bila je njezina najvanija tehnika. U knjinice se ulazilo kao u hramove, u njih se stupalo ritualno i pobono, ali ve u 15. stoljeu

100

pojavili su se bibliotekari koji su slijedili ideju masovnog humanistikog elitizma i koji su doputali, pae i poticali, posudbu rukopisa izvan matinih knjinica. Pojavom tiskanih, dakle vie ne i unikatnih knjiga, ta se praksa jo vie stala primjenjivati. Najvee tadanje knjinice svijeta bile su u Italiji, gdje je u Vatikanu Nikola V. otvorio 1455. prvu modernu knjinicu, a samo pet godina kasnije venecijanska je Marciana nasljedovala veinu Petrarkine knjine batine. U Budimu Korvinova knjinica bila je osnovana 1460, a vei dio njezina fundusa prebaen je nakon sloma humanistikoga maarskog dvora zajedno s prijestoljem u Be. Meu hrvatskim bibliofilima i skupljaima knjiga istaknuo se u ono doba bogatim legatom Dubrovanin Nikola Barneo. Taj ugledni graanin svome je gradu ostavio knjinicu koja je bila tek popisana 1527. u vrijeme kuge. Barneo je knjige namijenio razliitim crkvenim ustanovama, ali je najvei njihov dio darovao Dubrovniku premda ga grad nije uvijek milovao te su ga vlastodrci jednom bez razloga i prognali. Barneo je ipak postavio jedan uvjet, a taj je bio da se na temelju njegovih knjiga ima otvoriti gradska knjinica, a ako to ne bi bilo mogue, da se knjige mogu i prodati na drabi. ini se da gradske vlasti ba i nisu bile spremne otvarati opinsku knjinicu, pa su se nakon ostaviteljeve smrti krinje knjiga i rukopisi to ih je za ivota skupio potucali od nemila do nedraga, a na kraju su zbog neijega nemara leali u notarijatu. Tko je te knjige, a bijae rije o ukupno nekoliko stotina knjiga i rukopisa, koristio, nije poznato. Ipak, zna se da su vlastima bile na teret. Mnogo prije Barnea Dubrovanin Juraj Krusi, koji je neko vrijeme sluio na dvoru Matije Korvina, a poslije bio biskup trebinjsko-mrkanjski, ostavio je veliku biblioteku franjevakom i dominikanskom samostanu u Dubrovniku. Svoju knjinicu opisao je ovom latinskom frazom: Totius praesentis vitae meae jucundiissimum solacium. Krusi je u vrijeme dok su ga suvremenici jo pamtili stekao astan glas pa je Ilija Crijevi, koji je inae bio sklon pretjerivanju, u komemorativnom govoru kazao da je Juraj Krusi ostavio gradu knjinicu sa oko dvije tisue svezaka, to je za ono doba bila gotovo nevjerojatno velika zbirka. Crijevi je tom prigodom jo kazao kako je Krusi svoje knjige itao i danju i nou, to dovodi u sjeanje istovremeni Machiavellijev zapis o itanju u knjinici. Pripovijedao je ueni Talijan kako u predveerje pred vratima knjinice ostavlja svoje svakodnevno i prljavu odijelo te na sebe s najveom pomnjom odijeva sveano ruho kao da e upravo biti primljen na kraljevski dvor ili kao da je postao firentinski ambasador. Tako odjeven i razdragan ulazio je u svijet svojih knjiga, na dvor velikih ljudi iz antike koji su ga primali u prijateljstvu. Od njih, pak, primao je neizmjerne darove koji su mu priinjavali zadovoljstvo koje je bilo samo njegovo i zbog kojega mu se inilo da je i bio roen. Boravio bi, kae taj vjerodostojni ljubitelj knjiga, u tom predivnom i uzbudljivom drutvu i po etiri duga i sretna sata. Izgubio bi se u njihovu svijetu, zaboravljao bi sve svoje muke i vie se nije bojao ni siromatva ni smrti. Pretvarali su se ti itatelji u pisce drevnih knjiga to su ih itali. Biblioteka za njih nije vie bila prostor imitacije i prepisivanja starih tekstova, nego je postala mjesto na kojemu su oni izmiljali antiku i sebe u njoj. Inventio starih osjeaj je to ga je Machiavelli opisao i taj je osjeaj bio poznat veini onodobnih hrvatskih knjievnika. ivjeli su oni punim pluima jednu od najveih svjetskih revolucija, revoluciju knjige. Umnaanje olovnih slova Do 1500. godine Europljani su tijekom samo nekoliko desetljea proitali oko est milijuna knjiga i vie od etrdeset tisua razliitih naslova. Te brojke promijenile su ne samo svijet knjievnosti i znanosti, teologije i kole. One su u svom vremenu ostavile nita manje traga od onoga to su ga u onodobnu sliku svijeta urezala geografska otkria, tehnoloka revolucija, izum vatrenog oruja ili razvoj bankarstva... Europa koja je do toga vremena najvei dio svojih tehnolokih iskustava i inovacija uvozila iz Azije postala je preko noi jedino svjetsko inovacijsko sredite. Tiskarsko umijee dolo je iz Kine, ali se ne smije zaboraviti da su Kinezi poznavali samo tisak nepominih stranica. Oni su, naime, umnaali slike, ali ne i tekstove. Ono do ega su se Kinezi dovinuli bilo je nekom vrstom pisanja bez pera. Bit Gutenbergova izuma povezana je s umnoavanjem jednom sloene stranice te brzim razlaganjem koritenih pominih olovnih slova nakon to je stranica otisnuta. Taj izum revolucionirao je i papirnu industriju, jer je koliina umnoenih tekstova sada poveana ne samo tisuu puta nego tu bijae rije o milijunima stranica namijenjenih do tada pismenou neobuhvaenoj populaciji. Prve knjige bile su u grafikom liku vjerne rukopisnim predlocima. Njihovi proizvoai, a i prvi itatelji, doivljavali su ih kao komercijalnu reprodukciju rukopisa. U pionirsko doba tiskarstva knjiga se jo uvijek doivljavala kao udo rukopisa, a ne kao udo njegova umnoavanja. U poetku je ljudsko oko u tiskarama vidjelo samo tvorce knjiga, ali humanisti su ondje ugledali i itatelje. U tomu nisu bili osamljeni jer su istu stvar prepoznali i teolozi. Prve humanistike knjige zadrale su vrlo bogate uveze i u prvom su redu bile namijenjene crkvenoj uporabi. Te prve tiskane knjige bile su na svoj nain unikatne. Tek kasnije zadobio je tisak svoju potronu vrijednost. Izraujui skromnija izdanja humanisti

101

su pridodavali tom poslu akribiju kojoj e najvanija posljedica biti dokidanje tekstoloke nepouzdanosti srednjovjekovnih skriptorija. Tiskarsko umijee zaustavilo je jednom zauvijek kvarenje izvornika i ono je pribliilo tekstove autorima. Knjiga je prestala biti kolektivni stoljetni rad generacija. Udaljenost pisca od njegova itatelja od 15. se stoljea poela bitno smanjivati. Tiskane knjige oivjele su knjievni ivot i njegove ustanove, a promijenile su i piev poloaj u javnom ivotu. Osjeaj zajednitva koji je nastajao oko tiskanih knjiga nije ni po emu bio srodan srednjovjekovnom kolektivizmu. Novi itateljski kolektiv bio je mogu tek kao zbroj pojedinaca, pa je zato tiskana knjiga u sebi ponijela i neto vrlo opasno. Zbog nje uzbudila su se mnoga sredita moi i vlasti, kako svjetovne, tako i crkvene. Monici su se, naime, vrlo brzo otrijeznili i shvatili da ono to im se inilo prednou moe postati velikom opasnou za poredak koji su ustanovili. Zato nije prolo mnogo vremena dok su se pojavili prvi indeksi i prve upute za neitanje knjiga. Znanosti je tiskana knjiga omoguila proboj u irinu i brzu divulgaciju rezultata. Pored toga znanstvene knjige jo su vie afirmirale kolektivni rad ljudi koji se nikada prije nisu osobno sreli, ali koji su uz pomo brzih i cjelovitih uvida u tue rezultate mogli unapreivati vlastita istraivanja. Tiskare su ujedinjavale svijet i dokidale kampanilizam srednjega vijeka. U kolama je tiskana knjiga oslobodila do tada zarobljeni mentalni prostor i otvorila ga osobnoj prosudbi briui pri tome kao stvar prolosti presudnu vanost memorije. Tiskana je knjiga uinila smijenim pedantizam onih koji joj se nisu priklonili i oni e u sljedeim desetljeima za osvetu paradirati komikim pozornicama, recitirajui istrgnute misli iz otrcanih antologija, i biti tek smijeni ostaci staroga vremena. Izum tiskarstva doveo je do stvaranja zajednikih ikonografskih predodaba na prostoru irem od jednog grada ili jednog naroda. Likovnost prvih knjiga snano je utjecala na folklor, i to posebno u onim slojevima kojima pisanje nije bilo profesija i koji su, premda pismeni, bili ovisni o oralnoj tradiciji distribucije tekstova. Dok je srednjovjekovni itatelj najee i sam bio pisac, i dok je puka knjievnost imala preteito usmeni karakter i glasno itanje joj je bila najea realizacija, sada se u okruju humanizma afirmirao novi oblik drutvene samoe, ali i svjetske zajednice uz pomo knjige. Premda namijenjene samoi, ukoriene i umnoene ljudske rijei postajale su od kraja 15. stoljea sve jae i monije sredstvo dijaloga izmeu mnogobrojnih interesnih skupina u europskom drutvu. Oko umnoenih rijei kao pele oko konice okupit e se i pisci i itatelji, nakladnici i trgovci, teolozi i knezovi, moralisti i diplomati, pustolovi i heretici, te e svi zajedno otpoeti dijalog iji se budui tijek malo tko usudio i predviati. Kritika kao in ljubavi U koli, akademiji, knjinici i tiskari naao je europski humanizam stupove nad kojima je u svega nekoliko desetljea izgradio vrstu zgradu modernijega knjievnog ivota. Humanizam, naime, nije bio filozofija ve metoda, i intelektualna praksa koja je ponajprije bila usmjerena interpretaciji teksta. I u koli i u akademiji i u knjinici i u knjigama humanisti su se trudili doprijeti do izvornoga teksta i njegovih pravih znaenja. Za njih jedini izvorni tekst nije bio kanon Svetoga pisma i patristika batina, za njih su na istoj razini sa svetim knjigama bili i tekstovi antikih filozofa, pjesnika i povjesniara. Do 1500. godine manje ili vie svi glavni antiki tekstovi bili su tiskani, a ako je bila rije o grkim autorima, i prevedeni na latinski jezik. U tom razdoblju tiskani su i najbolji antiki medicinski prirunici kao i znatan dio pravne grae starih Rimljana, a pojavila su se i poboljana izdanja Biblije, prireena po najsuvremenijim kritikim i filolokim metodama, te djela crkvenih otaca. Aristotelovim, ve prije raspaavanim djelima, sada se sve vie i ravnopravnije, intenzitetom veim nego u srednjem vijeku, pridruuju i Platonova djela. Trite je u to vrijeme pokazivalo zanimanje i za knjige o praktinim djelatnostima, i to od poljodjelskih do kuharskih prirunika, kakva je, recimo, velika Platinina humanistika kuharica iji se primjerak i danas uva u Dubrovniku. Tiskare onoga doba nisu bile samo obrtnike radionice nego su postale i nekom vrstom filolokih seminara. Erazmo Roterdamski provodio je u tiskari barem toliko vremena koliko i u vlastitoj knjinici. Tiskare onoga doba bile su kritiki laboratoriji, mjesta s velikom moi. U tiskari je kritika teksta, ta najvea ljubav svih humanista, opremana fizikim ruhom i slana u svijet itateljima. Humanisti su svoju, a i tuu kritiku doivljavali kao in iste ljubavi. Zato e Ignacije Loyola, dok sredinom 16. stoljea bude guio humanistike ostatke, svoje sljedbenike upuivati da nikada ne kritiziraju javno! Humanisti su, pak, u svemu postupali suprotno toj uputi. Oni su prvi otkrili javnost knjievnoga rada i u njoj uivali. Kritika teksta i kritika autoriteta pruale su im neizrecivu radost. Prvi hrvatski tiskari

102

Ni u Dalmaciji ni u Dubrovniku vlasti nisu poticale autohtono tiskarstvo. Mletaka Dalmacija, koja se nalazila u kolonijalnom poloaju prema Veneciji, tako neto iz ekonomskih razloga nije nikako mogla dobiti, a dubrovake dravne vlasti bojale su se tiskarske inovacije pa su u strahu pred profesionalizacijom i autonomijom tako vane djelatnosti odbijale brojne tiskarske inicijative. U rano doba humanizma u junoj su Hrvatskoj u glagoljakoj tiskari u Senju Bla Boromi i Grgur Senjanin bili sredinje figure i u posljednjem desetljeu 15. stoljea ta je tiskara objavila ak sedam glagoljskih knjiga. Druga vana domaa tiskara bila je ona to ju je nekoliko desetljea kasnije u Rijeci osnovao humanist i glagolja imun Koii Benja. Ali dok su domae tiskare objavljivale iskljuivo pobone knjige za potrebe sveenstva i pastve i dok je materijalna osnovica tih tiskara bila crkvena, u isto to doba neki su Hrvati ostavili znatnoga traga svojom osobnom poduzetnou u nezavisnom humanistikom tiskarskom umijeu Italije i Francuske, gdje se uz njihova imena vee nekoliko najznamenitijih inkunabula. Iz Boke je potjecao slavni Andrija Paltai koji je u Veneciji bio tiskar ve 1467, dakle, im je to umijee uvedeno u Italiju, a u istom poslu ostao je sve do 1492. Paltaiev uenik bio je i Lastovljanin ije je hrvatsko ime Dobri Dobrievi, a koji je zapamen pod latiniziranim imenom Boninus de Boninis. Dobri je izuivi zanat i uputivi se u tiskarsko umijee preao u Bresciu i u Lyon, gdje je objavio nekoliko izdanja iz kojih je posvema razvidno da nije bio samo majstor nego da je poput Alda Manuzija bio i filolog sposoban obaviti i najtee redakture tekstova. Svojim izdanjima Lastovljanin je pisao predgovore i pogovore, a njegovo bogato ilustrirano izdanje Ezopovih Basna, te izdanje Danteove Boanstvene komedije tek su najpoznatiji primjerci Dobrieva umijea. Tiskar je Lastovljanin vezanost s rodnim otokom posvjedoio i time to je na zavjetnom platnu to ga je naruio za mjesnu crkvu dao naslikati i svoj lik u molitvenoj pozi. Ali Hrvati nisu svoje humanistike tiskarske poslove poduzimali samo u Zapadnoj Europi. Bilo ih je koji su taj, u to doba vrlo cijenjen, a za stanje onodobnih zanata i teak, kruh zaraivali i na Istoku. Tako je Dubrovanin Trojan Gunduli, izvanbrani sin plemia Federika Gundulia i seljanke Tomue, nakon to je izuio brijaki zanat i nakon to se neko vrijeme bavio trgovinom po Ugarskoj, kupio u doba pada Beograda od nekog Dmitria tiskaru u kojoj je 1522. godine za potrebe pravoslavnih naruitelja izradio etverojevanelje, naglasivi u pogovoru i svoj stvaralaki udio u tom vanom srpskom izdanju. Godine 1559. izvritelj Gundulieve oporuke nali su u njegovu posjedu i prilian broj neprodanih knjiga, to svjedoi da nije bio samo tiskar nego, to je bilo uobiajeno u to vrijeme, i prodava vlastitih izdanja. O tomu koliko su hrvatski itatelji bili na tadanjem knjievnom tritu zahvalni kupci moe posvjedoiti i interes to ga je jedan od najslavnijih tadanjih nakladnika Aldo Manuzio iz Venecije pokazivao za dubrovako trite. Aldo, koji je svojedobno prijateljevao i dopisivao se s itavom humanistikom elitom, vladao je vie nego solidno latinskim i grkim jezikom. On je u Veneciji oko svoje tiskare okupio pravi znanstveni zavod, a njegove knjige bile su pripremane prema najstroim filolokim naelima. U tiskanoj verziji one nisu bile optereene opsenim komentarom. Rigoroznost se podrazumijevala, ali je bila skrivena itateljevu oku. itatelju se nudio konaan i savren proizvod. Aldo Manuzio rodoelnik je danas posvema prirodnoga trgovakog elitizma, on je prvi tvorac proizvoda s autorskim potpisom namijenjenih masovnoj konzumaciji. Aldove su knjiice bile tiskane u maloj osmini s lijepim kurzivnim slovima pa su ih i prozvali aldinama. U Aldovoj su se tiskari okupljali divovi onodobnoga humanizma, od Erazma do Bemba, ali zajedno s njima okupljalo se u tim prostorima i mnogo brbljavaca i dosadnih pedanata koje je praktini Manuzio prezirao, ali ih je i morao trpjeti jer je, naposljetku, od njihova pedantizma i ivio. Puna su Aldova pisma opisa novopeenih laikih knjikih crvi koji su se kao vrsta rodili tek s pojavom tiskanih knjiga i koji su preplavili onodobnu Europu. Knjievnici su u njima napokon nali itatelje i oboavatelje, a to to su oni u socijalnom smislu esto bili drutveno suvini i nesretni ljudi nimalo nije tetilo buduoj knjievnosti. Knjievnost se naime poela navikavati na suvinost. Aldo Manuzio znao je oko sebe okupiti vrlo aroliku druinu ali bi naposljetku s njom i napravio unosan posao. Bio je on primjer prvoga modernog trgovca-intelektualca, ovjeka koji kao da je siao sa stranice Kotruljevieve knjige o savrenom trgovcu. Njegovo dopisivanje s uiteljem Danieleom Clariom, koji je rukovodio dubrovakom kolom od 1485, iznimno je dragocjen izvor za poznavanje itateljskih navika u jednoj od najrazvijenijih onodobnih hrvatskih sredina. Dubrovaki uitelj Clario bio je stari Manuziov znanac, a njihovo se prijateljstvo obnovilo upravo za vrijeme Clariova dubrovakog boravka. Uzajamno tovanje te dvojice humanista bilo je posvema u duhu onoga doba. Razmjenjivali su iz Venecije i Dubrovnika poslanice i posvete, ali je njihovo dopisivanje vremenom zadobilo i isto poslovni ton. Naime, poput venecijanskog tiskara dubrovaki je uitelj Clario bio punokrvni ovjek svoga vremena, dakle i savreni trgovac. On je Manuziju posluio kao neka vrsta dubrovakog knjiarskog agenta, pa u pismima to su ih ta dvojica razmjenjivala ima mnogo podataka o svakodnevnom kulturnom ivotu Dubrovnika. Clario prijatelju u Veneciju s divljenjem pie o intelektualnim potencijalima Dubrovnika, spominjui s posebnom ljubavlju Iliju Crijevia s kojim je zajedno zaraivao

103

uiteljski kruh. Na kraju dugogodinje dopisne veze dolo je meu prijateljima do sukoba jer se vremenom dubrovako trite zasitilo Aldovih knjiga pa Daniele Clario nije, kao u poetku, mogao u Veneciju svako malo slati novac od prodanih primjeraka. Bilo je to dovoljno da izazove u Alda nervozu, pa i estoku provalu bijesa, na koju Clario nije znao ponuditi osobito matovit odgovor, te je nemajui boljih izgovora spominjao gusare i ratove kao glavne krivce to Dubrovani vie ne kupuju i ne itaju knjige. Aldo Manuzio umro je 1515. godine, a njegov dubrovaki prijatelj i suradnik na kojega se na kraju i naljutio, nadivio ga je jo nekoliko godina, rasprodajui valjda one knjige to mu ih je mletaki humanist, tiskar i poduzetnik jednom davno bio poslao. Nekoliko desetljea kasnije, u doba kad se u Dubrovniku malotko jo mogao prisjeati uitelja Clarija i njegova venecijanskog prijatelja, stie onamo petogodinji unuk Alda Manuzija. Djeaka Girolama poslao je u Dubrovnik otac Paolo radi kolovanja. Paolo Manuzio, koji je naslijedio oev tiskarski posao, zadrao je naime dobre poslovne veze s istonom jadranskom obalom, pa mu se posve prirodnim inilo da 1558. poalje svoga malodobnog sina na kolovanje u kulturni ambijent kakvim se Dubrovnik ukazivao tadanjim Talijanima. Na alost, njegov sin Girolamo, Aldov unuk, bio je slabana zdravlja pa su njegov uitelj Paolo Bosio i tutor nadbiskup Lodovico Beccadelli nedugo po djeakovom dolasku morali ocu javiti tunu vijest o smrti malog talijanskog uenika dubrovake kole. Dola su po svemu sudei nova vremena kad u Dubrovnik i u Dalmaciju iz Italije nisu samo pristizali uitelji i biskupi nego su na kraju humanizma poeli onamo stizati i talijanski uenici. Koriolan Cippico ratnik i knjievnik Najstarije hrvatske knjige tiskane su samo desetak godina nakon Gutenbergova izuma. Proizvedene su kod talijanskih tampara i sve su odreda imale latinsko jezino ruho. Uostalom, u to doba nije to bila nikakva hrvatska specifinost. Svaki onaj koji je u 15. stoljeu iao u kolu ve bi u niim razredima stekao dovoljnu sigurnost u poznavanju latinskog jezika da je bez veih tekoa mogao itati latinske tekstove. Bio je latinski jezik zbog toga najprirunije sredstvo svim piscima koji su htjeli doprijeti do europskih itatelja. Jednoj od najstarijih hrvatskih knjiga uspjelo je da zahvaljujui svom latinskom ruhu poslije doivi nekoliko pretisaka i prijevod na talijanski jezik. Izvorni naslov bio joj je Petri Mocenici imperatoris gesta, a poslije su je obiavali nazivati De bello Asiatico, to je inae odve pompozan naslov za opis jednog u biti lokalnog rata koji se kronoloki nastavio na kaos izazvan padom Carigrada. Knjiga je objavljena u Veneciji kod njemakih tiskara, a autor joj je Koriolan Cippico, sin onoga Petra koji je zajedno s prijateljem Jurjom Benjom skupljao antike natpise, a sam prepisao Ciceronove govore u kodeksu koji se i danas uva u Oxfordu. Petrov sin Koriolan obavljao je za Mleane mnoge ugledne komunalne dunosti, a za posebne zasluge i Matija Korvin dodijelio mu je neke povlastice. Kada je pala Eubeja i kada su mletaki zapovjednici koji su je izgubili bili osueni zbog izdaje i kukavitva, pozove mletaki dud i Koriolana Cippica da opremi veliku galiju te da se prikljui zapovjednitvu ekspedicije zapadnih saveznika koja je krenula u rat protiv turskih navala po grkim otocima. Taj se kazneni rat vodio ne samo u Grkoj nego i na Balkanu, ali i u Maloj Aziji. Velika Koriolanova galija s tri reda vesala sudjelovala je u itavom tom etverogodinjem pohodu koji je bio samo jedan u nizu mletakih ratova to su se sve do Lepantske bitke iz 1571. gotovo matematikom pravilnou obnavljali. Svi ti venecijanski pohodi protiv Turaka nazivali su se kolektivnim imenom guerre d'Oriente, a ekspedicija u kojoj je sudjelovao i Koriolan Cippico zapoela je 1470. Pobjednik nakon krvavog osvetnikog rata bio je Pietro Mocenigo kojega su po povratku u Mlecima ovjenali slavom na ijim je krilima uskoro postao i dud, ali je ve 1476. umro. Samo godinu nakon dudove smrti poelio je Koriolan Cippico da pokojniku u ast objavi svoj tada ve povijesni, a zapravo memoarski, spis o ratu to ga je slavni vojskovoa vodio u Maloj Aziji, a u kojega se taj Trogiranin, neprestance razmiljajui o Turcima ponad Klisa, ukljuio s velikim arom. Piui svoju ratnu kroniku Koriolan Cippico nikako ne moe svui humanistiku odoru, to je posvema logino za ovjeka koji je odrastao u kui to je bila proeta humanistikom kulturom i koji se rodio ondje gdje se Petronijev fragment o Timalhionovoj gozbi itao sve do 1650. u privatnoj knjinici kao stvar posve samorazumljiva, dok je veina strunjaka, doznalo se poslije, bez razloga mislila da je i taj dio Petronijeva romana Saturae zauvijek izgubljen. Cippico je odrastao u Trogiru u kojemu su pored njegova oca djelovali i mnogi ugledni talijanski humanisti, meu kojima je ime Palladija Fosca bilo samo jedno od najslavnijih. Koriolan Cippico pie o uspjesima Pietra Moceniga strau sudionika, on opisuje estoke ratne sukobe, a na njegovim stranicama defiliraju junaci i njihove rtve, zarobljenici i napastovane ene, hrabri mornari i kukavice. Cippico, mirnoom kakva grkoga povjesniara, premda detaljno opisuje i najkrvavije

104

epizode, ne doputa svom itatelju da zaboravi da se sve te strahote dogaaju u posveenom prostoru humanizma, u svijetu koji su neko nastavali stari Grci. Zato Cippico nikada, ak ni kada zadihano pripovijeda o pojedinanom nasilju, nee zaboraviti spomenuti nekog svog antikog prethodnika ili nee propustiti zapaziti ostatak antikoga hrama, grobnice ili teatra. On je u svojoj knjizi ispisao i mnoga geografska objanjenja, a donio je i vrlo tonu opservaciju o poloaju i vanosti Dubrovnika, to je najstariji tiskani spomen toga grada. Ali ono to najvie fascinira u Cippicovoj knjizi jest to to on na samom poetku hrvatske renesanse opisuje kao stvar posvema prirodnu turski poraz, dakle, neto to e tijekom cijeloga 16. stoljea zvuati tek kao lijep, ali nestvaran san. Cippico je prvi, ali zadugo i jedini Hrvat koji opisuje Turke iz vizure pobjednika. Poslije njega ee e biti oite rtve u hrvatskih pisaca! Zato odlomak o pljakanju turskih posjeda zvui gotovo nerealno: Neko je vrijeme bitkaq bila neodluena. Napokon nai, nadmoniji i brojem i hrabrou, posijeku velik broj neprijatelja i natjeraju ih u bijeg. Mnogi su bili ivi zarobljeni, a ostali se povukoe u strma brda i neprohodne gudure. Porazivi potpuno neprijatelja, nai se raspre po svim selima radi pljake pustoei sve ognjem i maem. Kad su tako sve opustoili, vrate se na lae natovareni plijenom, naroito sagovima. U tim su naime krajevima ene izvrsne tkalje sagova i one obavljaju svoj posao ne samo za svoju potrebu nego i za trgovinu. Malo je ljudi bilo zarobljeno, jedino neto ena koje nisu bile pobjegle jer su eljele odnijeti svoje stvari. Vrhovnom zapovjedniku bilo je doneseno bezbroj neprijateljskih glava. I Trogiranin Cippico je, poput svog ibenskog vrnjaka Jurja igoria, pokazivao zanimanje za pjevanje hrvatskih narodnih pjesama pa tako u dijelu knjige gdje inae opisuje pothvat nekog Dalmatinca u borbi s medvjedom spominje, usput, i ilirske mornare, kako on naziva svoje sunarodnjake, koji svetkuju i iz velikih aa nazdravljaju vinom pozivajui svoje drugove pjesmom na pie da bi se, pripovijeda Cippico, kada se najedu do sitosti, zapoeli prisjeati prolih dogaaja, pri emu se svatko hvastao i uzdizao svoj udio. Jer nakon pobjede obino se i kukavice hvale svojim uspjesima, poentira hrvatski pisac. Cippicova knjiga svoju kasniju popularnost pored svoga ivog stila i zamjerne dokumentarnosti ima zahvaliti trajnoj aktualnosti turske i ratnike teme. Razumljivo, Koriolan Cippico nije iz perspektive svoga vremena uspio jasno razvidjeti da je mit o venecijanskim pobjedama na Istoku bio tek velika la s kojom su se vladaoci Republike Svetoga Marka sluili kako bi na Jadranu i oko grkih otoka osigurali stanje ni rata ni mira, dakle povoljnih okolnosti za svoju trgovinu kroz Otrantski kanal. Jer Turci koji napadaju Rhodos, Srbiju, Ugarsku i Hrvatsku, Turci koji Split i Trogir gledaju s Klisa nisu zbog zabavljenosti tim prostorima nikada znaili izravnu opasnost za Veneciju i njezin ekonomski interes. U logici dugog trajanja nije bilo presudno kako esto su mletaki lavovi zatvarali i otvarali svoje kamene knjige po dalmatinskim zidovima. Gospodarima Jadrana bilo je najvanije da je Sveti Marko zaposlen, a dobar mir, makar bio isprekidan i manjim bojevima, bio je uvjet dobre i sigurne trgovine. Turci i Mleani neprijatelji su koji su se sjajno dopunjavali. Koriolan Cippico, piui svoju pohvalu preminulom dudu Pietru Mocenigu, a ne razabirui dokraja sve okolnosti mletako-turskih ratova i njihov negativni utjecaj na stanje u Dalmaciji, napisao je izvrsnu memoarsku knjigu dobrog unutranjeg ritma i kompozicije, objektivnu, ali i s pobjednikim nabojem koji e s razlogom u sljedeim stoljeima izostajati u djelima hrvatskih knjievnika. Nikola Modruki teoretiar utjehe Koriolan Cippico nije jedini hrvatski pisac koji je bio ukljuen u pripremu Mocenigova azijskog pohoda. Kransku flotu, u kojoj je trogirska galija imala istaknuto mjesto, organizacijski je pripremao Nikola Modruki, papin povjerenik i diplomat, pisac i humanist rodom iz Grblja pokraj Kotora. Bio je taj Nikola biskup senjski i modruki, a putovao je kao papin legat u osjetljivoj bosanskoj misiji u vrijeme kada se Stjepan Tomaevi okrunio kraljevskom krunom i otkazao hara turskom sultanu. Nikola Modruki neko je vrijeme bio blizak ugarskom dvoru, ali kako se nije dobro slagao s Korvinom, nije se ondje dulje zadrao premda se izmeu njega i Ivana Viteza razvilo iskreno prijateljstvo. Stoga je ideju za svoj spis De mortalium felicitate prvi put razradio za vrijeme boravka u Vitezovu dvorcu. Nikola je Modruki u borbama s Turcima sudjelovao ne samo s govorima i analizama vienoga nego se u njih ukljuivao i maem, ne skidajui pri tome odoru papinskoga legata. Autor je kronoloki najstarije hrvatske tiskane knjige u kojoj je 1474. u rimskoga tipografa njemakoga podrijetla Johannesa Gensberga objavio konvencionalni posmrtni govor Oratio in funere kardinalu Riariju. Pored mnogobrojnih latinskih spisa Nikola je Modruki dobro poznavao i glagoljicu te je bio njezin promicatelj, to se vidi iz pisma koje je uputio u svoju biskupiju, a u kojemu na hrvatskom jeziku veli kako je ondje poeljna uporaba glagoljice te da ta stvar nijednih listov i nijednih bul ne

105

potribuje. Zanimao se i za povijest, ali je njegova ambiciozna knjiga De bellis Gotthorum bila tek kompilacija bez poznavanja novih izvora. Isto bi se moglo kazati i za njegova istraivanja autorstva biblijskih psalama. Nikola Modruki, koji je umro u Rimu 1480, najbolje svoje stranice posvetio je pitanjima moralne teologije koju je obraivao koristei eminentno humanistiku literaturu svojih prethodnika i vrnjaka. Pored spisa o sretnoj smrti i poniznosti, te traktata o crkvenim slobodama u kojoj ima ia utobiografskih stranica, njegovo je najzrelije djelo traktat De consolatione napisan 1466. U toj knjizi Nikola Modruki ispisuje vaan prilog opoj povijesti lijeenja due. Utjeha i njezina retorika te lijeenje utjehom privlaili su mnoge humaniste pa je istu temu obraivao i Coluccio Salutati, a jo prije njega i Petrarca u djelu De remediis. Za razliku od svojih prethodnika Nikola je Modruki, nakon to je uvodno sistematizirao prethodnu grau, pokuao s polazita psihologije i terapeutike, a koristei se nizom zanimljivih primjera preuzetih iz batine, ali i iz osobnog iskustva, predloiti lijekove oaloenima i svima kojima je potrebna utjeha. Pisan u obliku prirunika, taj tekst nadilazi sve to je o toj temi prije bilo napisano. Pievi su izvori u isti mah bili poganski i teoloki, iskustveni i knjiki, a aktualnost njegova spisa bila je u humanistikim krugovima povezana s inae pomodnom eleginou, onom rairenom i sugeriranom tugom koja poput plata obavija sve tadanje pisce i njihovo oduevljenje antikim svijetom. Najmudriji meu humanistima sugerirali su u svojim djelima snaan osjeaj prolaznosti stvarajui privid spiritistike povijesne seanse na koju je cijela europska kultura bila pozvana. Humanizam je pod svojom optimistikom koprenom snano razvio senzibilitet za bol i suze, tugu i pla. Upravo u tom smislu spis Nikole Modrukog imao je veliku praktinu i teoretsku, ali i simboliku vanost za Hrvatsku, gdje su lakrimariji u tim godinama s razlogom bili prepuni suza. Nikola Modruki, zaprepaten koliinom boli i nepravdi to ih je moderni svijet bio sposoban proizvesti, pokuao je kodificirati terapeutiku boli, ponuditi solacium, ali i obrazloiti retoriku tualjke, koja e kao knjievna vrsta i kao emocija preesto odjekivati hrvatskom renesansnom knjievnou. Nikola je Modruki napisao pravu teoriju pogrebnoga govora, forme tako este u svakodnevnoj praksi hrvatskih humanista, kojima se ton pogrebnih tualjki, tako duboko usjekao u reenice i stihove da su ga nesvjesno unosili i u svoje govore suprotiva Turkom, u latinske tekstove to su ih uporno govorili gluhim uima, pozivajui monije i bogatije da ih uju i spase. Bili su ti njihovi tekstovi tek stihovane utjehe kojima je Nikola Modruki nesvjesno posvetio svoju najljepu knjigu. Koiiev glagoljaki humanizam Na elu modruke biskupije nalazio se i imun Koii iz zadarske plemike obitelji Benja, koji je u svojoj osobi na najljepi, premda ponekad nespretan, nain uspio spojiti osobine izvornog latinskog i antikog humanizma s glagoljakim humanizmom. Poput svoga prethodnika Nikole Modrukog, bio je i on blizak takvoj, samo naoko neloginoj sintezi. Humanistiki povratak izvorima znaio je za te ljude ne samo povratak antikoj batini nego su oni po naravi svoga crkvenog habitusa radili na pravim vrutcima izvornoga kranstva. U tomu imali su ovi hrvatski humanisti nekih zajednikih crta koje su ih povezivale i s ranim Lutherom, a i s Erazmom Roterdamskim. U njihovo se vrijeme i dalje vjerovalo da je sveti Jeronim Hrvatima kodificirao liturgijski jezik te je bilo posvema logino to su se u vrijeme programatskog povratka izvorima i traenja pravih istina u prolosti i u Hrvata pojavili oni koji su dio te autentinosti prepoznali u povratku izvornom i drevnom slavenskom bogosluju. Pred turskom opasnou bio je to posvema razumljiv gest samoobrane i prava na razliku. U tom smislu mora se razumjeti reenica Nikole Modrukog o tomu da takva praksa ne treba nikakvih papinskih bula da bi imala legitimitet. Takvo stajalite proizlazilo je iz humanistike pameti, ali i vojne situacije, a izraavalo je i posve nov odnos prema starijoj tekstualnoj biblijskoj batini. imun Benja svoje je prvo obrazovanje primio u Zadru, gdje je usporedno s latinskom humanistikom kolom dobio i poduku iz glagoljice. U Rimu je boravio 1502. godine te je na svoje oi mogao vidjeti u kom je smjeru krenula kriza vatikanskog dvora i kamo je papa Aleksandar VI. doveo to neko ugledno i integrativno mjesto. Benja je u svojoj crkvenoj karijeri napredovao razmjerno brzo pa je u Modruu postao biskupom ve 1509, a etiri godine kasnije imenovan je upraviteljem senjske biskupije. Zadranin je bio i jedan od najeminentnijih hrvatskih sudionika lateranskoga koncila. On je koncilu pristupio u drubi hrvatskih biskupa koji su ondje izloili svu teinu poloaja u kojemu su se nalazile Hrvatska, Bosna, Mletaka Dalmacija i Ugarska. Meu prvima govorio je na tom koncilu splitski nadbiskup Bernardo Zane. Njegov govor bio je otisnut zajedno s poslanicom Tome Nigera Marku Maruliu, a im se koncil u proljee 1513. ponovno sastao nastupio je ondje i Benja govorei o dvjema temama koje su ga opsjedale cijeloga ivota, a to su reforma autoritarne Katolike crkve i potreba sveukupne akcije protiv turskoga nadiranja. Njegov govor bio je na sedam listova otisnut kao separat u nekoj rimskoj tiskari, a poslije je, kada su svi

106

materijali s koncila tiskani u zajednikoj knjizi, bio ukljuen u skupinu slubenih tekstova koja se pojavila 1521. Lateranski koncil trajao je pet godina, pa se Benja onamo vratio jo jednom i to 1517. u pratnji kneza Bernardina Frankopana te je na samom kraju koncila imao prigodu na posebnoj i neslubenoj sjednici ponovno govoriti pred kardinalatom i papom Leonom X. o pitanjima koja su titila hrvatske biskupije. I taj govor Benja je tiskao u skromnoj opremi na est listova s naslovom De Corvatiae desolatione. Benjin govor o opustoenoj Hrvatskoj nije bio drugo nego krik oaja: Ako ne marite za nae jadikovke, govorio je pred papom, i ne sluate nae molbe, neka Tvoja Svetost zna da nas odasvud pritjenjuju sve mogue nevolje: Izdale su nas snage, svi nai prijatelji i susjedi, koji bi se morali boriti za nas, napustie nas... Dalje se sve dogodilo onako kako je imun Koii Benja najavljivao. Nesrea na koju je upozoravao najprije je snala njegovu biskupiju, koja je nakon opega raspada ugarsko-hrvatske vojske pala u turske ruke pa je biskup morao pobjei u Vinodol, a odatle na Rijeku, gdje se nastanio 1530. Na Rijeci osnovao je Benja glagoljsku tiskaru, radei na crkvenom polju posvema u duhu humanistikih ideja. Njegova poduzetnost bila je u skladu s praktinou mnogih njegovih europskih humanistikih vrnjaka. U Veneciji je kupio potreban materijal, dao izliti dvije vrste glagoljskih slova i unajmio dva talijanska tiskara. U rijekoj glagoljakoj tiskari objavio je imun Koii Benja, nekoliko djela na hrvatskom jeziku za koja je smatrao da e biti korisna u svakodnevnoj evangelizaciji. On je svojim jezinim zahvatima u predloke po kojima je pripremao tekstove unio niz promjena koje svjedoe da je u nekom smislu bio purist i da je vjerovao kako je najbolje da se jezik starih glagoljskih knjiga uredi prema vrstim filolokim naelima. Postupao je dakle s tim glagoljakim izvorima kao da je rije o netom pronaenim antikim svicima i kao da je on njihov Aldo Manuzio. Pokuao je jezik koji je zatekao u izvorima, a koji se njemu priinio barbarskim, oistiti tako to je iz njega izluivao tuice i navodne arhaizme, ali je, nemajui pravih prirunika i ne poznajui sve izvore koji su mu mogli biti od koristi, obavio taj posao nedosljedno pa su u konanoj realizaciji Benjini hrvatski tekstovi zazvuali prearhaino i daleko od stupnja koji je u vrijeme kad je on tiskao svoje knjige, knjievnost na hrvatskom jeziku ve bila dosegnula. Kao jezini dokumenti njegove su knjige korak natrag prema ve ostvarenoj kodifikaciji to je postignuta i u Bernardinovu lekcionaru i u Marulievim prozama, ali Benjin napor vaan je upravo po svojoj uzaludnosti i nemaloj unutranjoj konzistentnosti pa e ostati kao trag o osamljenom pokuaju jednog humanista koji je po naravi svoga crkvenog statusa bio pozvan da obnovi zaputenu crkvenu batinu, ali je to htio raditi samo na nain blizak humanistima njegove ili prethodnih generacija, a to znai kritikom. Benja je kritiki intelektualac i zato je ono to se nama danas moe priiniti njegovim neuspjehom upravo njegov uspjeh. On je savreno dobro znao da e svoje zamisli najbolje obaviti uz pomo tiskanih knjiga, pa je zato u vrlo kratkom razdoblju objavio ak est naslova. Najmanje su retrogradna od svih njegovih knjiga itie rimskim arhijerejov i cesarov u kojima je na nain poznat u pseodopetrarkinim ivotima papa i careva dao prikaz vlastodraca od Petra do aktualnih papa i careva svoga doba. Knjigu je Benja objavio 1531, a ona je jedna od najhibridnijih tvorevima cjelokupne hrvatske knjievnosti, u kojoj su se pomijeale i epohe i stilovi, i jezici i ideje o njima, i humanizam i reformatorske nakane. U posveti Tomi Nigeru tuio se imun Benja, koji inae svoj jezik redovito naziva hrvatskim, na zaputenost domae tradicije s kojom se do tada suoio, pa nagovara Nigera da on, uen kakav jest, napie povijest hrvatske zemlje i njezine nekadanje slave. Benja je posve samosvojna pojava u onom vremenu. Bio mu je najprimjereniji samotniki put u kojemu je dobro znao to treba uiniti, ali njegova se elja za akcijom nije uvijek dobro koordinirala s mogunostima. elio je biti reformator crkvenoga sustava, ali je to drugima bolje uspijevalo nego njemu, elio je biti humanistom pa je u tom aru sakupio itavu zbirku izvora za stariju hrvatsku povijest, koju je nazvao Monumenta vetera i po kojoj su drugi, mlai i spretniji uspjeli napisati sintetska djela. Benjina slabost, a paradoksalno i najvea prednost, bila je to je bio posvema uronjen u pitanja svakodnevlja i to se od njih nije znao odvojiti kako bi stvorio nekih trajnijih vrijednosti. Uostalom, on to nije ni elio. Metodu humanistike potrage za tekstovima i kritikom stvarnosti proitao je u kategorijama svoga zaviaja, gdje se glagoljatvo osjealo nekom vrstom klasine starine. Pokuavajui neuspjeno, ali vrlo dalekovidno, spojiti dvije polutke jedne te iste dotadanje knjievnosti, umro je Benja u Zadru 1533. Grob mu je na otoku Ugljanu u crkvi Svetoga Jeronima, sveca kojemu se najvie elio pribliiti njegov duh sklon sintezama ne uvijek spojivih sastavnica. Moderni osjeaj nacije Hrvatski duhovni ivot oko 1500. bio je dramatino partikulariziran. Razdrobljene i podijeljene izmeu monijih i grabeljivih susjeda hrvatske zemlje ivjele su jo jedino kao mogunost. Njihove

107

sastavnice svoje su sredinje toke nalazile daleko izvan prirodnih i loginih sredita. Razdvojeni upravom i civilizacijskim utjecajima sastavni dijelovi razuene Hrvatske imali su ipak zajedniku sudbinu, a ljudi to su se u svijet upuivali iz hrvatskih primorskih i kopnenih sela i gradova dodavali su toj zajednikoj sudbini jo i svoje pojedinane usude. Fragmentima Hrvatske zajednika svijest bila je vrlo maglovita. Ti ostaci ostataka ve iz razloga posve mehanikih i geografskih nisu ni mogli posjedovati neki deklarativni zajedniki ideal. Nepostojanje sredinje moi i stvarnog domaeg intelektualnog arita unijelo je u hrvatski duh stanovitu, kako se tek poslije prepoznalo, vrlo produktivnu relativizaciju, vrst obrambeni mehanizam koji e stoljeima nepogreivo funkcionirati. U taj obrambeni mehanizam smjestio se ve u renesansi zajedniki hrvatski duh. Sainjavali su ga fragmenti koji su uvijek iznova uspostavljali odnose ljubomore i zavisti, ali i ljubavi i potovanja. Tim dijelovima nisu bila zajednika sva ekonomska dobra, ni svi gospodari, ni ortodoksije ni ideologije, ali te ljude koji su tako dramatino bili razdijeljeni granicama, spajala je jedna uvijek ista duhovna energija s kojom su zajedniki i u jednom jeziku doivljavali nadolazee nevolje. Tih nevolja u hrvatskim prostorima nitko nije bio osloboen. U vremenima koja su bila pogodna tek za oaj, ljudi kojima je granica bila jedinom sudbinom uspjeli su sauvati kutak bliskosti koji od tada pa nadalje nikada nisu potpuno izgubili. A ta bliskost, koja im se nudila kao slamka spasa, premda krhka i nesigurna, bila je za njih presudna. Nju ne mogu izmjeriti podatci o tomu koliko su Hrvati na sjeveru u to doba itali Marulievu Juditu ili Crijevieve pjesme, niti se ona moe mjeriti znanjem o tomu koliko su Hrvati s juga uope marili za povjesniare i moraliste iz Zagreba i Budima. Jer ono to je ujedinjavalo hrvatske ljude koji su u isti mah bili i pisci i itatelji nisu samo njihovi zajedniki jezici prepoznatljivi na razini zvukova i gramatike nego je zalog toj bliskosti bio u duhovnom kodu koji je radio na naelu teorema prema kojem jedinstvo, te nacionalnu i kulturnu hegemoniju mogu tvoriti samo oni koji znaju postojati i bez te hegemonije. Antiautoritarnost i dijaloginost te zakonitosti neizbjeni su pratilac svih najbitnijih dogaaja hrvatske knjievnosti. Udaljenost i blizina od idealno zamiljena sredita nisu u Hrvatskoj vrijednosni predznak, niti su prednost, niti nedostatak. Hrvatska knjievnost i njezin duh postajali su oko 1500. sve to vie koncert skladno fragmentiranih glasova koje e srodnost povezivati jednako onoliko koliko i razliitost. A nacionalizam tih ljudi bit e u njih tek drugo ime za zajednike kunje, bit e on rezervoar osjeaja u koji e moniji ili spretniji susjedi ponekad posezati, i to na svaiju nesreu. Hrvatski moderni nacionalni osjeaj zajednitva roen upravo u renesansi na rubu svjetova nije bio periferan. Taj nacionalizam, kada se poistovjeivao sa svjetskom sudbinom, uvijek je nepogreivo bio i kozmopolitski. Stran mu je bio svaki prizvuk inzularnosti. Zbog toga su ga lako izvana sakatili. Zadaa hrvatskoga nacionalnog jedinstva oko 1500. bila je da se u okvirima duhovnih poslova afirmira njegova razliitost. Bila je to hrvatskim knjigama sudbina i davno prije, a ostala im je sudbinom i mnogo kasnije. Materna dictione Otkada je Dubrovnik 1358. stekao potpunu nezavisnost i prakticirao je kroz idua stoljea bez ikakvih ogranienja i otkada je Venecija 1420. konano zavladala Dalmacijom, ukljuivi i Kotor, iziao je hrvatski karakter dalmatinskih gradova posve oigledno na povrinu. Potpuno je nestala bilo kakva povezanost pojma Dalmacija s neslavenskim elementom, a to se u srednjovjekovlju jo esto zamjenjivalo. Dalmacija od sada znai samo jo ime jedne od hrvatskih pokrajina. To ne znai da je uporaba ivih romanskih jezika, i to tako razliitih idioma, u rasponu od nekodificiranog vulgarnog latinskog i poneto iskvarenoga talijanskog do kasnije ieznulog i slabo poznatog "dalmatinskog jezika", naglo i preko noi izvjetrila. Nikada nitko protiv te jezine mnogovrsnosti u Dalmaciji nije mogao nita poduzeti. Bila je ta viejezinost stvar posve prirodna, a podatak da su 1444. graani Korule prosvjedovali jer da ne mogu na stranom talijanskom jeziku u potpunosti razumjeti javne odluke mletakih vlasti nedvojbeno govori da je praksa u kojoj je materna dictione, kako je to ve u 14. stoljeu u Dubrovniku zapazio Giovanni Ravenjanin, tolliko osnaila da mletakim vlastima nije drugo preostajalo nego da potuju zateenu viejezinost svog istonojadranskoga posjeda. Zato su se ve zarana svi vaniji proglasi mletakih knezova i providura itali pored talijanskog i na lingua slava, koju Marko Maruli i imun Koii Benja dosljedno nazivaju hrvatskim jezikom. Vanost hrvatske trojezinosti narasla je u vrijeme pojaane kulturne i drutvene obnove koju je predvodio militantni uvozni apeninski humanizam. Jednako kao to je usisna mo Korvinova dvora bila privlana mnogim uenim ljudima, diplomatima i avanturistima s hrvatskoga juga, isto je tako Dalmacija sa svojim sve snanijim gradovima vremenom postajala privlano mjesto mnogim talijanskim humanistima. Humanizam je bio u svom najdubljem karakteru pokret koji je raznovrsnost temeljio na ivotnim izborima vrlo nemirnih ljudi koji su se lako odluivali za karijeru putujuih profesora i uitelja, dvorjanika i

108

diplomata u stranim dravama, kancelara i lijenika. Dalmacija je za njih bila privlana i zbog brzih veza s Italijom, ali i zbog razmjerne rairenosti talijanskog jezika u njezinim gradovima. Zapljusnuo je tako hrvatske primorske gradove i prvi obrazovaniji izbjegliki val grkih bjegunaca koji je osvjeio i talijanska humanistika sredita neposredno prije pada Carigrada. Tako jeu Dalmaciji uiteljevao Grk Demetrije Halkondi, a lijenik je bio u svoje vrijeme glasoviti Emanuel Marullo. I Ksenofont Filelfo, tajnik Dubrovake Republike od 1460. do 1470, bio je potomak grkih izbjeglica, a njegov otac Francesco zanimao se za antike starine pa je svom sinu u Dubrovnik pisao da mu pomogne u skupljanju staroga novca i kamenih ostataka koji bi mogli posvjedoiti razvoj imena grada Raguse iliti Dubrovnika. Posebno jak humanistiki krug okupio se u Zadru oko biskupa Maffea Vallaresa, Talijana koji je u drugoj polovici 15. stoljea prijatelje i znance okupljao nad tekstovima Plauta, Cicerona, Livija i Lukrecija. Bilo je u zadarskoj sredini mogue i da moni Petar Krava, koji je umro 1477, dade rekonstruirati rimski trijumfalni luk te da u duhu humanizma uree u kamen godinu u kojoj je posao bio obavljen kao drugu godinu 553. olimpijade, zaboravivi da je inae obiaj da se godine broje od Kristova roenja! Iz svoje zadarske rezidencije biskup Juraj Divni ibenanin pisao je neposredno nakon Krbavske bitke svoje gorko apelativno pismo, dodue na krivu adresu, razvratnom papi Aleksandru VI. U zadarskom duhovnom ambijentu petrarkistike stihove na hrvatskom jeziku pisao je Jerolim Viduli, a Federik Grisogono pripremao je tu svoje znanstvene rasprave potaknut Platonovom i Ficinovom kozmologijom. Juraj igori sredinji glas ranog humanizma I ibenik, koji je u prvim godinama mletake vladavine, zbog svoje vojne vanosti i bliske turske opasnosti, bio vrlo dobro utvrena luka, imao je posebno mjesto u Dalmaciji. Ondje je primarna humanistika djelatnost poprimila takve razmjere da je najvei meu ibenskim humanistima biskupski vikar Juraj igori u svomu djelu De situ Illyriae et civitate Sebenici mogao 1487. spomenuti da je u ono vrijeme ibenik imao toliko glasovitih i uenih graana koji su se isticali svojim zaslugama za studia humanitatis te su postali slavni u fizici, poetici, retorici i u oba prava, da bi, kada bi o njihovoj djelatnosti neki Talijan imao svijest, ona mogla biti bez ostatka usporediva sa svakom razvijenom talijanskom sredinom jer Italija je, kae dalje igori, s pravom zasluila naziv majke znanosti i uiteljice dobrih obiaja. U ibenskoj koli poduavao je Istranin Carotto Vidalli, koji je umro 1472. i kod kojega je uio igori, a profesor na istoj koli bio je i glasoviti Rafaelo Zovenzoni, kojemu je igori u ast opjevao rodni Trst, dok je kolnik u ibeniku bio i domai ovjek Ilija Tolimeri, strunjak za grki. Na alost, imena tih ljudi ostala su, to zbog zuba vremena, a to zbog njihova vlastita nemara, liena njihovih jamano postojeih knjievnih opusa. Danas su oni samo imena koja i bez svojih djela uvaju svjedoanstvo o velikim kulturnim promjenama koje su zadesile Hrvatsku u drugoj polovici 15. stoljea. Jer da nije bilo iz suvremene perspektive moda potpuno nevanih uitelja kakvi su bili Vidalli, Zovenzoni ili Tolimeri, tada se u dalmatinskim sredinama, gdje je ibenska samo jedna meu ravnopravnim, ne bi mogli odgojiti ni pripremiti duhovi koji su poev od najstarijeg Jurja igoria pa sve do Fausta Vrania, koji je umro poetkom 17. stoljea, stasali u samo prividno perifernoj ibenskoj humanistikoj koli. Knjiga Jurja igoria Elegiae et carmina objavljena je u Veneciji iste one godine kad i Cippicov spis o Mocenigovu pohodu protiv Turaka, pa se ve i po tomu kronolokom podatku vidi da je rije o knjizi koja ima glas najstarije tiskane hrvatske pjesnike zbirke. Veina pjesama u toj inae etverodjelno ustrojenoj knjiici imala je prigodni karakter. Najvei dio pjesama ima karakter poslanice, pa je svakako zaudno koliko je samo uenih i vanih ljudi igori poelio spomenuti u svojoj knjiici objavljenoj 1477, dakle u vrijeme kada je ve bio navrio pedeset godina. Najslavnija pjesma to ju je u svoju knjigu uvrstio taj biskupski vikar i dvostruki padovanski doktor jest elegija o unitavanju ibenskoga polja, koja je zasigurno i jedno od najuzbudljivijih a svakako najstarijih pjesnikih svjedoanstava o turskim provalama u cijeloj europskoj knjievnosti. Pjesnik kao da je naas u sredinjem dijelu elegije zaboravio muze i antike autore, njihove citate i vrste figure te se uputio u prostor stvarnosti. Ovidiju se pisac obraa u prvom dijelu pjesme, oekujui da e ga Rimljanin razumjeti jer je i sam bio prognanik, jer i sam zna to znai ivjeti bez doma. Nakon kratkog opisa Turaka, njihove vjere i zakona te aluzija na pustoenje svetih grkih prostora, prelazi igori na opis sebi najblie stvarnosti i na svoje motrite: S visoke kule promatrah pobjenjele Turke i njihov Mlade na domau gnjev, ljude na domae bijes. Gledaju esto se uah brzini njihovih konja, Kopalja prijetnji i tom lukavstvu dumana zlog.

109

Gledah i crvene njihove zastave, motane vjetrom, Poesto spazih i bijel med' njima vuko se stijeg. Prekrasna mlade je hrabreno nosila maa i tita, Bore za svoj se dom, zaviaj branei svoj. U pomo ujedno skoi i seoska s prakama eljad, Nae se prisutan tu vojak, sa strijelama, stran. Zemljak se borae, al' se i duman borio ljuto, Mnogih rana je sijek Turin zadobio tad. Triput on pokuo bjee da napadne nae ete, Tri puta Turin se krut pred naim dade u bijeg. Tako razbijen u svoje se tabore pouri tada, Turskih vojnika je pun svaki oranice ral. Prokletnik bjesnei stade sve kue da rui i pali, Svaki je seljaki krov uskoro pepeo, prah. ito, sa mladim onim tekar proklasalim vlaem, Turin je konjima sve dao da utae glad. itavi okoti, s liem nabujale vinove loze, Obilan bili su brst stadu to pade u plijen. arkome dadoe ognju i preslavne Palade stablo, Ili pak slomljenom svud maslinom inie hlad. Ujedno robiti stae i staraca mnotvo i mlade, S djecom je postala tad i mnoga seljanka rob. Uznika ili batinaju ili pak negvama steu, Samoj na mladei blud taili svoj su i strast. Drugi oklijevali nisu boanske da skvrnu oltare, Avaj, ni presveti kri na kome propet je Bog. Posvema je netipian i za vei dio europske humanistike poezije neobian kraj te elegije u kojoj je igori ispisao najodlunije hrvatske stihove toga doba, zaklinjui se pred opisanim prizorom da e se osobno ukljuiti u boj, da e odloiti Febovu liru, trgnuti iz korica ma, prigrabiti tit te ostaviti postrani pravnike svenjeve i otii na bojno polje, rtvujui sve za te, o vjero mi sveta. Tako je nad pustoenjem ibenskog polja zabugario taj inae povueni ovjek, koji je bio iskreno vjeran mletakim vlastima, a to u velikom broju stihova nije ni pokuao sakriti. igori je bio pisac mranih osjeaja, i to i u opjevavanju turskih pustoenja i smrti svoje brae. On je pjesnik koji najee pjeva o smrti i njezinim posljedicama, koji rado pjeva o bolestima i o strahu to se javlja pred skorom smru. Ali u pjesnika takvi stihovi kao da nemaju vei zamah, jer oni ostaju uvijek u pola daha, izreeni pomalo nesigurno i tiho, sneno i poetino kao u ovoj lijepoj minijaturi o smrti, poljupcu i cvijetu u diskretnom Narcisovu epitafu: Nije mi teka e duboka nikad, ni mlazovi izvora ugodnog nisu mi kodili, ni narcisi lani, nego ba lice. Samoga dok lik obuzima me njeni, zaeljeh cjelov od njega, al' otkle poljubac dobih sa dna, za varavom ljubavi buknuh. Ne titi me, dakle, sada urna crna, nego cvijet me zatvara to moje ime nosi, procvjetam uvijek i mirie moje proljeem tijelo. Humanistiki ljuveni Petrarkom okupani platonizam igoria se nije izravno dotaknuo. Ako i pjeva o ljubavi, ibenanin stihove posveuje onima koje je upropastila ljubav slatka, ali kodljiva. Premda je ostao gluh na zov ljubavnih humanistikih lira i premda je sebe smatrao sretnim to moe izbjei to zlo i jer se nauio uvati od te rane, nije igori nikada umanjivao slavu za koju je vjerovao da se moe stei pjesnikim radom, pa dakle i ljuvenom poezijom. Jer pjesnikova slava te uzvienost i vjenost poezije neke su od tema kojima se hranio cjelokupni europski humanizam. O vanosti pjesnikoga zvanja i o uglednu

110

pjesnikovu mjestu u drutvu pisao je igori s velikim arom i uvjerenjem. Nitko prije, a dugo ni poslije ibenanina nee u hrvatskoj knjievnosti s takvim zanosom govoriti o pjesniku i njegovu visoku mjestu u hijerarhiji svjetskog ugleda. Naziremo tu igoria platonista koji je bez ostatka asimilirao pomodni nauk o tomu kako pjesnitvu i umjetnosti pripada mjesto koje je iznad svih poznatih zemaljskih stvari. U njegovim stihovima najbrojnije su zato aluzije na pjesnike i muze. Neke od tih aluzija slue se simbolinom ikonografijom Orfeja ili Narcisa kao idealnih pjesnikih figura ali ima u igoria i aluzija na pjesniki posao koje su pedantni i solidno ispjevani repertoari, poput onoga u vrlo uspjeloj pjesmi posveenoj devetorici latinskih pjesnika. Ta pjesma ne mora biti dokaz velike pjesnikove erudicije, jer devet pjesnika doista se nalazilo u svim onodobnim najstroim antologijama, ali popis igorievih knjievnih favorita posjeduje vrlo uspjene pojedinane i pregnantne karakterizacije pisaca kojima je, svakomu zasebno, igori posvetio po strofu. Ako je vjerovati toj pjesmi o devet pjesnika onda je igoriev Parnas zaista bio paljivo izabran. Na njemu je bilo mjesta za Marcijala, Katula, Propercija, Tibula, Ovidija, Horacija, Plauta, Terencija i Vergilija, s time da navedeni poredak nije igoriev, njegov je, razumije se, iao obrnutim redom, pa je Vergilije prirodno spomenut na poetku a Marcijal na kraju. Nisu sva igorieva djela za pjesnikova ivota bila tiskana u njegovoj jedinoj knjizi elegija i pjesama iz 1477. U rukopisu je pjesniku ostala i zbirka od esnaest pjesama u safikoj strofi, a zatim i trinaest himni apostolima te dvije stihovane polemike protiv onih koji su mu u ibeniku zagoravali ivot, ali nad kojima je pjesnik nakon duge borbe odnio pobjede. Te polemike pjesme pomau da portretu toga samo naoko smirenog pjesnika, ovjeka okruena prijateljima, pridodamo i poneto uzbuenije tonove koje je pjesnik o sebi sugerirao na kraju pjesme o pustoenju ibenskoga polja u kojoj je onako estoko isukao ma protiv protivnika. Za igorieva ivota nije bio tiskan njegov malen, ali vrlo vaan prozni traktat o smjetaju Ilirije i o gradu ibeniku koji ima sedamnaest poglavlja od kojih se najvei dio odnosi na ui igoriev ibenski zaviaj. igoriev pogled na svijet vidljiv je u svakoj reenici toga spisa koji je pravi apogej humanistikog klasicizma, i to upravo na onim stranicama na kojima Juraj igori, opisujui obiaje i svetkovine seljaka iz okolice ibenika, prepoznaje u njima ostatke drevnih antikih sveanosti i filklora. Te stranice pie panhumanist i klasicist koji stvarnosti pristupa na isti nain kao to su i njegovi suvremenici arheolozi i filozofi postupali dok su oko sebe traili ostatke i tragove nestalog, ali postupno sve prepoznatljivijeg antikog svijeta. igoriev humanizam odlikuje se posvema atipinom priguenou emocija, finom povezanou pjesnikih slika, pri emu neki slojevi antikih nadahnua ulaze u igoria u zabran, a drugi se svjesno naglaavaju, tako da upravo po tim naglascima pisca moemo uvrstiti u krug radikalnijih zagovornika humanizma. Odmjereni ibenanin bio je daleko od svakoga prenaglaavanja, a ako je u emu pretjerivao, onda je to bilo samo u broju prijatelja kojima je posvetio svoje prigodnice. Kao da je zaboravio onu antiku mudrost da oni koji imaju mnogo prijatelja na kraju nemaju nijednog. Ta brojnost igorievih prijatelja meu ivim humanistima, ali i meu drevnim antikim pjesnicima, kao da je bila u nekom skrivenom razmjeru s nesigurnou to ju je pievoj dui sugerirala turska blizina u ibenskom polju. Bio je igori prvi hrvatski pjesnik od formata, a bio je i jedan od onih kojima svijet nije bio prepreka da pogledaju i u svoje dvorite. Ivan esmiki panonski Petrarca Dobar glas igorieva vrnjaka Ivana esmikog koji je s pravom za sebe rekao da je prvi donio muze u Panoniju, trajao je jo dugo nakon njegove smrti. Divinizirani Erazmo Roterdamski sjetio ga se u jednom pismu 1519, dakle u vrijeme kada je Ianus Pannonius, kako ga je nazvao, leao u grobu ve gotovo pola stoljea. Prisjetio se Erazmo esmikog s njenou i sigurnou onoga koji zna o emu govori. Kazao je da pjesnika Jana do tada u pjesnitvu nitko nije nadmaio. Erazmova hvala, ako se odnosi na neolatinsku poeziju, nije bila daleko od istine. Majka Ivana esmikog Barbara bila je sestra Ivana Viteza od Sredne, najmonijeg i najuenijeg ovjeka na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja Matijaa Korvina. Ta injenica u potpunosti je odredila budunost pjesnikovu. Rodio se Ivan esmiki 1434. godine, a nadarenoga mladia ujak je 1447. poslao u Ferraru, gdje mu je uitelj bio glasoviti Guarino iz Verone. Ondje je mladi svoje ime ubrzo latinizirao, postao je Janus poeta. U Ferrari je mladi Slavonac doao odmah na glas s lakoe kojom je slagao latinske stihove. Uenje je bilo sjajno razdoblje njegova ivota u kojemu su njegova memorija i domiljatost postale legendarnima ne samo u krugu Guarinove kole. Iz Ferrare je nakon vie od desetljea uenja i djeakog kovanja stihova preao u Padovu, gdje je nastavio studij kanonskoga prava. Ujak je talentirana mladia pripremao za crkvenu i dvorsku karijeru u Budimu, ali se ini da je Vitezov osjetljivi neak za vrijeme kolovanja bolje od svega drugoga izuio retoriku i poetiku. Ako je suditi po nekim

111

njegovim epigramima, ini se da je i u vjeri tada bio prilino mlak. Religijskoga fanatizma humanisti i inae nisu poznavali, pa se u tomu mladi Slavonac i nije mnogo razlikovao od drugih svojih vrnjaka. O stanju u Crkvi, a posebno o stanju na rimskom dvoru, imao je kritiko i vrlo radikalno miljenje koje je iskazao u stihovima u kojima ismijava hodoae u Rim jubilarne 1450. O tomu da su se ti stihovi zasigurno jako svidjeli Erazmu ne treba ni dvojiti: Sad spas je blii, odovud najkraa cesta s bijedne zemlje vodi na sam nebeski prag. Ve narodi idu s Istoka, Zapada, Sjevera, Juga. Sve to odovud optae Tanaj, a odonud Tag, sve u Rim se uri, sav svijet u Grad se sliva, od tolikih ljudi nijedno mjesto slobodno ne osta. Ta lakovjernost hoe li im koristiti, ne znam, al' znam da e papi koristiti dosta. O sebi u humanistikoj talijanskoj koli nauio je mladi pjesnik misliti u kategorijama neprolaznih pjesnikih zasluga i vjene slave. Izmeu svakodnevlja i vjenosti u humanista nije postojao neki znatniji meuprostor. Trajna uzbuenost vjenim i beskonanim titrala je i u dui mladog Ivana esmikog. S njime u hrvatsku i u maarsku knjievnost, a on pripada objema po naravi svoje sudbine i svojih izbora, dakle s njime ulazi u te dvije knjievnosti do tada nepoznata samouvjerenost. Misao na vjenost obuzimala je pjesnika ne samo zbog slave koju je udio stei, nego se vjenosti poput svih Platonom obuzetih vrnjaka pribliavao uz pomo astronomije i pogleda na nebo. Bilo je zvjezdoznanstvo njegova velika ljubav, pa je i u njegovim pjesmama mnogo dokaza da je glazbu zvjezdanoga svoda pretpostavljao svim drugim uicima. Ima u esmikog astronomskih pjesama koje su pravi znanstveni prinosi, ali ima i zauujue lijepih "nebeskih" minijatura potaknutih promatranjem svoda. U pjesmi Ptolemaeus posuuje Pannonius svoj glas i svoje mjesto pod zvijezdama grkom astronomu: Znam, da je ovjek smrtan, a ja da sam trajan, Kad promatram zvijezde, kako se svojim putanjama viju. Ve noge mi zemlju ne dotiu, nego sjajan, S Jupitrom sjede za stolom, blagujem ambroziju. esmiki po povratku sa studija nije u Ugarskoj bio zadovoljan. Virus humanizma toliko ga je obuzeo da mu se u usporedbi s Firencom, Padovom ili Ferrarom pomalo zaputeni ugarski dvor inio nedovoljno uljuenim mjestom. alio se esmiki esto svojim talijanskim znancima kako u ovoj naoj barbariji nije bilo ni dovoljno knjiga, ni slualaca, koji bi te svojim pljeskom mogli potai. Teka su bila vremena u kojima se esmiki iz Italije vratio u Ugarsku. U ono vrijeme Matija Korvin tek je bio stupio na prijestolje, a zlatno doba budimskog dvora, cvat kraljevskih i biskupskih ugarskih rezidencija tada se nije jo slutio. Jedino to je Korvinov dvor znao ponuditi mladom pjesniku bila je razmjerno brza karijera. U tomu mu je pomagao ujak Ivan Vitez tako da je mladi Slavonac vrlo brzo postao biskup peujski. Vratio se esmiki u domovinu u najnemirnijem trenutku neposredno nakon pada Carigrada, kada su Turci opasno nadirali prema sjeveru i zapadu, i kada je padala Bosna u kojoj Korvin nije imao malih interesa. U zimu 1463. i esmikoga su poslali na ratite, gdje je bolestan daleko od bojita leao u taboru, osjeao smrt i pisao svoju najbolju elegiju. Ima neega, kako i sam esmiki veli, barbarskog u toj pjesmi koja je nastala u barbarskom kraju i u kojoj kao da pjesnik govori glasom Barbara. Jednom je rezignirano kazao, alei se na podneblje koje mu je bilo zaviaj: Stavi ovdje Marona, bit e mu promukla lira, zanijemit e Ciceron, stavi li ga ovdje. Bila je to samo djelomino istina, bilo je to pretjerivanje, jer su upravo dramatine i neeljene okolnosti poticale esmikog da se kao pjesnik odvoji od neizraajnih i abloniziranih talijanskih humanista koji su povjerovali da su akademije, kole i dvorovi jedina stvarnost pa su odvojeni od ivota bili zaboravljeni im su se utiali oduevljeni, ali blazirani aplauzi. U taboru preplaeni i bolesni Ivan esmiki pjevao je stanje koje mu je bilo najprirodnije, stanje boli i svijest o kratkoi ljudskoga vijeka. On koji je u pjesmama suvereno osjeao vjenost i beskonanost bio je u svojoj nutrini najblii stanjima straha: Bogovi okrutni, zbog ega vam toliko skrivih? to vam kod mene nije tako po udi? Ako mrzite zloine, uklonite krvave ete

112

Razbojnika, smlavite tisue lupekih ljudi! A spasite mene, Febova poklonika tiha, Barem dok mi jo pjesme lete bijelim svijetom... Osjeam, ivotu mome kraj se pribliava, Bilo sve slabije bije, dah mi vene. O bregovi, o livade bujna, o nebesa plava, O izvori bistri, o ume zelene! Dakle ja vas ostavljam skupa s danom bijelim, I od mene e ostati samo imena pusti zvuk. Avaj to uza me nema brata ni premile mi sestre, Da mi zaklopi oi i u vjeni me poloi muk. O koliko si ti sretnija, majko moja mila, Koju prije mene sustie zadnji as. to bi ti sada radila kad bi tu prisutna bila, Ili kad bi o mojoj smrti naglo stigao ti glas? Brzo, to prije donesite mi ploice votane Da zadnje na njima elje zabiljeim sad. A vi, prijatelji, umrlome podignite humak Na mjestu gdje buja trava i rosi hlad, Gdje su zelene livade i lisnate gore... Bio je esmiki pjesnik samoe koji je u stihu jednom ak zamolio kralja da mu, ako ve to eli, sve oduzme ali da mu nikako ne dira u samou. Okolnosti visoka poloaja nisu Ivanu esmikog dopustile da u samoi i miru provede svoj inae kratak ivot. On koji nije volio ni ratova ni vojske primio je tako 1465. zanimljiv kraljev nalog. Postavljen je za zapovjednika monoga vojnikog zdruga i poslan u misiju traenja pomoi na talijanskim dvorovima. Dogodilo se tada u Pannoniusovu ivotu neto posve paradoksalno. On koji je prezirao ratove naao se u prigodi da kao vojnik, na elu arolike ete, ostvari veliku i trajnu udnju i posjeti Italiju. Jahao je esmiki ispred 300 konjanika iz Budima u Mletke pa onda dalje kroz najvee talijanske gradove sve do Rima sa zadaom da ondje u monih vladara ishodi pomo u obrani UgarskoHrvatskoga kraljevstva od turske opasnosti. esmikome je ta arena eta posvema dobro dola da se kui vrati s nekoliko kovega knjiga i rukopisa, a uz to se vratio na mjesta na kojima je neko kao mladi doivljavao divljenje, vratio se u drutva gdje se osjeao nadmonim i gdje se po drugi put u njemu raala energija do tada uspavanih stihova i umrtvljene mudrosti. to se tie odnosa zapadnih saveznika naspram akutnog turskog pitanja Ivan je esmiki napisao sve to je mislio u savrenom epigramu o papi Piju II, umrlom na vojnom pohodu. U toj podrugljivoj pjesmi, ponavljajui pet puta vremensku oznaku dum to jest dok, dobio je esmiki ve u prva etiri stiha smisao i formu koja i do danas ostaje najotrovnijom srednjoeuropskom optubom pospane zapadne gospode: Dok Pio II. na Turke se digao, boj sveti spremao, Dok rat je ve bjesnio, a tromi skup gospode drijemao, Dok je Zapad i Sjever sav za predvodnikom hodio Dok je spremio brodovlje, dok digao jedra, da bi odbrodio... Boravak u Italiji bio je labui pjev Ivana esmikog. Slavljen i potovan, on je ondje opet doivio pljesak koji mu je kod kue nedostajao. Nisu njega impresionirala Gutenbergova pomina slova, nije bio od onih kojima bi trebala nepoznata i daleka publika. Bio je pjesnik zatvorenih sastanaka dvorskih i akademijskih, bio je pjesnik samoe i vlastitog puta. Ali sudbina kao da mu je odredila sve osim samoe. Godine 1469. postavljen je na mjesto slavonskog bana, i to zajedno s borbenim Ivanom Thurzom, gospodarom Medvedgrada ponad Zagreba. Daljnje okolnosti pjesnikova ivota nakon dolaska na uarenu bansku stolicu bile su munjevite, urotnike i tragine! Pjesnik je zajedno s ujakom skovao urotu protiv monoga Matije Korvina. to je to u opasnoj uroti traio njeni i boleljivi pjesnik danas nije lako odgonetnuti. Bila je to u svakom sluaju jo jedna u nizu eprtljavih hrvatskih pria o nasljeivanju. U nju je bio umijean poljski kraljevi Kazimir koji kao da i nije znao o emu je tu uope bila rije. Korvin je urotu brzo uguio u krvi, a esmikom je preostalo da se spasi bijegom. Krenuo je put Mletaka. Zaustavio se u Medvedgradu na dvoru svoga prijatelja Thurza, ali se tu razbolio i umro u 38. godini ivota. Na grobu su mu postavili epitaf to ga je inae sam sebi desetak godina ranije napisao dok je na bosanskom bojitu u taboru

113

oekivao skoru smrti. U tom epigramu stajalo je izmeu ostalog kako je na Dunav zaviajni donio pjesmu s boanskog Helikona. Ivan esmiki bio je najblii mediju starorimske lirike, ali taj ueni platonist bio je i meu najveim tovateljima Petrarke svojega vremena. Bio je petrarkist nita manje od Lorenza Medicija i fanatik platonizma, sljedbenik Ficina, i vjerovao je da je, kako jednom ree, svejedno na kojem jeziku pie. Jezik je za njega bio tek sredstvo da se iskau dublji i presudniji sadraji. On je izabrao latinski jer mu je to bilo najprirodnije i jer je to zapravo bio njegov materinski jezik. On je potovao sve jezike jer je njegov latinizam bio kozmopolitski, bio je od takve vrste da mu nije bilo mogue da za jezik svoje majke ili bilo koji drugi jezik kae da je skianje. Latinski mu je bio sredstvo kojim je dodirnuo zaviaj, ali i jezik koji mu je darovao golemu knjievnu batinu. Njemu je latinski bio jedini jezik i on se tim jezikom nije htio razlikovati od drugih, on im je uz pomo toga jezika elio biti slian. Taj jezik bio je sve to je on posjedovao. U tomu smislu malo tko mu je u njegovu vremenu mogao biti ravan. Dok su drugi pisali na latinskom kao na stranom jeziku kojim su se ponosili, on je pisao na latinskom koji mu je bio materinski jezik i za njega je to bila najprirodnija stvar na svijetu. On termine svoga zaviaja nije morao prevoditi u taj jezik. Petrarkin kult imao je svoje vrsto uporite u latinskoj poeziji Ivana esmikog. Bio je zahvalan sudbini to mu je omoguila da ivi u blizini Petrarkina groba u Arqui. Od Petrarke, najveega pjesnika ljubavi, preuzeo je esmiki sliku plamena koja je inae opsesivna u njegovu opusu. Slike vatra i zapaljenoga srca tom poudnom itatelju Petrarke naroito su bliske i on se lekoom dvorskoga trubadura poigrava toposima srca i plamena, vatre i ljubavi: Ti, to eli upaliti svjetiljku nonu, Ne trai kremen ni ognjita plam, Jer srce moje ljubavnim arom plamti: I svjetiljku u ti srcem svojim upalit sam. Pjesnikov je opus u anrovskom smislu vrlo raznolik i teko ga je sistematizirati. Pored dvije knjige elegija u kojima je esmiki dao oduka svojim depresijama i gorkim raspoloenjima, ostalo je u pjesnikovoj ostavtini i vie od etiristo izvornih epigrama te nekoliko panegirika u ast prijatelja, zatim epska mitoloka tvorba Eranemos ili pjesma o borbi vjetrova u kojoj se na nain ekloge nadmeu vjetrovi istiui svoje prednosti. Pisao je pjesnik i svadbene pjesme, a sauvani su mu i neki od prijevodnih pokuaja iz Homera, Demostena i Plotina. Preostalo je poneto njegovih pisama i govora, ali to su tek jadni ostaci iz neko bogatije korespondencije. esmikoga je ivo zanimala stvarnost u svim aspektima, tako da u njega na tematskom planu ima oitih asimilacija antikih predloaka, ali i suvremenih reakcija od onih na nebeske pojave do onih u kojima slavi Korvinove pobjede, kao to je ona nad grofom Drakulom koji je tek kasnije postao ozloglaenim kraljem svih svjetskih vampira. Jednu od svojih najambicioznijih duljih pjesama De rerum humanarum conditione napisao je Ivan esmiki jo za vrijeme kolovanja u formi certamena, to jest prenja. U tomu tekstu gnjevni Bog je na kozmikoj pozornici stavljen nasuprot majci i ve u prvim stihovima postavlja retoriko pitanje Zar ne vidite, dokle je ve dosrljao ljudski rod. Na taj upit Bog i ne pokuava odgovoriti nego sliku po sliku opisuje zla koja se dogaaju na zemlji i zaborav svih moralnih vrijednosti: Ve obiaji, zakoni svi i sva prava su odgnana, Vjera, ljubav i vjernost ona iz prastarih dana. Pokolji, ratovi bjesne, krv obilno zemljom lije, Od vlastite djece roditelj siguran vie nije. Skrivi meu se zakone ovjeanstvo se srazi, I sve obrnuv naglavce u propast svoju gazi. U nevaljalstvu zemlja tone, ve visi samo o niti, U sav ljudski rod u bezdan strmoglavo hiti. Nas niti znaju nit vjeruju, da u nebu ivimo sada, Niti da vladar postoji, koji nad svim nebesim vlada. Preziru sile nebeske, svak paklu se ruga i psuje, I recite, tko li na zemlji mo nau i volju tuje. Humanistiki Janusov bog to s Olimpa govori tekst o obrnutom svijetu estoko se gnjevi, tako da ga tijekom cijeloga drugoga dijela pjesme smiruje majka koja nudi razloge za nadu svjetskoj boli i zlu. To da na svijetu postoji i neto to sam Bog nije stvorio, neto to mu je izilo iz ruku est je motiv u humanistikih pisaca i to ne samo u Italiji nego je i u njemakim izdanjima bio omiljen motiv Boga koji vodi dispute sa sebi

114

bliskim osobama kao to je majka ili se prepire s posvema oprenim likovima kakav je Lucifer. Iako je originalnost ove poeme o ljudskom udesu tanana, ona je najstarija hrvatska realizacija Bojeg kontrasta na temu pokvarenosti svijeta. Ivan esmiki bio je najsnaniji glas one internacionalne dvorske melase to je nastanjivala budimski dvor a u kojoj su bili ravnopravni i Maari i Hrvati, esi i Poljaci, Rumunji i Srbi. U tomu svijetu Slavonac Ivan esmiki bio je najsjajniji um. Uvuen u svoju samou, plah, ali eljan vanjske potvrde, njean ali urotnik, kritian prema autoritetima, ali biskup, on je mreu svoga pjesnikoga glasa razapeo izmeu kratkih pjesama, u kojima je u samo nekoliko stihova uspijevao ukazati na paradoksalnost svoga vremena, do dugih eleginih tvorbi u kojima je njegova depresivna narav najuspjenije pronalazila svoj oblik. Bio je lirik kojemu antike muze nisu zastrle osjeaj osobnosti ni osjeaj za vrijeme. esmiki nije izbjegavao jake slike jer je vlastitu ivotnu ranjivost jaao u pjesmama. Bio je i biskup i ban i urotnik, a ostao je da bude samo pjesnik. Premda je bio zaljubljenik u antike, esmiki je u rugalici nekom ljubitelju starih knjiga koji mu je kazao da su mu od njegovih ipak milije pjesme antikih pjesnika, poruio da to ne moe biti istina jer da je ljepe ono novo to se stvara. Da bi svoju tvrdnju jo i pojaao, poelio je ljubitelju starih knjiga i svom kritiaru ovo: Da s tobom ne legne lijepa Poliksena, Nego Hekuba, ne starica vie, nego kuja ljuta, Ta grdobna trklja, prebuna to, barama opkoljena, Po zvonkim obalama zavija i krguta. esmiki nije bio od onih koji bi plakali zbog Hekube. On je patio zbog Poliksene jer on je bio i Petrarkin ak. Bio je prvi hrvatski pjesnik modernog duha. Jakov Buni epiar leoninske renesanse Generacija ranih dubrovakih neolatinskih pjesnika stasala je u posljednjem desetljeu 15. stoljea u doba u kojemu su na dubrovakoj koli i u javnom ivotu djelovali galsoviti humanisti Daniele Clario, prijatelj Alda Manuzija, Ilija Crijevi, uenik Pomponija Leta, i Juraj Dragii, branitelj Pica della Mirandole i Girolama Savonarole, koji su svojim autoritetom i zamjernom naobraenou pridonosili podizanju opih kulturnih i umjetnikih standarda u Gradu. Znatna je bila cirkulacija najnovijih humanistikih izdanja u tadanjem Dubrovniku a bile su obilne i narudbe u venecijanskih ili njemakih tiskara, pa su ak i istrani suci ne jednom u tom vremenu morali voditi rauna o kraama i nestancima knjiga. Afinitet drave za knjievni rad njezinih podanika nije izostao. Vidljiv je i u izravnoj financijskoj pomoi to se dodjeljivala nekim izdanjima, a nazire se i u posvetama koje su zauzvrat veliale senat i knezove. Gotovo svi latinski pjesnici prve generacije bili su potomci najuglednijih dubrovakih vlasteoskih kua. Rodovi monih Pucia, Bunia, Benea, Crijevia i Guetia dali su barem po jednog latinskog pjesnika toj prvoj humanistikoj generaciji. Velika zastupljenost vlastele u knjievnom ivotu smanjila se dodue u prvoj polovici 16. stoljea kada e knjievnom scenom dominirati sve odreda puani poput Vetranovia, Dimitrovia, Naljekovia ili Dria, a to e se zadrati sve do posttridentskih vremena, kada je dolo do ope restauracije staroga poretka. Rani dubrovaki neolatinski pjesnici, jer su i sami bili dio vladalakog dravnog aparata, namijenili su knjievnosti drutvenu funkciju prema kojoj ona nije tek solacium, utjeha, bijeg ili glas samoe nego joj se pridaje kad god je to mogue i reprezentativna, gotovo diplomatska uloga. U tomu novom organskom odnosu drutva i knjievnosti prednjaio je pjesnik i trgovac Jakov Buni. Dok se njegov vrnjak Ilija Crijevi trudio da u dubrovakoj sredini osigura to bolje mjesto za studia humanitatis, Buni se trsio da uz pomo knjievnosti na latinskom jeziku, a izvan granica svoje zemlje podigne ugled svoga grada kojemu je taj novoosvijeteni patricij bio i peterostrukim knezom. Jakov Buni, koji je roen 1469, trgovao je u mladosti dijamantima i sagovima, proputovao velika prostranstva od Baleara i Egipta do talijanskih luka, a kolovao se u Padovi i Bologni. U Rimu je boravio oko 1500. kao ve iskusan ovjek, a vratio se otamo zgroen niskostima koje su prijetile da ugroze kranstvo irom Europe. Za rimskoga boravka Buni je dao tiskati svoju prvu knjigu De raptu Cerberi, mladenaki ep koji je inae najstarija tiskana epska cjelina u hrvatskoj knjievnosti. Podijeljen je taj spjev u tri pjevanja koja se po imenima Gracija zovu Aglaia, Thalia i Euphrosyna. Herkul je u Bunievu spjevu podzemni viator koji u Plutonovu carstvu pobjeuje sve napasti da bi na kraju oslobodio i Tezeja, a na vanjski svijet izveo mitskoga psa Kerbera. Bunieva epska pjesma u svojih 1.006 heksametara pjeva poziciju onih koji su se nali pred paklenom propau i koji se trude da iz

115

pakla izau i uskrsnu. Bunievi podzemni stanovnici ne vraaju se iz podzemlja s katalogom uasa koji e podastrijeti itatelju na nain srednjovjekovnih podzemnih putnika. Buni je blii Platonovoj slici ovjekova puta kroz tunel kojemu na drugoj strani ipak postoji svjetlost koja e viatora zaslijepiti. Svoje djelo taj je napredni ovjek odmah tiskao pokazujui da su se vremena promijenila i da je tiskarstvo postala prirodna stvar, posebno u sluajevima kada se uz pomo knjievnosti eljelo poveati teinu vlastite biografije i vanost svoje zajednice. Da su Jakovu Buniu bile dobro poznate sve retorike i poetoloke zamke antike knjievnosti, pokazao je u svakom stihu svoga prvenca. Taj dobro integrirani humanist nepogreiv je u izboru metafora i poredaba, kataloga i parafraza. Dok pie, ima on pred oima cjelokupnu antiku klasiku koja kao da se za toga Dubrovanina izdizala visoko iznad horizonta koji mu je zbog te izdignutosti bio lako vidljiv i kojim se s lakoom sluio. Za bunia Herkul je figura Christi pa pjesnik zato i naglaava kako je Herkulova pozicija jednaka onoj to su je u humanistikih autora imali Orfej, a donekle i kristoliki David. Da bi alegorezu svoga epa o Herkulu i njegovu psu Kerberu jo vie istaknuo, nije se Buni zadovoljio samo prvotiskom svoga epa niti njegovim kasnijim pretampavanjem nego je drugom i malo promijenjenom izdanju pridodao novi veliki ep o Kristovu ivotu koji je dao tiskati u Rimu, gdje ga je u pravoj diplomatskoj misiji 1526. osobno predao papi Klementu. Pievo zanimanje za papinski dvor, te diplomacija uz pomo vlastitih knjiga nije dovoljan razlog da se toga pjesnika naknadno proglaava kranskim humanistom. Treba biti svjestan, a to je naroito vano dok se govori o humanistima, da kranstvo i pobonost nisu bili nikakav izum, a ni vlasnitvo srednjega vijeka. Kazati da je Buni zbog epa o Kristu ili zbog isticanja alegoreze Herkul Krist pisac nekoga fantomskog kranskog humanizma, bilo bi isto kao kada bismo govorili da su u ono vrijeme za razliku od Kopernika postojali i kranski astronomi ili kao kad bismo rekli da je u ono doba postojalo neto to bi se nazivalo katolikom matematikom. Humanizam u Italiji i u Hrvatskoj jedna je te ista filoloka, kulturna i pjesnika aktivnost pojedinaca koji su se svi odreda, i to bez iznimaka, osjeali pripadnicima katolicizma. To to su jedni tu pripadnost iskazivali argumentima koji su pripadali povijesti Crkve, dok u isto vrijeme drugi nisu imali potrebu da te emocija javno iskazuju i naglaavaju, nije razlog da se proglasi kako su i u Hrvatskoj postojala dva humanizma, jedan ispravan a drugi krivovjeran. nema razdiobe koja bi humanizam raspolovila na dva humanizma. Zbog toga je i bilo mogue da vanjski oblici pobonosti biskupa i pjesnika Ivana esmikog budu mlaki i slabo vidljivi, a da zajedno s njima supostoji ar pobona laika kakav je bio pjesnik, trgovac i diplomat Jakov Buni. Bilo je tada mogue da katoliki sveenici imaju ene i prilenice i djecu, a opet je u isto vrijeme bilo mogue da laici poput Marka Marulia budu na glasu zbog svoje uzdranosti i pobonosti. Jakov Buni najmanje je pogodan da se na njegovu primjeru prepoznaju dva oprena humanizma. U njegovoj dui dva pola istoga humanizma i jednog te istog oduevljenja za antiku koegzistirala su tako da ni jedan nije ometao onaj drugi. Jakova je Bunia zanimalo kako da uz pomo svoga talenta slaui latinske stihove postigne bolji glas za se i svoju domovinu. Jakov je Buni krizu svoga vremena posvema tono locirao. Odlazei sa svojim knjigama u Vatikan odlazio je on na pravo mjesto krize i morala i duha. On je stihovima samo htio razrijeiti tu krizu. Buniev ep De vita et gestis Christi ima esnaest pjevanja s vie od deset tisua heksametara pa je po svemu ambiciozniji od prvog Bunieva spjeva o Herkulovu putu u podzemlje, iako bi veliki pjesmotvor o Kristu bilo mogue doivjeti i kao golemu pouku o alegorezi prve pieve knjige. Ep o Kristu organiziran je u devet aneoskih zborova i sedam darova Duha Svetoga, a tijekom pripovijedanja pojavljuju se jo i brojni aneoski korovi koji emocionaliziraju grau to je Buni na sinoptiki nain preuzima iz evanelja. Buni ni jednim kompozicijskim odmakom ne naputa kronologiju, ali ga kauzalnost nije liila potrebe da uz pomo, iz Vergilija posuenih figura i slika, proiri svoj pjesmotvor, naroito u prizorima koji su svojom dramatinou pozivali na irenje krtog i izvjetajnog biblijskog tiva. U tomu se smislu izdvajaju opis pokolja nevine djeice, a jo vie opis Isusove smrti, koji je u Bunia poprimio razmjere kataklizme cijelog kozmosa koji se rui oko uzviena sredinjeg prizora u kojemu jedna ena, sama i u crnini na Olimpu, a ne na Golgoti, oplakuje mrtvoga sina. Buniev se ep u svoje vrijeme sviao dvorjanicima na papinskom dvoru, a pohvale to ih je pisac dobio nisu bile kurtoazne ve su proizlazile i iz ukusa onodobnih itatelja kojima nije bio stran sinkretizam religija i mitologija. Oni nisu Buniev epski sinkretizam oditavali kao nasilje nad ukusom nego kao dodatnu kvalitetu u Novom zavjetu ponuenoga svijeta. Buni je bio duboko uvjeren da je njegov ep uzorno katoliko tivo, da je pravi lijek za otvorene rane to su ih na tijelu vjere otvorili Borgia, protestanti, kalvinisti, nikodemisti. Buni je pruajui 1526. papi u ruke svoj ep o Kristu te alegorezom provieni stari spjev o Herkulu, povjerovao olakim obeanjima da e mu se djelo prevesti i na jezike dalekih naroda kako bi se vjernicima pored Svetog pisma ponudila i pjesnika prikazba Kristova ivota. Bila je to jo jedna tlapnja o tomu kako su pjesnici potrebni ideologiji. Ali izvan logike praznih monikih obeanja, Buniev ep o Kristu jako se sviao suvremenicima. O razmjerima tog uspjeha najbolje govori to da da je

116

inae udljiv i strog a u Italiji slavan ibenanin, Ivan Polikarp Severitan, oznaio Bunia sjajem Ilirije i slavom Dubrovnika. U drugim okolnostima bio bi Jakov Buni postigao i vie. Dogodilo se naime da je samo devet godina nakon to je Dubrovanin svoj ep predstavio u Vatikanu njegov vrnjak Talijan Marco Girolamo Vida, ovjek vrlo blizak glavnim rimskim oltarima, a i pjesnik vjetiji od Bunia, napisao veliki ep o Kristu koji je u nekoliko sljedeih desetljea dobio sva priznanja i esto bio koriten u obnoviteljskom crkvenom pokretu kao uzorno djelo. Nakon to je drugome pripao status slubeno priznate pjesnike interpretacije Kristova ivota, Bunia su na papinskom dvoru ubrzo zaboravili oni koji su mu malo prije srdano pljeskali. Zaboravilo se i da je Dubrovanin svojom trgovakom pameu vrlo rano shvatio neke vane tendencije vremena, ali i granice humanistike knjievnosti. Zaboravilo se da je on, sluei dva "gospodara" shvatio bit mnogih buduih knjievnih i ideolokih naloga. U tomu smislu njegova Muza je uranila pa je i njegov zelotizam bio mnogo blii aru onih koji su ivjeli pola stoljea nakon pjesnikove smrti nego njegovim vrnjacima. Bunieva pobonost, onako kako je iskazana u njegovim epovima, i to posebno u onom o Kristu, jednom je od iskrenijih humanistikih pobonosti u hrvatskoj onodobnoj knjievnosti i ona je toga pisca nesvjesno dovela do Erazmova naela o tomu da se pred tugama i nevoljama svijeta, i to tek onda kad se uvjerimo u ispraznost znanja i mudrosti, najbolje okrenuti molitvi i pobonosti. Bio je i to jedan od odgovora na otvorena pitanja vremena koje uza sva svoja snana poganska nadahnua nikada iz kategorija knjievnosti nije dovodilo u pitanje temelje kranstva. Uostalom uz pomo antike poetike i prolosti Jakov je Buni shvatio svoje ljudsko mjesto, a o onome to nije shvatio taj Dubrovanin nije ni pitao. Ostat e Buni zapamen i kao tvorac najljepih maritimnih slika u starijoj hrvatskoj knjievnosti. U oba Bunieva epa more je natopilo mnoge stihove, a opise oluja i mornarskog straha ispisalo je pievo osobno iskustvo trgovca koji je prevozei dragulje prebrodio mnoga stvarna juga. Ako je suditi po njegovim marinama, onda su se upravo pred velianstvom mora zaustavili mnogi Bunievi stihovi koje je taj sposobni ovjek ipak na kraju zaboravio napisati: Oblak se nadvije nad puinom, voda jei od oluje, a nemirni se valovi vrtoglavo propinju i otimlju vjetru brodske krie i napete konope i jedra mokra od uskljualih valova. Pramac sijee valove... as se laa die i visi na valu, as se rui i pada s vrha vala, te naizmjence s jedne i druge strane zahvaa i izbacuje silnu vodu. U sumraku se pjene valovi i juni vjetar zvidi. Mornari sve vie i vie viu, kripe konopi, bjesni budna smrt... Tako Buni u svom epu o Kristu parafrazira evanelista Mateja koji o istoj oluji zna samo ovoliko: I gle, oluja velika postade na moru da se laa pokri valovima, a oni spavae. U razlici dviju oluja smjestilo se itavo Bunievo knjievno iskustvo, koje je na dubrovaki nain uzimalo malo za dobiti puno, to je moda dobar trgovaki recept, ali u poeziji ne koristi ba uvijek. Damjan Benea i Matej Andreis pedanti i dvorjanici Damjan Benea, kojemu je uitellj na dubrovakoj koli bio Ilija Crijevi, a najvei knjievni uzor Jakov Buni, rodio se 1477. Nije poznato gdje je u mladosti studirao, godine 1514. boravio je u Francuskoj u Lyonu, gdje se pobrinuo oko tiskanja epa Punica starorimskoga pjesnika Silija Italika, a ini se da je tamo ljubovao sa Zannom, jer je Francuskinji koja se tako zvala posvetio najinventivnije svoje stihove. Benea je u svojoj generaciji bio svakako najslabiji pjesnik, to nije lako uskladiti s injenicom da je sauvani Benein opus i tematski i formalno vrlo razgranat i vrlo obilan. Bio je jedan od onih humanista koji se nikada nisu odvojili od formalne vjetine slaganja stihova, neega to se u ono vrijeme moglo nauiti u koli i to je bilo prate svakoga uenijeg ovjeka. Nedvojbeno je da se u Benee u koli probudio senzibilitet novopronaena odnosa prema prolosti. Tako je Benea, im je doznao da je u Rimu godine 1506. iskopana skulptura poznata pod imenom Laokoontova skupina, koja je inae pobudila golem interes humanistike javnosti, napisao hladni, ali za osjeanje vremena vaan epigram u kojemu s uzbuenjem opisuje realistinost skulpture da bi na kraju u dva posljednja stiha suho i birokratski zakljuio: Do sada je ovaj mramor, slava Roana, bio nepoznat; vrijeme koje je ovo djelo zatrpalo, samo ga je iznijelo na vidjelo. Beneine su se pjesme relativno dobro sauvale i zbog toga to ih je sam pisac za ivota redigirao i objedinio u zbirku, spremajui se da je, ukoliko nae interesa, tiska. Da interesa za njegovu poeziju i njegov neprohodni i dosadni ep De morte Christi uope nije bilo, stvar je posvema prirodna. Tko bi u razmjerno velikom opusu imao elje traiti zlatne niti? Bilo bi to doista kao traiti ih u plastu sijena. Toga je bio svjestan i sam Damjan Benea, koji je knjigu svojih stihova redigirao, ali je u tiskaru nikada nije odnio. Sve to mu je za ivota tiskano tek su tri epigrama objavljena u Dragiievoj knjizi De natura coelestium spirituum iz 1499, a dvije poslanice prikljuio je pisac onom lyonskom izdanju Silija. Njegova Poemata sastoje se od sto dvadeset epigrama, jedanaest ekloga, od kojih je etvrta posveena francuskom kralju Franji I. i bila je poziv na borbu protiv Turaka. U pjesnikovoj

117

ostavtini ima i jedanaest satira, zatim dvije knjige lirskih pjesama i jo nemali broj sauvanih prijevodnih pokuaja kao i omanja zbirka neuspjelih pokuaja na grkom jeziku. Da mu je poezija, a posebno ep s vie od osam tisua stihova, svim buduim naratajima bila pravo muilite, potvrdio je jedan od njezinih prvih pozornijih itatelja kada je, dodue u nepovoljnim okolnostima, boravei 1816. daleko od domovine i u karanteni na Malti, pokuavajui urediti Beneina djela, zapisao da su te pjesme pravo ludilo, to jest deliramenta. Ako Benei budunost i nije bila naklonjena, to ne znai da je i on u svoje vrijeme bio ivi pjesnik. ini se da je uvijek bio samo mrtav pjesnik. Nije se lako probijati kroz njegove rijetkom spretnou natopljene vjebe iz latinske elokvencije, kroz njegove drastine slike koje su ponekad tek nesvjesna karikatura pomodnog doivljaja antike batine. Takva je na primjer iz literature posuena i banalizirana pjesma o Orfeju sa slikom odrubljene Orfejeve glave koja pluta rijekom i ponavlja svoju tunu pjesmu. Ima u Beneinu opusu i manji broj posmrtnica u kojima je taj dubrovaki latinist opjevao smrt Ilije Crijevia i Jakova Bunia, koji su obojica odredili granice njegova pjesnitva. Ali svoje uitelje on nije uspio nadii ni u jednom elementu. Ostao je u njihovoj sjeni kao ivi primjer velikog oduevljenja to su ga spomenuti Dubrovani, a zajedno s njima i Juraj Dragii, probudili u Beneinom narataju Dubrovana. Ima u Damjana Benee, koji je pisao na latinskom a neto i na grkom jeziku, znatne srodnosti s njegovim vrnjacima petrarkistima i pjesnicima ljubavnih pjesama na hrvatskom jeziku kakvi su bili Dore Dri i Sigismund Meneti. I on je poput njih usvojio platonistiki nauk o ljubavi pa njegova latinska lira lako otkrije da je i njemu najmiliji pjesnik Francesco Petrarca, a najblii filozof u stvarima ljubavi Marsilio Ficino. I Benea poput tih svojih vrnjaka moli Amora da s tobolcem punim strijela prie njegovoj Zanni, da je rani, ali na kraju, kao to to u nespretnoga pisca esto biva, zavrava Benea njenu sliku potpuno suvinim spomenom tustog i izgorenog bika, koji je u pjesmu upao iz posvema drugog svijeta: Ona je kao dragi kamen koji se vezuje utim zlatom, ili kao rua to mirie u proljetnom vrtu, kada se svjee rascvjeta i stidno pomoli lice. to god ima kod sebe oruja, brzo ovamo upotrijebi plamenove skupa sa strijelama: iz jedne jedine bitke postat e slavnim pobjednikom. Ako je pobijedi i vrat joj sapne u okove, pa ako bi ona pristala sa mnom u zajedniki brani jaram, tusti bik kao rtva uinit e da izgore ukraeni rtvenici. U hrvatskoj ljubavnoj poeziji na prijelazu iz 15. u 16. stoljee iznimno mjesto ima neugledna knjiica latinskih stihova koja se tiskom pojavila u Veneciji 1502, a autor joj je bio Trogiranin Matej Andreis. Njegovo djelce posvema se razlikovalo od veine onodobnih Amoru posveenih stihova, najprije zato to pjesnik nije opjevavao vlastitu ljubav nego je elio uzveliati ljubav ugarskog, hrvatskog i ekog kralja Vladislava i budue kraljice Ane, kneginje od Candalle, keri Gastona II. de Foixa, a roakinje francuskog kralja Luja XII. Andreisov Epithalanium prigodna je knjiica kojom je hrvatski pjesnik uveliao doek mlade kraljice u Veneciji i najavio njezin trijumfalni put preko Modrue i Zagreba do kraljevskoga prijestolja na Dunavu. Andreisova svadbena pjesma ima oblik poeme i u njezinu 451 heksametru pojavljuje se na poetku Himenej najavljujui zlatno doba, a onda jo i Venera, koja na nain uobiajen u eklogama alje svoga sina Kupida da rani kraljevo srce. Vladislav zatravljen alje odmah poklisara da pozove Anu, koja zaraena istim ljubavnim otrovom kree u susret zaruniku. Karlo Puci Gnezin Orfej Onoliko koliko je prigodnost svadbene poeme pomogla Andreisu da izbjegne pretjerani govor o vlastitoj ljubavnoj patnji, toliko je dobra upuenost u estetiku svoga doba pomogla Dubrovaninu Karlu Puciu da u zbirci Elegija napisanih de laudibus Gnesae puellae ispie najbolje ljubavne stihove onodobnoga hrvatskog latinizma. Pucieve Elegiae objavljene su bez oznake mjesta i godine, ali se na osnovi posrednih podataka zna da je to bilo 1499. godine. Knjiica se sastoji od samo etiri elegije, a svoju zbirku je Karlo Puci napisao slijedei iskustva antikih elegiara. Ta su iskustva odredila ton njegovih stihova, ali je

118

posebno u drugom dijelu zbirke vidljivo da je pisac vjeran sljedbenik nauka Marsilia Ficina o prevladavanju zemaljske ljubavi nebeskom. Ficinov golemi i u osamnaest knjiga rasprostrt spis Theologia Platonica de immortalitate animorum, koji je prvi put bio objavljen 1482. i u kojemu se autor bavio pitanjima besmrtnosti due, imao je velik utjecaj na liriku onoga vremena. Ficinova kristijanizacija Platona naila je na izvrstan odjek. Njegovi izvodi o besmrtnosti due i o ljubavi koja potaknuta ljepotom, a uz pomo kontemplacije, vodi pojedinca k najvioj viziji, to jest spoznaji Boga i njegove iste mudrosti, nisu bili lagana lektira. Ipak njihov se tekst u ono doba pojavljivao u izvodima i divulgacijama, tako da je Ficinov pogled na uzvienost ljubavi postao i temeljem onodobne europske lirike. I u Ficinovoj teologiji kao neko u Petrarke tjelesna i zemaljska ljubav postupno se pretvarala u istu ljubav prema neudatoj majci Gromovnikovoj, kako e Dubrovanin Karlo Puci bez imalo okolianja nazivati Mariju majku Kristovu. Ideja o tomu da se ljudska dua oblikuje i raste tako to se kontemplacijom i ekstazom postupno uzdie prema Bogu imala je teoretske pretee u srednjovjekovnim mistiarima, a praktino su te izvode iskuavali ve i trubaduri. ovjek, kako su vjerovali Ficinom potaknuti humanisti, bie je edno boanske vizije i kad se ve odlui k njoj krenuti, a taj put je ljudska sudbina, onda ima i mnoge naine da se priblii Bogu. Svi su putovi k Bogu, vjerovali su humanisti, povezani s aktiviranjem ovjekove dubine koja je posebno osjetljiva i aktivna u stanjima zaljubljenosti. Tu naoko jednostavnu koncepciju ljubavi i besmrtnosti due Karlo je Puci preuzeo u cijelosti. Njegovi su lusus amoris svojevrsno prepjevavanje Ficina u termine neolatinske poezije koju je Dubrovanin obogatio svojim izvrsnim stihovima. Roen u Dubrovniku 1558, bio je on ak stariji i od Ilije Crijevia te mu nije mogao biti akom. Sudei prema suverenosti kojom se kretao, kako u pravljenju latinskih stihova tako i u glavnim izvorima renesansne filozofije, vjerojatno je Puci dobio i neko solidnije kolovanje negdje u Italiji, o emu inae nema nikakvih vijesti. Pucieva vila Agneza, premda u pjesnikovim elegijama podvrgnuta platonistikoj kristijanizaciji, ipak je velikoduno dobila na dar ak prve dvije elegije, sve u svemu stotinjak stihova, u kojima su njezina tjelesnost a zaljubljenikova zaarenost ispjevane po mjeri suvremenoga petrarkizma tako da se ini kao da e i pjesnik poput Etne u svakom trenutku eruptirati: Gorim, bilo da oima moje promatra lice. Gorim, bilo da govori ili ti utihne glas. Gorim, bilo da rijei slae u blistavom skladu, gorim, bilo da hladnoj zemlji obara gled. Gorim, il' kad se smije il' suze ti teku niz lice. Gorim ili kad blag iz grla ti dopire glas. Gorim ili kad trag za korakom ostavlja brzim, gorim ili kad sama lagano povlai hod. Ili kad previe mrzi il' previe voli, gorim! Tako ivotu je mom dosudila preteka kob. O da tolike ne bih podnosio nevolje, ja bih volio vie u bunoj brzici postati kap! Opsjednutost Pucia i drugih Ficinovih sljedbenika unutarnjim iskustvom ljubavi, njihovo opsesivno naglaavanje duhovne bliskosti s drugim biima i spoznaja da je osjeanje te bliskosti zamjenica za boansku ljubav, svekolika je poluga njihove poezije. Pucieve su pjesme, u kojima se lako prepoznaju poticaji Tibula ili Propercija, a to je na svoj nain bio danak jezinom izboru, ipak najblie talijanskoj ljubavnoj poeziji Michelangela Buonarottija, Lorenza Medicija, Pietra Bemba, Kotoranina Jurja Bizantija ili hrvatskim kanconijerima Dore Dria i Hanibala Lucia. Svi su ti pjesnici, poput Karla Pucia, proli jednu te istu kolu neoplatonistike teologije ljubavi, samo to je Puci vie od drugih bio impregniran ikonografijom starorimske poezije, koju je on inae savreno asimilirao, pokazujui u svom malom kanconijeru upravo zaudnu odmjerenost. Toj odmjerenosti nee nakoditi ni zavrna slika u kojoj pjesniku po tijelu izrasta perje dok se sprema na zavrni let k Olimpu, kako on naziva boansko prijestolje, kamo se uputio nakon Gnezine smrti, osloboen poude i svjestan da je napokon stigao u blizinu besmrtnosti: Vie me ne mui kratka pouda, koja ne moe dugo trajati, nego strmoglavo uri propasti. Kao to iznenada cvjetna latica opada i nestaje ures sjajne boje, koji odnosi sjeverac ili vlani junjak ili jugo,

119

tako odnese Gnezi njeni ures doba teko i laka boljka. O oblika krhkog moje djevojke, o obilnih osmijeha i ala ispraznih kako sve to proe krokom hitrim!... Ne elim vie letjet s otrcanim perima, pripravljam se za nebo te naputam tlo, i najmanje u prebivati na zemlji nepostojan. Na prstima i rukama izrasta perje i krepak se pretvaram u hitra krila. Jer mjesta visoka vidjeti elim... U prostorima maloga Pucieva kanconijera smjestilo se svekoliko iskustvo tadanje ljuvene poezije. Tiskani u vrijeme procvata petrarkistike poezije i na hrvatskom jeziku, stihovi Karla Pucia zadobivaju dodatnu vrijednost. U njima se udobno smjestio estetski i filozofski program cijele hrvatske renesansne lirike kojoj je taj Dubrovanin, koji je umro 1522, dao cjelovit i samo naoko malahan prinos. Hrvatski jezik prve pjesnike kole Humanistika obnova interesa za antiku i latinski jezik, sa svojim kolama, akademijama i tiskarama, poloila je temelje modernijem knjievnom ivotu u Hrvatskoj. Pitanje narodnog jezika u obzoru humanistikoga latinizma samo je prividno bilo odloeno. Jer svijest o hrvatskom jeziku i njegovoj uporabi u knjievnosti nadilazila je sva geopolitika nasilja i kulturnu rascjepkanost. Humanistika knjievnost svojim tolerantnim i kozmopolitskim programom ponudila je poetiki normativni okvir u kojemu su se kretali prvi moderni knjievnici na hrvatskom jeziku. Generaciju dubrovakih petrarkista roenih sredinom 15. stoljea, zatim grupu pisaca okupljenu oko Marka Marulia u Splitu, te Hvarane roene osamdesetih godina 15. stoljea kao i Zadrane Zoranieva narataja, jezina norma zanimala je onoliko koliko ih je mogla pribliiti publici. Hrvatski su pisci kao temelj jezika svoje rane renesansne knjievnosti prihvatili govor gradskog obrazovanijeg sloja, ali su u knjievnim tekstovima obilno koristili i leksik, sintaksu te metriku starijih narodnih pjesama. U hrvatskih itatelja i pisaca ojaala je svijest da knjievni jezik treba da bude ona akavtina koju Marko Maruli naziva hrvatskim, i koja je u njega i u njegovih vrnjaka posjedovala otvorenost prema utjecajima drugih hrvatskih narjeja i mjesnih govora. Hrvatski jezik te prve knjievnosti nije bio autentini, u ovom sluaju akavski dijalekt u svojoj punini i potencijalnoj normiranosti, nego je od sama poetka bilo poeljnim da svako sredite od Dubrovnika do Modrue, od Hvara do Varadina u prvotnu jezinu strukturu ukljui i svoje mjesne jezine osobine kao i sve bogatstvo leksika stranih jezika koji su se govorili u hrvatskim gradovima. U prvom modernom hrvatskom pjesnikom izrazu dolo je do prepletanja akavskih i tokavskih dijalektalnih komponenata, a na podruju sredinje Hrvatske ojaala je i trea kajkavska dijalektalna komponenta. Tako je sve vie i ee dolazilo do meudijalektalnih i meujezinih susreta, kako u pojedinanim knjievnim djelima tako i u itavim pjesnikim kolama, to je postupno poprimalo razmjere svjesnoga mijeanja dijalektalne melase i udealnu, ali stilski obiljeenu jezinu strukturu. U tekstovima renesansnih pisaca jo neko vrijeme u stilematskoj funkciji zadrali su se i staroslavenizmi preuzeti iz irilo-metodske batine srednjega vijeka. Dijalektalna raznovrsnost bogatila je hrvatski pjesniki jezik na svim njegovim razinama, ostavljajui svoj najdublji trag u sinonimici, tvorbi rijei i rimariju. Jezik moderne hrvatske knjievnosti, koji je od samoga poetka bio rezultat slobodna i neoptereena knjievnog ivota, primao je izravne poticaje iz knjievnosti ali joj je sa svoje strane uzvraao potencijalnom raznovrsnou. Regionalizam i fragmentiranost hrvatske politike i kulturne geografije imale su u jeziku svoj najvjerniji odslik. Od sredine 15. stoljea uao je jezik najstarije knjievnosti u svoju drugu fazu. Onu prvu obiljeili su starocrkvenoslavenski tekstovi. Prodorom svakodnevlja mrtvi jezik te opeslavenske matrice postupno se povlaio i gubio vitalizam. Tako se u Hrvatskoj, kao i drugdje narodni jezik afirmirao pored latinskog jezika kao jedini valjani temelj hrvatske knjievnosti. Ta promjena neumoljivo je razotkrivala retrogradnost pisaca koji su u rubnim, seoskim i samostanskim sreditima i dalje ustrajavali na hrvatskoj redakciji opeslavenskoga jezika. Njih je istisnuo zahtjev za prevalencijom govornih i dijalektalnih elemenata u knjievnim pa i u liturgijskim tekstovima kao i zahtjev za latinikim pismom. U svom deklarativnom obliku ti zahtjevi nisu nigdje zabiljeeni, ali su programski iskazivani u prvim hrvatskim pjesnikim tekstovima

120

nastalim u Splitu, Dubrovniku, Hvaru i Zadru tijekom 15. i 16. stoljea. Viejezinost gradskih sredina s paralelnom uporabom hrvatskog, talijanskog i latinskog jezika, a na sjeveru jo maarskog i njemakog, kako u javnim poslovima tako i u knjievnosti, potaknule su sa svoje strane uvoenje latinikog pisma kao temeljnoga slovanog sustava hrvatske knjievnosti. Od 16. stoljea latinica je dominantan medij hrvatske knjievnosti, dok e se glagoljica i irilica pojavljivati jo samo neko vrijeme, i to kao programska nostalgija u okviru novijih protestantskih pokuaja ili kao pragmatino sredstvo za bosansku evanelizaciju u vrijeme postkoncilskih katolikih akcija u 17. stoljeu. Hrvatskim ranim pjesnicima nije se ni u 15, a ni tijekom 16. stoljea nitko izvana potaknut geopolitikim ili religijskim zamislima upletao u pitanje norme i standardizacije jezika, nego je za njih vrijedilo naelo to ga je pjesnik Mavro Vetranovi ovako sroio u katren: A poetam es pogodi, neka slijede muu svoju, da na volju pjesni poju, kako hoe u slobodi. Raznolikost idioma i oblika, dijalektalna raznovrsnost i mijeanje razliitih jezinih slojeva nudili su hrvatskoj knjievnoj republici energiju i slobodu koju su najstariji pjesnici oditali kao jo jedan od izvora jezine i pjesnike ivosti. Razvoj hrvatskoga jezika bio je u to doba posvema u rukama knjievnika, svojih najboljih uvara, koji su uz pomo tog jezika, zasnovanog na svakodnevnom govoru gradskih sredina, stvorili prve hrvatske pjesnike kole, iji je tematski i sadrajni korpus u posljednjim desetljeima 15. stoljea bio iskljuivo petrarkistiki. Rani petrarkizam ili obnavljanje trubadurstva Ve od osamdesetih godina 15. stoljea nastaju prvi hrvatski kanconijeri u kojima se na nain vjetih talijanskih sljedbenika Francesca Petrarke opjevavaju ljuveni betezi. Drevnost dalmatinskih petrarkistikih radionica i njihova vremenska prednost pred mnogo veim i razvijenijim knjievnim sreditima Francuske i panjolske, Njemake i Engleske ne treba nas uditi. Hrvatske pisce poput Dore Dria, Sigismunda Menetia, Marina Krstievia, Andrije Zlatara i Jerolima Vidulia potaknula je geografska blizina Italije kao i intenzivni osobni kontakti s piscima i uenim ljudima s druge strane Jadrana. U Dalmaciji, prije nego drugdje u Europi, zapoeli su pjesnici prevoditi i imitirati ljubavnu liriku uz pomo koje se odgajala knjievna publika i utvrivao lirski emocionalni kodeks. Nema ni jedne vanije europske knjievnosti koja svoj pjesniki jezik nije gradila na ljubavnoj poeziji petrarkistikog nadahnua kojoj je Francesco Petrarca bio divinizirani utemeljitelj i ijem su se lovorovu vijencu svi klanjali. Ali dok je njemu kao bogu pripadala tek sveta nedodirljivost, dodirljivi su bili proroci italskog i Petrarkina lirskog koda koji su se zvali Serafino, Tebaldeo i Cariteo. ivjeli su oni preteito na junotalijanskim dvorovima i u svoje su doba uivali neizmjernu popularnost. Njihova nazonost bila je svetalijanska, pisali su liriku srodnu onoj kakvu je neko pisao Petrarca, samo to se ona u njih pretvorila u oblik povrne dvorske zabave, i igre, postala je pjevana pjesma koja se uz pratnju jednostavnih glazbala izvodila za vrijeme drutvenih sveanosti na posvema histrionski nain. Onako kako je bilo u Napulju i kako je bilo drugdje u Italiji, tako je bilo i u Dubrovniku. Svim petrarkistima ranoga talijanskog petrarkizma kojega su po Cariteu, inae Kataloncu, prozvali kariteanskim petrarkizmom, cilj je bio da zaude i zapanje stihovanim i muziki ugoenim dosjetkama. Njihova poezija budila je u sluatelja osjet ugode ponajprije zbog otkria navodno novog jezika i novih emocija. Oni su taj osjet nazivali meraviglia ili udo. udo njihove poezije bilo je akupunktura dosjetkom. Ti su pjesnici stekli glas posljednjih trubadura. Iako su ih nazivali petrarkistima njihov je petrarkizam bio samo generiki, i samo je u jednoj razini nastao kao posljedica lektire i oponaanja Petrarke. Repertoar njihovih pjesnikih slika i situacija, njihov pojmovnik i emocionalni naboj, nain na koji su denaturalizirali metafore, kao i sredstva kojima su ostvarivali idilinu atmosferu svojih pjesama, bile su rezultanta u jednoj europskoj pjesnikoj koli do tada svakako najire kontaminacije raznovrsnih utjecaja i starijih poticajnih slojeva. U svojoj kontaminativnosti i raznovrsnosti, premda su ti rani petrarkisti mnogo poticaja crpli i iz humanistikih iskustava, i to prije svega antikog pjesnitva od Tibula i Pindara, Propercija i Katula, Teokrita i Horacija, bila je poezija quattrocentistikog petrarkizma posvema antiklasicistika. Iako su prvi hrvatski petrarkisti bili vrnjaci najboljih latinistikih pjesnika, a neki su poput Dore Dria i sami pisali latinske stihove, to jo nije

121

bio dokaz da su oni veinom bili i ueni pisci. Poeziju prethodnika nisu studirali onako kao to e istom poslu prilaziti neto mlai pjesnici koji su ve u prvim desetljeima 16. stoljea zagovarali reformu i klasiciziranje dvorjanike i za njihovo uho neskladne trubadurske poezije. Pisanje ljubavnih pjesama na hrvatskom jeziku nije bilo ni kolnika vjeba niti je ta lirika svojim autorima bila neka vana socijalna legitimacija. Slaganje ljubavnih stihova na hrvatskom bilo je za njih izvor trenutne zabave i razlog za naklonost ena i prijatelja. U dvorjanikom okruenju talijanskih dvorova ta je poezija bila posljedica neto vrega profesionalnog ugovora izmeu gospodara i pjesnika, pri emu je potonji pristao postati maska koja je svoj glas posuivala knezu i njegovim dvorjanicima, i to tako kako je drutvena pa i ljubavna igra nalagala. Drukije bijahu okolnosti u Dubrovniku, Splitu, Hvaru ili Zadru, gdje je u nedostatku dvorova, petrarkiziranje bilo namijenjeno viim slojevima plemstva i graanstva i gdje je njegov socijalni naboj zavravao u relativno uskom krugu vrnjaka i vrsnica. Ne treba vjerovati da je taj krug u hrvatskim gradovima bio mnogo iri od najue zajednice prijatelja, ali je lako uoiti da su se stvari poslije, kada se produkcija razgranala i kad je ta lirika postala i mjestom homogenizirana nacionalnog ili komunalnog ponosa poneto promijenile. Tada se i nad tim pjesmama brusila svijest o jeziku koji je bio distinktivan za itavu nacionalnu zajednicu. Petrarkisti toga vremena, osim toga to su svladali barem temeljna znanja o antikom ljubavnom i idilinom pjesnitvu i to su upili osnovne pojmove antike mitologije, oslukivali su pozorno i ulinu popijevku i narodnu pjesmu ija su iskustva, ali ponekad i nepromijenjene cjeline unosili u vlastite pjesme u kojima su te varijacije pukih pjesama zvuale posvema svjee i mogle uspostaviti ambivalentni parodijski odnos naspram konvencionalnijeg okolia. Autobiografizam je bio vana osobina te poezije. On, razumije se, nije bio vidljiv samo u brojnim akrostisima nego je ta lirika sluila svojim tvorcima ponajprije kao terapeutsko sredstvo u stanjima zaljubljenosti, ali onda i kao moneta za stjecanje enske naklonosti. Uz to bila je ta poezija i svojevrstan spremnik ljubavne boli, koja je tim pjevaima due bila isto to ptici sipina kost. Svi pjesnici petrarkizma Quattrocenta detaljno su poznavali i Petrarkin Kanconijer, ali ono to su poznavali nisu uvijek i asimilirali. Stoga su esti njihovi prijevodi Petrarke, ali ne i vulgarizacije ili fragmentarne posudbe i parafraze iz njegova Kanconijera. Rani petrarkisti Petrarku su stavljali u razinu s antikom klasikom, zato, kad su mu se pribliili radili su to s klasicistikim strahopotovanjem, a kako klasicisti nisu bili, to su radije i Petrarku a i Dantea, ostavljali na distanci, daleko od svojih kontaminacijskih antiklasicistikih svjetova. Petrarkizam je tako bio ve u svom zaetku antipetrarkizam. Ranim petrarkistima stizali su poticaji i iz neoplatonistikih prirunika, najee iz Ficinove teorije o ljubavi, o spoznaji Boga, o istovremenosti dobrote i ljepote. Izravno ili u izvodima, katkada na osnovi prepriavanja, petrarkisti su taj neoplatonistiki doivljaj ene i ljubavi, mitologije i Boga ugradili u same temelje svojih pjesnikih svjetova. Kada su se jo tom kontaminacijskom fondu, u kojemu je bilo iskustava klasine rimske i grke lirike, izvornog Petrarke i Dantea, neoplatonistikih filozofskih spisa, narodne i puke pjesme, pridodali i suvremeni poticaji iz kruga junoitalskih strambotista, kakvi su bili Cariteo, Tebaldeo i Serafino, onda je potpuno jasno zbog ega je imitativni okvir ranoga petrarkizma bio jedna od najintegrativnijih knjievnih pojava onoga vremena i zbog ega je porodio pravu erupciju emocija koje su presudno odredile jezik i duh ljubavne poezije svih europskih naroda kroz budua stoljea. Petrarkizam ovih pjesnika nije znaio da je Petrarca bio i rodoelnikom njihova pjesnikog iskustva, jer su ovi pjesnici bili duboko svjesni da Petrarca ne stoji na poetku nego na kraju velike srednjovjekovne trubadurske kole. Zato, dok su se odreivali prema batini, nisu oni u njoj izdvajali Petrarku, nego su imali osjeaj da u svojim pjesmama obnavljaju cijelo trubadurstvo. Jezik najranije hrvatske petrarkistike poezije uza svu svoju latentnu uzvienost bio je najee tek redigirani jezik lonica i ljubavnog aputanja, govor pun eliptinih usklika i jednostavnih ljubavnih lai i izravnih ponuda. Pjesnicima poput Dore Dria i Sigismunda Menetia rekreirati Petrarkin duh nije ni padalo na pamet, njih spiritistike klasicistike seanse na nain humanistikih akademija nisu zanimale. Okruje njihove poezije bilo je okruje salona i none ulice, postelje i erotizirane trpeze. Oni su trubadurstvo rekreirali u novom socijalnom kljuu, pa iako su ivjeli u jeku klasicizma, klasicizam im je bio posvema stran. Vie od svega najavljivali su maniristiku osjeajnost, i to prije nego to je ona postala irokom europskom pojavom. Njihova poezija bila je spona izmeu srednjovjekovlja i postrenesanse, a svaki od njih bio je manje popularan od svojih pjesama. Kao autori bili su ovi pjesnici poput instrumenta za reprodukciju i kopiranje, a njihova tijela bila su pandani tiskarskim strojevima, jer su i ona poput mehanikih lutaka umnoavala rijei, emocije i ljubavne igre kao da su sve to listovi papira. U formalnom smislu poigravali su se oni s nekoliko jednostavnih oblika, meu kojima je strambotto, osmoretka, bio najjednostavnija i najea strofa onodobne poezije. Bio je u krugu kariteanskih petrarkista popularniji ak i od soneta, koji se u hrvatskih zainjavaca, kako je poneto tajanstveno nazvao te pjesnike Marko Maruli, nikada nije udomio. Uzroci otporu prema sonetnoj formi, koja je u itavoj starijoj hrvatskoj knjievnosti prakticirana tek u

122

nekoliko primjera, svakako su viestruki. Otpor sonetnim gipkim strofama pruao je dvostrukorimovani dvanaesterac, glavni stih hrvatskih petrarkista. Taj dugi stih s markiranim distisima svoju latentnu eleginost i sporost nije nikad uspio prilagoditi sonetnom strofinom povezivanju. I rimarij hrvatskoga jezika svojom je razmjernom oskudnou prisiljavao petrarkiste da se udalje od sonetne zvonkosti. Uostalom Talijan Serafino, koji je bio najpopularniji meu junotalijanskim petrarkistima svoga vremena i kojega su u Europi esto imitirali, nije vie od sto puta upotrijebio sonetni oblik, ve je prigrlio krau i pogodniju formu strambotta. Ljubavna lirika ranoga petrarkizma obuhvaa gotovo polustoljetni vremenski odsjeak koji je zakljuen u prvim desetljeima 16. stoljea, kada je Venecijanac Pietro Bembo proveo reformu petrarkizma, traei u silnom klasicistikom aru povratak na izvornoga Petrarku, povratak na sonet i uporabu uzdranije i dostojanstvenije slikovnosti. Potraga za izvornou i Petrarkinom klasinou nije zanimala te rane hrvatske petrarkiste. Njih je vie od svake majstorove izvornosti zanimao uinak iznenaenja i novosti ostvarenih slika i dosjetaka. Oko ene, njezine ljepote i ljubavnog jada smjestila se sva tematika renesansnih petrarkizama, kako onog prvog kariteanskog, tako i drugog bembistikog reformiranog petrarkizma. Dok su razlike meu njima bile ponajprije formalne naravi, u tematici se ta dva petrarkizma nisu nimalo razlikovala. I u ranih je petrarkista ve u potpunosti nestao srednjovjekovni trubadurski homoerotizam, pa su zato i u hrvatskih i u talijanskih petrarkista dominirali ofenzivni falusoidni muki i animalni simboli, a este su im bile i zaobljene vlane enske slike hladovina, jezera i pitomih pernatih ivotinja. Naavi se u sreditu te erotizirane i idiline poezije, ena je iz kategorija neoplatonizma doivljavana kao bie s potencijalnim boanskim razvojem. Ona je za te pisce u isti tren bila i Eva i Madona, i avo i aneo, uzvieni izvor ljubavi, ali i najnia njezina svrha. Ljubavni agens u ranih renesansnih trubadura koji su svjesno zaboravljali Petrarkinu liru bio je Kupido, ije strijele kroz te stihove lete na sve strane. Ali dok je Francesco Petrarca u svojoj ljubavnoj poeziji opjevavao iskljuivo stanja ljubavi i ekstaze, zanesenosti i boli, patnje i sree, dotle je novim pjesnicima potpuno izmaknuo taj najljepi sloj boanskoga Petrarke jer ono to su oni od toga Petrarkina svijeta jo mogli opjevati bili su tek izvanjski rituali zavoenja, opisi vanjskih znakova zaljubljenosti i brojne aluzije na obljubu. Opjevavali su prvi hrvatski pjesnici jednako kao i njihovi talijanski vrnjaci trenutke, ali ne i stanja, a onda kada bi pokuali odkrinuti nutrinu svoje zaljubljenosti pisali su najslabije stihove u kojima su ak i vatrogasci uz pomo rima pozivani da ugase poare srca koje vie ni rijeke suza nisu uspijevale smiriti. Sadraj te poezije gubio se u nemogunosti da se svijet pjeva kao jedinstvo rijei i stvari. Zbog latentne razdvojenosti izgovorenih stihova i stvarnog sadraja te su se pjesme nerijetko pretvarale u besmisleno i eliptino redanje rijei, u pjenu zvukova koja je gubila svaki dodir sa stvarnou. Manirizam je toj poeziji bio imanentan i njezini su tvorci bili prvi moderni pjesnici ispraznosti i ivota kao sna. Bili su opsjednuti trenutkom koji protjee poput vode, onako kao to se rijei u ovoj minijaturi Andrije Zlatara nazvanoj Dialogus vesele pred otkrivenom slobodom besmislene ljubavne akustike: "Ludos te, mogu re, dobiva nebore, ako mni da ute ljubavi tko more." Utei! utei! "Kamo?" Svud! "Ti li?!" Ja! "Ja?!" Da tko? "Mui!" Za "Ne govor'!" Govorim. "Ne reci!" Ne rei?! "Stoj mue!" Poi tja! "Ite to?" Ljuven pla u kom se vas morim. "A zato?" Jer mila dvorit mi ne bjee. "Da to bi?" Nje sila stvori mi to htjee! Sigismund Meneti pjesnik iz Ranjinina kanconijera Da je petrarkizam bio i igra, svjedoi i to to je skuplja najboljeg zbornika starije hrvatske ljubavne lirike Nika Ranjina imao samo etrnaest godina kada je 20. listopada 1507. na prvoj stranici svoga zbornika upisao prvi stih. Nastavio je on marljivo kroz neko danas ne sasvim definirano vrijeme, od moda vie od jednoga desetljea, upisivati u svoj zbornik pjesme Drieve, Menetieve i cijeloga niza danas bezimenih dubrovakih ljubavnih pjesnika. Bilo je u itko ispisanom Ranjininu zborniku podosta nemara mladoga prepisivaa, ima i pjesama koje su ak i po dva puta prepisane a mladi prepisiva obino nije uz pjesme zapisivao imena autora jer takvi podaci ni za njega, a ni za tu vrstu poezije nisu bili bitni. Autorstvo tih pjesama pripadalo je bogu Kairosu, bogu sretne prigode, a ta se ostvarivala svaki put kad bi neka od pjesama naila na svoju prigodnu ljubavnu aktualizaciju. Zato jednokratnost uporabe nikada i nije bila osobina

123

ljubavne poezije. Jezik ljubavi postojan je i na njegov najvaniji sloj ne utjeu ni mode ni petrarkistike reforme. Njegova se aktualnost snaila od prigode do prigode. Zato su uza sva ogranienja i dugove modi rani petrarkisti izgradili u hrvatskoj lirici jezik i slike od kojih e poslije polaziti svako novo lirsko, ali i ljubavno iskustvo. Zato su valjda mnogi njihovi rukopisi i izgorjeli zajedno s ljubavnim arom svojih kasnijih italaca. U zborniku Nike Ranjine najveu zastupljenost ima Sigismund Meneti roen 1457. u jednoj od tada najmonijih dubrovakih vlasteoskih kua. Meneti nije stekao standardno humanistiko obrazovanje viega tipa, premda je mogue da mu je uiteljem u Dubrovniku bio Tideo Acciarini, uitelj Marka Marulia i prijatelj Jurja igoria. Humanistiko obrazovanje nije naglaeno u Menetievu kanconijeru, a onoliko obrazovanja koliko mu je bilo potrebno za poslove u dubrovakim vijeima stekao je pisac redovitim kolovanjem. Ako je suditi po sudskim spisima, njegova pjesnika vjetina i nije bila jedini razlog zbog kojega su ga sugraani imali prilike dobro upoznati. On je naime u svoje vrijeme bio glasovit i po prijestupima koji su ga ne jednom doveli pred sud ili u zatvor. Silovao je tako i ranio jednom neku dojilju pa je zaradio est mjeseci stroge tamnice, a s dvadeset est godina sudjelovao je u krvavoj tunjavi u kojoj su ga proboli maem. U muevnoj je dobi pjesnik orujem napao nekoga Gundulia i teko ga ranio. Pored pisanja bavio se jo i trgovinom, i to ponajvie na Istoku, u turskim zemljama, ali po navadi onoga doba grijehe mladosti brzo su opratali te oni nisu Menetiu bili prepreka ni za najviu republiku slubu. Tako je jednom u poznim godinama izabran i za dubrovakog kneza. Nakon kune poasti 1527. nije ga vie bilo meu ivima. Njegov eksplozivan temperament i hedonistiki odnos prema ivotu razvide se i u kanconijeru, koji ima izvanjsku formu blisku Petrarkinu kanconijeru pa se poput veine onodobnih autorskih zbornika otvara pjesmom namijenjenom itatelju. Uobiajeno je da se u toj uvodnoj pjesmi petrarkisti pokaju za poinjene grijehe, ali je iznimno rijedak bio sluaj da bi se pisac, a Meneti je upravo to uinio, u uvodnoj pjesmi prijetio svojim kritiarima. estoki Meneti tu je iznimka te je njegov uvodni strambotto ispisan kao dobro sroena opomena buduim kritiarima da mu kad umre ne prigrizaju kosti: Koji ti sej pjesni, molim te veselo, tako ti ljuvezni, veseli tve elo. Ako to zaoh ja, ne prija' tuicu, odvrzi drau tja, vazmi ruicu. Toj li jur sad bolje ti more, ti tvori; oto ti jur polje: to umi, govori. A meni jur kosti prigrizat, uj, nemoj, da jo tej gorkosti ne utim uz trud moj. Menetievo upozorenje kritiarima neizravan je dokaz razvijena knjievnoga ivota onoga doba i svijesti o tomu da poezija moe biti i predmet kritikog miljenja, i, to je jo vanije, da se takav status moe pripisati i poeziji na hrvatskom jeziku. Iako mu je posljednja pjesma u kanconijeru posveena Bogorodici, pa je i u tomu njegov kanconijer posvema uredno komponiran, Meneti je vie od drugih pjesnika svoje generacije bio sljedbenik trubadura s napuljskoga dvora. Premda izvana kanconijerski oblikovan, njegov opus ne posjeduje nikakav unutarnji osjeajni razvoj nego je to pregrt pjesama u kojima se ponavljaju i umnoavaju jedne te iste ceremonijalne situacije. Sva komunikacija izmeu pjesnika i predmeta njegovih pjesama ritualizirana je i svedena na razvueno opjevanje zaljubljivanja i boli koju to stanje izaziva. Menetiev kanconijer cvjetni je vjeni iz tuega dvorita u kojemu su najvrednije one pjesme u kojima se osjea radost to se prvi put mogu imenovati ljubavni osjeaji u svom jeziku i to pri tome pjesnik moe istaknuti i svoj novosteeni drutveni status pisnivca: Kroahta diklice, ako e slaviti, ako e tve lice da slove na sviti, poteci sad hrlo, vee dni ne gubi, ter mene za grlo uhvativ poljubi. Zato sam oni ja za koga na saj svit od mnozih ime sja i cafti kako cvit; zato sam pisnivac i pjesni za tvoru od kojih jur vinac ljuveni zadvoru. Meneti u mnogim svojim pjesmama naglaava drutveni status svoga pjesnikog zvanja. Zbog toga on, koji zna da je kao pjesnik tek jedan od mnogih, esto u svojim stihovima navodi osobe iz antike

124

mitologije koje su same ili bili pjesnici ili su toliko glasovite da su postale predmetom najpoznatijih pjesnika. Popis tih osoba u Menetia je zamjetno irok te on tako izmeu ostalih spominje i Helenu i Kasandru i Feba i Dido, i Veneru i Tizbu, i Homera i sirene. Nema nikakva sustava u tim Menetievim repertoarima antikih mitolokih i pjesnikih osoba, ali je lako prepoznati pievu potrebu da onim to je u njegovo vrijeme pripadalo repertoaru uobiajene humanistike naobrazbe maskira svoj latentni antiklasicizam. Mitolokom Menetievom imenskom repertoaru posvema se ravnopravno prikljuuje i popis od dvadeset pet enskih imena koja etaju njegovim akrostisima. Menetievi promiskuitetni akrostisi samo su dokaz da je nastanak njegovih pjesama najee bio povezan sa stvarnim ljubavnim jadima i situacijama. Meneti je najlascivniji u krugu svojih suvremenika, to jo ne znai i da je njegova lascivnost ekscesivna i nepriguena. Ti prvi hrvatski petrarkisti, barem kada je o jeziku rije, jo su bili okrueni nevinou jezika, u kojemu ak i takve rijei kao to je bluditi ili pobluditi nisu u ono vrijeme bile stekle dananja posve seksualizirana znaenja. Seksualne su aluzije u Menetia visoko simboline pa se u njega taj kompleks razvidi u arhetipskim slikama kakve ispisuje njegova opsesija kosom, tom posvema nonom i avolskom slikom u njegovoj lirici. Meneti pored lascivnosti svojih zmija, koje na kraju uvijek otpoinu u krilu vile, zna sauvati decorum, sugerirajui zavidnu razinu svoga erotskog rafinmana. Nije Meneti bio samo pjesnik ljubavne fizike. Njemu je u najboljim pjesmama uspijevalo da jezikom dodirne i kemijsku supstancu ljubavi. U takvim sluajevima on se moda nije uspio probiti u dubinu ljubavnih stanja, ali je ipak znao u jeziku vjeto zaustaviti trenutak zaljubljivanja. Meneti zato i nije pjesnik ljubavi, on je pjesnik zaljubljivanja. U tom smislu posebno su mu uspjele one pjesme u kojima bezbroj puta rimuje trenutak u kojemu je ugledao voljenu enu, nazivajui taj tren zajedno s Petrarkom blaenim asom i hipom. Ono to razlikuje Menetia od Petrarke, a to ga potpuno pribliava njegovim neposrednim uzorima iz kruga napuljskih petrarkista, jest u tomu to su ti njegovi prvi pogledi uvijek opjevani kao posljednji. Meneti je tako pjesnik ljubavi na posljednji pogled. Krijesnice njegova erotizma ne traju dugo, ali za sobom ostavljaju osjet tuge i svijest o prolaznosti trenutka, kao to mu je to polo za rukom u prelijepoj albi stijenjenoj u klaustrofobini prostor neke uske dubrovake ulice na ijim se prozorima i odigrao ovaj as i hip: Zovijee zora dan, a slavno prolitje travicu drobnu van, zelen lis i cvitje, ja kad bih uhien od ove gospoje, ke obraz nakien u slavi vas poje. S jutra, dim, na prozor pogledat opah ja, ter tada na moj prozor u taj as pozri tja: meni bi viditi jo lipu ner vilu gospou sjediti u rucu pribilu. Vidiv me ka hrlo vaze trak i kosu niz bijelo ter grlo kosice sve prosu; na elu ostavi dva prama od zlata, ostalo sve zavi okolo, dim, vrata, da kosa ne vitri, u kojoj do mal hip rukama zahitri na glavi venac lip; ozriv se jak jelin ter onas poe tja, ter gori ner pelin i emer ostah ja. U akrostihu ove pjesme potpisao je majstor svoje ime podcrtavajui i time voajerski karakter te pjesme o ljubavi koja se nee razvijati jer se pretvorila u iskru jednoga pozora. Menetievi su dvostrukorimovani dvanaesterci podijeljeni na troslogove, to im daje dra kratkih zadihanih cjelina, a njihove jednostavne rime najee se temelje na akavskom dijalektalnom tipu, koji pjesnik vjeto stilizira, ukljuujui u nj i brojne tokavske oblike koji su u Menetievo vrijeme sve vie dominirali svakodnevnim govorom Dubrovana. Premda je najvei dio Menetievih pjesama posveen mukama due i ritualima ljubavne igre, pjesnik nije bio neosjetljiv prema stvarnosti svoga vremena. Ima u njega tako i stihova o pinezima i o pokvarenosti svijeta, a ima u toga petrarkista i antipetrarkistikih pjesama u kojima se pjesnik, iskusni Don Juanov brat, u as preobrati u enomrsca koji sve zlo svijeta vidi u enskoj nestalnosti, njezinoj nezasitnosti i ei. Mizoginijski stihovi iz Menetieva opusa ne mogu potamniti tisue njegovih stihova u kojima se pjevajui o eni i njezinoj ljepoti pjesnik pravio da ne zna da svaka rua ima trn. Nad Menetievom poezijom uza svu njegovu razdraganost odjekuje i gromki Carpe diem koji kao da je iziao iz

125

stihova Lorenza Medicija. I Meneti je poput Firentinca pjeva boga Kairosa i majstor sjete koja i u njega nastupa odmah im proe ekstaza: Otide sunace, otide ljepota, otide srdace od moga ivota. Otide sva slava, otide vas ures i ljepos gizdava, sva hvala, as i es. Vano je Menetievo mjesto u razvoju hrvatskoga pjesnikog jezika. Premda su mu mnogi stihovi bili i ostali tek zamorno preoblikovanje jedne te iste grae, muenje emocija koje ne znaju pronai adekvatne rijei, ipak pjesnikova muka probijanja kroz jo neizraeni pjesniki jezik nudi neka od najerogenijih mjesta hrvatskoga ljubavnog pisma. Dore Dri dramatiar i poeta doctus Dore Dri, mlai Menetiev suvremenik pisac je cjelovitog, i vrijednosno vrlo odmjerenog kanconijera. Za razliku od veine svojih petrarkistikih suvremenika, bio je Dri poeta doctus, pjesnik nita manje obrazovan od onih suvremenika koji su prakticirali latinsku liriku u duhu rimske klasike. I Dri je pisao na latinskom jeziku, ali su se sauvali jedino njegovi hrvatski stihovi. Imao je Dore Dri vrlo dobro razvijen osjeaj za kompoziciju i unutarnji razvoj svake pojedine pjesme, volio je eksperimentirati s raznovrsnim lirskim i protodramskim anrovima te je u hrvatsku knjievnost inaugurirao i maskeratu i dramsku eklogu, a prvi je prakticirao dramatiziranu robinjinu tualjku. U hrvatski jezini medij prenio je i mnoga opa mjesta i repertoare klasine poezije. Nije sluajno humanist Juraj Dragii, kada je u svojoj neformalnoj akademiji-koli krajem 15. stoljea okupio dubrovake mlae pjesnike, posebno istaknuo duhovnu vrsnou Dore Dria, koji se inae rodio u Dubrovniku 1461. Ve i po socijalnom, porodinom i radnom ambijentu razlikovao se od veine hrvatskih petrarkista. Status klerika i korisnika obiteljskih prava upravljanja crkvenim dobrima u gradu i na otoku Koloepu donosio je tom puaninu stanovitu ekonomsku nezavisnost. Kleriki status sa svoje strane sugerirao je pjesniku poneto udoredniji ugoaj u najveem broju stihova. Dok su Menetieve drame prije svega bile zavodljive kokete, Drieva e gospa biti ponajee samo neharna i glavni joj je grijeh to se nije odve osvrtala na uporna ljubovnikova uvjeravanja. Klasina obrazovanost dala je Driu glavni poticaj da sastavi najstariji hrvatski katalog enske ljepote kojega je izradio na klasicistikom naelu triju glavnih boja i triju osnovnih dimenzija: Ima rusi kosi jakino zlate ice, hladak ih uznosi uz rajsko nje lice. Oh, crna dva vlasa, vrh oi uzvita, lipa t' su ukrasa, tanko t' su povita! Oi nje jak zvizde gore u svitlosti, u njih su sve gizde i rajske liposti. Rumen cvit ruice tere dilj pribili cafti jo' na lice gizdavoj toj vili... Tanci su nje usti rumena uresa, slatku ri izusti jak romon s nebesa; a vesel smih stvori, sramom bez priroka, is biser otvori, ni lipi s istoka. Grlo nje pribilo bistro se prozire, prozre se jak vrilo gdi isto izvire... Tanka je, visoka, nitor joj ne lipe; Oto ju Bog stvori svrene liposti, ter ivot moj da gori ljuvenom kriposti, ter elim svaki dan sunano nje lice, jak jelin priedan kad eli vodice.

126

Ovakav repertoar nije Dore Dri posveivao samo enskom tijelu, njegovim bojama i oblicima nego je u kataloku formu na nain antikih pjesnika, ali i njihovih modernih imitatora, oblikovao i cijeli petrarkistiki bestijarij u idilinom utopijskom krajoliku: Ne samo loviku nu svakoj ivini, Da sve za tvu diku skladno se sjedini. Neka su opene sve zviri zemaljske I ribe vodene i ptice nebeske U toj slavi stei, vas si svit blaenstvom Da se bude rei drug s rajskim kraljevstvom, Gdi udno s grlicom sokoli miruju I meu drobnim pticam po dubju stanuju, Ni se boji smrti u toj zec travici Gdi su brzi hrti i vili slidnici, Oholi jo lavi tere zviri tvrde, Neka se ne pravi nejaih da grde. Kouta jo plaha po polju openu Da pase bez straha travicu zelenu, I jelin lagahti od lovac litnji dan, Bez sumnje da dahti gdi k vodi gre edan... esto i posvema nepravedno Sigismund Meneti i Dore Dri povezani su kao dioskuri koji su zajedniki utemeljili najstariju hrvatsku liriku. Navoeni su pjesnici zajedno kao primjer dva neindividualizirana glasa kojima blizanatvo navodno ne moe nita oduzeti. Ta je navada tetila obojici pjesnika, koji su bliski jedan drugom isto onoliko koliko se to moe kazati za bliskost bilo koja dva pjesnika njihove generacije. injenica da su njihovi kanconijeri svaki na svoj nain bili nosivi dijelovi Zbornika Nike Ranjine ne znai i da je u njihovo vrijeme ta dva pjesnika osim na Ranjininu pisaem stolu itko povezivao u neraskidivu vezu. Ono to Driev svijet pored uoljive obrazovanosti odvaja od veine suvremenika koji su u ono vrijeme pisali ljubavnu poeziju hrvatskim jezikom jest njegov precizni osjeaj za formu i uvoenje novih i neiskuavanih anrovskih predloaka. Napisao je tako Dore Dri najstariju hrvatsku maskeratu, u kojoj pjesnik poput magijskog proricatelja budunosti na imaginarnoj pozornici stvarnog pira pjeva nazonim pirnicima neku vrst zdravice: Gizdave mladosti i svi vi ostali, U ovoj radosti ki ste se sabrali, Jur ja sam po kom se dobra kob narie, Togaj ci svi mnom se, gdi priem, uzdie... Razlici svi ljudi, sve sunce t' obsiva, Na rados jur svudi svak mene priziva. Er iz mojih usti, to godir se ree, Sve nebo dopusti i sve se toj stee. Tim pridoh da ove ja vidim radosti Kej vas svit sad slove veselo zadosti, I da zna svak vas, er u navistiti, Ovdi za kratak as blagoslov estiti... Krostoj me svi milo sad ovdi sliite, Najlie ti vilo rumeni na cvite, Da bi uivala jak rajem zdruena Sve dni sva ostala naprida vrimena! Skrivajui se pod maskom buduih hrvatskih Sibila i Jeupki, progovorio je Dore Dri u ovim stihovima glasom dramskog pisca koji i u lirskoj pjesmi ima vrlo precizan osjeaj demarkacije prostora izmeu izvedbe i njezina sluanja. Drieva poezija u svom vanijem krilu bila je namijenjena javnom izvoenju. Jedna od takvih Drievih latentno dramskih tvorbi je i savreno komponirani monolog zarobljene vile u pjesmi udni san. U toj prstenasto organiziranoj oduoj pjesmi ve na samom poetku zaljubljenik se nakon more budi i pripovijeda straan san u kojemu je usnuo gusare koji su zarobili njegovu vilu:

127

Oh, kako ne umrih noas po polnoi, Ma u san kad uzrih gospoju tuj doi, Ka me je svezala kroz srce ranjeno I muke zadala s kih cvilim ljuveno! Svezav ju voahu gusari nemili, I ta njom truahu, da mramor procvili. U ruho pritamno pokriv se po glavi Iae tuj sramno jak ino meu lavi, A k zemlji snieno oima niae, Ter s molbom smiljeno trgovcem pravljae... im pjesnik stvori sve pozornike okolnosti toga sna, otvara se dugi Robinjin monolog usmjeren nevidljivim trgovcima koji zajedno s Robinjom i gusarima tvore dramsku trijadu koja e biti jezgra svih buduih dramatizacija srodnih motiva zarobljenosti i Robinjina osloboenja uz pomo jednom morekantske borbe, drugi put retorikog umijea, a katkad i kese dukata. Na pozornici Drieva dramskog sna nalaze se trgovci-osloboditelji, gusari-krvnici i Robinja, a Lancelot je pred prizorom koji je nastao na pozornici njegova sna potpuno nemoan i jedino mu preostaje da strah ukloni terapijom pjesme. Njegov je teatar scena unutarnjeg oka koje je ovdje napisalo jedan od energetski najivljih tekstova itava Drieva opusa. U udnom snu po prvi put stavljena je kazalina maska na neku scensku Robinju i po prvi je put ta maska stekla svoju vrstu ikonografiju i okruila se scenskim okolnostima koje e isti motiv pratiti i u mnogim mlaim varijacijama koje su u 16. stoljeu pisali Hanibal Luci, Mavro Vetranovi, Nikola Naljekovi i drugi hrvatski pjesnici. Konkretizacija prostora dramskog monologa u neko slavno kraljevstvo izravna je aluzija na slobodni Dubrovnik, a odbijanje zarobljenice da ivi meu gortacima i divljacima bio je Driev prilog omiljenom humanistikom kontrastiranju divljeg i pitomog, sela i grada. I vilino zazivanje djevianstva u toj pjesmi posvema je u skladu s njezinim porijeklom iz Dijanina mitolokog ljuvenog okruenja kojega se zarobljenica, poput neto mlae Lucieve Robinje, prisjea, alia tako da s prijekorom pamti one koji su joj se neko udvarali, a sad su je kad joj je najtee zaboravili: Ah, gdi su koji me dan i no sliahu, I na moje ime privirno sluahu, I koji pravljahu, za najmanji vlas moj Da se ne hajahu zlata ni ivot svoj; Ter blidi svu mlados s uzdahom trajahu, Za dobit mu rados, ku zaman eljahu. Gdi je njih um hitri, gdi im su zahvale, Ali su meu vitri kako san ostale? Ova Drieva petrarkistika samokritika onih koji su nekad "blidili", a sada su u stvarnoj nevolji zaboravili svoju vilu, nije u udnom snu izreena tek kao pjesnika igra nego je taj prisjeaj i tonom, a i sadrajem, bio uglavljen u kompozicijsko arite skladne cjeline u kojoj s posebnom teinom odzvanja Robinjina tualjka u kojoj se prvi put na hrvatskom jeziku uo pjesniki spomen dubrovake slobode i zavist onih "ki nijesu slobodni": Jur ta je dubrava tvrda u mramoru, Pod gorom gizdava, vei dil na moru. Mnozi joj zavide ki nijesu slobodni, Nje blago gdi vide tere mir ugodni. Dore Dri autor je i ekloge Radmio i Ljubmir, koja posjeduje mnoge osobine dobrog dramskog teksta, i to svakako ne samo zato to je prizor ostvaren kao razgovor dvojice psiholoki dobro karakteriziranih i posvema razliitih pastira, nego zato to se krhka dramska radnja ekloge dogaa na stvarnoj pozornici, a ne u snu nekog zaljubljenika ili u zdravici pirne maske. Driev tekst vrlo je srodan jednoj od Serafinovih ekloga u kojoj pastir Silvano, jednako kao to Radmio pokuava uvjeriti Ljubmira, pokuava urazumiti pastira Ircana da mu je "slid vile" posvema uzaludan trud. Ve od prvoga stiha demarkira Dore Dri u toj drami prostor gledanja od prostora igre kratkim pitanjem koje trijezni Radmio upuuje LJubmiru:

128

Moj dragi Ljubmire, to tuj meu knezovi? A ovce tve tire po gorah vukovi! Ke t' bjehu najdrae, ginu t', ja t' svjedou, Ta pusto bez strae mlijeko i psi lou. Ini po dubravi ovari stanuju Ter s igrom u slavi veselo miruju, A tebi ude se, ki te gnjiv tuj vodi I nevolja nese po gori i vodi? Ljubmir ne bi bio pravi ekloni pastir, a Dri ne bi bio dobar dramski pisac, kada ne bi na svako na sceni postavljeno pitanje dao i odgovor. A njegov je odgovor opis pastirova susreta s vilom kraj bistrog jezera pri studencu: Jer sebi protiva vidih pri studencu Gdi vila poiva pod vrbom u vencu... Kakva je uresa i rusijeh jo vlasa, Ke rukom rastresa niz bil vrat do pasa! Tuj sunce gorute mnih da je nje lice, A oi svitlue dvi zvizde danice. Grlo se prozrie jak bistar caklen sud, Po kom joj caftie lir bili odasvud. U bijelu koulju pritanku od vela Krasno t' se na volje bjee nadnijela. Tuj joj se zaudiv, bih kako taj kami, Ter eljno nju udiv, rekoh joj s grozami: Aj li si sletila s nebesa od sunca? Aj li s' tuj isplila iz bistra kladunca?... Tuj skoih k njoj hrlo, hitiv se jak sokol, Da rukom nje grlo opkolim okol, Nu bra bi vjetra prida mnom dalei, Ter laka i hitra na me se izbei: Mo nad mnom ni dana ljuvenoj jur vlasti, Nu ista Dijana mnom vlada u asti. Pastiri koji razgovaraju o ljubavi u Drevoj eklogi razumljivo nisu Vlaii koji bi se u prostoru scene osjeali nelagodno. Oni su odslik publike same, oni su njezino idealizirano zrcalo. Oni su umnoeni pastijeri iji preciozan dijalog ima humanistikih posudbi, ali i odjeka Serafinove ekloge, ali najvie od svega zvunih i nekonvencionalnih stihova. Premda nema razvijenije dramske radnje, premda se u njoj ne pojavljuje enski lik, ta je Drieva ekloga imala u sebi sve elemente koje e u sljedeih nekoliko desetljea oblikovati popularan dramski anr renesansne knjievnosti, pastirsku igru, kojoj su Marin Dri, a kasnije i Torquato Tasso, podarili klasine primjerke u Tireni i Aminti. U Zborniku Nike Ranjine nalazila se i anonimna i malahna dramska tvorba koja je inae prijevod napuljske scenske igrarije Antonija Rica o Veneri i Kupidu. Napisana za pirnu prigodu, ta je scenska igra prvi hrvatski dramski tekst u kojem se enska osoba pojavljuje na sceni in personam. U taj mjestimino nejasan prijevod talijanske mitoloke drame ukljuen je i jedan od rijetkih soneta onodobne hrvatske knjievnosti. Usporeen s dramskim nabojem ekloge Radmio i Ljubmir, taj je tekst i kao prijevod i kao predloak posvema inferioran. Radmila i Ljubmira pisao je autor s finim osjeajem za dramsko, to se najbolje vidi u zavrnim stihovima u kojima na praznoj sceni ostaje sam zaljubljeni Ljubmir. Kada se tako nae sam "meu knezovi", uplai se Ljubmir onih koji ga promatraju iz gledalita. To je trenutak u kojemu je prvi put neki dramski lik na hrvatskoj sceni otkrio sam sebi svoju scensku dvostrukost. Tog su se novog osjeta i lik i pisac uplaili, shvativi dvostruku i dijabolinu narav teatra, osjetivi i razumjevi da prestanak igre i scenske iluzije znai povratak u stvarnost. To je trenutak u kojem se postavljaju najdublja pitanja o ovjekovoj egzistenciji, i kada jo jedino preostaje pozvati blinje tijelo uzvikom: "Radmile, Radmile, kamo toj utee?" Pozornica koju je Dore Dri stvorio imala je sve elemente modernih europskih scena, bila je i zrcalno uspostavljena prema publici, a aktere je plaila njezina ispranjenost.

129

Doru Dria ponajprije valja cijeniti kao najvanijega anrovskog inovatora u cijeloj njegovoj knjievnoj generaciji, ali se ne moe umanjiti ni Driev prinos zapisivanju starijih narodnih i pukih pjesama te njihovu ukljuivanju u petrarkistike kanconijere. Nije sa sigurnou mogue tvrditi da su najljepi zapisi takvih stihova u Ranjininu zborniku ba i djelo Dore Dria, ali je tradicija da se njemu pripisuje autorstvo svakako vanijeg dijela tih zapisa. I glede svog odnosa prema narodnoj poeziji pribliavali su se dubrovaki rani petrarkisti navikama i obiajima napuljskih strambotista i petrarkista, koji su takoer zapisivali, poneto stilizirajui, puke napjeve. U najstarijim hrvatskim zapisima narodne poezije ima neto to je i inae bilo blisko Dori Driu i njegovu postupku s rijeima, a to je da se rijeima u pjesmi uvijek vrate njihova primarna znaenja i da se metafore to je mogue manje denaturaliziraju. Tajna pukih pjesama to su ih petrarkisti Drieve generacije zapisivali, obraivali i asimilirali i jest u tomu da uporabljene rijei imaju stvarno znaenje, koje se pretjeranom metaforizacijom u onovremenom petrarkiziranju bilo posvema izgubilo. Dore Dri takav odnos prema metafori i pjesnikoj slici nije iskazivao samo u stihovima na narodnu nego se u njega takvih mjesta moe nai i u veini njemu sigurno atribuiranih "umjetnih" pjesama. Jedna je od takvih poslanica pjesniku Sladoju koji je ivio u Stonu, a u kojoj je lako uoljiv karakteristian nemetaforizirani suodnos predmeta koji se opisuje i rijei koje pjesnik upotrebljava da bi imenovao stvarnost: Vidivi seljanku prilipu ner vilu, visoku i tanku, rumenu i bilu, gdi gre s bogomolje sve tiha stupaja, ucafti njom polje jak cvitjem od raja. Ne mogu t' skazat ni blizu lipos nje, tijem volim muati neg rijeti od nje manje. Ki godi nju vide, da je najstariji kmet, sva mu svijes otide i pamet u zamet. "S brjemenom ptiice izgube rije svoju" U Zborniku Nike Ranjine pored Menetia i Dria ima jo nekoliko pjesnika s definiranim autorskim rukopisom. Jedan od tih autora je Marin Krstievi od kojega je sauvano jedva stotinjak stihova, ija je velika vrijednost u potpunom neskladu s oskudnim brojem poznatih pjesama. U Krstievievim stihovima kao da je najintenzivnije pjevalo srednjovjekovno trubadurstvo. Nije on pjesnik gradskih trgova, ulica i dvorova, nego pustih i tihih, irokih prostora ekanja. On je pjesnik svjetova u kojima su svitanja najvei dogaaji pa je njegov malen, a s obzirom na nesigurnost atribucija dvojben opus moda i najvei pojedinani dogaaj ranoga hrvatskog petrarkizma: Moj brajo, kolikrat kle mi se, a zaman, da nee vee stat u Stonu od pet dan; a ovo je jur lito, polje se zeleni, njelo se i ito, a tebe jote ni. Toj li bih dostojna od tebe primiti da budu jadovna ivot moj vas biti, odsvuda predaje kad e bit, sad e do, po moru gledaje vas drag dan i svu no, plavice mahaje, odizdal ka plove, izglasa vikaje ime tve ke slove. Hod' bre, moj dilju, da vidi, oh, tugu, neboga gdi cvilju jak zmija u krugu. Kupida kunui, sve strijele da skri, u kami tukui, ako te on dri; ako li vjetra ci, moj brajo, iz Stona nis' mogal dosle pri, molit u Neptuna: o boe Neptune i ti s njim Eole, in' vjetar da dune sad njemu odzdole, da hrabar moj pride, ki er je poao mjesec to jur ide, jote nije doao.

130

A sada kad bude toj slegat polako, in', brajo, da bude k meni do tutako; za kako cvijet biti ne more to ne cti, tako ja iviti bez tvoje ljeposti. Pjesniku Andriji Zlataru, jo jednom od stanovnika Ranjinina zbornika, fortuna nije bila naklonjena. Taj pjesnik, koji je volio neku Katu i koju imenuje u mnogim akrostisima, naao se mimo svoje zasluge u sreditu jedne kasnije mistifikacije kada se, ako ne njemu, ali svakako njegovu imenu, krivo pripisala u tiskanom izdanju najpopularnija hrvatska maskerata Jeupka. Stihovi pravog Andrije Zlatara, koji s izmiljenim Andrijom ubranoviem nema nita, nisu ni slabiji, ali ni bolji od prosjeka produkcije to je sakupljena u Zborniku Nike Ranjine. U tom smislu njegov kanconijer nije mogue zaobii. Sve u svemu imade Zlatarevih ezdesetak pjesama u kojima taj pjesnik s veom upornou nego drugi poziva vilu na uivanje plaei se prolaznosti: Jer nis' cvit ki nie povenul iz trave, nis' ptica fenie gorak oganj ku prave, sebe da ponovi, na staros kom doe. Togaj ci svijet ovi uivaj, gospoe, ako se kajat ne; jer se dan, gospoe, ne moe nigda ve sti koji mimoe. I u Zadru, gradu koji je Meneti u jednoj pjesmi, nikako sluajno, izravno spomenuo, pisali su se petrarkistiki stihovi na hrvatskom jeziku ve oko sredine 15. stoljea. Na alost, malo je pokuaja iz te petrarkistike radionice sauvano, ali ako je suditi po zapisu sveenika i notara Jerolima Vidulia koji je preminuo 1499, onda je svakako i u Zadru, i to istodobno s Dubrovnikom, postojala vrlo razvijena pjesnika kola, kojoj su bile poznate forma i tematika, sadraj i tehnika trubadurstva i petrarkizma. Jerolim Viduli zapisao je samo dvadesetak stihova, i to u slubenoj knjizi pa su ti stihovi tek okamina koja svjedoi o bujnijem okoliu. Jerolim Viduli bio je vjet i u latinskom jeziku, a nije mu, koliko se zna, bila nepoznata ni glagoljica. U pjesmi to ju je prepisao ili napisao nabraja pjesnik u est dvanaesterakih katrena sav rekvizitarij onovremenoga petrarkizma, ne zaboravljajui ni strile ni jelene, ni srce ni sokola: Ako mi ne da lik, pogiba ivot moj; mene ti je kratak vik, v sebi se ne dvoj. A zato krunice, jimij na me milost, a vsemi je savrena tvoja mladost... Franca ni Italija nima tvoje prilike, Tuskana ni Inglitera gospoje tolike; mudrosti velike vee negor Palimon, liposti anelska, nima tolike on. Prva generacija hrvatskih lirika nestala je s knjievne scene na poetku 16. stoljea. Dore Dri ve 1501. godine nije vie bio meu ivima. Ono to su oni Meneti, a i drugi njihovi vrnjaci napisali ostalo je ivjeti u zbornicima i spomenarima. Ve u sljedeim desetljeima javit e se u Hrvatskoj novi lirski trendovi i nove e proroke slijediti hrvatske muze, ali i ti mlai pjesnici uli su isto ono upozorenje to ga je neki anonim u 15. stoljeu sroio, a Nika Ranjina prepisao u svoj zbornik: S brjemenom svaka ri na svijetu dohodi, s brjemenom svaka ri opeta zahodi. S brjemenom ptiice mnogo lijepo poju, s brjemenom ptiice izgube rije svoju.

Marko Maruli

131

ivotopis Marka Marulia Splianina zavodio je mnoge jer se zbog nedostatka arhivskih dokumenata esto pretvarao u goli popis autorovih djela, u zbrajanje brojnih latinskih i hrvatskih knjiga, spominjanje ponovljenih izdanja i rukopisa, u priu o velikom, iako ne uvijek evidentiranom uspjehu post mortem, u neto to je sudei po nekim elementima trebalo biti tek predmet elitnoga knjigovodstva. Birokratski eros mnogih generacija nanosio je nesagledive tete pievoj fortuni. Druga zamka s Marulievim ivotopisom proizlazila je iz dobroga glasa to ga je uivala Marulieva moralna uzdranost i vjerska gorljivost, a to je potaknulo mnogoga suvremenika ili kasnijeg tovatelja da ponudi apokrifnu sliku o ovjeku ijoj svetosti nedostajae jo samo papinski dokument. Podaci za pievu biografiju i bibliografiju sugeriraju bez ostatka proroku sliku o Marku Maruliu kao ocu hrvatske knjievnosti. Toj po svemu maskulinoj ideji po kojoj je pisac Judite i Davidijade te knjige o estitom i blaenom ivotu zakoniti otac hrvatske knjievnosti nedostajala je ipak jo sitnica, nedostajalo je naime jedino jo znanje o tomu tko je, ako je Maruli otac hrvatske knjievnosti, onda bio njezina majka. Da je itko mogao pitati oca svih hrvatskih knjievnika o majinstvu dobio bi od njega precizan odgovor. Jer ako je Maruli otac hrvatske knjievnosti, onda je majka te knjievnosti bila Marulieva biblioteka. Svodei na kraju u svom testamentu ivotni obraun Maruli je, reklo bi se s posebnim ljubavnikim marom, popisao svoje knjige, priloivi taj popis posljednjoj elji. Registar pievih knjiga brojnou, ali jo vie kvalitetom i strukturom naslova nadilazi sve starije hrvatske bibliotene popise i svjedoi o duhovnom, ali i fizikom prostoru u kojem je bez potucanja po bjelosvjetskim dvorovima i poslanstvima, biskupijama i ispraznim akademijama, zaet jedan svjetski duh i prvo veliko knjievno autorstvo u krilu male knjievnosti i relativno skromnih hrvatskih kulturnih prilika. To to poznajemo sadraj Marulieve knjinice omoguuje nam da prepoznamo okolnosti u kojima je taj ovjek savreno upoznao opcije svoga vremena izmeu kojih je izabrao trei put koji svakako nije bio i najlaki. Izmeu mistiarskog emocionaliziranja golemih vjernikih masa i platonistike ezoterinosti humanistikih krugova, izabrao je ovaj sljedbenik Jeronima Dalmatinca put dugog trajanja, stazu osamljenosti, tvrdoglavosti i vlastitosti. Rodio se Marko Maruli u Splitu 1450, a popis njegove biblioteke postao je javnim dokumentom tek poslije 1524, malo nakon to je pisac zauvijek zaklopio oi. Danas je testamentarni katalog tih nekoliko stotina Marulievih knjiga sam po sebi knjievno tivo, putopis po krajoliku renesansnih znanja i duhovnih smjerova, pria o najvanijim dogaajima pieva ivota, svjedoanstvo o antikom i srednjovjekovnom nasljeivanju i dokaz vlastitih izbora u umi ponuda. Ako su latinski kodeksi Jurja Benje i Petra Cippica iz tridesetih godina 15. stoljea Magna charta hrvatskog humanizma, onda je Marulieva knjinica Magna charta hrvatske renesanse uz iju je pomo nastalo prvo pravo knjievno autorstvo. Tih nekoliko stotina knjiga podijeljeno je u dvije skupine, i to u prvu crkovnog sadraja i u drugu gdje pisac oznaava sadraj kao libri gentilium, a koju po skupinama dijeli na poetae, historici, geographi, grammatici, commenta, epistolae, de re rustica, astronomi, philosophi et oratores. Maruliev registar po navadi onoga doba preslobodno povezuje anrovsku i tematsku sistematizaciju, ali u njemu se lako raspoznaju etiri neobiljeene ali bitne skupine, koje su odredile Maruliev duhovni horizont. Prvu i svakako najbrojniju sainjavali su antiki autori i njihova djela, koja su u manjem broju sluajeva bila poznata u srednjovjekovlju, ali su punu aktualizaciju tek doivjela za Marulieva ivota. Marko je Maruli proitao u svojoj knjinici djela mnogih rimskih i grkih autora, i to svakako vie nego bilo koji njegov hrvatski suvremenik. U knjinici imao je Vergilija i Homera, Ovidija i Herodota, Horacija i Cicerona, Aristotela i Plutarha, Valerija Maksima i Tukidida, Plinija i Cezara. Drugoj skupini Marulievih knjiga pripadali su biblijski i teoloki spisi, meu kojima su i standardni prirunici i florilegiji, ali i niz zahtjevnih starijih sintetskih prikaza iz podruja morala, patristike i biblijskih studija. Poznavao je Maruli povjesniara Flavija koji je istraivao pozadinu biblijske grae, poznavao je i Tertulijana, koji mu je bio blizak kao estoki branitelj kranstva, bila mu je bliska dogmatika Origenova a poseban je poloaj u Marulievoj knjinici imao sveti Jeronim, od kojega je posjedovao i poslanice i biblijske komentare. U knjinici su bili i autori poput Augustina, Grgura Velikog, Averroesa, sv. Franje, Bernarda iz Clairvauxa, Tome Kempenskog. Trea grupa pisaca u Marulievoj knjinici, iako brojem najskromnija, pokazivala je piev interes za djela to su nastajala s hrvatske strane Jadrana. Posjedovao je tako Maruli knjigu dubrovakog epiara Jakova Bunia, poznavao je Rabljanina Nimira, a takoer i djela Trogiranina Mateja Andreisa. etvrtu skupinu u Marulievoj knjinici inili su autori novijega vremena, humanisti u rasponu od Petrarkine i Danteove generacije, od Boccaccia i Leonarda Brunija do Poggia Bracciolinija i Pomponija Leta te suvremenika kakvi su bili Jacopo Sannazzaro i Lodovico Ariosto, koji su hrvatskom piscu bili najblii s obzirom na uporabu latinskog i hrvatskog jezika te srodno razvedeni anrovski sustav kojega su i oni poput Splianina primjenjivali. Maruli je ipak jednoga svog suvremenika kojega je rado itao, a u jednoj poslanici i opirno hvalio, u popisu svoje knjinice svjesno zaboravio navesti. Rije je o Erazmu kojega je Splianin, pripremajui oporuni popis, ispustio jer je ovaj od dvadesetih godina 16. stoljea, premda se nikada nije prikljuio Lutheru, imao u Italiji glas heretika.

132

Izostanak Erazmov iz popisa Marulievih knjiga nije nikako sluajan jer nita to se u to vrijeme odnosilo na tog najkritinijeg i crkvenom autoritetu najopasnijeg humanista nije bilo sluajno. Ve i povran pogled na Marulievu knjinicu, na ono to je u njoj popisano pa ak i ono to je izostavljeno, pokazuje koordinate u okviru kojih je piev duh djelovao. Maruli je, premda mu je bila strana svaka skolastika i racionalizacija crkvenih dogmi, tu istu skolastiku i dogmatiku savreno poznavao. On je poznavao mnoge mistike svoga vremena i itao je njihove spise, ali se nije priklonio onima koji su pokuavali emocionalizirati crkveni nauk i time probuditi mnotvo uspavanoga vjernikog puka. Uostalom, Marko Maruli i nije bio sveenik, bio je odvjetnik i laik. Njegov duh nije prihvaao ni egzaltaciju, ali ni dogmatiku, jednako kao to njemu, da bi bio religiozan nije bio potreban habit, nego se on i bez habita i bez dogmatike i bez mistike itavoga svog ivota trudio da pronae stoiku sredinu. Njemu je vaan knjievni cilj, a to se ponajvie odnosi na njegove latinske prozne knjige, njemu je vano da postane popularizator kranskih vrlina. Maruli je jedan od najuspaljenijih moralista svoga doba i nije sluajno to je odmah nakon tridentskoga koncila njegov uravnoteeni odnos izmeu dogme i egzaltacije pobudio pozornost upravo u onim sredinama u kojima se Maruliev ton nositeljima katolike obnove i protureformacije uinio vie nego prikladnim i umirujuim. U svom pjesnikom djelu, posebno u tekstovima na hrvatskom jeziku, Maruliev trei put nije mogao bez ostatka zadobiti prevalenciju. Stoga je pisac, naavi se u poloaju onoga koji poput Kolumba otkriva jezik svoga naroda, odbio da tom netom otkrivenu jeziku jo pridoda i moralizatorski okvir. U krilu tog odbijanja zaroena je dvostrukost njegova opusa koja funkcionira kao svijest o dvjema polutkama koje su jedno. Marulieva knjinica bila je zakonita majka hrvatske knjievnosti. U njoj se zaeo duh u kojemu e se dogoditi sve najvanije injenice vremena. Maruliev suvremenik Franjo Boievi Natalis neposredno nakon pieve smrti napisao je biografiju koja je uza sva pretjerivanja do danas najbolji izvor o pjesnikovu ivotu. Iz Boievieve Vitae moe se doznati kako je pjesnik izgledao, kako je hodao i govorio, moe se proitati i o izmatanom incidentu kojemu je navodno pjesnik u mladosti bio svjedokom, a kada je za vrijeme jednog nonog posjeta zajednikoj ljubavnici smrtno stradao Maruliev mladi prijatelj. Franjo Boievieva knjiga ispod svoje retorike pjene nije uspjela sakriti istinu da u ivotu najveeg hrvatskog knjievnika onoga vremena nije bilo nikakvih dramatinih ni spektakularnih dogaaja. Marulia nisu nagraivali kraljevi i pape, ovaj pisac nije posjeivao dvorove niti pregovarao s Turcima. Sve u Marulievu ivotu ogranieno je na maleni prostor Splita i okolnih mjestaca na kopnu, na oblinje otoke, na obilazak antikih ruevina, odlazak na ladanje, uski krug znanaca, sveenika i koludrica. Posvema odudara smirena pieva biografija od ivotopisa veine nemirnih Marulievih renesansnih vrnjaka. U njih su se smjenjivali gradovi i dvorovi a ovdje se smjenjuju naslovi djela. ovjek koji je, zahvaljujui knjigama u svojoj knjinici, najbolje meu Hrvatima poznavao geografiju, nije putovao dalje od Solina ili olte. O Marulievu studiju u Italiji nema nikakvih dokumenata. Da bi dobro nauio latinski jezik i da bi se dobro snalazio u klasinim i biblijskim studijima, nije Maruli ni morao odlaziti iz Splita. Taj u njegovo vrijeme potpuno kroatizirani grad imao je obiljeja prave mediteranske kozmopolitske luke s mnogo stranaca i uenih ljudi, koji su se ondje zadravali krae vrijeme zbog razloga slube ili avanturizma. U djeatvu i u mladosti uitelj mu je bio humanist i pjesnik Tideo Acciarini, ovjek velike naobrazbe koji je u ivotu ipak radije bio pjesnik nego uitelj. A bio je tek nesretni prognanik koji je u Marulievu duu utisnuo prvi trag uenosti. Talijan je Marulia nauio pjesnikoj vjetini, a uz to i savrenom latinskom jeziku. Kao mladi i Acciarinijev uenik pisao je skladnom latintinom igoriu, a jednom je prigodom, jo u mladenakoj dobi, vlastiti tekst dao uklesati na kamenu plou. Postoje podaci o nizu Marulievih kasnijih pravnikih angamana u Splitu, ima i vijesti o pievim imovinskim nevoljama s roacima, ali su svi ti podaci manje vani od vijesti iz kojih je vidljivo da je pjesnik bio i slikar te da je, kako svjedoe vjerodostojni svjedoci, u nekim prigodama likovno intervenirao u splitske otvorene prostore, prikazujui javnosti prizore Stranoga suda i Apokalipse te ukazujui, moda i u sklopu scenografije nekih svojih dramskih tekstova, na propast svijeta i na rasap moralnih vrijednosti. Kao to je slikarskim sredstvima druge pokuao dovesti na pravi put, sebe je, ini se, najlake ozdravljao i jaao eim odlascima u samou i mir Neujma na olti, gdje je uivao prijateljstvo i gostoprimstvo Dujma Balistrilia koji mu je bio nekom vrstom mecene. U miru Neujma, daleko od zveketa oruja, ali ipak nadomak ugroenoga Splita, okrenut svojim stihovima i spisima, Marko je Maruli epikurejski udio za drutvom srodnih dua. Latinska poslanica to ju je sa olte uputio svom kasnijem biografu Franji Boieviu Natalisu, pored toga to je vrijedna pjesma, izvrstan je dokument o pievoj renesansnoj drutvenosti: Zna, da na otoku stanujem, koji ba pridalek nije, Nego je od grada on udaljen stadija sto. Ako li sluajno ushtiju prijani sa mnom da budu,

133

Hoe l' da uiju moj blaeni, seoski mir, Jedna e veslarka ubrzo, sedam za nepunih sati. ilo dorinuti njih amo, gdi boravim sam. Vesel doljake u primit i zagrlit sve u ih redom, Cilovim' cilove dat, obrazim' obraza dva, Zatim poligati svi emo masline sone u hladu, Tihotna zatona tu sliaju umilan um. Ugodno mi emo priati tada o stvarima raznim, Dokle nam ditia mar ne spremi agod za jist. Ubrzo prizvani tad emo jila se primiti, ali Jistvine ne e to bit, a ih Antonije dro, Niti to pladnji e tvoji, o Lukule, biti, i gozbe, Makar tu oprasne bil svinje i najslaji smok. Nego li obid, a ga je, ostaviv pluenje, Seran Blagovo rado, prez muk', svojih iz potenih ruk! Obid, a ga je uzima, prizrivi Samnitsko blago, Kurije, uzvisit duh, viran i kriposan mu. Obrocim prostim utaiti glad i priprostim piem Vrilu ugasiti e, dosti je dovoljno to, Ter je i dostojno hvale; a svigdar se sramotnim smatra drilu robovati svom, grlu svom pridati vlast. Prijani, gozba e naa ipak bogatija biti, Domai bit e tu plod, karfiol, cikla i grah, Mora iz oblinjeg ribe, a netom ih udicom zadi: Sardele, modra i pas, lignji i salpa i vuk. Biti e tudi i pehari, pripuni rujnoga vina, Kome se doliva svi vodice hlaane mlaz. Zatim plodovi, a nam ih vonjaci daju za jistvom, Kruke, jal smokvice, jal jabuka medenih slast. Dakle, ako li moje prijane briga ka mori, Tira li kakova njih elja da vide me sad, Reci im, Frane, da dojdu, putovanje priteko nije, Sa njima dojdi i ti, ako li cini me a. Humanistiku svoju obrazovanost Marko Maruli nikada nije skrivao jer ona je bila temeljni dio njegova intelektualnog ruha. Ali naspram pedantizma i ahistorinosti nekih humanista, imao je kritiki odnos. Maruli je sjaju pronaene antike i duhu koji se nakon to je odbacio skolastiku osjetio nesigurnim poelio pridodati i sjaj biblijskih i svetakih primarnih izvora. Po tomu bio je blizak nazorima Erazmovim, pa i nekih drugih suvremenih reformatora i kritiara papinske i opecrkvene prakse. Splianin je na podlozi antike, a koristei novu ideju o pronaenom vremenu pokuao na antiki svijet dograditi i usporedni povijesni svijet Biblije. Htio je otkriti jo jednu Atlantidu, za koju je s pravom vjerovao da je zaboravljena, premda je ona doktrinarno bila temelj kranstva i njegova svakodnevnog prakticiranja. Povijesna epoha s Kristom u sreditu te Kristove biblijske prefiguracije i svetake postfiguracije za Marka Marulia bile su u svojoj sveukupnosti svijet paralelan kako vremenski, tako i znaenjski, antikom svijetu to su ga otkrivali humanisti njegova narataja. Marko je Maruli svetakom i biblijskom kanonu prilazio s humanistikim instrumentima kakvi su filologija, kritika teksta i retorika. Na isti nain pristupao je on svim primarnim izvorima, bili oni klasino antiki, drevni biblijski, ili novi svetaki. S istih metodolokih polazita s kakvih je prilazio nekoj svetakoj viti ili odlomku iz idovske biblijske povijesti prilazio je Maruli i problematici netom iskopanih antikih natpisa iz oblinjega Solina. U tom je smislu karakteristian njegov spis In epigrammata priscorum commentarius u kojem u pozadini arheolokoga razlaganja o antikim natpisima sugerira itanje starog kao da je novo, te humanistika arheoloka otkria tumai u svjetlu moralnih i teolokih injenica. U prvom dijelu spisa Maruli raspravlja o nalazima antikih natpisa u Rimu koji su do njega doli posredno, dok u drugom, originalnijem dijelu tog za hrvatsku arheologiju temeljnoga teksta splitski humanist analizira i objavljuje novopronaene nalaze solinske provenijencije iz zbirke svoga prijatelja Dmine Papalia. Bio je Marko Maruli humanist od posebne vrste, pa njegovo oduevljenje Erazmom, o emu je ostavio doslovan iskaz u pismu-posveti prijatelju Tomi Nigeru, proizlazi iz njihova zajednikog osjeaja da se najvanije duhovne promjene doba ne

134

prepoznaju u izvanjskim pitanjima sadraja ili tematike nego da je novo uvijek smjeteno u promjeni mentalnog koncepta, u novoj metodologiji i u novoj strukturi kritikog miljenja. To miljenje da treba propitati cjelokupnu batinu i stvarnost bez obzira na to je li im izvor u antikoj klasici, u biblijskoj povijesti, u suvremenosti ili dalekoj prolosti pomoglo je Maruliu da prepozna duhovnu bliskost s Erazmom. I on je osjetio da koristei filologiju, arheologiju, kritiku teksta i moralizam moe izbjei, kako veli, dosadu antikih pisaca i njihovu neaktualnost. Maruli je imao na umu aktualizaciju sveukupnosti u kojoj je on posvema dobro luio teoriju od akcije. U pismu Nigeru 1519. zato i kae da e tek zahvaljujui Erazmu zgrada svete Crkve, koja je zbog nebrige jednostavnih mislilaca bila gotovo gola, ponovno zablistati od drevnih ukrasa te zasjati bojama krasnorjeja. Maruli se povjerava prijatelju Nigeru, biskupu skradinskom, da itajui Erazma veoma uiva, jer da u tog suvremenika cijeni pobonost, uenost i rjeitost. U te tri rijei krije se i sva tvorbena tajna Marulievih latinskih spisa koje su nakon njegove smrti itali i kraljevi i sveci, jednostavan puk, ali i kolege knjievnici. Bile su to knjige to su ih cenzori iz ljubavi ne jednom cenzurirali elei spasiti Marulia i od samog sebe i od indeksa. Nije zato nimalo sluajno da je onih nekoliko reenica iz Marulieve pohvale Erazmu koje su se nalazile na uvodnom mjestu rukopisnoga dijaloga izmeu Herkula i kranina, dakle izmeu humanistikoga junaka i smjernog vjernika, netko poslije prekriio. Duh Erazmov lebdio je stalno iznad Marulia koji je, ako ga se i mora prispodobiti s nekim od svjetskih autora, prije svega hrvatski Erazmo, a tek onda hrvatski Dante. Uvjeti rubne pa zato oprezne hrvatske sredine nisu bili idealan prostor za neustraivost. Na rubu najvea hrabrost i najvei uspjeh esto je bilo, a i jest, pronai sredinju toku uz pomo koje se moe ii naprijed, a da se ne izgubi ravnotea u opim nesporazumima izmeu mjesta i sudbine. Maruli je ivio u prostoru koji su svakodnevno opsjedali Turci, ali je s druge strane u tim gradskim zidinama rasap moralnih vrijednosti poprimao za vrijeme pieva ivota gotovo apokaliptine razmjere. Maruli je bio pisac otpora, ali je on i glasnik knjievnosti koja je prije svega bila potraga za pravim mjerilima. Po tomu je on bio pisac renesansne harmonije. Svoje u europskim razmjerima najpoznatije i svakako najambicioznije latinsko djelo De institutione bene vivendi per exempla sanctorum objavio je Maruli u Veneciji 1506. i od tada je to djelo bilo, to u latinskom ruhu, to u prijevodima, tiskano nekoliko desetaka puta, tako da je gotovo nepotrebno nabrajati sva ta izdanja, sve predgovarae i izdavae da bi se ustanovilo kako je rije o jedinstvenom i vjerojatno najveem meunarodnom knjiarskom uspjehu jedne hrvatske knjige uope. U toj opsenoj Marulievoj knjizi, koja je poput spjeva o Juditi podijeljena u est libara, od kojih bi se svako imalo itati u jednom od est radnih dana, graa je raspodijeljena tematski u 71 poglavlje u kojima se uz pomo bezbrojnih primjera ilustriraju naela pobonosti. Primjere Maruli crpi iz zgoda u biblijskim tekstovima ili svetakim legendama, te u djelima crkvenih otaca. Tom slavnom spisu, izraenu na osnovi u knjizi priloena popisa od vie od stotinu izvora, sadraj je na informacijskoj razini bio posvema neoriginalan. Kompilirana iz brojnih izvora, Institucija je mnotvo svojih itatelja privukla lakoom s kojom inae raznovrsnu grau povezuje u lanac srodnosti, uspostavljajui gotovo nevidljive spone izmeu doktrinarnih dijelova teksta i vrlo prikladno isprianih primjera. Maruli se u svom kompozicijskom i tvorbenom postupku posluio knjigom Valerija Maksima u kojoj je taj kasnoantiki pisac u devet dijelova sabrao i tematski uz krae komentare posloio spomena vrijedna djela i izreke starih Grka i Rimljana. Poput Maksima i Maruli grau crpi iz mnogo izvora, ali je postupak tematizacije grae u njega bio posvema izvoran i temeljio se ne toliko na izvanjskim tematskim poljima nego je pisac tekstove i exempla putao da se sami otpute i prema izvanjskom moralistikom kontekstu, ali i prema prethodnim ili sljedeim tekstovima. Na taj nain u Marulievu tekstu oslobodile su se sve svete figure dosadne srednjovjekovne sentencioznosti i ule u novu strategiju i u kreativni suodnos sa svim elementima knjige. Cjelovitost Institucije nije ovdje ostvarena moralizatorskim nadogradnjama nego ona poput ponornice tee ispod teksta - nudei u svakom trenutku, u svakom primjeru i u svakom komentaru osjeaj cjeline. Razmrvljenosti suvremenoga duhovnog krajolika Marko je Maruli ponudio cjelovitost. Njegova kritinost prema vlastitom vremenu razbire se upravo u toj programatskoj aluzivnosti na suvremenu krizu. Ta kritinost u svom je vremenu, a i dugo nakon pieve smrti, bila jamstvo uspjeha knjige. U poglavlju o lakomosti navodi tako Maruli i mnoge primjere onih kojima je vjera posluila da bi se domogli novanih dobitaka, aludirajui time svakako na bezbroj suvremenih primjera i opaina koje nisu u ono vrijeme bile strane ni papinskom dvoru. Maruli je kritian duh ak i onda kada se to izvana i ne mora lako zapaziti. Njegov je kriticizam uvijek bio znak ljubavi, a ne nedostatak ljubavi. Po tomu taj Lutherov suvremenik nije protivnik nego ljubavnik crkvene institucije, on je onaj koji je eli poboljati sa svoga laikog ruba i iz svoje splitske geografske zaputenosti. Maruli je pisac predreformatorske Crkve i njegov je kriticizam od one vrste koja na kunju stavlja skolastiare, a ne autoritete, tekstove, a ne ljude, rituale, a ne vjeru, mentalitet, a ne bogatstvo. Marulieva kritinost, razumljivo, nije samo posljedica njegova

135

humanistikog obrazovanja, ona je bila i dio njegova socijalnog okolia. Splitski plemi zastupnik je novog ne vie feudalnog i klerikalnog ve komunalnog i graanskog pogleda na svijet. On je pisac kriznoga poretka, koji svojim sinkretistikim postupkom kombinirajui metode humanizma i ciljeve reformatora, eli spasiti svijet. Maruliev je humanizam srodan nazorima francuskoga suvremenika Lefevrea koji studirajui u Italiji na humanistikim sveuilitima i obilazei akademije zagovara istraivanje patristike literature, epistula i psalama, Jeronimovih spisa i crkvenih otaca. Splianin je u tiini svoje knjinice radio isto. Marulieva Institucija ispisana je tintom crkvene obnove. Iz toga djela trai se obnova Crkve, a da se to ne iskazuje izravno ni psovkom. Nije sluajno to su cenzori mlaih generacija esto zastajkivali nad Marulievim stranicama. Uostalom, teko je nai cenzora koji ne bi uzeo u ruke kare u trenutku dok poneto sumnjivi pisac razglaba o korisnosti lai, citirajui pri tome sve same autoritete. Tema lai zbog nekog svetog ili manje svetog cilja vie bi dodue pristajala renesansnoj makjavelistikoj komediji nego pisaem stolu pobonoga mislioca: ... tko bi se usudio optuiti udovicu Juditu za lukavtine, varke i iste lai kojima je oslobodila svoj rodni kraj od opsade, a cijelu Judeju, tj. narod Boji od pogibelji ropstva? Nakitila se svim ukrasima i Gospod joj je uljepao izgled i ljupkost lica da bi mogla uhvatiti na udicu Levijatana. Iziavi, dakle, iz grada, namjeri se na neprijateljske izvidnice te im ree: 'Ki sam Hebrejaca, a pobjegoh od njih zato jer spoznah to e se dogoditi: predat e vam se i biti va plijen.' Ukratko, obea da e Holofernu pokazati prilaz kojim e moi osvojiti grad bez gubitka svojih ljudi. Na kraju, razgovarajui s njim, zavara ga rijeima, obeanjima i izrazom lica te toga istoga komu se poklonila i ijom se slukinjom priznala ubi neoprezna uvrebavi zgodu. Nitko joj te prijevare nije uzeo za grijeh, ve svi kovahu u zvijezde njezin in. I sam je vrhovni sveenik Joakim doao u velikoj pratnji sveenika iz Jeruzalema u Betuliju da vidi lice one ijoj se slavi divio. emu duiti? Svi stadoe zahvaljivati samo toj eni i javno priznavati da su poluili spasenje, u to su ve bili izgubili nadu, zahvaljujui hrabrosti i dobroinstvu njezinu. I nisu proputali iskazivati joj svaku hvalu i slavu koja prilii tako hrabrom i junakom srcu. Toliko je, dakle, dobra bilo steeno tim pretvaranjem kolika bi zla bez njega bila uslijedila. Tko je, naime, mogao biti tako jak da se u otvorenoj borbi odupre tolikim tisuama Asiraca, tolikim etama naoruanih ljudi? A eto, oni koji ve bijahu u jednom naletu podjarmili mnoge narode i gradove, uhvatie se u zamku jedne ene i podlegoe! I kad nitko ne porie da se to dogodilo voljom i pomou Bojom, sigurno nije bilo nedoputeno tako prevariti bezbonika. Marulieva Institucija prepuna je uzbudljiva tiva, pa se i danas moe itati u jednom dahu. Taj uinak Maruli je svjesno ostvario, a o tomu govori i u predgovoru kada objanjava da mu je palo na um da pokua isto ono to su neki uinili piui povijest pogana. Poelio je, veli, da iz ivotopisa svetaca izvue primjere kreposna ivota i da ih izloi na ugled onima koji i sami ude postati svetima. I, napokon, odabrao je takvu formu djela jer mu je bilo jasno kako se na ljudsku duu najbolje djeluje primjerima, a ne propisima. Nije se radei na svojoj svakako najuvenijoj knjizi prevario. Instituciju su cijenili mnogi, naroito Francisco de Quevedo, a nalazila se i u zaveljaju sv. Franje Ksaverskog kad god je kretao u daleke misije. Evangelistarium, tiskan 1516, nije ni izdaleka dosegnuo knjievnu vrijednost Institucije. Knjiga je podijeljena u tri dijela u kojima se raspravlja o stoernim pojmovima kranskoga morala, vjeri, ufanju i ljubavi. Primjerima iz Starog i Novog zavjeta, svetakih legendi i patristike iznosi Maruli u 194 poglavlja na konzervativan, a mjestimino ak i agresivan nain, stajalite o inferiornosti antikih etikih naela to su ih izloili Sokrat, Platon i Katon, prema naelima to su ih izravno sugerirali proroci, Krist, apostoli i sveci. Maruliev Evangelistarium polemika je s knjigama iz vlastite knjinice. Tom inae usiljenom i negatorskom spisu klju je u pogovoru u kojemu pisac upozorava one koje naziva filozofima da im njihova umovanja nee koristiti ukoliko ne budu odabrali neporoan i ist ivot. U istom tekstu razglaba autor i o ispraznosti retorike te uzaludnosti pjesnike udnje za Parnasom. U tom djelu kojemu, osim to ima otvoreno retrogradnu i antihumanistiku crtu, nedostaje i unutarnja konzistencija, danas se sa zanimanjem moe itati jo samo dobro oprimjerena klasifikacija grijeha. Mnogo je originalnija zbirka od pedeset parabola koju je pod naslovom Quinquaginta parabolae pisac dao tiskati 1510. U tom skladnom proznom djelcu, koristei se omiljenim Kristovim oblikom, a na nain jednostavan i anegdotalan, izlae Maruli glavna naela duhovnoga pokreta Devotio moderna kojemu je u sreditu stajalo uenje Tome Kempenskog o tomu kako religiju moe obnoviti samo meditacija. To antidoktrinarno polazite donijelo je Marulievim parabolama znatnu popularnost, a njihova kratka forma s poneto openitim uvodnim primjerom i moralistikim dodatkom te lijep latinski jezik kao to je u paraboli o avlu-ribaru stavlja tu prozu posvema uz bok najboljim stranicama Institucije.: Krenuo na lov ribar, lukavac nad lukavcima, bacio razliite slatke meke po mirnom moru i odjednom

136

zahvatio nairoko baenom mreom svu silu riba svake vrste, pa ih vukao na kraj, da ondje poginu. Kad bi se koja od njih, prije nego je s drugima prispjela na suho, uspjela osloboditi iz onih mreinih oiju, to su je zapletale, hitro bi pobjegla. Nakon toga joj je bilo mnogo milije da se u miru hrani travom, to raste na dnu vode, nego da ide u opasnost i hvata one slatke zalogaje na povrini. Taj je ribar avo, to stavlja razliite zemaljske uitke pred ljude, koje nastoji da prevari. Oholice mami praznom slavom, lakomce nedoputenim dobitkom, bludnike besramnim nasladama, zavidnike nuka da ocrnjuju tui dobar glas. Neumjerene navodi na pijanevanje, srdite na osvetljivost, lijene na tromost i nekorisnu mlitavost. Kad zavara neoprezne, da progutaju takav slatki, hvata ih i vue u vjenu smrt, gdje ih bez prestanka mui. Ali tko opazi smrt i oslobodi se pokorom iz njegovih mrea, taj ne zaboravlja, u kolikoj je pogibli bilo spasenje njegove due. On voli biti ponizivan, trpjeti oskudicu, ivjeti isto, sve ljubiti, mraviti od posta, opratati uvredu, truditi se svaki dan inei dobra djela, nego da mu dade sve slasti ovoga svijeta, iza kojih vrlo brzo dolazi gorina vjenih muka. Tko je god odan kojoj od spomenutih opaina, taj je zahvaen sotoninom udicom i poginut e, ako ne bude prije inio pokore i okajao iskrenom alou, to je poinio zaveden zlom pohotljivou. Za ivota objavio je Maruli 1519. i doktrinarni spis De humilitate et gloria Christi polemika svakako je najzanimljiviji krai Dialogus de laudibus Herculis u kojemu pjesnik i bogoslov razgovaraju o moralnim, pa i knjievnim implikcijama razliitih oblika junatva. Taj razgovor, koji je komponiran na nain humanistikih ardinskih prigovaranja, tiskan je neposredno nakon pieve smrti, i uspijeva mjestimice dosegnuti i bolje Marulieve prozne stranice. ini se da je taj spis, koji je bio nekom vrstom pieve knjievne oporuke zapravo prikrivena polemika s Dubrovaninom Jakovom Buniem i njegovim humanistikim epom o Herkulu. Maruli u Dijalogu govori glasom bogoslova, pjesnik, pak, velia Herkulova djela i uzdie humanistiki ideal moi i svjetovnog junatva. Za razliku od pjesnika, bogoslov nudi posvema interioriziranu sliku vrlina. U njega Maruli je investirao znatnu energiju i ideoloke nazore svoje starosti. On hvali kranske vrline i unutranji mir, pa kae, da je najvei junak jedino onaj koji svlada sebe, dodaje da se junatvom nikako ne moe diiti onaj koji je sposoban samo pobjeivati druge. Dijalog o junatvu posljednje je poglavlje opsesivne i samounitavajue Marulieve potrebe da priskrbi to vie dokaza o inferiornosti pjesnitva pred teologijom i praksom vjere. Premda je arko elio toj nategnutoj tezi pronai to vie uporita, taj nadasve talentirani pisac nije uspijevao u svojim nakanama da dokae nedokazivo. Pieve vlastite dobro sroene reenice i uvjerljive slike radile su protiv iznoenih argumenata. Neobino je bila lijepa Marulieva figura o krotiteljima nemani kojoj je zakljuak da nebo nije obeano onima koji krote zvijeri nego onima koji su krotitelji poroka. Marko je Maruli esto i neuspjeno elio krotiti neman svoje vlastite knjievnosti, elio je i protiv volje svoje nutrine zaustaviti slobodu jednom napisana teksta. Ono to je u svojim dijalokim, uvjetno reeno poetolokim tekstovima pokuavao argumentirati protiv poezije i protiv oduevljenja antikom, nije se pred naletom njegova eruptivna talenta, posebno kad je bila rije o pjesnikim tekstovima na hrvatskom jeziku, moglo obraniti. O svom velikom prethodniku Jeronimu Dalmatincu napisao je Maruli latinski prijekor iliti Animadversio in eos qui beatum Hieronymum Italum esse contendunt.Doista, bilo je onih koji su tvrdili da je Jeronim Talijan pa je njima, koristei svoje veliko znanje geografskih i historiografskih izvora, Maruli odgovorio u kampanilistikoj studiji u kojoj je pokazujui svoju naobraenost provjeravao i svoj patriotizam. Isto bi se moglo kazati i za Maruliev prijevod Hrvatske kronike, to jest jedne verzije srednjovjekovnoga Dukljaninova spisa to ga je pronaao Dmine Papali. Marko je Maruli preveo hrvatski izvornik, ispravno ga naslovivi Regum Dalmatiae et Croatiae gesta, donijevi tako na latinskom jeziku jedan od najstarijih izvora za ranu hrvatsku povijest. U rukopisu su ostala i dva spisa koja su piscu sluila kao osobni radni leksikoni. Jedan se sastojao od razliitih stvari, kako i kae latinski naslov, izabranih iz djela pisaca koji su se inili najdostojniji oponaanja. Drugi, neka vrsta pieva biblijskog laboratorija, jest Tuma starozavjetnih glasovitih linosti, neto je doraeniji a rukopis je bio ak opskrbljen tiskarskim propagandnim letkom, to govori da ga je pisac htio i objaviti. Maruliev je tuma starozavjetnih osoba bio nekom vrstom filolokog i teolokog putokaza u istraivanjima to ih je Maruli poduzimao bavei se pozadinom svojih najvanijih epskih djela, Davidias, Judite i Suzane koja su sva crpla grau iz Staroga zavjeta. U rukopisu je ostao i Maruliev prozni spis o Posljednjem sudu Kristovu De ultimo Christi judicio, koji je neke vrsti skladnoga propovjednog teksta u kojemu su najbolji opisi paklenih muka i Sudnjega dana. Maruli je ne samo u svojim slikarijama nego i u mnogim proznim i pjesnikim tekstovima, latinskim i hrvatskim djelima, pasionirani opisiva apokaliptinih slika, pri emu je uporno i lucidno uvjeravao svakoga koji ga je htio uti da se pod oblijem Antikrista u njegovo doba moraju prepoznati Turci koji opsjedaju njegov Split, Dalmaciju i Hrvatsku, ali je vjerovao da je djelo Antikristovo upravo i meusobna mrnja europskih krana: Ustat e lani proroci i mnoge e - ree - zavesti, razmahat e se bezakonje i kod mnogih e ljubav

137

ohladnjeti. Ja bar mislim da su nas ve zadesila ta vremena, osim to lane proroke jo nismo uli gdje javno propovjedaju. Progone trpimo od muhamedanaca i iz dana u dan kranska kraljevstva osvaja nevjerniko oruje. No uza sve to, usred tih nevolja, ne smanjuje se bezakonje u mnogih, nego jo buja. I nije samo ohladnjela ljubav nego se i mrnja umnoila. Nije dovoljno kranima to ih nevjernici napadaju, ve se meusobno bore i sijeku maevima - narod protiv naroda, kraljevstvo protiv kraljevstva. Jer, evo, u nae je vrijeme pobijeno toliko Francuza, panjolaca i Talijana, poklano toliko hrabrih ljudi, da bi ih bilo dovoljno da se muhamedanci protjeraju iz Europe i Azije. Meutim, oni se jo uvijek tako vladaju da ostatak svijeta ostavljaju ovima da ga lake zauzmu - bez vojnika, lien branitelja. Bezakonje se dakle razmahalo i ljubav se okrenula u mrnju do unitenja. Pa to jo nedostaje da ne bismo pomislili da je Sudnji dan ve blizu? Koliko li smo puta kugu prepatili! Koliko li nas je puta glad bacila na zemlju! Nita nije preostalo, osim da vidimo da sunce pomrava, da mjesec ostaje bez svoga svjetla i da se zvijezde, kao padajui s neba, na nae zaprepatenje razlijeu na sve strane. Najizravnije angairan Maruliev latinski spis tiskan je u Rimu 1522. kao Epistola Domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI koja je posveena nesreama to nas snaoe s pozivom na zajedniko ujedinjenje i mir svih krana. U tekstu koji je inae napisan na poticaj prijatelja biskupa Tome Nigera i propovjednika Dominika Bue kojemu je pismo posveeno, izlae Maruli teoremski jasnu postavku koju nitko nije htio prepoznati, a koja glasi: zajedniku opasnost mora odbiti zajedniko oruje. U svom anru nije taj Maruliev latinski sastavak suprotiva Turkom bio ni najbolji, a ni najstariji takav tekst. Maruli pie Epistoluu ozraju nade to ju je u Hrvatskoj probudio dolazak Karla V. na carsko sveeuropsko prijestolje, ali je pievu ruku vodio i oivljeni strah koji su hranile vijesti o padu Beograda i naletima novog i energinog sultana Sulejmana. U trenutku dok pie svoju poslanicu papi Hadrijanu VI, inae nositelju razmjerno zbrkana i nemona pontifikata, Marko Maruli ulazio je u suton svoga ivota. Sva njegova vanija djela, kako ona hrvatska tako i latinska, bila su ve objavljena, a ona to ih je ostavljao u rukopisu ekala su neka bolja vremena. Maruli, dok pie papi uza svu nepomirljivost to izbija iz apelativne nemoi njegovih reenica, govori glasom onoga koji s ruba svijeta svjedoi o ubijanjima i nepravdama, ali koji zna i vjeruje, kao to je pisao u Instituciji, da postoji nada i da kao u sluajevima Josipa i Mojsija treba pronai razumijevanje ak i za svog neprijatelja: Josip je brai za silnu zavist uzvratio silnim dobroinstvom. Htjeli su ga ubiti, bacili ga u atrnju, prodali Jimaelcima. Ali kad je postao namjesnik faraonov, a sedmogodinja glad stala moriti zemlju, on ih je na dolasku u Egipat primio i ugostio, pomogao im irom i novcem, sve ih redom izljubio i svu im nepravdu oprostio. (...) Mojsije je protiv toga istoga naroda - koga je oslobodio iz egipatskog suanjstva te ga uz toliki trud i toliku opasnost po ivot doveo u zemlju u kojoj tee mlijeko i med, tj. koja obiluje svim blagodatima esto rogoborio, mrmljao, esto ga bijesno napadao te je bio prisiljen bjeati u sveti ator. No ipak ga takva i tolika nezahvalnost nikada nije tako ozlojedila da bi im prestao initi dobro. Padnuvi niice za njih se molio. (...) Svima je nareeno da ine dobro svima, ako to moe biti, a ako ne - da ele dobro, no tako da se uvijek ljubi ovjek, a ovjeja zloa nikada. Piui svoj najdui pjesniki tekst, veliki ep o Davidu, imao je Maruli posvema jasnu alegorijsku intenciju. Ona je bila teoloke naravi i on ju je ovako formulirao: Stoga u pokuati da uz pomo Duha Svetoga, u nekoliko pokaem na to se odnose ili kakve slike novoga vremena sadravaju u sebi djela Davidova to sam ih prema svojim mogunostima obuhvatio u ovom spjevu. Smatram da David gotovo u svemu predstavlja lik Kristov, a da Saul oznaava idove koji su progonili Krista, nadalje da se u rijeima i djelima proroka ogleda vjerodostojnost jednog i drugog zakona. Za Marka Marulia sve to se dogaalo u povijesti, a u ovom sluaju u biblijskoj i idovskoj starijoj povijesti, mora se uspostaviti u knjievnom djelu kao figura ili preciznije kao prefiguracija Kristova puta. Za ljude koji su povijest spasa doivljavali kao ispunjenje ve jednom objavljenih pria i najavljenih dogaaja Stari je zavjet historija, a Novi misterij koji se i inae obnavlja na svakoj misi. Ono to povezuje ta dva svijeta, jedan kojemu pripada povijest i pria, i drugi kojemu pripada budunost i kerigma, smjestio je Maruli u lik Davidov, koji je za itatelje, kako izravno sugerira pisac, bio figura Christi. Zbog vanosti koju je i inae pridavao alegorezi, napisao je Maruli poseban dodatak koji je teoretski klju kristolikosti Davidove. Taj tekst organski je dio epa kojega je Maruli napisao u intelektualnoj klimi drugoga desetljea 16. stoljea kada je u Rimu stolovao mediejac Leon X, papa koji je u mnogoemu bio Maruliev duhovni bliznik i koji je propagirao, a ne jednom i ostvario, susret eklezijastikog i knjievnog svijeta. I Marko je Maruli cijeloga ivota pokuavao iznai sklad izmeu eklezijalnog i poetskog, izmeu ideje i prie, ideologema i mitologema. Njegovi starozavjetni epovi oivotvorenje su tog susreta, koji u njihovoj knjievnoj formi nikada nije bio sukob nego kreativni susret. Maruli se poput mnogih suvremenih intelektualaca ukljuio u Leonovu narudbu. Bio je on pravi pisac

138

leoninske renesanse. Dodue, bio je on pisac toga smjera i prije Leonova pontifikata, jer je Marko Maruli uza svoju estoku kritinost prema rasputenosti svijeta i vjerskih institucija prema crkvenom intelektualizmu imao vrlo pozitivan odnos. On ga je prakticirao i kada je pisao svoju alegorezu za Davidijadu, posjedovao ga je i kada je na primjeru Herkula dokazivao uzaludnost pjesnitva pred bogoslovijom, nije mu bio stran ni dok je dva desetljea oklijevao tiskati Juditu ili kada uope nije objavio Davidijadu. Maruli je napose u zrelim i kasnim svojim godinama oslukivao blo rimskih pontifikata. Uzbuen promatrao je iz svoga Splita golemu crkvenu krizu i unutranje njezine rascjepe, koji su u svoj dramatinosti ispunili najvei dio njegova ivota. U Davidijadi, koja je napisana 1517, Maruli se nije bitnije odvajao od biblijskog predloka, a to su bile Prva knjiga Samuelova i Prva knjiga o Kraljevima. Maruliev junaki, a zapravo biblijski ep ima 6.765 daktilskih heksametara i premda je posveen kardinalu Grimaniju, poglavaru Akvileje, nikada nije dobio imprimatur ni piev, a ni onih koji su takva odobrenja izdavali. Ostalo je tajnom zato je taj veliki ep uplaio i svoga pisca i javnost, a moda i cenzore. Tko je bio taj koji je procijenio da je David u toj epskoj tvorbi premalo figura Kristova? Istini za volju, u ovome epu stihovi nisu uvijek glatki kao u nekim drugim Marulievim latinskim djelima, uz to imade u Davidias i neto latinskih barbarizama, neega to je Maruli u svojim drugim, klasinim latinskim jezikom impregniranim tekstovima izbjegavao. U spjevu dogaaji iz Davidova ivota i njegove okoline izloeni su kronolokim nizom, onako kako su se dogaali. Zbog toga se itatelju sugerira osjeaj da se dogaaji epa sami od sebe pripovijedaju. Dok se ita Marulieva Davidijada, nikada se nema osjeaj da dogaaje pjeva neki pripovjeda ve se, emu pridonosi mnoina izravnog i dramski oblikovanog govora, sugerira samotvorstvo opisivanih dogaaja. U vrlo malenom broju sluajeva pisac varira biblijski predloak, a kada to uini, onda je tu najee rije o isputanju suvinih povijesnih podataka koji bi odvlaili pozornost s prie. Pisac ponekad malo i prekraja redoslijed zbivanja kako bi u sekvencama dobio na zanimljivosti i postupnosti. Maruli je svoj predloak irio samo u onim sluajevima kada je u ep ukljuivao komentar ili poneki doista rijetki moralizatorski dodatak. Najvei stupanj promjena prema predloku moe se evidentirati u onim dijelovima epa gdje Maruli slijedi svoje slikarsko oko, stvarajui vrlo ikonine poredbe, i to posebno kada je bila rije o tematiziranju ivotinjskoga svijeta, primorskog ambijenta kao i vremenskih okolnosti. S antikom junakom epikom Davidias ima vrlo blizak, gotovo imitativni odnos. Vergilijev klasini ep o Eneji pored biblijskog predloka bio je drugi glavni izvor u epu. Iako Marko Maruli deklarativno odbija grau takva klasinog epa, on bez ostatka prihvaa njegov jezik, stil i sve zakonitosti njegove retorike. Sve ono to su ljudi njegova doba nazivali elocutio, dakle provedbom, u Marulievoj je Davidijadi posvema vergilijansko. Emancipacija od klasinoga podrijetla grae vodila je Marulievo pero koje u Davidias pie neku vrst polemike s klasicistikim podrijetlom svoje provedbe. Maruli s graom postupa onako kako su to inili i suvremeni epiari koji su posezali za novozavjetnim temama iz Kristova ivota poput Jacopa Sannazzara, Girolama, Vide ili Jakova Bunia. Poput tih svojih suvremenika Maruli misli da je sasma prirodno spojiti antiki oblik s biblijskim sadrajem. U njegovu epu biblijsko je odnijelo prevagu, pisac je oblikovao svijet u kojemu humanistika aluzivnost i obavijetenost postaju tek ovitak, presvlaka. Antiki vergilijanski sloj u Davidias neto je poput zmijinoga svlaka koji na kraju ostaje leati kao isluena ljuska. Biblijski svijet koji je ponudio grau epu nije za Marulia bio nikakva stilska kategorija. On je svojim sadrajem trebao povezati udaljene epohe i slike, rastavljene ljude i pojmove. Maruli zato presvlai biblijski diskurs u epski, ne poznajui nijednu bolju formu od antike vergilijanske epike. Poeta doctus Maruli dodue poznaje, a u svojoj biblioteci posjeduje i Juvenkovu kasnoantiku biblijsku epiku, ali nju od Marulievih pokusa sa srodnom graom odvajaju stoljea u kojima je doivljaj biblijskog, ali i antikog, primio nove ideoloke investicije. U Davidijadi i nema previe humanistike aluzivnosti, tek onoliko koliko bi je bilo da Maruli i nije bio dobar poznavalac antike batine. Naime, i srednjovjekovni su pisci imali stanovita znanja o antici, pa stoga antika to je Marko Maruli poznaje i oslobaa u stilskoj razini Davidijade nije k njemu dola samo iz prve nego i iz druge ruke. U Marulia sreli su se ne samo biblijski ep s antikim epom nego se u epu o Davidu dramatino susreu i dvije antike, jedna srednjovjekovna, koja sve saima i kroti, i druga koja sve predimenzionira. U tom trojstvu Marulieva je Davidijada izgubila vrstinu svojih obrisa i nikako se nije znala odluiti izmeu mogunosti da bude ili heksametrima opjevana Biblija ili humanistikom aluzivnou interpretirani mit o vladaru, proroku i pjesniku. Teko je dati za pravo alegorezama to ih sugerira Maruliev klju za itanje toga djela, jer ono to je najljepe u Marulievoj Davidijadi svakako nisu ti pievi naputci za itanje, ta isprika za poeziju. Davidijada je najljepa ondje gdje u dijalog ulaze njezina dva srednjovjekovlja i njezine dvije Biblije i njezine dvije antike. U svojih etrnaest pjevanja i opsegom koji tri puta nadilazi na hrvatskom napisanu Juditu, sa svoje tri invokacije, s vrlo zanimljivim marginalnim komentarima, s jasnom moralistikom crtom Maruliev je ep bio vrlo blizak zamislima tadanjih katolikih ideologa. Te su misli Maruliu bile bliske i s njima nikada nije dolazio u sukob. U Marulievu epu postoji raskorak izmeu

139

proklamirane simbolinosti Davidova lika i ostvaraja prie o njegovu ne uvijek neporonu ivotu. Taj raskorak bio je za pisca nesvladiv te ono to je u doktrinarnoj raspravi bilo moda mogue oditavati kao prefiguraciju Krista nije se u junakom epu moglo opjevati kao da je skup istih ideja. Graa od koje Maruli pravi svoj ep nabrekla je od tjelesnosti pa se u mnogim svojim stihovima prisjetio Maruli, jer drukije nije bilo mogue, i Boccaccia i Petrarke, unosei u ep itav niz vrlo slobodnih i u svemu renesansnih opisa ovjekove spolnosti. Tako je i onaj o silovanju Tamare: I tako, poto je svima nareeno da odu, njih dvoje ostadoe sami. On prihvati njezinu ruku i, sramotnik, izjavi joj ljubav. Drei je stade je vrue moliti da s njim legne u postelju i poe sve ee navaljivati. Jadna se djevojka zaprepasti nad tim silnim zlodjelom i povlaei se natrag ree: to si tako navalio, Amone? Zato snuje zloin, zaboravivi na krvno srodstvo, na Boji zakon i na pravo istoga braka? - Pusti me, pusti! stalno je vikala. Ali on se svom snagom upeo da svlada njezin otpor i napokon je svlada. Bludnikzloinac obeasti jadnu sestru i sam svladan od grene pohote. I im je mladi jednom zadovoljio svoju prokletu poudu, u njemu se raspali mrnja, ugasi ljubavni ar te iz kue istjera nju za kojom je tako strasno udio. Mislim da je tada bio ogoren na sama sebe, jer ga je grizla savjest zbog toga sramotnog zloina. Ona ode sa suzama oplakujui u tihoj alosti izgubljeno potenje i djevianstvo. Kad je ula u svoju sobu, posu glavu pepelom, razdere na prsima svoju haljinu, oblivena stidom obori oi. Neto drukiju konotaciju imalo je zavoenje Betsabeje, Urijeve ene: Dok je hodao tamo-amo, eto, kako su na suprotnoj strani prozori sluajno bili otvoreni, ugleda kako se gola kupa ena divne ljepote i tijela bijelog kao snijeg. - Ako vjerujemo priama starih, tako je nekad sin Aristejev vidio nagu Titanku u vodi Gargafijskog izvora, i kau da je takve boice koje su se natjecale u izgledu i ljepoti gledao i Paris, dugo se kolebajui koju bi proglasio najljepom. - Kad ju je, dakle, Iajev sin ugledao, srh mu proe modinu, srce mu obuze ljubavni ar i zapita koja je to ena. Doznade da je to Betsabeja, zakonita ena Urije, koji je tada pod Joabovim zapovjednitvom podnosio teinu vojnikog ivota. Ali sve to nije djelovalo na kralja: prevladala je mahnita ljubavna pouda. David naredi da mu dovedu Betsabeju i oskvrnu potenu enu gnusnim preljubom. A kad se pred no obeaena vratila u svoj stan, osjeti da je s njim zatrudnjela od njegova sjemena i to mu dojavi. Da je Maruliev inae netiskani ep u svoje vrijeme bio mnogo itan, svjedoi i nedvojbena vijest u nekom Boievievu epigramu. Nakon pieve smrti epu se gubi svaki trag a ve se u 17. stoljeu povjerovalo da je pronaen jedan njegov fragment. Tek kasnije, kada je u naem stoljeu u Torinu otkrivena prava Marulieva Davidijada, ustanovilo se da onaj dio Davidijade to je u 17. stoljeu pronaen u kui Marulievih roaka Albertija nije nego prijepis prvoga pjevanja jedne latinske Davidijade iz pera Engleza Abrahama Cowleya. To to su baroknog engleskog pjesnika dugo itali kao da je Maruli, samo pokazuje koliko je vrjednosnih predrasuda investirano u Marka Marulia. Jedna pjesma je most iznad Marulievih hrvatskih i latinskih tekstova. Ona povezuje latinista s piscem Judite. Zove se Molitva suprotiva Turkom, svakako je najdomoljubnija pjesma hrvatske renesanse i nije molitva, ona je krik onih koje je strah ubil, a kad je i molitva, manje je usmjerena Bogu i Gospi, a vie gluhim uima Europljana. Nastupaju na nas, a nas je strah ubil. Jur puk tvoj gine vas, a ti si odstupil. Oni nas tiraju, veu, biju, deru, Za te se ne haju, ni za tvoju veru, Sloiti pod noge ku su odluili; Moju sile mnoge svih su jur skljuili. Li kakono plami kad pade u gori, Ostane carn kami i prez listja bori, Inako t' ne ostaju gradi tere mista, Kano opuaju, plinuju sva lita. Boj su bili njimi Harvati, Bonjaci, Garci ter Latini, Sarblji ter Poljaci. Eto jo boj biju nici, a nicih ni A druzi ne smiju, jer si njim gnjivan ti. Marulievi stihovi u Molitvu stiu iz dubokih slojeva narodnoga pamenja. Pjesnik kao da je samo posljednji popisiva stoljetnog kataloga zla i nasilja. Pjesma se trudi kvantificirati poinjeno zlo, ali traginost Marulieva doba nije bila nekakav zbroj pojedinanih nesrea. Tragina sudbina Marulieve i hrvatske rubne

140

pozicije bila je mnogo dublja i proizlazila je iz neadekvatnih procjena onih koji su je izvana promatrali. Vlasnicima tih neadekvatnih procjena usmjereni su stihovi umorne i rezignirane Marulieve molitve koja traje tono koliko je piscu potrebno da rasprostre akrostih, zapravo rebus na latinskom jeziku, koji je kazivao da nas ionako sam Bog sa svojom bezgraninom moi moe spasiti nevolja to su ih prouzroili nai neprijatelji Turci, Solus Deus potest nos liberare de tribulatione inimicorum Turcorum, sua potentia infinita: Evo plane k tebi majke tune hode, Da ne plode sebi, jer njih plod odvode. Niki su prognani iz baine svoje, A niki pognani u suanstvo stoje. Taj plae diicu, taj mua, taj ene, Plae brat sestricu, a sestra bratca nje. Jur dojde do tebe vapaj i suze njih, Ne daj da povede neveran Turak svih. A ti, ki s' propeti Bog, Gospodin naju, Nam si dal karst sveti, ne ki te ne znaju: Iznesi od bluda nas, tere od avljih ruk, Na kri pridav uda, otkupi veran puk. Ne daj da nas dave pogani nogami, Ali da nas strave, sikui sabljami. Frutan'ja taj i boj od nas jur odvrati, Ter silu, koj ni broj, nevernikom skrati. Neki uzaludni i pesimistini ton odjekuje tom Marulievom elegijom koja se otvara epskim opisima nesrea, a zavrava tekim molitvenim uzdasima prognanika i sunjeva. Marulievo je vrijeme robova i robinja, prognanika i prognanica, ono je vrijeme svjeih grobova. Marulievu duhu renesansni je optimizam zbog toga uglavnom bio nepoznat i dalek. Za njega je bilo pitanje dobra ukusa hvaliti svijet i ivot, a oko sebe vidjeti nasilje i smrt. Jer Maruli je bio pjesnik kontemplacije, ali i osude ivota, ukoliko se ivot ukazuje kao koncentrat patnje i stradanja. U ljudskoj povijesti ima dodue epoha koje se kasnijim promatraima ine kao da su bile nesposobne za bilo to drugo osim za okrutnost i nesklad. Vrijeme u kojemu je ivio Marko Maruli ukazuje nam se u veini sauvanih izvora kao vrijeme sublimirane patnje, vrijeme tuge i doba impregnirano nesreom. Nesree Marulieva vremena, a ne sree, glavna su matica nama poznate povijesti. Ali instinkt nam govori da je i Marulieva vizura bila necjelovita, jer ako su Turci bili sva hrvatska stvarnost, tko su onda bili oni ljudi koji su pjevali divlje i neobuzdane pjesme o mirisu djevojakih grudi, tko se to onda u Hrvatskoj veselio proljeu i ljepoti? Svako doba udi za ljepotom i to vea je udnja to je zbroj nevolja i duevne boli u njoj vei. O svojim udnjama za ljepotom Marko Maruli je tragove ostavio iskljuivo u svojim stihovima, skrivene manje moda u sadraju, ali dovoljno vidljive u erotinosti njegovih savrenih rima i preciznosti njegovih neobinih pjesnikih slika. Pjesniki je dioskur Molitvi suprotiva Turkom politika lamentacija Tuenje grada Hjeruzolima. U toj neniji boanski grad postaje Split, to mjesto postaje Marulieva patria, iz koje se ocrtava cjelokupna politika slika Europe i njezine nemoi. Grad Hjeruzolim u Marulievoj pjesmi plae zbog svoje sudbine, ali on plae i zbog sudbine hrvatskih i ugarskih zemalja koje, poput panjolske Granade, to Maruli posebno naglaava, nisu imale sree da im car podari oslobodilaku vojnu: De, pue karstjanski, pomisli i gledaj, Tere skot poganski da mnom vlada ne daj! Ti ki kljue nosi vinjega kraljevstva, Ki Petrov brod vozi dilei blaenstva, Uzbud jur pamet tvu na izvarsno dilo Ter slie tubu mu budi t' mene milo. Tebi se pristoji taj poetak smini, A pak t' se dostoji da te slide ini. (...) Zovi na dilo to hrabrena cesara, Da zlo, ja pamtim ko, ne da se stara. Pak zovi od panje kralja primogua, A zatim ne manje bojom ljubvom vrua.

141

Pokol Granate vlast Bog mu je dal podbit, Dat mu e joe ast i ostalih dobit. Zov France kralja, pak zov i Inglitere, Svaki je od njih jak prognat puk nevere, ehe zov i Ugre, svi da s tobom budu, Poganin da umre, a ti da dobudu. Zov latinske kneze, prit e na slubu tvu, Ne dim za pineze, da svi za veru svu. Bnetaku Gospodu zov', ter e s timi dojt, Po kopno i po vodu kino su smini pojt. Nije se Marko Maruli iz svoga Splita morao mnogo kretati da bi imao kristalno jasnu sliku svjetskih prilika. A bilo ih je u njegovo vrijeme previe koji su svijetu hrlili poudno ususret. On je, pak, svijet doekivao u svom Splitu, ponaajui se kao da je to najprirodnija stvar. U tomu i jest svjetskost Marulieve knjievne pozicije. Dok su mnogi njegovi suvremenici udjeli da ih veliki svijet pomiluje i dok su zauzvrat milovali taj svijet i dok su ostajali razbacani po svim stranama i dok su postajali udionici tuih patrija i tuih sudbina, dotle je Maruli sudbinu svijeta saekivao u svom gradu, u tiini svojih knjiga, kao stvar najprirodniju. U stihovima to ih je stavio u usta gradu Hjeruzolimu uje se pjesnikova relativizacija vrijednosti, nazire se i spoznaja o nestalnosti fortune. Izraz tih emocija bio bi svakako izravniji i nedvosmisleniji da je Marko Maruli mogao biti svjedokom i dvaju dogaaja koji su se zbili neposredno nakon njegove smrti. Maruli naime nije doivio mohaku propast Ugarsko-Hrvatskoga kraljevstva, niti je mogao biti svjedokom pljakanja i razaranja Rima to su ga poduzeli upravo mnogi od kranskih vladara to ih je on nabrojio u svojoj pjesmi. Marulievo Tuenje grada Hjeruzolima, zajedno s Molitvom suprotiva Turkom, najstariji je trenutak angairane hrvatske poezije, a donosi i klju iz kojega se bolje moe razumjeti cijeli Maruliev opus na hrvatskom jeziku. I naposljetku ovi su stihovi najava antiturske opsesije koja je hranila hrvatsku stariju knjievnost tijekom nekoliko stoljea. Iako je na ruevinama Salone istraivao antiku epigrafiku, premda je komentirao suvremene rimske arheoloke nalaze i unato tomu to je na savrenom klasinom latinskom jeziku skladao elegantne stihove sluei se Vergilijevim katalozima i repertoarima, nije Marko Maruli u sebi, a ni u svojoj knjievnoj okolini, pronalazio nijednoga razloga da prezre materinski jezik, dakle isti onaj to ga je njegov dubrovaki suvremenik Ilija Crijevi prezirno jednom nazvao ilirskim krianjem. Maruliev radikalizam bio je od druge vrste. U Lipom prigovaranju razuma i lovika ovako je pjevao o patriji, o batini, dakle i o hrvatskom jeziku: Svima je patria svit; ki se na svit rode, Da putuju sto lit, van se nje brode. Pae t' rekoh da ni, ni da ti more bit Patria gdi t' se sni, da gdi e vazda bit; Gdi t' je vikovnji stan, tuj ti patria jest... Kada je po Uskrsu 1501. zavrio na hrvatskom jeziku u est pjevanja sroeni ep Judita, pourio je Maruli da tekst poalje u Veneciju pouzdaniku Grossolariju, koji mu je i inae pomagao u poslovima s tiskarima. U poiljci Grossolariju bilo je i popratno pismo u kojemu se pjesnik, post scriptum, pohvalio kako su Juditom i Hrvati dobili svoga Dantea to je doslovno na talijanskom jeziku glasilo: che ancora la lengua schiava ha el suo Dante. im je zavrio tu reenicu, pisac se uplaio izreenoga, pa se malo povukao i ublaio usporedbu, molei Grossolarija za razumijevanje. Usporedba s Danteom jedan je od najintimnijih Marulievih iskaza o sebi i jedno od najsamosvjesnijih mjesta starije hrvatske knjievnosti. Da je Maruli ve 1501, im je napisao Juditu, bio svjestan to se to nalazilo u njezinim dvostruko rimovanim dvanaestercima, iz toga je pisma sasma vidljivo. Zbog ega je ep iz te poiljke ekao na objavu ak dva desetljea, jo i danas nije posvema jasno. Na oklijevanje Marulia zacijelo nije prisilila stroga zabrana nadbiskupa splitskog Bernarda Zane koji je 1511. objavio dokument kojim zabranjuje sveenicima svejedno kojeg ranga i svejedno kojeg reda da tumae Sveto pismo na ilirskom jeziku. Ozraje te Zanine zabrane usred kroatizirana Splita vie je dokaz o rairenosti slavenskog i valjda glagoljakog bogosluja nego to je kao dokument moglo u svoje vrijeme imati nekih posljedica na uporabu hrvatskoga jezika u knjievnosti i u dnevnom ivotu. U Splitu je u Marulievo vrijeme bilo jedva nekoliko stotina Talijana, a sve vea rairenost hrvatskoga jezika bio je proces koji nikakve zabrane ne bi mogle zaustaviti. Mogue je ipak da su Zanino upozorenje, a jo vie atmosfera iz koje je dolazilo, prouzroili Marulievo oklijevanje da Juditu, koja je bila pjesnika interpretacija Biblije, prikae

142

javnosti i u tiskanom obliju. Iako biblijska Knjiga o Juditi nije bila tekst oko kojega bi teolozi u bilo kojoj dimenziji u to vrijeme lomili koplja, ipak je njezino hrvatsko jezino ruho posjedovalo neto to bi, da se to htjelo, moglo isprovocirati ionako uskovitlani idejni prostor onodobnih institucija moi. Uz to Marko Maruli i nije bio sveenik pa mu je svakako bilo doputeno i manje nego to bi bilo da je poloio propisane zavjete. Uz to njegova je Judita bila opskrbljena razliitim uresima, ona je tumaila Sveto pismo i, kako je sam pisac naznaio u posveti don Dujmu Balistriliu, bila je namijenjena onima koji nisu mogli itati latinski, dakle dijake knjige. Uz to zavravala je Marulieva knjiga jednoznanim proroanstvom o vanosti hrvatskog i slovinskog jezika i o njegovoj velikoj budunosti. Juditin jezini naboj kao prvi program hrvatskoga kulturnog nacionalizma nije u svoje doba mogao ravnodunim ostaviti one kojima je svako slavensko bogosluje bilo hereza, a svako knjievno normiranje narodnoga jezika izravna kritika crkvenoga poretka. Posljednje programske stihove u Juditi ponosno izgovara onaj koji jedri na toj plavci novoj: Dan u ki bi dobit Oloferne, htie Sveen'je vazda bit od tih ki dobie, Dokla ne podbie pod jaram svu iju, Pokol umorie s proroci Mesiju. Komu poklon diju, Bogu, spasu momu, Jere konac viju poitan'ju tomu, Juditi u komu slava e bit dokol Svitu zemaljskomu pone gorit okol; Ako li daj dotol dokla zemlja ova Bude na karte folj slovinjska tit slova. Na naslovnom listu Judite veli Marko Maruli da je taj libar, dakle taj Liber Judith u kojemu se sadri istorija svete udovice sloio u versih hrvacki. Tako na poetku, a i na kraju epa, govorei o svom djelu kao o plavci novoj, spominje pjesnik njezina slovinska slova, pokazujui tako u jednom istom tekstu da su mu slovinski i hrvatski, a mogli bismo pridodati ilirski i dalmatinski, bili sinonimi. Dvojna ili trojna imena jezika pratit e hrvatsku knjievnost stoljeima, ali joj ta vieimenovanost nije kao ni u ovom sluaju nita oduzimala. tovie i ona je pridonosila njezinoj otvorenosti razliitom i drukijem. Dok je nevjerojatna usisna mo prtava Juditina jezika oduvijek uzbuivala itatelje, dotle je njezina zatvorena, gotovo savreno klaustrofobina konstrukcija, nalik idealnom estostranom tijelu, ostavljala dojam precizna i hladno smiljena astrolaba. Judita se mnogim generacijama prikazuje poput zlatne navikule pune mirisa i tamjana. Suvremenici su je voljeli dok je jo kruila u rukopisima u prvih dvadeset godina svoje netiskane egzistencije. Poslije, nakon to je prvi put bila tiskana 1521, izlazit e samo za pieva ivota svake godine, postigavi uestalost koju je teko usporediti s bilo kojom hrvatskom knjigom njezina vremena. Da su je mnogo itali, to e rei i troili, svjedoi i to to je od njezinih prvih izdanja sauvano vrlo malo primjeraka, a od tog prvog izdanja samo jedan koji se, to nije sluajno, uva u dubrovakih otaca malobraana. Stih kojim se Maruli sluio u Juditi nastavljao se na versifikaciju koja je od toga epa bila starija barem stotinu godina. Maruliev dvostrukorimovani dvanaesterac epski je stih vrlo srodan francuskom aleksandrincu i svim duljim mediteranskim stihovima viteke epike. Taj se stih poneto razlikuje i od srodnog dvanaesterca u dubrovakih pjesnika. Njihovi su se, naime, dugi stihovi raspadali u polustihovima na dva trosloga, dok je Maruli polemizirajui s versifikacijom svojih prethodnika izabrao epici i sporijem ritmu pripovijedanja primjereniji dvanaesterac u kojemu se ternari ne odvajaju nego bez slogovnih demarkacija jedan iz drugoga teku, olakavajui tako esta opkoraenja i pojaavajui narativnost opjevanoga sadraja. U Dubrovana dijeljenje dvanaesterakoga stiha u manje metrike, ali i smislene, cjeline bilo je posvema u skladu s namjeravanim lirskim rezultatom, a opkoraenja u Juditi bila su vano sredstvo usporenih retorikih efekata. Motivirana su bila ta Marulieva opkoraenja eljom da se naglase i objasne znaenja pojedinih rijei i da se itanje izravnije usmjeri na onaj dio reenice koji se prekoraivi granicu stiha naglaavao. Stvarni lik Maruliev nazire se u opisu to ga je ostavio Franjo Boievi Natalis u pjesnikovoj biografiji: Bio je osrednjeg stasa, irokih ramena, tijela ne debela ve vitka, ela visoka i iroka. Oi su mu bile crne, nos orlovski, lice ljupko, kose nalik na koru kestena i duge, brada ozbiljna i asna. Svi dijelovi tijela slagali su se s njegovim skladnim stasom. itajui ovaj opis moemo zamisliti pjesnika dok sveano ita svoje spore dvanaesterce, moemo zamisliti kako mu rime glatko prelaze s kraja stiha u sredinu sljedeeg, moemo ga vidjeti kako je ozaren pronaenom lakoom to su je njegove rime i ritmovi darivali rijeima. Moemo ga zamisliti dok u nekoj noi, pod svjetlom svijee, ita naglas o nadolasku asirske vojske, dok srie o strahu u taboru Juditina plemena, moemo ga vidjeti kako sporo skandira te rijei i kako pred sluateljima oivljava strane slike dok

143

se u daljini uje topot turskih konja i dok oruje zvei pod zidinama grada. Moemo uti kako na olti onaj ovjek iz Boievieva opisa u smiraj dana stihovima odijeva svoju Juditu, kako je kiti, kako joj skida kostrijeti, uklanja muku tijela i daruje ljepotu. Inozemnih izvora u svom epu o Juditi Maruli nije imao. On je svakako poznavao krai spjev o svetoj djevici to ga je sastavio Petar od Riga, srednjovjekovni pisac jedne Biblia versificata, ali to djelo koje je Maruli posjedovao u svojoj knjinici nije na Splianina ostavilo traga koji bi se danas mogao prepoznati kao izravniji utjecaj. Maruliu nije ni u kojem sluaju bila poznata ni anglosaksonska srednjovjekovna poema o Juditi, a svakako nije itao talijansku Storia di Giuditta Firentinke Lukrecije Tornaboni koja je bila pieva vrnjakinja, ali je njezin spjev o Juditi ostao dugo skriven i najupuenijim talijanskim itateljima. Maruliev izravni knjiki poticaj bio je, dakle, samo biblijski tekst iz Jeronimove Vulgate kao i srednjovjekovni i humanistiki komentari u kojima se tumaila povijesna i simbolina slojevitost prie o Juditi, njezina moralna i alegorijska potencija. Knjiga o Juditi nalazi se u povijesnim knjigama rimokatolike Biblije, a nema je ni u hebrejskom, a ni u drugim kranskim kanonima. To je pria o udovici koja spaava svoj grad Betuliju od naleta Holofernove vojske. Sveta udovica oarala je Nabukodonozorova vojskovou svojom ljepotom, koju mu je ponudila kada ga je, tajei svoju pravu namjeru, posjetila u njegovu taboru. Kad je vojskovoa, opijen njezinom ljepotom, ali i shrvan pijanstvom, pao na odar i zaspao, Judita mu je odsjekla glavu te se neopazice sa slukinjom Abrom vratila u Betuliju, gdje je trijumfalno doekana kao osloboditeljica svoga naroda. Kada bijae rije o epskoj provedbi te prie i o stvaranju pjesnikih slika te o kompozicijskim naelima, uzorom je Maruliu bio Vergilijev ep o Eneji. Taj klasini ep bio mu je samo mjerilo i inspiracija, dok je sve drugo potjecalo iz snane pjesnikove potrebe da biblijski predloak aktualizira i primjeri domaoj stvarnosti. Marulieva Hrvatska, njegov Split i Dalmacija, premda se u epu nigdje izravno ne spominju, useljene su u svaki stih ovoga epa. Marulieva patria opjevana je kao da je Betulija, a njezinoj neizvjesnoj budunosti darovana je sigurnost Betulijina osloboenja. Judita, koja je najvei pjesniki dogaaj u Hrvatskoj onoga vremena, opskrbljena je proznom posvetom prijatelju i meceni don Dujmu Balistriliu, koja je prava mala teorijska rasprava o retorikom umijeu. U tom tekstu istie pjesnik da je Juditu sroio po zakonu starih poet, pri emu svakako misli na Vergilija i tradiciju antike epike, ali kae da je istovremeno postupao i po obiaju naih zainjavac, dakle starijih hrvatskih pjesnika. Opisujui svoj postupak, objanjava sveeniku i parmanciru splitskom Balistriliu da je Judita preuzeta iz biblijskog predloka ali da je izvanjskimi urehami i uglajen'jem i ulizan'jem i razlicih masti irsan'jem obnajena. Pod tim arhainim izrazima ne krije se nikakva alkemija nego je na tom mjestu pjesnik pokuao pronai hrvatske adekvate za osnovne retorike pojmove onovremene poetike. U posveti koja je retoriko opravdanje za Juditu, kad Maruli kae izvanjske urehe, onda on misli na retorike figure, njegovo uglajen'je odnosi se na poredak rijei i reenica, ulizan'je na etike refleksije a ono razlicih masti irsan'je na pjesnike slike. Sve te urese postavio je Maruli u kontekst gastronomskog nazivlja spominjui i itatelje ki su prili blagovat tako pripremljeno jelo: ... usilovah se reenu historiju tako napraviti, kako bude nikimi izvanjskimi urehami i uglajen'jem i ulizan'jem i razlicih masti irsan'jem obnajena; a to, da ne reete da vam poklanjam onuje ita rukovet koju u vaih knjigah bolju nahodite. Zaisto je onaje rukovet da mnozim cvitjem opkiena; kada ju dobro razgledate, rei ete: prominila je lice, kakono vona stabla premaliti kada najvee veselo cvasti budu. Evo bo historiju tuj svedoh u versih, po obiaju naih zainjavac, i joe po zakonu onih starih poet, kim ni zadovoljno poitati kako je dilo prolo, da mnoge naine opkladaju, neka je vinije onim ki budu titi, naslidujui umitelnu sredbu raskona kuhaa ki na gospockoj tarpezi ne klade listo varene ali peene jistvine, da k tomu pridaje aprana i paprana i inih tacih stvari, da slaje bude onim ki su prili blagovati. Posveta don Dujmu nije bila i jedini prozni ures Judite. Pred tim tekstom, koji je bio namijenjen onima koji nisu bili vjeti knjigama latinskim aliti dijakim nalazila su se jo dva prozna zapisa koji su itatelju objanjavali sadraj epa. Karakteristian je kratki prozni estodijelni tekst s naslovom a se u kom libru uzdari. Dok se itaju glatke prozne reenice toga fabulativnog saetka, uju se poput udaraca bubnja izdvojeni i dominantni glagoli u njima te se ima osjeaj da se ita suvremena replika srednjovjekovnih lapidarnih kronika. U tim parataktinim reenicama odjekuje ritam krbavskog zapisa popa Martinca o tomu kako Turci nalegoe na jazik hrvatski. Martinac je na Krbavi sedam godina prije Marulieve Judite s pravom doveo u vezu biblijsku priu o Holofernovu osvajanju Betulije s upadom Turaka u hrvatske zemlje. I Martincu jednako kao i Maruliu bjelovidno je da se energija Juditine rtve vie nego dobro rimuje s hrvatskom stvarnou. Jer Judita je udo rime. Sve se u njoj rimuje s neim, ali ne samo na razini stihovlja nego je to rimovanje stanje tog epa, ono je proces koji ima svoju mikro i makro razinu. Kao to se esterolani Marulievi lanci udruuju u dvanaesterce, a ovi opet sljubljuju u distihe te dalje prenose i ulanavaju sa sljedeim distisima, tako se na planu kompozicije i strukture prie izdvaja njezinih est

144

dijelova, koji se kontrapunktiraju u grupama dva po dva ili tri po tri, uspostavljajui se kao dopune ili kontrasti. Tako se na primjer prva tri pjevanja, koja dramatiziraju vrijeme Asiraca, njihove obijesti i trijumfa, rimuju s trima zakljunima u kojima se u prvi plan stavlja Juditina drama ljepote i zavodljivosti, enstvenosti i rtve. Sve se u Juditi moe itati u okviru broja tri, est ili dvanaest. Sve je u ovoj velepjesni djeljivo. U toj djeljivosti brojeva udovica Judita samo je zadobila na svojoj simbolinoj gotovo kabalistikoj numerolokoj enstvenosti. Njezinu stvarnom i simbolinom enstvu pridonosi i to to je njezin pokojni mu ubijen od Sunca za vrijeme poljskih radova. Spomen sunca Titana u marginaliji uz Libro treto bila je stoga sofisticirana Marulieva aluzija za upuene, za one koji su bili nauni knjigama latinskim aliti dijakim. Judita je u svom epu isti enski princip. U historijskoj mitolokoj gramatici koju poznaje Maruliev ep ona je Luna suprotstavljena i rimovana Suncu, to jest svome pokojnom muu, rezervoaru njezine spolnosti i snage. Tako su Juditu itali komentatori u srednjem vijeku i u humanizmu. Tako su je itali etimologiari i platonisti bliski kabali. Njihova itanja Marku Maruliu nisu bila nepoznata. Juditino enstvo u tih je tumaa teino pa je zato razumljivo Marulievo inzistiranje i naglaavanje kostrijeti kojom udovica mui svoje poudno tijelo. Jer u kostrijeti i jest snaga njezine rtve, ona izvire iz suprotnosti Juditina vjeno enskog principa i rtve u kojoj ona zatomljuje enstvo, ali ne tako to bi ga skrivala nego, paradoksalno, tako to ga nudi: I saad skalami, Abru svoju dozva, Ka, jer pod svitami spae, jedva se ozva Ona ju je psova, da ree: Opravi se I pojti van krova sa mnom sad spravi se. Toj reki, izvi se iz vrie i vodom Po puti umi se i namaza vonjom. Splete glavu kosom, vitice postavi, Kontu s urehom svom vazam na se stavi; S ovom ruke spravi, ui s uerezmi, Na nogah napravi izmice s podvezmi. S urehami tezmi, a mi je viditi, Dostojna bi s knezmi na sagu siditi; I joe hoditi na pir s kraljicami I tovana biti meju banicami. Zlatimi icami sjahu se poplitci, A trepetljicami zvonjahu uvitci; Stahu zlati cvitci po svioni sviti, Razlici, ne ritci po skutih pirliti, Svitlo arljeniti ja rubin na parstih, Cafir se modriti, bilit na rukavih Biser i na butih, i sve od zlatih plas Sjati se na bedrih prehitro kovan pas. Velik urehe glas, da liposti vei, Ka bie kako klas iz trave restei, Al kami, ki stei u zlato, zlatu da, Izvarsno svitlei, da zlato vema sja: Tako t' ona prida uresi krasosti Povee ner prija od njeje liposti. I to ne bi dosti, kako pismo pravi, Bog njeje svitlosti uljudstva pristavi; Jer te take spravi ne bihu od bludi. Da svete ljubavi i pravednih udi: Zato joj posudi da tko ju ugleda, Svak joj se poudi i za njom pogleda. Poni kad se zgleda spravna jur kako pir... I tu, u prostoru izmeu spolnosti koja navire i iz nutrini naloene svetosti smjestila se drama ene koja svoj eros poput Salome, ali ovaj put za vii cilj, dovodi u opasnu blizinu Thanatosa. Marulia nije zanimala samo unutranja drama te ene. Maruli je jo vie pjesnik aktualnosti. Zato je on opsesivni opisiva vojske, njezina silnitva, te straha to ga sila izaziva. Maruli ustraje na drastinim opisima vojne sile koju predvodi

145

Holoferno, a toj sili kontrastira on Juditin pothvat koji u svjetlu te suprotnosti sve vie jaa sa znanjem da je slaba enska ruka uspjela poraziti najmonijega vojskovou. Zato e, kada se na bedemima grada pojavi silnikova odrubljena glava, svi u tom epu biti na Juditinoj strani. I Akior, jedan od onih iz drugog tabora, obratit e se na pravu vjeru. Judita, pokazavi da najveu snagu posjeduju oni koji su slabi, mogla bi kad bi to jo bilo potrebno, ponovno opasati svoju kostrijet i opet njome muiti svoje poudno tijelo, ali ona to vie nikada nee uiniti. Ona svoju muku i svoje djelo nee vie morati ponavljati. U Marulievoj svetakoj naratolokoj logici najjai su oni koji nisu jaki, koji su bili slabi. Maruli Juditu nakon rtve nee vratiti u prethodno stanje u kojemu se njezino enstveno i poudno tijelo nalazilo na poetku epa. Judita je u vremenu epa zaradila svetost i njoj kostrijet vie nije potrebna. Zato na kraju epa progovara pjesnik, izravno, i to svojim najdubljim glasom. Na kraju, kad je ve pripovijedanje dogaaja zavreno, uje se jo panini Maruliev krik u ime ostavljenih, u ime onih koji su tek sad kad je djelo zavreno, kad je ostvarena jo jedna figura svetosti, ostavljeni sami sa svojom stvarnou. Ta naratologija zna za okrutnu logiku, a ta je da se svetost nikada ne moe stei zauvijek, te da se ona uvijek iznova mora obnavljati. Zato oni koji Juditinu svetost moraju ponoviti na kraju takvih fabula osjeaju strah i samou: Ti nam bie, vimo, utiha peali, A sada kopnimo prez tebe ostali; Svi smo evo pali kako prisien bor, I veli i mali tebi upije: Otvor Otvor, ter nas zatvor s sobom u tom grebi, S tobom umriti umor gorak nam jur ne bi, Da gorko po tebi ivit je ivljen'je, Svaki plae sebi da zgubi utien'je: Da zgubi uen'je svake rii prave, Da zgubi dien'je svake s tobom slave. Ojme! Da prez glave ostasmo marzal trup, Sarce jadi dave, ostasmo pribijen stup. Ojme! Tko tako tup i tvard more biti, Da bijen od tacih krup nee pocviliti Ali ustaviti pealno tuen'je? Gdi ste nai sviti, gdi s' nae poten'je? Gdi si ureen'je, gdi si naa asti? Gdi si uzvien'je izraelske vlasti? Gdi si vela slasti svetoga ivota? Gdi s' razuma splasti, gdi s' svaka dobrota? Od nas se odmota, a sad a ekamo, Ner da nam tekota nika prie samo! Prez tebe predamo, prez tebe hoditi Ne umimo kamo, ni a uiniti. Ti nas zaititi od zla umijae, Ti nas obraniti od sile mogae, Sunce ti nam sjae u dne ter u noi, Dokla ti ivljae; - tko e sad pomoi? Na kraju epa, nad preminulom Juditom, zaboravljeni su i pjesnik i njegova patria, tu na zavretku epa mjesto je plaa, ali se tu nakon klonua Maruli prenuo pa e sliku tuge i zaborava odmah rimovati s nadom, sa slikom o plavci novoj, o navikuli koja e ponijeti teret stvarnosti kao batinu jezika: Trudna toga plova ovdi jidra kala plavca moja nova: Bogu budi hvala, ki nebesa skova i svaka ostala. Maruli koji na kraju kalava Juditina jidra samo jo jednom otkriva da je svoj ep mislio kao brod sa savreno oblikovanom kobilicom, kao plav podijeljenu na dvije idealne polovice u kojima sve ima svoju drugu suprotnu ili srodnu stranu. U slici broda osjea se Marulieva srea sljubljivanja, hedonizam gradnje i erotinost osvojenog zakrivljenog prostora. Nije sluajno to je Maruli, kad je ve spustio jedra svojoj

146

savrenoj plavi, posvema smireno i bez gizde sebe usporedio s Danteom. U tom je trenutku 1501. shvatio da je u stihovima Judite stvorio neto vjeno, neto to je tako precizno definirao kao tri vremena naega ivota ko e bit, ko jest, ko je bilo. U trenutku kada je zavrio Juditu, ivio je Maruli ve pola stoljea. Nije to dakle bio njegov nego stoljetni nel mezzo del camin. Njegova je Judita epska drama i nije u njoj sluajna velika mnoina izravno izgovorena teksta. Sve se u Juditi dovodi u dijalog, svaka je njezina molekula pokrenuta energijom imaginativnosti i slikovitosti koje su i danas neprevladane u hrvatskoj knjievnosti. Premda je vremenski i prostorni kontinuitet Juditine naracije konstruiran kao idealni esterokut, uz pomo pjesnikih slika koje su najmonije upravo onda kada stiu iz svakodnevnog, Maruliev ep esto daleko odlazi izvan napisanog i omeenog teksta i preseljava se izvan svog idealnog esterokuta, izvan svojih tritri struktura. Svejedno je tada bave li se te pjesnike slike svanuem na moru, predouju li uzbunjenost asirskog tabora, usporeuju li vojsku s rascvjetalom poljanom, mrtvo tijelo bez glave s panjem, nesanicu s bjesnim psom, trbuh s nabreklom arom, uz njihovu pomo pjesnik uspijeva izai izvan vrste oplate to ju je skovao za svoju plav. I tada smo vie nego ikad svjesni Marulieve arolije s rijeima koje on s lakoom dovodi u veze rimujui udaljene i bliske planove, zvukove i slike, znaenja i besmislice, nudei itatelju udobnu nesigurnost meu poludjelim emocijama koje se u tom obliku uvijek pojavljuju u knjievnosti onih vremena u kojima se ovjek osjeao najvie osamljenim i bez zatite. Maruli je prvi hrvatski pisac koji je u samo jednom djelu uspio asimilirati najveu, gotovo svu raspoloivu koliinu knjievnih poticaja. Ima u njega duboke svijesti o antikoj epici i lirici, retorici i moralistici, ima u njega i jake svijesti o doktrinarnosti srednjovjekovlja, odjeknu ponekad u njega stihovi koji su izili iz lektire Petrarkinih ljuvenih kancona i soneta, ponekad oive u Juditi trubadurske slike, ali sve to nikada ne zastire duboko poznavanje biblijskih tekstova, svetakih legendi i patristikih spisa. Sve to ivi u stihovima i jeziku Judite u kojoj je pjesnik cjelokupnu dotadanju grau njemu poznate europske knjievnosti na latinskom, hrvatskom i talijanskom jeziku podigao sam poput Atlasa, pokazujui da ta kugla to ju je drao u rukama nije samo svijet knjievnih i tradicijskih iskustava nego da je oteala pod teinom suvremenosti. Taj samosvjesni ovjek zbog toga na kraju Judite i izgovara proroanstvo kada kae da e taj tekst trajati dokla zemlja ova bude na karte folj slovinjska tit slova. Samo je Marko Maruli u svom Splitu, sluei se svojom knjinicom, ali i oslukujui stvarnost svoga doba mogao najaviti svu mnoinu patnje kojom je bila natopljena, kako duhovna, tako i stvarna batina po kojoj je svakodnevno gazila neprijateljska vojska koju je on bolje nego itko drugi i vidio i uo: Tuj se razligae sve polje s gorami, Rekal bi se orae nebo sa zvizdami: S tacimi bukami levite dojdoe, Kadno miri sami hjeriki padoe. Tacih uspregnue kon Sinajske gore, Kojino pojdoe Boga ut govore, Kad nitkor ne more prez straha ekati, Grom s trubljom sa gore kad pria praskati. Da tko spovidati sva more udesa? Od konjske bahati zemlja se potresa, Nitar ne poresa, ni trava ni ito, Kuda vojska plesa, po sve ono lito. Tad laan korito prasac ostavljae, Zvire strahljivito bigat ne umijae; Na zemlji padae ptica sa visine, Kad zavapijae vojska iz dubine. Od praha magline dvizahu se gori, Kakono oblaine kad mare po gori, Seli tere dvori, poljem kada gode, U dne al u zori, paljihu se hode. Nestanie t' vode gdino postojahu, Zato vred na prode prit se popeljahu; A kad se brodahu, sklopiv moste nike, Deset dan s'brojahu brode se prik rike. Tej sile tolike puni bihu luzi, Kakono njive ke pokrilie pruzi,

147

Kad egipski mui s kraljem ki bie kriv, Ostae u tuzi, osmi bi outiv. Tko je toliko smiv ki bi jih doekal? Al nadale vidiv da se ne bi pripal? Mnju ti bi uzdarhtal despot, car i sultan, Tere bi plea dal, me ne podarvi van, Nit bi se oziral biei no i dan. anrovska raznovrsnost Marulieva opusa nije usporediva ni sa jednim pojedinanim opusom nekog od pievih hrvatskih suvremenika. Opseno Marulievo humanistiko obrazovanje, steeno prije svega u prebogatoj vlastitoj biblioteci, ukljuivalo je poznavanje antikih u njegovo vrijeme oivljenih oblika kakvi su bili epistole, komentari, posmrtni govori, akademski i politiki traktati, znanstvene arheoloke rasprave, dijalozi. Posjedovao je i dosta jasnu ideju o dramskim oblicima, i to ne samo pukim prikazanjima, nego mu je bila poznata i scenska karakterizacija kakva je bila tipina za komediju i tragediju a vidljiva je Marulieva upuenost u due epske oblike kao i u krae poeme kakva mu je Suzana te u burleskne oblike kakva je Poklad i Korizma, a razvidna su i njegova iskustva u antikoj lirici i idilinoj poeziji, ali i u suvremenoj talijanskoj knjievnosti. Vidokrug anrovskih oekivanja postajao je u hrvatske knjievne publike od kraja 15. stoljea sve zahtjevniji i bio je posvema u skladu s onodobnim vrsnim sustavom u veini europskih knjievnosti, a formiranje elitne publike pored socijalnih i ekonomskih razloga bilo je ponajvie povezano sa zrenjem svijesti o anrovima i to jednako u pisaca koliko i u publike. Novo se vino u Marulievo doba ulijevalo u stare bave koje su se, premda su dolazile iz davnih davnina, doimale novima. Klasiciziranje i uvrivanje anrovske slike otvorilo je u hrvatskoj knjievnosti i prostor parodiranju i inoviranju tek ostvarenih pravila. Zbog potrebe da uvede red u kaotini anrovski sustav prethodne srednjovjekovne knjievnosti sustav anrova u renesansnoj knjievnosti teio je hijerarhiziranju, pa je ve zarana na razini pojedinanih autorskih opusa dolazilo do polarizacije i stvaranja neke vrste dvostrukog anrovskog sustava. I u Marka Marulia imade tako anrova kojima je bila namijenjena visokohijerarhizirana nacionalna ili europska namjena piscu izravno nepoznatih itatelja, ali ima u njega i rubnih, parodijskih i intimistikih oblika okrenutih oekivanju i narudbi ue i piscu posvema poznate sredine. Poput svojih talijanskih suvremenika, a oni su Angelo Poliziano, Matteo Maria Boiardo, Lodovico Ariosto i Jacopo Sannazzaro, i Marko je Maruli imao dvojaki opus u kojemu su se isprepletala ili dopunjala djela na latinskom s djelima na hrvatskom, to je u talijanskih vrnjaka bio ekvivalent, s onima na talijanskom jeziku, a takoer i djela visokohijerarhiziranih, na primjer epskih anrova s djelima burlesknim i satirikim s posvema rubnom namjenom. Gotovo da je nemogue i u spomenutih Talijana, ali i u Marulia, odvojiti te dvije jezine i anrovske polutke. Izmeu njih struji fluid srodnosti na svim razinama, od metrike do leksika, od anrovskoga sustava i tematske razine do uporabljenoga jezika i njegove otvorenosti prema dijalektima ili njegove posvema konzervativne normiranosti. Kao to u Marulia ima doticaja, ali i suprotnosti izmeu latinske Davidijade i hrvatske Judite, latinskih moralistikih knjiga i hrvatskoga spjeva o Suzani, latinske prigodne poezije i hrvatskih angairanih pjesama, tako se i u spomenutih talijanskih autora lako uoavaju veze i razlike izmeu njihovih talijanskih djela kakva su bila Orfeo, Orlando innamorato, Orlando furioso ili Arcadia s onima na latinskom, kakve su bile mnoge njihove poeme, ekloge, pastorale, lirika ili spjevovi. I u Marulia kao u njegovih talijanskih vrnjaka postojao je znatan interes za dramske oblike i za javno govorenje stihova. U svih tih autora anrovska raznovrstnost, viejezinost, raznolikost stilova i esta uporaba pukih oblika te prodor narjeja i svakodnevnoga leksika, znakovi su nastanka sloenoga nacionalnog knjievnog koda sa svim normiranim, ali i rubnim anrovskim, jezinim i tematskim podrujima. Za Marka Marulia na teorijskom planu pitanje pisanja na hrvatskom jeziku nije postojalo, za njega je ono bilo posvema praktino, na neki nain samo po sebi razumljivo pitanje. U vrijeme dok je Judita u pievoj a moda i cenzorovoj ladici ekala na svoje prvo objavljivanje, dakle u prva dva desetljea 16. stoljea, u Italiji su svom estinom plamtjele rasprave o uporabi narodnoga jezika u knjievnosti i njegovoj normiranosti. Tu polemiku to ju je zaeo jo Dante Alighieri u djelu De vulgari eloquentia Maruli je dobro poznavao i odgovor na njezina otvorena pitanja zasigurno nije vidio u unifikaciji vie hrvatskih jezika u jedan zajedniki svima blizak jezik. Njegova Judita izlazi iz tiska 1521, upravo u vrijeme kada su talijanski polemiari o knjievnom jeziku stavili sve karte na stol. U tadanjoj Hrvatskoj na domaem stolu nisu ni mogle biti sve karte kulturne i politike unifikacije. Snanije politiko sredite, kojemu bi bila u interesu promocija zajednikoga narodnog jezika, nije jo postojalo u Hrvatskoj toga vremena. Ni budimski dvor ni Venecija ni Dubrovaka Republika nisu imali snage ni volje da bi neki govorno prihvaeni jezik ili dijalekt promovirali kao jezik svekolike hrvatske knjievnosti. To se

148

pitanje nije tada moglo postaviti iz pozicija politike moi, a nije ga jo za Marulieva ivota bilo mogue postaviti ni iz pozicije vjerskih projekata namijenjenih od Turaka podjarmljenom puanstvu u irem zaleu slobodnih hrvatskih zemalja. To se moglo dogoditi tek kasnije, nakon koncila u Trentu pod kraj 16. stoljea, kada e takav jezini izbor i obiljeiti knjievnost baroka. Svejedno kakav je poslije bio put knjievnojezine norme, hrvatski dio Marulieva knjievnog opusa pojavljuje se dragocjenim i presudnim za slobodniji tretman jezinih razlikosti u veine hrvatskih renesansnih pisaca, kako u Dalmaciji tako djelomino i u Dubrovniku. Otvoren svim dijalektalnim supstratima, takoer i uporabi asimiliranih tuica, upuen u jezik staroslavenske batine, svjestan prethodnika, ali i talijanskih suvremenika, bio je Marko Maruli onaj koji je nosio teret jezine samosvijesti pred svojim vremenom. Iako je drutvo Marulieva doba zapalo u duboku moralnu i politiku krizu, premda je bilo pritisnuto ratovima i opsadama, impregnirano nepravdama i krivim procjenama, ipak se u knjievnosti toga vremena nije izgubila ni vitalnost ni sposobnost reagiranja na stvarnost, ali i sposobnost da se sauva unutranji integritet. Optimizam humanistikih otkria antike, njezine sloenosti i njezinih prednosti, davao je tom dobu neku posebnu snagu. U knjievnost je taj vitalizam donosio autonomiju stvorenih knjievnih svjetova i pravo na osobnost, to je na nacionalnom planu najee znailo zagovaranje kulturnog unitarizma i jezinih utopija. Na drutvenom planu znaila je ta novopronaena duhovna snaga solidarnost s istovrsnicima. Bila je to esencija duhovnoga programa Marulieva vremena, bilo je to ono to je on nazivao patria, mislei pri tome na itav svijet, ali i na hrvatski prijevod toga pojma, a taj je baina. Baina je za Marulia bila posvema fiktivna Hrvatska koju on imenuje u svom materinskom jeziku i u svim njegovim posebnostima. Ali Marulieva patria bila je i patria latinskoga jezika uz pomo kojega Hrvatska dodiruje svjetovno zapadno carstvo, ali i itavo kranstvo. Jer latinski je za Marulia jedina i svakako najvanija distinkcija od neprijatelja. To je jedini dio baine koju neprijatelj sigurno ne razumije. Maruli kao i mnogi njegovi suvremenici ne vjeruje da taj latinski jezik moe vrijediti za svu raznovrsnost to ga slijeenje Krista nudi pred ovjeka. Maruli je i u tomu zagovornik reforme Crkve. Tom posjedniku najbolje humanistike biblioteke u onodobnoj Hrvatskoj nije bila strana pomisao da samo jezik najue sredine moe pojedinca dovesti do iste vjere u Boga, u njegovu rije i do spasa. U tom smislu za Marulia hrvatska Toscana u jezinom smislu bio je upravo njegov Split. Tek pola stoljea nakon pieve smrti odlueno je u Vatikanu da jezina Toscana za Hrvate a i za sve druge junoslavenske narode Balkana nee biti u Dalmaciji, nego da ona treba da bude pronaena u dijalektu kakav se govorio u Dubrovniku i u Bosni i kojemu se pripisivala vea rairenost meu balkanskim Slavenima. Toga Maruli nije mogao predvidjeti. Uostalom, Marulieva ideja o unifikaciji uz pomo jezika nije ila preko turskih granica. U tom okularu Maruli meu svojim itateljima nije vidio one koji su govorili i pisali drukije od njega samoga, a na granici koju je gledao sa svoga prozora nije vidio graniare nego napadae. Kada je mislio o krizi svoga doba, Maruli stoga nije mogao vidjeti rjeenje u Bosni i u tokavskom dijalektu. Za njega je kriza bila mnogo blia, bila je smjetena u najuem zaviaju, u djetinjstvu jezika, a to je znailo jo mnogo blie -u ljudskoj nutrini. Starozavjetnoj povijesti o privlanoj Suzani te njezinim nevoljama s dva pohotna i laljiva starca posvetio je Marko Maruli krai spjev kojemu je puni naslov Historija od Suzane herke Helkije a ene Joakimove. Da se nakon Judite prihvati te starozavjetne prie o kleveti moglo je pisca potaknuti vie razloga, od kojih nije najmanje vaan taj da je upravo njegov veliki uzor Jeronim Dalmatinac bio prvi koji je Suzaninu povijest uveo u korpus svetih knjiga. O tomu je Maruli mogao itati i u Jeronimovoj poslanici Pavlu, koju je imao u svojoj knjinici, a uz to meu svojim knjigama imao je Splianin i srednjovjekovnu stihovanu obradu Petra od Riga koji je u obliku spjeva zajedno s drugim starozavjetnim temama obradio i priu o lijepoj i krivo optuenoj Suzani. Klasifikatorski i moralistiki Maruliev duh nije jednom pokazao znatnu zainteresiranost za ivote starozavjetnih muatih ena, i to, kako onih udanih tako i udovica. Odnosi tih zrelih biblijskih ena s mukarcima koji su im bili i muevi i ljubavnici i kraljevi i silovatelji bili su za Marulia glavni epski fabulativni resurs. Sve te starozavjetne ene oko kojih Maruli gradi svoja najvanija epska djela odreda su bile iskusne ljubavnice, a iznimka je samo djevica Tamara iz Davidijade, koju je silovatelj prevario pretvarajui se da je bolestan. Sve ostale Marulieve ene, poput udovice Judite iz istoimena epa, ili udane ene s odsutnim muem kakva je Betsabeja iz Davidijade, ili poput koketne Joakimove ene Suzane, bile su vie od lutaka u rukama mukaraca. One su, kako to Maruli nedvosmisleno eli prikazati, udionice svojih sudbina, one su svjesne posljedice svojih, ali i tuih akcija. Dogaajima koje one dodue uvijek ne kontroliraju one su, a ne mukarci, u sreditu! Maruli e taj inae glavni razlog zbog kojega su ga sudbine tih ena snano zanimale prikrivati u moralizatorskim zavrecima djela u kojima je obraivao njihove ivote. Od svih starozavjetnih Marulievih ena Suzana je svakako najmanje aktivna, ali je od svih bila najljepa. Ona je, a tako kae i naslovno odreenje, ena ali i kerka, dakle mlada ena. Zbog svoje ljepote i poeljnosti ona ve na poetku spjeva dopada nevolja iz kojih e je spasiti tek razborit i pravedan sudac. Pravda i pravednost

149

omiljena su graa u humanistikih pisaca, a kako je Maruli i sam bio odvjetnik, njegova je Suzana na svoj nain i spjev o suenju i odvjetnitvu. Figuru suca, to jest Duhom Svetim nadahnutog mladca Danijela u spjevu o Suzani Maruli oblikuje kao topos starca-djeaka preuzet iz srednjovjekovnih moralistikih prikaza s djeacima-biskupima u sreditu. U Danijelovoj figuri pravednost je u isti mah ista kao djeatvo, a mudra kao starost. Iako u spjevu o Suzani Maruli najveu pozornost posveuje sudbenim okolnostima inkriminiranoga dogaaja, ipak su najljepi dijelovi poeme oni u kojima se opisuje edenski perivoj u kojemu se lijepa Suzana kupa trenutak prije nego to su se s bludnim prijedlozima pojavila dva popa. Suzanin je vrt pravi humanistiki perivoj. S jedne strane on je posvema literarizirani zemaljski raj i alegorijska slika neba, ali je u isti tren i stvarni vrt za koji ak znamo da ga je Maruli posjedovao te da ga je oporuio udovici svoga brata. Vie od mjesta u kojemu rastu lijepe biljke i tee ugodna voda rajski je Suzanin vrt pozornica na kojoj se rascvjetava ljepota te ene, ije ime i znai ljiljan. Nigdje kao kada je opjevao tu Ljiljanu nije Maruli otkrio svoje veliko poznavanje suvremenoga petrarkizma te je njegov opis Suzaninih tjelesnih vrlina po svemu blizak kanonskim katalozima enske ljepote kakve je u hrvatskoj knjievnosti prije Marulia pisao Dore Dri, a nakon ovog opisa Suzane ovako uspjeno samo jo Hvaranin Hanibal Luci: ... kuda godi hode putem postupae, svim ki mimo hode oi zanoae. Svak joj se uae, govore: krasnije od nje da ne znae. Hi bie Helkije. Bile bie ije, a crnih oiju, glavice milije ner ti re umiju. Obrvi ter viju, nad kimi stae val, ako rei smiju, Bog bie upisal. Tko bi nadale stal, rekal bi: rumen cvit od ust je nje procval, ali ruice list. Obraz od sniga slit, ne ki je sasvim bil, da s kim bi smian bit grimiza niki dil. Suknja razlicih svil dar do tla nizoka, kip rasta gorskih vil, tanjahta, visoka. Razuma duboka; mogal bi se rei do koga ho roka, ki b' umil izrei, dostojno hotei, hvaliti i dosti, uza nju tad stei, sve njeje liposti. Da vee kriposti izvrsno cvatihu umi ter mudrosti kih ime ne umihu: u drubu ivihu lipost i poten glas, sloili se bihu kakono s tistom kvas. U Historiji od Suzane pisac se esto ukljuuje svojim komentarima u kojima sugerira sveznajuu poziciju. To ini na mnogim mjestima jer je ova pripovijest o eni koja je lano optuena za preljub imala u svakodnevnoj stvarnosti dovoljno pandana. Preljub se u ono doba strogo kanjavao, i to svakako stroe od lai. Zato prizor sa Suzanom koju vode na kamenovanje nije bio bez suvremenih konotacija. Napastovanje razodjevene ene nije se u Marulievo vrijeme shvaalo kao prijestup mukih poinitelja nego je sukrivnja padala na glavu eni. Moralisti su takve teme rado koristili kako bi pokazali da je enstvo ipak stanje trajnoga grijeha i da nema i ne moe biti nijednog oblika ljudske spolnosti u kojemu ena nije glavni nositelj grijeha. Maruli se u Suzani nije preesto upletao u takve konotacije, veina njegovih invektiva odnosi se na pope, dakle na muke prestupnike koji su karakterizirani kao idovski sveenici, ali se u njima moglo prepoznati i domae nedostojne sveenike. Spjev o Suzani, o njezinu muu Joakimu, o dva napasnika i laova, o kleveti te o nadahnutu sucu Danijelu, postaje u svojoj zavrnici pravi istrani thriller, neka vrsta dramskoga teksta u kojemu se brze replike izmjenjuju s neugodnim pitanjima i odgovorima koji sve vie ukopavaju tuitelje koji na kraju sami postaju osumnjieni, osueni i kamenovani. Ugraeno je u taj spjev mnogo Marulieva ivotnog iskustva u odvjetnitvu, i to posebno u retoriki skladno ostvarenim prizorima suenja, u kojima je tekst potpuno impregniran izravnim govorom i vie podsjea na dramatizaciju negoli na preoblikovanje biblijskog prizora u epsku formu. U svojim zavrnim prizorima Maruliev spjev prestaje biti pjesma u slavu Suzanine ljepote ili nevinosti, prestaje biti drama suenja klevetnicima, i pretvara se u izravnu osudu enskoga bluda i grijeha u koji ovjek zbog ena moe upasti:

150

Samo spomenimo muaticama enam, tere jim recimo: Oto Bog kae vam, koli draguje sam onih ke poten'je uzdre i viru nam u isto ivljen'je. Ne pad' u zgrien'je brezzakonja huda, ne imaj miljen'je, eno, svita luda; bolizni i truda Bog e te slobodit, ako bie bluda pravo bude hodit... Ne stoj gdi poine, ni gledaj kud hodi, ne sli a zainje, ni ke rii svodi. I gdi tance vodi, dale se ukloni, i kad mimo hodi, oi s nje otkloni. Vazda se zasloni od enske opine, na zlo se ne usloni u komno su hine. Jer ako vruine od enske liposti starcem, kim krv stine, zahode u kosti, kako e mladosti kon ognja hte sidit, vrue same dosti, vruinu ne imit? kako e sigur bit koga mladost vari, ako bludom gorit mogli su i stari? Da se kojim sluajem sauvao inae izgubljeni Maruliev spis Psychologia de ratione animae humanae, moglo bi ga se dovesti u vezu s kontrastom Anka satirau kojem je pisac kontrapunktirajui dva enska ivotna iskustva, babe Rade i mlade Anke, vrlo rafinirano ocrtao negativne psiholoke portrete mukaraca s posve razliitim socijalnim, obrazovnim i karakternim osobinama. Napisana u petnaesterakim distisima na nain vagantskih srednjovjekovnih poema, Marulieva Anka satira jedna je od najstarijih hrvatskih komikih poema. Kroz stihove te poeme defiliraju precizno ocrtani tipovi onodobnih kockara i znanstvenika, brbljavaca i gizdelina, oholica i razvratnika, dakle manje ili vie ljudi s tehnikom grekom, kako bi to jamano, da nam je suvremenik, rekla Marulieva baba Rada. Ali Maruli bi iznevjerio sebe kad burlesku ne bi zakljuio moralizatorskim zavretkom u kojemu mladica Anka, kada spozna kakvi su mukarci, odlui otii u samostan. Ima u Anki satiri i podrugljivih stihova o starim enicima koji, premda u Maruliev opis ulaze izravno iz Plautovih komedija, nose i gorku poalicu upuenu samom sebi jer i sam je Maruli bio okorjeli neenja. Anki satiri, koja je bila namijenjena nekoj samostanskoj pokladnoj prigodi, svojom je dijalokom formom bliska Marulieva poema Spovid koludrica od sedam grihov iji su okretni i ekonomini osmerci organizirani na nain alegorijskih dramskih prikazanja. U tom tekstu Meneur de Jeu je madre badessa Bona, a protagonistice su sedam koludrica koje u tom renesansnom alegorijskom prikazu otjelovljuju sluei se kraim replikama i pokretima sedam grijeha: oholiju, lakomiju, nenavidost, srdbu, linost, rlost i blud. Maruli je uz pomo vrlo drastinih pjesnikih slika, izvedenih okom dobra slikara i iskustvom onoga koji zna to je to scenska karakterizacija, oblikovao poemu kao da je moralitet, izbjegavajui openitost alegorizacije. U Spovidi sve osobe govore personaliziranim glasovima i to vie nego u ijednom Marulievom djelu, pokazujui da je pisac svoj tekst namijenio poznatoj publici kojoj je mogao predvidjeti oekivanja. Natopljena stvarnou, ima Marulieva Spovid i svoj knjievni uzor, a taj je bio u knjizi koju je pisac posjedovao u svojoj biblioteci. Ton Marulievih satirikih samostanskih tvorbi kakve su i Anka satira i Spovid koludrica od sedam grihov potaknule su Facetiae Poggia Bracciolinija u kojima se na vedar, ali i vrlo kritian, nain prikazuje ivot onovremenih samostana. Maruli, razumije se, nije u hrvatski medij htio donijeti svu koliinu Talijanove zajedljivosti, ve je satirinost prilagodio svojim nazorima, ali i oekivanju svojih pobonih koludrica i njihove badesse, koje su mu najvjerojatnije bile i publikom. Da je Spovid napisana za intimni krug Maruliu bliskih ljudi, dokaz je i zavretak poeme u kojemu Maruli podrugljivo, ali i vrlo samosvjesno, govori o svom knjievnom djelu koje usporeuje sa sadrajem ae: Omazah ti medom kraje, ovej ae, da ti je slaje; jeda po tom bude piti, a e t' nemo griha odbiti. Smih ustaviv, tuj e najti, po em nee s puta zajti;

151

i vidit e: Marko Marul toj uei da ni zarul. Maruli, koji je esto posezao za epskim oblicima i koji je vie puta opisao bitke i vojnike, u parodiji Poklad i Korizma opjevao je i jedan kuhinjski boj u kojemu su sudjelovali fratri smijenih imena kao to su Trbuko i Posturad, Vinogriz i Vodilo, Sladolik i Suhilo, Grizilo i Dezun, Radopek i Bdilo. Smjetajui poemu u kalendarski tjesnac izmeu karnevalske raspojasanosti i uskrsnih pobonosti, a prostorno u svijet samostanske kuhinje, nije on bio nimalo originalan i nov. Takvih kulinarskih bitaka ima u svim srednjovjekovnim europskim knjievnostima. Maruliev je tekst tijekom stoljea oteen, ali iz 150 sauvanih stihova vidi se da je najvei dio poeme bio posveen opisu bitke u kojoj su sudjelovali animirani predmeti iz samostanske kuhinje te fratri koji na pozornici epa djeluju kao da su lutke, a ne stvarna bia. Nakon prvoga dijela, u kojemu je furor diabolicus animirao kuhinju i njezine stanovnike, slijedi drugi poneto krai i posvema moralizatorski dio. Prostor kuhinje kao knjievne teme nije ovdje kod Marulia prvi put doao u vezu s Hrvatskom i Hrvatima. U sonetu Marulieva talijanskoga suvremenika Antonija Cammellija iz Pistoije opisuje se tako kuhinjski erotski prizor u kojemu je pisac, spominjui kuhara i neku zamiljenu kuharicu Hrvaticu, iskoristio priliku da prvi put uope u pisanom obliku ispie i hrvatske narodne izraze za spolne organe, i to u stihu koji u makaronskom talijanskom glasi Lui col cocot in pisda a far giebati. Maruliu valjda nije bio poznat Cammellijev sonet, a i da jest, bio bi on tom prostaku mogue rekao Omne ignotum pro obsceno. To da je kuhinja oduvijek bila zahvalni prostor knjievnosti, Marko je Maruli dobro znao, pa je svoju parodiju junakih epova postavio meu posue, hranu i zavaene fratre. Ali, pjevajui prehrambeni rat, Maruli je ipak zaboravio da je kuhinja svakako najgore mjesto na svijetu za moraliziranje. Pogrijeio je kada je svoj ludi i smijeni rat debelih protiv mravih, sitih protiv izgladnjelih, pijanih protiv trijeznih zakljuio moralizatorskom korizmenom tiradom. Svejedno, koliko se god trudio, nije mu polo za rukom sakriti uitak koji je imao slaui u stihove doivljaje iz prehrambenoga karnevalskog rata ije je krvave posljedice ovako opisao: Biat jae ini, od sebe odmiui a sobom tko prini batalje iui; leahu masuri rastrkom i sture, kopanje, taljuri, kotli ter parsure, ranji ter varjae, komostre, gradele, popeci, strgae i glavnje debele; joe i gostare, kimi napijahu, i one bokare u kihno trubljahu. Barili rasuti ki bihu, nakare leahu po puti, ne valjaju nitare; horuge s ubrusi, razdrte na poli, sir, meso i krusi, trispide i stoli: sve se to smisilo s prahom, zemljom bie, jer zemaljsko dilo svaki njih hlepie. Mnoga jo telesa krvava leahu, a gavrani mesa u kljun raznaahu. Tako e raznosit avoli duice, keno nee postit ner jidu masnice. Ne mnite, krstjane, da bisidin ane; ni kralje, ni bane, ne iskupe bolane. Maruliev Poklad i Korizma parodija je dva srednjovjekovna anra, s jedne su se strane u njoj ismijavali viteki i junaki epovi, a s druge su se strane parodirali oblici bogoljubnih prigovaranja due i tijela kojih se u onom vremenu mnogo pisalo, a u kojima se ne jednom okuao i sam Maruli. Uzete u cjelini kao da su jedna odvojena zbirka tri Marulieve pokladne, satirike i parodijske poeme o mladoj Anki, grenim koludricama i o kuhinjskom ratu u anrovskom su, ali i u svjetonazorskom, pogledu zaetak svih kasnijih hrvatskih maskerata i komikih poema kojih je mnogo napisano i u 16, a jo vie u 17. stoljeu. Marko je Maruli doista otac hrvatske parodistike literature.

152

U Marulievoj knjievnoj ostavtini u sjeni znamenitijih i veih djela postoje i tematski ra znovrsna opera minima u kojima se nalo stihova i na latinskom i na hrvatskom i na talijanskom jeziku, ak i rebusa, te inih poetskih igrarija to ih je pisac oito stvarao u stankama naporna rada na velikim i poslije tiskanim djelima. Te svoje male netiskane stvari pjesnik nikada nije redigirao i sakupio na jednom mjestu, pa su i njihova nalazita posvema ratrkana i treba mnogo mate da se te ponajvema prigodne stihove razvrsta u kakav takav bibliografski perivoj. Sauvana su na primjer i dva Marulieva soneta na talijanskom jeziku iz vremena kada je, oko 1500, najintenzivnije radio na Juditi. U tim pesimistinim pjesmama koje je napisao u vrijeme kad mu je majka bila na samrti i kad se u pismima inae alio na loe ponaanje nekih svojih roaka, u vrijeme velikoga turskog pritiska na splitsku okolicu i u vrijeme dok je mnogo radio na Juditi, Maruli je govorei o grijesima svojih suvremenika bio izravniji nego inae. U prvom sonetu oni kojima govori su gente cieca a u drugom sonetu Maruli je izravan pa kae da suvremenim svijetom vladaju vuci u janjeoj koi, lisice s lanom dlakom, oholi lavovi, nesite harpije i krastave abe. I dok se, veli, bludnica hvali da su svi proli kroz njezinu postelju, zar je ikakvo udo to ih sve pritiska turski bijes. Maruli je, ini se, neto manje moralizirao u svojim kraim latinskim prigodnicima, tematski vrlo raznolikim i neobinim. Tako je s mnogo ispovjednoga tona opjevao jedan od najrairenijih mediteranskih obiaja: popodnevni odmor u pjesmi In somnium diurnum. U tim stihovima djelomino u parodijskom, a djelomino u sasvim ozbiljnom tonu ve ostarjeli pjesnik nesretan zbog none nesanice krivca nalazi u dnevnom drimu: Zato u duevnom radu me prii, o danovni drime? Drime, ti nadojde tad, jazik mi uini nim. Glava mi klone, i svimi se udima mlitavost raspe, Vascilo tilo mi to bezdani obujmi san. Kada u, dakle, ja bditi, ako to danju ne mogu, Jerbo tva zapone vlast istom kad nadojde mrak. Kini me nerad, a opet neradan iviti moram, Podlii moram ti, Sne, silama pobien tvim. Zar Epimenid sam, ki je u dubokom proveo sanku Sveudilj na ovi svit pet puta po deset lit? Zar sam Endimion, ki je, usniv pod visokim brigom, Srkao cilova slast, hotna di Luna ga da? Pojdi i napadaj one, ki due su line i tila, Tiraj ih, Sane, nek svu prohru ia si dob. Pojdi i udrimaj medvide gorske i morske teoce, Ili, ke opaki in mami, da ostanu bdit. ie neporono moje i prosto, bez krivice tee, Trude se uvik, da prav sauva miljenja put. Nesane dne mi udili, a nou se pristoji samo Nita da ne radim, neg hrkaju tvrdo da spim. Da su uena pjesnika zanimale i svakodnevne ljubavne muke znanaca i prijatelja, svjedoe stihovi krae prigodnice namijenjene imenjaku Marku Svitariu, u kojoj pjesnik na sebi svojstven moralizatorski i pomalo staraki nain komentira otuenost mlade ene od mua. Prijatelju koji je postao uxori odiosum mogao je pjesnik predloiti samo ono to je i za sebe odabrao, a to je bila samoa, izolacija i neki daleki prostor, valjda Neujam: Pita me, a ena, ka te negdar uini svojim izbranikom, Sad bii od tebe, kini te svaom i svakom rii prikom. Marko, nita istinije, do ovo, ne mogu ti rii: Htila te, dok bie mlad, a sada te starog hoe izbii. Sve one grie u tome, da mrze mue bidne, Ki stari iznemogoe i suju ih sve do jidne. Budu si side brade i eli u miru uivati istu,

153

Bi' u dale', i svikni se u drugome iviti mistu. U Sveuilinoj knjinici u Glasgowu uva se najkompaktnija zbirka Marulievih latinskih epigrama i kraih stvari, u kojoj imade ak 133 pjesnike cjeline. Te pjesme ne samo to pokazuju Marulievu gotovo opsesivnu ljubav prema ivotinjama nego i na posvema nov nain osvjetljavaju njegovu navodnu spolnu suzdranost. Pjesnik koji je inae bio na glasu svetosti poigravao se u tim stihovima ak i falusoidnim Prijapom i ovakvom slikom enina nagog tijela: Reci, Prijape bludni, u kojem stanuje kraju Sad kad se pronijela vijest da si napustio vrt? Dva su brijega, a izmeu njih je smradna dolina. Usred doline te sada sam naao dom. Meu tim kratkim glazgovskim stvarima uva se i niz stihova posveen prijateljima i roacima, knezovima i plesaima, kockarima i sviraima, ali tu je pohranjena i ganutljiva pjesma posveena mladomu Hanibalu Luciu, kojega stari Maruli pozdravlja i najavljuje mu buduu slavu istom onom energijom kojom je kao mladac pozdravljao starijega Jurja igoria. Maruli je bio brini otac hrvatske knjievnosti i njegova najava Hanibala Lucia u svemu je bila vidovita: Febu, za mladia Hanibala koji se posvetio pjesnitvu Uzmi liru i svoju lovorikom ovjenaj kosu, Febe! Veseli se, gle: pjesnik ti dolazi nov! Jo kao djeak je tebi stao skladati pjesme Hanibal. Njegov je duh darima obdaren svim A i vanjtina ga resi, i lice, i gizdava kosa, Kojoj plavi se pram sputa niz prebijeli vrat. Molim te, daj mu pomozi da ko to ti tjelesno slii Postane tako i tvoj najblii pjesniki drug. Uiva glas da je najljepi mladi. Daj nek i stih mu Bude nedostian cilj mladima, starima -svim. to se pak manjih Marulievih stvari na hrvatskom jeziku tie, one su ponajvema do nas stigle sa sumnjivim i tek u novije vrijeme uvrenim atribucijama. Veinom su to bile prigodne pjesme izvoene u samostanskom ambijentu za vrijeme bratovtinskih ili koludrikih sastanaka. U tim pjesmama u kojima ima premnogo ponavljanja ipak zabljesne ponekad i najbolji Maruli. Dogodilo se to u odlomku o lavu iz Hvale svetoga Hjerolima koji bi se mogao omjeriti s najboljim stihovima iz Judite: Od luga dojde lav, u mostir ulize, Hrom bie i nezdrav, li svak se razbie. Hjeronim sam osta, ne ja se bojati, On tiho uzanj sta, ja mu se uvijati, Pitomo vele ste kakono jedan vol, Da jadovno skue, jer se bie nabol. Gori nogu stavi i k njemu potoi, On ruku postavi i patar iskoi. Tad zavivi ranu ini mu dat jisti. Lav kako u znanu stanu se namisti... Iako ni jedan od svojih prijevoda, a prevodio je razmjerno mnogo, nije objavio tiskom, obavio je Maruli pred budunou mnoge prevoditeljske zadae pretvorivi taj u srednjovjekovlju posvema anoniman posao u autorski rad u kojemu je u veem broju sluajeva pokazao znatno potovanje izvornika. Prevodilaki je radio na opusima dvojice najuvenijih i najboljih talijanskih pjesnika Dantea i Petrarke. Preveo je na latinski jezik prvo pjevanje Danteova Pakla, a Petrarku je prevodio i na hrvatski i na latinski jezik, pri emu ga je posebno zanimala Petrarkina kancona Vergine bellakoju je preveo kao Ad virginem beatamIpak, najvaniji Maruliev prevodilaki posao, na svoj je nain i remek-djelo onodobne hrvatske proze, jest njegovo Naslidovanje Isukrstato je doslovni i studiozno sainjeni prijevod De imitatione ChristiTome Kempenskog. Nastala oko 1500, u doba kad je i inae Maruli najintenzivnije radio na svojim hrvatskim

154

djelima, na osnovi latinskog izvornika, ta knjiga zajedno s proznom posvetom Juditisve do pojave Drievih i Zoranievih, Ranjininih i Vramevih nevezanih proznih tekstova nee ni izdaleka biti dosegnuta. Marulievim prevodilakim poslovima mora se pridruiti i pokuaj da u dvostrukorimovane dvanaesterce pretoi Disticha moralia Catonis.To njegovo Stumaen'je Kata,u kojemu je distihe iz izvornika prevodio kao katrene, nije jedini hrvatski prijevod toga djela u starijoj knjievnosti, ali je rezultat daleko uspjeniji i od onoga to ga je poluio srednjovjekovni anonim i od mlaega dubrovakog to ga je sastavio Marin Burei. Prevodio je Maruli i Philomenusvetoga Bonaventure, koja je u njega postala Slavii protegnula se kroz 62 oktave. Taj svetac i asket iz 13. stoljea svojim je zagovorom ekstaze bio blizak Marulievu svjetonazoru, pa nije udo to je glatko prevodio njegove mistikom obojene stihove: O da bi mi k tebi mo' prit' prsi tvojih i ondi umrit, u jamu se rane uzrit, gospodine od milosti. Tako t' bi se utaile, tuge Isusa ostavile, i ke su se navadile u mom srcu alosti. I Maruliev dramski opus, koji kao da nije napisao vlasnik njegove knjinice, u najveem je svom dijelu prevoditeljski posao kojega je pjesnik obavio svakako prije 1500. jer su do tada svi talijanski dramski predloci bili ve umnoeni tiskom. Maruli je preveo, a djelomino i dopunio, prikazanje Maffea Belcarija La Rappresentazione di san Panuziozatim je preveo Araldi-Belcarijev tekst La representatione del d del giudicio, a mogue da je po srodnom predloku nastao i moralitet Govoren'je sv. Bernarda od due osujene, ali taj izvornik nije jo pronaen. Kao i u svojim satirikim i burlesknim poemama, tako i u dramskim tekstovima, potvrdio je Maruli svoj vrstan osjeaj za iv i scenski govor, za karakterizaciju likova uz pomo vrlo sitnih, ali vanih jezinih pojedinosti. Dramski Maruliev opus i u svojoj intenciji, a i po sudbini, organski je i neodvojiv dio hrvatskoga srednjovjekovnog teatra. U tom korpusu sigurno su Marulievo djelo spomenuta tri teksta, i to prikazanje o Panuciju, zatim ono o Posljednjem sudu te moralitet sa sv. Bernardom u sreditu. Tim se radovima nastankom i sudbinom u blizini nalazilo i prikazanje Muka svete Margaritekoje vjerojatno nije Marulievo izvorno djelo, ali je sigurno da su osmerci tog prikazanja u nekoj rukopisnoj verziji bili povezani s Maruliem, s njegovim krugom i s korpusom rukopisa na kojima je on radio. Bio je Maruli prvi hrvatski pisac s meunarodnim odjekom i jedan od onih koji je dosegnuo najudaljenije prostore napisanosti. Bio je prvi koji je u hrvatskom jeziku pokazao da izvan naeg svijeta i jezika nema niega to se ne bi i kod kue moglo dosegnuti. On je prvi objavio da sav smisao hrvatske knjievnosti moe biti svjetski ak i onda kada je samo njezin. Ta objava bila je presudnija od notorne injenice da je Marko Maruli bio prvi hrvatski knjievnik s inozemnim uspjehom. U krugu Marulievih splitskih vrnjaka i prijatelja, itatelja i tovatelja, kritiara ali i mecena bio je niz visoko naobraenih i za knjievnost zainteresiranih ljudi. Neki, poput don Dujma Balistrilia, koji je umro 1506. i koji je bio neto stariji od Marulia, premda potomstvu nisu ostavili ni jedan svoj latinski ili hrvatski tekst, bili su svejedno po svojoj uenosti poznati i u svoje vrijeme, a i dugo poslije. Tako je pola stoljea nakon Balistrilieve smrti Petar Hektorovi, kad je doplovio u Neujam na Brau, znao da je tu u kui Balistrilievoj neko boravio Maruli, koji da je za svoga domaina kazao da ima obojega jezika dobro umie. Balistrili je, kao jedan od najuglednijih i najmonijih lanova splitske nadbiskupije, naruio od Marulia prijevod djela De imitatione ChristiTome Kempenskog, a Maruli je njemu posvetio Judituznajui da e mu Balistrili biti najzahvalniji itatelj, ali i najotriji kritiar. Najizrazitija osobnost meu Marulievim knjievnim prijateljima bio je svakako pjesnik Toma Niger, hrvatski izaslanik u Rimu, vrlo angairan u antiturskoj kampanji. Do Nigerovih ocjena Maruli je jako drao pa mu je 1510. posvetio svoje latinsko djelo Quinquaginta parabolae, molei prijatelja ne samo za sud nego i za zatitu protiv zavidnika. Niger se poslije Maruliu oduio poslanicom, tiskanom uz govor nadbiskupa splitskoga Bernarda Zane na lateranskom koncilu. Niger je Marulia opskrbio i poiljkom Erazmovih djela, a Maruli se opet sjetio prijatelja i oporuio mu Platonova djela iz svoje knjinice. Prijateljstvo te dvojice zametnulo se ve u djeatvu u Acciarinijevoj koli. Poslije je Niger neko vrijeme bio uitelj na Hvaru, a svoju crkvenu karijeru nastavio je u Splitu. Imao je vrlo odvane poglede na bunu hvarskih puana, pa je kao visoki crkveni dostojanstvenik javno podupirao one Spliane koji nisu htjeli sudjelovati u guenju hvarskog ustanka. Zbog toga je 1514. odleao godinu dana u mletakoj tamnici to ga nije sprijeilo da poslije

155

pjesmom pozdravi Pribojeviev u mnogim elementima politiki govor o podrijetlu i zgodama Slavena. Niger je meu onodobnim Hrvatima uivao veliki ugled pa mu imun Koii s pravom kae da je on najstariji arhijerej naego jezika. Politiki bio je blizak nastojanjima hrvatskih banskih vlasti, pa je on bio taj koji je Petra Berislavia upozorio na Marka Marulia te je ban pjesnika obdario satom. Za razliku od Marulia, bio je Toma Niger veliki putnik, poznavao je osobno i careve i pape. Upravo je on bio najpouzdaniji Maruliev dnevnopolitiki informator, a kada su ga potkraj ivota jo imenovali i trogirskim biskupom, odrekao se toga naslova u korist neaka i povukao u samostan Male brae na Poljudu, gdje je 1531. umro. Od djela Nigerovih sauvano je neto prigodnica i jedna rukopisna predradnja u kojoj je popis svih splitskih i solinskih biskupa. eljenu veliku povijest hrvatsku nije taj nemirni ovjek nikada zavrio. Meu splitskim vrnjacima bila su Maruliu bliska braa Papali od kojih je Jeronim bio glazbenik te je svoje i tue stihove izvodio uz pratnju gitare. Brat mu Dmine bio je istraiva antike i srednjovjekovne povijesti, arheolog koji je od Marulia ishodio vrstan latinski prijevod Hrvatske kronike, a potaknuo je prijatelja da obradi arheoloke iskopine iz obiteljske zbirke. Meu Marulievim splitskim vrnjacima isticao se i Frano Martini, koji je, kako se zna, u danas izgubljenom epu opjevao borbu Ugarske, Venecije i Turske za vlast u Dalmaciji, zatim Frane Boktulija koji je na hrvatskom napisao baladu o ljubavi Turina Adela i Splianke Mare. Od svih Marulievih splitskih bliznika najvee knjievno djelo ostalo je iza Franje Boievia koji je autor i glasovite Vita Marci Maruli, inae najstarije hrvatske knjievne biografije uope. Taj Marulov biograf ostat e zapamen i kao pisac jedne cjelovite i vrlo raznovrsne zbirke latinskih stihova. Meu Boievievim latinskim pjesmama naeno je i pregrt stihova drugih splitskih latinista njegova vremena, pa su tako s autorovim stihovima bile i dvije Marulieve pjesme te stihovi brae Martini i brae Alberti. Da nije bilo Boievia i njegova mara, bili bi i ti stihovi izgubljeni kao to je i inae izgubljena veina onodobne splitske knjievne produkcije na sva tri jezika. Od Franje Boievia sauvano je ak tri tisue latinskih stihova u kojima se raspoznaju mnoge antike strofe i stihovi to ih je Splianin slagao koristei se ponajprije lektirom triju velikih rimskih pjesnika, Ovidija, Horacija i Vergilija. I anrovski je Boieviev latinski opus vrlo raznovrstan, tako da u njega ima i elegija s ljubavnom tematikom, najvie panegirika i neto epitafa. Dio Boievievih pjesama s ljubavnom tematikom blizak je tadanjim neoplatonistikim nazorima na ljubav, ali su pjesnikovu glasu bile najblie prigodnice koje dominiraju zbirkom i otkrivaju mnoge epizode iz njegova razmjerno mirna, ali ne i sretna ivota. U tim stihovima pjesnik ne skriva nego dapae naglaava neizmjernu ljubav prema mletakim gospodarima, pri emu uzdiui Boievi najee gubi dobar ukus i zaboravlja na teku stvarnost Dalmacije i na odgovornost Venecije za takvo stanje. Boievi je bio pjesnik onoga to se nazivalo pax veneziana, ali mu ipak nije mogla posvema promaknuti okrutna i nepravedna stvarnost u kojoj su se nali dalmatinski gradovi. O tomu je valjda neto nauio od Marulia i Nigera. I taj venecijanski fan moli tako papu Pavla III. za pomo u borbi protiv Turaka, a u svojim stihovima aludira, ponekad i dvosmisleno, na tada vrlo zaotrene sukobe plemia i puana. I on je poput veine svojih splitskih suvremenika iz Marulieva kruga bio duboko svjestan svih posljedica turskoga pritiska na dalmatinsku obalu, ali je rjeenje kratkovidno vidio pod krilima mletakoga lava. Po tomu bio Boievi konzervativniji od veine Marulievih prijatelja, a posebno od Tome Nigera, koji je zbog neto drukijih pogleda na autonomiju leao u mletakoj tamnici. Boievi nije bio osamljen, razmiljao je politikom svijeu dijela tadanjih Hrvata kojima se u prvim desetljeima razmjerno liberalna mletaka vladavina jo nije ukazivala kao najvei problem. Boievi kao da ne zna to bi s hrvatskim zaleem. Ono ga pritie i njemu je, ako sluamo njegove epitete, Hrvatska torva, feroxi effera, a Klis mu se ini da je Stiks. Sudei po toponimima koje spominje u svojim pjesmama, Boievi je bio razmjerno solidno obrazovan i nije bio samo imitator ve gotovih pjesnikih sintagmi nego je moda i on znao zaviriti u Marulievu knjinicu. Bio je politiki konzervativac, ali nije bio konzervativan u poeziji, bio je tipian humanist, ali ne i pjesnik male snage. Od njega je sauvan i prijevod Petrarkine kancone Vergine bellana hrvatski jezik. Ostao je zauvijek u sjeni velikoga prijatelja, alei se preesto u stihovima da mu neto nedostaje. Simpatian je kada se ali tek na rasipnost svoje ene, ali su manje simpatini njegovi sluganski stihovi u kojima zavidi bogatstvu mletakih gospodara i osjea se u svom Splitu kao Ovidije na Pontu. Da Split moe biti sav svijet, ini se da od Marulia nije nauio. Teolozi nove osjeajnosti Nisu svi hrvatski pisci koji su zapoinjali kolovanje u ozraju humanizma poslije postali organski humanisti. Neki od njih, naravlju svojih crkvenih redova, bili su prije svega zaokupljeni religijskim i moralnim pitanjima pa svoje latinistiko obrazovanje nisu koristili samo za skladanje klasicistikih stihova

156

nego su u novim uvjetima, a ogranieni profesionalnim izborom, sudjelovali u vrlo sloenoj stvarnosti Katolike crkve, koja je od 15. stoljea sve vie ulazila u krizu. Zanimljiv je u tom smislu bio ivotni put Tome Ilira, koji je oko 1450. roen u Vrani, i koji je ve kao djeak s roditeljima preselio u Italiju, gdje su ga prozvali Illyricus. Bio je taj Ilir glasoviti propovjednik te je branio papinstvo od protestanata, a kada je vraajui se iz Palestine 1515. prolazio kroz Zadar, izazove on sukob svojim propovijedima tako da je ak dva dana bio utamnien, a nakon toga i zauvijek prognan. Pisao je epistule najveim vladarskim glavama svoga vremena, apelirajui na njih da osude Luthera i njegove pristae. Tekstovi su tom Illiricusu jezino vrlo nastrani, pisani mjeavinom provansalskog, talijanskog i latinskog, ime je njihov inae dobro naobraeni pisac valjda elio poruiti da njega nije nimalo dodirnuo humanistiki zagovor istoga latinskog jezika. Svoja teoloka djelca tiskao je veinom u francuskih tiskara, na primjer u Toulouseu ili u sjevernoj Italiju u Torinu, gdje je preteno i ivio nakon to ga je papa imenovao inkvizitorom za cijelu Savoju. Humanistiki valovi nisu stigli ni do imuna Hvaranina, koji je ranije od mnogih svojih istomiljenika shvatio vanost tiska. Hvaranin e za to ostati zapamen kao pisac nekoliko najstarijih tiskanih teolokih traktata, od kojih prvi, De baptismo Sancti Spiritus et eius virtute, iz 1477, ide u krug najstarijih hrvatskih tiskanih knjiga. Poslije je imun Hvaranin, o ijem ivotu ima vrlo malo podataka, tiskao na talijanskom propovjedniki spis s naslovom Esposizione dell'orazione domenicale, a 1486. jo i knjigu Specchio della salute te poleminu Esposizione della simonia, bavei se u njoj tada vrlo aktualnim pitanjem sveenikih brakova. imun je Hvaranin u svojim knjigama posvema neuspjeno pokuavao obuzdati Antikrista kojega je posvuda prepoznavao. Neto vehementnije i pogibeljnije u istom je smislu u drugoj polovici 15. stoljea djelovao i Andrija Jamometi, vrnjak imunov, koji se rado potpisivao hrvatskim pridjevom. Taj drevni Kroata bio je dominikanac, a papa Siksto IV. bio mu je kolski drug pa ga je imenovao nadbiskupom od Krajine. Jamometi je estoko kritizirao nemoral klera, a posebno stanje oko papinskoga dvora, da ga u posljednjim godinama ivota nisu vie ni dobre veze u Vatikanu, a ni biskupske asti, mogle spasiti najprije od tamnice u Castel san Angelo u Rimu, a poslije od progona u Njemakoj. Jamometi je samo tri godine nakon to su mu otkljuali rimsku tamniku eliju ponovno dospio u zatvor, tada zbog nesporazuma oko crkvenog sabora u Baselu na kojemu je bio i kardinal. Dogodilo se da je taj Hrvat, kad je stvar s koncilom propala i kada su okopnile zatite svjetovnih vladara, ostao u Njemakoj sam i naputen od svih. Zatvoren u tamnici, on se u nastupu oaja objesio o prozor. Bijes brojnih protivnika toga hrabra i kritina ovjeka, koji je prije smrti u Baselu tiskao tri svoja manja teoloka spisa, bio je toliki, da su ga mrtva stavili u bavu punu smole i bacili u Rajnu u kojoj su se zajedno s tijelom "kardinala" Jamometia zauvijek utopili i spisi ovjeka koji je s velikim arom, a i uz pomo danas posvema neaktualnih i zaboravljenih knjiica pokuao lijeiti bolesno tkivo crkvenih institucija. Stariji i od Tome Ilira i od Jamometia i od imuna Hvaranina, a svakako i slavniji od njih bio je Dubrovanin Ivan Stojkovi, koji se rodio 1390. i koji bi, da u isto vrijeme nije imao i preih koncilijarnih zadaa, bio jedan od prvih hrvatskih humanista. kolovao se u Parizu, gdje je na Sorbonni poslije i sam predavao. Za Stojkoviev duh karakteristian je bio snaan antiautoritarizam i kriticizam, ali i potreba za izmirivanjem najudaljenijih opreka. On se zalagao za crkvena saborovanja te je uz pomo kolektivnih odluka pokuavao osloboditi crkveni ustroj papinske svevlasti. Iako je i sam bio vrlo kritiar prema vrhovima crkvene hijerarhije svoga doba, bio je i najotriji polemiar protiv reforme ekih husita. Instinktivno je osjeao da u tim rubnim pokretima nije rije samo o antiautoritarizmu nego i o procesu koji e, ako mu se dade prostor, jo vie podijeliti ionako raspolovljeno i slabo kranstvo. Bio je zato Stojkovi osobito djelatan na onom dvojbenom bazelskom koncilu 1430, gdje se njegov moni duh posvema raskrilio. Na tom skupu njegov glas bio je najsnaniji te je buntovni Stojkovi nastavio koncilski rad i nakon to je papa Eugen raspustio koncil. Bio je neustraiv kada je posrijedi bila obrana njegovih stajalita pa je u to vrijeme jedva spasio glavu u atentatu koji je bio smiljen kako bi se toga opasnog protivnika uklonilo s politike scene. Osjetljivost ovoga Dubrovanina za domovinsku problematiku bila je iznimna, a posebno snane bile su njegove istone inicijative u desetljeima prije pada Carigrada. Razguzijanski diplomatski osjeaj olakavao mu je broenje nemirnim morem crkvene stvarnosti u burnim vremenima. Isposlovao je tako Dubrovanima papinsku bulu koja im je doputala trgovanje s pripadnicima drugih vjera. Da je Stojkovi imao veliko humanistiko obrazovanje ne svjedoi danas samo glatka latinska proza njegovih teolokih traktata nego jo i vie injenica da je on za vrijeme putovanja na istok skupio vrijednu zbirku grkih kodeksa koje je oporukom ostavio dominikanskom samostanu u Baselu. Stojkovi je, naime, u Carigradu boravio ak dvije godine, gdje se trudio oko ujedinjenja Crkava, a kada se vratio u Europu, donio je sa sobom brojne kodekse s djelima Ptolemeja, Strabona, Hipokrata, Tukidida. Poznavao je i prijevode Hermana Dalmatinca iz arapskih izvora. Za ivota napisao je taj uzavreli i politikom obuzeti ovjek, koji je umro 1443, mnogo traktata i govora, od

157

kojih je najznamenitiji Tractatus de Ecclesia iz 1440. Taj temeljni prilog dogmatici, koji teolozi i danas spominju s potovanjem, obiluje nizom osobnih ekskursa iz golemoga koncilijarnog iskustva. Za knjievnu povijest zanimljiviji je piev dnevnik s puta u Carigrad Diarii de itinere Constantinopolim facto kao i pridodano slubeno izvjee s te diplomatske misije. Piev carigradski boravak izravno je vezan uz glavnu maticu mlaeg europskog humanizma jer su posebno na razmei 15. i 16. stoljea mnogi od kodeksa to ih je Stojkovi s Istoka donio korisno posluili prireivaima, koji su ih nakon izuma tiskarstva uporabili kao matrice pripremajui kritika izdanja ili latinske prijevode grkih klasika. Dok je s jedne strane Stojkovi bio skolastiar i pisac dogmatskih spisa, autor cijenjenih rasprava o euharistiji i estoki polemiar s husitima, s druge je strane bio humanistiki istraiva i oduevljeni pronalaza antike knjievne i povijesne batine. Oba je ta posla radio s velikim arom, i uspjeno, pomaui pri tome da duh u tekim vremenima sauva mjeru. ivio je u vrijeme u kojem se moglo dogoditi da u istom trenutku budu i po tri Kristova zemaljska nasljednika i da se odravaju po dva koncila. Njegov dubrovaki osjeaj za mjeru ponudio mu je precizne koordinate uz pomo kojih je bio bolje sudbine od Jamometia. Iz Zadra je potjecao franjevac Benedikt Benkovi, koji je, iako mlai od Stojkovia, ponio poput njega svu teinu dvojnosti svojega sveenikog poloaja i svojih humanistikih izvorita. Zadranin Benkovi ve je za vrijeme teolokih studija u Rimu osamdesetih godina 15. stoljea doao na glas kao izvrstan znalac Dunsa Scota. Svoje prvo knjievno djelo Navigium B. Mariae Virginis, koje je tiskano 1498, posvetio je problematici koja nije jo imala nikakve veze sa Scotusovim fideizmom. U tom je djelcu, koje ima samo 23 stranice, koristei metaforu plovidbe, obrazloio pisac naela marijanskih pobonosti. Bio je taj prvi spis tek dio Benkovieva katehetskog angamana, dok su posvema drukiji znanstveni Benkovievi tekstovi kojima je dodirnuo neka od u ono vrijeme najdelikatnijih filozofskih pitanja. U velikom dvosveanom spisu Scoticae subtilitatis epidicticon iza naoko dosadnoga naslova krila se jedna od humanizmu milijih tema: besmrtnost due. Humanisti su posebno cijenili onaj dio Scotusova nauka u kojem je filozof izlagao slabosti prethodnih argumenata o besmrtnosti due i uskrsnuu. Scotus je naime, dovodei te izvode u pitanje, otvarao humanistima prostor iz kojega su mogli uzdrmati njima odiozne skolastike argumente o vjenom ivoti i o uskrsnuu. Humanisti su u Scotusovim izvodima otkrivali dodatne slabosti skolastike, zakljuivali su da, ako se uskrsnue ili besmrtnost due i ne moe drukije dokazati, te ako se argumenti ne mogu znanstveno utemeljiti, da se onda to pitanje moe rijeiti istom, platonistikom iracionalnom vjerom. Scotusov fideizam zajedno s humanistikim komentarima bio je u Benkovievo vrijeme oivljavan posebno u radovima talijanskoga humanista Pietra Pomponeazza, u kojega su bili radikalno postavljeni zahtjevi za platonizacijom cjelokupne teologije. Bili su ti Pomponeazzovi pogledi bliski i Erazmovim, a vjerojatno da nisu bili odve daleko ni od Marulievih mistinih izvoda. Benkovi je dodue bio poneto umjereniji od Pomponeazza, on je bio snanije senzibiliziran prema kranstvu nego prema antici. Njemu je platonistiko izvoenje bilo privlano, premda se ekstremnih izvoda uplaio, to jo ne znai da njegova interpretacija Scotusove nauke o besmrtnosti due ne ostaje jednim od vanijih hrvatskih priloga opoj filozofiji svih vremena. Bio je Benedikt Benkovi jedan od onih ljudi koji su u opoj impregniranosti antikom pokuali pronai poneto prostora i za neka druga, u ovom sluaju rubno teoloka pitanja. Jer radikalizirati pitanja o besmrtnosti due, o uskrsnuu, svejedno da li uz pomo Platona ili Erazma, Sokrata ili Benkovia, znailo je u ono vrijeme pridonositi stvaranju novih mjerila za kojima su ljudi toliko udjeli. Benkovia je, dok se vraao s putovanja u Wroclav, smrt zatekla 1522. u Judenburgu u tajerskoj. Pribojeviev govor o podrijetlu i zgodama Slavena Pripadati oko 1500. humanistikom pokretu bilo je ne samo pitanje izbora nego i asti. Sve to se pisalo bilo je u nekoj vezi s antikom batinom. Studia humanitatis za ljude onoga vremena bilo je neto posvema prirodno, neto to im je pripadalo onoliko koliko let pticama ili galop konjima. Kad su govorili o studiju knjievnosti, ljudi su mislili na antiku grku i rimsku knjievnost, a kad su govorili o uenju, mislili su na uenje klasinih jezika, kad su sudili o vrlinama svojim i tuim, podupirali su se o antiku moralnu filozofiju. ak i oni koji humanistike ideje nisu javno iskazivali eljeli su u to doba biti dio humanistike rpublique de lettres. Europski humanizam bio je obrazovni i kulturni program kojemu je cilj bilo razvijanje drutva u kojemu e se ljudskom rodu napokon vratiti stoljeima potirani dignitet. Zbog toga je cilja njihova e za studijem i uenjem bila golema. U sloenosti renesansnih strujanja humanizam je bio najvaniji pojedinani pokret. Ono to se u djelima Talijana Boccaccia i Petrarke zarodilo u 14. stoljeu, sada se razgranalo do takvih razmjera da je zarazilo i dvorove i kaptole, aristokrate i graane, siromahe i bogatae. Humanizam je svojim latentnim demokratizmom i elitizmom duha omoguio posvema nove staleke odnose

158

koje jedan Hvaranin s poljskim iskustvom, Vinko Pribojevi, izvrsno ocrtava kada u posveti svoga uenog govora 1525. istie kako je dolo vrijeme kad se ne mora vie pitati tko su ti preci, nego je najvanije ono to si sam postigao, "jer i rod i pretke i sve ono to sami nismo postigli jedva nazivamo svojim". Preko noi postalo je vanijim znanje od roda, uenost od naslova. Biti velik po vlastitoj vrlini i osobnoj plemenitosti, biti velik sa svoje uenosti ideal je to ga svojim hvarskim sluaocima sugerira dominikanac pater Vinko Pribojevi. Vrativi se iz Poljske, gdje je ivio neko vrijeme, donosi Hvaranin svojim sluateljima, a nekoliko godina kasnije i itateljima, poruku da nije nita ako na svijetu ivi samo za svoju korist i samo za sebe. Treba, veli taj Hvaranin, ivjeti za domovinu, za prijetelje i za opu korist. Novi osjeaj zajednitva, ali i identiteta, to ga je sugerirao Pribojevi, zapravo je eminentno humanistika misao o istosti, ali i razliitosti pojedinaca, kako na razini sinkronijskoj, tako jo presudnije i s obzirom na protok vremena. Jer dijakronijski doivljaj trajanja ljudske vrste jedna je od najveih novosti europskoga humanizma. I nju je svojim hvarskim sluateljima, govorei im o prethodnicima, htio priopiti Vinko Pribojevi. O tom piscu ne zna se gotovo nita, a sve to je o njemu poznato dolazi iz njegova teksta, u kojemu pak taj uen, ali oito skroman ovjek o sebi govori malo ili gotovo nita. Pribojevi je jedan od onih knjievnika to se pojave poput meteora, koji zakratko osvijetle neki prostor a ona ih ve prema potrebi aktualiziraju budua vremena. Pribojevi pripada soju pisaca koji su autori samo jedne knjige i jedne ideje. Svoj hvarski Govor o podrijetlu i zgodama Slavena popratio je Pribojevi poslanicom Petru Vitaljiu, u kojoj prijatelja moli da djelo objavi i tiskom. Zamiljeno se i ostvarilo pa je 1532. Pribojeviev latinski historijski spis bio tiskan u Veneciji pod naslovom Oratio de origine successibusque Slavorum. Po naobrazbi Pribojevi je povjesniar, pa je njegov spis, osim u onim dijelovima u kojima s velikom upuenou opisuje suvremene prilike otoka, bio ponajvie prikaz ope povijesti svijeta. Pribojevi obrauje ne samo povijest najuega hvarskog i dalmatinskog zaviaja nego na proizvoljan i gotovo fantastian nain opisuje povijest slavenskih naroda. Slavenima je on proglasio Aleksandra Makedonskog, Teutu i Jeronima, Dalmatinca, pripisujui tom narodu jo i itavu polovicu rimskih careva, a zatim donosi i povijest Vandala i Gota, Ilira i Traana. U Pribojevia se osjea silna energija kako izbija iz svake napisane reenice. On kao da se trudi nadoknaditi cijeli milenij tame. U njegov gotovo zarazni optimizam mnogi su povjerovali te su njegovu knjigu aktualizirali i preveli na talijanski jezik u jeku katolike obnove, kada su ideologiji obnovljenog katolicizma jo vie postale zanimljive ideje o velikoj slavenskoj dravi. Pribojevi je od onih pisaca koji dok piu povijest svojega naroda imaju osjeaj da su Prometeji. On sve svoje slavenske pretke, a posebno zato to zna da su ti "Slaveni" bili stari Rimljani ili Grci, doivljava kao svoje suvremenike. Kako postupa s osobama i dogaajima, tako on postupa i s izvorima, uzimajui ih kao da su i oni dio njegove stvarnosti, vjerujui im i bez provjere, nadograujui na njih iskustvo svoga vremena kao da je bilo njihovo. Pribojeviu se ne moe zanijekati da je jedan od prvih hrvatskih autora koji je, kad se uklone pretjerivanja, ostvario prvi izvorni povjesniarski pathosi prvu moderniju distancu prema prolosti. On u tekstu uspijeva iskazati osjeaj da je jedan odsjeak povijesti nepovratno mrtav. Tomi Arhiakonu ili Prezbiteru iz Duklje nije bila poznata ta distanca, jer za njih je sve o emu piu jo ivo i aktualno. Spoznaja o viestrukim aktualitetima unijela je s Pribojeviem u hrvatsku historiografiju nova mjerila. U Pribojevievu povijesnom traktatu o Slavenima, Dalmaciji i Hvaru danas je najvea slabost stanoviti provincijalizam autorove perspektive koji je smetao vjerojatno stranim itateljima njegove knjige i u vrijeme kad je bila tiskana. Pribojevi naime, gradei spomenik svojoj sredini, svom polisu i svom rodu, vodi premalo rauna o usklaivanju svoje naracije s drugim sredinama koje takoer polau neka prava na dio njegove grae. U tom je smislu Pribojevieva povijest u svom optimizmu ofenzivna i teko ju je uskladiti s bilo kojom drugom europskom narodnom povijeu: "Presretna li dakle slavenskoga roda, koji je, posjedujui ve toliko tisua godina s batinjenim pravom veliki dio Europe i znatan komad Azije, uzeo u dalju zadau da vlada itavim svijetom, to je doista po elji vrlo uspjeno ostvario tijekom dugoga niza godina pod vodstvom Aleksandra Velikog, Decija, Klaudija, Proba, Dioklecijana i ostalih careva. To je, kaem, rod koji je Gospod blagoslovio i dao mu da se razvije u silan skup naroda, koji je pobijedio kraljevstva, dao na svijet pobjednike carstva i navikao nositi pobjedonosno oruje." Interes Pribojevieva narataja za povijest proizlazio je prije svega iz novog osjeaja vremena. Studiranje antike i njezinih izvora bilo je za humaniste sredstvo uz pomo kojega se opravdavao lom s nedavnom srednjovjekovnom prolou. Kolektivni lom s najbliom prolou zapaao se na gotovo svim podrujima ljudskoga znanja i ljudskih energija, a njime su bila obuhvaena istraivanja i geografije i kronologije, i drutvenih ureenja i prirodnih znanosti, njime su bili obuzeti svi slojevi od trgovaca do pomoraca, od sveenika do arheologa, od poljodjelaca do alkemiara. U Hrvatskoj nova ideja vremena i nova svijest o povijesnim epohama pojavila se u svoj svojoj dramatinosti, posebno u junim dijelovima gdje tradicija antike zbog trajnoga fizikog supostojanja sa srednjovjekovljem nikada nije nestala. Pribojevievi

159

hrvatski vrnjaci zavoljeli su klasiku ne samo zato to su je mogli otkopati u svom dvoritu nego i zato to su je nauili itati u povijesnoj perspektivi. Hrvati su tako obnavljali zaboravljenu antiku s kojom su, nesvjesni svih njezinih moguih poruka, stoljeima ivjeli. Oni su za taj postupak usvojili filoloka sredstva uz iju su pomo stvorili novu periodizaciju prolosti. Prije svega odustali su od dvodijelne podjele ljudske povijesti kakva je bila aktualna u srednjovjekovlju, a prema kojoj se povijest dijelila na vrijeme poganske tame i na vrijeme istine i Kristove svjetlosti. U srednjovjekovlju sugerirana je simetrina slika svijeta s Isusom u sreditu i na kraju povijesti. Ljudi Pribojevieve generacije nisu vie htjeli vjerovati u pothranjivanu neistinu kako ivima uvijek pripada blizina zavretku cijele povijesti. Ljudi Pribojevieva doba eljeli su vie od svega imati pred sobom budunost i oni su se otkrivajui svoje pretke u starim Grcima i Rimljanima uili osjeati budunost ne vie kao otkupljenje nego kao vrijeme napretka. Humanizam je na scenu izveo ovjeka koji nije vie htio ivjeti na kraju nego je radikalno htio stati na poetak. Iz te jednostavne geometrijske slike proizlazila je humanistika operacija s kronologijom u kojoj su umjesto kroz dvije epohe humanisti zapoeli doivljavati protok ovjekove povijesti kao dugu liniju uspona na kojoj su bila dva reza i tri velika razdoblja. Prvo je bilo razdoblje to su ga nazivali antiqua i koje je bilo odijeljeno od drugog i tamnog sredinjeg doba koje poinje Konstantinovom konverzijom i vizigotskim upadima u zemlje tek stasalog kranstva. To sredinje doba vrijeme je tame, koja prestaje s poetkom novoga doba. O tomu kada je zavrena tama povijesti humanisti nemaju dvojbe. Oni vjeruju da su je upravo rastjerali i da s njima zapoinje tree vrijeme ovjekovo. Srednje doba ih ne zanima uope, jer oni ude biti slini ljudima iz prvog, sretnog Saturnova kraljevstva, iz zlatnoga doba u iju nadahnutost bezgranino vjeruju ak i kad im dokumenti budu pokazivali suprotno. Slabosti Pribojevieva teksta brojne su ako im se pristupa dananjim okom, ali danas se ovo djelo mora itati tek kao knjievna umjetnina, a ne povijesni izvor. Pisanje povijesti Pribojeviu je inventio. Njegova je rasprava knjievno djelo u svim svojim elementima, ali je i takva jo uvijek bolja od onih srednjovjekovnih povijesti koje su povijest osjeale dijelom teologije. Sekularizacija povjesniarova posla za dominikanca Pribojevieva stvar je sama po sebi razumljiva, pa je povijest za njega autonomna djelatnost. Njoj ne treba providnosti da objasni dogaaje, a Bog je u Pribojevievoj povijesti, premda se esto zaziva, tek retoriko sredstvo, on ne objanjava nita, jer su Pribojevieva pojanjenja postupaka iz prolosti prirodna i vrlo individualizirana. Svoje maleno povijesno djelo, za koje je crpao grau iz mnogih antikih izvora, pisac je podijelio u tri dijela. U prvome govori o Slavenima, poinjui njihovu povijest od opeg potopa, drugi je dio spisa u potpunosti posveen Dalmaciji i njezinoj povijesti. U tom dijelu Pribojevi s najveom ljubavlju opisuje vanjski izgled Dalmatinca, koji je nekom vrstom svjetskog supermana: "Dalmatinci su prosjeno ponajvie visoka stasa, imaju ljepuna, bjeloputna i duguljasta lica, preljevena laganim rumenilom, vrlo ivahne oi, i to ne istobojne (kao to Germani imaju plave, a Etiopljani crne), snanu iju, miiava ramena, iroka i izboena prsa, vidljive miie na rukama, duge ruke, snane prste, uske bokove, utegnut trbuh, vrlo vrsta bedra, noge (da uporabim uobiajeni izraz) kao izdjeljane, listove nogu jedre i vrste zbog tvrdoe tetiva, nogu zbijenu oko glenja, iroko stopalo, vrlo prikladno da nosi toliku tjelesnu teinu..." Premda to svakako nije bila autorova elja, najbolji dijelovi Pribojevieve knjige su oni u kojima odmara svoju znanstvenost. To je kada opisuje svoj otok u terminima onodobne utopistike literature i geografsko-putopisnih traktata. Hvaru je u cjelini posveen trei dio knjige, gdje pisac s izvrsnim poznavanjem stvarnosti svoga grada i njegovih stanovnika opisuje zaviaj kao utopijski grad sunca i sree, kao neki magijski otok u sreditu svijeta. Opisujui Dalmaciju i istiui njezine prednosti na vrlo duhovit nain citira Pribojevi povjesniara Sabelika, koji navodi Dioklecijanove rijei kojima je on odbio ponuenu vlast: "ao mi je to niste vidjeli kupus koji sam svojom rukom u Saloni posadio, jer me tada ni u kojem sluaju ne biste pozvali da ponovno preuzmem vlast." Dalmacija i Hvar, u tom zavrnom i najzaviajnijem dijelu knjige za Pribojevia su stvarno i simbolino sredite svih kultura, "jer u nj, htjeli ne htjeli, moraju pristati svi, koji s robom plove po Ilirskom moru, te uglaenost i fino ponaanje Hvarana dolazi u est dodir s ljudima razliitih narodnosti, koji pristaju laama u ovaj grad. to god naime proizvodi bogati Istok, to god daje plodni Lacij, to god prua hrabra Ilirija, to god raa sunana Afrika, to god nosi opora Hispanija, to god izvozi rjeita Grka, moe se vrlo esto kupiti u ovom gradu... esto sam vidio, kae Pribojevi, kako je ova luka u zoru bila bez brodova, a podveer sam ih u njoj nabrojio dvadeset do trideset." Taj spomen ivosti u hvarskoj luci u potpunom je neskladu s nekoliko desetljea starijim opisima talijanskih hodoasnika kojima je Hvar bio odmorina luka izmeu Venecije i Jaffe. I Santo Brasca i Pietro Casola, koji su Hvar posjetili u dvije razliite prigode osamdesetih i devedesetih godina 15. stoljea, ni po emu nisu podijelili Pribojeviev ushit. Oni su ondje naili na civilizacijsku zaputenost, tako da se Casoli uinilo da osim vjetra na Hvaru nitko ne stanuje. Ali bit e da Pribojevi svojim sluateljima nije 1525. govorio napamet, niti im je izmiljao ono to su svakodnevno

160

mogli provjeriti. On im je moda izmiljao neprovjerljivo, ali o izgledu luke nije lagao. Naime, Hvar pred kojim Pribojevi govori proao je nakon posjeta onih hodoasnika velike socijalne nemire, nakon kojih je upravo u dvadesetim godinama 16. stoljea uplovio u bogato i mirno razdoblje, koje je potrajalo nekoliko sljedeih desetljea i koje je bilo svjedokom velikoga procvata knjievnosti i graditeljstva na cijelom otoku. Pribojevi je elemente toga duhovnog procvata Hvara, ali i Dalmacije, najbolje opisao kada je popisao poznate mu ugledne i uene ljude. Taj njegov popis danas ima posvema historiografsko znaenje, ali je u svoje doba bio mjesto na kojemu se brusilo samopouzdanje sredine, kojoj je Pribojevi sugerirao da povjeruje kako joj je duhovnim, a i krvnim pretkom, bio Aristotel. Impresivan je popis hrvatskih pisaca to ih je Pribojevi poznavao i kojima je mogao navesti tiskana djela, ali i spomenuti mnoga koja je mogao vidjeti samo u rukopisu ili za njih doznati iz usmene tradicije. I u Dubrovniku je malo poslije Pribojevieva hvarskog govora nastao iscrpan tekst o ak dvadeset starijih knjievnika iz dominikanskoga reda koji je sainio Ambroz Ranjina. Taj je dominikanac 10. kolovoza 1540. poslao prijatelju Bernardu Getaldiu svoj epistolarni znanstveni rad koji je, premda ogranien samo jednim crkvenim redom, bio prvo relevantnije knjievnopovijesno djelo u Hrvatskoj. Spis Ambroza Ranjine tiskan je 1541. kao dio teoloke knjiice Quodlibet declamatorium pieva roaka Klementa Ranjine. Taj spis, zatim Pribojeviev sumarni, ali vrlo dobro zasnovani popis knjievnika iz Dalmacije, te biografija Marka Marulia autora Franje Boievia Natalisa najstariji su knjievnopovijesni pokuaji u Hrvatskoj. Sva tri autora vodila je prije svega elja da istaknu vanost knjievnosti u tadanjem drutvu. ibenanin Ivan Polikarp Severitan U tim popisima esto su imena onih koji su u svoje vrijeme uivali veliku slavu, a danas su zajedno sa svojim djelima manje vie zaboravljeni. Takav je bio sluaj neko slavna ibenanina Ivana Polikarpa Severitana Barbule o kojemu se znalo i u rodnom ibeniku i u Hrvatskoj, ali najvie u Italiji, gdje su ga smatrali ne samo izvrsnim pjesnikom nego i dobrim poznavateljem poetike. U knjizi Catalogus virorum ex familia Praedicatorum in litteris insignium koja je tiskana 1605. znao je Dubrovanin Ambroz Gueti, jo jedan iz skupine ranih knjievnih povjesniara, o tom Severitanu napisati da je bio izvrstan (mirabilis) u povijesti, u znanosti izniman, to jest rarus, a u poeziji excellens. Taj se ibenanin rodio 1472, a u Rimu i Ferrari studirao je kod najboljih profesora. Bio je lanom glasovitih akademija u kojima je svoj duh omjerio i s Palladiom Foscom i s Marcantoniom Sabellicom i s Pomponijem Letom. Kad se kao zavreni student i s mnogo iskustava vratio u rodni grad, nije ondje naiao na razumijevanje. Kod kue se ueni mladi nije osjeao dobro, pa je domovinu nazvao nezahvalnom, ingrata patria, a voljenu Dalmaciju barbarskim gnijezdom. A volio je Dalmaciju bezgranino, pa je jednom zapisao: "Dalmacija mi je domovina, a ljubim je, ne to bi bila velika i slavna, to ipak negda bijae, ve jedino stoga to je mogu nazvati svojom". Neshvaen, ubrzo je napustio ibenik, a imao je tada tek dvadeset pet godina, i ini se da se brzo utjeio uspjesima to ih je doivljavao irom Italije. Njegova knjievna slava nije bila duega trajanja. Bio je tipian humanist dvorjanik, blii dvorovima i akademijama nego oltaru, koji je izabrao odjenuvi dominikanski habit. Severitan je, tako barem sam kae, poput Dubrovanina Ilije Crijevia, bio ovjenan lovorovim vijencem i poaen naslovom poeta laureatus. Od svih hrvatskih humanista on je bio najbre i s najmanje milosra zaboravljen. Tom je dodue pripomogao i sam pisac, koji kao da se trudio da svoju bibliografiju to vie zamrsi i ostavi bez vrstih toaka. Epika koju je pisao u duhu leoninske renesanse srodna je latinskim epovima Marka Marulia i Jakova Bunia. I on je elio nemogue, da s politikom klasinoga vergilijanskog epa napie kransku epopeju. Kreui se u krugovima ambicioznih i slavohlepnih ljudi, i on je udio za slavom. Njega nisu privlaile obine i svima bliske fabule, nije ga zadovoljavalo da opjeva ivote Davida ili Judite. Njegove su epske teme zato uvijek metafizike i kozmoloke te vrlo pretenciozne. Prvo mu je tiskom bio objavljen trodijelni ep Solimais, u Rimu 1509, u kojemu je obradio tematiku stvaranja svijeta, istonoga grijeha i otkupljenja. Isti ep, natjeui se valjda s netom objavljenom Juditom, pretiskao je u Veneciji 1522, kada je objavio i drugi svoj ep Feretreis. Zanimao se o pitanjima jezine teorije pa je 1517. tiskao i miscellanea u koja je uvrstio komentar Donatove latinske gramatike i raspravu o etici Seneke Mlaeg. Godinu dana kasnije objavio je i svoju najambiciozniju knjigu, gramatoloku radnju Grammatices horisticae, metodicae et exegeticae libri tres, kojoj je prikljuio i raspravu o metrici. aliboe to su izgubljena dva njegova povijesna djela, i to kratka povijest umbrijskoga grada Gubbija i navodno opsena knjiga to je neki stariji izvori nazivaju Historia Dalmatiae, a neki De laudibus Illyriae zbog koje ga je Enea Silvio Piccolomini, budui papa Pio II, nazvao "uvenim povjesniarom".

161

Danas se najzanimljivijim ukazuje Severitanov ambiciozni politoloki spis Monoregia, ex qua conjicitur totius humanae vitae modus. U vrijeme dok su svi traili tajanstvene kljueve kojima e odgonetnuti tajnu ljudskoga ivota i ljudskoga drutva, Ivan Polikarp, kojega su zvali i Barbula, slutio je tu tajnu u figuri vladara. Njegova Monoregia, tiskana u Veneciji 1522, potpuno je posveena fenomenu vlasti i vladanja, vladarima i podanicima, proizlazei na svoj nain iz popularnoga anra speculum principis to su ih u to vrijeme mnogo objavljivali. Severitan je s aktualnim vladarima imao mnogo iskustva, on je naroito na urbinskom dvoru uivao veliku naklonost knezova. Njegov politoloki spis pojavio se ak deset godina prije Machiavellijeve glasovite knjige Il Principe, ali to ne bi trebalo zavarati. Machiavelli je naime svoj spis zavrio davno prije toga vremena, ve 1513. i on je kruio u mnogim rukopisima u vrijeme dok je Severitan pisao svoj traktat o vlasti. I prije Machiavellijeve knjige postojalo je srodnih pokuaja da se u obliku teorijske rasprave napie neka vrsta pravila o vladanju, da se opiu mehanizmi prisile, ali i prilagodbe sili. Severitanova knjiga pripada tradiciji predmakjavelistikih teorija vlasti. U tom je smislu Severitanov spis poneto retrogradan, jer je ve u doba izlaska Machiavellijeva knjiga postala makjavelizam, a njezine stranice prele su u politiki folklor i postale neto to su i vladari i podanici, urotnici i dvorjanici udisali zajedno s dvorskim zrakom. Severitanova Monoregia konzervativno je djelo koje povijest i dvorski mehanizam oditava u kljuu Akvinevih ili jo starijih Aristotelovih izvoda s neznatnom svijeu o Platonovoj teoriji filozofske drave. Severitan nije znao praksu vladanja tumaiti drukije nego kao racionalnu djelatnost. On je daleko od toga da bi prihvatio teorem po kojem vlast svakodnevno oslobaa i dio nae ivotinjske naravi, kako je podlona slijepoj fortuni i kako joj je studij povijesti samo ispomo da u opainama bivih vremena lake otkrije recepte za suvremenost. Severitan, inicirani humanist, poznavao je i platonistiku teoriju drave, ali on nije dokraja izveo one zakljuke na kojima je Machiavelli utemeljio novu recepturu suvremene politoloke znanosti. Bila je to reinterpretacija Platona, stajalite da se filozofi ne trebaju mijeati u politiku. Politika i vladanje za Machiavellija, ali ne za Severitana, posao je u kojem uvijek iznova valja krenuti od zdravog razuma i od onoga to zdrav razum moe u stvarnosti prihvatiti. Ni Severitan, kao ni veina njegovih vrnjaka, nije 1522, kada je njegova Monoregia objavljena, mislio na taj moderni nain. Tako je tada mislio samo Machiavelli, ovjek koji je razbio Kolumbovo jaje i Aristotelove i Akvineve i Platonove politologije. Zanimljivo je da su praktini Dubrovani, prije nego to je Machiavelli i napisao svoga Vladara, osjetili potencijal toga ovjeka, pa je malo nedostajalo da ugovor o Machiavellijevu postavljenju na mjesto dubrovakog republikog kancelara bude valjan. Kakav bi tek tada politoloki spis napisao Machiavelli, okruen u Dubrovniku agresivnim Turcima i neugodnim Mleanima, bolje je i ne pomiljati. to se Ivana Polikarpa Severitana tie, on je u Veneciji u doba kad je objavio svoju politoloku Monoregiju stigao jo tiskati i svoje komentare u ono vrijeme vrlo popularnim Izokratovim spisima. Ne zna se kada je energini, ali poprilino rastrzani ibenanin umro. ini se da je jednostavno nestao. Najobjektivniji povjesniar svoga doba Ludovik Crijevi Ni Ludovika Crijevia, kad se sa studija u Sorbonni vratio u rodni Dubrovnik, sunarodnjaci nisu doekali s velikim razumijevanjem. Proao je dodue neto bolje od ibenanina Severitana, jer njega nisu otjerali, ali su mu zato mrki senatori silom skratili navodno predugu odjeu. U Dubrovnik vratio se mladi Crijevi s nadimkom koji je najavljivao njegovu budunost; prozvali su ga Tubero po rimskom historiaru iz Ciceronova vremena. to se pak preduge mladieve odjee tie, ini se da je problem bio u tomu to je Crijevi, zaraen humanizmom, nosio neku vrstu duge rimske toge zbog koje su ga senatori zabrinuti za modu pozvali u Dvor, gdje su mu na njegovo zaprepatenje karama skratili odjeu na skladnu mjeru. Taj skraeni sorbonski ak rodio se 1459. i u prvim se godinama njegova dubrovakog boravka inilo da e se i on poput veine svojih roaka posvetiti trgovini. Neto se ipak prelomilo u mladievoj dui pa je naglo raskinuo zaruke s nesuenom mladom i 1484. pristupio benediktinskom redu. Benediktinac Aloysius ivio je do 1502. kao remeta na otoiu Sveti Andrija, a poslije, sve do smrti 1527. u samostanu Sv. Jakova koji je od istonih gradskih zidina udaljen pola sata hoda i gdje se njegovim marom, ali i trudom druge brae s vremenom formirala vrijedna knjinica. ini se da nije esto izbivao iz Dubrovniku, ali je sigurno da je jednom poduzeo putovanje u Budim te da se tom prigodom susreo s knezom Grgurom Frankopanom, nadbiskupom kalokim, koji ga je zadivio i pruio mu relevantne podatke o ugarsko-turskim odnosima. Uz to, Frankopan je nagovorio Crijevia da svakako u knjizi na kojoj je radio obradi i cjelokupnu povijest Dubrovnika.

162

Grguru je Crijevi posvetio prvu netiskanu verziju svoga ivotnog djela Commentaria de rebus, quae temporibus eius gestae sunt. Komentari su poslije bili esto pretiskivani, i to u inaicama vrlo razliita opsega. Podijeljeni u jedanaest knjiga, oni se bave, kao to precizira dui naslov, "dogaajima koji su se dogodili u pievo vrijeme". To to Crijevi naziva svojim vremenom obuhvaa u Komentarima upravo tri desetljea njegove zrelosti. Kronoloke granice Crijevieva djela, koje se ubraja meu najvanije originalne prozne knjige onoga vremena, rasprostrte su od 1490, kada je umro Matija Korvin i kad su na ugarskohrvatskom prijestolju zapoele eprtljave dinastike borbe, pa do 1522, kada zavrava pontifikat Leona X. i kada se u Rimu poinju stvarati uvjeti za strategiju skore katolike obnove. Dva granina datuma odreuju i geografski prostor kojim se bave Crijevievi Komentari, a taj je mnogo vie od rodovskog ili narodnog naela odreen sudbinom i posvema je usredotoen na onaj dio jugoistone i srednje Europe u kojemu se osjeao pritisak turskih osvajanja. Za razliku od Pribojevieva kampanilizma, Crijevi je povjesniar koji i kad pie o svom zaviaju to ini objektivno i bez pretjerivanja. etiri su vea tematska okruja koja ga posebno zanimaju: ugarsko-hrvatski dvor, povijest italskih dvorova, turska povijest i drutveno ureenje te naposljetku rodni Dubrovnik. Razmatranje dinastikih borbi nakon Korvinove smrti onaj je dio knjige u kojem je Dubrovanin pokazao ne samo izvrsno poznavanje grae nego i osjeaj za vanost Podunavlja u cjelokupnoj sudbini hrvatskih zemalja. Dojmljive su one stranice na kojima Crijevi opisuje sudbinu nekih Hrvata na ugarskom dvoru, istiui i nevolje to su ih u tuini doivljavali pjesnik Ivan esmiki ili kipar Ivan Duknovi. Izvrstan stilist, Crijevi ne pie povijest samo kao zbirku dogaaja kojima se ne znaju ni uzroci ni svrha, nego se trudi da pronikne u najdublje uzroke ljudskih postupaka i da spozna tajnu ljudskih nagona i ideja. Po tomu je on prvi hrvatski historiograf koji nije fantazirao nad dogaajima. Zato se njegov opis bune Jurja Dozse i danas ita kao uzbudljiv povijesni roman u kojemu se povjesniarov glas uspjeno pretapa s izvorima i govorom sudionika, pa se na kraju i ne zna to je u dugom Dozsinu govoru pobunjenicima bila povjesniarova poruka, a to je tek reproducirano povijesno vrelo: "Jer ugarsko plemstvo vas, svoje kmetove, ne dri za graane nego vlada vama kao robovima i s vama postupa neprijateljski kao da im je to doputeno po ratnom pravu. Dapae, jedva vas smatra vrijednim ovoga svjetla kojim se bez razlike koriste ljudi i stoka. Sve ostalo to vam mora biti zajedniko s plemstvom oni iskljuivo sebi nepravedno prisvajaju. Dapae, ta vrlo ohola vrsta ljudi ne bi vam ni jednu duu ostavila da im va ivot nije od koristi. to god naime rode polja obraena vaim trudom i marom, to god vae blago jede, sve to pripada njima kao da je plijen. Za njih se ore zemlja, za njih se sade loze, za njih se uzgajaju stada i krda. Vama s ropstvom preostaje samo oskudica svega i svaega... Dokle ete, Maari, trpjeti ovo tako nedostojno stanje? Zar vas je Atila, onaj vrlo slavni kralj i pobjednik Europe, zato doveo iz hiperborejskih planina da budete na ruglo oholosti nekolicine, da pregorkim vaim ropstvom i nevoljama ljudi stjeu blago i plemstvo, da najgorima izmeu vas budu pristupane slube, vlasti, sveenike asti, a da vama nikada ne ostane ni nada na slobodu." Obradio je Crijevi s finim osjeajem za psihologiju svih protagonista i u njegovo doba iroko komentirane sukobe koji su iz Rima s papinskoga dvora potresali Apenine i prijetili da ugroze cjelokupno kranstvo. S velikom tonou i na smiren nain, koji je zacijelo najvie ivcirao budue cenzore, opisuje Dubrovanin vatikansku vladavinu razvratnog Aleksandra VI. i njegova zloinakoga sina Cesarea Borgiu. Zbog tih se dijelova jo u 18. stoljeu nalazio Crijeviev spis na indeksu zabranjenih knjiga. Crijevi benediktinac i remeta, bez u to vrijeme uobiajene napetosti, psovke, ali zato jo ubojitijom mirnoom, opisuje do tanina skandalozne dogaaje iz Borgijina pontifikata: "Dok je bio kardinal, imao je s nekom rimskom kurtizanom petero djece, od toga etiri sina. Najmlai meu njima, po imenu Cezar, nazvao vojvoda od Valentinoisa, toliko se isticao drskou i okrutnou i prema svojima i prema tuima, da je samovoljom i silovitou nadmaio ili izjednaio okrutnost gotovo svih vremena. A otac, koji se novcem domogao papinstva, odredio je njega, jedva odrasla, za kardinala, slagavi da to nije njegov sin ve sin onoga iju je enu bio zaveo, kako je to ve dovoljno poznato... inei strahotna zloinstva, odravao je grene odnose s bratovom enom... Cezar, osim to je zavidnim okom gledao na bratov imutak, odluio ga je ubiti, zahvaliti se na kardinalskoj asti te prisvojiti sebi kraljevstvo. A da to postigne, nije mu nikako bio lak put, kako je i sam mislio, dok mu je stariji brat bio iv. Jer da bi mogao ostvariti ono to je odluio, morao je sam prisvojiti sav oev imutak. Stoga je, hinei pomirenje, pozvao brata na veeru u vrtove izvan grada. A kad se on predveer vraao u grad i poneto udaljio od svojih pratilaca, toboe da vidi neku lijepu enu, ubio ga je dok on nije nita slutio, davi nalog jednome od svojih kome je bio povjerio svoju odluku. Saio ga je u vreu s tekim kamenjem i bacio u Tiber." Ono to Ludovika Crijevia dovodi u vezu s najboljim povjesniarima i memoaristima njegova vremena svakako je izvrsno poznavanje vladarskih psiha. U Crijevievim Komentarima italac stalno ima osjeaj velike pozornice po kojoj se kreu snane vladarske individualnosti koje svojim negativnim, ali i

163

pozitivnim djelovanjem pokreu kota svjetske fortune. Crijevi nije povjesniar koji bi se razmetao citatima i knjikim znanjem, taj dio svoga posla on namjerno skriva pred itateljem, trudei se da dogaaje prikae u njihovoj psiholokoj i socijalnoj ogoljelosti, prezentirajui ih kao salonsko razglabanje, a ne teku lektiru. Ono to najvie impresionira u svih jedanaest knjiga Crijevievih Komentara jest pieva objektivnost, jest to to on nije glasnogovornik niije politike. To je posebno vidljivo u prikazu Turaka, njihovih obiaja i povijesti, u emu je Crijevi svakako najobjektivniji pisac meu Hrvatima onoga doba. Turcima je posvetio dubrovaki Salustije, kako su ga dobro nazvali, mnoge stranice. Iako nema ni jednoga Crijevieva poglavlja u kojemu se izravno ili neizravno ne bi govorilo i o Turcima, ipak, pisac u estoj knjizi obrauje zasebno i pomno okolnosti svekolike turske povijesti i suvremenosti, pri emu pokazuje tipino dubrovaku toleranciju te spremnost da se razumije drugoga. ivei na Svetom Jakovu, mogao je Crijevi jednom godinje izbliza promatrati posljednje konaite dubrovakih poklisara koji su bili izabrani da Turcima odnesu hara i mogao je, gledajui prepune vree dukata na mazgama koje su zamicale na putu ponad njegova samostana, vie nego jednom provjeriti i svoj toan osjeaj kako s tim neprijateljem treba biti oprezan, kako ih treba uvaavati, ali kako ih se ne treba plaiti. Crijevi nudi vanu pouku o tomu da neprijatelja treba upoznati kako ti se na kraju ne bi dogodilo da mu postane slian. Dok pie o Turcima, Crijevi ima najmanje anegdotskih i novelistikih umetaka, a najvie suspregnute gorine i prikrivenih aluzija na moralnu inferiornost kriznoga kranskog Zapada, to je naroito vidljivo u mnogim posvema pozitivnim opisima Osmanlija: "Kad svladaju neprijatelje, ne uzimlju to kao svoju zaslugu, nego smatraju da je sve to od Boga primljeno. Ako su sluajno pobijeeni, a to se esto dogaa, poraz pripisuju nemarnosti prema Bogu. A budui da se u njih siromatvo ne smatra nikakvom sramotom, to ni bogatstvo ni starina roda nikoga ne ini odlinijim. Svaki onaj koji je ugled stekao orujem dovoljno je samim tim slavan. I zato nitko ne ezne za ugledom predaka da bi poveao svoju slavu. Gostolj