Sie sind auf Seite 1von 137

Ideologija i osmiljavanje podrijetla

Emil Herak ehersak@ffzg.hr / ehersak@gmail.com GSM 098 1777-880

Uvod
Samosvijest ivota
Tri velike revolucije oznauju povijest ivota na zemlji. Prva je bila nastanak samoga ivota, negdje do prije 3,5 milijardi godina. ivot, u obliku mikroorganizama, postao je modnom silom u svijetu u kojemu su dotad djelovale samo kemija i fizika. Druga je revolucija bila nastanak viestaninih organizama, prije oko pola milijardi godina. ivot je postao kompleksan, dok su se biljke i ivotinje, u bezbrojnim oblicima i veliinama, razvijale i provodile interakcije u plodnim ekosustavima. Nastanak ljudske svijesti, negdje u posljednjih 2,5 milijuna godina, bio je tredi dogaaj. ivot je postao svjestan samoga sebe i poeo preobraavati svijet prirode prema vlastitim ciljevima. Richard Leakey, The Origin of Humankind (= Postanak ljudske vrste). London, 1997. str. 177.

Leakey je u citiranom odlomku redovito koristio rije origin, izvorno od latinske rijei origo (gen. originis), koja se na hrvatski prevodi kao podrijetlo ili postanak, odnosno nastanak. I podrijetlo ili nastanak samosvijesti ivota zapravo je polazite koje de odreivati svu nau tematiku u ovom kolegiju. Iako se svijest moe izvoditi iz razliitih kategorija, primjerice iz subjektivnosti, iz znanja o promjenama ili kontinuitetu, ili pak iz naela izbornosti u djelovanju (naela selektivnosti), ini se da je jedna bitnih odrednica u svim tim sferama postavljanja granica izmeu entiteta, tj. shvadanja i odreivanje razlika izmeu bida i stanja. Kada je pak rije o samosvijesti ivota, prva se granica postavlja izmeu ivota i neivota opdenito, a zatim izmeu ivota i neivota pojedinih bida, ili pojedinih skupina bida, pojedinih zajednica, pojedinih djelatnosti ili odraza ivota, itd. Shvadanje granice izmeu ivota opdenito i neivota povezano je s predodbom o postanku ili stvaranju svijeta i vremena, a kada je taj postanak u svijesti vien kao diskretni in, onda se obino pojavljuje i suprotna predodba o kraju svijeta i vremena. Na pojedinanoj razini, granica izmeu ivota i neivota doivljava se konkretno kao granica izmeu ivota i smrti. I u tom pogledu svijest o neminovnosti smrti tijesno je povezana sa svijedu o ivotu, sa svijedu o promjenama tijekom ivota, kao i s traganjima za smislom ivota. Koliko znamo, jedino su ljudi svjesni neminovnosti vlastite smrti, tj. jedino ljudi znaju da svi pojedinci umiru, i da je ivot svojevrsni put od raanja do smrti. Dakako, moe se redi da i ivotinje imaju odnos prema smrti. Prirodni nagon ih tjera da izbjegavaju vlastite smrti, i gotovo sve ivotinje odravaju svoje ivote na raun smrti drugih jedinki. I to vrijedi za biljodere kao i za mesodere (jedino su vodojedi i strvinari moda iznimke u tom smislu, ali i u tim primjerima ima odstupanja). Kada su preci ljudi poeli ivjeti sve vie i vie od lova, ubijanje je uvelike postalo osnovom njihova naina ivota. I lov, kao i mesna prehrana, povratno je utjecala na ljudsku evoluciju. Dakako, sisavci iz reda mesodera (carnivora) koja obuhvada makolike zvijeri (feloidea), cibetke, mungose, hijene i make, i psolike (canoidea) zvijeri, pse, kune, medvjede i rakune takoer ive od

ubijanja, ali je razlika u tomu to su se tjelesno specijalizirali za tu funkciju, dok su se ljudi (ili njihovi neposredni preci) kulturno prilagodili za funkciju lova. I moglo bi se pretpostaviti da je taj raskorak izmeu prirodne specijalizacije, (vezane za nagonska djelovanja) i kulturne (tj. nenagonske) prilagodbe nekako potencirao problem smrti u sferu svjesne kulture. Ukratko, ljudi su u jednom razvojnom trenutku stekli znanje o ivotu i smrti, kako je slikovito opisano u starozavjetnoj Knjizi postanka smrti slijedi poslije prvoga grijeha, nakon to su Adam i Eva pojeli plod s drveta znanja dobra i zla Pogreb u Kebari prije 60.000 godina Nije mogude tono odrediti kada se svijest o smrti pojavila, ali se to (crte: Jos-Manuel Benito) svakako dogodilo prije nego to su ljudi suvremene vrste zavladali svijetom. Prvi neandertalski pogrebi, iz vremena prije nekih 70.000 godina, potvruju da su ljudi ved tada znali to je osobna smrt. Iako postoje takoer neke naznake da su neandertalci osjedali tugu i alost za gubitkom lanova svojih zajednica, ne moemo znati jesu li smrt pojedinaca doivljavali kao trajan gubitak, kao njihov odlazak u neki drugi svijet, ili moda kao dio vjeitog kruga umiranja i raanja. U krajnjoj liniji mogude je da su neandertalci osjedali tek neku nejasnu nelagodu prilikom smrti svojih blinjih, ali ta je nelagoda sigurno bila snanija od osjedaja zbunjenost i mogude alosti koju doivljavaju ovjekoliki majmuni. Tek de ljudi nae vrste, i to vjerojatno od gornjega paleolitika, korak po koraku pretvoriti nelagodu zbog smrti u svijest o vrijednosti ivota, i u razne ideoloke obrasce o podrijetlu svijeta, o nastanku ili raanju ljudi i drugih ivih vrste, kao i o nastanku razliitih naroda, jezika, obiaja, itd.

Ideologija i smisao

Rekli smo da je svijest o smrtnosti tijesno povezana sa svijedu o ivotu i svijedu o promjenama u
ivotu, kao i s traganjima za smislom ivota. Gilgameov bijeg preko stepe u potrazi za vjeitim ivotom odraava vanost te potrage na razini pojedinca. No prvi povijesni tekstovi potvrdit de da su ljudske zajednice vrlo rano razradile opde sustave ideja, koje nazivamo ideologijama, u kojima su kodificirale smisao egzistencije opdenito, kao i konkretne zadatke zajednice i njezinih pripadnika. Sve do danas ideologije polaze od upita "zato su ljudi ovdje", a razlog se obino trai u nekom prvonaelnom modelu, koji odreuje uzroke i smjernice daljnjega razvitka. I treba naglasiti da svako drutvo koje je ikada postojala ima neko tumaenje o postanku svijeta, u kojem pojedinci mogu traiti i smisao vlastitih ivota. To je i logino, jer svako drutvo poznaje vremenski tijek i upravlja svojim djelovanjem u vremenu i prostoru prema nekom uzronoposljedinom modelu. Filozofi mogu katkad zakljuiti da smisla zapravo nema, ili barem da je smisao ivota za nas nedokuiv, ali nijedno drutvo ne moe funkcionirati ukoliko ne prihvati barem radnu definiciju smisla. I u tome je vanost ideologija, koje redovito sadravaju ili pak odraavao neku zamisao o podrijetlu. Ali treba tu dodati da vienja o podrijetlu mogu biti dvojaka:
Poetak, kada je nastao ovaj svijet, moe biti zamiljen kao savren, nakon ega slijedi "pad ovjeka", kao primjerice u biblijskoj predaji o istonom grijehu. Isto tako, shvadanje podrijetla moe polaziti od zamisli o napretku, kao u modernim tumaenjima o razvitku ivota od cijanbakterija ili modrozelenih alga do nadvlasti Homo sapiens-a.

Moglo bi se pomisliti da ta je dvojakost isto tako povezana s pozitivnim ili negativnim vrednovanjem stanja oko samoga poetka. Ali to nije nuno tako. Prema judeokrdanskom gleditu, na poetku postoji samo Bog, koji stvara svijet i zatim ovjeka prema svojoj slici. Slijedi pad ovjeka i poslije toga trajna tenja ljudi da se vrate Bogu. Grci i drugi drevni narodi takoer su zamislili da su ljudi postali sve gori nakon stvaranja svijeta, ali za razliku od judeokrdanske vizije, u drevnih Grka nije postojala tenja prema povratku u iskonski kaos. A kada pak razmotrimo mnoge dananje evolucijske teorije o razvitku svijeta, bez obzira to se poetak ivota predstavlja kao primitivan (recimo, jo ne postoji viestranini organizmi, itd.), ne postoji nikakvo nuno negativno vrednovanje eona svemirske prolosti prije nastanka ivota na Zemlji.

Znaenje rijei "podrijetlo"


U nastavku demo ukratku iznijeti neke podatke o samoj rijei "podrijetlo". Prvo, hrvatska rije podrijetlo, odnosno stariji oblik porijeklo, ima svoju osnovu u praslavenskoj glagolskoj tvorbi po- + *rekti, koji je u starocrkvenoslavenskom dao oblik poreti i zatim apstraktnu imenicu poreklo (poslije i port). Smatra se da je smisao bio najprije "izredi ime ili prezime" nekoga, tj. oznaiti pripadnika roda, to se poslije proirilo u opdu predodbu o izvornom rodu, lozi, plemenu/narodu i opdenito o ishoditu, "korijenima" ili postanku neke osobe, skupine, obiaja, misli ili stvari. Paralele u slav. jezinom sklopu jesu: slov. izvor, e. pvod, polj. pochodziene, rus. , i bug. i . Nadalje, u ulekovom rjeniku hrv. podriet, podrietlo prevodi se na njemaki kao Abstammung (dosl. izgranidba) i na talijanski kao discendenza, nascita i origine. Ti talijanski oblici dolaze od latinskog dscendre, silaziti (potjecati), nsc, roditi se, vudi lozu, (v. nacija) i rgo (gen. nis) zaetak, podrijetlo (usp. franc. origine i descendance, engl. origin i descent i sl.). Latinski rgo najede se danas prevodi na hrvatski upravo kao "podrijetlo" (ili postanak, ali stariji hrvatski rjenici prevodili su tu rije kao "istok", tj. lat. rens (usp. kod Vranida iztook = origo, ali istok = lat. oriens; kod Habdelida istok = origo i oriens). Latinska rije bila je bliska po znaenju grkom , koji je uao i u latinski jezik za pojam "postanak", iako uz ui smisao "roenje, porod" (tj. lat. gnrto) Grka rije dala je mnoge dananje znanstvene novotvorenice, kao to su nazivi antropogeneza, etnogeneza i filogeneza (od gr. "pleme") Potonju novotvorenicu iskovao je u 19. stoljedu njemaki biolog Ernst Haeckel (18381919), a u biologiji i antropologiji ona se odnosi na zajedniko podrijetlo i postanak pojedinih ivotinjskih vrsta, ukljuujudi ovjeka i pojedinih ljudskih "rasa" (uvjetno reeno). U hrvatskom jeziku pojam "podrijetlo" danas ima vrlo irok obuhvat te ukljuuje i poetke i postojanje prirodnih vrsta i etnikih (narodnosnih), kulturnih ili opdenito povijesno-drutvenih skupina, kao i postanak razliitih prirodnih ili povijesno-drutvenih sustava i njihovih dijelova. Zapravo je bitna odrednica vremenski "pogled unatrag". Primjerice, zajedniko podrijetlo neke povijesno-drutvenih skupine znailo bi da njezini pripadnici imaju (ili jo imaju) isto povijesno ishodite. No i pojedinac ima svoje osobno podrijetlo, odreeno prema drutvenoj skupini, zemlji i/ili ivotnim prilikama iz kojih je potekao. U tom opdem smislu, podrijetlo je uvijek neto to se ne moe mijenjati. Neka osoba moe odbaciti svoje sociokulturno nasljee, prekinuti veze sa svojim narodom ili etnijom, promijeniti religiju, jezik kojim obino govori, zemlju u kojoj ivi i dravljanstvo, ali podrijetlo ostaje dio njegove osobne povijesti, koju moe (ali ne mora) priznavati.
3

Dakako, kako demo vidjeti, u ljudskoj povijesti samo istraivanje i vrednovanje podrijetla bilo je uvijek bitan imbenik u kulturnom i drutvenom razvitku.

Razne vrste podrijetla


Tijekom ovog kolegija, osvrnut demo se na nekoliko vrsta ili tema o podrijetlu, ali poglavito na:

Kozmogoniju tj. teorije o postanku svemira ili kozmosa, koja ukljuuju i znanstvene koncepcije i mitove o postanku, i na Podrijetlo naroda (etnogenezu) tonije na teorije, mitove i znanstvene spoznaje o nastanku pojedinih naroda ili etnikih skupinu (to pogotovo ukljuuje jednu ideoloku komponentu).

O mievima i besmrtnosti
Na kraju 20. stoljeda, Ellen Eber-Katz, profesorica na Institutu Wistar u Philadelphiji, sluajno je otkrila da mievi u laboratoriji mogu regenerirati dijelove svojih tijela. Pokusi su se nastavili i 2010. dogodine istraivaka skupina objavila je da se regenerativne mogudnosti mogu postidi na nain da se manipulira protein p21. Prema krajnjoj pretpostavci, ljudi bi jednoga dana mogli ivjeti gotovo vjeno - i ako bi to bilo mogude, to bi to znailo za svijest o ivotu, zamisli o podrijetlu, traganjem za smislom, itd.

Kalevala
Kalevala i njezina vanost
Kalevala se esto opisuje kao veliki ep finskoga naroda, premda je rije zapravo o kompilaciji narodnih pjesama koju je u prvom dijelu 19. stoljeda sastavio finski filolog i folklorist Elias Lnnrot (1802-1884). Lnnrot je bio i lijenik i tijekom svojih posjeta seoskim podrujima, primjerice kada je 1832. bio postavljen kao pomodnik okrunoga lijenika u pokrajini Oulu u sredinjoj Finskoj, skupljao je pjesme. No finske narodne pjesme oduvijek su ga zanimale i jo je 1827. na Sveuilitu u Turkuu obranio magistarsku tezu "O Vinminenu, boanstvu ranih Finaca" (De Vaunamoine, priscorum fennorum numine). Tema je bila povezana s tezom koju je svojedobno iznio biskup Mikael Agricola (15101557) koji je dotinoga junaka uvrstio u svoj popis bogova iz Tavastije (1551) Godine 1833., jo dok je radio kao lijenik u Ouluu, Lnnrot je obolio od tifusa i jedva preivio. Ljeti iste godine odluio je zapisati sve narodne pjesme koje moe nadi o trojici najpoznatijih finskih narodnih junaka: tj. o Vinninenu, Ilmarinenu i Lemminkinenu. I tako je nastala tzv. "proto-Kalevala" (1833). Slijedila je "Stara Kalevale" (1835) i napokon 1849. "Nova Kalevala", koja predstavlja i konanu redakciju djela.

Povijesni kontekst

vedi su poeli iriti svoj utjecaj u Finskoj, tj u "Istonoj zemlji" (sterland), jo od vikinkog razdoblju, a poslije je u 12-13. stoljedu uslijedilo vedsko osvajanje i jaka kolonizacija te integracija Finske u vedsku politiku i kulturnu sferu. vedi su 1581. pretvorili Finsku u Veliko vojvodstvo (grandus ducatus), odnosnu u Veliku kneevinu, premda je to bio vie-manje formalni potezu, bez stvarne politike i kulturne autonomije.
4

Takvo je stanje trajalo do Velikoga sjevernog rata (1700 1721), kada je Rusija, u doba Petra Velikoga (vl. 16951725) osvojila jugoistone dijelove Finske, poznate kao "Stara Finska". Godine 1809. za vrijema Finskoga rata izmeu vedske i Rusije, predstavnici finskih stalea sastali su se u gradu Porvoo te objavili svoje podanitvo ruskom caru Aleksandru I. (vl. 18011825) , koji de tako postati veliki knez Finske. Nakon te promjene, Velika kneevina Finska ponovno je steklo podruja "Stare Finske", i u opdem kontekstu ruske nadvlasti uspostavile su se jae kulturne veze s etnikim srodnim podrujima u Kareliji, Ingriji, itd. Gotovo do kraja 19. stoljeda ruske su vlasti podravali autonomiju Finske i jaanje utjecaja finskoga jezika, koji je dotad bio marginaliziran zbog kulturne dominacije vedskoga. Lnnrot je, dakle, djelovao u specifinom povijesnom trenutku. Lnnrotovo vrijeme bilo je doba ranog romanticizma i Finska kneevina u Rusiji razliitih nacionalnih preporoda, kada je traganje za nacionalnim stvaralatvom i nacionalnim duhom bila opda tendencija u Europi. Osobe poput brade Grimm, Jacoba (1785-1863) i Wilhelma (1786-1859), pa i Vuk Karadid (17871864), djelovali su u narataju prije Lnnrota, kao i u njegovo vrijeme, a jo je 1817. Carl Axel Gottlund (17961875) sugerirao da bi se finske i karelijske narodne pjesme moda mogle sloiti u jedinstvenu cjelinu poput nekog sjevernog Homera ili Pjesme o Nibelunzima. Lnnrot je na kraju prihvatio Gottlundovu sugestiju: sistematizirao je i standardizirao stihove koje je zapisao, i kada je to smatrao nunim ak je pridodao vlastite stihove da bi cjelina tekla logino. Stihove je povezivao primjenjujudi isti nain ili stil pjevanja koji su koristili tradicionalni pjevai. Elias Lnrott u starijim danima Dao je epu ime "Kalevala", to znai "zemlja junaka Kaleve", to su neki prijevodi poslije preinaili u "zemlju heroja". Konana verzija Kalevale obuhvatila je 50 spjeva ili "runa" kako ih je Lnnrot prozvao. Sm Lnnrot bio je u dvojbi dok je sastavljao ep i prema vlastitom priznanju htio je nekoliko puta baciti sav rukopis u vatru.

Vanost Kalevale
Kalevalu, dakle, ne moemo smatrati sasvim izvornim epom, jer ju je Lnnrot u opdem smislu stvorio, pa bi se moglo redi da je i proizvod intelektualnih napora u 19. stoljedu.

No to to je Lnnrot uinio u biti je slino gotovo svim pokuajima sintetiziranja predaja. Primjerice, Heziod je oko 700. pr. Kr. sastavio svoju Teogoniju na nain da je preuzeo mnotvo narodnih spjeva i povezao ih koristedi svoje vlastito pjesniko nadahnude. I premda ne moemo znati koliko je paljivo Heziod skupljao svoju grau, za Lnnrota je svakako jasno da je to inio vrlo paljivo i skromno. tovie, iako je pokuavao logiki presloiti skupljenu grau, Lnnrotovo vjerno zapisivanje stihova svojih "ispitanika" znailo je da je zabiljeio i vieslojnosti koje na razliite nain odraavaju korijene Kalevale. Sam je Lnnrot u predgovoru prvom izdanju Kalevale (1835) istaknuo da se ti stihovi ne mogu usporediti po starosti s grkim i rimskim djelima (to je oito bila ograda od zamisli o sjevernom Homeru) i poslije je u predgovoru Novoj Kalevali (1849) ponudio svoje miljenje da opdi kontekst nastanka odgovara vremenu permske trgovake zajednice uz jugozapadnu obalu Bijeloga mora i u regiji oko velikih jezera Onjege i Lagode. Ti Permjaci odgovarali bi narodu Bjarm, tj. Bjarmar u staronordij. sagama, ili Bormas o kojima je u 9. stoljedu norveki trgovac ttar iz Hlogalanda (steng. hthere) izvijestio vesekog kralja Alfreda Velikog (vl. 871899). Ukratko, Bjarmi su najvjerojatnije bili razvijeniji narod u finsko-permjakom svijeta, koji je imao dodire s vikinzima i drugim sjevernim narodima. Dakako i drugi komentatori vidjeli su povijesni kontekst Kalevale kao odraz tog vikinkog doba: primjerice, finski folklorist Kaarle Krohn (1863-1933) pretpostavio je da su najstarije pjesme nastale izmeu 700. i 1000. n.e. Vanost eljeza i kovatva svjedoi o eljeznodobnom okviru, moda o kasnoj prapovijesti. Ali isto tako postoje i oiti krdanski motivi u spjevu. Meutim, Kalevala sadri i neto vrlo staro pa su neki analitiari primijetili da je u svojim duhovnim dimenzijama arhainija od svih glavnih srednjovjekovnih europskih epa.
"Bjarmija" i okolna podruja

Kratka shema spjeva


Smatra se da dvije glavne teme spajaju sve radnje Kalevale: 1) sukob izmeu dva podruja Kalevale i Pohjole, i 2) kovanje i kraa udesnog predmeta nazvanog sampo. Kalevala, kako je bilo reeno, zemlja je junaka Kaleve, za koga je Lnnrot mislio da je moda bio predvodnik finske migracije. Kaleva ima i pandana u estonskoj tradiciji, po imenomu Kalev (koji je spomenut ved i u najstarijem ouvanom tekstu na estonskom, iz sredine 17. stoljeda). Glavni su junaci Kalevine zemlje: stari pjeva Vinminen, kova Ilmarinen i ratnik Lemminkinen. Pohjola je "Sjeverna zemlja" ili "Sjeverni posjed", nad kojom vlada gospodarica Luohi, a ini se da je glavni junak Pohjole mladid Joukahainen, koji je opisan kao "Laponac" ili "laponski deko". Opdenito postoji stanovita asocijacija izmeu Pohjole i "Laponaca", premda je Lnnrot mislio da u Pohjoli nisu ivjeli pravi "Laponci" (= Saami), nego Finci iz nekog plemena razliitog od stanovnika Kalevale. Naime, tek se u jednom stihu oznauje da je jezik Pohjole bio drukiji. Vinminen je s jedne strane povezan s motivom stvaranjem svijeta, kao i s maginim pjesmama i takoer razliitim neuspjesima sa enama. Jedan takav neuspjeh, u prvom dijelu Kalevale, odnosi se na Joukahainenovu sestru Aino, koju Joukahainen ponudi kao nevjestu Vinminenu nakon to ga on pobjedi u Akseli Gallen-Kallela (18651931), "Aino" (1889) pjevakom nadmetanju. Prilikom jednog putovanja po moru Vinminen stie i u Pohjolu, gdje mu gospodarica Luohi obeda da de mu pomodi stidi kudi i da de mu dati svoju kder ako napravi sampo za nju. Vinminen se vrati u Kalevali i nagovori maginog kovaa Ilmarinena koji je iskovao i "poklopac neba" (nebeski svod), da poe u Pohjolu i napravi sampo. Ovaj to ini i zatrai Luohinu kder kao naplatu, no ona ne eli napustiti Pohjolu. Radnja se nastavlja poslije s priom o junaku Lemminkinenu i djevojci Kylliki, koju on poslije naputa i takoer odlazi u Pohjolu po novu enu. Luohi mu daje tri teka zadatka (hvatanja demonskog losa, konja i labuda u rijeci Zemlje smrti), to Lemminkinen sve dobro obavi ali ga na kraju ubije govedar "Mokra kapa", koga je Lemminkinen uvrijedio. Poslije Lemminkinenova majka nae njegovo raskomadano tijelo, sastavi dijelove i ponovno ga oivi. Poslije toga i Vinminen i Ilmarinen nadi de se u Pohjoli i zaprostiti Luohijinu kder, koja bira mlaeg Ilmarinena. Luohi mu postavlja tri zadatka: poorati polje puno zmija, uhvatiti medvjeda Smrti i vuka iz Zemlje smrti i uasnu tuku iz rijeke u Zemlji smrti. Ilmarinen uspije u svemu i slijede pripreme za svadbu. Svi su pozvani na svadbu, osim Lemminkinena koji zlovoljan poslije stiu u Pohjolu i svojim bahatim ponaanjem izaziva sukob s gospodarom mjesta, koga zatim ubija u dvoboju. Lemminkinen utekne, ali Luohi pokrede vojsku i doe do rata izmeu Pohjole i Kalevale.
7

Lnnrot je zatim ukljuio u spjev tunu priu o mladidu Kullervu, koji se rodio nakon to mu je stric Untamo ubio oca Kalervu. Unatmo de u jednom trenutku prodati Kullerva Ilmarinenu kao rob, i potonji de izazvati smrt Ilmarinenove supruge (prizvat de opor vukova i medvjeda koji de je razderati na komade).

Akseli Gallen-Kallela, "Kullevo i vuji opor", ulje na platnu 1917. (lijevo) i "Kullervo krede u rat", studija napravljena izmeu 1890. i 1991. (desno. Zatim na povratku iz ropstva Kullerva sretne mladu prosjakinju, koju obljubi a pokazat de da mu je to bila sestra. Kada se vrati rodu. Rodbina ga pokua odvratiti od osvete protiv strica, ali na kraju vie nitko ne mari za njegovu sudbinu, osim njegove majke. Kullervo poe u rat protvi Untama, i tu je osobito vana epizoda o oprotaju od svoje obitelji. Na kraju se vrada, ali svi su mrtvi i on naie na tijelo svoje sestre koja je poinila samoubojstvo. Zbog osjedaja krivnje, sam poini samoubojstvo (padne na svoj ma). Kada doznaje tu vijest, Vinminen zakljuuje da djecu nikada ne treba predati drugima ili loe odgajati, jer e odrasti puni zla kao Kullervo, umjesto da budu umni U zadnjem dijelu spjeva Vinminen, Ilmarinen i Leminkinen pokuavaju oteti sampo iz Pohjole. Vinminen se slui modima pjesme da bi uspavao Luohi i ljude u Pohjoli i zatim ta trojica ukradnu sampo. Poslije tri dana ljudi Pohjole se probude i upuste se u potjeru za Kalevalcima. Slijedi borba na moru sampo padne u more, i Vinminen izgubi svoju maginu harfu u valovima. Ipak, neki dijelovi sampa de doploviti do obale i Vinminen de ih posaditi u Kalevali. Poslije Vinminen izradi novu harfu iz drveta breze i tako lijepo zapijeva da i Sunce i Mjesec se spuste da bi sluali pjesmu. Luohi iskoristi tu priliku i zatvori Sunce i Mjesec u brdo na Pohjoli. Vrhovni bog Ukku se udi zato je postalo tako mrano i naloi vatru za novo Sunce i Mjesec, ali ta vatra padne u more i proguta je riba.
8

Poslije Ilmarinen de pokuati iskovati nov Mjesec i novo Sunce, ali bezuspjeno. Vinminen zatim doznaje gdje je Luohi sakrila Sunce i Mjesec i zajedno s Ilarinenom krene u Pohjolu da bi ih oslobodili ali tada Luohi shvati da je sve izgubljena i oslobodi ta sjajna nebeska tijela. Zadnji spjev Kalevale ved ima krdanski motiv. Djevica Marjatta zatrudni nakon to je progutala borovnicu. Ona rodi sina ali Vinminen zakljuuje da se dijete bez oca treba ubiti. Dijete progovori i kae Vinminenu da govori gluposti, jer je sam bio roen bez oca. Jedan starac zatim krsti dijete i proglasi ga novim kraljem Karelije. Vinminen se razbjesni i krene u bakrenoj lai prema prostoru izme neba i zemlje, predviajudi da de ljudi jednoga dana opet trebati i sampo i harfu i svjetlost, ali je ipak ostavio i harfu i pjesme za narod. Zavrnica spjeva zapravo u novom krdanskom ruhu ponavlja poetak, kada je svijet nastao od nebeske djevice, koja je rodila Vinminena.

Akseli Gallen-Kallela, "Kovanje sampa" (1883), odlazak Vinminena (18961906).

Mit o stvaranju
Mit o stvaranju poinje s "djevicom zraka", prekrasnom enom i duhom prirode, koja je sav svoj ivot uvalo svoje djevianstvo, dok joj nije postalo dosadno da uvijek ivi sama i kao djevica. Prolazilo je vrijeme i napokon je doletjela patka, traedi mjesto gdje de sagraditi svoje gnjezdo. Djevica, sada ved oznaena i kao "majka vode" podigla je koljena iznad vode i patka je na koljenu izgradila gnjezdo i snesla est zlatnih jaja i jedno eljezno jaje. Djevici je koljeno poelo gorjeti i kada ga je pomaknula sva su jaja pala u more i razbila se u komade Ali razbijena jaja pretvorila su se u lijepe stvari: donji dio jedne ljuske postao je Zemlja, vrh druge ljuske postao je nebo, vrh jednog umanjka postao je sunce, gornji dio jednog bjelanjka postao je Mjesec, tokice na ljuskama postale su zvijezde i crne mrlje postale su oblaci. Plivajudi u moru, djevica zraka oblikovala je rtove i uvale uz obale, hridove u moru i otoke. I u njezinoj utrobi ekao je Vinminen, razmiljajudi kako de ivjeti u tako tamnom mjestu.
9

Vinminen je molio i Mjesec i Velikog Medvjeda da ga oslobode ali kada mu oni nisu pomogli, sam je iziao iz majine utrobe i dugo plovio po vodi, dok nije napokon iziao na kopnu i ugledao Mjesec, Sunce i Velikoga Medvjeda.
Akseli Gallen-Kallela, na slici "Ad astra" (1907), prikazao je Ilmatar.

Sampo
Nije tono jasno to je sampo, no ono je opisano kao neka vrsta mlina koji je izradio Ilmarinen, i iz kojega je izlazilo ita (ili brano), sol i zlato. Ime se esto tumai prema vodskoj rijei sammas (gen. sampaan) "stup", ili estonskom sammas (gen. samba) "potpora". U svakom sluaju sampo je neto to osigurava blagostanje, neka vrsta mlina srede. Ilmarinen je kovao sampo tri dana i tri nodi i dok je gledao u vatru vidio je razliite stvari: prvo samostrijel, koji je lijep ali zao (jer trai glavu), zatim brod, koji je lijep ali zao (jer trai rat), zatim junicu, koja je lijepa ali zla (jer razlijeva mlijeko naokolo), zatim plug, koji je lijep ali opet zao (jer unitava opdinsku zemlju), i na kraju Ilmarinen ugleda poklopac sampa, kako nastaje u kovakoj vatri. Prema jednom tumaenju, sampo se mogao odnositi i na neki konkretni predmeta, a bilo je i pokuaja da se poistovjeti s kakvom bizantskom kovnicom.

Magija podrijetla
Najkarakteristini elementi u Kalevali su arolije podrijetla. Da bi se bilo koja stvar svladala treba znati njezino podrijetlo, i to se odnosi i na eljezo, na razne nevolje i bolesti, na pivo, na ivotinje, itd. Lnnrot je skupio i takve arolije koje nije ukljuio u Kalevale, primjerice izjave o podrijetlu psa i make. Meu primjerima iz Kalevale, vrlo su zanimljive arolije ili ari u kojima se spominje podrijetlo eljeza, podrijetlo zmije, podrijetla velikoga mraza. Treba dodati da se esto puta u inkantacijama prijeti oslovljenim silama prema formuli: znam tko ti je bila majka, i ako ne prestane raditi to to radi onda du sve ispriati tvojoj majci. Logika je jednostavna i zvui katkad gotovo djeja: "Znam tvoju Mamu, budi dobar (ili dobra), ili du joj redi da si zloest (ili zloesta)"
10

Zanimljivo je da se u Kalevali, u vedini tih arolija o podrijetlu, jai naglasak daje majkama i podrijetlu u enskoj lozi, nego mukom rodoslovlju. U krajnoj liniji i to je u skladu s mitom o postanku, u kojem glavnu ulogu ima djevica zraka (iako se osjedaju neke implikacije utjecaja koji je imao vrhovni bog Ukko). Primjeri
Podrijetlo psa
Znam, dakako, podijetlo psa, mogu pogoditi podrijetlo teneta. Stvoren je na hrpi praine pripremljen na livadi, Roen je od osam otaca i od jedne majke Ljubavnica Zemlje, Manuhutar, oblikovala je glavu iz breuljka Za noge je uzela kolce iz ograde za ui lokvanje, Desni je stvorila iz istonoga vjetra, i njuku iz vjetra

Podrijetlo make
Znam podrijetlo make inkubacija Sjedobradoga. Maka je nastala na pedi i ima nos djevojke, glavu zeca, rep iz Hiisijeve pletenice, kande zmije rep iz zmijskog otrova, noge od bobica, a ostatak tijela pripada vujem rodu.

Podrijetlo eljeza
Zrak to je prva majka; vlaga starija sestra Mlai je njezin brat eljezo, srednji brat vatra. Ukko, stvoritelj nebeski, zapovjednik zranih sila Odvojio je vodu od neba, od vode zemni svod Nije jo bilo eljeza, trebao se jo roditi ... I tako su se rodile tri djevice prirode postale su tri roditeljice eljeza Hodale su, skakale, djevice kraj oblaka su hodale, s nabreklim dojkama i bolnim bradavicama mlijeko je teklo po zemlji, iz bradavica se prolijevalo ... Mlijeko koje je bilo crno, dala je starija djevica Mlijeko koje je bilo bijelo dala je srednja djevica Mlijeko koje je bilo crveno, dala je mlaa djevica (Crno mlijeko postati de crno eljezo, bijelo postat de elik i crveno postat de eljezna rudaa)

Podrijetlo zmija
Znam, zmijo, tvoje roenje, poznajem tvoje podrijetlo Ti si se rodila od Siuetara, ti si zaeta od vodenoga duha Pljunula je u vodu vjetica, pljunula je na valove Slinu su uzdrmali vjetrovi, duh vode te tiho zibao esto godina, njegova najdraa More je izbacilo slinu na al Stigle su tri kderi prirode i rekle: "to de se dogoditi ako Stvoritelj daje ovomu ivot, ako mu daje oi" Stvoritelj je to uo i rekao "Bit de zlo..." (Na kraju je Hiisi udahnuo ivot u zmiju)

Dodatak

Bez obzira na sve komentare koje je Kalevala doivjela nakon to ju je Lnnrot objavio i pogotovo u novije vrijeme (je li rije doist o izvornom epu?) nema dvojbe da je sano djelovala na finsku svijest, upravo zato to je u svoje vrijeme uspjela barem u ocrtavanju neke davne mitske prolosti (ili podrijetla). Njezin obrzac poslije je preuzeo estonski pisac i (kao i Lnnrot) takoer lijenik Friedrich Reinhold Kreutzwald (18031882), koji je za Estonce sastavio spjev pod imenom Kalevipoeg ("Sin Kaleva"). Kako znamo, Kalev je nedvojbeno bio istinski junak narodnog epa u Estoniji, o emu govori ne samo zapis njegova imena ved u 17. stoljedu, nego i stari ruski naziv za Tallinn, Kolivan (rus. , tj. "Kalevljev grad"), jo iz 13. stoljeda. Kreutzwald je tvrdio da je svoj rad utemeljio na estonskim pjesmama. No tek se manji dio njegova epa (oko 8%) smatra izvornim (prema narodnoj predaji), to ne znai da to djelo nije utjecalo na modernu estonsku svijest i u krajnjoj liniji, zbog svoje veze s Kalevalom, uvrstio Estonce u finski krug. Dodue, Kreutzwaldov ep nikada nije stekao ni priblino slinu slavu kakvu je stekla Lnnrotova Kalevala.
11

Dakako, i danas demo naidi na komentare da je Lnnrot mnogo to u Kalevali jednostavno izmislio, to zapravo dovodi u sumnju i sav ep. Pa ipak, barem antropoloka poruka iz arolija podrijetla svakako je izvorna, tim vie to je Lnnrot zabiljeio vie takvih primjera, koje nije utkao u Kalevalu. Treba upozati podrijetlo neke stvari ili osobe, da bi se njome moglo vladati, ili pak da bi se shvatila, ili da bi se uopde moglo djelovati. I kada to podrijetlo nije sasvim poznato, onda se barem pokuava, ovisno o obiajima vremena, osmiljavati.

Kozmogonija
Kozmogonija i kultura
Kozmogonija, odnosno nastanak svemira, prvi je problem u odnosu na tematiku podrijetla. Rije je o "krajnjem podrijetlu", o podrijetlu svega to danas postoji, i na stanovit nain osmiljavanje svih djelominih izraza podrijetla ovisit de o pristupu prema kozmogoniji. Otkad su ljudi razvili svijest o ivotu i otkad se ovjek oblikovao kao bide koje osigurava svoj opstanak s pomodu kulturnih adaptacija, osmiljavanje nastanka svemira postalo je vano. Zapravo, moglo bi se redi da je svaka kultura, barem implicitno, povezana s nekim kozmogonijskom modelu. Kozmogonijski modeli u krajnjem smislu objanjavaju ponaanje, i na taj nain legitimiraju i kulturu. U ovom kontekstu mogli bismo krenuti od opde zamisli o kulturi, koju je jo 1871. Edward B. Tylor (18321917) definirao kao "sloenu cjelinu koja ukljuuje znanje, vjerovanje, umjetnost, moral, pravo, obiaj i druge sposobnosti i navike koje ovjek stjee kao pripadnik drutva". Tylorova definicija podrazumijeva vezu izmeu kulture i drutva (ili zajednice), i istie neopipljive, duhovne ili idejne aspekte kulture. Tzv. materijalna kultura u biti samo je izraz ili odraz te idejne cjeline koju je Taylor nazvao kulturom. Prema analizi Clydea Kluckhohna (19051960) i Alfred L. Kroeber (18761960), do sredine 20. stoljeda broj definicija kulture narastao je na oko 200. Saimajudi te brojne definicije, Kluckhohn i Kroeber zakljuili su da kultura obuhvada sklop obrazaca ponaanja steenih i prenijetih putem simbola i rukotvorina (primjerice, kroz jezik i umjetnost), koji se temelje na naslijeenim/tradicionalnie idejama i vrednotama, i osebujni su za odreene ljudske skupine. I drugi antropolozi, primjerice Bronisaw Malinowski (18841942) i Margaret Mead (1901 1978), takoer su istaknuli vanost drutvenog nasljea prenijetog s pokoljenja na pokoljenje, ili eventualno psiholoke imbenike, ili pak injenicu da se kultura ne prenosi bioloki ili nagonski. U jednom drukijem kontekstu, Milford Wolpoff (1942) opisao je kulturu kao osobitu niu ljudske vrste. Dakle, u tom bi smislu kultura imala bioloku funkciju, iako nije zapravo bioloki odreena. U svakom sluaju, ovjek je jedinstven po tomu to se slui preteno kulturom da bi se prilagodio svom okoliu i osigurao svoj opstanak. Taj je odnos, dakako, obostran, jer dok kultura odreuje prilagodbu ljudi prema okoliu, neminovno je da vrsta okolia utjee na vrstu kulture. Moemo stvar pojednostaviti i konkretizirati: ivotinje nagonski ine to to ine da bi opstale u svom okoliu. ivotinje katkad naue nove oblike ponaanja iz izravnih iskustava, i katkad ih prenose na svoje potomstvo, ali nema indikacija da prenose neto nalik na kulturu u simbolikim oblicima. S druge strane, ovjek, kroz kulturu, nasljeuje skupinu "uputa" za ponaanje i te upute mu govore kako treba osiguravati hranu, gdje i kako treba sagraditi dom, s kim se treba druiti, kako treba osigurati svoje potomstvo, itd.
12

Te "upute" moraju biti i donekle promjenjive da bi se omogudila prilagodba okoliu koji se mijenja, no stihijske i/ili preeste promjene naruile bi svaku kulturu. I upravo tradicijska komponenta (= nasljeivanje) osigura potrebnu postojanost kulture. Meutim tradicija, po svojoj logici, podrazumijeva i pogled u prolost, pa se zato svaka kultura nuno okrede prema svom podrijetlu. To je vidljivo ak u pokuajima tumaenja "udnih" kulturnih obiaja. Primjerice, Herodot je opisao obiaj karijskih ena da nikad ne objeduju zajedno sa svojim muevima kao tradiciju koja je nastala zbog jednog drevnog nasilja (navodno su prvi grki kolonisti maloazijske Jonije pobili sve karijske mukarce i uzeli njihove ene za sebe). Meutim u opdem sklopu osobito su vani tzv. "junaci kulture". Junak ili heroj kulture (engl. culture hero, njem. Heilbringer) u pravilu je mitska osoba, koja svojim izumom, otkridem ili drugim djelom uspostavlja ili bitno utjee na budude drutvene, politike, gospodarske, religijske i druge odnosa. U Kalevali, takvi su primjeri Vinminen, prvi pjeva, i kova Ilmarinen, koji je iskovao sampo (kao i sam nebeski svod). Drugi esto spomenuti primjeri su Oziris (Asar), Izida i Hor u Egiptu, Shnnng (), uti car () i Veliki Y () u drevnoj Kini, Prometej, Kadmo, Heraklo i sva druina heroja iz grke mitologije, Eneja i Romul u rimskoj predaji, Odin (inn) u nordijskom svijetu, starozavjetni patrijarsi u idovskoj i uopde abrahamistikoj tradiciji, "pernata zmija" Quetzalcoatl u Meksiku, Mondawmin (bog kukuruze) meu Indijancima Pani (engl. Pawnee) uz pritoke rijeke Missouri. Ti pojedinci, u vedini sluajeva, zamiljeni su kao bogovi, polubogovi ili osobe koje su stekle boanske odlike: Vinminen i Ilmarinen u Kalevali povezani su s nastankom svijeta (Ilmarinenovo ime etimoloki ga povezuje s Ilmatar, nebeskog djevicom koja je stvorila svijet), Oziris je bog (prvijenac boga Zemlje Geba), Shnnng je "boanski zemljoradnik", Prometej je titan iz druge generacije (sin Uranova i Gejina sina Japeta i njegove seste, titanide Temide, boica pravde), Heraklo je Zeusov sin i polubog, Romul je potomak Eneje (i Venere) preko svoje majke (Reje Silvije), i otac mu je bog Mars, starozavjetni patrijarsi su svjedoci Objave, Quetzalcoatl je bog i Mondawmin je nebeski posjetitelj. Kulturni junaci ovako ili onako odraavaju kozmogonijske sheme, ali sam izgled kozmogonijske sheme ovisit de i o vrsti kulturne prilagodbe okoliu. Kozmogonije naroda u planinskim podrujima ili u dubini praumi, izgledat de drukije od kozmogonija stepskih ili primorskih naroda. Isto tako, to je neka kultura sloenija i vie povezana s drugim kulturama, to de i njezina kozmogonija biti sloenija i ukljuivati dijelove kozmogonija drugih kultura. Najdalje, kozmogonije su obino slojevite, i odraavaju razliite povijesne epohe u razvitku neke kulturne Gustave Moreau (18261898), "Prometej" (1868) zajednice.
13

U Kalevali, primjerice, postoje elementi koji seu moda do mezolitika ili neolitika (nebeska djevica, patka), zatim motivi iz eljeznog doba (kovanje sampa i nebeskog svoda) i napokon utjecaji krdanstva (preko uloge koju ima vrhovni bog, Ukko). Nain opisivanja i konstruiranja kozmogonija u pravilu je mitski, ali treba uzeti u obzir da je razlika izmeu mitskog shvadanja i, recimo, znanstvenih spoznaja nekada bila znatno manja nego danas. tovie, mogude je pretpostaviti da ta razlika u davnini nije ni postojala. Drugim rijeima, mogli bismo pretpostaviti da su mit i znanost, u nekom ishodinom dobu ljudske vrste, zapravo bili jedno te isto.

Mit i znanost
to je zapravo mit? Rije "mit" poprimila je razliita znaenja otkad se rairila u europskim jezicima negdje u 19. stoljedu, vjerojatno prema franc. mythe (ili njem. Mythe), to je bio prihvat latinskoga grecizma mythos (> mythus). Inae, sami Latini dugo su vremena prevodila grki pojam kao "pripovijest" (lat. fbla), i znakovito je da je ulek u svom rjeniku znanstvenog nazivlja prevodio "mit" (u tal. i njem. obliku) kao "baj, bajka" (ulek je takoer ponudio kovanicu "bajoslovlje" za opdi pojam "mitologija"). Dakle, mit je bio vien opdenito kao "bajka" ili "pripovijest", no ini se da je ved u antici, i to s razvitkom ili razdvajanja znanosti, to znaenje katkad poprimilo pogrdni smisao "izmiljena", ili "lana pria". Danas antropologija i druge znanosti koje se bave i mitom, odreuju taj pojam ne nuno kao "lanu priu", nego kao vjerska ili sakralna predaja, sa sadrajem koji se odnosi na podrijetlo svijeta, boanstava, ljudi ili naroda. Smatra se da mit, kada izgubi sakralni smisao, moe se svesti na obinu puku bajku (engl. folktale). Meutim, osim to se mogu odrediti kao sakralne prie o podrijetlu, mitovi predstavljaju i posebne oblike prianja. Primjerice, njemaki filolog i povjesniar religija Walter Friedrich Otto (1874 1958) smatrao je da je izvorni grki oblik ozaavao "rije u drevnom smislu", koja se ne dijeli od bitka. I doista, jo su antiki filozofi razlikovali , kao rije koja ne treba potvrde, od rijei u obliku , koja poiva na naelu razuma. Sam korijen rijei bio bi *m, *m, "glasati (pustiti glas)", koji je moda prisutan i u hrvatskom glagolu "mukati" (glasanje goveda). Ukratko, mit je stanovit oblik neteleoloke spoznaje, tj. izravne spoznaje stvari, bez traenja objanjenja. Dakako, Sigmund Freud (18561939) je uoio slinost izmeu jezika mita i jezika kojim u snovima govori podsvijest, to ga je navelo na to da u mitovima, poput grke predaje o kralju Edipu, prepozna doraene opde izraze ljudske due i podsvijesti. Poslije je Carl Gustav Jung (18751961) zakljuio da u mitovima izranjaju trajni oblici iz opdeljudske podsvijesti, prema njegovom nazivu "arhetipovi", koji su slini svuda, u svim narodima svijeta. Iako su takve psihoanalitike sheme doivjele kritike, mora se priznati da su imale jak povratni utjecaj na antropoloka i druga shvadanja mita. Napokon, kako je naglasio ameriki mitolog Joseph Campbell (19041987), jezik mita je metaforijski i/ili pjesniki, a nain djelovanja je estetski. Mit nije, dakle, lana pria, nego drukija vrsta prie, razliita od logikog opisa promatranih dogaaja, to je osnova znanstvenih diskursa. Meutim, prema takvom gledanju, mit nije suprotna pojava (recimo) znanosti, nego tek razliiti nain doivljanja stvarnosti.
14

Dakako i znanost (logos za razliku od mitosa, "rije") figurira u kozmogonijskim shemama, kako je
izriito oznaeno u proslovu Evanelja po Ivanu, koje zapravo iznosi novu krdansku kozmogoniju (razliitu od starozavjetne):
, . . , . Prvi slavenski prijevod: Iskoni b slovo i slovo b u Boga i Bog b slovo. Se b iskoni u Boga. Vs tm by i be oego nitoe ne byst ee byst. Dananji hrvatski prijevod: "U poetku bijae Rije i Rije bijae u Boga i Rije bijae Bog. 2 Ona bijae u poetku u Boga. 3 Sve postade po njoj i bez nje ne postade nita."

I znanost se isto tako bavi podrijetlima. Dananja kultura, nain kojim se ljudi danas prilagoavaju svom okoliu vrlo je snano odreena znanodu, do te mjere da se katkad sve druge naine spoznaje smatraju zaostalima. Moe se redi da je znanost u nae vrijeme ved stekla gotovo kultno ili moda ak religijsko znaenje u svijetu. Znanstveni pristup oznaen je kao "dobar" pristup, a neto "neznanstveno" obino se smatra loim, nazadnim, itd. Jedina je iznimka umjetnost, koja i dalje ima priznatu vrijednost, to se vidi i u injenici da je obino spojena sa znanodu u nacionalnim akademijama. Pa ipak, kada se i znanost razvija do krajnje toke, i to prema svojim vlastitim pravilima, zanimljivo je koliko se pribliava viziji koja je nekada biti tipina za mitska i religijska shvadanja. Kljuni primjer upravo je teorija o Velikom prasku.

Vremenski razvitak Velikog praska (NASA/WMAP Science Team).

Razvitak te teorije izvrsno je opisan u dokumentarnom filmu Lukea Ellisa, Beyond the Big Bang (= Poslije Velikog praska) iz 2007. godine. Komentari u Ellisovom filmu zorno su objasnili kako se teorija o Velikom prasku postupno oblikovala iz nagomilanih znanstvenih spoznaja (o izgledu svemira, o gravitaciji, o vremenu i prostoru, itd.), i kako se na kraju i potvrdila upravo na temelju "krunskih" znanstvenih dokaza (pozadinske radijacije i zatim distribucije svemirske topline).

15

No Ellisov film takoer je naglasio otpor koji su znanstvenici imali prema teoriji o Velikom prasku, jer je snano podsjedala na religijske kozmogonije, i zato to je njezin prvi snani pobornik bio katoliki svedenik Georges Lematre (18941966). Paradoksalno, danas je teorija o Velikom prasku gotovo religijski prihvadena, jer glavnina znanstvenika vjeruju u nju, a slika poetka svemira koja se zagovara snano podsjede na neke kozmogonijske mitove. Ako bismo pokuali opisati Veliki prasak "golim jezikom", dakle jezikom lienim svih modernih, pa i predmodernih metajezinih sadraja (neologizama, kovanica, tuica, itd.) mogude je da bi pria napokon vrlo nalikovala na strukturu mita (uz veliko oslanjanje na metafore, pjesnikih asocijacija i slino, u skladu s Campbellovim tumaenjem).

Primjeri kozmogonija

Kada razmotrimo primjere tradicionalnih kozmogonija iz razliitih vremena i dijelova svijeta, mogude je uoiti nekoliko vrlo slinih tema ili motiva diljem svijeta. Prva je takva tema esto poistovjeivanje praznine ili tame prije poetka svijeta ili svemira s iskonskim vodama. Istina, u nekim razraenijim verzijama, na poetku nije bilo ni vode ni zraka, nego samo prazina, kao u grkoj koncepciji kaosa to se moe uzeti kao filozofski napredniji shvadenja kaosa. Ali ipak, u manje doraenim i lokalnijim kozmogonijama iskonska voda je simbol za prvobitno nitavilo. Iskonske vode Ta je simbolika izriita takoer u starozavjetnoj knjizi Postanka, na hebrejskom Bereiit (" ,) U poetku", prema uvodnoj sintagmi, koja stoji na ishoditu idovske i poslije judeokrdanske tradicije, i s kojom se zapadna znanost dugo vremena najvie hrvala. Meutim, knjiga Postanka je vieslojna i smatra se da je opis stvaranja u prvom poglavlja nastao tek u 6. st. pr. Kr. za vrijeme babilonskog prognanstva idova, dok je starija hebrejska verzija sadrana u opisu u drugom poglavlju, koje je vjerojatno nastalo za vrijeme vladavine kralja Salomona u 10. st. pr. Kr., ili malo poslije tog vremena. I u toj starijoj verziji, nema na samom poetku iskonskih voda. Postoji najprije samo gola zemlja, ak i bez kie i voda je tek poslije izbila iz zemlje i potopila sav svijet:
Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju, 5 jo nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, jo ne bijae niklo nikakvo poljsko bilje, jer Jahve, Bog, jo ne pusti dada na zemlju i nije bilo ovjeka da zemlju obrauje. 6 Ipak, voda je izvirala iz zemlje i natapala svu povrinu zemaljsku. (Post 2, 4-6)

Moe se pomisliti da je ta prvotna slika gole zemlje bez raslinje vie odgovarala svjetonazoru kanaanskih nomada, dok je taj dodatak o vodi koja je "ipak" izbila iz zemlje poslije stavljen u tekst da bi se drugo poglavlje Postanka uskladilo s prvim. I u prvom poglavlju vizija o iskonskim vodama najvjerojatnije je nastala pod utjecajem babilonskih i jo starijih sumerskih predloaka. Tu predaju, kao i motive iz knjige Postanke, opirnije demo obraditi poslije. No zasad treba spomenuti samo polazni okvir. U babilonskom tekstu Enma Eli koji je bio zapisan na akadskom jeziku oko 1100 pr. Kr. i koji pokazuje paralele sa sumerskim tekstovima iz 2500. pr. Kr. na poetku bijae Apsu, iskonski slatkovodni ocean, koji se pomijeao sa slanom vodom boice Tiamata i rodio sina Ladmua i kder Lahamu, tj. nanose mulja iz koje se stvorila Zemlja Ladmu i Lahamu poslije su rodili i bogove Taj prizor o mijeanju slatke i slane vode i stvaranju Zemlje iz nanosa mulja savreno odgovara prilikama u donjoj Mezopotamiji. Akadsko ime Apsu je jasno i predloak se trai u sumerskoj rijei ab, "voda", koja se pojavila poslije i u indoeuropskim tradicijama (pogotovo u iranskim sredinama), dok ime Tiamat vjerojatno ima ire simboliko znaenje.
16

U hebrejskom i u zapadnosemitskim jezicima postojala je i srodna (ili moda posuena) rije tehnom ( ,)sa znaenjem "dubina, ponor", koja se koristila upravo u prvom poglavlju knjige Postanku, no i Grci su prihvatili akadsku rije u obliku koji je poslije dao grki , "more". tovie, iako nije sigurno, postoji i mogudnost da je i hrvatska rije "tama" (usp. stcslav. tma) ili moda rus. rije za maglu (), preko svojih indoeuropskih korijena vezana za istu semantiku. Marduk i Tiamat, otisak peata iz Britanskoga muzeja, slika No etimolozi alternativno izvode ime boice AN159863001 ( Trustees of the British Museum). Tiamat iz sumerskog TI "ivot" i AMA "majka", to je simboliki znaajno i nadalje, prikaz Tiamat kao enskog zmaja u spisu Enumu Eli ukazuje na njezinu ulogu na poetku vremena. Motiv vode i zmaja (simbola vremena i prototipa grkog uroborosa) u ovim bliskoistonim primjerima, kao i veza sa enskim naelom, govori o jednom opdem i moda najire rasprostranjem polozitu za mnoge mitske kozmogonije. Rije je o simbolici raanja i ulozi svjetske Pramajke ili barem Pramaternice. Naime u mnogim modernim interpretacijama iskonske vode bile su viene kao plodna voda u maternici, iz koje nastaje svijet. Ali vedina tih simbola su nekako impresionistiki nabacani na mitsko platno: postoji voda, i ona je povezana sa enskim naelom a katkad je Pramajka ta voda, ili se barem nalazi u vodi kao Ilmatar u Kalevali, ili se ispod te iskonske vode nalazi zemlja, koja se mora izvudi na povrinu i onda de zemlja biti vie-manje povezana s Pramajkom, itd. U nekim kozmogonijskim mitovima, ivot izranja iz Pramajke Zemlje u tvrdom obliku, tj. iz same utrobe zemlje. Kozmogonije ronjenja, izranjanja ili izlaska Ovakve su kozmogonije vrlo este diljem svijeta, i osobito meu amerikim starosjedilakim narodima. Uloga koja se pripisuje enskim i mukim faktorima obino ovisi o tome je li neko drutvo matrilinearno ili patrilinearno, premda je do odreivanja ili ak inverzije spolnih uloga mogla dodi i poslije. U indijanskim primjerima spominje i Veliki Duh, koji obino nekako pokrede stvaranje, ali nije uvijek jasno odreen. Isto tako u indijanskim predajama esto se javlja lik "varalice / aljivca" (engl. trickster), koji je Joseph Campbell poistovjetio s maskom boanstva. Taj je lik apsurdan upravo da bi dokazao da je tek maska nepoimljive boje biti. Jedan od glavnih "varalica" je Kojot, katkad poistovjeen sa Stvoriteljem. Prema legendi Miwoka (narod u Kaliforniji), Kojot je stvorio Zemlju kada je istresao svoju deku nad iskonskom vodama. Prema narodu Wappo Kojot je stvorio i jezik kada je dao ljudima vredu punu rijei. Kojot nekad stvara i same ljude, primjerice iz pruda u indijanskoj sauni. Moemo podi s jednim jednostavnim primjerom iz naroda Asinoboina (Siouxa). U toj prii glavni je lik bog-varalica Inktoni, (alt. Iktomi, Ikto, Unktome, itd.) koji je u Indijanaca amerikih prerija zamiljen kao Pauk (ime mu znai dosl. "pauk"), iako moe mijenjati svoje oblije i esto se pojavljuje kao goljast ovjek u tijesnim hlaama s vrlo snanim seksualnim porivima (on voli zavoditi naivne djevojke, katkad sanja da mu penis raste do golemih veliina, a katkad je i sam prevaren). U prii Asinoboina na poetku opet postoji samo voda a onda se nekako pojavljuje Inktoni, koji alje
17

razliite ivotinje na dno pramora da bi pronale zemlju. Vedina ivotinja ne uspijeva dodi do dna mora. Jedino je mouni takor uspio dodi do dna, ali je onda isplivao mrtav od toga napora. Ipak, u api je drao grumen zemlje, iz koje je Inktoni u ulozi Stvoritelja uspio napraviti Zemlju. Inktomi je onda odluio da de na Zemlji biti toliko mjeseci zime koliko on ima dlaka u svojoj bundi. Ali onda se javila aba, koja mu je rekla da je to ipak previe, i da bi sedam mjeseci zime bilo sasvim dovoljno. Inktomi se razljutio i ubio abu, ali ona je u smrti, svojim papcima pokazivala broj sedam. Potpuniju verziju prie nalazimo kod erokija (Cherokee) u jugoistonom dijelu SAD-a, koji sami sebe nazivaju Tsalagi ("narod"). Prema toj prii, svijet je u poetku bio pokriven vodom, i sve ivo nalazilo se u Galunlatiju, s druge strane svoda iznad Neba. Ali tamo je nakraju postalo tijesno, i ivotinje iznad svoda poslale su vodenu bubu da izvidi kakva je situaciju ispod svoda. Buba je uronila u vodu i vratila se s malo blata, koje je postalo zemljani otok, a Veliki Duh je privezao taj otok s nekoliko uadi za etiri strane (ugla) Svijeta. Zemlja je i dalje bila blatnjava i premekana za ivotinje. Samo je Kondor naao suho mjesto, i mahanjem svojih krila osuio je vedi dio Zemlje i istim mahanjem stvorio mnogo gora i planina. ivotinje su se zatim spustile po dugi na Zemlju, ali je bilo jo tamno, tako da su povukli sa sobom Sestru Sunce. Veliki Duh naredio je i da biljke pou za ivotinjama. Poslije je Veliki Duh stvorio mukarca i enu. Mukarac je gurnuo ribu uz enu i ona je zatrdunila i poela raati svakih sedam dana, dok Veliki Duh nije odredio da de roditi samo jednom godinje. Inae, u to vrijeme na poetku ivotinje nisu jo imale svijest, iako su imali osjedaje. Promjenu je izazvala Zvjezdana ili Nebeska ena (u engl. prijevodima ili Star Woman ili Sky Woman). Ona je jednom, dok je hodala u oevom vrtu u Galunlatiju ula bubnjeve ispod jednog drveta, i iskopala je rupu da bi vidjela to se dogaa. Ali je iskopala preveliku rupu i pala kroz nju prema Zemlji. ivotinje su vidjele kako Zvjezdana pada i htjeli su je spasiti, pa je Kornjaa ponudila svoj oklop kao mjesto na koje de pasti. No trebalo je postaviti neto mekano na oklop da se Zvjezdana ne bi razbila. I onda je vodeni pauk ili mouni takor uspio izvudi komad zemlje iz vode za kornjain oklop, i zatim umrlo od napora. ivotinje su ekale da Zvjezdana padne, i pala je na oklop Kornjae i odmah je iz svog tijela poela proizvoditi kukuruzu, grah, drugo bilje i rijeke. I jo vanije donijela je na zemlju iskru svijesti, koju erokiji i dalje odrava u svetoj vatri koju loe za vrijeme svojih obreda. Uz ovakve kozmogonijske mitove, u kojima figurira iskonska voda i pad nekog bida (najede enskog spola) s Neba, meu sjevernoamerikim Indijancima ima i mitova o izbijanju ljudi iz zemlje. Takvi su mitovi tipini meu matrilearnim narodima jugoistonih SAD-a. Primjerice, predaja indijanskog naroda Acoma u Novom Meksiku, koji je ivio u peublu Nebeski Grad (engl. Sky City), poinje upravo pod zemljom. Pod zemljom su se rodile dvije sestre, koje su odrasle u mraku i znale su jedna drugu samo po opipu. Njegovao ih je enski duh Tsichtinako. Kada je dolo vrijeme sestre su dobile koare sa sjemenjem i modelima ivotinja koje de postojati u idudem svijetu. Posadili su jelku, koja je probila malu rupu u zemlji, i u podzemlje je stigla svjetlost. Zatim su udahnule ivot u jazavca, koji je proirio rupu, i onda u skakavca, koji ju je izgladio i pogledao kako je vani za taj in bio je kanjen, ali je dojavio da je vani sve "ravno". Napokon je dolo vrijeme da sestre iziu kroz rupu i dovre stvaranje. Tschtinako im je tada rekla da ju je poslao prvi stvoritelj Uchtsiti, koji je oblikovao zemlju iz grumena svoje krvi. Sestre su se prozvale Iatiku (donositeljica ivota) i Nautsiti (puna koara), i neki kau da je druga sestra poslije protiv elje njihova oca rodila dva sina, koje je zaela toplim kapima iz duge, pa ih je kao kazna napustila Tsichtinako.
18

Prema jednoj verziji, Iatiku je zatim odgojila jednoga sin svoje sestre, i poslije je imala spolni odnos s njim i rodila je Narod. Prema drugoj verziji onda je stvorila i duhove (kaine), koji provode dio godine u planinama i dio godine s narodom, kada sudjeluju u kinom plesu. Sline motive probijanja iz zemlje mogu se nadi takoer u predajama Apaa i Hopija, iako su prvi bili doseljenici sa sjevera i drugi potomci indigenih Anasazija. Kreacijski mit Apaa, tonije u njihova ogranka Jicarillo, kae da je u poetku zemlja bila prekrivena vodom i da su ljudi, ivotinje i biljke ivjele u tamnom podzemlju. Izbila je svaa izmeu ivotinja koje su voljele tamu i onih su htjele svjetlost. Odluile su se nadmetati u igri i u toj igri pobjedile su dnevne ivotinje. U smislu nagrade su se pojavili Sunce i Zvijezde. I kada se Sunce podiglo do vrha, vidjelo je rupu u Podzemlju i reklo je to ljudima, koji su sagradili etiri humka, na kojima je raslo cvijede: i humci su takoer rasli sve dok djevojke nisu ubrale cvijede na njima. Na kraju su se ljudi popeli do rupe i izili u svijet koristedi ljestve napravljene od rogova, koje su im posudili bizoni. U drugih Apaa ima poprilino razliitih mitova, primjerice o etiri Djeda i o rastezanju zemlje. No zanimljivo je da prevladava ideja o etiri strana svijeta, koja odgovaraju specifinim bojama: crno je istok, plavo je jug, uto je zapad i bijelo je sjever. Ta shema izgleda kao 90 okrenuta eurazijska shema pravaca svijeta. Hopijska kozmogonija je sloenija, ali tu se takoer pojavljuje motiv izlaska iz podzemlja. U predaji prevladava ensko kreativno naelo Huring Wuhti, ili nekada Paukovica (ena Pauk), koja je zapravo ista osoba kao i Tschtinako u legendi Acoma o dvjema sestrama. Specifino je za Hopije da Huring Wuhti ivi u kivi, a to je vrsta podzemne prostorije koju Hopiji i danas koriste za svoje obrede.
Kiva u Bandelierovom spomenikom podruju (engl. Bandelier National Monument) u Novom Meksiku, koje je ako nazvano u ast vicarskog antropologa i arheologa Adolpha Bandeliera (18401914). Rije je o nekoj vrsti etno- ili arheoparka u kojo su ouvane tradicionalne nastambe i zgrade Hopija (fotografija u javnom vlasnitvu iz Wikipedije).

U jednoj poznatijoj verziji njihovog kreacijskog mita postoje dvije boice nazvane Huring Wuhti, jedna na istoku i jedna na zapadu, a izmeu njih se krede Sunce, koje u jednom trenutku uvidi malo suhog prostora na iskonskoj vodi izmeu jedne i druge Huring Wuhti. Dvije boice poinju komunicirati, u poetku preko male ptice koju je stvorila istona boica. Zapadna isto poinje stvarati ivotinje i napokon ljude. Ali izmeu istone i zapadne Huring Wuhti ivi Paukovica, koja de isto pokuati stvoriti ljude, ali nede u tome sasvim uspjeti, nego de stvoriti drukije ljude, tonije panjolce i poslije druge narode. Na sjeveru Amerike, tonije meu Indijancima Britanske Kolumbije i meu Eskimima, nastale su kozmogonijski mitovi u kojim kljunu rije ima jedan drugi bog "varalica", Gavran.
19

Gavran je u zapadnijim krajevima esto i stvoritelj, ali u pomaku sa zapada na istok njegova se uloga donekle mijenja od stvoritelja do zlikovca. Meu Eskimima, primjerice, Gavran u poetku baca koplje u iskonsku vodu poput lovca i izvadi grumen zemlje koja de postati Zemljom. Iz zemlje de poslije izidi dva mukarca, koji de ivjeti zajedno u paru, i jedan de zatrudnite. Da bi mogao roditi penis mu se rasporio i pretvorio u vaginu. Motivi Gavrana i koplja vidimo i meu ukima u sjevernom Sibiru, ali donekle i u japanskoj tradiciji. U prii uka, Gavran na poetku ivi sa svojom enom u malom skuenom prostoru. Na kraju im postane dosadno i ena zapita Gavrana da stvori svijet. On odgovori da ne moe, pa mu onda ona Gavran (foto: Milka Zinkova, 2008) kae da de neto sama izmisliti. Gavranica je legla i spavala, i dok je spavala postala je sve deblja i poela je gubiti perje. Bez da se probudi, rodila je dvoje golih bida. Gavran je bio uasnut, a djeca su mu se smijala zbog gruboga glasa i dlakavog tijela. Gavran je pomislio da mora neto uiniti, jer je njegova ena napravila ljude. Letio je i letio i napokon naiao na neka udna bida. Rekli su mu da su sjemeni novih ljudi, ali da trebaju Zemlju. Na to je Gavran odgovorio da de neto pokuati. Letio je na sve strane, izbacujudi izmet i mokradu po vodenoj povrini, i iz njegova izmeta i mokrade nastala su brda, doline, rijeke, oceani i jezera. Ljudi su tako dobili Zemlju, ali nisu znali to treba initi meusobno, dok ih Gavran nije nauio kako se trebaju pariti. Kao i Inktomi ili "Paukovica", Gavran je mogao mijenjati svoje oblije i prikazati se kao ovjek, i tako opditi s ljudima pretvorio bi se u ovjeka poput amana, koji skida svoju ivotinjsku masku. Meutim, antropomorfnost u ovim eskimskim i indijanskim priama odraava i shvadanje da su ljudi i ivotinje nekada bili isti. To je izriito reeno u jednom eskimskom pripjevu:
U najranije vrijeme, kada su i ljudi i ivotinje ivjeli na zemlji, ovjek je mogao postati ivotinjom, ako bi htio, i ivotinja se mogla pretvoriti u ljudsko bide. Katkad su bili ljudi i katkad ivotinje i nije bilo razlike. Svi su govorili istim jezikom. To je bilo vrijeme kada su rijei bile kao magija. Ljudski um je imao tajanstvene modi. Sluajno izgovorena rije mogla je imati udne posljedice. Mogla se odjednom oivjeti i to to su ljudi htjeli da se dogodi moglo se dogoditi samo se trebalo izredi. Nitko to nije mogao objasniti: Tako je onda bilo.

S druge strane, prie iz Gavranova ciklusa odraavaju i postupni prijelaz na patrijarhalno drutvo

20

Japan Isto je prisutno u japanskoj kozmogoniji, u kojoj de se ponoviti zamisao o koplju (ili slinom predmetu) u iskonskim vodama. Japanska predaja bila je zapisana u spisu Kodiki (oko 712. n.e.) i u djelu Nihongi (malo poslije, oko 720. n.e.). Arhaini su elementi iz eurazijskih tradicija oiti u japanskom primjeru, kao i opdenito u praksama intoizma, ali su ispremijeani s novim filozofskim shvadanjima. Japanska kozmogonija je potpunije opisana u Nihongiju, koji odraa i zamisao o falikom odnosu izmeu Neba i Zemlje. Prema opisu, u poetku su Nebo i Zemlja bili jedno. In (yin) i Yo (yang) nisu se jo razdvojili. Postojao je samo jajoliki kaos i sjeme kreacije. Nebo je nastalo iz iste mase te cjeline i Zemlja iz tee mase. Nebo se tako prvo diglo i otoci su poeli stvarati u pramoru. I onda je neko udno biljkasto bide poelo rasti izmeu Neba i Zemlje i postalo veliki muki bog. Poslije su nastali drugi bogovi, svi stvoreni voljom Neba. Nastalo je est bogova i zatim su nastali Izanami (ena koja poziva) i Izanagi (Mukarac koji poziva). Prva ena i prvi mukarac razmiljali su o tomu to se nalazi pod Nebom u uzburkanom moru i onda su u more bacili biserno koplje (ame-no-nuhoko). Kada su ga podigli iz mora, tekudina na vrhu koplja stvorila je otok Onogoro ("Otok zaeda"). Bogovi su se spustili na otok, koji je postao od svijeta. Izanami i Izanagi htjeli su se vjenati i izmislili su obred po kojem de hodati u suprotnim smjerovima oko svjetske osi Eitaku Kobayashi (18431890), "Izanagi i Izanami" dok se ne sretnu. (oko 1885). Kada su se sreli Izanami je izgovorila "srela sam lijepog mladida". Izanagi je negodovao, jer je on, kao muko, trebao prvo progovoriti. Ponovili su obred, i ovaj je put Izanagi prvi izgovorio rijei "Sreo sam lijepu djevojku". Zatim je pitao Izanami kakvo je njezino tijelo i ona mu je odgovorila da ima jednu prazninu koja je temelj njezine enstvenosti, na to je on rekao da ima jedan suviak, koji je dio njegove mukosti. Spojili su prazninu i suvinost i iz toga su se rodili mnogi otoci i napokon Zemlja Osam Velikih Otoka, dakle Japan. Rodila se i Amaterasu (ili Ohohiro-me no muchi) kao kraljica svemira. Amaterasu bila je tako lijepa da su je roditelji poslali na Nebo da vlada i onda su proizveli Mjesec da prati njihovu kder. Prvi par rodio je vie djece, pa tako i opasno dijete Naglost koga su poslali u Yomi (Podzemlje), i boicu vode Midzuhano-me i boicu zemlje Haniyama-hime. Na kraju je Izanami umrla raajudi Vatru (Kagu-Tsuchi, otjelovljenje vatre odnosno Ho-Masubi, uzronik vatre).
21

Izanagi je poao u Podzemlje da bi spasio svoju druicu. Ali je bilo prekrasno, jer je ona ved pojela hranu u Podzemlju (kao Perzefona iz grke mitologije), i tijelo joj se poelo raspadati. Rekla je muu da je ne pogleda. On je ipak upalio baklju i ugledao njezino raspadanje. Uasnut, Izanagi je izjurio iz Podzemlja. U bijesu, osramodena Izanami i rune ene (jap. ikome = furije) iz Podzemlja krenule su za njim. Izanagi je iziao iz spiljskog ulaza u Podzemlje (Yomotsuhirasaka) i brze-bolje stavio golem kamen na ulaz da Izanami ne bi mogla izidi. Ona je kriala iza kamena i najavila da de svaki dan unititi 1.000 ivudih ljudi, ako je on ostavi. Na to je Izanagi odgovorio da de on zauzvrat svaki dan oivjeti 1.500 ljudi. Poslije povratka, Izanagi je patio od zle srede sve dok se nije preselio na daleki otok, a Izanami je postala kraljicom Podzemlja. Sibir i altajska Srednja Azija Kao i u japanskom sluaju, kreacijski mitovi iz Sibira i Srednje Azije, iz altajskih, samodijskih i nekih drugih jezinih sredina, pokazuju stanovite opde podudarnosti s eskimskim i amerindskom mitovima. Tipian je, primjerice, motiv urona u iskonske vode, i isto tako uloga vodenih ptica je vana, kao i u mnogim amerikim mitovima. Vodene ptice bida koja spajaju nebo s vodama pretpostanka imale su veliko kultno znaenje na golemom podruju "amanske" Sjeverne Eurazije, i to vjerojatno ved od paleolitika, ali svakako od mezolitika ili od neolitika, o emu svjedoe petroglifski prikazi od sjeverne Europe do istonoga Sibira. No u sibirskim i altajskim mitovima specifina je jo i uloga zloduha ili demona u stvaranju svijeta. Primjerice, u jednom takvom mitu na poetku su postojale samo iskonske vode i dvije crne guske kruile su naokolo nad vodom. Jedna je guska bila Bog, a druga je bila ovjek i ujedno i Vrag. ovjek-Vrag pokuao je letjeti vie od Boga, pa je Bog uinio da upadne u vodu. Kad je Vrag zamolio za pomod, Bog mu je naredio da s dna vode donese kamen i tlo iz koje je Bog stvorio Zemlju. Ali Vrag je Boga htio prevariti i zadrao je malo tla u ustima kako bi u tajnosti mogao napraviti vlastitu Zemlju. Bog je zatim naredio tlu da raste i grumen se poeo povedati u ustima Vraga, izazivajudi sve vedu bol. Vrag je ponovno zamolio Boga za pomod, i Bog mu je dopustio da ispljune tlo, i iz vrajega ispljuvka nastala su movarna podruja Svijeta. U jednoj drugoj predaji altajskih naroda iz Sibira ili Srednje Azije, glavni je bog stvoritelj Ourmani ili Otirvani, bog svjetlosti, ije je ime po svoj prilici izvedeno od imena indijskog bodhisatve Vadrapanija ("gromovnika"), odlienja Buddhine modi. U toj verziji Otirvani ima pomodnika, imenom agan ukuti (ili ukti), s kojim se spustio s visina kada je ugledao abu kako plovi na iskonskim vodama. agan ukuti je abu preokrenuo na lea da bi Otirvani mogao sjesti na njezin trbuh. Otirvani je tada naredio svom pomodnika da zaroni u vodu po malo tla koje bi mogao staviti abi na trbuh i tu je mit vrlo slian amerikim mitovima o Zvjezdanoj i kornjai. Bogovi su stavili tlo na abu, koja je malo potonula u vodu i onda su zaspali na njezinom trbuhu, koji se zapravo pretvorio u Zemlju. Ali dok su spavali to je tipino za altajske mitove priao im je Vrag, uhvatio spavajude bogove i pokuao ih baciti u vodu. I dok je Vrag nosio bogove, Zemlja se sve vie i vie irila da ih ne bi mogao ubaciti u vodu. Na kraju se Otirvani probudio i zahvalio Zemlju, jer ih je spasila. Petroglif amana ili demona iz lokacije
Baga Zarja, istono od Bajkala.

22

Vrag je takoer bitan lik i u altajskim mitovima o nastanku ovjeku. U jednom staroturskom mitu iz Sibira, bog stvoritelj je gospodar Ulgan i prvi je ovjek Erlik, koji se ubrzo okrenuo prema zlu i postao Vrag. Ulgan (Bai-Ulgan ili lgen) katkad je poistovjeen s Tengrijem, "Nebom", dok je ime Erlika (u obliku Erglik) osvjedoeno jo u staroturskim runskim natpisima). U poetku, prije stvaranja svijeta, Ulgan je opazio grumen blata kako plovi na iskonskim vodama. Dao je blatu ljudsko lice i tako je nastao Erlik. No Erlik se poeo hvalisati da bi i on mogao napraviti ovjeka kako je uinio Ulgan, pa ga je Stvoritelj prognao do kraja Svijeta, gdje vlada kao Vrag. Nakon toga je Ulgan stvorio Zemlju i na njoj postavio osam drveta i osam ljudi. Osmi ovjek, po imenu Maidere, ivio je na Zlatnoj planini (= Altaju) i upravo je Madere poslije, po naredbi Ulgana, stvorio prvu enu. Ali Maidere nije mogao enu oivjeti, pa je ostavio njezino tijelo pod zatitom psa bez krzna i krenuo zatraiti pomod od Ulgana. I dok je bio odsutan, priao je zloduh Erlik i ponudio psu krzo ako mu dopusti pogledati tijelo ene. Pas je pristao, meutim Erlik nije samo pogledao enu, nego je frulom u njezino uho odsvirao sedam tonova. ena je oivjela, ali je zbog tih sedam nota stekla sedam temperamenata i mnotvo loih raspoloenja. Kada se vratio, Maidere se uvelike iznenadio da je ena iva i shvatio je da ga je pas iznevjerio, pa ga je osudio na ivot zlostavljanja. Tema o psu i krznu nalazi se takoer u jednom burjatskom mitu o stvaranju, zajedno s drugim ved spomenutim motivima. I u tom mitu u poetku postoji samo voda, sve dok bog Sombov nije ugledao vodenu pticu Angir i naredio joj da uroni u vodu i donese malo tla i gline. Iz crnoga tla Sombov je oblikovao Zemlju i iz crvene gline prva ljudska bida mukarca i enu. Ali ta bida jo nisu imala due, pa se Stvoritelj poao na Nebo da im donese due, i ostavio je njihova tijela pod zatitom psa bez krzna. Dok se pas smrzavao i drhtao, pristupio je Vrag, ovaj put pod imenom iktur, i ponudio psu krznu u zamjenu ako mu dopusti pogledati tijela nova bida. Pas je popustio i Vrag je onda pljunuo na tijela. Kada se Sombov vratio kaznio je psa tako da de oduvijek morati drhtati unato krznu, a ljudi su morali ostati goli u tijelu svuda gdje ih je dotakla pljuvaka iktura. U Burjata, dakako, postoji i mit u kojem je stvoritelj Burhan, odnosno Buddha, koji silazi s Neba i sretne Vraga (olmo). Zanimljivo je da u toj "budistikoj" verziji, Vrag ponudi Burhanu da de uroniti u vodu i donijeti grau iz koje je Burhan poslije stvorio Zemlju, i to na nain da je razbacao tlo i kamenje po vodi. Zatim je Vrag molio Burhana za neko mjesto na Zemlji gdje moe zabosti svoj tap i Burhan mu ustupi takvo mjesto, ali iz rupe u tlu koju je Vrag uinio svojim tapom izila su sva zla bida na Svijetu, osobito zmije. Budistiki kulturni utjecaji esto se pojavljuju u raznim altajskim sredinama, a ak se tumai i da je osobita uloga Vraga (pod razliitim imenima) u vedini sibirskih i altajskih kreacijskih mitova nastala pod budistikim utjecajem. Pa ipak, postoje u tom sklopu vie razina, i svakako moramo raunati na snaan utjecaj indigenih tradicija. Tema o Vragu i krznu, ovjeku i psu, zacijelo je izila iz takvih tradicija. U samodijskim predajama, primjerice, ovjek i pas su u poetku goli a pas dobiva krzno nakon to ga je Vrag pogladio, dok je ovjek ostaje gol. U sibirskih Tatara opet se ponavlja pria o psu bez krzna i o ljudskim oblicima na koje de pljunuti zloduh Erlik. Ljudi poslije moraju preokrenuti svoju kou, pa su zato danas goli.
23

Komadanja Prabia Vrlo esta simbolika, koja je zastupljena gotovo na svim kontinentima svijeta, povezuje Postanak s nekim komadanjem iskonskog Prabida. Najstariji zabiljeen takav primjer zacijelo je babilonska mit o boici Tiamat u tekstu Enma eli, koji je ved bio naznaen. Korijeni te predaje seu vjerojatno do Sumera, pa se moe redi da su povezani sa samim poetcima civilizacije. Sumersko-akadsku odnosno babilonsku tradiciju treba podrobnije predstaviti, to demo poslije i uinit, no zasad treba tek spomenuti da je prema babilonskom tekstu bog Marduk porazio Tiamat i zasporio njezino tijelo na dva dijela "kao to bi rasporio tijelo koljkaa". Iz jednoga je djela tijela stvorio Nebo i iz drugoga Donju vrstinu u njezinom trbuhu postavio je stazu Sunca, i napokon je iz kosti i krvi njezinog ljubavnika, udovita Kingua, napravio ljude da bi sluili bogovima. Primjeri komadanja Prabida nalazimo, izmeu ostaloga, i u predajama Azteka, sjevernih Germana, Indijaca i Kineza. U aztekom mitu, u vrijeme dok je sve bilo tama veliki muko-enski bog Ometeotl (Ometecuhtli/ Omecihuatl) rodio je etvoricu prvih bogova: to su bili crveni i crni Tezacatlipoc, Huitzilopochti i Quetzacoatl. No prva se tri katkad stapaju u jednu osobu, dok se alternativno tumai da je Quetzalcoatl bio sin boice Coatlicue. U svakom sluaju, Tezcatlipoca ("Jaguar") i Quetzalcoatl povukli su Coatlicue (Gospou Zmijska Suknja) s Neba i rasporile je na dva dijela: jedno je postalo novo Nebo i drugo je postalo Zemlja. Coatlicue je postala izvor ukupne Boica Coatlicue (Nacionalni antropoloki muzej prirode bogovi su njezinu kosu pretvorile u raslinje, oi i usta u spilje i izvore vode, i iz drugih dijelova tijela stvorili su u gradu Mexico) brda i doline. Sjeverni germanski, tonije nordijski mit o komadanju Prabida, bio je zapisan razmjerno kasno (uostalom, kao i azteki mit), iako je njezina osnova zacijelo arhaina. Glavni je izvor u ovom sluaju Mlaa Edda (ili Prozna Edda) koju je oko 1220 n.e. sastavio islandski pjesnik Snorri Sturluson (11731241). Prema tom djelu, vedski vladar Gylfi preruio se u starca i krenuo na put u Valhalu. Na putu je sreo osobu zvanu Visoki, koja mu je ispriala da se svijet (ili svemir) dijeli na svjetli dom vatre (Muspellheim) na jugu, i na hladni dom leda (Niflheim, dosl. "Zemlja magle") na sjeveru i da se izmeu tih krajnosti, u praznini zvanoj Ginnungagap (dosl. "zjapedi ponor"), mijea vrude i hladno ozraje. I tu je vlaga poprimila prvi oblik u liku zlog mraznog diva Ymira. Iz pazuha Ymira rodio se muki i enski div, a iz leda koji se topio oko njega nastala je divovska krava Audhumla, koja ga Lorenz Frlich (1820-1905), Odin i njegova je svojim mlijekom hranila. Krava je lizala led, sve dok se iz brada stvaraju Svijet iz dijelova Ymirova tijela.
24

leda nije pojavi "ovjek", Bri Snani, iji de unuci biti Odin i bogovi Vili i Ve. Odin i njegova brada ubili su Ymira i pretvorili njegovo tijelo u Zemlju i njegovu krv u more. Njegove kosti postale su planine, njegove zubi i eljusti kamenje i oblutci mlai bogovi pretvorili su njegov lubanju u nebeski svod i njegov mozak u oblake. Na kraju su Odin i njegova brada napravili ovjeka i enu, iz jasena i brijesti (po kojemu su dobili imena Ask i Embla). Odin je udahnuo ivot u novi par, Vili im je dao pamt i Ve im je dao mod vida i sluha. Stvaranje ovjeka (mukarca) iz drveta jasena moe se dovest u vezi s jo jednim drugim detaljem iz nordijske predaje. U nordijskom mitu Nebo, Zemlju i Podzemlje spaja golemo svjetsko drvo, jasen Yggdrasil, koji je postojao od prije vremena i koji de opstati i poslije Ragnaroka, "Sumraka bogova". Raskomadanje iskonskoga diva glavni je motiv i u kineskom kreacijskom mitu, no ta tema bila je doraena u skladu s razvitkom starokineske filozofije. Prema glavnom izvoru, djelo "Tri povijesna spisa" (Snw Lj, ), koje je u 3. st. sastavi Xu Zheng (220-265 n.e.), u poetku je postojalo golemo kozmiko jaje u kojem se nalazio kaos, i to kao smjesa yina i yanga, enskog i mukog, pasivnog i aktivnog, hladnog i toplog, tame i svjetlosti, vlage i sunosti. I u toj smjesi nalazilo se bide Png (), koje jo nije bilo nita ali se ipak nekako probilo iz jajeta kao div, koji de se razdijeliti u mnoge suprotnosti, ukljuujudi u Nebo i Zemlju. Tijekom idudih 18000 godina Pangu je svakim danom rastao po deset stopa izmeu Neba i Zemlje i podizao Neba nad Zemljom. Prema prikazu, Pangu je bio pokriven dlakama imao je rogove na glavi i kljove u ustima. Kae se da su ljudi nastali iz ui u njegovim dlakama. Velikim mlatom klesao je brda, doline, rijeke i oceane i tijekom tih 18000 godina dok je rastao napravio je i Sunce i Mjesec i Zvijezde, te nauio ljude sve to znaju. Napokon je Pangu umro i lubanja mu je postala nebeski svod, dah vjetar, glas grmljavina, meso tlo i krv rijeke. Panguove noge i ruke postale su etiri pravca i glava sredite svijeta odnosno od njegovih udova i glave nastala su pet svetih brda Kine: Ti Shn na istoku, Hu Shn na zapadu, Nn Hng Shn na jugu, Bi Hng Shn na sjeveru i Sng Shn u sreditu Kine. Prema opdem tumaenju Pangu zapravo je sve to jest i Pangu je i yin i yang, ali kad je umro nastala je praznina i u toj prazninu bol i grijeh mogli su opstati. Dakako, jedna znatno manje antropomorfna kreacijska predaja nastale je u Kini jo oko 2o0. pr. Kr. Prema tom tumaenju, u poetku je postojao kaos, iz koje je nastalo svjetlo nebo i tamna zemlja. Yin i yang bili su ukljueni i u svjetlosti i u tami, i sve sadri ta naela. A kada su yin i yang postali jedno, razdvojilo se pet elemenata (drvo, vatra, zemlja, metal i voda) i tada je nastalo ovjeanstvo. I dok je prvi ovjek ("Stari uti") gledao Sunce, Mjesec i zvijezda, s visina je sialo neko zlatno bide i objasnilo mu kako treba opstati i itati nebo. Napokon, jednu vrlo simboliku inaicu mita o komadanju Prabida nalazimo i u indijskim mitovima o kreaciji, tonije u 10. knjizi Rgvede, koja je nastala (moda) ved oko 1200. pr. Kr. U tom tekstu govori se o iskonskom ovjeku Puru i, s tisuda glava i noga, koji je zapravo bio Svemir. Bogovi su rtvovali tog bida i iz donjeg dijela njegova tijela postao je svijet koji mi znamo, njegova usta iz koje su tekle rijei postala su mudri brahmini, njegove ruke postale su kaste ratnika, njegova bedra obini ljudi i noge su mu postali najnia kasta. Iz rtvovanja Puru e nastale su ivotinje, biljke, obredi, svete rijei i same Vede iz njegova uma nastao je Mjesec, iz oka Sunce, iz daha vjetar, iz noge Zemlja, iz pupka ozraje. Metaforiki znaaj ove rgveske kompozicije vie je nego oita. Motiv komadanja prabida nalazimo i u Polineziji, primjerice na Tahitiju, gdje bog stvoritelj Ta'aroa (ili Tangoroa) "postoji od poetka vremena". On je zapravo sav svemir, i iz njegova tijela nastat de i pijesak i kamenje i svjetlost.
25

Dugo je vremena Ta'aroa ivio u morskoj koljci, ili u kakvoj ljusci poput jajeta, to de redi u svemirskom jajetu, no konano je razbio ljusku i stvorio svijet. Uzdignuo je dio te ljuske i uinio nebeski svod. Iz svoga je tijela stvorio svijet: iz kraljenice je napravio planinske lance, iz rebre brda, iz noktiju koljke i ljuske, iz perje drveda i biljke no svoju glavu je ouvao, i zatim stvorio bogove i ljude. Meutim, sve nastaje i dalje u ljusci: zemlja de biti ljuska za sva njezina bida, kao to de i ena biti ljuska za sve to se od nje raa. Ta'aroa je od svoga bida stvorio prvog ovjeka, imenom Ti'i, i prvu enu Hinu, ali je zatim izbio rat izmeu bogova na neba i ljudima na zemlji. To je razbijesnilo Ta'arou, koji je htio unititi sve to je stvorio. Hina ga je od toga odvratila i poslije, dok de Ti'i ljudima donositi smrt, dobra Hina im vrada ivot. Taj mit nadanuo je francuskoga slikara Paula Gauguina (1848 1903), koji ga je ilustrirao u svojoj knjizi pod naslovom Noa Noa (1901), to bi znailo "sloboda, sloboda", tvrdedi da mu ga je ispriala njegova vrlo mlada tahidanska ljubavnica, Tehura (= Teha'amana). Kasnije analize utvrdile su da je Gauguin zapravo preuzeo tahidanski mit od tada dostupnih etnolokih opisa.

Paul Gauguin, "Svemir je stvoren" (1893-1894).

Odvajanja praroditelja Osim dijeljenja jedinstvenog prabida, iduda vrsta podjela koja se esto javlja u kozmogonijskim mitovima je motiv podjela prvoga para. Tu najpoznatiji primjer dolazi iz Egipta, i rije je o razdvajanju boga zemlje Geba od Nut, boice zraka (ili Neba). Dakako, egipatska kozmogonija doivljava je razne preinae, ovisno o razvitku egipatske drave i kulture, i ovisno o prevlasti utjecaja raznih sredita politike modi.
26

Pretpostalja se da je u najstarijem razdoblju, jo u preddinastikom vremenu, postojala neka vrsta kulta Velike boice, Nun, koja je vladala sasvim suvereno i stvorila svijest iz sebe. Poslije, u doba Starog kraljevstva, glavni je utjecaj imao Heliopol (egip. *wanu) blizu Memfisa, i to je bilo vrijeme velike modi faraona, gradnje velikih piramida i dominacije visokog boga Atuma ili Raa. Tada je nastao i kult Ozirisa i njegove ene Izide. Izvori za to razdoblju su tzv. Tekstovi piramida, koji su dali najvie informacija o egipatskim kreacijskim mitovima. Karakteristian pomak od prijanjeg naela Velike boice vidi se u prednosti koja se daje Atumu. On stvara svijet masturbacijom i tako stvara brata i sestru, po imenima u (zrak/ivot) i Tefnut (vlaga-red), koji de se pariti. Iz incestne veze ua i Nefnut, raa se Geb (Zemlja) i Nut (Nebo), koji takoer u incestnoj vezi raaju Ozirisa, Izidu, Seta i Neftis i starijeg Hora. Geb i Nut zapravo raaju svu djecu Egipta i jedno od najedih slika je prikaz Nut kako se savila iznad svog mua Geba, koji udi za vlagu od neba. Prema drugoj inaici, Ra (= Atum) doznao je da ljudi spremaju pobunu protiv bogova, i zato je poslao svoje Oko da ih mui. Mnogi su ljudi utekli u pustinju i tamo umrli. Poslije se Ra (zajedno s Nunom) htio povudi od svega i zamolio je ua da legne ispod Nut i da je podigne, pa je tako onda postala velika nebeska krava i Geb se oblikovao kao Zemlja.

u podie Nut iznad Geba, vigneta iz Knjige mrtvih svedenice Nesitanebtaru (papirus Greenberg), 21. dinastija oko 1023 pr. Kr., iz Britanskoga muzeja, slika AN31269001 ( Trustees of the British Museum).

Zanimljivo je da je u egipatskom sluaju, za razliku od drugih primjera, Nebo ima ensko obiljeje i Zemlja muko. U drugim kulturama, taj motiv podjele praroditelja katkad je opisan kao in djece koja se nalaze potisnuta izmeu roditelja i stoga ne mogu djelovati. Praroditelji, ena i mu, nakon odvajanja, plau jedan za drugim, to dovodi do kie i slinih pojava. Najjasniji je takav primjer vjerojatno iz Polinezije. Dodue, u Polineziji postoje razliiti kreacijski mitovi poput tahidanske prie o Ta'aroi, koju je bila
27

naznaena. No u ovom kontekstu mislimo na maorsku priu o odvajanju praroditelja, Rangija (Ranginui), Oca Neba, i Pape (Papatuanuku), Majke Zemlju. Rangi i Papa bili su toliko blisko stisnuti u zagrljaju, da su guili svoju djecu, koja su se rodila izmeu njih, pa je zato najsrditije dijete, Tumatauenga, sugeriralo svojoj bradi da ubiju svjetske roditelje. Razna djeca praroditelja, odnosno izvorni bogovi, pokuala su podidi oca od majke, ali na kraju jedino je bog uma i letedih stvorenja Tanemahiti, u tome uspjeti. On je ustao i nogama odgurnuo oca od majke, dok su roditelji plakali u oaju. I tada je nastupilo svjetlost i ljudi su bili obznanjeni. Prema jednom tumaenju, Tanemahniti ili jednostavnije Tane, stvorio je zatim prvu enu iz crvene gline i s njom rodio ovjeanstvo. U drugoj verziji, na kraju de estoki bog Tumatauenga pojesti druge bogove, ali kako ispada upravo je on bio "oblik zvan ovjek", i tim je inom pretvorio svoju bradu u hranu za vlastito potomstvo. Kreacija snom, mislima i rijeju U odnosu na druge vrste kreacijskih pria, stvaranje snom, mislima ili rijeju djeluje poprilino sofisticirano ili filozofski doraeno, iako treba ustvrditi da su i takve sheme takoer arhaine. Primjerice, australski uroenici smjestili su postanak u izvanvremensku epohu Aleringa, koja se obino prevodi ili kao "Sanjanje" ili "Vrijeme sna". U toj epohi razni kulturni junaci ili (totemski) preci kretali su po zemlji u "lutanjima" (engl. jedn. walkabout) i zbivanja koja su im se dogodila na tim putovanjima ostala bi zabiljeena u stvarnom i svetom krajoliku. to se tie stvaranja snom, jasan je primjer kreacijska pria naroda Arrernte (alt. Aranda ili Arunta) iz sredinje Australije (oko mjesta Alice Springa u Sjevernom Teritoriju). U poetku, prema toj prii, dok je svuda vladao mrak, stvoritelj Karora spavao je u mjestu Ilbalintja, pokriven zemljom i mnotvom cvijeda. Iz sredita Zemlje, iznad Karore, izrastao je prekrasan ukraen ivudi tap (tnatantja), koji se rastao sve do neba. Rije je oito o nekoj vrsti drva ivota. Karorina glava leala je na korijenima tapa i njegove misli dok je sanjao postale su stvarnost. Dok je sanjao i mislio golemi bandikuti izili su iz njegova pupka i ispod pazuha i razbili zemlju iznad boanstva, tako da je sunce poelo sjati u Ilbalintji. Karora se probio iz zemlje i za sobom ostavio veliku rupu, koja se napunila krvolikim sokom zimoleza. Kada je iziao iz zemlje Karora je izgubio svoju maginu mod i postao gladan. Ispekao je dva bandikuta. I dok je sunce zalazilo mislio je o pomodniku i zaspao ispruenih ruku dok je spavao iz pazuha mu je iziao romb (engl. bull-roarer) i pretvorio se u mladida, njegovog prvog sina. Plesao je oko mladida i on je oivio. Karora je rodio mnogo vie sinova i svi su jeli bandikute, sve dok ih vie nije bilo (bandikuti su tu vani, jer predstavljaju jednu od klanskih totemskih bida meu Arrernteima). Na kraju su Karorini sinovi ranili jednog valibija, imenom Tjenterama, i zatim su se vratili u Ilbalintju, gdje su trajno ostali i postali predmet tovanja. Karora je opet zaspao pod zemljom i smijei se u snu kada ljudi posjete njegovo svetite. Jedna vrlo zanimljiva pria o stvaranju snom ili milju bila je zabiljeena u amerindskom narodu Uiotota, koji ivi u amazonskom dijelu Kolumbije. Prema toj verziji, stvoritelj Nainema nastalo je kao vlastita iluzija. Prije njega nita nije postojalo, i on je uzeo iluziju sebe i zaspao u mislima. Traio ju je preko "konca sna", i prvo je nije naao, ali ju je opet traio i kada ju je napokon pronaao povezao ju je maginim ljepilom za "konac sna" i uzeo je tu vlastitu fantazmu i zgazio je da bi mogao sjesti na zemlji o kojoj je sanjao. Poslije toga je Nainema isplunuo svoju iluziju, i iz pljuvake su nastale ume. Zatim je legao na zemlju i stvorio nebo iznad nje.
28

U Amerindima jugozapadnih SAD-a, konkretno u kerekojezinoj skupini meu Indijancima puebla uz Rio Grande u Novom Meksiku, kljuni je primjer "ena koja misli", Sus'sistinako (alt. Tsitchtinako ili Tsichtinako). Sus'sistinako lei u podzemlju, u maternici svijeta, i razmilja: njezine kreativne misli stvaraju sve na povrini zemlje. Ova predaja ima slinosti s drugim tumaenjima nastanka meu Indijancima peu bla, i katkad je Sus'sistinako poistovjedena s Paukovicom. Zanimljivo je isto tako da je u peublu Zia, zacijelo zbog promjene odnosa modi u drutvu, ona poprimila muki identitet. Slino tomu, u narodu Zui, takoer iz podruja jugoistonih SAD-a, stvoritelj je mukoga roda i sam je sebe zaeo milju. Inae, pomak od simbolike raanja, tj. od motiva izlaska/izrona iz iskonskih voda ili probijanja iz maternice Zemlje, na simboliku sna ili misli, odlakava razradu kreacijskih mitova u kojima na poetku Postanka stoji neko Kojot, boanski aljivac u mitovima uroenikih naroda Sjeverne Amerike (slika iz knjige: Edward muko bide. S. Curtis, Indian Days of the Long Ago. Yonkers Meutim, esto moemo nadi kombinaciju, to svjedoi o on-Hudson: World Book Company, 1915. str. 84). slojevitosti. Recimo, u prerijskih Indijanaca Arapaho (iz algonkinske skupine) stvoritelj je Veliki Duh, a projekcija njegovih misli je Pljosnata Lula, koja u poetku plovi na iskonskim vodama sve to Veliki Duh misli, Pljosnala Lula ostvaruje. Ali ova de se shema ubrzo povezati s tipinom formulom izrona. Veliki Duh misli o patkama i preko djelovanja Pljosnate Lule one se pojave Veliki Duh misli o kornjai i ona se pojavi, pa onda slijedi pria o patki koja donese tla iz iskonskih voda i poloi ga na lea kornjae da bi tako nastala Zemlja. Ipak, u ameridskoj tradiciji Veliki Duh nije uvijek nuno oznaen kao muko. Osobito u jugoistonom podruju SAD-a, Veliki Duh je muko-ensko bide. Karakteristian primjer je Manitu, koji je u algonkinskim sredinama uglavnom poprimio muke znaajke (tako da su krdanski vjerovjesnici esto rabili to ime za krdansko tumaenje Boga), ali koji je u narodu Juta (Ute) iz jugozapadnoj Kolorada (iz jutoasteke skupine) zamiljen kao dvospolno bidu. U kreacijskom mitu Juta, Manitou stvara svijet iz kaosa, nakon to je probuio rupu u Nebu i ugledao veliku prazninu kroz nebesku rupu Manitu alje kiu i snijeg, kroz rupu on-ona baca kamenje, stvarajudi gore i nizine, svojim dodirom on-ona oblikuje brda i postavlja raslinje, zatim stvara ribe i ivotinje iz dijelova svoga tapa, ptice iz umskoga lida i svima im udie ivot i kreacija je tako napredovala vrlo uredno, sve dok se nije pojavi Kojot, koji je poeo stvarati probleme: tada su se ivotinje su se poele meusobno boriti i Manitu je morao stvoriti Grizlija da odri red. Vidjet demo poslije da je koncepcija o muko-enskom identitetu iskonskoga boanstva prisutna i u drugim tradicijama i isto tako u tradicijama koje danas smatramo dijelom "visokih civilizacijskih" tradicija. Ali prije prelaska na tu temu vrijedi spomenuti jo nekoliko arhaina primjera stvaranja snom ili milju: kreacijski mit s Marijanskog otoja u Mikroneziji, jo jednu polinezijsku priu o stvaranju (s otoka Tuamotuan u junom Tihom oceanu), i par detalja iz mitologije malezijskih negrita i amerikih Apaa. Marijansko otoju sastavljeno je od niza vulkanskih otoka, istono od Filipinskoga mora, uz zapadni rub Marijanske brazde, najdubljeg pojasa Tihoga oceana.
29

Na otoju je bila zabiljeana predaja o stvoritelju pod imenom Na Arean, koji je na poetku bio nalik na "oblak koji plovi u nitavilu". On navodno nije postojao na na nain, jer u poetku nije bilo postojanje. I onda mu je misao sama od sebe ula u glavu i napravio je vodu jednom rukom i onda blato, koje je oblikovao u grudu i sjedio je na njoj kao na jajetu. I nakon jednog vremena glava mu se nabrekla i iz nje je iziao mali mukarac, komu je dao ime Na Arean Mlai, koji je trebao sjediti u desnom ili lijevom oku Stvoritelja. Ali na kraju je Na Arean Stariji naredio Mlaem da poe na Zemlju i nae njezino sredite. I sredite se odredilo tako da je Na Aren bacio jedan svoj uplji zub na Zemlju i mjesto gdje je zub pao postala je sredite ili pupak zemlje (rekli bismo os Zemlje). Na Arean Mlai organizirao je svijet, i Sunce je zatim nastalo kao svjetlost koje je prolazila kroz uplji zub Stvoritelja. Nastanak svjetlosti, ili razdioba svjetlosti i tame, prisutno je i u kreacijskom mitu s otoka Tuamotuan, u Francuskoj polineziji. Stvoritelj je u ovom primjeru bog Kiho, koji stvara rijeima i mislima iz nitavila. Kiho prvo ivi sam na Havaikiju, doslovce "nezemlji". On nema niti roditelja, niti druicu jedino mu je drutvo njegov djelatni Ja. Mislio je o stvarima i pozvao svoj djelatni Ja da ih ostvari. Prvo je razvio tamne vode i nodni svijet duhova, jer kada se probudio izgovorio je "potpun mrak u Havaikiju". On je mislio o stvarima i njegov djelatni Ja ih je konkretizirao, a zatim je u iskonskim vodama i zemlji zaivio stvoriteljski nagon. Izgovorio je bitak iskonskih voda i postale su stvarne, i njegov je djelatni Ja pokrenuo potrese i podigao kamene temelje Havaikija. Iz dubine je izronio u obliju svoga djelatnog Ja i leao na vodama. Stvorio je nodni svijet i dnevni svijet. Postupno se podizao i svarao Nebo i Zemlju, pa zatim Atearagi, muku silu, i Fakahotuhenua, ensku silu "ploditeljicu tla". I kada je napokon uredio svijet, njegov djelatni Ja se utjelovio kao vladar svijeta, dok se sam Kiho postupno vratio u nepostojanje. Inae, treba dodati da Kiho iz tuamotuanskog mita odgovara boanstvu Io ili Iho iz novozelanske moarske tradicije, koji takoer stvara rijeima i pozivao najprije tamu da postane "tama koja posjeduje svjetlost", pa zatim svjetlost da postane "svjetlost koja posjeduje tamu" i u daljnjem procesu stvorit de i praroditelje Rangija i Papu, o kojima smo ved govorili. Havaiki, je i u maorskom tradiciji zemlja podrijetla, premda je bilo pokuaja da se povee s nekim konkretnim otokom, prije svega u Markizima. Dakako, ne postoji veza s dananjim Havajskom otojem, i uostalom havajska tradicija naziva svoju zemlju podrijetla Kahiki (to odgovara imenu Tahitija). Ipak, treba redi da je jedna zabiljeka nastavka tuamotuanske predaje, u kojoj se govori o procesu podizanja i svaranja Neba i Zemlja, strukturno vrlo slian opisu u havajskom kreacijskom epu. Havajski ep takoer slijedi tijek narataja nakon stvaranja mraka, tonije nakon to je iz nitavilosti nastao mukarac Kumulipo (po kojem je ep nazvan), koji je bio sutina mraka, i ena Po'ela, "sama mranosti", koji su bili roditelji djece mraka, mjekuaca u dubini, biljaka u rastu iz tamne zemlje, liinki u zemlji, itd. Ep se nastavlja u 2000 redova i svaki put jedna nova generacija (i nova stvorenja) oznauje idudi korak prema svjetlosti. Na kraju se rodi tamna ena La'ila'a i tamni Ki'i, mukarac, koji su poznavali boga crvenoga lica Kane... i tada nastaje dan i na svijet. Iako moemo nadi razliite naglaske i odstupanja u ovim primjerima, oito je da se polinezijska tradicija temelji na nekada jedinstvenom kreacijskom mitu, koji je nekada polazio od prie o Kihu i njegovom djelatnom Ja.
30

Posljednji arhaini primjeri koji moemo spomenuti odnosi se na mitologiju malajskih negrita ili pigmeja i apake skupine Jicarillo. U negrita, stvoritelji su sveti par Pedn i Manoid, i na poetku postoji i Sunce, ali nema jo Zemlje. Zemlju de iz blata stvoriti balegar. Kreacija snom i milju ostvaruje se u idudem koraku. U snu Manoid moli Pedna za dijete i on poslije poe, ubere plod s drveta, poloi ga na tkaninu i plod postane djeaka. Poslije ga Manoid opet moli za dijete, i on poloi sjeme na tkaninu i nastaje djevojica. Djeak de postati ptica kakuh, i djevojica kornjaa. to se tie motiva stvaranja iz sna iz prie Apaa o nastanku svijetu, treba redi da je to manji dio kreacije. U poetku svijet je tamni kaos u kojima ive haini, duhovi, koji se osjedaju osamljeni i stvaraju elemente svemira i Majku Zemlju i Oca Neba. Glavni je stvoritelj Crni Hain, duh koji stvara ivotinje. Ljudi tada postoje tek kao potencijalna bida u mokrom i vlanom podzemlju. Ali ivotinje trae od Crnog Haina da stvori ljude, i one mu donese darove iz kojih de napraviti ovjeka (oker za krv, opal za mesa, itd.) Kada Crni Hain stvori prvog ovjeka ivotinje zakljuuju da ovjek ipak treba imati vlastitu druicu. Crni Hain onda uspava ovjeka i uini da sanja o eni. I kada se ovjek probudi, pred njim stoji ena. U viim filozofskim razradama, uvjetno reeno, model kreacije iz sna zamjenjen je modelom volje za bitkom, a misao kao nain kreacije sve vie se konkretizira u svjesno izgovorenim rijeima. Meutim treba se podsjetiti da i rije kao osnova kreacija ima arhaine korijene, kako je oito u prije spomenutom eksimskom pripjevu ("to to su ljudi htjeli da se dogodi moglo se dogoditi samo se trebalo izredi"). Vjerojatno je najbolje polazite u odnosu na "vie razrade" upravo indijska tradicija. Ved je bio oznaen metaforski mit iz Rgvede o iskonskom ovjeku Puru i, ije je tijelo bilo raskomadano (u biti rtvovano) da bi stvorio svijet. U vedskom tekstu atapatha brhma a iz 8-6. st. pr. Kr. kae se da je iskonska voda zaeljela se mnoiti i da se zagrijavala u pobonosti dok nije proizvela zlatno svemirsko jaje iz koje seizlegao Pradapati, gospodar stvorenja. On je leao na ljusci jajeta godinu dana (pa zato enama i kravama treba oko godinu dana da rode), i onda je proizveo zvuk, Rije, koja je postala Zemlja, i drugi zvuk koji je postao Nebo, pa onda zvukove koji su postali godinja doba, itd. U upaniadima (1000-500 pr. Kr.) Pradapati je katkad poistovjeden s Brahmom, mukim oblikom Brahmana. Prvobitno kozmiko jaje sadri u sebi Nepostojanje. No poslije godinu dan jaje se razbija na dva djela, jedan srebreni i drugi zlati, i dijelovi unutar jajeta se pretvaraju u planine, rijeke, oblake. Sunce nastaje u jajete i Postojanje samo sebe mnoi i daje toplinu (Dandogya Upaniad). U jednom kasnijem upaniadu, vaan je akter opet iskonski ovjek Puru a, koji zapravo personaliza duu Pradapati (foto: Benjamn Preciado, dorada EH) (Atman). On gleda oko sebe i kae "Ja jesam", ali je
31

osamljen pa zatim stvara dvoje, muko i ensko, koji se spoje i rode ovjeanstvo (Bhadra yaka Upanishad). Zakonik Manua, koji je nastao oko 200. pr. Kr., vratio se opet na motiv stvaranja milju. I u ovoj verziji indijske predaje nalazi se kozmiko jaje. Samopostojedi Brahman misli o vodama i vode nastaju, njegovo sjeme u vodama postaje zlatno jaje i iz jajeta se rodi Brahman kao praroditelj svega. Iz njega je iziao prvobitni ovjek Puru a, koji je kao i u mnogo starijem rgvedskom opisu, leao na ljusci jajeta godinu dana prije nego to je milju podijelio Nebo od Zemlje. Indijska kozmogonija je kroza stoljeda preuzela i razne sadraje vjerojatno iz starih predvedskih tradicija Indije, pa tako primjerice u Vinu Purani, Brahman, u obliku Brahme, pretvara se u vepra i uroni u iskonske vode iz koje de podidi Majku Zemlju kao "golemu posuda". U ovom djelu razraena je i indijska shema vijekova (yuga), i ciklusa stvaranja i unitenja (Brahman je i stvoritelj Brahma, kao i Vinu, veliki ouvatelj, i iva, veliki unitiva). U meuvremenu su budististika i dainistika tumaenja preinaili dio vedske i hindustike tradicije u gotovo "demitizirani" oblik. Budizam nije u pravilu spominjao Stvoritelja, barem ne u osobnom obliku, ali se u nekim ranom spisima iz teravadske kole govori o kraju svijeta i zatim o novom stvaranju, na to utjee elja (ili udnja). Prema tom budistikom opisu, Svijet de se okonati ali s vremenom de se Svijet opet razviti. Sve de onda biti voda i mrak. Dugo nede biti sunca, ni mjeseca, ni zvijezda ni sezona. I nede biti stvarenja, nede biti ljudi. I poslije mnogo vremena zemlja de nastati na vodi kao koica na mlijeku koje se hladi. I onda de neko poudno bide iz bivega roenja napustiti nebeski sjaj probuene due i uzeti tjelesni ivot i uivati u slasti Zemlje. Ukoliko bismo indijske predaje o kozmikom jajetu, o svijetu koji nastaje, koji se iri i zatim nestaje, na neki nain usporedili s modernim fizikim teorijama o nastanku svijeta nakon Velikog prasca, onda bi se moda dainiko tumaenje moglo usporediti s nekanjom teorijom "postojanog stanja" koji je zagovarao britanski fiziar Fred Hoyle. Dainizam je nastao jo na poetka 1. tisudljeda pr. Kr., meutim u 9. stoljedu n.e. u djelu Maharpurana, dainski uitelja Dinasena zapisao je nekoliko misli koje odreuje dainsko shvadanje postanka: Ako je Bog stvoritelj gdje je bio prije stvorenja? Kako moe nematerijalno bide stvoriti materiju? Onaj tko kae da je Bog prvo stvorio tvar, zarobljen je u problemu kokoi i jajeta. Ako je Bog stvorio svijet svojom voljom, zato bi savreno bide trebalo stvoriti neto drugo i ako je Bog stvorio svijet zato mora ubijati neka svoja bida, i ako kaemo da su neka njegova bida zla, zato ih je Bog uopde stvorio. U biti, svijet nije bio stvoren kao to vrijeme nije bilo stvoreno. Nema poetka ni kraja, svijet postoji iz vlastitog bida, podijeljenog na nebo, zemlju i pakao. Ovakvo gledita moda bi se svialo Einsteinu i mnogim drugim znanstvenima u 20. stoljeda koji su teko prihvadali zamisli o nekom odreenom poetku svemira. I ista su se pitanja javljala u teolokim raspravama u vremenu ranoga krdanstva. Primjerice, sv. Augustin (= Aurelije Augustin, 354430) govorio je o "povrnom duhu" nekih ljudi koji pitaju gdje je bio Bog prije stvorenja i isto se tako bavio problemom podrijetla zla. Napokon, moemo zakljuiti ovu temu o modelu stvaranja ex nihilo s pomodu rijei, misli (ili sna), s konstatacijom da je ba takav nain izrazit u krdanskoj i opdenito u tradiciji triju abrahamistikih religija. U prvom poglavlju starozavjetne Knjige Postanka formula stvaranja je redovito "I ree Bog" "Neka bude". O ulozi Rijei u krdanskoj reinterpracije Postanka, na poetku Evanelja po Ivanu, ved je bilo govora i isto tako u Kuranu Bog stvara rijeima: On je onaj koji oivljava i usmrduje i kad On odlui neto, samo mu rekne "Budi"! i ono bude (Sura XL, 70). Dakako, u islamu znaenje Boje rijei poprimilo je i konkretni oblik: rijei su upravo arapske rijei na kojima je aneo Gabrijel (Dibril) izdiktirao Muhamedu tekst Kurana.
32

Razvitak kozmogonija u zapadnom civilizacijskom arealu


Pod pojmom" zapadni civilizacijski areal", u ovom kontekstu, podrazumijeva se podruju Mezopotamije i Egipta, sirijskopalestinskih zemalja i egejske, odnosno balkansko-anatolijske kulturne sfere. Rije je o prostoru na kojem su nastale prve civilizacije Zapada i takoer temeljni poticaji koji su odreivali daljnji razvitak zapadnih civilizacija. Na tom prostoru, koji spaja tri kontinenta, mijeale su se tradicije raznih naroda: Sumerana, ije etnolingvistiko podrijetlo ostaje do danas zagonetno, drevnih Egipdana iz afroazijske jezine porodice, raznih Semita, zatim Hurijaca i drugih anatolijskih ili kavkaskih naroda, kao i naroda iz iranske visoravni (Elamljana i drugih), i napokon indoeuropskih doseljenika sa sjevera (Hetita, Grka, Arijaca ili Iranaca, predaka Armenaca, itd.). Opdenito u mitovima o postanku iz zapadnog civilizacijskog areala primjeduje se postojani pomak od enskoga na muko naelo stvaralatva. Naime, svuda postoje barem naznake o prapolazitu, koje je bilo povezanom s enskim roditeljstvom u obliku iskonskih voda (maternice), i koje je bilo poslije potisnuto mukim naelom. Jedino hebrejska (= izraelska) predaja iz drugoga poglavlja starozavjetne Knjige postanka odstupa u tom pogledu, jer ne implicira nikakvo ensko prapoelo, ali tu se ipak radi o mlaem tumaenju. Ved je bilo reeno da je u Egiptu u preddinastinom razdoblju (najvjerojatnije) postojao kult Velike Majke, koja je bila poistovjeena s iskonskim vodama Nun. Mnogi enski kipovi iz preddinastike epohe, osobito tipine figure "ptije boice" iz sklopa gornjoegipatske kulture Naqada (44003000 pr. Kr.) zacijelo svjedoe o takvom kultu. I mogude je prepoznati ostatke te sheme o "ptijoj boici", u kasnijem (= hermopoljskom) mitu o ptici bennu, koja je poletjela nad iskonskim vodama kad je svanuo prvi dan, i ispustila krik koji je razbio prvobitnu tiinu. Egipdani su poslije prikazivali tu pticu kao golemu aplju, dok su je grki komentatori poistovjetili s feniksom, jer su u njoj vidjeli vezu s bogom sunca. I ta veza s bogom sunca Raom ili Atumom, oznaila je pomak od starije verzije. I tovie, poslije je i Nun bio zamiljen kao muki bog, prikazan s glavom abe ili pavijana, ili poslije kao ovjek koji podie lau sunca iz vode. Meutim, Nun je dobio i sestru i druicu, Naunet, koja zajedno s njim predstavlja iskonske vode i kaos. Kako smo vidjeli, (starija) heliopolska kozmogonija usredotoila se na lik Atuma, koji izlazi iz iskonskih voda i zatim masturbacijom stvara idudi narataj bogova, ua i Tefnita, koji de roditi Geba i Nut. Zanimljivo je dodati da je u nekim tumaenjima (ili prikazima) Atum zamiljen kao dvospolno bide (s mukom i ensko stranom). I prema jednom miljenju, simbolika dvospolnosti isto je sadrana u anku, najpoznatijem egipatskom znaku sa znaenjem "ivot", koji je navodno izveden iz kombinacije mukih i enskih spolovila. Heliopolska kozmogonija, iz koje potjee pria o podjeli praroditelja Geba i Nut, bila je zapisana na poetku Staroga kraljevstva (oko 27002200 pr. Kr.). S druge strane, pria o ptici bennu, kao i uparivanje Nuna i Nauneta, potjee iz hermopolske kozmogonije (nazvane prema egipatskom sreditu Hnum), koja se afirmirala tek u Srednjem kraljevstvu (2080 1650. pr. Kr.), iako vjerojatno ima starije korijene. U hermopolskoj verziji, ptica je legla jaje na humku koji je izronio iz iskonskih voda, i iz jajeta je iziao Ra, kao bog-stvoritelj. Ptica bennu
33

Poslije u Novom kraljevstvu (15501069. pr. Kr.), nakon prevage politike modi Tebe, glavni bog Egipta postao je zatitnik toga grada, Amun, bog pravednosti, koji bio postupno asimiliran ili povezan s bogom Ra. I tako de Amun, kao Amun-Ra, preuzeti ulogu stvoritelja svemira, raslinja, ljudi, ivotinja, itd., i to u ruhu koji je praktiki sve vie naginjao prema monoteizmu, i u kojem su ostali bogovi bili zamiljeni sve vie kao razna olienja Amuna. U tom smislu, vjerska reforma Ehnatona (13531336. pr. Kr.), u kojem je vanost suneva diska ili Atona potisnula sva druga boja odlienja, moe se smatrati viemanje krajnjim izrazom ved postojede tendencije. Inae, jo od kraja Staroga kraljevstva, sve vedu vanost poprimio je kult Ozirisa, (najstarijeg sina Geba i Nut), njegove sestre i ene Izide, i sina mlaeg Hora. S Ozirisom se egipatska kozmoloka slika upotpunuju, jer se uspostavio poredak u odnosu na zagrobni ivot, koji je bio krajnje vaan u egipatskom poimanju. Oziris de postati pravedni vladar Zagroblja, i kao takav de u nekim tumaenjima oznaavati nodno nebo, dok de Nut i dalje predstavljati dnevno nebo. Kljuan je motiv Ozirisovo ubojstvo i uskrsnude. Prema mitu, ubio ga je njegov mlai brat Set i ponovno je oivio zahvaljujudi naporima Izide i Hora (katkad uz pomod drugih bogova). Postoji vie verzije te prie, ali najpoznatiju je u 1 stoljedu n.e., u vremenu kada se kult Ozirisa i Izide rairio diljem antikoga svijeta, zapisao grki povjesniar Plutarh (45120. n.e.). Sami Egipdani nisu nikad sustavno zapisali mit o Ozirisu.
Prema Plutarhu: Set prijevarom zatvara Ozirisa u ukraeni koveg i baca ga u Nil. Koveg doplovi do obale Fenikije i iz njega izraste grm vrijeska. Izida nae tijelo mua, i s njegovom ivotnom silom zane Hora. Slijedi rat izmeu Hora i Seta, u kojem de Hor izgubiti jedno oko, ali na kraju ipak svladati Seta i vratiti svoje oko, kojim de oivjeti oca. Meutim, Oziris odlui se vratiti u Zagroblju.

Plutarch i jo prije Diodor Sicilski (1 st. pr. Kr.) zabiljeili su i verziju prie, po kojem je Set raskomadao Ozirisovo tijela na vie dijelova, koje je Izida pronala i sahranila. Prema Diodoru, Ozirisa je ubio zao neman Tifon, a prema drugim verzijama bio je to Set koji se pretvorio u nilskog krokodila. S tim u vezi, svojedobno je engleski egiptolog E. A. Wallis Budge (18571934) iznio tezu o mogudoj vezi izmeu mita o smrti i uskrsnudu Ozirisa i temeljne krdanske filozofije i premda je takva teza upitna, sustjecanja nekih tema nije iskljueno. Uostalom, barem u stilskom smislu, esto se spominje utjecaj egipatskih kipova Izide s djeakom Horom na krdanske prikaze Majke Boje s malim Isusom. U ranim danima antropologije, kotski uenjak James George Frazer (18541941), u utjecajnoj knjizi Zlatna grana podrijetlo religijskih obreda i obiaja (engl. The Golden Bough: A Study in Magic and Religion, 1890) razradio je tezu o sveopdem mitu o bogu-vladaru, koji umire i ponovno oivljuje, koji je i sunano boanstvo oenjen Majkom Zemljom, te umire u doba etve i ponovno oivljuje u proljedu. Tu su tezu prihvatili i drugi uenjaci, pa je tako nastao opdi model o boanstvu ita ili raslinja, koji se toboe razvio u sklopu ranih zemljoradnikih kultura. Paralele su se nalazile, izmeu ostaloga, u amerindskim tradicijama, primjerice u legendi o Mondawminu (kukuruzi). U tom smislu, smatralo se da je Ozirisov kult nastao u egipatskom neolitiku, u tzv. "afrikom razdoblju" Egipta (ili barem u preddinastikom razdoblju), i da su prirodni ciklusi umiranja i povratka raslinja potaknuli sliku o smrti i uskrsnudu. S tim se slagala injenica da je Oziris doista bio zamiljen kao bog etve kao i predaja da su on i Izida nauili ljude kako obraivati zemlju. Meutim, treba uzeti u obzir da se vremenski Ozirisov kult uvrstio tek na kraju Staroga kraljevstva, to se ne slae s pretpostavkom o kontinuitetu iz neolitskih ili preddinastikih vremena premda su
34

starije (narodne) tradicije mogle ostati skrivene i izroniti u doba slabljenja modi faraona na kraju 3. tisudljeda pr. Kr. S druge strane, bilo je prijedloga ali ne ba uvjerljivih da su na razvitak kulta Ozirisa, Izide i Hora utjecali dodiri sa susjednim azijskim podrujima. Neovisno o takvim tezama, prelazedi na azijsko podruje prvo treba razmotriti sumersku kozmogoniju. Dosada nije bio naen nijedan tekst na sumerskom jeziku koji bi bio posveden iskljuivo opisu nastanka svijeta, no u raznim tekstovima zapisanima oko 2000. pr. Kr. mogu se nadi osvrti ili usputne naznake iz kojih je mogude odgonetnuti opde obrise sumerske kozmogonije. Osim toga, bududi da su Akaani, Babilonci i jo neki narodi preuzeli dobar dio sumerskih tradicija, esto je mogude koristiti akadsko-babilonske i druge mlae opise da bi se potkrijepile ili nadopunile informacije iz sumerskih tekstova. S druge strane, s obzirom na zagonetno podrijetlo samih Sumerana, koji su se jezino bitno razlikovali od Akaana i svih drugih okolnih naroda, zanimljivo je razmisliti o mogudim migracijskim utjecajima na razvitak njihove kozmogonije. Naime, jesu li preci Sumerana bili doseljenici ili starosjedioci u junom dijelu Mezopotamije i ako su bili doseljenici, jesu li donijeli svoju mitologiju iz kakve prapostojbine, ili naprotiv prihvatili i doradili lokalne tradicije. Samuel Noah Kramer (18971990), jedan od vodedih svjetskih sumerologa u 20. stoljedu, prihvatio je tezu o doseljenju. Pozivajudi se na sumersku epiku, poput epa o Gilgameu, te na teoriju o herojskom dobu koju je iznio Hector Munro Chadwick (18701947), a koja povezuje svaku herojsku epiku s vremenom seoba naroda, Kramer je zakljuio da su preci Sumerani valjda stigli na podruje donje Mezopotamije u zadnjem kvartalu 4. tisudljeda pr. Kr. Kronoloki Kramerov zakljuak nije ba uvjerljiv, ili tonije arheoloke nazn ake o mogudem doseljenju na kraju 4. tisudljeda pr. Kr. gotovo ne postoje, ali je zato u prijanjim razdobljima uruke kulture (40003100. pr. Kr.), i pogotovo ubaidske kulture (53004300. pr. Kr.), doista moglo dodi do nekih migracijskih promjena. Tada se pojavio nov pogrebni obred. Ljudi prijanjih mezopotamijskih kultura pokapali su svoje mrtve u skvrenom poloaju, dok se u ubaidskom razdoblju prelazi na pokapanje u ispruenom poloaju. Jedan drugi ideoloki trag tipizira kulturni prekid jo zornije. Ubaidski kipovi vitkih ena, irokih ramena i gmazolikih glava, bitno se razlikuju od pretilih matrona iz starijih mezopotamskih (ranozemljodjelskih) kultura. Britanski genetiar Stephen Oppenheimer (1947), u knjizi "Raj na istoku" (engl. Eden in the East, 1999) iao je tako daleko da je u tim enskim kipovima vidio azijsku fizionomiju i neku naznaku o doseljenju ak iz jugoistone Azije. Mogli bismo nagaati o ulozi tih figura i o njihovoj mogudoj vezi sa sumerskom boicom Inanon (sum. D ina.na), zatitnicom grada Uruka, koja je u sebi spajala ratnike i erotske motive. U svakom sluaju, u ubaidskom i zatim u urukom razdoblju razvijaju se osnove sumerske civilizacije: "hramski gradovi", monumentalna zdanja i zaeci pisma. I konano de se pojaviti i prvi pisani osvrti na sumersku kozmogoniju, i to, meu inim, upravo u epu o Gilgameu. enski kip iz ukaidske kultura, Britanski muzej,
slika AN229992001 (Trustees of the British Museum)

35

Pa ipak, osim to su doveli epiku na Bliski istok, Sumerani su do vremena kada su zapisali kljune kozmogonijske tekstove usvojili shemu, koja se nije uvelike razlikovala od modela koji su ved postojali u irem arealu. U poetku je postojalo iskonsko more, boica Nammu, koja je rodila ili iz koje je izila neka vrsta kozmike gore, u kojoj su se nalazili, sjedinjeni, An (Nebo) i Ki (Zemlja). An i Ki rodili su boga zraka Enlila (dosl. "gospodara vjetra") i njegovu sestru i suprugu Ninlil. Enlil je razdvojio svoje roditelje da bi kreacija mogla krenuti, ali je prvo ivio jo u mraku, pa je opdio sa svojom sestrom i rodio boga Mjeseca, Nannu. Prema nekim verzijama Enlil (ili An) stvorio je Inanu, boicu erotike, plodnosti i rata, i njezinu sestru blizanku Erekigal, boicu Podzemlju. Enki Enlil se takoer spojio sa svojom majkom, Ki, i upravo je ta veza uinila sve mogudim jer je tako nastao Enki, bog vode, raslinja i mudrosti, koji je skupio iskonske vode u Tigris i Eufrat i organizirao gradove i udomadenje ivotinja. Enki je, prema nekim opisima, napunio bare ribama, uredio je movarna tla i uveo zemljoradnju. Iz veze njegove kderi Ningal s bogom Mjeseca rodio se bog Sunca, Utu. I tada se dogodilo da su bogovi, na pijanoj gozbi, odluili stvoriti bida koje de im sluiti. Majka Zemlja pokuali ih je stvoriti ali nije uspjeli. I onda je Enki napravio ljude iz gline. Ljudi su preivjeli, ali nisu bili jaki ni tijelom ni duhom. Kao proizvod pijanih bogova, ljudski rod imao je mnotvo problema i slabosti, i na kraju je dolo vrijeme kada je bogovima bilo dosta ljudskih slabosti i donijeli su odluku da ih unite Velikim potopom. No Enkiju je bio ao ljudi, pa je o toj odluci bogova upozorio Ziusudru, pobonog kralja u Sumera. Ziusudra se spasio u "velikom brodu", i poslije se poklonio pred Anom i Enlilu, koji su mu podarili besmrtnost. S tim u vezi moemo dodatno naznaiti jednu drugu mitsku zgodu, iz drugog kraja svijeta, ali koja takoer opisuje pijanu kreaciju. U jednom mitu naroda Joruba iz Nigerije, storitelj Olurun zaduio je svoga pomodnika Obatalu da oblikuje ljude iz zemlje (tla). On je to inio i Olurun je u ljude udisao ivot. Ali jednoga se dana Obatala napio i poeo je praviti bogalje, koji su poslije postali njemu sveti. Sumerska tradicija sadravala je i neke druge elemente, koji su poslije doli do izraaja u babilonskim i u drugim bliskoistonim interpretacijama. Prvo, postojale su tri prie o svladavanju grozne nemani KUR, koja je izvirala iz iskonskih voda. Sumerska rije KUR imala je vie konotacija: mogla je oznaavati "brdo", "stranu zemlju"ili zemlju opdenuto, kao i "Podzemlje" i ujedno udovite koje je tamo ivjelo. U prvoj prii, protiv te nemani se bori Enki, u drugoj njegov sin Ninurta (ali kada ubije neman, doe do poplava), i u tredoj Inana se sputa u Podzemlje da bi udovite nadvladala. Sumerski opisi nisu uvijek doreeni, ali treba zapamptiti samo to da KUR vie-manje odgovara kasnijoj koncepciji Tiamata. Od drugih sumerskih mitova, treba spomenuti jo dvije, koje su ule u mitoloki inventar Bliskoga istoka, i jednu koja oznauje sumersko "zlatno doba". Prvo, u mitu koji je Kramer nazvao "Gilgame, Enkidu i Podzemlje" spominje se drvo huluppu koje je izraslo samo od sebe iz vode Eufrata. No juni vjetar ga je sruio i plovilo je na vodi, sve dok ga nije uzela u ruke Inana i posadila u vrtu njezina hrama u Erechu.
36

I tu je drvo naraslo do golemih razmjera i uz njegove temelje svoje je gnjezdo napravila "zmija, koja ne poznaje arolije", u srednjem dijelu je kudu izgradila "Lilit, *tuna+ djevojka" (KI-SIKIL-LIL-LA-KE) i u kronjama se ugnjezdila "ptica Zu". Inana nije mogla posjedi drvo, pa je taj posao zapao junaku Gilgameu. Gilgame je obukao teak oklop i prvo ubio zmiju. I kad su zatim iz drva utekle i Lilit i ptica Zu, posjekao je drvo. Inana je iz drveta napravila dva predmeta: pukku i mikku. Prema Krameru, rije je vjerojatno o bubnju i palici za bubanj. No ti su predmeti pali u Podzemlje, pa je Gilgameov prijatelj i sluga Enkidu ponudio da poe u Podzemlje da ih vrati. Gilgame ga je upozorio kako se treba ponaati u Podzemlju (da ne smije nositi istu odjedu, da ne smije bacati tap, da ne smije nositi sandale, da ne smije ispustiti krik, da ne smije poljubiti svoju enu ili sina, itd.), ali Enkidu se nije drao uputa, i Podzemlje ga je zarobilo. Gilgame nije uspio spasiti svoga prijatelja, ali uz pomod Enkija, koji je naredio bogu sunca Utuu da otvori rupu u zemlju, uspio je pitati Enkidua o stanju stvari u Podzemlju. Ova pria, iako u poprilino fragmentarnom obliku, ukazuje na tradiciju "drva ivota", s kojom je asocirana i zmija (= vrijeme), koja de figurirati i u biblijskom prikazu o rajskom vrtu. S druge strane, ako bi bila tona identifikacija rijei pukku i mikku s bubnjom i palicom za bubanj, mogude je prepoznati vezu sa amanistikim tradicijama, koje su preci Sumerana moda prenijeli u Mezopotamiju. Isto tako silazak Enkidua u Podzemlja poprilino dobro odgovara amanskom modelu. U jednom drugom i jo vanijem mitu, u Podzemlje de se spustiti sama Inana, koja de tamo doivjeti potpuno razgolidenje. Meutim, dok su amanistike aluzije moda ostatak nekadanjih vjerovanja predaka Sumerana, Sumerani su u svojim kozmolokim shvadanja poprilino isticali vanost grada i gradskoga ivota. Iz njihovih tekstova proizlazi da je Enki stvorio gradski ivot ak i prije nego to je stvorio ljudi i tako je pet gradova ved postojalo do vremena Potopa: Eridu, Badtibira, Larak, Sippar i urruppak.
Karta Sumera (tamna zelena boja bila je nekada produenje Perzijskoga zaljeva).

Prvi u tom popisu, Eridu, bio je i sveti grad samog Enkija, i katkad se pojavljuje indikacije da je bio koljevka sumerske civilizacije premda de Nippur, sveti grad Enlila, poslije preuzeti vedu vanost.
37

U svakom sluaju, sumerski naglasak na gradski ivot i na njegovu prednost nad drugim vrstama ivota izraen je u dva tekstu. U prvom tekstu, Enlil prvo stvori dvojicu brade, boanskih blizanaca: Entena, koji je stoar, i Emea, zemljoradnika. Brada se posvade, i u daljnjem raspletu, Enlil de dati prednost "zemljoradniku bogova", Emeu. U drugom tekstu, Inana treba birati supruga izmeu dva kandidata: boga-pastira Dumuzija, i bogzemljoradnika Enkimdua. Ona de izabrati potonjega, i onda de se Dumuzi naljutiti i nabrojati svoje stvari koje on proizvodi i koje su, prema njemu, bolje od Enkimduovih proizvoda. U ovim primjerima imamo neki prototip starozavjetne prie o Kajinu i Abelu, s time da u sumerskom sluaju nema ubojstva i prednost se daje zemljoradniku. Napokon, u sumerskim tekstovima postoje naznake o nekom "zlatnom dobu". Na jednoj glinenoj ploici, autor je napisao:
Jednom nije bilo ni zmije, ni korpiona, Ni hijene, ni lava, Ni divljeg psa, ni vuka, Ni straha, ni uasa, ovjek nije imao takmaca.

U nastavku se kae da je u to vrijeme postojao jedan jezik, i da je sav svemir i svi ljudi slavili Enlila na jednomu jeziku. I onda je Enki, "gospodar-izaziva" "gospodar obilja" "gospodar mudrosti" "gospodar Eridua" promijenio jezik ljudi i unio razdor u jezik ovjeka, koji je prije bio jedinstven. I ova je tema o zlatnom vremenu i nekadanjem jedinstvu jezika ula u inventar bliskoistone mitologije, te napokon u biblijsku priu o babilonskom tornju. Dodue, u sumerskoj verziji razlog za naruavanja jezinog jedinstva nije bio samo u injenici da "ovjek nije imao takmaca" (drugim rjeima, u pretpostavci da bi ovjek morao postati ohol), nego se u prii krije i tihi sukob izmeu Enlila, gospodara Nippura, i Enkija, gospodara Eridua. Zapravo, ovjek koji je u sumerskom tumaenju bio stvoren da slui bogovima, nastrada zbog nametanja za nadvlast meu bogovima Poslije de i Potop, kako je bilo naznaeno, biti tek hir bogova, kojima je dodijalo imati posla s proizvodom vlastitoga pijanstva. Sumerska predodbe o idealnom vremenu katkad je povezana takoer s idejom o idealnom mjestu, nekom vrstom iskonskog raja. I to idealno mjesto bila je "ista zemlja" Dilmun, u kojoj "gavran ne krii lav ne ubija starica ne govori 'ja sam starica', starac ne kae 'ja sam starac' i pjeva ne pjeva alopojke". Dodue, Dilmun nije potpuno savren, jer u jednom spjevu kae se da nije imao dovoljno slatke vode (sve dok Enki nije popravio stanje). I taj podatak moe sugerirati da se naziv Dilmuna ipak odnosi na neko stvarno mjesto, vjerojatno u podruju uz more. Istraivai su ponudili razliita moguda rjeenja, ali ini se da je najpopularnija teza o otoku Bahreinu u Perzijskom zaljevu, na kojem je bila naena keramika nalik na primjere iz Sumera. Nema jakih naznaka da bi Dilmun zapravo mogao biti prapostojbina Sumerana, ili barem neka prijanja domovina na putu prema Sumeru (ukoliko su se njihovi preci doista doselili iz kakvog drugog podruja) ali ipak postoji jedan kasni podatak (iz 1. st. n.e.) u kojemu se kae da je bog Ea (inae semitska inaica za Enkija) stigao preko mora u Eridu, iz pravca koji bi vie-manje odgovarao pravcu Brahreina. No Sumerani su u svojim spjevima i mitovima slavili i druge zemlje: Meluhhu, koja se obino povezuje s Indskim podrujem, "Zlatnu zemlju" Harali, itd.
38

Kao zakljuak moe se redi da su podaci o sumerskoj kozmogoniji i o mitologiji zapravo toliko fragmentarni koliko i glinene ploice s kojih ih iitavamo. Meutim, sumerske tradicije su se ipak zadrale, te preko akadskoga i akadsko-babilonskog filtera rairile se po svemu Bliskom istoku (s razliitim kasnijim preinakama). Babilonski spis Enma eli nedvojbeno se temelji na sumerskim predlocima, iako su Babilonci uvelike dopunile nepovezane odlomke iz sumerske tradicije. O djelu Enma eli ved je bilo rije ali da se posjetimo: taj je spis nastao oko 1100. pr. Kr., i prapoelo nastaje kada se Apsu, slatkovodni ocean "sumijea" sa slanom vodom Tiamat, i rodi nanose mulja (imenom Ladmu i Lahamu) koji de roditi svemir, tj. prve bogove: Anar i Kiar (= An i Ki na sumerskom), od kojih de nastati An, otac mudroga boga Eje (akad. Ea = sum. Enki) i njegove brade.
Poetak speva "Enum eli"
e-nu-ma e-li la na-bu- -ma-mu ap-li am-ma-tum u-ma la zak-rat ZU.AB-ma re-tu- za-ru-u-un mu-um-mu ti-amat mu-al-li-da-at gim-ri--un A.ME--nu i-te-ni i-i-qu---un gi-pa-ra la ki-is-su-ru su-sa-a la she-'u- e-nu-ma dingir dingir la u-pu-u ma-na-ma Kada nebo na visinama ne bijae nazvano I zemlja podno nije nosila ime, Praiskonski Apsu, koji ih rodi S kaosom, Tiamat, njihovom majkom Pomijea svoje vode. Nijedno polje ne bijae, nije se vidjela nijedna bara Kada nitko od bogova jo nije bio dozvan na Postanak.

U daljnjem tijeku, slijedit de sukob izmeu mlaih bogova i kaosa, tj. Apsua i Tiamata: mlai bogovi svladat de Apsua, no Tiamat i njezina druina morskih nemani ili udovita vodit de osvetniki rat protiv njih. I tada na scenu istupa sin Eje i boice Damine, Marduk, koji de (kako smo ved naznaili) svladati Tiamat, razrezati njezino tijelo "kao koljkaa" i stvoriti na svijet, a iz kosti i krvi njezina ljubavnika Kingua oblikovat de prve ljude, da bi sluili bogovima. Ovakva babilonska kozmogonija imala je svrhu potvrditi i nadvlast Babilona, iji je bog zatitnik Marduk preuzeo kljunu ulogu u stvaranju svijeta. Tu postoji paralela s transformacijom u egipatskoj kozmogoniji, kada je Amun, zatitnik Tebe postao glavni stvoritelj za vrijeme Novoga kraljevstva. Meutim, u Babiloniji su postojale i druge, starije i mlae tradicije. Primjerice, prema jednoj verziji, koja je blia sumerskom opisu, boica Mami (Mama, Ninhursag, Nunti) pozvala je Eju da napravi prvoga ovjeka iz gline i krvi rtvovanog boga. I taj prvi ovjek, divljak Lullu, trebao je "vui jaram", tj. sluiti bogovima. Jedna mlaa inaica babilonske kozmogonije, koju je oko 250. pr. Kr. zapisao Mardukov svedenik Beros, nastavlja dio motiva iz Enma elia, ali sada ved s nekim grkim utjecajima. Prema Berosu: u Poetku je bila samo tama i voda, i onda su iz tog kaosa izila udna bida ljudi s krilima, dva lica, bida i mukog i enskoga spola, ljudi s kozjim nogama, ili ljudi koji su bili pola konja i pola ovjeka. Nad tim je bidima vladala Omorka, boica Mjeseca. Zatim se pojavio Marduk, koji je razrezao Omorku na dva (poput Tiamat u starijem mitu), te iz njezina tijela napravio Nebo i nau Zemlju. Zatim je Marduk naredio jednom bogu da sam sebi odree glavu, i iz krvi i mesa koji su pali na Zemlju stvorio je sav svijet ljude, ivotinje, Sunce, (opet) Mjesec i sve to postoji. Dakako, prizor o "udnim bidima" koji izlaze iz kaosa polazi od grkih mitova. Grka kozmogonija dobro je poznata, prije svega zahvaljujudi trudu Hezioda u 8. stoljedu pr. Kr. koji je povezao razne tradicije svoga vremena u sustavnu cjelinu, koja de snano djelovati na daljnji razvitak antikih kozmogonijskih modela (sve do Ovidijeve rimske razrade i poslije).
39

Ali ipak u Grkoj, kao i u Egiptu i Mezopotamiji, mogude je prepoznati nekoliko slojeva u razvitku kozmogonije. Po svoj prilici, najstarija je razina tzv. pelazgijska kreacija, u kojem glavnu ulogu ima enska stvoriteljica Eurinoma. Prema tom mitu, Eurinoma je izila gola iz kaosa i podijelila iskonske vode od neba, kako bi mogla plesati tako gola na valovima. Plesala je i stvorila vjetar. Uzela je sjeverni vjetar, protrljala ga uz sebe i nastala je golema zmija Ofion. Ofion je opdio s pleudom boicom, koja je zatrudnila i zatim, kao golubica, rodila svjetsko jaje. Naredila je Ofionu da okrui jaje, sve dok se ne izlegnu Sunce, Mjesec, zvijezde i napokon zemlja sa svim svojima bidima i biljakama. Eurinoma i Ofion ivjeli su na Olimpu, sve dok se zmija nije uzoholila, pa ju je boica prognala u tamno Podzemlje, sa zgnjeenom glavom i slomljenim zubima. Poslije je Eurinoma napravila titane i titanide, i napokon prvog ovjeka Pelazga, rodonaelnika naroda Pelazga, koji su prema predaji ivjeli u Heladi do dolaska prvih Grka. Pelazgijski kreacijski mit odlino se uklapa u koncepciji Prikaz orfikog jajeta iz knjige Jacoba Bryanta Marije Gimbutas o tzv. Staroj Europi, tj. o prapovijesnom (17151805): A new System or Analysis of sloju u balkansko-anatolskom arealu, koji je postojao prije Ancient Mythology (prvo izdanje: London, 1774). dolaska prvih Indoeuropljana u to podruje. Ali u tom mitu postoje i neke podudarnosti takoer s euroazijskim motivima, koje je Lnnrot povezao u Kalevali. U 14. knjizi Homerove Ilijade postoji jedan kozmogonijski osvrt, koji isto tako polazi od iskonskih voda: u poetku, prema Homeru, postojala je samo titanida Tetida, pramore, i Oceanus, svemir koji ju je okruivao, i od njih su nastali prvi bogovi. No Heziod koji je vjerojatno bio Homerov suvremenik u isto je vrijeme ved razradio klasinu grku kozmogoniju. I ta je kozmogonija toliko poznata da je ne treba ovdje opirno iznijeti. Bitni su momenti: iskonski kaos, raanje "irokogrudne" Gaje ili Geje iz kaosa, koja de roditi Urana, i poslije s njim prve titane. Slijedi ustanak Krona protiv Urana i kastracija Urana. A zatim Kron, sa svojom sestrom Rejom, rodi idudi narataj bogova i napokon Zeusa, koji de svrgnuti svog oca Krona i uspostaviti vlast olimpijskih bogova. to se tie stvaranja ovjeka, u klasinim izvorima ima neusklaenosti. Heziod je prvi oblikovao shemu o razliitim rodovima bogova i ljudi, koji de stvoriti Zeus, meutim prema drugoj verziju prvoga ovjeka (Fenona) je iz gline napravio Prometej . Zbog sukoba s Prometejem, Zeusa (ili Hefest) je iz gline napravio prvu enu, Pandoru, koja je postala ena Prometejovog brata Epimeteja. No u biti, kako proizlazi iz Hezidovog teksta, Pandora je trebala biti i kazne za sve ljude! Heziod je poprilino jasno napisao da je od nje "nastao zao rod ena" i kako je poznato Pandora je bila kriva za oslobaanja svih zala u svijet. Inae, neki su autori istaknuli da je mit o Pandori zapravo oznaio poraz i osudu nekadanjeg matristikog svijeta (uvjetno reeno, "Stare Europe"). Ipak, poslije Hezioda nasta0 je orfiki kreacijski mit (moda ved u 7. st. pr. Kr.), u kojem se vidi neka vrsta kombinacije starih i novijih shvadanja.
40

Prema tom mitu, u poetku je postojalo samo srebreno kozmiko jaje a stvorila ga je Vrijeme. Iz jajeta je izilo dvospolno bide Fan-Dioniz (/), koji je sadravao sjemena ivota i zatim stvorio sav svemir: prvo je stvorio svoju kder Niks (= "Nod") i poslije Geju i Urana, ali kada je napokon doao Zeus, on je prema jednoj verziji progutao Fana-Dioniza da bi dobio izvor ivota u vlastitoj utrobi. Meutim, postoji i drugo tumaenje da su titani progutali boga Dioniza. Poslije, kada su titani bili uniteni, ovjeanstvo je istupili iz njihova pepela, i ljudi zato sadre i zlo titana i dobrotu Dioniza koga su progutali. Na kraju, u vezi s grkom kozmogonijom, treba dodati da su Rimljani zapravo usvojili Heziodovu razradu. Glavni rimski rad u tom smislu je Ovidijeva Metaformoza. Meutim, obino se tvrdi da su Rimljani uveli malo vedu razinu racionalnosti u grke mitove. Hebrejska kozmogonija, koja je snano utjecala na zapadnu civilizaciju i zapravo i dalje utjee na sredine u kojim dominiraju abrahamistike religije, predstavlja osobit razvojni izraz, iako je preuzela mnogo iz drugih bliskoistonih tradicija. Slubena hebrejska kozmogonija, kako smo prije rekli, sadrana je u prvom i u drugom poglavlju Knjige postanka. I da se posjetimo, opis stvaranja svijeta u prvom poglavlju nastao je vjerojatno negdje u 6. stoljeda pr. Kr., pod utjecajem svedenike tradicije, dok je drugo poglavlje nastalo negdje u 10. stoljedu pr. Kr., u doba kralja Salomana ili malo poslije, te odraava vie pjesniko viziju kreaciju, kao i opis "pada ovjeka" i "istonoga grijeha". Nije potrebno ovdje iznijeti pojedinosti iz tih dvaju opis jedino treba naglasiti neke osobitosti hebrejske tradicije. U prvom poglavlju Knjige postanka, Bog stvara svemir rijeima i taj model postoji i u drugim kulturama, dok u drugom poglavlju, Bog stvara ovjeka iz zemlje ili gline, to je isto tako poprilino esta nain izraivanja ljudi. Vidjeli smo da su Grci i Sumerani i drugi zamislili da su boanstva napravili ljude iz gline. Ali to to je osobito za hebrejsku tradicije je to da je Bog ne samo stvorio ovjeka u svom liku, nego mu je isto dao vlast nad Zemljom. U tom pogledu, hebrejska interpretacija vrlo radikalno odbacuje sumersko-babilonsku interpretaciju po kojemu su ljudi bili stvoreni kao sluge. Ipak, ljudi dalje duguju Bogu poslunost, i upravo de neposlunost biti bitan razlog za pad ovjeka. S druge pak strane, neposlunost paradoksalno potvruju hebrejsko-idovsku i poslije krdansku filozofiju o slobodnoj volji ovjeka. Drugi nain na kojoj se hebrejska kozmogonija razlikuje od srodnih primjer, je u opisu nastanka ene. Naime, Eva nastaje kao jednaka Adamu, i to da ju je Bog stvorio od Adamova rebra treba tek potvrivati tu ravnopravnost, zato to je stvorena od iste tvari kao i Adam (Nato ovjek ree: "Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!..." Post 2,23). Meutim, tu treba dodati da je prema drugim hebrejskim predajama koje poslije nisu ule u Stari zavjet, Bog pokuao stvoriti enu tri puta: Prvi je put koristio glinu, kao za Adam, ali je glina bila prljava i napravio je Lilit. Drugi je put uzeo tkivo i kosti od Adama i napravio "prvu Evu", ali nije uspavao Adama dok ju je sastavljao, pa se Adamu zgadila "prva Eva", jer je vidio od ega je stvorena. Zato je u tredemu pokuaju Bog prvo uspavao Adama, prije nego to Lucas Cranach stariji (14721553): "Adam i je stvorio konanu Evu od njegova rebra. Eva" (1533).
41

Usput reeno, sam motiv "rebra" moda ima sumerske korijene, jer je sumerska rije ti oznaavala i "rebro" i "ivot"(dok u hebrejskom takva podudarnost ne postoji). S druge strane, iako je u polazitu ena bila zamiljena kao jednaka mukarcu, bududi da ju je Knjiga postanka vie-manje okrivila za Adamov pad, Eva postaje neka vrsta hebrejske Pandore. I ta promjena, ili prebacivanje krivnje, odraava snanu patrijarhalnost, koja je prevladavala u hebrejskoj sredini. Rije je, dakako, o sredini koja je izvorno bila nomadsko-stoarska, i u kojoj je muka prevlast (borba za panjake, itd.) osiguravala opstanak. S tim u vezi, hebrejska kozmogonija potpuno okrede i odnose prema gradovima. Dok u mezopotamijskim i egipatskim mitovima dominiraju gradski bogovi, i gradski kultovi su opdenito vani, najstarija hebrejska tradicija vrlo je nesklona prema gradovima, kao i prema sjedilakom zemljoradnikom ivotu. U prii o Kajinu i Abelu, Bog daje prednost stoaru (" Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu rtvu, na Kajina i rtvu njegovu ni pogleda ne svrati", Post 4, 4-5), dok u sumerskim mitovima o Entenu i Emeu, ili Dumuziju i Enkimduu, bogovi uvijek daju prednost zemljoradniku.

Potop (druga kozmogonija)


Jedna je tema vrlo rairena u kozmogonijskim mitovima diljem svijeta, i to do te mjere da su mnogi proli i dananji komentatori pomislili da je rije mora biti o nekom stvarnom dogaaju iz ljudske proloti. Naime, na gotovo svim kontinentima nadi demo mitove o velikoj katastrofi, koja je nakon kreacije unitila ili sav ljudski rod, ili gotovo sve ljude, osim jedne male skupine osoba. Ta je katastrofa u pravilo opisana kao potop ali ne uvijek. Aymare u sredinjoandskom podruju June Amerike imaju predaju o zaleenju Zemlje, dok narod Yurucar u amazonskim nizinama Bolivije kau da je demon Aymasune donio vatru s neba, i spalio sav svijet i sav ivot, osim jednoga ovjeka, koji se sakrio u spilji i poslije tri dana obnovio ivot na Zemlji. Bantuski narod Fang u Gabonu kae da je bog Nzame zatrpao Zemlju novim slojem tla, da bi pokopao prvoga ovjeka, Fama, koji se vrlo usholio (Fama nije mogao ubiti, jer mu je podario besmrtnost, ali ga je tako ukopao u Podzemlje, odatle djeluje kao zloduh koji se katkad probija do povrine Zemlje). Yakame uz rijeku Kolumbiju (SAD) govore o katastrofi u oblika velikog potresa. Amerinski narod Maidu iz sjeverne Kalifornije spominje ak nekoliko razliitih katastrofa: prvo je stvoritelj, starac Madumda, poslao Potop i unitio prve ljude; zatim je unitio ljude velikim poarom, onda ledom i na kraju vjetrom. Postoji i primjeri, u kojima se ne govori o proloj katastrofi, ali se smatra da de se propast dogoditi. Apapocve iz Brazila, iz tupiguaranijske jezine skupine, misle da je u iskonu svijeta postojao mrak i gomila imia koji su se meusobno borili. I ljudi se plae da de se drevni imii vratiti, i da de svijet zavriti. Potonji primjer je indikativni jer katastrofa zapravo znai povratak na vrijeme prije stvaranja. S tim u vezi, zanimljivo je da neke Apapocve se boje da de se jednoga dana drevni imii vratiti. kozmogonijske prie ak i poinju od Potopa, ne navodedi to je bilo prije.
42

Pa ipak, u vedini sluajeva, svjetska katastrofa opisana je kao Potop poslije prvog stvaranja svijeta s time da mitovi katkad govore i o nekoliko takvih dogaaja. Grki izvori, primjerice, spominju tri potopa, od kojih su prva dva povezana sa predodbom o propadanju ovjeanstva, kroz epohe metala sve manjega sjaja. Iskonski ili Ogigov potop okonao je srebreno doba, a poslije je Deukalionov potop razdijelio bronano doba od eljeznoga, tj. od vremena dannjih ljudi. Izvori spominje jo i Dardanov potop, no kontekst nije razraen. Meutim, je li se moda doista u povijesti ili prapovijesti dogodio svjetski Potop (ili vie njih), kako tvrde stare predaje? To pitanje dugo je izazivala rasprave u teologiji, u znanosti i u podrujima na rubu znanosti. U europskom krdanskom svijetu, od antike sve do prvih stoljeda moderne ere, "diluvij" je bio prihvaden kao stvarni dogaaj iz prolosti, i to ne samo u vjerskim tumaenjima, nego isto tako u znanstvenim disciplinama, osobito u povjesnim kronologijama i u geologiji. Naime, jo je u 5. stoljedu n.e., Pavao Orozije (na poticaj sv. Augustina) napisao svoju Povijest protiv pogana, u kojoj je dokazivao da je u prolosti bilo nekoliko katastrofa, i da (vizi)gotska pljaka Rima 410. godine nije oznaavala kraj svijeta, zbog naputanja starih bogova, kao to su rimski pogani tvrdili. I prema toj Orozijevoj kronologiji propasti i uspona, krdanski su povjesniari, sve do 1617. stoljeda, dijelili povijest svijeta na nekoliko epoha, od kojih je prva trajala od Postanka do Potopa. Takvu shemu, sa est glavnih epoha, prenosila je i utjecajna "Kronika u tri sveska od poetka svijeta do 1360", koju je napisao firentinski biskup Antonino Pierozzi (13891459), a 1483. preradio i popularizirao Giacomo Filippo Foresti (14431520). U hrvatskoj historiografiji prvi ju je uveo Antun Vramec (15381588), ija Kronika (1578) predstavlja prvu tiskanu povijest svijeta na hrvatskom jezika. I u skladu s takvom tradicijom, prvi dio Vrameve knjige pokriva vrijeme od poetka svijeta "do Potopa vodenoga". U svakom sluaju, u realnost Potopa malo je tko sumnjao. Antropologija je "pomogla", moda nevoljko, da se takvo vjerovanje odri, jer je skupljajudi mitove iz raznih kultura utvrdila univerzalnost predaje o Potopu. Znanstvenici trae viestrane potvrde, i doista o Potopu se govorilo svuda. Kada se u raznim sredinama, koje po svemu sudedi nisu imali meusobne povijesne ili kulturne dodire pojavljuju iste predaje, onda je mogude teorizirati da je rije moda o kakvoj objektivnoj stvarnosti. Ali moemo li govoriti o sveopdem povijesnom ili prapovijesnom Potopu, samo zbog postojanja slinih pria na svim kontinentima? William Ryan (1939) i Walter C. Pittman (1931) prilino su uvjerljivo dokazali da se u podrujima oko Crnoga mora u 6. tisudljedu pr. Kr. doista dogodio potop, i taj su potop zatim povezali s "velikim potopom" u sumerskim i babilonskim izvorima, i na kraju sa znamenitim "Noinom potopom". Stephen Oppenheimer je iao jo dalje i u svojoj knjizi "Raj na istoku" tvrdio je da su preci Sumerana, prvih nositelja civilizacije u zapadnom arealu, stigli iz Sundskog podruja u jugoistonoj Aziji. U razdoblju od zavretka posljednjeg ledenoga doba do prije 7.000 godina razina mora oko Sunde narasla je sve u svemu preko 150 metara, to je dovelo do postupnog potapanja velikog dijela zemlje. Oppenheimer je pretpostavio da je to stvorilo tradicije o Potopu, i da su doseljenici iz Sunde prenije te tradicije na Bliski istok. Ryan i Pittman, kao i Oppenheimer, u pravu su to se tie geolokih pokazatelja: Ryanova i Pittmanova teza je prihvatljiva, u smislu potopa Crnoga mora, jer se temelji na analizi promjena ivotnih vrsta u Crnomu moru, kao i na zakljucima o geologiji i hidrologiji u prvim tiusdljedima holocena. Oppenheimerova teza takoer je tona u smislu potapanja Sundskog podruja, ali nije uvjerljiv njegov zakljuak da su ljudi iz jugoistone Azije donijeli mit o Potopu u zapadni civilizacijski areal.
43

Uostalom, Oppenheimer je zapravo samo oznaio opdi proces koji se dogaao u mnogim nizinskim podrujima svijeta nakon kraja posljednjega ledenoga doba. Osim Sunde, tada je more potopilo Beringiju i dio kopna oko Japana, kao i neka sredozemna podruja (dio Egeje i sjeverni Jadran). Za vrijeme odledbe nastalo je i golemo jezero Aggassiz u Sj. Americi, koje se po svoj prilici razlilo prije razdoblja mlaega drijasa (12.80011.500 pd). Na poetku holocena, posljedice odlebde kao i izostatskog podizanja tla uzrokovali su i pojave poput "Doggerove zemlje" (engl. Doggerland) u sjev. Europi, itd. Ipak je zanimljivo je da se Ogigov potop, prema Platonu (428427 pr. Kr.), zbio priblino 10.000 godina prije njegova vremena, to bi vie-manje odgovaralo promjenama uz obale Egeje na poetku holocena. Jadran i susjedni dio Sredozemlja na vrhunca tovie, to bi vrijeme, prema jednom tumaenju, posljednjega ledenog doba. odgovarala i datumu potapanja mitske Atlantide. Sve u svemu, teorijski je mogude da su promjene u odnosima mora i kopna, ili pak jezerskih formacija, u ranom holocenu stvorile predodbe o Potopu, koje su se samostalno ucrtale u mitska i povijesna pamdenja mnogih naroda svijeta. Osim toga, danas znamo da su neke te promjene nastale razmjerno naglo, to se moglo doivjeti kao traumatino. No rije je o razliitim dogaajima u raznim dijelovima svijeta, tako da nije vjerojatno da se svi mitovi o Potopu odnose na jedan jedinstven dogaaj, kako su implicirali i Oppenheimer, pa i Ryan i Pittman. Stvarni potopi mogli su posluiti kao primjeri u izraavanju mitskih misli, kao to je raanje posluilo kao model u nekim kozmogonijskim mitovima. Ali barem u sklopu nae tematike, to to je bitno u mitovima o Potopu nije njihova moguda povijesna ili prapovijesna stvarnost, nego poruka o ponovnoj kreaciji. Kao uvodi u nove kreacije, mitovi o potopima vradaju se na polazite, jer vode Potopa zapravo oznauju povratak iskonskih voda prije kreacije. I tovie katkad se pojavljuje i motiv ptice koja leti nad iskonskim vodama pa tako i u starozavjetnoj prii o Potopu Noa prvo alje gavrana nad vodom da izvidi je li se zemlja igdje osuila, i zatim salje golubicu, koja mu donese maslinovu granicu i napokon mu se vie ne vrada (to je znak da je pronala zemlju). I zato je nastala potreba za novim stvaranjem? Razlozi nisu uvijek isti. U mitovima nekih naroda, Potop ili drugu katastrofu alje zloduh, ili uvrijeeno ili ljubomorno bide ili boanstvo. Spomenuli smo, u mitu naroda Yurucar demon Aymasune alje vatru na zemlju. Lenape iz skupine delaverskih Indijanca govorili su o arobnoj zmiji, koja je htjela potkopati kreaciju i zato je poslala Potop. Navahoi i Sijuksi pripisali su Potop Vodenom udovitu, koje je napalo ljude (u prvom primjeru, kontekst je seksualni sukob izmeu mukaraca i ena, a krivac je Kojot, koji je ukrao djecu udovita; u drugom primjeru orao Wablee je spasio dio ljudi i ivotinja). Salinari iz Kalifornije smatrali su da je Morska ena poslala potop, jer je bila zavidna na Orla (koji de je poraziti i zatim stvoriti ljude). Slino, Mujske iz Perua i Kolumbije vjerovali su da je Potop poslala ena Sunca (tj. Stvoritelja), jer je bila zavidna na ljude.
44

U nekim sluajevima Potop je faktiki dio procesa stvaranja, kao u kreacijskom mitu naroda Pangwa (Wapangwa) iz Tanzanije, kada potopne vode imaju svrhu oistiti svijet od iskonskih mravi, koji su nekada ivjeli na svjetskom drvu, i poslije stvorili svijet iz svoga izmeta. Ima i primjera sluajnosti. U mitu Ipurina iz Brazila do Potopa je dolo kada se Sunce, koje je bilo zamiljeno kao kipudi kotao, jednostavno prevrnulo. Katkad neko boanstvo upozorava ljude na Potop. Tako u ajenskom mitu Velika Mod daje upute ljudima da se presele na sjever da bi izbjegnuli Potop. Uostalom, i u sumerskom mitu, Enkiju je ao ljudi i priopdi Ziusudri odluku o Potopu. Inae, sumerski primjer je i tipian i osobit. Naime, u vedini sluajeva do Potopa dolazi zato to je Stvoritelj ozlojeen, srdit ili razoaran bidima koje je stvorio, pa ih odlui sve unititi, osim eventualno nekih iznimnih pojedinaca ili skupina. Ali u sumerskom mitu bogovi unitavaju ljude zbog ljudskih slabosti, koje su u biti posljedica neodgovornosti samih bogova (njihove pijanosti, dok su stvarali prve ljude). Ta specifinost u sumerskom mitu znai da je moralna pouka u povijesti o Potopu u ovom primjeru slaba osim eventualno u smislu poruke da ne treba neto vano raditi u pijanom stanju (usput reeno, Perzijci su imali drukije shvadanje, pa bi svaku vanu odluku donijeli dva puta jednom dok su bili pijani, i jednom kada bi bili trijezni). U drugim mitovima, meutim, Potop slui ba kao snana moralna poruka, i to obino u vjerskim tradicijama koje smatraju da ovjek ima slobodu odluivanja izmeu dobra i zla (jer bi inae ispalo da su stvoritelj ili stvoritelji odgovorni za ljudske slabosti, kao u sumerskom sluaju, to bi oslabilo moralnu poruku). Maidui (iz Kalifornije) smatrali su da je stvoritelj Madumda prvi put unitio ljude Potopom, jer su bili zli i nisu marili za djecu i poslije ih je unitio jo tri puta, sve dok nije stvorio sadanje ljude, kojima je dao razliite jezike. U tom mitu postoji i stanovita implikacija o oholosti i potrebi za "brkanje jezika", koja se pojavljuje i drugdje. Yakama su zamislili da se Majka Zemlja naljutila na ljude zato to su se borili meusobno, i zbog toga se poela tresti (= unitenje u velikom potresu). U mitu Arikara iz Missourija i Sj. Dakote, Stvoritelj je Potopom unitio prvu rasu divova zbog njihove oholosti, dok su Apai govorili da je Veliki Duh poslao Potop jer ga je smetalo to to ljudi nisu njega poznavali, nego samo haine (tj. u ovom sluaju boanstvo trai da ga ljudi tuju). Stvoritelj Nzame iz vjerovanja gabonskih Fanga kaznio je prvoga ovjeka Fama zatrpavanjem u zemlju, zato to je bio i ohol i okrutan prema ivotinjama. Drukiji motiv grijeha prisutan je u mitu naroda Mand iz Zapadne Afrike. U njihovom sloenom kreacijskom mitu, ljudi nastaju od dva para blizanaca, svaki s mukim i enskim parnjakom, koji su se razvili u svjetskom jajetu. No jedan od mukih blizanaca, Pemba, iziao je prerano iz jajeta, i dio njegove posteljice postala je Zemlja (drugi dio Mjesec). On je u Zemlju posadio sjeme koje je ukrao od stvoritelja Mangale, i tako je poinio grijeh incesta. Poslije je drugi muki blizanac, Faro, iskupio Pembin grijeh: bio je ubijen, rtvovan i raskomadan, ali ga je Mangala uskrsnuo i zatim je Faro poslao Potop da bi svijet oistio od sjemena svoga grenog brata (zanimljivo je pritom da Mand poistovjeduju Fara s rijekom Niger, i smatraju da mu je glava jezero Debo). Grki mitovi o potopu postoje u razliitim, ne uvijek usklaenim verzijama, ali prema nekima Zeus je poslao Deukalionov potop kako bi unitio nasilne ljude bronanog doba, oholnog roda Pelazga, koji su ga uasnuli kad su mu ponudili kanibalsku gozbu (krivac je bio Pelazgov sin Likaon, kralj Arkadije, koji je ubio vlastitoga sina, Niktima, a zatim su ostali njegovi sinovi skuhali tijelo brata). U svakom sluaju, ubrzo je Prometej upozorio svoga sina, Deukaliona kralja Fitije, o Zeusovoj nakani da uniti sve ljude, i ovaj se spasio sa svojom enom Pirom "u kovegu".
45

Nakon potopa, Deukalion i Pira dali su rtvu Zeusu, zahvalni to su se spasili, i u svetitu boice Temide dobili su savjet da ponovno napude svijet na nain da bace kosti svoje majke preko ramena. Shvatili su da je rije o Geji, Majci zemlje, te da su kosti zapravo kameni. I kameni koje je Deukalion bacio preko ramena postali su mukarci, dok su kameni koje je Pira bacila postali ene. Kako je naveo Apolodor Atenski (180120. pr. Kr.) mogude je da se tu skriva etimoloka veza izmeu gr. rijei za kamen () i rijei za narod (). Treba napokon i neto redi o starozavjetnoj prii o Ilustracija iz knjige: Thomas Bulfinch, The Age of Potopu, koja je zacijelo danas najpoznatija u europskom i Fable (Philadelphia, 1897) abrahamistikom kulturnom podruju. Motiv je u toj prii vrlo jasno izraen pokvarenost i zloda ljudska. Meutim, u prvoj reenici 2. poglavlju knjige Postanka, u kojemu se govori o Potopu, postoji naznaka o nekoj prijanjoj ljudskoj vrsti:
Kada su se ljudi poeli iriti po zemlji i kderi im se narodile, opaze sinovi Boji da su kderi ljudske pristale, pa ih uzimahu sebi za ene koje su god htjeli. Onda Jahve ree: Nede moj duh u ovjeka ostati dovijeka, pa neka mu vijek bude stotinu i dvadeset godina." U ona su vremena a i kasnije na zemlji bili Nefili, kad su Boji sinovi opdili s ljudskim kderima pa im one raale djecu. To su oni od starine po snazi glasoviti ljudi." (Post. 2, 1-4)

Identitet tih "Bojih sinova" dugo je izazivao razne spekulacije, premda se jo od vremena Josipa Flavija (37100. n.e.) smatralo da je rije o nekoj vrsti anela, ili "palih anela", to je bilo dalje razraeno u nekanonskim biblijskim spisima. Primjerice, u apokrifnoj Knjizi Enoha (kraj 1. stoljede n.e.) ta se bida nazivaju na grkom , "oni koji bdiju" i predvodi ih pali aneo Samiaza. Iz njihovih opdenja s "kderima ljudskim" rodili su se Nefili, okrutni divovi koji su tlaili ljude, i kada ih ljudi nisu vie mogli uzdravati, divovi su se okrenuli protiv njih i poeli ih jesti... bludili su protiv ptica i zvijeri i riba, i jeli jedni drugima meso, i pili krv. Meutim, pali aneli su nauili i ljude svakakvim gadostima, za to je bio zaduen zloduh Azazel. Na kraju su, prema apokrifu, arhaneli Mihael, Rafael, Gabriel i Uriel zamolili Boga da osudi ljude i pale anele, i Bog je poslao Uriela upozoriti Nou o Potopu, koji de unititi sve na svijetu. Ukratko, Potop je imao svrhu oistiti svijet od palih anela i njihovih potomaka, Nefila, kao i od ljudi koje su oni korumpirali. Dodue, bilo je i drukijih tumaenja spomena Bojih sinova i njihovih odnosa s kderima ljudskim. Prema jednoj verziji, koja je nastala jo u 5-6 stoljedu u krdanskoj Etiopiji, prvi su bili potomci Adamova dobrog sina Seta (koji je zamijenio Abela), dok su kderi ljudske potjecale od Kajina to bi preokrenulo izvor zla prema enskom rodoslovlju. Moderne teoloke, filoloke, povijesne i druge analize takoer su bavili tim vrlo zanimljivim problemom, koji je esto poticao i popularna matanja (pa su tako sinovi Boji postali drevnih astronauti, a Nefili neandertalci, ili neto slino). Meu novijim znanstvenim obradama, moe se spomenuti analiza njemakog orijentalista Waltera Beltza (19352006). Prema njemu, osvrt na "Boje sinove" i kderi ljudske umetnut je nakladno u priu o Potopu, a izvorno je potekao iz pukih kanaanskih tradicija, u kojima: "Seksualnost bogova i ljudi nije nipoto osjetljiva tema, ved pripada meu stvari koje su same po sebi razumljive" (Bog i bogovi. Biblijska mitologija. Zagreb, 1984: 47). Nadalje, Beltz je potraio i povijesni kontekst, te pretpostavio da su Boji sinovi mogli biti "sveti kraljevi" Kasita, Hetita i drugih naroda, koji su osvajali Kanaan oko 1500 pr. Kr., i da se osvrt na njihove veze s ljudskim kderima odnosi na "brakove izmeu plemenskih knezova i domadih svetih kraljica".
46

Ako prihvatimo Beltzove teze, onda treba zakljuiti da su te aluzije na kanansku prolost bili umetnute na poetak poglavlja o Potopu kako bi se pojaao dojam o izopaenosti ljudskoga roda. I u nastavku teksta, poruka je doista usmjerena ba na ponaanje ljudi. Ni sinovi Boji, ni Nefili, nisu vie spomenuti.
Vidje Jahve kako je ovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloda. Jahve se pokaja i u svom srcu raalosti to je nainio ovjeka na zemlji. Ree Jahve: "Ljude koje sam stvorio izbrisat du s lica zemlje od ovjeka do zvijeri, puzavce i ptice u zraku jer sam se pokajao to sam ih napravio." Ali je Noa naao milost u oima Jahvinim. Ovo je povijest Noina: Noa je bio ovjek pravedan i neporoan u svom vremenu. S Bogom je Noa hodio. Tri su se sina rodila Noi: em, Ham i Jafet (Post. 2, 5-10).

I poruka se ponavlja u idudem odlomcima:


"U oima Bojim zemlja se bila iskvarila, nepravdom se napunilo. I kad je Bog vidio kako se zemlja iskvarila ta svako se bide na zemlji izopailo ree Bog Noi: "Odluio sam da bude kraj svim bidima jer se zemlja napunila opainom; i, evo, unitit du ih zajedno sa zemljom..." (Post. 2, 11-14)

Poslije osude ljudskog roda, Knjiga postanka opisuje upute koje je Bog dao Noi za izgradnju korablje, kao i naputak da u korablju treba povesti svoje sinove i njihove ene, i od svih bida "po dvoje... i neka budu muko i ensko". I Bog zatim pusti kiu, koja traje 40 dana. Noa i njegova druina de ploviti na vodama Potopa 150 dana, prije nego to de se voda spustiti i korablja zaustaviti "na brdima Ararata". Noin potop omogudio je nov Postanak. I prema Knjizi postanku, kada su Noa i njegova obitelj izili iz korablje, Bog im je rekao: "Plodite se i mnoite i zemlju napunite... sve to se po zemlji krede i sve ribe u moru: u vae su ruke predane"... ali je dodao i moralnu opomenu: "Tko Noa i golubica, mozaik u bazilici Sv. Marka u prolije krv ovjekovu, njegovu de krv ovjek proliti! Jer na sliku Mlecima (1213. stoljede). Boju stvoren je ovjek..." Tada je sklopljen je i "savez" izmeu Boga i ovjeka, simboliziran dugom, koja je potvrivala Boje obedanje da nede vie nikada unititi svijet (Post. 2, 9-17). Dakako, nov svijet trebao je biti ist od prijanjih opakosti ali neki nekanonski komentari kau da je su u Noinu korablju neprimijedeno uli i neki zlodusi i zla sjemenja, koji su vratili zlo u svijet. Novi ljudi potekli su od Noe, tj. od njegovih triju sinova ema, Hama i Jafeta, jer, prema izvoru, od trojice Noinih sinova "se sav svijet razgranuo" (Post. 3, 19). I tako Noini sinovi oznauju prvo razgranude ili ravanje u "Tablici naroda", koja de sve do kraja srednjeg vijeka, pa i nekoliko stoljeda poslije, odreivati idovska i poslije krdanska tumaenja podrijetla razliitih naroda. Kasniji idovski i krdanski povjesniari i genealozi trudit de se da za svakoga naroda koji su poznavali pronau mjesto u "Tablici naroda". No prema Knjizi postanka, ubrzo je poslije Potopa nastala i "vrijednosna razlika" izmeu genealokih linija Noinih sinova. Prema izvoru:
Noa, zemljoradnik, zasadio vinograd. Napio se vina i opio, pa se otkrio nasred atora. Ham, praotac Kanaanaca, opazi oca gola pa to kaza dvojici svoje brade vani. em i Jafet uzmu ogrta, obojica ga prebace sebi preko ramena pa njime, idudi natrake, pokriju oevu golotinju. Lica im bijahu okrenuta na drugu stranu, tako te ne vidjee oca gola. Kad se Noa otrijeznio od vina i saznao to mu je uinio najmlai sin, ree: "Neka je proklet Kanaanac, bradi svojoj najnii sluga nek' bude!" Onda nastavi: "Blagoslovljen Jahve, emov Bog, Kanaanac nek' mu je sluga! Nek Bog rairi Jafeta da prebiva pod atorima emovim, Kanaanac nek' mu je sluga!" (Post 3, 20-27)

47

Michelangelo Buonarroti (14751564), "Noino pijanstvo" (1509, Sikstinska kapela).

Taj kratak, ali vaan opis bio je vie puta komentiran. Prvi je problem bio Noin status kao zemljoradnik, pa i samo njegovo pijanstvo. Naime, zapravo prva stvar koju je uinio, nakon to je zahvalio Bogu za spasenje od Potopa, bilo je da se napije. Pijanstvo je bilo vano, kako smo vidjeli, ved u sumerskim mitovima no Noa se u starozavjetnoj prii napije gotovo kao da ne zna to moe initi vino. Stoga je nastala jedna talmudska predaja po kojoj je Noi, dok je sadio vinograd, priao pali aneo Samael, i podijelio s njim polje Samael, je zaklao janje, lava, svinju i majmuna, i pustio da njihovu krv upiju okoti u njegovom dijelu polja, pa zato tko pije vino iz tog polja, prvo se ponaa krotko kao janje, zatim kada popije vie ponaa se kao lav, pa onda se uprlja kao svinja i na kraju se ponaa kao majmun, glupavo tetura naokolo, gubi razum i huli na Boga. I to se navodno dogodilo Noi, jer se napio vrajega vina (Midra Tanhuma, II: 13) No vanije od samoga pijanstva bila je Noina golotinja i prokletstvo koje je u izvoru okrenuto prema Kanaanu, vie nego prema Hamu, koji je poinio grijeh u smislu da je sluajno vidio golotinju svoga oca. Golotinja je inae bila shvadena bitno drukije u hebrejsko-idovskoj tradiciji, nego u drugih naroda Bliskoga istoka, primjerice Kanaanaca, a da ne govorimo o njezinom znaenju u Grka. U hebrejskoidovskoj tradiciji golotinja se ne smije pokazati (to je izriito ved u prii o padu ovjeka, kada Adam kae Bogu: "uo sam tvoj korak u vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih", Post. 2, 10). Pa ipak, kasniji tumai nisu smatrali da je sama Noina golotinja bila toliko bitna, i osim toga pokuali su nadi razlog zato je prokletstvo bilo usmjereno upravo na Hamova najmlaeg sina Kanaana, a ne na Hama opdenito, ili na njegove starije sinove Kua, Misrajima i Puta. I tako su nastala predaja da je u ator sluajno uao ne Ham, nego njegov sinid Kanaan, koji je vidio gologa djeda i oko njegova spolovilo privezao pjetlida, ali je previe potegnuo ue i djeda ukopio. Tek je poslije Ham uao u ator i ispriao to je vidio svojoj bradi. Ukratko, tu je Kanaan glavni krivac, a kriv je zato to je ukopio djeda, ne samo zato to je vidio njegovu pijanu golotinju. Po svoj prilici, na takve razrade utjecali su opdi mitovi u Istonom sredozemlju, od kojih je najpoznatiji mit o Uranu, koga je ukopio njegov sin Kron. I postoji i verziji u kojem je Nou ukopio sam Ham, pa mu je poslije Noa rekao da sada ne moe stvoriti etvertoga sina, i stoga de djeca njegova sina Kanaana morati sluiti u atorima potomaka ema i Jafeta iako je, navodno, htio da djeca etvrtoga sina slue u atorima Hamovih potomaka.
48

Opaska o atorima takoer je bitna jer je ator izraz nomadsko-stoarskoga naina ivota, dok je sam Noa prvo bio opisan kao "zemljoradnik". Drugim rijeima, kao i u prii o Kajinu i Abelu, hebrejska ideologija ponovno istie prednost stoarstva nad zemljoradnjom, pa bi u tom smislu i nekanonske prie o usklopljenju Noe imale smisla. Dakako, osuda Hama ili tonije Kanaana, odgovara dubokom kulturnom i ideolokom sukobu izmeu Hebreja (djece Izraela) i kanaanskih starosjedilaca, koji je ostavio traga na svu starozavjetnu predaju. S druge strane, "Hamov grijeh" unio je vrijednosnu razliku u "Tablicu narodu", koja je poslije poticala genealoga da u traenju rodoslovlja vlastitih ili opdenito poeljnih naroda pokuavaju izbjedi "podrijetlo od Hama".

Podrijetlo naroda uvod


Odreivanje problema
U ovom drugom dijelu kolegija, umjesto opde tematike ideologije i osmijavanja podrijetla (poglavito iz perspektive kozmogonije), usredotoit demo se na ui problem tumaenja podrijetla naroda, odnosno etnija. Prvo treba redi da de nam fokus biti na tumaenje, a ne na utvrivanja podrijetla raznih naroda, to znai da demo vie razmiljati o sociokulturnim i povijesnim smislu zato pojedine sheme o podrijetlu nastaju, nego o njihovoj znanstvenoj vjerojatnosti iz dananje perspektive. To ne znai, meutim, da nedemo katkad naznaiti i znanstvene teorije, jer su i one esto pod utjecajem ideolokih ili kulturolokih polazita. Primjerice, u humanistikim i drutvenim znanostima, na takve teorije mogu utjecati osobna polazita samih istraivaa, kao i prevladavajude sklonosti u drutvu (u novijoj povijesti prepoznatljivi su utjecaji romanticizma, nacionalizma, rasizma ili pak biologizma, ekonomicizma, kozmopolitizma, "politike korektnosti", itsl.). Uostalom, sama sklonosti prema "znanstvenim tumaenjima" dio je moderne kulture i pritom se veda teina daje tzv. tvrdnim znanostima, ili kako se katkad govori "pravim znanostim", nego drutvenim i humanistikim znanostima, na koje se povremeno gleda kao na neku vrstu umjetnosti. Znaenje naziva - narod ili etnija Prvo moramo, barem radno, odrediti to je uopde narod ili etnije. I zato de nam u polaitu posluiti jedna novozavjetska formulacija. U Evanelju po Marku stoji reenica: , dananji je hrvatski prijevod: "Narod de ustati protiv naroda", dok je u latinskoj Vulgati stajalo: exsurget autem gens super gentem (Mk 13, 8). Kasniji romanski prijevodi uglavnom su zamjenili lat. gns s derivatima od rijei nto. Moemo dodati i druge prijevode: poslije Vulgate, najstariji je gotski prijevod Wilfile (lat. Ulfilas, 4. st. n.e.). Iako pasus Mk 13,8 nije tu ouvan, ipak u Wulfilinom prijevodu se obino prevodio kao iuda. Starocrvenoslavenski tekst je potpun: (vstanet bo jzyk na jzyka), i prema tom nazivlju potkraj 15. stoljeda pop Martinac napisat de na glagoljici svoj znameniti tekst o Turcima koji: nalegoe na jazik hrvatski (1493). Tri desetljeda poslije (1534), Luter je preveo dotini pasus iz Markova evanelja kao: Es wird sich ein Volk wider das andere empren, i zatim je u engleskom prijevodu Kralja Jakova (1611) objavljeno: For nation shall rise against nation. Dakle, grkom odgovara lat. gens, stcslav. , got. iuda i njem. Volk, i dananji hrv. "narod" (rus. takoer ). Engleski je preuzeo romanski oblik "naciju" (usp. fr. Une nation s'lvera contre une nation... i druge romanske primjere: tal. Poich si lever nazione contro nazione, port. Porque se levantar nao contra nao, ali panj. Porque gente se levantar contra gente).
49

Izvornik i prijevode teksta Mk 13,8 moemo iskoristiti za odreivanje opdih crta jedne semantike predodbe. Pogledajmo pojedine lekseme:

Prvo, ved u klasinom grkom, poprimio je iroko znaenje "mnotvo, eta, hrpa, pleme, puk" (i u odnosu na ivotinje "roj, opor, stado"). No smatra se da je rije potekla od oblika , "sviklo mnotvo" prema Stjepanu Sencu (18851925), to bi sezalo do ie. korijena *swo- "svoj". I ako bi to bilo tono, mogli bismo redi da je temeljni smisao bio "mnotvo svojih". Latinski gns bioloka je odrednica. Jer dok "svoji", u irem smislu, mogu biti povezani iz razliitih razloga: zbog interesa, sluajne igre sudbine, itd. gns izriito podrazumijeva "roenje". Izvorni rimski gens bio je rod, koji je izvodio svoje podrijetlo od zajednikoga pretka, i identificirao sebe imenom (lat. nomen gentilicium). Dakako, lat. rije gns sadri istu osnovu kao i gnus, "rod, pleme, vrsta", koji odgovara gr. , "podrijetlo, rod", i izvodi se od ie. korijena genh1 (ili *gon/*gen/*gn) "roditi, stvoriti" (dodatni su kognati, primjerice, sanskrt. danati, "roditi", i dna, "rasa, narod", litav. gentis, "roak", got. kuni i engl. kin "rod", te njem. Kind, "dijete"). Meutim, do vremena uspona rimske drave, prvobitna institucija oznaena kao gns izgubila je vanost (potisnuo ju je, meu inim, razvitak rimske "familije" i prvatnih graanskih prava), pa je stoga, najkasnije do 2. stoljeda pr. Kr., kada su Rimljani ved dobrano krenuli na put imperijalizma, prijanja rije poprimila opde znaenje "narod", o emu svjedoi ius gentium, "Zakon naroda", koji se pojavio u rimskom pravu vie-manje u to vrijeme. Lat. nto takoer se pojavljuje u lat. Vulgati, ali ne u Mk 13,8, i zapravo tek pet puta, i to u Starom zavjetu kao prijevod za hebrejski goj, mno. gojim ( ,Ta rije u pravilu je posluila Izraelcima za oznaavanje tuih naroda (za razliku od .) vlastitih "plemena", maeh ili ve - dosl. "tap", u smislu pastirskog tapa). Inae, lat. nto, kao i gens i genus, dijelu istu dubinsku ie. etimologiju od korijena genh1 jer je polazini glagol nsc (nscor), "roditi se", potekao od starijeg oblika gnsc. U izvornom sklopu, nto, odnosno "nacija", nije znaila vie nego podrijetlo roenjem, ili mjesto gdje se osoba rodila. Primjerice, kada bi Rimljani prodavali robove, oko vrata bi im objesili plode na kojima bi esto pisalo ime njihove "nacije". Tek de u srednjem vijeku zamisao o "naciji" doivjeti daljnji razvitak, postupno u smislu tzv. "politike nacije", i na kraju prema klasinom tumaenju nakon to je francuska revolucija 1790. objavila le grande nation do dananjega sociopolitikog znaenja. Gotski iuda (< pragerm. euda) ima mnoge kognate u germ. jezicima, meu kojima su najpoznatiji njem. Deutsche , "Nijemci", i engl. Dutch za Nizozemce (prema zapadnofranakom obliku), ali tu je i anglosaski od i stnord. ili island. j "narod, ljudi". Jo vanije, postoje ie. kognati izvan germ. sfere: stirski tath "pleme, narod", vjerojatno ilirski *teut(u imenu kraljice Teute), svakako litavski taut, "narod", i takoer oskijski touto, "zajednica" (usp. gr. predmetak -, "isto"). Dubinska ie. semantika nije sasvim jasna u ovom primjeru, meutim ini se da ukazuje na neki opdi pojam o zajednitvu. Zanimljivo je da u Slavena taj korijen nije potvrena u izvornom smislu, nego se pojavljuje kao pozajmica sa znaenjem "tu" (stcslav. / tud), moda u opreju prema Gotima (ili Baltima). Njem. Volk, engl. folk i drugi germ. oblici (od pragerm. *folkam), etimoloki su srodni lat. vulgus "svijet, svjetina, ljudstvo", ali izvorni ie. korijen isti je kao i u praslav. *plem i u lat. pplus. Druga je stvar to se jo u praslav. jeziku pojavila germ. posuenica *plk, stcslav. , "odred, puk (ili narod, svijet)". Svi ti oblici najvjerojatnije seu do ie. zamisli o "punodi", ili plodnosti: usp. lat. plnus, "pun", pls, plres, mnogo, mnogi, gr. , "pun", pragerm. *fullaz, te praslav. *pln > hrv. "pun", i praslav. *pled- /*plod-, biti pun, (na)roditi, koji de dati apstraktum *pledmen > *plem, hrv. "pleme". to se tie stcslav. jednadbe = , "jezik", to se rjeenje moe smatrati inovacijom, i to vrlo bitnom inovacijom, jer istie jedno obiljeje koje nije po sebi bioloko, a koje esto odreuje osobitost etnikih skupina. tovie, bez obzira na to koliko su etnije doista odreene jezinim razlikama, jezik ostaje barem dobra metafora za etninost. Naime, iako jezik nije bioloka kategorija, ipak postoji tendencijski odnos s "biologijom", jer se jezici u pravilu prenose s pokoljenja na pokoljenje i obino su povezani s nekom biolokom populacijom govornika. Zatim, jezici zahtijevaju stanovito zajednitvo i/ili privrenost (koja je katkad i emotivna), i jezici takoer imaju svoju povijest i mijenjaju se kroz vrijeme. Sve te odlike karakteriziraju i etnije. Isto tako, jezici su slojeviti u smislu narjeja ili argona, i jezina pripadnost nije a priori fiksna ni diskretna, jer pojedinci mogu mijenjati jezike, nauiti druge jezike, i esto se dogaa da se razliiti jezici nalaze u meusobnom dodiru, ili da se proimaju unutar jedne te iste zajednice. Zbog svega toga, jezik je odlina metafora za etninost, osim to je takoer i mogudi (vrlo vaan) indikator etninih jedinica.

Saimajudi spomenute primjere, moemo zakljuiti da su rijei koje su u antici i u srednjem vijeku oslikavale predodbu o etninosti na razne naine prenosile ideju o "svojnosti" (), o srodstvu, o rodu i rodnoj zemlji (gns, nto), o zajednici (iuda), o mnotvu (Volk), kao i o odlikama zajednice koji mogu biti u tendencijskom odnosu s biologijom (ili roenjem), ali koje nisu po sebi bioloke niti fiksne u svim sluajevima, i koje se mijenjaju kroz povijest (). No u antici i u srednjem vijeku nije zapravo postojala potreba da se etninost, ili narodnost tono odredi. "Krv" (srodstvo) vrlo esto se shvadala kao temelj, ali u vedini sluajeva etnika jedinka ipak je
50

bila otvorena za prihvat ljudi "tue krvi". Rimski gns esto je priznavao naelo usvojenja, ali ak su i razmjerno zatvorene zajednice, poput Izraelidana ("djece Izraela"), prihvadale katkad ulazak vanjskih ljudi. Starozavjetna pria o Moapkinji Ruti, prabaki kralja Davida, jedno je od najboljih primjera te otvorenosti. U narodima u pokretu otvorenost je bila vrlo velika, i naelo "krvi" ili srodstva mnogo je manje znailo, osim u vladarskim lozama. Tipini su primjeri stepski narodi, Skiti, Huni i drugi, ali slinu fluidnost moemo nadi takoer u drugim narodima. Prema starozavjetnim podacima, Hebreji za vrijeme Abrahama, kao narod u nastanku (lat. in statu nascendi), bili Julius Schnorr von Carolsfeld (1764 1841), Ruta i Boaz (1825). su mnogo manje iskljuivi prema drugim narodima od Izraelidana u doba Izlaska i osvajanja Kanaana, ili idova poslije babilonskog suanjstva. Takve razlike tijekom razvitka etnija stvorile su dvojbe i u modernoj znanosti. Etninost i "rasa" Jedno od najvanijih problema bio je odnos izmeu etninosti i kategorije rase. I taj problem ima svoje korijene u tendencijskoj vezi izmeu etnikih entiteta ili naroda i biolokih populacija, koja je jo u drevnosti dovodila katkad do "rasnih" kategorizacija naroda. Tipine primjere nalazimo u egipatskim shemama raznih naroda, koji su redovito prikazani s fizikim razlikama. tovie, i u nekim kozmogonijskim mitovima koje smo spomenuli, kada je rije o stvaranju pojedinih skupina ljudi, esto se govori upravo o fiziki (ili "rasno") razliitih ljudi. Spomenuli smo mit Hopija, u kojem je (zapadna) Huring Wuhti stvorila prve ljude, Indijance, ali je poslije Paukovica nekom vrstom zabune stvorile panjolce i druge narode. A u jednom tipinom primjeru iz mitologije Pime, Zemljotvorac stvara pogrene ljude, zbog loih savjeta Kojota: prvo iz gline stvori premaloga ovjeka, koga Kojot pretvori u psa, zatim je napravio dva druga lika iz gline, ali mu je Kojot savjetovao da ih prerano izvadi iz pedi, pa su postali bijelci, tredi put je opet sluajudi Kojota ostavio glinene likove predugo u pedi, pa su postali crnci, i tek etvrti put, kada je Zemljotvorac prestao sluati Kojota, napravio je prave ljude, tj. Pime. Ovakvi vie-manje arhaini mitovi, iako su bili zabiljeeni u moderno vrijeme, poslije kulturnih kontakata izmeu razliitih populacija, esto istiu prednost vlastitih naroda ili etnija, ili "rasa". ajeni, primjerice, kau da su crveni ljudi najblii Velikoj Modi, dok su bijelci pametni i lukavi, a nekadanji "dlakavi ljudi" bili su srameljivi i povukli su se u spilje. Meutim, katkad kozmogonije uopde ne znaju kamo smjestiti strance drukijeg izgleda. Recimo, amerindi Kaina (engl. Blood) iz saveza Crnih Stopa tvrdili su da "nitko ne zna tko je stvorio bijelce", dok narod Yarura iz Venecuele samo smatra da su "Racionales" (panjolci, Europljani) nastali "poslije". Dakako, ima i primjera u kojima se kae da su svi ljudi izvorno jednaki, bez obzira na izgled. Tako su Kagbare u Kolumbiji tvrdili da je Velika Majka stvorila i stare kamenodobne ljude i Francuze, dok su Lugbare u Ugandi i Kongu govorili da su svi ljudi iste "krvi", i da su se tek poslije podijelili na crne i bijele. Inae afriki mitovi, zabiljeeni u kolonijalno vrijeme osobito su zanimljivi kada je rije o tumaenju "rasnih razlika". U vienju Dogona iz Malija Afrikanci su bida svjetlosti koja dolazi od sunca, dok su Europljani bida mjeseine, pa zato tako nezrijelo izgledaju.
51

S druge strane, Bulu iz Kameruna istie prednost bijelaca: Membe'e (prvo bide) poslalo je svoga sina Zambea da stvori impanzu, gorilu, slona i ovjeka. Zambe je stvorio crnca i bijela, i dao njima i ivotinjama vodu, vrtlarsko orue, vatru i knjigu. ivotinje su ostavile te poklone i pole u umu, gdje su i ostale; crnac je odravao vatru i zanemario knjigu, dok je bijelac poeo itati. I zbog toga danas bijelci mogu sjediti i itati, dok crnci moraju raditi i odravati vatru. U mitu Kona iz Gvineje, Sa (= smrt) kaznio je boga Alatanganu, koji mu je oteo kder, tako da mu je rodila crnu i bijelu djecu razliitih jezika. Kada je Alatangana zatrio od njega pomod, Sa je rekao da de dati bijeloj djeci pamet i sposobnost pisanja, a crnoj orue i sposobnost da se hane i zatite, ali da se djeca ne smiju meusobno vjenati (inae na kraju prie Alatangana pristaje dati Sau jedno svoje dijete, u zamjenu za svjetlost, tj. jutarnju pticu, i to dovodi smrt u ljudski svijet, kao konanu cijenu za otetu nevjestu). Dakako, kozmogonijski primjeri, u kojima se govori o nejednakim vrijednostima "rasa" nastale su i u zapadnom civilizacijskom krugu. I tu je opet kljuna pria o prokletstvu Noinog sina Hama, ili unuka Kanaana. Primjerice, u 4. stoljedu n.e. idovski uenjak Tanhuma bar Abba, koji je ivio u Palestini, vrlo je zornu istaknuo rasnu komponentu u svom tumaenju Hamova prokletstva. Polazedi od predaje po kojemu je ba Ham ukopio gologa oca, prema Tanhumi, Noa je rekao svom sinu: "... kako si me onesposobio da inim gadosti za mraka nodnog, Kanaanova djeca raat de se gadna i crna poput nodi! Osim toga, zato to si uvijao vratom da bi gledao golotinju moju, kosa tvoje unuadi bit de uvijena u kovrice, a oi crvene. Isto tako, jer se usne tvoje izrugivahu mojoj nesredi, njihove de otedi; a bududi da nisi pokrio golotinje moje, oni de idi goli, a spolno udo bit de im sramno izdueno" (Midra Tanhuma, II: 13, prema Graves i Patai, Hebrejski mitovi, Zagreb: 1969, 122). Tahumin osvrt, iako je nastao poprilino kasno, ipak odraava izvornu shemu po kojemu je Hamov rod bio uvelike povezan s Afrikom, i prema daljnjim implikacijama s crnim ljudima. Naime, u "Tablici naroda", od Hamovih etvero sinova: Ku (Etiopija), Misrajim (Egipat), Put (Libija) i Kanaan, trojica su poistovjedana s afrikim zemljama, i od njih, Ku je prikazan kao djed ebe ili Sabe, rodonaelnika zemlje glasovite tamnopute Kraljica od Sabe. Stari zavjet spominje posjetu Kraljice od Sabe Jeruzalemu za vrijeme Salomona, da bi se divila njegovoj mudrosti, i s tom posjetom se obino povezuje i ljubavna veza, opjevana u Pjesmi nad pjesmama i pripisana Salomanu. Na poetku pjesme, "zarunica" izgovara rijei:
Crna sam ali lijepa, kderi jeruzalemske, kao atori kedarski, kao zavjese Salomonove. Ne gledajte to sam garava, to me sunce opalilo. Sinovi majke moje rasrdili se na mene, postavili me da uvam vinograde; a svog vinograda, koji je u meni, nisam uvala. Reci mi, ti koga ljubi dua moja, gdje pase, gdje se u podne odmara, da ne lutam, traedi te, oko stada tvojih drugova (Pj 1, 5-7).

Kraljica od Sabe na putu u Jeruzalem (Etiopska fresca).

Uostalom, samo ime Hamova sina Kua ( )od koga potjee ova loza iz Tablice naroda, znai na hebrejskom doslovce "taman". No Kuov prvi sin je Nimrod, "silan lovac" koji de osnovati Babilon, i dio Kuovih potomaka dovodi se u vezu s narodima june Arabije (Sabejcima i drugima). Zanimljivo je da je sve to poslije posluilo Etiopljanima u tumaenju vlastitoga podrijetla. Drugi Hamovi sinovi, Misrajim i Put odgovaraju afrikom podruju, ali nema nekih spomena tamne fizionomije. Osim toga, Tablica naroda izvodila je neke egejske narode iz loze Misrajima (Egipta): konkretno Kaftorce (= Kredane) i njihove potomke, Filistejce.

52

Napokon, Kanaanci glavni "negativci" u Starom zavjetu teko da su se mnogo razlikovali fiziki ili "rasno" od samih Izraelidana, bez obzira to ih je Tanhuma poslije opisao gotovo kao supsaharske Afrikance. Razlog je vjerojatno u tome, to se u njegovo vrijeme trgovina crnim robljem ved poprilino razvila u istonom Sredozemlju i Arabiji, a Kanaan kao glavni nositelj Noinog prokletstva bio je osuen na to da mu potomstvo slui potomstvu ema i Jafeta, tako da je bilo mogude pretvoriti njegove nasljednike post factum u crnce. to se pak tie ema i Jafeta, emovi potomci uivat de u starozavjernoj predaji prednost jer de iz emove loze potedi Eber (praotac Hebreja), zatim Abraham, i napokon sva izraelska plemena. Jafetov status poprilino je nejasan iako je i on prikazan pozitivno. Imena njegovih sinova: Gomer, Magog, Madaj, Javan, Tubal, Meak, Tiras dovodila su se u vezi sa zemljama na sjeveru i sjeveroistoku. Etninost, dakako, je sloena kategorija ali iz onoga to je bilo reeno u vezi sa stcslav. interpretacijom, odnos prema biologiji ili biolokom nasljedstvu samo je tendencijski, a ne odreujudi. Meutim, kao to smo vidjeli, dugo je vremena postojala sklonost doivljavati ili zamiljati razlike meu narodima kao fizike ili rasne razlike. U arhainom i/ili drevnom sklopu to je donekle razumljivo, jer su fizike razlike obino vidljivije od subtilnijih aspektima "svojnosti" ili zajednitva. I lake je bilo zamisliti etnije kao zajednice "krvi", koja potjee od nekog opdeg pretka, nego kao entiteti koji se odravaju kroz vrijeme, ali koji mijenjaju svoje odlike u povijesnom hodu. Stari svijet nije poznavao sve podrobnosti genetike, ali je ipak dobro znao da djeca esto nalikuju na svoje roditelje. Moramo naglasiti da su se etnike i rasne kategorije brkale sve do nedavno, i da se zapravo i dalje brkaju. U 19-20. stoljeda, jo dok su se rase smatrale diskretnim jedinicama, etnike i/ili jezine kategorije esto su se koristile da bi oznaile ili opisivali rase. Najjasniji je primjer nekadanja koncepcija o arijskoj rasi. Meutim, kada se poslije utvrdilo da diskretne rase ne postoje u znanstvenom smislu, odnosno da je svaka ljudska populacija zapravo sastavljena iz razliitih genetskih slojeva ili komponenti, slijedila je ne samo ispravna osuda prijanjih rasnih teorija, nego i odbacivanje same rijei "rasa". I upravo je u tom kontekstu ameriki antropolog Ashley Montagu (19051999) predloio da se naziv "rasa" zamjeni nazivom "etninost" (engl. ethnicity). Ne moe se redi da Montaguove misli i/ili nakane nisu bile dobrohotne, ali je na alost ta terminoloka zamjena, u duhu sve jae "politike korektnost", dovela do nove zbrke i na kraju potkopala pojam etninosti. Iako je znanost, osobito genetika, uglavnom dokazala da diskretne ljudske rase ne postoje, i ak da su genetske odrednice fizikog izgleda ljudskih populacija razmjerno nevlane u ukupnom genetskom fondu, to ne znai da takve razlike nisu primjetne, recimo, izmeu ljudi podrijetlom iz Europe i ljudi podrijetlom iz Afrike, ili podrijetlom iz istone Azije. Rije "rasa" postoji u europskim jezicima ved nekoliko stoljeda. Pretpostavlja se da je potekla ili od lat. rdix, "korijen", ili od arapske rijei rs (" ,)podrijetlo, poetak", koja se vjerojatno proirili iz maurske panjolske u srednjovjekovnu Francusku i Italiju (tal. razza), i zatim u druge europske jezike. ini se da se rije proirila u vezi s uzgojem "rasnih" konja, ali se u razdoblju od 15. do 17. stoljeda ved odnosila na razliite tipove ljudi, ivotinja, biljaka, vina, itd. U svakom sluaju, rije "rasa" postoji u europskim jezicima ved nekoliko stoljeda i stoga, umjesto da se ukloni iz nazivlja, barem u znanstvenom rjeniku trebalo je samo tonije odrediti na to se moe odnositi. I u tom smislu, svojedobno je rusko-ameriki biolog Theodosius Dobzhansky (rus. , 19001975) odredio rase kao skupove populacija s (vie-manje) slinim
53

rasporedima genetsko-nasljednih osobina koje se razlikuju od drugih takvih skupova populacija unutar iste (bioloke) vrste. U biti, prema Dobzhanskomu, "rase" su tek genetska teita, jer u pravilu nema otrih genetskih prekida izmeu prostorno susjednih rasa, dok, s druge strane, tjelesni izgled i/ili fizioloke osobine pojedinca ne moraju, nuno, odraavati rasni prosjek, tj. prosjenu uestalost genetski-naslijeenih osobina u populaciji iz koje je iziao. Dakle, pojam "rasa" ima svoje mjesto u znanosti i premda je vjerojatno vaniji zbog svojih sociolokih posljedica, nego zbog svojih biolokih odlika, ne treba ga zamjeniti pojmom "etninosti". Kada se pojmovi brkaju onda se dogaa, u nekim popisima stanovnitva u amerikim zemljama, da su doseljenici iz Engleske, Italije ili moda Hrvatske, uvrtavaju u etniku skupinu "bijelci". I to moe ak imati stanovitu logiku u zemljama Amerike, u kojima su se zbog mijeanja i sukoba fizikih razliitih populacija, razvijali identiteti na "rasnim" osnovama, koje bismo mogli okarakterizirati i kao "etnike identitete". U tom smislu, doista se moe redi da, primjerice, dananji "Afroamerikanci" u SAD-u tvore osobitu etniju. Rije je o skupini iju su osnovu uspostavili robovi dovedeni iz Afrike u razdoblju od 16. do 19. stoljeda, i koji su postupno stvorili osobit identitet zahvaljujudi zajednikoj sudbini, specifinim odnosima s drugim populacijama (i etnijama), i to sve u sklopu politike i drutvene povijesti SAD-a. tovie, u tom kontekstu, jedan od bitnih faktora bila je i borba za osloboenje i graanska prava Afroamerikanaca. Izbor "crnca" za predsjednika SAD-a moe se smatrati vrhunac borbe za jednakost Afroamerikanaca. Ali s obzirom na osobitu povijest Afroamerikanaca kao etnije, radi rasprave vrijedi postaviti teorijsko pitanje: Moe li se dananji ameriki predsjednik Barrack Hussein Obama (1961) smatrati Afroamerikancem? Obama je tamnoput po ocu, ali njegovo podrijetlo po ocu nije afroameriko. Otac mu je bio pripadnik nilotskog naroda Luo iz Kenije, i u obiteljskoj tradiciji Obame ne postoji nita od robovskoga nasljea koje je utjecalo na oblikovanje afroamerike etnije. tovie, Obama je malo vremena ivio s ocem. U djetinjstvu je proveo nekoliko godina u Indoneziji, ali se njegov osobni identitet po svom prilici oblikovao tijekom odrastanja i ivota u SAD-u (premda je to bilo na Havajima, koji ba ne predstavljaju tipinu afroameriku sredinu). Obama je Amerikanac po svojoj majci, bjelkinji uglavnom engleskoga podrijetla, a ne po svom ocu, crnom Kenijcu, ije je ime naslijedio. Meutim, on je ipak prihvatio afroameriku identifikaciju, ali reklo bi se vie u rasnom smislu kao sin Afrikanca i Amerikanke, nego u etnikom (znakovito je da njegova knjiga "Snovi od moga oca", nosi podnaslov "pria o rasi i obiteljskom nasljeu", engl. Dreams from my Father. A Story of Race and Family Inheritance). Etniki identitet Barracka Obame zacijelo je viestruk ili neodreen, to nije neto neobino kada se etninost promatra na razini pojedinca. S druge strane, moglo bi se pretpostaviti da je taj njegov identitet ved "sjedinjenoameriki" (u mjeri do koje se pripadnost SAD-u do danas oblikovala kao etnika odrednica). Etnije se mogu razviti na osnovi razliitih obiljeja za stare Slavene "jezik" je bio kljuan, drugdje su bitni imbenici bili religija, obiaji, politika povijest, iskustvo ivota u istoj domovini. U krajnoj liniji i "rasa" moe, ovisno o situaciji, potaknuti nastanak etnija (kao u Naslovnica knjige Baracka Obame, sluaju afroamerike etnije). "Snovi od moga oca".
54

Ali razlika izmeu "rase" i "etnije" je u tome to "rase" po sebi, nisu u dananjem znanstvenom smislu zajednice, ili u najmanju ruku nisu drutvene zajednice (iako drutveni obiaji mogu utjecaji na njihov razvitak), dok je pak odravanje zajednitva uvjet za opstanak etnija. Ali kakvo zajednitvo? Zajednitvo subjektivnih osjedaja pripadnosti "svojima", ili zajednitvo oko objektivnih obiljeja? Radna definicija razvitka etninosti Dilema o vrsti zajednitva isprofilirala se zapravo u novije vrijeme kad je znanost posegnula za grkom rijei (), izbjegavajudi nazive poput "rod" ili "naciju", pa ak i "narod", koji su poprimili drukija znaenja ili intonacije. I u tom sklopu razvila se polemika izmeu pristaa tzv. primordijalnog pristupa prema etninosti i istraivaa, koji su poput Fredrika Bartha (1928) vidjeli bit etninosti u manipulaciji proizvoljnih razgranienja izmeu "nas" i "njih". Meutim, napokon se dolo vie-manje do suglasnosti oko toga da su etninost i konkretne etnije proizvod kako subjektivnih tako i objektivnih imbenika, ali da je od velike vanosti i povijesni okvir. Ni Barth ni drugi istraivai koji su isticali proizvoljnost ili fluidnost etninosti (ukljuujudi i pobornike naela slobodnog izbora) nisu uspjeli poredi da etnije imaju svoju prolost. Etnije se ne mogu tek tako izmisliti ili prigodno stvarati ovisno o trenutnim interesima, nego su proizvod neke drutvenopovijesne, da tako kaemo, sile tee, koja djeluje iz pokoljenja u pokoljenje, unato katkad vrlo krupnim promjenama u sklopu "opdeg drutva". U tom smislu etninost moemo ponajpije odrediti kao opdu vrstu zajednitva, koja se prenosi i odrava u transgeneracijskom hodu. Druga je stvar koliko je taj prijenos svjestan, ili koliko je etnika svijest uvijek neophodna da bi se stvorila i odrala etnija. Vjerojatno najoitiji pokazatelj ili znak etnike svijesti je postojanje imena za etniju, tj. postojanje etnonima i skupine ljudi koja ga rabi da bi sebe oznaavala. Ali postoje razni primjeri neodreenosti, neujednaenosti ili gotovo odsutnosti etnonima: u Europi, u novije povijesti, poznati su primjeri Bonjaka, Bjelorusa i Estonaca. Osim toga, etnonimi mogu takoer biti nametnuti iz vana. Etnije se razvijaju u povijesti, i stoga se i mijenjaju. I u tim promjenama ini se da bi i "konjunkturni" subjektivni pomaci mogli biti imbenici promjene. Konkretno, bilo je uvijek sluajeva pojedinaca ili skupina koji su iz razliitih razloga napustili etnike zajednice u kojima su se rodili, ili pak koji su se po svom osobnom podrijetlu nalazili izmeu dviju ili vie etnikih zajednica. I takvih je pojedinanih sluajeva uvijek bilo otkad su se razne ljudske zajednice nalazile u dodiru. Ali ipak, gotovo sve etnije koje su postojale (ili koje postoje) imale su stanovit vremenski kontinuitet, neovisno o volji pojedinaca. Radna definicija tog etnikoga razvitku mogla bi glasiti ovako: Razvitak etnija moe se promatrati kao ishod meuigre objektivnih i subjektivnih imbenika, utemeljenih na vremenskom kontinuitetu i konfiguracijama socioantropolokih obiljeja etnikih zajednica, te slobodnih izbora, svijesti o prolosti posredovane "obrazovanjem" i rane socijalizacije pojedinaca. Kao posrednici u toj meuigri javljaju se strukture modi u drutvu i glavni svjetonazori konkretnih zajednica u kojima se ljudi svakodnevno kredu. Napokon, etninost postaje povijesni kontinuitet razliitih ljudskih zajednica, ili pak, drugim rijeima, etninost se moe shvatiti kao kontinuitet zajednice ili osjedaja zajednitva kroz vrijeme, bez obzira na promjene lanova te zajednice, jezika i kulturnih ili drugih znaajki.
55

Pojam identiteta
Imali smo priliku usput naznaiti pojam identiteta, recimo u vezi s afroamerikim razvitkom, i u odreivanju etninosti. Ali to je zapravo identitet? Osnovni pojam see do antike, do Platona, Aristotela, Euklida i drugih antikih filozofa i/ili nanstvenika. Aristotel ga je odredio opdenito kao "istost", gr. , i to je obrazloio kao "nekakvu 'jednost' bitka" (Metafizika 1018a). Ukratko, svaka je pojedina stvar to to jest, pa ako je kruh, onda se uvijek moe jesti, jer nije, recimo, eljezo ili zmijski otrov. Premda su Rimljani poznavali opde znaenje pojma identiteta, lat. rije dentts (u poetku obino u obliku demptts) iskovao je tek u ranom 6. stoljedu filozof Boetije (480524/5 n.e.), i to u svom prijevodu Euklidovih Elemenata (). Njegovo polazite bio je lat. prilog dentdm, "opetovano", koji je jo u klasinom dobu nastao saimanjem sintagme idem et idem, "opet i dakle od pridjeva dem, "isto, opet". Od kraja srednjega vijeka apstraktna imenica "identitet" prihvatila se u vedini europskih jezik: najprije se uvrijeila u francuskom (ydemptit, do Boetije i njegovi studenti, minijatura na jednom rukopisu iz 14. stoljede > identit), zatim u engleskom 1385. njegovog glavnog djela De consolatione philosophiae (idemptitie, 16. stoljede > identity), njemakom (Sveuilina knjinica u Glasgowu). (Identitt, 1516. stoljeda) i drugim jezicima. Rije "identitet" ula je u hrvatski jezik zacijelo pod njemakim utjecajem, no u svom rjenik hrvatskog znanstvenog nazivlja iz 1874/1875. Boguslav ulek (18161895) predloio je hrv. oblik istovietnost kao odgovarajudi za lat. identitas, njem. Identitt i gr. . U srednjem vijeku i u ranom novovjekovlju skolastiki pisci, od Tome Akvinskog (12251274) nadalje, najede su slijedili Aristotelovu definiciju. Zapravo ta je definicija vjerojatno najjasnije izraena u Shakespeareovom slavnom osvrtu na ruu, koja bi i dalje mirisala slatko (tj. ostala po svom bitku i dalje bila rua), bez obzira kako bismo je nazvali: Romeo i Julija (1593)
*in II, scena 2. / Julija kae Romeu:] Samo tvoje ime moj je neprijatelj; Jer ti si ti, a ne Montecchi. to je Montecchi? Nije ni aka, ni stopalo, ni ruka, ni lice, niti neto drugo to pripada mukarcu. O, uzmi drugo ime! to je u imenu? Cvijet to zovemo ga ruom slatko bi mirisao i pod drugim imenom. ('Tis but thy name that is my enemy; Thou art thyself, though not a Montague. What's Montague? It is nor hand, nor foot, Nor arm, nor face, nor any other part Belonging to a man. O, be some other name! What's in a name? that which we call a rose By any other name would smell as sweet.)

56

Prema jednom gleditu, modernu je definiciju pojma odredio na poetku 18. stoljeda njemaki filozof i matematiar Gottfried Wilhelm Leibniz (16461746), prema kojemu zakljuak da je neka stvar to to jest prethodi zakljuku da je razliita od kakve druge stvari (A = A, A B). Zatim je stotinjak godina poslije francuski pomorac, istraiva i geograf Jean-Franois de La Prouse (17411788), u izvijedu o svom putovanju u Australaziju, dao tumaenje koje je uvelike podsjedalo na Shakespearovu ruu: "karakter *ili bitak+ koji pod razliitim imenima ili aspektima, ostaje ista stvar" (Relation du Voyage la Recherche de la Prouse, 1800). Identitet je tako prihvadan kao kljuna postavka najprije u fizici ili logici, matematici, filozofiji i tek poslije u drutvenim i humanistikim znanostima: u psihologiji, sociologiji, Gottfried Leibniz antropologiji i napokon i u ekonomiji. U poetnom smislu "naelo identiteta" (principium identitatis) danas je jedan od etiri temeljna zakona formalne logike, i podrazumijeva da su sve pojave u prirodi, jednake (istobitne, "identine") sebi, iako se mijenjaju u vremenskom hodu. Prema jednom miljenju, pomak pojma iz prirodnih u druge znanosti zbio se u Engleskoj i kotskoj za vrijeme "velike znanstvene revolucije" i prosvjetiteljstva, jer je osobito jak interes britanskih mislilaca tijekom 17-18. stoljeda za mehanike paradigme u prirodi potaknuo ih da matematika i (meta)fizika naela proire u psiholoka i drutvena podruja. Pojedinani i skupni identitet U tom kontekstu, engleski filozof i lijenik John Locke (1632 1704) bio je vjerojatno prvi koji je postavku o bitku "koji traje" (Aristotelovu 'jednost' bitka) izriito prenio na pojedinano ljudsko bide. U svom "Eseju o ljudskom razumijevanju" Locke je napisao da se "Identitet istoga ovjeka ne sastoji *+ u niemu *drugom+, nego u sudjelovanju u istom nastavljenom ivotu, putem stalne jurnjave estica materija, uzastopno vitalno spojenima u isto organizirano tijelo" (An Essay Concerning Human Understanding, 1690). Tako je i pojedinanost poprimilo identitet ili postojanost kroz vrijeme, kao i svaka stvar u prirodi. Ali kako de se pojedinani ili osobni identitet razvijati, ovisit de, prema Lockeu, o uitcima i mukama, nagradama ili kaznama u ivotu, preko kojih de se popuniti ovjekova John Locke polazina tabula rasa, tj. "prazna ploa" njegova uma. Locke se smatra jednim od zaetnika klasinoga liberalizma, i zamisao o "praznoj ploi" uma utjecalo je na koncepcije da se identiteti, izvan fizike dimenzije nastavka tijela ("jurnjave estica materij"), mogu oblikovati, mijenjati i manipulirati prema ciljevima koje postavljaju racionalne zajednice. To je u suprotnosti s onim to smo rekli u opisu etninosti o meuigri izmeu objektivnih i subjekivnih imbenika, ali se ipak takvo misaono polazite gotovo uvrijeilo u mnogim teorijama angloamerikih i opdenito zapadnih znanstvenika (i ini se da je prisutna i u Barthovom shvadanju o proizvoljnosti etninosti).
57

Dakako, pojam skupnog identiteta nastao je tek poslije Lockea, i smatra se da ga je prvi opisao jo jedan vaan zaetnik liberalnih ideja, kotski povjesniar, ekonomist i teoretiar James Stuart Mill (18061873). Mill je odredio skupni identitet ponajprije na osnovi "identiteta interesa" (ili rekli bismo postojanosti interesa), koji toboe povezuje moderne kooperativne zajednice, od nacija sve do dioniarskih drutava. Vanjski iskazi i simbolika identiteta Inae, kako je dobro poznato, na kraju 18. stoljeda (i prije nego to se John Stuart Mill rodio) dogodio se vrlo vaan povijesni moment: francuska revolucija, nakon koje je odmah slijedilo John Stuart Mill napoleonsko razdoblje. I tada je pojam pojedinanog identiteta izraavao novu dravno-administativnu potrebu utvrivanja: "injenice da je pojedinac doista taj koji tvrdi da jest, ili pretpostavlja da jest" (Michel Guillaume Jean de Crvecur, 1801). Napokon je 1881. francuska vlada odluila za svoje vojnike izdati "identitetskih ploica" (plaques d'identit, usp. amerike "psede markice" za vojnike, dogtags), pretee dananjih osobnih iskaznica. Potreba vlada, vojski i drugih vrsta uprava da utvrde tko je tko na temelju osobnih podataka (spol, godina i mjesto roenja, ime, prezime, itd.), ispisanih na ploicama ili iskaznicama, bio je odraz novih populacijskih, ekonomskih i drugih imbenika, koji su u modernim drutvima uvelike uslonili razlikovanje (odnosno prepoznavanje) ljudi i upravljanje njima. Ali mora se dodati da takav vanjski, iskazan, ili formalno "zapisan" identitet pojedinca, kako bi ga drugi pripadnici drutva mogli "smjestiti", ipak ima vrlo davne pretee. I tu problem identiteta izlazi iz okvira prijanjih shvadanja, i bez obzira na Shakespeareovo vienje bitka rue, "ime" postaje vano i katkad ak odreujude za identitet. Rije je, dakako, o "simbolima identiteta", kako na razini pojedinaca tako i na razini skupina. Koliko moemo zakljuiti, polazedi od svih mogudih etnolokih istraivanja tzv. primitivnih naroda, na razini pojedinca ljudi su ved barem od gornjeg paleolitika dobivali (pojedinana) imena. Po svoj prilici, tko je tko u zajednici odreivalo se i prema njegovim ili njezinim fizikim svojstvima, prvo spolu, ali i prema osobnom imenu, koje je u prolim epohama obino nosilo neku sadrajnu poruku. Razumije se, ne moemo znati kako su se pojedinci nazivali u paleolitiku ili poslije tijekom prapovijesti, ali na stijenama spilja u junoj Francuskoj i drugdje u svijetu (u Junoj Americi, Australiji, itd.) nalazimo na brojne otiske ruka, od kojih najstariji datiraju od prije tridesetak tisudljeda godina, i koje bismo mogli proitati kao neku vrstu osobnih prapotpisa. U prolosti je osobno ime imalo ulogu obznaniti odlike osobe i njezinih uspjeha i/ili ukazati na njezinu vezu s kakvim boanstvom, vanim bidem ili Otisci nastali prije 9000 godina u "Spilji ruka" (Cuevas de las Manos), blizu gradida Perito Moreno u argentinskoj pokrajini Santa Cruz silom.
(foto: Mariano Cecowski, 2005).

58

Drevni Turci i ameriki Indijanci, primjerice, mijenjali su svoja imena tijekom ivota ovisno o promijenama i uspjesima koje su doivljavali, pa bi tako ime prenosilo poruku tko je tko u nekom danom trenutku. Ali razmjerno rano nastali su i dopunski naini "identificiranja" osobe, i to prema imenima oca i/ili majke, roda, klana, plemena, naroda, dakle prema podrijetlu, ili moda nadimku, zanimanju ili kulturnim odlikama. Uostalom, rekli smo u osvrtu na znaenje hrv. rijei "podrijetlo" (tj. "izredi ime ili prezime", odnosno oznaiti rod osobe), da je Jean Haudry smatrao takvu vrstu oznaavanja podrijetla, ili esto oinstva, tipinim za ranu indoeuropsku kulturu. U svakom sluaju, takva su dopunska odreivanja identiteta dovela do pojave prvih prezimena u zapadnoj Europi u 12. stoljedu, i sve vie od 16. stoljedu. I stoga zapisivanje prezimena u prvim urbarima, na prijelaza iz srednjovjekovlja u novi vijek, moe se smatrati jo jednim primjerom "vanjskoga" utvrivanja postojanih osobnih identiteta. Psihoanaliza, socijalna psihologija i razvitak pojma Od kraja 19. stoljeda i tijekom 20. stoljeda zamisao o identitetu dalje se proirivao. Jedna bitna novina bila je razrada znaenja pojma u psihoanalizi, u kojoj de se istaknuti svijest o sebi, tj."samosvijet", kao i "podsvijest" u stvaranju identiteta. Smatra se da je Freud na samam kraju 19. stoljedu u psihoanalizu i u druge znanosti uveo koncepciju "identifikacije". Taj de proces biti odreen u psihoanalizi kao poistovjedivanje s obiljejima drugih pojedinaca, te usvajanje njihovih obiljeja, da bi se izgradila vlastita prepoznatljiva osobnost. I razumije se, takvo bi se poistovjedivanje, u idudem koraku, lako proirilo na zajednice kojima su pripadale osobe s kojima se pojedinci identificiraju, to bi stvaralo skupne identitete. Takva shema znatno je sloenija od Millove zamisli o "identitetu interesa", jer ukljuuju i mnotvo kulturnih, obiajnih, i povijesno-naslijeenih obiljeja, primjerice jezik, pravila ili norme ponaanja, koje osoba stjee u najranijoj dobi, i takoer odrenice zaviaja ili zemlje u kojoj je roena, itd. I u nastavku, ako bi skupine ljudi, ivedi u zajednicama, razvile osobit zajedniki identitet ti bi identiteti, po formalnoj logici, bili postojani u vremenu sve dok dotine zajednice opstaju, bez obzira na promjene kroz koje bi prolazile. I upravo zbog neminovnosti daljnjih promjena tijekom povijesti, zajednice bi imale i potrebe izgraivati i odrati trajne simbole svoga identiteta. Takvi simboli podrazumijevaju misaone apstrakcije, koje ti simboli odravaju. Teza o naciji kao "zamiljenoj zajednici" koju je svojedobno predloio Benedict Anderson (1936) moe se vie-manje uklopiti u taj razvitak. U meuvremenu, od 1960-ih godina nadalje, pojam identiteta, i u pojedinanom i grupnom smislu, sve je vie prodirao u razne humanistike i drutvene znanosti. I tu je velik utjecaj imao svojevremeno njemako-ameriki socijalni psiholog i psihoanalitiar Erik Homburger Erikson (19021994). Erikson je u svojim istraivanju migrantskih zajednica u SAD-u toliko popularizirao ideju o identitetu, da je u mnogim kontekstima potpuno zamijenila pojmove o "osobnosti" ili "karakteru".
Erik Erikson

59

I bilo je to razumljivo, jer se ideja o identitetu doista pokazala kao vrlo fleksibilna odrednica. Nakon to je izila iz retorta logike i matematike, mogla se (uz razliite dorade) koristiti u odnosu na pojedince ili skupine, kao i u odnosu na razne vrste drutava i zajednica (vjerskih, etnikih, nacionalnih, politikih, poslovnih, opdenito interesnih, itd.). Identitet je imao i postojanu (trajnu) i dinaminu komponentu, i isto i razinu odraavanja svijesti. Sve to pokazuje "nekakvu 'jednost' bitka", tj. sve to se moglo odrediti, moglo je imati identitet, a proces "identifikacije" iao je u smjeru da se jedinke uklope u identitetske okvire. Na kraju se dolo do toga da sve mora imati nekakav identitet, ili moda nekakav proet (viestruki) identitet, koji je opet tek neka sloenija vrsta osobitog ili skupnog identiteta. I to je logino prema izvornom znaenju pojma, jer identitet znai da se neki bitak (entitet) nastavlja kroz vrijeme, bez obzira na promjene, ali da ponovimo, upravo zbog tih stalnih promjena, simbolika identiteta postaje vana, da bismo znali da je neto doista to to jest. Ako nam neto mirii kao rua, moemo li danas doista redi da je rua, a ne neka sintetska kemijska izmiljotina, koja nema nikakve veze s pravom ruom. Jedino de nas temeljni simbol, rije (), tj. "ime rue" ukoliko je ispravno iskazano upudivati na njezin identitet. I to nas podsjeda na vanost rijei u mnogim kozmogonija, i takoer nas vrada na problematiku odnosa izmeu etnonima i sadraja, u procesima i u prikazivanju podrijetla naroda. Shakespeareovu Juliju moemo shvatiti kada je u svom aru svela Romeov bitak na aku, lice i "neto drugo to pripada mukarcu", ali je svu tragediju tih mladih ljubavnika na kraju odredilo ime. Tamge simboli identiteti
"Tamge" (lijevo) su izraziti simboli identiteta. Naziv potjee od mongolske rijei tamag, "ig (za ivotinje), znak, peat", koja je u doba Mongolskog carstva dala turski oblik damga. Ali tamge imaju dublju prolost u Euroaziji, i po svoj prilici rairile su se meu stepnjacima prvo kao nain igosanja stoke, poglavito konjskih stada. "Skitskosibirski svijet", koje je nastao u ranoeljeznom dobu, bio je zacijelo okvir za irenje znaenja tamga, koje de rabiti razni iranski, dakle skitski i sarmatski narodi (i pod njihovim utjecajem ak i grki vladari Bosporskog kraljevstva), i zatim ugrofinske, turske i mongolske skupine, i napokon i dio Slavena (primjerice trozub, koji je danas dravni simbol Ukrajine, izvodi iz tamge Rjurikove dinastije, i poljska je heraldika isto preuzela motive nalik na ove znakove). Tamge su tako poprimile ulogu grbova i oznaavale identitet pojedinaca, klanova, plemena, gradova i naroda. U vremenima kada pismenost nije bila tako opdenita pojava kao danas, imati vrlo upadljivu tamgu, snaan grb moda s crnim orlom ili vranom, ili stijeg s vujom glavom, prenosilo je poruku o identitetu zajednice ili njezinih najistaknutijih pojedinaca. Meutim, mogude je da povijest takvih simbola see mnogo dublje u prolost. Iako je kontekst za razvitak tamga zacijelo bio stoarski, ved se na stijenama gornjopaleolitskih spilja u frankokantabrijskom podruju i drugdje nalaze apstraktni znakovi koji su moda prenosili simboliku identiteta. Neki ti znakovi podsjedaju na spolne organe, najede vulve, i bili su obino tako protumaeni, ali neki su vrlo osobiti i mogli bi predstavljati gornjopaleolitske pretee tamga. Uostalom identitet mogu simbolizirati i skice "totemskih" ivotinja.

Staroturske tamge, prema shemi iz rada: , - , br. 7, Armavir, 2001, str. 75 86.

60

Etnogeneza
U ovim uvodnim komentarima o problematici osmiljavanja podrijetla naroda, svakako treba neto redi i o znaenju i/ili shvadanju pojma etnogeneze. Naziv "etnogeneza", od gr. + , "podrijetlo, roenje" je moderni znanstveni neologizam, koji je nastao prema modelu slinih novotvorenica iz 19-20. stoljeda, i to vrlo esto u biolokim znanostima. Nije posve jasno tko je prvi uveo taj naziv i kada je prvi put koriten. Neki tvrde da je izraz nastao u 19. stoljedu, a prema drugima glavnu ulogu u populariziranju pojma etnogeneze imao je ruski akademik Julian Vladimirovi Bromlej (19211990), koji je prema Ernestu Gelleru (19251995) pretvorio etnografiju u studij etnosa, odnosno etninosti. U svakom sluaju, u 20. stoljedu ruski ili sovjetski uenjaci vrlo su snano utjecali na razvitak pojma etnogeneze, do te mjere da se naziv poistovjetio s njihovim doprinosom znanosti. Ljev Nikolaevi Gumiljov (rus. , 19121992) bio je vrlo osobit ruski (i to vie ruski nego sovjetski) znanstvenik, koji je razvijao koncepciju etnogeneze. Bio je sin ruskih pjesnika Nikolaja Stjepanovia Gumiljeva (18861921) i Ane Ahmatove (= Anna Andrejevna Gorenko, 18891966), i u sovjetskom razdoblju pretrpio je kazne i zbog svoga podrijetla (po ocu), i zbog svojih ideja. Gumiljovo djelo, "Etnogeneza i biosfera zemlje" (= rus. , 1989) odredila je etnogenezu kao glavni proces u razvitku ovjeanstvu. Pritom je Gumiljev uveo neke inovativne ideje poput koncepcije o pasionarnosti kao pokretakom imbeniku u razvitku etnija. Pod pojmom pasionarnosti shvadao je ciklus od oko 1200 godina u ivota svake etnije, tijekom koje prvo raste i zatim opada razina portvenosti pojedinih pripadnika etnija za njezin uspjeh. Nadalje, Gumiljov je smatrao da su se pasionarni impulsi pojavljivali s vremena na vrijeme kao svojevrsne mutacije, koje bi zahvatile usko podruje (do 200 km) ali bi se zatim rastegle uz geodezijske linije preko nekoliko tisuda kilometara.
Gumiljova shema prostornog i vremenskog razvitka pasionarnih etnogenetskih impulsa

PASIONARNI IMPULSI: I. (18. st. pr. Kr). 1. Egipdani, 2. Hiksi, 3. Hetiti; II. (11. st. pr. Kr.) 1) Zhou, 2) Skiti; III. (8. st. pr. Kr.) 1. Rimljani, 2. Samniti, 3. Ekvi, 4. Gali, 5. Heleni, 6. Lidijci, 7. Kilikijci; IV. (3. st. pr. Kr.) 1. Sarmati, 2. Kuani-Sodaci, 3. Huni, 4. Xianbei, 5. Buyeo, 6. Kogury; V. (1. st. n.e.) 1. Goti, 2. Slaveni, 3. Daani, 4. Krdani, 5. idovi, 6. Aksum; VI. (6. st.) 1. islamski Arapi, 2. Radputi, 3. Boti, 4. Tabgai, 5. Kinezi, 6. Korejci, 7. Jamato; VII. (8. st.) 1. panjolci (Asturija), 2. Franci, 3. Sasi, 4. Skandinavci; VIII. (9. st.) 1. Mongoli, 2. Dureni; IX. (13. st.) 1. Litva, 2. Velikorusi, 3. Osmanski Turci, 4. Etiopljani.

61

U srednjo- i zapadnoeuropskoj znanosti, i u angloamerikom krugu, pojam etnogeneze plasirao je, ponajprije, austrijski povjesniar Herwig Wolfram (1936), koji je prihvatio taj pojam, navodno, da bi se udaljio od prijanjeg njemakojezinog koncepta Stammesbildung, koji je katkad imao bioloke implikacije. Wolfram se osobito fokusirao na etnogenezu Gota, i polazedi od tog primjera zakljuio je da se etnogeneza obino odvija oko neke "jezgre naslijea", koja je definirana najprije prema nekom iskonskom inu (npr. prelaskom preko mora, rijeke ili velikim bojem), te je zatim potvrena kakvom preobrazbom (poput prelaska na novu religiju), i nadodopunjena odreenjem glavnoga neprijatelja. Takav modela uvelike odgovara kasnoantikim ili ranosrednjovjeknim opisima nastanka germanskih i drugih barbarskih naroda, ali ne odgovara nuno svim primjerima etnogeneze. Pa ipak, ideja o "jezgri tradicije" vrlo je korisna. Jedan od bitnih pokazatelja te "jezgre tradicije" je i etnonim, iako kako je bilo reeno etnonimi nisu uvijek odreeni. No kada jesu, povijest nastanka i irenja etnonima moe mnogo govoriti o tijeku etnogeneze. Etnogeneza, meutim, obuhvada barem dvije razine. Prvo, rije je o procesima kroz koje se prijanje populacije ili etnije spajaju i stvaraju novu zajednicu koja sama sebe definira pod etnonimom ili drugim simbolom. Zatim, etnogeneza se odnosi i na procese, promjene identiteta, itd. koji ire etniju i razvijaju je sve do svog posljednjeg povijesnog oblika (do dananjega oblika ukoliko se radi o etniji koja jo postoji). Drugim rijeima, etnogeneza implicira: prvo, poetnu pojavu etnije (zajednice ili mree zajednica koja se obino identificirala pod specifinim imenom, ili drugim simbolom), i drugo, daljnji razvitak etnije, koliko god taj razvitak trajao.

Podrijetlo naroda stariji primjeri


Modeli podrijetla naroda u drevnosti
Za razliku od modernih teorija o etnogenezi, opisi podrijetla naroda u drevnom svijetu i u antici u pravilu su polazile od rodoslovlja eponimnih osnivaa etnija, ili od povijesti junaka koji su imali kljunu ulogu u nastanku naroda. Korijeni tih rodoslovlja obino su sezali do bogova, do Postanka, ili do obnove svijeta nakon Potopa, kao u primjeru Noinih potomaka. Grci su, slino tome, izvodili svoje podrijetlo, poslije Potopa, od sina Deukaliona i Pire, imenom Helen (gr. ), koji je prema "Katalogu ena" ( ) bio otac Eola, Ksuta i Dora, a preko Ksuta djed Aheja i Jona. I tako se, dakle, obrazloila rodovska veza izmeu etiriju glavnih grkih "plemena": Eoljana, Dorana, Ahejaca i Jonjana. Inae, iako se "Katalog ena" esto pripisuje upravo Heziodu, postoje miljenja da su neki dijelovi teksta Podjela grkih "plemena" nastali kasno, i svakako poslije 8. st. pr.
62

Kr. Recimo, upitan je jedan fragment koji je bizantski monah Ivan Lid (6. st. n.e.) pripisao Heziodu, i u kojem se kae da je Pandora (mlaa), kdi Deukaliona i Pire i dakle Helenova sestra rodila dvojicu brade, Greka () i Latina (), iz veze sa Zeusom. U Teogoniji Heziod je dao Latinu drukije podrijetla, pa se tu vjerojatno radi o preosmiljavanju rodoslovlja prema staroj formuli, ali u skladu s novim grkolatinskim odnosima. S druge strane, shema o srodstvu eponimnih osnivaa grkih plemena vjerojatno see do arhaine ili klasine Helade, jer odraava jezinu podjelu grkih narjeja na eolska, dorska i jonska (u klasinom razdoblju Ahejci su ved govorili narjeja iz dorske skupine).
Neki primjeri razlika u grkim narjejima:
Dorski , jonski , "zemlja". Dorski i eolski , jonski Dorski , eoski , atiki , jonski , "etiri" (tetra-). Eolski i dorski , atiki , "sunce". Eolski , dorski , jonski , "jesam" (od ie. *esmi, i dakle kognat s hrvatskim glagolom).

Mogli bismo zato pomisliti da su se Grci pribliavali srednjovjekovnoj slavenskoj jednadbe izmeu jezika i etninosti, ili (pod)etninosti. I doista, Grci su bili osjetljiviji na jezine povezanosti, ili razlike, od vedine drugih naroda drevnoga svijeta (osim moda drevnih Indijaca). Uostalom, temeljna razlika izmeu njih (= Grka) i "barbara" () polazila je upravo od jezika. I ta de se razlika odnositi isto tako i na Rimljane, jer, kako je Strabon zapisao, u njegovo vrijeme (1. st. pr. Kr.) sva juna Italija, osim Tarenta, Regija i Neapola ved se posve barbarizirala (), to znai da je napustila grki jezik i prela na latinski. Ipak, ne moe se redi da su Grci imali neku shemu o podrijetlu po jeziku, slinu modernim predobama. Shvadanja o razvitku jezika po modelu rodoslovnih stabala nastala su razmjerno nedavno, u sklopu indoeuropske historijske lingvistike. Naime, obino se smatra da je teorija o stablu srodstva (njem. Stammbaumtheorie), u odnosu na jezike, prvi uveo njemaki jezikoslovac August Schleicher (1821 1868). I tovie, veza izmeu naroda i jezika, neovisno o slavenskim srednjovjekovnim preteama, uvrstila se tek od epohe romanticizma, kada je jedan od najvanijih pobornika toga gledita bio Johann Gottfried von Herder (17441803). Ali drevni Grci znali su da razliitost jezika govori i o razliitosti naroda, i s tim u vezi, poznata je Homerova opaska o mnogoljudnoj Kreti, osobita po tomu to se tamo"Jezici razlini *+ ispreledu" (Odiseja 19, 175). Dakako, neki antiki autori gotovo sluajno ukazali su na jezina srodstva nekih stranih naroda. Vjerojatno je najbolji takav primjer Herodotova pria o nastanku Sauromata (bududih Sarmata), iz veze Amazonki sa skitskim mladida (Amazonke su nauile jezik skita "iskrivljeno", i tako su nastali Sauromati). Ali opdenito u drevnomu svijetu postojali su tek tendencije povezivanja etnija i jezika, i to ne u svim sredinama. U Starom zavjetu, kada se opisuju Jafetovo potomstvo, koje se razgraniilo "po otocima", redi de se da svaki Jafetov narod ima "vlastiti jezik" (Post 10,5). Ali to je tek objanjenje da se Jafetov rod silno rairio, slino Homerovom opisu brojnosti stanovnita Krete. Mnogi jezici znae mnogoljudnost. Starozavjetna pria o Babilonskom tornju (heb. , migdl Bl, v. Post 11) nalazi se u Knjizi postanka nakon opisa razgranienja Jafetova roda to govori o mlaoj redakciji, ali ne nuno o mlaoj tradiciji.
63

Po svoj prilici, rije je o preuzimanju, u doba "babilonskoga prognanstva idova" (6. stoljede pr. Kr.), stare mezopotamske tradicije o nastanku razliitih ljudskih jezika. Krajnji je predloak vjerojatno sumerski mit o Enkiju koji je promijenio ljudski jezik da bi unio razdor i podjele meu ljude, koji su prije toga svi slavili Enlila na jednom jeziku. Istina, starozavjetni autori su sumerskoj prii dali bitno drukiji moralni naboj, ali je ostala koncepcija da su razlike meu ljudskim jezicima stvar boanske volje i da su sluajne, ili proizvoljne, to de redi da nisu nuno vezane za etnogenezu. Pieter Bruegel stariji (1526/15301569), "Babilonski toranj (1563). Iz onoga to se moe zakljuiti, vaniji od jezika u drevnim rodoslovljima bile su zamisli o krvi (srodstvu), o boanskom podrijetlu, ili pak vjerovanja u osobitu vezu s Bogom (poput saveza koji je Abraham sklopio s Bogom). U tom sklopu, drevni genealozi nerijetko su vrednovali narode prema njihovim moralnim ili drugim karakternim crtama naslijeenim od prvih predaka. I osim toga, podrijetlo i sudbina naroda vrlo je esto bilo usko povezano s podrijetlom vladajudeg roda. Napokon, moe se redi da su postojala dva osnovna tipa "etnogenetske" predaje: prvi je tip isticao autohtono i drugi migracijsko podrijetlo. Autohtono podrijetlo Pridjev "autohton" () potjee od gr. spoja "sam"+ "zemlja, tlo". Autohtona bida su, dakle, samonikla iz zemlje, kamenja, raslinja, itd. Mit o Deukalionu i Piri govori o nastanku ljudi iz kamena koje je taj par bacao preko ramena, i to je stoga izriiti primjer autohtonog podrijetla. Autohtono podrijetlo ima osobit ideoloki naboj, jer istie pravo staroitelja nad svojom zemljom. Logika je "mi smo tu oduvijek bili", i ova je zemlja naa drugi su ljudi doljaci i nemaju ista prava nad "naom zemljom". Zapravo sve do danas pozivanje na "autohtona " ili "indigena" (od lat. indgna, "uroenik") prava ima stanovitu teinu u odnosima meu narodima. U novije povijesti bio je to oblik borbe protiv kolonijalizma. Autohtonost oznaena je takoer u kozmogonijskim mitovima, primjerice meu raznim amerindskim narodima. Spomenuli smo mitove amerinda jugozapadnih SAD-a koji govore o izlasku ljudi na povrinu zemlje, i esto prvi ljudi koji izlaze upravo su nositelji mita. Taj je model, ini se, najtipiniji za narode puebla, koji imaju najduu tradiciju u svojoj postojbini, povezanu i sa sjedanjima na "drevne ljude" (= Anasazije), ali preko kulturnih dodira prihvatili su ga i drugi narodi, pa ak i dio "neprijatelja" tj. Apaa (koji sebe inae zovu Tinde ili N'de, "narod"). Apai iz skupine Jicarillo priaju o izlasku ljudi iz zemlje kroz rupu u zemlji. I kad su ljudi izili jedino su Jicarille ostali blizu otvora, koji je postao sreditem svijeta. Dakako, znamo da su Apai, kao i drugi juni nadenski narodi potekli sa sjevera i da su stigli u svoju zemlju moda tek oko godine 1000 n.e. No ovakvom preradom mita, oni postaje ne samo autohtoni, nego najautohtoniji od svih. Slino tome, Kiowe imaju mit o izlasku iz zemlje. U njihovom primjeru, narod se penje na povrinu Zemlje kroz uplje stablo, ali pola naroda ostane u zemlji, jer se navodno jedna debela ili trudna ena
64

zaglavila u stablu za vrijeme izlaska. I zato su Kiowe govorili da su mali narod, jer nisu svi uspjeli izidi iz zemlje. U ovim mitovima autohtoni narodi su vrlo slini biljkama, poput stabla u upravo spomenutom primjeru. Oni niu iz tla i ne postavljaju se pitanja o njihovom prijanjem preseljenju, ili mjestu nastanka. Oni su dio prirode, i bududi da su dio prirode, imaju i prirodno pravo nad svojom zemljom. U mitovima drevnih civilizacija takoer postoji tendencija isticanja autohtonog nastanka naroda. Starokineske predaje vrte se oko ute rijeke i egipatske oko rijeke Nil. Sumerani su pisali o savrenoj zemlji Dilmun, ali kako je istaknuo Kramer nema indikacije da su smatrali Dilmun svojom prapostojbinom. S druge strane, rekli smo da je Kramer (sljededi Chadwickov shemu o herojskom dobu) pretpostavio da su preci Sumerani stigli u donju Mezopotamiju iz nekog drugoga kraja i isto tako postoje indikacije da su Egipdani, pa i Kinezi, nastali iz vie skupina koji su se u prapovijesti skupili oko Nila odnosno oko ute Rijeke. Ali u "svijesti" tih drevnih civilizacija prevagnula je zamisao o autohtonosti, pa su tako Kinezi, poput Jicarilla, zamislili svoju zemlju kao sredite svijeta, koje je oduvijek pripadalo njima. Grki mitovi ili rane povijesti prenosili su nekoliko pria o autohtonima. Na Peloponezu, autohtonima su se smatrali Pelazg u Arkadiji i Leleg u Lakoniji. Pelazg je u nekim mitovima prikazan i kao prvi ovjek na svijetu, dok je Leleg smatran rodonaelnikom Spartanaca. Osim toga, Grci su zamislili narode koji su nastali od tih junaka, Pelazge i Lelegijce, kao starosjedioce Grke. Za Pelazge postojalo je miljenje da su se ivjeli i u Tesaliji, Atici, Makedoniji, oko Troade, na otocima Lemn i Lezb i drugdje. U Atici autohtonima su se smatrali prvi kraljevi Atene: Kranaj, Amfiktion sin Deukaliona i Pire, Perifant, Kekrop i Erihtonije roen kada je Hefestovo sjeme palo na Geju, nakon to je pokuao silovati boicu Atenu. Meu njima, Kekrop je kljuna osoba. Rodio se iz same zemlje i njegov lik bio je zamiljen kao ovjek sa zmijskim ili ribljim repom. On je uspostavio brakove u Ateni; uveo je atenske pogrebne obiaje i nauio Atenjane itati i pisati. tovie, u njegovo vrijeme boica Atena postala je zatitnica grada, i to zbog Kekropovog izbora (prema mitu, Posejdon i Atena poklonili su darove gradu prvi je stvorio izvor vode na Akropolu, dok je Atena podarila gradu maslinu. Bududi da je voda bila slana, Kekrop je odluio da je Atenin dar vrijedniji, ali je Posejdon svejedno prepustio Crte Kekropa, prema prikazu na jednog posudi iz Palerma Atenjanima izvor, koji je simbolizirao bududu (Meyers Konversationslexikon, 188590). pomorsku mod). Kekropove kderi dobili su zadatak uvati kutiju u koju je Atena zatvorila djeaka Erihtonija, koga je bila posvojila i preko kojega de se Atenjeni smatrati njezinom djecom (posvojenje djeteta iz Hefestovog pokuaja silovanja omogudilo je da boica ima potomstvo, ali da i dalje ostane djevica). Treba jo spomenuti i Ogiga, koji je prema prema jednoj verziji bio autohton u Beociji i prema drugoj je bio prvi kralj u Atici. Njegova ena bila je Teba, kdi Zeusa i nimfe Jodame, po kojemu je najvaniji beocijski grad bio nazvan. Inae Ogigovo ime znai "iskonski", i s njim kako smo spomenuli povezan je i prvi veliki Potop, koji se prema Platonovom datiranju dogodio oko 10.000 pr. Kr.
65

Migracijsko podrijetlo Drugi vaan tip predaje o nastanku naroda je migracijski, u kojem se poetak naroda povezuje s nekom seobom u novu domovinu, ili s dolaskom kulturnog junaka iz strane zemlje, koji de poslije pokrenuti uspon naroda. Moglo bi se redi da migracijski mitovi imaju snaniji naboj od autohtonih, jer redovito sadre elemente borbe, kunje i traganja. Osim toga, migracijski mitovi govore i o kulturnim dodirima i mogu sadrati politike konotacije. U grkoj tradiciji, mitovi i legende o putovanjima Herakla i o Argonautima, kao i Homerova Odiseja nisu, strogo uzevi, "etnogenetski", ali su katkad objanjavali Grcima veze izmeu naroda svijeta i podrijetlo svjetske topografije. Jedna zanimljiva migracijska razrada nalazi se u vezi izmeu potomaka Herakla, tzv. Heraklidi, i kasnijih Dorana. Prema predaji, Heraklidi, koji su katkad opisani kao djeca Heraklovog najstarijeg sina Hila s nimfom Deinirom, bili su prognani iz Grke nakon Heraklove smrti ali poslije su se njihovi nasljednici vratili u seobi, koju su Grci opisali kao "spust Dorana" ( ). Koliko je "spust Dorana" bio stvaran povijesni dogaaj ostaje do danas predmet rasprava, no nema dvojbe da je kao predaja pomogao da neki gr. vladari, poput kraljeva Sparte, poslije izvode svoje podrijetlo od Herakla.
Ova se karta temelji na engl. izvorniku Herberta Georgea Wellsa (18661946), iz njegove knjige "Nacrt povijesti" ("Distribution of Hellenic Races", An Outline of History, 1920, str. 20). Wells je prihvatio postavku njem. filologa Karla Otfrieda Mllera (17971840) o seobi Dorana (i drugih grkih "plemena"), kao posljedica pritiska sa sjevera od balkanskih naroda (Ilira, Epirana, Makedonaca i Traana).

Nadalje, jedan od najpoznatijih migracijskih primjera iz stare Grke jest pria o Fenianinu Kadmu, koji je toboe oko 200 godina poslije Trojanskog rata poao iz Tira da bi vratio svoju sestru Europu u rodni grad, nakon to ju je oteo Zeus u liku bijelog bika. U tome nije uspio, jer de Europa postati kraljica Krete, pa de Kadmo poslije osnovati Tebu, ili barem obnoviti njezinu autohtonost. Naime, prema mitu, proroica u Delfima mu je rekla da slijedi osobitu kravu s prikazom polumjeseca na boku, i da na mjestu gdje de krava od umora ledi treba osnovati nov grad. Ovaj mit je donekle u sukobu s pretpostavkom da je Tebu osnovao Ogig. No tu je bitni imbenik i kulturoloki znaaj Kadma, jer je upravo on, prema antikim autorima, donio Grcima pismo (tj. fenika slova). Inae, prema uobiajenom modelu junaka, ubio je zmaja tj. zmaja koji je ivio u kastalskom izvoru blizu Delfa (kao to je Heraklo ubio lernejsku hidru) i zatim je prema uputama Atene posadio zmajske zube u zemlju, iz koje su ubrzo izrasli snani ratnici, Sparti (, dosl. "posijani"). Kada ih je uspio nadvladati, ti su ratnici postali rodonaelnici plemenitih rodova Tebe.
66

Ali bududi da je zmaj bio sveto bide Aresa, na kraju de se Kadmo i njegova ena Harmonija pretvoriti u zmije. Postoje razliite verzije te preobrazbe, a prema jednoj to se dogodilo u Iliriji, nakon to su Kadmo i Harmonija napustili Tebu i poli u zemlju Enhelejaca. Dakako, Kadmo i Harmonija smatrali su se i precima ilirskih naroda, preko njihovog najmlaeg sina Ilira (gr. ). Postojalo je, dodue, i drugo tumaenje prema kojem su Ilir i njegova brada Kelt i Gal bili sinovi kiklopa Polifema i morske nimfe Galateje (njezino ime ne treba brkati s kipom koji je izradio Pigmalion, jer se taj prijenos Kadmo i Harmonija se pretvaraju u zmije u Iliriji (17. st.). imena dogodio tek u moderno vrijeme). Isto tako, to se tie Kelta (), postojao je i alternativni mit u kojemu je taj rodonaelnik keltskih naroda bio sin Herakla i Keltine (), kderi kralja Bretana, koja mu je oduzela stado Geriona i odbila da mu ga vrati dok ne spava s njom. Razliita tumaenja, pa i proturjeja vrlo su esta u mitolokim izvorima, i ak su i antiki autori imali velike potekode kada su pokuali uskladiti prie. U tom smislu esto u antikim tekstovima nalazimo na opaske tipa: "neki kau ovaku, a drugi pak misli ovako" No za nas je vano prije svega jedno: opisujudi podrijetlo drugih naroda, Grci su ih pokuavali ukljuiti u vlastito shvadanje o prolosti. Drugim rjeima, projicirali su vlastite mitove i predaje na druge narode, da bi ih uinili razumljivima. I poznavanje rodoslovlja bio je jedan od kljunih naina shvadanja "tko je tko" u drevnomu svijetu. Jo treba spomenuti dva primjera iz drevnog svijeta i antike, koji su ostavili vrlo snano trag u idudim etnogenetskim vizijama: prvo, rimski trojanski mit sve do nastanka Rima, i drugo hebrejsko-izraelske migracijske predaje u knjigama Postanka i Izlaska.

Rimski trojanski mit Rimski trojanski mit opisuje putovanja dardanskog junaka Eneje iz Troje, nakon njezina pada, i o nastavku njegova roda sve do Romula i Rema, koji de osnovati Rim. Najslavniji izvor za putovanje Eneje svakako je Virgilijeva Eneida, nastala u vrijeme kada je August faktiki osnovao Rimsko carstvo. Razumije se, Rimljani su u to vrijeme trebali drevni i ugledni pedigre, i upravo je pria o vezi s Trojancima to omogudila. No Virigilije i drugi rimski autori nisu sasvim izmislili mit o Eneji, ili svojevoljno usmjerili Homerove rijei o dardanskom junaku prema rimskoj povijesti. Veze izmeu egejskih zemalja i Italije poeli su vjerojatno jo u mikenskom dobu, i postali su vrlo bliski u doba grke kolonizacije june Italija i Sicilije od poetka arhajskog razdoblja grke povijesti. U tom kontekstu, grki mitovi i autori povijesti vrlo su esto spominjali seobe ili lutanja pojedinih junaka ili naroda iz egejskih krajeva u italskom podruju. Dio tih pria mogu se smatrati vie-manje tonima, a dio odraava barem jezgru neke povijesne istine. Primjerice, Herodot je opisao migraciju kraljevida Tirena iz "lidijske zemlje" na podruje Etrurije, to je ukazalo na implikaciju da su Etruani bili podrijetlom iz Anatolije. Moderni povijesniari dugo su vremena jako sumnjali u mogudu vjerodostojnost Herodotovog komentara. Pa ipak, na kraju su analize DNK iz kosti drevnih Etruana potvrdile da je ipak postojala
67

veza izmeu Etruana i Anatolije, i da su se Etruani genetski razlikovali od okolnih italskih populacija. Bili su, dakle, doseljenici ili se barem jedan njihov vodedi dio doselio u Italiju, a podruje podrijetla vie-manje odgovara mitu o Eneji. Ipak, iz toga ne treba zakljuiti da se mit o Eneji odnosi na "dolazak Etruana". Rije je zacijelo o konstrukciji no uzevi u obzir bliske odnose izmeu ranog Rima i Etruana, kao i sve druge prie o kretanjima egejskih junaka po italskim krajevima, pria o Eneji vjerojatno je imala drevne korijene, i u svakom sluaju ulazila je "mogudnosti vremena". Usput je zanimljivo tu dodati Heziodovu opasku iz Teogonije, po kojoj je kralj Latin () koji de biti vaan i u Eneidi bio sin Odiseja i Kirke, i vladar nad Tirsenima (Teogonija X, 1017) U saetku, radnja Eneide je ovakva: Eneja, sin Venere (= Afrodite) i dardanskoga kneza Anhiza, bori se u Trojanskom ratu na strani Trojanaca, ali prije pada grada bogovi mu narede da utekne, pa se zajedno s ocem i skupinom sljedbenika uputi na zapad. U njegovoj druini, osim oca, nalaze se prijatelji Ahat, Sergest i Akmom, lijenik Lapig, kormilar Palinur, kao i Enejin sin od njegove prve ene Kreuse, Askanije, poznat i kao Jul (lat. Iulus). Izbjeglice iz Troje pokuavaju nekoliko puta osnovati novi grad: prvo u Trakoj, poslije na Kreti i zatim u Butrotu (Butrintu) u Epiru, gdje Eneja doznaje da mu sudbina lei u zemlji Ausoniji ili Hesperiji, tj. u Italiji, i da mora osnovati grad tamo gdje de mu se uz samotnu rijeku pokazati "golema prasica bijela" s trideset praida. Druina doplovi do Sicilije, blizu tabora Kiklopa, i potom nastavi do Drepana, gdje de Anhiz umrijeti od starosti. Enejini ljudi ved su sedam godina na put, i napokon odlue krenuti za Italiji ali Junona (Hera), neprijateljica Trojanaca, poalje nevrijeme, pa se skupina nasuka na afrikoj obali blizu Kartage, gdje de Eneja udi u vezi s kraljicom Didonom (ili Elisom). I ta veza izmeu Eneje i Didone potrajat de godinu dana, sve dok bogovi nisu upozorili Eneju da ima misiju, i da mora napustiti Kartagu. Kriom, Eneja napusti Kartagu i Didona zatim spali njegove stvari i izgovori vjeito prokletstvo protiv Rima, grada koji de osnovati Enejini potomci. Enejina skupina nastavi put, opet do Sicilije i Pierre-Narcisse Gurin (17741833), "Eneja i Didona" (1815). poslije do italskoga kopna, gdje ih primi Latin (= Latinus), kralja Latina. I to se tie podrijetla Latina, za razliku od Hezioda, Virgilije ga opisaje kao sina Fauna (= gr. Pana), to bi odgovaralo pastirskom motivu u povijesti predaka Rimljana. Bilo kako bilo, Latin je prekinuo zaruke svoje kderi Lavinije s Turnom, kraljem Rutula, i odluio je zaruiti za Eneju, u skladu s proroanstvom Fauna da de se Lavinija udati za ovjeka iz strane zemlje. I tada, opet zbog Junonine mijeanja, napetosti izbiju izmeu Turna, Latina i doljaka iz Troje. Zabrinut Eneja krene uzvodno po Tiberu i naie na prasicu s praidima, o kojoj je govorilo proroanstvo i rtvuje ih Junoni.
68

Slijedi rat izmeu Trojanaca i Rutula zajedno s njihovima italskim savezima, u kojem je Eneja uspio osigurao pomod Etruana. Italski saveznici postupno gube volju za borbu, ali ih dalje potie Turno sve dok mu Eneja ne zabije ma u prsa, na samom kraju Virgilijeva spjeva.

Prikaz Enejinih putovanja

Prema drugim izvorima, izvan Vergilijeve Eneide: Eneja je poslije osnovao grad Lavinij, u ast svoje nove ene. Zatim je Enejina druina prihvatila jezik zemlje u kojoj su se nastanili, i njegov mlai sin s Lavinijom, Silvije, poslije je utemeljio Alba Longu, i kraljevski rod koji de tamo vladati tamo 12 generacije. Nastavak legende: Romul i Rem U 12. generaciji Numitora je prvo svrgnuo njegov mlai brat Amulije, koji je zatim prisilio Numitorovo jedino dijete, kder Reu Silviju, da postane vertilska djevica. I tada de se u priu opet uplesti boanski motiv. Naime, Rea Silvija je poslije toga rodila blizance Romula i Rema, tvrdedi da im je otac bog Mars. Amulije je bacio majku u tamnicu i pokuao ubiti blizance, ali ih je jedna slukinja pustila ploviti na Tiber. Poslije ih je nala vuica, koja ih je hranila, a na kraju je pastir Faustul spasio djeake da bi ih odgoila njegova ena Larencija. Slijedila su daljnji dogaaja: osnutak Rima, ubojstvo Rema, otmica Sabinjanki, itd. no sve u svemu ovaj mit je postupno ugraivao u sebi elemente iz rimske koncepcije o sebi. Dakle, Rimljani su sebe vidjeli i kao Trojance i kao potomke Latina, i kao djeca Venere i kao djeca Marsa.
69

Pastirski momenti su poprilino oiti, i s njima se povezuje i uloga vuice, iako je vuja simbolitika u ovom sluaju zacijelo vieznaajna. Hebrejsko-idovski migracijske predaje
Jahve ree Abramu: "Idi iz zemlje svoje, iz zaviaja i doma oinskog, u krajeve koje du ti pokazati. Velik du narod od tebe uiniti, blagoslovit du te, ime du ti uzveliati, i sam de biti blagoslov. Blagoslivljat du one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih du proklinjati; sva plemena na zemlji tobom de se blagoslivljati." (Postanak 12, 1-3).

Ova tradicija imala je kljuni utjecaj ne samo na razvitak i odravanje idovske svijesti, nego takoer na mnogo kasnije krdanske vizije, koje su preuzeli velik dio njezinih sadraja (to demo imati priliku vidjeti u prikazu srednjovjekovnih etnogenetskih shema). Ali u starom zavjetu ima nekoliko migracijskih predaja. Prva disperzija Noinih sinova nakon Potopa prenosi sliku o opdem raseljavanju naroda, iz sredita na Bliskom istoku (s brda Ararata). Osim toga, ta je disperzija takoer povezana s prvim savezom Boga s ljudima opdenito, simboliziranim dugom poslije Potopa. Iduda presudna migracija je put Abrama (poslije Abrahama), najprije sa ocem i bradom iz Ura haldejskog, u zemlju Haran, na granici Kanaana, i zatim dalje u Kanaan (s jednom epizodom u Egiptu). Njegov rodni grad Ur danas se najede poistovjeuje s drevnim gradom u Sumeru, iako treba redi da je bilo i drugih teza (mogude veze s Urkeom u podnoju Taurskoga gorja, s Urartom, itd.). Bilo kako bilo, Abramova migracija je vana, jer on krede na put sukladno Bojoj volji, i napokon u Kanaanu sklapa drugi savez s Bogom, koji de postati presudan. Tada on mijenja i svoje ime u Abraham i najjavljeno je da de njegov rod biti vrlo brojan, i Bog, prema Knjizi Postanka, daje mu Kanaan kao obedanu zemlju.
Uobiajeni prikaz Abrahamovih putovanja od Ura preko Harana u obedanu zemlju, Kanaan, poslije u Egipat i onda natrag u Kanaan.

Biblijski strunjaci dugo su raspravljali o mogudem datiranju Abrahamova puta, i donedavno prevladavalo je miljenje da bi povijesni kontekst mogao biti kraj tredega tisudljeda pr. Kr., tj. srednjobronano doba. Danas to datiranje ne prihvadaju svi strunjaci, a neki ak smatraju da je predaja o Abrahamu nastala razmjerno kasno (tek u 8-7. stoljedu pr. Kr.). Dakako, iako nema razloga posumnjati u korijene abrahamistike tradicije, nije sporno da su u opis uli sadraji iz razliitih epoha, to oteava datiranje.
70

U Starom zavjetu Abraham je opisan i kao Amorejac i kao Hebrej. Prema Tablici naroda, potonje bi se odnosilo na njegovo podrijetlo od Ebera, praoca Hebreja. Hebreji su ira kategorija i prema Tablici naroda, u znaenju potomaka Ebera, ukljuuju takoer narode June Arabije, koji su nastali od Eberova sina Joktana, i isto tako potomke Abrahamova nedaka Lota, Moapljane i Amonce. Bilo je takoer pokuaja da se Hebreji poveu s tzv. "Hapirima", raznovrsnim nomadima, koji su bili i napadai i pladenici, pa i najamnici u 14. st. pri. Kr. (spomenuti u arhivu iz Amarne faraona Ehnatona, akad. ha biru, egip. pr.w). Osim toga, prema jednoj etimolokoj tezi, ime "Hebrej" znai "prijelaznik preko rijeke" (to je zanimljivo takoer u odnosu na Wolframove gotske teze). Idude migracijske predaje odnose se ved na Izraelidene, tj. na "djecu Izraela", na potomke Abrahamova unuka Jakova, koji je nakon "hrvanja s anelom" dobio ime Izrael, Jisr'el (postoje tumaenje da rije znai "ustrajati s Bogom"). Migracijska shema se dalje nastavlja, preko boravka Jakobovih sinova u Egiptu, u "izlasku" pod vodstvom Mojsije i u ponovnom osvajanju "obedane zemlje".
Tablica naroda

I tu treba naglasiti i kljunu komponentu: izlazak iz Egipta bio je temelj zacijelo najvanije svetkovine u idovskoj tradiciji, pashe, koja je meu inim iz stoljeda u stoljede potvrivala idovski identitet sve do danas (tj. idovska tradicija nastavlja prijanju izraelitsku, odnosno hebrejsku). Osim toga vjerovanje u osobit odnos s Bogom kao "izabrani narod", i prvi zakon u oblik 10 bojih zapovjedi, te zapisana predaja o lutanju u pustinji i osvajanju Kanaana, uvrstili su "jezgru tradicije" meu idovima.
71

Meutim migracijska etnogeneza nije stala poslije osvajanje Kanaana izraelska i idovska povijest poslije de doivjeti i babilonska izgnanstva, a napokon i novu epohu rasprenosti (dijasporu) nakon to su Rimljani razorili jeruzalemski hram u 1. stoljedu n.e. Pa ipak, bitne etnogenetske komponente zabiljeene su u zadnjem dijelu Knjige postanka i u Knjizi Izlaska. U pogledu Tablice naroda, treba redi da je i ona ved u starom vijeku doivjela razne preinake, ovisno o razvitku spoznaja o svijetu.
Prostorna rekonstrukcija hebrejsko-izraelske Tablice naroda, najkasnije do 6. st. pr. Kr.

Rekonstrukcija Tablice naroda, oko 2. st. pr. Kr., u Knjizi jubileja. Na idovske tradicije utjecala su u to vrijeme helenistika shvadanja o zemljopisu i o narodima svijeta.

Zatim u 1. st. n.e., Josef Ben Matijahu (37100 n.e.), poznatiji kao Josip Flavije (Titus Flavius Josephus), predstavio je rimskim itateljima hebrejsko-idovsko gledite o nastanku naroda svijeta. U svojim idovskim starinama (= lat. Antiquitates Judaicae), Josip je tvrdio da su se Noini sinovi, em, Jafet i Ham, rodili stotinu godina prije Potopa.
72

Jafetovi sinovi, prema tom obrazloenju, naselili su podruje oko Taurusa i brda Amana, i svu Europu od rijeke Tanais (Don) na istoka do Gadira (lat. Gades) na jugu Hispanije. Josip je poistovjetio Jafetova sina Gomera s Galadanima, odnosno Galima, zatim Magoga sa Skitima, Madaja s Medijcima, Javana s Grcima (to nije nikada bilo sporno), Tubala s Iberima, Meaka s Kapadokijcima i Tirasa s Traanima. to se tie idude Jafetove generacije: od Gomerovih sinova, Josip je Akenaza povezao s narodom "koje Grci nazivaju Regijcima" (zacijelo "kraljevskim Sarmatima"), Rifata s Rifijcima "koji se danas zovu Paflagonci" i Togarmu s Frigijcima; od Javanovih sinova, Elisa bio bi predak "Elisejaca", tj. Eoljana, Josip Flavije Tari Tarsijaca i od Kitima nastao bi narod Cipra. Potomke Hama, Josip je smjestio dalje od Sirije i Amana (Lebanonskog brda), i to: djecu Kua u Etiopiji, djecu Misrajima u Egiptu, djecu Puta u Libiji, ali Hamova sina Kanaana locirao je "u Judeji". Nimrod, sin Kua, toboe se vratio i utemeljio Babilon. Jedan ogranak Misrajimove loze, Filistim, naselio je zemlju, "koju Grci nazivaju Palestinom". Petorica emovih sinova naselila su zemlju "od Eufrata do Indijskoga oceanu", i na tom prostoru Josip kae da su od Elama nastali Elamljani "preci Perzijaca", da je Aur ivio u Ninivi i od njega su nastali Asirci, dok je pak Arpakad bio predak Haldejaca. Od petog sina Luda nastali su Lidijci, i od estoga, Arama, nastali su Aramejci, "koje Grci nazivaju Sirijcima", i od Luda su nastali Lidijci. Svakako je zanimljivo uvrstavanje naroda koji zacijelo nisi bili Semiti (u smislu jezine pripadnosti), konkretno Elamljane i Lidijce, u rodoslovno stablo ema. Josip izriito kae da je Arpakadov unuk Eber (Heber) bio praotac Hebreja. U nastavku, Josip iznosi na latinskom jeziku priu o Abrahamu, i zanimljivo je da se pozvao na jedan komentar babilonskog svedenika Berosa (3 st. pr. Kr.) da bi utvrdio povijesnu istinost Abrahama. Naime, prema Josipu, Beros je spomenuo Abrahama iako ne poimenice kada je zapisao da je 10. narataju poslije Potopa meu Haldejcima ivio pravedan i velik ovjek, vjet u nebeskim znanostima. Josip je saeo Abrahamovu povijest i njegovo nasljedstvo. Pritom je spomenuo da su se potomci Abrahamova prvog sina Imaela (od majke Hagare) naselili na podruju od Eufrata do Crvenoga more, "u zemlji koja se naziva Nabatenija", i da su od njih nastali arapskih naroda. Razumije se, Izraelidani su potomci Abrahamova sina Izaka, koga je rodila Sara, (tj. tonije od Jakova, Abrahamova unuka preko Izaka), dok su djeca roena od Abahamove ene Keture naselila u zemlji Troglodida (dosl. "spiljskih itelja", i u Sretnoj Arabiji (Arabia Felix), sve do Crvenoga more. Dva stoljeda nakon Josipa Flavije, u ved krdanskom kulturnom okviru, Euzebije Cezarejski (263339 n.e.), biskup Cezareje na obali Palestine, osvrnuo se na iste teme u svom Kronikonu. No Euzebije je iznosio tek svoje vienje vremenovanja, i nije ulazio u detalje. Primjerice, ustvrdio je da se starozavjetni Potop morao dogoditi 1200 godina prije Ogigovog potopa i 250 prije Deukalionovoga. Meutim, i Euzebije je povezao Elama s Perzijcima, Arpakada s Haldejcima, Luda s Lidijcima i Ebera s Hebrjima.

Srednji vijek

Modeli o podrijetlu naroda koji su postojali na kraju staroga vijeka nastavili su se tijekom europskog sredovjekovlja, pod utjecajem dviju kljunih ideolokih i/ili kulturnih i politikih odrednica. Prvo, europski srednji vijek je epoha uspona krdanstva, i biblijska tumaenja su sve to vrijeme bila osnovna polazita. Drugo, od kasne antike, kao i poslije sloma Rimskoga carstva, zamisao o carstvu kao i rimske ili rimsko-grke tradicije nadopunjavale su biblijska tumaenja.
73

Stoga su i Tablica naroda i rimski trojanski mit doivjeli nove razrade tijekom srednjovjekovlja. Dakako, za kasnu antiku i srednji vijek tipino je da se dotad "nepoznati" narodi pojavljuje na povijesnoj pozornici. I trebalo je objasniti podrijetlo tih "novih naroda" da bi ih se shvatilo i integrirali u opdi svjetonazor. Kelti ili Gali, primjerice, dobivali su rodoslovlja jo u antikom razdoblju i to uglavnom iz grkorimske mitologije, ali u 4. stoljedu n.e. Amijan Marcelin (325391) spomenuo je i "trojansku vezu" za taj narod. Prema Amijanu: neki kau da su Kelti (tj. Druidi) indigeni u svojoj zemlji, dok drugi tvrde da su podrijetlom Dorani, koji su slijedili Herakla, a tredi da su se nakon pada Troje neki Trojanci, u bijegu pred Grcima, rasprili po svemu svijetu i naselili takoer galsko podruje, koje prije nije imalo stanovnike (XV, 1-6). Dodue, Kelti su ipak odavno bili poznati antikom svijetu to se nije moglo redi za druge narode, koji su se pojavili na kraju antike. Primjerice, Amijan je naznaio problem utvrivanja podrijetla Huna, jer oni ive u kolima i stalno se kredu, pa: "nitko od njih, ako ga se pita, ne moe odgovoriti odatle potjee, jer je zaet na jednom mjestu, roen na drugom mnogo dalje i odgojen jo dalje" ( nullusque apud eos interrogatus respondere, unde oritur, potest, alibi conceptus, natusque procul, et longius educatus, XXXI, 10). Huni su barem na prijelazu u srednji vijek bili narod nejasna podrijetla, i to je znailo da su bili ujedno i vrlo opasan narod, jer nisu ulazili u postojede modele svijeta. Goti i model Origo gentis (Kasiodor, Jordanes) I to de se donekle odnositi na Gote, premda ih je sv. Ambrozije (337397), jo 378. pokuavao poistovjetiti s Jafetovim sinom Magogom. Sv. Jeronim (347420) odbio je mogudnost takve identifikacije Gota, i umjesto toga ih povezao s nekadanjim Getima, drevnim narodom meu Traanima, koji je doivio svoj uspon u 3. stoljedu pr. Kr. Ta identifikacija stekla je vie pobornika, sve do kraja srednjovjekovlja. Goti su na stanovit nain postali odlienja novih naroda, koji su se pojavili u srednjem vijeku, i upravo su na njihovom primjeru izraene i prve "etnike povijesti", prema shemi Origo gentis, "podrijetlo naroda". Najstariji takav tekst sastavio je Kasiodor (Favius Magnus Aurelius Cassiodor Senator, 490585), koji je ved oko 519. isticao vanost Gota u svojoj Kronici. Vjerojatno oko 523. (nakon smjene Boetija), Kasiodor je stekao visok poloaj na dvoru ostrogotskoga kralja Teodorika (vl. 471 526), i zadrao ga je i za vladavine Teodorikova nasljednika Atalarika (vl. 526534). Za vrijeme Atalarika, po svoj prilici, sastavio je svoje najvanije djelo, "Povijest Gota" (Historia Gothorum, ili alt. Historica Gethica), koje naalost nije ouvano u izvorniku, nego samo u saetku koji je oko 551. n.e. u Carigradu sastavio istonorimski inovnik Jordanes. Jordanes je navodno sastavio svoj saetak za svega tri dana no taj njegov rad, poznat pod naslovom De origine actibusqu Getarom, ili skradeno kao Getica, zacijelo je ukljuivao dodatne informacije.
Kasiodor, naslovnica djela Gesta Theodorici, Fulda, 1176.

74

Naime Jordanes je imao i osobnu povijest dodira s Gotima, jer je bio podrijetlom iz alanske obitelji koja je imala veze s gotskim kraljevskim rodom (Jordanes kae da je i sam bio tajnik Guntigisu, iz roda Amala). Glavni detalji prie o Gotima, prema Jordanesu i Kasiodoru, mogli bi se ukratko saeti ovako:

Goti su nastali u zemlji Skandza (Scandza), "tvornici plemena ili maternici naroda". Ali Skandza, prema Jordanesu, nije bila gostoljubiva ni za ljude ni za ivotinje: nije bilo meda ni sunane svjetlosti i ljudi su ivjeli kao zvijeri u spiljama, hranedi se mesom i jajima, bez itarica. I onda su iz Skandze, Goti migrirali odavno pod kraljem Berikom. im su se iskrcali na europsko kopno... dali su ime zemlji... zvali su je Gothiscanzia. Odatle su krenuli prema naselju Ulmeruga... tada su pokorili svoje susjede Vandale i svojim pobjedama prisilili ih da se pridrue gotskom plemenu. Nakon pet narataja u Gothiscanzi, kralj Filimer poveo je Gote u prikladnije stanite u zemlju Oium u Skitiji. Na putu, neki je most na rijeci puknuo pod gotskom vojskom i trajno ih podijelio u dva dijela: zaostali Goti nestali su bez traga, pa je tako jedna neprobojna barijera odvojila skitske Gote od skandzijskog zalea. Zatim negdje do sredine 4. st. n.e. Goti u sreditu Skitije, odnosno Greutunzi ("itelji stepe ili kamena"), oblikovali su svojevrsnu plemensku konfederacija pod vladu Ermanarika, dok su skupine na jugu, Tervinzi ("umski narod) ili Vesi, oblikovali svoje zajednice uz dunavsku granicu s Rimskim carstvom . Oko 375. slomila se Ermanarikova drava, pod udarcima Huna, pa je vedi dio Greuntunga uao u hunski savez, dok su Tervinzi zatraili utoite u Rimskom carstvu, na podruju juno od Dunava (376). Preseljenje na podruje Carstvo, zavrit de sukobom s Rimljanima, nakon to je glad prisilila Gote na pobunu, i napokon je u boju kod Adrianopola (378) poginuo rimski car Valens (vl. 364378).

Daljnji opisi povijesti Gota prate odlazak njihovog zapadnog ogranka, Tervinga ili Vesa, preko Balkana u Italiju, gdje de njihov kralj Alarik 410. n.e. osvojiti i opljakati Rim. Slijedilo je povlaenje prvo u Akvitaniju i zatim u Hispaniju, gdje de zapadni Goti napokon preuzeti etnonim "Vizigoti". Za to vrijeme Istoni Goti ili Greutungi poslije poznati kao Ostrogoti, prodirali su s Istoka, najprije u sklopu hunskih akcija i zatim samostalno (nakon nedavske bitke 454. godine u kojem su germanski podanici Huna, pod vodstvom Gepida, porazili Atiline sinove. Najslavniji ostrogotski voa, Teodorik, rodio se malo poslije osamostaljivanja istonih Gota od Huna i upravo de on (prvo uz bizantsku podrku) poraziti Odoakrove Germane i preuzeti vlast u Italiji (do 493. godine). Britanija i Francija (Gildas i Grgur iz Toursa) U 6. st. nastala su i dva druga dijela, koja djelomino iako ne u smislu Origo gentis govore o "novim narodima". Prvo treba spomenuti rad "O slomu i osvajanju Britanije" (lat. De Excidio et Conquestu Britanniae) britskoga redovnika Gildasa (500570). Gildas nije nam dao podroban opis nastanka naroda Britanije, ali je spomenuo njezinu etniku raznolikost, koju ine Briti, ostaci Rimljana, koti i Pikti. Njegovo djelo govori o vremenu kada su Rimljani ved napustili Britaniju, i kada vie nisu mogli pomodi Britima u borbi protiv kotskih i piktskih napada. Prema Gildasu, Britanija je prekrasan otok, ali je narod zao i vladari su tirani, i im su rimske legije zauvijek otile, Pikti i koti, "kao crvi u popodnevnoj egi izili su iz svojih rupa", i pojaali napade na Brite. I to je navela jednog britskog vou, Vortigerna, da pozove u zemlju Saksonce (Sase):
I onda svi savjetnici, zajedno s ponosnim tiraninom, bili su toliko oslijepljeni da su, da bi zatitili svoju zemlju, zapeatili njezinu propast pozivajudi meu sebe, divlje i bezbone Saksonce, rasu mrsku Bogu i ljudima, kao vukove u ovji tor, da bi odbili napast sjevernih naroda. Dum omnes consiliarii una cum superbo tyranno caecantur, adinuenintes tale praesidium, immo excidium patriae ut ferocissimi illi nefandi nominis saxones deo hominibusque inuisi, quasi in caulas lupi, in insulam ad retundendas aquilonales gentes intromitterentur.

75

Gildas je spomenuo i pobjedu koju je nad germanskim napadaima izvojevao Aurelije Aurelijan, "skromni ovjek koji je bio jedini preostali od rimskoga roda". I upravo de taj vojskovoa poslije biti identificiran s mitskim Arturom, koji je imao osobitu ulogu u izraivanju britske etnike svijesti. No estoka kritinost Gildasa prema Britima nestat de u kasnijim radovima. Zatim u zadnjem dijelu 6. stoljeda, nastala je i prva povijest Franaka, Historia francorum, iz pera sv. Grgura iz Toursa (538594), Grgurova povijest poinje vrlo tipino, s opisima iz Biblije i komentarom o Noinim sinovima. U tom sklopu, zanimljiva je njegova opaska da je Hamov sin Ku prvi izumio magiju i idolatriju, poduen vragom, i da je poslije otiao u Perziju, gdje su ga Perzijci nazvali Zoroster Inae, kao to ni Gildas nije opisao podrijetlo Brita, ni Grgur zapravo nije uao u detalje oko nastanku svoga naroda (ni u odnosu na Tablicu naroda). Ali ipak, zapisao je da: "Mnogi kau da su *Franci+ doli iz Panonije i da su svi prvo ivjeli na obali Rajne, te da su zatim preli Rajnu i uli u Turingiju i meu selima i gradovima imenovali dugokose kraljeve da prvi vladaju nad njima" Meutim, Grgurova povijest je vana i u drugom pogledu. Naime, Grgur opisuje put Franaka u krdanski svijet, tj. povijest do pokrtenja kralja Klodviga (datum tog dogaaja razliito se tumai: 496., 498. ili 506. godine) I zapravo taj ulazak u krdansku zajednicu naroda, prema srednjovjekovnom shvadanju, ujedno je i kljuni proces u etnogenezi. Izidor Sevilski Nema dvojbe da je jedan od najvanijih osoba u oblikovanju srednjovjekovnih shvadanja o svijetu bio sv. Izidor Sevilski (560636). Izidor se rodio u Kartageni, u Vizigotskom (hispanskom) kraljevstvu, i 587., jo dok je bio mladid, doivio je prelazak Vizigota s arijanstva na katolianstvo, za vladavine kralja Rekareda (586601). Taj dogaaj vjerojatno je utjecalo na njegovo vrlo pozitivno ocjenjivanje vrednosti Gota u svjetskoj povijesti. Izidor je svakako najpoznatiji po svom djelu "Etimologije" (Etymologiae) ili "Podrijetla" (Origines) u kojem je saeo sve postojede znanje svoga doba. No osim toga napisao je povijest gotskih, vandalskih i svevskih kraljeva (Historia de regibus Gothorum, Vandalorum et Suevorum), opdu kroniku svijeta, i razliite teoloke, astronomske i prirodoslovne traktate. Knjiga IX Izidorovih "Etimologija" za nas je zacijelo najzanimljivija, jer u njoj on opisuje podrijetlo jezika i naroda (kao i podrijetla kraljevstava, vojske, graanstva, itd.). U opisu nastanka jezika, Izidor polazi od starozavjetne prie o babilonskom tornju, te zakljuuje da su razliiti jezici nastali nakon ruenja tornja ali da je prije toga, odnosno prije Potopa, postojao sam jedan jezik. Meutim, on specificira da je taj jezik bio hebrejski! Izidor zatim tvrdi da postoje samo tri sveta jezika hebrejski, latinski i grki, jer su to bili jezici na kojima je Pilat dao napisati Izidor Sevilski, u rukopisa iz 10. stoljeda u naslov koji je bio prikovan na kriu iznad Isusove glave.
samostanu Einsiedeln u vicarskoj.

76

Poslije se Izidor uputa u lingvistiku, te opisuje razlike u grkom jeziku: koine, pa atiki, jonski i eolski, kao i u latinskom: "drevni" jezik, "latinski" (u uem smislu), "rimski" i "mjeovit" jezik. "Drevni" jezik, prema njemu, rabio se u Italiji u doba Junone i Saturna, "latinski" se govorio za vladavine Latina i etruanskih kraljeva (i na njemu su napisani zakoni 12 ploica), "rimski" je bio jezik rimskih oratora i pjesnika, a "mjeovit" jezik poeo se koristiti nakon pada Carstva, kad su barbari prodrli na rimsko podruje. Zanimljiva je opaska da svi istoni jezici, poput hebrejskoga i sirijskoga, imaju grlene glasove, da svi sredozemni jezici, poput grkoga i "azijskog", imaju nepane glasove, i da svi zapadni jezici, poput italskoga i hispanskog, imaju zubne glasove. Prelazedi zatim na komparativnu lingvistiku, Izidor zakljuuje da su sirijski i haldejski (jezik Abrahama) najblii hebrejskomu. Slijedi komentar o jeziku na kojem je Bog prvi put izgovorio "fiat lux", pri emu Izidor zakljuuje da je to bilo jo prije nego to su uopde postojali jezici, ali da je Boji jezik bio takav koji bi bio svim ljudima razumljiv. Nadalje, Izidor ocjenuje komentar sv. Pavla o ljudskim i "aneoskim jezicima" (1 Kor 13,1) kao stilistiko pretjerivanje (hoc per exaggerationem dicitur), dok pak o bududnosti jezika prihvada Pavlove rijei da de na samomu kraju vremena jezik i jezici prestati postojati (1 Kor 13, 8). Dakako, najzanimljivija za nas je Izidorova tvrdnja da su prvo nastali jezici, i tek zatim narodi, jer su narodi nastali od jezika, i ne jezici od naroda: qui ex linguis gentes, non ex gentibus linguae exortae sunt. I s tom konstatacijom, Izidor prelazi na raspravu o narodima. Prvo on definira narod kao mnotvo nastalo od prvonaelnog roenja, koje je osobito prema svakom drugom takvom skupu, kao to su Grci osobiti od Azijaca. Naglasak je u njegovom opisu na roenje, na gens, koji odgovara njegovom shvadanju naroda: Gens est multitudo ab uno principio orta, sive ab alia natione secundum propriam collectionem distincta, ut Graecia, Asiae. Slijedi opis nastanka naroda svijeta i tu Izidor prati klasinu Tablicu naroda, ali dodajudi i vlastita objanjenja. Ne ulazedi u sve detalje, moemo spomenuti neke zanimljivosti:
Izidor prihvada prijanju tezu da su od emova sina Elama nastali Elamljani, koji su "prvi Perzijci", te da je Heber, unuk emova sina Arpakada, bio rodonaelnik Hebreja. Od Imaela su navodno potekli Saraceni, jer je njihova ime korumpirano od imena Sare i Agarene (tj. Hagare). U opisu Hamovih sinova, Izidor ne iznosi neto osobito, i isto tako za vedinu Jafetovih sinova prihvada tumaenja, koja su ved postojala ali kada je rije o Magogu, tu on kae da je on praotac i Skita i Gota.

Poslije, kada de razmotriti podrijetlo raznih etnonima, on de opet istaknuti da su Goti podrijetlom od Magogova sina Jafeta, zbog slinosti zadnjeg sloga u imenu. Ali dodat de da je ime takvo jer je prije bilo magis Getas, tj. "snani Goti", jer su oni jak narod, s modnim tijelom i stranim orujem (Gothi a Magog filio Iaphet nominati putantur, de similitudine ultimae syllabae, quos veteres magis Getas quam Gothos vocaverunt; gens fortis et potentissima, corporum mole ardua, armorum genere terribilis). Izidor, u nastavku, tumai znaenje inih etnonima. Primjerice, Gepidi (Gipedes) se tako zovu, jer su vie pjeaci nego konjanici Alani su nazvani po rijeci "Lanus" dalje od Dunava, Alamanni isto tako prema rijeci "Lemannum" Langobardi su tako nazvani "po dugim neobrijanim bradama" Vandali su dobili ime po potoku Vindilicus na kraju Galiji, Burgundi po gradu "burgos" na rimskom podruju Sasi se tako zovu, "jer su tvrdi", Franci su nazvani po svom vojvodi, itd. Izidor navodi nekoliko desetaka takvih objanjenja za etnonima, od kojih treba jo spomenuti komentar da su Britima (Britoncima) ime dali Latini, jer su glupi (quod bruti sint).
77

Izidorove "Etimologije", dakako, sadre poprilino mnogo kurioznih tumaenja, ali svjedno je njihov utjecaj bio vrlo jak do kraja srednjeg vijeka. I od svih gore navedenih primjera, ini se da je najinventivnija bila Izidorova tvrdnja da narodi nastaju iz jezika i ne obratno. to se tie djela Historia de regibus Gothorum, Vandalorum et Suevorum, treba redi da nedemo u toj kratkoj povijesti nadi neke dodatne informacije u odnosu na Kasiodorovu ili Jordanesovu povijest Gota. Uglavnom se saima politika povijest Vizigota (odnosno njihovih prethodnika) do Izidorova vremena (komentari o Vandalima i Suevima su vrlo kratki) Ipak, Izidorova povijest pomogla je u izgradnji vrlo pozitivne slike o Gotima, s kojima je on povezivao uspjeh panjolske. Origo Gentis Langobardorum Rije je o vrlo kratkom spisu, nastalom vjerojatno za vrijeme langobardskog kralja Rotarija (626652). Na kraju 8. stoljedu, Pavao akon (720799) bitno de proiriti i razraditi ovu materiju, u svojoj povijesti Langobarda (Historia Langobardorum), no za nas je moda ovaj fragment zanimljiviji od Pavlova djela, jer najvjerojatnije odraava izvorne predaje o nastanku Langobarda. Prema saetku: u poetku su Langobardi ivjeli na otoku Skandanan (insula qui dicitur scadanan) i tada su se zvali Winnili. Nad njima je vladala ena imenom Gambara, zajedno sa svojim sinovima Yborom i Agionom. Vladari Vandala, Ambri i Assi, traili su danak od njih, to su Winnili odbili. Ambri i Assi su poli Godanu (= Wotanu) i zatraili da im udijeli pobjedu, a on je rekao da de dati pobjedu onima koje prve ujutro ugleda. Istovremeno su Gambara i njezini sinovi poli Godonovoj druici Freji i pitali je takoer za pobjedu, a ona im je rekla da neka ene Winnila veu svoju kosu naprijed poput brade i pridue se mukarcima u boju. Ujutro je Frea okrenula krevet svoga mua prema istoku, tako da je pri izlasku prvo ugledao ene Winnila i tada je pitao: "Tko su te duge brade" (Qui sunt isti longibarbae). I Frea je odgovorila: "bududi da si im dao ime, daj im i pobjedu", pa se od tada Winnili nazivaju Langobardima (Ab illo tempore winnilis langobardi vocati sunt).

Emil Doepler (18551922). ena naroda Winnila s kosom povezanom nalik na brade (1905)

Tekst nastavlja i kae da su se Langobardi poslije preselili u zemlju Golaidam (moda na Odri), poslije u zemlje Aldonus, Anthaib (moda u Bavarskoj), i Bainaib (ili Banthaib, moda Bohemija), te u Burgundaib ("zemlja Burgunda"). Kada su Rugi bili poraeni u Donjoj Austriji, preuzeli su njihove zemlje (za vrijeme kraljeva Klafa, Tata, Waha i Waltarija), i zatim su se za vladavine kralja Audina proirili u Panoniju. Audinov sin Albuin preuzeo je vlast poslije oca; ubio je Kunimunda kralja Gepida (Gippidija) i uzeo njegovu kder Rosamundu za enu. Sve u svemu, Langobardi su ivjeli u Panoniji 42 godine, i tada ih je Albuin poveo u Italiju. Tekst nastavlja s kratkim komentarima o idudim vladarima u Italiji, sve do Rotarija, koji je navodno slomio mod Rimljana i u boju ubio 8000 Rimljana
78

Ukoliko je tekst doista nastao u vremenu Rotarija, kratki komentari o idudim vladarima, Aripertu i Grimoaldu, morali su biti ubaeni naknadno. Zanimljivo je da tekst nigdje ne spominje vane elemente koje je poslije istaknuo Pavao akon. Primjerice, nema spomena o odnosima s Avarima u Panoniji, koji su zacijelo utjecali na odluku o odlasku u Italiju, niti o sukobima s Bizantom. Isto tako, nije naznaena niti drama koja je nastala izmeu Albuina i gepidske princeze Rosamunde, nakon to ju je Albuin (ili Alboin kod Pavla) prisilio da pije iz ae napravljene iz lubanje njezinog ubijenog oca. Historia ecclesiastica gentis Anglorum Rad po gornjim naslovom, koji je zavrio engleski monah Bda Venerabilis (672 735) negdje oko 731. n.e., ponovno ilustrira model koji je bio prisutan kod Grgura iz Toursa, tj. o vezi izmeu kristijanizacije i afirmaciji naroda. Beda kae da u njegovo vrijeme Britanski otok naseljavaju ovi narodi: Englezi (tonije Angli), Briti, koti, Pikti i Latini. Briti su stigli kao prvi naseljenici, dok su koti naselili susjednu Irsku. I onda su Pikti stigli "iz Skitije", i na poticaj kota naselili sjeverni dio Britanije. Poslije su iz Irske stigli takoer i koti, zatim Latini za vrijeme rimskih osvjajanja i napokon Englezi. Beda ponavlja vie-manje iste podatke o dolasku Saksonaca/Engleza, koje je prije naveo Gildas prva dvojica voa bili su Hengist i Horsa, sinovi Vekte, sina Wodena, koji su stigli na poziv Vortigerna, ali su zatim poeli harati Britanijom, dok ih nije porazio Ambrozije Aurelije (= Aurelijan, u drugim izvorima). Meutim, u nastavku Beda pria kako se krdanstvo postupno irilo meu germanskim vladarima, pa i meu Piktima i kotima, dok se sav otok nije kristijanizirao, pa je na kraju 285 godina od dolaska prvih Germana u zemlji uspostavljen mir kao i jedinstvo s itavom katolikom crkvom. Beda primjeduje da se meu Britima i dalje javlja otpor ("zbog uroene mrnje prema engleskoj naciji"), ali da taj otpor ne moe vie prevagnuti. Zapravo, u godini 731., Beda je bio optimistian u pogledu bududnosti Engleske, i doista u Engleskoj se dotad uspostavila stanovita ravnotea i jezgra engleske (ili anglosaske) "nacije" ved se oblikovala. Tek de vikinki napadi od kraja istoga stoljeda unijeti nove nemire i nestabilnosti. Franaki trojanski mit Vidjeli smo da Grgur iz Toursa nije osobito obrazloio podrijetlo Franaka, osim to je spomenuo da neki tvrde da im je podrijetlo bilo u Panoniji. Meutim, od sredine 7. i u 8. stoljedu, korak po koraku se razvijao trojanski mit o podrijetlu Franaka. U tzv. Fredegarovom ljetopisu kae se sljedede:
Prvi kralj Franaka bio je Prijam. Kada je Troju prijevarom uzeo Uliks, otili su. Poslije im je vladar bio Frig i od Francija (nasljednika Fige), Franci su dobili ime. Poslije, pod svojim vojvodama, uvijek su odbijali tue vladare I kada su vojvode nestali, Francu su opet izabrali kraljeve iz obitelji prijanjih Franci, marljivo traedi dugokosoga kralja za sebe, kao to su to inili prije, iz loze Prijama, Friga i Francija, izabrali su Teudemera za kralja, sina Reihimera, koga su ubili Rimljani I njegov sin Hlodion, najprikladniji ovjek iz svoga plemena, preuzeo je njegovo mjesto u kraljevstvu".

Taj mit je oko 727. bio razraen u djelu Liber Historiae Francorum, u kojem de se spomenuti Teudemer poistovjetiti s legendarnim Faramondom. Ukratko, prema ovoj verziji, poslije pada Troje 12.000 Franaka, pod vodstvom Prijama i Antenora, preselilo se do rijeke Don, gdje su na Azovskom moru osnovali grad Sikambriju. Poslije su krenuli u Panoniju. I zatim u samo dvije generacije (sic!) nakon pada Troje, odnosno u 4. stoljedu pr. Kr., ti Sikambri su stigli na Rajnu. Neovisno o povijesnoj neodrivosti ove kronologije, injenica je da se jedan od franakih naroda na Rajni zvao Sikambrima, i da se to ime rabilo katkad kao uzvieni naziv za sve Franke.
79

Meutim, najvaniji element u franakom trojanskom mitu je ideoloki pokuaj da se preuzme rimsko nasljee. Sasvim je jasno da se mit afirmirao usporedo s izgradnjom franake modi i da je trebao potvrivati pravo Franaka nad rimskom zemljom, koju su preuzimali. Nennius Djelo Historia Brittonia, koje je vjerojatno bilo zapisano na poetku 9. stoljeda, u uvodu pripisuje svoj sadraj britskom (velkom) redovniku, po imenu Nennius (redigirao ga je, navodno, "pustinjak Marko, sveti biskup naroda"). O samom Nenniusu postoje vrlo mutne informacije. Prema ljetopisu Annales Cambriae umro je 809. godine, no postoje i predaje po kojemu je ivio jo u 7. stoljedu. Bilo kako bilo, danas se smatra da je Historia Brittonia bila prireena izmeu 828. i 830. godine za kralja sjevernovelke dravice Gwynedd. Nennius, prihvatimo li tradicionalno gledite, uveo je nekoliko bitnih novina u tumaenju podrijetlo Brita i drugih europskih naroda. Prvo, nakon spomena est doba svjetske prolosti od Adama, predstavio je dvije verzije prie o trojanskom podrijetlu Brita, od Enejinog potomka Bruta:

Prema prvoj verziji, "konzul Brut" potekao je od Eneje i njegove ene Lavinije, preko njihova sina Silvija. Brut je osvojio panjolsku i pretvorio je u rimsku pokrajinu i zatim je podredio otok Britaniju, pa su Briti nastali iz roda Bruta. Prema drugoj verziji prie, Enejin sin Askanije uzeo je enu i kad je zaela, Eneja je pozvao arobnjaka da dozna bude li dijete muko ili ensko. arobnjak je rekao da de dijete biti muko, i da de biti najhrabriji od svih Itala i najomiljeniji meu svim ljudima. Askanije je dao arobnjaka ubiti i ena mu je umrla nakon to mu je rodila sina komu je dala ime Brut. Poslije, u igri, Brut je ranio svog oca strelicom, i bio je prognan na tirenske otoke, navodno zato to je Eneja ubio Turna. Zatim je Brut stigao meu Gale, gdje je podigao grad Turon, poslije Turn i poslije mnogo vremena stigao je u Britaniju i naselio otok svojih potomcima.

Prema Nenniusu, Briti su naselili Britaniju u tredem dobu svjetske povijesti (tj. u vremenu izmeu Abrahama i Davida). Zatim "namanje 800 godina poslije" stigli su Pikti, i "mnogo poslije" koti su se preselili iz panjolske u Irsku. Nenniusov opis naseljavanja kotske sadri elemente iz irske tradicije o dolasku raznih doseljenikih skupina u Irsku, ali ne spominje svih pet ili est migracija o kojima govori, primjerice, "Knjiga o osvajanju Irske" (Lebor Gabla renn). Oznaio je samo etiri migracija: 1) "prvu" seobu koju je vodio "Partholomus" (ir. Partholn), 2) migraciju pod vodstvom Nimetha (ir. Nemeda), 3) dolazak sinova "hispanskog vojnika", i 4) dolazak "Damhoctora" (Hoctora). U daljnjem komentaru, Nennius se poziva na povijest koju je doznao od "uenih kota". I navodno, prema njihovoj prii, Irska je bila jo nenaseljena pustinja u vrijeme kada su Djeca Izraela pola preko Crvenoga mora. Meu Egipdanina se tada nalazio plemeniti Skit, koji je bio prognan iz Skitije i koji se nije pridruio Egipdanima kada su krenuli za Izraelidenima. Nakon propasti njihove vojske u Crvenom moru, Egipdani su prognali Skita, koji je onda lutao etrdeset i dvije godine po Africi i Sredozemlja, dok se nije naselio u panjolskoj. Tu mu se rod namnoio, i na kraju 2002 godine nakon to su Egipdani propali u Crvenom moru ti su ljudi poli u Irsku, i u okrug Dalrieta (ir. Dl Riata ili Dl Riada, u kotskoj), i to upravo u vrijeme kada je konzul Brut "vladao nad Rimljanima". Nennius je dodao da se taj dolazak kota u Irsku dogodio u etvrtoj epohi svijeta (i vidjeli smo da je dolazak Brita i Pikta datirao u tredoj epohi svijeta). Nakon komentara o Irskoj, Nennius je iznio ovakav rodoslov europskih naroda:

Prvi ovjek koji je stigao u Europi bio je Alan ("Alanus") iz roda Jafeta. Alan je imao tri sina: Hesitiona (Hisiciona), Armenona i Neguea. Hesition je imao etiri sina, Franka, Romana, Brita i Albana. Armenon je imao pet sinova: Gota, Valagota, Gebida, Burgunda i Langobarda, i Negue je imao tri sina, Vandala, Saksa i Boguara.

I tako su od Alanova sina Hisetiona nastali Franci, Latini, Briti i Albani, od Armenona su nastali Goti, Valagoti (= Vizigoti), Gepidi, Burgundi i Langobardi, i od Neguea Boguari, Vandali, Saksonci i Turinzi.
80

U izvorniku, prema redakciji Theodorea Mommsena, pie:


Primus homo venit ad Europam de genere Iafeth Alanus cum tribus filiis suis, quorum nomina sunt Hessitio, Armenon, Negue. Hessitio autem habuit filios quattuor: hi sunt Francus, Romanus, Britto, Albanus. Armenon autem habuit quinque filios: Gothus, Valagothus, Gebidus, Burgundus, Longobardus. Negue autem habuit tres filios: Vandalus, Saxo, Boguarus. ab Hisitione autem ortae sunt quattuor gentes Franci, Latini, Albani et Britti. ab Armenone autem quinque: Gothi, Valagothi, Gebidi, Burgundi, Longobardi. a Neguio vero quattuor Boguarii, Vandali, Saxones et Turingi.

Smatra se da je Nennius, u imenu "Alanus" iskrivio oblik "Mannus", koji je jo u 1. stoljedu n.e. zapisao Kornelije Tacit (56117) u svojoj Germaniji. Naime, prema Tacitu, stare germanske pjesme slave zemaljskog boga Tuista, iji je sin Man(nus) imao trojicu sinova od kojih potjeu germanski narodi Ingveoni (uz Sjeverno more), Herminoni (Irminoni oko rijeke Labe) i Istveoni (uz Rajnu):
Celebrant carminibus antiquis, quod unum apud illos memoriae et annalium genus est, Tuistonem deum terra editum. Ei filium Mannum, originem gentis conditoremque, Manno tris filios adsignant, e quorum nominibus proximi Oceano Ingaevones, medii Herminones, ceteri Istaevones vocentur (Germania, I,2).

Podudarnosti postoje i u imenima sinova Alana/Mana: Hesition ili Hisicion = Istveon, Armenom = Herminon, i (uz malo vedi pomak) Negue = Ingevon. No za razliku od Tacita, Nennius je uopdio potomstvo Alana na glavne europske narode koje su mu bili poznati (ne samo na Germane), i kao krdanski redovnik potrudio se da uklopi Alanovo rodoslovlje u Tablicu naroda. Stoga je Alanova podrijetlo prikazano od Adama do Jafeta (u skladu s biblijskom shemom), i zatim od Jafeta po ovakvom slijedu: Jafet > Iovan > Iobaath > Baath > Izrau > Ezra > Ra > Abir > Oth > Echthec > Aurthack > Ethach > Mair > Simeon > Boib > Thoi > Ougomun > Fetebir > Carl Larsson (18531919), "Sinovi Mana" (drvorez, 1893). Alanus. U traenju neke osnove za ova imena, koja nisu poznata iz drugih izvora, jedino je jasno da Iovan (ili u nekim vezijama Joham) odgovara Javanu iz starozavjetne Tablice naroda. No odmah nakon navoenja podrijetla Alana od Jafeta, Nennius ponavlja da je Brut bio sin Hisitiona i Alanov unuk, ali da je sam Alan bio sin Reje Silvije, koja je navodno bila praunuka Eneje! Najdalje, Nennius izvodi i to "ensko podrijetlo" Alana i Bruta od Jafeta, ovaj put prema slijedu: Jafet > Juvan (dakle, opet biblijski Javan) > Flis > Dardan > Troi > Anhiz > Eneja > Askanije > Numa Pompilije > Reja Silvija > Alan > Brut. Razumije se, Nenniusov rodoslov Reje Silvije majke Romula i Rema uopde ne odgovara rimskoj legendi, u kojoj je Reja Silvija kdi Numatora, kralja Alba Longe u 12. narataju poslije Silvija, sina Eneje i Lavinije. Nennius je umjesto Numatora postavio Numu Pompilija, tobonjeg sina Enejinog sina Askanija, premda je u antikim izvorima Numa bio drugi rimski kralj poslije Romula! I odmah nakon to je ponudio svoje ensko rodoslovlje Alana i Bruta, od Jafeta do Reje Silvije, Nennius ili sastavlja njegova djela iznio je i vrlo tipian opis rodoslovlja Jafetovih sedam sinova, oito prema tumaenjima Josipa Flavija i Izidora Sevilskoga: od Gomera su potekli Gali, od Magoga Skiti i Goti, od Madaja Mediji, od Javana Grci, od Tubala Iberi (Hiberei), Hispanci i Itali, od Meaka Kapadokijci, od Tirasa Traani.
81

Razliita rodoslovlja kod Nenniusa (shema sadri i proturjeja)

U nastavku, Historia Brittonia vie-manje slijedi historiografsku tradiciju od Gildasa do Bede, i spominje rimsko osvajanje Britanije, pokrtenje Brita, napade kota i Pikta, odlazak Rimljana iz Britanije i dolazak Germana. Spomenuto je i preseljavanje dijela Brita u Armoriku u sjevernoj Galiji, navodno za cara Maksima (= Magnus Maximus, 335388). U jednoj verziji rukopisa, to je opisano ovako:
Sada, armoriki Briti, koji ive preko mora, poli su tamo u pohod s tiraninom Maksimom. Poto nisu htjeli se vratiti, opustoili su zapadne dijelove Galije i ne ostavili na ivotu nikoga tko mokri uz zid. I uzevi njihove ene i kderi za druice, svima su odrezali jezike, tako da nitko od njihovih nasljednika ne bi usvojio svoj materinski jezik. Zato ih mi nazivamo, na naem jeziku letewicion (= lledewigion), to znai polutihi, jer govore nejasno.

Inae, Nennius daje donekle drukiji naglasak od Gildasa u svom komentaru o odlasku Rimljana iz Britanije, i o dolasku Germana: Rimljani su otili jer su Briti prezirali njihovu vlast i odbili im danak, a Horsa i Hengist stiu kao prognanici iz Germanije. Britski vladar Vortigern primi ih kao prijatelje i opskrbljuje odjedom i namirnicama, pod uvjetom da se bore protiv neprijatelja zemlje. to se tie podrijetla Horse i Hengista, i Nennius kae da su potekli od Wodena (Hors et Hengist filii Guictglis, filii Guigta, filii Guectha, filii Woden), ali on nastavlja i Wodenovu lozu sve do Geta, "za koga kau da je bio sin boga, ali ne svemodnoga Boga i naega gospodina Isusa Krista".
82

Vortigern, dakako, sve de se vie nalaziti u poloaju slabosti prema Saksoncima, i na to je prema Nenniusu nadodao grijeh kada je oenio vlastitu kder i s njom dobio sina, zbog ega ga je osudio sav crkveni sinod. I zatim Nennius uvodi u svoju priu lik Ambrozija uz jednu bitnu novinu. Ambrozije se pojavljuje kod Nennusa kao djeak koji predvia sudbinsku borbu izmeu crvenoga i bijelog zmaja:
Prvo je Vortigern prema preporuci svojih 12 savjetnika htio sagraditi utvrdu u dalekoj pokrajini, kako bi se mogao zatititi od opasnih ljudi koje je privatio. Ali gradnja nije uspjela. Materijal je svaki dan nestajao, pa su savjetnici rekli kralju da mora rtvovati djeaka bez oca i poprskati tlo njegovom krvlju. I naao se djeak, ija se majka zaklela da nikada nije opdila s mukarcem. Djeak je rekao savjetnicima da de pod zemljom na kojoj kralj eli sagraditi svoju utvrda nadi jezerce, u jezercu dvije posude, u posudi ator i u atoru dvije zmije, jednu bijelu i jednu crvenu. I nali su dvije usnule zmije, koje su se probudile i odmah se poele boriti meusobno. Djeak je onda rekao kralju da jezerce predstavlja svijet, da ator predstavlja njegovo kraljevstvo, da je crvena zmija kraljev zmaj, a bijela je zmaj naroda koji je ved zauzeo velik dio Britanije. Djeak je predvidio da de ipak na kraju Briti protjerati Saksonce preko mora odakle su i doli. Kralj je upitao djeaka kako se zove, i rekao je da se zove Ambrozije, i da mu je otac bio rimski konzul. Vortigern mu je onda predao grad (tj. mjesto utvrde), zajedno sa svim zapadnim pokrajinama Britanije.

Ovaj opis ved se uvelike razlikuje od prijanjih spomena Ambrozija (Aurelijana) kod Gildasa ili Bede, i doista Nennius nije izriito opisao Ambrozija kao vou otpora protiv germanskih napadaa. Tu borbu predvodit de prvo Vortigernov sin Vortimer, a poslije de je nastaviti Artur, ratni voa (Tunc Arthur pugnabat contra illos in illis diebus cum regibus Brittonum, sed ipse erat dux bellorum). Nennius nabraja 12 bitaka u kojima je Arthur porazio Saksonce, pa tako i veliku bitku kod brda Badon (monte Badonis), koju je Gildas svojedobno pripisao Ambroziju Aurelijanu. Meutim, Saksonci/Sasi su dovodili pojaanja iz prekomorja, i na kraju Nennius prelazi na kratke opise vladarskih loza i uspona germanskih kraljevstava. I to sada rei openito o Nenniusovoj povijesti? Kao prvo, autor ili redaktor teksta jako se potrudio da dokae rimsko-trojansko podrijetlo Brita, i da to podrijetlo uklopi u biblijsku shemu Tablice naroda. Drugo, autor ili redaktor poznavao je antike i ranosrednjovjekovne izvore, ali u nepotpunim preradama. U tom smislu, ini se da je polazio od tzv. "Franake tablice naroda", tj. od jedne hipotetske genealogije, na temelju Tacitove podjele Manuovih sinova, za koju se smatra da je mogla nastati u Bizantu negdje oko 520. godine. Meutim, tipino je da Historia Brittonia sadri vie proturjeja. S druge strane, Nennius ili redaktor teksta najvjerojatnije se oslonio i na velke i irske narodne predaje, i to zacijelo u opisu naseljavanja Irske, moda i u opisu prelaska Brita u Armoriku i zacijelo u prikazu Artura kao voe britskog otpora. Naime, ima razloga pretpostaviti da je Artur bio poznat u britskom folkloru ved u 6-7. stoljedu, iako je Historia Brittonia prvi povijesni tekst koji ga spominje. Napokon, Historia Brittonia, koliko god bila nesavrena u povijesnom smislu, svjedoi o jaanju britske ili velke svijesti, u doba kada je Britanija uvelike ved pala pod vlast potomaka germanskih osvajaa. Galfrid iz Monmoutha i legenda o kralju Arturu Tri stoljeda nakon Nenniusa, u razvijenom srednjem vijeku, velki klerik Galfrid iz Monmoutha (1100 1155) sastavio je svoju "Povijest kraljeva Britanije", Historia regnum Britanniae, u kojem je doradio i uvelike proirio Nenniusovu knjigu. Galfrid je, dakako, koristio i druge izvore: pozvao se izriito na "drevnu knjigu na bretonskom jeziku" i, kao i Nennius, uveo je motive iz narodnih pjesama i pria.
83

Historia regnum Britanniae isto krede od Eneje , tj. od njegova "praunuka" Bruta (tj. kod Galfrida Brut je unuk i ne Enejina sin Askanija), koji je u prognanstvo doveden do Britanije uz pomod boice Dijane. Galfrid zatim govori o drevnim kraljevima Britanije, od Lokrina i Gwendolene (koja je toboe vladala u 11. st. pr. Kr.) do kraja Leara (u doba osnutka Rima), i sve dalje, povezujudi svoju povijest sve vie s nekim stvarnim povijesnim dogaajima. U vrijeme Marija mitskog kraja Britanije u doba rimske vlasti Pikti su stigli u Britaniju "iz Skitije" (to odgovara Bedinom opisu). Pikti su uzeli ene iz Irske, i u daljnjem slijedu postali su neprijatelji Brita. Napokon Galfrid opisuje Vortigernov poziv Sasima, dolazak Horse i Hengista, i sukob izmeu Brita i germanskih doljaka, tj. izmeu crvenoga i bijeloga zmaja. I to de postati pozadina za razradu legende o Arturu, u kojoj de se pojaviti i tako znakovita linost poput arobnjaka Merlina (prema velkom imenu Myrddin).
Crveni i bijeli zmaj
Slika iz kasnosrednjovjekovnog rukopisa Galfridove povijesti (desno). Galfrid je preuzeo i Nenniusovu priu o djeaku Ambroziju, koji je otkrio Vortigernu tajnu o dvjema zmijama pod zemljom na mjestu gdje je kralj htio sagraditi svoju utvrdu, ali s tom razlikom da je djeak u njegovoj verziji bio mladi Merlin. Smatra se da je Galfrid preinaio izvorno velko ime "Myrddin" u lat. "Merlinus" (Merlin), da bi izbjegnuo nezgodno konotacije izravne latinizacije, koja bi dala oblik "Mirdinus", ili jo gore "Merdinus".

Dakako, Galfrid ipak nije bio prvi autor koji je poslije Nenniusa opisao Artura i njegovu druinu. Artur i Myrddin spomenuti su takoer u tzv. "Crnoj knjizi iz Carmarthena" (Llyfr du Caerfyrddin), najstarijem sauvanom djelu na velkom jeziku, koja sadri pjesme nastale vjerojatno u 11. i 12. stoljedu (iako je knjiga bila zapisana tek oko 1250. godine). No Galfridov rad uvelike je popularizirao tu tematiku. Poslije su je pjesnici i trubaduri doradili i prenijeli diljem Europe Chrtien de Troyes (11351185) dodao je motiv Svetoga grala, likove Percevala i Lancelota, te smjestio Artura u Kamelot; anglonormanski pjesnik Wace (1115 1183) razvio je ideju o okruglom stolu, itd. Sve u svemu, arturijanska legenda postala je dijelom opde europske kulture, ali je imala i vanost za "nacionalne" identitete (u srednjovjekovnom smislu). Kao prvo, nema dvojbe da je poticala ponos Velana i Kornvalaca, koji su se sve do poetka 12. stoljeda esto i dalje nazivali Britima (Brythoniaid). tovie, moe se redi da je do sredine 13. stoljeda Wales bio u usponu, pa je stoga legenda o Artura mogla poticati osjedaj privrenosti domovini (sve do sloma na na kraju 13. stoljeda kada je engleski kralj Eduard I. pokorio velke zemlje). Nadalje, za kontinentalne Brite, tj. Bretonce, arturijanski ciklus bio je kljuan, jer su iz Nenniusove, Galfridove i inih knjiga mogli iitavati vlastito podrijetlo.
84

Spomenuli smo ved kako je Historia Brittonum objasnila nastanak Bretanije. I prema Galfridu, rimski vladar Maksimijan (= Maksim) osvojio je Armoriku u Galiji (na kraju 4. stoljeda), te naumio je naseliti je iz Britanije. Za to je pozvao vou Conana Meriadoca (= Conanus Meridiadocus), rekavi mu: "Ovo de biti druga Britanija, i jednom kada pobijemo starosjedioce, naselit demo je svojim rodom". I Briti su navodno poubijali sve mukarce, sagradili gradove i dvorce i naselili Bretaniju svojim ljudima (Historia regnum Britaniae V:, 12-139). Inae, Galfrid, za razliku od Nenniusa, ne spominje rezanje jezika ena. No i ta se tema odrala u velkoj pjesmi Breudwyt Maxen Wledig (= san Magnusa Maksima), koja kae da su brada Cynan ap Eudaf i Gadeon osvojiila dio carstva (= Armoriku) i odrezala jezike domadih ena koje su trebale postati supruge njihovih vojnika, da ne bi iskvarile britski jezik mukaraca. Cynan ap Eudaf odgovara Conanu Meriadocu u Galfridovom djelu, i smatra se legendarnim utemeljiteljem Bretanije. Ali Bretonci su imali i vrlo blisku vezu s epilogom prie o Arturu. Galfrid kae da Artur nije umro na bojitu, nego je bio poveden na udesan otok Avalon da lijei svoje rane. I napokon, kad je britski otpor oslabio i neprijatelj je osvojio zemlju, posljednji potomak Bruta, kralj Cadwallader, povukao se u Bretaniju. Galfrid kae da je kralj poslije naumio sa svojim ljudima opet zauzeti Britaniju, ali mu je aneoski glas rekao da Bog vie ne eli da Briti vladaju otokom, sve dok se Artur ne vrati. Glas mu je naredio da poe u Rim do pape Sergija i zatim je uo obedanje da de jednom u bududnosti Briti ponovno zauzeti svoj otok. Poao je u Rim, gdje je mu papa udijelio svetu potvrdu i onda je umro, "u godini 689. od utjelovanje Gospodina". Prema obedanju danom Cadwalladeru, u Bretaniji, vie nego u drugim britskim podrujima, osobito se snano izrazio mythomoteur o povratka Artura. Razlog zacijelo treba traiti u pritiscima od strane susjednih drava, koji su ugroavali poloaj bretonskih elita. U svakom sluaju, kako je svojedobno istaknuo talijanski pjesnik i profesor knjievnosti Arturo Graf (18481913),izreka Arturum expectare, bila je oznaena kao speranza brettone (tj. "bretonska nada") i jedno i drugo imalo je znaenje "uzaludno oekivanje". No moda je znakovito da su Bretonci doprinjeli velik broj vojnika Normanima prilikom njihova osvajanja Engleske 1066. godine. Bilo je to nekoliko desetljeda prije roenja Galfrida iz Monmoutha, ali mogude je pretpostaviti da su klice arturijanske tradicije ved tada postojali. I uostalom, Normani su djelovali kao neka vrsta osvetnike sile protiv nasljednika Horse i Hengista. Na kraju su i Normani u Engleskoj prihvatili tradiciju o Arturu, koja je zajedno sa svim drugim implikacijama koje je poprimila, pomogla im, na stanovit nain, da uvrste svoj legitimitet. Lebor Gabla renn "Knjiga o osvajanju Irske" (Lebor Gabla renn), ili ede "Knjiga o najezdama", jo je jedno djelo koje se moe smatrati i etnogenetikim mitom i legitimacijom osvajanja novih zemalja. To je djelo zapisao nepoznat sastavlja negdje u 11. stoljedu, iako je vjerojatno da se sadraj vrlo dugo razvijao. Uostalom neke teme javljaju se oko tri stoljeda prije kod Nenniusa, dok su druge moda bile razraeni na poetku (irske) krdanske ere. tovie, iako se u tekstu nalaze tipini krdanski motivi, ima i odjeka pretkrdanskih vjerovanja, to bi govorilo o utjecaju najstarijih irskih tradicija (tj. usmenih predaja) U svakom sluaju "Knjiga o najezdama" govori o pet naseljavanja otoka prije dolaska konane populacije: Prve dvije seobe stigle su pradavno, tredu je vodio Nemed mac Agnomain, etvrtu su zajedno izveli narodi Fir Bolga, Fir Glioin i Fir Domnann. U petoj su doplovila Plemena boice Dan
85

(Tatha D Danann), a u estoj sinovi Mla Espanea. Prva seoba smjetena je u vrijeme malo prije Potopa. Noa je navodno imao i sina Bitha, koga nije pustio u korablju, pa je Bithova kdi, Cessair , savjetovala oca da podigne idol i da ga upita to treba uiniti. Idol im je rekao da trebaju napraviti vlastitu lau da bi izbjegli Potop. Zatim su Bith, Cessairin mu Fintan i vodi Ladra, zajedno s 50 ena, krenuli u Irsku pod vodstvom Cessair. Meutim svi su poginuli u Potopu, osim Fintana, koji se pretvorio u losos. Drugu seobu, tri stoljeda nakon Potopa, vodio je Partholn, sina Srua, koji je bio potomak Noina sina Jafeta i unuka Magoga (o njemu je pisao i Nennius). Plovio je sa svojom druinom preko Sredozemlja, te oko Gotije i Hispanije do Irske. Donio je u Irsku prve plugove i goveda. Ali nakon to se naselio, morao je ratovati s divovskom Fomorima, koji su napadali njegove ljude s mora. Pobijedio je Fomore, ali je poslije izbila kuga. Partholn i svi njegovi ljudi ubrzo su umrli, osim jednog ovjeka Tuana, koji je poslije preuzimao razliita oblija ivotinja i tako uspio preivjeti do dolaska krdanstva na otok. Tredu seobu , trideset godina poslije, vodio je Nemed, sin Agnomaina iz Skitije (i njega je spomenuo Nennius). Njegovi ljudi krenuli su u etiri laa preko Kaspije, ali samo je jedna laa stigla do Irske. U Irskoj su ih napali Fomori, pa je Nemed morao napustiti zemlju, i tek de njihovi daljnji potomci uspjeti naseliti otok. etvrta seoba uslijedila je dvije stotine godina nakon odlaska Nemeda: tada su na otok doplovili Fir Bolga, Fir Glioin i Fir Domnann, koje se dovode u vezu s Belgima, Galima i Damnonima (ili Dumnonima). Peti doseljenici, Tatha D Danann, Nemedovi potomci, porazili su najprije Fir Bolge, a poslije, uz pomod boga Luga koji je doputovao iz prekomorja da ih vodi, svladali su i protjerali Fomore. Na kraju je i Danuin narod morao ustupiti mjesto pred naletom Ml Espaneovih sinova, koji su, prema predaji, krenuli iz Iberije nakon to su s vrha "Breognova tornja" ugledali Irsku. Ml Espane isti je onaj "hispanski vojnik" odnosno "vojnik Hispanije" (miles Hispaniae) o kojem je pisao Nennius. Prema irskim izvorima, njegovo pravo ime bilo je Golam ili Galamh, i umro je u Hispaniji prije nego to njegovi sinovi poli na put. Kae se da su njegovi sinovi ugledali zelene livade Irske s vrha tornja koji je keltski kralj Breogn podigao na sjeveru iberijske Galicije. Zapravo je rije o tzv. Heraklovom toranju (panj. Torre de Hrcules), rimskom svjetioniku iz 2. st. n.e., nedaleko od grada La Corua. Nakon dolaska u Irsku, Mlovim sinovima pristupile su tri eponimne boice otoka: Banba, Fdla i riu. Amhairgin, vra ili pjesnik doseljenika, uvjerio je riu da de Irska zauvijek nositi njezino ime, a ona je zauzvrat obedala da de zemlja zauvijek pripadati Gaelima (potomcima Mlovih sinova). No vrlo je vano mitsko tumaenje daljnje sudbine Plemena boice Dan. Prema "Knjizi o najezdama" i ona su bila prognana iz Irske, ali jedna druga i starija narodna predaja premjestila ih je u aroban svijet prapovijesnih grobnih humaka, na irskom sdh. Tu su se preobrazili u vilenski narod aes sdhe (novoirski aos s), koji je katkad titio i pomagao glavne junake staroirskih "Heraklov toranj". Zgrada je bila obnovljena 1791. i danas je najstariji (rimski) svjetionik koji epova.
je i dalje u uporabi (foto: Alessio Damato, 2007).

86

Rije je o vrlo jasnom primjeru psihoidejne adaptacije: da bi se lagodno osjedali u zemlji koju su osvojili, Mlovi sinovi, posljednji doseljenici, morali su nekako "prisvojiti" i magino ozraje, koje su nad tom zemljom ostavili njezini prijanji itelji. Nordijski svijet (Saga o Ynglinzima) Vidjeli smo da je Jordanes opisao Skandzu, tj. Skandinaviju, kao "tvornicu i maternicu naroda" (officina gentium aut certe velut vagina nationum). I iz te zemlje, prema razliitim autorima, krenuli su preci Gota, Gepida, Burgunda, Ruga i drugih naroda. Izvori sadre mnogo podataka o seobama (realnim ili fiktivnim) u stoljedima izmeu kasne antike i poetka srednjega vijeka, no kako smo vidjeli iz Bedinoga opisa stanja u Engleskoj u godini 731. dotad su te seobe uglavnom prestale i dobar dio Europe se ved smirio pod okriljem Crkve. tovie, idude godine Karlo Martel (688741) zaustavio je i "Saracene" kod Poitiera, to je sve nekako najjavljivalo mirnija vremena. Rije o prvom vikinkom pohodu na Englesku, koji se esto uzima kao poetak nove ere napada iz europske periferije. Poslije Saracena, dakle, Vikinzi su krenuli u redovite pljakake i katkad takoer osvajake akcije uz europske obale i rijeke. Dakako, u 10. stoljedu veliko podruje zapadne i srednje Europe stradat de i od maarskih napada, ali Maari su se do kraja istoga stoljede ved etablirali u Panoniji, dok su vikinki napadi trajali vie-manje dva-tri stoljeda i u kotskoj, navodno, sve do 13. stoljeda. Vikinzi su bili pomorske druine blisko srodnih sjevernogermanskih naroda, od kojih potjeu etnike jezgre dananjih Norveana, veda i Danaca, Islanana i Ferojaca. Ali treba dodati da je stnord. rije vikingr najvjerojatnije znaila tek "pomorski nalet", i poznato je da su u vikinkim akcijama katkad sudjelovali i drugi narodi, primjerice zapadni i istoni Slaveni, Balti i Finci (prema jednoj tezi, Slaveni su oblikovali rije "vitez", stcslav. /vitz upravo prema obliku "viking", to bi odgovaralo i glasovnoj promjeni kod Adama iz Bremena: piratae quos illi witingos appellant 11. stoljede). No druine iz redova sjevernogermanaskih naroda bile su poznate i pod drugim imenima: 1) vringjar "zaprisegnuti (ratnici/trgovci)", to je dalo strus. i gr. ili ; 2) *rodsmenn "veslai", usp. fin. ruotsi "vedi", i strus. , "Rusi, Rusija", dok su na zapadu esto bili poznati tek kao 3) "Sjevernjaci", stengl. norman, lat. normannus (usp. norvegr, "sjeverni put, Norveka"). Ime "Normani" oznait de od 10. stoljeda takoer vikinke naseljenike i njihove potomke (i sve domade ljude) na podruju stare crkvene upe Rouena na sjeveru Franake, koju je danski ili alt. norveki voa Hrlfr (lat. Rollo, 846932, krten Robert) stekao 911. od franakoga kralja Karla III. (vl. 898922, nekada poznat u hrv. historiografiji kao Karlo Glupi). to se pak tie etnogenetskih predaja, moe se redi da su prva rodoslovlja u sjevernih Germana bila opjevana u narodnim pjesama upravo u vikinkom razdoblju, iako su se zacijelo temeljila i na prapovijesnim preteama. U svakom sluaju, najstarije epske prie, ili "sage", nastale su na Islandu od 9-10. stoljeda, u vremenu naseljavanja otoka. I to je i logino, jer su u novoj zemlji Islanani oito osjedali potrebu da utvrde svoje podrijetlo. Taj je kulturno-psiholoki sklop zapravo sasvim u skladu s Chadwickovom tezom da migracija raa epiku. I Islanani su opjevali svoje junake i rodove koji su naselili otok, ali su se isto tako okrenuli prema svojoj izvornoj domovini. Dodue, smatra se da je davnu povijest Skandinavije prvi opjevao norveki skald jlfr iz Hvinira (oko 900 n.e.), premda se njegov Ynglingatal ouvao samo u mlaim radovima: u "Knjizi o Islanana" (slendingabk), u "Povijesti Norveke (Historia Norwegi) iz 12. stoljede i u ciklusu saga Heimskringla, "Krug zemlje", koji je u 12-13. stoljedu sastavio islandski pjesnik Snorri Sturluson (11781230).
87

U nastavku demo pratiti Snorrijev opis. Snorri prvo kae da se sva prolost dijeli na "vijek spaljivanja" (brunald) i "vijek grobova" (haugsld), koji je poeo nakon to se Frej dao sahraniti pod grobnim humkom u Uppsali, to je poslije uinio i danski kralj Dan Ponosni. Pa ipak, ak i poslije toga, Nordijci su navodno dugo spaljivali svoje mrtve. Nadalje, Snorri opisuje svijet: "krug zemlje" okruuje ocean, i mora se urezuju u kopno. Istono od Crnoga mora (od rijeke Tanaisa/Tanakvisle) nalazi se Azija, na zapadu Europa (ili Eneja), i na sjeveru se prostire "Velika ili Hladna vedska" (isl. Svj), koju je Snorri po svoj prilici povezao sa Skitijom, za razliku od "Male vedske", tj. vedskom u Skandinaviji. U svakom sluaju, u Aziji se nalazila zemlja Asa (sir), i njihova prijestolnica Asgard (sgarr), u kojoj je vladao Odin. Iz Asgarda Odin je poveo svoje Asa u napad na zemlju Vana (Vanaland), ali su Vani (Vanir) bili spremni za udar i rat je zavrio sporazumom. Suprotstavljene strane razmjenile su taoce, i u toj razmjeni Vani su dali Asima Njorda (Njrr) i njegova sina Freja (Freyr). Zatim, u doba kada su Rimljani osvajali svijet, Odin je napustio Asgard i krenuo na put: prvo je poao u Gardariku (Gararki), nakon toga u zemlju Sasa, koju je osvojio i posvuda postavio svoje sinove za vladare. Poslije se naselio na otoku Fyn (dan. Odense), i napokon kod Stare Sigtune, uz jezero Lg (Mlaren).
Odin
Lik konjanika s kacige iz 7. stoljede, naene u vedskom Upplandu, koji se obino tumai kao rani prikaz Odina. Rije je o predmetu iz vendelske ere (550-793), zadnjeg razdoblja (eljeznodobne) prapovijesti Skandinavije prije poetka vikinke epohe.

Istodobno Njord se naselio u Noatuni, Frej u Uppsali, Heimdall (Heimallr) iz druine Asa u Himinbjrgu, Odinov sin Tor (rr) u Trudvangi i njegov drugi sin Baldr u Breidabliku (Breiablik). Snorri, kao krdanin, nije mogao napisati da su Asi i Vani bili bogovi, ali je rekao da su ljudi prizivali Odina kada bi bili u nevolji i opisao je Odinove udesne sposobnosti: mogao je stvoriti strane ratnike (= berserkere); mogao je preuzeti oblije ptice, zvijeri, ribe ili zmije; imao je dva gavrana (= Huginn < stnord. hugr "misao", i Muninn < munr "pamet, um"), koje je nauio govoriti i koji su mu svata priali; poznavao je rune, arolije i sudbine ljudi. I zbog svega toga narod ga je tovao kao boga, i on mu je donosio zakone, i uio kako trebaju spaljivati mrtve da bi dospjeli u Valhalu. Ljudi su navodno pladali Odinu danak da bi zatitio zemlju i prinosio rtve za urod. A kada je umro u vedskoj, "od bolesti" prema Snorriju, povjerovali su da se vratio u Asgard, gdje i dalje vjeno ivi. Poslije Odina, vlast je naslijedio Njord i zatim Frej, koji je podigao veliko svetite u Uppsali. I tu Snorri dodaje da se Frej zvao i Yngvi, pa tako doznajemo zato se iskonska dinastija skandinavskih kraljeva nazivala Yngling.
88

Inae, ime "Frej", prema jednoj tezi, znai samo "gospodar", pa su komentatori predloili da je Frejova prvo ime bilo Yngvi, to bi odgovaralo pragerman. obliku *ingwaz, potvrenom u Tacitovom etnonimu Ingevona (potomaka Manna). I osim toga, na jednoj gotskoj ogrlici (ili torku) iz Pietroasse u Rumunjskoj iz 4. st. (tzv. "Prsten iz Pietroasse") naen je runski natpis, koji je bio protumaen kao: gutan *i(ng)+wi*n+ hailag, "Ingwinu (= Yngviju), gotskom. Sveto". U nastavku Snorri se usredotoio na zgode kraljevskih nasljednika Yngvija, i taj se dio "Kruga zemlje" stoga naziva "Saga o Ynglinzima" (Ynglinga sada). Ta saga sadri vrlo mnogo zanimljivih detalja, no za nae svrhe treba spomenuti samo neke:

Poslije Freja-Yngvija, 7. kralj u Uppsali bio je Domar (Dmarr), koji je oenio sestru Dana Ponosnoga, po kojemu je Danska dobila ime Deveti kralj bio je Dag, koji je znao ptiji jezik i imao vrapca koji mu je svata priao. Ali jednom je netko u primorju ubio vrapca, i "u osveti" Dag je razorio zemlju Gota i otjerao njihov narod. Ved od 13. narataja poslije Yngvija spominju se odlasci ljudi u vikinke pohode, i u jednom takvom napadu na zemlju Esta navodno je umro 20. kralj, Ingvar. Ingvarov sin, Enund (nundr), 21. kralj poslije Yngvija osvetio je oca i razorio zemlju Esta, no Snorri kae da se u njegovo vrijeme narod ved jako namnoio i da je Enund, da bi rairio narod, poeo kriti ume i graditi putove kroz ume, movare i gore, pa je zato bio nazvan "Enund kritelj" (Brautnundr). Kae se da je podizao dvorove diljem vedske I to je nekako dovelo do uspona zasebnih vladara i do podjele u zemlji. Zato je 22. Ynglingovac, Enundov sin Ingjald (ije ime znai dosl. "lo vladar"), pokuao uiniti preokret. Pozvao je sve vedske vladare u Uppsalu na gozbu, i dok su poslije leali pijani po dvoru, dao je dvor zapaliti. Ubio je tako dvanaest vladara i stekao ime "Ingjald Podmukli". No uslijedila je pobunu u kojoj je Ingjald stradao na slian nain sagan u svom dvoru u Uppsali.

I tako se, prema Snorriju, okonilo dugo razdoblje navlasti Ynglinga u Uppsali, i poela je povijest Norvekoga kraljevstva.

Naime, kada je voa pobune, Ivar "irokih Naruja" iz Skanije, osvojio vedsku, Ingjaldov sin Olaf 23. Yngling po redu doznavi za oevu smrtu te da vedina veda eli protjerati Ynglinge, skupio je svoju druinu i poao u zemlju izmeu jezera Vnern i Norveke, koju su prozvali Vrmland. Tu su Olafovi ljudi krili umu, zbog ega je Olaf dobio nadimak "Olaf drvosjek" (lfr trtelgja). Ali kako je Ivar u vedskoj proglaavao sve vie ljudi izvan zakona, mnogi su se pridruili Olafovom narodu, to je dovelo do krize. Jedna loa ljetina dovela je do gladi, i narod je spalio Olafa u svom domu kao rtvu Odinu. Drugi su zakljuili da je glad nastupila zbog previe naroda u Vrmlandu, pa su poli kroz Eidsku umu i izbili u norvekoj pokrajini Solyjar (danas Solr), gdje su za kralja izabrali Olafova sina Halfdana"Bijele Noge" (Hlfdan hvtbeinn). On je poslije proirio svoju vlast na dobar dio okolnih pokrajina (Hedemark, Toten, Hadeland i dio Vestfolda).

Snorrijeva "Saga o Ynglinzima" zavrava nekoliko narataja poslije Halfdana, i zatim se Heimskringla nastavlja kroz sage pojedinanih norvekih kraljeva, sve do Magnusa V., 11561184) No za nas je vano primijetiti samo da je sedam narataja nakon Halfdana "Bijele Noge", njegov izravni nasljednik Harald Ljepokosni (Haraldr hrfagri 850933) zavladao u Vestfoldu. Harald je negdje tijekom 880-ih porazio svoje protivnike i po prvi put ujedinio sve male kneevine u zemlji u jedno kraljevstvo. No u krdanskoj srednjovjekovnoj shemi to nije oznaavalo krajnju pobjedu, jer je Norveka jo dugo vremena ostala vie-manje poganska. Tek je Haraldov prapraunuk, Olaf Haraldsson, ili Olaf Debeli (lfr Digre, 9951030), uspio osigurati kristijanizaciju Norveku, za to je bio proglaen svecem, i 1163. godine Crkva mu je posmrtno dodijelila naslov "vjeiti kralj Norveke" (rex perpetuus Norvegiae). Sve u svemu Snorrijeva Heimskringla nudi vrlo iroku lepezu dogaaja i linosti iz vremena oblikovanja i uspona sjevernogermanskih naroda, i to u svjetskom kontekstu koji je i vrlo pokretan i obuhvada golem prostor: vedsku, Norveku, Island i Grenland, Englesku, Franaku, Poljsku, Rusiju, itd.
89

Snorri je svakako koristio mitsku i/ili folklornu grau, o emu svjedoi "Saga o Ynglinzima", koja je bila preuzeta uvelike od jlfra, ali u drugim dijelovima moglo bi se redi da se njegova Heimskringla, za razliku od (recimo) mnogih razrada legende o Artura, ved uvelike pribliava "objektivnoj" historiografiji. S druge strane, Snorri zapravo nije govorio izravno o podrijetlu naroda, iako je spomenuo dolazak Odinovih Asa iz Azije, ukazao na dodire meu razliitim podrujima, pratio rodoslovlja i oznaio neke razvojne procese. U tom smislu, zanimljivo je Snorrijevu shemu razraditi i prema kronologiji. Primjerice, ako brojima narataje unatrag od Haralda Ljepokosoga, uzevi 900. godinu kao "marker" njegove vladavine, na temelju triju hipotetskih trajanja razmaka izmeu narataja: A) 20 godina, B) 25 godina i C) 30 godina, dobili bismo ove usporedbene "kronoloke" mogudnosti:
Narataji prije Haralda 32. Odin 23. Dan Gordi 21. Dag 9 Enund kritelj 8 Yngyald A (20 godina) 260. Goti, Kvadi, Sarmati 440 480 720 740 Atila Ostrogoti Karlo Martel Poitiers (732) B (25 godina) 100 Trajan 325 Konstantin 375 675 700 Huni Pipin Stari Franci pokorili Frize C (30 godina) -60 Cezar 210 Severi 270 Alamani

630 Dagobert 660 Zadnji Merovinzi

Od tih mogudnosti, ini se da je prva (najkradi razmak) najzanimljivija, jer bi smjestila Odinov dolazak u vrijeme markomanskih ratova, kada su Sarmati oznaili vezu s Istokom, a raspad sredinje vlasti Ynglinga dogodio bi se svega 50-60 godina prije poetka vikinkog razdoblja. Meutim, na kraju treba redi da Snorri nije bio samo povjesniar, nego i pjesnik, ali i politiar, koji je proveo mnogo vremena na norvekom dvoru, i u krajnjoj liniji sva pria o Ynglinzima od Odina ili Yngvija posluila je da legitimizira vlast norvekih kraljeva. (Uostalom, vidjeli smo da su i anglosaski kraljevi vodili svoje podrijetlo od Wotana = Odina). Srednjovjekovne zamisli o podrijetlu Maara Maari, poput Vikinga, pojavili su se u europskoj povijesti kao napadai, koji su poharali veliko podruje kontinenta: na sjeveru do Saske i Galije, na zapadu do Akvitanije i Kordovskoga kalifata, na jugu do Apulije i Grke. I zato su u 10. stoljedu mnogi krdani molili Boga da ih zatiti ne samo od bijesa Vikinga, nego i "od strelica Maara" (sagittis hungarorum libera nos Domine). O ranoj povijesti Maara moemo itati iz vie suvremenih izvora, primjerice iz djela Regina iz Prma (u. 915), Liutpranda iz Cremone (922972), cara Lava VI. (866912) i Konstantina VII. Porfirogeneta (905959). Liutprand je imao i osobni odnos prema Maarima, koji su opljakali i spalili njegovu rodnu Paviju kada je imao svega etiri godine. U tim tekstovima, Maarima se pojavljuju pod razliitim imenima. U latinskim spisima rabe se oblici Ungri, Hungri, Ungari i najede Hungari, koji su po svoj prilici potekli od slavenske recepcije imena bugarskih Onugora, stcslav. ( gri > polj. Wgrzy, rus. , hrv. Ugri), i asocijacije s imenom Huna, koji su nekoliko stoljeda prije vladali u Panoniji. U bizantskim tekstovima takoer se pojavljuje oblik (kod Lava VI.), ali se Maari u 10. stoljedu ede nazivaju "Turcima" (), iako Porfirogenet dodaje da su se nekada nazivali , to je eventualno povezano s imenom turskih Sabira, koji su ivjeli sjeverno od
90

Kavkaza prije prodora Avara s istoka. Dakako, u nekim tekstovima Maari su poistovjedeni i s Avarima koji su takoer, u svoje vrijeme, bili katkad nazvani "Hunima".
Maarski pohodi u 10 stoljedu.

Inae, nema uopde dvojbe da su Maari koji su stiglu u panonsku nizinu bili vrlo mjeovit narod, to je bilo tipino za stepske skupine. U maarskom rjeniku su se do danas zadrale mnoge zapadnoturske, tj. (turko-)bugarske pozajmice, to svjedoi o simbiozi s Onogurima i drugih bugarskim skupine, a smatra se da ima i hazarskih i iranskih (sarmatskih/alanskih) posuenica. Ugrofinska osnova maarskoga jezika nije bila poznata sve do kraju 15. stoljeda, pa su zato te "turske" jezine veze, zajedno s informacijama o ivotu Maara i podacima o njihovom stepskom podrijetlu logino doveli bizantske autore do zakljuka da je rije o "Turcima" kao to su iste naznake, i slinosti u imenu i u podruju naseljavanja potaknuli su zapadne autore da ih poveu s Hunima. Prvi sustavan opis korijena Maara dao je Porfirogenet, u 38. poglavlju djela O upravljanju carstvom, koje nosi naslov "O rodoslovlju naroda naroda turskoga i odakle potjee". Prema Porfirogenetu:
Maari (= Turci) nekada su ivjeli blizu Hazarije, u zemlji koja se zvala Lebedija (), prema imenu njihovog prvog voe Lebedije (). Tada su se jo zvali Sabartojasfali. Imali su sedam plemena. Hazarski kagan jako je cijenio Lebedija i dao mu je za enu plemenitu Hazarku, no dogodilo se da je brak bio bez poroda. Poslije su Peenjezi napali Hazare, ali su bili potueni i naselili se u zemlji Maara. Izbio je sukob s Peenjezima, i dio Maara poao je na istok u Perziju (gdje se "do danas" nazivaju Sabartojasfali), dok su drugi poli pod vodstvom Lebedija u zemlju Atelkuzu ( ). Kagan je htio postaviti Lebedija za vladara nad Maarima, ali je ovaj odgovorio da nije vie dovoljan jak za vlast, i predloio je da se ustolii vojvoda Almo ( ) ili njegov sin Arpad ( ). Maari su izabrali Arpada za vladara i podigli ga na tit "po obiaju i zakonu hazarskom". Poslije su Peenjezi napali Maare, pa su se oni preselili u Veliku Moravsku, prognali stanovnitva i tu se naselili.

Porfirogenetova zemlja Lebedija ostaje do danas nepoznata, premda se obino prepostavlja da se nalazila negdje sjeverno od Hazarije, izmeu Azova i Dona, dok se pak Atelkuza locira na zapadu Pricrnomorske stepe. Porfirogenet je nabrojio njezine rijeke: (Dnjepar), (Bug), (Dnjestar), (Prut) i (Seret).
91

Po svoj prilici, ova pria iako nije osobita odraavala je barem neke maarske predaje, koje je dvor u Carigradu doznao ili izravno od maarskih informanata, ili posredno od svojih agenata. Uzevi u obzir relativno mali vremenski razmak izmeu vremena doseljavanja u Panoniju i nastanka Porfirogenetova opis, ne bi trebalo previe posumnjati u povijesnost Almoa i Arpada, ili u pretpostavci da su se Maari oblikovali kao plemenski savez na periferiji hazarske drave. Druga je stvar, moemo li povjerovati u postojanje voe pod imenom Lebedije, ili u tvrdnji da su se Maari nekada zvali drukije. Ipak, Porfirogenetov opis u osnovi nije mit (u smislu izmilene prie, jer doista odraava "mogudnosti vremena". Drugdje u svom tekstu car-pisac de spomenuti i dogaaje koji de poslije ponoviti mlai ljetopisci primjerice, da su Peenjezi napali maarski tabor dok su se Maari nalazi na vojnom pohodu, to je potonje navelo na odluku da se presele u Panoniju (O upravljanju carstvo, 40). Meutim, u Porfirogenetom djelu jo nema traga o glavnoj srednjovjekovnoj predaji o Maarima kao nasljednicima Atile. Pria o nasljedstvu Atile po svoj prilici je nastao iz asocijacije Maara s Hunima u zapadnim/latinskim izvorima. To bi znailo da je rije o izvanjskom uenom utjecaju. Ipak, ne moemo sasvim iskljuiti mogudnost evolucije meu samim Maarima, i to prije svega zbog bugarskih utjecaja. Uostalom, spomenuli smo utjecaj (turko)bugarskoga jezika na Maare. U Imeniku bugarskih kanova prvi kan nazvan je Avitohol, iz roda Dulo, koji je ivio 300 godina i zavladao u godini dilom tvirem; drugi kan bio je Irnik iz roda Dulo, ivio je 108 godina i zavladao u godini dilom tvirem *+ Kurt iz roda Dulo ivio je 60 godina, i godina mu je bila egor vjaem Zatim je na Dunav poao knez Asperuh iz roda Dulo. ivio je 60 godina i godina mu je vereni alem, itd. Tekst nam je poznat iz jedne kasne verzije iz 15. stoljeda:
300, , () . 100 8 , , . *+ 60 , , , . *+ , 60 , , .

Razumije se, 15. stoljede davno je poslije vremena o kojemu govorimo, ali odmah se vidi da je tekst jako konzervativan, i da je zadrao (turko)bugarska imena za kalendarske godine: dilom "zmija" (= tur. ylan), dohs "vepar, svinja", egor "vol", vereni "vuk". Avitohol i Irnik u imeniku odgovaraju Atili i njegovom tredem sinu Ernahu (gr. ), Kurt odgovara Kubratu, vladaru Velike Bugarske u Pricrnomorju, dok je Asparuha njegov sin, koji je 680-681. utemeljio Podunavsku Bugarsku. I doista ima osnove u tezi da su ostaci Huna nali utoite meu Bugarima u Pricrnomorju, nakon to su Atalini sinovi doivjeli poraz od svojih bivih germanskih saveznika u Nedavskom boju (454). Moda su Maari poslije "oteli" od Bugara nasljedstvo od Atile, ili je po mogudnosti neto od hunske tradicije prelo izravno na njih, zbog njihovih veze s bugarskim Onogurima. Maari su razmjerno brzo uspjeli promijeniti miljenje Europljana o njima. Na poetku 10. stoljeda predstavljali su odlienja uasa i nasilja, ali nakon to ih je car Oton Veliki (915973) porazio u boju na rijeci Lech (955), knez Geza iz roda Arpadovida (945997) promijenio je taktiku i poduzeo prve mjere da integrira Maarsku u krdansku zajednicu. Geza nije odmah napustio poganska vjerovanja premda se krstio, no u njegovo vrijeme krdanstvo se poelo iriti po Maarskoj, to de njegov sin Vajk, bududi kralj Stjepan I (vl. 10001032), dovesti do kraja. I s tom promjenom, zbilo se i neto drugo. Nakon preobradanja, zamiljena veza Maara s Hunima prestala je biti oznaka divljatva i postala je razlog za ponos.
92

Atila, "bi Boji", postao je plemeniti predak. Tono kada se to dogodilo nije jasno. Moda prije pokrtenja, ukoliko ima neke osnove u bugarskoj vezi, ali je sigurno da je do kraja 12. stoljedu "hunski mit" bio poprilino ukorijenjen. Najstariji maarski ljetopis, Gesta Hungarorum, koji se pripisuje "Anonimu", tj. neimenovanom autoru koji je nekada bio u slubi kralja Bele III. (11721196), polazi i od te prie, iznosedi osim toga detalje iz poganskih maarskih predaja, iz krdanske tradicije, kao i neke podatke poznatih iz starijih izvora. Povjesniari su u pravilu vrlo skeptini u odnosu na Anonimov rad, premda je ak i u novije vrijeme katkad Kolut koji predstavlja lik Atila, Badenski zemaljski posluio u politike svrhe (ne samo maarske). muzej, Karlsruhe (1856). Na poetku svoga djela Anonim spominje da su Maari, pod vodstvom sedam ljudi nazvanih "Hetumoger" (= ma. Htmagyar, "sedam Maara", usp. Porfirogenetov spomen "sedam plemena") krenuli iz Skitije, odnosno iz zemlje koja zove se Dentumofer i koja se iri prema istoku do rijeke Dona. Na istoku od Skitije ivjeli su narodi "Gog i Magog" koje je Aleksandar Veliki tamo zazidao (rije je o srednjovjekovnoj legendi da je Aleksandar zatvorio Goga i Magoga iza kavkaskih vrata). No poslije Anonim kae da je prvi kralj Skitije bio Magog, sin Jafeta, i da su ljudi prema njemu dobili ime Moger, to de redi Maari i da je iz njihova kraljevskog roda potekao "znameniti i veliki kralj Atila", koji je 451. iziao iz Skitije, uao u Panoniju, protjerao Rimljane i postavio svoj dvor na Dunavu! Eto, tu je ved mit o Atili i Maarima naznaen! Anonim zatim nastavlja i kae da je od kralja Magoga potekao Vgek (gyek), otac kneza Almoa od koga svi maarski kneevi i kraljevi potjeu. Sedam voa, nakon to su podredili Slavene, navodno su zauzeli grad Hungu, i tu su ostali jedno vrijeme prije nego to su poli u Panoniju. Almo je postao knez Hungua, odnosno Hunguara (to odgovara ma. imenu Ungvr za Ugorod) i od tog naslova postali su poznati kao "Hunguari"). U nastavku Anonim govori o zaedu Almoa, prije odlaska naroda u Panoniju i po svoj prilici ta pria ima osnove u maarskim poganskim mitovima. U 819. godini n.e. voa Vgek iz roda Magoga, uzeo je enu po imenu Emesa, koja mu je rodila Almoa. Meutim, Anonim kae da je Emesa prije zaeda sanjala da ju je oplodio sokol, i da de iz njezine materice izidi silna struja slavnih kralja, ali jedino kada se narod preseli u drugu zemlju. Iako to Anonim izriito ne kae, rije je o mitskoj ptici "Turul", vjerojatno vrsti sokola ili jastreba (ma. rije turul turskog je podrijetla i oznauje tek "pticu grabilicu"), koja je obino prikazana na vrhu drveta ivota i koja je postala totem Arpadova roda. Emesa je rodila Almoa, i jo u staroj postojbini Almo se oenio djevojkom iz te zemlje, koja mu je rodila sina Arpada.
Turul (9. stoljede).

93

Voe Maara odluili su otidi u drugu zemlju, i tada su doznali da je Panonija nekada bila zemlja kralja Atile, "koji je bio iz roda iz kojega je knez Almo, otac Arpada, potekao". I prije odlaska u novu zemlju, sedam maarskih voa Almo, Eleud, Cundu, Ound, Tosu, Huba i Tuthutum (ma. lmos, Eld, Kend, Ond, Tas, Huba and Ttny) zakleli su se na vjeitu vjernost Almou (= Almoovom rodu). Godine 884. n.e. krenuli su napokon iz Skitije na zapad prema Panoniji, zajedno sa sedam plemena Kumana i uz pomod od Rusa (Rutena) i naselili prvo mjesto koje su naselili nazvali su Muncas (Munkcs) i to zbog "muka" koja su morali pretrpjeti u obraivanju zemlje. Slaveni, koji su ivjeli u zemlji, uvelike su se preplaili kada su doznali da je Almo iz roda Atile, pa su mu se dobrovoljno podredili. Poslije je Almo, jo za ivota, predao vodstvo nad Maarima svom sinu Arpadu. Anonim nastavlja svoju priu, dodajudi razliite fantastine ili anakronine sadraje (primjerice da su voe Bulsc, Ll i Botond, preli "Peturgoz" na rijeci Kupi i stigli do Save, te zauzeli Zagreb, Poegu i Valku = Vukovar). No najvanije elementi u ljetopisu ved su spomenuti i osim jasnog naglaska na srodstvo s Atilom, i maginog podrijetla Almoovog i Arpadovog roda, moemo prepoznati motive "obedane zemlje". tovie, hunsko nasljee legimiziralo je osvajanje Panonije. Stotinjak godina poslije Anonima, imun iz Keze (Simon Kzai) nastavio je priu dalje, u svojoj povijesti pod naslovom Gesta Hunnorum et Hungarorum (1284). Prema imunu, dvojica brade, Hunor i Magor, rodili su se u Skitiji, i bili su sinovi Menrota, tj. biblijskog Nimroda! Zatim, put na zapad, u Europu, pokazala im je "ivotinja vodilja". I tu de imun preuzeti stari motiv:

Naime, jo je u 5. stoljedu krdanski pisac Sozomen (400450) pisao da su Huni i Goti ivjeli jedne kraj drugih na samom kraju svijetu, oko Meotidskog jezera, ali da nisu to znali, sve dok jedan vol, bjeedi pred hunskim lovcima, nije pokazao Hunima put preko vode, pa su poveli vojsku i porazili Gote. Poslije je Prokopije (500656) primijenio tu priu na Bugare, tj. na dva mlada kimerijska lovca (Utrigur i Kutrigur) koja su pratila srnu, i napokon je Jordanes zapisao da su dva hunska lovca slijedila koutu preko Meotide.

Prema imunu, Hunor i Magor poli su u lov i uoili udesnoga bijeloga jelena, koji im je pokazao put preko Meotidskog jezera. I kada su stigli na drugu stranu oenili su dvije kderi Dule, kralja Alana. Iz braka s Alankama, od Hunora je potekao Atila i od Magora Almo, Arpadov otac. Ova verzija je znakovito, jer ukazuje na stapanje hunskih, bugarskih i iranskih (alanskih) utjecaja. Dakako, moe se pretpostaviti da su djevojke zapravo trebale biti Bugarke, i ne Alanke, iz kneevskog roda Dulo. No imun je uinio jednu "ideoloku" pogreku! Pokuavajudi uvrstiti Maare u biblijsku Tablicu naroda, prilino je nezgodno povezao Hunora i Magora (inae Magoga kod Anonima) s Nimrodom. U Starom zavjetu Nimrod je bio iz roda Hama, i osim toga zbog njegove oholosti (prema kasnijim tumaenjima) ljudi su pokuali podidi babilonskog tornja, to je dovelo do jezine podjele ovjeanstva. Hunor i Magor love bijelog jelena (ma. Fehrszarvas),
Chronicon Pictum, 1360)

94

Meutim, pria koju je ponudio imun iz Keze postala je vrlo popularna, i u 14. stoljedu ponovio ju je autor "Oslikane kronike", lat. Chronica Picta, ili Chronica de Gestis Hungarorum (1360), koji se predstavi kao Marko iz Kalta. No u "Oslikanoj kronici" Hunor i Magor nisu sinovi Menrota, tj. Nimroda, nego Jafeta. Takvo je rodoslovlje svakako bilo prihvatljivije. U 15. stoljedu Ivan iz Turca (Johannes de Thurocz, 14351489) uvrstio je hunsko-maarsku legendu u svoju "Kroniku Maara" (Chronica Hungarorum), a na poetku 16. stoljeda Istvn Werbczy (1465 1541) iskoristio je "skitsko" nasljee u svojim hvalospjevima maarskoga plemenstva i zakona. U meuvremenu je Eneja Silvije Piccolomini (14051465), od 1458. papa Pio II., iznio pretpostavku da je maarski jezik srodan jezicima naroda u zapadnom Sibiru, Vogula i Ostjaka (Mansija i Hantija), to je oznailo poetak ugrofinskog jezikoslovlja i bitno drukijeg traenja korijena Maara. Meutim, tradicija o hunskom nasljeu trajala je sve do 19. i 20. stoljeda! Uostalom, tekst dananje maarske dravne himne, koji je 1823. sastavio Ferenc Klcsey (17901823), izriito istie hunsko podrijetlo, i po toj logici Bojeg prava na panonsku domovinu. Prvi dva retka glase "Maarima, Boe, prui / Izobilje, radost, stedu" i u prvoj reenica u drugom stihu kae se: "Precima si pomogao / Na Karpate stidi prvi / Domovinu lijepu dao / Bendeguzovoj si krvi..." I tko je Bendeguz? Nitko drugi nego otac Atile Mundzuk, koga su Maari u srednjem vijeku nazivali "Bendeguz", a Turci "Boncuk". Povijest minulih ljeta (Nestorova kronika) Slaveni nisu osobito dobro proli u maarskim ljetopisima, no ved negdje na poetku 12. stoljeda, u Spiljskom samostanu u Kijevu (- ) nastala je "Povijest minulih ljeta" ( ), koja je smjestila i Slavene u Tablicu naroda, i opisala kako su se preselili u svoje zemlje. Dakako "Povijest minulih ljeta" opisuje ponajprije zbivanjima meu istonim Slavenima, u dravi koju danas nazivamo Kijevskom Rusijom. Autorstvo teksta pripisuje se redovniku Nestoru (oko 10561114), koga je Ruska pravoslavna crkva poslije proglasila svetim. Do nas su stigla dva dobro ouvana primjera djela: Lavrentijski rukopis iz 1377. godine, i Ipatjevski koji je nastao 1420-ih godina. Nestor poinje svoju priu, kako je bilo uobiajeno, s podjelom svijeta izmeu Noinih sinova ema, Hama i Jafeta (, , ).

em je poao na istok, do Perzije, Baktrije i Indije, i od istoka na jug njegove su zemlje: Sirija, Midija do rijeke Eufrat, Babilon, Kordun, Asirija, Mezopotamija, "Arabija Starija", Elam, Indija, "Arabija Silna", Koliju, Komagena i sva Finikija. (Tu je osobitost ukljuivanje Babilona i Finikiju u zemlje ema.) Hamove su zemlje Egipat, Etiopija ("susjednu zemlju s Indijom", druga Etiopija, Teba, Libija, Marmarija, Surta, druga Libija, Numidija, Masurija, Mauritanija. No Nestor je ukljuio u Hamovo podruje i dio Anatolije (ak i Troadu), kao i otoke Sardiniju, Kretu i Cipar! Jafetov prostor obuhvada sjeverne i zapadne zemlje: Midiju, Albaniju, Malu i Veliku Armeniju, Kapadokiju, Paflagoniju, Galaciju, Kolhidu, Bospor, Meotiju, "Dereviju", Sarmatiju, Tauridu, Skitiju, Traku, Makedoniju, Dalmaciju, Maloziju (sic!), Tesaliju, Lokridu, Peloponez, Arkadiju, Epir, Iliriju, Slavene, Lihnitiju, Adrijatiju i (ili) podruje Jadrana. U Jafetovo podruje ulaze i otoci Britanija i Sicilija, grki otoci, porjeje Tigrisa, prostor od Ponta prema sjeveru, Podunavlje, Ugarsko gorje, Podnjeprovlje i zemlje oko Dvine, Volhova i Volge.

Viktor Mihailovi Vasnecov ( 1848 1926), "Nestor ljetopisac", 1919 (Katedrala Sv. Vladimira u Kijevu).

95

U Jafetov rod ulaze i Rusi, udi i drugi : Merja, Muroma, Ves, Mordvini, udi za prevlakom i Permjaci,
Peerci, Jam (= Finci), Ugri, Litvanci, Zimigoli, Korsi, Letgoli, Livi Lehi i Prusi i uz "Varjako more" prema zapadu: Varjazi, vedi, Normani, Goti, "Rusi", Angli, Galiani, Vlasi, Rimljani, Nijemci, Korljazi, Mleani, Franci (= Frjagi) i drugi em, Ham i Jafet navodno su podijelili svijet drijebom, ali ovjeanstvo je bilo jedinstveno, sve dok se ljudi nisu skupili u zemlji inear ( ) i stali graditi "stup do neba" i tada je Bog rekao "Evo jedan su rod i narod jezik" ( ) i razdijelio je ljude na 72 "jezika". Jedan od tih jezika bio je, prema Nestoru, slavenski. Slijedi Nestorov najvaniji odlomak o podrijetlu Slavena:
I nakon mnogo godina naselili su se Slaveni na Dunavu, gdje je danas zemlja Ugarska i Bugarska. Od tih Slavena raselili su se [oni] koji su poli na rijeku Moravu nazvali su se Moravljani, a drugi su se nazvali ehi. A evo i drugih Slavena: Bijeli Hrvati i Srbi i Horutani (= Karantanci). Kada su Vlasi napadi dunavske Slavene i naselili se meu njima, Slaveni su poli na Vislu i prozvali se Lehima, a od tih Leha su nastali Poljaci, drugi Lehi Ljutii i drugi Mazovani i drugi Pomorjani. I tako su se naselili Slaveni i uz Dnjepar i nazvali Poljanima, drugi Drevljanima, jer su bili u umi, drugi, izmeu Pripeta i Dvine Dregoviima, drugi po rijei Poloti, Poloani, oni oko Ilmena, nazivali su se sami Slavenima i izgradili su grad Novgorod, i drugi su se naselili uz Desnu i uz Sejmu i Suli i nazvali se Sjeverjanima. I tako se raziao slavenski narod, a po njegovom imenu i pismu nazivali su se slavenski. . , . . , , . , . . . . .

Nestor nastavlja s priom kako je sv. Andrija, brat sv. Petra prvi propovijedao meu Slavenima, i zatim
kae da su meu Poljanima ivjela trojica brada, Kij, dek i Horiv (, , ), koju su imali sestri Libedu (), i podigli grad, koji je dobio ime Kijev po najstarijem bratu.
I bilo je tri brata: jedan po imenu Kij, drugi dek i tredi - Horiv, a njihova je sestra bila Libed. Kij se smjestio na gori koja se danas uzviic oriev, a dek se smjestio na gori koja se zove dekovica, a Horiv na tredoj gori, koja se po njegovu imenu prozvala Horivica. I sagradii su grad u ast starijeg svoga brata, i nazvali ga Kijev. Bilo je oko grada grada uma i umaraka i tamo su lovili ivotinje, a bilo je i mudrih i vanih ljudi, i nazivali su se Poljanima, od njih su Poljani i do danas u Kijevu. Neki pak, ne znajudi, govore da je Kij bio skelar. Tada je Kij prevozio s one strane Dnjepra, pa su i govorili: na prijevoz do Kijeva. Da je bio skelar Kij, tada ne bi odlazio u Carigrad; i taj je Kij kneevao u svom rodu i kada je poao caru, kau, da je primio velike asti od cara, kojemu je poao. Kada se vradao poao je na Dunav, i zavolio je to mjesto i sagradio je mali grad, i htio se naseliti u njemu sa svojim rodom, no nisu mu dali okolni ljudi, pa tako i danas Podunavci nazivao taj gradid Kijevac. Vrativi se u grad Kijev, Kij je tu umro, i njegova brada dek i Horiv i sestra Libed takoer su tu umrli. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Prema jednom tumaenju ta Nestorova pria o trojice brade ima zajednike korijene sa slinom
legendom iz armenske Povijesti Tarona (nastale moda u 6. st.n.e., ali ne kasnije od 8. st.): u toj
96

armenskoj legendi brada se nazivaju Kuar, Meltei i Horean, a sestra Karapet; brada podiu tri grada nazvana po vlastitim imenima, a zatim "na gori Kurkeji" grade naselje s idolima Hisaneji i Demetru.
Vasilij Zaharovi Borodaj (19172010), "Osnivai Kijeva" (1982) (foto: Aleksander Noskin).

Nadalje, vrijedi spomenuti i jedan znameniti odlomak iz Nestora posveden Bugarima, tzv. "Bijelim
Ugrima", i osobito Avarima (= Obrima):
Kada su Slaveni ivjeli na Dunavu, prili su iz Skitije, tj. od Hazara, reeni Bolgari, i zasjedli na Dunavu i bili su naseljenici na zemlji Slavena. Zatim su prili Bijeli Ugri i zasjeli zemlju Slavensku i Ugri su se pojavili u vrijeme Heraklije i vojevali su s Hozrojem, perzijskim carem. I u to vrijeme postojali su i Obri koji su ratovali protiv Heraklija i zamalo ga ne porazili. Ti su Obri ratovali protiv Slavena i pritisnuli Duljebe, koji su isto bili Slaveni. I nasilje su inili duljebskim enama. naredie upregnuti ene u kola na tri, etiri ili pet i tako su muili Duljebe. Bili su Obri tijelom veliki i umom ponosni i Bog ih je istrijebio i propali su svi, pa u Rusiji postoji poslovice. "Pogibli su kao Obri". I poslije su stigli Peenjezi, i zatim Crni Ugri poli su pokraj Kijeva, ali to je bilo ved u vremenu Olega. (= ) () () . () . - . () . (= ) . , (= 3) (= 4) (= 5) . . () . () . .

Slavenske seobe su se nastavile, kada su dva brata, Radim () i Vetko, tj. Vjatko (), koji su
se rodili u zemlji Leha, preselili na rijeku So, odnosno na Oku, i od njih su nastali Radimidi i Vjatidi. I Nestor kae da su poslije toga, Poljani, Derevljani, Sjeverjani, Radimidi, Vjatidi i Hrvati ivjeli u miru:
.

Sve te narode Grci su nazivali "Velikom Skitijom". Ali svaki narod imao je svoje obiaje, s time da je
Nestor osobito hvalio obiaje (kijevskih) Poljana, dok su prema njemu Derevljani "ivjeli kao zvijeri, ubijali jedni drugoga, jeli svaku neist i nisu poznavali brakove", a ni Radimidi, Vjatidi i Sjeverani nisu ivjeli mnogo bolji. Uzimali su ene po dogovoru, katkad dvije ili tri, i kad bi tko umro, priredili bi gozbu, sagali mrtvaca i skupili njegove kosti u posudu, koju bi objesili na stupu kraj puta "kako danas ine Vjatidi".
97

Istona i sjeverna slavenska plemena, i susjedni narodi (Balti na zapadu, vedina Ugrofinaca na sjeveroistoku, osim ugarskih/maarskih plemena na jugu) u doba stvaranja Kijevske Rusije.

Napokon, za vladavine bizantskoga cara Mihaila III. (840867), poznat inae kao "Mihail Pijanica",
Rusija je dobila svoje ime. I taj dogaaj bio je vezan za odnose za "poziv Varjazima". Naime, udi i slavenska plemena na sjeveru pladali su Varjazima danak, ali je to poslije dovelo do ustanka i do progona Varjaga. Ali kada su prognali Varjage, ubrzo su izbile borbe meu narodima i rod je ustao protiv roda i meusobno su se borili. I zbog tih nevolja, nakraju su odluili da moraju potraiti kneza koji de vladati nad njima i suditi prema zakonu. Nestor to ovako opisuje :
I prognae Varjage preko mora i nisu im davali danak. I poeli su sami vladati i nije bilo u njih pravde. Ustao je rod na roda i bio je razdor i poeli su meusobno vojevati. I rekli su sebi: Potraimo si kneza, koji bi vladao nad nama i sudio po zakonu. I poli su preko mora k Varjazima, k Rusima. I ti Varjazi nazivaju se Rusi, kao to se drugi nazivaju vedi, a drugi Normani i Angli, a jo drugi Goti. I udi, Slaveni i Krivii rekli su Rusima: Zemlja naa je velika i obilna, a poretka u njoj nema. Doite kneevati i vladati nama. I izabrali su trojicu brade sa svojim rodima, i ti su uzeli sve Ruse i stigli. Najstariji Rjurik zasjeo je u Novgorodu, drugi Sineus u Bjeloozeru, a tredi Truvor u Izborsku. I od tih Varjaga nazvala se ruska zemlja. I kada su umrli Sineus i Truvor svu vlast preuzeo je Rjurik. . . . () . . ( ) . .

U idudim stoljedima ovaj odlomak izazvat de vrlo velike kontrovezije, sve do 20. stoljeda. Na neki nain
potvrivao je da su Slaveni bili nesposobni da vladaju nad sobom, i zato su morali potraiti strane
98

vladare, i to iste koje su prije toga prognali. Njemaki nacionalisti, prije svega, isticali su takav zakljuak. No s druge strane, izgon Varjaga i poslije toga dobrovoljni poziv govorio je takoer o naelu slobode i "demokracije". Istoni Slaveni su nadvladali Varjage i poslije ih sami, svojom voljom, izabrali.

Apollinarij Mihailovi Vasnecov (18561933), Dolazak Rjurika i njegove brade

Bilo je i tumaenje da je "poziv Varjazima" bio umetnut naknadno u tekst. Primjerice, hrv. povjesniar Miroslav Brandt (19142002) prihvatio je tezu da su podaci o kljunoj
ulozi Varjaga bili unijeti u rukopis za vladavine novgorodskog kneza Mstislava, koji je bio osobito vezan za skandinavski svijet, jer je bio unuk engleskoga kralja Haralda (rodom Danca), koji je poginuo u boju kod Hastingsa s Normanima, i kojemu je prva ena bila iz vedskoga plemstva, i jednu je svoju kder udao za norvekoga kralja Sigura (poslije za danskoga kralja Eirika) i drugu za kder Knuta Obodritskoga. U biti takva apologetika nije nuna, i Brandt je zapravo slijedio samo svojedobne ruske odgovore na njemake zakljuke da istoni Slaveni nisu bili kadri stvoriti vlastitu drava, bez pomodi od Varjaga. Moderna ideologija utjecala je na tumaenju srednjovjekovnih ljetopisa. S druge strane, danas je jasno da je podruje istonih Slavena bilo vrlo razvijeno i prije dolaska Varjaga jer se, uostalom, zemlja zvala Garariki, dakle "zemlja gradova", i Varjazi ili "Rusi" samo su djelovali kao izvanjski imbenik, koji je kao sluajna nit povezao Kijevsku Rusiju. I rod Rjurika bio je jako plodan: kneevi su se postavljali posvuda a poto se taj rod nazivao "Rusima", eto i zemlja se na kraju nazvala "Ruskom zemljom". Gdje god je vladao knez iz Rjurikova roda, zemlja je postala "ruska". Nestor je nastavio predaju o ruskim kneevima: Rjurik je imao sina Igora (ved. Ingvara), i Igorov skrbik u dobi maloljetstva, Rjurikov roak Oleg (Helgi), poao je na Kijev i dokinuo vlast Askolda i Dira,
99

dvojice varjakih uzurpatora. I tako je nastala Kijevska Rusija, jer nakon Olegove akcije, Kijev de biti prvi grad poznat kao majka svih ruskih gradova. Ima vie odlinih pria iz Nestorova rukopisa: primjerice pria o smrti Olega od "njegova konja", o smrti Igora od Derevljana i osveti njegove ene, knjeginje Olge (= sv. Olge) protiv naroda koji je ubio njezina mua (tri put u Kijevu, i na kraju golubima i vrapcima u prijestolnici Derevljana). Tekst se nastavlja ratovima Olgina sina Svetoslava pod Dunavom, sve do njegove smrti zbog prijevare Bizanta koji je dojavio njegov povrat u Kijev peenjakom voi Kurji, koji ga je doekao iz zajede, ubio, i iz njegove lubanje napravio asu. Sin Olge i Igora, Svetoslav (rus. ), bio je prvi ruski knez koji je imao slav. ime, vjerojatno kao prijevod imena njegove majke (Olge, od Helge, "Svete"), ili alternativno u razradi imena kneza Olega (od ved. Helgi, "Sveti"). Jedini drugi vladar koji je u slavenskom svijetu nosio to ime bio je prvi sin hrv. kralja Drislava, Svetoslav (Suranja). Stoga se moe zakljuiti da su u doba akcija Rusa u donjem Podunavlju postojale saveznike veze izmeu Rusa i jadranske Hrvatske, jer imena u srednjem vijeku u pravilu nisu sluajno izabrana. Nestorov ljetopis poslije prelazi na priu o pokrtenju Rusije. Glavni je junak, Svetoslavov sin Vladimir, koji je jo dok je bio poganin opisan kao vrlo razvratan vladar. Sam Nestor je oznaio Vladimira prije krtenja kao vrlo pohotna ovjeka, i Dietmar iz Merseburga ga je nazvao: fornicator maximus. Prema Nestoru:
Godine 986. Doli su Bugari muhamedanske vjere, rekavi: 'Ti si knee mudar i mislen, a zakon ne zna, uvjeri se u zakon na i pokloni se Muhamedu'. I pitao je Vladimir: 'Kakva je pak vaa vjera'. Oni su odgovorili 'Vjerujemo u Boga, i ui nas Muhamed tako: obrezati se, ne jesti svinjetinu, ne piti vina, ali zato poslije smrti, rekoe, moe se bluditi sa enama. Muhamed daje svakomu po sedamdeset lijepih ena, i bira jednu od njih najljepu i na nju prelazi ljepota svih; ta i bude njegova ena. Tu pak, rekoe, treba se predati svakom bludu. Ako je tko bijedan na ovom svijetu, bit de i na tom', i svakakve druge lai su govorili o kojima je stidno pisati. Vladimir ih je sluao, jer je i sam volio ene i svaki blud, zato ih je njegovo srce slualo. Ali evo to nije volio: obrezivanje i uzdravanje od svinjskoga mesa, i od pida, pa je rekao: 'Rusima je veselo piti: ne moemo biti bez toga'. Zatim su doli stranci iz Rima i rekli: 'Stigli smo mi, poslanici Pape', i obratili se Vladimiru. 'Tako tebi govori Papa': Zemlja tvoja je takva, kakva je i naa, a vaa vjera nije kao naa, jer je naa vjera svjetlost; klanjamo se mi Bogu stvoritelju neba i zemlje, zvijezda i mjeseca i svega to die, a vai su bogovi samo stabla (drvo)'. Vladimir ih je pitao: 'Kakav je va zapovijed?' 'Post po sili, ' ako tko pije ili jede, to je sve za slavu Boju' kako je rekao na uitelj Pavao. Rekao je Vladimir Nijemcima: 'Idite, otkuda ste doli, jer nai oevi nisu to prihvatili'. uvi o tomu, doli su hazarski idovi i rekli: 'uli smo da su doli Bugari i krdani, svaki te uedi svojoj vjeri. Krdani takoer vjeruju u onoga koga smo mi raspeli, a mi vjerujem u jedinoga Boga Abrahama, Izaka i Jakova' I pitao je Vladimir: 'Kakav je va zakon?' Oni su odgovorili: 'Obrezati se, ne jesti svinjetinu i eetinu, potivati subotu'. On ih je dalje pitao: 'A gdje je zemlja vaa?' I oni su rekli: 'U Jeruzalemu'. I on je pitao: 'Je li tono tamo' I odgovorili su: 'Razljutio se Bog na nae oeve i rasprio nas je po razliitim zemljama za nae grijehove, a zemlju nau dao je krdanima'. Rekao je Vladimir: 'Kako to vi druge uite, a sami ste odbaeni od Boga i raspreni? Ako bi Bog volio i vas i va zakon, ne biste bili raspreni po stranim zemljama. Ili pak hodete da se to i nama isto dogodi?.

Nestor nastavlja s vrlo dugom priom o razgovoru izmeu Vladimira i "grkoga filozofa", i poslije toga
Vladimir je pozvao svoje boljare, koji su mu rekla da neka polje deset ljudi u svaku zemlju da provjere kako je tamo. I kada su se ljudi vratili, rekli su mu:
"Ili smo u *povolu+ Bugarsku, pogledali, kako se oni mole u hramu, u damiji; stoje tamo bez pojasa, klanjaju se, sjede i gledaju simo-tamo, kao bezumni, i nema u njih veselja, nego samo tuga i veliki smrad. Njihov zakon nije dobar. I doli smo do Nijemaca, i vidjeli u hramovima razliitu slubu, ali ljepote nismo vidjeli nikakve I polo smo u grku zemlju, i uveli su nas tamo gdje oni slue Bogu svojemu, i nismo znali jesmo li na nebu ili na zemlji"

I na kraju dojam iz Grke (Carigrada) odluio je preobradanje Rusije. Vladimir je nakon toga prema ljetopisu pitao svoje ljude, pa gdje se trebam krstiti. I oni su mu
odgovorili, "gdjegod eli".
100

Vladimir se 987. krstio u Kijevu. Idude godine zaprosio je za enu Anu, sestru cara Bazilija II. i njegova
brata Konstantina XIII., na to su brada pristali.

Viktor Mihailovi Vasnecov (1848 1926), Krtenje Vladimira (1890).

Vladimir je ratovao da bi povezao istonoslavenska plemena, ili narode, i tako je 992. godine krenuo u
napad na Hrvata. Nestorov tekst obino slijedio obrazac "poao je u rat i vratio se nakon pobjede", ali u odnosno na "hrvatski rat" kae samo da je Vladimir krenuo u rat i vratio se pa su zatim napali Peenjegi:
( ) . .

Podrijetlo naroda prijelazi


eh, Leh i Meh
U ovom djelu razmotrit demo pojave koje su kontinuirale od srednjega vijeka do modernoga doba,
odnosno neke nove tendencije koje su se pojavile tijekom posljednjih stoljeda. Poet demo se temom, koja je inae dobro poznata u Hrvatskoj, legendom o ehu, Lehu i Mehu. Rije je o tradiciji koja ima svoje korijene u srednjem vijeku i koja je trajala sve do sredine 19. stoljeda, ili malo poslije, nakon ega je izgubile svoju vjerodostojnost i pretvorila se u lokalnu simboliku. Legenda o ehu, Lehu i Mehu (ili Rusu) ima po svemu sudedi svoje korijene u Nestorovom ljetopisu, odnosno u izvorima kojima se ljetopisac sluio.
101

Kljuni su sadraji: smjetaj predmigracijske domovine Slavena u Panoniji ("na Dunavu, gdje je danas
zemlja Ugarska i Bugarska") i dakako kijevska pria o trojici brade i njihovoj sestri. Spomenuli smo da je kijevska pria o bradi Kiju, deku i Horivu i sestri Libedi moda u vezi sa slinom armenskom priom iz ranoga srednjovjekovlja, a neki su ruski komentatori pretpostavili ak da bi zajedniki izvor i u armenskom i u ruskom primjeru mogla biti neka skitska predaja. Drugi brat, dek, katkad se poistovjeduje s ehom, dok je bilo i pokuaja da se tredi brat, Horiv, povee s Hrvatima (primjerice u radovima Jevgenija Paenka, ali takoer i u nekim starijim djelima). Inae "praoca eha", pod latinskim imenom "Boemus", na poetku 12. stoljeda prvi put spominje Nestorov suvremenik, Kozma Praki (10451125), u svom djelu Chronica Boemorum. Iako Kozmin "Boemus" nema brade, u kasnijim ljetopisima on je ipak prauzor za "eha", brata Leha i katkad Rusa ili Meha.

Kozma Praki Poput Nestora, i Kozma daje uobiajeni podatak da su "zloumni ljudi" poslije potopa pokuali izgraditi babilonski toranj, za to su bili kanjeni na nain da je ljudski rod, koji je tada obuhvadao "oko 72 ovjeka" (quod tum fere constabat in LXX duobus viris) bio podijeljen u isti broj jezika. Svaki je ovjek onda lutao po svijetu, ali su na kraju ljudi naselili i Germaniju, koju je Kozma opisao kao itavo podruje Europe pod sjevernim polu, od rijeke Tanais prema zapadu (sub arcto axe Thanay tenus et usque ad occiduum). I u to vrijeme tu su postojale goleme unme, bez ljudi, nego samo s rojevima pela, pjesmom ptica i divljim ivotinjama; skakavci su skakutali po livadama ljeti, i vode su bile iste i prepune riba I onda su stigli prvi ljudi u ove krajeve, i naselili se, ini se ("mislim") oko brda ip (circa montem Rip), izmeu rijeke Olhe i Vltave. I tu im je njihov starac, koji su drugi slijedili "kao da im je voa" (Tunc senior, quem alii quasi dominum comitabantur), pozvao da se zahvale bogovima:
Drugovi, vi koji ste sa mnom podnijeli teke muke kroz osamljene ume, zaustavite korake, dajte libaciju zahvalnosti svojim bogovima, kojim ste udesnim djelom stigli u domovinu koja vam je nekada bila sudbinom predodreena. Ovo je ona. Ovo je ta zemlja na koju ste me esto podsjedivali da sam vam obedao, zemlja nikomu podlona, puna divljih ivotinja i ptica, vlana od nektara, meda i mlijeka i, kako moete vidjeti, ozraja prekrasnim za ivot. Vode su obilne na svakoj strani i pune riba izvan mjere. Tu vam nita nede nedostajati, jer vas nitko nede smetati. Ali bududi da je zemlja kao ova, i lijepa i velika, u vaim rukama, pomislite o prikladnom imenu za nju. O socii, non semel mecum gaves labores per devia nemorum perpessi, sistite gradum, vestris penatibus litate libamen gratum, quorum opem per mirificam hanc vobis olim fato predestinatam tandem venistis ad patriam. Hec est illa terra, quam sepe me vobis promisisse memini, terra obnoxio nemini, feris et volatilibus referta, nectare mellis et lactis humida, et, ut ipsi perspicitis, ad habitandum aere iocunda. Aque ex omni parte copiose et ultra modum piscose. Hic vobis nihil deerit, quia nullus vobis oberit. Sed cum hec talis, tam pulchra ac tanta regio in manibus vestris sit, cogitate, aptum terre nomen quod sit (Chronica Boemorum I: 4-16).

I narod je, prema Kozmi, odgovorio: "I gdje bismo pronali bolje i prikladnije ime, nego, jer se ti, oe,
zove Boemus, da se i zemlja nazove Boemia?" (Et unde melius vel aptius nomen inveniemus, quam, quia tu, o pater, diceris Boemus, dicatur et terra Boemia?). Zatim je Boemus poljubio zemlju od radosti, i podiudi ruke s dlanovima prema zvijezdama, pozdravio zemlju i zamolio je da uva potomke naroda iz narataja u narataj Kozma nije rekao odakle je stigao Boemus. Njegova pria govori tek o lutanju, i to prema obedanoj zemlji, koja je opisana, u biblijskom tonu, kao "zemlja meda i mlijeka". esi bili su, prema toj radnji, prvi itelji Bo(h)emije, to bi trebalo potvrditi njihovo pravo nad svojom domovinom. Poljski ljetopisi U prepoznatljivem obliku, legenda o ehu, Lehu i Mehu/Rusu uobikovat de se u poljskim i ekim ljetopisima tijekom 13. stoljeda i to vjerojatno pod utjecajem Nestorove ruske tradicije.
102

Dakako, u neto starijim ljetopisima: u djelu Gala Anonima


iz 12. stoljeda Gesta principum Polonorum (napisanom poslije njegove kronike o Maarima), kao i u radu Chronica seu originale regum et principum Poloniae, koje je poslije napisao krakovski biskup, bl. Wincenty Kadubek (1161 1223), nema spomena o trojice brade, rodonaelnika slavenskih naroda. Kadudbek zastupa inae drukiju genealogiju (oznaenu poslije i u "Dzierzinoj kronici" iz 14. stoljeda), po kojemu su Poljaci nastali od Vandala, tj. od praoca Vandalusa, koji je povezan s biblijskim Jafetom preko tzv. "franake tablice naroda" (o kojemu je prije bilo rijei). Meutim, u idudem narataju, ved i kronici poznanjskog biskupa Boguchwaa (u. 1253), shema se mijenja. Pradomovina svih Slavena nalazi se sada u Panoniji, nazvana prema Panu, sinu Jana (= Javana) i unuku Jafeta. A taj Pan je imao tri sina: Leha, Rusa i eha. Boguchwa je bio povezan katkad i s nastanku "Velikopoljske kronike" (Chronica Poloniae maioris), iako Velikopoljska kronika se to (u biti) anonimno djelo danas najede pripisuje kustou proznanjskog kaptola Godzisawu Baszku, a njezin nastavak Janu iz Czarnkowe (oko 13201387). Bilo kako, "Velikopoljska kronika" iznosi sintezu legendu u njezinom ranijem obliku:
U drevnim knjigama pie da je Panonija majka i praroditeljica svih slavenskih naroda, Pan je, prema tumaenjima Grka i Slavena, bio taj koji je nad svime vladao. I stoga "Pan" na slavenskom znai "veliki gospodar" (maior dominus)... Ti Panonci, nazvani prema Panu, kako se kae, vode svoje podrijetlo od Jana, potomka Jafeta. Iz njih je prvi bio, kako se tvrdi, onaj modni Nimrod, koji je najprije poeo pokoravati ljude, svoju bradu i poinjavati ih svom gospodstvu...

I tako su se od tih Panonaca rodila tri brata, sinovi Pana, vladari Panonaca, od kojih je prvijenac imao
ime Leh, drugi Rus i tredi eh. Autor "Velikopoljske kronike" iznosi i druge detalje, koji ba i nisu povezani. Primjerice, spominje se praoca slavenskih naroda, pod imenom Slava, od koga je navodno potekao i Nimrod. Zatim, Bugari i Raani dobivaju svoja imena prema rijekama, a Dalmacija je tako nazvana jer ju je panonska kraljica podarila svomu sinu, tj. prema poljskim rijeima dala macz, "dala majka". I tovie, tu kraljicu poistovjeduje ak s biblijskom "Kraljicom od Sabe", zbog rijeke " koju Panonci nazivaju Saba (= Sava)". Autor prenosi i misao da se "Sorabi" (= Srbi) tako zovu, jer ih ih Nimrod naselilo u "Serviji" kao robove (to podsjeda na Porfirogenetovu etimologiju srpskoga etnonima), iako se poslije tvrdi da to ne moe biti tono, jer nije samo "taj mali dio slavenskoga korijena" bio pod vladu Nimroda, nego sav slavenski narod (pa bi onda srpsko ime bio neki izvod od osobnoga imena Sarban). Od drugih zanimljivosti, moe se spomenuti povezivanja podrijetla Slavena i Teutonaca/Germana ("Treba znati da su Slaveni i Teutonci, kako se kae, potekli od dva brata Jana i Kusa, potomaka Jafeta, prema izvijeu Izidora u prvoj knjizi "Etimologije" i Martina u "Rimskoj kronici"); isticanje da su svi Slaveni, osim Panonaca, poinjavali "Lehitima"; pa i uvrtavanje Maara u slavensku skupinu (s time da de ime Hungari, dobiti od Huna). Leh, eponimni predak "Lehita" (Poljaka) stigao je sa svojim narodom na sjever, i naiavi na plodan kraj, tu je odluio podidi dom. Rekao je "Bit demo gnjezdo", i zato se to mjesto jedno od sredita ranopoljske drave nazvalo Gniezno.
103

Prema kasnijoj pukoj predaji, Leh je u tom


gnjezdu uoio i bijeloga orla, koji de postati simbol Poljske (motiv orla inae se javlja u poljskoj simbolici od vremena Bolesawa I. /992-1025/, i najvjerojatnije je preuzet iz rimskogermanskih izvora). "Velikopoljska kronika" nastavlja s priom o kralju Kraku, osnivau Krakova, i o njegovoj kderi Vandi (Wanda), zbog ije de neuzvradene ljubavi alemanski knez poiniti samoubojstvo i po kojoj de Lehiti i njima pridrueni slavenski narodi preuzeti ime "Vandaliti". I bilo je to, prema autoru, mnogo godina prije vremena Aleksandra Velikoga. Obino se smatra da je priu o Vandi prvi oblikovao Kadubek, na osnovi nekih pukih predaja i zbog njegova povezivanja Poljaka s Vandalima. No dok se u njegovoj verziji ubija samo alemanski knez, tekst "Velikopoljske kronike" implicira da se i Vanda rtvovala, bacivi se u vode Visle. Zapravo, u "Velikopoljskoj kronici", uz priu o trojici brade, moe se primijetiti spajanje Slavena i Walery Eljasz-Radzikowski (18411905), "Lech i bijeli orao" Germana, to se moglo prepoznati i kod Kozme Prakoga (njegova je Boemia bila dio Germanije). No izvoenje Poljaka i drugih Slavena od Vandala odraava neto drugo. Rije je o brkanju Vandala s Vendima spomenutim u latinskim izvorima u prvim stoljedima n.e., obino u vezi sa Sarmatima i u 6. stoljedu kao jedno od triju slavenskih skupina kod Jordanesa (Venethi, Antes, Sclaveni). Ta trojna podjela moda je zanimljiva u odnosu na priu o trojici brade.

Dalimilova kronika Ovo je djelo nastalo negdje izmeu 1282. i 1314., u vremenu posljednjih ekih kraljeva iz roda Pemyslovida (do 1306) i sve jae integracije u njemaki odnosno svetorimski okvir. Dio ekog plemstva doivljavao je tadanje vladare, pogotovo sina svetorimskog cara, Ivana Luksemburkoga (vl. 13101346), kao nepoeljne tuince, to se moe primijetiti u otporu prema strancima (Nijemcima) i njihovim obiajima u nekim dijelovima Dalimilove kronike. Autorstvo rada nije jo utvreno. U 16. stoljedu eki je povjesniar Vclav Hjek iz Liboana pretpostavio da bi autor mogao biti kanonik iz boleslavske utvrde Dalimil iz Meziia, pa se poslije kronika nazvana po njemu, no prema jednom novom prijedlogu autor je moda bio vitez Jindich iz Varnsdorfa (12651346/1347). U svakom sluaju, Dalimilova kronika vana je po tomu to je najstariji povijesni ljetopis pisan na ekom jeziku (u stihovima), i to takoer vrlo jasno izraava eko rodoljublje. Kronika je bila prevedena jo u 14. stoljedu na latinski jezik. Nakon predgovora, tekst poinje s uobiajenim prikazom podjele jezika i naroda nakon ruenja babilonskoga tornja. Tada, meu drugim jezicima, tj. "narodima", nastaju i Srbi (Mezi jinymi Srbove) "Srbi" u Dalimilovoj kronici zapravo su Slaveni, opdenito, a ne balkanski Srbi (to de poslije Hjek korigirati, i u svom prijepisu napisati Slovan). I ti Slaveni su se navodno rairili sve do Rima
104

Meutim, u drugom poglavlju teksta, kada "Dalimil" govori o nastanku ekoga naroda (O poatce
jazyka ceskoga), kae se:
V srbskem jezyku jest zeme, jiez Charvatci jest jme. V tej zemi biese Lech, jemuz jme biese Cech Ten muzobojstvo se docini, pro nez svu zemi provini, itd.

Dakle, Dalimilova kronika je zamislila da je rodonaelnik eha, imenom eh, nekada ivio u zemlji
Hrvatskoj, ali je morao pobjedi iz svoje domovine jer je poinio ubojstvo (muzobojstvo).

Hrvatska je napokon zamjenila Panoniju iz starijih izvora, i isto tako podruje oko Dunava iz Nestorova
ljetpisa. Lik eha je i drukiji nego kod Kozme Prakog. Kozma ga je zamisio kao mudrog starca, nalik na starozavjetnog patrijarha, dok je eh u ovom sluaju poinio zloin i morao utedi iz Hrvatske. Poao je, prema kronici, zajedno sa estoro brade i njihovim narodima i putujudi od ume do ume napokon stigao do gore ip u ekoj, gdje se i nastanio (i tu je tekst u skladu s Kozmom). Sin Ivana Lukemburkog, Karlo IV. (13161378), roen u Pragu i krten imenom Vjenceslav od 1346. eki kralj i od 1355. svetorimski car trudio se promijeniti napete odnose izmeu eha i Nijemaca. eki je, uz njemaki, postao obvezni jezik na njegovu dvor, 1347. utemeljio je Prako sveuilite i te iste godine pozvao je benediktance-glagoljae iz Hrvatske da bi uveli staroslavensko bogosluenje u samostanu Emaus u Pragu. Bio je to iznimni primjer katolike ustanove u samom sreditu Europe u to doba u kojem se crkvena liturgija nije provodila na latinskom jeziku. I motiv za njezin osnutak potekao je od zamisli da je Hrvatska bila davna pradomovina eha.

Brdo ip (lijevo, foto: Miraceti) i crkva/rotunda Sv. Jurja iz 12. stoljeda na njegovom vrhu (desno, foto: Matt Borak)

Kasnosrednjovjekovni nastavak legende (14. stoljee) Pibk Pulkava iz Radenna (u. 1380) sastavio je 1374. ljetopis, u kojem je napisao su Slaveni i drugi narodi svijeta potekli iz "Senaarske ravnice" (Sumera), i da su Slaveni potom krenuli preko Haldeje i stigli u zemlju naseljenu Grcima; preko morskoga tjesnaca kod Carigrada uli su u Europu i naselili Bugarsku, "Rusku", Srbiju, Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu, Koruku, Istru i Kranjsku I zatim je u Hrvatskoj ivio eh, koji je ubio nekog hrvatskog velikaa, i morao utedi. Preao je Dunav i na kraju
105

stigao u eku, gdje se naselio na gori ip. Njegov brat Leh iao je dalje i preao "Snjene gore" (Alpes nivium), koje dijele eke od Poljske i ugledao ravnicu u kojoj se naselio. Poljski ljetopisac, Jan Dugosz (lat. Ioannes Longinus, 14151480) preuzeto je tu povijest, vie-manje. Dakle, iz "Senaarske ravnice" Slaveni su stigli u Europu, tj. u Panoniju, koja je bila prvo i najstarije sjedite Slavena (Panoniam primam et veterem Slavorum sedem), i naselili su otuda Bugarsku, Srbiju, Bosnu, Hrvatsku, Dalmaciju, Iliriju, Korutansku i ine zemlje uz Jadransko, Jonsko i Egejsko more podruja Dalmacije, Srbije, Slavonije, Hrvatske i Bosne pripadalo su bradi ehu i Lehu, sinovima Jana (tj. Javana) i ivjeli su u gradu Psari, uz koji tee rijeka Hui, koja dijeli Slavoniju od Hrvatske eh i Leh, htijudi se udaljiti od razmirica koje su izbile meu Slavenima, poli su sa svojim rodovima i stokom iz domovine i osnovali su eku i poljsku dravu poslije je krenuo i tredi brat, po imenu Rus, koji je osnovao Rusiju Humanist Enea Silvio Piccolomini (14051464), od 1458. papa Pio II., napisao je u svojoj "ekoj povijesti" (Historia Bohemica, Rim 1458) da je "Zehius" (= eh) bio podrijetlom Hrvat (Croatinus) i da je poslije prvi kralj eke napustio svoju domovinu nakon ubojstva. Njegov je brat Leh iz Dalmacije naselio Poljsku. Dakle, negdje dotad se ova legenda, koja se razvila u ekoj i Poljskoj, povezala s Hrvatskom. Vjekoslav Klaid (18491928) smatrao je da je za to bio kljuan vitez Jan Vitovec iz Moravske (u. 1468), koji je od 1439. slubovao u grofova celjskih, te nakon smrti Ulriha II. Celjskoga (14061456), od 1457. postao ban Slavonije, od 1459. krapinski barun i od 1460. grof zagorski. Veza Celjskih s lociranjem legende u prostoru doista je mogla biti vana, iako ne postoje izriite potvrde da je ved tada bila poznata u Hrvatskoj ili Slavoniji. Meutim, treba tu istadi da se sin Karla IV., igmund Luksemburgovac (1368 1437), koji je bio od 1387. hrvatsko-ugarski kralj (od 1419. eki kralj, od 1433. svetorimski car), vjenao Barbarom Celjskom 1456. godine upravo u Krapini, to bi se (uz Vitovev kasniji i moda dodatni utjecaj) moglo povezati s konanim smjetavanje radnje prie u Krapini.

Renesansni pisci (Miechovius, Hjek, Dubrovius) Za vrijeme renesanse, Matija iz Mjehova (polj. Maciej Miechowita, lat. Matthias Miechovius, Matthias de Miechow, 14571523), uenjak i profesor na Jagelonskom sveuilitu u Krakovu, nadopunio je "Velikopoljsku kroniku". Njegov tekst u osnovi slijedi ved uobiajeni obrazac: Poljaci potjeu od Slavena, i ovi od Jafetova sina Javana. Slaveni su naselili Srbiju, Dalmaciju, Meziju, Bugarsku, Bosnu, Hrvatsku, Slavoniju a knezovi Leh i eh (nije spomenut Rus), Javanovi unuci iz Helisine loze, vladali su u Hrvatskoj i Slavoniji, koje razdvaja rijeka "Krupa" stolovali su u gradu Psari, ali kad se narod previe namnoio, Leh i eh krenuli su u novu postojbinu. Godine 1541. Vclav Hjek iz Liboana (u. 1553) objavio je svoju eku kroniku, koja prenosi jednu od najpotpunijih inaica legende. Kao svoje izvore Hjek je istaknuo talijanskoga humanistu Filipa Kalimaha (= Filippo Buonaccorsi, 1437 1496) i Matiju iz Mjehova, ali je oito poznavao i druge radove kao i "Dalimilovu kroniku"(koju je ba on, kako je bilo reeno, pripisao kanoniku Dalimilu iz Boleslava). U ovom sklopu, Hjek prvo kae da je Jafetov sin Javan krenuo na sjever u Ilirik, i naselio se uz more koje je po njemu nazvano
Vclav Hjek iz Liboana

106

Jonske (kter od tho Javna nazvno Jonytsk). Zatim su od Javanovog sina Helisa potekli su Slaveni (Slovci kod Hjeka), koji su naselili razne zemlje: slavonsku, raku, hrvatsku, bosansku, vlaku, rusku i moskovsku. Poslije nekoga vremenu u Hrvatskoj su zavladala dva brata, eh u gradu Psari i Leh u Krapini:
e asu jednoho v t krajin charvatsk byli dva brati vlastn, knata, jim byla jmna jednomu ech a druhmu Lech. On Lech ml sv sedni na hrad eenm Krapina, kter a do dnes stoji. Star bratr, toti ech, ml svj byt na hrad eenm Psry, nad potokem predkm, kter Krup slove.

Tu je vanost Krapine u legendi ved prvi put jasno odreeno; ali Hjek je poput Matije iz Mjehova,
Pibka Pulkave i (recimo) "Dalimila" izostavio tredega brata iz opisa, i takoer nije oznaio ehov zloin kao motiv za odlazak iz Hrvatske. Razlog za seobu bio je navodno da je neki "Uro iz roda dalmatinskih kneeva" (Hroe, jen byl z rodu knat dalmatskch) razorio grad Psari, i zatim je u zemlji dolo do "takvih nereda, zavada i ubojstava" da su eh i Leh odluili povesti svoje ljude (ene, djecu, prijatelje itd.), sve zajedno oko 600 dua, i napustiti domovinu. I otili su jahajudi na prekrasnim konjima, nosedi pred sobom utu zastavu na kojoj je bio bijeli tit s likom crnoga orla (byl proporec lut a na nm tt bl, a v ttu orel ern). Inae, zanimljivo je da taj opis zastave uvelike odgovara znakovlju Svetorimskog carstva u vremenu kada je Hjek pisao. Pod godinom 644. Hjek je napisao da su "hrvatski kneevi eh i Leh sa svojim *ljudima+ stigli do zemlje Bohemske" (Knata charvtsk, ech a Lech, pibrali se s svmi do zem Bohemsk). U nastavku opisa preuzeo je gotovo bez izmjene dijelove teksta Kozme Prakoga i predstavio ih u ekom prijevodu:

S vrha gore ip, eh utvruje da su je sada narod stigao, u zemlju koja mu je bila obedana, pa neka prinosi rtvu "onima koji su *ga+ uveli u ovu zemlju"; ta obedana zemlja puna je divljih ivotinja i ptica, bogata medom i mlijekom... vrlo prikladna za obitavanje, *s+ vodom na svim stranama i neobinim obiljem riba" (... zvi a ptk pln, medem a lkem oplvajc... k obvni velmi phodnm, vody se vech stran hojn a nad obyej ryb). Tu narodu nede nita nedostajati i neprijatelji mu nede modi nakoditi (Tu vm se nebude nic nedostvati, neptel nebudou moci vm ukoditi) eh trai od naroda da nae prikladno ime za tu zemlju, a narod odgovari, da bududi da se on zove eh, najprikladnije je da se zemlja zove "ehova zemlja" (echova zem ) Vrlo radostan zbog toga, eh die ruke prema nebu, i priziva tu "svetu zemlje", da sauva narod zdravim i da ga razmnoi, iz narataja u narataj zauvijek (Ns zdrav zachovej a rozmno od nrodu do nrodu a na vky).

Leh je ostao s bratom, prema Hjeku, do 653. i tada je, jer mu je narod postao brojan, poao "na
istok"; zatim je 658. jedan ehov "prijatelj" po imenu Manuh krenuo na zapad, gdje je osnovao dvor i selo Charvatice...
Ilustracije iz Hjekove eske kronike o dolasku eha i Leha do gore ip.

107

Posljednju vanu eku kroniku iz ovoga vremena, Historia regni Bohemiae, objavio je 1552. olomuki
bikup Jan Skla Dubravski (= Ioannus Dubravius, 14861553). Dubrovski se uvelike temeljio na Hjekovom djelu, ali je ipak u prii o ehu i Lehu unio drukije:

eh je bio cijenjen gospodar u Hrvatskoj, ali je (sluajno ili namjerno) poinio jedno ubojstvo, i ne eledi se podvrdi sudu krenuo je sa svojim bratom Lehom, i svojim ljudima u prostor izmeu Drave i Dunava, koji je pripadao Hrvatima, i odatle u Panoniju i u Moravsku. Moravci su rekli preseljenici da jo dalje postoji zemlju koju Germani nazivaju Bohemijom (quam Germani Boeheim vocarent), i koja je naputena, osim za neke malobrojne i rasute skupine Vandala. eh i Leh poli su u tu zemlju a vandalski pastiri, kada su uli kako doljaci govore njihov jezik, donijeli su im darevi (mlijeko, sir, meso). S gore ip, eh je motrio zemlju i vidio da je dobra, pa se narod tamo naselio, i bududi da su Hrvati bili vini u gradnji i poljoprivredi (Croatae erant, tam aedificare, que agros colere docti), narod se namnoio. Napokon je Leh zatraio da odvede svoje ljude u drugu zemlju: poao je preko gorja i tu se naselio u kraju naseljenom dijelom ljezima i dijelom Poljanima (partim a Slesitis, partim a Polonis). esi su dobili svoje ime u sjedanju na eha, i Poljaci/Lehiti u sjedanju na Leha.

Bez obzira na razliite njezine inaice i gubitka tredega brata, Rusa, u osobito u ekim ljetopisima,
moe se zakljuiti da se pria o bradi utemeljitelja slavenskih naroda ved dobrano utvrdila u srednjoj Europi u 16. stoljedu. U drugom dijelu toga stoljeda prenijeli su je i Alessandro Guagnini (15341614) i ljenik Thomas Jordan (u. 1585.), koji je u izdanju rada Dubrovskog tvrdio da je eh, svjesno ili ne, uinio pokolj u Hrvatskoj (Cl. Job Dubravii Olomucensis Episcopi Boiemica Historia. Viro Thoma Jordano Medico. Basel, 1575), a zatim je Prokop Lup (15301587) utanaio da su brada eh i Leh poli iz domovine tono 15. srpnja 638. godine (Rerum Bohemicarum Ephemerides, 1584). U meuvremenu de se legenda ved pojaviti i u Hrvatskoj, gdje de se najdue zadrati i poprimiti dodatne sadraje (sve dok je Ljudevit Gaj nije "kodificirao" u prvomu dijelu 19. stoljeda). Legenda u Hrvatskoj Na hrvatskom podruju, priu o trojici brade-utemeljitelja slavenskih naroda prvi je iznio Vinko Pribojevid, u svom govoru "O podrijetlu i zgodama Slavena" (De origine successibusque Slavorum), u gradu Hvaru 1532. godine:
Meutim (kako navode papa Pio, Mehovita i poljski anali) brada eh, Leh i Rus, protjerani iz Dalmacije zbog unutranjih ratova, bijahu praoci eha, Poljaka i Rusa, ili tonije, ta tri brata dokopae se vlasti nad tim narodima i nazvae ih svojim imenom. Tako su po ehu nazvani njihovim jezikom esi, koje nazivamo Bohemi, po Lehu Lesi, koji su sada Poljaci, a po Rusu Rusi, koji se zovu i Moskoviti. quamquam (quemadmodum papa Pius ac Mechouita Annalesque Polonorum referunt) Czech, Lech ac Rhus fratres, ob intestina bella ex Dalmatia pulsi, Bohaemos ac Polonos et Rhuscios genuerint uel potius hi tres fratres horum sibi populorum potestatem usurpantes sua eis contulerint, ut a Czech eorum lingua Czechi, quos Bohaemos dicimus, a Lech autem Lechi, qui nunc Poloni, a Rhus autem Rhuscii, qui et Moscouitae dicuntur, sint appellati.

Vano je to je Pribojevid opet uveo tredega brata, Rusa, u


priu, iako izvori na koje se izriito pozvao, spominju samo eha i Leha. Vjerojatno je, dakle, doznao za Rusa iz starijih izvora (iz "Velikopoljske kronike" ili iz Dgosza) tijekom svoga trogodinjeg boravka u Poljskoj, negdje prije 1525. Osim toga, za razliku od svojih izvora, Pribojevid je oznaio "Dalmaciju" kao zemlju podrijetla eha, Leha i Rusa.

Korice hrv. prijevoda Pribojevida govora (Zagreb, 1951

108

Jo je jedna osobitost, to to je Pribojevid izveo podrijetlu Slavena ne od Jafetova sina Javana (kako su
inili drugi autori), nego od Jafetova najmlaeg sina Tirasa, navodnim praocem Traana, a njih je Pribojevid, dakako, smatrao Slavenima, uostalom kao i Ilire, koji su u njegovom govoru bili kljuni u utvrivanju teze o autohtonosti Slavena. No poslije Pribojevida, Mavro Orbini (15511617) vratio se klasinoj shemi, i u svom "Kraljevstvu Slavena" (= Regno degli Slavi, 1601) gotovo sasvim prepisao tekst Dubrovskoga. Pola stoljeda poslije na sjeveru Hrvatske, Juraj Ratkaj (16131666), oito prema latinskom prijevodu Hjekove kronike oznaio je u svojoj povijesti (Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae, 1652) da je sjedite Zagorja s gradom Krapinom (Zagoriae Sedes Arx cum oppido Crapina) bilo rodno mjesto (natale domicilium) eha i Leha, koji su zbog graanskih nemira (civiles disccordias) napustili domovinu i zauzeli Bohemiju i Poljsku, koje su nazvane po njima. Godine 1673. Stjepan Glava (16271680), prihvativi takvo tumaenje, stavio je na svojoj zemljopisnoj karti Hrvatske, uz ime Krapine, opasku: "rodno mjesto eha i Leha, protaca Bohemaca i Poljaka kako kae stara tradicija" (Crapina Tsehi Bohemorum et Lehi Polonorum Patris natale solum utu vetus fert traditio) Na prijelazu iz 17. u 18. stoljede, Pavao Ritter Vitezovid (16521713) vratio je Rusa ponovno u predaju, i u svojim se radovima redovito osvrdao na legendu o trojici brade, primjerice:

Kronika aliti szpomenek vsega szveta vekov (1696), pod godinu 650: "Okolu ovoga vremena nikoteri hote dasu tri Bratta Ceh, Leh i Rus, Hervatska Gospoda, zaradi ludomorstva, s mnogimi priatelumi, slugami i podlosniki prik Drave i Dunaja otili. i Cseh Csesko, Leh Lesko, aliti Polsko, a Rus Rusko Kralestvo zasadili." Croatia Rediviva ( 1700): "Negdje, naime, oko godine Kristove 550. *+ Hrvati, ilirsko pleme, otili su pod bradom ehom, Lehom i Rusom iz Meurjene Hrvatske i svoga sjedita, utvrde Krapine, te u predjelima sjeverno od Dunava osnovali tri vrlo napredna kraljevstva, nadjenuvi im svoja imena: to jest, esi ili Bohemi, Lehi ili Poloni, i Rusi". Natales divo Ladislavo (1704): eh, Leh i Rus, zbog domade pobune u Iliriku poli su u daleku Germaniju; eh je zasjeo u Bohemiji, njegov brat Leh poao je dalje i nakon dvojboja s nekim kraljevidem u Germaniji zasjeo itavu Pomeraniju; Rus je provalio u Sarmatiju i tom kraju po sebi dao ime Rusija

Dakako, tijekom 18. stoljeda, priu su podravali i Isusovci, u gimnazijama koje su vodili u raznim
dijelovima Hrvatske u to doba, do ukinuda reda 1773. godine). Pa tako su aci u zagrebakoj gimnaziji ved 1702. izveli igrokaz o ehu i Lehu iz Krapine, a 1749. po prvi put se u tom kontekstu spominje i Meh, i rimski silnik Aureol, koga su brada svladali prije nego to su napustili domovinu Takav ulazak legende u tadanji obrazovni sustav zacijelo je potaknuo njegovo kapilarno irenje i postupno pretvaranje u "narodnu pripovijest". Andrija Jambreid (17061758), isusovac, nakon to je u djelu Lexicon latinum (1742) naveo da su se u Krapini rodili eh i Leh, te da "neki spominju" i tredeg brata "Moska", zakljuio da to nije u suprotnosti s povijesnim predajima i da je vjerojatno da su Slaveni prvo stigli iz Sarmatije i naselili Ilirik i tu se uvrstili i namnoili, i poslije slali pomod slavenskom narodu na sjeveru, i tako stvorili zaetke novih drava. Ta Jambreideva teza vrlo je znakovita, jer upuduje na drugu pojavu, koja je tada jaala razvitak moderne historiografije. I ved je vie desetljeda prije toga "otac hrvatske historiografije", Ivan Luid (16041676), u djelu De regno Dalmatiae et Croatiae (1673), prema tekstu Konstantina Porfirogeneta (pronaenom u 16. stoljedu) utvrdio da su Hrvati potekli "iz Sarmatije". Godine 1740. malo prije objavljivanja Jambreideva rada u Hrvatsku je stigao Johann Christoph Jordan, dvorski savjetnik Mariji Terezije, u nakani da istrai legendu o ehu, Lehu i Mehu. U Krapini je utvrdio da postoje tri brda, koja bi odgovarala smjetajima gradova trojice brade: brdo na kojemu stoji krapinski grad, brdo Sv. Josip koji je povezao s gradom Psari iz ekih i poljskih ljetopisa, i brdo abec. I osim toga je zakljuio da meu krapinskim iteljima postoji i neprekidna tradicija (tradition perpetua) da su u tri grada, Krapini, Psari i apcu, vladali eh, Leh i Meh (De originibus Slavicis, II, 1745).
109

Na legendu u njezinom klasinom obliku (po kojemu su brada morali napustila Hrvatsku zbog zloina),
ali s dodatkom Rusa, osvrnuo se takoer Baltazar Adam Krelid (17151778), u svojoj povijesti (De regnis Dalmatiae, Croatiae, Slavoniae notitiae prealiniares, 1770). No zanimljivo je da su tih godina na daljnju razradu prie utjecala dva eha, koja su stigla u Hrvatskoj: franjevac Prokop Svoboda (17281767), koji je 1767. odrao predavanje o svom imenjaku (sv. Prokopu iz Szave) u franjevakom samostanu "vu domovini Cheha Krapine", te Vjenceslav Szklenszky (17321790), zagrebaki gvardijan od 1775. do 1790., koji je sastavio rukopis o povijesti Krapine za vrijeme dok je slubovao i u tom gradu (1763-1766. i 1777-1780). Ukratko: Svoboda je tvrdio da su eh, Leh i Rus napustili Krapinu jo 278. n.e. zbog pritiska od rimskoga vojskovoe Aurelija, i dodao je detalje o tome kako je eh morao sluiti mjesnom voi u Bohemiji 14 godina u doba cara Konstantina (306337. n.e.) prije nego to je dobio zemlju, dok je pak Szklenszky zakljuio da su brada pola iz Hrvatske za vrijeme Atile, koji je ratovao protiv Rimljani i bio sklon Slavenima. U prvom djelu 19. stoljeda, svedenik i povjesniar Ivan vear (17751839) iznio je drukije vienje: legenda o ehu, Lehu i Rusu nije bila izmiljotina, nego odraz zbivanja iz vremena franakih prodora na istoku, tj. "horvatske vojvode" poli su iz Krapine sa svojim vojskama 787. ili 788. godine u pomod esima, Moravcima, Poljacima i Pomorancima, i 789. porazili Karla Velikoga. I takvo je bilo stanje stvari u asu kada je Ljudevit Gaj (1809 1872) po prvi put uo pripovijest o ehu, Lehu i Rusu (ili Mehu), koju mu je ispriao starac Mateu, sluga u domu njegova oca u Krapini. Gaj je poslije, u djelu Die Schlsser bei Krapina (1826), koje je objavio kao tek petnaestogodinji uenik, uglavnom prepriao Szklenszkoga, no u svojim kasnijim uspomenama prisjetio se kako je prvi put doivio legendu:
Ova, u prostom puku sauvana pripovijest, ovako redi, sveta pria sveslavenska, povezana sa svim onim vanim mjestima, o kojima se svakojake zanimljive podrobnosti jo priaju, u mlaahnim mojim prsima probudi prvo dutjenje o narodnosti i ivu elju da se o svim ovim stvarima jasno obavijestim.

Podrijetlo i odreivanje sebe bili su kljuni motivi za vrijeme


"proljeda naroda" i, dakle, i u sklopu ilirskog preporoda u kojem je Gaj djelovao. I u tom ozraju, 15. travnja 1848. vijede Varadinske upanije (kojoj je pripadao grad Krapina), odluilo je odbaciti svoje prijanje znakovlje (na kojem se nalazio preinaeni grb obitelji Erddy), te usvojiti novi grb upravo s likovima eha, Leha i Meha, kao i crveno-bijelo-plavu zastavu, s prikazom Bogorodice s djetetom na jednoj strani i novim upanijskim grbom na drugoj. Osim toga, na zastavi je pisalo, na strani s Bogorodicom i djetetom, "Budi nam na pomod", a na drugoj strani stajale su rijei: "bratimstvo", "jednakost" i "sloboda" u crvenom, bijelom i plavom polju. Pod tom zastavom, ukraenom ikonima krdanstva i slavenskoga jedinstva, i rijeima pobonosti i nacionalne revolucije, Varadinci su prisustvovali ustolienju bana Jelaida u Zagrebu, 4. lipnja 1848. godine. Pria o podrijetlu koja je nastala vjerojatno pod utjecajem poticaja s Istoka, iz Nestorove Povijesti minulih ljeta ili moda ak starijih izvora, te se poslije isprepletljala s ekim i poljskim potragama za vlastitim korijenima, u odnosu ili u opreju prema germanskom svijetu, i koja se napokon prenijela u Hrvatsku, gdje se ukorijenila takoer na razini puke predaje, prola je tako puni krug i u doba novovjekovnog nacionalnoga preporoda postala vani ideoloki simbol.
Ljudevit Gaj

110

Zanimljivo je da je prela puni krug i u drugom pogledu. Naime, vidjeli smo da je dolazila u dodir s modernom historiografijom, i u tom smislu vrlo je znakovito
da je verzija koju je Gaj zapisao mnogo blia podacima iz Nestorova ljetopisa, od svih prijanjih ekih i poljskih inaica. Broj brade se stabilizirao na tri, s time da je i dalje postojala dvojba oko imenu tredega brata (Meh ili Rus), meutim bitno je da je kao i u kijevskoj prii, trojici brade sada pridodana i sestra: Kij, dek i Horiv imali su sestru Libedu, to bi znailo "Labudicu", a eh, Leh i Meh imali su sestru Vilinu. Osim toga, u Nestorovom ljetopisu, Slaveni su se rairili po svijetu nakon to su ih napadli "Vlasi", dakle, Rimljani i slino tome, u krapinskoj prii, upravo je sukob s Rimljanima bio razlog za odlazak eha, Leha i Meha. Dakako, kao i u kasnosrednjovjekovnoj Dalimilovoj kronici, ubojstvo je povod za seobu: brada prvo dogovore ustanak protiv rimskih tlaitelja, ali njihova sestra Vilina, zaljubljena u rimskog asnika s kojim de i zatrudniti, izdaje svoju bradu, koja zatim ubiju Rimljana, to dovodi do rimske odmazde i bijega iz domovine. Inae, "romantini" motiv u prii i sestrina izdaja, kao i druge pojedinosti o visedem mostu ("visimostu") meu krapinskim i psarskim gradom, o sudbini Viline i djeteta koga je rodila, o nastanku imena mjesta Lepoglave zacijelo su puke inovacije.
eh, Leh i Meh (prema Ljudevitu Gaju)
Na tri ova brijega to se nad ovim mjestom [= Krapinom] diu, tri grada bijahu. Onaj, od koga su se ovolike stare zidine jo uzdrale, od negda se zvae, kako i dananji dan, kao i samo mjesto, Krapina. Na brdu, ponad franjevake crkve, bijae grad imenom Psar, a tu nad spahinskom vodenicom, na brijegu abcu, bijae grad istoga imena, abac. U ova tri grada tri brata, po imenu eh, Leh i Meh, negda vladahu. Ova brada bijahu kraljevske krvi naega naroda te imahu sestru koja se Vilina zvala. U ono vrijeme Rimljani gospodovahu ovom zemljom. Od njih na narod za nevolju mnogo stradae i podnoae velike sile. Viteka se brada dogovarahu meu sobom, kako bi se mogli oteti ispod tekog jarma rimskoga. Kako najstariji ljudi pripovijedahu, meu krapinskim i psarskim gradom konat visimost visae o lancih. Po ovom mostu brat bratu dolaae na tajne dogovore. No, sestra njihova bijae u skrovitoj ljubavi sa rimskim poglavarom koji je zapovijedao ovom zemljom. Kad su se brada dogovorila sa ostalim znamenitimi poglavicami narodnimi i okletvom ujedinila protiv Rimljana, te svijedala da de na nje slono udariti, Vilina, prevelikom ljubavlju opojena, izdade okletvu brade svoje ljubavniku svome. Okletnici ipak udare na nj te ga ubiju. A ona najprije utee u Dupljau u Strahinje, a odanle u Jame nad utnicom, koje se jo i danas zovu Ljubine iliti Viline jame, a ono zato to su ondje prebivale vile koje su pod obranu svoju primile imenjakinju svoju. Ondje ona rodi gospodsko edo. Malo je vrijeme potom postojalo, kad se ona sunala pred piljom, brada, naavi se u lovu, zapaze ju, uhvate, odvedu u grad Krapinu i uzidaju u onom tornju koji je nad vratima drugoga dvorita, blizu pedinske pivnice, u jednom uglu. A od djeteta se njena osobito udo stvori. Divlji vol jedan dan, kad su se vile po umi bile razile, utri u pilju, gdje se dijete zlatnom jabukom igralo. On se u njega zaleti, digne ga na rogovima i divljim skokom proskoivi kroz podzemaljski put, koji je ispod gora Velikoga lijeba i Hajdinskoga zrna vodio da na drugu stranu, ondje onako iznese napolje u umu, gdje ga je neki pustinik sahranio. A ono se mjesto od onoga vremena do dananjega dana, po lijepoj glavi ovoga djeteta, zove Lijepa glava [= Lepoglava]. Rimljani, da osvete ubistvo astnika svoga i da pokore pobunjeni narod, uto zapoee sa svih strana kupiti vojsku. Tri brata, videdi kako ne mogu onolikoj sili, kolika se dizala na Zagorje, gdje su se oni bili utaborili, ni prevrlom hrabrodu da odole, skupe sve starjeine, upane i satnike puke, svijedahu, da sa svimi odlinijimi pristaami svojimi ostave domovinu svoju pa da se posve isele iz rimske drave. Oni znahu da se narod naega jezika daleko prua preko Dunaja te zato preoe sa vjernimi svojim preko Dunaja pa se tamo razioe na tri strane pak utemeljie tri drave slavenske. eh podie stolicu svoju u ekoj zemlji, Bojemiji, Leh u Poljskoj, a od Meha Moskovati zadobie poetak svoj. I ovako je prava korenika svega naega naroda slavenskoga izila iz ove nae okoline.

Gaj je zapisao tu verziju prii 1851. ili 1852. godine, a poslije njegove smrti objavio ju je njegov sin
Velimir (v. Vjekopisni moj nactak, 1875; Gajeva autobiografija).
111

Meutim, pet godina prije nego to je Velimir Gaj obavio ovaj tekst o ehu, Lehu i Mehu iz
autobiografije svoga oca, Ivan Kukuljevid Sakcinski (18161889) ved ju je oznaio kao izmiljenu bajku:
Kad bi se starim bajkam i priam sliepo povjerovati smielo, onda bi Krapina sa svojom okolicom u historiji svega slovjenstva prvo zauzimala mjesto; jer bi tuj imala biti koljevka osnovateljah najslavnijih slovjenskih dravah, eke, Poljske i Ruske. Prialo se naime u staro doba, da su iz Krapine, hrvatskoga mjesta, otila jote za vrieme Rimljanah, prieko trih riekah, dva rodjena brata eh i Leh s oruanom pratnjom svojih suplemenikah, nastanivi se u dananjoj ekoj i Poljskoj, i osnovavi tamo nove drave, koje se po njih nazvae ekom i Lekom. Ovoj dvojici pridoda kasnije bujna fantazija i tredega brata Meha ih Moska, koj se iz toploga juga toboe odputi najdalje u ledeni sjever, da tamo osnuje Rusom svetu Moskvu i kasnije moskovsko carstvo. Ivan Horn u svom djelu Nos Arca poo je jo dalje, nainivi eha, Leha i Rusa bradom namiljenoga kralja elimira, dodavi, da ova brada g. 550. naselie eku, Poljsku, Rusku, Moravsku i Srbiju. Na pjesniki Pavao Vitezovid drao je dakako ovu basnu za svetu istinu. Njeke gradin i gradovi u kraljevini Hrvatskoj, sv. III, 1870.

Poslije je Vjekoslav Klaid (18491928) saeo Gajevu priu, ali s jednim dodatnim detaljem otac eha,
Leha, Meh i Viline bio je "knez Hrvat": U hrvatskoj zemlji stanovae nekod svekoliko pleme slovjensko. Knezom toga plemena bijae Hrvat, a on se pokoravae rimskomu caru i njegovu namjesniku u Hrvatskoj. Glavni grad kneza Hrvata bijae Krapina. Kad je knez Hrvat umro, ostavi za sobom tri sina: eha, Leha i Meha, i jednu kder Vilinu. (Opis zemlje u kojih obitavaju Hrvati, 1880) Gotovo pola stoljeda kasnije, Stjepan Srkulj (18691951) opet je uskladio priu sa starijim verzijama: otac eha, Leha i Meha bio je Panon; narod je tlaio rimski car, odnosno njegov namjesnik Aurelije, itd. (Kratka povijest Hrvata, 1926). Meutim, kako smo vidjeli u Kukuljevidevom citatu, moderni povjesniari nisu vjerovali u injeninost prie: "pria je ova neistinita" napisao je i Klaid, odmah nakon to ju je predstavio. Tek su neki pokuali pronadi neke mitske konstrukcije u njoj. Primjerice, Natko Nodilo (18341912) smatrao je da su "epski junaci eh, Leh i Meh, simbolizirali tri Sunca, tri Boja bida od kojih su nastala tri kraljevstva. eka, Poljska i Rusija" (Religija Srba i Hrvata, 18851890). Do poetka 20. stoljeda istraivai su ved uoili i podudarnosti izmeu krapinske prie i kijevske pripovijesti kod Nestora, a zatim je 1922. gruzijsko-ruski uenjak Nikolaj Jakovljevi Marr (18641934) kijevsku verziju povezao s armenskom, te zakljuio da je ime sestre Libede () doslovni prijevod armenskog imena Karapet, to bi isto znailo "Labudica" (arm. / karap "labud" + dometak za enski rod et). Stjepan Krizin Saka (18901973), poznatije u hrvatskoj znanosti kao zagovornik ire iranske teorije o podrijetlu Hrvata, prihvatio je svojedobno taj spoj izmeu krapinske, kijevske i armenske predaje, i napisao da sestra Vilina iz krapinske inaice upuduje na kult labud-djevojke utjelovljene u potoku (u ovom sluaju Krapinici) koji protjee ispod zidina (v. "Krapina, Kijev, Ararat", ivot, 21/3-4, 1940, 129149). Teko je redi koliko je pria o ehu, Lehu i Mehu i Vilini zadrale svoje znaajke narodne pripovijesti do poetka 20. stoljeda. Ali je svakako do tada ved postala vana mjesna osobitost koje je pridavala vanost gradu Krapini (druga osobitost, krapinski praovjek, bio je otkriven na samomu kraju 19. stoljeda). Prvi primjerci znamenitih bilikuma (ili trilikuma) bili su izraeni u tvornicama keramike u Krapini u drugom dijelu 19. stoljeda, a gradske vedute i razglednice s poetka 20. stoljeda esto su prikazivali Krapinu kao "kolijevku svih Slavena".

Poljski sarmatizam
Spomenulo smo da je 13. stoljedu poljski letopisac Wincenty Kadubek istaknuo podrijetlo Poljaka od
Vandala.
112

Ta je tradicija imala starije korijene, i jo je u 10. stoljedu Gerhard iz Augsburga, u djelu "uda sv.
Ulriha" (Miracula Sancti Oudalrici, 982992) nazvao poljskoga vladara Mjeka I. (922945), "kraljem Vandala". No jednadba izmeu Poljaka i Vandala proizila je iz poistovjedivanja Vandala s narodom Venda, spomenutih u izvorima s poetka n.e. (lat. Venethi, Venedi). Tko god da su bili prvi Vendi, njihov se etnonim u srednjem vijeku ukorijenio meu germanskim narodima kao oznaka za (preteito zapadne) Slavene (usp. stnord. Vindr i Vendland, stengl. Wenedas, njem Wenden). I uostalom, jo je u 6. stoljedu Jordanes izriito povezao Slavene s "Venetima" u svom opisu Skitije:
od uda rijeke Visle golem prostor nastanjuje mnogobrojni narod Veneta, ija se imena sada zbog razliitih rodova i mjesta mijenjaju, iako se uglavnom nazivaju Antima i Sclavenima (Getica, V, 34). ab ortu Vistulae fluminis per inmensa spatia Venetharum natio populosa consedit, quorum nomina licet nunc per varias familias et loca mutentur, principaliter tamen Sclaveni et Antes nominantur.

Tu je jasno da je Jordanes smatrao venetski etnonim sveopdim za Slavene, iako je zatim podijelio
Slavene u tri skupine: Venete, Ante, Sklavene (Getica, XXII, 119).

Kadubek je tu slavensko-vendsko-vandalsku vezu doradio na razini tadanje uenosti oito u


skladu s "franakom tablicom naroda", koja je osiguravala podrijetlo od Noina sina Jafeta. Osim toga, vidjeli smo da je dodao je priu o kderi kneza Kraka, kraljici Vandi. I zatim, prema "Velikopoljskom ljetopisu", koja je prenijela priu o Lehu, Rusu i ehu (u tom redoslijedu roenja), "Lehiti" (potomci Leha) su se jo u doba prije Aleksandra Velikoga poeli nazivati "Vandalitima" u ast kraljice Vande. Meutim, vendsko ishodite svih tih elaboracije, dovelo je poslije do drukijih tumaenje, u vremenu kada su klasini izvori opet postali kljuni. Naime, u starijim latinskim izvorima mogle su se nadi asocijacije izmeu Veneta i Sarmata. Jo je Plinije Stariji (2379. n.e.) znao za "sarmatske Venete" (Sarmatae Venedi); Tacit je u svojoj Germaniji iz 1. stoljeda spomenuo Venete uz Germane i Sarmate, i povezao ih s potonjima (iakoje ukazao na njihov razliit izgled i obiaje); u 2. stoljedu Ptolomej je locirao Ouenedai uz junu obalu Baltika (De Geographia, III 5. 21), a u Tabuli Peutingeriani iz 4-5. stoljeda (sauvana u srednjovjekovnom rukopisu), pojavljuju se dvije skupine: Venedi uz Crno more, i Venedi Sarmatae sjeverno od Karpata.

Srednjovjekovni prijepis Tabule Peutingeriane (13. stoljede)

U doba humanizma i renesanse, uenjaci su se vodili prema klasinim izvorima, i u tom smislu, u 15.
stoljedu Jan Dugosz prvi je za Poljake i Poljsku utvrdio podrijetlo od antikih Sarmata.
113

Dugosz je u svom ljetopisu prozvao Karpate "Sarmatskim gorjem", a Sarmate je izveo od Jafeta i
smijestio u Panoniji u biti je izjednaio Sarmate i Slavene, a njihovi potomci, kako smo vidjeli, bili su Leh, eh i Rus. Sarmatsku tezu razradit de dalje drugi autori, i meu njima vjerojatno su najvedi utjecaj imali Matija iz Mjehova, odnosno njegov "Traktat o dvjema Sarmatijama" (Tractatus de duabus Sarmatis, 1517), i Alessandro Guagnini, autor djela "Opisa europske Sarmatije" (Sarmatiae Europeae descriptio), objavljenoga u Krakovu 1578. godine, i 1611. prevedena na poljski. Matija iz Mjehova je iz antikih izvora zakljuio da rijeka Don (Tanais) dijeli Sarmatiju na azijski dio na istoku, u kojem "danas" uglavnom ive Tatari, i na europski dio izmeu Dona i Visle, koji nastanjuju " Rusi ili Ruteni, Litavci, Moskovljani, i drugi pridrueni njima." No to se tie Poljaka, vidjeli smo da je Matija slijedio predaju o Lehu i ehu, a potomci njegova Leha napuit de "Vandaliju" (to je oito odraz stare tradicije). Problem je to Matija nije sasvim doreen u ovom pogledu. Prema njemu: 1) Vandali (i Svevi i Burgundi) potekli su iz Poljske i imena i jezik su im bili poljski; 2) bili su Germani, ne Skiti ili Sarmati; 3) potekli su iz Poljske, ne iz Skandinacije, i 4) Poljaci i drugi Slaveni bili su starosjedioci zemlje! I kakvo je tu, dakle, veza izmeu Poljske i Sarmatije? Reklo bi se, upravo u nekoj vrsti asocijacije. "Traktat o dvjema Sarmatijama" opdenito se smatra prvim vie-manje tonim opisom istone Europe i susjednih krajeva i imao je osobitu ulogu u usmjeravanju svijesti poljskih vladajudih slojeva prema istoku. Inae Poljska je uspostavila kapilarne veze s istokom, iako katkad jo napete, ved nakon dolaska velikoga kneza Litve Jagela (13621434) na poljsko prijestolje 1386. godine; Jagelova pobjeda 1410. nad teutonskim vitezovima kod Grnwalda (ili Tannenberga) poslije je potvrdila mod istone Europe protiv pritisaka sa zapada, to je dalje poticalo tendenciju povezivanja poljskih, litavskih i zapadnoruskih krajeva, sve do sklapanja unije u Lublinu izmeu Poljske i Litve 1569. godine. I ni deset godina poslije lublinske unije, pojavio se Guagninijev "Opis Sarmatije" (1578), koji je ved vrlo jasno smjestio Poljsku i Poljake u sarmatski sklop (usput treba redi da neki analitiari misle da je pravi autor djela bio povjesniar Matiji Styjkowskom /15471593/, koji je sastavio i vlastitu kroniku o povijesti poljskih, litavskih i ruskih zemalja). U "Opisu Sarmatije" Slaveni se izriito poistovjeduju sa Sarmatima, pa tako i brada eh i Leh potjeu od "naroda Slavena, ili Sarmata" (Ex gente bellicosa Slavonica, sive Sarmatica duo illustres magnimique Princeps ortum dederunt, quorum unum Cechus, alter Lechus appelantur"), i to iz Hrvatske (ex Croatia Illyrici regione), no"Europska Sarmatija" ukljuuje i sve zemlje od Dona i Volge do Visle "ili sada do Odre", i tu je oito Poljsko kraljevstvo najvanije. I ubrzo se "sarmatizam", bez obzira na svoju povijesnu upitnost, u desetljedima na prijelazu iz 16. u 17. stoljede pretvorio u vladajudu ideologiju Poljsko-litavske dravne zajednice, ili tonije u ideologiju poljskoga plemstva. Poljsko plemstvo, szlachta, postiglo je prilikom potpisivanja lublinske unije vie prava i privilegija: pravo svih na izbor kralja, obvezivanje kralja da svakih dviju godina sazove sabore, prava na dogovorene ugovore (pacta conventa), slobodu ustanka protiv kralja koji kri plemidke povlastice, pravo svakoga pojedinca da svojim glasom poniti odluku vedine (liberum veto), i slobodu udruivanja radi postizanja zajednikih politikih ciljeva. Sve te stavke zajedno stvorili su pojam koji je bio oznaen kao "zlatna sloboda" (polj. zota wolnod, lat. aurea libertas), i koji je bitno razlikovao sustav poljsko-litavske "plemidke republike" (Rzechpospolita szlacheska) od drugih tadanjih politikih sustava u Europi, pogotovo u vremenu kada se u drugim europskim zemljama sve vie afirmirao apsolutizam vladara.
114

I kakve to veze ima s podrijetlom? Jednostavno: poljska szlachta je prihvatila zamisao o sarmatskom
podrijetlu kao nain dokazivanja svoje osobitosti, i to na temelju rodoslovlja koji see sve do antike. Ali ne samo to: jednom kada je plemstvo usvojilo takvo podrijetlo, "sarmatizam" je povratno utjecao na njegov opdi stil ivota. Utjecao je na drutvene obiaje, na obiteljske odnose, umjetnost, modu, pa ak i na pogrebne obiaje sve u svemu na opdu kulturu i svjetonazor plemstva. Moe se postaviti pitanje: kakve je to imalo veze s nekadanjim Sarmatima? Je li poljska szlachta tek pripisala Sarmatima i sarmatskom podrijetlu ivotni stil i/ili kulturu koja je sama razvila, i koja nije imala veze s antikim Sarmatima? I dakako specifini elementi u poljskom "sarmatizmu" poput snanog isticanja katolianstva (u odnosu na susjedne protestante i pravoslavce), pa i sam pojam "zlatne slobode" koji je kljuni motiv, bili su proizvodi novijih vremena i nisu se mogli pripisati nekom sarmatskom nasljeu. Tek su se buran ivot na granici prema istoku, obilne gozbe i pijanke, naglasak na ast, muka nadmetanja i kavge, i stanovito potovanje ena, mogli donekle povezati sa slikom o davnim nomadima iz istone Europe. Meutim, poput dananjih britanskih "Druida" koji se skupljaju svake godine u Stonehengeu u doba zimskog suncostaja i pokuavaju obnoviti obrede koje smatraju da su njihovi tobonji preci provodili, poljska je szlachta pokuavala rekonstruirati svoju viziju o Sarmatima. Prihvatila je orijentalni nain odjevanja: plemid bi nosio dugu haljinu, po imenu upan (od tatar. zuban ili ziban), te preko nje dolamu, kontusz, i pojas ili lentu, tj. pas kontuszowy, pa vanjski ogrta s krznenim ovratnikom, deli, i obvezatnu sablu. Takva se nonja rairila po svoj istonoj Europi, meu Kozacima, Rusima, Bjelorusima i Litavcima, i prodrla je takoer u Ugarsku i Hrvatsku. Nonja se bitno razlikovala od tadanje zapadnoeuropske mode, i zanimljivo je da su Poljaci, sa sprdnjom, nazivali zapadnjake pludracy, "ljudi u arapama".

"Zlatna sloboda" i apsolutizam: poljski plemid i pisac Stanisaw Antoni Szczuka (1652 ili 16541710) u tipinoj "sarmatskoj odjedi" (lijevo), i francuski "kralj Sunca" Luj IV. (r. 1638, vl. 164317 15) u "arapama" (desno).

115

Meutim, poljski su se plemidi katkad doista pribliili poznatim sarmatskim uzorima, primjerice u
izradi vojnoj oklopa prema antikim prikazima sarmatskih ratnika. Rije je o antikvaristikom stiliziranju, koje je pribliilo predmete ivota zamisli o podrijetlu, iako je bilo pokuaja, ak u 20. stoljedu, da se utvrdi zbiljski kontinuitet izmeu sarmatske kulture i kasnije poljske. Primjerice, poljsko-britanski arheolog Tadeusz Sulimirski (18981983), koji je sam bio potomak poljskoga plemstva, tvrdio je da su Sarmati koji su stigli u Poljsku jo u 4. stoljedu n.e. uspjeli opstati kao narod do 6. stoljeda, te da su se njihovi plemenski znakovi, "tamge", pojavili na poljskom novcu u 9. stoljedu, i poslije se ouvali u poljskoj heraldici (v. The Sarmatians. London: Thames and Hudson, 1970, ili noviji ruski prijevod). Prema poljskom pravniku i povjesniaru Tadeuszu Maokowskom (18781956): "teorija sarmatske geneza naroda i poljske drave nije mit, niti tek fantaziranje nekritinih umova kroniara, nego izraz traenja svoga 'ja' u vrlo osvijetenim slojevima naroda, traenja povijesnih tradicija naroda, koji se osjedao modnim i htio je neto znaiti, traenje svoga mjesta usred inih naroda iz davne prolosti." Meutim, ideologija "sarmatizma" bila je ipak iskljuiva, i nije prigrlila poljski narod u cjelini. tovie, mogu se nadi i komentari da je szlachta smatrala da je puk potjecao, ne od Sarmata, Jafetovih potomaka, nego od Hama, pa je zato bio duan sluiti plemstvu. Iz tog i drugih razloga "sarmatizam" je u 18. stoljedu izazvao snane kritike od poljskih prosvjetitelja, i bio je takoer izvrgnut ruglu primjerice, u kazalinoj komediji Sarmatyzm (1798) Franciszeka Zabockoga (17541821). Pa ipak, situacija se promijenila nakon trede podjele Poljske 1795. godine. U 19. Stoljedu, u doba romantizma "sarmatizam" je doivio stanovit preporod, osobito u knjievnosti. Pjesnici Adam Mickiewicz (17981855), Julius Sowacki (18091849 ) i Zygmunt Krasioski (18121859) nadahnjivali su se "sarmatskim" motivima, dok je Henryk Sienkiewicz (18461916) opisao "sarmatski" stil ivota plemstva u svojoj trilogiji romana: Ogniem i mieczem, 1884., Potop, 1886. i Pan Woodyjowski, 1888.

Gotizam
Gotizam, ili "goticizam" ima razmjerno duge korijene, koje seu do kasne antike ili ranoga srednjeg
vijeka, i koje su uvelike povezane su s "imidom" povijesnih Gota u raznim rukopisima. Vidjeli smo, u osvrtu na srednjovjekovne tekstove o Gotima, da je povijest Gota Kasiodora, koje je poslije saeo (uz vlastite dodatke) Jordanes odredio model za srednjovjekovni model origo gentis. No Goti su povijesno vani u vie pogleda: rije je o prvom sjevernoeuropskom narodu koji je u znatnoj mjeri prigrlio krdanstvo (mada u njegovom arijanskom obliku), zatim preseljenje Gota preko Dunav 376. esto se uzima kao kronoloka granica "velikih seoba naroda", i napokon osvajanje Rima odnosno pljaka grada koju su zapadni Goti pod kraljem Alarika I. (vl. 286410) izvrili 24. kolovoza 410. bio je prvi takav poraz drevne prijestolnice u gotovo 800 godina povijesti. U izlaganju o kozmogoniji ved smo naznaili da je taj dogaaj duboko potresao Rimljane, te da su ga posljednji rimski pogani vidjeli kao znak propasti svijeta i kao kaznu za naputanje starih bogova. Sv. Augustin se tomu suprotstavio, i angairao je Pavla Orozija, koji je u svojoj Povijesti protiv pogana ukazao na uestalost kastastrofa u povijesti svijeta. Osim toga, moe se redi da je sv. Augustin bio i jedan od prvih koji je utjecao na stvaranje povoljne slike o Gotima. U prvom poglavlju svoga djela Boji grad (= De civitate Dei), koji je poeo pisao tek tri godine nakon gotske pljake Rima, istaknuo je da su Alarikovi Goti, zbog njihove krdanske vjere, potivali crkve i tako potedjeli i pogane koji su njima nali utoite, premda su stekli pravo pobjednika, dok sami Rimljani u svojim osvajanjima nikada nisu bili tako obzirni prema pravu azila drugih.
116

Vidjeli smo i da je Izidor iz Sevilje, ija su djela imala vrlo


jak utjecaj u srednjem vijeku, iskazao povoljno miljenje o Gotima, tj. o panjolskim Vizigotima. Dodue, Izidor je napisao svoju povijesti o Gotima, Vandalima i Svevima oko ili poslije 624. godine, dakle etrdesetak ljeta nakon to je vizigotski kralj Rekared (vl. 586601) napustio arijanstva i preao na katoliko krdanstvo (687), ime je uklonio vjerski raskol izmeu Gota i njihovih rimskih podanika, a to je zacijelo utjecala na Izidorovu laskavu ocjenu. Pa ipak, od svih "barbara" Goti su uivali visok ugled jo prije toga, i to ne samo njihov zapadni ogranak, koji je najvjerojatnije Kasiodor prvi nazvao Vizigotima, nego i njihov istoni ogranak, Ostrogoti, pod vladu kraljevskog Heinrich Leutemann (1824-1904): Sahrana gotskoga kralja Alarika na dnu rijeke Busento u Kalabriji roda Amala (Ostrogothae, praeclaris Amalis serviebant, litografija iz 1895. godine. Jordanes V, 42). A meu Ostrogotima najvie se isticao Teodorik Veliki, iji je povijesni ili tonije legendarni lik zasjenio ak njegova urjaka, franakog kralja Klodviga (481511), mada je potonji, svezivanjem s Katolikom crkvom, postavio temelje za bududu franaku prevlast u zapadnoj Europi. Kako je poznato, 476. germanski voa Odoakar svrgnuo je djeaka-cara Romula Augustula i tako dokrajio Zapadnorimsko carstvo. Do 493. Teodorik je porazio Odoakra i zavladavo svim zemljama od Dunava do Provanse, od Alpa do Sicilije. I premda je ostao vjeran arijanstvu, sve do malo prije svoje smrti uvao je dobre odnose s "Rimljanima" i ujedno se zalagao za bliske veze sa svim novostvorenim germanskim dravama na Zapadu. Jedan anonimni latinski tekst s poetka 6. stoljeda ovako je hvalio Teodorika i njegovu vladavinu:
Dakle izvrstan i s dobrom voljom u svemu, [Teodorik] je vladao trideset i tri godine. U njegovo je vrijeme Italija trideset godina imala takvu sredu da su mu i nasljednici naslijedili mir. Jer nita nije uinio krivo. Tako je vladao nad dva naroda, Rimljana i Gota, istovremeno, i premda je pripadao arijanskoj sekti, ipak nije nita pokuao uiniti protiv katolike vjere; prireivao je igre u cirkusu i u amfiteatru, tako da su ga i Rimljani nazvali Trajanom ili Valentijanom, ija je vremena uzimao kao uzor; i Goti, kojima je svojim ediktom uspostavio pravdu, prosudili su da je u svemu bio najbolji kralj U darovima i podjeli ita bio je velikoduan i premda je dravnu blagajnu naao punu sijena, svojim ju je radom obnovio i uinio bogatom. Ergo praeclarus et bonae voluntatis in omnibus *+ regnavit annos XXXIII. Cuius temporibus felicitas est secuta Italiam per annos triginta, ita ut etiam pax pergentibus esset. Nihil enim perperam gessit. Sic gubernavit duas gentes, Romanorum et Gothorum, dum ipse quidem Arrianae sectae esset, tamen nihil contra religionem catholicam temptans; exhibens ludos circensium et amphitheatrum, ut etiam a Romanis Traianus vel Valentinianus, quorum tempora sectatus est, appellaretur, et a Gothis secundum edictum suuam, quos ius constituit, rex fortissimus in omnibus iudicaretur. Militiam Romanis sicut sub principes esse praecepit. Dona et annonas largitus quamquam aerarium publicum ex toto faeneum invenisset, suo labore recuperavit et opulentum fecit. (Excerpta Valesiani II. Chronica Theodericiana, 12: 59-60)

Meutim, na kraju Teodorikove vladavine ipak je dolo do promjene u odnosu prema Rimljanima,
poglavito zbog napetosti s istonim carstvom, nakon to je car Justin I. (vl. 518527) godine 523. donio edikt protiv arijanaca. U tom politikom i kulturnom kontekstu, smrtne kazne izvrene nad Boecijem (480524), Simahom (u. 526), i skonanje utamnienog pape Ivana I. (r. 470, vl. 523526), ozbiljno su naruili ugled Teodorika meu Rimljanima. Papa Grgur Veliki (540604) poslije je zapisao u svojim Dijalozima (IV, 30) priu o tome kako je neki pustinjak (sveti ovjek) na Liparima vidio prizor pape Ivana i Simaha senatora kako su Teodorika, ba na dan njegove smrti, bacili bosonoga i svezanih ruku u zdrijelo Vulkana, to de redi kroz vrata pakla.
117

U doba Karla Velikoga ta se pripovijest tumaila kao razlog zato je Teodorikovo tijelo nestalo iz
purpurnog sarkofaga u njegovom mauzoleju u Ravenni. S druge strane, Teodorikova se junaka slava rairila poslije njegove smrti, od sjeverne Italije sve do Skandinavije i Engleske, i zapravo svuda po germanskom svijetu. Vjerojatno je zato Karlo Veliki (vl. 768814), na povratku nakon svoje krunidbe u Rimu 800. godine, posjetio Ravenna i uzeo veliki konjaniki kip Teodorika, te ga postavio u vrtu svoje palae u Aix-laChapelleu.
Regisole
Poslije preseljenja u Aix-la-Chapelle, kip Teodorika nekako je dospio u Paviju, po svoj prilici u 11. stoljedu, gdje de postati poznat pod imenom "Regisole" (ili od lat. regem solis, "sunana zraka", ili od pojma "samovlada". Godine 1796. jakobinci iz Pavije unitili su kip, jer su ga vidjeli kao simbol monarhistike samovlade. Lijevo: rekonstrukcija izvornog kipa (Cesare Ferreri, crte 1823).

Zanimljivo je da je upravo negdje oko 800. pisac runa Varinn isklesao natpis na kamenu u selu Rk u
vedskoj, u kojem se gotski junak naziva jorik hrabri (iaurikR hin urmui). No natpis je teko odgonetljiv. Spomenuto su "hreisko more" (hraimaraR), i narodi Hreigota (hraikutum) i Mringa (marika), koji komentatori katkad poistovjeduju s Ostrogotima. Prema jednom ruskom tumaenju, tekst bi glasio ovako:
Kai, pamdenje, koji su dva*puta+ bili plijen, koji su dvanaest puta na bojitu dobiveni, i obojica zajedno uzeti, od ovjeka do ovjeka. I kai jo, tko je u devetomu koljenu izgubio ivot s Ostrogotima do sada uvijek prvi u boju. Teodorik je vladao, hrabar u boju, kormilar vojnika u gotskomu moru. Sada on sjedi, dredi svoj tit na gotskom konju, voa Meringa.

U svakom sluaju, moe se redi da se ved do 9. stoljeda lik Teodorika, katkad pod imenom Amalung ili
u njemakim zemljama ede Dietrich, odnosno "Dietrich iz Berna" (Verone), dobrano ukorijenio u srednjovjekovnoj mati.
118

Ali narodna predaja preinaila je povijesnu zbilju, dovodedi ga u vezu s Hunima, odnosno Atilom,
"Etzelom", a u starovisokonjemakoj Hildebrandovoj pjesmi, koja je bila zapisana vjerojatno oko 820. godina, uvodi se i motiv njegova bijega pred razjarenim vladarom Ottakarom (Odoakrom). tovie, u kasnijim spisima, Dietrichov je glavni neprijatelj njegov stric Ermenrich i to je ime preuzeto od ostrogotskog kralja Ermanarika, koji je prema Jordanesu poinio samoubojstvo 376. nakon to su ga porazili Huni. I napokon, u najznamenitijem spjevu, Pjesmi o Nibelunzima (oko 1200), Dietrich iz Berna je izbjeglica na dvoru Etzela. Sve ove detalje, i druge, bez obzira na njihovu povijesnu anahroninost ili veliko odstupanje od stvarne povijesti, moemo shvatiti kao opdi odraz vanosti koje se pripisivalo Gotima u srednjem vijeku. I ta vanost se dalje nadograivala. Dakako, na jednom podruju Pirinejskom poluotoku vlast gotskih kraljeva iz vizigotske grane zadrala se sve do poetka 8. stoljeda. Godine 712. u sukobu s Maurima poginuo je kralj Roderik, "posljednji kralj Gota" kako su ga opisali neki kasniji izvori. No situacija je ipak bila sloenija: otpor je trajao jo godinu dana (pod kraljem Achilom) i zatim je 718. vizigotski plemid, Pelagije (panj. Pelayo, vl. 718737) osnovao Kraljevstvo Asturije i pokrenuo rekonkvistu. Do sredine 13. stoljeda ponovno osvajanje panjolske bilo je uvelike dovreno, a dotada je gotsko podrijetlo, pogotovo u izmijeenom etnoreligijskom okviru zemlje, postala bitna oznaka plemstva. U kasnijim stoljedima nastala je i puka etimologija po kojoj je naziv hidalgo za pripadnika plemstva, koji jee zapravo nastala od panj. sintagme hijo de, "sin od", potekao od oblika hijo de godo, "sin Gota". Opdenito, gotsko podrijetlo postalo je ved vrlo poeljno i ta se vizija proirila po dobrom dijelu Europe u prvim stoljedima Ilustracija Pelagija iz Asturije (18. stoljeda) prologa tisudljeda. Stoga, kad je papa Aleksandar III. (vl. 11591181) u pismu od 5. rujna 1164. naznao vedskog kralja Karla VII. (vl. 11611167) rex Sweorum et Gothorum, taj je naslov trebao biti laskav (iako se odnosio i na pokrajinu Gtaland). Poslije su se i vedski i danski vladari dugo nazivali "kraljevima Gota". Goti su svuda postali "popularni", pa se ne treba ni uditi zato su u 13. stoljeda i Toma Arhiakon i "Pop Dukljanin" povezali Hrvate odnosno Slavene s Gotima, ili zato je u idudem stoljedu, poljski kralj Kazimir III. Veliki (r. 1310, vl. 13331370), nakon izgradnje nove katedrale u Poznanju, na grobu svoga prethodnika, Boleslava Hrabrog (vl. 9921025), dao urezati pjesmu u kojoj se taj prvi kralj Poljske naziva rex Gothorum et Polonorum. I dobro je poznata svaa koja je izbila 1434. na poetku koncila u Baselu izmeu vedskih i panjolskih predstavnika. Koncil nije mogao poeti s radom dok se nije odredio koji de sudionici sjediti blie i koji dalje od pape, i koji de imati najotmjenija sjedala, u skladu s njihovim ugledom. Tada je biskup Nicolaus Ragvaldi (= Nils Ragvaldsson, u. 1448) iz grada Vxj odrao govor u kojem je tvrdio da je vedski vladar iz roda gotskih kraljeva i zato vedsko izaslanstvo zasluuje najugledniji poloaj. Takoer je zakljuio da je narod vedske pokrajine Vstergtland poteklao od Vizigota, a narod u stergtlandu od Ostrogota. Na to su panjolski predstavnici odgovorili da su samo lijeni i nepoduzeti Goti mogli ostati u vedskoj, dok su junaki Goti napustili tu zemlju i osvojili novu domovinu u panjolskoj.
119

Ali vremena su se mijenjala: na prijelazu u 16. stoljeda


srednji vijek se zavravao i ved na velikom dijelu Europe irile su se misli i uvstva renesanse. I tada je (navodno) talijanski umjetnik Giorgio Vasari (15111574), 1530-ih godina, po prvi put odredio pojam "gotski" kao naznaku za "grubu i barbarsku" kulturu. Kasniji analitiari definirat de vrijeme od 12. do poetka 16. stoljeda u "tehnikom" smislu kao epohu gotike. A to je ba doba kada je i gotsko podrijetlo bilo na velikoj cijeni. Rije je, dakako, o visokom, tj. o razvijenom srednjem vijeku. Ali u poetku odnos renesanse prema "gotskom" i "gotici" bio je opdenit odnos prema prijanjem "srednjem vijeku", lat. medium aevum, koji je bio definiran tek u 17. stoljedu u radovima Georga Horna (16201670), Kristofa Kellera (16341707) i drugih uenjaka. U ranom modernom razdoblju, gotizam ili u ovom kontekstu "goticizam" razvio se prije svega kao vedska Giorgio Vasari, autoportret (oko 1570). ideologija o podrijetlu. Vidjeli smo da je u 15. stoljedu biskup Nicolaus Ragvaldi isticao gotsko podrijetla veda na koncilu u Baselu. Njegova tvrdnja da su pokrajine Gtalanda, koje su se tada nalazile pod vladu vedskog kralja, bile domovina Gota, imala je stanovitu potvrdu u Jordanesovoj Getici, prema kojoj su Goti potekli iz zemlje "Skandze", iz koje su migrirali pod kraljem Berikom. No je li ime Gtaland doista bilo povezano s Gotima? U srednjemu vijeku narod te zemlje nazivao se Geatima, i njihov najpoznatiji "knjievni" predstavnik bio je junak Beowulf iz anglosaskog epa. Meutim Geati, iako su moda doista potekli od prajezgre Gota, ipak nisu bili vedi. Jedan od ranih kritika gotske teorije o podrijetlu veda bio je Matija iz Mjehova, koga smo spomenuli ved u prethodnom dva odjeljka. Za Matiju su Goti potekli iz Poljske, ne iz Skandinavije, iako je u odnosu na njihov jezik ostao poprilino dvosmislen (poljski ili germanski). Daljnji korak u razvitku vedskoga goticizma uinio je Johannes Magnus (ved. Johan Mnsson, 1488 1544), posljednji katoliki nadbiskup u Uppsali. U svom djelu Historia de omnibus gothorum seonumque regibus ("Povijest svih gotskih i vedskih kraljeva", 1554) tvrdio je da je Jafetov sin Magog bio prvi kralj vedske, te da je Jordanesov Berik (koji je poveo Gote na europski kontinent) zapravo bio Erik I. i rodonaelnik vedskih vladara. Komentatori primijeduju i da je nadbiskup Johannes bio osobito nesklon prema Dancima, koji su svojedobno dominirali u Skandinaviji u doba Kalmarske unije (13971523). Inae u idudim stoljedima Danci de takoer polagati svoje pravo na gotsko podrijetlo. Poslije Johannesove smrt, njegov mlai brat Olaus (= Olof Mnsson 14901557), osigurao je objavljivanje bratova djela. Meutim Olaus je poznat i po vlastitom doprinosu: 1539. objavio je "Pomorsku kartu" (Carta marina), koja se smatra prvim podrobnim prikazom Skandinavije, i koju je poslije obrazloio u svojoj knjizi "Povijesti sjevernih naroda" (Historia de Gentibus Septentrionalibus, Rim 1555). U knjizi je, meu inim, oznaio runsko pismo kao "gotsko pismo", a na karti (u donjem desnom rubu) prikazao je stablo podrijetla mnogih europskih naroda, "ex Scandia" (prema razliitim autorima). U 17. stoljedu mnogo dalje od toga podi de Olof Rudbeck stariji (16301702), lijenik i profesor medicine na Sveuilitu u Uppsali, polihistor i predak Alfreda Nobela. Kao lijenik Rudbeck je zasluan za otkride limfnoga sustav.
120

No Rudbeck je takoer doveo goticism do vrhunca, i u svom


golemom djelu Atlantica (1679-1702) tvrdio je da je upravo vedska bila nekadanja Atlantida iz koje je potekla sva civilizacija, pa ak i da je izvorni jezik rajskoga vrta bio vedski. U odgovoru na takve misli, vedski teolog Anders Pederssen Kempe (16221689) u satirikom lanku iz 1688. godine, napisao je: da, u raju je Bog govorio vedski, Adam je govorio danski, a zmija je u rajskom vrtu govorila francuski! Kritiku na raun Rudbecka izrazio je isto Denis Diderot (1713 1784) u svom prilogu o etimologiji u znamenitoj Enciklopediji. Treba redi da je u 17. stoljeda vedska bila na vrhuncu svoje modi, tada kao jedna od vodedih protestanskih sila u Europi a "goticizam" pruao je ideoloki temelj za tadanju politiku. Zato je i kralj Gustav II. Adolf (r. 1594, vl. 16171632), prozvan "Lav sa sjevera", poticao vedsko plemstvo da slijede uzor svojih gotskih predaka. Martin Mijtens (16481736), portret Olofa I moglo bi se redi da je "goticizam" tada meu vedima imao Rudbecka (1696) slinu pokretaku ulogu kao to je "sarmatizma" imao u isto vrijeme meu pripadnicima poljskog plemstva ali bez dodatne kulturne razrade "sarmatizma". U pozitivnom smislu, "goticizam" je poticao zanimanje za nordijsku prolost i traganje za nordijskim starinama. Tijekom 17. stoljeda uglavnom Danci i vedi skupljali su i objavljivali islandske ljetopisi i razne nordijske sage. Primjerice, u to vrijeme su se objavili prvi prijevodi "Kruga zemaljskog" (stnord. Heimskringla) Snorrija Sturlusona (11791241) na danski (1633) i vedski i latinski (1697). Godine 1643. islandski luteranski biskup Brynjfur Sveinsson (16051675) poslao je danskom kralju Kristijanu IV. (vl. 15881648) rukopis Starije Edde, koja je bila izgubljena od 13. stoljeda, a 1665. se u Kopenhagenu objavio i izvorni tekst Mlae Edde (poznate kao "Snorrijeva Edda"). I bilo je isto u duhu vremena da su u prvom dijelu 17. stoljeda nizozemski kartografi Hendrik Hondius (15971651) te Willem Blaeu (15711638) i njegov sin Joan (15961683) izradili posebne zemljovide "Gotije" (Hondius 1638. godine a Blaeuovi u njihovom atlasu Theatrum Orbis Terrarum, 1645. godine). U 18. stoljedu utjecaj "goticizma" je popustio, upravo kao to je poljski "sarmatizam" u istoj epohi oslabio pod kritikom novih ideja. No pomak prema romanticism u drugom dijelu stoljeda obnovio je zanimanje za staronordijske i uopde za germanske teme, dakako ne samo u Skandinaviji, nego i u Engleskoj, Njemakoj i drugdje. Meu istaknutijim ljudima koje su iskazivali takav interes na poetku epohe romanticizma bili su pjesnici Thomas Gray (17151771), Friedrich Gottlieb Klopstock (17241803) Johannes Ewald (17431781), i utjecajni njemaki povjesniar kulture, filozof i pjesnik Johann Zemljovid Gotije iz atlasa Williema i Joana Blaeua (1645). Poprilino je zanimljiva je asocijacija na seobu narodu u donjem Gottfried von Herder (17441803).
desnom kutu.

121

U ranom 19. stoljedu, germanski starine i mitovi nadahnjivali


su i pjesnike Williama Wordsworthsa (17701850) i Johna Keatsa (17951821), kao i pisca danske himne Adama Gottloba Oehlenschlger a(1779-1850). U vedskoj se tada osnovala "Gotska udruga" (Gtiska frbundet, 1811- 1844), sa svrhom da obnovi "vikinki duh": njezin utemeljitelj bio je Jakob Adlerbeth (1785 1844), a meu vanijim lanovima isticali su se pjesnici Erik Gustaf Geijer (1783-1847) i Esaias Tegnr (1782-1846). Udruga je izdavala asopis Iduna, prema imenu staronordijske boice-uvarice zlatnih jabuka od kojih su bogovi dobivali vjeitu mladost. Osim toga, Adlerbeth i drugi lanovi su objavljivali nordijske spjeve na vedskom, ali obino su polazili od danskih prijevoda. Inae u Danskoj utjecajni pisac i pjesnik Nikolaj Grundtvig (1783-1872) objavio je 1820. i danski prijevod staroengleskoga epa Beowulf, to je bio prvi prijevod tog Esaias Tegnr, rad Gustafa Sandberga (1782 djela na neki moderni jezik. 1854). lanovi "gotske udruge" preuzeli su i staronordijske osobna imena: Adlerbeth se potpisivao "Rolf", Geijer kao "Einar Tambaskjlfver", a Tegnr se odluio nazvati "Bodwar Bjarke", itd. Nadalje, vjerojatno pod utjecajem tadanjih arheolokih nalaza iz Skandinavije, primjerice malih kipova ratnika naenih kod sela Grevensvnge na Zelandu jo 1779. godine (koji odgovoraju i istodobnim petroglifskim prikazima kao i mnogo kasnijim nalazima iz predvikinke "vendelske kulture"), lanovi "gotske udruge" katkad su na svojim sastancima nosili kacige s rogovima. To je moda doprinjela stvaranju tipine ikonografije "vikinga s rogovima", koja se uvrijeila u 19. stoljedu i odrala sve do naih dana, unato svim komentarima arheologa i povjesniara. Ali u drugom pogledu barem je jedan lan "gotske udruge" svojim djelom bitno utjecao na irenje romantine slike o vikinzima po Europi. Naime, godine 1825. (na temelju jedne islandske pjesme nastale oko 1300. i jo 1737. prevedene na vedski), Esaias Tegnr objavio je svoj spjev Frithiofs saga (tj. "Frithiofova saga"). U germanskom svijetu, veliki pjesnik Johann Wolfgang von Goethea (17491832) odmah je skrenuo pozornost na taj rad i zatraio da se prevede na njemaki. Poslije je u Velikoj Britaniji William Strong (17881860), kapelan na kraljevskom dvoru u Windsoru, objavio prvi engleski prijevod (1833), koji je posvetio tada mladoj prijestolonasljednici, princezi Viktoriji (18191901). Prema jednoj procjeni Tegnrov spjev bio je preveden na gotovo sve europske jezike: i to dvadesetak puta na njemaki i moda jo vie puta na engleski. A upravo je u Velikoj Stereotip "rogatih vikinkih kaciga", ilustracije Britaniji u epohi koji se obino naziva "viktorijanskom", iz engleskog prijevoda "Fritjofove sage" (1910), postao jednim od imbenika tzv. "vikinkog preporoda" Thomas Heath Robinson (18691950). (Viking revival).
122

Kako je prof. Andrew Wawn sa Sveuilita u Leedsu nedavno napisao: "viktorijanska Britanija zapravo
je izumila vikinge kako ih danas poznajemo". Viking Fritjof je bio uzor viktorijanskih vrlina: bio je hrabar, lakonian, lirian, poticao je svoje ljude, bio je odan braku, izbornom vodstvu i sklon krdanstvu. I te odlike, tvrdi Wawn, evocirale su i ideale o ustavnoj monarhiji, demokratskoj odgovornosti, pa i drutvenog darvinizma i uzlazne drutvene pokretljivosti, kao i obiteljske i duhovne vrijednost viktorijanaca. I tovie, u smislu podrijetla, tvrdilo se tada da sama kraljica Viktorija potjee od Odina, odnosno da sva hanoverska dinastija potjee od Ragnara Lodbroka (dosl. "Ragnar dlakavih hlaa"), vikinga iz 9. stoljeda, koji je moda napao Pariz. Godine 1861. George Dasent( 18171896), u komentaru svom prijevodu "Prie o spaljenom Njalu", usporedio je vikinge s Engleskom u 19. stoljedu: " bili su pedeset godina ispred svijeta Prednjaili su u utrci za civilizaciju i napredak; ved su se dobro pokrenuli prije nego to je ostatak svijeta pomislio o utrci" Poslije se kotski pisac, Robert Michael Ballantyne (18251894), na kraju svoje knjige za britansku mlade "Erling Smjeli: Pria o nordijskim kraljevima mora" (Erling the Bold: A Tale of Norse Sea Kings, 1869), obratio njezinom "itatelju" ovim rijeima:
Da, moda ima vie nordijske krvi u vaim ilama nego to ste mislili, itatelju, bez obzira na to jeste li Englez ili kot; jer su ti izdrljivi morski skitai napali nae zemlje s sjevera, juga, istoka i zapada Imamo dobrog razloga odnositi se prema njihovoj uspomeni s potovanjem i zahvalnodu, unato njihovim manama i grjesima, jer mnogo toga to je dobro i pravedno u naim zakonima i drutvenim obiajima, mnogo toga to je muevno i bodro u britanskom ustavu, i mnogo od nae snane ljubavi prema slobodi i potenju, je posljedica snage, hrabrosti, poduzetnitva i smisla za pravdu, koji su ivjeli u njedrima tih surovih drevnih morskih kraljeva Norveke.

U nae vrijeme, vedski autor i novinar Jan Guillou (1944) izrazio je drukije, mnogo kritinije
miljenje o razlozima zato su vikinzi toliko fascinirali ljude u viktorijanskoj Britaniji. U televizijskoj seriji Arms rike ("Grb kraljevstva"), napravljenoj prema njegovom scenariju, Guillou je obradio i temu "goticizam", i djelovanje "gotske udruge", kao i tadanju sklonost Britanaca prema vikinzima. Prema njemu, ta je sklonost imala (jo) dva razloga: takmienje s Njemakom (koja je tada bila u usponu kao svjetski sila), oko predvodnitvu u germanskom svijetu, i traenje povijesnih pretea za britanski imperijalizam. Inae, o odnosu prema ovoj problematici u Njemakoj zasad treba redi samo to da su i u toj zemlji nastali slini pokreti, od kojih de neki napokon dovesti do dobro poznatih pojava u 20. stoljedu. Meutim, to je neto sloenija tematika, i ulazi u drugi kontekst. S druge strane, moemo primijeti da se oko sredine 19. stoljeda isticanje nasljea sjevernih Germana i njihovih vrlina rairila i u (preteno) anglojezine zemlje u prekomorju. U tom smislu, u SAD-u se 1843. pojavila kuriozna knjiga George Perkins Marsha (18011882), "Goti u Novoj Engleskoj" (The Goths in New England), s porukom da su ameriki protestanti naslijedili moral Gota, asnih boraca protiv opakoga rimskoga carstva. Zapravo vedski "goticizam", britanski "vikinki preporod" i usporedivi pokreti u drugim zemljama bili su (barem jednim dijelom) okrenuti protiv "ideoloke" nadvlasti klasine grkorimske kulture, koja je nadahnjivala zapadnu Europu od vremena humanizma i renesanse. Dakako, donekle se moe redi da je i romanticizam, opdenito, iao u tom smjer, upravno zbog svoje "rehabilitacije" srednjovjekovlja. Romanticizma je napokon zahvatio svu Europu i mnoge nekadanje europske kolonije, i djelovao na razne aspekte kulture: osim na knjievnosti, i na glazbu, slikarstvo, arhitekturu, pa i politiku i znanost.
123

No iako je interes za staronordijsku i germansku prolost najvjerojatnije imao neku pokretaku ulogu
u tom procesu, u daljem tijeku gotovo su se svi europski narodi okrenuli prema vlastitim korijenima, i to najede iz srednjeg vijeka. "Proljede naroda" i narodni preporodi svjedoe o tome. I usporedo s time sam pojam "goticizma" se uopdio i opet, kao nekada, usmjerio na vrednovanje srednjovjekovnog nasljea ali, kako je bilo naznaeno, sada u pozitivnom smislu. Jedno od najoitijih izraza tog trenda, koji je i danas prisutan u vizuri europskih i nekih amerikih gradova, bila je obnova "gotikog stila" u graditeljstvu, koja je zapoela u Engleskoj ved u drugom dijelu 18. stoljeda i trajala sve do poetka 20. stoljeda. Na Zagreb je tek jedan od mnotva europskih (i amerikih) gradova u sreditu kojih se nalaze monumentalne zgrade u neogotikom stilu: najede su to crkve i katedrale, ili zgrade parlamenta, sveuilita, kazalita, premda ima i primjera da su se neogotika rjeenja koristila u gradnji drugih zdanja, pa i mostova. Fascinacija sa srednjem vijekom potaknula je od kraja 18. stoljeda i jednu drugu tendenciju, koja se takoer prvi put pojavila u Engleskoj, i koja je u stanovitom smislu ila i protiv romantikog vrednovanja srednjovjekovlja i ujedno se stapao s tom tendencijom. Rije o razvitku tzv. "gotike" fikcije i senzibiliteta, koji stavlja naglasak na strah, zlo, mranjatvo i tajanstvenost. Prvo takvo djelo, Dvorac Otranto (= The Castle of Otranto), objavio je jo 1765. engleski povjesniar umjetnosti, antikvar i politiar Horace Walpole (17171797), koji ga je u podnaslovu izriito oznaio kao "gotiku priu". Inae Walpole (pod pseudonimom William Marshall) predstavio je knjigu kao prijevod talijanskog rukopisa naenog u Napulju 1529. koji govori o dogaajima iz kriarskih ratova. To je bilo u skladu s tendencijom prvih "gotikih" autora u Engleskoj da smjeste svoje radnje u katoliki srednji vijek. Naime njihova djela imala su i antikatoliki naboj, te povezivali mranjatva sa srednjovjekovnom (tj. katolikom) crkvom, samostanima, inkvizicijama, itd. Poslije se anr preinaio i vie se usredotoio na tmurnost i patnje due, to je bilo blie romantinom duhu, no zadrali su se i jo vie razvili motivi duhova, udovita, vampira, ukletih Horace Walpole, izumitelj "gotske fikcije", dvoraca, kobnih ena, okrutnih vladara i slino. Osim toga, ulje na platno Joshua Reynolds (u. 1792). pojavile su se i pretee znanstvene fantastike, primjerice u uvenom romanu Mary Shelley, Frankenstein ili novi Prometej (1818). Egzotinost krajolika bila je isto vana. Osamljena ili daleka mjesta poticala su matu, pa je na kraju irski knjievnik Bram Stroker (18471912) svojim romanom Drakula (1897), pretvorio Transilvaniju gotovo u domovine "gotike". Ali Stoker nikada nije posjetio Transilvaniju, ni neki drugi kraj istone Europe. ivot je proveo najvie u Engleskoj, iako je putovao i volio posjedivati SAD. I upravo de se SAD-u i u Engleskoj, uz sve vedi razvitak modernih medija, najvie afirmirati tzv. "gotiki" ili "hororski" anr, i napokon u nae vrijeme dovesti i do novoga ivotnoga stila meu mladima, tzv. "Gotima" (engl. Goths), to predstavlja poprilino dalek semantiki pomak od prijanjih znaenja tog imena.

124

Britanski izraelizam
Vidjeli smo da su Rimljani u antici i Franci u ranom srednjovjekovlju, u vremenu svoga uspona,
pripisivali sebi slavne trojanske korijene, i poslije su i drugi narodi traili za sebe ugledno podrijetlo: od Jafetovih sinova iz Tablice naroda, od Gota ili Sarmata, i ak iz roda hunskoga voe Atile (u sluaju Maara). Britanci su takoer za sebe iskonstruirali mitska ishodita (prvo keltski Britanci, poslije i germanski). Nennius je opisao jafetovsko-trojansko rodoslovlje Bruta a germanski Britanci, Englezi, postupno su prihvatili i te (opde)britanske motive, uz vlastite predaje o podrijetlu engleskih kraljeva od Wodena, koje de se opet istaknuti u modernom dobu, u vremenu porasta zanimanja za germansko-nordijskim korijenima (to je bilo naznaeno u prijanjem opisu goticizma). Ali u meuvremenu Europu je zahvatila protestantska reformacija, i u to doba Henrik VIII. Tudor (14911547) odvojio je englesku crkvu od Rima proglasivi sebe 1534. njezinim poglavarom. Ipak, konano prestrojavanje Engleske u protestantski tabor bio je sloen proces, koji je napredovao tijekom engleskoga graanskog rata (16421651) no zavrio tek nakon dolaska Vilima III. Oranskog (16501702) i Marije II. Stuart (16621694) na prijestolje Engleske, kotske i Irske poslije tzv. "Slavne revolucije" (16881689). Engleska je u toj epohi od vladavine Henrika VIII. sve do pobjede protestantizma doivjela i kulturni napredak pogotovo za vrijeme Henrikove kderi Elizabete I. (r. 1533. vl. 15581603), kao i postupni porast modi na svjetskom planu, koji de u idudim stoljedima osigurati njezin gospodarski polet. Osim toga, 1707. Engleska je slubeno postala sredite Velika Britanija (stvorene te godine zakonom o uniji izmeu Kraljevine Engleske i Kraljevine kotske). Englezi, i napokon Britanci u novovjekovnom smislu, pokuavali su u oznaenom razdoblju pronadi nov identitet za sebe i protestantizam je nedvojbeno utjecao na tu njihovu potragu. Izraziti pobornici protestantskih i najede kalvinistikih naela, poznati kao "puritanci" jo od vremena Elizabete I., smatrali su da se engleska dravna crkva, anglikanska, nije dovoljno udaljila od rimokatolikih obreda i vjerovanja. U takvom ozraju stotinjak ljudi, polovinom tzv. "separatisti" od engleske crkve, krenulo je 1620. na brodu "Mayflower" u Ameriku i osnovalo koloniju Plymouth u Novoj Engleskoj. Slijedile su druge migracije, tako da je do 1641. ved dvadesetak tisuda puritanaca stiglo u Novu Englesku i druga amerika podruja. Biblijski motiv odlaska u "obedanu zemlju" bio je svakako prisutan u ideologiji tih britanskih kolonista. U historiografiji i opdem imaginariju SAD-a sudionici prve te puritanske seobe poznati su kao "oevi hodoasnici", engl. Pilgrim fathers, to uvelike evocira sliku o starozavjetnim patrijarsima. Iako Biblija predstavlja Boju objavu za sve krdane, protestantske konfesije osobito istiu vanost i novozavjetnih i starozavjetnih tekstova, i to katkad ak u doslovnom smislu. tovie, protestanti su se trudili uiniti Bibliju dostupnom narodima na njihovim jezicima. Postojali su, dodue, i stariji prijevodi na narodne jezike (na William James Linton (18121897), gravura, i Granville Perkinsa (1830 katalanskom, njemakom, francuskom, 1895), crte: Plovidba broda "Mayflower"
125

srednjoengleskom, ekom), ali ipak bitan pomak bio je ostvaren od poetka protestantske reformacije. Lutherova Biblija na njemakom jeziku, s Novim i Starim zavjetom, tiskana 1534. u Wittenbergu, posluila je u tom sklopu kao opdi uzor, ali za anglikance i engleske puritance Biblija kralja Jakova, dovrena 1611. godine, bit de kljuna. Okretanje prema Bibliji, u razdoblju sve vede afirmacije Velike Britanije, dovelo je napokon i do jedne kuriozne koncepcije o podrijetlu. Katkad se tvrdi da je engleski pravnik i uenjak John Sadler (16151674), takoer zastupnik u Parlamentu, glavni pisar Londona i osobni tajnik Olivera Cromwella (15991658), prvi pokrenuo misaonu konstrukciju koja de dobiti naziv "britanski izraelizm" ili "angloizraelizam" (v. Tudor Parfitt, The Lost Tribes of Israel: the History of a Myth. London: 2002, str. 42). Ta pretpostavka nije sasvim uvjerljiva, premda je Sadler, u svom kljunom djelu "Prava kraljevstva" (The Rights of the Kingdom, 1649), meu inim, usporeivao engleske zakone i obiaje s drevnim izraelskima, i ak naveo jednu etimologiju imena Britanije od tobonjeg fenikog Berat Anac, to bi znailo "polje kositra i olova" (ibidem, 44). Inae Sadler je imao vrlo dobro miljenje o Izraelcima, odnosno idovima: bio je i hebrejist i odravao je prijateljske odnose s rabinom Menassehom Ben Israelom (16041657), koji je u suradnji s Cromwellom omogudio povratak idova u Engleskoj, gotovo tri i pol stoljeda nakon to ih je Eduard I. Plantagenet (12391307) prognao iz zemlje (ediktom iz 1290. godine). S jedne strane, britanski izraelizam polazio je od jedne starozavjetne zagonetke, koja je fascirala idovske i krdanske uenjake (i ne samo uenjake) jo od ranog srednjovjekovlja. Kamo su nestala "izgubljena plemena Izraela"? Naime, kako je poznato, Stari zavjet govori o dvanaest plemena Izraelidana, nastalih od sinova i unuka patrijarha Jakoba/Izraela, koji su nakon izlaska iz Egipta podijelili meu sobom osvojeno podruje Kanaana (jedino pleme Levija nije dobilo zasebni teritorij, dok se pak Josipovo pleme razdijelilo na dva, prema njegovoj dvojici sinova, Manaea i Efrajima). Poslije smrti kralja Solomana (r. oko 1011. pr. Kr., vl. oko 971931 pr. Kr.), njegov sin Rehoboam (u. oko 915. pr. Kr.) nije uspio odrati jedinstvo drave, pa je deset sjevernih plemena stvorilo novu Kraljevinu Izrael na sjeveru, s prijestolnicom u Samariji, dok su na jugu plemena Benjamina i Jude (s kojima se vjerojatno ved stopilo imunovo pleme) nastavila Davidovo nasljee u Kraljevini Jude, sa sjeditem u staroj prijestolnici Jerzuzalemu. Sjeverna plemena iz Kraljevine Izraelu naala su se pred ekspanzijom Asirskog carstva, i na kraju je 721. pr. Kr. Sargon II. (vl. 722705) potpuno raselio "dom Humrija", tj. rod ili pak narod izraelskog kralja Omrija u Samariji. Potkraj 6. stoljeda pr. Kr., za vrijeme novobabilonske nadmodi, i juna plemena doivjela su slinu sudbinu, to je dovelo do "babilonskoga suanjstva", ali 538. pr. Kr. perzijski car Kir Veliki (vl. 559530. pr. Kr.) osvojio je Babilon i dopustio Judejcima da se vrate u domovinu, dok je sudbina sjevernih plemena i dalje ostala neizvjesna. Jo u 1-2. stoljedu n.e. rabini Akiva ben Jozef i Eliezer ben Hirkan raspravljali su o mogudem povratku tih nestalih plemena: prvi je tvrdio da se nede vratiti i drugi da de se ipak jednom vratiti. Ali vanija u to vrijeme bila su nova raseljenja koja su provodili Rimljani. U krdanskom srednjem vijeku tema o nestalim plemenima Izraela razvijala se usporedo s porastom zanimanja za nepoznata podruja svijeta. U Irskoj, primjerice, nastala je predaja da je Sv. Brendon (Branainn iz Clonferta, oko 484577 n.e.), koji je toboe preplovio ocean u koanom amcu (ir. currach) i otkrio potomke izgubljenih plemena na nekom dalekom otoku.
126

U 9. stoljedu idovski trgovac Eldad ha-Dani (= Eldad iz plemena Dana) tvrdio je da je podanak neke
nepoznate idovske drave u istonoj Africi i tovie da je naao i potomke drugih izraelskih plemena u Africi i Aziji (izriito je naveo da se pleme imuna i dio plemena Manaea nalaze u zemlji Hazara). No kada su ha-Danijevi opisi prodrli u krdanski krugove, uslijedio je odgovor: umjesto zamisli o vanoj idovskoj dravi (uzevi u obzir tadanji odnos krdana prema idovima) nastala je legenda o krdanskom carstvu prezbitera Ivana. Naime, u srednjem vijeku krdanski odnos prema nasljedstvu Biblije bio je ipak dvojak: u Novom zavjetu krdani su nalazili temeljne svojih vjerovanja i svojih obreda (takoeri samog obreda krtenja), kao i osnove crkvene organizacije, dok je Stari zavjet posluio kao model za svjetovnu i politiku organizaciju. Karlo Veliki, primjerice, vidio je sebe kao novi David jer je kralj David bio Boji pomazanik i stoga prauzor kralja (bez obzira na njegove svjetovne grjehove). I isto tako, u hrvatskoj povijesti, ustanova "plemstva dvanaest plemena Kraljevine Hrvatske" (Nobiles duodecim generationum regni Croatie), nastala u 14. stoljedu, slijedila je vie-manje starozavjetni obrazac. Ukratko, Stari zavjet odreivao je strukture modi, dok je Novi zavjet razlikovao vjeru i crkvu krdana od idovske religije. I tako je bilo vie-manje do protestantske reformacije, kada se meu krdanima iz novih protestantskih konfesija opdenito promijenio odnos prema Bibliji. Moe se redi da se meu njima poticao izravniji i radikalniji (tj. korjenitiji), a kao posljedica biblijskih prijevoda takoer i demokratskiji odnos prema Bibliji. Meu britanskim puritancima u Americi, primjerice, to simboliki ilustrira i nov obiaj davanja djeci esto starozavjetna osobna imena. U biti je nastala identifikacija s biblijskim "izabranim narodom", to nije nuno znaila identifikacija sa idovima, jer je protestantski odnos prema idovima bio poprilino sloen. Martin Luther (14831546) negativno je govorio o idovima, pogotovo u svom radu "O idovima i njihovim laima" (Von den Juden und Ihren Lgen, 1543), dok je drugi znameniti reformator, Jean Calvin (15091564), ini se, imao dvojni stav i razlikovao je biblijske idove od svojih idovskih suvremenika. No u Engleskoj, u kojoj je u prvom dijelu 17. stoljeda utjecaj kalvinizma porastao, razvilo se razmjerno dobro miljenje o idovima, o emu svjedoe stajalita ljudi poput Johna Sadlara i takoer Cromwellova odluka da dopusti povratak idova u zemlju (premda je Cromwell zapravo ciljao na idovsku financijsku pomod). Dakako, rekli smo da Sadler nije izumio britanski izraelizam, ali je ipak njegova usporedba izraelskih i engleskih zakona i obiaja bila znakovita. I kada je tono nastao britanski izraelizam? Tendencije su sazrijevali tijekom 17. i 18. stoljeda: religijske promjene i nov odnos prema Svetom pismu, porast modi Engleza ili ved Britanaca na svjetskom planu, traenje identiteta razliitog od prijanje uklopljenosti Engleske u opdi europski okvir, i sve jai osjedaj "izabranosti" u odnosu na druge narode, koji je podsjedivao na izabranost naroda Izraela u Starom zavjetu. Ali britanski izraelizam u doslovnom smislu ipak nikada nije postao vodedom etnoideologijom u Velikoj Britaniji ili u njezinim kolonijama, za razliku od poljskoga sarmatizma, ili mnogih sredovjekovnih etnogenetskih razrada. Zapravo je ostao bizarni kuriozitet, bez obzira na to to je svojedobno stekao i velik broj pristaa, zbog ega je i danas zanimljiv.
127

Prva osoba koja je izrijekom tvrdila da su i mnogi


Britanci potomci izgubljenih plemena Izraela bio je Richard Brothers (17571824), bivi mornarski asnik roen u Newfoundlandu, danas u Kanadi. Brothers je jo kao djeak 1771. pristupio u britansku kraljevsku mornaricu, gdje je 1783. stekao in porunika. Idude godine bio je asno otputen i umirovljen; 1786. se oenio i nastanio se u Bristolu. No bududi da mu brak nije bio sretan, ubrzo se vratio u mornaricu, koju je opet napustio 1789., osjetivi da vojna sluba nije u sukladu s krdanskom etikom. Vjera mu je tada bila izrazito kalvistika i zakljuio je da vie ne moe sluiti kralju, poglavaru anglikanske crkve. Ostavi bez prihoda, od 1791. poeo je dobivati mistika iskustva. Glas anela najavio mu je propast "Velikoga Babilona", Londona: molio se Bogu, i on ga Richard Brothers, bakrorez iz 1790-ih koji je je navodno usliao i potedio grad, ali kada je 1792. izradio njegov tadanji sljedbenik William Sharp (1749 1824). U naslovu ispod portreta pisalo je: izbila francuska revolucija, smatrao je da de Francuzi "Richard Brothers, princ Hebreja". donijeti Boji sud. Svoje vizije Brothers je iznio u raznim pamfletima, i zatim u djelo "Otkroveno znanje o proroanstvima i vremenima" (A Revealed Knowledge of the Prophesies and Times), u kojem je sebe proglasio apostolom nove religije, "princom Hebreja" i izravnim potomkom roda kralja Davida, kojemu je bila povjerena uloga vradanja idova, odnosno Hebreja, u Palestinu 1798. godine. U pogledu idova, Brothers je tvrdio je da su "vidljivi idovi" (tj. prepoznatljivi idovi u njegovom dobu) tek manji dio svih Hebreja, tj. potomaka Izraela, meu kojima se nalaze i "oni koji ispovjedaju krdanstvo, ali koji svi potjeu od bivih idova u zemlji Izraelu koji su, u raznim vremenima, bili odvedeni, zarobljeni, u sve narode" (A Revealed Knowledge... str. 87). Dakle, smatrao je da se bioloki potomci Izraela nalaze svuda meu krdanskim narodima i uostalom, svoju je knjiga namjenio "na dobrobit svih naroda". Pa ipak njegove rijei "vi ste sveto sijeme, narod i sveci Najviega" (ibidem) bile su faktiki upudene Britancima, to de poslije nadahnjivati britanski izraelizam. S druge strane, Brothersova ocjena o monarhiji i kraju uri III. (r. 1738., vl 17601820) bila je loa. Kao instrument Bojega suda, vjerovao je da de revolucionarni Francuzi sruiti englesku monarhiju i da de etiri tadanje europske sile koje su ratovale protiv Francuske (Austrija, Prusija, panjolska i Engleska/Britanija) snositi posljedice, jer se protive Bojoj volji. Jo je predvidio iznenadu i trajnu propast Turske, Rusije i Njemake, nakon ega de mu biti omogudeno predvoditi povratak Hebreja u Izrael. Ali Brothersa je najvie stajala osuda kralja ure III., kojemu je predvidio osobnu propast. Temelje za tu osudu naao je u sedmom poglavlju starozavjetne Knjige Daniela, u prorokovom snu o etiri nemani, neprijateljima Izraela, koje su izile iz more. U klasinom tumaenju te etiri nemani: lav s orlovskim krilima, medvjed, etveroglavi krilati leopard i bide sa eljeznim zubima i rogovima, odnosile su se na Novobabilonsko, Perzijsko, Aleksandrovo i Rimsko carstvo, no Brothers je prvu neman povezo s urom III., uz tvrdnju da de mu krila biti operuena ako ne prekine rat s Francuzima i prizna samoga Brothers kao proroka.
128

U izdanju svoje knjige iz 1795. bio je izriit i kralju poruio: "Gospodin Bog mi nareuje da kaem tebi,
uri Tredem, kralju Engleske, da odmah meni, u Londonu obznanjoga princa Hebreja i svima narodima poglavar, smjesta mora predati svoju krunu, tako da sva tvoja mod i vlast moe prestati" (v. Revealed Knowledge, 1795, 11: 115-120). Brothers je ubrzo bio uhiden 1795. za izdaju, ali se optuba preinaila, i bio je utamnien kao "kriminalni umobolnik". Njegovi pobornici uspjeli su osigurati njegov premjetaj u privatni azil, gdje je ostao sve do 1806., a zatim je jedan od njegovih posljednjih privrenika, bogat kotski odvjetnik John Finlayson (17701854) preuzeo brigu za njegovu skrb. Zavrnicu ivota, Brothers je poveo crtajudi znakovlje i odore Novog Jeruzalema. Sve u svemu, bio je doivljen kao udak, vjerski zanesenjak ili luak, ali kako je Deborah Madden zakljuila: "njegova proroka mata potekla je iz istog bogatog teolokog, politikog i kulturnoga sklopa koji je potaknuo 'radikale' poput Toma Painea, i ujedno nadahnjivao pjesnike i umjetnike poput Williama Blakea." (v. "The religious politics of prophecy: Or, Richard Brothers's Revealed Knowledge confuted", History of European Ideas, sv. 34, br. 3, rujan 2008, str. 270). I doista zauduje kakvu je podrku Brothers dobivao. Mnogi su ljudi rado sluali njegove govore, ili itali njegova djela, to potvruje velik broj izdanja njegove knjige "Otkroveno znanje". tovie, meu njegovim pobornicima nalazio se ak i vrsni filolog-orijentalist i zastupnik u engleskom parlamentu Nathaniel Brassey Halhed (17511830), koji je svojim govorom u Parlamentu i pisanjem uspio osigurati Brothersovo putenje iz tamnice (premda je zbog te podrke otetio svom ugledu). Zapravo, Halhed, Sharp i drugi mnogi ljudi toga doba ivjeli su u opdem ozraju "milenarizma", potaknutim krupnim povijesnim promjenama u godinama na kraju 18. stoljeda (osobito amerikom i francuskom revolucija), a koje je stvaralo sklonost prema mistikim svjetnazorima. Po svemu sudedi, Maddenova je tono zakljuila da je taj isti duh vremena utjecao takoer i na osobe poput engleskog pjesnika i slikara Williama Blakea (17571827), koji je isto tako tvrdio da je kroz sav svoj ivot doivljavao vizije Boga. Meutim, za razliku od Blakeovih znatnih umjetnikih postignuda, ija su vrijednost vrlo oita i danas, Brothersova proroanstva bila su ubrzo otpisana kao suluda i komina. Kada se njegova predskazivanja o povratku Hebreja u Svetu zemlju i o propasti raznih europskih drava nisu ostvarila u predvienoj 1798. godini izgubio je gotovo sve svoje sljedbenike, i poslije njegove smrti njegov skrbnik Finlayson uruio je golem raun britanskoj vladi za trokove koje je imao za njegovo uzdravanje. Pa ipak, model je nastao i poslije su britanski izraelizam doradili drugi autori, i to u toboe "povijesnom-znanstvenom" smislu. Ali dok je Brothers vjerovao da radi za dobrobit svih naroda bez obzir na to to je potomke Izraelidana vidio najede meu Britancima moe se redi da je u 19. stoljedu britanski izraelizam u irem smislu, koji je ukljuivao i SAD, ved preuzeo starozavjetnu ideju o izabranom narodu kako bi opravdao i uspon Britanskoga William Blake (1757 1827), "Veliki arhitekt", engl. carstva i ekspanziju SAD-a. Ancient of days (1794).
129

Znamenita amerika ideologija "manifestne sudbine" (Manifest Destiny), koja je imala svoje korijene u
kalvinizmu, isto je tako zamislila (britanske) Amerikance kao "izabrani narod".
Manifestna sudbina
Sliku na desno, "Ameriki napetak", naslikao je oko 1872. John Gast (r. 1842 godina smrti nepoznata. Gast je bio Nijemac, roen u Pruskoj, i u ovoj slici opdenito prikazuje sudbinsko osvajanja bijeloga ovjeka, pod vodstvom "Kolumbije", olienja Amerike. Prikaz je u skladu s doktrinom o "manifestnoj sudbini". Taj je izraz izmislio ameriki novinar John Louis O'Sullivan (1813 1895), u lanku iz 1845. u kojem je zagovarao pripojenje Teksasa i Oregona SAD-u. Iako je u poetku postojala i stanovita sloboda u tumaenju tko je sudbinski "izabran", postupno se ideja o "izboru" suzio na ljude preteito anglosaskoga (ili barem germanskog i/ili protestanskog) podrijetla.

"Povijesne" osnove za britanski izraelizam , ili zapravo ved angloizraelizam, prvi je razradio uenjaksamouk i laiki ministrant John Wilson (17991870), roen u kotskoj (bio je sin tkalca iz Irske, koji se doselio u kotsku). Wilson je traio naznake i dokaze za svoju teoriju u biblijskim tekstovima, kao i u djelima Herodota, Josipa Flavija i nekih vodedih povjesniara svoga doba, prije svega Sharona Turnera (17681847) i Georgea Rawlinsona (18121902) Zatim je potkraj 1830-ih odrao seriju predavanja najede u kolskim dvoranama oko Liverpoola, koja je 1840. skupno objavio u knjizi "Nae izraelitsko podrijetlo" (Our Israelitish Origins). Zanimljivo je da je Wilson bio i velik pobornik frenologije, tadanje znanosti (ili dananje pseudoznanosti) koja je pokuavala utvrditi umne i duhovne znaajke ljudi prema obliku njihovih lubanja. Na poetku svoje knjige Wilson je spomenuo dvije praiskonske "rase" potomke Kajina, koji su bili "emfatino zli", i potomke Seta, koje je povezao sa "sinovima Bojim" iz estoga poglavlja Postanka (tu smo temu ved komentirali u kolegiji u raspravi o Potopu). Iz mijeanja tih dviju rasa navodno je nastalo "modnije potomstvo", ali ija mod nije bila posvedana Bogu, pa je zato gotovo sasvim propalo u Potopu, s iznimkom Noine obitelji, od koje su nastale dananje "velike rase ovjeanstva". Wilson je razlikovao tri takve "velike rase": kalmuko-tatarsku (Calmuc-Tartar), kavkasku i crnaku. Prvu, koja oito odgovara mongoloidima, nazvao je jafetovskom, i u nju je uvrsio Hune i druge azijske nomadske narode, zatim Kineze, Amerinde, "Laponce" i prve stanovnike Europe, a prema obliku glave zakljuio je da ti jafetovci ne John Wilson portret iz 5. izdanja njegove mare mnogo za djecu ("Ova, jafetovska rasa, manje se brine knjige (London, 1876)
130

za djecu od ostalih rasa; i moe se lako uoiti da u njih, opdenito, postoji manja izboina iznad maloga mozga, u regiji glave odreen za sklonost prema zanimanju za mlade."). Sasvim suprotna u tom pogledu bila je crnaka rasa, koju je Wilson (po tipinom obrascu) povezao s potomcima Hama: crnci oboavaju djecu, meutim i sami su navodno kao djeca, pa je potrebno brinuti se o njima kao o djeci. "Kavkasku rasu" Wilson je povezao s "djecom ema", koji su naselili "sredinje prostore svijeta", a samo sredite svijeta bila je, navodno, zemlja Israela, koju je ved na poetku svoje knjige Wilson oznaio kao mjesto biblijskog rajskog vrta. Ti ljudi, tj. potomci ema, imaju "modi u odnosu na duhovni svijet, i koje imaju tendenciju pridati uzvienu i rafiniran vjebu uma", a Izrael je "najsredinije smjeten, i odnosu na zemlju i na tri velike rase ovjeanstva":
"Tu *= u Izraelu, EH+ naa brada u Americi, Australiji, kod Rta Dobre nade, i u Indiji, mogu se zgodno sastati sa stanovnicima Britanije. I, nadalje, zemlja Izrael je ta, u kojoj se suncem opaljeni Indijac moe susresti sa stanovnicima Islanda"

U nastavku, Wilson spominje da je mjeanje rasa nain na koji se rase mogu dalje poboljati, ali sam
de donekle opovrgnuti tu tvrdnju u odnosu na idove.

Naime razluio je "sav Izrael" (all Israel) od idova, koji su tek potomci plemena Jude, i nadalje
povezao je "sav Izrael" s plemenom Josipova mlaeg sina Efrajima, kojemu je patrijarh Jakov odnosno Izrael dao blagoslov prvenstva. Dakako, Wilson nije imao nita protiv idova, i u nastavku svoje knjige, polazedi od svojih frenolokih teza, naglasio je i da je "idovska i engleska glava opdenito istoga oblika" (The Jewish and English head, are of the same general form.). No dodao je da su se potomci Judina plemena, tj. moderni idovi, vjerojatno bili pomijeali s "djecom Hama", to je dovelo do njihove tamnije puti (The modern Jews are many of them very dark complexioned, chiefly perhaps, as having become so intimately blended with the children of Ham). To razlikovanje bit de Wilsonu vano u utvrivanju nasljedstva Izraela. idovi, dakle, nisu jedini Izraelidani, i tovie, bududi da su se moda pomijeali s Hamitima, ide nasljedstvo trebalo bi traiti meu potomcima ostalog Izraela, to de redi meu plemenima koja su Asirci deportirali u 8. stoljedu pr. Kr. I u odreivanju kamo su nestala ta izraelska plemena, Wilson je zapravo usvojio ideje koje su zagovarali tadanji povjesniari. Asirci su ih deportirali prema granici Medije, i odatle su Izraelidani preli Kavkaz i naselili "mjesto grobova" ili "visokih gomila" (high heaps), sjeverno od Kubana (to se oito odnosi na podruje kurgana, prema dananjem nazivlju). Wilson je u nastavku povezao te Izraelidane s bududim Skitima i Sakama, to je bilo vie-manje u skladu s tezama koju su tada zastupali i ugledni znanstvenici. Primjerice, George Ravlinson, poslije je, u biljeci u svom prijevodu Herodota na engleski jezik, primijetio:
Imamo razumne osnove smatrati Gimirre ili Kimerijce, koji se prvi put pojavljuju na granicama Asirije i Medije u sedmom stoljedu pr. Kr., i Sake na kamenu u Behustanu, gotovo dva stoljeda poslije, istovjetnima s Bet-Humrijem iz Samarije, ili s deset plemena Kude Izraela (prijevod: History of Herodotus, Book VII, 1858-1860, str. 378).

Kako smo vidjeli, Bet Humri ili "dom Humrija", tj. "kuda Omrija", odnosi se na Izraelidane koje je
Sargona II. odveo iz Samarije 721. pr. Kr. u skladu s asirskom politikom masovnih deportacija. Wilson je opisao prolost nestalih ili, prema njemu, "skrivenih" plemena Izraela, pozivajudi se na utjecajni rad Sharona Turnera, "Povijest Anglosasa" (The History of the Anglo-Saxons, 17991805).

131

Inae, zanimljivo je da je i sam Turner dolazio na Wilsonova


predavanja, i upravo je on izveo jednadbu izmeu imena Skita/Saka, i Sasa ili Saksonaca. Turner je smatrao da su imena Sasa, Skita i Gota "meusobno zamjenjivi", i Wilson je sasvim prihvatio tu njegovu pretpostavku. No pridodao je da ime "Saksonac" doslovce znai "sin Izaka" (Saxon is, literally or fully expressed, the son of Isaac), i jo je tvrdio da se to ime zadralo u etnonima Kozaka, koji i dalje ive u zemlji nekadanjih Skita, dakle predaka Sasa/ Saksonaca ( the name Cos-sack, being the same with the first part of the name Sac-son. It is the same name, the former having a prefix, the latter an affix.). A iz Skitije i podruja uz Dunav, koja su naselili Goti, slijedile su migracije skitskih/gotskih naroda (velika seoba naroda, EH), koje de napokon dovesti Anglosase, nasljednike kude Efrajima, kao i druge potomke Izraela, u zemlje sjeverozapadne Europe. Danas nam takva historiografija zvui bizarna, ali treba znati da je bila ozbiljno shvadena u prvom dijelu 19. stoljeda. Wilson je svoje zakljuke potkrijepio tezom o nastavku Boje objave: navodno su u staronordijskom spjevu Vlusp, "najstarijoj pjesmi koju su ovi [skitski/gotski] narodi poznavali", ouvani neki izvorni sadraji iz starozavjetne tradicije; poslije se Objava nastavila nakon prelaska tih naroda na krdanstvo (koje idovi nisu prihvatili), i na kraju je Reformacija omogudila jo jednu "obnovu Svetoga pisma, i osloboenje od slube idolima". to se tie potonjeg, Wilson je ved naglasio, "manifestnu nadmod protestantskih naroda nad onima koji su zadrali sve izmiljene prednosti papinstva", premda je zanimljivo da je usput hvalio i slobodno zidarstvo (masonstvo). I poput Stadlera svojedobno, usporedio je i engleske i izraelske zakone i obiaje. Povijesniari ija su djela utjecala na Wilsona: Sve u svemu, za Wilsona su "skrivena" plemena Izraela ivjela Sharon Turner, autor "Povijesti Anglosasa" (ulje na platno: Martin Archer Shee) i George u nekoliko zemalja sjeverozapadne Europe naseljenih Rawlinskon, prevoditelj Herodota na engleski skitskim/gotskim narodima: pa tako i "Danci i Juti, po jezik (fotogravura iz 1899). njihovim samim imenima pruaju dokaze o svom izraelskom podrijetlu" (od plemena Dana i luke Jope blizu Jude), i takoer je napisao da se dio plemena Izraela rasprio meu grkim Jonjanima, i u Italiji meu Etruanima. Ipak istaknuo je da Englezi/Anglosasi imaju primat, jer su od Efrajima a dokaz za to vidio je u "blagoslovima svih vrsta danim britanskoj naciji, osobito" jer, "Slino nije bilo uraeno nijednoj drugoj naciji, kao ovoj; i poloaj koji zauzima Engleska, je onaj kojemu je Izrael pozvan" Treba redi da su oznake "britansko" i "englesko/anglosasko" u Wilsonovoj shemi postale gotovo istoznanice iako je ved nastala zamisao da bi i britanski Kelti mogli biti ukljueni u potomstvo Izraela. Uostalom, i Wilson je smatrao da bi Velani mogli biti iz roda Josipova starijega sina Manaea, ali je bez obzira na to izraelidansko podrijetlo u pravilu pripisivao germanskim narodima.
132

Poslije Wilsonove smrti, vodstvu u pokretu preuzeo je engleski


bankovni inovnik Edward Hine (18251891), koji je toboe ved kao petnaestogodinjak sluao jedno Wilsonovo predavanje, koje je na njega snano utjecalo. Ali Hine je tek 1869. odrao svoj prvi govor o toj temi; 1870. objavio je svoj prvi pamflet i zatim i knjigu "Britanska nacija poistovjedena s izgubljenim Izraelom" (The British Nation Identified with Lost Israel, London, 1871), u kojoj je iznio vrlo kuriozni komentar:
"Posve je nemogude da Engleska bude poraena. I to je jo jedan rezultat koja nastaje iz injenice da smo mi Izrael" (It is an utter impossibility for England ever to be defeated. And this is another result arising entirely from the fact of our being Israel. ibid., str. 73).

Hine je pokrenuo dva asopisa posvedena britanskom izraelizmu, i


napisao jo etiri knjige, posljednju pod naslovom "Nadolazede slave Korice Hineove knjiga, "Britanska Engleske" (England's Coming Glories, objavio je 1880., u godini kada nacija identificirana s izgubljenim je osnovao i udrugu "Korporacija britansko-izraleskog identiteta (The Izraelom". British-Israel Corporation) U odnosu na Wilsonova tumaenja, Hine je izrazio i neka drukija miljenja. Prvo, odbacio je Wilsonovu zamisao o opdem podrijetlu germanskih naroda od plemena Izraela, zakljuivi da su samo Englezi potomci Izraela, to ga je dovelo u sukob sa svojim suradnikom, Edwardom Wheelerom Birdom. Na prvi pogled to iskljuivanje drugih Germana iz roda Izraelidana izgleda kao izraz engleske etnocentrinosti i to svakako stoji, ali Hine se ujedno protivio teorijama o germanskoj ili (kako se govorilo) teutonskoj premodi, koje su uvelike ved kruile po intelektualnim krugovima Europe. Takoer u Velikoj Britaniji, kako smo vidjeli u odjeljku o goticizmu, germanizam u raznim oblicima postao je vrlo popularan u viktorijanskom razdoblju. Ali porast modi Njemakoga carstva potkraj 19. stoljeda, bez obzira na engleske sklonostima prema germanstvu iz nordijskih saga i sl., poticao je nemir u Velikoj Britaniji, pa je tako Hineovo udaljavanje drugih Germana, i osobito Nijemaca, iz modela britanskog izraelizma, mogao naidi na simpatije u Engleskoj. S tim u vezi, Hine je napisao:
"Glavna toka u emu se razlikujem od pokojnoga gosp. Johna Wilsona je to da je on pokuao identificirati sve moderne teutonske narode s dijelovima Izraela, dok ja vrsto tvrdim da bi prihvadanje toga gledita dovelo nas do uasnih neprijatnosti i nesreda" (Forty-Seven Identifications of the British Nation with the Lost Ten Tribes of Israel, London: W.H. Guest, 1874, str. v).

tovie, Hine je povezao Nijemce upravo s nasljednicima Asiraca, koji su doveli do rasprenja plemena
Izraela. Drugo, Hine se udaljio od Wilsona i u ocjeni idova. Premda se ne moe redi da je Wilson prezirao idove, njegova pretpostavka da su se potomci Judina plemena pomijeali s Hamitima znaila je da se veza idova s pravim Izraelom razvodnjila i jo to da su odbacili Krista i krdanstvo (tj. novu Objavu) nije im iao u prilog. Hine je imao povoljnije stav o idovima: smatrao ih je dijelom "svega Izraela" i stoga bradom, neovisno o tome to je dao prednost "ostalim" plemenima Izraela. Trede, Hine je utjecao na razvitak angloizraelizma u Sjevernoj Americi, osobito u SAD-u. Inae ovo se gledite pojavilo u SAD-u negdje u drugom dijelu 19. stoljeda, nakon to su neki primjerci Wilsonove knjige stigle u tu zemlju. I godine 1884. jedan od ranih amerikih pristaa angloizraelizma, tada porunik u vojsci SAD-a Charles Totten (18511908), pozvao je Hinea u Ameriku.
133

Hine je ostao u SAD-u etiri godine, i za to vrijeme


odrao je vie predavanja na kojima je, izmeu ostaloga, govorio o mjestu Amerikanaca u rodoslovlju Izraelu: konkretno, dok su Englezi/Britanci za njega bili iz roda Efrajima, zakljuio je da su Amerikanci morali biti potomci Efrajimova brata Manaea. Godine 1919., tj. gotovo tri desetljeda nakon Hineove smrti, "Svjetska britansko-izraelska federacija "(engl. British-Israel World Federation) bila je osnovana u Londonu, s uredom u poetku odmah pokraj bukinghamske palae i s mnogim uglednim lanovima, meu kojima se isticala jedna unuka kraljice Viktorije (princeza Alice, grofica od Athlonea, 18831981). "Svjetska britansko-izraelska federacija" i danas postoji (u mnogo skromnijim uvjetima), i na svojoj web stranici i dalje se poziva na britansko podrijetlo od Izraela, na protestantizam, na Britansko carstva ili Zajednicu narodu, i to uz kritike "papinstva" i u najnovije vrijeme lanstva Ujedinjenog kraljevstva u Europskoj Uniji, koju povezuje s biblijskim "Babilonom" (v. www.britishisrael.co.uk) . Korice nedavnog broja The Covenant Nations (hrv. "Narodi zavjeta"), na kojima se vide zastave UK, Osim toga, zanimljivo je da se ta udruga vratila SAD, Kanade, Australije i Novog Zelanda, nordijskih Wilsonovom proirenju izraelizma na druge, preteito zemalja, vicarske, Nizozemske, kao i stara zastava germanske, narode, i zato na koricama svoga asopisa Junoafrike republike. Naslovnica prikazuje i put "Narodi zavjeta" (The Covenant Nations) prikazuje "izgubljenih plemena" od Izraela do Velike Britanije. zastave tih naroda. Ipak, nakon to je izraelizam doivio svoj vrhunac u Britaniji i njezinom carstvu tijekom 1920-ih godina, kada je imao oko pet tisuda pobornika, poslije je sve vie zamirao, i danas je vrlo marginalna pojava. Meutim, u SAD-u je pokret nastavio svoj uspon, podijelivi se na dvije struje. Jednu struju vodio je Herbert W. Armstrong (18921986), poznat kao jedan od prvih radijskih i televizijskih evangelista u SAD-u, koji je potkraj 1930-ih utemeljio Svesvjetsku crkvu Boju (Worldwide Church of God, od 2009. pod imenom Grace Communion International). Svesvjetska crkva Boja u poetku se snano oslanjala na britanski izraelizam, koji je Armstrong opisao kao njezinu "sredinju dasku/gredu" (central plank). No Armstrongovi stavovi i prodike doivljavale su razne komentare u krdanskim krugovima, i nakon njegove smrti ili tonije 1995. godine novo vodstvo crkve slubene se odreklo britanskog izraelizma, i takoer zamolilo oprost od vjernika i javnosti za to to je svojedobno zagovaralo tu iskljuivu ideologiju. Druga je struja u amerikom angloizraelizmu imala problematiniji razvitak. Na poetku 1930. Howard B. Rand (18891991) i skupina amerikih poslovnih ljudi osnovala je "Anglosasku federaciju Amerike" (the Anglo-Saxon Federation of America), u vodstvu koje se naao i bliski suradnik Henryja Forda (18631947), William John Cameron (18781955). Tijekom 1930-ih i 1940-ih godina, kao i poslije, ta je amerika inaica britanskog izraelizma zatupala krajnje desne politike opcije, kao i rasistike pozicije. Primjerice, Cameron je 1933. odrao nekoliko predavanja u kojima je tvrdio da je Biblija "rasna knjiga" i da iznosi priu o "anglosaskoj rasi", s time da je u okvir izraelske rase uvrstio i neke druge europske narode ali je iskljuio idove, za koje je tvrdio da su se pomijeali s "rasom Ezava".
134

Ford se, dakako, distancirao od Cameronovih istupa, i na kraju je i sam Cameron napustio britanski
izraelizam. Meutim, Rand je ostao vjeran britanskom izraelizmu do kraja ivota, i njemu se pripisuje takoer bitna uloga u razvitku pokreta "Krdanski identitet" (Christian Identity), ija je filozofija sve do danas rasistika i protuidovska. Rand je bio neko vrijeme ameriki predstavnik u "Svjetskoj britansko-izraelskoj federacija", ali veza izmeu potonjeg udruenja i "Krdanskog identiteta" sasvim se prekinula do njegove smrti (za raspravu o tome i drugim ovdje spomenutim temama, v. knjigu: Michael Barkun, Religion and the Racist Right: the Origins of the Christian Identity Movement. University of North Carolina Press, 1997).

Podrijetlo naroda vrijeme znanosti


Ova dionica predviena je za zimski semestar 2010.

Hrvatski pregled
Hrvati tumaenja ideologija
1) Izvorni mit legenda o bradi kod Porfirogeneta 2) Gotizam kod Tome i popa Dukljanina 3) Rani Ilirizam 4) Rani slavenizam 5) Romantiki i politiki slavenizam 6) Turska i avarska teorija (od kraja 19. stoljeda) 7) Rani iranizam (od kraja 19. stoljeda) 8) Moderni iranizam
(ove su teme opisane u lanku: Emil Herak, Boris Niki, "Hrvatska etnogeneza pregled komponentnih etapa i interpretacija (s naglaskom na euroazijske/nomadske sadraje", dostupne na "Omegi").

Oton Ivekovid (1869-1939): Dolazak Hrvata (studija, Institut za migracije i narodnosti; foto: Ilija Vraneid, 2000)

135

Hrvatski etnonim
" , .. ( !). , , , . , . *xar-va(n)t- , ( ) *sar-ma(n)t- , ; . - , . . () ." (No ime Hrvata bilo je pozajmljeno na kraju s Istoka, o emu nedvojbeno govori oblik iz napisa iz prvih stoljeda n.e. u Tanaisu (na donjem Donu!). Druga je stvar, to po sebi taj oito iranski oblik trai svjeije tumaenje, nego to je bilo poznato do danas. Ja sam sve vie sklon milju, da je ir. xar-va(n)t- nita drugo nego iranska fonetska (fonetskomorfoloka) hipostaza izvornog indoarijskog sar-ma(n)t-, "enski, nad kojim vladaju ene"; usp. i postojanu antiku tradiciju o Sarmatima-ginokratima t.e. "nad kojima vladaju ene" (kalk), u opreju prema bliskosrodnim Skitima.) .. , " ": . , , 1987, . 859-860. Amazonka u hlaama na grkoj vazi, oko 470. pr. Kr. (Britanski muzej)

Izbor iz literature:
Akimova) , . . (1988) " ", u: . . . . : , str. 5563. Barkun, Michael (1997). Religion and the Racist Right: the Origins of the Christian Identity Movement. University of North Carolina Press. Beltz, Walter (1984). Biblijska mitologija. Bog i bogovi. Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske. Budak, Neven (ur.) (1995). Etnogeneza Hrvata. Zagreb: Matica hrvatska. Campbell, Joseph. The Masks of God: Primitive Mythology. London: Secker & Warburg, 1960. Deborah Madden, Deborav (2008). "The religious politics of prophecy: Or, Richard Brothers's Revealed Knowledge confuted", History of European Ideas, sv. 34, br. 3. Fabian, A.C. (1988). Origins. The Darwin College Lectures. Cambridge University Press. Hawking, Stephen. (1998) A Brief History of Time. Bantam Dell. Herak, Emil (2004). Drevne seobe, Zagreb: kolske knjiga, 2005. Herak, Emil (ur.) (1998). Leksikon migracijskoga i etnikoga nazivlja. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti kolska knjiga. Herak, Emil i Boris Nikid (2007). "Hrvatska etnogeneza: pregled komponentnih etapa i interpretacija (s naglaskom na euroazijske/nomadske sadraje)", Migracijske teme, god 23, br. 3, str. 251-268. Herak, Emil i Lazanin, Sanja (1999). "Veze srednjoazijskih prostora s hrvatskim srednjovjekovljem", Migracijske teme, god. 15, br. 1-2, str. 1534. , ; , i , (1978). : . : . Leeming, David Adams, Encyclopedia of Creation Myths. Santa Barbara, 1996. Lnnrot, Elias (sastavio) (1963). The Kalevala, or Poems from the Kaleva District. Cambridge, Mass.: Harvard University Press.

136

Ruhlen, Merritt (1994). The Origin of Language. Tracing the Evolution of the Mother Tongue. New York: John Wiley. Smith, Anthony David (1988). The Ethnic Origins of Nations. Oxford: Basil Blackwell. Woolfson, Michael M. (2009) Time, Space, Stars & Man: the Story of the Big Bang. London: Imperial College Press.

Priprema ove skripte, u dijelu o podrijetlu naroda, objavljena je i u sklopu istraivanjima za projekt, pod vodstvom autora "Istraivanje migracijskih i etnikih pojava i sistematizacija pojmova (130-0762385-2472)", koji financira MZO RH. Sve prikazane slike ili grafiki prikazi su ili u javnom vlasnitvu (zbog isteka autorskih prava ili izjava autora), ili ulaze u zakonske kriterije o "potenoj uporabi" (= engl. fair use) u edukativne svrhe, ili su djelo autora teksta, koji zadrava nad njima autorska prava. Potonji prikazi mogu se slobodno koristiti u dogovoru s autorom. Emil Herak, 28. veljae 2012.

137