I.

UVOD

1. POJAM SREDNJEGA VIJEKA Pojam Srednjeg vijeka u opoj je upotrebi tek od poetka XIX. st. ini se da ga je prvi, kao doba, razliito od antike, obiljeio talijanski humanist i historik Flavio Biondo u svom djelu Historiarum ab inclinatione Romanorum decades (1453). Otad ga pod razliitim imenima, kao medium aevum, media aetas, media tempestas, sporadiki spominju razliiti pisci XV, XVI. i XVII. st. Predodba Srednjega vijeka, kao vremena razliitog po svojim obiljejima i od prethodnih epoha i od sloljea to su slijedila posli-je njegova kraja, odrala se sve do danas i afirmirala bez obzira na razliita, esto ak i suprotna shvaanja o karakteru tih njegovih obiljeja. U opreci s ovakvim opim prihvaanjem termina, vremenske granice toga doba nisu nipoto bile m uvijek ni kod svih pisaca iste. Postoje razliiti da-tumi koji bi trebalo da znae poetak Srednjega vijeka, a isto tako brojni i razliiti datumi kao oznaka njegova kraja. Koliko se god u prvi mah to nesuglasje ini zaudno, ono je ipak posljedica normalnog razvitka povijesne znanosti. Periodizacija historije neosporno je jedan od najteih zadataka te znanosti, a mogue ga je izvriti tek nakon duboke i temeljite analize cjelo-kupnog razvoja Ijudskog drutva. Potrebno je uoiti, ocijeniti i fiksirati bitna obiljeja epoha to se smjenjuju u vremenu i tek tada odrediti njihovu po-javu i nestanak. Ali kako se ivot Ijudskih zajednica neprekidno razvija, i jer sva obiljeja niu i rastu esto i nezamjetno, da bi u tijeku vremena gomi-lanjem sitnih promjena urodila i kvalitetno novim obiljejima, ocjene o tome, kada je ve prevladalo dovoljno novih stvojstava da bismo neko doba mogli oznaiti kao bitno razliito od prethodnoga, mogu ispasti prilino razliite. Jedan od najeih datuma za poetak Srednjega vijeka je pad Zapadno-rimskog carstva god. 476. Ta veoma impresivna formulacija pridobila je mnoge pristalice. Poblia ocjenjivanja toga vremena pokazala su meutim da se te godine ipak nije dogodilo nita zaista znaajno. Silazak mladuga Romula Augustula s carskog prijestolja na Zapadu nije bio nikakav prijelom. Stoga su razni uenjaci traili druge rnomente. Tako su neki smatrali doba Diokle-cijanove vladavine (284305) polaznom tokom za promjene koje e u svom punom razvoju postati obiljeje Srednjega vijeka. Osnutak Carigrada (Kon-stantinopola) god. 330. najavljivao je za mnoge naputanje Zapada i buduu definitivnu podjelu Carstva na dva dijela. S druge strane, pobjcda Vizigota nad Carstvom kod Hadrianopola god. 378. nesumnjivo je navijetala po-plavu Carstva t. zv. barbarskim narodima; a uskoro poslije toga, nakon smrti Teodozijeve (395), Carstvo se zaista raspalo na dvije polovice. 11

Postojale su meutim i tendencije da se trajanje antikog doba produi i znatno preko vremena t. zv. seobe naroda: do smrti Juslinijana (565), koji je posljednji put ujedinio znatne dijelove obiju polovina nekadanje rimske drave i bio posljednji carigradski vladar, nosilac latinske kulture, ili ak do smrti Karla Velikog (814), kako su to smatrali jo Bossuet, Voltaire, Di-derot i drugi. Sline razlike postoje i u pogledu kraja Srednjega vijeka. Svoje pristalice imaju razni daturni: pad Carigrada pod vlast Osmanlija, god. 1453., Kolumbovo otkrie Amerike (1492), poetak Lutherove reformacije (1517), svretak tride-setgodinjeg rata (16181648), engleska buroaska revolucija (16421649) ili ak poetak francuske buroaske revolucije (1789). -Sve te otro usjeene granice zapravo su umjetno zahvaanje u neprekinuti razvoj povijesnih zbivanja i vie slue praktinoj svrsi podjele u nastavi ili pri pisanju knjiga, nego to zaista precizno odreuju istinske mee^, Premda je torne tako, povijesne epohe nipoto nisu istovjetne jedna s drugom niti su jednoobrazno trajanje u vremenu. Socioloke ocjene pokazuju da se tijekom povijesti ostvaruju strukturalne promjene u Ijud.skom dru-tvu i da je njihova podloga mijenjanje privrednih temelja i preinaavanje odnosa rneu Ijudima u procesu proizvodnje materijalnih dobara, potre-bitih za ivot. Na tome usponu Ijudskoga roda iz davnina prema sadanjosti i budunosti, jednu od etapa ini takozvano feudalno drutveno ureenje. Kroz nju su razliiti dijelovi Ijudskoga roda prolazili u razliito vrijeme i u razli-ito izraenom stupnju. Evropski krug naroda proao je kroz tu fazu u raz-doblju t. zv. srednjega vijeka, tako da se moe rei da epoha feudalne dru-tvene strukture ini njegovu jezgru. No pri toj identifikaciji treba ipak uzeti u obzir neke okolnosti. Izgradnja, a i razgradnja, neke privredne dru-tvene strukture vie je ili manje dugotrajan proces, pa je i u pogledu feu-dalnog drutvenog poretka nuno pratiti nastajanje elemenata i faktora toga poretka u vremenu koje rnu je prethodilo, jednako kao to njegova obiljeja jo dugo ostaju zamjetna, blijedei i nestajui, u epohama koje su nakon njegove nepobitne dominacije slijedile. S druge strane, krivulja koja obilje-ava uspon, vrhunac i pad u razvitku feudalne strukture nema ni jednake strrnine ni isti vremenski smjetaj kod svih naroda. Razlike u tcmpu uspona, zastojima, dosegu vrhunca te nainu opadanja znatne su. Jednako su tako znatni i pomaci u vremenu. Neki su narodi ili regije ve u cijelosti izali iz toga razdoblja, dok ga drugi jo uvijek proivljavaju u rnanje ili vie punom zama-hu ili pak na njegovu zalasku. Ove razlike izrazite su i u evropskim razmje-rirna, a jo su vee pri usporedbi s kronolokim podacima kod izvanevrop-skih naroda. Sve to donosi jo izraenije tekoe pri odreenju univerzalnih mea srednjega vijeka. Slijed podjednakih strukturalnih odnosa i privredno-drutvenih poredaka oigledno nije u svem svijetu jednak. Stoga se tradicionalno odreenje srednjega vijeka, po kome to doba zaprema raspon izmeu antike i novoga vijeka a obiljeeno je dominacijom feudalizma (za razliku od antike, kada toga poretka jo nema, i novoga vijeka, kada toga poretka vie nema) ne moe s jednakom valjanou postaviti u okvirima itavoga svi-jeta. Ono je upotrebljivo u Evropi, a za cijelo ovjeanstvo epoha feudalnoga drutvenog poretka irna svoje vlastite, druge meae. Evropska priblina po-dudarnost srednjovjekovnog kronolokog raspona s postojanjem feudalnog ureenja moe stoga posluiti sarno kao, tehniko pomagalo pri razvrstava12 nju sveope povijesne grae u svrhu njezina izlaganja. Za Evropu ostaje

najprikladnije sustavno izlaganje ope povijesti srednjega vijeka zapoeti prikazom raanja privrednih, drutvenih i ideolokih preduvjeta srednjovjekovne epohe i feudaliziranoga drutvenog stanja, jer se sintezom tih pre-duvjeta to stanje upravo i ostvaruje. S druge strane, za Evropu je kao zavrn-i termin najprikladniji svretak XV. i poetak XVI. stoljea. On donosi nestanak Bizantskoga carstva i epohu osmanlijskog nadiranja u Evropu, drugi veliki raskol kranstva pojavom reformacije te prodor evropskih utjecaja u vanevropski svijet u vezi s nizom velikih geografskih otkria u Africi, Aziji i Americi. U taj okvir mogue je epohu feudalizma ak i kod niza evropskih a pogotovu kod izvanevropskih naroda ukljuiti samo s veirn vremenskim pomacima u pogledu njezina poetka ili njezina kraja. 2. PREDUVJETI SREDNJOVJEKOVNE EPOHE 1 PROCESA FEUDALIZACIJE Na tlu Evrope i afriko-azijskih perimediteranskih zemalja pojavljuju se jo u doba kasne antike tri bitne komponente u nastajanju srednjovjekovlja i buduega feudalnog poretka.? Dvije od njih imaju svoje postanje na tlu kasnoantikoga rimskoga carstva, a jedna za granicama Imperija, u unutra-njosti evropskog kontinenta. U kasnoj antici, na tlu Carstva, niu novi pro izvodno-drutveni odnosi koji znae postepeno naputanje klasinoga robo-vlasnikog poretka; na tlu Imperija raa se i kranstvo, kao glavna ideo-logija cijeloga evropskog srednjovjekovlja. Izvan granica Carstva, iz dubina povijesne neprisutnosti zaredom istupaju dotad malo ili nikako utjecajna plemena i narodi, koje e rimska samouvjerenost nazvati barbarskim naro-dima. To su, u prvoj etapi Velike seobe naroda, gerrnanski narodi, a za njima, u razmaku jednog stoljea ili neto vie, i Slaveni, pri emu vanu ulogu u kretanju i jedne i druge skupine imaju i razni narodi turkmensko-mongolske skupine naroda iz sredinje ili daleke Azije. Sva ta tri genetiki presudno vana faktora: kasnoantiki razvitak, pojavu i ulogu kranstva te etnika i privrednodrutvena svojstva germanskih i slavenskih naroda, nuno je obja-sniti iz njihove vlastite evolucije. a) RAZVOJ RIMSKOGA ROBOVLASNICKOG DRUTVA U KASNOANTIKOM CARSTVU S propau dinastije Antonina (smru Komodovom, 1. I. 193) zavrava se doba principata i zapoinje dugotrajna kriza Carstva, koja e, usprkos mnogim nastojanjima da se drava reorganizira i ouva, ipak u etvrtom stoljeu dovesti do njezina definitivnog rascjepa, a u petom stoljeu i do pada nje-gove zapadne polovice u ruke osvajakih stranih naroda. Ta dugotrajna kriza nije bila samo prolazno doba nesreenosti ili akutan sukob interesa pojedinih skupina unutar istih drutvenih klasa, nego duboka kriza sveukupne organizacije i strukture tadanjega drutva. 13

Golema koncentracija velikih zemljoposjeda u rukama malog broja boga-taa mogla se odrati kao efikasan sistem vlasnitva i eksploatacije rada samo dok je bilo dovoljno mnogo jeftine robovske radne snage. Ali, s prestankom velikih osvajakih ratova, zarobljavanje neprijatelja u izravnim bojnim suko-bima postajalo je sve slabiji izvor robova. Njihovim uvozom i kupovinom na tritima cijena robova je porasla, pa se nametalo pitanje koliko pojedi-nani rob za svoga razmjerno kratkoga radnog vijeka namiruje kupovnu cijenu i nadmauje je vikom vrijednosti sveukupne svoje proizvodnje. Iz razmatranja o takvim problemima raaju se koncesije robovlasnika neslobodnoj Ijudskoj radnoj snazi. Robovirna se doputa da se ene i raaju djecu, da se tako prirodnoni reprodukcijom nadoknadi nedovoljan porast broja robova kupovinom. S druge strane, ekonomska polarizacija meu slobodnirn stanovnitvom Italije i provincija uvelike deposedira i pauperizira seosko stanovnitvo koje se pretvara u gradski i seoski proletarijat. Dravnu vlast i interese velepo-sjednika ugroavao je neprekidni pad poljoprivredne proizvodnje. Tijekom stoljea postajalo je sve oitijim da sam zemljoposjed bez dovoljnog broja radne snage nije kadar osigurati blagostanje vladalakih slojeva. Zbog toga rimski latifundisti poinju traiti izlaz iz svojih tekoa kompromisom s pro-izvoakom radnom snagom. Postupno se afirrnira shvaanje da je kori-snije odustati od totalnog pridravanja zemlje u neposrednom posjednikovu vlasnitvu, bez mogunosti njene potpune i efikasne obradbe i da je svrsishodnije ustupiti dijelove zemlje neposrednim proizvoaima, koji e ju obraivati u vlastitoj reiji, ali e biti obavezni da posjedniku daju dio uroda s preputenog zemljita i preuzmu odreene radne obaveze. U tu svrhu vlasnici zemlje naseljavaju svoje robove na zemlju, daju im svakome po jednu esticu svoga irnanja da na takvoj estici vode samostalno gospodar-stvo, podignu svoj dom, stvore svoju obitelj i odgajaju potomstvo. Time su robovi umjesto Ijudske stoke, koja radi u etama, pod nadzorom stra-e na vlasnikovim latifundijama, postali okueni robovi (servi casati). Kao naplata za iskoritavanje dobivene estice servi casati duni su davati gospo-daru dio plodina s primljene estice, a uz to jo i odreene dane u godini i tjednu raditi na zemlji koju je gospodar nepodijeljenu zadrao za sebe. Takvom izmjenom svoga poloaja okueni rob pravno i dalje ostaje neslobodan ovjek, pa, izmeu ostaloga, ne smije samovoljno napustiti zemlju koja mu je dodijeljena, ali je stekao pravo da znatan dio plodova svoga rada zadri za sebe i svoju obitelj. Na obostranu korist, i svoju i gospodarevu, on je sada zainteresiran da radi vie, bolje i plodonosnije nego to je radio kasernirani rob na latifundiji. y Dodjeljivanje zemlje zavisnim obraivaima proirilo se i na slobodne Ijude koji su u procesu propadanja seljatva i stvaranja latifundija ostali bez svojih irnanja. Ve u I. i, osobito, u II. st. n. e. veleposjednici izdva-jaju dijelove svoje zemlje iz cjeline svojih imanja pa ih daju na obradbu slobodnim Ijudima na ternelju ugovora k6ji se naziva conductio-locatio, dok je takav slobodni obraiva nazivan naseljenikom (colonus). Ugovor o kolo-natu zakljuivao se isprva obino na pet godina, a obvezivao je kolona da zemlju zaista obrauje i da gospodaru plaa zakupninu u novcu. Ovakav poetni odnos postupno se mijenjao. U Rimskome carstvu je tijekom stoljea slabio novani karakter privrede pa su koloni sve tee namirivali svoje novane dabine. Stoga se njihova obaveza silom okolnosti 14

od novane pretvarala u naturalnu. S daljnjim pogoravanjem ope privredne situacije koloni esto nisu bili kadri ni da u naravi ispunjaju svoje obaveze; a s druge strane, zemljoposjednici su bili veoma zainteresirani da zadre radnu snagu na svojoj zemlji da im ne bi ostala neobraena. U takvim okolnostima ugovori o kolonatu postaju sve dugotrajniji, doivotni, pa ak i nasljedni. Zbivalo se to potkraj III. i u IV. stoljeu, kad su sva zvanja postajala obavezna, nepromjenljiva i nasljedna. Uz okuene robove, koloni su otad dominantna kategorija obraivaa zernlje, no ona je sada vezana uz. zemlju koju su oni ili njihovi prei dobili na obradbu. Kolon, prikovan ovakvim procesorn uz zemlju, i dalje je bio naelno slobodan ovjek, prem-da je obaveza da trajno ostane obraiva zemlje na uvijek istoj estici faktino degradirala njegov realni poloaj u drutvu. Istovremeno, dodjeljivanje estica zemlje servima i njihovo proizvodno osamostaljivanje uzdizalo je faktino tu kategoriju obraivaa na drutvenoj Ijestvici dajui mu vie slobode i samostalnosti. Po svome poloaju u privred-nim odnosirna, servi i koloni se meu sobom zbliavaju, premda ih dijeli pravni status neslobodna, odnosno slobodna ovjeka. Njihov ekonomski po-loaj razlikuje se u biti samo kvantitativno, time to kolon ima veu esticu zemlje i to su mu obrone, a naroito radne obaveze prema gospodaru zemlje manje. Organizacija imanja to su ih obraivali koloni i servi casati najbolje je, u ranoj svojoj fazi, poznata po dokumentima koji se odnose na II. i III. stoljee u Sjevernoj Africi. Oni u prvorne redu govore o organizaciji carskih veleposjeda u Tunisu. Jedan veliki carski zemljoposjed zvao se saltus. Vrhov-na uprava carskih imanja davala je saltuse u zakup poduzetnicima (procu-ratorima). Oni redovito dijele takav veleposjed na pojedina imanja, funduse, koje daju u podzakup conductorima. Takav conductor organizira ili sarn ili posredstvorn svoga slubenika (vW.icu.sa) obraivanje fundusa. Pri tome se jedan fundus sastoji od dva dijela zemljita. Jedan ostaje rezerviran za ne-posredno gospodarstvo konduktora, a drugi, znatno vei dio podijeljen je na estice koje obrauju koloni i servi casati. Na tlu konduktorove rezervatske zemlje bila je podignuta njegova rezidencija, villa, koja je esto okruena zidom i utvrdama, a oko cijelog zdanja je park; unutar utvrenog zida, oko konduktorove rezidencije poreane su gospodarske zgrade i nastambe robova koji rade iskljuivo u konduktorovu gospodarstvu. U veoj ili manjoj uda-Ijenosti od villae, na zavisnirn esticama, okupljena su naselja kolona i serva. Za svoje pravo da obrauju esticu gospodareve zemlje zavisni draoci estica bili su duni davati dabine u naravi i u radu. Dabine u naravi na-zivaju se partes -fructus ili partes agrariae. Koloni su najee davali 1/3 sveukupnog uroda ita, vina i ulja te 1/5 od uroda mahunarki i drugih plo-dina te obroke od priploda stoke. Radne obaveze ili operae obuhvaale su obradbu tla (oranje, brananje, sjetvu, kosidbu, etvu ili berbu) na kondukto-rovu rezervatu, dunost davanja podvoza i moda jo druge sitnije poslove. Sve je to iznosilo 6 do 12 dana u godini, u tri termina, za vrijeme velikih poljoprivrednih poslova. U to vrijeme koloni su radili pod nadzorom villicu-sa, kao i robovi s rezervata. Za razliku od kolona, servi casati morali su sa svoje estice davati vee obroke, a i raditi na konduktorovu rezervatu vie, po svoj pri-lici onoliko koliko je gospodaru trebalo da nadopuni radnu snagu onih robova koji su trajno ivjeli i radili u konduktorovu rezervatskom gospodarstvu. 15

CRTE 1 FUNDUS VILLA Rez.ervat kondu-ktora ili villicusa Parcelirano zem-Ijite na obradbi kolona i serva

Organizacija kasnorimskog veleposjeda. Shem. prikaz. Ovakva struktura velikih zemljoposjeda i ovakvi odnosi izmeu gospo-dara zemlje i neposrednih obraivaa tla proirili su se i u drugim zapad-nim provincijama kasnoga Carstva, a i u njegovu sreditu, u Italiji, obuhva-tivi ne samo dravna i carska imanja, nego i imanja rimske zemljoposjed-nike aristokracije senatorskog stalea ili gradskih magistrata. Preostaci ne-kadanjih malih i srednjih posjednika zemlje iezavali su gubei svoju eko nomsku nezavisnost. Budui da su bili nemoni da se privredno i socijalno odre kao samostalan drutveni sloj, stupali su u titnitvo (patrocinium) velikih zemljoposjednika, pri ernu su irn ustupali svoju zemlju, ali su je za-tim i opet dobivali od svoga patrona, no sada je vie nisu posjedovali kao svoje vlasnitvo, nego kao prekarij, za koji su morali plaati neveliku da-binu u naturi.

Oranje i sjetva. Galorimski mozaik.

Branje jabuka. Galorimski mozaik

16

Takvim se preinakama u Rimskome carstvu, jo prije njegove politike propasti na Zapadu, izvrila dalekosena preobrazba u proizvodnim odnosima. Vlasnici zemlje odrekli su se izravnog posjedovanja i eksploatacije znatnog dijela svojih imanja ustupivi ih na obradbu neposrednim proizvoaima, a zadravi za sebe samo manjinu obradiva zemljita. Za uzvrat osigurali su podlonu radnu snagu koja im je s ustupljene zemlje davala dio uroda i morala svojim radom sudjelovati u oploivanju pridranog (rezervatskog) zemljita. Po svojoj biti, ta je preobrazba znaila naputanje klasinoga robovlasnikog sistema eksploatacije, pri emu su se vlasnici osnovnih sredstava za proizvodnju (zemlje) morali odrei totalne vlasti nad svojim zemljoposjedima i nad radnom snagom, ali su stekli osiguran prihod sa estica i obaveznu radnu snagu za svoja (skuena) neposredna imanja. Ostvarenim izmjenama okoristili su se i neposredni proizvoai jer su stekli zemlju koju nisu imali (ili nisu vie mogli posjedovati). lako ta zemlja nije bila njihovo vlasnitvo, ipak su je mogli trajno drati u svome posjedu i svojim je radom oploivati. Kategorija prekarista nala se tom evolucijom u najpovoljnijem poloaju: posjedovala je ak i povee estice, a dabine su joj bile najmanje. Koloni su postali trajno vezani uza zemlju, ali ih gospodar nije s nje mogao samovoljno otjerati; njihove dabine bile su umjerene i tono utvrene ugovorom; njihova osobna sloboda nije bila ukinuta, premda im je vezanost za zemlju degradirala faktiki drutveni poloaj. Servi casati ostali su naelno neslobodni Ijudi ali su se znatno izdigli na drutvenoj Ije-stvici stekavi samostalna gospodarstva na kojima su raspolagali ne samo znatnim dijelom plodova svoga rada, nego i veoma realnim komponentama faktine osobne slobode. Antikom ropstvu ostala je slina samo jedna kategorija neposrednih obraivaa. Bili su to robovi izravno uposleni na zemljoposjednikovu rezervatu. Ali njihov ukupni broj bio je razmjerno malen 1 vie nije davao bitno obiljeje drutvenoj organizaciji u procesu proizvodnje u agraru. Izmjene u proizvodnim odnosima u zemljoradnji nisu bile jedini kompleks preobrazbi kojima se kasnoantiko doba kretalo ususret epohi srednjega vijeka. Iz velike unutranje krize koja ispunja sredinu i drugu polovicu III. stoljea Carstvo je izalo reformama koje su uvelike preinaile strukturu vlasti. Dominantnom snagom postaju inovniki aparat i vojska, a obje te snage vezane su uz carevu linost. Sveukupni vladavinski aparat je militariziran i svrstan u hijerarhijske slojeve, od podnice vladalake klase do carskoga vrha, suavajui se u obliku piramide. Sve su kategorije stanovnitva bile vezane uz svoje slube, a imuni zemljoposjednici i gradski prvaci materijalno su odgovorni za izvravanje dunosti svojih podanika prema dravi. Radi obrane svojih interesa, upokoravanja svojih podanika, a i radi zatite od presizanja viih organa vlasti na svoj teritoriji, veliki zemljopo-sjednici organiziraju vlastite vojne odrede koje sami uzdravaju i sami im zapovijedaju. Privreda je u velikoj mjeri izgubila robno-novani karakter i poprimila obiljeja neposredne robne razmjene. Opi poreski sistem teretio je i zemlju i osobe, a porez se znatnim dijelom namirivao plodovima rada. Stanovnitvo je bilo obavezno da i neposrednim radom sudjeluje u pothva-tima dravnoga i javnoga karaktera. Sveukupnom evolucijom privrednih i drutvenih odnosa u kasnoj antici pripremala su se odreena rjeenja^^jalno-ekonomskih dilema koje sama 2 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka. 17

antika nije bila kadra nadvladati modelima odnosa koji su bili bazom njezina razdoblja blagostanja i procvata. U traenju tih rjeenja kasna je antika

rastoila robovlasnike temelje svoga poretka i vie nije bila kadra da se uspjeno odupre vanjskim opasnostima koje su na njen teritorij sustavno nasrtale nekoliko stoljea. b) GERMANSKI SVIJET DO SREDINE II. ST. N. E. Klasina rimska antika zaustavila je svoja osvajanja Evrope, uz neka kolebanja, uglavnom na toku dviju velikih evropskih rijeka: na Dunavu i Rajni, te na rubnom gorju izmeu Engleske i Skotske u Britaniji. Tim vojnikim uspjesima Rima u Zapadnoj je Evropi bilo preplavljeno podruje naseljeno Ibercima i Keltima i podvrgnuto viestoljetnom procesu romanizacije. Naprotiv, podruje naseljeno Germanima u Srednjoj i Sjevernoj Evropi ostalo je nepodjarmljeno. S vremenom, germanski dio Evrope postao je ishoditem brojnih ratnih pohoda na granice Carstva i u njegovu unutranjost. Bujajui neprekidno, sve do epohe Velike seobe naroda kad su teritorij Carstva preplavile vojske germanskih osvajaa, germanstvo je svojom etnikom komponentom i svojim privrednodrutvenim procesom naputanja rodovskog poretka postalo drugom vanom komponentom rano-srednjovjekovnog razvitka Evrope. Problem etnogeneze, pradomovine i genetikih veza Germana s drugim t. zv. indoevropskim narodima vremenski pripada razdoblju koje je daleko starije od epohe srednjega vijeka. U vrijerne kad se na tlu Italije i na podruju ranoga Rimskog carstva izgrauje i razvija robovlasniko drutvo, Germani ive u razdoblju formiranja prvotnih plemena i plernenskih skupina te njihova teritorijalnog pregrupiranja i razmjetanja. Zemljopisna baza s koje je to razmjetanje polo bila je juna Skandinavija s Danskom i sje-vemom Njemakom, izmeu Wesere i Odre, pri emu su istono od Odre boravili Slaveni i Balti, a na sjevernom dijelu Skandinavskog poluotoka finsko-laponska plemena. Do poetka II. st. n. e. iskristalizirala su su se tri skupna plemenska imena za Germane na evropskom kontinentu: Ingveoni, Istveoni i Hermioni. Meu skandinavskim Germanima ini se da su najistaknutiji bili Svioni, oko jezera Malar. Njihovi juni susjedi bili su Gauti, u Gotalandu, na koje se na-dovezuju Heruli, u pokrajinama Smaland, Halland i Blekinge. U Norvekoj su ivjeli Rugijci i Harudi, a na otocima u Baltikom moru pretci Burgunda, Vandala-Silinga i Langobarda. ini se da su i Danci na poluotok Jutland doli iz Svedske. Skandinavski Germani ve su veoma rano oitovali svoju sklonost da naputaju svoje sjevernjako ishodite. Tako su tijekom III. st. pr. n. e. na ue Visle dole razliite skupine skandinavskih Germana koje su se ondje, na prijelazu II. u I. st., afirmirale pod imenom Vandala. U II. st. pr. n. e. dolaze u susjedna zapadnija podruja (u Pomorju) Burgundi, s otoka Bornholma, te Rugijci i Varni, iz Norveke. Oko god. 100. pr. n. e. pojavljuju se Vandali-Silinzi, iz Seelanda, oko polovice I. st. pr. n. e. Goti iz Gotalanda, u 1. pol. II. st. n. e. Gepidi i, najzad, u III. st. n. e. Heruli, iz june vedske. Ti skandinavski doseljenici ine jezgru istonih Germana. Skupinu zapadnih Germana ine, naprotiv, starosjedioci evropskog kontinenta, Ingveoni, 18

Istveoni i Hermioni. Svaka od tih triju skupina izdiferencirala se na vei broj pojedinanih plemena, koja se reaju od Danske i sjeverne Nizozemske prostorom izmeu Rajne i Odre sve do ekih rubnih planina i korita rijeke Majne, ostavljajui jug Srednje Evrope Keltima. Poslije prve etape svoga razmjetanja i pregrupiranja, Germani se, poevi od 2. polovice I. st. pr. n. e., smiruju i ive u relativno ustaljenim boravitima sve do sredine II. st. n. e. A tada je s preseljenjem Gota s donje Visle na sjeverne obale Crnoga mora poelo novo ope kretanje koje se naj-zad pretvorilo u dogaaje poznate pod nazivom Velike seobe naroda. c) STRUKTURA GERMANSKOG DRUTVA DO SEOBE NARODA 0 Germanima su antiki pisci biljeili pojedinane ili iscrpnije podatke preteno u vezi s trgovinskim ili vojnim dogaajima koji su Rimljane dovodili u vezu s barbarima. Za privredne i drutvene odnose kod Germana posebnu vanost imaju podaci to ih navode Gaj Julije Caesar u svom djelu De bello gallico, objavljenome 51. god. pr. n. e. i Publije Kornelije Tacit, u djelu Germania, napisanome 98. god. u n. e. U vrijeme na koje se odnose Cezarovi podaci Germani su se bavili stoarstvom, lovom i zemljoradnjom. Njihovo iskoritavanje tla nije bilo inten-zivno. Zaoravali su zemlju drvenim ralom, tlo nisu gnojili i ono se u nekoliko sezona bioloki iscrpljivalo. Zbog toga su se Germani u Cezarovo doba perio-diki selili unutar sveukupnoga plemenskog teritorija da pod obradbu uzmu nove oranice kad bi se stare iscrple. Poslije niza premjetanja vraali su se i opet na poetno obraivana polja koja su se u meuvremenu oporavila. Zemlja u to vrijeme nije bila privatno vlasnitvo pojedinaca nego posjed rodovske zajednice. Plemenski starjeine svake godine dodjeljuju rodovima i rodbinskim skupinama onoliko zemlje koliko im treba, ali uz obavezu da idue godine, prilikom nove periodike diobe, prijeu na drugo mjesto. Na taj nain zemljom opskrbljeni rodovi obraivali su je kolektivno, a plodove zajednikog rada dijelili su meu svoje pripadnike podjednako. Cezar posebice istie da upravo zbog toga kod Germana nema sebine gramljivosti za zemljom ili novcem, nego vlada sloga i jednakost. Periodike seobe na nova zemljita, velika uloga stoarstva i lova u privredi Germana u I. st. pr. n. e., potrebe samoobrane a i znatne koristi od eventualnih pljakakih pothvata uzrokom su to su Germani bili ne samo zemljoradnici, lovci i stoari, nego i ratnici koji se brane od tuih napada i oruanom silom zauzimaju nove terene ili preotimaju stada svojih susjeda. To je nametalo i naroitu vojnu organizaciju. Svaki je German, sposoban za oruje, bio i vojnik. Ali osim toga, najuglednije su linosti u plemenu mogle za pojedine ratnike podvige oko sebe okupljati bojne druine, u koje je na opoj narodnoj skuptini mogao pristupiti svatko tko je elio. Isprva su takve druine imale privremeni karakter, pa su se po zavretku pothvata raspadale. Budui da je takvo germansko drutvo bilo rodovsko, ono nije imalo razloga da stvara dravne institucije. Odluke su donosile cijele rodovske i plemenske zajednice na narodnim skuptinama, a rodovski su starjeine vrili sudsku vlast po obiajnom pravu. Ratni voa birao se samo za vrijeme 20

vojnih pohoda i seoba. Temeljna etnika jedinica bio je rod, nastanjen u selu koje je u cjelinu povezivala krvno-rodbinska veza. Tacitovi podaci o Germanima noviji su za stotinu i pedeset godina od Cezarovih, pa svjedoe o razvitku privrede i drutvene organizacije to su ih Germani u torne vremenskom rosponu ostvarili. Sada oni ve ive u trajnim naseljima, rodovskim selima koja posjeduju svoj prostrani seoski kompleks obradive i neobradive zemlje, sa umama i panjacima. Stanovnici jednoga sela lanovi su istoga roda, ali taj rod vie nije cjelovita gospo-darska zajednica. Vlasnik sveukupnoga seoskog podruja i dalje je seoski rodovski kolektiv, ali se obradivo tlo periodikim diobama dodjeljuju poje-dinim velikirn porodicama iz sastava seoske zajednice na viegodinju obrad-bu. Osnovnom proizvodnom jedinicom postala je, dakle, ua rodbinska cje-lina, t. zv. velika porodica ili kuna zajednica koja je obuhvaala i do tri poko-Ijenja, s vie desetina lanova. Ona ima zajedniki dom i okunicu, a oranice joj svakih nekoliko godina drijebom dodjeljuje seoska skuptina na obrad-bu. Kad se zemlja iscrpi, sveukupna obraena seoska zemlja preputa se travi, a pod obradbu se uzima novi kompleks zemlje, u kome svaka velika porodica i opet dobiva jednu parcelu oranica. Poslije niza takvih periodikih seoba sa svaki puta novom dodjelom zemlje porodicarna obraena je povrina zaredom obila cijeli obradivi teritorij koji pripada selu i vratila se na prvo-bitna, odmorena zemljita. Za sve to vrijeme ume i panjaci ostaju u kole-ktivnoj upotrebi cijeloga sela. U neko neodreeno vrijeme koje je slijedilo nakon Tacitovih opisa a prije germanskih osvojenja na tlu Rimskoga carstva ostvarila se daljnja faza u ra-zvitku seoske zajednice. Ona poinje zavrnom ili tzv. prvom matinom dio-bom zemlje. Njome seoski rodovski kolektiv konano podjeljuje seosko obra-divo zemljite pa otad svaka velika porodica ili kuna zadruga zadrava do-dijeljeni zemljini udio kao trajni posjed koji se predaje u nasljedstvo po direktnoj mukoj silaznoj lozi. Kod toga seoska zajednica ostaje i dalje u naelu vlasnik sveukupne zemlje, pa dakle i raspodijeljenih oranica, danih u trajni posjed i na obradbu pojedinim porodicama. Sume, panjaci i vodene 21

povrine ostaju nepodijeljene i pristupane svim stanovnicima sela za slo bodno i neogranieno iskoritavanje prema njihovim potrebama. U pogledu naina ili sistema kojim se obrauje tlo, u ovoj drugoj fazi postojanja seoske zajednice prevladava umjesto starijih sistema zemljoradnje tzv. dvopoljni sistem. Pri tome i sam taj dvopoljni sistem prolazi kroz dvije etape. U prvoj etapi svaka se oranica dijeli na dva polja, pa se jedno od njih zasijava usjevima a drugo ostaje godinu dana na ugaru. U drugoj godini prvo se polje ostavlja na ugaru a obrauje drugo.

U drugoj etapi, umjesto proste svakogodinje smjene usjevugar i ugarusjev, smjena se komplicira i pretvara u etverogodinji ciklus: na jednom se polju prve godine zasijavaju ozimi usjevi a drugo ostaje na ugaru; druge godine se drugo polje sije jarim usjevima, a prvo ostaje na ugaru; tree godine se prvo polje sije jarim usjevima, a drugo ostaje na ugaru; i, najzad, etvrte godine prvo polje ostaje na ugaru, a drugo polje dobiva ozime usjeve. Taj redoslijed moe se prikazati ovom shemom:

U ovoj drugoj etapi dvopoljnog sistema seoska zajednica vri jo jednu preinaku raspodjele oranica meu pojedinim velikim porodicama. Njome se

uvodi reim isprepletenih estica i obaveznog plodoreda. Iz tenje da svi la-novi seoske zajednice ive i rade pod jednakim imovinskim uvjetima, sveu-kupna se seoska obradiva zemlja seoske zajednice iznova dijeli (tzv. druga matina dioba) na onoliko velikih kompleksa (Gewanne) koliko ima razliitih kvaliteta zemlje. Svaka velika porodica dobiva zatim u svakom kompleksu po jednu esticu. Time polja seoskih porodica dobivaju isprepleteni karakter nalik mozaiku estica. Jedinstveni redoslijed obrade obavezuje sve porodice da jedne od kompleksa obradive zemlje jedne godine obrauju, dok drugi ostaju na ugaru, po ope usvojenom etverogodinjem redoslijedu ozimih, jarih usjeva i ugara.

Uvoenje stroge reglementacije poljoprivrednih radova znailo je dalju afirmaciju seoske zajednice kao vlasnika sveukupne obradive i neobradive zemlje u selu i ak njezino uvrenje. Ali gospodarsko znaenje uvedenih mjera bilo je veliko. Smjene u tehnici zamljoradnje znaile su usavravanje u proizvodnji i vodile k poveanju uroda, a s njime i k porastu blagostanja seoskih porodica kao osnovnih gospodarskih jedinica u privredi germanskih rodovskih sela. S tim porastom proizvodnosti rada raali su se preduvjeti za postupno naputanje kolektivnog vlasnitva nad osnovnim sredstvima

23

za proizvodnju, a time i za naputanje rodovskog drutvenog ureenja kao povijesne epohe u razvitku Ijudskoga drutva. Tu granicu germanski narodi

nisu jo preli u vremenu koje je prethodilo Velikoj seobi naroda. Striktna kolektivna organizacija germanskih sela nije, meutim, znaila da u njihovu drutvu nije bilo nikakvih zametaka imovinske i drutvene diferencijacije. Jo za Tacitova vremena spominje se da su odlinici mogli do-bivati i vee i bolje zemljoposjede i druga dobra. Premda kod Germana jo nije bilo privatnog vlasnitva ni klasa, ipak su postojale istaknute linosti, rodovski prvaci i vojni voe koje je njihova uloga u svakodnevnom ivo-tu plemenskih zajednica izdizala iznad razine prosjeka. Svojim uspjesima u ratu, svojom mudrou kojom su predlagali za pleme i rodove vane odluke neizbjeivo su stjecali i neke prednosti. Pri podjeli ratnog plijena i zaroblje-nika dobivali su skupocjenije predmete i vie robova koje su mogli prodati ili zadrati u svojoj slubi. Na veim i boljim zemljinim esticama koje su im davane zbog poasti takvi su odlinici imali mogunosti da se koriste radom neslobodnih Ijudi. Ali robova je u cjelini kod Germana bilo malo, a njihov i'e poloaj bio uvelike razliit od poloaja rimskih robova klasine epohe. Svaki je rob imao svoju kuu, obitelj i gospodarstvo, od koga je svo-me gospodaru morao davati odreenu koliinu ita, stoke i tkanina. Jo je Tacit istakao da je poloaj germanskog roba bio vie nalik na poloaj rimsko-ga kolona. Mogunost iskoritavanja robovskog rada (iako u veoma maloj mjeri) i stjecanje vee koliine pokretnih dobara pretvaralo je odlinike germanskoga rodovskoga drutva u rodovsku aristokraciju. Njezino znaenje naroito je izdizala mogunost stvaranja ratnih druina. Pojedini pripadnici rodovske aristokracije okupljaju oko sebe svoju ratnu druinu i pretvaraju je u neku vrstu profesionalnih boraca za interese rodovske zajednice, koji vei dio godine ratuju i otuuju se procesu neposredne proizvodnje. lanovi ratne druine ive u domu svoga voe, on ih vikom svoi'ih potronih dobara hrani, odijeva i naoruava. Voa i lanovi njegove druine vezuju se meu sobom zakletvom vjernosti. Voa se s njima dogovara o voinim pothvatima i s njima dijeli ratni plijen. to je god neki voa uspiesniji u ratnim podvizima njegova ie slava vea, a priliv mladih Ijudi, elinih ratnih uspjeha i dobiti, sve je jai. Ugled najuspjenijih ratnih voa prelazi granice i'ednoga roda. pa ak i granice itavih plemena. Oni se u kriznim situacijama, u velikim ratovima ili seobenim pothvatima samim svojim ugledom nameu cijelome plemenu ili ak privremenim savezima nekoliko plemena. Usporedo sa sve izrazitijim isticanjem prednosti rodovske aristokracije i sloja profesionalnih ratnika s vojnim voama na elu postupno se mijenja i funkcija demokratskih organa rodovske drutvene organizacii'e. ini se da ie rodovsko selo bilo osnovna teritoriialna jedinica. a upa (pagus ili Gau) iri teritorij koji ie obuhvaao vie sela, meu koiima ie rodovska povezanost vjerojatno bila dali'a. Vie upa bilo \e udrueno u pleme, koie ie imalo SVOJ plemenski teritorij. Kod svih plemena io su i u ovoj fazi razvitka po-stojale openarodne skuptine. One vre sudaku dunost, biraju starjeine i ratne voe. Na njima sudjeluju svi odrasli mukarci. Ali, s vremenom, to se ope sudjelovanje pretvara samo u pravo na odobravanje ili neodobravanje pri-jedloga to su ih pred skuptine iznosili lanovi aristokracije. Ponegdje se for-miraju ve i posebna vijea najuglednijih Ijudi koja o svemu raspravljaju unaprijed, prije skuptine, a o manje vanim pitanjima donose ak i samostalne odluke. 24

Ratni i seobeni pothvati germanskih plemena i plemenskih skupina veoma su pomagali izdizanju ugleda plemenskih pi-vaka i afirmiranih vojnih voa. Njih latinski izvori ve nazivaju reges, kraljevi, premda oni nisu bili

nikakvi nosioci monarhijske vlasti nego tek prvaci rodovskog drutva. Njih i dalje bira plemenska narodna skuptina, ali ih pri torne redovno uzima iz naiuglednijih porodica rodovske aristokracije. U nekim plemenima najupled-nije su obitelji ve stekle obiajno pravo da iskljuivo iz svoje sredine daju plemenu njegove reges ili kuninge. Takav kralj je i dalje obavezan da se savjetuje s narodnom skuptinom i vijeem rodovskih prvaka. lanovi ple-mena nisu prema kralju imali nikakvih posebnih dunosti. Postojao je dodue obiaj da mu se donose poasni darovi, ali on nije imao nikakvo pravo da ih zahtijeva. Njegov se poloaj nije zasnivao na odnosu najmonijeg eksploa-tatora podjarmljenih Ijudi prema ostalome drutvu. On je bio tek najvii i najugledniji starjeina rodovskoga drutva koje je u svom razvitku doprlo u svoj zavrni i najrazvijeniji stadij vojne demokracije. Ovakvo drutveno ureenje nije se kod svih germanskih plemena razvijalo jednakom brzinom ni u isto vrijeme. Ona plemena koja su ivjela blie granicama Rimskoga carstva, s njime se sukobljavala i borila, diferen-cirala su se, naroito u pogledu vojne i kraljevske funkcije, dublje i razvi-jala naglije. To u najveoj mjeri vai za ona plemena ili ulomke plemena koja su rano prodrla na tlo Carstva i ondje se intenzivno prilagoavala drutvenim odnosima razvijenijeg tipa. U isto vrijeme, rnnoga su germanska plemena, naroito ona u unutranjosti kontinenta i koja su tek kasno ula u velika seobena kretanja, ivjela u daleko zaostalijim oblicima drutvenog ivota i znatnoj povijesnoj retardaciji. d) ODNOSI RIMA S GERMANIMA Prvo neposredno poznanstvo Rima s Germanima donijela je u posljednjim desetljeima II. st. pr. n. e. iznenadna provala velike skupine germanskih plemena na rimsko podruje. ini se da je neka velika elementarna nepogoda (katastrofalna poplava mora) odagnala plemena Cimbra, Teutona i Ambrona s podruja Danske, s obala sjeverozapadne Njemake i Frigije, pa su oni nadrli prema jugu, desetak godina ratovali u srednjoj Evropi, Galiji i Hispaniji, da bi se potkraj stoljea preko alpskog bedema obruili na sjevernu Italiju. Tu im se rimska vojska skrajnjim naporima uspjela oduprijeti i unititi ih. Drugi, znatno rnanji prodor Germana (Sveva) u Galiju postao je u Cezarovo vrijeme povodom za rimsko osvojenje te keltske zemlje i, zatim, za Cezarove pokuaje da preko Rajne prodre u Germaniju. Otada gotovo stotinu godina Rimljani tite svoje posjede od germanske opasnosti nizom ofenzivnih pothvata koji su kulrninirali pokuajima da se rimska granica pomakne s Rajne na Labu, to bi praktiki znailo podvrgavanje svih kontinentalnih Germana pod rimsku vlast. Ali rimske legije nisu uspjele taj zadatak ostvariti, pa je od kraja I. st. u n. e. poela epoha defenzive Rima prema germanskome svijetu. Sustavom utvrda uvruje se obrambeni poloaj Rimljana na Rajni, a od gornjeg toka te rijeke do gornjeg toka 25

Dunava formira se suhozemna utvrena granica, tzv. limes germanicus (dovren za vrijeme Antonina Pija, u 1. pol. II. st. n. e.). Do toga vremena, u mnogobrojnim sukobima, Rhnljani su dijelovima poraenih ili prijateljski

raspoloenih germanskih plemena dopustili da se trajno nasele du lijeve obale Rajne i formirali ondje dvije germanske provincije: Germania superior i Germania inferior, a obrambeno podruje izmeu gornje Rajne, gornjeg Dunava i limesa, organizirali su kao naseobeno podruje pokorenih doma-ih plemena i preseljenika koji su se ondje smatrali zakupcima carske domene i plaali dravi desetinu od svega svoga uroda (zbog toga: agri decumantes). Razmjerno uravnoteeno stanje poremetila je katastrofalna provala Markomana i Kvada, zajedno s fragmentima drugih germanskih plemena i sa sarmatskim Jazigima, preko srednjeg Dunava, u alpske provincije, Panoniju, Meziju i sjevernu Italiju (poevi od 166). ini se da je tome prelijevanju preko rimskih granica uzrokom bilo novo razdoblje teritorijalnog prerazmje-tanja u unutranjosti Germanije, izazvano preselenjem Gota s junih obala Baltika na sjeverne obale Crnoga mora. Mir je bio uspostavljen tek dugotrajnim i skrajnje dramatinim vojnim naporima Rima, a granica je utvrena na Dunavu. Nove nasrtaje Germana u prvoj polovici III. stoljea rimski su carevi samo djelomice uspijevali suzbijati oruanom silom. Zapoelo je razdoblje otkupljivanja mira bogatim darovima germanskim voama i davanjem redovitih godinjih supsidija (pomoi). Za svoju obranu du granica rimska je vlast u pograninim oblastima davala estice zemlje svojim isluenim vojnicima na obradbu, uz uvjet da i njihovi sinovi slue u pograninim odredima u kojima su se borili njihovi oevi. Tako je stvoren nasljedni sloj vojnika-graniara (limitanei) koji su bili u isto vrijeme i zemljoradnici, a ne vie samo profesionalni vojnici, kasemirani u vojnim logorima i utvrda-ma. Dobar dio tih vojnika bio je germanskog podrijetla. Nova etapa u odnosima Germana s Rimskim carstvom zapoela je s izbijanjein dugotrajne krize i graanskih ratova u Carstvu koja ispunja cijelu drugu polovicu III. st. n. e. Kad je god. 253. car Valerijan poveo vojsku s rajnskih granica u Italiju, protiv svoga suparnika Emilijana, zapoele su masovne provale Franaka, Alamana i drugih zapadnogermanskih plernena preko Rajne i limesa, a Gota u Dakiju i duboko u unutranjost Balkanskog poluotoka, te zajedno s Vandalima u Panoniju. Pred tim pritiskom Rim je 271. povukao svoju vojsku iz Dakije i istone Panonije, a 275. su evakuirani agri decumantes. No ipak Carstvu je uspjelo da s uspostavom unutranjeg mira pod Dioklecijanom obrani svoje granice na Rajni i Dunavu. Slijedei val germanske ofenzive pokrenuo se nakon smrti cara Konstanti-na (337). U nezaustavljivom nadiranju Franci, Alamani i Sasi pustoili su i osvajali podruja na zapadu od Rajne, a sredinom IV. st. Franci su zauvijek zauzeli pokrajinu Toksandriju, juno od donjeg toka Meuse, pa su ak za to osvojenje naknadno dobili pristanak cara Julijana (Apostate) prihvativi status federata Carstva, dok su Alamani zauzeli cio Alzas. Istovremeno Goti u savezu s drugim plemenima vre snaan pritisak na dunavsku granicu. Potreba za efikasnijom obranom Carstva jedan je od glavnih uzroka za konanu diobu Carstva poslije Teodozijeve srnrti (395) na dvije polovice: istonu, kojom je vladao stariji od dvojice Teodozijevih sinova, Arkadije, i zapadnu, koja je pripala mlaem sinu, Honoriju. 26

Porfirni sarkofag s reljefnim prikazom konjanike bitke s barbarima. 1. pol. IV. st. Ali ti dogaaji ve su suvremeni s konanom etapom germanskih napada na podruje Carstva kojima je poetni udarac donio nasrtaj Huna na dravu Istonih Gota (Ostrogota) u sjevernom Pricrnomorju (oko god. 370). e) POSTANAK KRSANSTVA 1 RANA ORGANIZACIJA CRKVE U skladu s kranskom dogmatikom koja Isusa iz Nazareta u Galileji sma-tra osnivaem svoje vjere, povijesna su istraivanja o postanku kranstva i njegovu vjerskom uenju, pa i o organizaciji i ulozi Crkve u Ijudskome dru-tvu, dugo vremena posveivala prvenstvenu panju problemu o historinosti Isusa i autentinosti njegova nauka. Ve od kraja XVIII. st. pa sve do danas mnogi su znanstvenici dolazili do uvjerenja da Isus nije nikada realno postojao nego da je lik naknadne mitske tvorbe. Takva shvaanja temelje se na pomnoj analizi originalnih tekstova koji govore (ili ute) o Isusu. Pokazalo se da su najstariji sauvani dokumenti 27

o ranom kranstvu stariji od Evanelja. Tako su poslanice Sv. Pavla

Rimlja-nima, Korinanima, Galaanima i neke druge nastale ve izmeu 50. i 60. god. n. e., a ipak u njima nema nikakvih podataka o historijskom ivotu Isusa. Slino je i sa suvremenim piscima. Tako Filon Aleksandriiski (34, pr. n. e. 54. n. e.) u svojim prikazima o prilikama kod idova u Pilatovo doba nigdje ne spominje dogaaje o Isusu, poznate iz Evanelja. Isto vrii'edi za idovskog suvremenog historiara Justusa iz Tiberijade koji u svojoi Kronici o u.dovskim kraljevima (sve do Agripe II, 2893. u n. e.) ne navodi nikakva podataka o Isusu, kako je to poznato po navodima patrijarha Focija (IX. st.) koji je proitao Justusovu kroniku prije nego to se izgubila. Uskoro poslije Isusove smrti, idovski historiar Josip Flavije (37-iza 100), koji u svom djelu idovske starine potanko opisuje vrijeme u kome je Isus navodno ivio, o svemu dogaanju iz Evanelja nema ni spomena. U XVIII. poglavlju toga djela postoji dodue kratak tekst o Isusu, ali su analize dokazale da je on kasniji umetak nekoga kranskog redaktora koji je bio zaprepaten Flavi-jevom utnjom o presudnim dogaai'ima kranstva. Povjesniari koji usvajaju mitsku tezu o Isusu smatraju i oskudne napomene kod Tacita (Annales, XV, 44, napisano 115117) informaciiom dobi-venom iz kranskih vrela u vremenu kad su ve postojala najmanje tri Evanelja (Matejevo, Markovo i Lukino) pa je kranska lependa o Isusovu raspeu ve bila dovoljno proirena. Potpuno su nedovoli'ni ili nepouzdani i podaci kod Plinija Mlaeg (oko 113) i Svetoniia (oko 121). Drupi klasini pisci iz I. ili poetka II. st., kao Seneka. Marciial, Plutarh i Juvenal, nemaju ni najmanje vijesti o Isusovu postojanju. Tako bi kao povii'esni izvori za Isusovu egzistenciju ostali samo vjerski kanonski tekstovi: Di'ela apostolska, Poslanice, Evanelja i Apokalipsa. Njih, meutim, radikalna kritika ne smatra vjerodostojnim poviiesnim dokumentima. Ali ve i'e Fr. Engels krajniu skepsu prema podacima o historinosti Isusa smatrao pretjerivani'em (Prilog historiii ranog kranstva, priiev. u izd. Kultura, Zagreb, 1951, str. 14). Isto milienje izra/ava i Fr. Mehring (Historija Ni'emake, prijev. u izd. Kulture, Zagreb, 1951, str. 143). Preostaje dakle da se utvrdi to se o Isusovoj linosti i ueniu moe na temeli'u novozavjetnih kranskih tekstova prihvatiti kao povijesna istina. Tome nastoianiu povijesna i'e znanost posvetila izvanredno mnogo analitikih radova. Njihov bitni rezultat bio bi ta1 da se danas moe smatrati neospornim da i'e Isus zaista ivio i dielovao kao prorok jedne male idovske masijanistike sekte. Njegovu egzistenciju osim kranskih kanonskih knjiga potvruju i naistarii'i dijelovi Talmuda. U niima su se sauvali, ini se, veoma stari zapisi koji pod imenom Jeua ili Jeu govore o Isusu potvrujui a su pa vlasti u petak, uoi pashe, osudile na smrt i smaknule jer je zavodio narod i unosio razdor meu Izraelce. Neizravnu potvrdu o postojanju slinih sekti jo i prije Isusova vremena donose i tzv. Kumranski tekstovi, pronaeni u etrdesetim godi-nama XX. stoljea i nakon toga u Judejskoj pustinji, koii sviedoe o esen-skoj zajednici uenika Uitelja pravednosti, koja je svoja uenja temeljila na eshatoloko-apokaliptikim naziranjima. Za povijesni problem o obiliejima i znaenju kranstva kao temelja sveukupnoga duhovnog ivota u Srednjemu vijeku a i kao veoma utjecajne drutveno-ekonomske i politike snage u cijelome tome vremenskom razdo-blju, od osnovne je vanosti utvrditi kako je nastala vjerska koncepcija 28 kranstva, kako se organizirala njezina ustanova Crkva, i kakve je ona

probleme svojom ideologijom, svojim tenjama i svojom javnom djelatnou unijela u povijest Srednjega vijeka. Isus je bio pristalica i uenik pustinjaka Ivana Krstitelja koji je propovijedao skori dolazak Mesije i traio od Ijudi da se u oekivanju toga dana moralno oiste i preobraze. Poslije Ivanova hapenja i njegova smaknua u zatvoru, Isus je preuzeo njegovu propovjedniku misiju. Ali postizavao je malo uspjeha jer nije navijetao ono to se u idovskoj sredini oekivalo od mesijanistikog proroka. Nije pozivao na oruje ni objavljivao buduu pobjedu Izraela nad njegovim neprijateljima, kako su to obeavali starozavjetni tekstovi. Umjesto toga preporuao je rezignaciju nad svjetovnim dobrirna. Sve je teite polagao na moralni preporod Ijudi kako bi mogli postati dostojni ulaska u Kraljevstvo boje. Hrabrio je nesretne, poniene i obespravljene i preporuao nesebinost, pomaganje bijednicima, nevino potenje, bratstvo meu Ijudima, pa ak i Ijubav prema svojim neprijate-Ijima, smatrajui bespredmetnom svaku jagmu za koriu i zabrinutost oko blagostanja, moi, vlasti i sile. Svojim propovijedima koje su ispunjavale razmjerno kratko vrijeme od svega nekoliko mjeseci privukao je panju i pobudio strahovanje vlasti koje su uoavale privlanost njegovih rijei za najobespravljenije slojeve u drutvu, i kad je donio odluku da iom svoje djelatnosti uini upravo Jeruzalem, dolo je do njegova hapenja, osude na srnrt i smaknua. Neveliki broj njegovih uenika i sljedbenika razbjeao se od straha pred progonima. Premda sam Isus nije niim nagovijetao da mu je namjera osnovati novu vjeru niti je svojoj osobi pripisivao nadnaravno podrijetlo, njegova je tragina biografija uskoro postala ishoditem za izgradnju grandioznoga teolokog zdanja koja izgradnja ispunja niz stoljea i prolazi kroz brojne peripetije i kataklizme. Uiteljeva pogibija izazvala je kod njegovih uenika i pristalica teku potitenost. Iz njihove privrenosti i Ijubavi prema Uitelju, koji je proao svijetom inei dobro (Aa, 10, 38), a moda i iz osjeaja krivice to su ga u presudnom trenutku patnji ostavili, rodilo se u njih vjerovanje da njegov uzvieni i blagi lik nije mogao zauvijek nestati iz njihove sredine. Poeo se pronositi glas da nije umro za vazda, nego da je uskrsnuo i da su ga vidjeli na raznim mjestima. To je Isusove uenike ohrabrilo; oni se okupljaju, oporavljaju od poraza i poinju propovijedati vjei-u u Isusovo uskrsnue. Time se iz temelja izmijenila perspektiva njihova djelovanja. Za svoga ivota Isus je propovijedao skori dolazak Kraljevstva bojeg i potrebu pokajanja, a ne sama sebe kao Mesiju i Spasitelja. Ali u predodbama njegovih uenika, nakon njegove smrti, njegova linost i djelatnost dobivaju posve nove dimenzije. Ta okolnost bila je bitno nov momenat kojim se kranstvo faktino raa kao nova vjera. Postupnim misaonim radom, simbolizacijom i otkrivanjem novih, dubljih smislova u onome to je Isus govorio, sustavnim ugraivanjem novih, filozofskih i teolokih koncepcija i tumaenja u temeljne zamisli o Isusovu ivotu, smrti i uskrsnuu, vrio se sustavni proces izdizanja Isusove linosti od realne i tragine egzistencije je-dnoga od skromnih idovskih propovjednika i proroka do zamisli o Sinu bojem i ravnopravnoj linosti u nedjeljivome trojstvu vjenoga i svemonog Boga, stvoritelja i gospodara neba i zemlje. 29

Judin poljubac. Mo-zaik na zidu crkve S. Apollinare NUOVJ u Ravenni, oko 520.

To Ijudsko djelo stvaranja kranske religije moe se saeti u niz etapa. 1 Da bi svoju vjeru u Isusovo uskrsnue dokazali kao pouzdanu istinu s dalekosenim teolokim znaenjem, Isusovi su uenici svijetu oko sebe poeli objanjavati razloge i smisao toga neobinog dogaaja. Polemike i otpbri njihovim uvjeravanjima zahtijevali su nove napore. Evanelja i drugi pisani tekstovi ve su veoma uznapredovala faza te apologetike djelatnosti. Ona se nije zadrala samo u granicama palestinske sredine, nego se razvijala i van njezinih granica, u sreditima idovske dijaspore, gdje ju nije koila disci-plina strogo idovskih naziranja. Na tlu ire, helenistike kulture prvobitno propovijedanje vjere u Isusovo uskrsnue, zdrueno sa idovskim mesijaniz-mom, susree se u raznirn helenistikim i drugim rnisterijarna o besmrtnosti, o drugome ivotu, sa soteriolokim religijama spasa u kojima spasitelji o-vjeanstva umiru i uskrsavaju da bi svojom smru svojim vjernicima do-nijeli spasenje i vjeni ivot. Iz svih tih komponenata poela se stvarati kristoloka legenda. Isusova smrt tumaena je kao dogaaj unaprijed odreen bojom voljom i predvien jo u navjetajima starozavjetnih proroka. On nije bio samo uitelj kako su ga njegovi uenici za ivota nazivali, nego Boji pomazanik (grki: Christos), od davnina Jahveovim obeanjima najavljivani Mesija. Samim time Isusova je povijesna linost sjedinjena sa svime onim to su starozavjetni tekstovi kazivali o Mesiji. Stalo se smatrati da e se Isus uskoro vratiti, a tada e zapoeti doba Kraljevstva bojeg. Vjera u Isusovo uskrsnue, mesijanstvo i ponovni dolazak meu Ijude odjeknula je meu helenistikim idovima iz dijaspore, koji su svake godine dolazili u Jeruzalem da svetkuju pashu, svojim mogunostima da ju stope s helenistikom naukom o spasitelju koji pogiba za spasenje Ijudi. Tim elementom vjera u Isusa kao idovskoga Mesiju odvojila se od judaike religije. Pristalice proirenih zamisli o Isusu kao soteru (spasitelju) uskoro su se izdvojili iz prvobitnog skupa Isusovih uenika u Jeruzalemu. Formira 30

se zasebna zajednica helenista pod vodstvom sedmorice prvaka, dok he-

brejski orijentirani Isusovi uenici ostaju kao temeljna organizacija pod vodstvom dvanaestorice. Otad helenistiki odvojak razvija veoma snano djelovanje istiui svoju opoziciju Mojsijevu zakonu. No to je dovelo do osude i smaknua njihova najistaknutijeg propovjednika, Stjepana, i do izgona helenista iz Jeruzalema. Njihov odlazak u velike centre heleniziranoga Istoka, u Aleksandriju, Damask, Antiohiju, Smirnu, Efez, Korint, Solun i dru-gamo unio je njihova shvaanja u tamonje idovske opine i meu Neidove koji su se osjeali privueni idovskim monoteizmom i moralnim nazorima Staroga zavjeta (tj. meu tzv. prozelite i poluprozelite). Naroito je bio vaan razvitak antiohijske skupine helenista u kojoj su bivi pogani uskoro postali veinom u zajednici Isusovih vjernika. U antiohijskoj sredini vjerojatno vie ni jedan vjernik nije osobno vidio Isusa, iako su svi podjednako vezivali svoje nade uz njega. Ali u njihovim predodbama elementi idovskog mesijanizma sve su se vie gubili ustupajui mjesto irem, opeovjeanskom shvaanju. Prvobitna vjera u njegov ponovni dolazak kojim e zapoeti postojanje kraljevstva bojeg na zernlji prerasta u vjeru u Kristovu smrt radi omoguavanja ovjeanstvu da i ono, kao i sam Krist, uskrsne za ivot na drugome svijetu. Antiohijski krani na-zivali su Isusa Kyrios Christos Krist i Gospodin a takav naziv, Gospo-din, pridavao se meu idovima i bogu, Jahveu. Stoga je upotreba toga ter-mina svjedoanstvo da su antiohijski krani Isusa ne samo shvaali kao Spasitelja ili Sotera, nego su ga ve izdizali na boansku razinu pribliavajui ga potovanju koje se iskazivalo samome idovskome bogu Jahveu. Time je Isus, nekadanji navjeta skoroga dolaska Kraljevstva bojeg, koji sarna sebe nije nazivao ni Mesijom, ni boanstvom, nego je samo pozivao Ijude da se za taj dolazak pripreme moralnim preporodom kako bi mogli biti dostojni da uu u Kraljevstvo boje, naknadno, radom Ijudskog umovanja, izdignut na putu divinizacije sve do njegove slinosti s Bogom. Veoma je vjerojatno da su antiohijski krani poeli nasluivati i daljnju, treu fazu u izgradnji kranske kristologije; da su, naime, Isusovu smrt tumaili kao smrt boanskog bia koje po unaprijed utvrenorn boanskom planu podnosi muku i smrt a zatim uskrsava, da bi tom smru i tim uskrsnu-em pruilo primjer i pokazalo put spasenja od ovoga svijeta zla u vjenome blaenstvu zagrobnog ivota. Takvim turnaenjima oni su izlazili ususret sredini u kojoj su propovijedali i omoguavali Grcima da shvate i usvoje idovskog Mesiju povezujui ga sa svojim zamislima o Soteru ili spasitelju. U isti mah, slom Isusove djelatnosti i njegova smrt na kriu mogla se sada tumaiti kudikamo dublje, kao ostvarenje boje namisli radi spasenja Ijudi. U toj etapi razvitka kristologije u antiohijskoj se kranskoj opini kao pomaga njezina prvaka Barnabe pojavio Pavao iz Tarza kao linost prvobitno strana jeruzalemskoj opini i potomak romanizirane idovske obitelji. U njegovu rodnom gradu, na granici prema maloazijskom svijetu, ivjelo je mijeano grko i rimsko stanovnitvo, a bio je rairen kult lokalnoga boga Sandama koji je umirao spaljen, zatim uskrsavao i u obliku dima uzlazio na nebesa. Identifikacija s njegovom sudbinom inila je i vjernike sudionicima njegova uzaaa. Sinkretizam (stapanje) helenistikih i orijentalnih soteriolokih shvaanja s elementima judaizma i poetnim oblicima ranoga kranstva Isusovih neposrednih i daljih uenika bio je temelj Pavlovih nazora i njegove djelatnosti. 31 Pavao je isprva bio estok neprijatelj Isusovih sljedbenika, ali je teko podnosio terete i ogranienja Mojsijeva zakona. Upoznavajui kranstvo

kao njegov gonitelj, on je iznenada shvatio da je uenje helenista mogue prihvatiti kao izlaz iz podjarmljenosti Mojsijevu zakonu. Svojorn smrti i uskrsnuem taj je kranski Kyrios Christos zapravo Soter i Spasitelj koji nije navijetao neki nedefinirani dolazak bojega kraljevstva, nego svoju muku i smrt kojom je ve faktino izvreno spasenje Ijudi i time ostvareno kraljevstvo boje, no ne na zemlji, kako su to oekivali idovi, nego u vansvjetovnom boanskom kraljevstvu pravde i vjenoga blaenstva. Pavlovo propovijedanje izazvalo je negodovanje u jeruzalernskoj opini kojoj su na elu stajali Isusov uenik Petar i Isusov brat Jakov, pa se poslije tri godine Pavlove djelatnosti pokazalo potrebenim da Pavao ode u Jeruzalem i ondje opravda svoj nauk, Ali ondje je naiao na nerazumijevanje jer su tamonji Isusovi sljedbenici sebe i dalje smatrali pripadnicima idovske vjere i nisu prihvaali razvitak kristologije, postignut izvan Palestine. Sve do kraja Pavlova ivota jeruzalemska je opina gledala na Pavla kao na zastranjivaa koji izopauje autentinu vjeru u Isusa i porie Mojsijev zakon. Nakon prvoga dolaska u Jeruzalem, Pavao je onamo odlazio jo dva puta u razmaku od dvadesetak godina (oko 49. i 5960). Prvi puta je radikalno raskrstio s Petrovom i Jakovljevom opinom i uporno ostao pri propovijedanju svoga shvaanja o kranstvu. Nailazei na svojim misio-narskim putovanjima na ogoreno neprijateljstvo idova i krana koji nisu raskinuli vezu s judizmom, Pavao je stao propovijedati samo poganima, pri emu je glavne pristalice stjecao iz redova sirotinje, pa ak i meu robovima. Ali prilikom svoga treeg dolaska u Jeruzalem, Pavao je doivio slom. Na zahtjev jeruzalemske opine, kojoj je sada na elu stajao Isusov brat Jakov, Pavao je izvrio javni obred pokajanja kojim je objavio svoje ponovno pod-vrgavanje Mojsijevu zakonu. No pravovjerni su idovi ipak ishodili njegovo hapenje, pa je nakon procesa koji je nad njim izvren u Rimu, bio osuen na smrt i smaknut (62. god). Pavlovo uenje, izraeno u njegovirn Poslanicama, iako insistira na Isusovoj soteriolokoj ulozi, samoga Isusa jo uvijek smatra ovjekom, a ne boanstvom ili bogom. Ali budui da je njegova uloga spasitelja bila predodreena od iskona, on je u bojem duhu postojao od vazda. U tome smislu on je sin boji. Njemu je kao spasitelju povjerena sudbina ovjeanstva, pa je on i zagovornik Ijudski kod Boga. Svoju vlast nad opstankom Ijudskog roda i nad njegovom sudbinom, Krist e, kad doe kraj svijeta i preostane samo Kraljevstvo boje, vratiti u boje ruke, pa e Bog i opet izravno vladati nad preporoenim i produhovljenim ovjeanstvom, spasenim od svojih grijeha i konano izmirenim s boanstvom. Time je konstantni proces Isusova izdizanja s razine njegova historijskog ivota u svojstvu proroka jedne male idovske eshatoloke sekte prema boanskoj razini u Pavlovoj interpretaciji uznapredovao jo dalje. Kran-stvo se u svojoj povijesti za neto vie od tri desetljea, od Isusove smrti (oko 30. u n. e.) do Pavlove srnrti (62), izgradilo kao zasebna gnostiko-sote-rioloka religija spasa, u kojoj je mentalno identificiranje vjernika s Kristo-vom iskupiteljskom smrti na kriu (spomou nepokolebljive vjere u tu spa-sonosnu smrt) donosilo spasenje. 32

Kristovo raspee i Kristovo uskrsnue. Rabulin Evanelistar, 2. pol. VI. st. Da bi to mentalno, duhovno poistovjeenje s Kristovom spasonosnom smrti uinio vidnim, Pavao je usvojio dva obreda: krst i lomljenje kruha. Prvi od tih obreda obiljeavao je stupanje u krug korisnika Kristove spasilake srnrti, a drugi je simbolikim primanjem Kristova tijela i njegove krvi u sebe ostvarivao fiziko sjedinjenje s Kristom i time jamio udioniku u

3 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka

33

tome inu istu sudbinu koju je imao Isus: tjelesnu smrt, ali i duhovno uskrsnue u vjeni ivot. Rezultati Pavlove djelatnosti znae, dakle, znatan daljnji razvitak kristologije, zapoet u svijesti Isusovih uenika nakon njegove smrti. Polazei od temelja helenistikog smjera u ranom kranstvu, Pavao je izgradio njegovu soteriologiju i eshatologiju sintetiziravi brojne elemente judaizma s gnostikim i mistikim predobama helenistikog istoka. Pri tom se izriito odvojio od propisa i prevlasti Mojsijeva zakona i formirao kranstvo kao zasebnu i samostalnu religiju spasa. Nastanak kranstva ne iscrpljuje se samo Pavlovim udjelom u stvaranju njegovih obiljeja i sastojaka. Uz paulinizam i njegove izravne nastavlja-e (autore tzv. pseudopaulinistikih Poslanica) postojali su i drugi, istovre-meni smjerovi u oblikovanju kranskih vjerovanja, koji su suparnici pau-linizma i ponekad se razvijaju u otroj borbi s njime. Iz svih tih kompone-nata kranstvo e se kao izgraeno vjersko uenje formirati osebujnom sintezom tek na pragu srednjega vijeka, pri emu e ono usvojiti ne samo paulinistike elemente, nego i brojne druge koji su u Pavlovo vrijeme bili takrnaci, pa i protivnici paulinizma. 0 postojanju nekoga drugoga i drukijeg navijetanja evanelja, s drukijim Isusom nego to je bio njegov, izvjeuje ve i sam Pavao u svojim poslanicama Galaanima i Korinanima. Meu njima, isprva veoma utjecajni smjer jeruzalemske opine, koji je djelovao najprije pod vodstvom Pe-tra, jednoga od dvanaestorice, a zatim pod vodstvom Isusova brata Ja-kova i, kasnije, drugih Isusovih roaka, a koji u povijesti religija nosi naziv judeokranstvo, bio je razbit Titovim osvojenjem Jeruzalema (70). Tei-te razvitka kranstva otad u cijelosti prelazi na podruja izvan Palestine. Od osnovnih kranskih tekstova koje Crkva priznaje kao autentine, najstarije su Pavlove Poslanice. One su nastale izmeu 50. i 60. god. u n. e. Evanelja, Apokalipsa i Djela Apostolska niu se otprilike od 75. do oko 150. u n. e., pri emu njihovi tekstovi daju mogunost da se prati raanje kran-ske dogme nakon epohe Pavlovih poslanica. Tako je u vremenu izmeu postanka Evanelja po Marku (oko 75) i ostalih evanelja zamisao o bojem posinjenju Isusa postala za kranske stvaraoce vjerskog uenja nedovoljna. Proces izdizanja Isusa k prijestolju bojem napredovao je dalje, pa je stvorena zamisao da je on pravi sin boji; ali se pri tom inilo nedostojnim da mu se pripie prirodno roenje. Stoga je zamiljeno da ga je po Duhu Svetome udesno zaela Djevica Marija. U to se vrijeme povezuje i posljednja Isusova veera s uenicima prije njegova hapenja i smaknua sa simbolikim smislom idovske svetkovine pashe, koja je bila spomendan na izlazak idova iz Egipta i rtvu jagnjeta ijom su krvlju bila obiljeena vrata idovskih kua, da ih Jahve u svom gnjevu prema Egipanima ne bi zatro. Kod Luke, kao najmlaega od sastavljaa tzv. sinoptikih evanelja (oko 100110), ta se oprotajna veera s lomljenjem kruha i blagoslovom vina najzad ve ustanovljuje kao sakramentalni obredni in, koji Ijudima pribavlja oprotenje grijeha. Zamisao o potrebi opratanja Ijudskih grijeha obiljeava svu golemu uznapredovalost kranske teoloke misli u usporedbi s Pavlovim vremenom. Za Pavla je za spasenje jo bila dovoljna duhovna identifikacija svakog vjernika s Kristovom spasiteljskom smru na kriu. Na pragu II. st. n. e. pokazalo se ve da se obeanje o skorom dolasku kraljevstva bojeg nije obistinilo. Valjalo je dalje ivjeti, i poko34

Ijenja su se zaista smjenjivala jedno za drugim, sa svim obiljejima realnoga Ijudskog ivota. Isusovoj spasiteljskoj smrti stala se pripisivati mo ne samo da poslije smrti osigurava vjeni ivot, nego da euharistijom, prieu, ve i u ovome ivotu moe s grenika istrti krivice zbog nevaljala ivota. Kre-postan i moralan ivot ostaje naelnim zahtjevom, ali i grenici mogu svoja djela ispraviti pokajanjem i sakramentalnim uzimanjem Kristova tijela i krvi. Sve te temeljne dogme: o boanstvenosti Isusovoj, o njegovu odnosu prema Bogu-ocu, o njegovu odnosu prema treoj boanskoj osobi, o samome pojmu trojstva, o Isusovu bezgrjenom zaeu, uenje o grijehu i opratanju grijeha, o pretvorbi blagoslovljenog kruha i vina u pravo tijelo i pravu krv Kristovu, o pokori i pokajanju za grijehe, o nainu i podjeliteIjima oprotenja koje se Ijudima daje, kao i mnogi drugi elementi kranske religije u raanju namrli su slijedeim stoljeima dileme, oko kojih su se sporile goleme snage tijekom posljednjih stoljea antike i za trajanja cije-loga srednjega vijeka, a neke su vjerske dileme ostale utjecajne na svijest Ijudi i politike snage njihova drutva sve do 19. i 20. stoljea. Kranstvo nije poevi od svojih religijskih i dogmatskih zametaka dalje ostalo samo slobodno idejno i vjersko uvjerenje, nego se ono veoma brzo poelo organizirati kao institucija. Prvobitna jeruzalemska opina ivjela je u neprekidnom oekivanju po-novnog dolaska Isusova i poetka Kraljevstva bojeg. U tome oekivanju ivjeli su iz dana u dan, bez ikakva rada. Sve su svoje imanje zdruili i ivjeli u zajednici imutka. U vezi s potrebom da se tim dobrima upravlja, poja-vila se ustanova dvanaestorice. Ali kroz peripetije eliminiranja helenista i slarnanje Pavlova zastranjivanja forrnirao se u jeruzalemskoj opini dinastiki, monarhijski tip organizacije pod vodstvom Isusovih roaka. No taj razvitak prekinut je padom Jeruzalema i, najzad, potpunirn pokorenjem Palestine poslije sloma posljednjega idovskog ustanka protiv Rimljana u tridesetim godinama II. stoljea. Paulinistika zamisao o organizaciji vjernika temeljila se na zamisli da su svi vjernici zdrueni vjerom u Krista u jedno mistiko tijelo kome je glava sam Krist. Zbog toga nije moglo biti meu vjernicirna nikakve naelne raz-like. Pa ipak, meu njirna su istaknutu ulogu imali pojedinci koje je obasjala milost boja (harizma) pa su stoga mogli djelovati kao propovjednici, uitelji i proroci. No oni nisu imali nikakve vlasti ni prava osim svoje propovjedni-ke djelatnosti. Takva prvobitna, harizmatska organizacija crkvenih opina nije mogla . ostati trajan oblik. Vjerovanje se ustaljivalo, a produbljivanje dogmi zahti-jevalo je sustavan studij teolokih i filozofskih problema. Krani su sve vie poeli strahovati od harizmata koji su iznosili nove dileme i ugroavali ve usvojena uvjerenja. A kako je vrijeme prolazilo, a svretak svijeta nikako nije dolazio, pokazalo se nunim da se sazda vrsta organizacija opina, po uzdano utvrdi vjerski nauk i odrede njegovi autoritativni tumai i uvari. U takvim okolnostima harizmatsko vodstvo kranskih opina iezava, a umjesto njega opine postavljaju izabrano vodstvo iz redova najuglednijih lanova opine koje tekstovi nazivaju prezbiterima. Meu njima sve ista-knutiju ulogu dobivaju episkopi, upravnici imovinom opine, i akoni, vo-ditelji i sluitelji pri vjerskim obredima. Daljnji razvoj sve odlunije rezer-vira prezbiterima, biskupima i akonima pravo na vrenje obreda (krenj, 35

blagoslivljanje

kruha i vina, itanje molitvi, tumaenje vjerskih tajni). Time se sveenstvo odvaja kao zaseban sloj uvara i tumaa dogmi. Oni postaju duhovnim i administrativnim vodstvom opina i bore se protiv harizmata, naroito putujuih uitelja i proroka koji nisu bili vezani ni uz koju crkvenu organizaciju nego odgovorni samo svome osobnom otkrivenju i posla-nju. Ve krajem I. st. javlja se zamisao o nepovredivosti biskupa i akona, a njihov se autoritet brani tezom da su oni nasljednici apostola koji svoj autoritet izvode od Krista. Institucija sveenstva ima boansko podrijetlo i sto-ga njezin autoritet mora biti neosporan. Poloaj biskupa unutar opine popri-ma obiljeja poglavara koga treba sluati kao to je Isus sluao Boga-oca. Oni postaju jedini tumai prave vjere, njeni branii od krivovjerja i disciplin-ski odgovorni za djelovanje sveenstva i ivot lanova svoje opine. Usporedo s jaanjem sveenstva i biskupova autoriteta pojavljuje se uvjerenje da se spasenje postie ve i samim pripadanjem Crkvi i potpunim uklapanjem u nju. Postupno blijedi shvaanje o nekoj individualnoj vjeri i neposrednom kontaktu svakoga vjernika sa Spasiteljem. Nuna je samo disciplina i pripadnost Crkvi koja pojedinca uklapa u kolektivnu vjeru i ini ga dijelom mistikoga tijela Kristova. Osnovni uvjet spasenja nije vie samo vjera u Krista (kao kod Pavla) i identifikacija sa spasiteljskom tajnom Kristove smrti i uskrsnua, nego je bitna pripadnost crkvi, koja je jamstvo i uvjet spasenja, u smislu formule izvan crkve nema spasa. Takva shvaanja bila su rezultat vanih promjena u klasnom sastavu kranskih opina i u opem stavu kranstva prema stvarnosti ovoga svijeta. Kranske se opine na prijelazu u II. stoljee vie nisu sastojale samo od robova i siromaha; u njima raste broj imunih Ijudi, pa i robovlasnika, koji su imali i krane meu svojim robovima. lako je ideal skromnosti i siromatva i dalje ostao slubenim prograrnorn opina, ipak su i one same, kao zajednica krana, prikupljale znatnu imovinu. Umjesto opuzicije i otpora svijetu nepravde, stvara se kult poniznosti i izmirenja sa stradanjima to ih donosi ivot potlaenih u klasnome drutvu. Kako su sve nova i nova desetljea dokazivala da dolaska Kraljevstva bojega nema, da je ono samo u srcima ljudi ili u bojem obitavalitu na nebesima, crkva se pretvarala u organizaciju kojoj je dosueno da ivi i djeluje u stvarnosti postojeega dru-tva. Ona je za sebe odabrala ulogu da se bori protiv opaina i Ijudskih po-roka, ali je i sarna za tu borbu trebala sigurnost, oslonac i priznanje. Nije mogla ostvariti neki drukiji svijet od onoga koji je postojao, ali se mo-gla truditi da Ijude preodgaja za plemenitije rneusobne odnose, za ivot bez grijeha, radi ulaska u Kraljevstvo boje nakon smrti. inilo se da je za tu borbu korisno pridobiti javne vlasti i njihovu pomo, utoliko vie to je neprijateljstvo tih vlasti moglo unititi zaetke Crkve, pa ak je takvim unitenjem ne samo prijetilo, nego ga je u vie navrata nastojalo i ostvariti. Tako se kranstvo nalo u ambivalentnom poloaju. Svojom biti i svojim programom ostalo je na strani obespravljenih i upornim zagovornikom dobrote i pravde. Ali u stvarnosti opstanka, ono se prilagoavalo poretku svoga vremena i vie voljelo optirati za mo ovosvjetovne vlasti nego da se pretvori u nosioca revolucionarnih stremljenja protiv drutvenog stanja i poretka i tirne izloi unitenju. U toj dvostrukosti krile su se opasnosti i prednosti. Svojim etikim intonacijama ono je ostalo privlano za potlaene, kao i u vrijeme Isusovih

36

Propovjedi na Gori. Ali svojim nagovaranjem vjernika da se strpe i ne opiru zlu, ekajui nagradu za svoju bogobojaznost, patnje i odricanja u Bojem carstvu na nebesima, ono je prualo ansu vlastodrcima da se njime poslue za pojaanje ugnjetavanja i ovjekovjeivanje nepravednoga poretka na svijetu. Crkva \e, ini se, dala prednost perspektivi pridobivanja dravnih vlasti u nadi da e spomou njih kransku vjeru uiniti opom duhovnom svolinom i zatim dovesti do pobiede i svoja etika naela u praktinom ivotu. Mnoga stoljea koja su slijedila pokazala su da je dugotrajna borba za pridobivanie svjetovnih vlasti i za njihovo podvrgavanje crkvenim zamislirna u razliitim razdobljima povijesti zasjenila prvenstvenu vanost borbe za prvobitni model kranskih moralnih odnosa meu Ijudima. Na putu prilagoavanja Crkve ustrojstvu drutva u kome je postojala, vanu ulogu ima razvo]' od biskupskog monarhizma u opinama ka stvarairju univerzalne crkve s jednim jedinim poglavarom na elu. Sistem monarhijske vlasti baskupa u pojedinim opinama potpunije se i snanije razvio na istoku u borbi s harizmatima, judaizmom i poganstvom. Ali on se uskoro prenio i na ^apad, a posebnu je ulogu stekao u glavnome gradu Carstva, u Rimu, gdje su tradicije jedinstvene i vrhovne vlasti careva djelovale kao model. Kasniji crkveni pisci i redaktori tek su naknadno u osnovne kranske knjige uniieli tezu da ie prvim rimskim biskupom bio Petar i da ]'e sam Isus vrhovniku vlast nad kranstvom predao upravo nje-mu kao svome namjesmku na Zemlji. Ni historiografskih ni arheolokih ne-pobitnih potvrda za tu tezu nema, pa se ini da treba smatrati da i sam njen nastanak pripada meu nastojanja da se stvori sveopa crkvena zaiednica s iednim iedinim vrhovnim uoglavarom na elu, koji e, kao i car, stolovati u politikom dravnom sreditu. Organiziranie Crkve ve ie od prvih poetaka monarhii'skog episkopata nokazivalo tenju da se prilagodi strukturi politike vlasti, pa se teritorij 1'edne biskupije redovno poklapao s podruiem jedne provinciie. U dalmiem razvit-ku jaa regionalna povezanost uoi'edinih biskunii'a, koi'a dolazi do izraaia naroito u odravanju regionalnih savjetovania biskuua o zaiednikim proble-mima (sinodi). Tako se u azijskim nrovinciiarna izmeu 160. i 170. odrava nekoliko sinoda u vezi s opasnim ireniem montanizma, frigijske harizma-tike i asketske sekte koja je izbila kao protest protiv posvjetovljavanja crkve i prevlasti sveenstva nad vjemicima. AIi uskoro se pokazala potreba da se iznad razine provincijalnih i regionalnih sinoda organiziraju skuptine visokog sveenstva od opega znaenja za cijelo kranstvo i da se vjerski autoritet centralizira. Kranstvo je u to vrijeme vodilo upornu borbu protiv kritika koje su mu upuivali poganski filozofi, protiv suparnikih te-olokokozmolokih zamisli gnosticizma, a u isto vrijeme i borbu za pri-dobivanje naklonosti dravnih vlasti. Tako ve od prve polovice II. st. kranski apologeti upuuju svoje, obrambene spise carevima sa ciljem da opovrgnu optube kojima je kranstvo bilo obasipano i da ishode zakon-sko odobrenje kranstvu da postoji i javno djeluje. Tu je dvostruku borbu bilo mogue voditi samo disciplinirano, s usmjeravanjem iz jednoga centra. Stoga je druga polovica II. stoljea ujedno i doba afirmacije prioriteta rimskoga biskupa nad ostalim biskupima u Carstvu. To se prvenstvo naroito oitovalo kao ostvarena povijesna injenica kad je u posljednjem desetlje;u 37

toga stoljea rimski biskup Viktor cijelome sveenstvu pod prijetnjom

kazni i izopenja narnetnuo onakav nain slavljenja svakogodinjega spomen-dana na Isusovo uskrsnue kako je to kao jedino ispravno zamiljala rimska crkva. Tako je Viktor krajem II. stoljea ve istupao kao poglavar kran-stva i prvi faktini papa. Tijekorn III. st. papinski je primat ve bio uvre-na dogma. Jedinstvu kranstva i jaanju njegova poloaja u javnosti trebalo je da poslui i utvrivanje tekstova koje e od mnogih to su kolali po kranskim opinama i pretendirali na jednaku vjerodostojnost cijela crkva obavezno priznavati kao autentine i kao pouzdan prikaz prave vjere. To eliminiranje neprihvatljivih spisa i utvrivanje priznatih dovreno je takoer krajem II. st. usvajanjem etiriju Evanelja, jedne Apokalipse, jednoga povijesnog djela (Djela Apostolska) i 21 Poslanice Pavla iz Tarza i drugih autora, u svojstvu temeljnih vjerskih knjiga (Sv. pismo Novoga zavjeta). Velik broj drugih evan-elja, otkrivenja i slinih spisa odbaen je kao laan i nevjerodostojan (apokrifan). Ali u isto vrijeme cio je niz kranskih teoloko-filozofskih pisaca (Crkveni oci) izgraivao i tumaio dogme i crkvena shvaanja, pobi-jajui naziranja poganskih filozofa i uenja koja su ocjenjivana kao krivo-vjerje, ali i prihvaajui one teze koje su se mogle uklopiti ili ak koje su mogle ojaati sklop kranskog tumaenja svijeta i ovjeka. Meu suvremenim uenjima koja su se, u okviru kranstva ili na njegovim rubnim podrujima, protivila dogmarna u epohi njihova uvrivanja, najizrazitija su bila ona koja nisu mogla prihvatiti Isusovu jednakost s Bogom-Ocem. Takva su se uenja u biti protivila zavrnoj fazi procesa kojim je Isusova linost s razine povijesno realnoga osnivaa jedne idovske eshatoloke sekte bila uzdignuta na razinu boanstva. Tako su pristalice monarhijanske ili ebionitske hereze s kraja II. st. tvrdili da su i Sin i Duh podreeni Ocu, koji jedini postoji oduvijek i vjeno traje, dok su Sin i Duh samo oblici u kojima se Otac manifestira. Slina shvaanja nauavao je poetkom III. st. u Rimu Sabellius, tvrdei da kod Isusa treba razlikovati dvije, otro odvojene naravi: Ijudsku i boansku, koja je emanacija jednoga jedinog boanstva te samo privremeno ulazi u Ijudsko bie da bi ono izvrilo svoju misiju. Nadovezujui se na to shvaanje, Sabelliusovi su uenici i na-stavljai tvrdili da je Isus samo uzvien ovjek u kome borave boji Razbor i njegova izreena Rije (Logos), i nita vie. Taj isti spor, da li su Sin i Duh istobitni s Ocem, postao je poetkom IV. stoljea jezgrom arijanske hereze tj. uenja aleksandrijskog sveenika Arija, koje je rascijepilo tadanje kranstvo i najzad bilo osueno na sveopem crkvenom saboru (koncilu) u Nikeji (325). Ali prije nego to je arijanstvo konano iskorijenjeno, ono je u trenutku svoga najveeg ugleda, kad ga je odobravala i slubena vlast u Carigradu, bilo preneseno u zemlje sjeverno od Crnoga Mora, meu ondje tada nastanjene Gote, a od njih se proirilo 'drugim germanskim narodima, i, dok je arijanstvo u rimskome svijetu iezavalo, ono se jo nekoliko sto-Ijea odralo kod veine Germana predstavljajui jedan od bitno vanih politikih problema u dravama to su ih Germani nakon Velike seobe naroda osnivali na tlu Carstva. Srodni sporovi oko istobitnosti triju bo-anskih osoba postali su jezgrom inonofizitske hereze i drugih srodnih uenja u Istonorimskome carstvu (Bizantu) a i sudbonosnom pojavom za teritorijal-ni integritet Bizanta u krizama arapske invazije. Jednakost Oca i Sina u od38

nosu prema Duhu, kao treoj boanskoj osobi, teoloki je temelj i

konanog raskola kranstva na istonu i zapadnu Crkvu u IX. i XI. st., sa svim dale-kosenim posljedicama to ih je taj dogaaj imao. Protivljenja crkvenim uenjima bilo je i na drugim osnovama. Jedna od bitnih bilo je njezino prilagoavanje klasnom drutvu i poretku. clei da stekne slubeno priznanje, Crkva je bila sve popustljivija prema porocima u ivotu vodeih slojeva drutva, a na to su nepovoljno reagirali pokreti kao to su bili montanizam, novacijanizam i drugi. U skrajnjoj liniji, uvaavanju dobara ovosvjetovnog ivota protivili su se i gnosticizam i dualistike hereze, koje su osobito veliko znaenje, nakon prvih zametaka u ranim stoljeima kranstva, stekle u mnogim zemljama Evrope u doba razvijenoga feuda-lizma. U razvitku svoje ideologije Crkva je dosegla prvi svoj vrhunac poetkom IV. st. kad je Laktancijevom kristologijom bilo formulirano uenje o istobit-nosti triju boanskih osoba, a spasenje postalo uvjetovano vrenjem obreda i primanjem sakramenata koje podjeljuje sveenstvo. Ujedno, Crkva je svo-jim monarhistikim ustrojstvorn hijerarhizirana, postavi tirne zagovornikom i braniocem autoriteta i poretka. Na taj je nain postala prikladnom da svje-tovna vlast shvati korist njena uenja za konstituirano drutvo. Istovreme-no, kranstvo je svojom velikom rasprostranjenou meu stanovnitvom Carstva i svojom snanom organiziranou postalo realnom snagom koja je uspjeno odoljela dvoipostoljetnorn razdoblju povremenih progona, naj-eih u doba cara Dioklecijana. Godine 311, tadanji je august (car) Gale-rije objavio edikt o toleranciji kojim je slubeno odobrio slobodu vjerois-povjesti krana, uz preporuku da se mole svome bogu za dobro careva i drave. Tome se crkva zaista i oduila. Ve 314, svega godinu dana nakon to su carevi Konstantin i Licinije potvrdili Galerijev edikt, crkveni sabor u Arlesu donosi odredbu po kojoj sveenstvo mora uskratiti priest svakom onome vojniku koji dezertira sa svoje dunosti; u isto vrijeme taj sabor do-puta kranima da vre sve javne funkcije u dravi, uz uvjet da ih u tome nadziru njihovi biskupi. Time je crkva sve svoje snage stavljala na raspolaganje dravi i samu sebe definirala kao zatitnika i nadzornika javne politike djelatnosti. Od 337. ve su i gotovo svi carevi krani. Godine 356. donesen je zakon o zabrani svih poganskih kultova, a 380. je car Teodozije objavio edikt kojim je kranstvo priznato jedinom doputenom, dravnom vjerom. Svim takvim dostignuima na ideolokom, organizacionom i politikom podruju crkva se, uz rezultate razvitka privredno-drutvenih odnosa u kas-noantikom agraru i germanstvo koje se uputilo prema naputanju svoga davnanjega rodovskog ustrojstva, ulijeva u epohu ranoga srednjeg vijeka kao jedan od presudno vanih faktora u oblikovanju njegove neposredne ivotne stvamosti.

39

II. EVROPA U DOBA VELIKE SEOBE NARODA

1. GOTI DO HUNSKE PROVALE Sredinom I. stoljea pr. n. e. dio je gotskog stanovnitva napustio junu Svedsku i preao na ue Visle protjeravi odonuda Rugijce. Tijekom narednog stoljea oni su se irili s prvobitno zaposjednutih podruja; pri tom su sebi podvrgli dio svojih zapadnih susjeda, Vandala, dok su druge potisnuli s njihovih boravita, stupivi tako u blii dodir sa svojim istonim susjedirna, Estima, precirna kasnijih Prusa. Uskoro je proirivanje gotskih posjeda preraslo u kretanje prema jugoistoku, uzvodno uz tok Visle. Doprijevi u sporom napredovanju do Dnjestra, sili su u 2. pol. II. st. n. e., jedni njegovom lijevom, a drugi njegovom desnom obalom sve do ravnica sjevernog Pricrnomorja. Dolazei kao osvajai, Goti su unijeli znatnu poremetnju meu stanovnitvo toga podruja, Slavene, dakijsko-trake Bastarne i sarmatske Roksolane i Alane. Neka su od tih plemena uzmakla na zapad pa su sudjelovala u valu kojim je to gotsko kretanje markomanskim ratom udarilo o granice Rimskoga carstva. Druga su plemena ula s Gotima u iroko rasprostranjen savez plemena s vie ili manje izraenom podlonou. Dolazak Gota i formira-nje plemenskog saveza pod njihovim vodstvom onemoguio je otad i trgovake veze Carstva s Baltikirn morem. U prvoj polovici III. st. n. e. izvrilo se u Pricrnomorju konano razdvaja-nje Gota na Istone Gote ili Ostrogote i Zapadne Gote ili Vizigote. Granina crta meu njima bila je obiljeena priblino tokom srednjega i donjega Dnje-stra. Odrnah po konsolidaciji Goti su u pojedinanim skupinama iz svojih boravita na Dnjestru i Prutu poeli napadati granice Carstva. U drugoj polovici III. stoljea, u vrijerne unutranje krize u Carstvu, oni uvelike prodiru preko donjeg Dunava, a preko Cmoga rnora napadaju i maloazijske obale. Pred njihovim pritiskom Carstvo je ve 257. povuklo legije iz Dakije, a romanizirano je stanovnitvo u masama prebjeglo preko Dunava. No time granica nije postala sigurnija i provale su slijedile jedna za drugom sve do 269. kad su Goti zajedno sa svojim saveznikirn plemenima u Meziji do-ivjeli teak poraz. Mnogi od napadaa su izginuli, a velik broj zarobljenika naseljen je u svojstvu kolona u opustoenim dunavskim provincijama, dok je dio njih uvrten u rimske kohorte. Od tog poraza Goti se dugo nisu moglL oporaviti, pa njihovi masovni napadi na Carstvo prestaju za vie od 60 go-dina. Otad oni preteno ratuju protiv svojih susjeda, pa su Karpi i Bastarni pred njima izbjegli u Trakiju, gdje im je Carstvo dopustilo da se nasele, 41

dok su udarima na svoje susjede Burgunde, Vandale i Gepide utjecali na njihovo preseljavanje iz blizine gotskih napadaa. Novu pobjedu nad Gotima izvojtio je car Konstantin 332. u Panoniji, nakon ega je i opet mnogo Gota s ni'ihovim saveznicima naseljeno na podruiu Carstva, a i dijelovi germanskih plemena du lijeve obale sredni'eg Dunava privremeno su priznavali rimsko vrhovnitvo, pa su tako gotski odredi sudjelovali u nizu bitaka to ih je carska vojska vodila sa svojim neprii'ateljima na Istoku. ini se da je to vrijeme relativnog mirovani'a Gota (oko sredine IV. st.) bilo dokaz njihove unutranje konsolidacije. Vjerojatno je da u to vrijeme

pada i pronalazak gotskoga pisma, runa, koie je nastalo pod utiecaiem prke i rimske pismenosti. Meu njih se s Krima poelo iriti i kranstvo. Ali ono je osobito uznapredovalo kad je patrijarh Euzebije, koji je zatiivao arijanstvo, oko 341. u pricmomorsku Gotiju kao propovjednika poslao arijanskog sveenika Wulfilu, koji je i sam po podrijetlu bio Got. U Gotiji je Wulfila preveo Bibliju na gotski jezik, udarivi time temelje za daljnje irenje kranstva meu Gotima, iako je tome irenju bilo i znatnih otpora. Posebno je za prevagu arijanstva kod Zapadnih Gota bio vaan spor dvo-|ice njihovih pretendenata na kraljevski poloaj, pri emu je slabiji od suparni-ka, Fritigern, zatraio i dobio vojnu pomo od cara Valensa koji je bio arijanac. Primivi porno, on je primio i obavezu da zajedno sa svojim pristalicama prihvati arijanstvo. Za razliku od burne ratnike djelatnosti Zapadnih Gota, povijest Ostrogota u IV. stoljeu slabije je poznata. Znade se da je sredinom toga stoljea njihovim kraljem bio Hermanarih. On je podvrgao sebi Herule, doseljene na obale Azovskoga mora, a i neka slavenska plemena na srednjem Dnjepru i gornjoj Visli. Na istoku, prema dravi Alana, granicom njegova teritorija bio je Don, a na zapadu, prema Vizigotima, rijeka Dnjestar. Tijekorn IV. stoljea i Ostrogoti i Vizigoti jo su uvijek u izrazito rodovskom drutvenom ureenju. Njihova rodovska aristokracija formirala se kao sloj prvaka, no jo bez ikakve privatnovlasnike osnove toga prvenstva, iako je neosporno sve odluke donosilo vijee prvaka, a narodna skuptina ih je aklamacijom prihvaala. Kraljevska se funkcija tek poinje izdvajati iz krila rodovske aristokracije i njezine se najuglednije porodice jo meu sobom bore za pravo na tu funkciju. ini se da je taj razvitak do druge polovice IV. st. bre i dalje uznapredovao kod Ostrogota nego kod Vizigota. 2. HUNSKI NAPAD 1 POETAK SEOBE GOTA Kineski izvori prate povijest Huna jo od III. st. pr. n. e. Ali taj je nomadsko-stoarski i ratniki narod turkmensko-mongolskog podrijetla postao vaan faktor za srednjeazijski i istono-evropski prostor tek od sredine II. st. u n. e., kad ih je iz njihovih boravita na Dalekom istoku poela potiskivati snana drava njihovih istonih susjeda, tungukog naroda SienPi, a sa juga Kina dinastije Han. Uzmiui prema Zapadu, oni su se prelili preko Srednje Azije i poetkom III. st. n. e. prodrli u evropsku Sarmatiju gdje su 42

u dugotrajnim borbama do sredine IV. st. konano pokorili glavninu Alana odbacivi pri tome dio njih daleko u Panoniju, na podruje izmeu gornje Tise i Dunava. Time su Huni zaposjeli sve podruje do Dona i Kavkaza. Uskoro zatim napali su Ostrogote. Oni su se krae vrijeme odupirali, ali kad je njihov kralj Hermanarih uvidio da ga saveznici poinju naputati i da je hunska pobjeda neizbjeiva, izvrio je samoubijstvo (370). Njegov nasljed-nik poginuo je u borbi protiv zdruenih Huna i Alana, nakon ega se dio Ostrogota pokorio, a dio njih se povukao na zapad, na obale srednjega Dnjestra, smjestivi se uz tu rijeku, sjevernije od Vizigota. Ali Huni su ih napali i u novom boravitu. Upoznavi snagu neprijatelia koji je

uporno podjarmljivao njihove srodnike, glavnina Vizigota, ugroena na svom po-drui'u od donjeg Dnjestra do donjeg Dunava, donijela je odluku da se okani borbe i zatrai utoite na rimskome tlu, juno od Dunava. S odo-brenjem cara Valensa Vizigoti su podjesen 376. preli Dunav kod Silistrije. Uskoro im se pridruio i dio onih Ostrogota i Alana to su pred Hunima izbjegli na zapad. Vjerojatno ih je u svemu moglo biti oko 50.000. Doseljenje Vizigota i njihovih saveznika na tlo Carstva bio je prvi sluaj naseljavanja jedne velike barbarske cjeline na dravnom podruju na temelju ugovora s carskom vlasti. Ve su se i prigodom prijanjih sukoba s rimskom dravom razliiti fragmenti germanskih plemena ondje naseljavali u svojstvu kolona i profesionalnih vojnika, ili su novaenjem u germanskim zemli'ama unajimani u rimsku vojsku, to je redovito zavravalo prilagoavanjem doljaka novim uvjetima i skorim stapanjem s rimskom ci-vilizacijom. Naprotiv, Vizigoti su naseljeni kao etnika cjelina, s potpuno odreenim pravnim statusom. Njihova i'e zadaa bila da kao samostalna vojna cjelina ratuju u sastavu rimske vojske i da brane granice drave. Za tu slubu dobili su cjelovito podruje za naseljavanje u zemljama uz donji Dunav koje su u dotadanjim ratovanjima veoma opustjele. Za razliku od glavnine Vizigota koja je prelaskom na podruie Carstva izbjegla podjarmljivanje od strane Huna, Ostrogoti su pretenim dijelom bili primorani da im se pokore. Ve krajem IV. stoljea Huni su preli Karpate i prenijeli politiko sredite svoje drave, koja se prostirala sve do donje Volge, u Panoniju. Tu su pokorili onaj dio Ostrogota i Alana to su nakon Hermanarihove smrti bili uzmakli prema zapadu. U Panoniji, Dakiji i na sjevemom Pricrnomorju pod njihovom je vlau u prisilnom plemenskom savezu boravio cio mozaik germanskih, istonoslavenskih i drugih slavenskih plemena i naroda, ostavi u toj podlonosti sve do poetka druge polovice V. stoljea. 3. SEOBA VANDALA, ALANA, SVEVA 1 DOSELJENJE BURGUNDA NA RAJNU Vandali su u I. st. pr. n. e. boravili na srednjoj i gornjoj Odri. Krajem toga stoljea na tom su podruju razvrstani i izdiferencirani kao dvije skupine: Silim.i, na srednjoj Odri, i njihovi jugoistoniji susjedi, Hasdinzi. Ali dolazak Gota u I. st. n. e. na ue Visle poremetio je te odnose. Najprije su Goti s donje Visle potisnuli Rugijce u istono Pomorje prisilivi time Burgunde da se

43

44

OPIS KARTE GOTI: Iz june vedske dolaze na ue Visle; odatle oko 150. kreu na sjeverne obale Crnoga mora. Tu se razdvajaju na istone ili Ostrogote i zapadne ili Vizigote. Razgraniava ih Dnjestar. OSTROGOTI: Napadnuti od Huna, glavninom potpadaju pod njihovu vlast. Povueni preselje-njem Huna u Panoniju, ondje borave do propasti hunske drave, nakon Atiline smr-ti. Nakon toga njihova glavnina provaljuje na istoni dio Balkana. Otuda, po od-luci cara Zenona, 489. dolaze u Italiju i ondje osnivaju kraljevstvo koje je potra-jalo do 555. VIZIGOTI: Uzmiu pred hunskom opasnou u Trakiju i Meziju, nakon 395. prelaze u Zapad-ni Ilirik. Od poetka 5. st. napadaju Italiju, 410. osvajaju i pustoe Rim, dopiru do Kalabrije, ali se vraaju du zapadne obale Apeninskog poluotoka, prelaze u Galiju i dobivaju status federata, pravo da se nasele u Akvitaniji. Ratuju protiv Vandala u Hispaniji, a poslije 507. potpuno se povlae na Pirenejski poluotok (zadravi Septimaniju) gdje se njihova drava ouvala do arapskog osvojenja 711. VANDALI, ALANI, SVEVI: Vandali-Silinzi polaze sa srednje Odre (uzmiui pred Gotima) na gornju Odru (u Slesku), a Vandali-Hasdinzi na gornju i srednju Tisu. Potkraj 3. st. Silinzi od-laze na zapad, niz Majnu, a potkraj 4. st. Hasdinzi povlae iz meurjeja TisaDu-nav Alane i s podruja eke i Sveve, pa zajedno sa Silinzima krajem 406. prelaze Rajnu, 409. naputaju Galiju i na Pirenejskom poluotoku osnivaju 4 kraljevstva: Svevi u Galiciji, Hasdinzi jugoistonije od njih, Silinzi u Betiki a Alani na jugo-zapadu i jugoistoku Poluotoka. Pod pritiskom Vizigota, Silinzi su preteno uni-teui, a ostatak Vandala s Alanima 429. prelazi u Sjevernu Afriku. Njihova drava ondje odrala se do bizantskog osvojenja 534. BURGUNDI: Pri dolasku Gota na ue Visle, Burgundi se povlae prema donjoj Odri, a otuda se probijaju prema uu Majne, prelaze na lijevu obalu Rajne. Tu im je prvo bo-ravite oko Worrnsa. Za zasluge u ratu protiv Atile doputeno im je da se presele u Savoju, juno od enevskog jezera. Poslije propasti Zap. rim. carstva, osvajaju podruje oko Lyona i seu na jug sve do Provanse. Tu se njihova drava odrala sve do pada pod vlast Franaka 534. FRANCI: Salijski Franci, s donje Rajne, oko 357. zaposjedaju Toksandriju. U 1. pol. 5. st. dopiru do Somme, naseljeni kao rimski federati. Deset godina nakon propasti Zap. rim. carstva, preotimaju od namjesnika Syagrija podruje do Loire, od 496. zapo-sjedaju zemlje Alamana, nakon 507. Akvitaniju (osim Septimanije), a 534. pripa-jaju svojoj dravi Burgundiju. LANGOBARDI: Polazei s danskih otoka, na evropskom su kopnu isprva, na donjoj Odri, zapadni susjedi Vandala, uzrniu prema donjoj Labi, zatim i dalje, prema jugoistoku, preko Moravske u Zapadnu Panoniju, gdje su susjedi i protivnici Gepida; ali nakon do-laska Avara u istonu Panoniju (567), Langobardi sele u Italiju. 45

smjeste junije, uz rijeke Notec i Varta, u zapadnoj Poljskoj. Zatim Goti napadaju i Vandale. Jedan dio njih, Silinge, potisnuli su dublje u Slesku, gdje oni ostaju sve do III. st. n. e., a druge, Hasdinge su pri svom kretanju na jugoistok razbili na nekoliko fragmenata. Manjinu su sa sobom povukli prema Crnom moru, dok su preostali izbjegli u sjeveroistocnu Panoniju, na podruje od gornje Tise do rijeke Maro, gdje im je Carstvo odobrilo status federata. Silinzi su ostali u Sleskoj sve dok nije u sedamdesetim godinama III. st. daljnje kretanje Burgunda razbilo i njihovu cjelinu ponijevi jedne od njih na Zapad, prema rijeci Majni, dok se drugi dio Silinga pridruio Hasdinzi-ma u Potisju. Krajem IV. stoljea, pokrenuti uzmakom Gota ispred Huna, Hasdinzi s pridruenim dijelom Silinga odlaze iz Potisja na zapad, povlae sa sobom sarmatske Alane koji su boravili u ravnicama izmeu srednje Tise i Dunava, pa se sav taj konglomerat upravlja uzvodno uz Dunav, u Norik i Reciju, gdje ih je rimski vojskovoa Stilihon privolio da stupe u slubu Carstvu. Ali ve 406. oni su krenuli dalje, prema Galiji, povukavi sa sobom dio Sveva (Kvade iz Moravske i Markomane iz eke). Dotle su Burgundi ve doprli do ua Majne u Rajnu i ondje se kao saveznici Rima smjestili sjeverno od Alamana koji su jo oko 260. zaposjeli rimske Agri decumantes. Vandali, Alani i Svevi napredovali su prema Galiji najverojatnije rimskom vojnikom cestom koja je preko Augsburga i Heidelberga vodila na Mainz, gdje su rirnske granice branili Franci. Poslije tekih borbi Vandali su probili tu barijeru, pa su posljednjega dana 406. njihove prve ete prele Rajnu. Pri tome im se pridruio onaj dio Silinga to su ve prije s Burgundima doprli do Rajne, a u prvi mah za njima su poli i Alamani i Burgundi. Ali na-knadnim sporazumom sa Carstvom, Alamani su se vratili na Dekumantska polja, a Burgundi su se zadrah na lijevoj obali srednje Rajne, oko Wormsa. To im je boravite postalo prvom postojbinorn na tlu Carstva, a tu su oko 416. ve primili arijansko kranstvo. Vandali, Alani i Svevi prelili su se tijekom 407. po cijeloj Galiji pljaka-jui i sukobljavajui se s nevelikim otporom rimskih odreda. Iscrpivi panjake, oni su podjesen 409. preli Pireneje i dvije godine lutali Hispani-jom, a zatim su sa rimskom vlasti sklopili ugovor o naseljavanju. Hasdinzi i Svevi smjestili su se u Galiciji, Silinzi u Betiki, a Alani razdvojeno, u Lu-sitaniji i Kartaginskoj provinciji. Godine 416. pojavio se u Hispaniji vizigotski kralj Valija, na elu svoga naroda koji je u meuvremenu prokrstario Balkanom, Italijom i stigao u Narbonsku Galiju, gdje su Goti prihvatili status federata i preuzeli obavezu da za rimsku vlast vojuju protiv Vandala, Alana i Sveva u Hispamji. Vizigoti su najprije napali Silinge, koji su u tim borbama gotovo potpuno istrijebljeni. Njihovi su se preostaci pridruili Hasdinzima. No Rim se bojao prevelikih uspjeha Vizigota u Spanjolskoj, pa je Valija ve 418. opozvan. To je Hasdinge i Sveve spasilo od unitenja. Ali oni odmah zatim po-inju ratovati meu sobom. U tome su Svevi dobivali pomo od rimske vojske, a Hasdinzi i Alani su se zdruili pod vodstvom zajednikoga kralja i postupno, u borbama s rimskom vojskom proirili na cio jug Hispanije. Najzad, iscrpljeni tim borbama, oni 429. donose odluku da se preko Gibral-tarskog tjesnaca presele u Sjevernu Afriku. U to je vrijeme njihovim kraljem bio Gajzerih, a Alanovandala je bilo u svemu oko 80.000, od ega do 20.000 46 za rat sposobnih mukaraca. Sjevema Afrika ih je privlaila svojom plo-

dnou koja ju je uinila jednom od itnica Rima. Na ozbiljniji otpor Alanovandali su naili tek u Numidiji (istoni Alir), ali su ga brzo skrili. Odralo se jo samo nekoliko jakih utvrenja. Budui da nisu imali ratnih sprava da ih osvoje, pristali su na nagudbu i s rimskom vlau sklopili ugovor o svorne federatskom poloaju (435). Meu-tim, im su se konsolidirali zavladali su zemljom kao nezavisni gospodari, a njihova je vojska 439. osvojila i glavni grad provincije, Kartagu. Kad je 441. propao pokuaj Carstva da vojnom ekspedicijom iz Italije primora Alano-vandale na pokornost, sklopljen je 442. konani mir kojim je Carstvo pre-dalo osvajaima suverenu vlast u svim sjeveroafrikim provincijama sve do Tripolitanije. Lakoa kojom su Alanovandali preoteli Rimu tako dragocjena podruja zasnivala se na dvostrukoj slabosti rimske vlasti u tirn zemljama. Teki poreski reirn i bezobzirna eksploatacija kojom je veliki zemljoposjed tlaio iroke slojeve stanovnitva okrenuli su simpatije stanovnitva prema osva-jaima, za koje se znalo da ive u rodovskome drutvu, bez privatnog vla-snitva na zemlju. Usto je ista kategorija iteljstva pristajala uz vjersku sektu donatista (po zaetniku, sveeniku Donatu) koja se estoko borila protiv posvjetovljenja crkve. Sveenstvo je, naime, preputajui se uivanju materijalnog blagostanja i povlatenog poloaja u drutvu odnemarivalo prvobitne nazore kranstva o etikoj vrijednosti siromatva i suzdrljivosti. Stoga su donatisti proglaavali nevaljanim svaki vjerski in nedostojnih sveenika i time dolazili u ogorene sukobe i sa crkvom i sa svjetovnom vla-u. Opozicija Alanovandala prema slubenom kranstvu (jer su i oni, kao i Goti, bili arijanci) uinila ih je bliima za pripadnike pobunjene sekte od episkopalnoga sveenstva. Usprkos tome, Alanovandali su uskoro po svome doseljenju razoarali nade koje su uz njihov dolazak bile povezivane. Njihova evolucija uinila ih je batinicima poretka protiv kojega su se borili. Prema podacima to su se o njihovu kretanju kroz Evropu sauvali, ini se da je u njih, za vrijeme njihova boravka u Potisju, prevladavalo slino "privredno i drutveno ureenje kao kod zapadnih Germana u Cezarovo doba. Ali njihovo je osvajako kretanje dovodilo do vanih promjena. U osnovi, rodovsko se drutvo ouvalo, ali se ono prilagodilo ratnikoj, decimalnoj organizaciji s podjelom na vojnike stotnine i tisunine. Vojni zapovjednici izdvajali su se kao sloj aristokracije kome je na elu bio kralj. On je pred-sjedao narodnoj skuptini, bio ratni voa i najvii sudac. lako se uloga na-rodne skuptine odravala sve do pokorenja Afrike, te jo uvijek ona odlu-uje i o seobama i o ratnim pothvatima, kraljevska vlast odluno potiskuje utjecaj naroda i pretvara se u monarhijski reim koji se oslanja na vojnu aristokraciju. Po doseljenju u Afriku Alanovandali se naseljavaju u rodovskim zajedni-cama, ali kraljevska vlast preuzirna carske domene, aristokracija veleposje-de svjetovnih velikaa, a arijanska crkva znatne komplekse imanja to su pripadala katolikoj crkvi. Takvirn uklapanjem u zateene posjedovne od-nose kraljevska vlast i vojna aristokracija preuzimaju s osvojenim zemljo-posjedima i zavisnu radnu snagu, kolone i serve, i stupaju na mjesto ekspro-priranih Rimljana. Samim time, kraljevska vlast i alanovandalska rodovsko--ratnika aristokracija mijenjaju svoj drutveni status. Umjesto dostojan47

Mozaik vandalskog veleposjednika na konju kako odlazi iz svoje villae. Kartaga, oko 500. stvenika rodovskoga drutva, oni postaju velikim zemljoposjednicima. Na taj se nain uklapaju u razvitak dotadanjih klasnih odnosa koji se mijenjaju pretvarajui se u oblike eksploatacije koji su vudili prema leudalizaciji. Povijesne okolnosti nisu, meutim, dopustile Alanovandalima da u tome razvitku dopru daleko. Oni su dodue svoju dravu znatno ojaali i ak svoje posjede proirili novim osvajanjima. Zauzeli su zapadnomediteranske otoke: Sardiniju, Korziku i Baleare i oko polovice V. st. postali velikom pomor-skom silom. Godine 455. uspjeli su ak naglim prepadorn prolazno osvojiti Rim, pri emu su ga neobuzdano opljakali (po emu je razornost njihova napada postala temeljem za pojam vandalizma, iako njihova pustoenja nisu bila gora od mnogih drugih, u razliitirn povijesnim vremenima). Alanovan-dali su osvojili i Siciliju, ali su je 476. uz obavezu da dobivaju godinji da-nak ustupili germanskom vojskovoi Odoakru koji je te iste godine s pri-jestolja zbacio posljednjega zapadnorimskog cara, Romula Augustula. Ali svega ezdesetak godina poslije toga unutranji politiki, klasni i vjerski razdori uinili su alanovandalsku dravu dovoljno slaborn da 534., kao prva od barbarskih drava na tlu Zapadnorimskoga carstva, postanc rtvom Justinijanova vojno-politikog plana o obnovi jedinstvene vlasti u svim pokrajinama koje su u Konstantinovo doba bile u granicama rimske drave.

48

4. SEOBA VIZIGOTA 1 TOLOZATSKO KRALJEVSTVO Vojni i politiki slijed dogaaja Uskoro po dolasku Vizigota (s pridruenim fragmentima drugih plemena) na podruje Carstva (376) oni su zapali u nesuglasice s dravnom upravom. Vlasti im nisu uredno dostavljale dogovorene kontingente hrane, a i njihovo naseljavanje u istonom dijelu Donje Mezije nije se ostvarivalo bez smetnja. Stoga je ve 377. dolo do pobune Gota i njihove pobjede u sukobu s vojskom trakoga vrhovnog zapovjednika Lupicinija. Sad su barbari mogli nesmetano prijei gorje Balkan. Pridruili su im se i mnogi odbjegli robovi i traki rudari. Harajui pri svorn napredovanju, Goti su doprli duboko u Tesaliju i ak do zidina Carigrada. Da im se odupre, car Valens je okupio jaku vojsku od oko 30.000 ratnika, veinom germanskih najamnika, ali je rimska vojska kod Hadrianopola (9. VIII. 378) pretrpjela katastrofalan poraz, pri emu je po-ginuo i car Valens. Poslije neuspjenog pokuaja Gota da zauzmu i sam Carigrad, njihova se vojska rasprila u pojedinane odrede koji su se razili u potrazi za plijenorn po cijelome Balkanu, sve do Julijskih Alpa. U veoma tekim okolnostima, preivjeli car Gracijan postavio je za svoga suvladara vojnog zapovjednika Mezije, Teodozija, prepustivi mu obraun s Gotirna, dok je on sam bio prirnoran braniti granice na Rajni. Ali doznavi za Teodozijeve pripreme, Goti su u hitnji okupili svoje odrede, pa su i novome caru nanijeli teak poraz (u okolici Soluna), nakon ega su se i opet rasuli pljakajui po Makedoniji i Tesaliji. Ipak, poslije duih pre-govora, Carstvo je najzad (382) s Vizigotima sklopilo mir i odobrilo im da se nasele u Donjoj Meziji kao kompaktna etnika masa, a ne raspreno kao hospites, po kljuu tercije, na imanjima veleposjednika. Na tom podruju bila im je dunost da brane dravne granice, a povrh prava na naseljavanje dobivali su od drave i stalan godinji supsidij. Na novosteenom podruju Vizigoti su se poeli baviti zemljoradnjom. Ali njihova primitivna agrarna tehnika bila je uzrokom to im je dobiveni teritorij uskoro postao nedovoljan. Poslije smrti cara Teodozija (17. I. 395), kad se zbog podjele Carstva na Istono i zapadno inilo da je vlast oslabila, Vizigoti su se pobunili i krenuli prema Carigradu ali ih je od opsade novcem odvratio pretorijanski prefekt Istonoga carstva Rufin. Na njegov nagovor Vizigoti su otili da za sebe preotmu Istoni Ilirik, koja je oblast pri diobi Carstva bila priznata Zapadnom carstvu. Magister rnilitum Zapadnoga car-stva Stilihon prisilio ih je meutim da se vrate u Donju Meziju (Dobruu). Ali kad je uskoro zatim Istonorimsko carstvo nasilno preotelo Zapadu Is-toni Ilirik, izrneu obje rimske drave zavladalo je ogoreno neprijateljstvo. U takvim okolnostirna Vizigoti su napustili Meziju i strahovito pustoei zaposjeli Epir. Budui da ih nije bilo mogue otjerati, Istono im je carstvo slubeno odobrilo naseljenje u Epiru, a njihovu je kralju Alarihu dodijelilo naslov vrhovnog vojskovoe za Ilirik. Time je Alarih dobio mogunost da odlino naorua svoje sunarodnjake, pa je zatim poduzeo da svoju zapovjed-niku vlast afirmira i u Zapadnom Iliriku. Budui da su Sjevernu Italiju na svom kretanju prema zapadu u to vrijeme ugroavali Alani i Vandali (oko 401), Vizigoti su se preko Srijema, Savske Panonije, Emone i Hruice upu-tili onamo nadajui se da e se moi okoristiti tekoama Rimljana. Kroz 4 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka 49

Stilihon.Bjelokosni diptih s kraja V.st

Padsku nizinu doprli su do Milana i Torina, ali ih je Stilihonova vojska po-tisnula prema jugu, u Apeninsko gorje, i primorala na pregovore. Sklopljen je sporazum po kome su se Vizigoti mirno povukli u Istru i Dalmaciju; a kad su 403. jo jednom pokuali napad, suzbijeni su i drugi puta, ali su sada svo-jim boravitern uinili Savsku Panoniju. Treu priliku pruio im je veliki prodor germanskih plemena pod vodstvom Radagaisa preko Alpa u Italiju (405/6). Budui da je bilo nemogue uspjeno ratovati na dvije strane, Stilihon je na dvoru predlagao da se novcem kupi mirno dranje Gota. Ali Stilihon je, kao German (po podrijetlu Vandal), bio nepoudan dvor-skome krugu oko zapadnorimskoga cara Honorija. Optuivali su ga da se narnjerava vojnom silom (koja se u tadanjem Carstvu sastojala gotovo iskljuivo od germanskih plaenika) okoristiti da svoga sina oeni carevom kerkom, a takoer i da je u tajnom sporazumu s Alarihovim Vizigotima. 50

Na toj osnovi on je osuen i smaknut (408) a smjesta nakon toga izvren je velik pokolj barbarskih vojnika po cijeloj Italiji. Izvori obayjetavaju da ih se do 30.000 spasilo bijegom u Alarihov tabor u Noriku: - . Takvi dogaaji posluili su Vizigotima kao opravdanje za kaznenu ekspediciju protiv rimskih vlasti. Prodrli su u Italiju i trei puta i podjesen 408. doprli do Rima. Opkolivi ga prisilili su Rimljane glau da im plate golemu otkupninu, pa su se zatim povukli u Toskanu. Na tom putu posvuda su im se pridruivali odbjegli robovi i koloni. A kad nisu uspjeli ostvariti svoje uvjete za konand mir i povlaenje iz Italije, Vizigoti su po drugi put opkolili Rirn, u kom je uskoro zavladala glad. Ali i ovaj put je opsada pre-kinuta jer su Rimljani koncentrirali jake odrede u Ravenni, kamo se bio sklonio i car Honorije, pa su Vizigoti ondje morali angairali sve svoje snage. Novi pregovori zavrili su i opet neuspjehom, poslije ega je slijedila trea opsada Rima. Ovajputa grad je pao (410), a vizigotska ga je vojska puna tri dana temeljito pljakala. Napustili su grad ponijevi golem plijen. Meu zarobljenicima bila je i careva sestra Placidija. Poavi prema jugu, Vizigoti su namjeravali preko Sicilije prijei u Afri-ku i ondje osnovati svoju dravu. Ali na jugu Italije Alarih se razbolio i krajem 410. umro (sahranjen je kod Cosenze, u dnu rijeke Busento, koju su radi ukopa privremeno skrenuli s njezina toka), a novim je vladarem postao njegov roak Ataulf. Pod njegovim vodstvom Vizigoti su se du zapadne obale Italije vratili na sjever, preli Alpe preko prijevoja Montgenevre, za-padno od Torina, i upali u Galiju. Tu se Ataulf oenio Placidijom i objavio da eli snage svoga naroda staviti u slubu Carstva. Kad je to Honorije od-bio, Vizigoti su preli u Hispaniju, u namjeri da na podruju Barcelone osnuju svoju dravu (415). No tada je umro Ataulf, a kraljem )e postao Vali-ja. On je isprva namjeravao preko podruja Alana i Vandala-Silinga prijci u Afriku, ali je za tu svrhu nedostajalo flote, pa nije preostajalo ncgo prego-varati s Rimljanima. Sporazurn je postignut, pa su Vizigoti morali primiti obavezu da e vratiti carevu sestru i oistiti Hispaniju od Vandala, Alana i Sveva. Za to su imali dobiti izobilno hrane, ali je pitanje njihova naselja-vanja ostalo otvoreno. Ostvarujui primljenu obavezu, Vizigoti su najprijc napali Silinge u Betiki, pa su ih gotovo potpuno unitili. Zatim su se oborili na Alane. U tim borbama broj Alana se tako smanjio da su odluili da se sjedine s Hasdin-zima. Ali prije nego to je zapoela slijedea etapa ratovanja, protiv Hazdin-ga i Sveva, Rimljani su se uplaili pretjeranog porasta moi Vizigota, pa je namjesnik Galije Konstancije, 418. opozvao Valiju sa zadatka i njegovu na-rodu odobrio da se naseli u svojstvu federata u zapadnoj polovici meu-rjeja Loire i Garonne (Aquitania secunda). Jo prije nego to je taj ugovor bio proveden u ivot, Valija je umro, a kraljem je postao Teodorih I. Ve u poetku njegove vladavine Vizigoti su se faktino naselili na novosteenom podruju, a njihov je kralj postao vojnim zapovjednikom eta to su ih Vizigoti bili duni stavljati na raspolaganje Carstvu. Njegove su se kraljevske kompetencije odnosile samo pre-ma njegovu narodu, a nad rimskim stanovnitvom u provinciji u kojoj su se Vizigoti naselili njihov kralj nije imao nikakvih prava. To se stanje izmijenilo daljnjim vizigotskim vojnim pothvatima u svrhu proirenja njihova podruja. Provinciji Aquitania secunda uspjeli su oru-jem pripojiti samo sjeverozapadni ugao Narbonnske pokrajine s gradom 51

Tolosa (Toulouse), ali im je pri tom cio njihov posjed priznat kao autonom-na oblast u kojoj je Teodorih mogao razvijati samostalnu zakonodavnu i uprav-nu djelatnost. elei kompenzirati svoje nevelike ratne uspjehe prema rimskom terito-riju u Galiji, Vizigoti su sklopili savez sa Svevima, koji su nakon odseljenja Alanovandala u Afriku (429) stali proirivati svoje posjede u Galiciji. Sad su i jedni i drugi, zdruenim snagama poeli potiskivati vlast Rimljana na Pirenejskorn poluotoku. Ali uto je svim suparnikim snagama zaprijetila zajednika, hunska opasnost. Poetkom V. st. Huni su ojaali svoju dravu kojoj je sredite vlasti bilo u Panoniji, no koja se prostirala od Volge, preko june Rusije, Rumunjske, Ugarske i ehoslovake sve do june i srednje Njemake. Tu su pod hun-skom vlau ivjela mnoga sarmatska, slavenska i germanska plemena: Hazari, Anti, Alani, Ostrogoti, Gepidi, svevski Kvadi i dr. Od 445. kraljem Huna je (nakon ubijstva njegova brata Blede) postao Atila. Njegovi su odredi ratovali sa svima susjedima, a naroito su esto du veoma otegnutih granica napadali Istonorimsko carstvo, primoravi ga da Atili plaa teak godinji danak. Iza smrti istonorimskoga cara Teodozija II. (450), oba su cara, istoni i zapadni, slono odbili plaanje tributa i druge Atiline zahtjeve (on je od Zapada traio da se sestra cara Valentinijana III. uda za njega i donese mu pola carstva kao miraz), pa je to Atili dobro dolo kao povod ratu. Poetkom 451. hunska je vojska, pojaana odredima mnogih podlonih plemena, pola prema Galiji u namjeri da je pokori pa da zaobilazno, preko zapadnih obro-naka Alpa, provali u Italiju. Rajnu su preli nizvodno od Mainza. Do presud-nog sukoba dolo je 20. VI. 451. na ravnici zvanoj Campus Mauriciacus, 7 i po kilometara zapadno od grada Troyesa (Troa). Rimskom je vojskom zapo-vijedao namjesnik Aecije, a u njoj su se borili kao saveznici Franci, Burgundi, Alani i drugi ulomci germanskih plemena, a osobito je jake odrede doveo upomo vizigotski kralj Teodorih I. Premda su se obje vojske, usprkos tekim gubicima, uspjele odrati na bojitu ne uzmakavi, ipak su Huni nepostizavanje pobjede smatrali kao poraz, pa se Atila sutradan nakon bitke vratio preko sjeverne Galije i Njemake u Panoniju. U uspjenom otporu napadau glavne su zasluge stekli Vizigoti. No u borbi je njihov kralj Teodorih I. poginuo, pa su se oni jo prije zavretka bitke povukli u svoja boravita u Akvitaniji. Zajedniko vojevanje s Rimljanima ini se da je poboljalo odnose Vizigota prema Carstvu. Njihov kralj Teodorih II. dokinuo je politiku Teodoriha I. pa je ponovo priznao vrhovnu vlast Carstva nad kraljevstvom Vizigota, kome je grad Toloza postao prijestolnicom. Ali u kaotinim prilikama koje su u to vrijeme vladale u Italiji veoma je teko bilo to podanitvo zaista i odravati. Ono se veoma brzo pretvorilo u nametanje vlastite volje Carstvu. Tako su Vizigoti nakon smrti cara Valentinijana III. na carsko prijestolje izdigli dva svoja eksponenta (Petronija Maksima i Avitu). Takva tijesna povezanost s rimskom vlau omoguila im je da kao izvrioci careva nareenja provale u Hispaniju, ondje unite kra-Ijevstvo Sveva i njihov teritorij pripoje svojoj vlasti. 52

Kad je zatim u Italiji vrhovni zapovjednik, Svev Ricimer zbacio Avitu i u sporazumu s istonorimskim carem Leonom I. carem proglasio Majorijana, novi je vladar uspio primorati Vizigote da i opet priznaju svoj federatski status u Carstvu. No Ricimer je ve 461. zbacio Majorijana (zbog nje-govih neuspjeha u ratu protiv Vandala) i postavio zaredom tri cara (Severa, Antemija i Olibrija), da bi zatim, nakon Ricimerove smrti, vojska sama to dostojanstvo povjerila dotadanjem carskom inovniku Gliceriju. Takvu situaciju obilno su iskoristili Vizigoti, pa su potpuno ukinuli svoje podanitvo Carstvu, a svoje su podruje proirili na sjeveru do Loire a prema istoku do Rhone. U Italiji su se dotle dokonavale posljednje godine postojanja Zapadnorimskog carstva. Car Zenon je bio odluio da ukine svevlast germanskih vojnih komandanata u Italiji pa je zapadnorimskim carem imenovao Julija Ne-pota, dotad gotovo samostalnog vladara u Dalmaciji. Preuzevi vlast, Nepot je 475. sklopio mirovni ugovor s vizigotskim kraljem Eurihom kojim je Tolozatsko kraljevstvo bilo priznato kao samostalan teritorij u granicama od Atlantika do Sredozemnoga mora i od Loire do Pireneja. Nakon tih uspjeha kralj Eurih se posvetio sreivanju unutranjih politikih odnosa. U tu je svrhu 475. dao sastaviti Lex Visigothorum (Codex Euricianus) u kom je kodificirao obiajno pravo svoga naroda, uz jak utjecaj rimske zakonodavne tradicije. Iste te godine vrhovni zapovjednik italske vojske, Rimljanin Orest, primorao je Nepota da abdicira i povue se u Dalmaciju. Na dan 31. X. 475. uz-digao je na prijestolje svoga sina Romula Augustula. No njegova je vlada-vina bila kratka. Kad je Orest odbio zahtjev vojske da joj drava dodijeli zemljoposjede, a ne samo boravita na imanjima i u domovima veleposjed-nika, uz obavezu dravnih skladita da ih opskrbljuju hranom, dolo je do pobune germanskih plaenika u rimskoj vojsci, pod vodstvom oficira Odoa-kra koji je po narodnosti bio Skir. Pobunjenici su srnaknuli Oresta, a Ro-mula Augustula su zbacili s vlasti, ali su mu potedjeli ivot. Za uzvrat zbog takve milosti, Romul Augustul je morao svoje carske insignije poslati u Carigrad Zenonu, s porukom da je odsad jedan car dovoljan za obje polovice Carstva, a njegova dotadanja ovlatenja da e odsada u Italiji vriti Odoakar. Ove dogaaje u Italiji iskoristili su Vizigoti da jo vie proire svoju vlast u Galiji. U borbi s Burgundima, koji su branili interese Carstva, zauzeli su cijelu Provansu, do rijeke Durance i do Primorskih Alpa. Godine 477. ta je njihova osvajanja rnirovnim ugovorom potvrdio i kralj Germana u Italiji, Odoakar. U hispaniji Vizigoti su zauzeli jo i cio sjeveroistok Poluotoka (provinciju Tarraconensis). Vizigotsko je kraljevstvo sada bilo najprostranija germanska politi-ka tvorevina. Ali njena unutranja kohezija bila je neizgraena i slaba. Oba etnika elementa, Goti i Rimljani, ivjeli su razdvojeno. Brakovi me-u njima bili su zabranjeni sve do kraja VI. st. Rimljani nisu bili podjar-mljeni m obespravljeni, ali su Goti bili nadmoni, iako brojem neveliki, jer su jedino oni bili vojnici i raspolagali orujem. Osvajae i Hispano-rimljane rastavljala je i vjera jer su Vizigoti bili arijanci, a Rimljani kato-lici. A usto su hispanorimski zemljoposjednici sa zazorom primili preotimanje dijelova njihovih imanja u korist doljaka. 53

Zbog te unutranje slabosti politikog ustrojstva i nestopljenosti stanovnitva, Vizigotska je drava bila neotporna prema vanjskim opasnostima. A te su i nakon pada Zapadnorimskog carstva ostale velike. Najpogibeljniji su za vizigotsku dravu bili Franci, njihovi nekadanji saveznici u ratu protiv Huna. Oni su poslije propasti Carstva najprije zaposjeli sjever Galije i postali susjedima Vizigota na rijeci Loiri (Loari). Kako su Franci ve 496. pcstali katolicima, a nisu bili na zlu glasu zbog neumje-renog oduzimanja zemlje veleposjednicima, rimsko je stanovnitvo june Galije smatralo Franke dobrodolim saveznicima. Takvo stanovite ponu-kalo je Eurihova nasljednika, Alariha II, da za sebe i svoju politiku pri-dobije i Rimljane donoenjem zakonika koji e Rimljanima u duhu nji-hove tradicije zajamiti njihova prava. Tako je nastao Lex Romana Visigothorum ili Breviarium Alaricianum, objavljen i prihvaen u Tolozi poetkom 506. Ali za sanaciju unutardravnih odnosa bilo je ve prekasno. Ne zna se kojim povodom, ali svakako iz osvajakih razloga, Franci su 507. preli Loiru. Do presudne bitke dolo je kod Vouillea (Vuje), blizu grada Poi-tiersa (Poatje). U njoj su Vizigoti bili potpuno poraeni, a poginuo je i njihov kralj. Nakon toga oni su se morali povui iz svih svojih posjeda u Galiji, osim nevelikog podruja zapadno od donjeg toka Rhone i izmeu Garonne i Pireneja. Sredite njihove drave otad je na tlu Pirenejskog poluotoka, a glavni grad im je uskoro postao Toledo. Privredni i drutveni razvoj do naputanja Galije Za vrijeme boravka u Pricrnomorju Vizigoti nisu po- znavali privatno vlasnitvo nad zemljom. Zemljoradnja im je bila primitivna, a stoarstvo glavna grana privrede. Za vrijeme kratkotrajnog boravka u Meziji, koji je protekao u brojnim pljakakim pothvatima, a isto tako ni u razdoblju seobe (395-418) te se prilike nisu mogle iz temelja promijeniti. Nuvi uvjeti ostvarili su se tek nakon naseljenja u Akvitaniji. To je naseljavanje izvre-no po naelima o ukonaivanju vojske iz 398., tako da su Vizigoti od rim-skih veleposjednika dobili u potpuno vlasnitvo treinu zemlje, zajedno s kolonima, robovima, nastambama i radnim inventarom. Prema Eurihovu zakonu, donesenom u trenucima propadanja rimske politike zgrade, taj je procent bio znatno vei. Sad su Vizigoti posjedovali 2/3 oranica i 1/2 uma, dok o opsegu ispae i broju robova nema podataka. Takvoj diobi bili su podloni ne samo veleposjedi, nego i srednje velika imanja. Veli-ina Vizigotima dodjeljivanih estica (sortes) ve od poetka naseljavanja nije bila jednaka. Kraljevska je vlast preuzela golema carska imanja i veli-ke zemljoposjede aristokracije koja se otvoreno angairala u otporu njihovu naseljavanju. Rodovska vizigotska aristokracija dobivala je zbog svoga ugle-da i zasluga u ratovanju vee kornplekse zemlje negoli seljatvo, lanovi seoskih zajednica. Ta je rodovska aristokracija jo i poveavala svoje posje-de na osnovu vojne i politike slube u dravi. Preuzevi sistem eksploatacije kolona i robova na zemlji koju je dobila, ona se iz ratnike aristokracije rodovskog drutva pretvorila u zemljoposjedniku aristokraciju; time za-poinje njena preobrazba u novi tip povlatene klase u okviru postupne feudalizacije drutvenog poretka. Naseljavanje seljatva u rasprenim skupinama po zemljoposjedima irom osvojenog teritorija oslabilo je vizigotsku etniku koncentraciju, pa je to jaalo predstavniki karakter kraljevske vlasti. Njega narod vie nema mo-

54

gunosti izravno birati, nego samo naknadno odobrava ustolienje nove vla-darske linosti. Kraljevske kompetencije sastojale su se od najvie vojne, upravne, sudske i poresko-financijske vlasti. Ali uz kralja se ve rano obliko-valo dvorsko vijee koje se sastojalo od sveenika i lajika, Gota i Rimljana koji su se okoristili svojim upravnim iskustvima da postanu nunirna za vo-enje dravnih poslova. Na osvojenom podruju Vizigoti su sauvali rimsku administrativnu podjelu na provincije (civitates) kojima je na elu bio comes. 1 gradskim sreditima ostala je njihova municipalna organizacija. Gradska kurija jamila je za namirenje poreskih obaveza svcukupnoga gradskog stanovnitva. Najvii funkcionar gradova bio je curator civitatis koga su iz svojih redova birali kurijali, a kralj je taj izbor potvrivao. Vizigotsko stanovnitvo organiziralo se tijekom ratovanja po desetinskom vojnom sistemu na tisunine, petstotnine, stotnine i desetinc. Millenarius (tisunik) stajao je na elu svoga odreda u ratu, a u zajednici sa stotnicima sudio je u mimo i u ratno doba. Od Eurihova vremena i Gotima i Rimljanima zajedniki sude comes i millenarius. Ali tisunik u daljnjem razvitku ostaje samo vojni inovnik, dok Rimljanima sudi defensor civitatis. Osnovni, radni sloj stanovnitva sastojao se od slobodnih seljaka, struk-turiranih civilno u seoske opine, a vojno po desetinskom sustavu. To se-Ijatvo bilo je osloboeno poreskih obaveza prema dravi (zemljarina). Njih su snosili samo Rimljani. Na imanju velikaa i na kraljevskim posjedima radili su koloni i robovi. Status kolona bio je jednak kakav je bio i prije doseljenja Vizigota. Naprotiv, broj robova se u vezi s mnogim zarobljava-njima u ratu poveao. Veina njih radila je na dodijeljenim esticama, a manjina na veleposjednikim rezervatima i kao kuna radna snaga u doma-instvima velikaa. Vizigotska kraljevska vlast bila je vrhovni nadzomi organ za obje crkve, katoliku i arijansku, pa je i imenovanje biskupa pripadalo meu kraljevska prava. U svakom veem gradu postojao je osim katolikoga i arijanski biskup. Arijanska crkva vrila je svoje obrede na narodnom jeziku, a katolika na latinskom. Odnosi izmeu sveenstva jedne i druge crkve bili su veoma ne-prijateljski. Sve do povlaenja Vizigota iz Galije na Pirenejski poluotuk to jemeusobno neprijateljstvo bilopodlogom subverzivne djelatnosti katolikog klera u korist franakih osvajaa. 5. SEOBA 1 NASELJAVANJE BURGUNDA Vojni i politiki slijed dogaaja U prvoj polovici III. st. glavnina se Burgunda iselila s boravita izmeu srednje Labe i Nise prema zapadu, na rijeku Majnu. Tu su zauzeli podruje izmeu rijeka Ne-ckar i Jagst, na jugu, i planina Taunus, Vogelsberg i Rohn, na sjeveru, i rato vali sa svojim junim susjedima, Alamanima koji su oko 260. zaposjeli De-kumantska polja. Tim su akcijama stekli prijateljstvo i saveznitvo s Rim-Ijanima. Poetkom V. st., prigodom prelaska Alana, Vandala i Sveva preko, Rajne u prvi mah su im se pridruili i Burgundi, ali su se zaustavili ve 55

na lijevoj obali te rijeke, u podruju oko dananjega Wormsa. ini se da je ve tu meu njih kao arijance poelo prodirati katoliko kranstvo. Oko 435. burgundski je kralj Gundahar pokuao burgundsko podruje proiriti prema zapadu, dublje u Galiju, ali je bio suzbijen. Idue godine jedna je hunska eta u slubi Rima kaznenom ekspedicijom prodrla u Burgundiju 1 teko porazila Gundaharovu vojsku, pri emu je poginuo i sam kralj, cio njegov rod i veoma mnogo burgundskih ratnika. Ta je epizoda postala povijesnom osnovicom za dio dogaaja prikazanih u epu o Niebelunzima. Burgundi su se kao rimski saveznici borili protiv Huna i kad je Atila napao Galiju. Za zasluge u tom ratovanju namjesnik Aecije im je dopustio da se presele u pokrajinu Sabaudiju (Savoju), juno od cnevskog jezera, sve do gornjeg toka Isere. Bilo je to ve peto njihovo boravite nakon njihpva dolaska s otoka Bornholina na evropski kontinent. Prilike koje su vladale uoi propasti Zapadnorimskog carstva Burgundi su, u sporazumu s Vizigotima, iskoristili da osvoje oblast oko grada Lyona (jugoistoni dio pokrajine Lugdunensis), a zatirn su je postepeno proirili na jug, do rijeke Durance, a na sjever sve do rijeke Doubs (kod Besan^ona)," drei u svome posjedu cijelu dolinu Rhone do Avignona. Godine 480. postao je kraljem Lyonske kraljevine Burgunda Gundobad koji je prije toga u Italiji neko vrijeme kao vojni starjeina germanskih eta irnao slinu ulogu kao prije njega Svev Ricimer. 1 Gundobad je bio arijanac, ali je uviao da je politiki korisno da ne progoni katoliku vjeru kojoj su pripadali njegovi galorimski podanici. Za njegove vladavine sastav-Ijeni su zakonici Lex Burgundionum i Lex Romana Burgundionum. Ve u posljednjem desetljeu V. stoljea najveom je opasnou za Bur-gunde postala franaka drava koja je od 486. u svom nadiranju k jugu doprla do rijeke Loire. Postavi sjevernim susjedom Vizigota i sjcverozapadnim susjedom Burgundije, ona je oitovala tenju da svome podruju pripoji i Burgundiju. U tu svrhu Franci su se povezivali s tamonjom galorimskom aristokracijom, koja je znala da Franci oduzimaju znatno manje zemlje veleposjednicima nego to su to uinili Burgundi. Usto se franaki kralj Klodovik jo 492. ili 493. oenio Klotildom, burgundskom princcsom katolike vjere, pa je kao svoje pristalice u Burgundiji imao i galorimske veleposjednike, i katolike meu Burgundima i cio katoliki kler. Oko 500. Franci su provalili u Burgundiju, a pomo irn je pruio i bra^tadanjega bur-gundskog kralja. Ali Burgundi su ovaj puta, uz pomo Vizigota, suzbili fra-naku invaziju. Uza sve to, Burgundi su se 507, kad je zapoco konani obra-un Franaka s Vizigotima, iznevjerili svojim dotadanjim saveznicima, rauna- jui da e time predusresti opasno neprijateljstvo Franaka a takoer i stei nova proirenja svoga podruja na tetu Vizigota. No borbama su se oko-ristili samo Franci, a Burgunde je zapalo da ratuju s Ostrogotima iz Italije (koji su ondje u meuvremenu stvorili svoje kraljevstvo i sada pritekli u-pomo ugroenim Vizigotima). U tim borbama, umjesto da se okoriste po-razom Vizigota, Burgundi su jedva spasili sami sebe od propasti. Poslije likvidacije Tolozatske drave Vizigota u Junoj Galiji Burgundi su shvatili da je nuno da se protiv franake premoi brane oslonom na svoga dotadanjeg protivnika, na ostrogotsku dravu u Italiji, pa ak i na

autoritet istonorimskog cara. Ali kako su izmeu Ostrogota i Carstva poeli izbijati sporovi, Ostrogoti su na dobre odnose i veze Lyona s Carigradom 56

gledali s negodovanjem. Zaprijetio je napad Ostrogota na Burgunde, pa su Franci smatrali da rnoraju sprijeiti eventualnu afirmaciju ostrogotske dra-ve i s onu stranu Alpa. Stoga su prvi napali ugroenu Burgundiju. U prvoj etapi ratovanja Burgundi su uspjeno suzbili invaziju. Budui da je u Italiji smru ostrogotskog kralja Teodoriha dolo do pozitivne promjene u politici prema Carstvu (u vezi s dolaskom kraljice Amalasvinte na vlast), Burgundi su se mogli ponadati na porno Ostrogota u njihovoj borbi za odranje. Ali novi preobrat kod Ostrogota (ubijstvom Amalasvinte) ponitio je te nade, a Franci su 532. ponovo napali Burgunde i do 534. ukinuli postojanje njiho-ve drave i njezin teritorij podvrgli svojoj vlasti. Privredni i drutveni odnosi U IV. stoljeu, dok su jo boravili na srednjoj i donjoj Majni, Burgundi su ivjeli u izrazito rodovskoj organizaciji. Na elu naroda stajalo je vie voa (hindina) koje je narodna skuptina u svakom trenutku mogla zbaciti. Kad su poetkom V. st. naselili svoje etvrto boravite nakon dolaska s Bornhol-ma, zemlje oko Wormsa, na lijevoj obali Rajne, meu njima se istie jcdan od prvaka koga dokumenti nazivaju kraljem. U tom su razdoblju, buravei ve na riinskoin tlu, imali status federata, a njihov je kralj bio podloan rimskome duxu u Mainzu. U svom petom boravitu, u Savoji, Burgundi su dobili zemlju na temeIju zakona iz 398. o hospitaciji vojnika. Po njegovirn odredbama zemljoposjednici su morali Burgundima dati treinu kua i obradive zemlje, ili pak ustupiti ukonaenom vojniku treinu kue, bez zemlje. No u takvom sluaju rirnski su zernljoposjednici morali davati dravi treinu svoga uroda u naravi, pa je drava iz tih zaliha davala vojnicima nunu opskrbu. Prigodom preselenja u Lyonsku pokrajinu, Burgundi su u prvi mah dobili polovicu svih zemljoposjeda, a galorimskim possessorima ostala je druga polovica. Kasnije odredbe kralja Gundobada (oko 480526) utvrdile su ekonomsku osnovu burgundskoga naseljenja tako da su Burgundima pripale 2/3 oranica, 1/3 robova i kolona, dok je za kue, okunice, oranice, ume i panjake ostala na snazi podjela po polovici. Oigledno je zahvat german-skih doseljenika u posjedovne odnose postajao sve zamaniji, zavisno o jaa-nju njihova politikog poloaja i o usporednom slabljenju rimske vlastL Doavi na teritorij Carstva, Burgundi su ondje zatekli kla.sni poredak proizaao iz dotadanjeg razvitka rirnskoga robovlasnikog drutva. Slobodni Galorimljani dijelili su se na plemstvo (nobiles), srednji stale (mediocres) i puanstvo (humiliores ili viliores). Posjedniku su zemlju na rezervatima obraivali robovi a na dodijeljenim esticama koloni i sei-vi casati. Preuzimanjem dijelova zernlje koji su dotad pripadali galorimskim zem-Ijoposjednicima Burgundi su se uklopili u dotadanju posjedovnu strukturu. Oni u tu strukturu ulaze s onim svojim oblicima drutvene organizacije to su ih dotad postigli u procesu vlastitoga drutvenog razvitka. Rodovska aristokracija ve se bila izdvojila kao poseban

drutveni sloj okupljen oko kralja. Istovremeno, osnovna veina stanovnitva ivjela je na svojim sortes u porodinim zajednicama. Takav sors (udio) nije se smio otuivati nego samo predavati u nasljedstvo izravnim mukim potomcima. Ali takav porodini kolektivni zemljoposjed nije rnogao odrati svoja poetna obiljeja u neposrednom susjedstvu s izdiferenciranim imovnim i klasnim odnosima kod Galorimljana. Naroito poslije dolaska u Lyonsku 57

provinciju, nakon preuzimanja 2/3 oranica i 1/3 robova, Burgundi sve vie preuzimaju gospodarska shvaanja Rimljana. Sortes postupno postaju neogranieni individualni alod kojim svaki poglavar porodice moe slobodno raspolagati po svojoj volji. Taj je proces u punom zamahu ve za kralja Gundobada, na prijelazu V. u VI. stoljee. Takvo slobodno raspulaganje zernljom uskoro je dovelo do imovinskih razlika, sa svim neizbjeivim posljedicama toga razvitka. U posebno su povoljnom poloaju bili lanovi rodovske aristokracije, okupljeni oko kralja u razliitim slubama i javnim funkcijama. Oni su znatne kornplekse zemlje dobivali iz goleme kraljevske i dravne domene. Time su svoj poloaj rodovskih prvaka i najistaknutijih funkcionara u kraljevstvu zdruivali s poloajem najveih zemljoposjednika uz kralja. Gundobadov Burgundski zakon (oko 490) jasno je ocrtao drutveno ustrojstvo toga vremena. Slobodne Ijude razvrstava u plernstvo, srednji stale i nii stale. Socijalne razlike meu njima ilustrira uzajamni odnos kazni (odmazde, Wergelda) koje treba platiti za krvne delikte izvrene nad pripadnicima tih triju kategorija (omjer 300 : 200 : 100 solida). Radno stanovnitvo zemlje koje se bavilo proizvodnjom obuhvaalo je, s jedne strane, najniu kategoriju slobodnih Ijudi, slobodno seljatvo, te uz njih kolone i okuene robove. Za trajanja samostalne burgundske drave proces zapadanja slobodnih seljaka u gospodarsku zavisnost od srednjih i velikih zemljoposjednika jo se nije razmahao. Razlog tome treba traiti, s jedne strane, u jo snanoj tradiciji slobode kod germanskog stanovnitva i u malorn broju naseljenih Burgunda na tlu njihove drz.ave, tako da je za njih bilo izobilja dovoljno zemlje, te, najzad, u razmjerno velikom broju robova to su ih osvajai stekli u brojnim ratnim sukobima. Takve okolnosti retardirale su zapadanje slobodnih Burgunda u zemljinu zavisnost i rela-tivno udovoljavale potrebama velikih zemljoposjednika za radnom snagom. Pa ipak, u prvim desetljeima VI. st. i burgundsko seljatvo poinje gubiti dijelove svojih alodijalnih imanja, pa zakonski tekstovi svjedoe o postoja-nju slobodnih, ali imovno neopskrbljenih bezemljaa koji se nude bogatim posjednicima kao radna snaga. Brojano poveanje takve kategorije stanov-nitva i rezultati njihove pauperizacije nisu jo dospjeli da se nametnu stvar-nosti kao dominantan faktor zbog rane propasti burgundske drave. Ali oni su obiljeja svoga privrednog i drutvenog razvitka nakon 534. unijeli u upu evoluciju odnosa u cijeloj Galiji pod dominacijom Franaka i time djelovali kao faktor ubrzanja u novoj politikoj zajednici. 6. OSTROGOTI OD PROVALE HUNA DO OSVOJENJA ITALIJE

Nakon sloma pricrnomorske drave Ostrogota njihova je glavnina potpala pod hunsku vlast, dio njih je izbjegao na Krim, a jedna skupina Gota pod zasebnirn voama uzmakla je na zapad, pridruila se Vizigotima i s njima prela donji Dunav. U borbama koje su slijedile nakon pogibije cara Valensa kod Hadrianopola ti su Ostrogoti, zajedno s jednim ulomkom Alana, morali pristati na nagodbu sa Carstvom. Dobili su pravo da se nasele u Panoniji (moda srijemskoj) kao federati. Ali ve prije svretka IV. st. Huni 58

su preli Karpate i zauzeli istonu Panoniju. Godine 433. rimske su vlasti bile priinorane da im ustupe i zapadnu Panoniju, a 441. oni su osvojili i Srijem. Pri premjetanju svoga sredita u Panoniju, Huni su onamo sa sobom iz sjevernoga Pricrnomorja povukli i glavninu Ostrogota, pa su se oni, pod hunskom vlau, naselili ondje, u razliitom razmjetaju i susjedstvu s drugim pokorenirn narodima. U sastavu Atiline vojske Ostrogoti su se bori-li i na Mauricijakovu polju, u Galiji, s Aecijevom vojskom u kojoj su im protivnicima bili, uz ostale rirnske saveznike, i Vizigoti. Nakon povlaenja Huna iz Galije, Atila je zamislio novi ratni plan: da napadne Italiju izravno. Preavi obronke Julijskih Alpi, upao je 452. u Fur-laniju, razorio Akvileju (bjegunci iz toga grada izbjegli su na lagune sjeverno od ua te rijeke i tu postali utemeljiteljima Venecije), osvojio Paviju i Mi-lano. U daljnjem napredovanju sprijeile su ga zarazne bolesti u njegovoj vojsci, a u tim je okolnostima poslanstvo Rimljana na elu s papom Leonom I. uspjelo privoliti napadae da uz veliku otkupninu napuste Italiju. Ve idue godine Atila je umro, a njegova se golema drava raspala. U borbama s Atilinim sinovima svi su se hunski podlonici u Panoniji oslobodili jarma. Znatan dio podruja, od Blatnog jezera prema sjeverozapadu (do Dunava), pripao je Ostrogotima. Isprva su bili u dobrim odnosima s Istonorimskim carstvom, ali se ono bojalo njihove premoi, pa je podupiralo pobu-nu drugih panonskih i norikih plemena protiv Ostrogota. Svladavsi svoje protivnike, Ostrogoti su pod vodstvom kralja Teodoriha, koji je mladost proveo na bizantskom dvoru kao talac, prodrli u Meziju. Tu su se vjeto upleli u prijestolne borbe i znatno pomogli caru Zenonu protiv njegovih suparnika. Za uzvrat priznato im je pravo da se nasele u Donjoj Mcziji, uz obavezu da Carstvu pruaju vojnu porno. Bizantska je politika ipak nastoja-la da se Gota oslobodi. Jedna skupina Ostrogota koja je jo sa Vizigotima doprla preko Dunava bila je ostala u vojnoj slubi Carstva i imala svoje boravite u Trakiji, sa zasebnim vladarem na elu. Te dvije skupine Ostro-gota Carstvo je nastojalo zavaditi, da bi ih obje onemoguilo. To je zaista dovelo do sukoba u kojima su traki Ostrogoti poraeni a njihovi voe po-ubijani. Rijeivi se suparnika, Teodorih je sjedinio sve Ostrogote na Balka-nu i zajedniki poeo ugroavati Carigrad. Vladavina Odoakra u Italiji pruila je meutim Carstvu novu mogunost da rijei ostrogotski problem. Nakon svrgavanja Romula Augustula, Odoakar se bio proglasio kraljem Germana u Italiji, a Carigrad mu je to svojstvo priznao i dao mu ak naslov patricija. Zahtjevima njegovih germanskih vojnika je

udovoljeno i oni su, uglavnom u sjevernoj Italiji, dobili zernlju po naelu tercije. Uskoro zatim Odoakrovi su Germani poeli vriti pritisak na italorimske veleposjedni-ke i oduzimati im vie zemlje nego to je bilo predvieno. Sam Odoakar poeo je prisvajati i kompetencije politike vlasti nad italskirn stanovni-tvom, odbacujui svaku podlonost Carigradu. U takvim okolnostima istonorimska je vlast odluila da nagovori Ostro-gote i Teodoriha da u carevo ime poduzmu kaznenu ekspediciju protiv Odo-akra, uklone ga i zavladaju Italijom po carevu mandatu i u njegovo ime, sa strogo odreenim kompetencijama. Na toj osnovi Teodorih je s veinom balkanskih Ostrogota, kojima su se pridruili i fragmenti drugih plemena, potkraj 488. krenuo u Italiju. U

59

svemu ih je bilo oko 100.000 od ega oko 20.00 ratnika. Napredovali su uz Dunav i Savu. U Slavoniji su prema sjeveru potisnuli Gepide (svoje nekada-nje istone susjede u Panoniji), i, vjerojatno, preko Siska, Ljubljane i Hrui-ce napali Italiju. Odoakrova je vojska bila nekoliko puta poraena i on se morao povui u Ravennu, gdje su ga Goti opsjeli. Borbama u Italiji nastojali su se okoristiti i okolni narodi: Burgundi, Vizigoti, Vandali i Rugijci, pa su Ostrogoti, suprotstavljajui se njima, morali razmrviti svoje vojne snage, a opsada Ravenne se odugovlaila. Tako je poetkorn 493. dolo do nagodbe meu protivnicima: odsad e Odoakar i Teodorih zajedniki vladati nad cijelom Italijom, a kao jamstvo uzajamno su razmijenjeni taoci. Ali svega desetak dana nakon sporazuma Teodorih je iz potaje ubio Odoakra kad mu je ne slutei protivnikove namjere doao u posjete. 7. SEOBA FRANAKA 1 STVARANJE KRALJEVSTVA MEROVINGA Vojni i politiki' Ime Franci pojavljuje se prvi puta tek sredinom III. slijed dogaaja stoljea. Ta je zapadnogermanska skupina nastala spajanjem starijih, manjih plemena i plemenskih fragmenata na podruju izmeu Rajne i Wesere. To se stapanje izvrilo oko tri jezgre. U sjevernoj skupini najsnanije je bilo pleme Batavaca. Ta je skupina poe-la nositi ime Salijski Franci (moda po rijeci Issel ili po rijei sal=slana, tj. morska voda). Oni su s donje Rajne vrili pritisak prema dananjoj ju-noj Nizozemskoj i sjevernoj Belgiji. Druga, junija skupina okupljala se oko Ubijaca, na podruju oko dananjega Kolna. Po svom boravitu na obalaina srednje Rajne nazivali su se Ripuarskim Francima. Istonije od njih okupljala se trea skupina Franaka oko plemena Hata, pa su oni postali temeljem istonih Franaka u kasnijoj njemakoj Frankoniji. Kao glavna osvajaka snaga meu Francima razvili su se Salijci. Oni su ve oko 357. od Carstva izvojtili pravo da se nasele u pokrajini Toksan-driji kao federati. Ali oni su iskoritavali potekoe s kojima sc borilo Carstvo, pa su ve za svoga kralja Klodiona (u prvoj polovici V. st.) nadirali na jug, prema rijeci Sommi. Za vrijeme namjesnika Aecija, pod vodstvom kra-Ija Meroveja (448458) sudjelovali su u bitci protiv Huna

na Mauricijakovu polju. ini se da je rezultat te pomoi bilo zaposjedanje cijele sjeverne Ga-Uje, sve do Somme, pod rimskim vrhovnitvom, koje traje sve do propasti .carske.vlasti u Italiji (476). Poslije svrgavanja Romula Augustula u junoj se Galiji (Akvitaniji) osa-mostaljuju Vizigoti, a u srednjoj Galiji, izmeu Somme i Loire, jo se deset godina odrao rimski upravitelj te provincije, Syagrije. Ali napadom Franaka pod vodstvom Merovejeva unuka Klodovika (481511) Syagrije je u bitci kod Soissonsa (486) bio poraen i ubijen, a Franci proiruju svoju vlast sve do Loire i time postaju sjevernirn susjedirna Vizigota. Sve do pobjede nad Syagrijem meu Salijskim je Francima problem do-minacije jednoga kralja bio nerijeen, pa su uz Klodovika postojali jo i kraljii drugih plemenskih elemenata koji su bili dio etnike skupine Salij60

skih Franaka. Meutim Klodovikova je mo pobjedom nad Rimljanima toliko porasla da je on u razdoblju koje je slijedilo ostvario svoje neprijcporno prvenstvo. Na koji se to nain konkretno zbivalo, to nije poznato. Klodovikova dalekovidna politika oitovala se veoma jasno u vezi s nje-govim brakom s kerkom burgundskog kralja Hilperika, Klotildom (493), koja je bila katolikinja. Njenim posredstvorn Klodovik se povezao s kato-likom grupacijom meu Burgundima, a kad je i sam kasnije prihvatio tu vjeru, postao je nadorn katolikih galorimskih veleposjednika u Burgundiji i tamonjega sveenstva protiv arijanske vlasti Burgunda. Osvajakim pothvatima Franaka prema Burgundiji neposredno je pretho-dio obraun s Alamanima. Oni su poetkom V. st. preli s desne obale Rajne (gdje su od 260. drali Dekumantska polja) na lijevu obalu, osvojili Alzas i doprli na jugu sve do rijeke Doubs. A kad su se Burgundi u vezi s nadira-njem Huna preselili na podruje Savoje, oko eneve, Alamani su se veoma proirili prema sjeveru, sve do Majne, a i prema jugoistoku, preko gornjeg Dunava, u Vindeliciju. Sjeverno od Majne Alamani su se sukobili s Ripuar-skim Francima i to ih je vjerojatno uinilo neprijateljima Salijskih Franaka. To se neprijateljstvo zavrilo porazom Alamana (496). Kroniari bilje/.e le-gendu da je Klodovika upravo ta pobjeda navela da prihvati katoliko kr-anstvo. Vanost Klodovikova katolicizma bila je u tome to je on time stekao poloaj istovjernika i zatitnika vjere galorimskog stanovnitva, za razliku od Vizigota, Burgunda, Ostrogota i Vandala, koje je, uz ostale faktore, i nji-hovo arijanstvo dovodilo u sukobe sa starosjedilakim stanovnitv^m i, prven-stveno, sa zemljoposjednikom aristokracijom i crkvom. Ve etiri godine poslije pokrtenja Klodoviku se pruila prilika da se okoristi svojom novorn vjerom u svojim planovima prema Burgundiji. Ondje su izbile prijestolne borbe izmeu dvojice brae: Godegisila i Gundobada, pri einu je Godegisil, koji je bio sklon katolicizmu, zatraio pomo od Klodovika. U borbama to su se razvile, Franci su isprva doivjeli neuspjeh i morali se pomiriti s vladavinom Gundobada. Bilo je oito da Burgunde treba najprije izolirati od pomoi koju su im pruali Vizigoti. U tu svrhu Klodovik je 507. iznenada prodro preko Loire. U presudnoj bitci kod Vouillea (Vuje, 507), blizu Poitiersa (Poatje), Alarik II. bio je poraen i ubijen, a cijela je Akvitanija pripala franakoj dravi. Klodovikovu pobjedu Istonorimsko je carstvo popratilo

odobravanjem, jer je nakon osnutka Ostrogotskog kraljevstva u Italiji i na Balkanu straho-valo pred p-iogunou povezivanja Ostrogota s Vizigotima, koji su drali Akvitaniju i Hispaniju. U znak svoga pokroviteljstva, Carstvo je Klodoviku podijelilo poasni naslov konzula, to je bilo jednako legalizaciji njegove vlasti u Galiji u svojstvu opunomoenika istonorimskoga cara. Uza svu vanost toga priznanja, Franaka nije pod Klodovikovom vlau odavala nikakva znaka faktine podlonosti Carigradu niti njegovu zako-nodavstvu. Za svoje podanike Klodovik je odredio da bude popisano njihovo vlastito obiajno pravo (Lex Salica), dok je za Galorimljane vaio iskljuivo Breviariuin Alaricianum. Poslije svojih vpjnih uspjeha, Klodovik je svojom prijestolnicom uinio Pariz, premjestivi time sjedite salijske vlasti iz davno ve zaposjednute Belgije na nedavno osvojeno podruje rimske (Syagrijeve) Galije. 61

Franaka drzava do 537. Oko 509. Klodovik se okoristio ubijstvom ripuarijskoga kralja

Sigisber-ta, koga je ubio njegov vlastiti sin, pa je, istupivi kao osvetnik poginuloga vladara, postao i kraljern Ripuarijaca. Pri svom proirivanju vlasti prema jugu, Franci su mnogo galorimskog stanovnitva zarobljavali i pretvarali u roblje i od imunijih zatim uzimali znatne otkupnine. Prema crkvenim ustanovama i sveenstvu Klodovik je, naprotiv, nastojao postupati uviavno. Radi stabilizacije crkvenih prilika, odredio je da se sredinom 511. odri biskupski koncil u Orleansu. Meu naj-vanijim njegovim odredbama bilo je ojaanje autoriteta biskupa nad svje-tovnim i redovnikim sveenstvom, uvi-enje prava crkve na posjede to su ih biskupi dobivali od vladara i odobrenje arijanskom sveenstvu da nakon obraenja na katoliku vjeru zadri svoja imanja. Taj je koncil po-stavio temelje savezu izmeu crkve i drave u Franakoj. KIodovik je uinro u Parizu podjesen 511., a nakon njegove smrti dravno je podruje podijeljeno, kao da je bilo njegov osobni posjed, meu etvori62

com njegovih sinova. Time je postavljen temelj prakse pri nasljeivanju kraljevske vlasti koja je franakoj dravi u budunosti donijela mnogo tekoa. Privredni i drutveni odnosi kod Franaka u vrijeme formiranja njihove drave u Galiji Od svih germanskih drava to su se oblikovale na podruju Zapadnorimskoga carstva Franako je kra- Ijevstvo kodifikacijom Salijskog zakona sauvalo naj- potpunije inforrnacije o privrednim i drutvenim odnosima u veoma ranim fazama nastajanja novih klasnih odnosa na ruevinama antike. Najstariji poznati rukopisi Salijskog zakona nastali su krajem V. ili u poetku VI. stoljea. Ali njegova je graa slojevita i sadri clemente obiaj-nog prava kod Franaka u razliitim epohama, od poetka njihova naseljava-nja u Toksandriji pa do Klodovikova vremena. Zbog toga Salijski zakon ne prikazuje drutvenu strukturu kod Franaka u onoj godini ili desetljeu kad je napisan, nego razvitak te strukture u njezinu mijenjanju i nastajanju u dugotrajnom razdoblju od oko 250 godina. U svojoj cjelini, razdoblje to ga prikazuje Salijski zakon predstavlja prijelaz od rodovskog ureenja k pretfeudalnome i po tome ima egzemplar-no znaenje za upoznavanje nastanka feudalnog poretka u srednjoj i zapad-noj Evropi. Na kraju toga razvitka franako je drutvo ve pretfeudalno drutvo u zametku, s jakim ostacima rodovske organizacije. No sama ta razvojna faza ostvarila se tek poevi od sredine VI. st. dalje. U vrijeme kad je cezar Julijan (kasniji car Julijan Apostata) najprije pobijedio Salijske Franke a onda iin dopustio da ostanu u Toksandriji kao federati, oni su ivjeli u krvno-rodbinskim zajednicama koje su bile vojniki udruene u desetine i stotnine. Naseljavali su cjelovite komplekse ili na do-tad neobraenom tlu ili na zemljoposjedima onih rimskih possessora koji su napustili svoju zemlju, a ne zernlje dobivene dioborn od onih Rimljana koji su i dalje ostali na osvojenom podruju. Zbog toga u Salijskom zakonu nema nikakva traga o kantoniranju ili zauzimanju udjela (sortes) na vele-posjednikoj zemlji. Pri naseljavanju Franci su formirali slobodna sela i u poetku zadrali krvno-rodbinsku organizaciju tih svojih

naselja. Takvo se stanje zadrava sve do njihova prelaska rijeke Somme. Ve tada, a naroito nakon zauzimanja Akvitanije, franako se rodovsko drutvo poinje ispre-pletati s galorimskirn robovlasnikim drutvom u raspadanju. ^Iskonski stupanj razvitka kakav je postojao u Toksandriji nije se vie sauvao dugo'. U vrijeme kad je sastavljan Salijski zakon, prvobitni seoski kolektiv, koji je zajedniki obraivao zemlju, raspao se na manje, samostal-ne proizvodne jedinice, velike porodice od tri generacije (gl. 44, 58, 59). Svaka od njih vodi zajedniko gospodarstvo i meu svoje lanove jednako dijeli plodove rada. Sve velike porodice jednoga franakoga sela ine privredni i drutveni organizam seosku zajednicu, i to na onom stadiju njezina raz-vitka kad su periodike diobe oranica i livada ve prestale, pa svaka porodica trajno posjeduje svoja polja i nasljedno ih predaje svome potomku u direkt-noj mukoj silaznoj lozi. Pri tome je svaka porodica imala neogranieno pravo da se koristi nepodijeljenim opinskim zemljitem (umama, panja-cima it.d.) prerna svojim potrebama. U Salijskom zakonu jo se nigdje ne govori o neogranienom, individual-nom vlasnitvu nad zemljom nego samo o pravu domainstava na iskorita63

Poetna strana Salijskog zakona, prema ko piji iz VIII. st.

vanje zemlje u uvjetima vrhovne vlasti seoske zajednice nad cijelim zemlji-nim teritorijem sela. Ali ni to pravo nije se razvilo jednako daleko kod svih kategorija tla u okviru seoskog zemljoposjeda. Stambena kua i gospodarske zgrade oko nje bile su nepovrediv posjed domainstva. Posjedovanje zemlje na kojoj se ti objekti nalaze i okunice (bae i povrtnjaka) smatralo se najneospornijim i tcmeljnim pravom svake porodice. Zbog toga su se krae i provale u tome krugu po zakonu kanjavale najotrije (gl. 11, 27). Poslije nepovredivosti tla na kom stoje kue i gospodarske zgrade s oku-nicom Salijski zakon najstroe zatiuje posjedovanje oranica i vinograda. On kanjava ve i samu povredu njihovih mea ako je to uinjeno bez gospo-

64 dareva pristanka. Jo se tee kanjava zaoravanje tue njive ili etva ve

sazrelih usjeva (gl. 9, 27, 34). U usporedbi s time, posjedovanje livada znatno je nerazvijenije. Povreda granica neije livade uope se ne kanjava; a ako netko pokosi travu na tuoj livadi pa je ondje ostavi (tj. ne otpremi pokoenu travu), takoer jo nije izloen kazni, nego samo gubi rezultat svoga rada jer pokoeno sije-no ostaje posjedniku livade. Kanjava se tek onaj tko je travu odvezao svojoj kui (gl. 27/10). Livade su dakle ve bile izdvojene iz zajednikog posjeda i predane na iskoritavanje individualnim domainstvima, ali se pri tom posjedovno pravo odnosilo samo na krmno bilje koje na livadi uspijeva, a ne na samo tlo, pa je takav oblik posjedovanja bio blii pravu na iskoritava-nje negoli pojmu neogranienog vlasnitva. Pravo individualnih porodica nad umskim tlom jo je istovjetno s opim pravom na iskoritavanje, iako to pravo vie nije kolektivno. Suma je zajednika, neparcelirana svojina cijele zajednice, ali svaka porodica ima pravo da u umi, neogranieno, prema svojim potrebama i kad to njoj zatreba, obiljei stabla koja namjerava posjei; no tu je sjeu i otpremu drva duna izvriti u roku od godine dana; po isteku toga roka, ista stabla ima pravo uzeti bilo koji drugi lan seoske zajedmce (gl. 27/15-18). Na taj nain, posjedovni odnos neposrednih proizvoaa u franakim selima prema osnovnim sredstvima za proizvodnju ilustrira razvitak posjedovnog prava od kolektivne imovine ususret privatnom vlasnitvu. U toksandrijsko vrijeme posjedovanje i iskoritavanje tla jo je kolektivno. Nakon toga razdoblja pa do poetka VI. st. najmanji put razvitku ostvario se u pogledu uma i panjaka; ondje je posjed ostao kolektivan, ali je iskoritava-nje postalo pravom pojedinih domainstava, po njihovoj inicijativi i u okviru njihovih potreba. Livade su parcelirane i dodijeljene domainstvima, ali vlasnitvo postoji samo nad biljem koje na livadama uspijeva. Posjedovanje oranica steklo je ve neka vana obiljeja privatnog vlasnitva, ali se ono oblikovalo samo kao trajan i nepovrediv posjed tla i usjeva, bez prava na otuivanje zemlje i uz obavezu njenog predavanja u nasljedstvo uvijek u istoj seoskoj porodici. Pravo na posjedovanje zgrada i okunica razvilo se naj-dalje, ali jo ni ono nije apsolutna individualna svojina, nego je svako poko Ijenje duno tu imovinu sauvati i predati u nasljedstvo svome potomstvu. Nad svirn tim kategorijarna imovine i zemljita vrhovni i naelni vlasnik jo je uvijek kolektiv seoskoga naselja. Pa ipak, to razvrstanje na kategorije posjedovnog odnosa svjedoi o raanju pojmova o vlasnitvu. Pojedine odredbe Salijskog zakona ozakonjuju ve i neke prelazne odredbe koje obiljeavaju takav razvitak. Tako je zakon-om bila predviena mogunost da se svaki slobodni Franak odreenom procedurom moe odrei svake materijalne zajednice sa svojim roacima i istupiti iz nje (l. 60). Takvim istupanjem pojedini se lan velike porodice mogao osamostaliti i formirati svoju vlastitu, malu porodicu koju ini jedan brani par sa djecom do njihove odrasle dobi. Najee takav je pojedinac u istome selu formirao novo, sarnostalno domainstvo. Taj je dogaaj ne-mogue zamisliti bez dodjeljivanja prava novonastaloj porodici na dio zemljo-posjeda one velike porodice iz koje pojedinac istupa. A takav postupak bio je najraniji zametak slobodnog raspolaganja nepokretnom imovinom, iako on jo ne znai dokidanje naela o nasljednosti zernlje u istoj seoskoj po-rodici. On je bio samo rjeenje posjedovnih problema koji su se nametali 5 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka 65

u vezi s raspadanjem velikih porodica od tri pokoljenja na manje

porodice individualnih branih parova. Sahjski zakon predvia, ineutim (u jednoj od svojih kasnije nastalih odredbi), ak i krenje toga naela. lanak o tzv. afatomiji (l. 46) opisuje predaju zemlje nekoj drugoj osobi posebnom simbolikom procedurom, pri emu ta slobodno odabrana linost dobiva ulogu privremenog upravljaa imovinom sve do smrti njezina posjednika. Najkasnije godinu dana poslije njegove smrti posrednik je mora predati onome kome ju je po svojoj volji narnijenio umrli posjednik. Uza sve te znakove o postojanju tenje, a i prakse, da se naruava princip nasljednosti zemljoposjeda po direktnoj silaznoj lozi unutar velikih porodica, Salijski zakon jo ne sadri ni najmanjeg spomena o kupoprodaji ili nekom drukijem otuivanju nekretinana. Daljnji razvitak franakih seoskih zajednica vrio se tek tijekom prve polovice VI. stoljea. Postupno, poljoprivredna se proizvodnja intenzivirala. Umjesto dvopoljnog sistema eksploatacije tla uvodi se tropoljni sistem, u ko-me svake godine na ugaru ostaje samo treina obradive povrine koja pri-pada nekoj pojedinanoj porodici, u okviru ustaljenog, isprepletenog raspo-reda polja po Gewannima.

Tim preinakama veoma je porasla proizvodnost poljoprivrednoga rada pa je svojim poveanim urodom omoguavala i manjim gospodarskim zajed-nicama da ive samostalno. im su se takve proizvodne mogunosti dovoljno afirmirale, velike seoske porodice poele su se mrviti na temelju prirodne tenje manjih cjelina da ive nezavisno. Uslijed toga osnovnom gospodar-skom jedinicom u sve veem broju postaju male porodice. S vremenom, svi-jest o njihovoj rodbinskoj vezanosti slabi, pa se zajednitvo sela vie ne te-melji na rodbinskoj vezi, nego na odnosu suseljana koje vee zajednika svojina nepodijeljenih zemljita i opi seoski obavezni ritam poljoprivrednih radova. Potpunu pobjedu takvih susjedskih odnosa u franakome selu donijet e tek druga polovica VI. st., kad se nasljedno pravo priznaje i enskom potomstvu i time otvara put otuivanju zemlje izvan okvira iste (velike ili maie; seoske porodice. ' Salijski zakon svjedoi i o raanju velikog zernljinog posjeda, utoliko koliko je to raanje u toj etapi razvitka izvana zadiralo u ivot seoskih zajednica. 66

prikazana

Poljoprivredni radovi:berba kao djelatnosti anela. Sarkofag iz V. St J. Francuska

groa,

'Kraljevska je vlast svojim antrustionima (lanovima kraljevske ratne druine) i drugim slubenicima davala iz kraljevskoga zemljinog posjeda imanja zajedno sa zavisnom i neslobodnom radnom snagom (kolonima i ser-vima), ali je, oito ve na prijelazu V. u VI. stoljee, poela kraljevskim po-veljama dodjeljivati antrustionima i zemlju unutar teritorija slobodnih frana-kih seoskih opina, pri emu su oni, najvjerojatnije, dobivali pravo da po-svoje i privedu obradi dio seoske neobraene zemlje (almende). Takvi dose-Ijenici nisu se pri torne ukljuivali u stare rodbinske odnose nego se u selu pojavljuju kao strano tijelo, pod zatitom posebne kraljevske milosti i po kraljevu nalogu. Otpor takvom doseljavanju druinika bio je nesumnjivo velik jer su i kazne Salijskog zakona za pruanje otpora njihovu doseljavanju bile jednake kazni koja se plaala za ubijstvo slobodnog Franka, tj. 200 solida (l. 14/4). Zemljoposjedi kraljevskih antrustiona na seoskom teritoriju mora da su bili znatni a njihova je obradba vrena zavisnorn radnom snagom, jer odredbe zakona nabrajaju postojanje domaih slugu (vassus ad ministerium), kovaa, svinjara, konjuara i vinogradara u okviru takvih imanja (l. 35/6), a takve kategorije nisu mogle postojati na malim zemljoposjedima nego u okviru veleposjeda koji nije mogao obraivati pojedinac, a napose ne sam antrustion, angairan u kraljevskoj slubi kao lan nove kategorije odlinika, vezane uz izgradnju kraljevske vlasti dinastije Merovinga. Veliki zemljini posjed koji je u franakoj dravi postojao i kao nasljed-stvo kasnoantikog veleposjeda u rukama galorimske zemljoposjednike ari-stokracije i kao novostvoreni veliki zemljini posjed kraljeva i kraljevskih slubenika to su se rekrutirali iz redova franakih rodovskih prvaka, razvijao se isprva na podrujima izvan granica slobodnih franakih seoskih opina. Ali poetak njihova zadiranja u okvire tih opina, o kome svjedoi Salijski za-kon, poetak je budue dugotrajne evolucije kojom e se nadiranje velikog zemljoposjeda na teritorij seoskih opina povezati s unutranjom ekonom-skom, pa zatim i socijalnom diferencijacijom u franakim selima koja je bila posljedicom slobodnog raspolaganja zemljinim esticama u posjedu pojedi-nih seoskih domainstava. 67

Sve do prvih desetljea VI. stoljea ta je budunost zamjetna tek u obliku nagovjetaja. Zasada jo franako selo ne pozna klasnu podvojenost. Ona postoji tek izvan seoske zajednice, na velikim zemljoposjedirna galorimskih i franakih mogunika. Karakteristino je da se u Salijskorn zakonu nigdje ne spominju pripadnici franake rodovske aristokracije. To je zbog toga to se taj drutveni sloj okupio oko kralja i odvojio od neposredne veze s rodovima koji ive po selima,',Tek naknadno, kraljevskim darivanjem zemljoposjeda, oni e se vra-titi svorne narodu, ali tada vie ne kao prvaci njegove rodovske organizacije, nego kao pripadnici klase zemljoposjednika koja ivi od eksploatacije tuega rada i koja u vlastito franako selo unosi tendenciju klasnog podvlaivanja. Salijski zakon spominje, najzad, unutar franakih sela postojanje lita i robova. Liti su najvjerojatnije bili potomci ratnih zarobljenika u nekadanjim sukobima Franaka s drugim germanskim plemenima, a imali su status poluslobodnih Ijudi. Za razliku od njih, robovi nernaju osobne slobode, a i njihova se krivina odgovornost razlikuje. Liti su vjerojatno obraivali dio gospodareve zemlje i plaali rnu naturalnu dabinu. Naprotiv, robovi nisu obraivali posebne estice nego su bili neslobodna radna snaga u domain-stvu svoga gospodara. Uza sve postojanje neslobodne i poluslobodne radne snage u gospodarstvima slobodnih franakih seljaka, njihov rad nije bio temelj proizvodnje. Njihova malobrojnost ograniavala je njihovo znaenje i svodila ga na ulogu pripornoi u obradi zemlje. Ali ipak posjedovanje takve radne snage bilo je faktor ubrzavanja i pojaavanja imovinskih razlika meu ravnopravnim slobodnim suseljanima, naroito poevi od vremena kad je u franakim selirna prevladalo individualno, alodijalno posjedovanje zemlje s pravom raspolaganja i otuivanja estica. Stanovnitvo merovinke Franake obuhvaalo je, ak kao brojano veorna jako izraenu veinu, osirn Franaka i galorimske starosjedioce. Oni su u cijelosti zapali u poloaj pokorenog stanovnitva iako nisu izgubili svoju slobodu. Njihova se manja vrijednost pred poretkom izraavala kaznenim odredbama, jer se za isti prekraj Salijskog Franka nad Rimljaninom plaala dvostruko vea kazna nego kad je taj isti prekraj izvrio Rimljanin na tetu slobodnog Franka. Klasnu razvrstanost meu Galorimljanima zakonodavstvo je definiralo trima skupinama: convivae regis (uzvanici kod kraljeva stola), possessores i tributarii. Prva od tih kategorija predstavljala je najuglednije lanove galo-rimske aristokracije koje je kraljevska vlast pozvala u svoju okolinu, radi poasti ili vrenja nekih slubi, ali, kao i drugi Galorimljani, oni nisu mogli sluiti u vojsci niti postati lanovima kraljevske druine (antrustiones). Posse-ssores su bili vlasnici rimskih imanja koja su im ostala (u srednjoj i junoj Galiji) nakon udovoljavanja eljama i potrebama franakih osvajaa. Tri-butarh su imali poloaj analogan litima, pa je taj termin vjerojatno obilje-avao kategoriju kolona, koji su naelno zadrali poloaj slobodnih Ijudi, ali su bili optereeni dabinskim teretima u korist gospodara iju su zemlju obraivali. Taj njihov gospodar mogao je biti Galorimljanin sa vieg stup-nja na Ijestvici socijalno-ekonomskog razvrstanja, ili pripadnik franake ari-stokracije koja je osvojenjem izmijenila svoj poloaj rodovskih prvaka i po-stala klasom zemljoposjednika koji ive od podanikog rada. 68

III. PREINAKE 1 NOVA STANJA U EVROPI NAKON VELIKE SEOBE

1. RAZVITAK ISTONORIMSKOG CARSTVA (BIZANTA) DO JUSTINA I. 1 JUSTINIJANA I. Nakon teke krize III. stoljea rimska se drava spasila reformama koje su proveli Dioklecijan i, nakon novog razdoblja anarhije, Konstantin I. Meu njima izvrena je i administrativna reorganizacija dravnog podruja. Diokle-cijanov sistem dvojice augusta, od kojih jedan upravlja Istokom a drugi Za-padom, a zatirn i odluka da svaki august ima uza se jo i jednog cezara koji e biti nadlean za dio jedne od dviju polovica Carstva, navijetao je uvjerenje da su dravni unutranji, a naroito vanjskopolitiki, obrambeni problemi tako sloeni i mnogostruki da ih mje mogue svladati iz jednoga sredita. lako je Konstantin okonao dvojnost carske funkcije i od 324. ostao jedini august (a tri su njegova sina bili cezari), on je zadrao podjelu drave na tri velike oblasti (prefekture): Istok, Italija i Galija, i to se odralo sve do potkraj IV. stoljea, kad je izdvojena jo i etvrta prefektura, Ilirik, dok su Rim i Carigrad irnali svoje zasebne gradske prefekture. Ali usporedo s nastajanjem zamisli o potrebi raspodijeljene vrhovne uprave, ope privredne i populacione prilike u Carstvu mijenjale su i faktini odnos snaga meu razliitim dijelovima Carstva. Velik dio zapadnih provincija pretrpio je strahovita pustoenja u vezi s mnogobrojnim provalama barbara i graanskim ratovima, dok je Istok, poteeniji od invazija, relativno bolje sauvao svoje proizvodne snage i novani karakter privrede. Dravnim se vlastima stoga inilo da je opravdano i nuno osloniti se na tu privrednu bazu. Upravo tada toj se motivaciji pridruila i dvostruka opas-nost koja je poela ugroavati i sam Istok. Bili su to uestali napadi Gota i Sarmata na dunavske granice i opasnost od obnovljene i ojaale per-zijske drave Sasanida. U takvim okolnostima car Konstantin je donio odluku da dravno sredite premjesti iz Italije na Istok. U tu svrhu odabrao je staru grku koloniju Byzantion na Bosporu, strateki i prometno savreno pogodnu da postane novom prijestolnicom Carstva. Od jeseni 324. do proljea 330. izvrene su mnogobrojne graevinske pripreme za to preselenje, a 11. V. te godine novi je glavni grad postao slubenirn sreditem Carstva pod nazivom Konstantinopol. Od toga vremena razlike izmeu Istoka i Zapada neprekidno su rasle. Istok se sve vie udaljavao od utjecaja latinskog jezika i helenizirao. Odra-va se i jo potpunije afirmira antika tradicija o jakoj carskoj vlasti. Uza-stopno stvaranje niza barbarskih drava na tlu Zapadnoga carstva tijekom 69

V. st. zadugo je ondje liilo Crkvu oslonca na jedinstvenu i snanu dravnu vlast. Crkva je na Zapadu ostala preputena sama sebi, i u njoj se veoma brzo izgrauje zamisao o njenoj nadreenosti novim, barbarskim drava-ma. Naprotiv, na Istoku se ouvana i autoritativna carska vlast sakralizi-rala. Njezine se apsolutne pretenzije dokazuju njenim boanskim podrijetlom. Kao boji izabranik, car postaje najvii zatitnik crkve i njezin faktini pogla-var. Tako se interesi crkve i drave isprepleu i tijesno povezuju. Kranstvo postaje instrumentorn vladanja i stoga ideoloki presudno vano u javnome ivotu i dravnom politikom poretku. Ono se veoma rano izrazito institucio-nalizira i svojom idejnom sadrinom produbljuje apsorbiravi za svoje svr-he upotrebljiva dostignua helenistike kulture. Tim sveukupnim zbiva-njem na Istoku se zdruuju etiri bitna elementa daljnjega razvitka. To su: vee ouvanje proizvodnih snaga na preteno robno-novanoj osnovi, tradicija rirnskog monarhijskog ureenja i pravnog poretka, sna/na batina helenistike kulture i kranska crkva srasla s carskom vlau. Njihovo je jedinstvo u okvirima specifine vanjskopolitike konstelacije predodredilo osebujnost i posebnost razvitka Istonorimskoga carstva i pretvorilo ga u Bizantsko carstvo, zasebnu socijalno-ekonomsku i kulturoloku povijesnu pojavu, u mnogom pogledu presudno vanu za cijeli perimediteranski Istok, a i za gotovo sve slavenske zemlje. Osebujnost prilika u istonoj polovici Carstva oitovala se prije svega u agrarnim odnosima. Budui da nije dolo do sloma drave, nije propao ni poredak korne je ona bila uvarem. Robovlasniko se drutvo sauvalo, iako ono time ipak nije ostalo istovjetno sa stanjem klasine latifundijske eksploatacije robova. Vlasnici zemlje i gospodari robovske radne snage veo-ma su intenzivno smjetali svoje robove na zemljine parcele, preputajui im da samostalno obrauju zemlju uz uvjet da vlasniku daju dabinu u obrocima ili novcu. Zemljoposjednike rezervatske zemlje bile su razmjerno malene, pa se posjedniko imanje oblikuje drukije nego na Zapadu. Ono je gospodarevo ladanjsko obitavalite i sabiralite obroka, koji se u pretiku nad potronim potrebarna izvoze na trite. U takvom ladanjskom obitava-litu nema mnogo uposlenih robova; oni su preteno pastiri, konjuari, obrtnici, kuni sluge, rnlinari, lugari, vinciliri. Sam vlasnik zemljoposjeda iina svoju glavnu rezidenciju u velikome gradu, gdje ivi od prihoda to mu ih donose njegovi posjedi. U njegovoj gradskoj palai uposleno je takoer mnogo posluge, koja je ropskoga statusa. 1 njegovi mlinovi, tijesci ulja i groa takoer upoljavaju robovsku radnu snagu. Ali glavnina robova su servi casati. Ti robovi bili su vezani uz zemlju, pa je ve 366. bio donesen zakon po kome je bilo zabranjeno prodavanje agrarnih robova bez zemlje. Osirn agrarnih robova (servi casati) veoma je bio rasprostranjen kolonatski odnos. U nj se prvobitno stupalo na temel)'u ugovora izmeu slobodna ovjeka i posjednika zemlje na odreeno vrijeme i uz dogovorne dabine u naravi i novcu. Ali najee su koloni uslijed zaduenosti i neizvravanja obaveza ostajali na zemlji trajno, pa i nasljedno. Tijekom IV. stoljea broj kolona se znatno poveavao jer su osloboenici pretvarani u kolone, a takoer je i ratnim zarobljenicima i doseljenim barbarima veinom da-van status kolona. Jednako su se i ekonomski propali mali zemljoposi'ednici i bezemljai pretvarali u kolone. Zakoni IV. i V. stoljea razlikuju dvije kate-gorije kolona: slobodne kolone (eleuteri) i uza zemlju vezane (enapografi, adscriptitii). Ali opa tendencija razvitka uveavala je

brojnost privezanih 70

kolona i vodila njihovoj generalizaciji. Pa ipak ni takva vezanost kolona uza zemlju nije ukidala njegovu naelnu osobnu slobodu; on je uvijek mogao sa zemlje otii, uz uvjet da namiri gospodareva potraivanja i vrati sav in-ventar, nastambe, stoku, sjeme i drugo to je pri stupanju u ugovorni odnos ili naknadno od gospodara dobio. U praksi, meutim, te je uvjete malo kada bilo mogue ostvariti. Tijekom V. st. afirmirao se pravni propis po kome svaki slobodni kolon postaje za zernlju vezanim, ako je istu esticu drao u svome posjedu najmanje 30 godina. S druge strane, realni poloaj enapografa u tom se stoIjeu veoma popravio, pa ih vlasnik zemlje ne smije odagnati sa zemlje, ak ako su oni bili i bivi robovi (osloboenici). Tako se u V. st. poloaj svih kategorija kolona izjednaavao na vioj razini njihovih prava, ali uz gene-ralizaciju njihove faktine neodvojivosti od zemlje. Osim kolona i robova koji dre gospodarevu zemlju, u Bizantu se u IV. i V. st. u znatnoj mjeri ouvao i slobodni seljaki zemljoposjed. U zabaenim i brdskim krajevima ili u onim predjelima kamo su se tek nedavno, u kompaktnim cjelinama doselila barbarska plemena ili njihovi vei fragmenti, odrale su se i'o i arhaike seoske opine, vezane krvnorodbinskim odno-sima. Ali u cjelini dravnog teritorija prevladavao je osebujan tip bizantske seljake dpine, tzv. mitrokomije, u kojima je postojala periodika prera-spodjela zernlje, s pravorn seoskih porodica kojima se ta zeml)'a dodieljuje da se ni'ome koriste obraujui je u vlastitoj reiji; pri tome se takva e-stica nije smjela otuivati ni u cjelini ni u ulomcima, a i suseljanima je bilo doputeno da s nje k sebi dovode vodu ako ie na nioj postoi'ao bunar ili voda tekuica. U odreenim oblastima, naroito ondie gdie je drava naseliavala veterane ili pogranine vojnike seljake (limitanei), (koji su naiee bili germanskog podrijetla) slobodna sela sastojala su se od meu soborn ravnopravnih i nezavisnih malih vlasnika koii su slobodno mogli raspolagati svojorn zemljom, ali su ih vezali zajedniki ekonomski, samou-pravni i obrambeni interesi. Sva su slobodna sela imala odreene kompetenciie samoupravlianja koi'e su se razlikovale prema tipovima slobodnih seoskih opina. Nai'mani'a je ta samoupravnost bila u onim opinarna koie su nastale na zemljitu pri-pisanu gradskom teritoriju, pa i'e ondie gradska municipalna organizacija prisvajala prava da te kompetencii'e zadri za sebe. Seoske su oDine bile uiedno i nainie poreske jedinice, a njihovi su po-glavari bili jamci i prikupl)'ai dravnih poreza. Poreski pritisak dravne vlasti bivao je neprekidno sve tei. U tim okol-nostima ekonomski su propadali ne samo mali, nego i srednii zemljopo-siednici, pa tai pritisak navodi sve te kategoriie, a takoer i kolone slo-bodnopa drutvenog statusa, da se podvrpavaju u titnitvo (patrocinii) ve-likaa iz redova visokih dravnih slubenika. koii su izuzeti od raznih po-reskih optereenja, naroito radnih. Za volju olakania od takvih tereta ugroeni zemljoposjednici predaju velikau svoi'e imani'e. postaiu m'egovi-ma uza zemliu vezanim kolonima, a svoi dotadanji posjed fte dre vie kao svoje vlasnitvo nego kao velikaki prekarij. Ovakve su okolnosti vodile k neprestanom jaanju velikog zemljoposi'eda. Ali to je sada bio parcelirani zemlioposjed u rukama malih zavisnih obraivaa. Na taj nain nastaju odnosi koji su karakteristini za ranobi-

zantsko doba: veliki zemljoposjed je veoma rasprostranjen, ali je sistem 71

obrade drukiji od klasinih kasnoantikih oblika. Umjesto prisvajanja sveukupnoga uroda sa zernlje, vlasnici su se odrekli znatnoga dijela dobiti, ali su time sebi osigurali trajan prihod u obliku utvrene zemljine rente. S tim u vezi neprekidno raste pritisak velikih zemljoposjednika prema slobodnom seljatvu. Ali ono je jo dovoljno snano da se u mnogim sluajevima uspjeno brani. Ono u tome uspijeva jer i snana dravna vlast vodi upornu borbu protiv pretjeranog utjecaja veleposjednika u ekonomskorn ivotu zemlje. Carska vlast i sama daje svoju zemlju u zakup, a obrauju je preteno koloni. Kako je carstvo bilo najvei zemljoposjednik u dravi, nuno je sveukupna zavisna radna snaga, nepodlona privatnom veleposjedu, bila mnogobrojna. Taj faktor kolonske a jo vie slobodne seoske radne snage, udruene u samoupravne opine, veoma e ojaati u iduem stoljeu, upravo pod pokroviteljstvom sredinje dravne vlasti, kad je masovno naseljavanje slavenskog seljatva na Balkanu i u Maloj Aziji kao i stvaranje nove kategorije seljaka-vojnika (stratiota) uvelike usporilo i odgodilo proces feudalizacije u Bizantu sve do epohe X. i XI. stoljea. Sporom napredAvanju i odgodi feudalizacije u Bizantu veoma je prido-nijela i jakost robno-novanih odnosa i gradskih tipova privrede. Doba krize III. stoljea kao i Velika seoba naroda nesumnjivo su nanijeli znatne tete materijalnom ivotu takoer i Istonorimskoga carstva. Ali dok su invazije i pustoenja pogodila cio teritorij Zapadnoga carstva, sve njezine pokrajine, pa i njegovo politiko sredite, Italiju, na Istoku je velikih razaranja bilo samo u evropskim provincijama i u nekim rubnim oblastima Male Azije. Glavnina dravnog podruja ostala je poteena. Ve-like i privredno veoma plodne provincije Egipat, Sirija a i niz drugih, ostale su nedimute, sa svim svojim proizvodnim potencijalom. Osim Soluna, koji je vie puta bio ugroavan, svi su se veliki gradovi: Konstantinopol, Nikeja, Efez, Antiohija, Edesa, Bejrut, Damask, Aleksandrija i mnogi drugi, odrali i dalje funkcionirali kao sredita proizvodnje, trgovine a i kao snani potroaki centri. Velike dravne a i brojne manje, privatne obrtnike radionice proizvodile su za namirenje potreba u istome gradu, a i za ire trite. Postojao je brojan i snaan sloj trgovaca, koji su se bavili i ma-njim i veim poslovnim pothvatima. Razmjena proizvoda vrila se kopnom i morern, savladavajui ak i velike udaljenosti. Gotovo sve kategorije pro-izvoaa sudjelovale su u odravanju vitalnosti robno-novanog privreiva-nja. Drava je prikupljanjem znatnih poreskih prinosa od stanovnitva, ko-lonskih dabina sa svojih zemljoposjeda i taksa od trgovinskog prometa sabirala bogate prihode koje je tezaurirala u svoje riznice ili ih je ulagala u proizvodnju kao naruilac i kupac rnnogih proizvoda za potrebe dvora, voj-ske i upravnog aparata. Postojanje trita poticalo je velike zemljoposjednike da nastoje uveati urod i svoje prinose s imanja da bi vikove nad svojim potroakim potrebama mogli plasirati u prodaju na tritu. U lokalna gradska sredita donosili su svoje plodine i slobodni seljaci i koloni. Sveu-kupnom takvom djelatnou Istonorimsko se carstvo ve u IV., a jo izra-zitije u V. st. ekonomski vidno oporavlja. Ali taj oporavak nije bio vraanje na preanje oblike privrednog i drutvenog ivota. Veliki zemljini posjed je sada pripadao dravi, caru i bogatim

vlasnicima zemlje, ali se proizvodnja ostvarivala preteno kolonskorn ili ekonomski samostalnom seljakom rad-nom snagom. Gradovi su i dalje izgraivali obrtnike proizvode u radionicama i trgovali, ali to vie nisu bili antiki polisi. Izgubivi najvei dio svojih pri72

gradskih zemljoposjeda u korist carske vlasti ili veleposjednika, kurijalna or-ganizacija municipija je iezavala. Svemona carska vlast ih u upravnom po-gledu sve vie podvrgava svorne slubenikom aparatu, ostavljajui privide i neke vanjske oblike gradske samoupravnosti, ali mijenjajui im realnu funk-ciju. Na taj nain u IV. i V. stoljeu antiki polis na tlu Bizanta nestaje, iako se gradska privreda odrava. Ona se razvija i u mnogim novim sreditima koja su stekla znaenje grada ili rastom svoga privrednog potencijala ili kao sredita upravne vlasti, a ne kao preinaeni antiki polisi. ' U cjelini, Istonorirnsko carstvo ivjelo je kao nastavak privrednih, drustvenih i kulturnih obiljeja antike, ali se za svoj daljnji opstanak borilo mijenjajui se. Sauvalo je svoju dravnost, ali je carsku vlast izdiglo do bogorn posveenog poslanja. Zadralo je tradicije helenizma, ali ih je stopilo s kranstvom, pretvorivi ga u ideologiju dravnog poretka. Jo je vie razvilo veliki zemljoposjed, ali ga je predalo na obradbu seljatvu u obliku zavisnih estica. Zadralo je ropstvo, ali je pretenom dijelu robova prepustilo samostalne parcele zadovoljavajui se obronim i novanim dabi-nama. Ojaalo je udio malog slobodnog i kolonatskog zemljoposjeda u cje-lini svoje agrarne strukture mirei se na taj nain s faktorom o kome e ovisiti njegov budui socijalni poredak. lako preinaenu, prenijelo je u epohu ranoga srednjeg vijeka robno-novanu privredu spasivi ekonomski poten-cijal veine svojih gradova. Svim tim svojim razvitkom, Istonorimsko ili Bizantsko carstvo pripremalo je svoj osebujni put u feudalizam. Za razliku od zapadnoevropskih pokrajina nekadanjega carstva, ono sve do kraja VI. stoljea ne sintetizira ravnornjerno dva razliita razvojna procesa: proces postepenog naputanja antikoga robovlasnikog poretka s procesom naputanja ustanova rodovskog drutva. Ono u epohu srednjega vijeka ulazi zadravi bitno vane faktore robovlasnikog drutva, eksploataciju robova, naelo privatnog vlasnitva i temelje robno-novanih odnosa s trgovinskoobrtnom privredom gradova, zajedno s kulturnim tradicijama antike preoblikovanim u kran-stvu. Ali ono ta svojstva odrava mijenjajui ih i kreui se na taj nain usporeno prema drugom jednom poretku. Budui da su ga povijesne okol-nosti potedile naprasnog sloma politikog i drutvenog ureenja, Istono-rimsko carstvo se strukturalno preinaavalo sporije od evropskog Zapada. Tek od kraja VI. i tijekom VII. stoljea u taj se samostalni i svojevrsni pro-ces naputanja kasnoantikih odnosa ukljuio nov snaan privredno-drutveni faktor: masovno doseljavanje uglavnom slavenskog stanovnitva u njegovim rodovskim organizacijama. Time (a takoer i formiranjern stalea seljaka--voinika, stratiota) veoma je ojaao udio slobodnoga rodovskoga sela u struk-turi bizantskoga drutva. Vitalnou svoje rodovske organizacije ta je etnika i socijalno-ekonomska prinova odgodila zakmeivanje seljatva sve do X. ili ak XI. stoljea, kad i tu seljatvo dekompozicijom svoje ekonomske samostal-nosti i slobode najzad u sve veoj mjeri postaje rtvom velikoga, feudalizira-noga zemljoposjeda. Razvijajui se na taj nain, Istonorimsko ili Bizantsko carstvo je u svome politikom razvitku, ostavi u neku ruku uvarem antikih tradi-ciia i zamisli o obnovi jedinstvene vlasti na svim obalama Sredozemlja e-

kalo trenutak iscrpljenosti germanske osvajake sile na Zapadu, da bi samostalnost barbarskih drava na svome tlu najzad okonalo. Takva mo-gunost prvi put se ukazala Bizantu tek u prvoj polovici VI. stoljea. 73

Carigradske zidine. Rekonstrukcija. Ali do tada je on u svome unutranje-politikom ivotu morao prebroditi mnoge peripetije. JJ kronolokom pogledu, zasebni politiki opstanak Istonorimskoga rarstva zapoinje godine 395. kad su cara Teodozija, po njegovoj odluci, na-slijedila njegova dva sina. Stariji, Arkadije, postao je carem istone polo-vice, a mlai, Honorije, carem zapadne polovice. Oba prva cara na Istoku: Arkadije (395408) i Teodozije II. (408 450) doputali su da'budu igrake u rukama svojih dvorjana, eunuha u visokoj slubi i ena iz svoje neposredne okoline. Meu tim linostima posebice su zanimljivi pretorijanski prefekt Rufin i, kasnije, carica Eudoksija (u doba Arkadijevo) pa zatim careva sestra Pulhcrija i careva ena Atenaida (u doba Teodozija II). Ali, svi su oni zajedno, usprkos unutranjim spletkama i trza-vicama, formirali neosporno snanu sredinju vlast. Za Teodozijeve vladavine mnogobrojne su dotadanje provale Gerrnana, Vizigota, Ostrogota, razliitih sarmatskih plemena i Huna iz prekodunav-skih ravnica navele Carstvo da snano zatiti sigurnost prijestolnice. Na ci-jelorn kopnenom rasponu od Zlatnoga roga do Mramornoga mora bio je podignut trostruk zid, koji se dizao stepeniasto (vanjski visok 5 m, srednji 10, unutranji 12 m) pri emu su sva tri lanca bila opremljena brojnim visokim kulama. Graen je vie od 25 godina (do 439) pa je Carigrad uinio najbolje utvrenim gradorn u cijelom Srednjem vijeku. Karakteristino je da je uz taj golemi fortifikacioni pothvat Teodozijevo doba ostvarilo jo dvije vane akcije koje bi takoer, na neki nain, bilo mogue nazvati uvrivanjem. Ta dva pothvata odnosila su se jedan

na ouvanje antike kulturne batine, a drugi na ouvanje antikoga pravnog 74

poretka. Godine 425. osnovano je u Carigradu Sveuilite na kom se naua-valo filozofiju, pravo, govornitvo te latinsku i grku gramatiku. Pri tome je veina nastavnika bila grke narodnosti i jezika. Svega etiri godine nakon toga (429) zapoelo je sastavljanje zbirke zakona poevi od Konstantinova vremena do vladavine Teodozija II (Codex Theodosianus, zavren 438). Kao svjedoanstvo zamisli o jedinstvu Carstva, Kodeks je proglaen i u ime tada-njega zapadnorimskoga cara (Valentinijana III). To isticanje pravne i kulturne zasnovanosti na rimskim i grkim tradicijama odudaralo je od odnosa u vojnim snagama Istonoga carstva. Po evropskim provincijama haraili su valovi barbara, a rimska vojska i njeni zapovjednici bili su preteno barbarskog podrijetla. Za Arkadijeve vladavine vrhovni vojni zapovjednik bio je Got Gainas. Njegova mo i prevlast Germana u vojsci stvorili su pokret protivljenja koji je traio da se vojska reorganizira i da u njoj slue saino Bizantinci. To je zaista bilo i ostvareno 400. ustankom stanovnitva u Carigradu, ali samo za podruje prijestolnice. Taj dogaaj okonao je, u biti, pretenzije gotskih vojnika da faktino srue legalnu vlast i da u Carigradu ostvare isto ono to je trietvrt stoljea kasnije izvrio Odoakar u Italiji. No dotle su barbarske ete jo i dalje haraile po Balkanu, a svaka njihova vojna akcija protiv vlasti u velikoj je mjeri privlaila odbjegle robove i druge slojeve potlaenog stanovnitva. Uskoro nakon carigradskog ustanka, carskoj je politici polo za ru-kom da Vizigote i nekoliko drugih barbarskih skupina otputi na teritorij zapadnoga Balkana odakle je u prvom desetljeu V. st. uslijedila vizigotska invazija u Italiju. Otada su strani vojnici dodue i dalje uzimani u vojsku, ali vie ne kao cijele etnike zajednice, nego novaenjem, kao pojedinci. Osim stranih najarnnika u vojsku su usto obilno uzimani i domai stanovnici, naroito Trakijci i Isaurijci (maloazijski brani). U prvoj polovici V. st. evropske provincije Istonoga carstva veoma su mnogo trpjele od brojnih hunskih provala, koje nije moglo obustaviti ni pla-anje visokoga godinjeg danka ni slanje bogatih darova na dvor hunsko-ga kralja u Panoniji. Tek zarnana ofenziva Huna pod Atilom najprije u Galiju, a zatim u Italiju te najzad Atilina smrt i raspad hunske drave oslobodili su Carstvo hunskih provala. Ali, na ruevinama hunske drave izdigle su se nove sile, nasljednice Atilinih pretenzija. Za Istono carstvo posebice su opasni postali Gepidi, nastanjeni u istonom dijelu Panonije, i Ostrogoti kojima je polazitem bila zapadna Panonija. Vjerska i crkveno-politika pitanja ispunjala su IV. i V. stoljee mnogim burnirn dogaajima. Nakon osude arijanstva na Nikejskom koncilu 325. dolo je ipak do njegova obnavljanja, pa je car Konstancije 359. arijanstvo proglasio i dravnorn vjerom; a za kratkotrajna carevanja Julijana Apostate kranstvo je u cijelosti ak zabranjeno i obnovljeno je poganstvo u obliku vjersko-filozofske koncepcije zasnovane na neoplatonizmu. Ali 378. je po-gibija cara Valensa, koji je bio arijanac,

znaila i konani slom arijanstva u Carstvu. Godine 381. ono je ponovo osueno na II. sveopem crkvenom saboru u Carigradu, a nikejska je formula jedino priznate prave vjere nadopunjena i usavrena. Pa ipak, problemi vezani uz deifikaciju Isusove povijesne linosti pojavili su se novim nerijeenostima. Postavljalo se pitanje kakav je meusobni odnos izmeu boanske i Ijudske naravi u Isusu. Teolozi antiohijske kole 75

smatrali su da je Isus bio samo ovjek u kome je Sin boji privremeno boravio. Muku i smrt na kriu nije mogao trpjeti bog, nego samo Ijudsko bie. Suprotno tome, teolozi aleksandrijske kole tvrdili su da u Isusu nakon utjelovljenja ostaje samo boanska narav, a Ijudska narav od toga asa naprosto nestaje. Te su suprotne teze imale dalekosene implikacije za shvaanje tadanjih Ijudi. Ako se prihvati teza da je na kriu trpio samo ovjek, onda njegova srnrt nije mogla biti spasiteljska. Protivno objanjenje, meutim, da je trpio i na kriu umro bog, inilo se takoer mnogima neprihvatljivo zbog za-misli o bojoj besmrtnosti. Teoloka, spekulativna sadrina tih suprotstavljanja pretvorila se u povod tekih sukoba i dugotrajnih borbi tek kad su se s njirna povezali razliiti politiki interesi. U borbi protiv arijanstva najvee su zasluge imali aleksandrijski teolozi. A ipak je ekumenski koncil u Carigradu (381) priznao carigradskom patri-jarhu najvii sveeniki rang na Istoku. U Aleksandriji to nije bilo prihva-eno s odobravanjem jer su smatrali da i hijerarhijsko prvenstvo pripada njima. Te suprotnosti Aleksandrije s prijestolnicom osobito su se zaotrile kad je na patrijarku stolicu u Carigradu zasjeo estoki pobornik antiohijskih teolokih shvaanja Nestorije. Njemu i supremaciji Carigrada suprotstavio se aleksandrijski patrijarh Kiril (412444), a snanu su mu pomo pruili fanatini i mnogobrojni egipatski redovnici-pustinjaci. Nestorija je osudio i tadanji papa Celestin. Premda je na Nestorijevoj strani bio i car, na crkvenom koncilu s Efezu (431) Nestorije je osuen kao heretik i zbaen s patrijarke stolice. Poslije Kirilove smrti njegovi su uenici i nastavljai jo vie radikalizi-rali njegova kristoloka shvaanja. Poricali su istovjetnost Isusove Ijudske naravi s obinom Ijudskom naravi. Takvo se suprotstavljanje nestorijan-stvu (duofizitizmu) pretvorilo u novu herezu, monofizitizam. Protiv nje udruili su se i Rim i Carigrad, pa je papa Leon I. formulirao katoliko shva-anje kristolokog problerna: Krist je jedna jedinstvena linost u kojoj su sjedinjene dvije savreno razvijene naravi: i boanska i Ijudska. One djeluju svaka svojim specifinim svojstvirna, ali u potpunom skladu i meusobnoj su-radnji. Ali na novom koncilu u Efezu (449), pod strahovitim pritiskorn dravne vlasti, nezadovoljne papinskim diktatom, pobijedili su monofiziti, pa je s patrijarke stolice u Carigradu zbaen pristalica papinskog uenja, a po stavljen monofizitski predstavnik. inilo se da je sada najmonijom snagom u cijelome kranstvu postala aleksandrijska teoloka kola. U suparnikom trokutu CarigradRimAleksandrija nitko ni.ie bio dovoljno snaan da konanu pobjedu postigne sam. Stoga su se protiv prevlasti Aleksandrije ponovo udruili Rim i Carigrad. Poslije Teodozija II.

novim carem postao je oficir Marcijan, koji se oenio carevom sestrom Pulherijom. Oni su smjesta s dvora uklonili glavnoga Teodozijeva savjetnika, eunuha Hrisafiosa, koji je bio zatitnik monofizitizma. Nakon toga odr-an je novi ekumenski koncil u Halkedonu (451) na kom je monofizitizam osuen, a proglaena t. zv. halkedonska dogma na temelju Leonove kristo-loke formulacije. U teolokom i dogmatskom pogledu to je znailo punu 76

pobjedu papinstva. Ali ona je bila mogua samo spomou angairanja drav-nog autoriteta. Zbog toga je ipak pravi pobjednik bila carska vlast. Pokazalo se da i u teolokim dilemama pobjeuju ona shvaanja koja su u skladu s interesima drave. A ona je ostvarivala centralizirani reim protivei se pre-vazi perifernih sredita. Pobjedorn nad aleksandrijskim teolozima izvojteno je nedvojbeno prvenstvo Carigrada na kranskorn istoku, a presudnorn sna-gom u vjerskoj problematici pokazao se car. Otada je supremacija dravne vlasti nad crkvom na Istoku postala trajnim obiljejem odnosa. Ali uza sve to, uspjeh carske politike irnao je veoma negativne posljedice. Monofizitska opozicija povukla se iz dravnog sredita u istone provincije i veoma jaala politiki separatizam Egipta i Sirije. Ostvarivi svoju prevlast nad crkvom (za koju e se svjetovna vlast na Za-padu uzalud boriti sve do kraja Srednjega vijeka), carstvo je pokualo uklo-niti posljedice premoi barbarskih elemenata u vojsci. Sredinom V. st. presu-dan utjecaj u vojsci i na dvoru imao je general Aspar, podrijetlom Alan. On je 451., poslije Marcijanove smrti, na prijestolje doveo novoga cara, Leonal. (451474). Odmah nakon toga Leon se priklonio opem negodovanju protiv svernoi barbara. Da bi nadomjestio brojne barbarske odrede, uvelike je no-vaio ete iz redova maloazijskog ratnikog plemena Isaurijaca, a na elo tih odreda postavio je njihova poglavicu, koji je u Carigradu uzeo grko ime Zenon i oenio se najstarijorn carevom kerkom. Utjecaj Aspara i njegovih Germana sada je veoma opao, a kad je on pokuao da pobunom izmijeni svoj nepovoljni poloaj, organizirana je 471. kaznena akcija u kojoj je As-par ubijen, a ivot su izgubili i rnnogi gerrnanski vojnici. A kad je 474. Leon I. umro, carem je postao Zenonov malodobni sin (i carev unuk) Leon II. No jo iste godine Leon II. je urnro pa je carem proglaen sam Zenon (474491). Ojaavi svoj poloaj prema crkvi i zadavi odluan udarac germanskom utjecaju, Carigrad je pokuao intervenirati i u zbivanja na Zapadu. Budui da je vrhovni vojni zapovjednik u Zapadnorimskom carstvu, Svev Ricimer, traio protiv Alanovandala u Africi pomo Istoka, Zenonu je uspjelo da Ricimer kao zapadnoga cara primi Antemija, roaka istonorim,ske carske kue. U vezi s time Istono je carstvo pomorskorn ekspedicijom pokualo likvidirati Alanovandalsku dravu, ali bez uspjeha. U isto vrijerne pripremala se nova etapa teke germanske opasnosti za Istono carstvo. S jedne strane, Germani koji su preivjeli Asparovu pogibiju okupili su se oko oficira gotske narodnosti, Teodoriha Strabona. Drugu skupinu Germana doveo je iz Panonije na tlo carstva ostrogotski kralj Teo-dorih I. Amal. Borei se meu sobom, a i protiv carske vlasti, obje su te sku-pine gotskih ratnika izvrile mnoga teka razaranja u balkanskim provinci-jama. Ta etapa zavrila se tek odlaskom Ostrogota u Italiju (489).

Time je Istono carstvo jo jednom uklonilo invaziju Germana sa svoga podruja uputivi je na zapad. Ali unutranje prilike nisu se jo uvijek mo-gle srediti zbog novog zaotravanja opreka slubene crkve s monofitizmom i zbog pretjerano velikog utjecaja Isaurijaca na dravnu politiku. U poetku Zenonove vladavine bilo je, naime, dolo do kratkotrajne uzurpacije koja je dobivala pomo od monofizita. Uvidjevi da je nuno osla-biti razloge za vjerske nesuglasice, Zenon je poslije likvidacije pua odluio izmiriti suprotstavljene vjerske koncepcije, pa je u tu svrhu 482. objavio edikt (Henotikn) kojim nije osuen ni monofizitizam ni duofizitizam. Time je zapravo bila odbaena halkedonska doktrina. To je estoko povrijedilo pa77

pinske interese, pa je Feliks III. 484. bacio crkveno prokletstvo na carigrad-skog patrijarha, a ovaj je izbrisao papino ime iz crkvenog diptiha. Tako je do-lo do prvoga formalnog raskola izmeu istone i zapadne crkve, upravo u vrijeme koje je slijedilo neposredno nakon iezavanja carske vlasti na Za-padu. Odvrgavi autoritet istonorimskoga cara i pravomonost njegovih od-luka u vjerskim pitanjima, zapadna je crkva definitivno obiljeila svoj put samostalnog razvitka u uvjetima nepostojanja jedinstvene politike vlasti u zapadnoj polovici kranskoga svijeta. Potkraj V. i na poetku VI. st., za vrijeme cara Anastazija (491518), podunavske granice Carstva poinju uznemiravati prvi valovi slavenske i pro-tobugarske invazije, a istovremeno su bila obnovljena i neprijateljstva na granicama sa sasanidskorn Perzijom. Anastazijeva vladavina donijela je dr-avi vie vanih usavrenja u upravi i voenju financijskih poslova. Osnovni cilj bio je otkloniti zloupotrebe, ojaati privredni ivot i osigurati obilnepri-hode dravne riznice. U tu svrhu preinaeno je poresko optereenje. Umjesto zemljinog poreza u naravi (annona) uvedena je novana dabina, a pro-pisan je i obavezni otkup uroda na zemljoposjedima po niskirn cijenama koje je odreivala drava (coemptio); smanjene su poreske takse na trgovaku i obrtniku djelatnost i ukinuto jamstvo kurijala za namirenje poreskih du-nosti. Umjesto toga formiran je porezniki ubiraki aparat same sredinje dravne vlasti i ostvarena je stroga kontrola sveukupne djelatnosti inov-nitva. Oslobodivi se ostrogotske, gerrnanske opasnosti, bizantska vlast nije vie eljela ni da trpi svemo isaurijskih najamnika. Zenonova smrt godine 491. (za koju ima izvornih podataka da nije bila prirodna) znaila je slom njihove svernoi. Ali Anastazijeva uprava morala je ipak protiv isaurijskih vojnih odreda ratovati sve do 498., kada ih je u velikim skupinama uspjela prisilno naseliti u Trakiji. Unutranje borbe i napadake opasnosti izvana primorale su vlast da na prijelazu iz V. u VI. stoljee podie brojne tvrave, naroito du granica. Za Anastazijeve vladavine podignut je jo jedan obrambeni zid na prilazu pri-jestolnici u duini od 78 km, takoer od mora do mora, kao to su se pro-tezali i bedemi Teodozija II. U vjerskom pogledu, car Anastazije se isprva pridravao politike henotikona, ali se uskoro otvoreno priklonio rnonofizitizmu. U tome je moda imala neku ulogu i njegova svijest o tome da je za dravu bitno vano osujetiti produbljavanje opreka izmeu politikoga centra i azijsko-afrikih provincija, koje su bile oslonac privrednog prosperiteta. Svojirn podupiranjem monofizita Anastazije je jo vie zaotrio nesuglasice s Rimom.

Vjerski spor sa Zapadom poeo je dobivati ve i znaenje dileme koja od dviju vlasti, duhovna ili svjetovna, treba da ima supremaciju, ime je papinstvo nedvojbeno izraavalo svoju kritiku podlonosti Crkve carskoj vlasti na Istoku. Otuivanje Istonoga carstva od evropskog Zapada, koje je u Anastazijevo doba ve bilo veoma zamjetno, doivjelo je u iduoj epohi preokret: Justinijanova vladavina je dodue u mnogom pogledu istakla svoje nepobitno uvaavanje rirnskih i latinskih tradicija, ali je svojom vojnom politikom li-kvidacije germanskih drava na Zapadu zapravo pokuala obnoviti jedinstvenu rimsku dravu prisajedinjenjem tih podruja istonorimskoj jezgri koja je svoju evoluciju terneljila na helenizmu i specifinim obiljejima mediteran-skoga istoka. 78

2. KRALJEVSTVO OSTROGOTA U ITALIJI DO POETKA RATA S BIZANTOM Italija je u vrijeme Velike seobe vie puta pretrpjela razorne napade barbarskih naroda. Ona je ve i u predseobenom razdoblju privredno nazadovala u usporedbi s nizom perifernih oblasti, pa je izgubila svoj prijanji, apsolutno superiorni poloaj u dravi. No ona je, kao matina zemlja politikoga i socijalno-ekonomskog poretka, uz Bizant ipak u najveoj rnjeri sauvala antike tradicije i institucije. Stoga ona u ranosrednjovjekovni raz-voj ulazi s veoma snanom socijalno-ekonomskom batinom. Ta okolnost od-redila je privredno-drutvene odnose koji su se u Italiji izgradili nakon do-seljenja Ostrogota. Teodorih je osvojio Italiju kao mandator istonorimskoga cara, sa zadatkom da ondje titi senat i puk rimski. On je, dakle, od samog poetka morao u Italiji uvesti reim koji e se razlikovati od Odoakrova i izbjegavati sve one suprotnosti s italskim stanovnitvom koje su dovele do pada njegova prethodnika. S druge strane, on je morao zadovoljiti oekivanja i svojih vojnika i ostrogotske vojno-rodovske organizacije koja se tijekom seobe formirala kao vodei sloj u narodu. Odluno znaenje imao je nain kako e se Ostrogoti naseliti u osvojenoj zemlji. U tom pogledu Teodorih je maksimalno tedio interese rimskih veleposjednika. Kraljevska je vlast preuzela sve zernlje nekadanjeg carskog fiska, a ostrogotski su vojnici dobili samo onu zemlju koju su u obliku federatske treine ve ranije zaposjeli Odoakrovi Germani. Doseljenje Ostrogota nije dakle donijelo Italiji nikakve nove eksproprijacije tla, pa je taj reim naseljavanja bio kudikamo povoljniji za Rimljane od naseljavanja Vizigota i Burgunda koji su starosjediocima uzimali 2/3 oranica. Osvojivi vlast, Teodorih nije pomiljao na to da Ostrogote i Rimljane stopi u jedan narod. U Italiji, gdje je pravni i administrativni poredak izgraivan mnoga stoljea i gdje je kultura bila i drukija i neusporedivo via od njihove, Ostrogoti nisu mogli pretendirati da civilnu upravu preu-zmu u svoje ruke i starosjedilako stanovnitvo potpuno izvlaste. Oni su u javnom ivotu za sebe pridrali sarno vojnu. slubu i posvudanji nadzor nad rimskom civilnom upravom. Tek s vremenom sve su se jae oitovale i druge pretenzije. Gotsko stanovnitvo nije se ravnornjerno naselilo na cijelom geografskom podruju Apeninskog poluotoka nego je zauzelo samo odreene

zone u sjevernoj i srednjoj Italiji. Najvea prostranstva zaposjeli su u Padskoj ni-zini, Liguriji i sjevernoj Toskani, pa su se otuda njihove pojedine naseobine protezale kroz srednju Italiju sve do Samniuma. U junoj Toskani, Laciju i ju-nijim pokrajinama uope nije bilo gotskih naseobina. Naprotiv, izvan Italije, Gota je bilo u Istri, Dalrnaciji, u sjevernoj Hrvatskoj (izmeu Save i Drave), kao i u obje prekodravske Panonije. U svim tim pokrajinama posebna je komisija, kojoj je po Teodorihovoj odredbi na elu bio rirnski senator Liberije, izvrila neposredno odmjeravanje i dodjeljivanje gotskih estica zemlje (sortes). Svaki Got dobio je na temelju posebne doznanice 1/3 nekog imanja, a usto i robove, kolone i stoku koja je tome dijelu imanja pripadala, kao i treinu posjednikova stana u gradu. Diobi su bila podlona jednako srednje velika imanja koja su pri79

padala u okvir i pod upravnu nadlenost gradova, kao i veleposjedi koji su bili izuzeti ispod gradske municipalne vlasti. Treine imanja tih srednjih zemljoposjednika dodjeljivane su obinim slobodnim Ijudima, dok je treine veleposjeda dobivala rodovska aristokracija, a osim nje i kraljevski roaci i visoki funkcionari. Tako su meu Ostrogotima od samog poetka postojale znatne imovinske razlike, koje su se kasnije kupovinom, darivanjima ili nasilnim prisvajanjima jo i poveavale. Najvei zemljoposjednik u ostrogotskoj dravi bio je kralj jer je preuzeo cijeli Odoakrov patrimonij (nekadanji carski zemljoposjed) i poveao ga jo i brojnim konfiskacijama. Svojim naseljenjem Goti se nisu pretvorili u seljake i preteni dio njih nije formirao slobodne germanske seoske zajednice s kolektivnim zemljopo-sjedovanjem kao osnovicom drutveno-ekonomskog poretka. Kao i rimski possessores, i Goti su ivjeli u gradovima, a Ijeti na svojim imanjima. Bu-dui da su u gradovima vrili slubu gradske vojne posade, Goti su osim zemljoposjeda kao temelja svoje materijalne egzistencije dobivali i svako-godinje dravne donative. Svi ti dohoci, kad se radilo o obinim vojnicima, nisu nipoto bili obilni. S vremenom, kako se gotsko stanovnitvo mnoilo i kako se mali gotski posjed diobama rneu nasljednike usitnjavao, mate-rijalne potekoe najirih slojeva slobodnoga gotskog stanovnitva postajale su sve vee. U takvim okolnostima, poevi od osnutka ostrogotskog kraljevstva u Italiji, rneu Ostrogotima se vrila neprekidna imovinska i klasna diferencijacija. Pripadnici stare rodovske aristokracije i novoga, vojnikog plemstva u kraljevoj slubi postali su vlasnicima velikih posjeda i eksploatatorima robovske i kolonske radne snage. Time su se, po svom ekonomskom i socijalnom poloaju, izjednaili s rimskom veleposjednikom aristokracijom. Obini slobodni Goti takoer su obraivali zemlju uz pomo robovske radne snage i kolona, premda su njihovi posjedi bili znatno rnanji a broj eksploati-rane radne snage ogranien. Stoga je dio slobodnih Gota sudjelovao i vla-stitim radom u neposrednoj obradbi tla, uz svega nekoliko robova i slugu. Tako je imovinska diferencijacija razvrstala i gotske osvajae na nekoliko skupina: odlinike (prirnates, nobiles), srednje irnune (mediocres) i malo imune (minores). Na taj je nain doseljenje Ostrogota u Italiju praktiki dokinulo njihov rodovski poredak. Preuzimanjem zemljinih posjeda oni su se ugradili u proces naputanja antikih robovlasnikih drutvenih odnosa i kretali se zajedno s evolucijom tih odnosa prema feudalizaciji. U usporedbi s drugim pokrajinama nekadanjega Rimskoga carstva, u torn procesu feudalizacije veoma naglaeni udio ima komponenta poretka u kome je ivjelo italsko stanovnitvo. Snagom te tradicije Ostrogoti su bre od drugih Germana na zapadu Evrope napustili svoj rodovski poredak, i na taj su nain u proces feudalizacije unijeli faktor slobodnog seljatva, organiziranog u slobodne seljake opine, tek u nevelikoj mjeri. Kao to su tu komponentu u Bizant u presudno velikom opsegu donijela tek doseljavanja Slavena, tako je veliki udio slobodnih sela u agrarnoj strukturi pretenog dijela Italije (sjeverne i srednje, bez krajnjeg juga) ostvarilo tek langobardsko osvojenje potkraj VI. stoljea. Preuzevi u Italiji vojnike funkcije okupatorske oruane sile, Ostrogoti su ostavili netaknutu sveukupnu dotadanju upravnu i politiku strukturu Italije. U administrativnom pogledu dravni se teritorij dijelio na dvije 6 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka 81

prefekture: Italija i Galija. Italska prefektura sastojala se od 19 provincija. Od tih provincija, Venecija je obuhvaala Istru i dio Slovenije, Noricum me-diterraneum dio Slovenije, Dalmatia dio Hrvatske i Bosnu, Savia meurjeje Save i Drave s bosanskom Posavinom, a Panonia Sirmiensis istonu Slavo-niju i Srijern. Uz ta podruja, dravna je granica obuhvaala jo i preko-dravsku Panoniju do Dunava, cijelu Reciju i Provansu. Najvii upravni inovnik bio je pretorijanski prefekt, sa sjeditem u kraljevskoj prijestolnici Ravenni. Osim civilne uprave, poreza i financija, u njegovoj je nadlenosti bila i briga oko opskrbljivanja vojske. Upravnike pojedinih provincija imenovao je kralj na prijedlog pretorijanskog prefekta. Na elu gradova stajalo je opinsko vijee (kurija), koje je bilo odbor pos-sessora. Kurija je iz svojih redova birala najvie gradske magistrate. Gotski zernljoposjednici, iako su ivjeli u gradovima, ipak nisu bili ukljueni u gradsku kuriju, ali su kurijali morali jamiti i za njihove poreske obaveze. Iznad organa gradske samouprave stajala su dva visoka slubenika koji su bili pod izravnim nadzorom dravne vlasti: defensor civitatis i curator civi-tatis (ili comes civitatis). Ravenna i Rim bili su izuzeti ispod provincijalne uprave. Rimski je senat u teoriji jo uvijek srnatran autoritetom najviega politikog ranga; ali u praksi on je rjeavao samo pitanja iz ivota grada Rima. Na elu pravosua bio je gradski prefekt, a upravnu vlast vrio je vikar. Gradski prefekt bio je ujedno i predsjednik Senata, ali neposrednim senatskim poslovima uprav-Ijao je prvak ili poglavar Senata. 1 u Ravenni se odrala gradska kurija, ali je faktinu vlast imao comes Ravennae; on je u svojirn rukama udruio kompetencije defensora, curatora i provincijalnog nadzornika. Rimska upravna vlast nije bila kompetentna za gotsko stanovnitvo. Razmjetaj Gota po gradovima, a i rasprostranjenost njihovih imanja po provincijama nametnula je potrebu za paralelnom upravom, koja e biti nadlena samo za Gote. Tako je u svakoj provinciji bio imenovan comes Gothorum, a i u Rimu je, naelno izvan okvira gradske uprave, postojao poseban gotski cornes. Svi ti funkcionari s vremenom su protegnuli svoje funkcije izvan prvobitno postavljenih okvira, pa su u ime gotske okupatorske vlasti vrili nadzornu slubu i nad rimskim upravnicima provincija i gradova. Oba etnika elementa u dravi, Goti i Rimljani, imali su zajednikog dravnog poglavara. On je Gotima bio kralj, a za Rimljane doivotni (ali ne i nasljedni) vrilac carevih kompetencija. U tome svojstvu imao je pravo nositi carski grimiz, a u znak svoga dostojanstva dobio je ime Flavius i na-slov patricius. Ali obje su te funkcije mijenjale svoj prvobitni smisao. Nje-govo kraljevsko dostojanstvo nije vie bilo staro, plemensko kraljevstvo. Uklapanje gotskoga vodeega sloja u kategoriju velikih zemljoposjednika i u vlast klasno strukturiranoga drutva pretvorilo je gotskoga kralja od plemen-skoga prvaka u vladara koji ima neograniena prava. Primivi funkciju ca-reva namjesnika i zastupnika, ostrogotski je kralj preuzeo model vladanja iz rimske kasnoantike tradicije i jednako ga primjenjivao i prema Gotima i prema Rimljanima. 0 njegovoj vladarskoj milosti ovisile su odluke i po-stupci. On je postavljao sve inovnike, gotske i rimske, odreivao je tko e iz redova rimskog senatskog stalea zaista postati senatorom, a potvrdivao je i zakljuke senatskih zasjedanja.

82

Proelje Teodorihove palae u Ravenni. Mozaik u crkvi S. Apoll. N. u Ravenni. U skladu sa sveukupnom etnikom podjelom stanovnitva, za Rimljane je i dalje ostalo na snazi rimsko pravo. Ali ve u poetku VI. st. Teodorih je za Ostrogote izdao zbirku zakonskih odredbi, Edictum Theodorici, koji se sastojao od 154 glave a uvelike se temeljio na rimskom pravu. Time je staro, gotsko obiajno pravo potisnuto u pozadinu. Zbog veoma intenzivne prila-godbe novim privrednim i drutvenim odnosima, njegova kodifikacija, kao kod drugih barbarskih naroda (leges barbarorum), nije vie bila aktualna. Izmeu ostaloga, Teodorihovim ediktom ukinuta je krvna osveta i uvedeno sudsko kanjavanje krivaca; preuzet je i ak donekle pootren cio rimski sistem eksploatacije robova i kolona. Najvie ostataka germanskog pravnog sistema sauvalo se u branom i nasljednom pravu. Kao carev opunomoenik, gotski je kralj imao pravo i duznost nadzora nad crkvom, a takoer i sudsku vlast nad sveenstvom u civilnim i kriminalnim parnicarna. Zbog tenje da sauva dobre odnose s italskim stanovnitvom, Teodorih je, prernda arijanac, morao sauvati nepristranost prema objema crkvama. 1 katolika i arijanska crkva bile su organizirane analogno. Arijansko je sveenstvo posvuda gdje je bilo gotskog stanovnitva dobilo zemljoposjede oduzete veleposjednicima po naelu jedne treine. Osim toga, kraljevska je vlast estim darivanjem poveavala zemljini fond arijanske crkve. Time je ona postala mona i snana. Ali, pod utjecajem kraljevske vlasti, arijansko se sveenstvo suzdravalo od propagande i irenja svoje vjere na raun ka-

83

Teodorihova palaa u Ravenni. Rekonstrukcija prema moz.aiku i'z crkve S. Apol-linare Nuovo u Ravenni. Gradnja po uz.oru na Dioklecijanov Peristil u Splitu. tolicizma. Ono se zadovoljavalo da odri svoj utjecaj rneu Germanima. U tome ih je uvelike pomagalo to to su se u arijanskim crkvarna slube obavljale na narodnom jeziku. Premda je kraljevska vlast obilno osiguravala rnaterijalno blagostanje arijanske crkve, ona je aktivno titila i interese katolikog sveenstva znajui da o njemu uvelike ovisi lojalnost rimskog stanovnitva. Na toj osnovi izgradili su se veoma dobri odnosi s papinstvom. Sveukupnom svojom politikom potivanja klasnih, politikih i vjerskih interesa rimskog stanovnitva, a napose interesa vodeih klasa, Teodorih je stekao simpatije znatnog dijela italske zemljoposjednike klase i klera, pa su rnnogi njihovi lanovi odano suraivali s novom vlau i vrili ak i veoma istaknute politike i upravne funkcije u dravnom aparatu. Takvo sreenje unutranjih odnosa na bazi privremenog saveza izmeu ostrogotske kraljevske vlasti i ostrogotske vojniko-zemljoposjednike aristokracije s jedne strane i italsko-rimske zemljoposjednike aristokracije i katolike crkve s druge strane imalo je kao rezultat odreeni porast blagostanja za te vodee drutvene slojeve a takoer i zamjetan prosperitet cijele drave. U raznim podrujima ponovo su poeli opseni melioracioni i graevinski radovi, a razdoblje rnira omoguilo je brojne akcije oko popravki teta to su ih nanijela prethodna vremena.

84

Povoljne unutranje prilike u Italiji omoguile su Teodorihu da povede snanu vanjsku politiku. Najakutnija opasnost prijetila je ostrogotskoj dravi u Panoniji gdje su Gepidi poslije odlaska Ostrogota svoju vlast proirili sve do Save, a iza njih su na srednje Podunavlje pritisak vrili ve i Lango-bardi, eljni da se i oni nasele u junijim boravitima. Ostrogotska je vojska 504. svladala Gepide, preotela im Srijem i uvrstila granicu du srednjega Dunava. S dvije druge mone barbarske drave Teodorih je bio u dobrim odnosima. Alanovandalsko kraljevstvo bilo je u prvoj treini VI. stoljea zauzeto svladavanjem unutranjeg otpora katolikog afro-rimskog stanovnitva kao i berberskih plemena u planinskim oblastima, pa nije bilo kadro ugroziti mir na sjevernim obalama Sredozemnoga mora. Vizigotska drava morala je poetkom VI. st. pred nadiranjem Franaka uzmai sa svojih posjeda u Galiji, pa joj je bilo u interesu da uva dobre odnose s Ostrogotima i ak da dobije njihovu pomo. Uspjeh Franaka i pogibija Alariha II. kod Vouillea (507) primorali su vizigotsku dravu da se za vrijeme maloljetnosti Alarihova unuka Ainalarika (511526) podvrgne u neke vrste starateljstvo ostrogotskoga kralja, to je znailo da je vizigotska drava u tom razdoblju priznavala vrhovnu vlast Teodoriha I. irei svoju vlast i u Alpama, Teodorih je sebi podvrgao onaj dio Alamana koji su ivjeli juno od gornjega Dunava, a zatim je potisnuo Burgunde u Provansi s rijeke Durance na rijeku Drome. Svoje vojne akcije Teodorih je dopunjao diplomatskima, naroito uspjenirn enidbenim vezama s vladarskim domovima tada najuglednijih germanskih drava. Tako je jednu svoju kerku udao za vizigotskoga kralja a drugu za burgundskoga kralja; svoju sestru udao je za alanovandalskoga kralja, neakinju za kralja Thiiringije, a sam se oenio Klodovikovom ker-kom Andofledom. Sve te mjere uinile su Teodoriha za prva dva decenija VI. stoljea najinonijorn linou u Zapadnoj Evropi. Dok je on tako s uspjehom izgraivao svoj meunarodni poloaj, unutranji odnosi u ostrogotskoj dravi postajali su postepeno ali upomo sve loiji. Privremeni savez izmeu ostrogotske i italske svjetovne i crkvene zemljoposjednike aristokracije doveo je do jaanja zemljinog veleposjeda uope. No unutar te zajednice interesa prvobitna se ravnotea poela reme-titi. Gotska vojno-zemljoposjednika aristokracija sve je vie svoju vlast i oruanu snagu upotrebljavala da pritiscima i direktnim nasiljem prisvaja dijelove ili cijela imanja nezatienih rnanjih i srednjih rimskih zemljopo-sjednika. Kraljevska je vlast brojn.im mjerama i intervencijama nastojala takva zbivanja onemoguiti. Ali kako su u provincijama najmonija snaga bili upravo pripadnici gotske vojnozemljoposjednike aristokracije, proces nasilne otimaine nije se mogao zaustaviti. On se dopunjao i drugim obli-cima izvlaivanja: ostrogotski veliki zemljoposjednici uzimali su u za-titu (patronat) male zemljoposjednike, isprva veinom Rimljane, pa su taj patronat u veoma kratkom roku pretvarali u vrhovno vlasniko pravo nad zemljom svojih tienika koji su time postajali njihovi koloni. U istom smjeru djelovala je i imovinska diferencijacija: osiromaeni vlasnici malih imanja zapadali su u dugove i preko njih u duniko ropstvo pa su otad

85

obraivali svoju nekadanju zemlju, sada vlasnitvo njihova vjerovnika, kao servi casati ili o zemlju prikovani koloni. irenje posjeda ostrogotske aristokracije vrilo se i na raun rimskih velikih, svjetovnih i crkvenih zemljoposjednika usporedo s jaanjem teritorijalne vlasti ostrogotskih velikaa po provincijama. Budui da su bili lokalni i provincijski zapovjednici oruane sile, mogli su sebi doputati sve samo-stalnije djelovanje, bez obzira na politiku sredinje dravne vlasti. Takav razvoj odnosa nezaustavljivo je vodio slabljenju i, najzad, prekidu interesnog saveza izmeu ostrogotske vlasti i rimske zemljoposjednike aristokracije. Nemo dravnog aparata da se uspjeno suprotstavi krenju postignute uravnoteenosti interesa unosila je u redove rimske aristokra-cije i senatora razoaranja i ogorcenje. Oni su se postepeno odvraali od ostrogotske vlasti i poeli se aliti istonorimskom caru traei pomo. Ta-kav njihov stav potakao je onda i Teodoriha da potkraj svoga ivota izmi-jeni svoju politiku prema vrhovima italskog drutva. Nepovoljnom preobratu pripomogle su i prilike u Istonorimskorn carstvu. Monofizitska politika cara Anastazija izazvala je snanu katoliku opoziciju. Njezin otpor povezivao se s nezadovoljstvima zbog tekoga pore-skog pritiska vlasti. Situacija je postala osobito kritina kad se u Trakiji zbog zaostataka u opskrbi vojske pobunio vojni zapovjednik Vitalijan. On je tri puta uzastopce, od 513. do 515., sa svojom vojskom dolazio sve do zi-dina Carigrada. U trenucima najvee opasnosti car je Vitalijanu i duofizi-tima obeavao koncesije, ali ih zatim nije provodio u ivot. Sve to dovodilo je unutranje odnose u stanje ope i skrajne uznemirenosti. Vlast je po-stala nepopularna, vojska nepouzdana, a glavni grad i evropske pokrajine obuzelo je duboko negodovanje s pruanjem pomoi monofizitima. U takvim okolnostima sredinom 518. umro je Anastazije ne ostavivi direktnih potomaka. Uz pomo vojske i Anastazijevih protivnika carem je postao zapovjednik garde Justin. On je bio energian, gotovo nepismen pro-fesionalni vojnik, podrijetlom seljak iz Tauresiurna, u okolioi Nia. Ali on je jo kao visoki oficir sa sobom u Carigrad doveo sina svoje sestre, Justinijana i dao mu najbolje mogue kolovanje. U asu kad je Justin I. postao carem, Justinijan je irnao 45 godina. Smjesta je postao glavnim savjetnikom i pomagaem svoga ujaka, pa je faktino dravnim poslovima ve od poetka upravljao Justinijan. Najzad, potkraj svoga ivota (527) Justin ga je .posinio i uzdigao za svoga suvladara. Pod Justinijanovim utjecajem Justin je odmah po stupanju na vlast ostvario izrnirenje s papom. U dilerni da li treba i dalje poputati monofizitima, na koje su se oslanjali Anastazijevi roaci, ili pristati uz katolike, koji su prevladavali u vojsci, Justinijan se, u skladu sa carevim i svojim vlastitim sklonostima, opredijelio za katolicizam. U sporazumu s carigradskim patrijarhorn Ivanorn, Justin je ve ujesen 518. zatraio od pape da u Carigrad poalje izaslanstvo koje e dokrajiti raskol. U prisutnosti papinskih legata odran je sinod koji je zbacio sve monofizitske biskupe, a carigradski je patrijarh u ime cijele istone crkve usvojio Vjerovanje koje mu je doneseno iz Rima. Smjesta su u cijeloj dravi, osim u Egiptu i u sirijskoj pustinji, kamo su se sklanjali bjegunci, poeli okrutni progoni monofizita: samostani su zatvarani, redovnici bacani u zatvore i mueni a monofizitske

opine rastjerivane. 86

Teodorihova grobnica u Ra.ven.ni. 1. pol. VI. st. Proturnonofizitski Justinov i Justinijanov reim postao je na Zapadu ubrzo veoma popularan. Italija je poslije prekida od 34 godine mogla istonorimskog cara smatrati svojim istovjernikorn i zatitnikom, i to upravo u trenutku kad su ugroeni interesi italske svjetovne i crkvene aristokracije zatrebali zatitu od nasilja i presizanja Ostrogota. Nade u pomo iz Carigrada jo su vie porasle kad je Justin 523. objavio zakon kojim su svi heretici bez razlike bili iskljueni iz svih slubi u dravnoj upravi i u vojsci. Tim su zakonom, osim drugih hereza, bili pogoeni i arijanci. Oduzeta su im sva graanska prava, a njihove su crkve posvuda u Istonome carstvu zatvarane. Teoretski je time i arijanstvo Ostrogota bilo stavljeno van zakona. Udarac koji je time bio nanesen Teodorihovoj vladavini nije mogao biti nehotian. On je nesumnjivo bio zametak rekonkviste to e ga Carigrad ostvarivati u razdoblju Justinijanove vladavine. Zbog toga je Teodorihov protivunapad bio jednako snaan. Ostrogotske su vlasti naime otkrile neko pismo sumnjiva sadraja upueno caru. Kao njihov autor optuen je pretorijanski prefekt Albin. Ali u njegovu je obranu ustao Boecije, tadanji najvei filozof Zapada i magister officiorum na Teodorihovu dvoru. Takav istup Teodorih je ocijenio kao urotu, pa je Boecija bacio u zatvor, prisilio senat da odobri njegovu osudu i zatim ga je dao smaknuti (524). Neposredno iza toga smaknut je i Boecijev tast, Symachus, koji je bio poglavar Senata a odbio je da glasa za Boecijevo smaknue. Ujesen idue godine (525) Teodorih je u Carigrad poslao delegaciju ko-joj je na elu bio papa Ivan I., sa zadatkom da od cara ishodi ukidanje mjera protiv arijanaca. Papa je bio prirnljen s izvanredno velikim poastima, ali u arijanskom pitanju uspio je isposlovati samo ublaenje postupaka. Smatrajui takav neuspjeh posljedicom potajnog sporazuma izmeu pape i cara, Teodorih je Ivana po povratku dao baciti u zatvor, gdje je on uskoro zatim umro. est tjedana poslije njega umro je i Teodorih (30. VIII. 526).

87

Nestanak Teodorihove snane linosti unio je u veoma zategnutu situaciju jo i nove probleme oko nasljedstva na kraljevskom prijestolju. Vlast je nominalno prela na Teodorihova osmogodinjega unuka Atalariha, a regentsku je funkciju vrila njegova mati, Teodorihova kerka Amalasvinta. Ona je odmah pokuala popraviti okrutne postupke svoga oca i obnoviti dobre odnose s Rimljanima i s Carigradom. Na takvu politiku navodile su je, osim njezinih vlastitih prorimskih opredjeljenja, i same okolnosti. Oslanjanje italske aristokracije i crkve na Carigrad, bez njezina sudjelovanja, prijetilo joj je politikorn izolacijorn. Ta je opasnost bila utoliko vea to se vanjskopolitiki poloaj ostrogotske drave postepeno veoma pogorao. U Africi je alanovandalska drava poela voditi neprijateljsku politiku prema Ostrogotima, a u Galiji su Vizigoti preoteli Ostrogotima Septimaniju; 529. su Franci osvojili Thuringiju a 532534. Burgundiju. Prevlast Ostrogota na Zapadu pretvorila se u njihovo ope povlaenje. inilo se ak da se njihova drava uskoro vie nee moi uspjeno odupirati ni napadu na granice svoga sredinjeg dravnog teritorija u Italiji. Ali jo su vee opasnosti sazrijevale u unutranjim odnosima. Ostrogot-ska se aristokracija ogoreno protivila Amalasvintinoj politici ponovnogpri-bliavanja Rirnljanirna i ugaanja Carigradu. Pritisak to su ga vrili na Amalasvintu bio je tako teak da se ona ve pripremala na potajni bijeg u Carigrad. Okolnosti su postale jo zamrenije kad je 534. umro Atalarik, u dobi od 18 godina. Da bi pridobila ostrogotsku aristokraciju, Amalasvinta se udala za svoga bratia Teodata, ovjeka ugledna meu Gotima i, kako se i-nilo, bez osobnih ambicija. Ali on je uskoro zatim, pod utjecajem gotske aristokracije, zatraio i faktinu vlast za sebe. A kad u tome nije uspio sporazumno, svrgnuo je Amalasvintu silom i poslao u zatoenitvo gdje ju je dao zadaviti (535). Taj zloin dobro je doao Justinijanu kao povod da intervenira i da pokua ostvariti svoj plan o obnovi jedinstvene dravne vlasti na cijelom nekadanjem podruju Rimskoga carstva. Ljeti 535. posebni je carev izaslanik donio u Italiju ultimatum: mir e biti ouvan ako Teodat abdicira i preda Italiju caru bez ikakva protivljenja. Ali Teodat je ultimatum odbio i tako je zapoeo dvadesetgodinji rat koji je unitio ostrogotsku dravu ali i ko-nano upropastio blagostanje Italije.

3. BIZANT U VRIJEME JUSTINA I. 1 JUSTINIJANA I. Jo za vrijeme Anastazijeve vladavine u Istonom je carstvu preseljenjem Isaurijanaca u Trakiju bila rijeena etnika kriza koja je zapoela prije vie od 120 godina prodorom Gota na podruje Carstva. Uskoro poslije Justinova dolaska na vlast (518) okonan je tridesetgodinji vjerski raskol s papin-stvom. Poslije tih uspjeha carigradski je dvor proveo dalekosenu politiku unutranje reorganizacije i obnove zemlje i u isto vrijeme politiku uspostav-Ijanja neko jedinstvene dravne vlasti na cijelom teritoriju

Rimskoga car-stva. Da je ta politika dovela do konanog uspjeha, ona bi znaila likvida-ciju politikih posljedica Velike seobe naroda i na Zapadu.

Justinijan je gotovo od samog poetka vladavine svoga ujaka poeo vriti pripreme za ostvarenje tih velikih zadataka. Prije svega, bilo je nuno srediti teke unutranje prilike. Stanje u javnoj upravi bilo je krajnje loe. inovnike funkcije dobivale su se kupnjom, pa su slubenici u prvome redu nastojali da na teret stanovnitva nadoknade svoje trokove prilikom na-stupa dunosti, a zatim su na jednak nain poduzimali sve da se to prije obogate. U takvim okolnostima posvuda je vladalo nasilje, bespravlje i pre-ziranje zakona. Poreska eksploatacija u korist drave i njezina upravnog aparata dosegla je neviene razmjere. Oslanjajui se na svoju materijalnu mo, veliki zemljoposjednici po provincijama vladali su na svojim posje-dima gotovo posve nezavisno, pa su svoju samovolju nad neposrednim obra-ivaima zernlje veinorn titili vlastitim oruanim snagama. Posvuda se pro-irilo razbojnitvo; seljatvo je bjealo s imanja, stanovnitvo se prorjei-valo i privredni nivo zemlje naglo padao. Nepodnoljive prilike u provincijama navodile su brojne upropatene se-Ijake, obrtnike i trgovce da trae utoite u velikim gradovima, prije svega u Carigradu, pa je prijestolnica bila prepuna neuposlenih Ijudi, prosjaka, skitnica i pustolova, pripravnih da sudjeluju u svakom meteu i pokretu nezadovoljnih masa. A one su se pod utjecajem estokih vjerskih i politikih strasti bunile veoma brzo i veoma lako. Najopasnije mjesto gdje se cari-gradsko stanovnitvo okupljalo i manifestiralo svoja raspoloenja, bio je gradski hipodrom. Tu su se vrila grupiranja, iznosile parole, postavljali za-htjevi caru i vrio pritisak na vlast masovnim manifestacijama. Stranke ili deme, koje su u hipodromu veoma burno istupale naroito tijekom prve po-lovine V. st., po svom podrijetlu ini se da su bile vezane uz pojedina grad-ska okruja gdje su njihovi voe, demarsi, vrili slubu gradske milicije. Povezavi se sa suparnikim ekipama koje su se takmiile na hipodromu, deme su preuzimale simbol njihovih takmiarskih boja. Isprva su postojale etiri deme: Plavi, Zeleni, Bijeli i Crveni, ali su se Bijeli stopili s Plavima, a Crveni sa Zelenima, pa su u Anastazijevo doba u politikim antagonizmima puka dominirale samo dvije: stranka Plavih i stranka Zelenih. Kao i u rnnogirn drugim pitanjima javnoga ivota, deme su zauzimale svoj stav i u vjerskim i politikirn dilemama svoga vremena. Osnovne mase Zelenih bile su sklone monofizitima, pa zbog toga i protivnicima Justina i Justinijana, u nadi da e lanovi Anastazijeve porodice ako se domognu vlasti ponovo dovesti do utjecaja monofizitsku politiku. U isto vrijeme, kako je monofizitizam imao daleko vie pristalica meu stanovnitvom istonih i afrikih provincija i meu drutvenim krugovima, zainteresiranima za krup-nu trgovinu, stranka Zelenih je osim to je imala izrazito monofizitski ka-rakter, u najrnanju ruku u svojim vrhovima, zastupala takoer i tenje tr-govaca. Suprotno tome, stranka Plavih podupirala je prokatoliku politiku carskoga dvora, a u njezinim vrhovima bio je veoma jak utjecaj velikih zemljoposjednika. Ovako sloene i teke unutranje prilike jo su se vie pogorale uslijed priprema za rat s Perzijom. Otkako je 506. perzijski kralj Kobad morao pristati na mir sa Carstvom koji mu nije donio nikakve teritorijalne dobiti,

carigradski je dvor nastojao da politikim sredstvima pripremi svoju pene-traciju u Armeniji, na Kavkazu i u dubini sirijske pustinje, prema Mezopo-tamiji. Jo 522. carigradska je diplomacija postigla da se Lazika, mala kra-Ijevina podno Kavkaza, uz krajnji istoni zaljev Crnoga mora, otkinula ispod

89

Car Justinijan. Dio moz.aika u crkvi S. Vitale u Ravenni (iz.m. 546. i 548).

vlasti Perzije, priznala ovisnost o Istonome carstvu i prihvatila kranstvo. Time je Perziji bio zatvoren pristup Crnome moru i upotpunjen lanac kr-anskih zemalja koji se od Arrnenije, preko Lazike, Iberije i Albanije pro-tezao cijelim junim podnojem Kavkaza, sve do Kaspijskoga mora, i sa sjevera opkoljavao Perziju saveznicima Carigrada. Godine 526. Perzijanci su najprije napali Iberiju (Gruziju) i zatim, preko nje, Laziku. Time je poslije dvadeset godina mira obnovljen bizantskoperzijski rat. Justinijan I. U vrijeme prvih borbi s Perzijancima u Laziki i Armeniji umro je Justin I. a naslijedio ga je njegov neak i suvladar Justinijan I. (527565). Dobivi u mladosti klasinu latinsku naobrazbu, ve je kao Justinov suvladar zamiljao svoju dravu i svoje carevanje po uzoru na

likove velikih rimskih vladara. Srnatrao je sebe njihovim posveenim nasljednikom, pa je elio da njegova vlast bude apsolutna i nepovrediva. U vezi s time, zahtijevao je da sve odluke, od dravne politike do teologije i privatnog ivota stanovnitva, potpuno zavise samo o njegovoj volji. Na toj osnovi njegova je vladavina poprimila despotski karakter. U svakodnev-nom odnosu s njegovom okolinorn to se oitovalo u dvorskom ceremonijalu.

90

Carica Teodora i njez.ina pratnja. Mozaik iz crkve S. Vitale u Ravenni, VI. st. 1 najvii dravnici morali su se pred carem cijelim tijelom baciti na pod i tako u proskinezi izraziti oboavanje carevu velianstvu. Shvaajui svoj carski poloaj neizmjerno uzvienim, Justinijan je smatrao svojom dunou da vodi univerzalnu politiku. Zbog toga je do skrajnih granica napregnuo snage svoje drave da ostvari cilj dostojan svoga poloaja: da likvidira uzurpacije barbarskih vladara na Zapadu i da obnovi nekadanju veliinu jedinstvenoga Rimskog carstva. Osim vojnih napora, tome je cilju imala posluiti kodifikacija cjelokupnoga rimskog prava, a takoer i njegova neograniena vlast nad ujedinjenom crkvom. Zbog toga je Justinijan dodue pomogao papinstvu da pobijedi brojne heretike struje, naroito monofizitizarn, ali je zauzvrat podvrgao papu svome punom autoritetu. Tako je za njegova vremena zavladala ne samo krajnja vjerska nesnoljivost, nego je i supremacija svjetovne vlasti nad crkvenorn dosegla vrhunac i (privremeno) obuhvatila ne Samo istonu nego i zapadnu Crkvu.

Svojim tenjama Justinijan je zapravo pokuao ponititi izmjene u tadanjoj Evropi koje su se temeljile na mnogostrukim uzrocima i nastajale po neodoljivoj nunosti povijesnih kretanja. U taj svoj pothvat ulagao je izvanredne osobne napore i svoju golemu radnu sposobnost. Jedna od njegovih odlika bilo je i to to je umio uza svoje planove vezati sposobne suradnike, iako nije uvijek bio postojan u svome povjerenju prema njima. Tako je na poloaj kvestora carskog dvora doveo najveeg pravnika svoga doba, Tre-bonijana, a na dunost pretorijanskog prefekta Ivana Kapadokijskog, veoma sposobnog administratora i organizatora brojnih reformi u dravnoj upravi. Uz tu dvojicu civilnih funkcionara Justinijan je imao i dva izuzetno nada91

rena vojskovoe, Belizara i Narsesa koji su, usprkos brojnim tekoama, ostvarili niz uspjeha bizantskoga oruja. Ali uz samoga cara nesumnjivo je najutjecajnija linost bila njegova ena, carica Teodora. Prema podacima to ih o njezinoj mladosti saopava suvremeni povijesni pisac Prokopije iz Cezareje, ona je bila ki uvara zvijeri u carigradskom hipodromu. Nastupala je kao glumica i jahaica, pa je ve rano poela provoditi veoma razuzdan ivot. Nekoliko je godina, izbjegavi iz Carigrada zbog skandala, ivjela kao prostitutka u raznim pokrajinama Istoka. U Aleksandriji je, pod utjecajem monofizitskih sveenika izmi-jenila nain ivota. Vrativi se u Carigrad, susrela se s Justinijanom, i on je smjesta pao pod njezin utjecaj. Ali brak je mogao biti sklopljen tek kad je po Justinijanovu stupanju na vlast ukinut zakon koji je zabranjivao da se pripadnici senatskog stalea ene glumicama. Usprkos pustolovnoj mladosti, Teodora je kao carica ivjela dostojno svoga poloaja. Svojom velikom inteligencijom, odlunou i snanim ambi-cijama bila je zapravo Justinijanov suvladar. Ali koliko je god tim svojim svojstvirna veoma koristila ostvarivanju Justinijanove politike, svojom je tatinom i svojim mrnjama stvarala na dvoru atmosferu nesigurnosti, hi-rovite samovolje i nerazmrsivih spletaka. Najneposrednija zadaa Justinijanove vladavine odmah poslije njegova tupanja na prijestolje bio je nastavak rata s Perzijom. Ta snana drava eljela je potisnuti Bizant dublje u Malu Aziju, anektirati Armeniju i potkavkaske zernlje, osloboditi sjevernu Mezopotamiju i osvojenjem Sirije stei direktni izlaz na Sredozemno more. Kako je s Perzijskog zaljeva vladala cije-lom trgovinom prema Indiji i Ceylonu (Taprobana, danas rilanka), ostva-renje njezinih stratekih planova prema Bizantu osiguralo bi joj punu pre-vlast u razmjeni dobara u tome dijelu svijeta. Za Bizant je, naprotiv, bilo vano da ima slobodan pristup Potkavkazju odakle je mogao, zaobilazei Perziju sa sjevera, odravati veze sa Srednjom Azijom i Kinom. Borbe su zapoele odmah poslije neuspjelih mirovnih pregovora podjesen 527. U prvoj etapi ratovanja bizantskom je vojskoin zapovijedao mladi voj-skovoa Belizar. Isprva se proslavio uspjesima, ali je doivio teak poraz na gornjern Eufratu (531). Zbog promjene na perzijskom prijestolju (Hozroje I, 531579) sklopljen je poslije zamrenih pregovora vjeni mir (532) po kom je u Mezopotamiji ostao status quo, dok je na Kavkazu Lazika pripala Bizantu a Iberija Perziji. U isto vrijeme dok je Bizant vodio rat s Perzijancima, na donjem Du-

navu se kao batinici nekadanje gotske opasnosti pojavljuju Bugari i Slaveni. Poslije propasti hunske drave dijelovi one sloene tursko-mongolske etnike mase koja je pod hunskim imenom prodrla u Evropu povukli su se u junorusku ravnicu i ondje se reorganizirali. Jedna skupina Huna, pod ime-norn Kutrigura, boravila je uz Crno more, od dunavskoga ua do donjeg Dnjepra. Odatle su oni pod vodstvom jednoga od Atilinih sinova provaljivali preko donjeg Dunava i pustoili Trakiju. Poslije tekog poraza to ih je za-desio 468. oni za vie od jednoga desetljea obustavljaju napade. Ali poevi od 481. oni se pojavljuju ponovno, ali sada pod imenom Bugara, vjerojatno u vezi s time to se u meuvremenu kutrigurskoj etnikoj skupini pridruio novi turanski priliv iz dubina azijskog prostora. Oslanjajui se na pomo svojih srodnika, hunskih Utigura, koji su boravili izmeu Dnjepra i Dona, i Sabira, koji su zauzimali nizine od Dona do Kavkaza i Kaspijskoga mora, 92

pridunavski su Bugari od kraja V. st. sve upornije ugroavali trakijsku granicu Carstva i prodirali u dubinu njegova podruja. Za Justinove i Justinijanove vladavine napadi Bugara esto se povezuju s akcijama Slavena. Naroito su se teke borbe vodile izmeu 530. i 533., u vrijeme kad je bizantsku vlast zadesila unutranja kriza. Teki ratni pothvati, izgradnja mnogobrojnih utvrenja i drugi vojni izdaci primorali su vlast da jo vie pojaa i onako teak poreski pritisak na stanovnitvo. Ve i sami redovni i izvanredni porezi, a pogotovu mnogobrojne zloupotrebe dravnog aparata, urodile su skrajnjim ogorenjem u svim slo-jevima drutva. Najee nezadovoljstvo izbilo je u Carigradu. Na podstrek, kako se ini, protivnika Justinijanove vladavine iz redova monofizitske ari-stokracije dolo je 532. do pobune Nika, kojoj je bio cilj da srui cio Ju-stinijanov reirn. Pobuna je poela na hipodromu. masovnim demonstracijama protiv cara. A kad je gradski prefekt dao uhapsiti nekoliko Ijudi iz obiju hipodromskih stranaka, taj je in ujedinio iroke slojeve plavih i zelenih. Usvojivi kao svoju parolu grki uzvik Nika! (Pobijedi!) nasuprot tradicionalnorn pokliku Tu vincas! (Ti e pobijediti!) kojim je vojska na latinskom obavezno po-zdravljala cara, pobunjenici su napali zatvore, oslobodili zatoenike, zapalili trijem carske palae, Konstantinovu crkvu Sv. Sofije i mnoge druge zgrade. Izvrena je opsada carske palae, a 15. I. 532. proglaeno je zbacivanje Ju-stinijana i Teodore s carske vlasti. Pobuna je dosegla vrhunac 18. I., kad su ustanici za cara postavili Anastazijeva neaka Hipatija i kad je gradska straa prila ustanicima i poela opi juri na carsku palau. Justinijan je ve bio sklon da abdicira, ali ga je u tome sprijeila odlunost Teodore koja je zahtijevala borbu. Na njen poticaj generali Belizar i Mundus opkolili su hipodrom svojim germanskim etarna a Narzes je podmiivanjem uspio po-novo pridobiti prvake Plavih za Justinijanov reim. Nakon toga Belizarova je vojska iznenadnim prodororn upala u hipodrom i ondje u strahovitom pokolju pobila do 30.000 Ijudi. Time je ustanak bio slomljen. Dokrajivi rat s Perzijorn i uguivi unutranja nezadovoljstva s reimom, Justinijan je mogao pristupiti ostvarenju svoga plana o oslobaanju zapadnih pokrajina. Okolnosti su omoguile da prva etapa u tome nastojanju bude likvida-

cija Alanovandalskog kraljevstva u Africi. S konsolidacijom vlasti germanskih doseljenika u Africi nastupila su razoaranja irokih slojeva sjevernoafrikog stanovnitva s reimom koji se ondje organizirao. Nije dolo ni do kakvog oslobaanja robova i kolona, nego su se kraljevska vlast i alanovandalska plemensko-ratnika aristokracija izvlastivi Rimljane pretvorili u novi sloj velikih zemljoposjednika, a ne-posredni proizvoai, robovi i koloni, ostali su u jednako podreenom po-loaju. U prvim godinama nakon doseljenja, Alanovandali su se zadovoljili samo dijelom rimskih veleposjeda u nastojanju da steknu slubeno priznanje svoga statusa u Africi. A kad je to 442. bilo postignuto, njihova se tenja za proi-rivanjem steenih posjeda stala oitovati bez ikakva suzdravanja. Na toj osnovi razvijala se estoka suparnika borba za zemlju izmeu preostataka rimskoga velikog zemljoposjeda i osvajaa. Ta se opreka interesa pojaa-vala i zbog progona katolike crkve i eksproprijacije njezinih posjeda u ko-rist arijanskog sveenstva. 93

Neprekidno jaanje alanovandalske zemljoposjednike aristokracije po-veavalo je i njezinu tenju za nezavisnou od kraljevske vlasti. Ta se te-nja pretvarala u borbu oko linosti na kraljevskom prijestolju. Godine 523. trebalo je da po usvojenom nasljednom redu na prijestolje doe Hilderik, koji je dotada ivio u Carigradu i dobio potpuno rimski odgoj. On je bio pripravan da iz temelja izmijeni proturimsku i protivukatoliku politiku svo-jih prethodnika. Ali protiv njega je skovana zavjera koja ga je zbacila i po-stavila drugoga lana vladarske kue, koji nije pokazivao sklonosti prema Rimljanima. To zbacivanje Hilderika posluilo je Bizantu kao povod za rat. Pod vod-stvom Belizara, bizantska je ekspediciona vojska postigla nekoliko pobjeda, 533. zauzela Kartagu, a uskoro zatim zarobljen je i kralj Gelimer. Time je postojanje alanovandalske drave dokinuto. Srnjesta poslije zavrenih borbi Justinijan je poduzeo niz mjera kojima je namjeravao ukloniti posljedice stogodinje alanovandalske okupacije. Kra-Ijevi zemljoposjedi vraeni su carskom fisku, a posjedi alanovandalske ari-stokracije predani su potomcima nekadanjih gospodara ili su preputeni samostalnim afrorimskim obraivaima koji su tu zemlju drali kao zavisne estice. Arijanska crkva je zabranjena, a njezina zemlja predana katolikorn sveenstvu. Poduzete su mjere da se obnove i ponovo napue gradovi, uz jednake municipalne institucije kakve su postojale u Bizantu. Ali bizantski je reirn u Afriku unio i velika poreska optereenja, obnovu pravnog statusa serva i vezanost kolona uz estice zemlje, pa su se jo niz godina vodile teke borbe s pobunama, a kad su najzad bile uguene (oko 540), u vlasti Bizanta ostao je uglavnom samo teritorij dananjega Tunisa, dok su sve ostalo preotela starosjedilaka plemena Berbera. Jo dok su se u Africi vodile borbe s ustancima koji su zaredali nakon propasti alanovandalske drave, u Carigrad je iz Italije stigla vijest o ubijstvu Amalasvinte. Mjesec dana nakon toga (Ijeti 535) zapoeo je dvadeseto-godinji rat Bizanta s Ostrogotima. U roku od godine dana Bizantinci su de-finitivno osvojili Dalmaciju, a zatirn je glavnina ekspedicionog korpusa pod Belizarovim zapovjednitvom zauzela Siciliju i iskrcala se na Apeninskom poluotoku. U veorna okrutnoj i razornoj borbi Bizantinci su uspjeli poti-snuti Gote u podruje sjeverno od rijeke Po. Ali u proljee 540. napali su Bizant Perzijanci i preoteli Laziku i Siriju s

Antiohijom. Za Bizantince se pokazalo neizbjeivim da sklope primirje (545) kojim je pitanje meusobnih granica s Perzijom ostalo nerijeeno, a Bizant se obavezao na plaanje viso-koga godinjeg danka. Neuspjesi Ostrogota u prvoj etapi rata prouzrokovali su duboku krizu u njihovoj vrhovnoj vlasti. Do 541. smijenila su se zaredom etiri njihova kralja, a jedan od njih (Vitiges) pao je ak u bizantsko zarobljenitvo. Zbivanja su se uvelike izmijenila tek izborom gotskog velikaa Totile na kraljevsku dunost (541). Prikupivi sve preostale snage ostrogotske etnike zajednice, on je obnovio borbe, pa je kreui se prema jugu radikalno istio teren od svojih potencijalnih protivnika. Posvuda je vrio konfiska-cije zemljoposjeda rimske aristokracije i tu zemlju dodjeljivao svojoj oko-lini: vojnim komandantima i obinim vojnicima. Te su konfiskacije u po-etku imale karakter represalija, ali su se ubrzo pretvorile u iroki pokret 94

opeg deposediranja italske veleposjednike klase. ak i ondje kamo ostro-gotske ete jo nisu doprle poeli su nicati ustanci robova i kolona koji su ubijali ili odgonili vlasnike, zaposjedali zemlju, pridruivali se ostrogotskoj vojsci i tako poveavali efikasnost Totilinih oruanih snaga. Prihvaajui takav spontani razvoj dogaaja, Totila je svim kolonima i robovima koji su ivjeli na veleposjednikoj i carskoj zemlji zajamio slobodu i posjed e-stice koju obrauju, uz uvjet da se s gotskom vojskom bore protiv zajedni-kog neprijatelja. U naglom napredovanju Ostrogoti su zajedno sa snagama koje su im se pridruivale osvojili cijelu Italiju ostavivi najutvrenije gradove pod opsadom. Zauzet ratom protiv Perzijanaca, Bizant je malota mogao poduzeti na Zapadu. Belizar je dodue ponovno poslat u Italiju, ali s premalenim sna-gama. Ne mogavi postii nikakav trajniji uspjeh, Belizar je zatraio i do-bio razrjeenje od dunosti, a novim je zapovjednikom postao Narzes. Uvje-rivi dvor (koji mu je bio naklonjeniji nego Belizaru) o veliini gotske opa-snosti, Narzes je zahvaljujui vojnotehnikoj premoi i boljoj organiza-ciji svoje vojske nanio Ostrogotima teak poraz u blizini Perugie na mje-stu zvanom Busta Gallorum (= galski grobovi, bojite na kom su 295. pr. n. e. bili odluno poraeni Gali). U borbi je izginulo vie od 10.000 ostrogot-skih vojnika, a i sam Totila je umro od zadobivenih rana. Ostaci gotske vojske povukli su se na sjever od rijeke Po. Otuda su pod novim kraljem Tejom izvrili nagli prodor sve do blizine Napulja gdje se u gradu Cumae uvalo njihovo kraljevsko blago. Juno od pompejanskih rue-vina doivjeli su meutim novi teak poraz. Ostali su im jo izolirani garni-zoni na sjeveru Italije. Neke nade uinile su im se opravdane kad je jaka franaka vojska u proljee 553. prela preko Alpa, zauzela velik dio Padske nizine, probila se preko Apeninskog gorja i zatim, u dvije skupine, plja-kajui prodrla sve do Apulije i Kalabrije. Ali ondje su ih Bizantinci uspjeli poraziti, pri ernu ih je veina u krvavim bitkarna izginula. Preostalo je jo skriti otpor pojedinih izoliranih gotskih posada u utvrenim gradovima. Godine 555. kapitulirala je njihova najvea skupina u tvr-avi Compsa, a tek 562. okonala se borba u posljednja dva gotska uporita, u Bresciji i Veroni. Time je cijela Italija bila podvrgnuta pod vlast bizant-skoga cara. Vie od dvadeset godina ogorenog ratovanja na tlu cijele Italije, od Padske nizine sve do njezina skrajnjeg juga, teka razaranja, krvavi pokolji i pustoenja to su ih vrile sve vojske bez razlike potpuno su upropastili ne samo privredu Italije, koja je i bez toga ve nekoliko stoljea bila u izrazi-tom opadanju, nego su razorili takoer bogatstva i tekovine to ih je ta zemlja naslijedila iz sretnijih vremena. Rim (koji je doivio dva osvojenja od strane Gota i dva protuosvojenja od strane Bizantinaca), a uza nj jo i brojni drugi gradovi koji su sve do ostrogotskog rata sauvali svoje bogat-stvo i svoje sjajne graevine, sad su bili jo samo gomile opustjelih ruevina. Brojna imanja i bogati zaseoci mnogih veleposjednika bili su razoreni i spa-Ijeni. Promet i trgovina su zamrli, a poljoprivreda se u mnogim predjelima vratila primitivnijim oblicima. Jo dok su trajale zavrne borbe s Ostrogotima i likvidacija franako-alamanske provale, bizantske su vlasti poele provoditi vojnu i upravnu reorganizaciju zemlje. Po cijeloj Italiji obnavljane su gradske zidine a du sje-vernih granica podignut je lanac utvrda. Reorganizacija uprave, ekonomskih 96

i drutvenih odnosa izvrena je nizom propisa koji su 15. VIII. 554. objavIjeni kao t. zv. Justinijanova Pragmatika sankcija. Njezina je glavna svrha bila obnova privrednog i drutvenog poretka kakav je u Italiji vladao prije promjena to ih je donijela Totilina vladavina. U tome smislu Pragmatika je sankcija ponitila sve Totiline darovnice i ugovore o odstupanju zemlje u korist Totilinih pristalica, ukinula sve eksproprijacije zemljoposjeda, zgra-da, stoke i druge imovine. Odreeno je vraanje svih osloboenih robova u njihovo prijanje pravno stanje i poniteno oslobaanje kolona od priveza-nosti uza zemlju i od dabinskih obaveza prema njihovim gospodarima. U administrativnom pogledu, obnovljena je Italska prefektura, ali bez Afrike, a i bez Dalmacije, koja je pripojena izravno Istonome carstvu. Istra i Venecija (koje su obuhvaale dijelove dananjih hrvatskih i slovenskih ze-malja) bile su organizirane kao dva zasebna pogranina vojvodstva, sa sre-ditem u Cividaleu i Tridentu. Vane promjene uvedene su u provincijalnoj upravi. Car je ondje prepu-stio izbor upravnika i vieg inovnitva biskupima i veleposjednicima, a sebi je pridrao pravo potvrivanja. U gradovima ostao je isti sistem lokalnih vlasti; ali u stvarnosti ordo decurionum i gradski magistrati naglo ieza-vaju. U Rirnu se senat odrao jo nekoliko desetljea, no bio je malobrojan i kmj jer nije bilo dovoljno bogatih Ijudi koji bi po cenzusu mogli pripadati senatorskom staleu. 1 njegove kompetencije faktino su se ograniavale na ulogu opinskog vijea. Odredbe Justinijanove Pragmatike sankcije zahtijevale su obnovu prijanjega stanja u Italiji radikalnije nego to je to bilo mogue provesti u stvarnosti. Prernda je civilna uprava trebala da bude nezavisna od vojne, ipak je Narzes, kao vrhovni zapovjednik, imao u svojim rukama svu faktinu vlast. Justinijanove odredbe, koje su osiromaenu Italiju trebale tititi od poreskih nasilja, ostale su rnrtvo slovo jer su opsene gradnje utvrda primoravale Narzesa da neprekidno poveava poreska zahtijevanja. Na podruju agrarnih odnosa, strahoviti gubici radne snage, prouzrokovani ratom i bolestirna, primorali su posjednike da se zadovolje blairn rnjerama u svom nastojanju da im zemlja ne ostane neobraena. Premda su imali pravo da svoje kolone i robove ponovo prikuju uza zemlju, veina kolona sklapala je s veleposjednicima ugovore koji su ih obvezivali na rok krai od 30 godina i ostavljali kolonu pravo da se odseli po isteku ugovornog roka. Na taj nain, premda je Pragrnatika sankcija u osnovi bila reakcija tada-njega tipa robovlasnikog poretka protiv tekovina irokih slojeva stanov-nitva, izvojevanih u vrijeme ostrogotskoga rata, ona ipak nije mogla pof-puno onemoguiti neodoljivi proces oslobaanja od preivjelih oblika eks-ploatacije. Jo prije zavrnih bitaka protiv Ostrogota, Bizantu se pruila prilika da intervenira u Hispaniji u vezi s tamonjim prijestolnim borbama za vlast. Bila je dovoljna i nevelika bizantska vojska za intervenciju u korist jednoga od pretendenata (Atanagilda). Ali on je tu pomo morao platiti ustupanjem cijele jugoistone treine poluotoka, od ua Gvadalkivira do ua Juhara, sa Sevillom, Malagom i Kartagenom, a povrh toga morao je priznati i vr-hovnu vlast bizantskoga cara. Sada su u posjedu Istonoga carstva bile sve priobalne zemlje oko Sredozemnoga mora s izuzetkom Katalonije, Septima-nije i Provanse. 7 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka 97

Justinijanova Usporedo sa svojim vanjskopolitikim i osvajakim unutranja politika planovirna, Justinijan je poduzimao niz mjera kojima je s jedne strane bio cilj da ojaaju oslabljeni dravni organizam, a s druge strane da dravno ustrojstvo vre utemelje na tradicijama neko jedinstvenoga carstva koje je namjeravao oruanim pothvatima obnoviti. U tom nastojanju temeljno je znaenje imala velika akcija oko kodifikacije rimskog prava. Ve poetkom 528. Justinijan je formirao komisiju kojoj je na elu bio Trebonijan a okupila je najuglednije pravnike toga vremena. Poslije vie od godine dana rada ona je objavila Justinijanov kodeks, zbirku carskih zakona poevi od Hadrijana (117138) do Justinijanova vremena. Jo je vee znaenje imala zbirka rasprava i pravnih rjeenja najistaknutijih rimskih pravnika koja je krajem 533. objavljena u 50 knjiga pod naslovom Digesta ili Pandekta. Za olakanje upotrebe Kodeksa i Digesta izraen je prirunik izvoda iz oba ta djela, poznat pod nazivom Institutiones. Godine 534. pripremljeno je novo i konano, proireno izdanje Kodeksa, a potkraj Ju-stinijanove vladavine sastavljena je jo i zbirka od 154 Justinijanova ukaza (Novellae), iz razdoblja od 534. do 565. Sve te etiri zbirke ine jedinstven zbornik rirnskog prava, Corpus juris civilis, koji je u pravnoj znanosti sa-uvao trajno znaenje. Uza sve Justinijanovo potivanje rimskih tradicija, Corpus Juris Civilis ipak nije bio prosta kopija starijih pravnih zbornika koji su mu sluili kao predloka. Svojom sadrinom on je svjedoio o privrednim i drutvenim promjenama kroz koje je rimska drava prolazila od antike do Justinijanova vremena. U njemu se oituje i dominantan utjecaj kranstva, pa je on za-pravo adaptacija klasinoga rimskog prava Justinijanovu vremenu. Za to vrijeme osobito je, uz ostala obiljeja Korpusa, karakteristino da je veina Justinijanovih Novella bila objavljena na grkom to je izraz neodoljive he-lenizacije ve u doba toga cara, obnovitelja rimskoga dravnog jedinstva.

98

Godine 535. Justinijan je objavio dvije naelne zakonske odredbe kojima je definirao smjernice svoje administrativne reforme. Prema njima, kupov-nost je inovnikih funkcija imala biti ukinuta, a plae inovnika znatno poveane, da bi se sprijeilo podmiivanje i samovoljno globljenje poda-nika. Nalaui poteno izvravanje dunosti, Justinijan je od slubenika zar htijevao da istovremeno brane i interese dravne blagajne. U tu svrhu svaki je inovnik pri stupanju na dunost morao poloiti sveanu zakletvu, a trajni nadzor nad djelatnou provincijalnoga upravnog aparata bio je povjeren biskupu. Usto je svaki slobodni stanovnik dobio naelno pravo da se protiv nepravdi ali izravno caru. Pri ostvarivanju tih naela, Jutinijan je smanjio inovniki aparat, spojio neka upravna okruja u vee cjeline, u nizu pokrajina, naroito u centralnoj Maloj Aziji, zdruio civilnu i vojnu upravu u rukama vojnih zapovjed-nika, formirao nia apelaciona sudita za skupine provincija, naredio osnu-tak posebnih slubi za socijalno staranje, udorednu kontrolu, red i sigur-nost u Carigradu i drugim velikirn sreditima. Svoje nastojanje da preporodi dravu Justinijan je ostvarivao i forsiranim izvoenjem javnih radova. Podizane su velianstvene dravne zgrade, obnavljane ceste, rnostovi, izgraivani vodovodi, javna kupalita i kanaliza-cioni ureaji. Poslije ratnih ili elementarnih katastrofa ponovo su podizani itavi gradovi (Antiohija) a nastajao je i niz novih gradskih naselja, koja su redovno dobivala carevo ime.

Crkva Sv. Sofije u Carigradu, u dan. doba. 99

Arhitektonska struktura crkve Sv. Sofije u Carigradu.

Najmonumentalnije graevine podizane su u Carigradu. Sagraena je nova crkva Sv. Sofije, rnramorna carska palaa, raskoni trg Augusteon i niz drugih objekata. Takvi golemi i skupi pothvati bili su mogui samo spomou izvanredno velikih financijskih sredstava, a ta su se uspjeno mogla prikupljati samo u uvjetima znatnog ekonomskog prosperiteta i nesmiljenog sistema utjerivanja poreskih dabina od stanovnitva. Radi potpomaganja privrednog poleta i, ujedno, iz politikih razloga, Justinijan se oslanjao na kurijalne zemljoposjednike i vlasnike imanja srednjega ranga i pomagao razvitak gradskih privrednih djelatnosti, obrta i trgovine. Tim je drutvenim slojevima bila potrebna jaka centralizirana carska vlast koja e ih tititi od velikih zemljoposjednika u njihovu nastojanju da gutaju srednji i mali zemljoposjed. Takvo koenje svemoi veleposjednike aristokracije odgovaralo je i interesima carstva, koje je progonilo svaki pokuaj regionalnog osamostaljivanja putern privatizacije dravnih kompetencija u rukama vlastele. U tu svrhu vlast se zakonskim mjerama 100

protivila rastu patrocinija velikih zemljoposjednika nad malima. Istovremeno, ona je intenzivno poveavala opseg carske domene. Nizom propisa vlast se trudila da srednjim i manjim zemljoposjednicima osigura potrebitu radnu snagu, pa je odreivala da svi koloni i servi budu trajno vezani uz zemlju. Vlada se borila protiv zaputanja obradive zemlje, pa je dekretima dodjeljivala neobraeno tlo susjednim posjednicima uz obavezu da je obrade i za nju plaaju obavezne poreze (epibole). Stupanj proizvodnosti rada veoma je porastao. Poboljana je tehnika u graevinarstvu, navodnjavanju tla, obradbi metala, proizvodnji oruja, izradi tkanina. Vanjska trgovina Bizanta bila je preteno orijentirana prema Istoku. .Iz Kine se uvozila svila, iz Indije i sa Ceylona mirodije, slonova kost i dragulji. Ali sva ta skupocjena roba morala se nabavljati posredstvorn Perzijanaca. Zbog toga se Bizant borio da zaobie Perziju i sa sjevera kako bi njegovi trgovci mogli slobodno dolaziti u Hivu, Buharu i Samarkand radi izrav-nog dodira s kineskim trgovcima, a i sa juga, preko Crvenoga mora, u Jemen i etiopsku luku Adulis, gdje je Bizant poticao arapske i etiopske trgovce da preotmu monopol Perzijancima u plovidbi po Indijskom oceanu. Spektakularan uspjeh postigla je bizantska tekstilna proizvodnja, kad su 552. dva nepoznata nestorijanska redovnika iz Srednje Azije prokrijuma-rila dudove svilce (donijevi ih u upljim tapovirna) i nauila bizantske maj-store kako se dobiva svila. Otad se domaa proizvodnja svile veoma raspro-stranila na tlu bizantske drave i zatim u drugim zemljama oko Sredozem-noga mora. Osirn uvoza, Bizant je vodio i razgranatu izvoznu trgovinu itom, suknom, purpurorn, vinorn, uljem, obraenom koom, papirusom, rnetalnim izraevinama, staklom, nakitom i dr. U toj grani trgovine postojale su i nemale poslovne veze s evropskim Zapadom, pa su bizantski trgovci imali svoje faktorije u Napulju, Ravenni, Massiliji (Marseju), Kartageni. Zbog tih razloga bogati je trgovaki stale odobravao i podupirao Justinijanovu poli-tiku osvajanja svih zemalja uz obale Sredozemnog mora.

Rekonstrukcija kompleksa carske palae u Carigradu.

101

U cjelini, privredni ivot Bizanta bio je u prvoj polovici VI. stoljea veo-ma bujan, ali je takoer bio izuzetno optereen dravnim dabinama. Svaki je posjednik zemlje morao plaati osnovni zemljini porez. Za naputenu je zemlju sistem epibole prisilno nalazio obveznike. Vlasnici zgrada plaali su porez aerikon, a svi slobodni graani plaali su jo i glavarinu. Za uzdrava-nje vojske davala se annona, kao naknada umjesto osobnog sluenja u vojsci. Postojali su posebni porezi za uzdravanje inovnika na njihovim slubenim putovanjima, za uzdravanje putova i mostova, a i niz neizravnih poreza na trgovaku robu i promet. Dravi su velike dobiti donosili monopoli, na pr. na kruh, sol i svilu. Poseban teret, povrh zakonom predvienih poreskih davanja, bile su zloupotrebe inovnikog aparata. Potreba podmiivanja pri svakoj intervenciji kao i ubiranje poreskih iznosa iznad realne obaveze, u korist utjerivaa, upropastilo je sav ugled dravnih slubenika i dravnu vlast uinila openito omraenom. Justinijanova Od vremena Justinova okonanja sporova s papinstvom crkvena politika (518), crkva je u Carstvu neprekidno jaala. Mnogim da rivanjima postala je izvanredno bogata, a njezin utjecaj na javno miljenje neprekidno je rastao. Podizane su mnoge crkve i osnivani brojni samostani. Samo u Carigradu bilo je vie od 150 samostana. Velik broj bio ih je i u nizu drugih gradova ili u njihovoj neposrednoj blizini. Sirijska i egipatska pustinja bile su omiljelo boravite redovnika-pustinjaka. Uz sa-mostane esto su postojale bolnice, staraki domovi i ubonice. U Justini-janovo doba jedan je slavni jeruzalemski redovnik, Sv. Sabbas, sastavio veoma strog i detaljan pravilnik o redovnikom ivotu koji je postao uzorom za kasnije samostanske regule na Zapadu. Svojim svestranim utjecajem crkva i njen mnogobrojni personal utjecali su na najrazliitije naine na prilike u dravi: svojirn zemljoposjedima, izuzetima od javnih tereta, ona je osjetno smanjivala dravne prihode; svojim vjerskim sporovima sveenici i redovnici unosili su neprekidne nemire u javni ivot; svojim monopolom na mnoga podruja intelektualnog ivota oni su faktino gospodarili savjeu Ijudi svoga vrernena. Potpornaui razvitak rnoi i utjecaja ujedinjene crkve, Justinijan joj je namjenjivao zadau da bude glavni oslonac carske vlasti. U tu je svrhu elio da njome potpuno ovlada i u organizacionom i u dogmatskom pogledu. U rnnogim je prilikarna istupao kao teolog i turna prave vjere. Za sve vrijeme svoga carevanja on je bez suzdravanja skidao i postavljao biskupe, potvr-ivao i ukidao njihove odredbe. Istovremeno, on se borio i za monopolni vjerski poloaj svoje crkve, pa je njegova vladavina bila doba skrajnje vjer-ske netolerantnosti. Jednako odluno i okrutno progonio je sve hereze, mani-hejce, arijance, donatiste i druge. ak je i idove smatrao neprijateljima. Svim inovjercima krnjio je graanska prava i nasilno ih prevodio na pra-vovjerno kranstvo za koje se on sam bio opredijelio. Usprkos svojoj gorljivosti prema poganstvu i drugim herezama, Justinijan nije bio kadar jednako postupati i sa monofizitima. Prije svega, ta je sekta bila veoma snana i duboko ukorijenjena, a usto je i carica Teodora bila njezin zatitnik. Ipak carevi planovi o obnovi rimske drave u njenom nekadanjem opsegu, s jednom vjerom za sveukupno stanovnitvo, kao i nje-gova politika prema papinstvu imperativno su nametali rjeenje

monofizit-

102

skoga problema. Car se isprva odluio za poputanje, pa je ak i na patrijarku stolicu u Carigradu dopustio da doe potajni pristalica monofizitizma Antimije. Ali kad je u jednoj fazi ostrogotskoga rata papa Agapit doao u Carigrad kao donosilac (bezuspjene) mirovne ponude kralja Teodata, on je iskoristio priliku da postupi veorna odluno: zbacio je patrijarha kao krivo-vjernika i postavio novu linost odanu katolicizmu. vrstinom svoga stava pri-dobio je i cara, pa su sada estoki progoni zahvatili istone pokrajine. Pred silinom toga naleta pokorio se i Egipat, pa su i najtvrdokorniji tamonji redovnici prihvatili halkedonsku dogmu. Ali ipak, ni ti progoni nisu uspjeli iskorijeniti monofizitsku herezu. Mnogi istaknuti prvaci bili su poubijani ili su izbjegli u druge zemlje; no stanovnitvo je u potaji sauvalo svoja uvjerenja. Na toj osnovi nikli su i novi voe pokreta. Meu njima je najistaknutiji bio Jakov Baradaj. On je neumornom aktivnou, usprkos progonima, obnovio rastjerane monofizitske opine i izgradio novi sveeniki kadar. Takva neoekivana obnova monofizitizma (po Jakovu Baradaju: jakobitska crkva) navela je Justinijana da za volju politike kohezije svoje drave potrai kompromisno rjeenje. Krajem 543. ili poetkom 544. objavio je edikt u tri poglavlja kojim je osudio shvaanja trojice teologa koja su oito bila nestorijanska (duofizitska), a Halkedonski ih koncil nije odbacio. Car se nadao da e tim oienjem halkedonske doktrine zadovoljiti monofizite i pridobiti ih za jedinstvo. Umjesto toga obje su strane, i rnonofizitska i ka-tolika, bile nezadovoljne. Kad se ni papa nije pokorio carevu diktatu, on ga je uz pomo vojne sile dao dovesti u Carigrad gdje ga je prisilio da objavi svoju osudu trojice teologa (548). Doznavi za estoko negodovanje sveen-stva na Zapadu s njegovim postupkom, papa Vigilije je tu svoju osudu (Judicatum) ve 550. povukao. Ali car je odluio da papu i fiziki prisili na pokornost, pa je tako dolo do skandalozne scene u carigradskoj crkvi Sv. Petra i Pavla, kamo se papa zaklonio i gdje su ga vojnici pokuali otrgnuti od oltara vukui ga za noge i za bradu, tako da se ta borba napokon zavr-ila ruenjem i samoga oltara. Konana pobjeda bizantske vojske nad Ostrogotima uvjerila je papu da e odsad i samo njegovo sjedite, Rirn biti pod carevom vlau. To ga je navelo da kapitulira, pa je 554. donio svoj novi edikt (Constitutum, drugi po redu) kojim je odobrio carevu osudu u tri poglavlja. Tek nakon toga vlast mu je dopustila da se vrati u Rim. 1 njegov nasljednik, papa Pelagije, isprva odluni protivnik svakog korigiranja odluka Halkedonskog koncila, priklo-nio se carevoj politici. Postepeno je za taj stav pridobio i cijelu Italiju, osim milanske i akvilejske metropolije, koje su ostale odcijepljene od papinstva jo oko stotinu godina [tzv. akvilejska shizma, u kojoj su neki istarski, dal-matinski i slovenski biskupi (tj. biskupi s dan. podruja Slovenije) bili uporni protivnici careva diktata i kapitulacije pape pred carigradskom vlau]. Karakteristino je da su se u polemikama oko triju poglavlja na Zapadu iskristalizirala posve odreena miljenja nekih teologa da je po-glavar Crkve samo Krist, a ne car, i da se i car, kao svaki drugi vjernik, mora crkvenim odredbama bez kolebanja pokoravati. Time se u zapadnoj crkvi formiralo stanovite koje e postati konstantnom osnovom papinskog strahovanja pred politikom vlau Carigrada. A kad su se sredinom sred-njovjekovnog razdoblja pojavile sline tendencije i

kod zapadnoevropskih svjetovnih vlasti, borba crkve za svoju nezavisnost od vladara postat e bitni sadraj sporova koji su angairali cijelu tadanju Srednju i Zapadnu Evropu.

103

Justinijanova vladavina zavrila se u skrajnjoj iscrpljenosti ekonomskih i Ijudskih snaga u cijeloj dravi. Dalekoseni pothvati toga vladara bili su nesrazmjerni realnim mogunostima. Zbog toga je kraj njegove vladavine (14. XI. 565) u mnogim krugovima primljen s osjeajem olakanja. 4. PODRIJETLO 1 RAZMJESTAJ SLAVENSKIH NARODA Pitanje o podrijetlu i etnogenezi Slavena pripada meu najprjepornije probleme evropske povijesti. Osnovni sadraj toga problema jesu pojedinana pitanja: gdje, kada i kako su nastali Slaveni kao posebna etnika skupina, razliita od Germana, Rornana ili Ugro-Finaca i, zatirn, kako i kada se ta skupina toliko izdiferencirala da su kao rezultat toga procesa nastala tri slavenska ogranka: istoni, zapadni i juni Slaveni, svaki sa svojirn poseb-nim narodima. Uza svu raznolikost shvaanja koja postoje o tim pitanjima i njihovim pojedinostima, najvei dio arheologa i povjesniara slae se u tome da pradomovinu Slavena treba traiti u prostoru izmeu gornje Labe, Odre, Baltikog mora, Dnjepra i Karpata. ini se da je na tom podruju tzv. luika kultura, koja se izgradila oko 1200. god. pr. n.e. stapanjem razliitih starijih elemenata, bila osnovni temelj na kom se oblikovalo praslavensko stanovni-tvo. Pri tome je nesumnjivo da su nosioci te kulture u njenim rubnim zonama sudjelovali i u etnogenezi drugih, neslavenskih naroda. Viestoljetnirn razvitkom u posljednjim se stoljeima pr. n. e. iskristalizirala na prostranom podruju od Pribaltika do Karpata i od Odre do zapadne Bjelorusije i Ukrajine tzv. venedska kultura ili kultura pogrebnih jarna, sa svoje dvije varijante: sjevernijorn, tzv. oksivskom skupinom, i ju-nijom, tzv. pevorskom skupinorn, koja je na prijelazu era zapremala go-tovo cijeli teritorij dananje Poljske, osim dijelova Pomorja i ua Visle, koja podruja zauzima oksivska skupina. Prema istoku, pevorska je kultura sezala u Ukrajinu, do gornjeg Dnjestra i gornjega Buga (tj. na budui teri-torij Bijelih Hrvata i Volinjana). Istono od dornene pevorske kulture, ot-prilike od linije to spaja Brest-Litovsk i gornji Dnjestar sve do istonih mea srednjega i gornjeg Podnjestrovlja prostirala se tzv. zarubinjecka kul-tura, kao temelj na kom su se oblikovala plemena koja kasnije ulaze u sa-stav Kijevske Rusije. Zapadne i june rubne zone sveukupnoga praslavenskog podruja koje su sezale do gornje Labe i do sjevernoga Pricrnomorja zadesile su u posljed-njim stoljeima prije poetka nove ere znatne promjene. Jo od III. st. poinju se na podruje izmeu donje Odre i donje Visle doseljavati pojedine etnike skupine s iskonskih boravita sjevernih (skandinavskih) Germana. Otuda one se zatirn meusobnim potiskivanjern premjetaju i s razliito dugim zadravanjima prolaze zemljama prethodno naseljenima slavenskirn stanovnitvom. Tako se zapadno od Vandala, koji zapremaju oblast oko ua Visle, smjetaju Burgundi, postavi time susjedima jo zapadnije (na donjoj Labi) nastanjenih Langobarda. U II. st. pr. n. e. novi doljaci iz Nor-veke, Rugijci, potiskuju i Vandale i Burgunde dublje u unutranjost, tako da Vandali zauzimaju juni dio Poznanjske oblasti i srednju lesku, a Bur-gundi dolinu Varte i Noteca, sve do okuke srednje

Visle.

104

Raseljavanje Slavena skica Takvom stanju pridruio se sredinom I. st. pr. n. e. dolazak Gota s juga Skandinavije na une Visle. Njihovo preseljavanje pod pritiskom njihovih srodnika, Gepida, s ua Visle prema sjevernim obalama Crnoga mora (iza 150. n. e.) otposlalo je i Burgunde, i Vandale, i Langobarde s njihovih dotadanjih boravita u njihova daljnja seobena kretanja, koja zatim udaraju, potiskuju ili premjetaju i druge narode na koje nailaze na svojoj putanji. Pred nizom germanskih valova koji su se na taj nain vie od pola tisuljea prelijevali preko zapadnoslavenskih podruja dolo je do povlaenja slavenskog stanovnitva prema istoku i jugoistoku. Ali poslije zavretka preseljavanja germanskih naroda kroz zapadnoslavenske oblasti izmeu Labe i Visle, koje prestaje sredinom ili potkraj IV. st. n. e., vre se u V. i VI. st. uzvratni pokreti Slavena na Zapad, prema Odri, Labi i Saali, a takoer i junije, u dananju ehoslovaku i zapadnu Panoniju. To se kretanjs vrilo u tri paralelne struje. Najsjevernija od njih napredovala je uz obale Baltika sve do Labe. Zajedno sa srednjom strujom, koja je napredovala junije od njih, oni su na podruju izmeu Odre i Nise te Labe i Saale postali osnovicom dviju skupina Baltiko-polapskih Slavena. To su, na sjeveru, Bodrii (Vagri, Polapci, Varni, Smoljani, Linjani i dr.) te junije od Bodria Ljutii, Haveljani, Radarijci, Ukrani, Moriani i dr. Sta-novnitvo koje se u tom premjetanju boravita zadralo na obalama Bal-tika, istono i zapadno od ua Odre, razvilo se kao pleme Pomorana. Naj-junija struja u slavenskoj seobi prema zapadu zauzela je podruje izmeu srednje Labe i Saale i oblikovala se kao plemena Luikih Srba, Glomaa, Milana, Deana i dr. Istonije i junije od tih triju skupina slavenska su plemena ispunjala prostor dananje Poljske i

sjeveroistone ehoslovake. Tu su ona, na gornjoj Labi, gornjoj Moravi, Vahu i Hronu, isprva bila susje-dima keltskih Boja, pa zatim gerrnanskih Markomana i Kvada. Ali od kraja IV. st. n. e., kad se germansko stanovnitvo iselilo, Slaveni preplavljuju ci-jelu eku, Moravsku i Slovaku, a pojedini odvojci njihova napredovanja dopiru u zapadnu Panoniju i duboko u istone Alpe. U dubokoj pozadini sveukupnoga slavenskog uzvratnog kretaj^R^a zapad i irenja prema jugu, njihova je glavnina zadrala svoje iskofl^ko btiavite u Poljskoj, Bjelorusiji

105

i Velikoj Rusiji, do gornjega i srednjega Povoloja, ali se i otuda vrilo postupno nadiranje prema sjeveru i istoku, sve do dodirnih zona s baltikim narodima i Ugro-Fincima te, na jugu, sa stanovnitvom junoruskih stepa. U razdoblju luike kulture na tlu na kome danas ive Slaveni arheoloki nalazi svjedoe o postojanju krvnorodbinske organizacije sela i o kolektivnom gospodarstvu rodova. U naseljima kultura koje su se razvile kao batinice lu-ike kulture postojala je na prijelazu iz stare u novu eru razvijenija drutvena organizacija. Osnovna privredna jedinica nije vie cio rod nego pojedine velike ili male obitelji, a umjesto prastarih malih rodovskih plemena formi-raju se vre organizirana teritorijalna plemena s ratnim voarna na elu. Prve pisane informacije o slavenskom stanovnitvu u zonama koje su se prostirale sjevernije od skitsko-sarmatskih stepa na jugu Rusije zabiljeio je grki povjesniar iz V. st. pr. n. e. Herodot iz Halikarnasa. Meu narodima koji se na tom podruju pokoravaju vlasti Skita, pisac navodi Skite-orae (tj. skitske podanike koji ive od zemljoradnje) koji borave na gornjem Bugu, zatirn Neure, na izvoritu Zapadnoga Buga i desnim pritocima Pripjata (u Voliniji) i Melanhlene, na junim obalama Desne i Sejma. Te tri skupine pripadale su, po navedenim obiljejirna, meu pretke Slavena, pa se moe smatrati da je u 2. polovici I. tisuljea pr. n. e. na sjevernom Pricrnomorju postojao veliki plemenski savez pod dominacijom Skita koji je zahvaao i u slavenske oblasti podvrgavi dio Slavena u dabinsku ovisnost. Na tlu pricrnomorskih stepa formirala se tijekom iduih stoljea nova, kompleksna kultura, poznata po arheolokom nalazitu ernjahovo, juno od Kijeva, u kojoj sudjeluju razliiti etniki sastojci: preostaci Skita, Sarmati, Traani, doseljena germanska plemena a i potomci slavenskih skupina o ko-jima je, pod navedenim imenima, govorio Herodot. Drutveno-ekonomski ra-zvitak u toj oblasti tekao je bre nego u dalekoj unutranjosti, pa su se meu stanovnitvom afirmirale ve i neke razlike u pogledu drutvenoga ranga. Naprotiv, u dubljoj slavenskoj pozadini, gdje se, prema sjeveru, i dalje odr-avala zarubinjeka, a prerna zapadu pevorska kultura, vrilo se sporo, viestoljetno kretanje prerna posljednjim fazama redovske drutvene or-ganizacije. Tek oko pola tisuljea nakon Herodota poinju se javljati novije zapisane vijesti o Slavenima. Tako su u I. i II. st. n. e. Plinije Stariji, Tacit i Pto-lomej zabiljeili kratke podatke o boravitu naroda koji nazivaju Venetima u prostoru izmeu Karpata i Baltikoga mora. Mnogo vie podataka o Sla-venima donosi gotski pisac iz VI. st. Jordanes. Njegove informacije temelje se u osnovi na Kasiodorovoj izgubljenoj Povijesti Gota, napisanoj poetkom VI. st., pa one veinom prikazuju povijesno stanje s kraja V. stoljea.

Do toga doba zbile su se na junim meama slavenskih boravita dalekosene promjene. Hunska provala u pricrnomorske ravnice i, zatim, premjetaj njihova politikog sredita u Panoniju povukli su sa soborn na zapad najvei dio stanovnitva iz tih oblasti (Skito-Sarmate, Herule, Gote i druge fragmente) i istaloili ih u Panoniji i na njenim obrubovima. A nakon pro-pasti Atiline drave poraeni Huni uzmakli su daleko na istok, k donjem Donu i Volgi. Slavensko je stanovnitvo sada imalo mogunost da se iz isto-nih i jugoistonih dijelova svoga etnikog podruja nesmetano iri prema obalama Crnoga rnora i k donjem Dunavu. Razmjetaj Slavena krajem V. st. prikazan je u Jordanesovu djelu De origine actibusque Getarum (0 podrijetlu i djelima Gota). Tu se navodi da

106

je sve slavensko stanovnitvo zajednikog podrijetla, ali da se ono sada (tj. krajem V. st.) dijeli na tri velike skupine: Veneti, Slaveni (u uem smislu) i Anti. Veneti borave na neizn'ijernom podruju od izvora Visle i Karpata do Baltika, Slaveni od grada Novietunskoga i jezera Mursijanskoga (tj. naj-vjerojatmje, od Dunava, poevi od utoka Drave do njegove delte) pa sve do Dnjestra, a Anti od Dnjestra do Dnjepra. Prema Jordanesovu izvjetaju (gl. V, 34) slijedilo bi da su svi Slaveni prvobitno nosili ime Veneti. Samo to ime za sve Slavene poznaju Plinije Stariji, u I. st. n. e., a u II. st. n. e. Tacit i Ptolomej. Do Jordanesova vremena tj. 300 godina kasnije ime Veneta ostalo je vezano uz zapadnu skupinu, izmeu Karpata i Baltika, dok su jugoistona i istona skupina dobile nova imena: Slaveni i Anti. Ali i ta dva naziva dadu se jezikoslovno izvesti od imena Veneti. Tako je poznato da su oko 500. god. u n. e. najisto-nije slavensko pleme bili Vjatii. To se ime u susjednim ugrofinskim jezi-cima sauvalo u obliku Vetii ili Ventii, to se s jedne strane oigledno povezuje s oblikom Veneti, a s druge strane s oblikom Anti. Junije, u do-dirnoj oblasti s nomadskim narodima junoruske stepe, istoni pisci zovu Slavene Vantit, to i opet pokazuje povezanost s imenom Veneti i s imenom Anti (Rybakov, 1958). 1 ime Slaveni rnoe se (hipotetiki) objasniti na jednak nain. U najstarijem poznatorn obliku toga irnena Slovene sauvan je kor-jen -Vene, koji to ime vezuje s imenom Veneta. Znaenje prefiksa Slo, koji je inogao glasiti i Svo- ili kako drukije, zasad se mora smatrati neobjanje-nim. Pa ipak, takve znanstvene pretpostavke ine svako izvoenje imena Slaveni ili Sloveni od rijei slava ili slovo potpuno nepotrebnim. Oso-bito je besmisleno povezivanje toga imena s latinskom rijei sclavus = rob, iako je takvih asocijacija kod antikih pisaca bilo. Njihovu opravdanost po-bijaju i tekstovi samih antikih pisaca (na pr. Pseudomaurikije s kraja VI. st. pie: Plemena Slavena i Anta . . . slobodna su i ne doputaju nikako da budu porobljena ili da itko nad njima vlada. Strategicon, VI, 272). Razdoblje to se uklapa nakon povlaenja Huna iz Panonije na Don i Volgu ostavilo je stepske zemlje sjeverno od obale Crnoga mora slobodnima za irenje Slavena prema donjem Dunavu, a i za pojavu novih doseljenika s istoka u tim podrujima. Ve od kraja V. st. spominju se na donjem Du-navu i u pricrnomorskim steparna kao nova opasnost za evropske granice Carstva razni narodi: Skiti, Huni, Goti, Kutriguri. Bugari, Slaveni i Anti. Ali nazivi Skiti, Huni i Goti sada su jo sarno opi nazivi za stanovnitvo iz tih podruja. Uistinu nova etnika imena su Kutriguri, Bugari, Slaveni i Anti. Bugari su turansko plerne koje je potkraj III. st. n. e. u potkavkaskim

stepama pogodio i raskolio prodor Huna. Ali poslije propastl Atiline drave oni su se opet okupili i u Potkavkazju formirali velik savez plemena u koji su ukljuili i svoje zapadne susjede Utigure (istono od Azovskoga mora) i Kutrigure (sjeverno od Azovskoga mora). Zajedno s njima bugarski ple-menski savez stupa u dodir s Bizantom, pa su njihove ete ve 482. sudje-lovale kao bizantski saveznici u borbama s Ostrogotima na Balkanu. Od de-vedesetih godina V. st. Bugari vie puta provaljuju preko donjeg Dunava. Zbog napada Bugara i Skita to su zaredali poetkom VI. st., car Anasta-zije je pred Carigradorn dao podii tzv. Dugaki zid kao pojaanje starijega, unutranjeg tvravnog pojasa na ivici grada. Polazei iz svoje postojbine oko Azovskoga mora, Bugari redovito prolaze kroz podruja izmeu donjeg

107

Dnjepra i Dunava, kamo penetriraju Slaveni. Zbog toga je nedvojbeno da su i Slaveni ve i tada, povueni bugarskim naletima, sudjelovali u provalama pokriveni zajednikim imenom Bugara. Od vremena Justinove vladavine ti se napadi Slavena navode posve izriito. Izmeu 527. i 530. Bugari, Slaveni i Anti prodiru preko Dunava svake godine. Nakon kraeg prekida provale se obnavljaju. Naroito snana bila je ona u godini 540. kad su Bugari i Slaveni doprli sve do Dugakoga zida, do trakog Hersonesa i u srednju Grku. Izmeu 547. i 551. iskoritavajui an-gairanost glavnine bizantskih vojnih snaga u ratu s Ostrogotima, zaredale su navale u kojima napadai dopiru do carigradskih zidina, do obala Egejskoga mora i u Dalmaciju. Sada oni ve i prezimljuju na tlu Carstva, a glavnu vojnu snagu ine Slaveni, dok se Bugari veinom samo konjaniko pojaanje. Nemajui dovoljno snaga da se uspjeno odupre svima svojim brojnim neprijateljima, Carstvo je odluilo da diplomatskom akcijorn razori zdruene snage napadaa. U tu svrhu organiziralo je u Panoniji ratni sukob izmeu Langobarda i Gepida, a u Pricrnomorju napad Avara na Bugare i Slavene. Ali skora budunost je pokazala da je takva kombinacija sukoba donijela teke i nepopravljive tete prije svega samoj Bizantiji.

5. BIZANT, LANGOBARDI, AVARI 1 SLAVENI DO POETKA VII. ST. Doseljenje Po svom dolasku s danskih otoka na evropsko kopno, izLangobarda meu ua Odre i ua Visle, Langobardi su isprva bili zapadni susjedi Vandala, ali su pred njima uzmakli jo dalje na zapad pa su se smjestili na objema obalama donje Labe (ne dopirui do njezina ua u Sjeverno more, jer ondje ivi dio Sasa). Tu oni borave sve do prijelaza III. u IV. stoljee, a tada njihova glavnina u sporom kretanju kroz Srednju Evropu, lesku i Moravsku dolazi u srednje Podunavlje. Po-etkom VI. st. oni su naglim udarom zauzeli dravu Herula u junoj Slova-koj, pa su odatle svoju vlast proirili na junu Moravsku, junu Ceku i Donju Austriju postavi tako znatnom snagom u tome podruju. Za porno koju su pruili Carstvu u vrijeme njegova ratovanja s Ostrogotima, Justini-jan im je dopustio da zauzmu zapadnu Panoniju (546). Time su oni ondje postali zapadnim susjedima Gepida, naroda koji se formirao od skandinav-

skih doseljenika i od zaostataka gotskog plemenskog saveza na uu Visle, naknadno pod svojim posebnim imenom krenuo put juga, naselio se najprije na gornjoj Tisi, a zatim, po odlasku Vandala na zapad, zauzeo podruje iz-meu gornje Tise i rijeke Maro. Tu su Gepidi ivjeli pod hunskom vlau sve do Atiline smrti i zatim osvojili cijelo istonopanonsko podruje izmeu Dunava i Karpata. Otuda su veoma esto napadali teritorij Carstva i prouz-rokovali mnoge brige njegovim vlastodrcima. U takvim okolnostima, ustu-panje zapadne Panonije Langobardima bilo je vezano s njihovom obavezom da ratuju s Gepidima i glavninu njihovih snaga veu uza svoje akcije. Ali usprkos nekoliko uspjenih pothvata Langobardi su bili primorani da umjesto da pomognu Bizantu sami od njega zatrae pomo.

108

Avari Bizantska diplomacija je smatrala da e ih od tekoa s Bugarima, Slavenima i Gepidima osloboditi narod Avara koji se odnedavna po-javio na obzorju njezine politike. Napadaka plemena koja se u istonoevropskoj stepi sjedinjuju pod imenom Avara podrijetlom su iz jugozapadnog Sibira odakle su izbjegla pred jaanjem zapadno-turskog kaganata u Srednjoj Aziji. Na svom novom bo-ravitu u azovsko-prikaspijskim stepama stupili su u vezu sa sjevernokav-kaskim Alanima koji su bili saveznici Bizanta. Njihovim posredstvom Avari su ponudili svoje usluge Carstvu zatraivi za to pomo u novcu i zemlju da se na njoj nasele. Kad im je Bizant uskratio mogunost za naseljavanje, oni su iz osvete pokorili zaazovske Utigure, bizantske saveznike i neprijatelje Kutrigura koji su s Bugarima i Slavenima provaljivali na podruje Carstva. Zabrinuto zbog mogueg saveza Avara s Kutrigurima, Carstvo je pokualo da njihove napade usmjeri protiv Anta. U tim borbama Avari su zavladali svim zemljama uz sjeverne obale Crnoga mora i svoj utjecaj proirili sve do dunav-skoga ua. elei da za naseljavanje dobiju Dobruu, uputili su 562. Justi-nijanu molbu za odobrenje. Ali car je bio voljan da im dade samo usko podruje juno od Save, u dananjoj sjeverozapadnoj Srbiji, sa zadaom da ondje brane granicu od Gepida koji su u meuvremenu prisvojili Srijem. Nezadovoljan ponudom, avarski kagan Bajan u dva je navrata s donjeg Du-nava zaobiao Karpate i udario na tadanju franaku granicu na Labi, ali je oba puta bio suzbijen. Na prolasku su Avari u Zakarpau razbili plemenski savez Duljeba i Bijelih Hrvata, pa su pri tome dio Hrvata povukli dalje na zapad, prema gomjoj Visli i sjeveroistonoj ekoj. Najzad, i opet na donjem Dunavu, prihvatili su poziv langobardskog kralja Alboina i poticaj Bizanta da napadnu i unite Gepide. U tu svrhu Avari su s bizantskim odobrenjem preli Dunav u Dobrui, krenuli uzvodno i kod Kostolca na bizantskim laama opet preli Dunav i tako s lea napali Gepide koji su ve bili u borbi s Langobardima. Prisiljeni da razdvoje svoju vojsku, Gepidi su doivjeli katastrofalan poraz na objema frontama. Time je njihova drava bila unitena (567), a istona Panonija, od Dunava do Karpata, postala je sreditem Avarske drave koja je pritom zadrala i svoje vrhovnitvo nad svim zemIjama u sjevernom Pricrnomorju. Iste godine kad su Avari zauzeli istonu Panoniju, u Italiji je vrhovni vojni zapovjednik Narzes pao u nemilost zbog pregramzljive i loe

organizi-rane uprave, pa ga je car opozvao s dunosti. Time je u Italiji zavladalo ra-sulo. Strahujui moda pred svojim novim susjedom, a moda i u dogovoru s Avarima o meusobnoj podjeli interesnih sfera, Langobardi ve idue go-dine, 568, donose odluku da se presele u Italiju. Doseljenje Avara u Istonu Panoniju i odlazak Langobarda u Italiju imali su veliko znaenje za daljnju ekspanziju Slavena. Usprkos vrhovnitvu Avara nad sjevernim Pricrnomorjem, njihova se etnika jezgra odonuda premjestila na Zapad, pa je time ostao irok slobodan prostor za nadiranje slavenskih plemena k obalama Crnoga mora i prema donjem Dunavu. S druge strane, Langobardi su svojim prodorom kroz Slesku i Moravsku kao i svojim etr-desetogodinjim boravkom u junoj Slovakoj sa sobom povlaili i neke frag-mente slavenskog stanovnitva (pa su ak i u Italiju s njima, uz druge pri-druene elemente, dole i skupine Slavena). Ostavivi za sobom zapadnu Pa-noniju za due vrijeme nezaposjednutom (vjerojatno po dogovoru s Avarima, koji se odmah po svojoj konsolidaciji u istonoj Panoniji bacaju u nasr-

109

taje prema bizantskim posjedima), Langobardi su otvorili put daljnjem slijevanju slavenskih masa moravsko-slovako-panonskim koridorom prema istonim Alpama i zapadnom dijelu Balkana. Na taj se nain ostvarilo da se avarska jezgra u Panoniji nala oblivena slavenskom etnikom strujom i sa istoka i sa zapada, u njenom sinhronom kretanju irokom frontom prema obalarna Jadranskoga i Egejskoga mora. Bizant Justinijana I. naslijedio je na prijestolju njegov sestri Justin II. (565578), dobar upravnik i vojskovoa, ali ve od 573. sve izrazitije duevno bolestan. U njegovo doba pada gubitak znatnog dijela Ita-lije (u vezi s doseljenjem Langobarda), poelo je preotimanje bizantskih po-sjeda u Hispaniji, obnovljen je rat s Perzijancima i nastavljena invazija Slavena na Balkan. Problemi koji su nastali na temelju tih zbivanja ispu-njaju i vladavinu slijedee dvojice careva, Tiberija II. i Maurikija, a kulmi-naciju dostiu za njihovih nasljednika Foke i Heraklija. Rat s Perzijom izbio je 572., kad je Justin II. uskratio plaanje godinjega danka, i potrajao dvadeset godina (do 591). Borbe su donijele nekoliko velikih pobjeda Bizantu (575, 581. i 586), a do zavretka rata dolo je zbog pobune medijskog satrapa protiv perzijskog kralja Hozroja II, koja ga je primorala da trai utoite u Bizantu i ondje pristane na mir (591) ustupivi pri tom Bizantincima gotovo cijelu Armeniju. Vezanost glavnine bizantskih oruanih snaga na istoku onemoguavalo je obranu drugih ugroenih oblasti Carstva. Ve 576. Avari su osvojili Srijern, a 582. je nakon trogodinje opsade pao i njegov utvreni glavni grad Sirmium (dananja Srijemska Mitrovica). Dotad su Slaveni u svom kretanju prema donjem Dunavu zauzeli cijelu Vlaku nizinu (podruje izmeu Dunava i junog dijela Karpata) i stvorili ondje plemensku politiku organizaciju koju su suvremeni pisci nazivali Sklavinijom. Otuda su, dobivajui neprekidna pojaanja iz unutranjosti svojih prostranih obitavalita, nizom provala preplavljivali Trakiju, Ilirik i Grku. Sad se sa svojih prodora vie i ne vraaju, nego i po nekoliko godina ostaju na tlu carstva, a znatan dio njih ve se tada zauvijek nastanjuje na Balkanu. Od poetka osamdesetih godina savez Slavena s Avarima postao je tjenji, pa oni od 583. napadaju bizantsko podruje zajedniki ili kombini-ranim akcijama. 585. Slaveni su prodrli sve do

Dugog zida, a jo snaniji pohod ostvaren je 586, kad je jedna avarskoslavenska kolona dospjela do Soluna i uz pomo ratnih sprava sedam dana opsjedala grad, no bez uspjeha. Kao rezultat tih vojevanja, u vlasti Avara i Slavena ostalo je podruje izmeu Dunava i planine Balkan. Takvo stanje odralo se sve do uspjenog zavretka dvadesetogodinjeg rata Bizanta s Perzijom (591). Dok je izmeu 567. i 591. glavno prodiranje Slavena bilo usmjereno iz Sklavinije prema Trakiji i Iliriku, sve do Makedonije i Grke, druga je skupina slavenskog stanovnitva iz Zakarpaa, preko dananjih ekih i slovakih zemalja, nastavljala svoje naseljavanje u zapadnu Panoniju i istone Alpe. Do 580. u njihovoj su vlasti dolina Mure i Drave, gornji tok Save, a do prvih desetljea VII. st. oni dopiru i do izvorita Drave, u dolinu Zilje i Soe. Nakon sklapanja mira s Perzijom (591), car Maurikije (582602) je or-ganizirao protivofenzivu na donjem Dunavu i uspio uspostaviti granicu na toj rijeci.

110

U takvim okolnostima Avari privremeno prenose teite svojih stremlje-nja prema zapadu i pridruuju se slavenskoj penetraciji iz zapadne Panonije u istone Alpe i prema Furlaniji, pa ak u njoj preuzimaju i vodstvo. U dva navrata, dospijevi na prag sjevernoitalske ravnice, oni s Langobardima sklapaju mir o razgranienju (592. i 596). Godine 593. sukobili su se Slaveni u dolini gornje Drave s Bavarcima a kad su Bavarci 595. odgovorili protu-napadom suzbila ga je zajednika vojska Slavena i Avara. Iste godine Avari su kroz Podunavlje prodrli duboko na zapad, u franaku Thuringiju. Mir s Langobardima na granicarna furlanske ravnice i razgranienje s Francima duboko u Alpama i na dananjoj bavarskoj visoravni postavilo je meu i slavenskoj i avarskoj penetraciji u tome smjeru. Ali prema bizantskim posjedima ona se proiruje. Godine 597. oni su zajedno s panonskim Slave-nima prodrli ne vie kao ranije samo iz Srijema u Ilirik i Trakiju ili iz potkarpatske Sklavinije u Trakiju, Makedoniju i Grku, nego i preko Save u Dalmaciju. Iduih godina oni nadiru u Istru, a istovremeno iz Sklavinije dopiru do Dugog zida pred Carigradom. Carstvo je taj put spasila kuga u re-dovima njegovih neprijatelja. Poast je njihovu vojsku tako prorijedila da je kagan morao pristati na mir kojim se odrekao podruja izmeu Dunava i Balkana, a takoer i vrhovne vlasti nad Sklavinijom, u oblasti izmeu do-njeg Dunava i junog luka Karpata. /Kapitulacija Avara bila je tako potpuna da su Bizantinci eljeli iskoristiti priliku i za ofanzivne pothvate. Ve 600. prekrili su sklopljeni mir i prodrli preko Dunava pa su u Potisju nanijeli Avarima niz poraza. Nakon toga odlu-ili su obraunati i sa svojim neprijateljima iz Sklavinije. U vie navrata prelazili su preko Dunava i ondje uspjeno ratovali. Ali kad je car Maurikije podjesen 602. postavio zahtjev da vojska i prezimi u slavenskoj zemlji, dolo je do pobune kojoj je na elo stao centurion Foka. Sa svojim je odredima odmarirao u Carigrad gdje rnu se pridruio ustanak stanovnitva. Mauri-kije je bio zbaen i ubijen a carem je proglaen Foka (602610). Takav razvoj dogaaja rezultat je opih poremeaja koji su zahvatili

Bizant nakon Justinijanove smrti. Za vrijeme Justina II. vlast je nastojala da skrajnjom tednjom ali i novim poreskim teretima namakne sredstva za vo-enje ratova gotovo na svim granicama drave. Stoga su nezadovoljstva s vlau naglo rasla, pa je njegov nasljednik Tiberije II. bio primoran da iz temelja prornijeni financijsku politiku. Umjesto ograniavanja potronje, on je obilnim darivanjima nastojao smiriti kritike. Ukinuo je novoodreene poreze, oprostio je zaostala dugovanja dravi, izobilno troio dravna sredstva za vojsku, inovniki aparat, pa i za razliita svetkovanja. Financijski strunjaci su oekivali da e mobilizacija novanih sredstava prouzrokovati privredni prosperitet i time ojaati poloaj vlasti i uvrstiti poredak. Ali ratovi su donosili pustoenja, a financijska ulaganja pokazala su se kao neplodna. Kad je Tiberijev nasljednik Maurikije preuzeo vlast (582), zatekao je ispranjenu dravnu riznicu, a valjalo je i dalje ratovati u Hispaniji, Ita-liji, Africi, na Balkanu i na Istoku, s Perzijancima. Centralna je vlast po-novno morala uvesti najstrou tednju, vrila je neumoljivu kontrolu i-novnika u dravnom sreditu i u provincijarna. Otre mjere provoene su i protiv bogaenja crkve i samostana. Stednja je morala pogoditi i vojsku. Vojnicima je sniena plaa, ogranieno irn je pravo sudjelovanja u ratnom plijenu, a i obroci hrane smanjeni su za jednu treinu. Nestaica u novcu bila je tolika da je drava morala odustati ak i od otkupa svojih vojnika kad bi pali neprijateljima u zarobljenitvo.

111

U takvim okolnostima, kraj neprekidnog pustoenja najveeg dijela evropskih provincija a i pograninih zernalja na istoku, privreda je sahnula. Koliina novca u opticaju naglo se smanjivala, trgovina i promet skuavali su se u lokalne okvire, pa je u cjelokupnom privrednom ivotu zemlje jaao naturalni karakter, a pauperizacija stanovnitva je rasla. Duboka ogorenja oitovala su se na brojnirn podrujima javnoga ivota. Tako je 588. usred rata s Perzijom dolo do pobune azijskih eta, a 592/3. do pobune vojske na evropskim podrujima Carstva. Do protesta protiv stanja u dravi dolazilo je naroito u obliku vjerske opozicije prema slubenoj crkvi i njezinu za-litniku, caru. Posebice je jaao monofizitizam, oslanjajui se prije svega na Egipat i istone provincije. estoki vjerski progoni trajali su od 572. punih deset godina i obuhvatili ne samo monofizite, nego i sve druge sekte i vjerske organizacije, suprotne slubenoj crkvi (arijance, idove, pogane). Premda je car Maurikije bio odlian vojskovoa i portvovan vladalac, krizu socijalnog i pofitikog poretka, nedoraslog pretekoj stvarnosti, nije rnogao izbjei. Kad je 602. izbila pobuna vojske na dunavskoj fronti, car vie nije imao nikakva pouzdanog oslonca. Ne imajui redovne vojske u gradu, morao je obranu Carigrada prepustiti vojnicima dema. Zavjere su iz-bile i u neposrednoj carevoj okolini. Dema Zelenih priklonila se Foki i u opern rasulu reirn se sruio. U slijedeih deset godina Fokine strahovlade oitovala se sva dubina drutvenih opreka koje su se u strukturi poretka nagomilale. Avari i Slaveni U asu kad su se Avari pojavili u stepama zapadno drutveno ureenje od donje Volge brojali su u svemu oko 20.000 vojnika, udruenih u dva velika vojna odreda od po 10.000 Ijudi (tumeni). Pokorenjem Utigura i Kutrigura oni su svojoj vojnoj sili pridruili jo dva tumena. Na podruju sjeverno od Crnoga mora pridoao je jo jedan tiimen

preostataka pricrnomorskih Huna i jedan tumen prido-lica iz srednje Azije. Sva ta nomadsko-stoarska i ratnika plemena, okup-Ijena pod imenom Avara, bila su udruena u plemenski savez i nisu bila u odnosu podjarmljenosti Avarima. Avarski kagan nije bio vladar, nego samo najvii vojni zapovjednik kome su svi drugi odredi bili duni da se u ratu pokoravaju. Glavno privredno zanimanje Avara i s njirna zdruenih nomadskih plemena bilo je stoarstvo, i to prvenstveno uzgoj konja. Kad nisu ratovala, ta su plemena, razdijeljena u rodove, pasla svoja stada. Njihovo drutvo bilo je na stadiju vojne demokracije, pa su im njihovi ratniki pohodi bili bitno vaan izvor prihoda. Razlike u bogatstvu meu pripadnicima plemena nisu se zasnivale na proizvodnji, nego na ratnome plijenu, novanoj po-moi to su je primali od Bizanta i na podanikom danku od susjednih plemena. Najvei dio tih prihoda pripadao je kaganu i plemenskim pogla-varima, ali su u ratnom plijenu sudjelovali i vojnici. Budui da avarska privreda nije pruala vee mogunosti za eksploataciju robova, Avari su u svojim ratovima hvatali protivnike borce radi otkupnine, a kad je nisu mogli dobiti, onda su zarobljenike ubijali. Kao robovsku radnu snagu u okviru partijarhalnog oblika robovlasnitva osobito su rado zadravali dobre obrtnike.

112

U Panoniji, posvuda oko avarske jezgre, koja je u poetku VII. st. zauzi-mala prostor od srednje Tise do Blatnog jezera, ivjela su druga, veinom zernljoradnika plemena kao jedinstvene etnike cjeline podlone vrhovnoj vlasti Avara. Ta podlonost predstavljala je u neku ruku proireni plemenski savez, u kom su pridruena plemena sauvala svoje plemenske organe i slo-bodu akcije, ali su Avarima plaala danak, sudjelovala u njihovim vojnim pohodima i tada bila obavezna na punu poslunost avarskom kanu kao vr-hovnorn vojnom zapovjedniku. Najbrojniji podloni pripadnici avarskog plemenskog saveza bila su sla-venska plemena. Njih je bilo izmeu Tise i Karpata, izmeu junoga poluluka Karpata i donjeg Dunava, zapadno od Blatnog jezera, u istonim Alpama. Zapadno-panonski i alpski Slaveni, kao i Slaveni u Moravskoj, a moda i u ekoj, bili su pod vlau Avara sve do Samova ustanka (623), a do 626. njihovu su vlast priznavali i Slaveni zapadnog dijela Balkana (u nekadanjoj rimskoj provinciji Dalmaciji). Glavni saveznici Avara u njihovim napadima na Bizant bili su, meutim, Slaveni iz Vlake nizine. Sve do 558. oni su na neki nain bili preteno vezani s Bugarima. Iza 560. pokorili su ih Avari, pa taj odnos, uz krae prekide, tako-er traje do 626., kad su unutranja previranja meu Avarima zauvijek do-krajila avarsku vlast u Vlakoj. Prigodom ratnih pothvata s Avarima su zajedniki istupali i Slaveni naseljeni na istonom dijelu Balkanskog polu-otoka. Ali zbog udaljenosti neka ua veza meu njima nije postojala. Privredni i drutveni odnosi kod onih Slavena koji sudjeluju u nadiranju na bizantski teritorij, prvenstveno iz Vlake, poznati su iz izvjetaja bizantskih pisaca VI. i VII. stoljea. Iz njih se vidi da su se Slaveni u VI. i na poetku VII. st. bavili zemljoradnjom i stoarstvom, a da su i za njih

pljakaki pohodi na bizantski teritorij znaili znatan doprinos u njihovu blagostanju. Zemljoradnja Slavena bila je ekstenzivna obrada polja paljevinskom iH motinom tehnikom. Upotreba pluga s drvenim ili eljezom okovanim ralom bila je tada u njih tek u zaetku. Od itarica uzgajali su preteno proso i je-am, a u manjoj mjeri penicu. Veorna vano mjesto imalo je stoarstvo, jer je stoka bila pokretni irnutak, koji se lako mogao poveavati pljakom, dok je zemljoradnja esto bila ornetana seobama i ratnim pothvatima. U skladu sa svojom privredom, Slaveni su u Vlakoj ivjeli u nevelikim selima rasutoga tipa, meu sobom znatno udaljenima, sagraenima na obalama rijeka ili jezera, u movarnim krajevima ili po obroncima brda. Kue su im bile drvene, kao i u drugim slavenskim oblastima, pokrivene slamom ili trskom. Arheoloki nalazi svjedoe da su se bavili takoer lovom i ribolovom. Obrtnika proizvodnja bila je dijelom sastavni dio kune ra-dinosti, a dijelom se ve pretvorila i u samostalna obrtnika zanimanja (ko-vaki obrt, obrada metala, lonarstvo, tkanje lanenog platna). Bizantski pisci navode da su Slaveni ivjeli u demokraciji. Sa stanovita bizantske klasne, hijerarhizirane drave drutveno ureenje kod Slavena inilo se anarhinim. Ali, u stvarnosti, bilo je to rodovsko-plemensko ureenje na stadiju vojne demokracije. Na elu pojedinih plemena stajali su samostalni poglavari. Zajedno s njima, prvaci plemena i rodova odluuju o svim javnim poslovima u plemenskim vijeima prvaka. Kad bi zaprijetila vanjska opasnost, plemena su se privremeno zdruivala u plemenske saveze. Uzajamne obaveze i zajednike odluke donosile su se na narodnim skupti8 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka

113 nama. Volja veine plemena, okupljenih u savezu, nije obvezivala sve, nego samo ona plemena koja su zakljuke svojom slobodnom odlukom prihvatila. Premda su Slaveni na svojim ratnim pohodima hvatali zarobljenike, ipak kod njih nije postojalo ropstvo kao trajna institucija. Ratne zarobljenike drali su kod sebe neko vrijeme, a onda su im doputali da slobodno ive meu njima ili da se uz otkupninu vrate u svoju zemlju. Bizantski pisci, zainteresirani za vojnu stranu svojih odnosa sa Slavenima, iscrpno opisuju njihovo naoruanje i ratnu taktiku. Slaveni su ratovali pjeice, a konjanike odrede davali su njihovi nomadsko-ratniki saveznici (Bugari i Avari). Bili su naoruani kopljem, lukom i strelicama; vjeto su pripremali zasjede neprijatelju; u defenzivi okretno su ratovali na brdovitu, movarnu ili uope teko prohodnu tlu, a izbjegavali su frontalne borbe u ravnicama. U vrijeme osvajanja na Balkanu znatno su razvili ratnu tehniku, pa su se sluili i veoma sloenim opsadnim spravama. Budui da bizantski i sirijski pisci VI. i VII. st. govore prvenstveno o Slavenima iz Vlake, i to onako kako su ih upoznavali u njihovim seobenim i ratnikim pokretima, slika to su je dali nije ni potpuna niti moe u cijelosti vaiti za ivot Slavena u dubljoj sjeveroistonoj pozadini donjeg Podunavlja i za ivot u dalekim predjelima Zakarpaa. Ondje je slavensko stanovnitvo nesumnjivo ivjelo ustaljenijim, manje uskomeanim ivotom. S tim u vezi, za njih je zemljoradnja imala vee znaenje nego stoarstvo, a drutveni razvoj plemenske organizacije kretao se sporije prema posljednjim stadijima vojne demokracije i poecima

drutvenog raslojavanja. Naprotiv, Slaveni u Vla-koj, na Balkanu, u Panoniji, istonim Alpama, ekoj i Moravskoj, kao orga-nizirana plemena u gotovo neprekidnom ratnom naletu, povezana u irokom plemenskom savezu pod vrhovnom vlau i vojnom komaridom Avara, zbi-jali su se bre i pripremali za skoru potpunu politiku samostalnost. Priliku za ostvarenje takve samostalnosti dao im je unutranji razvitak kod Avara, povezan s njihovim neuspjesima u borbi s Bizantom. A ti neuspjesi rezultat su vanih politikih i strukturalnih promjena to su se u prvoj polovici VII. st. vrile u Bizantu. 6. BIZANT U DOBA FOKE 1 HERAKLIJA Fokin teror; Vladavina uzurpatora Foke bila je izvanredno bumo etnike promjene; doba bizantske povijesti. Premda je njegovo stupanje tematsko ureenje. na vlast izvreno u okolnostima koje su govorile o ogorenju s Maurikijevom vladavinom, Foka je oito bio uzdignut valom revolta koji nije bio uperen samo protiv careve osobe. Pod pritiskom raspoloenja koja su ga dovela na vlast, Foka je smjesta uveo teror protiv najmonijih veleposjednikih slojeva bizantskog drutva, po svoj prilici sa ciljem da vojnicima i seljacima dade zemlju, kako bi ih nagra-dio za pomo pri svom osvojenju vlasti. Na teror aristokracija je odgovorila zavjerama koje su imale sruiti Fokinu vladavinu. Ali to je dovelo do novih pokolja. Smaknuta je sva blia i dalja okolina cara Maurikija, a osim nje pobijeni su i brojni veliki bogatai i zemljoposjednici. U isto vrijeme i neposredni pritisak masa se pojaava, pa su na raznim mjestima izbijale bune puka protiv posjedovnih odnosa. Pot-puni slom obrambene politike, pad najveeg dijela Balkanskog poluotoka u

114

vlast Avara i Slavena i prodor Perzijanaca sve do Halkedona dokonali su rasulo. Izrazito propapinska politika Foke kao i opa omraza reima navela je i demu zelenih koja je isprva, ini se, pomagala Foku, da istupi protiv njega. Usred opeg graanskog rata i provale osvajaa udar protiv Fokine vlada-vine organiziran je na krajnjoj periferiji drave. Egzarh Kartage .Heraklije obustavio je doprernu ita u prijestolnicu, uputio kopnenu vojsku da okupir^ Egipat, a svoga sina, koji se takoer zvao Heraklije, poslao je s jakom flo-tom u Carigrad. Pri pojavi brodovlja u gradu je izbio opi ustanak. Foka je sa svojirn glavnim suradnicima uhvaen i smaknut, a pobjednik Heraklije (mlai) proglaen je za cara (5. X. 610). Svim tim dogaajima Carstvo je bilo do krajnosti uzdrmano, i promjena linosti na vladarskom poloaju jo nije, sama po sebi, bila kadra bitno po-praviti stanje. Dravna blagajna bila je prazna, upravni aparat dezorganizi-ran, a vojska u rasulu. Budui da se vojska sastojala od najamnika, a nova-nih sredstava nije bilo, obrana dravnih granica nije bila mogua. Cio Balkan preputen je bujicama Slavena, a s istoka su nadirali Perzijanci. Oni su 612. zauzeli Armeniju i prodrli u Kapadokiju. Idue godine (613) porazili su Bizantince kod Antiohije i zauzeli Damask, glavni grad Sirije. U proljee 614. pao je i Jeruzalein. Godine 615. jedna je.perzijska vojska prodrla sve do Halkedona na Bosporu, nasuprot Carigradu, a 619. osvojen je Egipat. U isto vrijeme nadiranje Slavena na

Balkan nastavljalo se. Na zapadnom dijelu Poluotoka oni su do 614. doprli do Jadranskoga inora. Godine 616. novi go-lemi val prelio se preko Trakije, Ilirika i Grke, sve do Peloponesa i Anasta-zijeva zida pred Carigradom. Slaveni su opustoili ak egejske otoke a i dije-love Male Azije. Osim krajnjeg juga Grke odrao se samo Solun, zahvalju-jui jakim utvrdarna. Poslije novih masovnih provala, Heraklije je najzad 619. uz teke financijske rtve novcem kupio mir s Avarima. Jo u vrijeme tih dogaaja Heraklije je zapoeo presudno vane reforme unutarnjeg ureenja drave. One obuhvaaju prije svega sistem dravne uprave i vojsku, a redovno se obiljeavaju zajednikim pojmom uvoenje tematskog ureenja. Ve je u Justinijanovo doba, osobito u ratorn ugroenim oblastima, vojna i civilna vlast (strogo razdvojena jedna od druge u vrijeme Dioklecijana i Konstantina) privremeno bila predavana u ruke vojnog zapovjednika. Osim toga, Justinijan je u nekim oblastima stvarao zasebna vojna okruja i u njima na stalno logorovanje srnjetao samostalne vojne odrede. Ti nagovjetaji kasnijeg tematskog ureenja nisu ostali osamljeni. Ve krajem VI. st. car Maurikije je osnovao dva egzarhata ili carska namjesnitva, u Ravenni i u Kartagi, s izuzetnim zadatkom da brane ostatke bizantskih po-sjeda u Italiji i u Sjevernoj Africi. U oba egzarhata carski' je namjesnik ili egzarh u svojim rukama sjedinjavao vojnu i najviu civilnu vlast. Pod nje-govom upravom postojala je i dalje posebna Ijestvica vojnih komandanata i posebna hijerarhija upravnih inovnika, ali je s vremenom znaenje civilnih funkcionara blijedilo i nestajalo pred ulogom vojnih zapovjednika. Na temelju tih ranijih iskustava, bizantske vlasti poinju u Heraklijevo doba provoditi sistematsku preinaku dravne uprave. U pojedinim oblastima umjesto zasebne civilne uprave i zasebne vojne komande, obje se nadle-nosti, i vojna i civilna, zdruuju u rukama vrhovnog vojnog zapovjednika, Takve oblasti dobivaju naziv teme ili temati, a na elu irn je vojni zapovjed-nik ili strateg. Kao i u egzarhatima, pod strategom se i dalje ouvala Ijestvica

115

civilmh inovnika, ali su oni i tu veoma brzo isezavali pred sve veim zna-enjem vojnih zapovjednika. Za Heraklijeve vladavine nije cio dravni teritorij bio podijeljen na teme, nego samo Mala Azija, suoena s perzijskom opasnou. To su bile teme Armeniakon, Anatolikon, Opsikion i Primorska tema (uz june obale Male Azije). ' Formiranje tematskih oblasti i sjedinjenje sveukupne vojne i civilne vlasti u rukama stratega bilo je tek vanjski okvir dubljih, unutranjih promjena to ih je donijelo tematsko ureenje. Rije thema prvobitno oznauje vojni odred, pa je naseljavanje vpjnika u odreene oblasti bilo najvaniji sadraj tematskog ureenja. Budui da bizantska dravna vlast nije imala novanih sredstava pa plaa jaku najamniku vojsku, stvorene su vojne oblasti u kojima se na parcelama dravne zemlje naseljavaju vojnici. Takva vojnika (stratiotska) imanja davana su vojnicima (stratiotima) na trajno uivanje, uz uvjet da slue kao profesionalni vojnici, slino onako kao to je Rimsko carstvo u ranijim stoljeima naseljavalo vojnike na dravnim parcelama uz rimski limes (tzv. limitanei).

Stvaranje stalea vojnika-seljaka bilo je od presudnog znaenja za oporavak bizantske obrambene moi, a takoer i za preobrazbu posjedovnih odnosa u Bizantu. Umjesto stranih plaenika, sad se vojska u sve veem postotku sastojala od domaeg stanovnitva, privredno i drutveno osiguranog posjedovanjem svoga seljakog imanja. Stratiotima su isprva postajali preteno pripadnici ratobornih maloazijskih, armenskih ili kavkaskih plem.ena. Naseljavanjem na dravnu zemlju u temama, oni su jaali udio malog zemljinog posjeda slobodnih Ijudi na raun velikih imanja koja su pripa-dala crkvi, svjetovnim veleposjednicirna i dravi a koja su obraivali servi ili zavisni koloni. Reorganizacija vojske na tematskoj osnovi omoguila je bizantskoj dra-vi da ve i za Heraklijeve vladavine nadvlada teke opasnosti u koje je zapala u dvadesetim godinama VII. stoljea. U najteim trenucima 619., kad se inilo da je Carigrad osamljen otok u moru neprijatelja, Heraklije je ve pomiljao da dravno sredite prenese u Kartagu. Ali na nagovor patrijarha Sergija, koji mu je stavio na raspolaganje golema bogatstva carigradske crkve, car je napustio plan o uzmaku i poeo sustavno pripremati oruane snage za protuofenzivu. U proljee 622., poslije velikih vjerskih sveanosti koje su akcijarna imale dati izrazito vjerski karak-ter rata protiv pogana, car je s jakom, preteno konjanikom vojskom pre-ao u Malu Aziju. Podjesen 622. Perzijanci su ve bili primorani da evakui-raju cijelu Malu Aziju. Nastavak operacije sprijeila je opasnost da Avari ponovo provale preko Dunava. Zbog toga ih je Heraklije morao umiriti novim darovima. Ali i u slijedeim godinama Bizantinci nisu postigli veih uspjeha, a Heraklijeva se vojska u jesen 625. povukla na zimovanje u rnaloazijsko Pricrnomorje. Pri-premivi dotle u potaji protivofenzivu, perzijski kralj Hozroje II. iskori-stio je udaljenost bizantskih odreda, pa je s velikim snagama kroz Kapado-kiju prodro duboko u Malu Aziju. Istovremeno s time, po prethodnom dogo-voru s Perzijancima, Avari su preli preko Dunava i s velikim masama Slavena krenuli prema Carigradu. Ljeti 626. obje su vojske stigle nadomak grada.. Avari i Slaveni imali su zadau da ga osvoje. Ali ugroeni grad, fanatiziran vjerskim manifestacijama, uspjeno je odbijao napade. U presudnoj bitci 10.

116

Perzijanci napadaju Carigrad (626). Iluminacija. i'z XIV. st.

kolovoza bizantske su lae u Zlatnome rogu unitile mnotvo malih slaven-skih monoksila (laa izdubenih u jednome deblu) i tako onemoguile napad s mora i uklonile opasnost od prebacivanja perzijske vojske na evropsku obalu. Propao je i istovremeni juri avarsko-slavenske vojske na obrambene bedeme. Time je ishod opsade bio odluen. Avarski kagan se morao povui, a zbog toga ni samostalni perzijski napad vie nije bio mogu. Taj potpuni slom opsade Carigrada doekala je za ofenzivu pripravna i neokrnjena glavnina bizantske vojske u Maloj Aziji. Gonei svoje protivnike, Bizantinci su u Asiriji, kod Ninive, 12. XII. 628. hametice porazili Hozrojevu vojsku. Uskoro zatim zauzeti su Ktesifon i prijestolnica Dastagerd. Pretrpljeni porazi doveli su do pobune protiv Hozroja II. On je ubijen a kraljem je postao njegov sin Kavad iroje. Novi vladar smjesta je sklopio mir. Njime je Bizant ponovo stekao sve svoje izgubljene pokrajine, od Arme-nije do Egipta, a unutranje rasulo u Perziji jarnilo je za sigurnost istonih granica Carstva. Sasvim drukiji bio je poloaj u Evropi. Zbog zauzetosti u borbi s Perzijancima, Herakliju nije preostajalo dovoljno snaga da brani Zapadne posjede Carstva. Do dvadesetih godina VII. st. i posljednji ostaci bizantskog teritorija na Pirenejskom poluotoku pali su u ruke Vizigota. U Africi se odrao jo samo uski pojas zemlje oko Kartage, a u Italiji su Langobardi zauzeli svu sjevernu i srednju Italiju, osim raskidanih oblasti pod vlau ravenskoga egzarha (Ravenna s okolicom i Pentapola), Ligurijske obale, Rimskog dukata, oblasti Perugije i, na skrajnjem jugu, Apulije i Kalabrije sa Silicijom. Ali najtei je bio poloaj na Balkanu. U nizu provala slavenska su plernena do velike opsade Carigrada (626) zauzela cijelu Trakiju, Meziju i Makedoniju, a kao otok u slavenskome moru odrao se samo utvreni Solun. Na tome prostranom podruju Slaveni su se naselili u kompaktnim plemenskim cjelinama i formirali svoje plemenske po-litike zajednice koje bizantski autori nazivaju Sklavinijama. Posebno je veliku snagu stekao skup plemena to su zaposjela zemlje izmeu Dunava i

117

gorja Balkan, poznat pod nazivom Savez sedam slavenskih plemena. Slaven-skih naselja bilo je i u Tesaliji, sredinjoj Grkoj i Ahaji. Jo i u X. sto-Ijeu postojali su slavenski plemenski fragmenti na Peloponesu, a bilo ih je i na otocima Eubeji, Tassosu, Kreti a takoer i na obalama Male Azije. Avari, doseljenjeSlaveni su jo od VI. st., s Avarima ili sami, provaljivali i Hrvata i Srba, u Dalmaciju. Ali najsnaniji val slavenskog doseljavaSamova drava nja preplavio je nekadanju rimsku Dalmaciju 614/15, u vrijeme kad Perzijanci osvajajui istone bizantske po-krajine, zauzirnaju ak i Palestinu (pad Jeruzalema-614) i dopiru sve do Bospora (615). Nadiranje se nastavilo i duih godina, sve dok nije Heraklije 619.

sklopio s Avarima mir. U tom su razdoblju osvajai doprli sve do Ja-drana, pa su oko 614. razoreni mnogi romanski gradovi, kao Skardona, Sa-lona, Delminij, Narona i Epidaur ali neki su se i sauvali, najvema zbog jakih utvrda /Jader (Zadat-), Tragurion (Trogir), Dekateron (Kotor), Butua (Budva), Skodra (Skadar) i Lissus (Lje)/. Mirom s Avarima god 619. prestale su borbe s Avarima, ali su slavenski doseljenici ostali u zernljama koje su zauzeli. A kad je 622. zapoeo rat Bi-zanta s Perzijom, zaprijetila je iznova opasnost od Avara. Heraklije je do-due darovima uspio zaustaviti ili predusresti njihovo stupanje u akciju, ali je ovaj puta, ini se primijenio strateko-politiku mjeru kojom se Bizant esto sluio protiv svoga neprijatelja. Nalazio bi naime neku jaku silu koja e njegova neprijatelja napasti s lea i oslabiti njegovu napadaku mo. Na taj se nain, prema izvjetaju cara Konstantina Porfirogeneta (u njegovu djelu 0 upravljanju carstvom, iz sredine X. st.), najvjeroj.atnije u dvadesetim godinama VII. st., u doba najvee ugroenosti Carstva, na Heraklijev poticaj pokrenuo jo jedan val junoslavenske seobe: u to su vrijeme Hrvati iz za-karpatske Velike ili Bijele Hrvatske kroz Moravsku i zapadnu Panoniju pro-drli u Dalmaciju. Tu su zajedno sa starijim slavenskim stanovnitvom digli ustanak protiv Avara, zbacili njihovu vrhovnu vlast i stvorili novi slavenski plemenski savez pod vodstvom Hrvata. Istovremeno s Hrvatima ili neto poslije njih pokrenuli su se i Srbi sa svojih boravita u Zakarpau, moda u Luici, i svojom posebnom putanjom doprli na podruje oko Lima, gornje Drine (s podrujem Pive i Tare), Ibra i Zapadne Morave i time stekli svoje sredinje etniko i povijesno boravite na Balkanu. Okolnosti koje su omoguile prolazak Hrvata kroz Moravsku i Zapadnu Panoniju u Dalmaciju izazvale su jo jednu vanu posljedicu za avarsku vlast u zapadnim rubnim podrujima njihove supremacije. Ustanak protiv Avara podigla su i slavenska plemena u Moravskoj, ekoj i Zapadnoj Panoniji, pa su zbacila njihovu vrhovnu vlast i stvorila novi snaan plemenski savez kome je na elu stajao Samo. 0 njemu navodi t. zv. Fredegarova kronika da je bio franaki trgovac, a t. zv. Salcburki anonim smatra ga Slavenom. Samov ple-menski savez obuhvatio je odmah pri svome formiranju eka, moravska i panonska slavenska plemena. Nakon avarskog neuspjeha pod Carigradom 626. tome se savezu pridruila i Karantanska slavenska kneevina koja se po-etkom dvadesetih godina formirala u jugoistonim Alpama, pa se sada pod svojim knezom Valukom sjedinila sa Samovom dravom. Time je ta drava proirila svoj opseg od eke do sjeverne Istre. Ovako ojaala Samova drava izazvala je neprijateljstvo Franakog kra-Ijevstva. Jo oko 628. Karantanci su s uspjehom odbili napade Bavaraca na

118

gornjoj Dravi, ali je glavni udarac uslijedio tek 631. Kralj Dagobert poslao je snanu vojsku koja je u tri kolone napala Samov teritorij, ali je cio pothvat porazom Franaka kod Vogatisburga (u ekoj) propao. tavie, Samo je protivunapadom u nekoliko navrata opustoio Thuringiju i u svoju dravu ukljuio teritorij Luikih Srba pod njihovim knezom Dezvanom. Samova slavenska drava odrala se u tom opsegu do smrti njezina osnivaa (658), a onda se raspala na svoje sastavne dijelove. Poslije osarnostaljenja zapadnih slavenskih zemalja pod Samom i

ustanka dalmatinskih Slavena pod vodstvom Hrvata protiv avarske vlasti, Avare je u vezi s njihovim porazom pod Carigradom zadesio jo jedan udarac. Oko god. 630., poslije smrti kagana Bajana, dolo je do unutranje borbe za pr-venstvo u avarskom plemenskom savezu. ini se da je bugarski tumen elio preuzeti vodstvo, ali je u borbama bio poraen, pa je morao izbjei u Bavar-sku gdje je uskoro bio potpuno uniten. Svi ti dogaaji izvanredno su oslabili rno avarskog kaganata, pa se nje-gova vlast skuila samo na sueno podruje panonske nizine. Time je, osim poraene Perzije, i bizantski najopasniji neprijatelj na Zapadu bio one-moguen. Unutranji i vjerski Uoi perzijskih ratova i u vrijeme samih borbi tematodnosi u Carstvu ska se organizacija Male Azije afirmirala i ojaala. Na temelju toga e ona tijekom VII. i VIII. stoljea po-stati modelom politikog i vojnog ureenja u cijeloj dravi. Ali usporedo s preobrazbom provincijalne uprave u Heraklijevo je doba zapoela i reor-ganizacija sredinjega dravnog aparata. Umjesto pretorijanske prefekture, koja je obuhvaala sve nadlenosti najvie dravne uprave, iz njezina se sa-stava izdvajaju posebne kancelarije, logotezije, koje postaju samostalni or-gani, najprije za financijske poslove, a zatim i za druge oblasti. Time je preinaavanje, otpoeto tematskom organizacijom provincija, obuhvatilo i najviu dravnu upravu. S propau Justinijanove obnove jedinstvenoga carstva na nekadanjem teritoriju oko cijeloga Sredozemnog rnora, Bizantsko je carstvo bilo primo-rano da se osloni samo na snagu svojih istonih posjeda. S tim u vezi ono je naglo naputalo rimske i latinske tradicije, pa se pretvaralo u izrazito orijen-talnu, grku monarhiju. Orijentalni utjecaji mogu se u Rimskome carstvu konstatirati jo veoma rano. Oni su postali naroito snani od osnutka Carigrada i premietani'a dravnog sredita iz Italije na obale Bospora. Ali sve dok je postojalo Za-padnorimsko carstvo i dok su se vodile neposredne akcije za obnovu )edin-stva, latinske su tradicije planski uvane kao temelj toga jedinstva. S gu-bitkom najveeg dijela evropskih pokrajina (kome e uskoro slijediti i gubi-tak Sirije, Palestine i Egipta) bizantski su se posjedi ograniili na Malu Aziju i pojedine dijelove Grke koji su jo ostali nezauzeti slavenskim nadi-rairjem. To je ivotu drave davalo izrazito grko-maloazijsko obiljeje. La-tinski jezik postaje nepotreban i poinje se zaboravljati. Ve od poetka VII. st. zakoni se objavljuju iskljuivo na grkom jeziku. Jo od kraja VI. st. grki jezik prevladava u dravnoj upravi, a od uvoenja tematskog ureenja, kad su u vojsci preteno sluili stratioti iz maloazijskih pokrajina, grki po-staje komandnim jezikorn bizantske vojske. U titulaturi upravnih slubi i stupnjeva na drutvenoj Ijestvici iezavaju latinski nazivi i na njihovo mje-

119

sto stupaju grki, kao eparh, logotet, strateg i dr. ak i slubeni naslov samoga cara, koji je jo u Justinijanovo doba obuhvaao tradicionalne rimske naslove i imena (imperator, August i td.), sada iezava. Umjesto njega He-raklije usvaja naslov bazileus Romeja. Odsad 'je taj naziv ostao specifina^ti-tula za bizantskoga vladara i nije, s takvorn najviom

zamilju o izdignu-tosti vladarskog dostojanstva, bio primjenjivan ni za kojega drugog dravnog poglavara u tadanjem svijetu. Usporedo s opom helenizacijom i orijentalizacijom Bizantskoga carstva napreduje i teokratizacija vlasti i jo dublje proimanje sveukupnoga ivota vjerskim elementima. Linost careva postaje posveena bojom milou, a svrha vladanja poi-stovjeuje se s borbom za pobjedu nad neprijateljima Krista. Konanom osudorn poganstva to ju je izvrio Justinijan zatvaranjem atenskog neopla-tonikog sveuilita (529) kranstvo je proglaeno ne samo jedinom prizna-tom i doputenom vjerom, nego i jedinim nazorom na svijet koji je obavezno morao prihvaati svaki dravljanin Bizanta. S tim u vezi crkva i kranstvo postaju najbliim pornagaern vlasti i opravdanjem njenih postupaka. U takvim okolnostirna, za dravu je bilo bitno da vjera u sebi ne sadri nikakvih spornih dogrnatskih problema koji bi djelovali kao uzrok sporova i sukobljavanja. Perzijska okupacija zapadne Mezopotarnije, Sirije, Palestine i Egipta oslo-bodila je tarnonje monofizite neizdrivog pritiska pravovjerne carigradske crkve. A kad je Bizant te pokrajine ponovo stekao, prevladalo je ope uvje-renje da je nuno dati neke koncesije monofizitima koje bi premostile ne-slaganja. Zbog toga su u Carigradu i vlast i crkva postale sklone izmirenju. Carigradski patrijarh Sergije ve je 616. poeo iznositi miljenje da iznad dviju zasebnih naravi u Kristovoj osobi postoji jedna i jedinstvena ener-gija. Takvo rjeenje inilo se Herakliju pogodnom osnovom za pregovore s monofizitskim biskupima. Monoenergetizam odluno je zagovarao i novi aleksandrijski patrijarh Kir, pa je 3. VI. 633. sklopljen sporazum kojirn je u 7 lanaka proglaeno uenje o jednoj energiji i dvije Kristove naravi. Ali ta je formula bila samo dogovorni zakljuak izrneu dravne vlasti i najvieg sveenstva. Shvaanja koja su ve bila duboko ukorijenjena u svi-jesti irokih slojeva stanovnitva nisu se mogla prilagoditi kompromisima stvorenima iz politikih razloga. Zbog toga su izbila snana ogorenja i kod katolika i kod monofizita. 1 papa Honorije nije bio zadovoljan monoenerget-skom formulom, premda je naelno odobravao nastojanje da doe do izmi-renja meu crkvama. Zbog toga je sugerirao zarnisao o dvije naravi, ali o jednoj volji koja odreuje djelovanje Krista. Pod papinim utjecajem pa-trijarh Sergije je zaista odbacio monoenergetizam i prihvatio objanjenje o jednoj volji koja podjednako vlada i boanskom i Ijudskom naravi u Kristu (monoteletizam). Na toj osnovi Heraklije je 638. objavio edikt pod nazivom Ektezis koji je ozakonio rnonoteletsku formulu kao obaveznu. Ali m katolici m monofiziti nisu eljeli prihvatiti ni taj kompromis. U meuvremenu je umro i papa Honorije, a njegovi su nasljednici odreda odbijali monoteletsku forrnulu. Time je u odnosima izmeu Bizanta i papinstva izbila nova teka kriza koja je potrajala gotovo etrdeset godina. A za istone pokrajine, Siriju, Palestinu i Egipat problem ujedinjenja s Carigradom ili Rimom postao je.rneutim bespredmetan zbog arapske invazije koja ih je zauvijek odsjekla od bizantske dravne cjeline.

120

7. LANGOBARDI U ITALIJI

' Dolazak Langobarda u Ital'iju (568) nije bio samo vojni pohod, nego seoba s porodicama i svom pokretnom imovinom. S njima su se kretali i otkinuti dijelovi nekolicine drugih germanskih naroda, Sarmata, Slavena i Bugara. Langobardi su poslije osvojenja Akvileje najprije zauzeli niz pograninih utvrda prema Alparna i time se osigurali od eventualnih opasnosti sa sje-vera. U tim su tvravama postavili svoje posade (arimane) i naselili ih na dravnim imanjima u okolici utvrenja, uz uvjet da za dobivene posjede pla-aju dravi dabinu. Tek nakon toga, oni su tijekom 569. osvojili Padsku ni-zinu sve do Apenina. Bizantu je na sjeveru ostala obala Ligurije sa enovom i Savojom u pozadini, zatirn rnali dio pokrajine Venecija i jadranska obala podno sjevernih Apenina, s Ravennom i Pentapolom (Petograe, od Riminija do Ankone). Tek poslije trogodinje opsade osvojena je Pavija, pa je postala prijestolnicom njihova kralja Alboina. Langobardi su bili veoma okrutni osvajai. Svoju su estinu naroito usmjerili protiv veleposjednika i Crkve jer su to bila glavna uporita bizant ske vlasti. ini se da je Alboin pokuavao ublaiti neprijateljstvo prema Rim-Ijanima, ali se langobardska vojnika aristokracija pobunila protiv toga i Al-boin je bio ubijen (572). U dvije slijedee godine bila su ubijena i dva sli-jedea langobardska kralja, a velikai vie i nisu, punih deset godina, birali kralja, nego su zaposjednute zemlje podijelili na tridesetak vojvodstava u kojima su vojvode na svom podruju vrile svu vlast. Za tih deset godina izvreno je konano naseljavanje Langobarda u sjevernoj Italiji. Njihovi vojskovoe i drugi vii zapovjednici preuzeli su sva dravna imanja i sve crkvene zemljoposjede a i ona privatna velika imanja koja su bila bez gospodara ili s kojih su osvajai dotadanje vlasnike naprosto protjerali. Ostali Langobardi, okupljeni u svoje rodovske zajednice (fare), smjestili su se na srednje i rnanje posjede Rimljana poto su i njih ili odagnali ili podvrgli u zavisan poloaj. Usporedo s time nastavilo se prodiranje u unutranjost Poluotoka. Pokuaj Bizantinaca da se tome odupru bio je slomljen. Preko Toskane vr-ili su pritisak prema Rimu, a dvojica njihovih vojskovoa prodrli su prerna jugu i u sreditu Poluotoka forrnirali vojvodstvo Spoleto, te junije od njega vojvodstvo Benevent. Bizantincima je ostao Napuljski zaljev, okolica Gaete, Apulija i Kalabrija, a u srednjoj Italiji samo juna Toskana i rimska oblast. To podruje povezivala je s Pentapolom i Ravenskom oblasti samo uska traka preko Apenina. Tu je najsnanija bizantska utvrda bro grad Perugia (Perua). Uskoro poslije formiranja svojih teritorija Langobardi su preko Alpa poeli napadati franako podruje, ali su ih Franci uspjeno suzbijali. Tim sukobima zapoinje trajno neprijateljstvo izmeu Langobarda i Franaka koje je poslije 200 godina okonano unitenjem sarnostalne langobardske drave. Opasnost od Franaka, poticana sporazurnirna s bizantskom upravom u Italiji, uvjerila je langobardske vojvode da im je ipak potrebna zajednika kraljevska vlast, pa su 584. za kralja izabrali Autarija. On je Bizantincima preoteo jo nekoliko preostalih utvrda u Alpama, osvojio obalno podruje u pokrajini Veneciji i uspjeno odbio dva opasna franaka napada na sjevernu

121

Naseljenje Langobarda u Italiji.

Italiju. Autarijev nasljednik Agilulf uspio je sklopiti privremeni mir s Francima, pa je zatiin suzio obru oko Ravenne i smanjio bizantsko podruje oko Rirna. Langobardi su u Italiju doli kao arijanci, pa je i to, uz njihovu pohlepu za crkvenim zemljoposjedima, razlog njihova neprijateljstva prema Crkvi i prema papinstvu. Savez Crkve s Bizantom protiv zajednikog neprijatelja bio bi, stoga, prirodan. Ali svemo careve linosti i njegovo podvrgavanje ak i dogmatske problematike politikim interesima drave ispunjalo je rim-ske biskupe tenjom da budu i vjerski i politiki nezavisni od Carigrada. Zakonska osnova za takvu samostalnost bile su odredbe Justinijanove Pragmatike sankcije kojom je pravo biranja mjesnih i provincijskih funkcio-nara bilo preputeno biskupima i velikim zemljoposjednicima, a njihova je slubena djelatnost podvrgnuta kontroli biskupa. Tako je rimski biskup imao zakonito pravo da sebe smatra nadreenim svim slubenicima grada Rima i o njemu ovisnoga teritorija. Zamisao o pretvaranju te samostalnosti u poli-tiku teritorijalnu vlast ostvarivala se postupno, sve do sredine VIII. st. kad je formirana tzv. Papinska drava. U najkritinije doba langobardske ofenzive protiv ostataka bizantskih posjeda u Italiji na poloaj rimskoga biskupa (pape) doao je Grgur I. (590 604). Zatekao je crkvu u znatnim materijalnirn tekoama jer su joj Lan-gobardi oduzeli sve zemljoposjede u pokrajinama koje su zaposjeli. Da bi te gubitke nadoknadio, Grgur I. je proveo vrstu organizaciju onih imanja koja su crkvi preostala u pokrajinama pod bizantskom vlau. Za drutveno-eko-nomske odnose koji su se izgraivali u tadanjoj Italiji taj je organizacioni sistem sluio kao model po kome su se oblikovali proizvodni odnosi i na drugim velikim zemljoposjedima. Velika podruja u crkvenom posjedu bila su razasuta po mnogim pokrajinama koje su ostale izvan domaaja lango-bardske vlasti. Na elo svakoga takvog podruja (patrimonija) papa je po-stavljao jednoga akona kao upravljaa (rektora), a on je onda u ime crkve tu zemlju u obliku nekoliko zasebnih imanja (fundusa) davao u zakup. Dio takvog fundusa ili domene uzimao je pod obradbu sam zakupac, a ostatak je u esticama dodjeljivan kolonima koji su zakupcu davali dio od uroda u naravi ili u novcu, a ovaj je plaao ugovorenu zakupninu rektoru. Prihodi od svih patrimonija stjecali su se u Rimu. Osiguravi na taj nain privrednu osnovicu crkvene djelatnosti, Grgur se pobrinuo i za strukturalno jaanje same crkve. Sistematski je obnavljao biskupije i odluno utjecao na izbor biskupa. Strogim mjerama trudio se da oni ispravno vre svoju vjersku funkciju a i dunost nadzornika nad svjetovnim vlastima u gradovima i provincijama. Pomagao je osnivanje benedik-tinskih samostana po uzoru na samostan na Montecassinu to ga je jo 529. osnovao Benedikt iz Nursije i dao mu strog pravilnik redovnikog ivota (Regula monachorum). U doba Grgurova pontifikata Bizant nije bio u mogunosti da u dovoljnoj mjeri prua pomo ni svojim politikim podanicima u Italiji a ni papinstvu, pa je papa vrio ne samo nadzor nad civilnirn slubenicima bizantske vlasti u Rimu i njegovu okrugu (Partes romanae), nego je upravljao i obrambenim pothvatima, vodio brigu o opravci gradskih zidina, o opskrbi stanovnitva hranom, a vrio je i imenovanja niih vojnih zapovjednika. Takvo faktino vrenje svjetovne vlasti bilo je zapravo jedina mogunost da se Rim sa svojim gravitacionim podrujem odri pred nadiranjem 123

Langobardska eljezna kruna. Rad s kraja VI. st. Langobarda, jer su i u Ravenskom egzarhatu prilike bile kaotine. Dolazilo je do pokuaja da se egzarh proglasi nezavisnim vladarem u Italiji, pa je voj-ska takve pobune morala guiti. Situaciju su pogoravale i vjerske borbe oko kristolokih forrnula u Bizantu. Premda su pape eljeli zajedniko prihva-anje opepriznatih vjerskih uenja, oni nisu mogli odobriti monoteletizam to ga je ediktom Ektesis 638. bio proglasio car Heraklije. U Bizantu su meutim smatrali da treba svaku debatu o tim pitanjima naprosto zabraniti, pa je Heraklijev nasljednik Konstans II. (641668) vjerskim manifestom, koji je poznat pod nazivom Typos, god. 648. zabranio svaku daljnju raspravu o problernu boanske i Ijudske naravi u Kristu. A kad se papa Martin I. tome diktatu suprotstavio, ravenski je egzarh papu po carevu nareenju uhapsio i otpremio u Carigrad gdje je osuen na progonstvo pa je i umro kao zato-enik u Hersonu (657). Nakon toga dva idua pape nisu dodue prihvatila rnonoteletizam, ali nisu ni krili propise Typosa. Dotle se vlast Langobarda u Italiji osvojenjem Ligurije sa enovom kon-solidirala. Poetkorn druge polovice VII. st. oni su napustili arijanstvo i pri-hvatili katolicizam i samim time postali manje opasni za interese papinstva, utoliko vie to je 622. kraljem postao Grimoald, dotadanji vojvoda Bene-

124

venta. On je uspio nametnuti kraljevski autoritet svim vojvodstvima pa je tako i na vjerskom i na politikom planu osigurao provoenje jedinstvene politike. Ovako ojaala langobardska drava postala je veoma opasna za nastojanje Carstva da se odri u Italiji. Zbog toga je Konstans II. 663. pokuao energinim vojnim pothvatom okonati postojanje langobardske drave, ali je poraen, pa su Langobardi u Kalabriji skuili bizantski posjed na krajnji jug toga italskog potpoluotoka oko Otranta. Nakon Konstansove smrti (668) pape su obnovili borbu protiv monoteletizma. Ali sada ni Carstvo vie nije bilo zainteresirano da ga brani. Izrneu 636. i 666, za samih trideset godina, Arapi su Bizantu preoteli niz isto-nih pokrajina: Siriju, Palestinu, Egipat i Armeniju, koje su bile najuporniji branitelji monofizitizma. Zbog toga monoteletska kompromisna formula vie nije bila potrebna i Carstvo ju je u interesu izmirenja s papinstvom odbacilo. Na VI. ekumenskom koncilu u Carigradu (680/81) monoteletizam je konano ^ osuen i njegova formula ponitena. U isto vrijeme Carstvo je uvidjevi uzaludnost svojih pretenzija da zavlada cijelom Italijorn, sklopilo inir s Langobardima i priznalo faktino stanje na Poluotoku (680). Ovakvi neuspjesi bizantske politike na Zapadu znatno su ojaali poloaj papinstva. Ono je sada ivjelo u dobrim odnosima s Langobardima, a odrvalo se nasilnom pokuavanju careva da mu nametnu vjerski diktat proizaao iz bizantskih politikih potreba.

8. VIZIGOTSKA HISPANIJA Politiki razvitak Poslije bitke kod Vouillea Vizigoti su izgubili cijelu Galiju osim Septimanije, a kraljem im je proglaen malodobni sin Alariha II. Amalarih, po majci unuk ostrogotskog kralja Teo-doriha I. Ostrogotska intervencija spasila je Vizigote od izgona i iz toga kraj-njeg ostatka njihovih posjeda na sjeveru od Pireneja. Ali za tu pomo vizi-gotska je drava morala priznavati zavisnost od Ostrogotskog kraljevstva u Italiji sve do Teodorihove smrti (526). Poslije toga datuma Amalarih se osa-mostaljuje, ali ostaje sam pred franakom opasnou. No Vizigotima je ipak uspjelo da sauvaju Septimaniju nizom obrambenih bitaka protiv osvajaa sa sjevera. Sve do sredine VI. st. njihova je vojna panja bila usredotoena samo na tu oblast u Galiji. Ali sa smirenjem franakoga pritiska, Vizigoti poinju shvaati privrednu i politiku vanost junijih pokrajina na Pirenejskom poluotoku gdje su hispano-rimski veleposjednici upravljali svojim imanjima gotovo kao da i nije dolo do vizigotskog osvojenja. Da bi afirmirali svoju vlast i ondje, uputili su jaku vojsku na jug, u Betiku, ali su kod Kordove bili poraeni. Neuspjeh je izazvao nezadovoljstva u redovima njihove vojne aristokracije i tadanji kralj Agila je zbaen. U suparnikoj borbi oko kra-Ijevske asti, jedan je od pretendenata, Atanagild, koji je bio sklon katoli-cizmu, zatraio pomo od Istonorimskog carstva. Dobivi od Justinijana I. manji odred vojnika, svladao je svoje protivnike i postao kraljem, ali je mo-

125

rao ustupiti Carstvu cio jugoistok Poluotoka ' jo usto priznati vrhovnu vlast bizantskoga cara. Nakon toga gubitka, Atanagild je sredite svoje vlasti prenio iz Barcelone u Toledo (Toledsko kraljevstvo Vizigota). Ovisnost vizigotske drave o Carigradu i brojnost bogate i mone hispano-rimske aristokracije u toj dravi omoguile su snaan utjecaj rimsko-bizantske civilizacije i uporno odravanje antike batine na Poluotoku. U takvim okolnostima politika vizigotske vlasti neizbjeivo je morala te-iti usvajanju tih tekovina, ali i odranju svoje supremacije. No to nije bilo mogue bez daljnjih vojnih i politikih uspjeha. Na sjeverozapadu Poluotoka jo je uvijek postojalo Svevsko kraljevstvo; u Kantabrijskim brdima Vaskonci ili Baski bili su nezavisni, a u Betiki i Kartageni vladali su Bizantinci. U posljednjoj etvrti V. stoljea vodile su se preteno uspjene borbe sa sva tri protivnika, pa su Vizigoti uspjeli proiriti prostor koji im je dotad pripadao. Ali unutranji sporovi na vrhu drutveno-politike Ijestvice ometali su konsolidaciju. Katolika crkva je nastojala da za svoju vjeru a protiv arijanstva pridobije ak i lanove kraljevske obitelji. Kralj Liuvigild (573 586) nastojao je opreku izrneu katolika i arijanaca premostiti kompromisom, pa je 580. sazvao zajedniki koncil biskupa i jedne i druge sljedbe u Toledo. A kad je veina biskupa odbacila svaki sporazum, zapoeli su progoni ka-tolika. Uz katolicizam pristao je meutim i kraljev stariji sin Hermenegild, oenjen franakom princezom. Izbila je pobuna u kojoj je Hermenegilda potpomagala hispano-rimska katolika aristokracija, a saveznici su mu bili Svevi, Baski i Bizantinci. U graanskom ratu koji je planuo Liuvigild je po-bijedio, zarobio i dao smaknuti svoga sina Hermenegilda. Zatirn je, godine 485, unitio kraljevstvo Sveva, okupirao zemlju Baska i suzbio napad Franaka koji su pokuali osvetiti pogibiju Hermenegilda i njegove ene (franake princese Ingonde). Ali Liuvigildov mlai sin i nasljednik na prijestolju, Rekared (586 601) uvidio je pogubnost vjerske borbe. Obustavio je progone katolika i 589. dao sazvati sabor svih crkvenih visokih dostojanstvenika u Toledu (II. Toledski sabor) na kome je pokrenuo debatu o prednostima jedne i druge vjere i naj-zad se izjasnio u prilog katolicizrna. Njegovo opredjeljenje slijedio je zna-tan dio vizigotske aristokracije i arijanskog sveenstva. No arijanska opo-zicija ostala je snana, pa su neki vizigotski magnati dizali i ustanke, iako bez uspjeha. Rekaredova vjerska politika osigurala je Vizigotskom kraljevstvu dobre odnose s Bizantom i papinstvom, a priguenje arijanske opozicije pribavilo je zemlji unutranje smirenje. U novonastaloj situaciji Rekared je reformirao dotadanje vizigotsko zakonodavstvo u smislu smanjivanja pravne nejedna-kosti Rimljana i Gota i jaanja katolike crkve. Rezultati njegovih mjera ne-sumnjivo su znaili afirmaciju kraljevske vlasti. Ali ve u drugoj godini vladavine Rekaredova sina gotska arijanska ari-stokracija izvrila je odmazdu. Mladi kralj Liuva II. zbaen je i ubijen, a na prijestolje je uzdignut jedan predstavnik pobunjenika. On je odmah restau-rirao arijanstvo. No to je izazvalo nove pobune i srnjenu jo dvojice vladara.

Do novoga sreenja dolo je za vrijeme kralja Sizebuta (612620). On se vratio katolicizmu. Ojaan time, iskoristio je tekoe s kojima se borila bizantska drava pa je preoteo jugoistoni dio bizantskih posjeda u Hi-spaniji.

126

Zbog njegova katolikog uvjerenja i naklonosti prema crkvi, suvremeni pisci slave Sizebuta kao uviavnog i blagog vladara. Ali upravo je on zapoeo prve krvave progone idova u zapadnoevropskim zemljama. Pod prijetnjom konfiskacija, progonstva i tjelesnih kazni primorao je vie od 90.000 idova da se pokrste. Mnogi drugi nemilosrdno su kanjavani ili prisiljavani da se isele. Kao i ranije Rekared, Sizebut je pokuao ostvariti nasljednost kraljevske vlasti. Ali njegova sina zbacio je s prijestolja vojvoda Svintila (620 631). On je preoteo i zapadni preostatak bizantskih posjeda u Spanjolskoj i po-novo upokorio Baske. Tako je Svintila bio prvi vizigotski kralj koji je, dvje-sta godina poslije prvoga dolaska Vizigota u Spanjolsku, zavladao cijelim Pi-renejskim poluotokom. Premda je Svintila postigao tako znatne rezultate, njegova je politika jaanja kraljevske vlasti izazvala estoko protivljenje aristokracije, pa je Svintila 631. zbaen, a IV. sabor svjetovnih i crkvenih velikaa u Toledu proglasio je 633. vizigotsko kraljevstvo izbornim. Time je bila ozakonjena pobjeda aristokracije u njenorn viedesetljetnom odupiranju kraljevskoj vlasti koja je nastojala centralizirati politiku mo u svojim rukama. Odsad su kraljeve imali pravo birati velikai i biskupi na svojim saborima pa je kraljevska vlast trebala da postane ovisnom o volji velikaa. Pod takvim okolnostima u deset narednih godina izredala su se na prije-stolju tri vladara, sva trojica tienici sveenstva. Ali 642. svjetovna je ari-stokracija nametnula svoga kandidata, Hindesvinta (642653). Suprotno oe-kivanjima, on se pokazao pobornikom neosporne kraljevske sile, pa je smje-sta poduzeo okrutne rnjere u slarnanju svih protivnika nasljednoga kraljev-skog prava i nepobitne supremacije kralja nad velikaima. Pri tome je dao pobiti vie od 500 najuglednijih magnata. Njihovu je imovinu konfiscirao, a lanove njihovih obitelji pretvorio je u robove kraljevskog fiska. VII. Toled-ski sabor potvrdio je njegove mjere i ozakonio najtee kazne za bunu protiv kraljevske vlasti. Ali ve je vladavina Hindesvintova sina Rekcesvinta (653672) donijela preokret i nove pobjede aristokracije: na VIII. koncilu u Toledu on je dobio oprost od zakletve to ju je poloio svome ocu da nee oprostiti ni jednom pobunjeniku protiv kraljevske vlasti. Ujedno je obnovio zakonski propis po kome kraljeve biraju iskljuivo crkveni i svjetovni velikai. Najznaajnije djelo Rekcesvintove vladavine bilo je potpuno izjednae-nje Vizigota i Rimljana pred zakonom. Godine 654. ukinuto je, naime, naelo po koine za Rimljane vae rirnski a za Gote gotski zakoni. Za sve podanike, bez obzira na njihovu etniku pripadnost, donesen je jedinstveni zakonski zbornik pod naslovom Liber judiciorum. Po svom sadraju, on se oslanjao na starije zakonske odredbe vizigotskih kraljeva, ali je uvelike izraavao pro-mjene u imovnim, drutvenim, etnikim i politikim odnosima to su se u postupnom procesu feudalizacije izvrile u vizigotskoj dravi tijekom VI i VII. stoljea. Pa ipak, vizigotski su velikai i dalje vodili borbu protiv kraljevske vlasti. Ona je veoma angairala i kralja Varnbu (672680), tako da je u

vizi-gotskoj panjolskoj proao gotovo nezapaen veoma vaan dogaaj to se zbio u sjevernoj Africi. Ondje su arapski osvajai preoteli Bizantincima Tanger, na junoj obali Gibraltarskog tjesnaca. Uskoro zatiin jedna je arapska flota napala panjolske obale, ali ju je Vambina mornarica s lakoom razbila.

127

Codex Vigilanus: minijatura s likovima kraljeva Hindasvinta i Rekcesvinta. 2. pol. VII. st. U to vrijeme jo nitko u panjolskoj nije slutio da e propast vizigotskog kraljevstva doi upravo od tih prekomorskih neprijatelja. Raunajui prije svega s opasnou estih unutranjih ratova s velikakom opozicijom, Vamba je nastojao ojaati vojsku. Nekadanja praksa ope vojne dunosti svih slobodnih Ijudi nije se vie mogla primjenjivati zbog veorna uznapredovalog procesa siromaenja slobodnih seljaka i njihova za-padanja u ekonomsku i socijalnu zavisnost. Prilagoavajui se tome fakti-nom stanju, Vamba je donio zakon po kome svaki zemljoposjednik mora u rat dovesti jednu desetinu svojih zavisnih Ijudi. Da bi crkvu uinio pouzda-nijim osloncem svoje vlasti i da bi je pretvorio u protivuteu svjetovnim velikaima, Vamba je potakao XI. crkveni sabor u Toledu da obnovi disci-plinu rneu sveenstvom koje se povodilo za raspusnim ivotom svjetovnih velikaa. Ali time je sveenstvo samo ogorio, pa je Vamba, obolivi, pod nejasnim okolnostima uklonjen s prijestolja. Nakon toga zaredalo je jo pet vladara na vizigotskom prijestolju, svi odreda upleteni u borbe oko dvaju suprotnih naela o dolasku na prijestolje: nasljednog i izbornog, koja su se temeljila na dubljoj dilemi izrneu tenje k autoritativnoj kraljevskoj vlasti i tenje k samostalnosti magnata na njihovim velikim imanjima.

128

Vizigotska Hispanija Pretposljednji od vizigotskih kraljeva, Vitica (697709) elio je takoer da nasljedstvo osigura svome sinu; ali skuptina crkvenih i svjetovnih veli-kaa izabrala je za kralja vojvodu Betike, Rodriga. U borbama koje su se rasplamsale, pobijedio je Rodrigo. ini se da su Vitiini potomci upravo zbog toga upomo pozvali arapske ete iz sjeverne Afrike. Namjesnik vrhovnog poglavara rnone arapske drave koja se u meuvremenu formirala na Istoku, sa sjeditem u Damasku, odobrio je jednom svome oficiru, Tariku, da se odazove pozivima iz panjolske. U tome asu (god. 711) ni u Africi jo nitko nije slutio da e ta akcija biti poetak arapskog osvojenja najzapadnijega poluotoka na jugu Evrope. 9 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka 129

Autoportret pisara Vigile koji je izradio Codex Vigilanus.

Privredni i Otkako su Vizigoti 376., uzmiui pred Hunima, preli drutveni odnosi; na teritorij Carstva, pa do 507., kad su se, uzmiui rana feudalizacija pred Francima, povukli iz Akvitanije na Pirenejski po-luotok, proteklo je vie od 130 godina. U tome trenutku nije meu Vizigotima vie bilo ni jednoga ivog ovjeka koji se nije rodio na tlu Carstva, na kome su od davnina vladale rimske institucije i privredno-drutveni odnosi karakteristini za posljednja stoljea antike. U svom novom boravitu u Hispaniji, nakon to im je od njihovih pri-janjih posjeda u Galiji ostala samo Septimanija (teritorij koji je prema istoku graniio uem Rhone), Vizigoti su ivjeli odvojeni bedemom Pire-neja i Alpa od drugih podruja kojima su zavladali Germani. Poslije ivota etiriju njihovih pokoljenja uvijek u podrujima na kojima su brojem, pri-vredno-drutvenom razinom i kulturom bili nadmoniji starosjedioci negoli vizigotski osvajai, oni su se na Pirenejskom poluotoku nali odrezani od

130

bilo kakve znaajnije mogunosti da se etniki obnavljaju iz germanske po-zadine. Pri tome, u poetku VI. st. svih je Germana (Gota i Sveva) bilo otpri-like 34/o od ukupnog broja stanovnika tadanje panjolske. U takvim okolnostima ukljuivanje Vizigota u proces stvaranja rano-feudalne privredne i drutvene strukture vrio se sa znatnim udjelom anti-kih tradicija i elemenata proizalih iz postupnog naputanja robovlasnikog drutvenog poretka, slino kao u Bizantu i u Italiji, ali i sa vanim specifi-nostima u usporedbi s te dvije zemlje. Te specifinosti rezultat su niza konkretnih povijesnih zbivanja. Nain naseljavanja Germanski doseljenici nisu se ravnomjerno Vizigota razmjestili na Pirenejskom poluotoku. Sjeveroistoni dijelovi saSeptimanijom, kao i Galisija (gdje su ivjeli Svevi), imali su vei postotak Germana. Centar i jug Poluotoka ostao je sve do sredine VI. st. gotovo sasvim u rukama starog stanovnitva, pa su ti dijelovi priznavali samo nominalnu vlast vizigotskog kraljevstva. Ali i u onim oblastima gdje je gustoa vizigotskog stanovnitva bila vea, samo je dio njih ivio u kompaktnim germanskim naseobinama, zbog naina kako su Vizigoti zauzimali zemlju u podrujima gdje su se naselili. Na temelju Eurihova zakona iz 475. vidi se da su Vizigoti zaposjedali zemlju dvojako. Domene nekadanjeg carskog fiska prele su u cijelosti, zajedno s kolonima i robovima koji su ih obraivali, u vlast gotskog kralja. Naprotiv, velike i srednje zemljoposjede hispano-rimske aristokracije, crkve i kurijala, kao i inale zemljoposjede slobodnog seljatva zauzimali su tako da su dobivali 2/3 oranica, polovicu uma te stanoviti dio panjaka, inven-tara, robova i kolona. Pri takvorn zauzimanju zemlje Vizigoti su tek izuzetno osnivali kom-paktna vizigotska naselja. U veini sluajeva oni se ukljuuju u postojea naselja malih zemljoposjednika ili u naselja zavisnog stanovnitva na posje-dima hispanorirnskih magnata. U oba ta sluaja nastaju mjeovita sela vizi-gotskog i hispanorimskog stanovnitva. Posjedovni odnosi Ondje gdje su formirana ista

germanska naselja ini Vizigota. su u prvoj polovici V. st. jo postojali ostaci

se da

stare germanske rodovske zajednice. Ali u Eurihovu zakonu iz 475. nema tome vie ni traga. U njemu su (za razliku od situacije kod Franaka na prijelazu V. u VI. st., tj. u vrijeme objavljivanja Salijskog zakona) sauvana samo jo fragmentarna svjedoanstva o nekadanjem po-stojanju susjedske opine ili marke. Potpuno i neogranieno vlasnitvo nad zemljom postojalo je ve i nad oranicama i nad ostalim iskoristivim zemlji-tem, pa je privatno vlasnitvo ve uvelike razgraivalo gospodarsku i dru-tvenu strukturu marke otvarajui time slobodan put dalekosenoj imovinskoj, pa zatim i drutvenoj diferencijaciji meu vizigotskim stanovnitvom. Razgradnja rodovskih drutvenih odnosa vrila se jo bre u mjeovi-tim naseljima, gdje su utjecaji privrednih i drutvenih odnosa, batinjenih iz antikih vremena, djelovali na Vizigote jo snanije i neposrednije. \ Prema tome, Vizigoti su se po dolasku u Junu Galiju i Hispaniju uklju-ili u imovinske odnose kasne antike svojim vlastitim procesom naputanja

131

stare germanske rodovske strukture, kao i drugi germanski narodi na tlu Carstva. Ali u tom su procesu oni doprli najdalje, pa time u sintezu i daljnju evoluciju dvaju procesa naputanja preivjelih drutvenih odnosa (rodovskoga i robovlasnikog) unose veoma malo preitaka rodovske strukture. Imovinska Alodijalno posjedovanje zemlje ostvarilo se kod Vizigota diferencijacija. ve u prvoj polovici V. st. U drugoj polovici toga stoljea znatan dio slobodnih malih zemljoposjednika vizigotskog podrijetla ve je procesom imovinske diferencijacije zapao u znatne tekoe. Prema podacima Eurihova zakona iz 475. mnogi Vizigoti vie nemaju vlastite zemlje ili je nemaju dovoljno, pa se upoljavaju kao radna snaga na zemlji imunijih Vizigota ili Hispano-Rimljana i zapadaju u ropstvo ili privredno zavisan poloaj. Ovakvo ekonomsko stanje oitovalo se i na podruju pravne jednakosti. Brak osiromaenih Vizigota s kerirna njihovih imunijih suna-rodnjaka smatrao se krajem V. st. nedopustivom sramotom, a sudski

pro-goni kanjavali su siromahe za jednaka krivina djel.a teim i sramotnijim kaznama negoli bogate. Ovakvirn procesom imovinske i drutvene diferencijacije nekadanja se homogena etnika cjelina Vizigota ralanjuje. Dok jedan dio seljatva si-mai, drugi njegov dio (oni koji su stekli bolju zemlju i raspolagali neslo-bodnom ili zavisnom radnom snagom) bogatio se i u svome posjedovanju prikupljao vikove zemljoposjeda nad prosjekom seljakih estica. S vre-menom, takvi su iniuni seljaci vikove steene zemlje mogli ak davati na

Vizigotsko graditeljstvo: crkva u San Juan de Bafios, i'z 661.

132

obradbu svojim osiromaenim sunarodnjacima, uz uvjet da od sveukupnog uroda sa dodijeljene estice dobivaju dogovoreni dio. Osiin ovakvog izdizanja na temelju spontanoga ekonomskog procesa, dio Vizigota stekao je znatno povoljniji privredni i drutveni poloaj u vezi s izgradnjom nove politike vlasti na osvojenom dravnom teritoriju. Stara rodovska i ratnika aristokracija, koja je bila na elu naroda u vrijeme seobe, dobivala je prilikom zaposjedanja Akvitanije i Hispanije znatno vee komplekse

zemlje na raun ekspropriiranih hispano-rimskih veleposjednika, a takoer je od kralja primala velika imanja iz fonda kraljevskog zemljopo-sjeda kao nagradu za vrenje razliitih funkcija u kraljevoj slubi. Time se osim srednjeimunih seoskih zemljoposjednika vizigotskog pod-rijetla stvarala i vizigotska zemljoposjednika aristokracija, vezana uz kralja slubom na dvoru, u vojsci i u administraciji irom zernlje. Sa zemljom ta je aristokracija dobivala i obraivae te zemlje: robove i kolone, pa je na temelju eksploatacije njihova rada stekla novi temelj svoje drutvene istak-nutosti, bitno razliit od njihova nekadanjega prvenstva u rodovskom drutvu. Imovinsko i drutveno razvrstavanje Vizigota na tri temeljne grupa-cije vrilo se neposredno i ak u uzajamnoj zavisnosti s daljnjom diferencijacijorn meu Hispano-Rimljanima. Specifine izmjene U vrijeme pada Zapadnorimskog caru drutvenoekonomskim odnosima stva u Junoj se Galiji glavni dio kod Hispano-RimIjana. zemlje nalazio u rukama veleposjednika. a) SIobodni seljaci Ali osim njih sauvao se i sloj malih zemljoposjednika koje izvori nazivaju p]ebs ili rustici (puk ili seljaci). Jedan dio tih rnalih seoskih zemljoposjednika pretrpio je znatne tete time to je vizigotskim doseljenicima morao ustu-piti 2/3 svojih oranica i 1/2 drugih zemljita zajedno s dijelom zgrada i in-ventara. Zbog toga su u mjeovitim selima upravo ti seljaci zapadali u dugove, prodavali preostale dijelove svoje zemlje i gubili sposobnost da se uzdravaju samostalnim gospodarstvom. Svi ti hispano-rimski seljaci doivIjavaju istu sudbinu kao i osiromaeni Vizigoti. Izgubivi imetak, i jedni i drugi spaavaju se od propasti time to preuzimaju estice zemlje od velikih zemljoposjednika ili od svojih obogaenih suseljana, uz uvjet da vla-sniku takve estice daju obroke od plodova svoga rada (precaria data, dani prekarij). Postojala su i druga dva oblika prekarija (precaria oblata i pre-caria remuneratoria), u sluaievima kad seljak vie nije imao dovoljno radne stoke, alata i sjemena ili kad mu je estica bila premalena, pa je tu svoju esticu predavao velikau ili crkvi i zatim tu istu zemlju, u istom opsegu ili poveanu, uz dodatak radne stoke i inventara, dobivao kao posjed koji e obraivati uz obavezu da novom vlasniku plaa obroke u naravi. Do poetka VII. stoljea proces ekonomskog propadanja hispano-rim-skih slobodnih malih zemljoposjednika razvio se ve dotle da je naziv pau-peres (siromasi) postao sinonim za slobodnog

seljaka. Ti siromasi ili infe-riores (nii), za razliku od imunih i samostalnih obraivaa (majores, vii), ve su i po svom pravnom i socijalnom poloaju bili degradirani na niu razmu. Tako zakonski propisi kanjavaju za lano svjedoenje ovjeka iz kategorije inferiores ropstvom, a ovjeka iz kategorije majores samo obave-

133

zom o naknadi tete. Nii nemaju pravo tuiti sudu vie, a i vjerodostojnost njihova svjedoenja pred sudom je ograniena. Na taj nain slobodni hispano-rimski seljaci, koji su zbog svoga osiro-maenja zapadali u ekonomsku zavisnost i pretvarali se u obraivae tue zemlje, gubili su tirne i svoj socijalni status punopravnosti. Sloboda i rav-nopravnost oituju se kao zavisne o imovnom stanju. S osiromaenjem i ekonomskom nesamostalnou jednakopravnost se gubi a sloboda skuava i obara na nii stupanj. b) Koloni. Ovakvim razvitkom i gotski i hispanorimski nekad potpuno slobodni i nezavisni mali obraivai zemlje pribliavali su se po svom faktino poloaju jednoj kategoriji neposrednih obraivaa zemlje koje je vizigotska drava, kao i ostala tzv. barbarska kraljevstva, batinila iz epohe kasnoga Rimskog carstva. Bili su to koloni. 1 oni su bili obrai-vai zemljinih estica koje su pripadale dravnom fisku, crkvi ili svjetov-nom zemljoposjedniku i obraivali je uz uvjet da vlasniku plaaju obroke od uroda. No dok su prekaristi bili dodue zavisni o gospodaru zemlje, ali su sauvali svoju osobnu slobodu, premda i sa skuenim i degradiranim pravima, koloni nisu mogli napustiti gospodarevu zemlju kad to zaele. Osim dabinskih obaveza u naravi morali su i raditi na onom dijelu zemlje to ga je gospodar zadrao za sebe da je obrauje u vlastitoj reiji. Svaki pokuaj kolona da pobjegne sa zemlje kanjavao se pretvaranjem kolona u roba. Za poloaj kolona u cjelini je karakteristina veoma rana, potpuna ve-zanost te kategorije radne snage uz gospodarevu zernlju, pa je vizigotska epoha, u tom pogledu, ostvarila ubrzanje i poopenje razvitka koji je za-poeo na zemljoposjedima ve u antiko doba. c) Opi poloaj robova Primjena robovskog rada bila je u vizigotskoj Hi-i osloboenika. spaniji veoma rasprostranjena. Robova je bilo na

imanjima i vizigotske i hispano-rimske aristokra-cije, na imanjima crkve, srednjih zemljoposjednika obiju nacija i na domenama kraljevskoga fiska. Vizigotsko zakonodavstvo brojnim je propisima zatiivalo eksploataciju robovske radne snage, pa je ak pomagalo i pre-tvaranja slobodnih Ijudi u robove, za neplaanje dugova, za prodavanje slobodna ovjeka u ropstvo, za otmice, silovanja, prostituciju i mn. dr. Tim obiljem kazni koje su slobodna ovjeka pretvarale u roba vizigotsko zakonodavstvo uvelike odudara od rimskog zakonodavstva i zakona drugih bar-barskih kraljevstava. Uzrok tome bila je sve izraenija potranja velikih zemljoposjeda za vezanom radnom snagom. Takvo irenje opsega ropstva ipak nije znailo povratak na robovlasnike drutvene odnose. U stvarnosti, poloaj robova bio je veoma slian poloaju kolona. Sauvala se pravna koncepcija ropskog statusa, ali se u biti izmijenio nain i opseg eksploatacije robovskoga rada. Umjesto cijeloga vika proiz-voda nad egzistencijskim skrajnjim minimumom, nunim za goli opstanak roba, vlasniku je sada pripadao samo utvreni dio plodova njegova rada i samoga njegovoga neposrednog rada. Glavnina plodova rada ostaje robu. Usto je on sam i organizator svoga radnog djelovanja (kad radi na estici a ne po kuluarskoj obavezi na gospodarevu rezervatu). Time o njegovu za134

laganju i radnoj vjetini ovisi realna veliina dijela koji mu ostaje. Od sa-drine njegova robovskog statusa za gospodara je bila bitno vana samo njegova striktna vezanost uz obavezu da ustupljenu esticu obrauje i da na temelju posjedovanja te estice kului na gospodarevu rezervatu. Krajem VI. i u poetku VII. st. ak je i ta obaveza toliko evoluirala da se odvojila od konkretne proizvoaeve osobe i osamostalila. Tako je rob ve rnogao pot-puno slobodno raspolagati zemljom, a robovi fiska smiju svoju esticu i prodavati, uz uvjet da kupac bude i opet rob fiska i da time obaveza koja proiz-lazi iz posjedovanja i obraivanja estice ostane ista i neizmijenjena. Ali pri tom se mijenja faktini drutveni poloaj roba. Poviava se njegov vergeld (krvnina), zlostavljanje robova postaje kanjivo, robovi smiju svjedoiti pred sudom i t. sl. U VII. st. robovi su ve mogli vriti i vojnu slubu, to je pr-vobitno bilo sarno

povlastica slobodnih Gota, pa nju isprva nisu imali pravo vriti ni slobodni Hispano-Rimljani. Osim emancipacije robova faktinim mijenjanjem njihova poloaja, vi-zigotski i hispano-rimski su zemljoposjednici svoju malu zainteresiranost za davne oblike robovanja oitovali i brojnim putanjem robova na slobodu. Ali pri tome osloboeni rob nije bio obavezan samo na poslunost (ob-sequium) svome bivem gospodaru. Kako se to najizrazitije vidi kod robova crkve, najee se osloboenici pretvaraju u draoce estice svoga biveg gospodara; a kako svoga gospodara, a i njegove batinike, ni osloboenik ni njegovi potomci ne smiju napustiti, praktiki i oni postaju vezani uz obradu zernlje koju su od gospodara dobili. Pri torne i oni plaaju gospodaru u ime svoje vjernosti obrok u naravi i vre razliite radne dunosti. Nivelacija svih kategorija Svima nabrojenim privrednim i drutvenim neposrednih proizvoaa. procesima ostvaruje se uvijek ista tenja zemljoposjednika: da uza svoju zemlju veu radnu snagu, pri emu joj oni preputaju organizaciju proizvodnje na ustupljenoj estici, ali zahtijevaju da im za ustupljenu zemlju i samostalnost proizvodne djelatnosti pripadne utvreni dio uroda i bude sauvano pravo na upotrebu neposrednoga rada zavisnih obraivaa na kompleksu zemlje koji velepo-sjednici pridravaju za sebe. Tom istovjetnom tenjom zemljoposjednika poloaj slobodnih zakupaca, prekarista, osloboenika i kolona faktino se degradira, a poloaj robova izdie. Svi se oni niveliraju oko jednoga trenda kreui se u svojoj evoluciji prerna tipu neposrednog proizvoaa koji po-sjeduje esticu vlasnikova imanja a optereen je davanjem utvrenog dijela plodova svoga rada i odreenim radnim obavezama. Po opsegu, te su obrone i radne obaveze nejednake za razliite tipove zavisnih obraivaa, i u tome se odrava neka odreena razlika meu njima. Ali princip i oblik njihove eksploatacije postaje isti i svojstven drutvenom poretku koji ba zbog toga sebi svojstvenoga naela i naina eksploatacije postaje temeljern nove, nero-bovlasnike strukture drutva i time osnovnim obiljejem povijesne forma-cije koja se raa. Socijalno-ekonomska nivelacija stanovnitva koje se bavi neposrednom proizvodnjom obuhvaala je, kako slijedi iz navedenoga, i slobodno selja-tvo vizigotskoga etnikog podrijetla, i pauperizirano hispano-rimsko seljatvo, i robove i kolone. Vrilo se ne samo ujednaavanje svih proizvodnih kategorija i njihovo svrstavanje u tipski iste uvjete, nego i njihovo etniko

135

stapanje koje se ostvaruje kao rezultat podjednakog poloaja unutar opeg poretka. U tome procesu nivelacije razliitih kategorija neposrednih proizvoaa ka jedinstvenome tipu obraivaa koji dri veleposjednikovu esticu zemlje a duan je davati obroke i dabine u naravi procentualni je udio osiromae-nih, neko slobodnih i nezavisnih germanskih seljaka bio razmjerno malen jer je germanskih doseljenika u Hispaniju bilo relativno malo. Veliki zemljoposjed. Ta ista okolnost iinala je znatan utjecaj i na stvaranje velikog zemljoposjeda u vizigotskoj Hispaniji. On je tu postojao i odrao se jo iz antikih stoljea ne pretrpjevi katastro-falna razaranja. Vizigoti su se gue naselili samo u sjevernim predjelima poluotoka, pa su samo ondje oduzimali zernlju po kljuu 2/3 oranica i 1/2 uma. Na jugu Hispanije samo su domene carskoga fiska prele u posjed vizigotskoga kralja. Zemljoposjed Hispano-Rimljana ostao je na taj nain u golemom dijelu drave faktino netaknut. Zbog takvih okolnosti proces stva-ranja ranosrednjovjekovnog velikog zemljoposjeda vrio se mnogo izrazitije mijenjanjem karakteristinih kasnoantikih privrednih i drutvenih odnosa kakvi su u prethodnim razdobljima postojali na starim hispanorimskim la-tifundijama svjetovnih i crkvenih possessora i na domenama nekadanjega carskog fiska, nego to je to bilo na pr. u Franakoj, gdje je veliki zemljo-posjed rastao sporije, svladavajui meurazdoblje postojanja jakog sloja slobodnih franakih seljaka postupnim ukljuivanjem njihovih prvobitno slobodnih estica u okvire vlastelinstva. Vizigotsko zakonodavstvo ve je u V. st. viekratno objavljivalo propise kojima je potvrivalo i titilo prava hispano-rimskih veleposjednika na nji-hova imanja, robove i kolone, onako kako su oni te zemlje i tu radnu snagu posjedovali prema propisima rimskog prava i naelu potpunog vlasnitva. U meuvremenu, do poetka VI. st., nastajao je osim starijega, hispano-rimskoga i novi, vizigotski veliki zemljoposjed prve, seobene faze. Pri tome su vizigotska ratnika i rodovska aristokracija i, naroito, lanovi kraljevske ratne druine, dobivali

vea i bogatija imanja. Ali taj se proces stvaranja gotskoga velikog zemljoposjeda nastavio i nakon poetnog zauzimanja zem-Ije u vrijeme doseljenja. Vizigotski kraljevi darivali su svojim vojnim i civil-nim slubenicima zemljine komplekse kao nagradu za vrenje funkcija ili za naroite usluge. Isprva su ta darivanja bila neogranieno predavanje ze-mlje u trajni, alodijalni posjed, pri emu je obdareni smio raspolagati da-rovanom zemljom po svojoj volji, ostavljati je u nasljedstvo ili prodavati kako to zaeli. Jednake darove kraljevska je vlast poklanjala i hispanorim-skoj aristokraciji za brojne slube i funkcije, kao potpuno vlasnitvo, u skladu s pojmovima rimskog prava. Mijenjanje takvih prvobitnih posjedovnih odnosa vrilo se nastajanjem dvaju novih obiljeja: a) stvaranjem sistema uvjetnog (a ne vie apsolutnog) posjedovanja zemlje, i b) stapanjem privatno-pravnih posjedovnih odnosa izmeu obraivaa i vlasnika zemlje s javno-pravnim ovlatenjima tih vla-snika zemlje nad obraivaima putem prelaska razmrvljenih kompetencija dravne vlasti u ruke zamljoposjednika. Oba ta procesa nastajanja novih obiljeja veleposjeda ostvarila su se u vizigotskom kraljevstvu do poetka VIII. st. samo u svojim poetnim obli-cima. Daljnji njihov razvitak, koji je vodio formiranju do kraja izgraene

136

feudalne strukture drutva, zaustavilo je arapskomaursko osvojenje najve-eg dijela Pirenejskog poluotoka, davi otada i privredi i drutvenom razvitku toga dijela Evrope osebujna obiljeja. Uvjetno posjedovanje U VI. st. kraljevski dar u zemlji kadto se naziva zemlje. beneficium (dobroinstvo). Premda taj izraz tada jo nema svoje budue, specifino pravno znaenje, takav se posjed ve u VI. st. odlikuje time to lanovi obdarenikove obitelji nemaju nikakva prava na tu zemlju. Ona je dana samo njemu osobno, pa je imala svojstvo nagrade za vrenje odreene slube. Davana je upravo zato da bi obdareniku (beneficijaru) posluila kao materijalna baza za vrenje njegove vojne, dvorjanske ili upravne slube. Prihodi s takve zemlje osloba-ali su obdarenika brige za egzistenciju i osposobljavali ga da se potpuno posveti svojoj dunosti. Nitko drugi osim onoga tko je vrio odreenu slu-bu, pa ni obdarenikova

vlastita obitelj, nije mogla imati nikakva prava na tu zemlju. Nju nije bilo rnogue predati u nasljedstvo, zaloiti ni prodati. Ona je ostajala u obdarenikovu posjedu samo dok je trajala njegova sluba, ili, s vremenom, do kraja njegova ivota, a po prestanku tih uvjeta vraala se na raspolaganje darovatelju. Sve ee i sve obilnije darivanje zemlje iz kraljevskoga zemljinog fonda vriocima razliitih slubi naglo je smanjivalo zalihe kraljevskoga imanja. Posebice je bilo tetno za kraljevsku vlast to su se obdarenici uporno borili da darovana zemlja ne bude srnatrana uvjetnim posjedovanjem za slubu, nego trajnirn i bezuvjetnim vlasnitvom, kao to se dobivanje zemlje iz kraljevskog zemljinog fonda shvaalo u prethodnom razdoblju (V. st.). Ekonomsko-socijalna bit viestoljetnih borbi izmeu kraljeva i velikaa u vizigotskoj panjolskoj sastojala se od primoravanja kraljevske vlasti svim raspoloivim sredstvirna (pobunama, zavjerama, izdajstvima, oruanim pri-tiskom) da uvjetno posjedovanje oslobodi njegova svojstva privremenosti, zavisne o vrenju povjerene dunosti i vjernosti kralju, i pretvori u neogranieno vlasniko pravo. Ali sistem uvjetnog darivanja zemlje nije ostao ogranien samo na odnos izmeu kralja i velikaa nego se irio silazei niz hijerarhijsku Ijestvicu uglednika na sve nie i nie stupnjeve lanova vladajue klase. Veliki zemljo-posjednici davali su dijelove svoga imanja manje uglednim Ijudima i traili od njih slubu i vjernost, a ovi su isto inili prema niirna od sebe. Osobito je uvjetni karakter darivanja zernlje bio izrazit u crkvenom zemljoposjedu. Obje su crkve, katolika i arijanska, davale kako je ve izloeno zemljine estice sitnim seljacima kao prekarij, uz uvjet da crkvi daju obroke od uroda i da vre neke radove na rezervatu. Ali osim toga, crkve su davale zemlju i klericima i svjetovnim osobama kao nagradu za vrenje raznih slubi. S prestankom slube prestajalo je i pravo na zemlju i estica se vraala crkvi. Budui da se sluba najee smatrala doivotnom, i darivanje je u pravilu bilo doivotno. U nasljedstvo su crkve davale takvu zemlju samo ako je nasljednik preuzeo istu slubu, no i tada se takvo preu-zimanje smatralo sklapanjem novoga odnosa. Davanje zemlje u uvjetni posjed takvim se postupcima generaliziralo. Ob-darenici najviega ranga (oni koji su dobivali zemlju od kralja) i sami su postajali patronima onih kojima su dali dio svoga imanja za slubu ili u

137

privatnim vojnim druinama (buccelarii ili saiones) ili u raznim civilnim funkcijama. Viekatna hijerarhijska struktura zemljoposjednike klase poprimila je time piramidalan oblik. Na vrhu piramide stajao je kralj; ispod njega nalazio se sloj posjednika koji su zemlju stekli slubom kraljevskoj vlasti; jo iri, ali i na drutvenoj Ijestvici nii bio je sloj koji je stekao zemlju sluei kraljevskim slubenicima. Leei na podnici jo manjih, ali i mnogobrojnijih obdarenika, cijela je viekatna hijerarhija ivjela od nepo-srednoga rada obraivaa zemlje. Samo su ti neposredni obraivai ulaga-njem svoga rada u obradbu zemlje bili proizvoai materijalnih dobara u agraru. Tim svojim radom uzdravali su i sami sebe, ali i cijelu super-strukturu ostvarenoga drutvenog poretka. Drutveno razvrstavanje koje se na taj nain izgraivalo imalo je kao posljedicu nekoliko tendencija. Svi su posjednici zemlje teili za tim da radnu snagu obraivaa prikuju uza zemlju i time osiguraju realne prihode na koje su stekli pravo. S druge strane, svi su posjednici uvjetno darovane zemlje nastojali da svoje darovatelje, koji su bili na viem stupnju drutvene Ijestvice od njih, primoraju ili privole da im priznaju bezuvjetni, trajni i neogranieni posjed jednom dobivenog imanja. Analogna zainteresiranost, ali sagledana u drugom smjeru, imala je upravo suprotna obiljeja: svi vii draoci zernlje, poevi sa kraljem, teili su za tim da one koje su obdarili zemljom zadre u ovisnosti odravajui uvjetni karakter izvrenog darivanja. esto smjenjivanje razdoblja unutranje vrstine vizigotske drave s raz-dobljima anarhije i razbuktalih borbi bilo je uzrono povezano upravo s ot-porom to ga je drutveni sloj velikih zemljoposjednika pruao kraljevskoj vlasti koja je nastojala da svu, i davno i nedavno darovanu zemlju tretira kao uvjetni posjed koji namee vjernost i slubu kralju. Tako je u vrijeme Hindasvinta (642653) kraljevska vlast uspjela mnoge magnate prisiliti da svoj zemljoposjed priznaju dobivenom zemljom koja irn namee dunosti, a od nepokornih je znatna prostranstva vratila u fond kraljevskih imanja. Ali ve za njegova nasljednika Rekcesvinta aristokracija je osujetila takvu politiku, pa je VIII. Toledski sabor donio zakljuak po kome je vjernima morala biti vraena sva zemlja koju su im kraljevi oduzimali po okon-anju njihove slube. U posljednjim desetljeima VII. st. aristokracija je ostvarivala i daljnje realne uspjehe. Naelno, meutim, uvjetnost beneficijalnih posjeda ostala je na snazi. Velikai su dodue stekli pravo da tom zemljom raspolau kao s alodom, tj. srnjeli su je

predavati u nasljedstvo, ali uz uvjet da i nasljednici sauvaju vjernost kralju i vre istu slubu uz koju je bilo vezano prvobitno darivanje. Razlog za upornu borbu kraljeva oko odranja uvjetnog karaktera ze-mljoposjedovanja bio je u tome to je glavni i najei povod darivanju zemlje bilo vrenje vojne slube. U naelu, vojna je dunost teretila sve slo-bodne Ijude. AU propadanje slobodnog seljatva i njihovo pretvaranje u za-visne obraivae tue zemlje dovelo je do toga da ope vrenje vojne slube vie nije bilo mogue. Zbog toga je posjedovanje odreenog imutka postalo i faktikim i pravnim uvjetom za vrenje vojne slube. Krajem VII. st. dra-va u vojnom pogledu rauna jo samo na magnate i obavezuje ih da dolaze u rat s odreenim brojem svojih druinika, zavisnih Ijudi i serva. 0 izvrenju takvih obaveza ovisila je kraljeva vojna mo, a njihovo ponitenje ili neuva-avanje bilo je jednako ruenju temelja politikog poretka u dravi.

138

Davanje zemlje u uvjetovani posjed vrilo se uz jo jednu vanu po-pratnu pojavu. Svaki obdarenik postajao je darovateljevirn tienikom. To se vrilo komendacijom. U kasnijirn razdobljima zapadnoevropskoga sred-njega vijeka komendiranje ili predavanje u titnitvo monijem ili bogatijem od sebe vrilo se sveanim polaganjem zakletve, pri emu se simboliki obred sastojao od polaganja sklopljenih ruku tienika u sklopljene ruke zatitni-kove. lako je kraljevska vlast (Egika, 687702) posebnirn odredbama zabra-njivala polaganje zakletve bilo kome drugom osim kralju, praksa da se nii slojevi komendacijorn predaju u titnitvo monijima od sebe bila je u vi-zigotskoj panjolskoj krajem VII. st. ve uvelike rasprostranjena. Prelazak javno-pravnih Zatitnitvo bogatih i monih nad manje bo-kompetencija u nadlenost gatima i nezatienima, na najniem stupnju velikaa. Ijestvice, zatitnitvo posjednika zemlje nad naelno slobodnim, ali posjedovno nesamostalnim obraivaima zemlje pretvaralo je mone u zastupnike njihovih tie-nika pred organima javne vlasti i u njihove branioce pred svim opasnostima. Tirn putem tieniki odnos, u koji se stupalo

komendacijom uz pola-ganje zakletve vjernosti zatitniku, poinje poprimati neka obiljeja zatitnikove javnopravne vlasti nad tienikom, pa se tako u istoj osobi gospodara i socijalno nadreenoga zdruuju privatnopravna ovlatenja s elementima javnopravne vlasti koja iz ruku kralja i njegovih lokalnih predstavnika pre-lazi u nadlenost velikih zemljoposjednika. U franakom kraljevstvu (koje se u povijesnoj znanosti smatra tipinim predstavnikom izgradnje feudalnih drutvenih odnosa u Zapadnoj Evropi) prikupljanje politike vlasti u rukama velikih zemljoposjednika vrilo se tako da su seniori dobivali potpuno ili djelomino sudbeno pravo u lakirn prekrajima nad stanovnitvom svojih vlastelinstava i, takoer, pravo ubi-ranja dravnih dabina. Takva prava ozakonjavana su davanjern imunitetnih povelja koje su zabranjivale dravnim funkcionarima da navedene funkcije vre na imunitetnom imanju. Premda se s podruja vizigotskog kraljevstva nisu sauvale nikakve imu-nitetne povelje, ipak ima podataka koji svjedoe o prelasku javnopravnih ovlatenja u ruke velikaa, o stvaranju njihove privatne vlasti i, na toj osnovi, o politikom osamostaljivanju velikih zemljoposjednika. Privatizacija javnopravne vlasti velikih zemljoposjednika nad neposred-nim obraivaima njihove zemlje razvijala se postupno. Budui da je socijal-na i ekonornska zavisnost raznih kategorija dralaca tue zemlje (robova, os-loboenika, kolona, prekarista, bukcelarija) bila po svome podrijetlu, a do-nekle i po svome sadraju, razliita, to su i zameci javnopravne vlasti zemljoposjednika nad njima bili razliiti. Tako su gospodari imali tradicionalnu jurisdikciju nad robovima. Sve ostale kategorije izjednaavao je meu so-bom tieniki odnos. Njihovi zatitnici (patroni) imali su pravo da im sude za sva djela koja ne trae smrtnu kaznu. Patron ostvaruje i izvravanje ka-zni. On je duan da pred sudom odgovara za njihova djela ako su bila poi-njena sa znanjem ili po nalogu patrona. Patron ih takoer titi pred svakim nasiljem treih osoba i odgovoran je za njihovu sigurnost. Time patron poste-peno postaje pravni subjekt umjesto svojih podanika. Do kraja VII. st. ova opa tendencija da pravo suenja pree u ruke ze-mljoposjednika i da se takvoj sudskoj vlasti podvrgne i slobodno i neslo-

139

bodno stanovnitvo na podruiu veleposjednikovih imanja postigla je ve znatne uspjehe. Jo od sredine VII. st. zakoni su priznavali samo dva izvora sudske vlasti: a) kralievsku punomo, i b) dogovor stranaka da izaberu treu osobu koja e im suditi. Ali krajem VII. st. objavljen je propis po kome ie pravo suenja mogla dobiti i ona osoba koioi to pravo prepusti sudac. Bu-dui da su lokalni suci bili bespomoni pred silom bopatih vclikaa, takvo se ustupanje sudake vlasti faktino vrilo u korist tih magnata. Time su oni bili ne samo vlasnici zemlje koju zavisni obraivai dr/e po niihovoj milosti, nego i suci tih istih obraivaa i time gospodari njihova poloaja u drutve-nim odnosima. Druga polovica VII. st. donijela je ne samo preinaku u vojnoj obavezi (po kojoj vojne kontingente formira patron iz redova svojih zavisnih Ijudi), nego je tada nastao i sistem privatnih crkvi. Velikai su na svojim imanjima za sebe i svoje Ij'udstvo podizali crkve i samostane i davaH im zemlju za uzdr-avanje. Time su sveenici i redovnici na njihovu posiedu izuzimani od ovisno-sti prema biskupu i podvrgavani vlasti velikaa koji im ie omoguio materi-jalni opstanak. Njihova vi'erska djelatnost meu podloenim stanovnitvom obavezno se vrila na korist gospodareve vlasti. Time se privatna vlast zemljoposjednika nad zavisnim draocima zemlje proiruje s privrednog, upravnog, sudskog i vojnog podruci'a i na vj'ersko. Ovakvu tendenciju velikih zemljoposlednika da prisvoi'e najvanije ovla-sti drave nad zavisnirn draocima zemlje pratilo je nastojanje tih istih veleposjednika da sebe oslobode podlonosti vrhovnoi politikoj vlasti. Velikai se ne pokoravaju naredbama dravne vlasti, ne doputaju kraljevskim slu-benicima da djelui'u na njihovu pos^edu, ne odazivai'u se pozivima pred kra-Ijevski sud, ne plaaju dabine i ne vre voinu slubu. Nasilno izuzimai'ui sebe i svoje zemljoposjede ispod djelatnosti kralievskih slubenika, oni te iste sudske, upravne, poreske, vojne i policijske funkcije vre sami. Takve tenje u smislu uzurpacije dravnih kompetenciia na svome zemljoposjedu ostvarui'u i crkveni velikai. Svim time dravna vlast se sve vie mrvi, a nje-nim faktinim vriocima postaju privatna lica. Stapani'e iavnopravnih, dravnih ovlasti i privatnopravne ekonomske vlasti nad zavisnim liudima vrilo se i na druE'i nain. Dravni slubenici, pr-vobitno no<ioci iskljuivo sudskih, upravnih, financijskih ili drugih pojedina-nih funkcija iskoritavali su svoj slubenki poloai da postanu i privatno-pravnim gospodarima stanovnitva koie je bilo podlono njihovoj slubenikoi nadlenosti. Grofovi, suci, inovnici

kraljevskog fiska i upravnici dravnih imanja samovlasno tretiraju obraivae zemlje kao da su ovisni o ni'ima pa im osim dravnih dabina nameu i one dabine koi'e bi bili zaista duz.ni namirivati da su bili draoci samo njihove privatne zemlie. Svo] poloai' vri-laca neke javne slube oni tumae kao agramu i dabinsku podvlatenost stanovnitva kome su suci, upravni poglavari, poreski izvrioci i t. d. Ukupna cielina svih prikazanih ekonomskih i drutvenih procesa struk-turalno mijenja sveukupni poredak u vizigotskoj dravi. Njima je kasnoantiko ustrojstvo, u koje se ulio malobrojni i od ostaloga germanskoga svijeta odvojeni priliv germanskih osvajaa, u uvjetima izolacije od ouvanih zona robnonovane privrede na istonome Sredozemlju, preputano prolosti, a nove su tendencije svojim vlastitim evolutivnirn poticajima vrile ukidanje robovlasnikog poretka. To se naputanje antikog poretka nije ostvarivalo deklariranim ponitenjem robovlasnitva, nego sustavnim mijenjanjem nje-

140

gove socijalnoekonomske biti. U nemogunosti da ostvare nekadanji eksplo-atacioni uinak odranjem klasinog robovlasnitva, veliki zemljoposjednici daju koncesije radnoj snazi time to joj ustupaju dio svoga imanja na ob-radbu. Odriui se totalne eksploatacije rada i direktnog posjeda sveukupne zemlje, posjednici osiguravaju za sebe dio uroda to ga osamostaljeni obrai-vai rnoraju davati kao uzvrat za ustupljenu zemlju i uz to i dio neposred-noga rada koji im je nuan za oploivanje tla to su ga nakon dodjele par-cela obraivaima zadrali za sebe. U takvom prestrukturiranju agrarnih odnosa, zemljoposjednici vre ni-velaciju podrijetlom razliitih kategorija dralaca zemlje oko jednoga temelj-noga tipa zavisnog obraivaa vlasteoske estice. Pri torne oni i sami sebe organiziraju po naelu uvjetnog posjedovanja zemlje, zavisnog o slubi to je vre u dravnom vladavinskom aparatu, stvarajui hijerarhijski viekatni piramidalni poredak svoje klase. Ali oni ujedno tu piramidu svoga ustrojstva grade tako da cjelinu dravne (kraljevske) vladalake nadlenosti komadaju ostvarujui je (uza sav otpor sredinje vlasti) u dosegu svoje lokalne ili po-krajinske rnoi samostalno. Ostajui piramidom, oni preuzimaju izvravanje kraljevskih javnopravnih funkcija u onim okvirima i u onom opsegu koje je njihova realna sila uspjela pretvoriti u stvarnost. Sve te pojave, vezane uz proces feudalizacije

vizigotske drave, politiki su se oitovale u obliku separatizma cijelih oblasti i pokrajina. U svojoj pobuni protiv kraljevske vlasti koja se opire prigrabljivanju dravnih kompe-tencija od strane privatnika, velikai se ne susteu i od saveza s inozemnim dravnim vlastima. Tako je ve sredinom VI. st. vizigotski magnat Atanagild stupio u savez s Bizantincima protiv kralja Agile, a grof Sizenant s Fran-cima protiv kralja Svintile. To su inili i drugi, u raznim prigodama. A vjero-jatno je i arapsko osvojenje vizigotske panjolske najzad, poetkom VIII. st., poelo kao traenje pomoi poraenih pretendenata na kraljevsku vlast od tuinske sile, koja e se pokazati kao sudbonosna ne samo za opstanak vizigotske drave, nego i za poredak koji je tu intervenciju izazvao i omo-guio njezinu brzu pobjedu.

141

IV. FRANAKA 1 ITALIJA U VII. 1 VIII. ST.

1. MEROVINKA DRAVA DO PIPINA MALOG

Poslije Klodovikove smrti (511) zapoinje teko, krvavo i zamreno doba politike povijesti Franake koje zavrava propau dinastije Merovinga i formiranjem karolinkog kraljevstva koje je uskoro zatim postalo i obnov-Ijenim rimskim carstvom na Zapadu. Prva etapa te povijesti obuhvaa gotovo pedeset godina borbi izmeu Klodovikovih sinova i unuka za vlast nad dijelovima drave to su 511. bili meu njih podijeljeni. Po isteku toga vremena, godine 558. bio je cijeli dravni teritorij ponovo ujedinjen pod vlau Klotara I. Ali to polustoljetno razdoblje nije bilo ispunjeno samo borbom za uklanjanje meusobnih su-parnika i takmaca nego i proirivanjem franake vlasti prema susjednim zemljama. Nakon smrti ostrogotskog kralja Teodoriha I. (526), Teodorik, franaki kralj u Reimsu, uspio je osvojiti Provansu i za to proirenje svojih posjeda dobiti priznanje Justinijanova carskog dvora. Godine 531. on je u zajednici s Klotarom, tada kraljem u Soissonsu (Soasonu), pokorio Thurinane. U to vrijeme u sastav franake drave ukljuena je i Bretanja. Borbe s Burgundijom bile su veoma teke i dugotrajne. Ondje je 516. kraljem postao Sigismund, gorljiv katolik i zbog toga neomiljeo meu bur-gundskom arijanskorn aristokracijom, pa se ona povezivala s Ostrogotima potakavi time katolike, Galorimljane i Burgunde, da oekuju pomo od Franaka. Ali do sloma burgundskoostrogotskog saveza dolo je zbog toga to su Burgundi traili oslonac i u Bizantu upravo u vrijeme kad su Ostrogoti zalazili u svoj ratni sukob s Carstvom. Da se ne desi da Burgundija postane ratnim plijenom Ostrogota, Franci su ih radije napali prvi (522). Novi kralj, Godomar, uspio ih je suzbiti. S probizantski orjentiranom ostrogotskom kraljicorn Amalasvintom sklopio je obrambeni savez. Ali poslije njezine pogi-bije ostao je bez pomoi. Napad Franaka obnovljen je 532. a borbe su zavr-ene 534. konanim porazom Burgunda i podjelom njihove zemlje medu tri kraljevska teritorija franake drave. Do sredine VI. st. Franci su pod svoju vlast podvrgli i Bavarce, no oni su i u okviru franake drave ouvali odreenu posebnost. Imali su vlastite vojvode, enidbenom vezom zbliene s kuom Merovinga i u vazalskom od-nosu prerna njima. Ovakvim rezultatima, franaka je drava u vrijeme kad je njome u cjelini zavladao Klotar I. sezala sve do srednje Labc, Saale i srednjeg Dunava,

143

Franaka god. 561. obuhvaajui sve germanske zemlje u srednjoj Evropi, osim podruja na kom su ivjeli Sasi i Frizi. Time je franako kraljevstvo postalo najprostranijom i najmonijom dravom na tlu nekadanjega zapadnorimskog carstva. Ali nakon Klotarove smrti (561) njegova su cliri sina i opct meu sobom podijelila dravni teritorij kao da se radilo o privatnom posjedu. Zapadna Galija, koju je dobio najstariji sin, Haribert, poela se nazivati Neustrijom, a podruje od porijeja Meuse i Mosclle sa srednjim Porajnjem i zemljom Alamana, Thtirinana i Bavaraca, kojima je zavladao Sigisbert, poelo se na-zivati Austrazijom. Druge dvije oblasti obuhvaale su nekadanju Burgun-diju s nekim proirenjima te nekadanju oblast Salijskih Franaka na sjeveru drave. Sva su etiri Klotarova sina bili okrutni, ratoborni i divlji barbari, uvijek pripravni da silom preotimaju tue posjede. Svi su ivjeli u mnogoenstvu, a njihove brane i nasljedstvene spletke pretvarale su se u krvave i beskrupu-lozne sukobc. Brak kralja Austrazije, Sigisberta, s Brunhildom, kerkom vi-zigotskog kralja Atanagilda, postao je povodom za graanski rat koji je ha-rao cijelim podrujem franake drave. Kralj najsjevernije oblasti, Hilperik, na koga je golern utjecaj imala njegova Ijubavnica, ropkinja Fredegunda, 144

bojao se, naime, da e mu Sigisbert uz pomo Vizigota preoteti njegova ima-nja u Akvitaniji, pa je i on traio da za enu dobije jednu od keri vizigot-skoga kralja. Kad je u tome uspio, Ijubomorna Fredegunda dala ju je zada-viti i zatim je sama postala kraljicom. Uzajamna mrnja Brunhilde (koja je eljela osvetiti svoju ubijenu sestru) i Fredegunde zapalila je buktinju gra-anskoga rata (573). On je obilovao ne samo bitkama nego i umorstvima i najmljenirn ubijstvima u vladarskim obiteljima zaraenih takmaca. U kaosu zloinstava i jagme razabiru se i neke karakteristine tendencije. Vizigotkinja Brunhilda, pobornica interesa svoga mua, austrazijskoga kralja Sigisberta, njegovih sinova i unuka, oitovala je jasnu tenju da protiv anar-hije feudalaca afirmira autoritativnu kraljevsku vlast. S druge strane, borbe su se vodile uz estoko nastojanje da takmaci jedni drugirna zamamnim obe-anjima i darovima preotimlju kletveno vezane podanike (leude), koji su svoju nepostojanu vjernost prodavali iznuivanjem darova u zemlji. U posljednjoj fazi ratovanja Brunhilda se zalagala da u Austraziji postane kraljern njezin praunuk, malodobni Sigisbert II. korne bi ona, u tom slu-aju, bila regentkinjom. Ali zavjera austrazijskih velikaa, meu kojima su najistaknutiji bili Arnulf, biskup u Metzu, i poglavar kraljevskoga dvora (majordom) Pipin Landenski, dovela je do konanog rjeenja. Jedini preivjeli batinik u Neustriji, Klotar II. uspio je stei i Burgundiju, a Au-strazija mu se predala bez borbe. Smjesta je sve tamosnje pretendente dao pobiti, a Brunhilda je uhvaena, osuena na smrt i u dobi od 65 godina smaknuta poslije tri dana najokrutnijih muenja (613). Za razdoblje od 613. do 628. Klotar II. je ostao jedinim vladarem cijele franake drave. U sva tri dijela svoje drave (Austraziji, Neustriji i Burgun-diji) dao je mnoge koncesije aristokraciji. U njenim redovima ve su na po-etku VII. st. najmoniji postali najvii upravnici kraljevskoga dvora (ma-jordomi). U svakorn od tri dijela drave, majordom je u svojim rukama sjedi-njavao najvie upravne funkcije, a u isto vrijeme bio je i posjednik najpro-

Likovi merovinskih kraljeva na novcu: Teodebert, Klotar II, Dagobert. 10 Srednjovjekovno doba povjesnog razvitka 145

stranijih imanja. Zbog njihova ugleda i monog utjecaja peripetije etrdesetgodinjega graanskog rata (573 613) uvelike su zavisile od njihova opre-djeljenja i zalaganja. U novoformiranirn odnosima kraljevske vlasti s feudalcima, koji su se neizmjerno okoristili proteklim suparnikirn borbama, vanu etapu ini opi sabor crkvenih i svjetovnih velikaa to ga je Klotar II. sazvao u Parizu 614., odmah nakon svoje pobjede. Ediktom koji je proistekao iz odranih vijea-nja, on je (18. IV.) definirao sve tekovine velikaa. Priznao je kao neopozive sve zemljoposjede leuda koji su za vrijeme graanskoga rata ostali vjerni svome zakonitom poglavaru; crkvi je odobrio da biskupe ne postavlja kralj nego da ih biraju sveenici i puk, a biskupima je priznao jurisdikciju nad sveenstvorn; obavezao se da e kraljevske slubenike postavljati sarno iz re-dova uglednih Ijudi one oblasti u kojoj e slubovati, a slobodni e Ijudi moi biti osueni samo ako im krivica bude dokazana. I, najzad, Klotar II. morao se sveano pokajati za irinoge pogreke to ih je kraljevska vlast u prolosti izvrila i obeati da ih u budunosti vie nee biti. ini se da ipak ni te koncesije nisu zadovoljile velikae u Burgundiji, jer je Klotar II. na posebnom saboru 616. morao tamonjim fcudalcima dati jo i brojne nove ustupke. Partikularistika osjeanja Austrazijaca morao je pak umiriti time to im je svoga desetogodinjega sina Dagoberta postavio kao posebnoga kralja Austrazije. Kao njegovi savjetnici, tim su dijelom dra-ve faktino upravljali majordom Pipin Landenski i Arnulf, biskup u Metzu. U takvim okolnostima, Klotar II. mogao je sauvati svoju vlast samo briljivo udovoljavajui zahtjevima monih velikaa. Poslije njegove sinrti kraljem je postao njegov sin Dagobert I. (629 639). 1 on se morao boriti sa svojim mlaim bratom koji se elio proglasiti samo-stalnim kraljem

Neustrije. Da tu namjeru suzbije, svojim je sjeditem ui-nio Pariz, u Neustriji, a Austrazijcima je kao kralja dao svoga mlaega sina Sigisberta (III). Dagobert je u nizu bitaka morao upokoravati Gaskonju, kamo se jo 578., uzmiui pred pritiskom Vizigota, naselio dio Baska iz njihove postojbine izmeu gornjeg Ebra i Biskajskog zaljeva. U pogledu svoga vanjskopolitikog poloaja, Dagobert je ivio u dobrim odnosima s Carstvom, stabiliziiao je svoje odnose s vizigotskom dravom i odustao od osvajakih pothvata svojih prethodnika prema Langobardima. Veliku slavensku dravu pod vodstvom Sama smatrao je veoma opa-snom po franake interese pa ju je pokuao unititi. Doivjevi teak poraz kod Vogatisburga, u zapadnoj ekoj, odustao je od tih pretenzija, pa se ta drava ouvala sve do Samove srnrti (658). Dagobertov pokuaj da pokori Sase zavrio se samo simbolinim uspjehom: dogovorom o plaanju danka koga se Sasi nisu drali. lako je Dagobert vjetom politikom uspio ouvati jedinstvo svoje drave, njezin se teritorij 639. i opet raskolio na vladavine njegove dvojice sinova. Ali budui da su oba vladara bila malodobna, dravne su poslove vrili nji-hovi majordomi, a aristokracija je traila i dobivala sve nove i nove ustupke. Jaanje moi majordoma posebice se oitovalo kad je poslijc smrti austra-zijskoga kralja Sigisberta III. (656) majordom Grimoald poslao njegova malodobnog sina u progonstvo u Irsku a na prijestolje postavio svoga vlastitoga sina davi mu ime Hildebert III. Ta je uzurpacija bila prvo zbacivanje dina-stije Merovinga s prijestolja i ujedno prvi pokuaj da majordom, stekavi najvei faktini utjecaj na politiki ivot u zemlji, preotme i sam kraljevski

146

poloaj. Time je Grimoald bio pretea Pipina Maloga, a karakteristino je da je bio pripadnik iste mone velikake obitelji kao i Pipin: Grirnoaldova sestra Bega, udata za Ansegisila, sina biskupa u Metzu, Arnulfa, bila je pra-baka Pipina Maloga. Ali ta Grimoaldova uzurpacija zavrila se ve poslije 7 godina katastro-fom: i otac i sin domamljeni su u Pariz, gdje su baeni u zatvor i ubijeni, a na vlast se vratio potomak kue Merovinga. Mo majordoma bila ih je u dotadanjoj evoluciji ve toliko izdigla da su ih velikai smatrali najveom opasnou za svoje interese. Posebice je u Neustriji i Burgundiji bio moan majordom Ebroin. Stoga su velikai protiv njega skovali urotu, uhvatili ga i poslali u progonstvo, a kraljem je 673. proglaen Hilderik II. koji je ve vladao u Austraziji. Tako su ponovo sva tri dijela franake drave bila zdruena pod jednim vladarem. Velikaima se oito inilo da su se odnosi izmijenili: snaan majordom u bilo kojem od tri dijela drave pretvorio se ve u tolikoj mjeri u pobornika jake sredi-nje vlasti, da je postao opasniji od legalne kraljevske vlasti koja je bila ma-terijalno slaba. Ali kad je Hilderik II. pokuao da ne bude igraka u rukama velikaa, pa je ak nastojao proiriti svoj utjecaj preko granica drave i u-plesti se u unutranje sporove u langobardskom kraljevstvu, velikai su skovali zavjeru i Hilderik II. je u lovu bio ubijen (675). On je bio posljednji kralj iz kue Merovinga koji je pokuao da zaista vlada. Poslije njega, sve do dolaska nove dinastije Karolinga, Franaka je u rukama mone aristo-kracije i njenih prvaka, majordoma, a Merovinzi su blijede figure bez ikakva utjecaja na politike dogaaje. Poslije Hilderikove smrti gospodarem u Neustriji i Burgundiji postao je bivi majordom Ebroin koji se vratio iz progonstva i uveo reim okrutnog osveivanja svima svojiin protivnicima. U Austraziji je dotle

svu vlast prigra-bio unuk Pipina Landenskoga, Pipin Heristalski. Po sinu Pipina Heristalskog, Karlu Martelu, ta e kua dobiti ime Karolinga i kao takva uspeti se sredinom VIII. st. na kraljevsko prijestolje umjesto dinastije Merovinga. Supamitvo izmeu Ebroina i Pipina Heristalskog dovelo je do rata iz-meu Neustrije i Austrazije u kom su Austrazijci doivjeli teak poraz. Nakon toga uspjeha Ebroinova mo u Neustriji i Burgundiji izvanredno je porasla. On je bezobzirno s dvora uklanjao stare mone obitelji koje su svoje slube smatrale nasljednima, preotimao im imanja i najistaknutije linosti nastojao unititi. Ali taj je njegov pritisak na velikae doveo do njegova umorstva (683), a to je omoguilo Austrazijcima da obnove rat i postignu pobjedu. Smjerajui da pod svojom faktinom vlau ujedini cijeli dravni teritorij, Pipin je priznao za kralja Austrazije dotadanjeg neustrijskoga i burgundskoga kralja Teodorika III. Formalno je i u Neustriji i u Burgundiji postavio posebnoga majordoma, ali je na tu funkciju postavio Ijude koji su bili ovisni o njernu. Krajem VII. i u poetku VIII. st. zadesilo je Franaku nekoliko vanjskih opasnosti. Izbila je estoka pobuna Frigijaca koji su zaposjeli veoma prostrano podruje, no borbe su se najzad zavrile razgranienjem i sklapa-njem mira. Trebalo je povesti i rat protiv osamostaljenih Alamana i Bava-raca. Po uspjenom zavretku tih bojnih pohoda (izmeu 709. i 712) Franci su osnovali biskupiju u Salzburgu koja je s vremenom odigrala vanu ulogu i u irenju kranstva u zapadnoslavenskim zemljama.

147

U drugoj polovici VII. st. sve se vie osamostaljivala i Akvitanija. Ona teoretski i dalje priznaje vrhovnu vlast merovinkog kralja, ali faktinu vlast ondje ima akvitanski vojvoda. U posljednjoj etvrti VII. st. njezin teritorij see od Loire do Pireneja. Pipin Heristalski umro je u dubokoj starosti 714. Poslije ogorenih borbi s pobunom Neustrijaca, Frigijaca i rata s Akvitanijom, najzad se kao majordom svih triju dijelova drave afirmirao vanbrani Pipinov sin Karlo Martelo. Kao kralja uzdigao je na prijestolje jedinoga ivog predstavnika merovinke kue, Teodorika IV. Bez konanog je uspjeha ratovao sa Sasima, u dva vojna pohoda svladao je Bavarce, ali im je ostavio zavisnoga vojvodu. Potpuno je pokorio Frigijce, a i Alamane, ukinuvi pri tom zasebnu voj-vodsku ast toga plemena. S pokorenjem Bavarske, Alamanije i Frigije poelo je intenzivno pokrta-vanje tih zemalja. Glavni realizator te akcije bio je anglosaski redovnik Vinfrit koji je kao redovnik uzeo ime Bonifacije. Karlo Martelo pokuao je (731) da i Akvitaniju prirnora da se odree svoje faktine nezavisnosti, ali je njen vojvoda Eudes (Od) odolio pritisku. Poslije pada Vizigotske panjolske u ruke Arapa (711), lokalni upravljai u Septimaniji nisu imali dovoljno snaga da se obrane, pa je i ta oblast do 717. pala u vlast Arapa. Nakon toga slijedili su pokuaji Arapa da osvoje i Akvitaniju. Vojvoda Eudes doivio je nekoliko poraza pa je morao zatraiti pomo Karla Martela. Do odlune bitke dolo je 732. kod Poitiersa (Poatje). Poraz Arapa bio je potpun i oni su se morali povui iz Akvitanije. Rezultat toga rata bio je taj da je Akvitanija najzad priznala vazalsku podlonost franakoj vlasti. Ali vojvode Provanse su se uz pomo Arapa pokuali otkinuti od Fra-nake. Najtea situacija bila je 738. kada je jaka arapska vojska, kao savez-nik pobunjenika, krenula uz

tok Rhone, a Karlo Martelo je bio zauzet rato-vanjem na sjeveru, sa Sasima. Na njegovu molbu u pomo mu je pritekao lan-gobardski kralj Liutprand pa su napadai morali uzmaknuti, a pokorenje Provanse ostvareno je slijedee godine (739). Na podruju koje je podvrgao svojoj vlasti, Karloje uveo bezobziran i si-lovit reim slamajui svoje protivnike, ak i kad su bili na najviim crkvenim poloajima. U nastojanju da ima to jau, konjaniku vojsku, trudio se da ima to vie kletvenih podanika (vazala), a mogao ih je uza se vezati samo darivanjem zemljoposjeda. Zbog toga je iskoritavao svako protivljenje svo-joj politici da vri konfiskacije, da bi stekao zalihe zemlje kojom e obdari-vati svoje pristalice. U istu svrhu nije se sustezao ni pred opsenim zaplje-nama crkvenih imanja. Dravom je upravljao kao da je monarh. Objavljivao je zakone i izricao pravdu kao da je kralj. A kad je (737) umro Teodorik IV. vie uope nije postavio novoga kralja nego je vladao sam, premda i dalje pod naslovom majordoma. U takvim okolnostima papa Grgur III. u dva je navrata traio pomo od Karla Martela protiv Langobarda, ali je on ostao vjeran svojim savezni-cima koji su mu pruili dragocjenu pomo u vrijeme pobune Provansalaca i napada Arapa (735738). Uoi svoje smrti (741) Karlo Martelo je svome starijem sinu Karlomanu ostavio vlast u Austraziji, a mlaemu, Pipinu, vlast u Neustriji, Burgundiji

148

Franaka u doba Karla Martela. i Provansi. Akvitanija i Bavarska zadrale su i dalje svoju autonomiju, ogra-nienu priznavanjem vazalskog odnosa. Prilikom reguliranja svih tih pitanja, postavljanje novoga kralja uope nije pokretano. Ali u asu kad su Karlovi sinovi preuzimali vlast dolo je do pobune Akvitanaca, Bavaraca i Alamana, a Sasi su vrili teka pljakanja pograninih oblasti. Istupajui slono, braa su upokorila Akvitaniju i zapoela rat protiv Ala-mana. Budui da su protivnici svoju pobunu obrazlagali nepostojanjem za-konite kraljevske vlasti, oni su pronali jedno dijete iz dotadanje vladalake kue i postavili ga za kralja pod imenorn Hilderik III. Davi time svojoj borbi legitimni privid, suzbili su Sase, podvrgli Bavarsku (ostavivi joj za-sebnoga vojvodu) i u krvi uguili pobunu Alamana. Svoja ratovanja u prekorajnskim zemljama oba su majordoma podupirala intenzivnirn pokrtavanjem Germana. Ovakav oslon na crkvu u Austraziji morao je

biti proiren i na Neustriju. Ali tome su stajale na putu ve ranije izvrene mnogobrojne konfiskacije crkvenih dobara. Stoga je na jednom sa-

149

boru proglaeno obeanje da e preoteta imanja biti vraena crkvi. No to je moglo biti ostvareno samo u maloj mjeri jer majordomi nisu mogli riskirati da izgube rnnogobrojne vazale to ih je darivanjern imanja stekao jo Karlo Martelo. Zbog toga je novim vlasnicima doputeno da dobivene zemlje zadre, ali kao crkveni prekarij, s time da e crkvi plaati svakogodine dabine. Era zajednike vladavine dvojice majordoma zavrila se 747. povlaenjem Karlomana u samostan (u Italiji), a sva je vlast ostala Pipinu Malome. Isprva ga je ugroavao polubrat Grifon, diui bune u Saskoj, Bavarskoj i Ak-vitaniji, a zatim su se nezadovoljnici poeli okupljati oko Karlomanova sina Drogona. Sve je to nametalo potrebu da se pravna osnova Pipinove faktine vlasti nedvojbeno utvrdi. U tu svrhu Pipin je 750. poslao papi Zahariji delegaciju, s upitom treba li da kraljevski naslov nose vladari koji nemaju nikakve moi, ili je pravo da on pripada onima koji zaista mogu upravljati svojom zemljom. U to se vrijeme, naime, izgradilo uenje da je papa ovlaten donositi od-luku o svjetovnoj vlasti na Zapadu. Ono se temeljilo na tzv. Konstantinovoj darovnici, dokumentu koji je tih godina bio izraen negdje u crkvenim krugovima u Italiji i iz koga je proizlazilo da je car Konstantin I. 330., pri premjetaju prijestolnice iz

Rima u Carigrad, papi Silvestru I. i njegovim nasljednicirna prepustio pravo da raspolau svjetovnom vlau na Zapadu. Ta je povelja vaila kao vjerodostojna sve do sredine XV. st. kad je humanist Francesco Valla po jezikirn i paleografskim obiljejima dokazao da nije mogla nastati u IV. nego tek u VIII. stoljeu. Oslanjajui se na autoritet Konstantinove darovnice, papa je na Pipinov upit odgovorio da kraljevska vlast treba da pripadne onome tko je zaista kadar da vlada. Nakon toga je Pipin 751. sazvao sabor velikaa u Soissonsu (Soasonu) koji ga je proglasio kraljem Franaka. Tome izboru dodan je i cr-kveni obred pomazanja posveenim uljem, ime je njegovu kraljevskorn do-stojanstvu pripisan vjerski karakter. Uzvrat za papinu uslugu Pipinu nadoao je veorna brzo. Novi papa, Stje-pan II. naao se u tekom poloaju jer je langobardski kralj Aistulf dodue s papom sklopio mir na 40 godina, ali je taj ugovor tumaio kao papino podvrgavanje svojoj vrhovnoj vlasti i zahtijevao da svaki stanovnik rimskog dukata plaa kralju godinju dabinu u iznosu od jednog solida. Nato je papa zatraio odobrenje od Pipina da se pred langobardskim nasiljem skloni u Franaku. Prilike u Italiji razvijale su se u meuvremenu tako da je papinstvu kao jedini oslonac zaista ostala jo samo Franaka. Jo u prvoj polovici VIII. st. Carstvo je svojirn italskim posjedima nametnulo skrajnje teke poreze koji su naroito teretili crkvene posjede. Budui da je papa odbio da ih plaa, ravenski egzarh i rimski dux odluili su da upotrijebe silu. Ali rimska je milicija uz pomo langobardskih vojvoda Spoleta i Beneventa protjerala njihove odrede. A kad je car Leon III. Izaurijski godine 726. poeo istupati protiv kulta ikona i time otpoeo doba ikonoklazma, sva je Italija ustala protiv njega. Egzarh je bio ubijen a carski vojskovoe (duces) protjerani. Na podruju rimske oblasti svu je vlast imao papa, a Langobardi su

skuili teri-torij egzarha preotevi Bolonju. Novi val neprijateljstava podigao se kad je car 730. objavio edikt o zabrani tovanja ikona. Papa Grgur III. sazvao je nato u Rimu sinod koji je sveano iskljuio iz crkve sve protivnike ikona (731). 1 reakcija Carstva bila 150

je jednako estoka. Najprije je snana flota krenula prema Italiji, a kad je postradala u Jadranskom moru, car je naredbom izuzeo sve svoje posjede na Zapadu (Ilirik, Siciliju, junu Italiju) ispod kompetencije pape i podvrgao ih carigradskom patrijarhu. U svirn tim oblastima svi su papinski posjedi kon-fiscirani u korist Carstva. U administrativnom pogledu Ravenski je egzarhat odvojen od rimske oblasti, koja je oformljena kao poseban Rimski dukat, a jug Italije sa Sicilijom postao je zasebna upravna oblast. Ovako raskomadani bizantski posjedi brzo su postali rneta langobard-skih napada. Oni su nizom uspjelih akcija skuili teritorij Rimskog dukata i Ravenskog egzarhata. Papinstvo se odravalo lavirajui u sporovima izmeu langobardskog kraljevstva na sjeveru i langobardskih vojvodstava, Spoleta i Beneventa, na jugu. Svojim utjecajem uspjelo je dva puta spasiti egzarhat od propasti (732/3. i 743.). Ali 751. langobardski kralj Aistulf konano je ukinuo postojanje Ravenskog egzarhata a njegov je teritorij pripojio svojoj dravi. Sad je u sjevernoj Italiji pod vlau Bizanta ostala jo samo Venecija, a papinstvo je rnoglo zatiivati svoje interese samo traei oslonac u Franakoj.

2. PROCES FEUDALIZACIJE U LANGOBARDSKOJ ITALIJI

Langobardi su se doselili u Italiju u krvnorodbinskim zajednicama (farae). Prilikom osvojenja, kraljevska vlast i vojvode, kao prvaci langobardske rodovske aristokracije, zaposjeli su imanja carskoga fiska i zemlje odbjeglih i pobijenih velikih zernljoposjednika, a rodovske skupine zauzele su zemlje manjih posjednika ili naputena imanja. Nije, dakle, bilo nikakve podjcle zemlje s italskim stanovnitvom, nego su Langobardi zernlju naprosto preotimali poubijavi ili odagnavi dotadanje vlasnike ili su prisvajali imanja koja nisu imala gospodara. Pri oformljavanju langobardskih sela krvnorodbinske zajednice razvrstale su se kao samostalne privredne jedinice, velike porodice od 3 do 4 ge-neracije, koje su bile kolektivni obraiva oranica, dok su ispae i ume ostale zajedniki posjed cijele seoske zajednice. Nedugo poslije osvojenja privredni i drutveni odnosi kod Langobarda poinju se mijenjati. Kao to se vidi iz Edikta kralja Rotarija, koji je objav-Ijen 643., osnovne privredne jedinice rodovskih sela/'velike porodice, ve se raspadaju na male, individualne porodice jednoga branog para, a kolektivni posjedi velikih porodica komadaju se na slobodna alodijalna imanja malih porodica kojima otac obitelji rnoe raspolagati, prodavati ih, zalagati ili da-rivati ih po svojoj volji. Ali ume i panjaci ostaju i dalje na iskoritavanju svih stanovnika sela bez razlike. 1 njive i livade preputaju se poslije etve i kosidbe (kao i zernlje na ugaru) stoci cijeloga sela kao slobodna ispaa. Svim time langobardska se krvnorodbinska seoska opina pretvarala u tzv. susjedsku opinu ili marku. Kao i svagdje drugdje, alodijalno posjedovanje zernlje vodilo je do imo-vinske diferencijacije meu stanovnicima langobardskih sela, a ova se pre-tvarala u raslojavanje drutva na razne kategorije. Prvobitno se osnovna masa lanova langobardskih plemena sastojala od slobodnih ravnopravnih

suplernenika koji se jasno razlikuju od poluslobodnih

151

aldija, osloboenika i robova. Ti su slobodni Ijudi od iskona bili nazivani starim germanskim nazivom fulcfree (slobodni sunarodnjak). Ali 75 godina nakon doseljenja, u Rotarijevu ediktu iz 643. taj naziv (fulcfree) oznauje potpuno slobodna ovjeka jo samo onda kad je u latinskom tekstu cdikta izriito reeno da je taj fulcfree potpuno slobodan od zavisnosti o bilo kakvom zatitniku ili patronu (fulcfree et haamund). Takav dvojni nain upo-trebe starinske rijei fulcfree znaio je da je samo dio nekad slobodnih Ijudi do sredine VII. st. sauvao svoju potpunu slobodu i nezavisnost, dok je drugi ostao formalno slobodan (fulcfree), ali nije vie i haa.mund (samosta-lan), nego je faktino zapao u neku zavisnost od monijega od sebe. Takvo diferenciranje meu slobodnim i nekad ravnopravnim Langobar-dima bilo je prije svega rezultat imovinske diferencijacije meu stanovni-cima langobardskih sela. Jedni od njih postajali su imuniji, u svome su po-sjedu okupljali bolje i vee estice zemlje, a drugi su siromaili, gubili svoje njive, postajali nesposobni da prehrane sebe i svoju porodicu, pa su se mo-rali djelomice ili potpuno upoljavati na zemlji drugoga; time jo nisu gu-bili osobnu slobodu, ali su ipak zapadali u zavisnost od bogatijih Ijudi. S druge strane, langobardski kralj, vojvode i drugi nosioci istaknutih slubi postali su osvojenjem Italije moni zemljoposjednici. Velike kom-plekse njihove zemlje obraivali su ili pokoreni italski stanovnici,

pretvoreni u ratu u robove, ili stari rimski robovi i koloni koji su zajedno sa zemljom dopali u vlast langobardskih osvajaa. Zemlju koju su obraivali robovi i koloni dobivali su od poglavara langobardske drave i lanovi kraljcvskih i vojvodskih vojnih druina, nosioci civilnih funkcija i slubi. Budui da se iskoritavanje robovskog rada nije isplaivalo, posjednici zemlje davali su prijanjim robovima slobodu. Ali to davanje slobode dosezalo je razne stup-njeve oslobaanja. Najnii stupanj osloboenosti bili su tzv. aldiji. Njihov drutveni poloaj bio je jo veoma blizu ropskome. Aldij sjedi na cstici zemlje koja nije njegovo vlasnitvo i s kojom on nema pravo raspolagati bez dozvole gospo-dara; on ni pravno nije nezavisan, jer za njegove prijestupe odgovara nje-gov gospodar. Ali aldij ima i neka obiljeja slobode: moe sam upravljati svojim gospodarstvom i na svojoj estici ak upoljavati robuve, njegov brak sa slobodnom enom dovodi samo do gubitka njene slobode, a i to ne uvijek, dok se brak roba sa slobodnom enom kanjava smru roba, a dotad slo-bodna ena postaje kraljevskom ropkinjom. 0 viem drutvenom poloaju aldija nad robovima svjedoi i to to je globa za tjelesnu povredu aldija bila via nego za roba. Aldionom je netko mogao postati tako da je neki gospodar svoga dotadanjeg roba obdario slobodom toga stupnja ili ako je roenjem pripao dru-tvenorn sloju aldiona. ini se da je aldionat bio davnanja socijalna insti-lucija kod Langobarda (kao i litstvo kod drugih Germana), a datira od samih poetaka raspadanja rodovskih odnosa jednakosti; tada se u njega zapadalo gubitkom pune slobode ili na temelju potpune ckonomske propasti ili uslijed zarobljavanja u ratu. Daljnji vii stupanj osloboenosti daje novoosloboenom osobnu slobodu, ali ga ostavlja u ekonomskoj zavisnosti od njegova patrona. Za takav stupanj slobode upotrebljava se takoer izraz fulcfree. Na taj nain

nekada-nji rob kome je bivi gospodar (a sada patron) dao slobodu na nivou fulc-free postaje drutveno jednak s nekada potpuno slobodnim pripadnikom 152 langobardskog plemena koji je u procesu osiromaenja ostavi slobodan po-stao ekonomski zavisan od svoga bogatijeg suplemenika. Fulcfree je dakle u vrijeme Rotarijeva zakona, sredinom VII. stoljea, bio slobodan ali ekonomski zavisan ovjek, koji je u taj poloaj mogao za-pasti na dva naina: ili gubitkom svoje ekonomske nezavisnosti uslijed osi-romaenja, ako je prije toga bio slobodan i nezavisan ovjek; ili ako je ra-nije bio rob ili aldij, a njegov mu je gospodar darovao slobodu na nivou fulcfree. Langobardsko drutvo dijelilo se dakle sredinom VII. st. na etiri osnovne kategorije: 1) Potpuno slobodni i nezavisni Ijudi (fulcfree et haamund); 2) Slobodni ali ekonornski zavisni Ijudi (fulcfree, u novijem smislu te rijei); 3) Poluslobodni ili aldiji; 4) Robovi. Iznad kategorije fulcfree et haamund izdizala se nekadanja vojno-ple-menska aristokracija, koja po doseljenju u Italiju vie ne temelji svoj izdig-nuti poloaj na rodovskoplemenskom dostojanstvu nego na slubi u kraljev-skoj i vojvodskoj politikoj vlasti i na zemljoposjedu koji poljee od tre-nutka doseljenja ili od vrenja razliitih slubi kod tih najviih nosilaca politike vlasti. Kraljevska vlast bila je kod Langobarda izborna. Poslije sporazuma iz-meu kralja Klefa i vojvoda (oko 575), kralj je na podrucju svakog vojvod-stva dobio opsene zemljoposjede. Kraljevska je vlast imala svoj dvor i na njemu niz slubenika, kao to su maral, majordom, rizniar, maonoa i dr. Pojcdinirn kraljevskim imanjima

upravljali su gastaldi. Osim njih bilo je i drugih upravnih i sudskih inovnika, koje izvori nazivaju judices. Analogne slubenike imali su i vojvode pojedinih vojvodstava. Cio taj dvorjansko-slube-niki aparat imao je ve od naseljenja (po svom istaknutom poloaju jo u rodovskom drutvu) ili tek po slubi znatne zemljoposjede, koje su kao zavisna radna snaga obraivali robovi, aldiji ili fulcfree. Cio taj sloj slubenika, od obinih pripadnika vojnih druina (gazindi) do najuglednijih dvorjana, sainjavao je kategoriju privilegiranih slobodnih Ijudi koja se izrazito odvajala od obinih slobodnih i nezavisnih Ijudi. Te obine, slobodne i nezavisne Ijude (fulcfree et haamund) dokumenti VII. i VIII. st. oznaavaju sve ee nazivom arimani ili exercitales. Njihovo je, naime, osnovno obiljeje bilo pravo i dunost da sudjeluju u ratnim pohodima. Ali tijekom VIII. st. kategorija arimana doivljava raslojavanje u dva srnjera: jedni se od njih izdiu na Ijestvici drutvene i imovne moi, a dru-gima se drutvena razina degradira. To je vidljivo po propisima o njihovim vojnim obvezama koje zakoni langobardskih kraljeva iz prve polovice VIII. st. zasnivaju na njihovu razli-itcm imovnom stanju. Oni arimani koji su imali tako prostran zemljoposjed da su na njemu mogli smjestiti najmanje 7 kua zavisnoga, danog stanovnitva (casae mas-sariae), bili su obavezni da u rat dou na konju, u oklopu i naoruani potpu-nim naoruanjem. Kako se vidi, bili su to ve mali vlastelini koji su dio svoje zemlje dali na obraivanje zavisnim draocima estica.

153

Oni arimani koji imaju najmanje

40 jugera zemlje ali je obrauju sami, ne dodijelivi je u esticama zavisnorn stanovnitvu, dolaze u rat s teretnim konjern, naoruani titom i kopljem; to su, oito, samostalni seljaki zem-Ijoposjednici. Oni arimani koji imaju saino jednoga konja i manji kompleks zemlje, dolaze u rat samo sa titom i kopljem. Iz te kategorije Ijudi judex, koji stoji na elu odreda iz te pokrajine, ima pravo da estoricu Ijudi ostavi na svojoj zemlji da na njoj rade za vrijeme vojnog pohoda, a njihove konje smije dotle upotrebljavati za vuu na svome imanju. Arimani bez zemlje i bez konja dolaze u rat naoruani samo titom, lu-kom i strijelama. Iz te kategorije moe judex na svom imanju ostaviti dese-toricu da ondje rade u njegovu korist. Iz ovakve kategorizacije vidi se da su samo prva dva, najimunija sloja arimana potpuno nezavisni Ijudi. Druga dva sloja na putu su da izgube svoju ekonomsku nezavisnost. Njihovo relativno ili potpuno siromatvo unemogu-uje im da potpuno udovolje ratnikome zvanju. Oni djelomice postaju za-visni obraivai tue zemlje, zasad samo za vrijeme dok je kraljevski slubenik, judex, na ratnom pohodu. Ali je pri tome veoma znaajno da oni svoju nedovoljnu sposobnost za javno-pravnu dunost slobodna ovjcka da vojuje kao lan etnike i dravno-politike zajednice ne odrauju u korist drave, nego u privatnu korist dravnog slubenika. U torne se razabire put kojim se jedan oblik javnopravnih obaveza pretvarao u temelj privatno-pravne eksploatacije neposrednih obraivaa. Ovakve razlike u privrednom i drutvenom poloaju arimana izraavaju i nazivi kojima ih izvori obiljeavaju. Prva dva sloja nazivaju se homines primi (prvorazredni Ijudi), a zatieni su vergeldom od 300 solida. Ostala dva sloja nose naziv minores homines ili minimae personae (sitniji Ijudi, nez-natne osobe), a vergeld im je 150 solida,

dakle upola manji. Pa ipak, oba ta posljednja sloja jo su i dalje slobudni Ijudi; oni samo zbog slabog imovnog stanja zapadaju u privremenu zavisnost. Time postaju bliski slobodnim ali ekonornski trajno zavisnim Ijudima (fulcfree, u kasni-jem znaenju te rijei). Ovakvo zbliavanje neposrednih obraivaa zemlje na razini ekonomske zavisnosti karakteristina je pojava za VIII. st. u Italiji. S jedne strane, putanje robova i aldija na slobodu vri se uestalo, ali je pri tome osloba-anje rijetko kada potpuno. Ono se zaustavlja na razini koja velikim zemljo-posjednicima osigurava radnu snagu u svojstvu zavisnih i o dunost vezanih obraivaa njihovih estica zemlje. S druge strane, nekada sasvim slobodni i nezavisni Ijudi (fulcfree et haamund) zapadali su u zavisnost kao obrai-vai veleposjednike parcele, a u taj isti poloaj postepeno zapadaju i nii slojevi arimana. Poetkorn druge polovice VIII. st. zakonski propisi kralja Aistulfa izriito zabranjuju svima osloboenicima i zavisnim slobodnjacima da ostav-Ijaju svoje gospodare i patrone, osirn ako irn je posebnom poveljom dano pravo da odu. Ovome procesu vezivanja uz radnu dunost na gospodarevoj zemlji pri-druivao se i proces siromaenja potpuno slobodnih i nezavisnih malih ze-mljoposjednika. Pauperizirani rneu njima primoravani su da se komenda-cijom podvrgavaju pod zatitu monijih. Pri tome oni predaju svoju zemlju

154

u vlasnitvo bogatijem posjedniku zemlje, uz uvjet da je zadre kao esticu svoga patrona i da mu za dobiveni patronat vre razliite slube (servitium). Predavanje zemlje na obradbu

potpuno slobodnom ovjeku koji nema svoga posjeda vrilo se na temelju pismenoga ugovora (libellus scriptus). Formiranje takvih odnosa regulirao je ve Liutprandov zakon iz 727. Libel-larius je slobodan ovjek koji od vlasnika zernlje dobiva esticu zemlje na obradbu uz obrono davanje dabina. On zadrava svoju osobnu slobodu, ali prihvaa zemljinu i sudsku zavisnost o veleposjedniku. Tako jc, na pr., vlasnik zemlje djelomice odgovoran za krivice koje poini njegov libelarij, pa je duan krivce predvesti sudu ili sam umjesto njih platiti odtetu. Ovakva djelomina odgovornost zemljoposjednika za krivice njegovih obraivaa zemlje bila je zametak sudske i imunitetne vlasti zemljoposjednika nad za-visnim stanovnitvom koje ivi i radi na njegovim imanjima. Privredno-drutvenim procesima kojima se vri polarizacija langobardskog drutva na posjednike velikih zemljinih kompleksa i na razne kategorije slobodnih, poluslobodnih i neslobodnih obraivaa tue zemlje ostva-rivao se u biti isti razvitak kao i u bizantskoj Italiji, iako svaki sa svojim osebujnostima. Isprva, ta se dva razvojna preinaavanja starijih udnosa vre zonski relativno odvojeno. Ali sa irenjem langobardske vlasti na podruja koja nisu bila osvojena u prvom naletu, ta se dva povijesna zbivanja i teritorijalno isprepleu, s time da na krajnjem jugu prevladava kasnoantika polazna osnovica, a na skrajnjem sjeveru izrazitija je langobardska. Pri tome je trajno jaanje velikog zemljoposjeda imalo presudno znaenje i za formi-ranje vladalake klase vlasnika osnovnih sredstava za proizvodnju, a i klase koja je ivjela od vlastitoga proizvodnog rada na zemlji. Ali u Italiji su se osim postojanja agrarne proizvodnje ouvali i drugi oblici privrednih djelatnosti. Prernda su razaranja za proteklih stoljea bila velika, ipak na Apeninskom poluotoku nisu prestali postojati i tipino grad-ski oblici privrede: obrti i trgovina. Niz talijanskih gradova,

kao Pavia, Pia-cenza, Verona, Lucca, Pisa, Cividale, Treviso i drugi ostali su netaknuti u oluji provala i ratnih razaranja. U njima se i nakon langobardskog osvojenja nastavlja osebujna gradska privredna djelatnost, premda u skuenu opsegu. Mnogi od njih ulaze oko sredine VIII. st. u fazu relativnog napretka. Oni po-jaavaju proizvodnju razliitih obrtnikih izraevina i alju ih u blii i dalji promet. S druge strane, obalni gradovi u vlasti Bizanta, kao Ravenna, Na-pulj, Gaeta, Amalfi, odravaju blie veze s Bizantom i Istokom. Njihova trgovina povezuje ih i s unutranjou, pa oni dolaze u dodir i s trgovinom gra-dova pod langobardskom vlau. Na toj osnovi jaala su gradska sredita i u langobardskom kraljevstvu i u langobardskim junim vojvodstvima. U njima izvori sporninju zlatare, kotlare, kovae, oruare, suknare, cipelare, sapu-nare. ini se da su ti Ijudi bili slobodni, djelomice langobardskog, a djelomice italskog podrijetla. Aistulfov zakon iz 755. trgovce ak dijeli na razli-ite kategorije: potentes, sequentes i minores (mone, prosjene i male) to svjedoi da su se neki meu njima ak i obogaivali. 0 ivosti trgovine svje-doe i razliite monete to su ih kovali razliiti italski gradovi na langobard-skom teritoriju (na bizantskorn je vaio carski novac). 1 tu je novac bio zlatan: solid, u iznosu od 3 grama istoga zlata, i tremis, koji je iznosio 1/3 solida. Ouvanje robno-novanih od'nosa, zajedno s pravnim pojmovima privatnog vlasnitva nad sredstvima za proizvodnju djelovali su u Italiji, navikloj 155

na rad zavisnih obraivaa zemlje, kao faktor ubrzavanja u formiranju kla-snog drutva, ali ujedno i kao faktor koji je izrazito skratio i ublaio

traja-nje razdoblja naturalne privrede. Stoga se i agrama djelatnost ondje ne osamljuje i ne svodi na puko namirivanje osnovnih potreba proizvoaa i vlasnika zemlje temeljnim proizvodima nunima za ivot, nego razmjerno brzo prikuplja vikove proizvodnje radi njihova plasiranja na tritu i u raz-mjeni za dobra obrtnike proizvodnje i uvozne trgovake robe iz bliih i da-Ijih sredita. Takva novana, obrtna i razmjenbena djelatnost gradskih sredita imala je presudno vaan utjecaj na privredne i drutvene odnose u srednjovje-kovnoj Italiji. Odranje tih ekonomskih obiljeja, kojima je uvelike sauvana batina kasne antike, omoguilo je Italiji da u skorim stoljeima, povezavi svoju privredu s trgovinom na Sredozemnom moru, nadraste, kao jedna od prvih zemalja u Evropi, epohu naturalne privrede i otpone svoje oslobaa-nje od okova feudalizma.

3. NAJSTARIJA POVIJEST VENECIJE Ve u vrijeme Alarihovih provala u Italiju, poetkom V. st., ini se da je stanovnitvo iz sjevernojadranskih priobalnih podruja Italije bjealo na pjeane otoke (lidi) to se proteu ispred ua sjevernoitalskih rijeka, od Soe i Tagliamenta (Taljamenta) do Brente i Poa i ograuju priobalne rukavce rnora (lagune) odjeljujui ih od puine. Kad je Atila 452. na svom pohodu u Italiju razorio Akvileju, bjegunci su u veem broju naselili Grado. Ali kad je hunska opasnost minula, nije na lagunama (osim u Grado) ma-sovnije nastavljeno naseljavanje sve do provale Langobarda (568). Tom pri-likom uniteni su ostaci Akvileje, a razoreni su i mnogi drugi gradovi u po-krajini Veneciji, pa je njihovo stanovnitvo naselilo Caorle (Kaorle, na uu Livenze), Torcello (Torelo), Malamocco i Chioggiu (Kjou), na tzv. Venet-skoj laguni. Vjerojatno je ve i tada bilo doseljenika na otok Rialto, ali ondje jo nije bila

formirana nikakva gradska opina. Politiko sredite cijele te obalne i priobalne oblasti, koja je i poslije doseljenja Langobarda ostala u vlasti Bizanta, bio grad Heracliana, na lijevoj obali Piave; trgovako sredite bio je Torcello, na uu rijeke Sille, a vjersko Grado, kamo se iselio izbjegli akvilejski patrijarh. Iseljavanje iz gradova Padske nizine na lagune nastavljalo se prilikom svakog osvajakog uspjeha Langobarda u njihovu nastojanju da smanje bi-zantske posjede na sjeveru Italije. Ono ispunja gotovo cijelo VII. stoljee. Potkraj toga razdoblja Langobardi su preoteli sva obalna podruja do gra-nica Ravenskog egzarhata, a Bizantu su ostali samo pjeani otoii na la-gunama. Najvanija naselja na tom podruju bila su Grado koji je sve do 1451. bio sjedite patrijarha; Caorle, gdje je bila najstarija venecijanska biskupija (od 598/618); Heracliana, biskupija od 640; Jesolo (ezolo), na sjeveroisto-nom rubu mletake lagune, koji je isprva bio naselje sirotinje, bjegunaca pred zakonom i barbara; Torcello, od iskona vano i uskoro bogato trgo-vako sredite a od 640. i sjedite biskupa; Malamocco, od 640. biskupija, a u

156

Sl.poloaj naselja na venecijanskim lagunama

drugoj polovici VIII. st. bio je sjedite duda; na junom rubu venetske la-gune, Chioggia je bila sredite vaenja soli, no biskupiju je dobila tek 1100. Goli pjeani sprud Rialto bio je utoite najsiromanijih. Cijelo ovo otoje s uskim, movarnim priobalnim pojasom inilo je sve do potkraj VII. st. odvojeno vojno okruje, dukat, podvrgnuto ravenskom eg-zarhu. Najranije vijesti o postojanju posebnoga venecijanskog dukata, pod-lonoga izravno sredinjoj upravi Carstva, potiu izmeu 680. i 700. Tada je sjedite duxa (duda) bilo u Herakliani. S porastom broja i znaenja doseljenog stanovnitva na venecijanskim su lagunarna u naseljima formirani i lokalni vojni odredi za obranu kojima su na elu stajali tribuni. U skladu sa sistemom upravljanja u italskim obla-stima koje su ostale pod vlau Bizanta, ti su tribuni bili i zapovjednici lo-kalne milicije i nosioci upravne i sudske vlasti. Kao i drugdje u bizantskim oblastima u Italiji, tribuni su se rekrutirali iz najbogatijih drutvenih slo-jeva, pa su time upravo ti slojevi bili osnova cjelokupne vojne i politike vlasti.

Najstariji podaci o tribunima razvrstavaju ih na nie tribune, nosioce vlasti u pojedinim lokalitetima, a postojao je i jedan veliki tribun u Tor-cellu. ini se da je on bio posredni zapovjedniki rang izmeu niih tribuna i duxa (duda) koji je zasijedao u Herakliani. Prvi zasebni dux Venecije zvao se Paulutius, a bio je imenovan 697. U vrijeme njegove vladavine izvreno je sporazumno razgranienje prema teritoriju langobardskog kraljevstva. Granica je tekla od zalea Herakliane, prema jugu, opkoljavajui lagunu, a ostala je zatim neosporavana vie stoljea.

157

Paulucijev nasljednik bio je istarski magister militum Marcellus. Prigo-dom njegova imenovanja (717), bizantska je vlast obnovila nekadanje po-litiko jedinstvo Venecije s Istrom. Ali ikonoborski pokret u Bizantu doveo je do ope pobune u Italiji, pa su bizantski poglavari svagdje zbacivani. U Herakliani je dudom postao do-mai velika Ursus (Orso). Strahujui da protubizantski pokret u dukatu ne donese koristi samo Langobardima, Orso je u politikom pogledu zadrao lojalan stav prema Carstvu. Zbog toga su ga venecijanski odlinici zbacili s vlasti i on je bio ubijen. Egzarhat je na to odgovorio sankcijama: ukinuto je autonomno biranje duda, pa je vlast iduih 5 godina svake godine postavIjala novoga magistra militum. Takav reim dokinut je novim ustankom 742. Bizant je morao dopustiti da novoga duda biraju tribuni i sveenstvo. U isto vrijeme sjedite du-deve vlasti premjeteno je iz Herakliane u Malamocco. Godine 751. Ravenna je konano pala u vlast Langobarda. Odsad je vene-cijanski dud bio jedini predstavnik bizantske vlasti u

sjevernoj Italiji. Slijedea desetljea italske povijesti ispunjala je borba Franaka i papin-stva s Langobardima. Vojnim pohodima Pipina Maloga formirana je Papinska drava, a 774. je vojnom Pipinova sina Karla ukinuto langobardsko kraljev-stvo i njegov je teritorij pripojen Franakom kraljevstvu. Za vrijeme tih zbivanja u Veneciji se vodila borba izmeu probizantske orijentacije i tenje za samostalnou s osloncem na papinstvo i Franaku. Dio domae aristokracije suprotstavljao se lojalnosti Carstvu, pa je dolazilo do nasilnih postavljanja i smjenjivanja dudeva obiju orijentacija. U drugoj polovici VIII. st. dudem je postao Mauricius, velika iz He-rakliane. On je uspio ostvariti nasljednost dudeve vlasti, pa su za njim sli-jedili i njegov sin i njegov unuk. Zbog suparnikih borbi to su se vodile izmeu gradova Herakliana i Jesolo, mnogo stanovnitva preseljavalo se u Malamocco, ali jc dio bjegu-naca traio utoite i na otokoj skupini Rialto. Zbog porasta stanovnitva glavni otok u toj skupini, Olivolo, postao je sjeditem biskupa. To je imalo veliko znaenje za daljnji razvitak grada na otonoj skupini Rialto, uz koji se s vremenom (konano tek u XIII. st.) vezalo ime Venecija, kao ue ime gradskog naselja. Mauriciusova vlast bila je lojalna prema Bizantu. Time je postignuto da je Carstvo ukinulo instituciju dvaju tribuna koje je za posljednjih dvadesetak godina postavljalo kao nadzornu vlast nad vladavinom dudeva. Od neprija-teljstva Langobarda, koje je tom orijentacijom bilo izazvano, oslobodilo je Veneciju tek franako osvojenje sjeverne Italije. Ali sad je Franaka postala pretendentom da pokori i Veneciju, a i u samoj toj pokrajini formirala se franaka stranka. Ona je 804. izvrila anti-bizantsku revoluciju. Grki inovnici bili su protjerani, a zavjerenici su zau-zeli njihova

mjesta. U rneuvremenu su Franci osvojili Istru (778) a 803. i Dalmatinsku Hrvatsku, ostavivi joj samoupravu u vazalskom odnosu (vjero-jatno pod knezorn Vieslavom). Za mir s Bizantom Franci su kao uvjet predlagali priznanje carskog naslova za njihova vladara (Karla Velikog) i teritorijalnu nagodbu: da Istra i Dalmatinska Hrvatska ostanu pod franakim vrhovnitvom, a Venecija i dal-matinska tema pod Bizantom. Ali carska diplomacija je to odbila, nato su venecijanski predstavnici otili na dvor Karla Velikoga i ondje predali Ve-

158

necijanski dukat franakoj vlasti (806). U isto vrijeme su i prvaci dalmatin-ske teme (dux Pavao i zadarski biskup Donat) Karlu saopili da i njihovo-podruje pristupa franakoj dravi. U povodu tih dogaaja Bizant se zaratio s Franakom. Borbe su se vodile s promjenljivom sreom obiju strana, a zavrile su se mirom u Aachenu 812., kojim je Bizant priznao carski naslov Karla Velikog, vrhovnu vlast Fra-nake nad Istrom i Dalmatinskom Hrvatskom, a Veneciju i dalmatinske gra-dove i otoke je zadrao u svojoj vlasti. Za vrijeme ratovanja, kad je ve bilo jasno da e Venecija potpasti pod Bizant, ondje je dudem postao Angellus Parteciacus (811), odan bizantskoj orijentaciji. Ali njegovo sjedite nije vie bilo Malamocco, nego Rialto. Novi dud morao je pristati da mu kao nadzorni organ budu dodijeljena dva bi-zantska tribuna. Vezivanje Venecije uz Bizant bilo je presudno za njezinu budunost. Ono joj je omoguilo da postane posrednik u trgovinskoj razmjeni izmeu istoka i zapada, pa je upravo ta njena uloga temelj njene

budue ekonomske i po-litike moi. Ta vezanost uz Bizant imala je svoj karakteristini razvoj. Prva tri duda iz kue Parteciaka zadrala su striktno podanitvo Istonome carstvu. Ali u utjecajnirn krugovima jaala je i opet franaka opredijeljenost. Zbog toga je posljednji od triju Parteciaka, Ivan, 836. pobunom zbaen s vlasti. Pa ipak, Venecija nije tirne pristupila franakoj dravi. S vladavinom novoga duda Petra Trandenika (836864) Venecija je sauvala svoju interesnu orijentaciju prema Istoku, ali je sustavno slabila svoju politiku ovisnost o Bizantu. Time poinje era njezina osamostaljivanja i njezina uspona u ulozi nezavisne pomorske i trgovake velevlasti. Privredni, drutveni U poecima naseljavanja na sprudovima usred la- i politiki odnosi guna prvi i osnovni zadatak naseljenika bila je uVenecijanskom dukatu borba s nestalnou tla i naletima mora. Najele-do poetka IX. st. mentarnije privredno bavljenje bilo je ribarstvo i vaenje soli. Sol je bilo mogue razmjenjivati na susjednom kopnu za druge proizvode koje na lagunama nije bilo mogue uzgajati. Na dobivanju i prodaji soli stanovnici vcnecijanskih lida odgojili su se kao trgovci. U isto vrijeme zemljopisni poloaj lida i neophodnost plovidbe u svrhu trgovanja solju primoravala ih je da budu vjeti moreplovci. S porastom nastanjivanja na venecijanskim otocima vanom djelatnou tamonjeg stanovnitva postalo je reguliranje vode. Trebalo je uvrivati te-rene, zatiivati kopno od valova i plime, nasipavati pliine i produbljavati plovne kanale meu nasutirn i uvrenim pojasima zemlje. I, zatim, trebalo je na takvom, esto nedovoljno ustaljenom i podvodnom tlu stvoriti tehniku gradnje zgrada i mostova iznad kanala i rukava morske vode. Na koji nain je pri naseljavanju dolazilo do zauzimanja zemljita na podruju laguna, izvori ne osvjetljavaju dovoljno. Podruje od

Grada do Caor-lea ini se da je od davnine bilo vlasnitvo patrijarije u Gradu. Na jugu, o Caorlea do Chioggie, formirali su se karakteristini odnosi u zemljoposjedu kakvi su postojali i u drugim dijelovima bizantske Italije. Slaba podesnost za agrarnu eksploataciju tla kao i oskudnost samog zemljita nije, dakako, pruala mogunost da se razvije veliki zemljoposjed, ali imuniji doseljenici

159 i crkvene institucije stekle su ipak znatna zemljita, preputajui ih na obradu i iskoritavanje zavisnim draocima parcela. U skladu s reimom jedinstvene vojne i upravne vlasti, u lokalnim razmjerima pojedinih naselja formirala se mjesna zemljoposjednika aristokracija; njeni predstavnici vrili su tribunske funkcije tj. bili su nosioci vojne, upravne i sudske vlasti, onako kako su te funkcije vrili tribunizemljoposjednici i drugdje u bizantskoj Italiji. Oru-ana snaga kojorn su zapovijedali tribuni rekrutirala se iz mjesnog stanovnitva, i pri tom znatnim dijelom iz redova neposrednih obraivaa zemljinih parcela imunih Ijudi. Time se, kao i drugdje, povezuju privatnopravni odnosi vlasnika tla i njihovih kolona s javnopravnim ovlastima tih istih zemljoposjed-nika u njihovu svojstvu vrilaca politikih, vojnih i upravnih funkcija. Na podruju izmeu Caorlea i Torcella veina je zemlje bila u vlasni-:tvu crkve i tribuna. Na jugu od Torcella prevladavao je civilni zemljopo-sjed tribunskog stalea. Isprva nije postojalo nikakvo dravno zemljite kojim bi raspolagala dudevska vlast, nego samo privatni posjed pojedinih dudeva. Ali tijekom VIII. st. ini se da je dudevska vlast uspjela raznim sredstvima, dijelom i silom oruja, prisvojiti znatne dijelove zemljita izmeu Caorlea i Jesola na tetu

tribunskih i crkvenih posjeda. Veina malih zemljoposjednika ili stanovnika bez vlastite zemlje radila je u zakupnikom odnosu na imanjima velikih zemljoposjednika, plaajui dabine u naturi (obroke) i u radu na rezervatima crkve, tribuna ili dudev-ske vlasti. Meu obrocima u naturi navode se poljoprivredni proizvodi, po-vre, voe, vino, perad, jaja, riba, morske ptice, drvo, a od radnih dunosti obrada zemlje, ali i podvoz, brodska posada i ukrcavanje. Svi ti podaci go-vore ujedno o raznim vrstama proizvodnje i o privrednim djelatnostima. 0 uzgoju itarica nema u dokumentima ni spomena. Proizvodilo se prije svega povre i voe, u prvom redu groe i masline. Na podruju venecijanskih otoka i u priobalnom pojasu bilo je mnogo mlinova, ali to svjedoi sarno o potronji itarica koje su dobivane uvozom. Uzgoj stoke na mnogim panja-cima bio je razvijen ve od najstarijih vremena. Uzgajala su se goveda, konji, svinje, ovce. Uz to su se Venecijanci mnogo bavili lovom a napose ribolovom. Ali vanija od svih drugih privrednih djelatnosti u rano doba venecijanske povijesti bilo je vaenje i prodavanje soli. Solana je u venecijanskoin dukatu bilo posvuda, ali najvee sredite proizvodnje bila je Chioggia. Tu su se u kasnijem razvoju trgovine solju razvila stalna etvrtgodinja sajmovanja. Venecijanci su veoma rano trgovini na lokalnom tritu pridruili i izvoznu trgovinu solju, svjeorn i usoljenom riborn te movarnom divljai,- isprva u susjedne oblasti sjeverne Italije. Osnovne prirodne inogunosti primoravale su Venecijance da upravo trgovinu uine presudno vanom granom svoje privrede. Trebalo je na kopnu kupovati sve to im je nedostajalo, u prvom redu itarice, a i mnoge druge potrone predmete, ak i vodu za pie. Jedna od neophodnih potreba vene-cijanske opskrbe bilo je nabavljanje drva. Na svom vlastitom podruju Ve-necija je imala uma, ali to nije bilo dovoljno, pa je u svim sporazumima Venecijanaca s langobardskim i

franakim vlastima istaknuto mjesto imalo traenje prava da venecijanski podanici sijeku i dobavljaju drvo iz urna u podruju langobardske i zatim franake Italije. Jedan od preduvjeta za razvijenu trgovinsku razmjenu bilo je ovlada-' vanje plovidbom po moru i rijekama koje se ulijevaju u oblast laguna. Isprva

160

je venecijanska plovidba morem bila ograniena na unutranji bazen sjever-nog Jadrana. Ve rano plovilo se i jedrenjacima i laama na vesla, jer je na plitkome venecijanskom moru bilo opasno prepustiti brodove iskljuivo vje-tru. Od kraja VII. st. pomorska trgovina naglo iri svoj domet. Poslije pada Ravenskog egzarhata Venecijanski je dukat ostao jedino bizantsko politiko i ekonomsko uporite u sjevernoj Italiji. Pri tome se Venecija tom vezom okoristila daleko vie nego Bizant. U drugoj polovici VIII. st. Venecijanci ve odravaju trgovinske odnose s Apulijom, Sicilijom, Grkom, Malom Azijom i Egiptom. Ipak, tada jo, taj se daleki trgovaki promet vri preteno na bizantskim laama koje uvezenu robu veinom iskrcavaju u Torcellu, a usto glavnina bizantske dopreme proizvoda s Istoka nije jo usmjerena prema Veneciji, nego prema Bariju i Amalfiju, odakle odlazi u junofrancuske luke. Lagune tek postepeno postaju trnica na koju trgovci s Istoka dovoze svoju robu, a trgovci sa Zapada dolaze da je kupuju. Na toj trnici pojavljuju se sve ee svila i lanene tkanine, vino, eer i rnirodije, lijekovi, nakit i druga luksuzna roba, a Venecijanci je preprodaju u unutranjosti talijanskog poluo-toka.'Posredstvom Venecije trgovci sa Zapada prodaju Bizantincima eljezo i druge metale, drvo i lan. Ali jedan od najvanijih objekata venecijanske trgo-vine bilo je ve i u ranom razdoblju njezina privrednog uspona roblje iz germanskih i slavenskih zemalja.

Venecijanski su trgovci dobavljali robove i u gradove Italije i Francuske, ali su ih vie od svega na italskim i vanitalskim tritima prodavali Saracenima iz Sjeverne Afrike, Egipta i Sirije. U prvoj polovici IX. st. tovari venecijanske robe redovito dolaze u Aleksandriju, sada ve na vlastitirn velikim laama, a oko 800. Venecija ima i snanu ratnu flotu kojom titi svoje trgovake lae i osigurava plovidbene putove. Sve do poetka IX. st. glavna trnica Venecijanskog dukata ostaje Tor-cello, zbog svoga povoljnoga, zatienog poloaja u dubini laguna. Venecijanska je trgovina isprva bila razmjenbena trgovina. Ali u VIII. st., a jo vie u IX. st. snano se probija trgovanje spomou novca, naro-ito pod utjecajem trgovanja s Bizantom i s istonim zemljama uope. Pri tome vlastita venecijanska obrtna proizvodnja nije sve do IX. st. bila na-roito razvijena. Opsenije graevne pothvate vrili su veinom grki majstori. Brodogradnja je sve do kraja VIII. st. bila ograniena na proizvodnju manjih laa. Tek od sredine IX. st. u venecijanskim je brodogradilitima bila ostva-rena mogunost gradnje veih plovnih objekata po uzoru na bizantske lae. Sve do IX. st. domai obrtnici proizvode samo za namirenje lokalnih potreba potroaa. Osirn soli, usoljene ribe i nahvatanih robova venecijanska je trgo-vina bila iskljuivo prekupaka i tranzitna. Prvobitna izgradnja naselja na otokoj skupini Rialto bila je veoma skromna. Kue su bile od drva i visoke zbog oskudnosti prostora. Od drva su bile i crkve i javne zgrade. Tek u VIII. st. pojavljuju se pojedina kamena zdanja. Grau za takve objekte davale su isprva ruevine na oblinjoj obali. Bogate aristokratske obitelji poele su se naseljavati na Rialto tek uoi aachenskog mira, i to najprije na otoi Olivolo, gdje je bilo sjedite biskupa (od 774/75) a zatim i na druge sprudove iz te skupine. Za vrijeme duda Justinijana (827829) Venecijanci su u Aleksandriji ukrali tijelo Sv. Marka

i donijeli ga u Veneciju. Uskoro je zatim zapoela gradnja bazilike Sv. Marka, a zavrena je u vrijeme Ivana Partecijaka (829836). Taj je svetac proglaen zatitnikorn Venecije. No grad koji e ubudue uz svoje vlastito ime biti na11 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka 161

zivan i Republikom Sv. Marka, bio je sredinom IX. st. jo slabo urbanizirano naselje, proeto vinogradima, povrtnjacima, solanama, ikarama, lovitima, umama i movarama. Doba njegove blistave ekonomske i arhitektonske bu-dunosti jo je bilo udaljeno nekoliko stoljea.

4. VLADAVINA PIPINA MALOGA Otkako je u Italiji 751. pao Ravenski egzarhat papinstvo se trudilo da od Langobarda ishodi da to podruje bude pripojeno oblastima kojima je u ime Bizanta faktino upravljao papa. Odbijanje toga zahtjeva, teki poreski nameti to ih je langobardski kralj zahtijevao od stanovnitva Rimskog du-kata i opasnost od langobardske vojne akcije razlog su to je papa Stjepan II. krajem 753. otiao na dvor Pipina Maloga da zatrai pomo. Na pregovorima koji su povedeni poetkom 754. Pipin se zakleo da e mu vratiti Egzarhat (premda je ovaj prije langobardskog osvojenja pripadao Bizantu, a ne pa-pinstvu) i potvrditi teritorij Rimske republike (koji je takoer pravno bio sastavni dio bizantskoga podruja). Ostvarenje tih obeanja rnoglo se postii samo ratom. U dva vojna pohoda (755. i 756) Pipin je porazio Langobarde i primorao njihova kralja Ais-tulfa da u dva navrata, prvim i drugim ugovorom u Paviji, preda papi teri-torij Egzarhata i prizna

vrhovnu vlast Franake. Poto je Aistulf prvi ugovor prekrio, Pipin je nakon sklapanja drugoga ugovora posebnom svojom po-veljorn (756) potvrdio papin posjed teritorija Ravenskog egzarhata i njegovu vlast nad Rimskim dukatom. Politiki poloaj tako stvorene papinske drave bio je pravno kontradik-toran. Ona je bila rezultat Pipinovih vojnih uspjeha, ali je njezino ustupanje papi bio protuzakonit in, uperen protiv Bizanta, s kojim Franaka nije bila zaraena. lako papa nije ni jednim aktom ponitio suverenitet Bizanta, prak-tiki je steenim teritorijem vladao pod franakim protektoratom. Takvu protuzakonitu situaciju Carstvo je pokualo rijeiti zahtjevom Pi-pinu (756) da osloboena podruja vrati Bizantu. Ali Pipin je to odluno od-bio potvrdivi tirne da sebe smatra kompetentnim da odluuje o odnosima u Italiji. Pipin je, osim u Italiji, postigao vojne i politike uspjehe i u drugim podrujima. Godine 752. njegova je vojska iskoristila unutranje tekoe u maurskoj panjolskoj pa je osvojila Septimaniju (pad posljednjeg arapskog uporita, Narbonne 759). Izmeu 760. i 768. trajalo je upokoravanje Akvita-nije. Najzad je 768. to vojvodstvo ukinuto, njegov je teritorij pripojen nepo-srednoj vlasti kralja, koji ga je podijelio na grofovije i onamo postavio gro-fove, kao to je to bilo i u drugim krajevima franake drave. Izmeu 753. i 758. Pipin je ratovao protiv Sasa, ali je uspio ishoditi samo priznavanje nominalne zavisnosti uz obavezu da mu Sasi plaaju nevelik go-dinji danak. U Bavarskoj je tamonji vojvoda Tasilo III. vjerno ispunjavao svoje va-zalske dunosti. Ali kad su tereti uslijed neprekidnih ratovanja postali pre-teki, u Bavarskoj je izbila buna (763). Rezultat je bila obnova bavarske samostalnosti. 162

Mnogobrojna Pipinova ratovanja primoravala su ga da svoje vazale odrava u vjernosti mnogim darivanjima zemlje. Zbog toga nije mogao vra-titi crkvi ona imanja koja joj je njegov otac, Karlo Martelo, bio primoran oduzeti. tovie, crkvena je imanja ekspropriirao i on. Ali da crkvi dade odtetu, 765. je nametnuo obavezu svim stanovnicima i posjednicima da pla-aju crkvi desetinu od svih svojih prihoda u naravi. Sa svoje posljednje vojne u Akvitaniju Pipin se vratio bolestan. Pred smrt dravno je podruje prema franakom obiaju podijelio meu svoja dva sina. Starijemu, Karlu, dao je Austraziju i Neustriju, a mlaemu, Karlo-manu, Burgundiju, Provansu i Septimaniju. Akvitaniju je popola razdijelio meu obojicu. 5. PRIVREDNI 1 DRUTVENI ODNOSI U KRALJEVSTVU MEROVINGA Teritorij franake drave obuhvaao je u pogledu povijesti privredno-drutvenih odnosa dva razliita podruja: jedno, koje je neko bilo u sa-stavu Zapadnorimskog carstva (izmeu Rajne, zapadnih Alpa i Pireneja), i podruje na istoku od Rajne koje nikad nije trajno bilo sastavn; dio rimske drave. U prvoj zoni osnovu stanovnitva inili su romanizirani keltski pra-stanovnici ili romanizirani kasniji doseljenici; u te je oblasti gcrmanko sta-novnitvo masovno doprlo tek seobom naroda. U opreci s time, zemlje istono od Rajne bile su naseljene iskljuivo germanskim stanovnitvom; utjecaj rimskih ekonomskih i drutvenih institucija prodirao je dodue od posljed-njih stoljea Carstva i onamo, ali je slabio sve vie u smjeru prema unutranjosti germanskih zemalja. Zbog toga se formiranje ranosrednjovjekovnih feudalnih privrednih i dru-tvenih odnosa na tlu franakoga kraljevstva vrilo na dva

principijelno razli-ita naina: a) Zapadno od Rajne i Alpa sjedinjavanjem (sintezom) dvaju raspadaj-nih procesa. To su: proces naputanja robovlasnikih drutvenih odnosa i proces naputanja i mijenjanja germanskih rodovskih odnosa. b) Istono od Rajne proces feudalizacije se vrio naputanjem i mijenja-njem germanskih rodovskih odnosa, bez izravnog utjecaja procesa razgradnje i naputanja klasinih antikih robovlasnikih odnosa. Proces sjedinjavanja dviju komponenata u mijenjanju privrednih i dru-tvenih odnosa u prvoj zoni vrio se tako da je batina kasnoantikih privat-novlasnikih oblika eksploatacije zavisne radne snage (serva i koluna) ubrza-vala prihvaanje sistema proizvodnje na temelju zavisnosti neposrednih proizvoaa od posjednika zemlje. Suprotno tome, dotok slobodnoga germanskog seljatva na rimsko tlo usporavao je generalizaciju toga sistema i nametao razmjerno dugotrajnu preobrazbu slobodnih gerrnanskih seljaka u zavisne obraivae, sline (po uvjetima proizvodnog rada) kolonima i servima. Pa ipak, upravo zbog postojanja navedenoga ubrzavajueg faktora, feu-dalizacija drutva u bivoj Galiji tekla je u cijelosti bre i radikalnije nego na podruju istono od Rajne. Ondje je ona zaostajala jer prvobitno nije po-

163

stojao ni privatnovlasniki veliki zemljoposjed s operasprostranjenom ne-slobodnom radnom snagom ni mogunost da se brzim preinaivanjem priv-rednog i drutvenog statusa germanskih

seljaka za kratko vrijeme dokine osobna sloboda i privredna nezavisnost glavnine neposrednih proizvoaa na zemlji. Ali, u zajednikoj franakoj dravi, dostignua feudalizacije na Za-padu nisu rnogla ostati bez naknadnog utjecaja i na prilike istono od Rajne. Ta okolnost prenosi modele ranofeudalnog poretka i na istok, pa i on, s od-reenim zakanjenjem i specifinostima, slijedi opi smjer zbivanja koje ob-likuje privrednu i drutvenu strukturu srednjovjekovne Evrope. A) Razvoj zapadno Slobodna franaka sela, onako kako ih ocrtavaju najod Rajne mlada poglavlja Salijskog zakona, poznavala su samo alodijalno ali jo neotuivo posjedovanje obradive zemlje, dok se pravo posjedovanja drugih zemljita ouvalo kao zajedniki po-sjed seoskoga kolektiva. Ali takva su sela postojala na tlu drave u kojoj je starije i brojnije galorimsko stanovnitvo (naroito na jugu od Loire), slijedei evoluciju odre-enu ekonomskom nunou, ve izgradilo agrarni sistem u kom zcmljopo-sjednik za sebe zadrava sanio manji dio svoga imanja, a preostatak je razdi-jelio na estice i dao ih kolonima i servima na samostalnu obradbu, uz uvjet da mu daju obroke od uroda i dio svoje radne snage pri obradbi njegova rezervata. No povrh toga, i franaka je nekadanja rodovsko-plcmenska aristo-kracija, kao i sama kraljevska vlast, preuzela imanja, u procesu proizvodnje organizirana na jednaki nain, pretvorivi se time u zemljoposjedniku ari-stokraciju koja ivi od rada neslobodnih ili zavisnih obraivaa njihove ze-rnlje (serva i kolona). 1 jedan i drugi od tih, po etnikom podrijetlu razliitih, ali sada po klas-noj zainteresiranosti izjednaenih krugova velikih zemljoposjednika teio je za proirenjem svojih posjeda i poveanjern broja zavisne radne

snage. Oni su to mogli ostvariti samo na raun dotad slobodnih i ekonomski nezavisnih franakih seljaka. Ali njihovo ukljuivanje u proces rasta velikih zemljopo-sjeda i proces proirenja kruga zavisnih obraivaa zemlje moralo je tek postati mogue u rezultatu postupnog razaranja ekonomske baze njihove seoske privredne i drutvene samostalnosti. Alodijalno posjedovanje zemlje seoskih porodica i napredak poljopriv-redne tehnike doveli su u 2. polovici VI. stoljea do potpune brojane prevla-sti malih seoskih porodica u franakim selima. Ona se strukturiraju kao tzv. susjedske opine ili marke, u kojirna male porodice tee za tim da slobodno raspolau svojim nekretninama. Prijelomnu toku u tom razvitku ini edikt kralja Hilperika I. (561584), koji je priznao pravo nasljedstva zemlje i ke-rima. Tirne je faktino bilo ozakonjeno otuivanje zemlje, jer je enski na-sljednik mogao udajorn prenositi zemljoposjed u drugu porodicu. Uskoro se pravo raspolaganja zemljinim esticama generaliziralo i pretvorilo u slo-bodu poklanjanja, zalaganja i prodavanja zemlje po slobodnoj volji njezina posjednika. Time je alod poprimio svojstvo potpunog vlasnitva. Privatno posjedovanje obradive zemlje nuno je vodilo stvaranju imov-nih razlika meu franakim seljacima. Krajem VI. st. one su bile toliko iz-raene da se u markama mogu ve jasno razlikovati tri kategorije slobodnih seljaka: srednji sloj posjedovao je jednu standardnu esticu obradive zemlje

164

(hufu); obraivao ju je vlastitom radnom snagom ili (u najpovoljnijem slu-aju) s 2 ili 3 kuna roba; za sve te radove imao je dovoljno stoke i radnog alata.

Vii sloj sastojao se od imunih ili ak bogatih lanova marke; oni imaju osim svoje osnovne estice (hufe) i dodatne udjele zemlje, pa ak i dvije ili vie hufa. Nii sloj nema ni dovoljno zemlje, jer je u procesu imovinske diferenci-jacije izgubio razliite dijelove svoje estice, a nema ni dovoljno stoke m do-voljno radnog alata. Taj nii sloj neprekidno i dalje ekonomski propada, zaduuje se, proda-jom ili zalaganjem gubi daljnje dijelove ili svu svoju zemlju, pa se dalje moe odrati na ivotu samo ako se pretvori u zavisnu radnu snagu na zemlji svojih imunijih suseljana ili na oblinjoj zemlji veleposjednika. Tim putem slobodni, ali osiromaeni lanovi seoskih opina izgubivi svoj alod gube i svoju ekonomsku samostalnost. Taj e gubitak na kraju njihove socijalno-ekonomske evolucije dovesti i do gubitka njihove osobne slobode. Takav re-zultat zavrna je etapa njihove socijalne degradacije. Naprotiv, vii sloj lanova seoske opine u pravilu sve vie poboljava svoj ekonomski poloaj. Stekavi dodatne zemljine estice, oni isprva i dalje ostaju neposredni obraivai zemlje. Oni su samo obogaeni seljaci, koji na svoju novosteenu zemlju dodue nasdjavaju svoje kune robove ili osiro-maene suseljane i za to od njih zahtijevaju dio uroda, ali isprva jo nemaju toliko vika zemlje da bi u cijelosti mogli ivjeti od tuega rada. Tek njiho-vim daljnjim bogaenjem, od trenutka kad njihov neposredni rad postane nepotreban, a rad o njima zavisne radne snage (osiromaenih suseljana ili na esticu naseljenih robova) dovoljno velik da im osigura ivot bez vlastitoga neposrednog proizvodnog rada, ti se obogaeni seljaci pretvaraju u male vla-steline. Takav rezultat zavrna je etapa njihova socijalnog uzdizanja. Ova unutranja ekonomska i socijalna diferencijacija u opinama slobod-nih seljaka komplicira se i povezuje s veoma znaajnim i za budui razvitak drutvenih odnosa

odlunirn utjecajem izvana. Taj utjecaj izvana posljedica je pojave i daljnjeg rasta velikog zemljo-posjeda. U franakom kraljevstvu Merovinga, kao i u drugim dravama koje su nastale na podruju nekadanjega Rimskog carstva, s formiranjem kra-Ijevske vlasti stvara se i poveava svjetovni i crkveni veliki zemljoposjed, koji izvana prodire u privredni i socijalni organizam susjedske opine ili marke. S tim u vezi, osiromaeni slobodni lanovi opine gube svoje alode ne samo u korist imunijih lanova iste opine, nego i u korist veleposjed-nika koji na taj nain, takvim zadobivenim alodijalnim esticama zemlje, ulaze u sastav marke. U daljnjern procesu stjecanja sve novih i novih e-stica (putem kupovine, dobrovoljnih ili prinudnih darivanja, prekarija, pa i golog nasilja) oni postaju sve znatniji posjednici zemlje koja organizaciono ini dio teritorija jedne ili nekoliko razliitih marki u susjedstvu velikakoga osnovnog veleposjeda. Tim putem, oslanjajui se na ekonomsku snagu svoga zemljoposjeda, oni postupno pod svoju vlast podvrgavaju sve vei, pa najzad i cio teritorij marke. U konanoj etapi toga razvitka nekadanji slo-bodni lanovi susjedske opine ili marke pretvaraju se u zavisne obraivae zemlje koja je neko bila njihova, ali je prela u ruke veleposjednika, ili pak u obraivae vlastelinove zemlje koju im je on dodijelio u obliku estice, kao prekarij, uz uvjet da mu od svoga rada daju zemljinu rentu u naturi i

165

radnim obavezama. U krajnjem ishodu ovo zapadanje nekad slobodnih la-nova opine u zavisnost od zemljoposjednika zavrit e se njihovim pretva-ranjem u krnetove. Prodor veleposjeda u okvire susjedske opine ili marke (ili,

drugim rije-ima, gutanje dijelova i cijelih teritorija seoskih opina od strane velikog zemljoposjeda koji nadire) vrio se usporedo sa stvaranjem karakteristinog uvjetnog tipa posjedovanja velikih zemljinih imanja i s formiranjem klase feudalaca koja svojim posjednikim pravima postepeno pridruuje i elemente i ovlasti oslabljene sredinje dravne vlasti . Cijeli ovaj prikazani razvoj moe se, u odnosu na pitanje o prijelazu s ro-dovskih drutvenih odnosa na feudalnu drutvenu strukturu podijeliti na tri razdoblja: 1) Ono razdoblje u kome se rodbinska seoska zajednica pretvara u su-sjedsku opinu ili marku i u kome alod postoji samo kao slobodni, nasljedni posjed jo neotuivih zemljinih estica predstavlja rano prijelazno razdoblje. Germansko drutvo u to vrijeme naputa stare rodovske odnose, ali alod jo nije postao potpuno vlasnitvo, otuivi zemljoposjed, nego se obavezno predaje iz koljena u koljeno, po direktnoj, silaznoj mukoj lozi. Velike, odnosno male porodice (batinice velikih), jo su ekonomski nezavisne, a veliki zem-Ijoposjed jo nije poeo podjarmljivati dotad slobodne, male zemljoposjed-nike; on obradbeno poiva na radu kolona i serva i tek se priprema na bu-duu izgradnju feudalnih oblika ekonomike i unifikacije svih neposrednih obraivaa na jedinstvenom modelu kmetskog prisilnoga rada. Zbog takvih znaajki to je razdoblje opravdano nazivati pretfeudalnim. Ono se kao prijelazno razdoblje vremenski uklapa izmeu robovlasnikog i rodovskog dru-tva s jedne strane i feudalnog tipa proizvodnih i drutvenih odnosa s druge strane. 2) Razdoblje u kome se vri unutranje ekonomsko i socijalno rasloja-vanje u susjedskoj opini ili marki i poinje formiranje ovisnosti dotad slo-bodnih seljaka o veleposjedima, pa time poinje i sjedinjavanje sistema ek-sploatacije kolona i serva na veleposjedima s podjarmljivanjem osiromaenih

slobodnih franakih seljaka, nazivamo ranim feudalnim doba. 3) Od trenutka kada otuivanje alodijalnog seljakog zemljoposjeda po-staje masovno, pa kad, u vezi s tim, zemlja nekad nezavisnih i slobodnih seoskih proizvoaa uvelike prelazi u ruke feudalaca, kad se dotad slobodni mali zemljoposjed masovno ukljuuje u velika vlastelinslva svjetovnih i cr-kvenih velikaa (franake kao i galorimske zemljoposjednike i slubenike aristokracije podjednako) i kad se na taj nain stvaraju dvije antagonistike klase: jedna, koju ine koloni, servi i zavisni, a neko slobodni franaki seIjaci, i druga, koju ine veliki zemljoposjednici, bez obzira na njihovo etniko podrijetlo zapoinje doba izrazitoga feudalnog drutvenog ustrojstva. Kao to iz ovoga slijedi, odluujui faktor u pretvaranju franakoga pret-feudalnog drutva u feudalno bilo je formiranje takvoga velikog zemljinog posjeda koji je osim batinjene zavisne radne snage kolona i serva u odnos ekonomske i socijalne podlonosti podvrgao i neko slobodno i nezavisno franako seljatvo sjedinivi time u jednu i jedinstvenu evoluciju Galorim-Ijane i Franke, ali razvrstane na dva suprotna pola drutvenog poretka: s jedne strane okupljene na razini zavisnih neposrednih proizvoaa, a s druge strane u redovima posjednika i gospodara osnovnog sredstva za proizvodnju (zemlje) i tirne korisnika tuega rada.

166

b) Razvoj u zemljama Na tlu Germanije, istono od Rajne, nije postojao istono od Rajne kasnoantiki veliki zemljoposjed, svojstven rimskoj dravi, na kom su vlasnici poeli rjeavati krizu proizvodnje na taj

nain to su preteiti dio svojih imanja preputali kolo-nima i servirna na samostalnu obradbu, uz uvjet da vlasnicima zemlje daju plodove svoga rada u naravi i da odreeno vrijeme u godini (ili tjednu) su-djeluju u obradbi zemljoposjednikova rezervata. Zbog toga se u tim obla-stima franake drave proces raanja ranofeudalne i feudalne organizacije privrede i drutva u biti vrio ne sintezom dvaju raspadajnih procesa (tj. povezivanjem procesa naputanja robovlasnikog drutva s procesom napu-tanja rodovskih drutvenih odnosa), nego polazei iskljuivo od starijih, ro-dovskih drutvenih odnosa, njihovim postupnim naputanjem i samostalnim preoblikovanjern ususret novome, drukijem poretku. Ali uza sve to, u uvjetima postojanja zajednike drave, model kasno-antike organizacije velikih zemljoposjeda koji je na tlu Carstva bio polazi-tem za razvrstavanje radnih i posjednikih faktora pri formiranju novih proizvodnih odnosa prodirao je naknadno i na istok od Rajne zajedno s funk-cionarima politiko-upravnog aparata i s organizacijom crkve. Kad je spontani proces razgradnje rodovskih drutvenih odnosa kod prekorajnskih Ger-mana dosegao odreeni stadij, veliki zemljoposjed zahvaa i ondje u njegovu evoluciju i koristi se njime podvrgavajui slobodno selo na podjednak nain kako se to zbivalo i u zemljama zapadno od Rajne. Naputanje rodovskih drutvenih odnosa kod prekorajnskih Germana prolazilo je u biti sve one faze kao i kod Salijskih Franaka, tek uz izvjesno vremensko zaostajanje koje je manje u predjelima blie toku srednje Rajne, a vee u udaljenijim oblastirna, u Thuringiji, Bavarskoj, Frigiji, a napose u Saskoj koja se najdue opirala franakoj dominaciji. Zakonski zbornici obiajnog prava to su u prekorajnskim zemljama na-stajali u vremenskom razmaku od kraja VI. do sredine VIII. st. (Ripuarski zakon, Alamanski zakon, Bavarski zakon), pa zatirn

povelje o poklanjanju ili ustupanju zemljinih estica (naroito u korist samostana i crkvi) pokazuju bit procesa kojim prekorajnski narodi naputaju svoje davno rodovsko ureenje. Polazna toka toga naputanja rodovskog poretka bilo je i ovdje pretva-ranje seoske rodovske zajednice u susjedsku opinu ili marku. Tijekom VII. st. u prekorajnskim se zemljama vri veoma intenzivan proces imovinske di-ferencijacije po selima i, s tim u vezi, pretvaranja alodijalne zemlje u otuiv posjed. Prema podacima Bavarskog zakona (koji je nastao u po. VIII. st.), u toj se zemlji vodila veoma iva trgovina oranikim esticama, neobraenorn oraom zemljom, pa ak i livadama i pravom na iskoritavanje uma. To znai da se kod Bavaraca alodijalno posjedovanje razvilo znatno dalje od sta-dija na kom je bilo kod Salijskih Franaka potkraj V. st. Ono je u VII. st. u cijelosti poprimilo karakter otuivog posjeda kojim njegov vlasnik smije neogranieno raspolagati. Ali samo pravo na otuivanje jo uvijek nije djelovalo kao podstrek ili kao obaveza za otuivanje. Svi oni alodisti koji nisu bili zainteresirani ili bilo kakvim razlozima prirnorani da otuuju svoju zemlju zadravali su je i dalje, obraivali su je vlastitom radnom snagom i predavali je u nasljedstvo po silaznoj lozi iz pokoljenja u pokoljenje. U isto vrijeme, drugi lanovi opina ulazili su u proces otuivanja, mrvili svoje alode, predavali ih djelomice ili u 167

cijelosti u ruke drugih vlasnika (veinom imunijih lanova iste opine, ali i u ruke drugih zernljoposjednika, naroito crkve). Uzrok takvom otuivanju zemlje bili su razliiti faktori u svakodnevnom ivotu pojedinih lanova susjedskih opina: prilikom

nasljeivanja po-rodine su se estice mrvile i postupno postajale nedovoljno velike za uzdr-avanje obiteljske zajednice; esto je dolazilo do zaduivanja koja su bila rezultat takve nedovoljnosti zemljoposjeda, a ponekad i posljedica tekih i nenaplativih sudskih globa i kazni; pojedina domainstva ekonomski su propadala zbog bolesti, ratnih pustoenja i dunosti da se sudjeluje u pree-stom ratovanju, zbog davanja zemlje u zalog ili kao zadubinsko darivanje dijelova svoje estice u korist crkve. Sva ona domainstva koja su takvirn zbivanjima postala gospodarski neodriva, morala su traiti drukije rjeenje umjesto nekadanje ravno-pravne samostalnosti kakva je karakterizirala sve lanove prvobitne susjed-ske opine ili marke. Pojedini neko samostalni seljaci pretvaraju se u prekariste, ovisne o svojim bogatijim suseljanima ili o susjednom crkvenom zemljoposjedniku ili o svjetovnom dostojanstveniku koji je svoje imanje dobio od kralja ili vojvode. Ako su pak poneki lanovi opine postupno i u nepovrat izgubili svoj zemljoposjed, nije bilo nikakva drugog izlaza nego da u cijelosti prime na obradbu tuu zemlju, uz znatno tee uvjete nego to su to bili uvjeti prekarista; otad oni postaju draocima neslobodnih estica tue zemlje optereene ponekad i veoma tekim dabinama u naravi i radu. Ovakvirn putem oblikuje se tijekom VII. a naroito VIII. st. znatno arenilo u imovnom i socijalnom poloaju sela u Germaniji, pa se mogu konstatirati razliite kategorije seljaka, koje ilustriraju razliito daleko doprli proces njihova pretvaranja u gospodarski zavisne obraivae tue zemlje: 1) ak do X. i XI. st. u Njemakoj su se ouvali neokrnjeni alodijalni zemljoposjedi potpuno slobodnih i nezavisnih seljaka, lanova potpuno slo-bodne ili djelomice zavisne marke (tj. susjedske opine koja je sarno nekim svojim dijelom potpala u zavisnost

od velikog zemljoposjeda). 2) Slobodni alodisti koji su dio svoga zemljoposjeda ve morali prepu-stiti drugome vlasniku, ali su preostatak jo uvijek zadrali kao samostalan alod. 3) Bivi slobodni alodisti koji su cijeli svoj zemljoposjed morali predati drugome vlasniku primivi ga kao prekarijalno dranje; pri torn su sauvali osobnu slobodu, uz uvjet da za esticu koju obrauju plaaju obronu da-binu u naravi i daju neveliki kuluk. 4) Bivi alodisti koji su svoje zemljite djelomice ili u cijelosti pretvorili u neslobodne (servilne) estice a time su i sami djelomice ili potpuno izgu-bili svoju osobnu slobodu, u smislu svoje trajne i nasljedne vezanosti za ne-slobodnu esticu. 5) Bivi slobodni lanovi opine koji su raznim putevima (na pr. komen-dacijom u osobnu zavisnost od monijega od sebe) izgubili osobnu 'neza-visnost, ali su privremeno sauvali bar dio svoga slobodnoga, alodijalnog zemljoposjeda, koji ugovorno treba da u odreenom roku bude predan patronu. 6) Bivi slobodni lanovi opine koji su zbog potpune ekonomske propasti, zbog preteke zaduenosti ili na ime kazne za izvreni zloin, izgubili osobnu slobodu i imanje i pretvorili se u robove (serve), koji rade ili na neijem imanju ili na dodijeljenoj, veoma rnaloj estici tue zemlje. 168

Na drugoj strani ove silazne Ijestvice, prikupljanje zemlje u rukama imunih seljaka (neko ravnopravnih lanova marke) pretvaralo ih je u-male i srednje vlasteline. Iz dokumenata VIII. st. moe se utvrditi da je u Njemakoj toga vremena postojao sloj imunih rnalih i srednjih zemljoposjednika koji su

pro-izali iz redova nekadanjih prosjenih lanova seoske opine. 1 taj se sloj moe razvrstati u nekoliko skupina: 1) Najblii prosjenim lanovirna seoskih opina bili su oni mali zemljo-posjednici koji su stekli nepunu dodatnu esticu povrh svoga osnovnog udjela (hufe). Taj viak imanja obrauju oni sami uz pomo svojih kunih slugu, 2) Imovno izdignutiju skupinu ine oni mali zemljoposjednici koji su posjedovali dvije ili ak nekoliko osnovmh zemljinih estica (hufa). One su mogle biti u istorne ili u susjednim selima. Vlasnik takvoga imanja obrauje svoju vlastitu esticu svoJim osobnim radom, a ostale uz pomo rada serva koji ive na vlasnikovim dodatnim esticama i vlasniku daju samo neveliku produktnu rentu. Sve dok je cjelina tako dobivene rente razmjerno nevelika i znai samo dopunu ostvarenih uroda dobivenih vlastitim radom na temelj-noj estici posjednikove zemlje, on je jo uvijek samo obogaeni seljak. 3) Mali zemljoposjednici daljnje vie skupine imaju podjednako velik ili neto vei zemljoposjed, ali su, za razliku od prethodne skupine, obavezali zavisne obraivae svojih dodatnih estica da im osim obrone rente daju i radnu rentu (kuluk) na vlasnikovoj osnovnoj parceli. Iskoritavanje kuluar-skog rada nevelikog broja zavisnih dralaca (serva) na vlasnikovoj osnovnoj estici pretvara tu esticu u gospodarev rezervat i sredite gospodarske cjeline to je ine taj rezervat 1 onih nekoliko zavisnih estica (mansusa) na kojima ive zavisni draoci vlasnikove zemlje. Struktura cijelog toga zem-Ijoposjeda pribliava se tipu malog vlastelinstva, ali ga od njega odvaja injenica da je vlasnik zemlje jo uvijek angairan vlastitim radom na ob-radbi svoje osnovne estice. 4) Usporedo s daljnjim (premda jo uvijek nevelikim) porastom broja dodatnih estica malog zemljoposjednika, na njima ne rade vie samo servi (neslobodni i

poluslobodni Ijudi koji su uslijed nedavnih ili davnijih ratnih zarobljavanja, zbog kazni za zloine ili zbog dugova izgubili svoju osobnu slobodu), nego i seljaci koji su u procesu siromaenja zapali u ekonomsku zavisnost od takvoga malog vlastelina. Tirne se u strukturu zemljoposjeda ukljuuje osim eksploatacije neslobodne i poluslobodne radne snage i eksploatacija slobodnih, ali osirornaenih i potpuno neimunih Ijudi. Sve to daje takvom zemljoposjedu u potpunosti svojstva malog vlastelinstva. Ali premda je na takvom zemljoposjedu ve ostvarena organizaciona struktura malog vlastelinstva, ipak sveukupni prihod to ga donose obrone dabine nije dovoljno velik da sam za sebe uzdrava vlasnika zemlje i njegovu obitelj, niti je sveukupni kuluarski rad zavisnih dralaca dovoljno obiman da is-kljui upotrebu i vlasnikova osobnoga radnog angairanja u neposrednom procesu obradbe njegove osnovne estice. Zbog toga je i takvo malo vlastelinstvo jo uvijek zemljoposjed znatno obogaenog seljaka, a ne imanje po-sjednika koji se izdvojio iz procesa rada i postao pripadnikom klase koja se bavi drugim zanimanjem, a ivi iskljuivo od eksploatacije tuega rada. 5) Karakteristino feudalno vlastelinstvo je tek onaj zemljoposjed jed-nake strukture koji svojom zemljinom rentom u cijelosti uzdrava zemljo-

169

posjednika i u potpunosti osigurava obradbu njegova rezervata, oslobaajui vlasnika potrebe da i on sam svojim neposrednim radom ivi kao proizvo-a u agrarnoj proizvodnji. Svojirn osloboenjem od neposrednoga proiz-vodnog rada, vlasnik zemljoposjeda postaje

slobodan da vri javne funkcije u slubi drave, kao vojnik, ili druge dunosti na koje ima pravo u svome svojstvu slobodna ovjeka, ali za koje odsad ima i punu ekonomsku mogunost da ih nesmetano obavlja. Formiranje malih i srednjih zemljoposjeda sa strukturorn vlastelinstva vrilo se kao spontani ekonornsko-socijalni proces razvrstavanja slobodnog stanovnitva u kategorije koje se meu sobom razlikuju svojim stupnjem imunosti. Pri tome se bogaenje i imovinska diferencijacija susreu i meu sobom isprepleu na taj nain to obogaeni zemljoposjednici daju osiroma-senim slobodnim Ijudima zemlju na obradbu, uz obaveze davanja obronih i radnih dabina. 1 za jednu i za drugu kategoriju stanovnitva postojalo je s razliitim ulogama uvijek isto rjeenje: dati svoju zemlju na obradbu onome tko je nerna, uz obavezu da onaj tko je obrauje (i time stjee mo-gunost opstanka) daje posjedniku dio plodova svoga rada i odreenu koliinu samoga neposrednoga rada na rezervatu. U uvjetima naturalne privrede, problem slobodne radne snage, koja je ostala liena sredstva za proizvodnju, i problern uveanog zemljoposjeda, koji nije mogao biti obraen samo vla-stitom radnom snagom, nije rnogao biti rijeen ni dotjerivanjem dovoljnog broja robova na rad ni unajimanjern radne snage za novac. Rjeenje se nametalo uvijek istim sporazumom o ustupanju estice zemlje, a za uzvrat je vlasnik mogao sudjelovati u radom ostvarenom urodu i traiti da obraivai estica odreeni broj dana svojim neposrednirn radom oplouju onaj dio zemlje to ga je vlasnik zadrao za sebe. Takav spontani proces uzajamnih aranmana preinaavao se u daljnjim etapama razvitka u sve izrazitiju sistematsku tenju zemljoposjednika da to vie dotad slobodnih i samostalnih alodista podvrgnu u zavisnost i da nji-hovu zemlju ukljue u sastav svoga imanja (tj. da je pretvore u zavisnu e-sticu). To aktivno nastojanje vrilo se

najrazliitijirn sredstvirna, od ekonom-skog pritiska do raznih prikrivenih ili otvorenih oblika nasilja. Proces feudalizacije (kome je temeljem stvaranje specifinih radnih i po-sjedovnih odnosa u agraru) ostvarivao se, dakle, u zemljama istono od Rajne u biti samostalnim i izravnirn postupnim prelaskom s rodovskih drutvenih odnosa na pretfeudalne i ranofeudalne. Ali na taj spori i spontani razvitak djelovali su i naknadni poticaji iz podruja na zapadu od Rajne kao faktor ubrzavanja i radikalizacije. Stvaranjem organa kraljevske vlasti u prekorajnskim zemljama, poste-peno formiranje dvorjanske i slubenike aristokracije u autonomnim ger-manskim vojvodstvima dovodilo je do nastanka velikih i srednjih zemljoposjeda vojvoda, grofova, dvorjana, antrustiona i drugih slubenika javne vlasti. Ti posjedi postaju ishoditem ekonomskog i vanekonomskog pritiska na alodijalno seljatvo u opinarna koji je bio usmjeren prema njihovu pod-vrgavanju i ukljuivanju u okvire vlastelinstva. Ali uza sve to, privredne i drutvene odnose u Njemakoj u VIII. i IX. st. karakterizira izrazito zaostajanje u napretku feudalizacije u usporedbi sa Zapadom. Ono se oituje ovirn openitim obiljejirna: 1) Slobodne seoske opine dugo se odravaju usporedo s nastajanjem feudalnih vlastelinstava.

170

2) Dugo su se ouvala sela s mjeovitim stanovnitvom (tj. stanovnitvom koje se sastoji od posve slobodnih alodista i od zavisnih seljaka u raznim stupnjevima i oblicima njihove zavisnosti. 3) Postoji i dugo se odrava brojan meusloj imunih i malih vlasteo-skih zemljoposjednika, kojih

zemljoposjedi nisu poprimili karakter feudal-nih vlastelinstava premda su ve stekli njihovu organizacionu strukturu. 4) Zavisno stanovnitvo nije intenzivno eksploatirano, pa je naroito ku-luk manji od opsega radne rente koja se daje na zapadu od Rajne. 5) Vladajua klasa feudalaca ostaje nepotpuno konsolidirana i izgra-ena. Ona nesumnjivo u opseg svojih zemljoposjeda ukljuuje estice osiro-maenih slobodnih seljaka i tim putem stie zavisne obraivae. Ali ostaje otvoreno pitanje kakvu i iju su zemlju kraljevskim i vojvodskim darovnicama dobivale crkvene ustanove i civilni i vojni slubenici javnih vlasti. Da li slobodnu, jo niiju, neobraenu zemlju ili pak zemlju naseljenu slo-bodnim seljatvom. Istono od Rajne nije naime bilo zemalja carskoga fiska ili antikih velikih zemljoposjednika s radnom snagom kolona i serva koja bi prelaskom u ruke funkcionara javne vlasti i crkve te funkcionare i crkvu uinila batinikom ve izgraene privredne i drutvene strukture u procesu proizvodnje. S druge strane, zemlja koju stjeu veleposjednici za svoju slu-bu i crkva za svoju vjersku djelatnost bile bi bezvrijedne bez radne snage. Pa ipak, sistern darivanja zemlje crkvi ili funkcionarima za vrenje javne slube nije mogao samim inom darivanja slobodno seljatvo na njima na-prasno uiniti podlonicima novostvorenoga zemljoposjeda i ukinuti njihovu davnanju slobodu. Rjeenju toga pitanja ne prua^u dovoljnu pomo izvorni dokumenti VII. i VIII. st. sauvani u prekorajnskim zernljama. Ali povijest nastanka feudal-nih odnosa izravno iz osnova rodovskoga drutva u drugim zemljama Ev-rope, a i u izvanevropskim zemljama, upuuje na dugotrajni proces preina-avanja javnopravnih, dravnih (poreskih) dabina slobodnog stanovnitva u feudalnu zemljinu rentu. Na toj bi osnovi darivanje imanja to ih funkcio-nari javne vlasti i crkva

stjeu dareljivou javne vlasti prvobitno bilo ustu-panje kraljevskih (ili vojvodskih) prava na javne dabine slobodnog selja-tva na odreenom podruju. Tek naknadnim razvitkom ta se prava poinju tretirati kao da su istoga smisla i istoga podrijetla kao obrone i radne dabine sa zernlje koja u potpunosti pripada njenom vlasniku koji ju je parce-lirao i dao na obradbu obraivaima to su svoj nekadanji posjed otuili ili izgubili u korist veleposjednika. 1 ova okolnost specifinog nastajanja velikog zemljoposjeda dravne slu-benike i vojne aristokracije, kao i crkve (zdruenog s gutanjem seoskih slobodnih estica) uvelike je pridonosila sporom nastajanju izrazito feudal-nog zemljoposjeda u ranosrednjovjekovnoj Njemakoj kao i nepotpunoj sazrelosti njegovih oblika. Zbog tih razloga posjedovanje zemlje s punom i neogranienom vlau nad proizvoaem, s razvijenim imunitetom, sistemom uvjetnog posjedovanja zemlje (lenski sistern) kao i s piramidalnom hijerarhijskom strukturom vladajue klase pripada u prekorajnskim zemljama tek stoljeima koja se nadovezuju na epohu Karolinga.

171

6. NEKA OBILJEZJA POLITIKE ORGANIZACIJE U MEROVINSKOM KRALJEVSTVU Kraljevska vlast Kraljevska vlast u dravi Merovinga formirala se na temelju osvajakog prava pobjednika koji se oslanja na vojnu snagu svojih druinika i na

svoj naoruani narod. U tome smislu, franako kraljevstvo nije bilo magistratura po uzoru na pravna shvaanja antike, nego rezultat vojnike pobjede, pa je i dravni teritorij kraljev-stva shvaen kao ratni plijen pobjednika. Iz ovakvih shvaanja slijedio je i karakteristini odnos prema problemu nasljedstva kraljevske vlasti. Ona se predavala kraljevim sinovima po naelu privatnog posjedovanja, a dravni se teritorij komadao na onoliko dijelova koliko je umrli kralj irnao sinova. Tako formirani ulomci ivjeli su kao skup faktino samostalnih drava koje su se meu sobom borile u elji da se jedinstvo obnovi eliminiranjem ostalih vladalaca i podvrgavanjem svih teri-torija pod vlast najmonijega meu lanovirna kue Merovinga u nekom odreenom pokoljenju. Te neprekidne borbe, voene uz pomo vojnih dru-ina svakoga od supamikih vladara, primoravale su te vladare da svojoj vojsci i drugim slubenicima neprekidno za nagradu ustupaju zemljoposjede i time sve vie jaaju broj i snagu feudalaca. U takvim okolnostirna, kraljevska je vlast u poetku bila despotska i neskuena zakonskim ogranienjima, no s vrernenom postaje sve vie ovisna o pomoi feudalaca i njihove vojne snage. Odnos prema crkvi Poetna sverno merovinkog kralja oitovala se i u odnosu prema crkvi. Bez obzira na propise crkvenih zakona, Merovinzi su po svojoj volji postavljali biskupe iz svoje dvorjanske okoline, pa su esto takvi rnogunici preko noi postajali sveenicima i uza-stopce primali crkvene redove u najkraem roku da bi mogli preuzeti neku vanu biskupsku ili nadbiskupsku funkciju. Crkveni koncili odravaju se po kraljevu odobrenju i pod pritiskom kraljeve volje, a njihovi zakljuci vae samo ako ih odobri kralj. Saobraaj sveenstva s Rimom bio je podvrgnut strogom nadzoru

kraljevskih slubenika. Unutranja Antika upravna organizacija Galije gotovo je posve iezla u uprava seobi naroda. Sauvale su se samo njene osnovne jedinice. Svaka se, naime, provincija dijelila na civitates, teritorije ko-jima je upravno sredite bio grad, u kom je ujedno bilo i sjedite biskupa. Merovinka je drava preuzela civitates kao administrativni oslonac svoje vlasti. Kralj je u svaki od gradova koji su bili sredite civitasa postavio jed-noga predstavnika kraljevske vlasti. To je bio comes. Tu praksu preuzeli su Franci od Vizigota i Burgunda koji su ve prije njih u gradove Galije po-namjestili kraljevske vojne i dvorjanske funkcionare, davi irn naziv comes, preuzet iz epohe kasnoga Carstva. Merovinki kornes imao je vojne, upravne, sudske i poreznike kompetencije i time faktino poloaj lokalnoga potkralja. U oblastima naseljenima preteno germanskim stanovnitvom, Franci su formirali svoje tradicionalne

172

okruge, paguse i svakome od njih postavili na elo jednoga grafa, koji je po svojim ovlastima bio jednak komesu. Te dvije funkcije uskoro su po-stale istoznane. Znatna podruja kraljevskoga fiska (neposrednih posjeda samoga kralja) bila su u upravnom pogledu izuzeta od vlasti komesa ili grofa. Na njima su upravnici kraljevskih irnanja vrili sudsku, upravnu i financijsku vlast. Porezi U oblastima naseljenima rimskim stanovnitvom kraljevska je vlast ouvala sve nekadanje poreske obaveze: zernljini porez, glava-rinu,

neizravne poreze (pristojbe od trgovanja, cestarine i sl.) te javne terete (munera), tj. dunost ukonaivanja kralja i njegovih slubenika, transportne obaveze i dunost odravanja i gradnje puteva, mostova i tvrava. Sve te obaveze kraljevska je vlast nastojala proiriti i na oblasti naseIjene germanskim stanovnitvom, ali je tu otpor bio znatan i uporan. Vojna obaveza Za razliku od drugih Germana koji su zaposjeli pokrajine Zapadnorimskog carstva, Franci su ve veoma rano (vjero-jatno ve za Klodovika I.) vojnu obavezu uinili dunou svih slobodnih Ijudi, jednako Germana kao i GaloRimljana. To je uvelike pripomoglo izjed-naavanju stanovnitva i ukljuivanju Galo-Rimljana u proces nastajanja franakog (francuskog) naroda na podruju zapadno od Rajne. Sudovanje Ovom istorn razvitku pridonijelo je i irenje germanskog sudskog sistema na podruja naseljena Galo-Rimljanima. Kod Franaka se sudovalo na redovnim skuptinama stotnije (na mal-lusu), pri emu su sudovanju prisustvovali predstavnici seoskih opina ili obiteljskih zajednica slobodnog stanovnitva, a predsjedao je stotnik ili thunginus. Svjedoilo se usrneno ili uz pomo ordalija, tj. sudskog dvoboja, a presudu su potvrivali svi prisutni. Vjerojatno ve za Klodovika I. kra-Ijevska je vlast vei dio sudskih sporova predala u nadlenost grofova. Taj sistem sudovanja prenesen je u galo-rimske oblasti time to se formirala oba-veza najuglednijih stanovnika pojedinih civitates da zajedno s Germanima dolaze na periodika sudska zasjedanja kojima je bio na elu komes dotinog civitasa. Na tim zajednikim sudovanjirna afirmirali su se preteno german-ski pravni i proceduralni obiaji: sudske globe, zakletve prisenika, ordalije ili sudski dvoboji. Dio izreenih globa uvijek je

treinom pripadao kraljev-skoj blagajni (fredum), a dio je ostajao grofu, koji je osim takvih prihoda redovno dobivao i jedno kraljevsko imanje na svom upravnorn podruju s pravom na iskoritavanje. Slubeniko-zemljoUmjesto etnikih razlika izmeu Germana i Ga-posjednika aristokracija loRimljana, osnovicom za istaknuti poloaj u drutvu postaje slubovanje kralju, a taj se po-loaj oituje pravom na trostruki vergeld. U svaki dravnopravni odnos stupa se priznanjem osobnog podanitva suverenu. Takvi Ijudi postaju kraljevi fideles (vjernici) ili leudes. U tu se kategoriju ubrajaju ne samo lanovi kra-Ijevske vojne druine, nego i svi slubenici na dvoru, svi vojvode i grofovi,

173

pa ak i crkveni dostojanstvenici. Njihov posebni poloaj, koji proizlazi iz slubovne i zakletvene vezanosti uz kralja, upotpunjuje se zatim zemljoposje-dom to ga fideles ili leudes dobivaju od kralja. U torne smislu stupanje u kraljevsku slubu i dobivanje zemljoposjeda polazna je toka u stvaranju slubenikozemljoposjednike aristokracije. Jaanjem svojih zemljoposjed-nikih zainteresiranosti, ta aristokracija postaje snaan i zajedno s crkvom odluujui faktor u procesu podvrgavanja slobodnih seljakih zemljopo-sjeda u sastav svjetovnih vlastelinstava. Dvorske slube Na dvoru je postojao niz slubenika koji su djelomice svoje naslove batinili iz kasne antike. Tako su sredinji uredi kraljevskih kancelarija nosili naslov scrinia. U njima su radili brojni pisari pod nadzorom referendaria. Te inovnike kralj kadto upotrebljava i u raz-nim politikim i diplomatskim

rnisijama. 0 kraljevskoj riznici vode brigu komornici; opskrba kraljeva stola bila je povjerena peharniku (pincerna); nadstojnik staja zvao se comes stabuli (otuda connetable), a njemu su bili podvrgnuti konjuari (germanski naziv: marishalk, od ega je nastalo maral). Starjeina dvorske posluge zvao se senealk. 1 ti su slubenici uskoro dobili vane politike, upravne ili vojne dunosti. Veoma odgovornu funkciju imao je major palatii ili major domus (predstojnik kraljevskoga dvora). Ta je slu-ba sjedinjavala djelokrug ministra dvora i glavnog opskrbnika kraljeve kue. Ona je ubrzo stekla izuzetno vanu politiku ulogu. Franaki je kralj u naelu bio i nosilac najvie sudske dunosti. Ali nje-zino izvravanje kralj je povjeravao dvorskom sudu, kome je lanove imeno-vao po svome slobodnom nahoenju iz redova svojih najuglednijih leuda. Na elu toga sudita bio je comes palatii (dvorski grof ili palatin). Ono nije bilo apelaciona instanca nego je rjeavalo sporove kraljevskih leuda, koji su time bili izuzeti ispod nadlenosti lokalnih sudova. Sjedite kraljevske Franaki vladari nisu imali ustaljenog sjedita svoje vlasti uprave. Cio njihov dvor neprestano se selio s kraljevskog imanja na imanje. im su bile istroene zalihe sakupljene na jednome imanju ili iscrpljena lovita u jednoj oblasti, dvor se s cijelirn upravnim aparatom premjetao drugamo. Takvo je stanje gotovo u cijeloj Evropi trajalo sve do XIII. st. Javne obaveze Kraljevska je vlast bila nezasitna u utjerivanju poreskih vlasti obaveza od stanovnitva, a prihode je troila bez ikakvih skuavanja ili odgovornosti. Vlast nije imala nikakvih oba-veza prema stanovnitvu. Nisu postojali nikakvi javni radovi, a takoer ni kolstvo, ni

sanitarna ili socijalna skrb. Dravni slubenici dobivali su za svoje uzdravanje od kralja zemlju i time je njihova nagrada za rad bila namirena. Vojska nije dobivala nikakvu plau; ona se oblikovala od vojnih odreda feudalaca kojima je primljeni zemljoposjed nametao dunost da se s odreenim brojem svojih Ijudi jave na kraljev poziv u vojnu. Ali u naelu jednokratno plaanje slube darivanjem zemlje s vremenom se pokazalo kao nemono da osigura trajnu vjernost leuda. Nju je trebalo neprestano oivljavati novim darovima u novcu i dragocjenostima, a kad su se kraljevske riznice iscrple, onda novim darivanjem zemljoposjeda. Budui

174

da darivanja zernlje u vrijeme Merovinga preteno nisu bila privremena, nego trajna i neograniena, ona su vodila jaanju velikih zemljoposjednika a slabIjenju kraljevske vlasti. Jedina kraljeva mogunost da darovanu zemlju vrati u svoj posjed mogla se ostvariti kao kazna u sluaju nevjernosti leuda. To vraanje rnoglo se izvriti sarno prirnjenom kraljeve oruane sile, a ona je s iezavanjem kraljevskog zemljoposjeda neprekidno slabila. Tako su kra-Ijevi sve ee rnorali bespomono trpjeti nevjeru svojih leuda. Usporedo s procesom slabljenja kraljevske vlasti dvorjanska i slubenika aristokracija pretvara se u svemonu politiku silu. Ona je gospodarila dravom i esto je sunovraala u krvave borbe za vlast, naroito u vreme-nima malodobnosti merovinkih kraljeva koji se pretvaraju u igrake u ru-karna monih velikaa, osobito majordoma i vojvoda. Vojvode Funkcija vojvoda javlja se

kao vaan faktor politikog ivota, osobito u vrijeme graanskih ratova na prijelazu VI. u VII. st. To su zapovjednici snanih vojnih odreda kojima se povjerava sva vlast nad nekoliko grofovija, a nadreena je vlasti grofova. Oni veoma brzo postaju silovitom snagom koja svoju samovolju surovo namee dvoru a svojim pod-rujem upravlja autonomno. Majordomi Usporedo s utjecajem vojvoda raste mo majordoma, koji su se izdigli prije svega prikupljanjem znatnih zemljoposjeda. Od poetka VII. st. oni su ve tako moni da raspolau velikim vlastitim vojnim druinama a u isto su vrijeme zapovjednici kraljeve garde i organizatori privrednog poslovanja kraljevskih imanja. Premda su majordomi isprva bili eksponenti sve jae zemljoposjednike aristokracije, oni su ve tijekom VII. st. iskoristili svoj poloaj na dvoru i postali faktinim vriocima kraljevske vlasti. Time postaju protivnicima feudalnog partikularizma, pa se feudalci tijekom VIII. st. bore protiv dalj-njeg izdizanja majordoma i njihova posizanja ak i za formalnim ohiljejima kraljevskog dostojanstva. Crkveni Cinjenica to su Franci prihvatili katolicizam pribavila im je imuniteti odanost Crkve i uinila ju snanim instrumentom vladanja. Uz uvjet da bude i ostane odana kraljevskoj vlasti, crkva se mogla bogatiti i vriti mnoge funkcije javne vlasti. Tako je biskup u neku ruku smatran dravnim slubenikom, pa mu je kraljevska vlast u gradovima pov-jeravala dunost da nadzire djelovanje grofa. Za svoje zasluge gotovo sve su crkve ve u VII. st. uivale specijalnu zatitu kralja (tuitio) i imale poveljama zajameni imunitet. To znaajno pravo oslobaalo je crkvu obaveza da plaa zemljarinu, glavarinu, kraljevski udio u globama, carinu, cestarinu, sajmi-tarinu, dunosti da

ukonauje i opskrbljuje kralja i njegove slubenike; ono je branilo grofu i drugim kraljevskim slubenicima da dolaze na crkveni teritorij i ondje vre svoje upravne, sudske ili poreznike funkcije. Time su crkvena imanja postala samoupravnim podrujem, a biskupije, kaptoli i samostani nosiocima jednog dijela kraljevskih ovlatenja. Osim imunitetnih prava, crkva je u svoju nadlenost preuzela i niz drugih djelatnosti javnoga ivota. Ona je upravljala bolnicama i ubonicama, pomagala socijalno ugroene i nezbrinute. kolstvo u gradovima bilo je sa-

175 svim preputeno crkvi, pa se pretvorilo u skuenu nastavu najnunijega znanja iz itanja, pisanja i raunice samo za neznatan dio stanovnitva, pre-teno za onu omladinu koja se opredijelila za sveeniki ili redovniki poziv. Misionarski Mnogo energije crkva je ulagala u misionarski rad. Klodovirad kovo pokrtenje nije doseglo do irokih slojeva stanovnitva, pa je kranstvo naknadno sporim temporn prodiralo s juga, iz rornaniziranih oblasti, prema sjeveru. Podruja sjeverno od Somme doseglo je tek potkraj VII. st. Naprotiv, germanske zemlje istono od Rajne ostale -su jo dugo vremena poganske. Za razliku od zapadnih podruja, gdje su po-krtavanja preteno vrile biskupije, na istoku su taj zadatak preuzeli redov-nici, i to veinom misionari iz irskih i anglosaskih samostana. Isprva je misionarska djelatnost na zapadu, polazei iz biskupijskih grad-skih sredita, dosezala samo u lake dohvatnu okolicu gradova. Zalaenje u udaljenija sela zadavalo je sveenstvu znatne tekoe pa su

stoga sela dobrim dijelom ostajala poganska. ak je i rije paganus (poganin) prvobitno ozna-avala stanovnike sela, pagusa, i time poprimila smisao faktinoga vjerskog poloaja seljatva. Tek u VII. i VIII. st. zapoinje i dalje se razvija velika aktivnost crkve u osvajanju sela. Na velikim zemljoposjedima podiu se crkve za seosko stanovnitvo kojima zemljoposjednici daruju dovoljno zemlje da bi od pri-hoda s nje mogao ivjeti stalni duobrinik zavisnoga seoskog stanovnitva. Time se te seoske crkvice pretvaraju u sredita upa. Cio taj proces zavrio se tek u doba Karolinga. Stanje naobrazbe Ali ni te mjere nisu bile dovoljne da do temelja uvrste kranstvo u poganskim selima Galije i Germanije. Izo-lirani sveenici po rijetko posijanim seoskim upama bili su preslaba snaga i suvie u vlasti laikih veleposjednika da bi u znatnijoj mjeri mogli utjecati na duhovni ivot velikih zemljoradnikih prostranstava. Tomc se pridruivala i niska prosvjetna razina sveenika. Crkva se u Franakoj vie bavila srei-vanjem javnoga ivota, obuzdavanjem bezobzirnih silnitava u vezi s jagmom oko rnoi i materijalnih dobara i izgradnjom svoje vlastite ekonomske i administrativne rnoi negoli vjerskim ili dogmatskim problemima. Dubina sve-enike izobrazbe postajala je sve manja. ak je i znanje latinskog jezika po-stajalo veorna oskudno. Praznovjerja i vjerovanja u udesa postaju dominant-nim obiljejem jednako u mentalitetu sveenika kao i laika. Sva se zbiva-nja tumae kao rezultat utjecaja viih, tajanstvenih sila, prvenstveno zagovora bezbrojnih svetaca i njihovih relikvija (moi), kad se radi o blagotvornim uincima, ili pak o utjecaju paklenskih sila (ili bojih kazni) kad se radi o nesreama. Na toj osnovi kranstvo je u ranim stoljeima

srednjega vijeka preuzelo n-inoge utjecaje primitivnijih sredina nego to su bili antiki ambi-jenti u kojima se ono razvijalo u prvim stoljeima svoga postojanja. Gradovi, promet, Ope obiljeje privrednog ivota u doba Merovinga trgovina svodi se na prevladavanje naturalne privrede. Dekadansa grad-skog ivota i gradskih ustanova, zamiranje trgovine i slabljenje novanog opticaja neosporno se mogu utvrditi u stoljeima koja se nadovezuju na epohu Seobe naroda. Ali uza sve to, ni trgovine, ni novanog 176

opticaja, ni prometa i veza meu pojedinim oblastima zemlje i udaljenijim dijelovima tadanjega svijeta nije nestalo. Unutranji putevi merovinkog kraljevstva bili su batina iz kasne antike, ali ih je franaka vlast zaputala, premda je i dalje ubirala cestarine. Zbog toga sve veu vanost dobivaju vodeni putevi, rijeni u unutranjosti a mor-ski za veze s udaljenijim zemljama. S tim u vezi posebnu vanost stjeu neki luki gradovi, napose oni koji lee na uima rijeka pa tako vezuju rijeni s pomorskim prometom. Meu takve gradove pripadali su Rouen, blizu ua rijeke Seine, Quentovic, blizu ua rijeke Canche, Duurstede, na donjoj Rajni, Nantes, na uu Loire, Bordeaux, na uu Garonne, Marseille, blizu ua Rhone i dr. Posebno je znaajna bila trgovina sa zemljama oko Sredozemnoga mora. U tom smjeru prometa glavne luke bile su Narbonne, Arles i Marseille. U to vrijeme Merovinko je kraljevstvo uvozilo svilu, miomirise, juna vina i voe, mirodije, papirus i dr. Za uzvrat tome uvozu, Galija je jedva ta mogla proizvoditi to bi

zanimalo velika trita oko Sredozemnoga mora. Proizvodni potencijal merovinke Franake ograniavao se preteno na produkciju agrarnih plodina (ito, vino, ulje) kakvih je bilo, ak i u veem izobilju, u drugim zemljama na jugu. Pri tome ni agrarna aristokracija Fra-nake a ni seljako stanovnitvo nisu bili zainteresirani za trgovako poslo-vanje. Zbog toga je gotovo sva daleka trgovina na tlu Franake bila u ru-kama orijentalnih trgovaca: Sirijaca, idova i Grka. Oni su u lukama na jugu imali svoja stovarita, a svojim su karavanarna prodirali duboko u unutra-njost, pa ak i do luka na obali oceana. Orijentalni trgovci stupali su takoer i u slubu franakih kraljeva u svojstvu neke vrste dvorskih dobavljaa, pa su po narudbi kraljevske vlasti odlazili u daleke zemlje i izvravali nabavke radi zadovoljavanja potreba na dvoru. U sjevernim oblastima Galije posto-jala je razmjerno iva trgovina s Britanijom. Frigija je rano razvila proiz-vodnju sukna i opskrbljavala oblinje predjele. Bila je prilino unosna i trgovina robovima iz anglosaskih oblasti u Britaniji i slavenskih zemalja preko Labe. Ali premda je trgovinski promet postojao, on je ipak bio znatno slabiji nego u klasino doba antike. To slabljenje oitovalo se i iezavanjem novca. Austrazijski kralj Teodebert (533548) prvi je poeo kovati zlatni novac sa svojim likom, ali je kraljevsko kovanje novca ubrzo presahlo. Tijekom VII. st. zamjenjuju ga emisije novca lokalnih mogunika: biskupa, opata i svjetovnih velikaa. Od poetka VIII. st. uope vie nema zlatnog novca, a plaanja se sve vie vre u naravi, stokom, koom, orujem, pri emu pojedini pred-meti imaju ustaljenu vrijednost, izraenu novanim iznosom koji se uope ne pojavljuje u samom procesu razmjene nego slui samo kao apstraktno mje-rilo za omjeravanje vrijednosti. Natn ivotaMerovinko drutvo u razdoblju feudalizacije, u vremenu kad i shvaanja neko slobodno

seljatvo zapada u zavisnost a privreda se naturalizira, ivjelo je ivotom koji narn u svojoj svakodnev-noj konkretnosti nije dovoljno poznat. Napose ima malo podataka o ne-posrednom ivotu irokih slojeva stanovnitva jer o tome ne govore ni oni oskudni elementi koji su se ipak, kroz sve katastrofe vremena, sauvali do danas. Neto poznatiji je ivot vladalake klase, naroito dvora. Kraljevi su najveim dijelom razulareni Ijudi, odani porocima svake vrste, beskrupu12 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka 177

lozni, vjerolomni, krvoedni i okrutni preko svake mjere. Njihov ivot svrava veoma rano ili umorstvima ili potpunom propau u bolestima koje proizlaze iz krajnje neurednosti njihova ivota. Jednako su mahnito neobuzdane u ambicijama i okrutnostima i ene kraljeva i njihove Ijubavnice. One spletkare, potkupljuju ubice koji uklanjaju s njihova puta suparnice i protivnike, njihovu djecu, njihove vlastite mu-eve ili djeou njihovih rnueva iz prethodnoga braka. Dvorjanstvo oko kraljevskih linosti ne zaostaje za njima. Pojedini ma-jordomi ili vojvode, kao na pr. Ebroin, uasavaju svojim beskrupuloznim ambicijama i okrutnostima. Izdajstvo i neke vrste razjarena borba za odr-anje bjesni u merovinkom kraljevstvu gotovo bez prekida. Pri tome je veo-ma karakteristino da u tom okrutnom komaru jednako sudjeluju GaloRimljani kao i Germani. Opa barbarizacija zahvatila je cijelu vladajuu klasu bez razlike u etnikom podrijetlu. U isto vrijeme to je merovinko ra-toborno i gramljivo drutvo veoma praznovjerno i pripravno da vri egzal-tirana pokajanja na grobovima

svetaca i rnuenika, u uvjerenju da se sve moe oprostiti uz pomo zasluga bojih ugodnika, zagovora crkve (koji se kupuje materijalnim dobrirna) ili poklonstvom pred inoima svetaca. Cini se kao da merovinki kraljevi i mogunici unaprijed raunaju s time da irn je svaki grijeh doputen ako se naknadno pokaju i ako im potkupljeni kler dade oprotenje. U takvim okolnostirna, ono isto vjerovanje u nadnaravne snage i uda koje je vladalakim slojevima donosilo slobodu za nasilja i okrutnosti, za potlaeni je puk, kome feudalizirani zemljoposjednici preotimlju zemlju i skuavaju slobodu, znailo utjehu i nadu da e dobiti zatitu i pomo od nadljudskih zatitnika kad im ve stvarnost drutvene strukture tu zatitu nije moglo dati. Bijeda i bespomonost onih koje je realnost privrednih odnosa obarala, pojaavala se opirn uvjetima ivota. Slaba proizvodnost rada i nemo Ijudi pred prirodnim uvjetima opstanka bila je uzrokom estih nerodica i gladi. Slaba ishranjenost, siromatvo, nepostojanje higijenskih mjera, neznanje i bijeda ornoguavali su pustoenja brojnih epidemija, tako da su gladi i za-razne bolesti, zajedno s neprekidnim ratnim razaranjima bile opi okvir sva-kodnevne stvarnosti za siromane slojeve stanovnitva. Takve okolnosti dovele su do izrazite nezainteresiranosti za vrednote produbljenijega kulturnog ivota. Imuni slojevi barbarizirali su se u mahnitoj borbi za vlast i posjede, a siromasi su tonuli u bijedu bespomonosti, nezna-nja i praznovjerja. 7. KULTURA MEROVINKOG DOBA Na podruju kulture iz merovinkog se doba zbog razloga ope deka-danse a i zbog mnogih razaranja sauvalo malo svjedoanstava. Zna se da se, uglavnom na krinom tlocrtu, tijekom VI. i VII. st. gradilo

razmjemo mnogo crkvica, ali se sauvalo svega nekoliko podzemnih kripta (na pr. u Yonarreu, na rijeci Marni, oko 50 km istono od Pariza) i nekoliko krstio-nica i grobljanskih crkvica (kao baptisterij Sv. Ivana, u Poitiersu, iz VII. st.). Zidno slikarstvo i mozaici nisu ostavili nikakvih svjedoanstava, a kiparstvo se svelo na urezivanje ornamenata na stupove, nadgrobne ploe i sarkofage.

178

Od svih umjetnosti najvie se radova sauvalo na podruju oslikavanja rukopisa i knjiga, kao to je na pr. Starozavjetno Petoknjije iz Toursa (Tur), nastalo u VI. ili VII. st., s nespretnim prikazima Ijudskih ili ivotinjskih li-kova. Veu estetsku vrijednost imaju inicijali. Na znatnijoj su visini bili i zla-tarski proizvodi, ploice s uloenom staklastorn masom u splet saaste tvorbe kojima su se oblagali drci maeva i noeva, relikvijari, krune, kalei, kope i prstenje. Poimence je poznat i jedan urnjetnik te struke, Akvitanac Eligius, koji je potkraj ivota bio biskuporn u Noyonu (Noajon), a iza smrti (659) pro-glaen je svecem (St. Eloi). Od sauvanih predmeta, njemu se pripisuje do-nji dio tzv. Dagobertova prijestolja, a zna se da je izraivao nadgrobne baldahine u crkvama u Toursu, Parizu i St. Denisu. Na podruju pismenosti i knjievnosti merovinko je doba vrijeme du-bokih prornjena. Latinski se jezik ve od kraja IV. st. naglo mijenjao. U merovinko doba te promjene postaju jo bre. Deklinacija u govornom jeziku iezava, a za razlikovanje padea ulaze u upotrebu prijedlozi (de, ad i td.). U konjugaciji futur i pasivni oblici zarnjenjuju se opisnim oblicima. Rjenik izvanredno siromai i odbacuje profinjenije razlike meu izrazima i zadovoljava

se tek osnovnim leksikim blagom. U tu osiromaenu zalihu izraza, preuzetih iz la-tinskoga, unosi se znatna koliina rijei iz franakoga i drugih germanskih jezika, uz grubu prilagodbu na uobiajene latinske forme. Time se postupno oblikuje puki govor koji je polazite pri nastajanju srednjovjekovnih francuskih dijalekata. Usporedo s tim promjenama, latinska kursivna minuskula iz V. st. izob-liuje se, pretvara se u vrlo neitko pismo, pretrpano vitiastim izvojcima, vezano brojnim i napadnim ligaturama. Od poetka VII. st. to pismo (mero-vingica) dominira crkvenim i svjetovnim tekstovima uinivi pismenost jo manje pristupanom vjetinom u tom svijetu rudimentarne obrazovanosti. U takvim okolnostima knjievna je djelatnost bila sasvim slaba, i po broju djela i po njihovoj vrijednosti.

Merovinko pismo.

179

Jedini spomena vrijedan pjesnik merovinkog doba bio je Venantius Fortunatus (umro u po. VII. st.). Nakon njega vie se nitko u merovinkoj Franakoj nije odvaio da pokua pisati stihove. Najvanije

prozno djelo te epohe je Povijest Franaka u 10 knjiga, nastalo krajem VI. st., a napisao ga je Grgur, biskup u gradu Toursu, autor jo i nekoliko ivotopisa svetaca. Grgurovu su Povijest nastavila tri nepoznata pisca tzv. Pseudofredegarove kronike, dovevi prikaz dogaaja do 642. Nakon 727. jedan je redovnik samostana St. Denis, sjeverno od Pariza, sastavio djelce Knjiga franake povi-jesti. Ono je kratkim dodacima dopunjeno jo u tri navrata, tako da dopire sve do dolaska Karla Velikoga na prijestolje (768). Najrasprostranjenija knjievna vrsta merovinkog doba bili su svetaki ivotopisi. Ta je literatura najvie odgovarala duhovnim potrebama vremena i tadanjoj intelektualnoj razini. Od velikoga mnotva koje je postojalo sa-uvano je u svemu oko 40 autentinih ivotopisa, od kojih je najstariji napisan u 2. pol. V. st.

180

V. BRITANSKI OTOCI 1 SKANDINAVIJ A DO SREDINE XI. ST.

1. BRITANIJA DO SKANDINAVSKE PROVALE Najstarije poznato stanovnitvo Britanije bili su Iberijci, tamnokosi srod-nici pretkeltskog stanovnitva u Galiji i na Pirenejskom poluotoku. Njih su na Britanskirn otocima, kao i drugdje, smijenili ili, tonije, s njima se izmi-jeali kasniji doseljenici Kelti. Oni su doli s evropskog kontinenta u dva glavna vala: oko 600. pr. n. e. Gojdeli ili Gaeli zaposjeli su Irsku i, odonuda, Skotsku. Krajem V. st. doselili su se Bretonci i zauzeli dananju englesku ravnicu. Keltski doseljenici bili su visoki i snani Ijudi, preteno plavokosi ili cr-venokosi. Taj je fiziki tip, kako se ini, postao narodnim idealom, pa su oni koji su se razlikovali od njega bojili kosu crveno ili plavo. Tetovirali su i bojom premazivali tijelo, pa je ime Breton ili Prython na keltskom jeziku znailo: tetovirani ovjek. Kasnije su i Rimljani keltsko stanovnitvo iz Skot-ske nazivali Piktima, to znai: obojeni Ijudi. Od sredine I. st. pr. n. e. pa sve do poetka V. st. n. e. Britanski je otok bio objektom rimskih osvajakih

interesa. Nakon prvih, Cezarovih pothvata, rimske su legije god 43. u n. e. sruile keltsko kraljevstvo Katuvelauna (for-mirano u po. n. e., pod kraljem Cimbelinom) i formirali trajnu okupatorsku vlast koja je postupno podvrgla cio Britanski otok do brdskih granica kot-ske. (Hadrijanov granini zid, juno od gorja Cheviot). Jugoistona nizina zaposjednutog podruja intenzivno se romanizirala. Tu su nikli brojni rimski gradovi u kojima su ivjeli trgovci, doseljenici, islueni vojnici, predstavnici rimskih vlasti i romanizirani Kelti. Izvan gradova prostirala su se imanja gradskog stanovnitva. Na njima su nicali mnogi zaseoci, villae po italskom uzoru, na kojima se odvijao poljoprivredni ladanj-ski ivot, s eksploatacijom robovskoga i kolonskoga rada. Sto se dalje odmicalo od gradskih sredita, sve su brojnija bila slobodna keltska rodovska sela (trews). Kranstvo je u Britaniju prodiralo razmjerno sporo i nakon 330, kad je u Carstvu steklo priznanje i zatirn postalo dravnom vjerom. U Irsku je, naprotiv, uneseno znatno uspjenije, zaslugom nepoznatih misionara koji su imali hrabrosti da ve u IV. st. odu onamo, premda taj otok nije bio u vlasti Rimskoga carstva. Suzbijajui ondje druidizam, staru vjeru i svee-niki sistem Kelta, kranstvo je jaalo, ali na prijelazu IV. u V. st. nije bilo pravovjerno, nego pelagijansko. Do prekretnice u vlasti nad Britanskim otokom dolo je poetkom V. st. kad je zapadnorimski vojni zapovjednik Stilihon morao iz Britanije opoz-

181

vati ve otprije vojno oslabljene kontingente rimskih posada da bi

Italiju obranio od provale barbara to su preko Alpa prodrli u Padsku nizinu. Uskoro poslije odlaska rimske vojske i glavnina rimskog i romanizira-nog stanovnitva napustila je Englesku ponijevi sa sobom i svu imovinu koju je bilo mogue ukrcati na lae. S njihovim odlaskom upotreba latinskog jezika iezava, rimske institucije propadaju, a juna Engleska ponovo postaje keltskom zemljom. Ta etapa u povijesti Otoka naziva se kelt-skim preporodom. ini se da se taj pojam prvenstveno odnosi na obnovu neke vrste dravnosti Brita, stanovnika jugoistonih ravnica, u osloncu na predrirnske tradicije iz Cimbelinovih vremena. Ali Keltski preporod nije irnao mogunosti da se neometano razvija u miru. Tek to su se rimske legije povukle poeli su gusarski napadi german-skih plemena s Kontinenta (kojih je povremeno bilo i u prethodnim stolje-ima), a i napadi Pikta i kota iz Kaledonije (kotske). ini se ak da su se ti napadi i kombinirali. Tako je poznato da su Briti 429, sjeverno od Londona morali suzbijati zajedniki napad Pikta i Sasa. Taj prvi veliki okraj zavrio se uspjehom Brita, ali ve 441442. germanski su osvajai, u prvom redu Sasi, obnovili napad, pa je cio nizinski jugoistok Engleske pao u njihove ruke. Premda je na taj nain engleski jugoistok oduzet Britima naglim zahva-tom, ipak se masovno doseljavanje Germana vrilo tek nakon dogaaja iz 441442. Kad se, naime, u Germaniji saznalo da su nestale zapreke nadira-nju u privlanu britansku zemlju, poeli su seobeni pokreti u raznim kraje-vima. Sa sjevernog Jutlanda doli su Juti i zauzeli dananji Kent. S junog Jutlanda doselili su se Angli i zauzeli nekoliko podruja: Istonu Angliju (uz istonu obalu Otoka, izmeu ua rijeka Stour i Wash); Northumbriju (izrneu rijeke Humber i Hadrijanova zida) i Merciju (u unutranjosti Otoka, zapadno od Washa). Sasi su iz sjeverozapadne Njemake takoer

zaposjeli tri oblasti: Essex (sjeverno od ua Themze), Sussex (izmeu oblasti Lon-dona i june obale Otoka) i Wessex (zapadno od rijeke Avon do Cornvvallskog pobra). U naseljavanju sudjelovali su i Frizi, iz dananje sjeverne Nizozem-ske, a smjestili su se na jugu Otoka u nekoliko manjih skupina. Doseljavanje Gerrnana u Britaniju nakon 441/2. nije vie bilo samo rat-niki podvig, nego sistematsko premjetanje cijelih rodova sa svim imanjem u nova boravita. Njihovo zauzimanje pojedinih oblasti nije bilo miroljubivo. Unitavali su bez milosti stara naselja, gradove i utvrde romaniziranog dijela Britanije i slamali otpor Kelta. Jedne od njih su podvlaivali, drugi su se pred osvajaima povlaili u Wales i Skotsku, a znatna skupina je izbjegla preko mora, u Galiju i ondje se naselila u staroj provinciji Armorici davi joj novo ime Bretanja. Doseljenici su se sukobljavali i s vlastitim sunarod-njacima ili srodnim germanskim skupinarna ako se pokazalo da bez borbe nije mogue da za sebe nau mjesta. 0 otporu keltskog stanovnitva osvaja-ima svjedoe i tradicije o borbi britskog kralja Artura koje je srednjovjekovna knjievnost oblikovala kao epske prie o vitezovima okrugloga stola. Pred germanskim nadiranjem nestalo je i posljednjih ostataka rimskog vladanja. Keltski preporod i germanska invazija zatrle su sve tragove rimskih institucija, pa je budui razvoj anglosaske Engleske poeo na ruevinama, bez kontinuiteta s civilizacijom, politikim odnosima i privrednodrutvenom strukturom u Rimskome carstvu.

182

Engleska u doba heptarhije

183

Germanski osvajai Britanije doli su onamo u rodovskom drutvenom ureenju kasnijih razvojnih etapa. Za vrijerne ratovanja i osvajanja jaala su mala plemenska kraljevstva, pa su Angli, Sasi i Jiiti uskoro po dolasku u Britaniju svoje zaposjednute oblasti organizirali kao mala ratnika kraljev-stva. Obino se nabraja sedam takvih kraljevstava: 3 saska (Essex, Wessex i Sussex), tri kraljevstva Angla (Istona Anglija, Northumbriia i Mercija) i jedno jiitsko (Kent). Ali isprva ih je bilo vie, petnaest ili moda ak osamnaest. Kao to germansko doseljenje nije bilo jedinstven, zajedniki pothvat, tako isto ni nakon osvojenja nije meu germanskim dravicama bilo sloge, nego su smjesta meu njima izbila estoka nepriiateljstva i ogorene borbe, a kako je u tim kraljevstvima drutveni i politiki razvitak napredovao, ja-ala je i tenja pojedinih kraljevstava za prevlau nad ostalima. Prvi je meu njima postigao hegemoniju jiitski Kent (krajem VI. i u VII. st. do 616), da bi prvenstvo prepustio najprije Anglima iz Eastanglije (do 627), zatim Ang-lima iz Northumbrije, od kojih su ga preoteli njihovi sunarodnjaci iz Mercije (659825). I, najzad, od kraja prve etvrti IX. st. pa do svretka anglosaskog razdoblja prevlast je imao Wessex. Osim germanskih drava, na Otoku su i oni Kelti koji su pred osvaja-ima uzmakli u brdska podruja formirali svoje male politike zajednice: u Cormvallu i Devonu nastalo je kraljevstvo Damnoneja, u Walesu tri zasebna kraljevstva, jedno u Lancashireu, jedno juno od Yorka i jedno u podruju dananjega grada Carlislea. Prema tome, osim petnaestak germanskih dravica (koje su se do kraja VI. st. reducirale na svega sedam) formiralo se juno od Hadrijanova zida jo i najrnanje sedam kraljevstava keltskog stanovnitva. Ali razmjetenost politikih teritorija na Otoku bila je povoljna za Germane. Oni su u svojoj

vhasti drali sredinje, plodne oblasti i bili su, usprkos politikoj razmrvljenosti, kornpaktno stanovnitvo na svom podruju. Naprotiv, Briti su zadr-ali periferiju, razvuenu du zapadnih obala i meu sobom razdvojenu du-bokim morskim uvalama. Stoga su njihove uzajamne veze bile slabe i mo-gunost udruenog otpora gotovo nikakva. Osim toga slaba plodnost njihova zemljita osuivala ih je na oskudicu i neimatinu. U tim uvjetima britske su dravice ve od sredine VII. st. rnorale uzmicati pred daljnjim napredo-vanjem Germana, pa je poslije IX. stoljea (sve do XII. st.) svoju nezavisnost sauvao jo samo planinski dio Walesa. Politika povijest anglosaskih drava u svom je daljem razvitku bila tijesno vezana s utjecajem vjerskih suparnitava i borbi. Kranstvo je, naime, u Britaniju bilo uneseno iz dvaju sredita: iz Irske i iz Rima, pa je njegovo nadvladavanje anglosaskoga prvobitnog poganstva omoguavalo da se meusobno takmatvo kraljeva i dravica oituje razliitim vjerskim opredj elj enj ima. Keltska Irska primila je prve iritelje kranstva jo u IV. st. Ali puni razmah nova je vjera ostvarila tijekom prve polovice V. st., u vezi s djelat-nou britanskog redovnika Sv. Patricka koga su Irci jo prije masovne in-vazije Germana na Otok, prigodom jednog napada na Britaniju zarobili i od-veli sa sobom. On je u Irskoj intenzivno propovijedao poevi od 432., a 444. je osnovao biskupiju u Armaghu (dan. j. Ulster). Sirei se meu irskim sta-novnitvom koje je ivjelo u rodovskom drutvu, kranstvo se ondje prila-godilo pretklasnim drutvenim odnosima pa nije izgradilo crkvenu hijerar-

184

hiju niti se pretvorilo u oslonac dravne vlasti kao to je to bilo na tlu ka-snoga Carstva. arita kranstva bili su irski samostani. To su veinom bila pustinjaka i asketska

naselja koja su se sastojala od priprostih koliba od iblja i gline opkoljenih zajednikim zidorn. Tu su redovnici izuavali grke i latinske kranske pisce, prepisivali vjerske knjige i odatle odlazili na misionarska putovanja irei prakranske tradicije o apostolskom siromatvu i etikim vrlinama. Mise su sluili na keltskom, a ne na latinskom jeziku, nisu svetkovali uskrs onako kao ostali krani ni prikupljali bilo kakvu imovinu. Poetkom 2. polovice VI. st. iz Irske je kranstvo prenio u kotsku sv. Kolumbo. Ali kad je odonuda pokuao svoje djelovanje proiriti i prema jugu, na podruje izmeu rijeke Tyne i zaljeva Forth (Berenicija), gdje su ivjeli Angli, sudario se ondje s drugom i u mnogom pogledu drukijom strujom kranskog misionarstva koje je djelovalo na temelju papinske inicijative iz Rima. Papa Grgur I. je, naime, 596. poslao jednu skupinu rimskih redovnika, kojoj je bio na elu Augustin, da pokrste Anglosase. Oni su prve uspjehe postigli u Kentu gdje je kraljeva ena, franaka princeza, bila kr-anka. Bilo je to u vrijeme politike hegemonije Kenta, pa se pod autorite-tom kraljahegemona (bretvvalda) kranstvo poelo iriti i u Essex i Istonu Angliju. Ali hegernonija je nakon smrti kralja Etelberta (616) prela s Kenta na Istonu Angliju, a njezin se kralj odupro irenju kranstva. Taj povratak poganstvu potrajao je samo do 627. kad je hegemonom u Britaniji postao kralj Northumbrije, sklon kranstvu. On je omoguio novoj skupini papin-skih misionara, pod vodstvom Paulinusa, da pokrste Northumbriju. Kao to je ranije Augustin utemeljio biskupiju u Canterburyju, u Kentu, tako je sada Paulinus postao biskupom u Yorku (627). 1 on je iz Northumbrije stao iriti kranstvo u druga anglosaska kraljevstva. Akcija oko irenja kranstva iz neke od anglosaskih drava koja je imala hegemoniju, osjeala se u potinjenim kraljevstvima kao

jaanje te hegemo-nije. Stoga se redovno tome javljao otpor. Kraljevina Mercija, kojoj je sredite bila dolina rijeke Trent, uspjela je da u doba kralja Pende, sredinom VII. st., preotme dio Wessexa. Ojaan tim uspjehom, Penda se odupro irenju kranstva i hegemoniji Northumbrije. U savezu s keltskim kraljem sjevernoga Walesa, Penda je 633. pobijedio Northumbriju i preoteo joj njene june oblasti (Deiru) a zatim je svojoj vlasti podvrgao i Istonu Angliju. To je dovelo do likvidacije kranstva i .u tim osvojenim zemljama. Budui da je Pendinom pobjedom i proirenjem njegove vlasti na na-brojena podruja sjeverna Northumbrija ostala odsjeena od kranskih oblasti na jugu i bez veza s Rimom, njezin je kralj Osvvald stupio u vezu s keltskirn (irskirn) misionarima koji su imali svoj samostan na otoku Yona, uz zapadnu obalu kotske. Iz toga sredita puka, rodovskom drutvu pri-lagoena varijanta kranstva ubrzo je postigla znatne uspjehe kod stanov-nitva ne samo u Sjevernoj Northumbriji (Bereniciji) nego i junije, u Isto-noj Angliji i Essexu. Ostavi zbog tih dogaaja bez oslonca izvan granica same Mercije, Penda je 655. u ratu s kraljem sjeverne Northumbrije najzad pretrpio poraz i iz-gubio ivot.

185

Profil kralja Offe na srebrnom novcu. Ali Pendini su nasljednici shvatili vanost kranstva u borbi za prevlast u Britaniji. Omoguivi novi val pokrtavanja, osnutak niza biskupija pod-reenih nadbiskupiji u Canterburyju i upa u mnogim naseljima, kao i usta-nova za sistematsku izobrazbu sveenstva, mercijski kralj Wulfhere uspio je pribaviti dravnoj vlasti brojan i snaan kadar savjetodavaca i inovnika. Rimski tip kranstva sa svojim ve dotad snano izgraenirn hijerarhijskim naelima i znatnim iskustvom u upravljanju dravnim poslovima bio je ka-dar da i u Britaniji postane osloncem kraljevske politike. Te prednosti papinskog kranstva shvatili su i u Sjevernoj Northumbriji, pa je ondje 664. otklonjen utjecaj irskih redovnika, vezanih uz rodovske drutvene odnose u keltskim oblastima. Ali ta je preorijentacija zakasnila. Iznutra ojaana Mercija naglo je jaala svoju prevlast. Poevi od 658. i ti-jekom prve polovice VIII. st. sve su anglosaske drave bile podvrgnute u za-visnost od Mercije, a kralj Offa (757796) ak je sasvim uklonio s vlasti sve kraljeve zavisnih drava, osim Kenta i Wessexa, potisnuo je waleke Kelte na zapad, pa je na granici svojih posjeda prema Walesu podigao bedem koji se protezao od ua rijeke Dee do ua rijeke Wye. Za vrijeme Offe hegemonija Mercije dosegla je vrhunac. U zemlji je po-raslo blagostanje, uveden je zlatni novac kakvirn se nije mogla sluiti ni ka-rolinka monarhija, izraena je zbirka zakona (koja se sauvala u izvodima unutar kasnije objavljene zakonske zbirke kralja Alfreda Velikog). Odline odnose s crkvom Offa je potvrdio davanjem redovnoga godinjeg tributa_ papi u iznosu od jednoga zlatnika dnevno. Unutranje politiko ustrojstvo anglosaskih drava temeljilo se sve do IX. st. na jakirn elementima rodovske i plemenske autonomije, zasnovane na nainu njihova doseljavanja i smjetaja na zauzetom podruju. Budui da su s Kontinenta osvajai dolazili u produenom nadiranju, rodovske su zajednice ouvale svoje cjeline i u novom boravitu. Osnovna naseobena je-dinica bilo je rodovsko selo. Njime je upravljao seoski starjeina (tungeref), a bira ga seoska skuptina svih slobodnih Ijudi. Vie sela iste etnike zone ini stotniju (hundred). 1 ona ima svoju skuptinu slobodnih Ijudi (hundred--moot) koja bira stotnika, a sastaje se jednom mjeseno. Nekoliko stotnijskih

186

okruja ini podruje grofovije (shire). Najvia instanca grofovije je opa narodna skuptina (folkmoot), a njezin je predstavnik i vrilac upravne vla-sti earldorman. Stoljea borbe za prevlast u Britaniji veoma su ojaala kraljevsku vlast, najprije u okvirima svakoga pojedinog kraljevstva, a onda i u irim razmje-riina. U vezi s time vre se dvojake skupine promjena: u unutranjepoliti-kim ustanovama i u uzajamnim odnosima kraljevstava. Narodne skuptine se odravaju i dalje, ali njihova uloga se smanjuje. Tako se na razini stotnija izdvaja zasebna skupina najuglednijih Ijudi, vijee dvanaestoricea, koje postaje uz stotnika lokalni organ upravljanja. Potiskivanje znaenja narodne skuptine oituje se i na razini grofovije time to umjesto ealdormana sve vei utjecaj stjee kraljevski inovnik, shiregeref ili erif. 1 na vrhu dravne vlasti, nakon ujedinjenja to ga je izvrila Mercija, kralj postaje neosporan autoritet koji vlada bez ikakve skuptine naroda, a na pomoi mu je vijee najmonijih linosti u dravi (vvitenagemoot ili vijee mudraca), ne vie u svojstvu skupa plemenskih prvaka ili predstavnika, nego na temelju njihove ekonomske moi ili ugleda u dravnom aparatu. Hegemonija to ju je izgradila Mercija odrala se jo i u prvoj etvrti IX. stoljea. Ali nakon smrti kralja Coenvvulfa redom su protiv prevlasti Mercije poele ustajati sve ostale anglosaske dravice. Na elu toga pokreta bio je kralj Wessexa Egbert (802839). On je u nekoliko navrata potukao vojsku Mercije i zauzeo Devon, juni Wales i Kent. Time su sada dva snana protivnika, Wessex i Mercija, stajala jedan drugome suelice na toku rijeke Themse. Ali u tome trenutku Britaniju je zadesio snaan val napadaja novih osvajaa iz Skandinavije koji je iz temelja izmijenio razvitak meusobnih odnosa anglosaskih drava.

2. SKANDINAVSKA OSVAJANJA (NORMANI) Novi germanski osvajai doli su iz Skandinavije u okviru opeg naleta Norveana, veana i Danaca prema zapadnoj i istonoj Evropi koji ispunja IX. stoljee. Pri torne su Sveani nadirali preko Baltika prema istoku, dok su Norveani i Danci napadali zapadnoevropske zemlje sve do panjolske, pro-dirali u Sredozemno more i ak se iskrcavali na obalama Sjeverne Amerike. Prvi predznaci najavili su pokret normana (tj. Ijudi sa sjevera, kako ih je nazivala napadnuta zapadna Evropa) ve krajem VIII. st. Godine 787. je oko 200 pljakaa u tri dugake lae na vesla i s jednim crvenim jedrom napalo obale Wessexa. est godina poslije toga nove su skupine opljakale priobalne samostane u Northumbriji. Otad su nasrtaji postajali sve ei. Pojedini ma-nji odredi amaca napadali su obale Northumbrije, kotske, Irske i Walesa pljakajui samostane i crkve u kojima se sakupilo blago i dragocjenosti, pa su plijen otuda, a i s obala Franake, odvozili u svoju domovinu. Ti pojedinani napadi upoznali su Skandinavce s prilikama u Evropi i pokazali im da ni anglosaska kraljevstva a ni mona drava Franaka u Galiji nemaju nikakve rnornarice koja bi se mogla suprotstaviti njihovim pomorskim naletima. Usporedo s time, oni su se uvjerili da u tim krajevima ima obilje dragocjenosti koje je mogue napljakati uz pomo brzine i hra-

187

Normanska. laa 17. Gukstada, IV. st.

brosti, a takoer i mnogo dobre zemlje za naseljavanje kakve nije bilo u Skandinaviji. Sve je to uestalo njihove nasrtaje i pretvorilo ih u masovnu invaziju. Kretanje Skandinavaca prema Zapadnoj Evropi vrilo se u dva smjera: vanjskim, iz Norveke, Normani su naselili Island i Gronland, doprli do Sje-verne Amerike, napadali kotsku, Irsku, Wales, Francusku i Spanjolsku; unutranjim smjerom dolazili su preteno Danci, pa su se iskrcavali u Nort-humbriji, Istonoj Angliji, na obalama Wessexa, a u La Mancheu su se po-vezivali s normanskim napadima vanjskoga smjera, upravljenima prema Francuskoj i panjolskoj. Na taj nain Norveani su na otoju Orkney, u kotskoj, u Gallowayu i Irskoj stvorili brojne naseobine, a otok Man, u Irskom moru, postao je nji-hovom bazom odakle su napadali i zaposjedali prostrana susjedna

podruja u Engleskoj i Walesu. Istovremeno Danci su se iskrcavali na istonim oba-lama Britanije. Njihovi napadi postajali su naroito esti nakon 840. Zimi 85051. golema je flota Danaca od 350 laa uplovila u Themzu, zauzela i op188

Normanski napadi na evropske zemlje Ijakala London i Canterbury, zatim se bujica napadaa prelila preko Mercije i nasmula na Wessex. Potkraj 851. kralj Wessexa najzad ih je skrajnjim naporom uspio pobijediti i protjerati. Ali otok Sheppey, u uu Themse, ostao je njihovom bazom. Uskoro su trajno zauzeli i otok Thanet, na skrajnjem istonom rtu Kenta, pa se ta pokrajina morala godinjim dankom otkuplji-vati od estih uznemiravanja. Poevi od 876. napadai se vie nisu zadovoljavali osvajanjem uporita na istonim obalama Engleske ili na priobalnim otocima, nego su zapoeli sistematsko osvajanje dublje unutranjosti. Ve te godine zauzeli su Deiru i njezin glavni grad York te primorali oslabljenu Merciju da im plaa danak. Godine 870. su u Istonoj Angliji uklonili dotadanju vlast i osnovali svoje kraljevstvo. Otuda su nizom napada potiskivali vlast kralja Wessexa prema istoku i jugu. Tek u posljednjoj etvrtini IX. stoljea postigao je Alfred Veliki, kralj Wessexa (871899), vane uspjehe protiv danske invazije osujetivi nji-hove zaobilazne napade na Wessex sa sjeverozapada. Najzad je velikom po-bjedom kod Edingtona (sjev. od dan. Bristola) primorao danskog kralja Gutruma da sklopi tzv. Vedmorski mir

(izmeu 880. i 885) kojim je odreena granica izmeu podruja pod danskom vlau (Danelaw, podrucje danskog prava) i podruja pod vlau Wessexa. Ta je granica ila od Themse nizvodno

189

od Londona, rijekom Lea do njezina izvora, otuda do Bedforda i zatim sta-rom rimskom cestom koja je vodila iz Londona u Chester. Time je Wessexu ostala samo treina dananje Engleske; cijelo ostalo podruje (osim sjever-nog dijela Northumbrije, Berenicije) pripalo je Dancima. Omeivi tako svoje posjede, danski je kralj pristao da prirni kranstvo, to je veoma pomoglo da se usklade odnosi izmeu osvajaa i starijeg stanovnitva u osvojenim po-krajinama. Ali Vedmorski mir bio je uskoro naruen. Godine 890. umro je danski kralj Gutrum, a njegovi su nasljednici iskoristili nove opasnosti koje su za-desile Wessex da obnove neprijateljstva. U Evropi je naime njemaki kralj Arnulf god. 891. velikom pobjedom nad Dancima, koji su desetljeima sa svog poluotoka napadali kopnenu Njemaku, potisnuo njihove tenje za osva-janjima i opet na more. Otad su novi valovi osvajaa s Jutlanda zapljuski-vali obale Wessexa. Ova nova faza danskih napada povezala se s pokuajima Gutrumovih nasljednika da sa sjeveroistoka prodru na podruje Wessexa. To je prirnoravalo kralja Alfreda da vodi uporne borbe na sjeveru i na jugd. Skrajnjim naporima uspio je obraniti graninu liniju ustanovljenu 880/885. Naprotiv, napadae iz Danske uspio je suzbiti tek poto je izgradio dovoljno snanu flotu koja je branila june obale. Tim uspjesima zavladalo je na pod-ruju Wessexa razdoblje relativnog mira i vanjske sigurnosti. U unutra-njim odnosima to je razdoblje bilo ispunjeno nizom upravnih, socijalno-eko-nomskih i politikih reformi. Cijelo je dravno podruje bilo podijeljeno na vojna okruja, a stanovnitvo je sa svakih pet osnovnih jedinica zemljopo-sjeda (hajda) moralo davati jednoga potpuno naoruanog vojnika i svu op-skrbu nunu za vrijerne njegova ratovanja. Raniji povremeni porez, namije-njen plaanju danka u korist Danaca (tzv. danski novac), pretvoren je u redovitu poresku dabinu. Oko 890. objavljen je Zbornik zakona Alfreda Ve-likog koji je sjedinio bitne odredbe starijih zakonskih zbornika Kenta, Mer-cije i Wessexa, prilagodivi ih dotad ostvarenom stupnju u razvitku privred-nih, drutvenih i politikih odnosa. Meu velika Alfredova djela pripadaju i njegova kulturna nastojanja. Osnovao je nekoliko novih samostana i u njima poticao rad na prepisivanju i objavljivanju crkvenih, teolokih i povijesnih djela. Na svom je dvoru otvorio kolu za latinski i saski jezik. Potakao je prevoenje s latinskoga na saski Povijesti engleske crkve to ju je napisao Beda Venerabilis, a takoer i pisanje Saske kronike, najstarijega povijesnog svjedoanstva nastalog u izvorniku na anglosaskom jeziku. Mnogo toga iz-vrio je i sarn Alfred. Izmeu ostaloga, preveo je Pastoral pape Grgura Veli-kog, Utjehu filozofije Boecija, Solilokvije Sv. Augustina i fragmente njegova djela Civitas Dei (Boja drava), Orozijevu Svjetsku povijest i dr. Nakon Alfredove smrti (899) njegovi su nasljednici otpoeli velike oslo bodilake pothvate protiv danske vlasti nad pretenim dijelom Britanije. Do srnrti Alfredova sina Edvarda Starijeg (925) preoteta je bila cijela danska Mercija, Essex i Istona Anglija. Edvardov sin Ethelstan (925940) osvojio je najzad i Northumbriju i time postao vladarem cijele dananje Engleske. Za njegovih prvih nasljednika u dva je navrata izbio

opasan ustanak Danaca u nekadanjern podruju Danelavva. Do konane konsolidacije osloboenih podruja dolo je tek za Ethelstanova unuka Edgara (959975). Dugotrajni ratovi s danskim osvajaima koji ispunjaju vie od stotinu godina urodili su tekim stanjem u cijeloj zemlji. Mnogo je materijalnih dobara bilo uniteno, a nasilja i bezakonja postali su uobiajenim oblikom

190

ponaanja. 1 u crkvenim ustanovama prilike nipoto nisu bile u skladu s naelima kranstva. Bilo je stoga nuno da se u dravi provedu dalekosene reforme. Ono podruje koje je bilo u vlasti Danaca bilo je organizirano drukije nego anglosasko podruje Wessexa. Nije imalo grofovije ni stotnije, nego je bilo savez gradskih opina. Svaki takav grad bio je sredite ireg podruja, imao je svoju vojsku, svoje obiajno pravo, svoj upravno-sudski sistem i svoga poglavara (jarla) kome je poloaj bio analogan poloaju grofa. Danski stanovnici u tim gradovima intenzivno su se bavili trgovinom u zemlji i na morima, a njihovo je poslovanje titila posebna kraljevska zatita. Ukljuenjem Danelavva u jedinstvenu dravu anglosaskih kraljeva na ci-jeli je dravni teritorij proiren anglosaski sistem upravne podjele na grofo-vije, ali je sreditem grofovije postala po jedna danska gradska opina. Na elo nekoliko grofovija bio je imenovan earldorrnan, a u svakoj pojedinoj grofoviji dunost kraljeva povjerenika vrio je erif. U gradovima i brojnim utvrdama, podignutima u doba borbi bile su smjetene anglosaske posade. Na grofovske dunosti vlast je postavljala Dance, ali sada kao dostojanstve-nike zavisne o kralju. Privredni ivot na bivem podruju danskog prava, vezan uz trgovinu i brodarstvo, nije se izmijenio. U korist te djelatnosti ve je Edvard Stariji objavio propis po kom se svaka kupnja i prodaja morala izvriti u nekom trgovitu, pred gradskim slubenikom. Sreivanje odnosa zahvatilo je i crkveni ivot, a vrilo se po naelima klinijevskog pokreta. Glavni pobornik te reformne struje bio je Dunstan, nadbiskup u Canterburyju. Jaanje crkve i suzbijanje poganstva koje se bilo proirilo pod danskom vlau uvelike je pomoglo stapanju anglosaskog sta-novnitva i danskih osvajaa, u skladu s tenjom kraljevske vlasti da ukloni nastale razlike i s njirna tenje za politikim razjedinjavanjem.

3. IRSKA Stanovnitvo Irske pripadalo je na davnoj iberskoj prapodlozi kelt-skoj etnikoj skupini, a govorilo je tzv. gojdelskim jezikom. Smatra se da su se gojdelski Kelti oko 600. god. pr. n. e. odvojili od kontinentalnih Kelta i preli na Irski otok. U iduirn stoljeima Irska nosi naziv Hibernia po jed-nome od gojdelskih plemena koje je ivjelo na jugu otoka. U IV. st. n. e. irski su Kelti (zvani tada Scotti) veoma esto napadali rim-sku Britaniju, a i Kaledoniju, koju Rimljani nisu bili osvojili. Od kraja toga stoljea oni intenzivno naseljavaju zapadni dio Britanije, dok su keltski Briti, premjestivi se iz predjela sjeverno od zaljeva Solway, poetkom V. st. za-posjeli dotadanje rirnske oblasti i potisnuli gojdelske

Irce iz Walesa u zapad-nu kotsku (pokrajina Argyll). Ostale oblasti dananje Skotske drali su kelt-ski Pikti, izmijeani s iberskim prastanovnitvom ili, moda, istovjetni s njime. Poslije prvih dodira keltske Irske s kranstvom jo u IV. st., intenzivno pokrtavanje Irske vrilo se poevi od 432., u vezi s djelatnou mi-sionara Patricka, no uz teku borbu s keltskom sveenikom kastom druida. Tijekom 2. polovice V. st. osnovano je u Irskoj mnogo samostana, pri ernu

191

Inicijali iz Book of Kells, Irska, oko 700.

je opat takvog samostana bio vjerski poglavar jednoga plemenskog teritorija. Veoma brzo ti su samostani postali aritima uenosti na klasinim jezicima, ali i na narodnom jeziku Kelta. Prema staroj tradiciji, Irska je bila podijeljena u pet kraljevstava (irska pentarhija), a jedno je od njih imalo hegemoniju. Svako kraljevstvo sastojalo se od nekoliko plemena, a pojedino se pleme dijelilo na rodove (klanove). Potkraj V. st. poloaj vrhovnoga kralja (ard-ri) preoteo je od kralja koji je stolovao na sjeveru otoka predstavnik vladarske obitelji Hy Neill, s juga, a politikim sreditem umjesto grada Teamhuir, na granici Ulstera, postao je grad Taillte, u dananjoj grofoviji Meath. Od kraja VIII. st. poeli su napadi Normana na Irsku. Tijekom IX. st. oni su postali veoma esti i strahovito razorni. Stradavali su naroito samo-stani i sveenstvo, pa je s tirn u vezi poelo iseljavanje irskih

redovnika na evropski kontinent. Poevi od 834. napadi Normana nisu vie bili samo raz-bojniki prepadi, nego sistematsko postepeno osvajanje i naseljavanje ir-skih podruja. Tu invaziju suzbio je god. 845. kralj Meatha, Malahi I, pa je time stekao poloaj vrhovnoga kralja u Irskoj. Napadae iz Norveke Irci su nazivali bijelim poganima (FinnGaill). Ali tek to su oni bili protjerani, pojavio se (851) novi val osvajaa iz Dan-ske. Njih su Irci nazvali crnim poganima (Dubh-Gaill). Danci su u prvome redu nastojali preoteti primorska i luka mjesta koje su ve prije osvojili Norveani. U drugoj polovici IX. st. irski su kraljevi uspjeli zaustaviti i pro-diranje Danaca, ali su najvauiji luki gradovi ostali u njihovoj vlasti.

192

Evanelistar 17. Lindisfarne, oko 700. U godini 916., nakon gotovo 50 godina ravnotee i smirenja, Danci koji su drali Dublin dobili su pojaanje iz Danske pa su obnovili prodiranje u unu-tranjost otoka. Uporne borbe vodile su se u cijelom X. st. Postupno su naj-istaknutiju ulogu u borbi protiv Danaca stekli kraljevi

sjevernoga Munstera. Ovladavi cijelim jugom Irske, kralj Brian je 1002. postao ard-ri (vrhovni 13 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka

193

Irska u ranom Sr. vijeku

kralj) dotad osloboene Irske. Presudno znaenje imala je Brianova pobjeda nad snanom koalicijom irskih nezadovoljnika zbog premoi Munstera koji su se povezali s Norveanima i Dancima, a bila je izvojtena 1014. Njome su posjedi Skandinavaca ostali ogranieni na luke gradove, a prodiranje u unutranjost je zaustavljeno. Neuspjesi Danaca, a i norvekih vladara s Hebrida, otoja Orkney i Shat-land, da zavladaju prostranijim terenom na irskom otoku jo su snanije usmjerili njihovu orijentaciju na trgovaku djelatnost. Istovremeno dose-Ijenici su poeli prihvaati kranstvo i stupati u brane

veze s keltskim stanovnitvom. Drutveni poredak kod Iraca temeljio se na rodovskoj organizaciji. Irski rod ili klan bio je patrijarhalan, a njegovo se jedinstvo obiljeavalo imenom pretka pred koje se stavljala rije Ui' (ili, danas, O'). Zemljopisne i klimatske prilike u Irskoj veoma su pogodovale stoarstvu, pa je temelj privrede bio uzgoj goveda i ovaca. Unutar opih rodovskih dru-tvenih okvira s vremenorn su se ugradile znatne razlike po bogatstvu. Kra-Ijevi i potkraljevi (aire) kao i plemenska aristokracija (flaiths) imali su ve-like zemljoposjede i na njima kao radnu snagu slobodne i poluslobodne za-kupce. Neto manje ugledan drutveni poloaj imali su posjednici stada

194 toke (bo-aire). Postojali su i slobodni Ijudi bez imutka. Saer-ceile (ser-sil) bili su slobodni zakupci tue zemlje, a daer-ceile (der-sil) obraivai tue zemlje koji su zapali u poloaj smanjene osobne slobode. Na dnu drutvene Ijestvice bili su fuidir, ratni zarobljenici ili kanjeni zloinci, koji su bili u poloaju robova. Irska je imala veoma razvijenu originalnu knjievnost. Na svijest stanovnika snano su utjecale epske prie u prozi o junatvima legendarnih polubogova, a sauvala se i bogata lirsko-satirika poezija. Najznaajnije ostvarenje likovnih urnjetnosti u ranosrednjovjekovnoj Ir-skoj bilo je ornamentiranje rukopisa. Ve u V. st. veoma su se revnosno prepisivali rukopisi kranske patristike i misne knjige. Poetna slova (inici-jali) ukraavali su se fantastinim ivotinjskim ornamentima, vijugama s uglatim ukrasima, preuzetima s istoka i iz antike, a bilo je i veoma starih keltskih likovnih motiva. Slike su bile obojene smiono, ali ujedno ukusno i skladno. Meu najljepe primjerke toga irskoga minijaturnog slikarstva pripadaju Book of Durow, iz 2. pol. VII. st., Book of Kells, s poetka VIII. st., Cadmugov Evanelistar i Codex Arniantinus, iz VIII. st., a i Evanelistar s otoka Lindisfarne, na granici sjeverne Northumbrije i kotske, s poetka VIII. st. U arhitekturi, Irci su gradili karakteristine okrugle fortifikacione tornjeve sa unjasto uiljenim krovom.

4. KOTSKA Invazija Anglosasa na Britanski otok nije odmah uvrstila etniku granicu izmeu kotskih Kelta i Gerrnana. Uzajamni pomaci na podruju izmeu Antoninova zida (koji se protezao od rijeke Clyde do zaljeva Firth of Forth) i Hadrijanova zida (od rijeke Tyne do zaljeva Solway) traju sve do prve polovice VII. st. kad su se Angli proirili sve do Antoninova zida. Na sjeveru od linije Clyde-Firth of Forth najvei dio podruja drali su Pikti, a koti, doseljenici iz Irske, samo jugozapadnu oblast Dal-Riad. Sredinorn VII. st. Pikti su bili podijeljeni na sedam malih kraljevstava. Poetkom druge polovice toga stoljea, ujedinio ih je kralj Angus Mac Fer-gus, a svojoj je vlasti podvrgao i kote u Dal-Riadu. Sredite kraljevstva Pikta bio je grad Scone (sjeverno od dananjeg Pertha). . Prvo pokrtavanje Pikta poelo je (u Gallowayu) u IV. ili. V. st. iz Irske. Ali dublji napredak ostvarilo je kranstvo tek nakon 562. djelovanjem re-dovnika Kolumbe, iz samostana Yona, uz istonu obalu kotske.

Tijekom VIII. st. Norveani su zaposjeli Shetlandsko i Orkneysko otoje. Nakon toga su sve ee napadali podruje kotske. U drugoj polovici IX. st. zauzeli su Hebride i otok Man. S tih su otoka postepeno osvajali sjevema i sjeverozapadna obalna podruja kotske. Pod pritiskom Norveana koti su im u to vrijeme prepustili svoju staru pokrajinu Dal-Riad, ali su uspjeli preoteti velik dio kraljevstva Pikta. Glav-nim gradom nove kotske drave postaje Dunkeld (jugoistono od dana-

195

kotska u ranom Sr. vijeku.

njega Pertha). Ona je na prijelazu IX. u X. st. likvidirala i zadnje preostatke drave Pikta, koje se u posljednjoj fazi svoga postojanja nazvalo kraljevstvo Alban. Otad se Pikti kotiziraju, njihov se jezik gubi, tako da ih je do XII. st. posve nestalo kao posebne etnike skupine. U X. st. kotska je donekle pala pod utjecaj Engleske pa je priznavala suverenitet Edvarda Starijeg i njegovih nasljednika. Tim prihvaanjem for-malnog vrhovnitva, kotska se izobilno okoristila jer joj je Engleska ustu-pila podruje Strathclyde i Lothian. Najzad je jaanje kotske dovelo do rata, u kom je kotski kralj Malkolm II. 1018. postigao pobjedu, zbacio pre-vlast Engleske, a tijekom XI. st. juna se granica uvrstila na vijugavoj li-niji od zaljeva Solway do ua rijeke Tvveed. Potkraj XI. st. Skoti su pokorili i norveke vladare na sjevernim i sjeverozapadnim obrubovima svoga dijela Britanskog otoka i tako konano formirali svoje politiko podruje.

5. SKANDINAVSKE ZEMLJE DO KRAJA IX. ST. Rana epoha preseljavanja plemena i naroda iz Skandinavije na evropski kontinent poela je ve u 2. st. pr. n. e. (Cimbi i Teutoni). S prekidima ona se produava jo gotovo 7 stoljea, pa je znatan dio naroda koji su preplavili Rimsko carstvo bio skandinavskog podrijetla (Vandali, Burgundi, Goti, Ru-gijci i dr.). S poluotoka Jutlanda iselili su se u Britaniju Angli i Juti. Poslije tih iseljavanja u Norvekoj se formirao niz malih kraljevstava (najmanje 9 njih). Svako se kraljevstvo sastojalo od relativno samostalnih oblasti pojedinih plemena (filk). U procesu razvitka rodovskih drutvenih odnosa u tim se plemenima izgradila plemenska ratnika aristokracija koja je birala svoga plemenskoga vou (jarl). Svako pleme ima svoju skuptinu svih slobodnih Ijudi. Postepeno, aristokracija sa svojim vojnim druinama postaje dominantnom snagom na skuptinama; ona se okuplja i na skuptinama cijeloga kraljevstva (ting) gdje iz svojih redova bira kralja (konunga). U vedskoj se takoer ostvarila teritorijalna raspodjela. Na sjeveru je podruje Upland te podruja Sodermanland i Narike (juno od jezera Malar i Hjalmar) bilo obitavalite naroda Sveona (Sverige ili Svealand). Junije od njih boravio je narod Gotar. Njegovo podruje obuhvaalo je pokrajine Va-stergotland, Oestergotland i Smaland. U 2. polovici VI. st. n. e. dolo je do sjedinjavanja obaju tih podruja (zemlje Sveona i zemlje naroda Gotar), pri emu je supremaciju imao sveon-ski (vedski) Upland, sa sreditem u Upsali. ini se da je tada kraljem ci-jele zajednice (u kojoj su sastavni dijelovi sauvali plemensku autonomiju) bio Adils iz kue Vnglingar. Na skrajnjem jugu vedske, u Skaniji, a moda i na glavnom danskom otoku Sjallandu, ini se da su prvobitno boravili Heruli. Nakon njihova odse-Ijenja prema Crnome moru, zajedno s Gotima, njihovo su mjesto zauzeli Danci, doavi vjerojatno takoer iz june ili srednje vedske. Njihova dr-ava obuhvaala je Skaniju i dananje danske otoke. Sredite joj je bio grad Lejre na otoku Sjallandu.

197

Jo prije polovice V. st. Danci su napali Jiite koji su boravili na sjevernom dijelu poluotoka Jutlanda i porazili ih, to je moda pridonijelo odselenju glavnine Jiita i Angla u Britaniju. Nakon tih dogaaja Danci su zauzeli cijeli poluotok. Dansko kraljevstvb sa sreditem u Lejri imalo je u VII. st. kraljeve iz kue Skjoldunga, a njihova su imena poznata iz pjesme o Beovvulfu. Krajem stoljea jedan od njih, Ivar Vidhafadmi, proirio je vlast Danaca u junoj vedskoj, zauzeo dio Saske u sjeverozapadnoj Njemakoj a takoer i Istonu Angliju na Britanskom otoku. Ta velika drava sauvala se i nakon sredine VIII. st. kad su veani pobijedili Ivarova unuka i time zaustavili dansku invaziju. 0 privredi, nainu ivota i vjeri Skandinavaca u ranom srednjem vijeku zna se razmjerno rnalo. Opi zemljopisni i klimatski uvjeti nisu pogodovali poljoprivredi. Na danskim otocima, na junom dijelu Jutlanda i u Skaniji uzgajalo se jeam i ra. U drugim predjelima mnogo je vee znaenje imalo stoarstvo, lov i ribolov. Velika razvedenost obala i mnotvo otoka poticali su na razvitak pomorstva, a izobilje drvene grae u umama omoguavalo je gradnju amaca i laa. Ta plovna sredstva sluila su ribolovu ali i trgovini izmeu pojedinih dijelova Skandinavije, pa ak i s udaljenijim zemljama. Ve u kasnirn stoljeima antike sjeverne su zemlje trgovale s mediteranskim podrujem. No te je veze prekinula Seoba naroda, pa su se nakon V. st. odr-ale samo veze sa zapadnogerrnanskim narodima. Vjera Norveana, veana i Danaca poznata je po podacima to su se sauvali u pjesnikom djelu koje nosi naziv Edda. Starija Edda sastoji se od skupa pjesama o pustolovinama bogova i stvaranju svijeta i od epskog ciklusa o Nibelunzima. Ti tekstovi nastali su u IX. i X. st., prvi put su zapisani u XII. st. a najstariji sauvani rukopis potjee iz posljednje treine XIII. st. Prernda je zapisivanje Starije Edde izvreno preteno na Islandu, a tek di-jelom u Norvekoj, ipak je ta zbirka zajednika kultuma svojina svih triju skandinavskih zemalja. Mlaa Edda je prozno didaktiko djelo koje je oko 1220. napisao island-ski pisac Snoeri Sturluson. U njernu je u komentarima pojedinih pjesama Starije Edde prikazan sustav skandinavske mitologije. Osim obiju Edda vana je i Volsunga, prozna zbirka mitova o Nibelun-zima, sastavljena u XIII. st. - Na temelju sve te obilne, ali esto i nejasne grae moe se rekonstruirati skandinavska vjera i mitologija. Na vrhu skandinavskog panteona bilo je trojstvo koje ine Odin kao najvie boanstvo, Tor, boanstvo munje, i Freyr, boanstvo plodnosti. Osim njih Skandinavci su vjerovali u brojna poluboanstva, kao to su Valkire, u dobrotvorne i zle duhove, vile, vukodlake i due pokojnika. Skandinavci nisu imali sveenstvo; vjerske obrede vrili su rodovski i plemenski starjeine. Glavni vjerski in bile su krvne rtve ivotinja. Svakih devet godina podnosile su se u glavnom svetitu, u Upsali, i Ijudske rtve. U ranom srednjern vijeku mrtvi su se sahranjivali, umjesto starije prakse spa-Ijivanja. Pri tom su se u grobove odlinika stavljale dragocjenosti, oruje, primjerci domaih ivotinja, a ponekad i tjelesa rtvovanih slugu. Ve u IV. i V. st. bilo je u Skandinaviji u upotrebi tzv. runiko pismo. Ono je vjerojatno nastalo kod Gota, na obalama Crnoga mora, prilagodbom grkih i rimskih slova, pa je posredstvom kontakata pricrnomorskih Gota

198

sa Skandinavijom preneseno onamo. Sastojalo se od 24 uglato oblikovana slova, u skladu s namjerorn da se urezivanjem u drvo biljee zapisi. Runiko je pismo bilo tajno i uvelike je sluilo magijskim ciljevima. Osim germanskog stanovnitva na Skandinavskom je poluotoku, sjever-nije od Germana, bilo ugro-finskih plemena, a na skrajnjem sjeveru ivjeli su Laponci.

6. DRUGO DOBA SKANDINAVSKE SEOBE Novi val skandinavske migracije iznenadio je zapadnu Evropu krajem VIII. i u poetku IX. st. 0 prilikama koje su tada vladale u skandinavskim zemljama evropski su suvremeni pisci znali veoma malo, pa su glavni izvor za to doba kasniji nordijski tekstovi literamog karaktera. Prvu skupinu ta-kvih tekstova ine sage, tj. prie u prozi o ivotu i djelima historijskih ili mitskih junaka, koje su se sauvale iskljuivo na Islandu, na staronorvekom jeziku. Najstariji zapisi, nainjeni na temelju dugotrajne usmene predaje, potjeu s kraja XII. st. Drugu skupinu tekstova o vremenu normanskih osva-janja ine pjesme dvorskih pjesnika ili skalda. Ta se poezija pojavila poet-kom IX. st. u Norvekoj i nadovezuje se na pjesnitvo Edda, a najbujnije se razvila u X. i XI. st. Doba tzv. normanskih ili vikinkih napada iz skandinavskih zemalja obu-hvaa razdoblje od oko 300 godina (od kraja VIII. do potkraj XI. st.). Naziv Normani nastao je u napadnutim evropskim zernljama koje su o napada-ima znale samo da dolaze preko mora, sa sjevera. Naziv vikingr oznaava u staronorvekom gusara. Nastao je od rijei vik, koja znai zaljev, i doetka -ingr, pa taj izraz u cjelini obiljeava ovjeka koji silazi u morski zaljev da bi poao na gusarenje i pomorske podvige. Rije viking naziv je za sam gusarski pothvat. U drugoj polovici VIII. st. Norveani su poeli napadati Shetlandsko otoje i skupinu Orkney. Zatim su od 787. slijedili napadi na podruje Wes-sexa i Northumbrije. Oskudnost norvekog tla uzrokom je to je norveka invazija izrazitije teila za osvajanjem podruja pogodnih za naseljavanje. Stoga su oni ve poetkom IX. st. potpuno osvojili i naselili otoje Shetland, Orkney, Faeroer i oko 870. Island. Iz tih baza zaposjedali su rubna podruja kotske, Irske i zapadne Engleske. Poevi od tridesetih godina IX. st. napadima Norveana pridruuju se i Danci. Dok su Norveani preteno nadirali vanjskim, tj. zapadnim putem, Danci udaraju unutranjim putem, sa sjeveroistoka. Njihova prva meta bile su obale Frigije, dananje Nizozemske i june Engleske. U tridesetim godi-nama IX. st. oni naroito uporno napadaju oblasti oko ua Rajne i Schelde, a uskoro se oituje i njihova tenja za naseljavanjem. Tako ]"e Harald, neak danskoga kralja, sa svojorn druinom uspio osvojiti prostrano podruje na uu Wesere, a njegov brat Rorik stekao je oblast oko luke Duurstede, u ju-norn Hollandu. Iza toga su slijedili brojni napadi na jugoistone i june obale Engleske, na Flandriju i francuske zemlje oko ua i tokova velikih rijeka to utjeu u Atlantik, na obale panjolske, gdje u unutranjost do-piru sve do Sevilje.

199

Njihovi bezbrojni napadi na Englesku doveli su do zaposjedanja dviju treina nizinskoga dijela Britanskog otoka. Prodirali su duboko u unutranjost Francuske pljakajui i palei. Izmeu 859. i 861. uplovili su kroz Gi-braltarski tjesnac u Sredozemno more i opustoili niz gradova june Fran-cuske, Pisu, u Italiji, i znatan dio Toskane. Masovno nadiranje Danaca na po-jedine dijelove Francuske dovelo je najzad (911) do formiranja zasebnoga Normanskog vojvodstva na obalama donje Seine, pri emu je njihov vojvoda Rollon stupio u vazalski odnos prerna kralju Francuske, Karlu Bezazlenome. Krajem VIII. i u prvim desetljeima IX. stoljea u invaziju Normana ukljuili su se i veani. Oni su napadali i zatim stvarali trajna uporita na obalama Rikog i Finskog zaljeva te na junim obalama Ladokoga jezera. Otuda su kretali prema jugu kao trgovci i ratnici, unajmljujui se u vojnu slubu ruskih knezova u Ladogi, Novgorodu, Kijevu i drugdje. Ve 839. nji-hovi predstavnici dopiru preko Rusije sve do Carigrada. Uzroke skandinavske migracije od druge polovice VIII. do potkraj XI. st. nije mogue precizno odrediti. Razloga je bilo vie i oni su se povezivali. Prije svega, relativna prenapuenost kraj oskudnih mogunosti agrarne i stoarske privrede, posebice u Norvekoj i sjevernoj Danskoj, navodila je stanovnitvo da se bavi pomorstvom koje ih je odvodilo u daleke zemlje i ondje ih upoznalo i s razmjerno veim bogatstvom tih zemalja i sa slabo-stima njihove priobalne obrane. To je sugeriralo mogunost pljake i gusa-renja, a i naseljavanja. Tendenciji naputanja rnatine zernlje pridonosila je i drutveno-imovinska diferencijacija u krilu rodovskog drutva na izmaku. Umjesto deposediranja i osiromaenja pruala se mogunost da se okupi smiona druina moreplovaca i ratnika koja e napustiti staru sredinu i bor-bom u tuini stei novu egzistenciju. Na opoj podlozi takvih ekonomskih i drutvenih pojava, znatnije je pomorske pothvate omoguio veliki napredak skandinavske brodogradnje to se ostvario u VIII. st. U usporedbi sa skandinavskim laama iz ranijih vremena, lae koje su se sauvale iz VIII. i IX. st. bile su mnogo bolje prilagoene dalekoj plovidbi i uzburkanorn rnoru. Imale su kobilicu, pa su time stekle veu stabilnost na moru; vesla su im bila znatno dua, a krma i pra-mac mnogo vii, to je omoguavalo uspjeniju borbu s valovima. Tome istom cilju sluili su eljezni zakovnji i eljezni oblozi pramaca. Duina bro-dova iznosila je oko 20 do 25 rn, a irina 5 m. U prosjeku je bilo 15 pari ve-sala. Sveukupna posada brojila je 50 do 100 Ijudi, pri emu su se veslai smjenjivali, a svi su bili u isti mah mornari i ratnici. U pogledu plovidbene tehnike, skandinavski vikinzi nisu raspolagali nikakvim nautikim spravama nego su se upravljali samo po astronomskim indikacijama. Uza sve to, nji-hova je vjetina bila tolika da su s uspjehom zalazili na puinu i pronalazili svoje ciljeve bez velikih lutanja. 7. RAZVITAK DRAVNOSTI U NORVEKOJ 1 DANSKOJ Oko sredine IX. st. jedan od lanova vedske kraljevske kue Ynglingar, Halvdan Crni, vladao je predjelom sjeverno od fjorda na kome lei dananji Oslo. Taj je kralj podvrgao svojoj vlasti jugoistonu Norveku. Njegov sin Harald Ljepokosi (Harfagr) osvojio je jo k tome sjeverne oblasti i zatim ju-

200

J^

Skandinavija u ranom Sr. vijeku

ne ujedinivi cio etniki teritorij Norveana (krajem IX. st.). Ipak, Haral-dova drava nije bila centralizirana nego su jarli upravljali pojedinim ple-menskim podrujima zavisno o kralju, a i svaki je jarl imao po vie zavisnih upravljaa (hersir) koji su u njegovo ime vladali manjim okrujima. Kralj Harald uveo je vanu imovinsku reformu. Ukinuo je staro, nasljedno imovno pravo aristokracije na zemljite i uinio sveukupni nezauzeti zemljo-posjed dravnom svojinom te uveo zemljini porez za sve stanovnitvo.

201

Pred svoju smrt Harald je svoju dravu razdijelio meu svoje sinove, pri emu ie nastariji, Erik Krvave Sjekire (Blodhoext) imao prvenstvo nad osta-lima. Ali nakon mnogih suparnikih borbi braa su Erika primorala da iz-bjegne u Dansku. Borbe za vlast nastavljale su se ipak i dalje. Dokinuo ih je jarl Trondelanga Hakon, koji je u tu svrhu sklopio savez s danskim kra-Ijem. Njegova pacifikacija urodila je uspjehom, ali je Norveka morala priz-nati vrhovnu vlast Danske. Takvo stanje potrajalo je sve do kraja X. st., kad ie unuk Haralda Ljepokosog, Olaf Tryggvason obnovio samostalnost Norve-ke (995). Danska je i nakon poraza to su JOJ' ga veani nanijeli oko 750. u svo-ioj vlasti zadrala Skaniju, Smaland i Oestergotland, u junoj vedskoj. Kra-jem VIII. st., kad su Sasi s donje Labe ratovali s Franakom, Danci su bili njihovi saveznici. Ali konani poraz Sasa i njihovo ukljuenje u Franaku dravu Karla Velikog uinilo je Dansku neposrednim susjedom Franake du rijeke Schlei, gdje je tadanji danski kralj Godfred dao podii veliki obram-beni bedem. Ali nakon Godfredove smrti (810), u danskoJ je dravi sve do poetka X. st. vladao teak unutarnji kaos. Prilike se sreuju tek s vladavinom Gor-ma Starijeg, ali je Danska tada (po. X. st.) obuhvaala samo Jutland i Schleswig do rijeke Eider, otoke izmeu Jtitlanda i vedske te u junoj ved-skoj pokrajine Skanija i Halland. ini se da je tadanji glavni grad Danske bio Yelling, u sreditu Jutlanda. Godine 934. napao je Gormovu Dansku njemaki kralj Henrik I. Ptiar i prirnorao ju da plaa godinji danak. Ujedno je, pod njemakim utjecajem, poelo prodiranje kranstva u Dansku. Ono je uvelike uznapredovalo za Gormova sina Haralda Plavozubog (Blatonn). On se okoristio nemirima u Nor-vekoj pa je intervenirao u korist jarla Hakona koji je za uzvrat morao pri-znati suverenitet Danske. Harald je pokuao i da uskrati danak Njemakoj, ali u tome nije uspio. Nezadovoljstvo zbog toga neuspjeha kao i zbog jaa-pja kranstva izazvalo je pobunu velikaa kojoj je na elo stao Haraldov sin Svend Raljobradi. Harald je bio primoran da se odree vlasti, a kraljem je postao Svend (9861014). 8. PRIVREDNI 1 DRUTVENI IVOT SKANDINAVACA DO KRAJA XII. ST. U Danskoj i junoj vedskoj, gdje je zemljite bilo relativno povoljno za agrarnu privredu, stanovnitvo je formiralo sela na temelfu zeml)oradnje i stoarstva. Naprotiv, u unutranjosti, gdje je agrarnog zemljita bilo malo, razvile su se pojedinane seoske farme. U brdima je bilo mogue samo sto-arstvo sa sezonskim seobama, pri emu se Ijeti stada gone na visoke trav-njake a zimi otpremaju u doline. U skupnim selima seoska je zajednica jo u XI. i XII. st. kolektivni vla-snik neobraene zemlje, uma i voda na seoskom podruju. Naprotiv, obra-diva zemlja je u to doba ve postala potpuno privatno vlasnitvo porodica unutar pojedinih seoskih naselja. Ali, na temelju nekadanje matine (kona-ne) raspodjele zemljinih estica (fornskifle), svako je selo

sveukupnu svoju

202

obradivu zemlju dijelilo na tri (u Danskoj, gdje je prevladavao tropoljni sistem obradbe) odnosno na dva podruja (u Norvekoj i vedskoj, gdje se jo zadrao dvopoljni sistem). Svako od tih podruja sastojalo se od etiri etvrtine, prema kvaliteti tla, a svako je domainstvo istoga sela u svakoj etvrtini imalo po jednu ili po vie traka irokih 5 do 7 metara.

Osim ovakvih estica bilo je u selima veih polja koja su od davnine bila dodijeljena rodovskim prvacima. Povrh ove iskonske razlike, vezane uz rodovsko dostojanstvo prvaka, vla-snitvo nad obradivom zemljom dovodilo je i u Skandinaviji do imovinske diferencijacije meu prvobitno jednakim lanovima seoske zajednicc. Zbog toga nije s uvoenjem javnih poreskih dabina bilo mogue odreivati da-bine po porodicama, jer one vie nisu sve imale jednaki kompleks zemlje. Stoga se uvodi nova zemljino-poreska jedinica (bol). U svakoj etvrtini obra-divog tla ima odreeni broj bola i svaki je od njih optereen jednakom drav-nom dabinom, a u vezi s ostvarenim razlikama u veliini zemljoposjeda, u jednome bolu, jedne od seoskih obitelji mogu posjedovati manji, a druge vei dio. Pri tome sva seoska domainstva plaaju poresku dabinu razmjerno s veliinom svoga zemljinog udjela u jednome bolu (sistem bolskifle). U junoj vedskoj i na jugozapadu Jutlanda postojao je i trei sistem, tzv. solskifle, po kome je, u okviru seoskih obradivih etvrtina, estica nekog domainstva imala kao susjednu u smjeru prema istoku uvijek esticu onoga domainstva koje je i u selu, poreanorn u obliku ulice du seoske ceste, imalo kuu smjetenu na istoku od onoga prvog domainstva. U XI. i XII. st. sve ei postaju sluajevi relativne prenapuenosti seo-skih podruja pa se krenjem uma ili melioracijom pustopoljina stvaraju nova sela. U predjelima gdje nisu bila mogua okupljena seoska naselja nego samo osamljene farme ili stanita stoarskog stanovnitva, pojedina meu sobom udaljena naselja povezivala su se u susjedske zajednice. Obradive povrine najee su i tu ve bile raspodijeljene, a

livade su se i.skoritavale zajedniki, pri emu je pojedinom domainstvu pripadalo toliko krme koliko

203

je bilo u skladu s njegovim posjedom stoke. Veliki radni pothvati, kao to je gradnja puteva ili mostova, vrili su se zajedniki. Isto se tako odgon stoke u planine i njen povratak u doline vrio istovremeno i zajedniki. Ve od kraja IX. st. bilo je pokuaja, zasnovanih na temelju prava osva-jaa, da se sveukupni zemljoposjed proglasi dravnom imovinom i da se ze-mljoposjedi rodovsko-plemenske aristokracije tretiraju kao posjedovanje za-visno o kralju (u Norvekoj, u doba Haralda Ljepokosog). Ali, openito, kra-Ijevi tek u XIII. st. polau pravo na potpuno vlasnitvo jedne treine opin-skih zemalja, a to se u XIV. st. i ozakonjuje. Karakteristino je za skandinavsko stanovnitvo da ono u ranim stoljeima srednjeg vijeka nije formiralo gradove. Tek izuzetno, pod utjecajem su-sjednih zemalja, kraljevske vlasti i crkvenih ustanova (kao sredita biskupija) nastaju pojedini gradski centri (na pr. Hedeby i Ribe, u Danskoj, Lund, u vedskoj), ali je njihova uloga u privredi tih zemalja bila neznatna. Socijalna struktura skandinavskog stanovnitva poznaje tri drutvene kategorije: slobodne, poluslobodne i neslobodne. Ali i slobodni se meu sobom razlikuju. Slobodni seljak (bondi ili holdr) imao je sva politika i drutvena prava: sudjeluje na seoskoj skuptini, ima pravo nositi oruje (ma) i nasljedno posjeduje obradivu zernlju (odhal). Slobodan seljak moe biti i neimuan, pa je uposlen kao zakupac (leilen-digr) na zemlji nekog veleposjednika ili kao sluga (gridhmadhr odn. verk-madhr) u neijem gospodarstvu. Via kategorija slobodnih Ijudi bili su hersi (sg. hersir) i jarli. Hersir je obogaeni seljak koji vri upravnu slubu u svome okrugu. Jarl je aristokrat viega ranga, poglavar cijele oblasti. Dostojanstvo i jednoga i drugoga za-sniva se na njegovu poloaju u rodovskoj organizaciji drutva. Ali s formi-ranjem jedinstvene kraljevske vlasti jarli gube svoj poloaj. Umjesto njih kraljevi postavljaju regionalne upravnike (lendermaend) koji tu funkciju ne nose vie nasljedno (kao neko yarli) nego su kraljevski slubenici. Krajem XIII. st. u Norvekoj se za njih poinje upotrebljavati naziv harunar. Neslobodni Ijudi zapadali su u taj nepovoljni poloaj veinom zaroblja-vanjem u ratu. Zbog toga su oni preteno bili inozemci: Britanci, Nizozemci, Francuzi i dr. Mnogobrojnost vikinkih pothvata pribavljala im je znatan broj roblja, pa je ono bilo radna snaga na svima iole veim gospodarstvima u Norvekoj i Danskoj. Pojedini moni posjednici i istaknuti vikinki voe imali su i do stotinu i vie robova. Njhov poloaj veinom nije bio izrazito teak. Mogli su stjecati imutak, sklapati brakove sa slobodnima i otkuplji-vati svoju slobodu. Preteno su samostalno obraivali estice zemlje svojih gospodara ili radili na njegovu imanju kao sluge. Osloboenjem iz ropstva osloboenik je ostajao u titnitvu svoga biveg gospodara. Obje te katego-rije iezavaju iz skandinavskog drutva nakon zavretka epohe vikinkih pothvata.

Rodovsko-plemenski temelji u organizaciji skandinavskog drutva oi-tovali su se postojanjem narodnih skuptina na svim stupnjevima, od seoskog okruja do oblasti i sveukupne dravne zajednice. Ali dok se na seoskoj ra-zini ouvalo ope sudjelovanje svih slobodnih stanovnika, na viim razinama u skuptine praktiki dolazi i na njima odluuje rodovskoplemenska i rat-nika aristokracija, koja se vrei slube u ime kraljevske vlasti pretvara u ranofeudalni tip slubenike i zemljoposjednike aristokracije.

204

lako je skandinavsko selo bilo osnovna rodovska i privredna jedinica, poreskom jedinicom je postalo prvobitno temeljno vojno okruje, stotnija (herred ili hundari), to upuuje na to da se javna poreska obaveza i razvila kao dabinska nadoknada za obavezno izvravanje vojnih (i drugih) dunosti slobodnih Ijudi prema njihovoj drutvenoj i politikoj zajednici. Tijekom XI. i XII. st. stotnija se pretvara i u upravnu jedinicu, u skladu s odnosom kraljevske vlasti prema stanovnitvu; ta vlast, naime, poivajui na snazi i svrsishodnosti vojnog potencijala u slubi zajednice, uzirna od stanovnitva dabinsku naplatu za vrenje svojih funkcija i bdi nad odra-njern ustanovljenih odnosa. Po istome naelu oblikuje se i uprava na svima niim razinama. Tako u stotnijama njihov thing povrh funkcije lokalnog rodovskog organa preuzima i dunosti koje su se formirale s raanjem kra-Ijevske vlasti i opedravnog poretka. On stoga preuzima osim vojne i po-reske dunosti takoer i zadau lokalne uprave i policijske instancije. Via teritorijalna jedinica nad stotnijama bile su pokrajine (norveki: fylke, vedski i danski: landskap). Granice pojedinih pokrajina bile su najee obiljeene geografskim meama, a svaka od njih irnala je svoj sabor (fylkething ili landsthing), svoje zakone (ime se oituje njihovo plemensko podrijetlo) i samostalnost u odluivanju o pokrajinskirn problernima. Vie provincija udruivalo se u viu teritorijalnu cjelinu. One u Norvekoj dobivaju naziv po sjeditu svoga thinga, na pr. Trostathing, koji je ujedinjavao 8 fylka oko Trondhjemskog zaljeva. Thingovi takvih teritorijal-nih cjelina odravali su se u pravilu jednom godinje, najee u nekom sta-rom poganskom svetitu. S uvoenjem kranstva, sredite provincije naje-e je postajalo i sjeditem biskupije, pa se teritorij jedne provincije najee poklapao s podrujem novostvorene crkvene dijeceze. U vezi s daljnjim raz-vitkom, takvo upravno i vjersko sredite poelo je okupljati obrtnike i trgovce pa se pretvaralo u grad. Kraljevska vlast u Skandinaviji zasnivala je svoju mo na vojnom utje-caju kraljevske garde (hirdh) koja je poivala na starogermanskoj tradiciji ratne druine. U kraljevsku gardu stupali su mladi ratnici na temelju drago-voljno sklopljenog ugovora, pri emu su polagali zakletvu koja je s vreme-nom poprimala karakter vazalske zakletve. Kralj je svoju gardu uzdravao na svoj troak, a bila je podvrgnuta posebnim propisima i uzajamnoj odanosti njenih pripadnika. Osim kraljevske garde (druine) kralj je raspolagao vojskom openarod-nog ustanka (lething). Ta vojna obveza svih slobodnih i za borbu sposobnih Ijudi primjenjivala se pri vanjskim opasnostima kopnenoga ili pomorskog ratovanja. U XII. i XIII. st. ona se pretvara u

stalnu poresku obavezu mjesto izravne vojne slube. Materijalna sredstva kraljevske vlasti sastojala su se od znatnih veleposjeda koje su obraivali zakupci uz odreene dabine i obaveze. U Norvekoj ve od IX. do XI. st., u Danskoj od XII. a najkasnije u Svedskoj (u XIII. st.) smatra se da zemlja koja nije u neijem dokazanom posjedu pri-pada kralju. Taj stav izvodi se iz naela da je kraljevska vlast u ime cijele etnike zajednice vlasnik cijeloga dravnog teritorija. Zemljoposjed privatnika poinje se tumaiti kao izvedeno posjedovanje na temelju koncesije (ustupka) od strane zajednice, odnosno od kralja koji ju zastupa.

205

Jellinski kamen kralja Haralda I. (X. st.)

Osim prihoda od kraljevskih domena kralj je imao pravo na udio u sudskim globama, na vojni otkupni porez, na dabine za izvoenje javnih radova (utvrde, mostovi, putevi); dravni su prihod takoer carine (u Danskoj od XII. st.) i takse od kovanja novca. U 2. polovici XII. st. kraljevska je vlast u Svedskoj poela predavati neke vane elemente svojih prava svojim stalnim slubenicima. Tako je u vedskoj zapovjednitvo nad openarodnom vojskom (lething) obnaao lan obitelji Folkungar koja je prvobitno irnala vlast jarla u provinciji Oester-gotland. Ta je obitelj uskoro stekla poloaj majordoma na vedskom dvoru. Najzad je jedan od Folkungara, jari Birger, godine 1250. dao svoga malo-dobnog sina Valdemara izabrati za kralja, liivi prijestolja prijanju zako-nitu dinastiju. Zakonodavstvo skandinavskih zemalja bilo je obiajno pravo koje se razmjerno dugo prenosilo usmenom predajom. Ono nije bilo jedinstveno za cijelu Skandinaviju, nego regionalno, pa se kao takvo ouvalo jo i nakon formiranja triju skandinavskih drava. Tek potkraj XIII. st. stvorila je Nor-veka jedinstveno dravno pravo (vedska u XIV. st. a Danska tek u XVII. st.). Prvi pokuaji pokrtavanja Skandinavije izvreni su poetkom VIII. st. i nastavljeni kroz cijelo IX. st. Ali poganstvo se uporno odravalo pa kranstvo sve do poetka X. st. nije postiglo nikakve znaajnije uspjehe.

206

9. ENGLESKA I DANSKA U X. 1 XI. ST. Doba sreivanja unutranjih odnosa u Engleskoj nakon likvidacije dan-skih posjeda (Danelaw) zavrilo se smru kralja Edgara (975). Borbe izmeu grupacije velikaa koja je potpornagala crkvenu reformu u duhu tadanjega clunyjevskoga pokreta i njezinih protivnika veorna je oslabilo vlast Anglo-sasa i ohrabrilo Dance u Engleskoj koji se jo nisu pomirili s podanitvom anglosaskim kraljevima. U isto se vrijeme poeo osjeati i novi val vikin-kih napada. Tako su danski gusari 980. napali obale Kenta i Wessexa, a 982. obale Cornvvalla. To su bili predznaci novih osvajakih poriva kojima su urodile promjene u Danskoj. Ondje je 986. kraljem postao Svend Raljobradi (Tveskaeg), pripravan da upravlja novom etapom napada na strane zemlje. Jo iste godine jedna je skupina danskih laa obnovila napade na Irsku, a 988. je flota danskih i norvekih laa uplovila u Bristolski zaljev. Slijedio je niz napada na june i istone obale, pa je najzad kralj Ethelred morao zatraiti mir kojim se obvezao da e Danskoj plaati godinji danak (Da-negeld).

Englesku je spasilo to to je Danska usto zapala u niz tekoa. U Norvekoj je praunuk Haralda Ljepokosog, Olaf Tryggvason, podigao ustanak protiv kralja Haakona Dobrog, koji je priznavao supremaciju Danske, zbacio ga s prijestolja i postavi kraljem Norveke ponitio podlonost Norveke Danskoj. Protiv Olafa Svend je formirao savez sa Svedskom. Godine 1000. dolo je do velike pomorske bitke ispred Helsingborga; u njoj su Danci i veani pobijedili Norveane i njihove saveznike, pribaltike Slavene, a Olaf je u bitci poginuo. Tim ratnirn uspjehom Danci su svojoj dravi pripojili juno prio-balno podruje Norveke, a sinu Haakona Dobrog preputen je sjever, osim podruja oko Trondhjema koje je zauzela Svedska. U vrijeme danskog rata s Norvekom, engleski je kralj ojaao svoju vojsku, podigao brojne utvrde i sklopio obrambeni savez s vojvodom Normandije, a zatim je ujesen 1002. dao izvriti pokolj svih Danaca koje je bilo mogue uhvatiti. Danska odmazda zapoela je ve 1003. U tekim i izvanredno krvavim borbama Danci su do 1013. ponovo zaposjeli cijelo podruje Danelawa, a kad su i sa zapada zaobili i opsjeli London, kralj Ethelred je izbjegao u Normandiju. Nakon kapitulacije Londona, Svend je poetkom 1014. progla-en kraljem Engleske. Ali svega nekoliko tjedana poslije toga Svend Raljobradi je iznenada umro, pa je dolo do podjele njegove drave: Dansku je dobio njegov stariji sin Harald, a Englesku i Norveku mlai sin Knut. Budui da se na vijest o Svendovoj smrti Ethelred sa sinom Edmondom vratio u Englesku i ondje organizirao novi teki pokolj Danaca, Knut je morao svoju faktinu vlast na Britanskom otoku tek izvojtiti orujem. Poslije niza bitaka, potkraj 1016., nakon Ethelredove smrti, sklopljen je sporazum po kome je Edmondu ostala vlast u Wessexu, a sve ostalo podruje Engleske pripalo je Knutu. A kad je Edmond ve 1017. umro, Knut je postao neospornim kraljem cijele Engleske. Za vrijeme Knutova ratovanja u Engleskoj, u Norvekoj je izbila pobuna protiv danske vlasti, pa je kraljem proglaen praunuk Haralda Ljepokosog, Olaf II, Sveti. 207

Britanski otoci do 1042. Taj gubitak Knut je nadoknadio time to mu je 1018., nakon smrti nje-gova brata Haralda, pripala vlast u Danskoj. Ojaan time, on je pokuao zbaciti norvekog kralja Olafa II. Konani uspjeh postigao je tek nakon mnogih borbi, sredinom 1030. kad je Olaf II. teko poraen i ubijen. Time je Norveka ponovo pripojena Danskoj. Knut je svojom na taj nain formiranom trodjelnom dravom vladao iz Engleske, gdje mu je dvor bio u gradu Winchesteru. Danskom je u njegovo ime upravljao njegov sin Hartaknut, a Norvekom njegov sin Svend. Snana danska flota omoguavala je efikasan nadzor ne samo nad te tri zem-Ije, nego i nad Skotskom, Irskom i slavenskim Pribaltikom, koje je zemlje Knut takoder podvrgao svojoj vlasti. Smatrajui Englesku sreditem svoje drave, Knut je ondje podupirao jaanje danskog etnikog udjela novim naseljavanjima. Svoje vojnike i zapovjednike obilno je plaao novcem koji je pritjecao od danegelda to ga je davalo sveukupno anglosasko stanovnitvo, a opskrbljivao ih je i zemljo-posjedima iz fonda konfisciranih imanja svojih protivnika. Protjeravi iz Engleske ili onemoguivi na drugi nain sve one linosti koje bi mogle po-raditi protiv novoga politikog stanja, Knut je upravljao Engleskom na te-melju naela o ravnopravnosti Anglosasa i danskih doseljenika. Oba jezika bila su priznavana podjednako. U crkvenim slubama prevladavali su anglo-saski sveenici, a zbog svoje vee obrazovanosti vrili su i vane funkcije na

208

dvoru i u kraljevskoj upravi. U administrativnom pogledu, Knut je zadrao tradicionalnu podjelu na etiri velika okruja koja su odgovarala podruju starih anglosaskih kraljevina. Na elu svakoga od njih bio je po jedan earl-dorman. U manjim okrujima njemu su bili podloni grofovi kao poglavari pojedinih grofovija. Umjesto prijanje velike vojske, Knut se oslanjao pr-venstveno na snanu kraljevsku gardu, koja je bila profesionalno ratniko bratstvo, uzdravano kraljevim materijalnim sredstvima. U njoj su isprva bili samo Danci i Norveani, ali su s vremenom primani i Anglosasi s pot-puno jednakim pravirna. Posebnim zakljukom skuptine danskih i anglosa-skih velikaa, odrane u Oxfordu, donesena je odluka da u Engleskoj treba da vae zakoni kralja Edgara, iz 2. polovice X. st., ime je novom reimu dano obiljeje zakonskoga i faktinog kontinuiteta. Danskoj je Knut posveivao manje panje, pa je to ak dovelo i do pobune protiv njegove vlasti u kojoj je zasebnim kraljem Danske proglaen njegov sin Hartaknut. AU Knut je bunu uguio i Danskoj dao drugoga potkralja. Po Knutovoj inicijativi, u Danskoj je jaalo kranstvo, ali danska crkva nije bila vezana uz nadbiskupiju u Canterburyju nego u Hamburgu. Knut je, takoer, nastojao da u Danskoj, po uzoru na Englesku, potakne snaniji ra-zvitak gradova; napredak trgovine pornagao je otvaranjem kovnica novca. Knutova politika bila je najmanje povoljno primljena u Norvekoj gdje je uvoenje zakonskih propisa po uzoru na Englesku krilo tradicionalne obiaje i odnose. Povrh toga, Knutov sin Svend je ondje uveo poreze u na-ravi za sveukupno seljatvo i kuluenje na kraljevskim domenama. Sve je to

Crkva u Earl Bartonu, 2. pol. X. st. 14 rednjovjekovno doba povijesnog razvitka 209

dovelo do pobune, pa je za kralja Norveke jo prije smrti Knuta Velikog (1035) bio izabran sin Olafa I. Tryggvasona, Magnus, koji se vratio iz izag-nanstva u Rusiji. Prostrano podruje Knutove drave nije bilo jedinstven politiki ni etniki teritorij. Ali on je ipak povezivao srodne oblasti i narode. Razlike meu njima Knut je, ini se, nastojao ukloniti spomou kranstva kao zajednike idejne osnovice cijeloga svoga dravnog podruja. Takav stav prema kran-stvu bio je i jedan od razloga to je Knut 1026/27. otiao na hodoae u Rim gdje je papinstvo pridobio za zamisao o snanom kranskom kraljev-stvu na sjeveru Evrope. U isti mah, veoma se trudio oko odravanja dobrih odnosa s Njemakom koja.je u to vrijeme bila najvanija politika sila u srednjoj i junoj Evropi. Ali politiki sistem Knuta Velikog nije imao dovoljno vremena da se uvrsti, pa se njegova drava uskoro poslije njegove smrti raspala. U Norvekoj je ve ranije vlast preuzeo Magnus Olafson, u Danskoj se na vlast vratio Hartaknut a u Engleskoj je ostao Knutov stariji sin Harald. Da bi se osigurao od eventualnog napada iz Danske, norveki kralj Mag-nus poveo je preventivni rat protiv Hartaknuta. Poslije dvije godine borbi bez rezultata oba su se vladara dogovorila o miru, ali uz uvjet da e vlast

Benedikcional bisk. Ethelwolda: Kristov ula-tak u Jeruzalem, 2. pol. X. st.

Britanski otoci 1066. u oba kraljevstva pripasti onome tko due poivi. Kako je Hartaknut umro ve 1042., Norveka i Danska su se ponovo ujedinile, ali ovaj put pod vlau norvekoga kralja. Knutova smrt je i u Engleskoj dovela do komplikacija. U biti spor se vodio oko toga hoe li Knutovoj udovici Emmi, koja je bila kerka norman-dijskog vojvode Richarda I. a u prvome braku ena anglosaskog kralja Et-helreda, uspjeti da na prijestolje dovede svoje sinove s Ethelredom, dakle anglosaske pretendente na englesko prijestolje, ili e ta vlast pripasti Knuto-vim potomcima. 1 tu je dolo do kompromisnog rjeenja: kraljem je postao najrnlai sin Ethelreda i Emrne, Edward Ispovjednik, ali uz obavezu da se nee eniti, kako bi njegovim nasljednikom rnogao postati Knutov neak Svend. Edward je od mladosti (za vrijeme danske vladavine u Engleskoj) ivio u izbjeglitvu u Normandiji, na dvoru svoga ujaka, Roberta I. avla. Govorio je francuskim jezikom, Englesku uope nije poznavao, a nije imao nikakvih politikih ambicija. Doavi na prijestolje, na najvanije poloaje u engle-skoj crkvi, na dvoru i u lokalnoj upravi postavljao je Normandijce. Takav opasni utjecaj prouzrokovao je mnoga nezadovoljstva. Najistaknutiji meu nezadovoljnicima bio je earldorman Godvvin, po svojoj baki po-tomak danskoga kralja i roak Knuta Velikog. elei da kraljevsku vlast postigne koji od njegovih sinova, primorao je Edvvarda Ispovjednika da se

211

formalno oeni njegovom keri. Svim time izazvao je tolik otpor, da je 1051. bio zbaen s poloaja i prognan iz Engleske. Ali Godvvin se s vojnom silom vratio u Englesku. No prije nego to je postigao uspjeh, naglo je umro osta-vivi svoje pretenzije svome sinu Haroldu. Ali kao jedan od pretendenata na vlast u Britaniji sve se vie isticao normandijski vojvoda Vilim. On je bio nezakoniti sin normandijskog vojvode Roberta avla i neak Emme, ene anglosaskog kralja Ethelreda i majke Edvarda Ispovjednika. Njemu kao moguem nasljedniku prijestolja u En-gleskoj bio je sklon i Edward Ispovjednik. Vilim je od 1061. boravio u En-gleskoj u nastojanju da stee naklonost i drugih utjecajnih Ijudi, pa mu je Edvvard 1065. i formalno ponudio nasljedstvo. Uto je Godvvinov sin Harold prigodom jedne oluje na moru pao u zarobljenitvo nekoga francuskog veli-kaa koji ga je predao Vilimu. Svoju slobodu je mogao stei samo time to je poloio vazalsku zakletvu Vilimu kao buduem vladaru Engleske. U trenutku smrti Edvvarda Ispovjednika (poetkom 1066) Vilim se zatekao u Norinandiji a Harold je iskoristio priliku i primorao nadbiskupa u Yorku da ga proglasi za kralja. Stoga je Vilim svoje pravo morao izvojtiti oruanom intervencijom. Uinio je to, po odobrenju svojih vazala u Nor-mandiji i uz pomo mnogih velikaa iz drugih pokrajina Francuske, poet-kom jeseni 1066. Harold je dotle bio angairan na sjeveru Engleske kamo je provalila voj-ska norvekog kralja Haralda (polubrata i nasljednika tamonjega kralja Magnusa). Postigavi pobjedu nad Norveanima, Harold je hitno prebacio svo-ju vojsku na jug gdje je iskrcavanje Normandijaca ve bilo izvreno. Do pre-sudne bitke dolo je 14. X. 1066. kod Hastingsa. Uspjeh Vilimove preteno konjanike vojske bio je neosporan. Ali osvajanje se moralo nastaviti dalje. Nakon opsade i zauzea Londona, Vilim se na Boi 1066. u Westminsterskoj crkvi dao okruniti za kralja. Potpuno pokorenje i pacifikacija Engleske ostvarena je tijekom 1067. U svim vanim uporitima Vilim je dao smjestiti svoje posade, ali im je na-metnuo strogu disciplinu u odnosu prema stanovnitvu Engleske. Svojim je vojnim zapovjednicima podijelio samo zemlje svoga suparnika Harolda i njegovih pomagaa. Pouzdavi se u postignute rezultate, Vilim se vratio u Normandiju da ondje sveano proslavi svoju pobjedu. Ali po njegovu odlasku njegovi su komandanti zapoeli pljakati stanovnitvo i ekspropriirati anglosaske zem-Ijoposjednike, pa je zbog toga dolo do niza pobuna. Vilim se morao ponovo s vojskom iskrcati, a pobunjenici su dobili pomo iz kotske i Danske. Ni-zom pobjeda, Vilim je do 1071. zaredom svladao protivnike, izvrivi pri tom mnoge okrutnosti i teka razaranja. To iskustvo s nepouzdanosu vojnih pobjeda bez dubokog preinaenja vladavinskog poretka navelo je Vilirna da po zavretku druge pacifikacije Engleske sistematski izgradi reim na koji se imala oslanjati njegova vladavina.

212

10. PROBLEMI PRIVREDNIH 1 DRUTVENIH ODNOSA U ENGLESKOJ DO NORMANSKOG OSVOJENJA Povlaenjem rimskih legija i romaniziranih stanovnika iz Britanije, kelt-skim preporodom i germanskom invazijom otoka bili su potpuno zbrisani svi tragovi privrednih i drutvenih institucija rimske vladavine. Zbog toga razvitak odnosa u Engleskoj od druge polovice V. st. ne tee na temelju sinteze kasnoantikih robovlasnikih odnosa u transformaciji i rodovskih drutvenih odnosa kasne njihove etape, nego iskljuivo samostalnim napu-tanjem rodovskoga drutvenog poretka, bez utjecaja kasnoantikih modela za eksploataciju zavisne i neslobodne radne snage na veleposjednikim ima-njima. Veoma podrobna dokumentacija toga razvitka u izvornoj grai omo-guuje dobar uvid u bitne odrednice nastajanja ranofeudalnih odnosa izrav-nim putem, s podloge rodovskoga drutva, pa je u tome njegovo veliko prin-cipijelno i teoretsko znaenje. Poetkom VI. st. najvei dio anglosaskog stanovnitva ivio je naseljen u rodovskim selima, bavio se zemljoradnjom i uzgojem stoke, a u prehrani mesom vanu su ulogu imali lov i ribolov. Sela su redovito bila autarhina i razmjene gotovo nije bilo. U staroanglosaskom jeziku ona nose naziv ham ili tun (latinski: villa, rus, vicus). Sveukupna obradiva zemlja dijelila se veinom na tri polja, u skladu s tropoljnim sistemom obrade oranica. Ope obaveznim plodoredom na tim poljima smjenjivalo se uzgajanje jarih i ozimih usjeva te ostavljani'e polja na ugaru. vako domainstvo imalo je u svakome od takva tri polja svoj udio. Svi udjeli jednoga seoskog domainstva ine njegov osnovni zemljopo-sjed, koji u naelu obuhvaa toliko zemlje koliko je bilo dovoljno za uzdr-avanje prosjene seoske obitelji, odnosno koliko je bilo mogue obraditi jednim plugom. Takav opseg obradiva tla izvori nazivaju latinski carrucata, terra unius aratri, mansus, ili u staroanglosaskom hyde (hajd), hiwiso (u Wessexu), sulung (u Kentu). Svaka hajda je obaveznim plodoredom i svojim razmjetajem u sva tri seoska polja bila ukljuena u kolektivni ritam rada cijele seoske zajednice. Ali ta je obradiva zemlja uza sve to trajan i nasljedan posjed seoske obitelji koja ju je obraivala; no svako otuivanje zemlje izvan iste obitelji bilo je zabranjeno. Vrhovno vlasnitvo kolektiva i nad tom zemliom oitovalo se propisom po kome je nakon izvrene etve oranica i kosidbe livada svaka seoska obitelj bila duna ukloniti ograde oko svoga posjeda i strnita do idueg proljea prepustiti kao ispau cijelome selu. Osim oranica, seoski je zemljoposjed obuhvaao jo i ume, panjake, ikare, tresetita i vodene po-vrine; sve je to bilo nepodijeljeni, kolektivni posjed cijeloga sela, slobodan za iskoritavanje svim domainstvima bez razlike. Na temelju tih podataka oito je da su anglosaska sela u VI. i VII. st. bila organizirana kao susjedska opina ili marka, u koioj alodijalno posjedovanje jo nije doseglo stadij otuivosti obradive zemlje. Jedno seosko domainstvo sastojalo se od glavara toga domainstva i njegove obitelji. Predstavnika te privredne i drutvene jedinice anglosaski iz-vori nazivaju ceorl (korl) ili twyhinde (po vergeldu od 200 ilinga). Osim glavara dornainstva i njegove obitelji u njegovu su kuanstvu ivjeli jo i robovi i poluslobodni Ijudi, uposleni radom na njegovu gospodarstvu.

213

Napad odreda Vilima Osvajaa. Zidni sag kraljice Matilde, XI. st. Ceorl je bio iskonski slobodan i privredno nezavisan lan seoske zajed-nice, a to se njegovo drutveno svojstvo zasnivalo na trajnom i nasljednom posjedovanju hajde kao osnovne jedinice obradive zemlje u njegovu selu. U odnosu prema javnim vlastima, ceorl je imao niz prava i dunosti, prije svega pravo i dunost da nosi oruje i da se odaziva na kraljevski poziv u opi vojni pohod. Nadalje, bio je obavezan sudjelovati na sudskim skuptinama; njegova zakletva na sudu imala je dokaznu mo. Od posebne je vanosti to je ceorl rnorao namirivati odreene javnopravne dabine u korist kralja i drave; imao je dunost sudjelovati u uzdravanju kralja i nje-gove pratnje za vrijeme njihova boravka u oblasti u koju je pripadalo nje-govo selo, a morao je obaveznim javnim radoin sudjelovati u dravnom podvozu, u popravljanju puteva i mostova, podizanju obrambenih nasipa t tvrava (tzv. trina necessitas, trojna dunost). Premda je raspored posjedovanja zernlje u okviru seoske zajednice naelno jamio jednakost svih lanova opine, ipak je razliita efikasnost u radu bila uzrok postepenom rastu imovinskih razlika meu lanovima opina. Posebice je utjecajno bilo uspjeno sudjelovanje u ratnim pothvatima, jer je takvo domainstvo stjecalo vie robovske ili polurobovske radne snage i mo-glo ju je primjenjivati u svom gospodarstvu. S druge strane, loe upravlja-nje imanjem, bolesti, malobrojnost obitelji, nedostatak radne snage, tro-kovi za plaanje vergelda ili sudskih kazni mogli su voditi znatnom ili ak potpunom osiromaenju seljakih obitelji. Svim takvim ekonomskim i drutvenim zbivanjima razvijala se, na temelju alodijalnog posjedovanja obradive zemlje, gospodarska nejednakost meu stanovnicirna istoga sela. Pri tome su pojedinci koje su zadesile najtee nepogode mogli zapasti i u socijalno podreeni poloaj. Zapavi u dug koji nisu mogli platiti ili primorani da rade za drugoga, oni su privremeno gubili slobodu da odu iz mjesta gdje su ivjeli i radili. Njih izvori obiljea-vaju nazivom frige. Jo je tei bio poloaj onih koji su zbog neplaanja po-

214

reza ili dosuene kazne (wite) zapadali u privremeno ropstvo. Takav ovjek (witedeow) imao je takoer smanjenu slobodu kretanja, a za pokuaj bijega mogao je biti i tjelesno kanjavan. Daljnji stupanj u formiranju kategorije zavisnih Ijudi ukljuivao je povrh osobne zavisnosti pojedinca jo i prelazak njegove zemljine estice u posjed nekog drugoga. Taj proces vrio se u zavisnosti od pojave i razvitka velikog zemljoposjeda. Veliki zemljoposjed nastajao je razliitim putevima. Ve je samo vojno pokorenje najveeg dijela Britanskog otoka urodilo formiranjem veoma prostrane kraljevske domene na kojoj su ivjeli i radili, kao poluslobodni ili neslobodni Ijudi, pokoreni keltski stanovnici. Iz toga zemljinog fonda kra-Ijevska je vlast davala manja ili vea imanja svojim druinicima ili dvorja-nicirna za dunost koju su vrili. Zavisno od veliine darovanog zemljopo-sjeda, oni su se meu sobom razlikovali. Gesithi su posjedovali 3 do 5 hajda, dok su tegni (teni) imali najmanje 5, sve do 20 i vie takvih zemljinih je-dinica. Osim kralja, ve pri samom osvajanju znatnija su imanja stekli i rodov-sko-ratniki prvaci Angla, Sasa, Juta i Friza, tzv. eorli (erli) Imovinskom diferencijacijom unutar slobodnih germanskih sela izdizao se i sloj obogaenih seljaka-opinara koji su (najee na raun svojih osi-romaenih suseljana) prikupljali viak zemlje nad opsegom prosjenoga se-Ijakog posjeda (jedne hajde). U najpovoljnijirn sluajevima njihovo se ima-nje po opsegu pribliavalo posjedu gesitha, a ponekad ak i eorla i tegna.

Witenagemoot odreuje izvrenje smrtne presude. Iluminacija XI. st.

215

U daljnjem razvitku velikog zemljoposjeda osobito je vanu ulogu imalo kraljevsko darivanje odreenih teritorija na temelju zasebne kraljevske po-velje. To darivanje nije bilo istovjetno s poklanjanjem zemlje iz kraljevskoga zemljinog fonda, na kom je zemlju obraivalo zavisno (poluslobodno i ne-slobodno) stanovnitvo i kojim je poklanjanjem sam posjed zemlje prelazio u potpuno i neogranieno vlasnitvo ili pak u slubom uvjetovano posjedova-nje. Darivanje na temelju kraljevske povelje odnosilo se na teritorij nase-Ijen slobodnim seljatvom, pa se stoga in kraljevskog darivanja nije mo-gao odnositi na samu zemlju, jer je ona pripadala slobodnim Ijudima i nji-hovim seoskim zajednicama, iako su formulacije darovnica glasile kao da se nekom obdareniku ustupa zemlja. No, u stvarnosti, takvom je darovnicom nastajao osebujan tip zemljinog podruja, tzv. bocland, sa koga je obdare-nik imao pravo u svoju korist ubirati one iste javnopravne dabine (gafol i feorm) koje su pripadale kralju kao poglavaru drutva i drave. Seosko sta-novnitvo na takvom ustupljenom podruju (na boclandu) ostalo je nakon davanja povelje o kraljevskom darivanju jednako slobodno i ekonomski sa-mostalno kao to je i bilo, s tom razlikom to je dabinska i radna davanja otad davalo ne vie kralju nego nekom pripadniku sveenike ili svjetovne aristokracije. Jedino oteanje koje je nastupilo odmah nakon izvrenog da-rivanja odnosilo se na rnaterijalne dabine za uzdravanje kralja i njegove pratnje. Iskonski, ta se dabina davala samo povremeno, za vrijeme fakti-noga kraljeva boravka u nekoj oblasti. Sada se, meutim, smatralo da obda-renik koji je dobio boklend stalno boravi na dobivenom teritoriju, pa je materijalna dabina za njegovo uzdravanje od prigodne pretvorena u stalnu, svakogodinju. Upravo to obiljeje omoguilo je posjedniku boklenda da sta-novnitvo s dodijeljenog mu podruja u praksi pone tretirati kao svoje pod-lonike koji su mu duni davati obronu dabinu u naravi i usto jo vriti radne obaveze koje su po svom podrijetlu proizlazile iz javnih radnih tereta slobodnih Ijudi prema dravi. Poloaj korisnika boklenda jo je vie poboljavala (u njihovu odnosu prema neposrednim, slobodnim obraivaima zernlje) okolnost to je on povrh toga ponekad dobivao i neka imunitetna prava: pravo da ubire sudske takse od stanovnitva na boklendu, da na njem vri policijsku slubu, a kad-to i ogranieno pravo sudovanja. Svim time posjednici boklenda stjeu izvanredno povoljan poloaj da se okoritavaju procesom imovinske diferencijacije u slobodnim selima, jed-nako onima koja su ve postala njihov boklend kao i onima koja su ostala izvan teritorija podvrgnutog veleposjedniku. Oslanjajui se na svoju eko-nomsku premo i na svoje sudsko-upravne privilegije, oni interveniraju u privredno-drutvenom ivotu sela time to estice ili ulomke estica osiro-maenih seljaka ukljuuju u svoj zemljoposjed, pa ih zatim (sada ve kao dio svoga imanja) ostavljaju (ili uveane daju) istim seljacima na obradbu uz obrone i radne obaveze. Takvo nasrtanje na tlo slobodnih sela bilo je olakano i time to je kraljevska vlast ve tijekom VII. st. kao boklend, a i kao trajan feudalni posjed poela davati seoske pustopoljine, pa ak i ci-jele almende. Time je vaan dio zemljita oduziman seljacima, pa se siroma-enje neimunih ubrzavalo, a veliki su zemljoposjednici tako dobivenom zem-Ijom postajali lanovima seoske zajednice i u njoj stjecali dominantan polo-aj koji su iskoritavali za podjarrnljivanje cijele zajednice. Sve vei i vei dio slobodne seljake

zemlje (folcland) mijenja svoj privredni i drutveni

216

status: postaje boklend ili izravno sastavni dio vlastelinstva. Sustavnim izjednaavanjem svoga faktinog odnosa prema oba tipa zemlje i prema oba tipa neposrednih obraivaa (tj. prema onima koji na boklendu imaju samo javnopravnu dabinsku obavezu prema posjedniku boklenda, i onima koji su ve postali obraivairna vlastelinove zemlje i time zapali u privatno-pravnu posjedovnu zavisnost o veleposjedniku) veleposjednici pretvaraju i slobodno stanovnitvo boklenda u davaoce feudalne zemljine rente u korist klase zemljoposjednika. U tome smislu zemljoposjednici su s vremenom proirivali i radne oba-veze seljaka na svome boklendu. Gradnji utvrda, odravanju cesta i mostova pridruuje se, ili se umjesto njih uvodi, rad na vlastelinovu rezervatskom imanju (obradba polja, dunost sjee, etve i kosidbe i t. d.). U kronolokom pogledu cio prikazani razvoj od polaznih rodovskih od-nosa do neosporne razvijenosti velikog zemljinog posjeda i stanja podvrg-nutosti seljatva u podlonost zernljoposjednicirna ispunja u Engleskoj vie stoljea i vri se isprva sporo, a zatim sve bre. U V. i VI. st. potpuno domi-nira alodijalni i neotuivi zemljoposjed seoskih porodica, pa je imovinska diferencijacija obuhvaala jo samo pokretna i potrona dobra. U VII. st. javljaju se prvi znakovi otuivanja obradivih estica, pa je to doba sve izra-enije diferencijacije meu seljatvom u pogledu posjedovanja nekretnina (zemlje). S osmim stoljeem poinje sve snanije okoritavanje veleposjed-nika osiromaenjem dijela seljatva, a i sve ee dodjeljivanje boklenda. Za prva tri stoljea anglosaske prisutnosti na Britanskom otoku na veli-kim zemljinim posjedima rodovske i slubenike aristokracije (eorli, gesithi i tegni) uvelike je radila robovska radna snaga jer su mnogobrojna ratovanja omoguavala da se zarobljenici pretvaraju u robove. Usto su i teke sudske globe i kazne pretvarale kanjenoga u dunikog roba ili roba po kazni za zloin. Svi su takvi robovi radili na vlastelinstvima ili kao sluge i obraivai vlasteoskog rezervata ili pak na esticarna koje im je zemljoposjednik dodje-Ijivao na obradbu uz znatne obrone ili kuluarske terete. Tek od kraja VII. ili poetka VIII. st, kada anglosaski kraljevi poinju intenzivnije dodjelji-vati zemlju iz kraljevskoga zemljinog fonda ili stvarati boklende, robovima se kao obraivai vlasteoske zemlje postupno poinju pridruivati isprva rijetki, a zatim sve ei slobodni draoci seoske zemlje koji su radi smanje-nja vlastite estice (gubitkorn dijela svoje zemlje u korist imunijih) dospjeli u poloaj da rade i na zemlji vlastelina, na dodatnom komadu zemlje koju im je on ustupio uz obrona i kuluarska davanja ili su pak (izgubivi svu svoju zemlju) postali draocima parcele vlastelinova imanja, uz obavezu da vlastelinu daju dio uroda s te zemlje i da odreeno vrijeme u godini rade i na vlastelinovu rezervatu. U vezi s tim, u dokumentima se pojavljuje razlikovanje vlasteoske zemlje na dva dijela: autland i inland (autlend i inlend). Prvo je zemlja na kojoj ive i rade zavisni seljaci, a drugo je vlasteoski rezervat koji se obrauje ro-bovskim radom i kulukom zavisnih seljaka. Polazei od tendencija razvitka koje su se oitovale do kraja VIII. st., u IX. i X. st. neposredni obraivai zemlje razvrstali su se u pet kategorija.

To su: ceorli, geneati, kotsetli, geburi i robovi. Ceorli (korli) su, kao i prije, slobodni seljaci, posjednici zemlje u svojoj seoskoj opini, koji jo ni na koji nain nisu zapali u gospodarsku ili osobnu zavisnost o velikom zemljoposjedu. Naelno, njihov je zemljini posjed jedna

217 hajda, ali sad ve nisu nipoto rijetki sluajevi da jednu hajdu posjeduju dva ili vie domainstava, pa stoga individualni seljaki zemljoposjed iznosi pola hajde ili jednu etvrtinu (1 virgata) ili ak jednu osminu (1 poluvirgata) prvobitne jedinice, obradive jednim plugorn sa zapregom od osam volova. Geneati (geniti) su bili osobno slobodni seljaci koji su zapali u gospodarsku ovisnost od vlasnika veleposjeda ili korisnika boklcnda, ali jo nisu bili zakmeeni. Genitova zemlja je bivi folklend (slobodna seoska estica), sada podloan vlastelinu, ali jo nije postao direktno dio vlastelinova imanja. Zbog toga ga izvori oznaavaju posebnim izrazom: geneatland. Genit daje feudalcu gafol i snosi dunost ukonaivanja feudalca (faesting), optereen je podvozom, mora vriti konjaniku i glasniku slubu, ali usto davati gospo-daru jednu svinju godinje na ime dae za ispau, orati na gospodarevu rezervatu, brati urod, eti, kositi sijeno, ograivati gospodareva lovna pod-ruja i hajkati u doba lova te plaati crkvene dabine. Takvo nabrajanje svjedoi o tome da genit snosi niz obaveza koje obiljeavaju njegov slobodni status (konjanika i vojna sluba, gafol i faesting) ali ujedno potvruje i i-njenicu da ga je gospodar ve podvrgao obavezama nekih oblika feudalne rente, premda ih jo nije bio kadar precizirati ni u pogledu vremenskog tra-janja, ni u pogledu opsega. Isto tako, dabina za ispau svjedoi da se vele-posjednik ve domogao seoske almende pa ju tretira kao svoj posjed, a ne vie kao zajedniku svojinu svih opinara. Kotsetli su imal'i tono odreene radne obaveze: tijekom cijele godine jedan dan u tjednu (najee ponedjeljkom), i po tri dana rada u tjednu za vrijeme etve i kosidbe. Pri tom im je kadto bio odreivan i radni uinak, na pr. pri etvi dva akra zobi ili pola akra drugog ita dncvno, za to su od gospodara dobivali po jedan snop. Zemlja to ju je kotsetl obraivao za sebe nije bila njegov iskonski posjed, nego ju je on dobivao od veleposjednika, a za uzvrat je uglavnom bio optereen radnirn dunostima. Na toj je zemlji imao svoj dom, a pravno je i on sauvao status slobodna ovjeka pa je plaao poreski iznos od 1 pensa koji se traio od svakog slobodna ovjeka. Po svom podrijetlu i on je, dakle, bio ceoi-1, ali je u procesu osiroma-enja ostao bez zemlje, pa je morao esticu od koje je ivio (obino u opsegu od 5 akra) primiti od veleposjednika koji ga je zatim opteretio kuluenjem. Podvoznu a ni vojnu slubu nije vrio jer nije imao vlastite stoke ni konja. Najvei broj zavisnih seljaka IX. i X. st. pripadao je kategoriji gebura. Oni su imali vee estice od kotsetla (7 akra), ali i vee obaveze. Tijekom cijele godine kuluili su po 2 dana tjedno, od poetka veljae do Uskrsa 3 dana tjedno (oranje) te za vrijeme etve i berbe takoer 3 dana tjedno. 1 njima je radni uinak bio propisan (pri oranju 1 akr tjedno) a povrh toga je svaki gebur morao izorati 3 akra u ime pomoi gospodaru, 3 akra u ime gafola (a morao ih je i zasijati vlastitim sjemenom) te jo 2 akra za koritenje sijenom s vlasteoskih panjaka. Vrio je takoer podvoznu i hajkaku slubu te hranio gospodareve lovake pse. U novcu je morao plaati 10 pensa te davati odreenu koliinu ita, dvije kokoi i jedno

jagnje. Po dabinama koje ga terete, vidljivo je da je i gebur svojim davnim podrijetlom takoer bio slobodni seljak (ceorl) i da su se neke oznake te njegove osobne slobode jo sauvale, ali je on ipak ve duboko zapao u privrednu, pa i osobnu za-visnost od veleposjednika. Kao i kotsetl, i gebur nema nikakve vlastite zemlje, nego je cijelu svoju esticu dobio od vlastelina, a usto i stoku: 2 vola, 1 kravu, 6 ovaca, radni alat i sjeme. Njegovom je svojinom ostajao priplod

218

stoke, a od uroda je zadravao sve to je preticalo nad dabinama to ih je isporuivao feudalcu. Njegov zavisni gospodarski poloaj praktiki ga je na-sljedno vezivao uza zemlju. Takva kategorizacija najveeg dijela neposrednih proizvoaa svjedoi o nejednako daleko ostvarenom procesu njihova zakmeivanja. On postaje sve potpuniji poevi od genita do gebura, ostavljajui kategoriju ceorla jo izvan toga procesa. Prikazanom procesu sve potpunijeg podvlaivanja neko slobodnih i nezavisnih seljaka razvija se ususret proces privrednog i drutvenog izdizanja robova (witedeowne men). Velik dio robova imao je cstice gospodareve zemlje i vodio samostalno gospodarstvo snosei neograniene radne dunosti koje su zavisile od gospodarevih potreba i njegove volje. Dio njih bio je upo-slen izravno na gospodarevu imanju, najee u svojstvu pastira, svinjara, pelara i drugih slugu, a neki od njih trajno su obraivali gospodarevu re-zervatsku zemlju. Tijekom X. st. i u 1. pol. XI. st. mnogi su robovi putani na slobodu, pa su se pretvarali u zavisne seljake razlikujui se od ostalih kategorija svojim podrijetlom, ali njihov faktiki ekonomski poloaj nije mnogo odudarao od poloaja gebura. Postojanje razmjerno velikog broja robova openito je usporavalo proces zakmeivanja slobodnih seljaka; ali on je ipak uporno napredovao opim jaanjem klase feudalaca i sve obilnijim rnogunostima vanekonomske pri-nude nad neposrednim proizvoaima. Jedno od sredstava vanekonornske prinude bila je ustanova hlafordata (hlaford = onaj koji daje kruh; hlafaeta = onaj koji dobiva kruh). Odnos koji se tom ustanovom uspostavlja iskonski je bio potpuno osobnog karaktera: neki privredno ili drutveno slab i nezatien ovjek dobrovoljno stupa pod pokroviteljstvo monijega. S vremenom taj se odnos uestava kod ceorla koji su se osjeali ekonomski ugroeni od jaih susjeda ili su bili iz-loeni ratnim opasnostima, pljaki i pustoenjima pa su trebali zatitu. Po-loaj tienika ubrzo se meutim poistovjeivao s poloajem podlonika, pa su hlafordi svoj zatitniki poloaj shvaali kao svoje vrhovnitvo. Budui da se veliki zemljoposjednik smatrao zatitnikom i zavisnih kategorija svih se-Ijaka koji su radili na injegovoj zemlji (jer je za njih bio odgovoran pred su-dom, vodio na selu upravne i policijske, pa ak i, dijelom, pravosudne po-slove), to se njegovo zatitnitvo nad zavisnim obraivaima njegove zemlje i zatitnitvo nad hlafaetima stalo izjednaavati. A ako je ve njegova za-titnika uloga prema svima bila jednaka, onda se i sve tienike smatralo Ijudima jednako obaveznima da gospodaru daju podjednake obrone i radne dabine. S tim u vezi, naziv hlaforda sve se ee zamjenjuje izrazom land-hlaford ili landrica, sa znaenjem opeg pokrovitelja i zatitnika sveukup-noga radnog

stanovnitva na zemlji u odreenom podruju. Meu obaveze tienika prema hlafordu pripadala je jo od najranijih vijesti o tome odnosu vjernost i poslunost zatitniku. Od sredine XI. st. tom se obiljeju hlaforda pridruuje jo i socna et saca, tj. pravo hlafordova sudovanja nad tienikom radi utvrivanja krivnje i izvrenja presude nad krivcem. To pravo hlaford dobiva kraljevskom poveljom, a najeae je bilo povezano s dodjeljivanjem imuniteta. Takvom povlasticom veleposjednik dobiva pravosudnu samostalnost na svom vlastelinstvu nad svim stanovni-tvom, bilo ono sasvim slobodno ili je ve u manjoj ili jae izraenoj feudal-

219 noj zavisnosti od veleposjednika. U osobito tekim prekrajima (koji se ka-njavaju smru) odrava se jo uvijek nadlenost kraljevskog sudita, ali i tada podanika pred sudom zastupa njegov gospodar, a i izreena presuda preputa se na izvrenje njemu. Praktina prirnjena tih pravnih ovlatenja u punoj je mjeri predavala ne-posredne obraivae zemlje samovolji velikaa i omoguila irn da osim sna-gom svoje ekonomske premoi slamaju nezavisnost seljatva i snagom svoje upravne i sudske nadreenosti. Tako je sveukupni razvitak drutvenih odnosa vodio ustanovljavanju dviju osnovnih kategorija stanovnitva, koje dokumenti X. i XI. st. obiljeavaju nazivima nobilesignobiles, pri ernu je nobilis ne samo drutveno ugledan i bogat, nego je sarno on i punopravan uivalac osobne slobode. Na-protiv, neznatni ovjek, ignobilis, redovno je siromah i ve lien osnovnih sredstava za proizvodnju (zemlje) te drutveno nemoan i zavisan od sile pripadnika povlatene klase zernljoposjednika. Usporedo s procesom temeljnog razvrstavanja na pripadnike povlatene klase i podlonike, preinaavali su se i odnosi unutar same klase povlate-nih Ijudi. Nekadanji rodovski prvaci, eorli, iezavaju stapajui se sa slojem nove aristokracije koja svoj poloaj stjee vrenjem vojnih i civilnih funk-cija u kraljevskoj slubi (teni) ili ga temelji na svome crkvenom dostojan-stvu. Takvome razvitku pogodovalo je doba mnogobrojnih ratova s napada-ima na Britanski otok nameui sve jau militarizaciju feudalne klase, Po zavretku ere danske vlasti pod Knutom Velikim (kad se prilivom danskih doseljenika znatno ojaao udio slobodnih i nezavisnih malih zemljo-posjednika), naglo je uznapredovao proces uurbanog zakmeivanja seljatva. Velikai izobilno dobivaju od kralja sve nove i nove ustupke. Osobito su za Edwarda Ispovjednika davane mnoge imunitetne privilegije crkvi. Raspola-ui sve znatnijorn ekonomskom osnovicom svoje moi, ali i sve veim imu-nitetnim ovlatenjima, feudalci su postajali sve samostalniji od kralja. Oja-avi time, oni su u razdoblju koje je prethodilo bitci kod Hastingsa su-stavno oteavali terete obrone i, naroito, radne rente ustremivi se da dokraje ostatke seljake gospodarske samostalnosti, a s njome i njihove osobne slobode.

220

VI. ZAKLJUCI 0 NASTAJANJU FEUDALNOG PORETKA U EVROPI

Potkraj antike i na poetku srednjovjekovnog razdoblja dva su drutvena ustrojstva u Evropi dospjela do granica svoje ekonomske odrivosti. Robo-vlasniki poredak nije vie, zasnivajui se na robovskoj organizaciji proizvod-noga rada, mogao vlasnicima sredstava za proizvodnju osiguravati prijanje blagostanje. Zbog toga oni, ne videi drugog izlaza, prinudno daju koncesije obraivaima zemlje. Pomiruju se s time da je neizbjeivo zadovoljavati se samo manjim dijelom izravnog posjedovanja zemlje, pa sav viak nad time preputaju radnoj snazi da ga u esticama obrauje samostalno, ali uz uvjet da od plodova svoga rada daje vlasniku zemlje dio uroda i da dio svoga radnog vrernena utroe na obraivanju onog dijela vlasnikova zemljoposjeda to ga je on zadrao samo za sebe. Tom kapitalno vanom izmjenom nastaju novi odnosi u procesu proizvodnje. Vlasnici zadravaju sistem privatnog vlasnitva nad osnovnim sred-stvom za proizvodnju, ali ga u biti suavaju na rezervatski dio svoga imanja. Drugi dio prelazi u trajni i nasljedni posjed (ali ne i vlasnitvo) obraivaa, koji se za ustupljenu zemlju oduuju davanjem dijela uroda i radom na vlasnikovu rezervatu. Naeno rjeenje bilo je prisilni kompromis interesa. Posjednika je klasa izbjegla eksproprijaciju osnovnih sredstava za proizvodnju, ali se u stvar-nosti odrekla vlasnitva nad proizvoaevom linou. Izgubivi na totalitetu neposrednog posjedovanja vlastite zemlje, posjednici su osigurali njeno pro-izvodno oploivanje radom. Nasuprot tome, proizvoai su stekli zemlju (iako samo kao radom i dabmama uvjetovani posjed) i faktinu osobnu slobodu (ukoliko je dotad nisu imali), s mogunou da na zemlji samostalno proiz-vode i za sebe zadravaju sve rezultate svoga rada povrh ugovorenih dabina vlasniku zemlje.

Takvo novo uravnoteivanje odnosa izmeu posjednika sredstava za pro-izvodnju i radne snage vrilo se jo u okvirima antike drave. Izvan tih okvira, rodovsko je drutvo barbarskih naroda dospijevalo na granicu odrivosti kolektivnog posjedovanja zemlje, bez privatnog vlasnitva. Potreba za poveanjem proizvodnosti rada nametala je slobodno raspolaganje zemljom, bez stega kolektivnoga drutva, a i drutvene su zasluge u rato-vanju i upravljanju zajednikim poslovima drutva za sebe zahtijevale za-sebnu nagradu; njih nije bilo mogue ostvarivati uzdravajui se neposrednim radom u poljoprivredi; bilo je nuno osloboditi sloj vrilaca javnih dunosti od rada, ali je u tu svrhu drutvo moralo preuzeti njihovo materijalno zbri-

221

njavanje. RodovsKo Je drutvo moglo napustiti svoj dotadanji poredak samo prihvaajui riziko i sve posljedice imovinske diferencijacije do koje je vodilo privatnovlasniko (alodijalno) posjedovanje zemlje i drutveno iz-dvajanje sloja dunosnika nad razinom obinih, slobodnih i meu sobom ravnopravnih lanova etnike zajednice. Velika seoba naroda, sa svojim premjetanjem etnikih skupina na tlu Evrope, dovela je do uzajamnog dodira i isprepletanja tih dvaju zbivanja. Ali to isprepletanje i povezivanje u daljnjem, zajednikom razvitku, nije se ostvarilo na cijelome geografskom podruju Evrope jednako. U nekim zonama udio obaju procesa u isprepletanju i daljnjem zajednikom razvitku bio je podjednak, pa je taj daljnji razvitak bio u biti ravnopravna sinteza elemenata jedne i druge razvojne komponente, sa snanim uzajamnim utjeca-jem jednih na druge. U drugim zonama prevladavala je prva ili druga od komponenata sinteze: ili antika podloga sa svojim rjeenjima, ili pak kom-pleks rjeenja to ih je postupno pronalazilo samo rodovsko drutvo napu-tajui svoja bitna privredna i drutvena obiljeja. Time su se odreivali razliiti tipovi sinteza: a) s podjednakim udjelom obiju komponenata; b) s pretenim udjelom rjeenja koja imaju kao ishodite odnose u biti ustanov-Ijene jo u antici; c) s pretenim udjelom struktura to ih donosi naputanje rodovskog poretka. Ali u Evropi su postojala i podruja na kojima se dva tipina evolutivna procesa nisu susrela i ispreplela, nego se poredak svojstven srednjem vijeku izgrauje izravno, polazei samo od razvojnih pojava u procesu naputanja rodovskog drutva, kao to je bilo i zona u kojima se znatno due negoli drugdje odrava gotovo iskljuivi ili bar veoma preteiti utjecaj odnosa k& jima antika naputa klasini antiki robovlasniki poredak. Podrujem sinteze treba smatrati cio teritorij Rimskoga carstva na koji su prodrle i na kom su se trajno naselile velike germanske etnike cjeline osnovavi na novome podruju vlastite drave. Ali omjer udjela pri ostvarenju sinteze dvaju razvojnih procesa varirao je od podruja do podruja, prema realnim povijesnim, privrednim, etnikim i politikim obiljejima do-tine zone. Tako se sjeverna Galija moe smatrati jezgrom uravnoteenih komponenata u sintezi. Na jugu Galije snano su se odrale privredne teko-vine antike s utjecajnim ostacima robno-novanih odnosa, naroito u zo-nama bliima Sredozemlju. U Hispaniji je etnika izolacija

germanske na-rodne skupine, kraj jakosti antikih oblika privrede, naroito u junim pred-jelima Poluotoka, osiguravala preteitost nadovezivanja na dostignua to ih je ostvarilo jo Rimsko carstvo. Italija, kao etnika jezgra i nosilac pravnih, kulturnih i ekonomskih tradicija rimske drave, odupirala se jaem udjelu evolutivnih procesa barbarskih drutava, nameui im osebujna obiljeja, presudno vana za poredak u Italiji tijekom cijeloga srednjega vijeka. I, naj-zad, podruje Bizanta, koje je jedino sauvalo politiki reim koji su bar-bari na Zapadu sruili, ostaje nosiocem razvojnih zbivanja koja se temelje na kontinuitetu antikih obiljeja sve do stoljea u dubokom srednjem vijeku. Izvan podruja sinteze ostaju: unutranjost Germanije, Britanski otoci, Skandinavija i istona Evropa sa svojim baltikim, slavenskim i ugrofinskim stanovnitvom. Ali uza sve te specifinosti i znatne razlike u intenzitetu, brzini i oblicima ostvarivanih privrednih i drutvenih promjena, osnovno rjeenje koje narodi Evrope nalaze pri naputanju svoga starijeg drutveno-ekonomskog

222

poretka (bilo robovlasnikog ili rodovskoga) vodi oblikovanju u biti iste privredne i drutvene strukture: posvuda se raa poredak u kome veliki zemljini posjed okuplja u svome uvjetnom (uz slubu i funkcije vezanom) posjedu znatna podruja, pri emu u svoje okvire ukljuuje mali i srednji slobodni zemljoposjed pretvarajui ga u dio svoga imanja, na kome obraivai te zemlje postaju draocima estice, uz uvjet da veleposjedniku daju obroke u naravi i radu. To organizaciono rjeenje drutvenih odnosa u procesu proizvodnje na-metalo se kao jedina konana solucija koju je bilo mogue postii, u skladu s tadanjim stupnjem razvitka proizvodnih snaga. Nigdje nije bilo mogue nai efikasniji poredak od prakse da se zemlja daje obraivau na trajan posjed i obradbu, uz uvjet da on za to pravo daje obroke u plodovima svoga rada i primi odreene radne dunosti na dijelu zemlje koju je vlasnik za-drao kao svoju uu postojbinu. U tome smislu, privredno-drutveni temelji feudalizma kao etape u povi-jesnom razvitku Evrope oituju se kao kauzalno odreena i neizbjeiva re-alnost. Razliitost puteva i oblika kojima je ta realnost ostvarivana dokazom je kako se povijesno neizbjeiva drutvena stanja probijaju do svoje realne opstojnosti zavisno o specifinostima i utjecajima regionalno drukijima, ali u svojoj biti uzrono odreenima istim poticajima i usmjerena sutinski jednakim rjeenjima. Evropa na pragu IX. st. kretala se, dakle, ususret istoj biti svoga privrednoga i drutvenoga ureenja. U toj etapi nisu jo sva obiljeja feudalnog drutvenog poretka postala stvamou nego se znatnim dijelom jo izgrauju i dopunjavaju. U mnogim oblastima (naroito u onima van podruja sinteze) postoje znatni zaostaci u vremenu, ali osnovni smjer kretanja sva-gdje je ve bio odreen.

223

VII. FRANAKA PREVLAST U EVROPI

1. DOBA KARLA VELIKOG 1 NJEGOVIH POTOMAKA Franaka Poslije smrti Pipina Maloga njegova dvojica sinova, Karlo i do 800. god. Karloman, nisu zemljom upravljali slono. Do dubljih razmimoilaenja dolo je u vezi s politikom prema Langobardima. Karlo je isprva usvojio stav svoga djeda, Karla Martela, o saveznitvu s Langobardima, pa se ak i oenio kerkom njihova kralja Dezidera, Deziderijom. Ali taj savez nije potrajao dugo. Dezider se naime okoristio sporovima iz-meu vojne aristokracije u papinskoj dravi i sveenstva, pa je Rimu na-metnuo svoga kandidata za papinsko dostojanstvo (Stjepana III). Karlov brat Karloman elio je da politika u Italiji ostane u njegovu nadletvu; stra-hovao je od Karlova saveza s Langobardima i istupao kao zatitnik papin-skih interesa. Karlo je uskoro shvatio da takva opredjeljenja omoguuju njegovu bratu da mu se suprotstavlja oslanjajui se na crkvene krugove u Franakoj i na antilangobardska raspoloenja rneu velikaima. Stoga je ra-dikalno izmijenio svoj odnos prema Italiji. Prekinuo je savez s Deziderom, rastao se od njegove keri i stupio u pregovore s papinstvom. Karloman se time naao politiki osamljen. Pod poblie nepoznatim okolnostima on je potkraj 771. umro, a Karlo je, bez obzira na nasljedno pravo njegovih sinova, prigrabio i sve Karlomanove zemlje. Ostavi bez batine, Karlomanova ena s oba njegova sina prebjegla je u Italiju i ondje nala utoite na kraljevu dvoru. Novi papa, Hadrijan I. (od 772), pouzdavajui se u pomo Karla, sada jedinoga vladara u Franakoj, poeo je okrutno progoniti pristalice lango-

bardske orijentacije meu velikaima Papinske drave. Time je izazvao De-ziderovu intervenciju a ova je nametnula angairanje franake vojske. Zao-biavi Paviju u kojoj se uanio langobardski vladar, Karlo je s vojskom u poetku travnja 774. uao u Rim i ondje obnovio Pipinovu povelju iz 754. potvrdivi kao papinski posjed Ravenski egzarhat s Pentapolom, Rimski du-kat, a takoer i podruje Venecije i Istre, premda su te dvije oblasti bile pod vrhovnom vlau Bizanta. Najzad, kad je Ijeti 774. pala i Pavija, Dezider je kao zarobljenik poslan u Franaku, a Karlo je sebe proglasio kraljem Langobarda. Otad je nosio naziv kralj Franaka i Langobarda i rimski patricij. Time je bila istaknuta njegova vrhovna vlast nad cijelom Italijom, langobardskom i papinskom bez razlike. Meu prvim mjerama nove vlasti (premda je formalno bio sauvan posebni opstanak langobardske drave) bilo je postavljanje franakih grofo-vija u cijeloj sjevernoj Italiji i formiranje mree franakih vojnih posada u glavnim uporitima. 15 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka 225

Unutrasnjost dvorske kapele Karla Velikog u Aachenu.

226

Do izmjene novooblikovane situacije dolo je ve 780. Poneseno afirma-cijom svoje politike vlasti, papinstvo je poeljelo proiriti svoj teritorij pri-pojenjem Toskane, Spoleta, Beneventa i Korzike. Ali Karlo je to osujetio svojim novim dolaskom u Rim. Tom je prilikom sveukupno italsko podruje <osim Napuljskog dukata, Kalabrije, istonoga dijela Apulije i Sicilije, koje je zemlje i dalje ostavio Bizantu, i Beneventa, gdje je vladao samostalan lan-gobardski vojvoda), ujedinio pod nazivom Kraljevina Italija, a za kralja joj je imenovao svoga mlaeg sina Pipina. Svega sedam godina nakon toga (787) Karlova je vojska primorala i Be-nevent da se podvrgne franakoj vlasti. Ali time su bili povrijeeni interesi Bizanta koji je smatrao da suverenitet nad Beneventom pripada njernu, pa je carica Irena prekinula dotadanje dobre odnose s Franakom i ak ponitila zaruke svoga malodobnog sina Konstantina VI. s Karlovom kerkom Rotrudom. U ratu koji je izbio 788. pobjede su postizavali Franci. Ali to ipak nije dovelo do teritorijalnih promjena u Italiji. Benevent je ostao pod vlau Franaka, a krajnji jug pod vlau Bizanta. Naprotiv, posebna vojna akcija u Istri preotela je tu pokrajinu Bizantu i pripojila Kraljevini Italiji (788). Ratovanje Franaka s Bizantom naroito je pogodilo Veneciju, jer je Karlo zabranio njenim trgovcima da dolaze na tlo italskog kraljevstva. Svi ti dogadaji neprekidno su jaali Karlov autoritet u Italiji. Posebno je u tom razvitku odnosa bio kompliciran poloaj papinstva. Hadrijan I. nije nikad izriito dokinuo suverenitet Bizanta. S druge strane, Karlu je jo 774. priznao naslov rimskog patricija koji mu je davao pravo da bude zatitnik nekadanjega Rimskog dukata. Sam Karlo shvaao je svoj odnos prema pod-ruju Papinske drave kao svoju vrhovnu vlast. Ve od 775. traio je da se svi stanovnici Papinske drave, i sveenstvo i laici, zaklinju na vjernost ne samo papi, nego i njemu. Tako je u devedesetim godinama VIII. st. poloaj tzv. Papinske drave faktino bio poloaj golemoga imunitetnog crkvenog vlastelinstva koje je imalo neka obiljeja politike samouprave, ali je ipak bilo sastavni dio franake monarhije. U vrijeme Karlove angairanosti u Italiji, franaka je drava vodila brojne ratove za proirenje i uvrenje vlasti u prekorajnskim i podunavskim zernljarna. Najtei i najokrutniji Karlov vojni pothvat bilo je dugotrajno ratovanje sa Sasima. Oni su boravili na svome iskonskom etnikom podruju izmeu rijeka Ems i Labe i poslije iseljenja jednoga dijela svoga stanovnitva u Bri-taniju (u V. st.) ivjeli i dalje u rodovskom drutvenom ureenju. Na prije-lazu VII. u VIII. st. oblikovali su etiri skupine: na zapadu njihova etni-kog podruja ivjeli su Westfalci, na istoku Ostfalci, juno od prvih i drugih, na rijeci Weseri, Angarijci, a sjeveroistono od ua Labe Nordalbinzi. Veoma esti pljakaki napadi Sasa na franake granine oblasti bili su glavni razlog za mnogobrojne kaznene akcije to su ih protiv Sasa vodili Merovinzi, a zatim Karlo Martelo i Pipin Mali. U elji da nesigurno stanje na svojim sjeveroistonim granicama okona, Karlo je 772. zapoeo rat koji se u prekidima vodio sve do 804. Sveukupno ratovanje protiv Sasa moe se podijeliti u vie etapa. Poelo je kaznenom ekspedicijom protiv Angarijaca. Prva etapa zavrila se poko-renjem Saske (u god. 776) i poetkom njihova pokrtavanja.

227

Povod za drugu etapu borbi dao je ustanak vestfalskog plemenskog prvaka Vidukinda (778), u kom su kranski sveenici i saski pristalice franake okupacije pobijeni ili protjerani. Karlov odgovor na to bio je radikalan. Slamajui svaki otpor bez milosti, dopro je sve do Labe i zatim cio teritorij Saske pripojio svojoj dravi. Zem-Iju je podijelio na grofovije, ali je u njima na upravu postavljao one Sase koji su prihvatili bezuvjetnu pokornost franakoj vlasti. Protiv te vladavine Sasi su pod vodstvom Vidukinda podizali opi usta-nak jo dva puta, 782. i 783785. Uz najtea krvoprolia, do sredine 785. usta-nak je bio slomljen. Vidukind se sa svojim najbliim suradnicima predao Karlu i ak pristao da se pokrsti. Skupa cijena kojom su Franci platili svoju pobjedu navela je Karla da u svladanoj zemlji uvede krajnje strogi reim. Njegov zakon Capitulatio de partibus Saxoniae iz 785. predviao je smrtnu kaznu i za najmanju nepo-kornost okupacionim vlastima ili znak nevjernosti kralju. Jednaka kazna bila je propisana i za umorstvo sveenika ili za neprihvaanje kranstva. Kao i u samoj Franakoj, cjelokupno je stanovnitvo moralo plaati crkvenu desetinu. Nezasitnost franakoga sveenstva i okrutnost civilnih vlasti navele su Sase poevi od 792. na novi niz ustanaka. Karlo je izmeu 794. i 797. morao povesti etiri vojna pohoda dok najzad, u akcijama u kojima su kao franaki saveznici sudjelovali i istoni susjedi Sasa, Bodrii, nije pokorio ogorenu Sasku. Pri tom se Franci vie nisu zadovoljavali vojnom i crkvenom okupa-cijom njihove zemlje, nego su nakon svake uspjene bitke preseljavali mnoge tisue poraenih Sasa duboko u unutranjost Franake gdje su ih naselja-vali u izoliranirn skupinama. U ispranjenim oblastima saska zemlja je kon-fiscirana i dodjeljivana crkvi, franakim velikaima i odanim Sasima, naj-ee iz redova njihove rodovske aristokracije. Ovaj ustanak uvjerio je Karla da je reim u Saskoj bio prestrog. Stoga je na saboru crkvenih i svjetovnih poglavara Saske 797. proglasio novi zakonski propisnik o vladanju Saskom (Capitulare Saxonicum) kojirn je znatno ublaio reim i uinio ga podnoljivijim za pobijedene Sase. Posljednji i najuporniji otpor Francima odrao se u Nordalbingiji, najudaljenijoj oblasti saskoga etnikog podruja. Izmeu 798. i 804. nekoliko je franakih vojski pokoravalo tu oblast. Borbe su najzad zavrene totalnom deportacijom Sasa iz tih podruja. Njih su preteno zaposjeli franaki sa-veznici Bodrii. Kronoloki isprepleteno s borbama u Saskoj Karlo se morao boriti i za afirmaciju svoje vlasti na jugoistoku, napose u Bavarskoj. Od 540., kad je Bavarska prvi put priznala vrhovnu vlast Franaka, kroz cijela dva stoljea smjenjivala su se osamostaljivanja te zemlje s priznavanjem franakog vrhovnitva. Godine 763. vojvoda Tasilo III. ponovo je stekao samostalnost. Svoju je vlast izgraivao oslanjajui se na veliku mo sveen-stva. Bogatim darovima bavarski su vojvode posebice jaali poloaj samo-stana. Od biskupija osobito je vanu ulogu imao Salzburg kao crkveno sre-dite koje je provodilo pokrtavanje slavenskog stanovnitva u Alpama i Pa-noniji. Ukljuenje tih zemalja pod svoju vlast Bavarska je smatrala uvjetom svoga ojaanja i uspjenog otpora Franakoj. Poslije Samove smrti (658) raspao se veliki plemenski savez Zapadnih Slavena koji je obuhvaao prostrano podruje od eke do sjevernih granica

228

Istre. Kao vea politika jedinica ouvala se samo Karantanija. Ona je ostala samosialna kneevina sve do oko 745. Sredite joj je bio Krnski grad na Go-sposvetskom polju u Korukoj. Slovenci su u to vrijeme zapremali veoma prostrano podruje od Dunava (na rasponu od Bea do Linza) do dananje etnike granice Slovenaca prema Hrvatskoj, do Soe i izvora Drave, duboko u Alpama. Nakon propasti Samove drave Avari su ponovo u Panoniji obno-vili svoj plemenski savez i poeli provaljivati uz Dunav, u Bavarsku, i preko podruja naseljenog Slovencima u Furlaniju. U Furlaniju su nadirali i Slo-venci sami, nezavisno od Avara. U borbarna to su se ondje vodile u prvirn desetljeima VIII. st. etnika granica Slovenaca prema Furlaniji ustalila se na istonim granicama Furlanske nizine. Nezavisna karantanska kneevina odrala se sve do potkraj prve polovine VIII. st. Tada su Avari pojaali svoje napade prema Furlaniji i, s tim u vezi, na Karantaniju kojoj je na elu bio knez Borut. U takvim okolnostima Slovenci su zatraili pomo od Bavaraca s kojima su Slovenci ve od ranije bili saveznici u borbarna protiv Franaka. Godine 744. ili 745. Bavarci su tada ve (od 743. ili 744) i sami pod vlau Franaka zaista pomogli Karantancima protiv Avara, ali su ujedno obavezali Karantance da i oni po-sredstvom Bavarske priznaju vrhovnu vlast franake drave. Kao jamstvo za to, knez Borut je morao poslati u Bavarsku kao taoce svoga sina Gorazda i neaka Hotimira i oni su ondje prihvatili kranstvo. Premda je tim dogaajima Karantanija, a vjerojatno i cijelo tadanje etniko podruje Slovenaca ulo u sastav Franakog kraljevstva, karantanski su Slovenci i dalje sauvali svoju samoupravu. Sami su birali svoje kne-zove koje franaki kralj potvruje, a sve do kraja VIII. st. nema prodiranja njernakih feudalaca ni naseljavanja njemakih kolonista na podruju na kome ive Slovenci. Ali s prelaskom Gorazda i Hotimira na kranstvo poelo je pokrtavanje Slovenaca, a Karantanija je crkveno podvrgnuta Salzburgu. Podvrgavanje Karantanije ojaalo je Bavarce i oni su se dvadesetak go-dina nakon toga uspjeli osloboditi franakog vrhovnitva. Pa ipak, nakon sli-jedeih dvadeset godina, 784. Franci su na Lekom polju, kod Augsburga, na-nijeli Bavarcima teak poraz. Vojvoda Tasilo III. morao je svoju zemlju pre-dati Karlu Velikom, ali ju je opet dobio kao beneficij, uz uvjet da pofoi va-zalsku zakletvu. Epilog toga dogaaja bila je nova Tasilova pobuna 788., ali je ovaj puta Tasilo III. bio zarobljen, osuen na smrt, pomilovan i primo-ran da stupi u samostan, a autonomija Bavarske je ukinuta. Zajedno s njom i Karantanija je dola pod izravnu vlast Franaka. Posvuda su zemljoposjedi vojvode postali svojinom kraljevskoga fiska. Unutranja podjela na staro-germanske upe (Gaue) ostala je sauvana; ali jer je ta zemlja bila izloena napadirna Avara, Karlo je znatne vojne i upravne nadlenosti povjerio jed-nome stalnom guverneru, koji je na istonoj granici Bavarske, na rijeci Enns, formirao temelje jedne pogranine marke. Poslije pokorenja Bavarske i Karantanije Avari su postali neposrednim istonim susjedom Franake. Oni su u svojoj vlasti drali Gornju i Donju Panoniju, dananju Donju tajersku sve do Drave te cijelo podruje izmeu Dunava i Tise. Zbog obrane od Avara Furlanija je jo 774. bila

organizirana kao markgrofovija, a na elu joj je bio franaki grof Erih. Nakon sloma po-sljednjega Tasilova ustanka (788) u kom su mu saveznicima bili Avari, Franci su poduzeli opsene pothvate da avarsku silu onemogue. Godine 791. jedna je franaka vojska kojoj je na elu bio istarski dux Ivan prodrla preko Istre,

229

Karolinsko carstvo Slovenije i Hrvatske u Donju Panoniju, dok je druga, kojoj je bio na elu sam Karlo, prodirala niz Dunav i napala Gomju Panoniju. Ali rezultati nisu bili odluni. Do presudne etape dolo je tek 796, kad je furlanski markgrof Erih zajedno s knezom neke neutvrene zemlje (po nekim autorima: Panon-ske Hrvatske) Vojnomirom prodro u dubinu avarskog teritorija pa je tom prigodom bio zauzet i opljakan glavni avarski hring izmeu Dunava i Tise. Neposredno nakon toga glavnina franake sjevernoitalske vojske kralja Pi-pina zauzela je cijelo podruje dotad pod avarskom vlau. Od toga je vre-mena i Panonska Hrvatska priznavala vrhovnu vlast Franake pa je stavljena pod nadzor furlanskog markgrofa. Kaganov veliki hring bio je potpuno ra-zoren. Dio Avarskog stanovnitva podvrgao se Francima, a dio se povukao preko Tise, na podruje pod vlau Bugara. U iduim godinama, od 797. do 799. i od 802. do 803. bilo je jo neznatnih borbi, a po njihovu zavretku cio bivi

teritorij avarske drave u Gomjoj i Donjoj Panoniji pripojen je Franakom kraljevstvu. Istona granica franake vlasti sezala je sada do linije koja spaja ue Raabe u Dunav, istonu obalu Blatnog jezera, Dunav kod Mohaa i zapadne obronke Fruke gore.

230

Jo u vrijeme posljednjih bitaka s ostacima Avara u Panoniji furlanski markgrof Erih napao je Primorsku Hrvatsku, moda zbog toga to su Hrvati pomagali Avarima u otporu protiv Franaka. Ali Eriha je 799. zadesio poraz u bitci kod Trsata, pa je on tom prilikom i sam poginuo. Rat s Hrvatskom, koja je u to vrijeme potpadala pod suverenitet Bizanta, nastavio je Erihov nasljednik, markgrof Kadaloh. Njegove akcije zavrile su se do 803. podvrgavanjem cijele Prirnorske Hrvatske pod vlast Franaka. Nakon tih osvajakih postignua, car Karlo je cijelo veliko podruje od srednjeg Dunava do Jadrana podijelio u dvije velike upravne oblasti, Furlan-ska marka obuhvaala je Donju Panoniju (podruje izmeu Raabe i Drave) Donju tajersku, Kranjsku (tj. dananju Sloveniju) i Hrvatsku; ona je bila vezana uz kraljevinu Italiju. Istona marka obuhvaala je zernlje uz Dunav od Ennsa do Raabe te osim toga Karantaniju (gornje Pomurje i gornju Po-dravinu); ona je bila vezana uz Bavarsku. Na elo svake od tih marki bio je postavljen poseban prefekt; u pojedinim oblastima svake od njih upravu su vrili franaki grofovi ili hrvatski odnosno slovenski knezovi. U pogledu crkvenih nadlenosti, podruja sjeverno od Drave potpala su pod jurisdikciju Salzburke nadbiskupije, a ona juno od Drave pod jurisdikciju akvilejskog patrijarha koji je stolovao u Cividaleu. Monarhija Karla Velikog poduzela je i ratne akcije na jugu od Pireneja protiv maursko-arapske vlasti na tome poluotoku. Ondje je 756. vladarem postao Abd-ar-Rahman, izbjegli lan dinastije Omejada koja je 750. zbaena s vlasti u dotadanjem sreditu arapske drave u Damasku. Jedan od Abd-ar-Rahmanovih protivnika zatraio je pomo od Franaka i time pruio Karlu Velikom mogunost da proiri granice svoje drave prema jugu. Ondje su se na padinama Pirinejskog gorja sauvali mali ostaci slobodnog kranskog podruja i nakon arapskog osvojenja toga poluotoka u god. 711714. Prvi ofenzivni pokuaj franake vojske zavrio se bezuspjenom opsadom grada Saragosse, nakon ega su se Franci morali povui. Franaku zalaznicu napali su pri tome, na pirenejskom prijevoju Roncesvalles, Baski, nezavisni stanov-nici toga podruja, pa su potpuno unitili cijeli franaki odred. Poginuo je i jedan od franakih voa, prefekt bretonske marke Roland. Cio taj dogaaj postao ie jezgrom kasnije nastaloga starofrancuskoga epa Pjesma o Rolandu (2. pol. XI. st.). Neuspjeh u panjolskoj naveo je Karla da reorganizira jo nedovoljno uvrenu vlast u Akvitaniji. U sva glavna sredita te pokrajine postavio je franake grofove, a i na elo biskupija i opatija postavljao je sebi odane Ijude. irom zemlje naselio je mnoge franake vazale. Ali da ipak sauva neki pri-vid samouprave u Akvitaniji, godine 781. je svoga treeroenoga sina Ludo-vika imenovao kraljem Akvitanije. Tako je ta oblast dobila poloaj paralelan poloaju Italije, gdje je kraljevao stariji Ludovikov brat Pipin. Uvrstivi geopolitiku pozadinu vojnih pothvata u panjolskoj, Karlo je obnovio rat. U borbama koje su se vodile izmeu 795. i 812. osvojeno

je cijelo podruje od Pireneja do rijeke Ebro i pripojeno Akvitaniji kao posebna panjolska marka. Posljednji vei vojni pothvat za vladavine Karla Velikog bilo je ratova-nje s Bretoncima koji su u staroj provinciji Armorici, nakon svoga uzmaka pred Anglosasima, formirali tri plemenske dravice i sauvali i svoj keltski jezik i svoje rodovske drutvene odnose. Borbe to su ih Franci povremeno vodili s njima jo od poetka VI. st. nisu dovele do njihova podjarmljenja

231

ni u vremenu Pipina Maloga i Karla Velikoga. Bretanja je dodue od

poetka IX. st. priznavala vrhovnu vlast Karlove drave i prihvaala obavezu da plaa danak, ali je praktiki i dalje ostajala nezavisna. Carstvo Karla Velikoga Pripreme za uzdizanje Karla Velikog s kraljevske asti na carsku vrile su se postupno, vie godina. Moda je tu zamisao potakao ili ju je u najmanju ruku podupirao Karlov prijatelj i savjetnik, anglosaski redovnik Alkuin koji je na Karlov poziv doao u Franaku i od 796. bio opat samostana Sv. Martina u Toursu. On je ve nekoliko godina prije Karlove krunidbe isticao Karlovu dominantnu ulogu u kranskom svijetu, njegovo boansko poslanje kao zatitnika vjere i papinstva. Pri torne je izraz kransko carstvo to ga on upotrebljava postao sinonim za cijeli kranski Zapad, u opreci prema Bizantskome carstvu. Ovakvo izriito izdizanje Karla na vrhunski poloaj na Zapadu, iz-nad kraljevstava, papinstva i svih Ijudi, bilo je u skladu s tenjama Karlove vlasti. On je ve od poetka svoje vladavine prisvai'ao pravo da daje svoj pristanak na izbor pape, kao to je to u pogledu linosti carigradskog pa-trijarha, a i rimskog papz sve do sredine VIII. st., inio bizantski car. Nakon svrgavama cara Konstantina VI. (797) u korist njegove majke, carice Irene, na Zapadu je isticano da na Istoku uope vie nema cara nego je vlast pri-svojila jedna ena. U isto vrijeme papinstvo je zapalo u duboku dekadansu pa je ovisilo o milosti franakoga kralja. Sve te okolnosti, kao i injenica to je Karlo zavladao cijelom zapadnom Evropom od Saske i Panonije do panjolske (s granicom na Ebru), stvorile su povoljne uvjete da se zamisao o obnovi carstva na Zapadu ostvari. Poslije smrti Hadrijana I. (potkra]' 795) papom je postao rimski sveenik Leon III. Prigovaralo mu se da vodi razuzdan ivot i da je odan prodavanju crkvenih dostojanstava. Zbog toga mu je Karlo ve 796. uputio pismo kojim ga poziva da se dri kanonskih propisa, da ivi poteno i asno i da suzbija simoniju. Takvim uputstvima Karlo je potvrivao svoje uvjerenje da ima pravo staranja i o vjerskoj i sveenikoj djelatnosti papinstva. Ali opozicija protiv Leona III. postajala je sve ogorenija. Prilikom jedne procesije u travnju 799. papu su napali, bacili na zemlju, izgazili nogama, pokuali su da ga oslijepe i da mu iupaju jezik. U to]' zavjeri i napadu su-djelovali su i visoki crkveni dostojanstvenici i ugledni velikai Papinske drave. Ipak, uz pomo vojvode od Spoleta, papa se uspio spasiti i sakriti u Spoletu. Istupajui kao arbitar, Karlo je elio postii dvostruki rezultat: onemoguiti papine protivnike i primorati papu da mu se pokori. ini se da je dogovor o tome postignut u Paderbomu, u Saskoj, kamo je Karlo pozvao papu da se opravda. Nakon toga, po carevu nalogu su u Rimu dva franaka nad-biskupa, u tu svrhu naroito poslana onamo, poveH istragu o optubama to su se iznosile protiv pape i ustanovili da su neosnovane, izuzev nekih za-mjerki njegovu osobnom ivotu. Stoga su zavjerenike dali pohapsiti i otpre-miti u Franaku. Poslije tih dogaaja Karlo je ujesen 800. i osobno doao u Rim gdje ga je papa veoma sveano doekao. Na dan 1. XII. 800. sastala se u crkvi Sv. Petra opa skuptina franakih i rimskih svjetovnih i crkvenih velikaa koja je pod Karlovim predsjedavanjem donijela odluku da se papa javnom i sve-

234

Tzv. Relikvijar Karla Velikog iz 2.pol.IX.st.

anom zakletvom opere od optubi koje su iznoene o nedostojnosti njegova osobnog ivota. To je zaista i uinjeno 23. XII. pred skuptinom istoga sa-stava, kojoj je i opet predsjedao Karlo: papa se pred Bogom, svim svecima i anelima od svoje volje (tj. dobrovoljno i neprimoran) sveano zakleo da nije poinio zloine i nedjela koja mu predbacuju, a skuptina je tu zakletvu primila kao opravdanje. Jo istoga dana u Rim je dola jedna delegacija iz Jeruzalema (koji je tada bio pod arapskorn okupacijom) pa je Karlu u ime jeruzalemskog patrijarha predala zastavu i kljueve Svetoga groba, Kalvarije i samoga grada Jeruzalema, jednako kao to je pet godina prije toga Leon III., nakon svoga izbora, predao Karlu zastavu i kljueve grada Rima. Tako je sada cijelo kr-anstvo Zapada i Istoka (izuzev onoga koje je bilo pod vlau bizantskoga cara) priznavalo Karlovo starateljstvo. Dva dana nakon toga, na Boi god. 800., Karlo je doao u crkvu Sv. Pe-tra da se prije poetka mise moli pred oltarom Sv. Petra. Opis toga doga-aja u slubenim kraljevskim analima Franake prikazuje kao da se sve to je slijedilo zbilo neoekivano, nepripremljeno i bez znanja Karla Velikoga, pa ak i protiv njegove volje. U trenutku kad je Karlo zavrio molitvu i ve namjeravao ustati s klecala, pristupio mu je papa i stavio mu na glavu neku krunu, a narod Rima ga je trokratnim klicanjem pozdravio kao augusta i cara Rimljana. 1 sam papa bacio se pred njega niice, prema obredu to ga je uveo Dioklecijan. Nema sumnje da je Karlovo uzdizanje na poloaj cara, a time i obnavIjanje carstva na Zapadu bilo dogaaj pripremljen rastom franakog kra-

235

Ijevstva i Karlovim stvarnim poloajem u zapadnoevropskom kranstvu. Ali ono je isto tako nesumnjivo bilo i rezultat svjesne tenje da se to postigne i ostvari. U tu su svrhu iskoritene okolnosti u Rimu i papinstvu slino kako je to bilo kad je Pipin Mali izvrio dravni udar, zbacio Merovinge i sebe dao proglasiti kraljem Franaka. 1 ovom je prilikom papa trebao monu zatitu da se odri na prijestolju usprkos svojim porocima. S Karlovom pomoi dan mu je izlaz da se, u skladu s germanskim poimanjem sudske procedure, za-kletvorn oisti od optubi. Za uzvrat dao je, toboe neoekivano, Karlu carski naslov oslanjajui se, i opet jednako kao i u Pipinovu sluaju, na prava to ih je papinstvu davala krivotvorena Konstantinova darovnica. Karlova krunidba prenerazila je bizantski dvor. Ondje se taj in smatralo uzurpacijom jer je vlast na Zapadu mogla biti povjerena jedino s ovla-tenjem bazileusa i iskljuivo u njegovo ime. Ali usprkos tako negativnom odjeku, carica Irena je stupila u pregovore s Karlom, nato je Karlo odgovorio izaslanstvom koje je predloilo Ireni da se uda za Karla (kome je u Ijetu 800. umrla i etvrta ena, Liutgarda). Time bi spor bio uklonjen i ostvareno jedinstvo cijeloga carstva, nesumnjivo u ko-rist Karolinga. Ali prije nego to su pregovori dovreni, Irena je bila zba-ena (802). Pregovori s novim carern, Nikeforom I., nisu doveli do uspjeha. Bazileus je odbio da prizna Karlov carski naslov i postojanje dvaju, meu sobom nezavisnih carstava. Ali Bizant je u to vrijeme bio u sukobu s Arapima i Bu-garima, pa je Karlo smatrao da e ratni pritisak i sa njegove strane primo-rati Nikefora da bude popustljiviji. inilo se da je najpogodnija toka za pritisak na Bizantsko carstvo Venecija, koja je bila (poslije franakog pokorenja Istre, 788) jedini bizantski posjed u dnu Jadranskoga mora. Povod za to dala je sama Venecija. Sve su, naime, venecijanske biskupije u crkvenom pogledu ovisile o patrijarhu u Gradu, a to je sredite bilo na italskom (franakom) tlu, pa je patrijarh bio nosilac profranake propagande u Venecijanskom dukatu. U vezi s tim dolo je 802. do napada venecijanske flote na Grado pa je patrijarh Ivan tom pri-likom bio ubijen. Njegov nasljednik, Fortunat, organizirao je u Trevisu zavjereniku grupu koja je provalila u dukat, s vlasti zbacila probizantskoga duda i zamijenila dvojicom pristalica franake vlasti. Oni su ve 804. izvrili napad na bizant-sku Dalmaciju, pa su 805. dalmatinski gradovi i otoci priznali vrhovnu vlast Karla Velikoga. Time je bio dan povod za rat (806). Poslije brojnih peripetija, mirovni su pregovori poeli podjesen 810. u Aachenu, a zavrili su 812. nagodbom. Franakoj su ostale Istra s obje hrvatske kneevine, a Bizantu je priznata vrhovna vlast nad Venecijom i dalmatinskim gradovima i otocirna. U isto vrijerne Bizant je priznao Karlu Ve-likome naslov cara. U vremenu koje je slijedilo nakon krunidbe, Karlo je dovrio pokorenje Saske, forrniranje panjolske i bretonske marke, a pripremao je nove pot-hvate protiv Slavena, Danaca i saracenskih gusara na Sredozemnom moru. eka Prva slavenska oblast koju je Kario napao bila je eka. Poslije raspada Samove drave (iza 658) eka je ivjela kao savez plemen-skih kneevina. U neko poblie neodredivo vrijeme toga razdoblja ini se da pada vladavina legendamog kneza Kroka koga je naslijedila kerka Libua.

236

Nju je vijee plemenskih prvaka primoralo da se uda kako bi kneevsku vlast mogao vriti mukarac. Ona je izabrala Premisla, kneza Lemuza, pa je on postao osnivaem eke vladalake kue Premislovia. Sjedite mu je bio Viehrad, juno od Praga. eka je ula u franaku interesnu sferu u vezi s Karlovim ratovima protiv Avara, pa je jo 791., prilikorn prvoga rata s Avarima jedan dio franake vojske proao kroz eku, a eki su odredi otad sudjelovali u slijedeim borbama protiv Avara. Cini se da su nakon toga u ekoj ostale franake posade jer je Karlo ve 805. poslao u Ceku vojni odred da kazni ehe zbog ustanka i protjerivanja franakih posada. Usprkos ponovljenom pot-hvatu, do pokorenja i pripojenja eke franakoj dravi nije dolo, nego je podruje ekog plemenskog saveza (sjeverozapad dananje eke), a moda i podruje Zlianskog plernenskog saveza (istona i jugoistona polovica da-nanje eke) te podruje Moravske, bilo samo obavezno da Francima plaa godinji danak. Polapski Karlove ratne akcije protiv Polapskih Slavena poele su u vezi s Slaveni borbama izmeu Bodria (franakih saveznika u ratu sa Sasima) i njihovih istonih susjeda, Ljutia. Franci su poveli dvije vojne protiv Ljutia, ali bez neposrednih politikih posljedica. Naprotiv, pohod Franaka protiv Luikih Srba koji se vodio 806., moda u vezi s istovremenom kaznenom ekspedicijom protiv pobunjene eke, ini se da se zavrio obavezom Luikih Srba da Francima plaaju godinji danak. Ratovanje s Dancima takoer nije dovelo ni do kakvih osvajanja. Obje su se strane morale zadovoljiti da u graninoj oblasti jedna nasuprot drugoj podignu nekoliko tvrava. Tirne su s franake strane bili uinjeni prvi ko-raci za forrniranje Danske marke u Nordalbingiji. Pomorski pljakaki napadi Danaca na obale Franake drave djelovali su kao poticaj za gradnju obalne obrambene flote; no ona je na Sjevernom moru ipak ostala nedovoljno snana. Na Sredozemnom moru franaka je mornarica bila znatno jaa, ali je i opasnost od muslimanskih drava i samostalnih gusarskih pothvata bila jo mnogo vea, i mir na zapadnom dijelu Sredozemnog mora nije bilo mogue osigurati. Neprijateljstvo i ratovanje Karla Velikog s omejadskim emirom u panjolskoj a i s Bizantom pribavilo je Franakoj dobre odnose s Bagdadskim kalifatom. Pregovori to su se na toj osnovi vodili izmeu Karla Velikog i kalifa Harun-al-Raida donijeli su Karlu pravo zatitnika kranskih svetita, kranskih stanovnika i hodoasnika u Svetoj zemlji. elei regulirati pitanje nasljedstva poslije svoje smrti, Karlo je ve 806. objavio tekst o podjeli drave meu svoja tri sina. Ali kako su dvojica sta-rijih umrli jo prije njegove smrti, Karlo je 813. najmlaega, Ludovika, u Aachenu okrunio za cara, a Pipinova sina Bernharda imenovao je kraljem Italije. Poetkom 814. Karlo je umro u starosti od 71 godine. Ludovik Poboni U asu kad je naslijedio svoga oca, Ludovik je imao i njegovi nasljednici 36 godina. Bio je obrazovaniji od Karla, ali nije imao ni njegove energije ni jasnoe pogleda, ni snage predvianja i samostalnosti, pa je esto donosio prenagljene i protivurjene odluke ili je djelovao pod utjecajern jaih linosti, naroito ena i sveenstva.

237

Nju je vijee plemenskih prvaka primoralo da se uda kako bi kneevsku vlast mogao vriti mukarac. Ona je izabrala Premisla, kneza Lemuza, pa je on postao osnivaem eke vladalake kue Premislovia. Sjedite mu je bio Viehrad, juno od Praga. eka je ula u franaku interesnu sferu u vezi s Karlovim ratovima protiv Avara, pa je jo 791., prilikom prvoga rata s Avarima jedan dio franake vojske proao kroz eku, a eki su odredi otad sudjelovali u slijedeim borbama protiv Avara. ini se da su nakon toga u ekoj ostale franake posade jer je Karlo ve 805. poslao u eku vojni odred da kazni ehe zbog ustanka i protjerivanja franakih posada. Usprkos ponovljenom pot-hvatu, do pokorenja i pripojenja eke franakoj dravi nije dolo, nego je podruje Cekog plemenskog saveza (sjeverozapad dananje eke), a moda i podruje Zlianskog plemenskog saveza (istona i jugoistona polovica da-nanje eke) te podruje Moravske, bilo samo obavezno da Francima plaa godinji danak. Polapski Karlove ratne akcije protiv Polapskih Slavena poele su u vezi s Slaveni borbama izmeu Bodria (franakih saveznika u ratu sa Sasima) i njihovih istonih susjeda, Ljutia. Franci su poveli dvije vojne protiv Ljutia, ali bez neposrednih politikih posljedica. Naprotiv, pohod Franaka protiv Luikih Srba koji se vodio 806., moda u vezi s istovremenom kaznenom ekspedicijom protiv pobunjene eke, ini se da se zavrio obavezom Luikih Srba da Francima plaaju godinji danak. Ratovanje s Dancima takoer nije dovelo ni do kakvih osvajanja. Obje su se strane morale zadovoljiti da u graninoj oblasti jedna nasuprot drugoj podignu nekoliko tvrava. Time su s franake strane bili uinjeni prvi ko-raci za formiranje Danske marke u Nordalbingiji. Pornorski pljakaki napadi Danaca na obale Franake drave djelovali su kao poticaj za gradnju obalne obrarnbene flote; no ona je na Sjevernom moru ipak ostala nedovoljno snana. Na Sredozemnom moru franaka je mornarica bila znatno jaa, ali je i opasnost od muslimanskih drava i sa-mostalnih gusarskih pothvata bila jo mnogo vea, i mir na zapadnom dijelu Sredozemnog rnora nije bilo mogue osigurati. Neprijateljstvo i ratovanje Karla Velikog s omejadskim emirom u panjolskoj a i s Bizantom pribavilo je Franakoj dobre odnose s Bagdadskim kalifatom. Pregovori to su se na toj osnovi vodili izmeu Karla Velikog i kalifa Harun-al-Raida donijeli su Karlu pravo zatitnika kranskih svetita, kranskih stanovnika i hodoasnika u Svetoj zemlji. elei regulirati pitanje nasljedstva poslije svoje smrti, Karlo je ve 806. objavio tekst o podjeli drave meu svoja tri sina. Ali kako su dvojica sta-rijih umrli jo prije njegove smrti, Karlo je 813. najmlaega, Ludovika, u Aachenu okrunio za cara, a Pipinova sina Bernharda imenovao je kraljem Italije. Poetkom 814. Karlo je umro u starosti od 71 godine. Ludovik Poboni U asu kad je naslijedio svoga oca, Ludovik je imao i njegovi nasljednici 36 godina. Bio je obrazovaniji od Karla, ali nije imao ni njegove energije ni jasnoe pogleda, ni snage predvianja i samostalnosti, pa je esto donosio prenagljene i protivurjene odluke ili je djelovao pod utjecajem jaih linosti, naroito ena i sveenstva.

237

ini se da su za posljednjih godina Karlova vladanja preotele maha brojne zloupotrebe vlasti to su ih vrili dravni slubenici. Stoga je Ludovik odmah po stupanju na vlast izvrio mnoge personalne promjene politi-kog aparata, na dvoru i na pokrajinama. ak je i svoje sestre, koje su iv-jele raspusnim ivotom, primorao da stupe u samostan. Posebni izaslanici, missi dominici, kakvi su periodiki obilazili dravni teritorij i u vrijeme Karla Velikog, dobili su zadatak da ispravljaju nepravde. Na elo dravne uprave, u funkciji kancelara, postavio je Helisahara, biveg kancelara Ak-vitanije. Svoju elju da provede moralizaciju uprave i drutva u svojoj dravi Ludovik je nastojao ostvariti uz pomo crkve. Svoga najintimnijeg savjetnika, opata Benedikta Anijanskog doveo je u jedan samostan u blizini Aachena i omoguio mu da postane najutjecajnija osoba u franakoj dravi. Nain vladanja zemljom dobiva gotovo samostanski karakter. Brojna dari-vanja u korist crkvi obogatila su redove i sveenstvo. U isto vrijerne sveen-stvu je nametnuta stroa disciplina. Za razliku od Karla Velikog, koji je bio revnostan iritelj kranstva i nepokolebljiv zatitnik crkve, ali je papu drao u strogoj pokornosti, Ludovikova je vladavina zapala u ovisnost o sve-enstvu. Isti papa Leon III., koji je pred Karlom morao poloiti pokajniku zakletvu o svome moralnom ivotu, nije Ludoviku podnio ak ni podaniku zakletvu; njegovi nasljednici nisu od franakih vladara vie traili ni potvrdu svoga izbora. Papa Paskal I. dobio je od Ludovika ne sarno potvrdu svih do-tadanjih prava rirnske Crkve, nego i potpuno izuzee Rima ispod jurisdik-cije carske vlasti, ime je bilo onemogueno svako sudjelovanje cara pri iz-boru i potvrivanju pape. Usprkos tim uspjesima u vlastitoj emancipaciji, papinstvo ipak nije eIjelo oslabiti carsku vlast jer je trebalo odanog i snanog zatitnika. Da se to i javno pokae, godine 817. je na inicijativu sveenstva donesen poseban ukaz (Ordinatio imperii) kojim je iz vladareve titulature odbaen naslov kralj Franaka i Langobarda a zadran samo carski naslov Imperator Augu-stus. Ujedno je odreeno da carska vlast ne rnoe biti predmetom nasljedne diobe, nego je moe batiniti saino carev najstariji sin (Lotar). Kao za-visni vladari bili su predvieni mlai sinovi: Pipin za Akvitaniju, a Ludvig za Bavarsku. Budui da je cijelo ostalo dravno podruje time namijenjeno Lotaru, ukazom iz 817. bila je automatski ponitena odluka Karla Velikog kojom je sin Karlova starijeg sina Pipina, Bernhard, batinio Italiju. Zbog toga je ovaj digao bunu, ali je uhvaen i za kaznu oslijepljen, pa je uskoro i umro. Politika neogranienog utjecaja crkve izazvala je duboka nezadovoljstva meu pristalicama postupaka Karla Velikoga koji je djelovao kao zatitnik crkve i papinstva, a ne kao puko njegovo orue. Ta je skupina isposlovala da u Italiju bude poslan Lotar da sredi tamonje prilike koje su nakon Bernhardove pogibije bile veoma kaotine. On je ondje izvrio mnoge perso-nalne promjene i ojaao organe upravne vlasti. Ali najvee posljedice imalo je obnavljanje neposredne carske vlasti nad Rimom. Godine 824. on je ob-javio tzv. Constitutio Romana, po kojoj je papa dodue imao pravo imeno-vati funkcionare u svojoj dravi, ali je prije njihova nastupa na dunost morao dobiti carevo odobrenje. 1 sam novoizabrani papa morao je prije po-sveenja poloiti zakletvu vjernosti caru na ruke stalnoga careva predstav-

238

nika u Rimu. A i nakon njegova preuzimanja dunosti taj je predstavnik za-jedno s jednim delegatom pape morao bdjeti nad djelatnou papinske uprave. Lotarov uspjeh oduevio je pobornike jaanja carske vlasti pa su nagovorili Ludovika da ve za ivota uzdigne Lotara na carsko dostojanstvo i uini ga svojirn suvladarem (825). Najvei vojni pothvat za prvih deset godina Ludovikove vladavine bilo je pokorenje Panonske Hrvatske. Poslije Ludovikova stupanja na vlast, oba hrvatska kneza, posavski Lju-devit i dalmatinski Borna, poloili su podaniku zakletvu novome caru. Ali nasilja franake vrhovne vlasti nad Panonskom Hrvatskom to ih je vrio furlanski markgrof Kadaloh potakla su Ljudevita da se 818. potui Ludo-viku. A kad nije dobio pomo, buknuo je u Panoniji ustanak u kome su osim Hrvata sudjelovali i Slovenci iz susjednih oblasti na Savi, Dravi i u Panoniji te srpsko pleme Timoana. Naprotiv, dalmatinskohrvatski knez Borna ostao je vjeran Francima i pripomogao njihovoj konanoj pobjedi. Izmeu 819. i 822. Franci su vodili 6 ratnih pohoda sa 10 vojski protiv Lju-devita (820. i 821. nasrtale su na Hrvatsku istovremeno po tri franake voj-ske s raznih strana). Najzad je Ljudevit 822. morao uzmai, najprije k Timo-anima a zatim u Dalmatinsku Hrvatsku gdje je po nalogu Franaka bio ubijen (823). Obnova franake vlasti nad Panonskom Hrvatskom dovela je Franke u sukob s Bugarima. Oni su jo za vrijerne kana Kruma (802814) zauzeli sjeveroistonu Srbiju i Erdelj, a poslije sloma Ljudevitova ustanka osjeali su se ugroeni od novoga monog susjeda, pa je flota kana Omortaga uplo-vila u Savu, Dunav i Dravu pa je iz Panonske Hrvatske protjerala franake posade i podvrgla je pod hrvatskim knezom Ratimirom (829 830) svojoj vlasti. Tek 838. preoteo je to podruje markgrof Podunavske marke, Ratbod, pri ernu je istoni dio Slavonije sa Srijemom ostao pod bugarskom vlau sve do 845. kad je i to podruje pripojeno Podunavskoj markgrofoviji (i time pod vlast Ludviga Njemakog). U godinama koje su slijedile u Italiji se kao nova opasnost pojavljuju Arapi. Jo 825. jedna je skupina bjegunaca iz muslimanske panjolske osvo-jila Kretu. Odatle su stoljeima vrili napade po cijelom Sredozemlju. Ve idue godine (826) bizantski se vojni zapovjednik u Siciliji pobunio protiv Carigrada pa je upomo pozvao Arape iz dananjega Tunisa. Do 840. cijeli je sjeverozapad Sicilije ve bio u rukama osvajaa. Dvadeset godina ka-snije (859) Brizantu su ostala jo samo dva uporita: Sirakuza i Taormina. Posljednje od njih, Taormina, izgubljeno je 902. Arapi su zadrali Siciliju u svojoj vlasti sve do kraja XI. st. Pretenzije Arapa protegle su se i na jug Apeninskog poluotoka. Ondje je gotovo samostalno vojvodstvo Benevent primoralo Napuljski dukat da mu plaa godinji danak. Da se toga tereta oslobodi, napuljski je dux upomo pozvao Saracene sa Sicilije. Njihova intervencija obranila je Napulj od Be-neventanaca, ali su Saraceni 839. uspjeli osvojiti Tarent a 841. i Bari. U meuvremenu u karolinkom je carstvu sazrijevala teka kriza oko

podjele teritorija i vlasti u dravi. Jo 823. Ludoviku se iz njegova drugog braka rodio sin Karlo (kasnije nazvan Karlo elavi). Pod pritiskom njegove majke Ludovik je na saboru u Wormsu (829) iz Lotarova teritorija izdvojio Alamaniju, Alzas, Reciju i dio Burgundije i namijenio ga kao batinu Karlu.

239

Protiv te odluke stariji su Ludovikovi sinovi 830. izvrili vojni udar ko-jim su prisilili Ludovika da poniti odluku iz 829. Otad je faktinu vlast imao Lotar, a Ludovik je ivio gotovo kao zarobljenik, okruen redovnicima koji su imali zadatak da ga nagovore da stupi u sarnostan. Ali dotad sloni stariji sinovi Ludovikovi uskoro su se zavadili zbog Lo-tarova prvenstva, pa su Pipin Akvitanski i Ludvig Njemaki omoguili Lu-doviku Pobonom da se vrati na vlast. Odmah zatim (831) izvrena je nova, trea podjela. Pipinov i Ludvigov udio poveani su, Karlu je dano ono pod-ruje koje mu je otac namijenio, a Lotaru je ostavljena samo Italija. Ostvareni savez protiv Lotara razbio se zbog nastojanja saveznika da jedan drugome preotmu dijelove dodijeljenih oblasti. Omrznuvi Karla, Pi-pin i Ludvig preli su na Lotarovu stranu. Uz pomo pape Grgura IV., koga je Lotar u Italiji pridobio za uspostavljanje jedinstvene carske vlasti, na saboru u Rotfeldu (833) proglaeno je Ludovikovo zbacivanje i izvrena et-vrta dioba carstva kojom je Karlo ostao bez ikakva udjela a Lotaru je pri-znat poloaj cara. U elji da onemogui eventualnu Ludovikovu rehabilitaciju, Lotar je uz pomo jedne skupine biskupa primorao Ludovika da izvri javno pokajanje zbog izvrenih krivokletstava, svetogra i umorstava. To skrajnje Ludovikovo ponienje izazvalo je mnogo ogorenja, naroito u Germaniji. U isto vrijeme zbacivanje cjelokupnoga upravnog personala i preraspodjela zemljoposjeda i dostojanstava i korist Lotarovih prista-lica sjedinila je utjecajnu skupinu izvlatenih nezadovoljnika. Pod vodstvom Ludviga Njemakog snana je vojska potisnula Lotara u Italiju i oslobodila Ludovika. Poetkom 835. on je ponovo sveano okrunjen za cara, a zatim je izvrena peta dioba dravnog podruja. Znatno poveanje Karlovih posjeda koje je pri tom ostvareno dovelo je uskoro do sporova s Ludvigorn Njemakim i do este podjele (838) a smrt Pipina Akvitanskog jo iste godine i do sedme. Cijelo to vrijeme Lotar je ivio povueno u Italiji ne mijeajui se u sporove. Ali pred svoju smrt Ludovik je doao do uvjerenja da e samo Lotar moi biti zatitnik interesa njegova esnaestogodinjeg miljenika Karla. Stoga je 839. sklopio s Lotarom ugovor kojim je cijeli dravni teritorij predan samo dvojici sinova, Lotaru i Karlu. Granina linija ila bi dolinom Rhne, Saone i Meuse. Karlo |e dobio zapad, a Lotar istok, a usto jo i carsko do-stojanstvo. Nakon te, osme preraspodjele Ludovik je (sredinom 840) umro, a Lotar je smjesta odluio da zavlada na temelju odredbe iz 817. (Ordinatio irnperii) koja je njemu dodjeljivala potpunu carsku supremaciju nad braom. lako su sa zamilju o jakoj i jedinstvenoj carskoj vlasti po uzoru na doba Karla Velikoga bili zadovoljni mnogi velikai, naroito crkveni dosto-janstvenici, Lotarovi su protivnici ipak bili vojniki jai. Ljeti 841. dolo je do velike bitke blizu grada Auxerrea (Oksera) u kojoj je Lotar

teko poraen. elei da konano slome Lotarov otpor, Ludvig Njemaki i Karlo sastali su se 14. II 842. U Strasbourgu i tu su poloili sveanu zakletvu jedan drugome da e se nepokolebljivo boriti protiv Lotara do konane pobjede. Ludvig je izgovorio zakletvu na romanskom jeziku da ga uzmogne razumjeti Karlova vojska, a Karlo ju je izgovorio na germanskom da ga uzmognu razumjeti Ludvigovi vojnici. A nakon toga zaklele su se obje vojske jedna

240

drugoj, svaka na svom jeziku, da e napustiti svoga zapovjednika ako prekri maloprije poloenu zakletvu. Pred tom opasnou Lotar se i opet morao povui u Italiju, a braa su meu sobom podijelila njegove posjede u Galiji (Deveta podjela, 842). Uza sve to, mogle su se oekivati nove borbe. Franaki velikai obilno su se ve i dotad okoristili dugotrajnim borbama na vrhu dravne vlasti, jer su nebrojene preobrate neprekidno pratila bogata darivanja od strane svih zainteresiranih. U njihovim redovima postepeno se raala averzija prema neprekidnom ratovanju i elja da se napokon bez novih perturbacija uz-mogne zadrati ono to je steeno. Usporedo s time sve ei napadi Normana zahtijevali su koncentraciju snaga za obranu od te spoljanje opasnosti. Uestali napadi Normana na franake obale poeli su jo u prvim desetljeima IX. stoljea. Naroito su stradavali samostani, imanja i gradska naselja u dubokim uima rijeka to se ulijevaju u Atlanski ocean. Izmeu 830. i 843. posebice su teko opustoene luke i trgovaka sredita Duurstede (u delti Rajne), Quentovic (Kentovik, na La Mancheu), Rouen (Ruan) i Nantes (Nant). U takvim okolnostima dolo je u kolovozu 843., u Verdunu (Verden), do sporazuma meu braom o podjeli vlasti (Deseta podjela, Verdenski ugovor). Lotar je osim Italije dobio otegnuto i usko podruje to se protezalo od

Verdunska dioba 15 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka

241

Frigije do Provanse. Karlu su pripale sve zemlje na zapadu od Lotarove oblasti a Ludvigu Njemakom sve zemlje na istoku od Rajne te jo biskupije Mainz, Worms i Speyer, na zapadnoj obali te rijeke. Sva tri vladara zajamila su jedan drugome nepovredivost dodijeljenih posjeda i obvezala se da e meu sobom odravati bratske odnose. Lotaru je priznat carski naslov, ali samo kao poast, a ne kao osnova za bilo kakvu supremaciju. Verdunski je ugovor znaio, dakle, naputanje zamisli o jedinstvenoj dravi i obnovi carstva na Zapadu. Raspad Karolinkog Svako od triju kraljevstava koja su proizala iz spo-"carstva razuma postignutog u Verdunu imalo je znatnih unu-tranjih i vanjskih tekoa kojima e se uskoro pri-druiti i meusobni sporovi. Najtee prilike bile su u Zapadnofranakom kraljevstvu Karla elavog. On je doivio neuspjeh u nastojanju da pokori Bretanju, a najvei dio Akvi-tanije morao je prepustiti sinovirna svoga pokojnoga brata Pipina, uz uobi-ajenu zakletvu o vazalskoj vjernosti. Usporedo s time, cijelu obalu Galije, od Frigije do ua Garonne, napadali su Normani. Postupno su se oblikovala tri uporita normanskih pljakakih provala: jedna skupina Normana na-selila se na jednom otoku u uu Seine pa je odonuda harala golemo pod-ruje uz tok te rijeke; druga skupina vladala je otocima Noirmoutier i Re (Noarrnutje), juno od ua Loire, a njoj se pridruio jo jedan odred koji je stvorio bazu na jednom otoku u samom uu Loire.

Trea skupina imala je bazu u oblasti Gironde (ironde) i odatle provaljivala u Akvitaniju i Ga-skonju. Napadi Normana stvarali su neprekidno ratno stanje, a kralj je mogao sakupiti dovoljno snanu vojsku samo uz pomo svojih vazala. No tu je po-mo trebalo neprekidno kupovati darovima u zemljoposjedu. Time je ne-prestano rasla mo feudalaca, a s njome su rasle i njihove tenje za samo-stalnou. Budui da kralj nije uvijek mogao udovoljavati njihovim zahtje-vima, vazalska je vjernost postala veoma nepouzdana. Uz obeanje bolje na-grade prelazili su u slubu onog tko im je takva obeanja zaista mogao ispu-njavati. Neto sreenije bile su prilike u Istonofranakom kraljevstvu Ludviga Njemakog. Tu je razvoj beneficijalnog sisterna bio sporiji, pa je mo feuda-laca prerna kralju bila manja. Osirn toga crkva je ondje snanije podupirala kraljevsku vlast jer su u Germaniji, a i u susjednim slavenskim zemljama, njeni posjedi bili golemi pa je crkva kao svoj oslonac trebala jaku kraljevsku vlast. Lotarovo kraljevstvo moralo se na sjeveru, u Frigiji, boriti protiv Normana, na jugu Galije protiv Saracena, u Rimu protiv sve jae papinske tenje da se oslobodi skrbnitva oslabljene carske vlasti. Svladan tekoama i boleu, Lotar je 850. prenio vlast na svoga najstarijeg sina Ludovika II. Poslije oeve smrti u samostanu Prum (855) Ludoviku II. je pripala Italija s carskim naslovom, mlaemu sinu Lotaru II. sjeverni dio oblasti izmeu Istone i Zapadne Franake (pa je po njemu dobio naziv Lotaringija) dok je najmlai sin, Karlo, dobio juni dio te oblasti, do obale Sredozemnog mora. Glavne suparnike borbe franakih vladalaca vodile su se oko teritorija Lotara II. koji su eljele pridobiti i Istona i Zapadna Franaka. Najzad,

242

poslije mnogih borbi, godine 870, nakon smrti Lotara II., tu su oblast meu sobom podijelila oba otimaa. Pet godina poslije toga umro je i car Ludovik II. bez zakonitoga mukog potomstva. Po uobiajenom nasljednom redu pravo da ga naslijedi imao je njegov stariji stric, Ludvig Njemaki. Ali Karlo elavi ga je pretekao i do-ao u Rim gdje ga je papa Ivan VIII. okrunio za cara (25. XII. 875). Takvu uzurpaciju Ludvig Njemaki odluio je ponititi silom oruja. Ali prije nego to je to ostvario, i on je umro, a njegovu su dravu meu sobom podijelila tri njegova sina. U godinama koje su slijedile umro je Karlo elavi (877) a ve dvije godine nakon toga i njegov sin i nasljednik Louis (Luj ) II. Mucavi. Grupacija velikaa koja se protivila vladavini njegovih malodobnih si-~ nova pozvala je na prijestolje Zapadne Franake Ludviga II. Njemakoga koji je pri diobi poslije smrti svoga oca Ludviga I. dobio Frankoniju i Sasku, a svome je teko bolesnome bratu Karlomanu preoteo jo i Bavarsku s Karantanijom. Budui da je tu ponudu bilo mogue ostvariti samo orujem, a borbe nisu donijele rjeenje, 880. je sklopljen mir kojim je sinovima Louisa II. Mucavoga ostala vlast u Zapadnoj Franakoj, ali je Njemaka kao nadoknadu dobila cijelu Lotaringiju. Smrcu Louisa II. Mucavoga okoristio se i moni grof od Vienne,

Boson, pa je iz posjeda sinova Louisa II. izdvojio Burgundiju i Provansu i obrazovao ih kao svoje samostalno kraljevstvo, tzv. Arelat (879). Time je prvi puta jedan dio drave Karla Velikoga bio izdvojen kao zasebna drava pod vlau linosti koja nije bila lan dinastije Karolinga. Rasulo u karolinkim dravama dovelo je papinstvo i Italiju u veoma teak poloaj jer nije bilo nikoga tko bi ih titio od brojnih opasnosti. U Beneventskom je vojvodstvu vladalo rasulo, bizantski obalni gradovi bili su prirnorani da stupaju u saveze sa Saracenima, a oni su svoje napadaje pro-irivali sve dalje na sjever Poluotoka. Jo 842. napali su i sam Rim, oplja-kavi crkvu Sv. Petra i baziliku Sv. Pavla Van Zidina, tako da je papa Leon IV. 848. dao podii snaan zid oko onoga dijela Rima to je leao na desnoj obali Tibera (tzv. Civitas Leonina). Saracenski napadi na cio jug Italije, na obale papinske drave, a i na sam Rim nastavljale su se meutim i dalje, tako da je papa 877. ak morao pristati da im plaa godinji danak u iznosu od 25.000 zlatnika. U takvim okolnostima papa je nastojao da meu karolinkim vladarima nae dovoljno snanu linost koja e biti kadra da postane zatitnik crkve. Budui da papa nije bio u dobrim odnosima s Ludvigom II. Njemakim, njegov je izbor pao na Ludvigova mlaeg brata, Karla Debelog. Na papin poziv Karlo je doao u Italiju, pa su ga ondje priznali za kralja, a 881. su ga u Rimu okrunili za cara. Kako je ve idue godine umro Ludvig II. Njemaki, Karlo Debeli je u svojoj vlasti sjedinio cijelu Njemaku i Italiju. Jedino je u Karantaniji gotovo nezavisno vladao vanbrani sin najstarijega Karlova brata Karlomana, Amulf Karantanski. U to vrijeme zadesio je Zapadnu Franaku novi val masovnih napada Normana. Mnogobrojni nasrtaji, vezani s pljakama i pustoenjima, raspro-strli su se od podruja Danske marke sve do Loire i vezali sve snage i istone i zapadnofranake drave. Usred tih borbi u Zapadnoj je Franakoj umro kralj Karloman (mlai sin Louisa II. Mucavog), a franaki su velikai mimoiavi najmlaega sina Louisa II. Mucavog, Karla Bezazlenog (koji je

243

poslije mnogih borbi, godine 870, nakon smrti Lotara II., tu su oblast meu sobom podijelila oba otimaa. Pet godina poslije toga umro je i car Ludovik II. bez zakonitoga mukog potomstva. Po uobiajenom nasljednom redu pravo da ga naslijedi imao je njegov stariji stric, Ludvig Njemaki. Ali Karlo elavi ga je pretekao i do-ao u Rim gdje ga je papa Ivan VIII. okrunio za cara (25. XII. 875). Takvu uzurpaciju Ludvig Njemaki odluio je ponititi silom oruja. Ali prije nego to je to ostvario, i on je umro, a njegovu su dravu meu sobom podijelila tri njegova sina. U godinama koje su slijedile umro je Karlo elavi (877) a ve dvije godine nakon toga i njegov sin i nasljednik Louis (Luj ) II. Mucavi. Grupacija velikaa koja se protivila vladavini njegovih malodobnih si-~ nova pozvala je na prijestolje Zapadne Franake Ludviga II. Njemakoga koji je pri diobi poslije smrti svoga oca Ludviga I. dobio Frankoniju i Sasku, a svome je teko bolesnome bratu Karlomanu preoteo jo i Bavarsku s Karantanijom. Budui da je tu ponudu bilo mogue ostvariti samo orujem, a borbe nisu donijele rjeenje, 880. je sklopljen mir kojim je sinovima Louisa II. Mucavoga ostala vlast u Zapadnoj Franakoj, ali je Njemaka kao nadoknadu dobila cijelu Lotaringiju. Smru Louisa II. Mucavoga okoristio se i moni grof od Vienne,

Boson, pa je iz posjeda sinova Louisa II. izdvojio Burgundiju i Provansu i obrazovao ih kao svoje samostalno kraljevstvo, tzv. Arelat (879). Time je prvi puta jedan dio drave Karla Velikoga bio izdvojen kao zasebna drava pod vlau linosti koja nije bila lan dinastije Karolinga. Rasulo u karolinkim dravama dovelo je papinstvo i Italiju u veoma teak poloaj jer nije bilo nikoga tko bi ih titio od brojnih opasnosti. U Beneventskom je vojvodstvu vladalo rasulo, bizantski obalni gradovi bili su prirnorani da stupaju u saveze sa Saracenima, a oni su svoje napadaje pro-irivali sve dalje na sjever Poluotoka. Jo 842. napali su i sam Rim, oplja-kavi crkvu Sv. Petra i baziliku Sv. Pavla Van Zidina, tako da je papa Leon IV. 848. dao podii snaan zid oko onoga dijela Rima to je leao na desnoj obali Tibera (tzv. Civitas Leonina). Saracenski napadi na cio jug Italije, na obale papinske drave, a i na sam Rim nastavljale su se meutim i dalje, tako da je papa 877. ak morao pristati da im plaa godinji danak u iznosu od 25.000 zlatnika. .. U takvim okolnostima papa je nastojao da meu karolinkim vladarima nae dovoljno snanu linost koja e biti kadra da postane zatitnik crkve. Budui da papa nije bio u dobrim odnosima s Ludvigorn II. Njemakirn, njegov je izbor pao na Ludvigova mlaeg brata, Karla Debelog. Na papin poziv Karlo je doao u Italiju, pa su ga ondje priznali za kralja, a 881. su ga u Rimu okrunili za cara. Kako je ve idue godine umro Ludvig II. Njemaki, Karlo Debeli je u svojoj vlasti sjedinio cijelu Njemaku i Italiju. Jedino je u Karantaniji gotovo nezavisno vladao vanbrani sin najstarijega Karlova brata Karlomana, Arnulf Karantanski. U to vrijeme zadesio je Zapadnu Franaku novi val masovnih napada Normana. Mnogobrojni nasrtaji, vezani s pljakama i pustoenjima, raspro-strli su se od podruja Danske marke sve do Loire i vezali sve snage i istone i zapadnofranake drave. Usred tih borbi u Zapadnoj je Franakoj umro kralj Karloman (mlai sin Louisa II. Mucavog), a franaki su velikai mimoiavi najmlaega sina Louisa II. Mucavog, Karla Bezazlenog (koji je

243

Srednja i Zapadna Evropa krajem IX. st. bio petogodinje dijete) na prijestolje pozvali njemakoga kralja i rimskoga cara Karla Debelog (885). Time je on ponovo ujedinio gotovo sve pod-ruje nekadanjega carstva Karla Velikog. Ali Karlo je bio nesposoban i nezainteresiran vladar. Naroito nije bio dorastao da se odluno suprotstavi Normanima, pa su obranu preteno snosili regionalni upravljai. Nezadovoljstvu s vladavinom Karla Debelog u Zapadnoj Franakoj pri-druilo se i nezadovoljstvo njemakih velikaa. Oni su potkraj 887. na sa-boru u Frankfurtu na Majni za kralja Istone Franake (Njemake) izabrali Arnulfa Karantanskog. Tirne je rascjep na istoni i zapadni dio franake drave bio obnovljen. Ve poetkom slijedee godine (888) umro je car Karlo Debeli, a veina zapadnofranakih velikaa izabrala je za kralja Eudesa (Oda), grofa od Pa-riza i vojvodu Francije (dananja pokrajina L'Isle de France [Lil de Frans]) koji se 885. istakao desetmjesenorn uspjenom obranom Pariza od norman-ske invazije. Njegova vlast nije obuhvatila Akvitaniju (gdje je vladao vojvoda Amnulf), Sjevernu Burgundiju (kojom je vladao vojvoda Rudolf iz kue Welfa), Junu Burgundiju s Provansom (Arelat, gdje je vladao Bosonov sin Louis od Provanse, po majci unuk cara Ludovika II), a ni Bretanju gdje je vladao nezavisni keltski knez Alan.

244

U isto vrijeme u Italiji su se za vlast borili vojvoda Vido od Spoleta i furlanski markgrof Berengar. Tako se karolinko carstvo raspalo na 5 kraljevstava (Francuska, Njemaka, Italija, Sjevei-na Burgundija i Arelat) i jo dva faktino nezavisna vojvodstva (Akvitanija i Bretanja). Od svih tih zernalja samo je u Njemakoj vladao (vanbrani) potomak kue Karolinga (Arnulf Karantanski), dok je u Arelatu na prijestolju bio potomak te kue samo po enskoj lozi (Louis Pro-vansalski). U ostalih pet politikih jedinica (3 kraljevstva i 2 vojvodstva) za-vladali su najrnoniji predstavnici lokalne feudalne aristokracije koji su se izdigli u kaosu obiteljskih borbi meu Karolinzima i viedecenijskog rato-vanja s Normanima.

2. SLAVENSKE ZEMLJE U ALPAMA 1 PANONIJI. VELIKOMORAVSKA KNEEVINA Ratovi s Ljudevitom Posavskim i Bugarima urodili su znatnim posljedicama za prilike na istonom rubu franake drave. Poslije pobjede Ludviga Njemakog nad Bugarima (838) izvrena je ve-lika upravno-organizaciona reforma prostranog podruja od srednjeg Dunava do Istre. Podruje nekadanje Istone marke iz vremena Karla Velikog po-dijeljeno je na tri oblasti: 1) teritorij uz Dunav od Ennsa do Beke ume postao je zasebna markgrofovija, pa odsad nosi naziv Istona marka (Ost-mark); 2) Gomja Panonija formirana je kao posebna ua upravna oblast a sezala je od Beke ume do rijeke Raab; 3) Karantanija obuhvaala je zem-Iju na Gornjoj Dravi i Gomjoj Muri. U nastavku na ta tri dijela nekadanje Istone marke Karla Velikoga reale su se: 4) Donja Panonija, izmeu Raabe i srednje Drave, 5) Savska grofovija (na podruju budue Kranjske), 6) Istra, 7) Furlanija. Prvih pet pokrajina bilo je sjedinjeno pod vlau zajednikog prefekta podlonog kralju Istonofranake drave (Ludvigu Njemakom). Posljednje dvije, Istra i Furlanija bile su vezane uz Kraljevinu Italiju. Savska grofovija (Kranjska), Karantanija, juni i zapadni dio Donje Pa-nonije i znatan dio Istone marke, juno od Dunava, od Ennsa do Beke ume bio je naseljen slavenskim stanovnitvom. Slovenci su najgue bili naseljeni na podruju dananje SR Slovenije i Karantanije. Od te etnike jezgre na sjever, prema Dunavu, i na istok, prema Panonskoj nizini, nase-Ijenost se razreivala. Na to prvobitno slovensko etniko podruje vrilo se od poetka IX. st. sve intenzivnije prodiranje njemakog stanovnitva, naroito u vezi s po-krtavanjem Slovenaca i dodjeljivanjem velikih i brojnih zemljoposjeda salcburkoj nadbiskupiji, njenom sveenstvu i redovnicima koji su na svoje novosteene zemlje dovodili njemake koloniste. Poevi od 838., kad je Ludvig I. Njemaki izvrio velike upravne reforme, kolonizacija Nijemaca u Srednje Podunavlje, Gornju i Donju Panoniju postaje masovna i sve vie skuava prostor slovenskoga stanovnitva na uu Karantaniju i teritorij da-nanje SR Slovenije.

245

Usporedo s ovakvim potiskivanjem slavenskog elementa u istonim Al-pama i u Zapadnoj Panoniji, u Moravskoj se oblikovala nova slavenska dr-ava koja je gotovo stotinu godina vodila upornu borbu protiv germanizacije slavenskih podruja u tome dijelu Evrope. Na prijelazu iz VIII. u IX. st. podruje dananje Moravske ini se da se sastojalo od etiriju plernenskih kneevina. Ali unutranji privredni i drutveni razvoj kao i vanjskopolitike okolnosti stvorile su u prvim desetljeima IX. st. preduvjete za njihovo sjedinjenje u iru dravnu cjelinu pod zajednikim vladarem. U izvorima se kao prvi velikomoravski knez spomi-nje Mojmir (818846). Njegovo sjedite bio je Velehrad, na rijeci Moravi. Istovremeno formirala se i samostalna kneevina u Slovakoj kojoj je na elu bio Pribina, a prijestolnica mu je bila u Njitri. On je bio sklon irenju kranstva u Slovakoj, a time i jaanju politikih veza s Istonofranakom dravom (Njemakom). Mojmirovo suprotstavljanje Francima i njihovoj crkvi kao i njegova te-nja da svojoj vlasti podvrgne i druga slavenska plemena, izvan granica Mo-ravske, dovela ga je u suparnitvo sa slovakim knezom. Oko 833. Mojmir je uspio da Pribinu protjera iz Slovake i njegovu zemlju pripoji Moravskoj. Poslije Verdunskog ugovora (843) Ludvig I. Njemaki je teio da svoju dotad nominalnu vlast nad ekom, a i nad Moravskom (koje su od 817. franakoj dravi plaale godinji danak), pretvori u stvarnu vlast. Ve 845. etrnaest najuglednijih ekih velikaa priznalo mu je svoju vazalsku podlonost i prihvatilo kranstvo. Ali Moravska se odupria, pa je Ludvig I. onamo poslao vojsku koja je Mojmira svrgla a na kneevski po-loaj uzdigla njegova neaka Rastislava (846870), uz obavezu da priznaje vrhovnu vlast Njemake. Na povratku iz Moravske Ludvig je pokuao da vazalitet eke potvrdi i vojnom intervencijom, ali je bio poraen, pa se morao povui u Bavarsku. To je omoguilo Moravskoj da se oslobodi franakog vrhovnitva. Ali u meuvremenu se u Zapadnoj Panoniji formirala nova slavenska kneevina koja e postati saveznik Franake u njenim akcijama protiv Moravske. Nekadanji slovaki knez Pribina izbjegao je 833. pred Mojmirom iz Slo-vake, pa je, poslije rnnogih peripetija, godine 840. od njemakoga kralja Ludviga I. dobio u feud dio Donje Panonije. Tu movarnu i rijetko naseljenu zemlju Pribina je poeo privoditi obradbi i naseljavati novim stanovnitvom. Veinom su to bili Nijernci, ali i Slovenci iz susjednih oblasti u istonim Al-pama. Pribina je podigao i svoju prijestolnicu, Blatenski grad, na donjoj Zali (dan. Zalavar). Kolonizacijom dobivenog podruja i pokrtavanjem stanovnitva Pribina je stekao znatan ugled na kraljevskom dvoru pa je svoj dotadanji feud 847. dobio u trajan posjed s naslovorn vojvode. Snaga i vanost istone prefekture inspirirala je postepeno njezina prefekta Ratboda da se pokua osamostaliti. Ali bio je svladan i svrgnut, a kralj Ludvig je jedinstvenu prefekturu ukinuo, Istonu marku dao svome najsta-rijem sinu Karlomanu, a u ostalim dijelovima bive prefekture postavio je franake markgrofove i grofove. Ali ovako malen teritorij nije zadovoljavao Karlomana pa je sklopio savez s Moravskom i podigao pobunu protiv oca. Svojim vojnim uspjesima primorao je Ludviga da mu ustupi cijelo podruje prefekture, ali je za uzvrat

246

morao raskinuti savez s Rastislavom. U Donjoj Panoniji naslijedio je dotle Pribinu njegov sin Kocelj. On je odmah omoguio nastavak misionarskog rada salcburke nadbiskupije i jaanje njemake kolonizacije. Formiranjem i jaanjem donjopanonske kneevine franaka je vlast eIjela opkoliti i izolirati Velikomoravsku kneevinu. Tome istom cilju sluio je i savez s Bugarskom, u to vrijeme velikom silom u istonom Podunavlju. Pred takvom opasnou Rastislav je odluio da se osloni na Bizant, koji je bio u neprijateljskim odnosirna i s Bugarskorn i s Francima. Na temelju ugovora o savezu tadanji je car Mihajlo III. 863. u Moravsku poslao brau Konstantina i Metodija da pouavaju stanovnitvo u kranskoj vjeri na narodnom jeziku. Slavenski apostoli bili su rodom iz Soluna gdje je znatan dio stanovnitva okolnih sela vgovorio slavenskim jezikom. Konstantin je ka-snije, kao redovnik, uzeo ime iril. Metodije je kao mlad ovjek postao upravnik jedne slavenske arhontije na rijeci Strumi, a Konstantin je u Ca-rigradu studirao teologiju, pa je postao bibliotekar carigradske patrijarije i profesor filozofije na carigradskoj visokoj koli. Godine 860. car je Kon-stantina poslao Hazarima, u junu Rusiju, da ih ui kranskoj vjeri. Onamo je Konstantin poveo i svoga brata Metodija, pa su obojica ondje stekli dra-gocjena iskustva. Uoi polaska u Moravsku Konstantin je sastavio posebno pismo za sla-venski jezik koje se oslanja na grku minuskulu. To pismo zovemo danas glagolicorn. Pismo koje se danas po Konstantinu-irilu naziva irilicom na-stalo je poslije glagolice, u posljednjim desetljeima IX. st., u preslavskom sreditu bugarske pismenosti, na poticaj bugarskog cara Simeuna; ono je imitacija grke uncijale, a slova kojih u grkom pismu nema, preuzeta su iz glagolice. Pripremajui se na put u Moravsku, Konstantin je na staroslavenski jezik preveo Evanelistar i time utemeljio crkvenoslavensku knjievnost na glagolikom pismu. U Moravskoj su oba brata okupila oko sebe grupu ue-nika koji su proirili rad na prevoenju crkvenih knjiga. Misionarska djelatnost Konstantina i Metodija naila je na estok otpor njemakog sveenstva. Ta je borba naroito ojaala nakon 864. kad je Lud-vig Njemaki s vojskom provalio u Moravsku i priinorao Rastislava da pri-zna svoju vazalsku podlonost. Nakon neto manje od tri i pol godine rada u Moravskoj braa su otila u Rim da od pape dobiju ovlatenje za svoju daljnju propovjedniku djelatnost. Na svom putovanju zadrali su se u Donjoj Panoniji i za svoja shvaanja potpuno predobili kneza Kocelja. U Rimu ih je 868. veoma blagonaklono primio novoizabrani papa Hadrijan II. jer je bio u dobrim odnosima s ca-rem Bazilijem I. koji je na poloaj carigradskog patrijarha vratio Rimu oda-noga Ignacija. Dobrornu prijemu pridonijelo je i to to su braa sa sobom donijela i moi muenika Sv. Klementa to su ih nali jo za vrijeme svoga boravka kod Hazara. Toga kranskog muenika tadanja je legenda isto-vjeivala sa etvrtim rimskim papom Klementom, pa su stoga Konstantin i Metodije u Rimu vaili kao donosioci posmrtnih ostataka jednoga od pr-vih papa. U ovako povoljnim okolnostima Hadrijan II. je odobrio slavensku slubu i prevoenje knjiga na crkvenoslavenski jezik.

247 Oba brata provela su u Rimu oko godinu dana. Ondje se mlai od njih, Konstantin, razbolio, stupio u grki manastir i uzeo ime iril, ali je ve 14. II. 869. umro. Poslije irilove smrti stiglo je u Rim Koceljevo poslanstvo koje je zatrailo da Metodije u njegovoj kneevini organizira bogosluje. Udovoljava-jui tome zahtjevu, papa je Kocelju i svim slavenskim zemljama uputio poslanicu kojom odobrava upotrebu slavenskog jezika u crkvama. Idue go-dine (870) papa je Metodija imenovao panonskosrijemskim nadbiskupom. Koceljeva inicijativa bila je sastavni dio velikog ustanka zapadnoslavenskih zemalja protiv franake vlasti koji je jo 869. zahvatio Moravsku, eku i Panoniju. Franci su intervenirali vojno, ali su se dvije njihove vojske morale povui bez uspjeha. Time su i Moravska i Panonija stekle potpunu nezavisnost. Poslije vojnog neuspjeha Franci su posegli za politikim sredstvima, pa su potakli na pobunu Rastislavova sinovca Svjatopluka koji je upravljao Slovakom. S franakom pomoi Svjatopluk je pobijedio Rastislava i sam zavladao Moravskom i Slovakom, ali kao franaki vazal kome su kao nad-zoma lica bila dodijeljena dva franaka grofa. Ve idue godine (871) Franci su zbacili Svjatopluka i odveli ga u zarobljenitvo u Bavarsku, a Moravska je pretvorena u provinciju Istonofranakoga kraljevstva. AIi u vrijeme jedne pobune (pod vodstvom sveenika Slavomira) Franci su na elu svoje vojske u eku i Moravsku poslali Svjatopluka i nakon po-bjede vratili mu poloaj velikornoravskoga kneza u svojstvu franakog vazala. Usporedo s tirn dogaajima Franci su nastojali onemoguiti Metodijevu djelatnost u Panoniji. Prijevarom su ga uhvatili i bacili u tamnicu gdje je odleao dvije i pol godine. Sloboda mu je vraena na intervenciju novoiza-branoga pape Ivana VIII., ali je iz Panonije, gdje je imao poloaj nadbi-skupa, morao izbjei u Moravsku. Uskoro zatim Franci su uklonili Kocelja i Panoniju pretvorili u svoju provinciju. Sada je cijelo podruje istonih Alpa i Panonije podvrgnuto njemakim crkvenim sreditima a njemakoj kolonizaciji nisu stajale na putu vie nikakve zapreke. Metodijevo djelovanje nailazilo je na znatne tekoe i u Moravskoj. Na pritubu njemakog sveenstva papi, Metodije je 879. pozvan u Rim da se raspravi pitanje njegova pravovjerja. Rezultat toga ispitivanja bio je povo-Ijan za Metodija, pa je Ivan VIII. 880. posebnom bulorn odobrio sluenje mise na crkvenoslavenskom, uz uvjet da evanelja i epistole budu najprije itani na latinskom a zatim na slavenskom jeziku. Ali u isto vrijeme papa je odobrio i rad njemakog sveenstva pa je time priznao dvojakost vjerske slube u Moravskoj. Otad je Metodije nastavio svoju djelatnost u najteim uvjetima. Umro je u proljee 885. Poslije njegove smrti utjecaj njemakoga sveenstva potpuno je prevladao i na Svjatoplukovu dvoru i u Rimu. Ondje je od jeseni 885. papom bio Stjepan V., estok protivnik Bizanta, pa je zabranio upotrebu slavenskog jezika u crkvama u Moravskoj, a nadbiskupom nije postao Metodijev uenik i nastavlja Gorazd nego njegov najei protivnik, njitranski biskup Wiching. Pred tekim progonima koji su uslijedili, veina Metodijevih uenika, meu kojirna su najistaknutiji bili Gorazd, Kliment, Lavrentije i Naum, na-pustili su Moravsku i otili u zemlje balkanskih Slavena, u Hrvatsku, Make-doniju i Bugarsku.

248

U Hrvatskoj, za vrijeme prvog potpuno samostalnog kneza Branimira (879892) irilovo je glagoljsko pismo i slavensko bogosluje uhvatilo kor-jena i sauvalo se ponegdje sve do XX. stoljea, a u Makedoniji i Bugarskoj, slavensko je bogosluje za vrijeme careva Borisa i Simeuna doivjelo izvan-redan procvat. Premda je dotle u Moravskoj njemaka crkva postigla potpuni trijumf, politike su okolnosti bile povoljne za Svjatoplukovu tenju da se osamostali. Godine 887. karantanski je vojvoda Arnulf podigao bunu protiv njemakoga kralja i rimskoga cara Karla Debelog i umjesto njega zavladao Istonofra-nakim (njemakim) kraljevstvom. U tim kritinim zbivanjima Arnulf je sklopio mir sa Svjatoplukom i ak dobio od njega vojnu pomo. Za uzvrat priznao je punu nezavisnost Velikomoravske kneevine (890). Takav Arnulfov in bio je ipak tek privremena koncesija protivniku koji je postao suvie moan. Svjatopluk je naime bio proirio svoju vlast na eku, Malu Poljsku i zemlju Luikih Srba, a bilo je oito da namjerava osvojiti i Zapadnu Panoniju. Njemaka se tome morala usprotiviti. Ali u bor-bama koje su uslijedile sudjelovao je i jedan posve novi faktor. Madari U posljednjim decenijima IX. stoljea u Panonsku nizinu poinju prodirati Madari. Taj nomadsko-ratniki narod ugrofinskog podrijetla prvobitno je boravio u dananjoj Bakiriji, izmeu srednje Volge i gornjeg Tobola (Velika Ugarska). U VI. i VII. st. jedan je dio bakirskougarskih plemena dospio u stepe izmeu Azovskoga mora i Kavkaza. Na prijelazu VIII. u IX. st. smjestili su se ve u ravnicama izmeu Dnjepra i Dona, sjeverno od Hazara. U toj oblasti koju izvori (Konstantin Porfirogenet) nazivaju Lebedija, formirao se plemenski savez pod vodstvom Madara. Pod pritiskom Hazara i Peenega Madari su u ezdesetim godinama IX. st. uz-makli jo dalje prema zapadu, na podruje rijeka Seret i Prut. Tu je na elu njihova plemenskog saveza stajao knez Arpad. Prodirui preko karpat-skih prijevoja, oni su sve ee upadali u Panoniju. Ondje su 883. i 884. kao saveznici Svjatopluka ratovali protiv Franaka. Ali kad je Arnulf 892. poveo rat protiv Velikomoravske kneevine, Madari su bili saveznici Nijemaca. Pa ipak, ni taj puta Franci nisu mogli postii vojni uspjeh. Skoru propast Velikomoravske kneevine pripremalo je unutranje rasulo njene poli-tike vlasti. Poslije Svjatoplukove smrti (894) njegovi su sinovi meu sobom podijelili jezgru njegove drave, a eka i Luica su se odvojile. U prvi mah Madari su jo mimoili Moravsku i Slovaku usmjerivi svoje glavne napade prema Bavarskoj i Italiji. Na pohodu njihove veoma velike vojske preko Panonije i Slovenije u Italiju oni su unitili Panonsku kneevinu kojom je kao franaki vazal upravljao hrvatski knez Braslav (880898). Usporedo s time Madari su uz Muru, Dravu i Dunav prodirali duboko u Karantaniju i Bavarsku. Za vrijeme tih provala Arnulf je bio upleten u borbe za Italiju i carski naslov, pa se ondje 899. razbolio i uskoro umro. Njemakim kraljem postao je njegov estogodinji sin Ludvig Dijete. Sada ni istonofranaka drava (Njernaka) nije bila kadra da Madarirna prui efikasan otpor.

U nizu napada Madari su u prvim godinama X. st. bitno oslabili Veliko-moravsku kneevinu, a 907. su kod Bratislave pobijedili veliku bavarsku

249

vojsku u kojoj je poginuo i prefekt Karantanije s mnotvom najuglednijih velikaa. Nakon toga su u vlast Madara pale sve zemlje istono od rijeke Enns, zajedno s Karantanijom, Panonijom, Moravskom i Slovakom. Prodorom Madara u srednje Podunavlje bila je prekinuta kontinuirana veza izmeu zapadnih i junih Slavena. Ali, u isti mah, za gotovo stotinu i pedeset godina zaustavljeno je prodiranje njemake kolonizacije na morav-sko-panonsko podruje i u istone Alpe.

3. PRIVREDNI 1 DRUTVENI ODNOSI U SREDNJOJ 1 ZAPADNOJ EVROPI U VRIJEME KAROLINGA Agrarni Doba Karolinga, koje obuhvaa drugu polovicu VIII. st. i cijelo odnosi IX. st., bitno je vano za punu izgradnju zapadnoevropskog feudalizma. U tome vremenu, u jezgri te drave (izmeu Loire i Rajne) proces ukljuivanja slobodnih malih zemljoposjeda u okvire velikih feudal-nih imanja ve je bio gotovo potpuno ostvaren; u znatnoj mjeri zahvatio je i junu Francusku, a na istoku od Rajne napreduje takoer, iako osjetno spo-rijim tempom. Zbog takvih okolnosti odreujui faktor pri upoznavanju privredne i drutvene strukture karolinke drave predstavljaju organizacija i privredno funkcioniranje velikih feudalnih imanja. Na tim temeljima zasniva se klasni poredak najveeg dijela tadanje srednje i zapadne Evrope. 0 organizaciji velikih zemljoposjeda, i to u prvom redu vlasteoskih rezervata, sauvali su se iscrpni suvremeni izvori. Najvaniji meu njima je tzv. Capitulare de villis, propisnik o upravljanju rezervatima kraljevskih ze-mljoposjeda, nastao izmeu 770. i 800. Po uzoru na te odredbe organizirali su privrednu djelatnost na svojim rezervatima takoer i crkveni i svjetoviii VP likai. Uz Capitulare veoma su informativni i uzorci inventara crkvenih i di. avnih imanja (tzv. Brevium exempla) koji su izraeni po naredbi kraljevske vlastiizmeu 811.1 813. Ali dok Capitulare i Breviurn exempla opisuju iskljuivo vlasteoske re-zervate, a o esticama zavisnih seljaka govore tek usput, neizravno i nedo-voljno precizno, dokumenti to su ih o svojim prihodima sastavljali bogati samostani, tzv. poliptisi, sadravaju izobilna obavjetenja prvenstveno o i-votu i radu na seljakim zavisnim esticama. Najslavniji od tih poliptiha je Poliptih opatije Saint-Germain des Pres (Sen-ermen de Pre), kraj Pariza, to ga je oko 813. dao sastaviti opat toga samostana, Irmion. U njemu se opisuje 25 imanja toga samostana, rasutih u raznim dijelovima srednje i sjeverne Francuske. Svako imanje opisano je u pojedinostima. Najprije je prikazana rezervatska zemlja sa svim sastojcima, vrstama kultura i zgradama; zatim se nabrajaju zavisne seljake estice, navodi veliina obraene zemlje u okviru svake takve estice, opisuju se naturalne dabine zavisnih obraivaa, pa se ak nabrajaju i: njihova imena i utvruje broj lanova njihovih obitelji.

Osim Irmionova poliptiha sauvao se i niz drugih, iz Francuske i zapadnih podruja Njemake, nastalih tijekom IX. stoljea.

250

Kombinacijom podataka to ih sadre sva tri tipa navedenih izvora mo-gue je ocrtati strukturu karolinkog velikog zemljoposjeda u cjelini. Proizvodno-organizaciona jedinica velikog zemljoposjeda u karolinko doba bilo je pojedinano imanje koje u dokumentima nosi naziv villa. Njegov opseg mogao je varirati izmeu 200 i 2000 hektara (tj. izmeu 350 i 3500 ju-tara zemlje). Svako takvo imanje dijelilo se na dva, meu sobom naelno raz-liita dijela. To su: 1) vlastelinova rezervatska zemlja i 2) estice zavisnih obraivaa. Prvi od njih nosi u izvorima naziv terra indommicata ili terra salica. Na tlu toga zemljita, koje je vlasnik pridrao za samoga sebe da ga obrauje u vlastitoj reiji, stoji vlastelinov dvor (curtis). To je zapravo pro-stor ograen zidom na kom je vlasnikova (ili upravnikova) stambena kua s gospodarskim zgradama i nastambama za radnu snagu koja trajno ivi i radi na rezervatskoj zemlji. Unutar zida takoer je vrt i povrtnjak dvorca, a ponekad i ukrasni park oko vlastelinova doma. Izvan zidina dvorca nalaze se zemljita vlastelinova rezervata. To su, prije svega, obradive povrine. One se mogu sastojati od neprekinutih velikih povrina oranica ili pak od estica koje su na terenu isprepletene sa esti-cama zavisnih obraivaa. Ovakav dvovrsni raspored vlastelinove orae zem-Ije u vezi je s nainom nastajanja velikog zemljoposjeda. U onim sluajevima kad je zemljoposjed nastao ukljuivanjem alodijalnih estica neko slobod-nih rodovskih sela u okvir vlastelinstva, dio takvih estica ostavljen je nji-hovim bivim vlasnicima u svojstvu zavisnih estica, a dio je pripojen rezer-vatu. Pri tome je taj rezervatski dio zemlje ostao teritorijalno razvrstan meu zavisnim esticarna, premda je uao u sastav rezervata. Naprotiv, kad je imanje steeno kao cjelovit blok, rezervat je iz njega odsjeen kao cjelina, a ostatak je, kao udaljeniji teren, podijeljen na estice i ustupljen obraiva-ima. Po jednome ili drugome od ta dva terenska rasporeda oranica moe se rekonstruirati i povijest nastajanja nekoga odreenog vlastelinstva. Osim oranica, vlasteoski je rezervat obuhvaao livade, kadto vinograde, i gotovo uvijek i ume. U sastav rezervata ulazi i crkva podignuta za vjerske potrebe vlastelinstva. Vlasnik villae imao je dominium nad takvom crkvom, tj. on je bio vlasnik same crkvene zgrade, pokustva u njoj, sveenike od-jee, liturgijskih knjiga, a takoer i zemlje koja je dodijeljena crkvi da bi sveenik koji u njoj odrava obrede mogao od prihoda s te zemlje ivjeti. Rezervat je redovno imao i svoj mlin, ali on obino nije bio u vlasniko-voj neposrednoj eksploataciji, nego dan u zakup. Ornjer izmeu sveukupne rezervatske obradive zemlje jedne villae i obradive zemlje, dodijeljene u obliku estica zavisnim obraivaima, iznosio je 1/4 do 1/3 naprama 3/4 odnosno 2/3. Ali budui da su u sastav rezervata ulazile jo i ume i lovita s podruja cjelokupne villae, redovno je sva re-zervatska zemlja zauzimala otprilike polovicu sveukupne povrine jednoga vlasteoskog imanja.

Obradom i iskoritavanjem rezervatske zemlje kao i prikupljanjem naturalnih dabina sa zavisnih estica upravljao je nadstojnik imanja ili villicus. Kao radna snaga na rezervatskoj zemlji spominju se jo i u karolinko doba takoer i robovi. Ali njihov je broj bio malen, a svodi se na poslugu vlasnikova, odnosno villicusova ueg gospodarstva na samome dvoru. Ta radna snaga stanuje u posebnim nastambarna u okviru ograenog prostora oko dvorca i hrani se iz gospodarevih zaliha. Ta opskrba zove se prebenda, pa te kune sluge izvori nazivaju prebendaru. Ponekad prebendarii imaju

251

i zasebnu kuicu izvan ograde dvorca i oko nje okunicu koju obrauje prebendarova obitelj (ena i djeca), dok je on sam cio radni dan vezan uz dunost u gospodarevu kuanstvu. Naprotiv, glavna obraivaka radna snaga na gospodarevu rezervatu bili su zavisni seljaci s estica koje, osim rezervata, pripadaju u okvir jednoga imanja (villae). Na taj nain skup zavisnih seljakih parcela jedne villae ini proizvodno-organizacioni bitno vaan sastavni dio vlasteoskog imanja. Ono moe funkcionirati kao proizvodna jedinica samo u savezu s tim kompleksom zavi-snih estica jer su one ne samo davaoci dabina u korist vlastelina, nego i obraivai rezervatske zemlje. Bez njihova radnog udjela te bi zemlje osta-jale neiskoritene i mrtve. Jedna prosjena seljaka estica iz sastava vlasteoskog imanja nosi u izvorima naziv mansus (na njemakom jezikom podruju: hoba ili hova, u modernom njemakom jeziku: Die Hufe). Po svojoj biti, jedan mansus je toliki opseg zemlje koliko je u danim agramim uvjetima bilo nuno da od njegove obradbe moe ivjeti jedna seljaka obitelj i povrh toga davati vlastelinu uobiajene obroke u plodinama i radu. Pojam mansusa obuhvaa nekoliko sastavnih dijelova. Njegovo sredite je stambena kua s okunicom. Osim toga mansus obuhvaa oranice, livade i vinograde (u oblastima gdje uspijeva loza). ume, panjaci i lovita ne ulaze u sastav mansusa, ali se draocima estica (besplatno ili uz posebne dabine) izriito priznaje pravo udjela u iskoritavanju uma i panjaka koji ostaju sastavni dio rezervata. Raspored obradivih povrina jednoga mansusa moz'e biti dvojak: a) one mogu biti razvrstane po sisternu isprepletenosti seoskih estica kakav se forrnirao u ranijoj etapi, jo dok je selo bilo slobodna susjedska opina ili marka. U takvim sluajevima obino su i kue pojedinih dralaca mansusa na okupu i ine selo zbitoga tipa; b) kad naselje zavisnih dralaca vlasteoske zemlje nije nastalo ukljuenjem biveg slobodnog sela u vlastelinov zemljo-posjed, nego naknadnirn naseljavanjem seljaka na parcele velikakog imanja, obradiva zemlja jednoga mansusa uglavnom je na okupu oko obraivaeve kue, a naselje takvih dralaca pripada tipu rasprenog sela. Jedna villa mogla je irnati razliito velik broj mansusa, od svega nekoliko o stotinjak i vie. Ali osim razliitog broja mansusa u sastavu jedne villae, jedna i ista villa mogla je imati rnansuse razliitog karaktera u pogledu njihova

socijalno-ekonomskog statusa. Tako se u izvorima nabrajaju: mansi ingenuiles, mansi serviles i mansi lidiles. Sva tri naziva govore o odreenom socijalno-ekonom-skom podrijetlu dralaca mansusa. Slobodne (ingenuilne) mansuse dre po-tomci nekadanjih lanova slobodnih seoskih opina koji su osiromaenjem bili primorani da svoju esticu predaju rnonijemu od sebe, ali su je pri tom zadrali na obradbi, uz uvjet da novom vlasniku (vlastelinu) te zemlje daju obrok u naturi i radu. Slian status imala je i zemlja potomaka nekadanjih kolona i prekarista koji su kao slobodni zakupci drali veleposjednikovu zemlju i s nje davali obrok u naturi i radu. Svi su oni u naelu bili slobodni Ijudi, pa su tu slobodu sauvali i nakon to je njihova zemlja postala vlasni-tvom veleposjednika.

252 Naprotiv, nekadanji robovi, naseljeni na esticu gospodareve zemlje (servi casati), drali su estice koje svojim nazivom (mansi serviles) svjedoe o neslobodnom socijalnom podrijetlu takvih obraivaa. Treu kategoriju mansusa (mansi lidiles) drali su bivi germanski polu-slobodnjaci ili liti, koji najvjerojatnije potjeu od neko slobodnih Germana koji su jo u davnini ratnim porazom dospjeli u neslobodni poloaj, pa su prilikom formiranja veleposjeda od svojih gospodara dobivali zemlju da je obrauju uz obavezu da gospodaru daju obrok u naravi. Ovakvih mansusa osobito je mnogo bilo na imanjima velikaa istono od Rajne. Ali premda takvi nazivi mansusa nesumnjivo svjedoe o razliitom soci-jalno-ekonomskom podrijetlu poetnih obraivaa takvih mansusa, ipak je u IX. st. situacija ve bila znatno zamrenija. Bilo je, naime, ve mnogo slua-jeva da mansuse koji nose naziv ingenuiles vie ne dre bivi slobodni lanovi seoskih opina ili bivi slobodni koloni, nego servi. Isto tako bilo je i servilnih mansusa na kojima faktino ive bivi slobodni lanovi seoskih opina ili slobodni koloni. Ovakvo pobrkano stanje potjee otuda to se nije odralo prvobitno stanje. Na ingenuilnim mansusima nesumnjivo su prvobitno ivjeli slobodni Ijudi (ingenuiles) a na onima koji su se vodili kao servilni mansusi prvobitno su ivjeli servi. Ali prvobitni su draoci ili pomrli ili izginuli u ratnim zbiva-njima, otili ili bili protjerani sa svojih mansusa, pa je vlastelin na njihovo mjesto postavljao druge obraivae, a ti nisu uvijek bili istoga socijalno-ekonomskog statusa kao i njihovi prethodnici. Pri tome se u interesu vlasnika zemlje ostvario jedan vaan proces: socijalnoekonomski status ovjeka (slo-bodna ovjeka ili roba) prenio se na zemlju i vezao uz nju. Budui da su razliite kategorije obraivaa bile dune davati vlasniku razliito velike obrone i radne dabine, s vremenom su tipovi dabina postali obavezom dotine estice. Tako se sada sama estica (umjesto Ijudi) tretira kao optere-ena ingenuilnom odnosno servilnom dabinom; a kad je, stjecajem okolnosti, na ingenuilnu esticu doao netko tko je po podrijetlu bio servus, on je ipak s te zemlje davao ingenuilne dabine. 1 obratno, ako je na servilnu esticu doao ingenuus, on je ipak bio duan namirivatl servilne obaveze to su teretile njegovu novopreuzetu esticu. Takvim naelima veleposjednik je uvao neokrnjenost svojih prihoda na-stojei da ih odri neovisnima od eventualne mijene Ijudstva koje je zemlju obraivalo. Za razumijevanje podrijetla zavisnog stanovnitva i vlasteoskih imanja veoma je karakteristian relativan odnos ingenuilnih i servilnih mansusa.

Broj servilnih mansusa rijetko na kojem imanju u Zapadnoj Franakoj prelazi jednu petinu, a svi su ostali mansusi ingenuilni. Naprotiv, istono od Rajne najvei dio mansusa su lidilni ili servilni, dok su ingenuilni mansusi jo i u IX. st. malobrojni. To potjee otuda to je u Njemakoj u to doba broj jo uvijek slobodnih seoskih zemljoposjeda (aloda) veoma velik i to je proces feudalizacije ondje bio u znatnom vremenskom zaostatku za stupnjem feuda-lizacije u Zapadnoj Franakoj. Tek u narednim stoljeima veliki e zemljo-posjed ukljuiti i slobodne seljake zemlje u sastav vlastelinstava, pa e time ingenuilni mansusi pojaati svoj udio u ukupnom broju mansusa pojedinih villa. Razlike meu kategorijama mansusa poivale su, dakle, na nejednakim obavezama koje su prvobitno zavisile o socijalnom statusu obraivaa, a zatim

253

su prele s Ijudi na zemlju i ostale vezane uz nju. Temelj takvog razlikovanja postojao je ve u antici. Na tadanjim veleposjedima serv.i su imali male estice a obraivali su ih runim alatom (motikom i lopatom), dok su koloni (kao i, kasnije, slobodni lanovi germanskih seoskih opina) imali znatno vee estice koje su obraivali uz pomo stone zaprege. Zbog nejednake efikasnosti obradbe u takvim uvjetima, a i zbog robovskog statusa serva, servilne su estice jo u antici bile manje optereene obronim dabinama a vie radnim dunostima na veleposjednikovu rezervatu. Takve razlike odrale su se jo i u karolinko doba, pa draoci servilnih estica rade na feudalevu rezervatu samo sa svojom vlastitom fizikom radnom snagom, ali vie dana u godini, dok draoci ingenuilnih estica rade sa svojom stonom zapregom, u cjelini manji broj dana u godini. Takve su obaveze ostale zatim vezane uz prvobitni karakter estica i njihovih obra-ivaa, bez obzira da li je na nekoj odreenoj karolinkoj estici (mansusu) ivio bivi slobodan ovjek ili bivi serv. Ali osim iskonske razlike u veliini izmeu estica koje dre potomci neko slobodnih i samostalnih seljaka i estica koje dre potornci serva, u IX. st. ima izrazitih razlika i u veliini meu samim ingenuilnim esticama. Neke su od njih tipino (prosjeno) velike i odgovaraju veliini zemljoposjeda koja se mogla smatrati standardnom u nekadanjim slobodnim germanskim selima. Druge su vee, dva, tri ili ak etiri puta od prosjene estice, dok neke opet iznose svega polovicu, treinu ili ak etvrtinu karakteristine veliine. . . ... Uzrok te pojave je u tome to su se neko, u slobodnim seoskim zajednicama, jedni od seljaka u okviru imovinske diferencijacije bogatili i stjecali vikove zemlje, dok su drugi siromaili, pa se njihov posjed mrvio i pretvarao u razliito velike ulomke prvobitne standardne estice. Tako imovinski i posjedovno izdiferencirana sela zahvatio je zatim proces podvrgavanja slobodnih seljakih zemljoposjeda veleposjednicima, pa su u sastav ukljuivani i posjedi imunijih i osiromaenih seljaka, unijevi u mo-zaik vlastelinskoga imanja ve dotad ostvarene nejednakosti. Za razliku od nejednakosti u veliini ingenuilnih estica, servilne su podjednako velike. Servi, naime, nikad nisu smjeli otuivati ni najmanji dio dobivene zemlje, pa su njihovi posjedi ostali neizmijenjeni, no uvijek manji od standardno velike estice nekada slobodnoga i samostalnog

seljakog zemljoposjeda. Ovakvoj raznolikosti u opsegu rnansusa pridruuje se od prve polovice IX. st. jo i pojava po kojoj na jednom mansusu vie ne ivi samo jedna seljaka obitelj, nego dvije, tri ili ak vie obitelji neposrednih obraivaa vlasteoske zemlje. To je bio rezultat prirodnog porasta stanovnitva i formi-ranja umjesto jedne iskonske seljake obitelji dviju ili vie novih, od sinova ili unuka prvobitnog draoca estice. Tako se s vremenom razvija prenaselje-nost mansusa, pri emu teret uobiajenih dabina ostaje isti a snose ih sve obitelji jednoga mansusa solidarno. Kao prvi rezultat porasta puanstva i prenaseljenosti mansusa javljaju se na prijelazu IX. u X. st. prva krcenja novih kompleksa obradive zemlje na raun uma i ikara. Na taj nain nastaju nove, manje estice, optereene rnanjim dabinama od drugih, pa se rnoe pretpostaviti da su te manje dabine imale sluiti kao podstrek i privrernena nagrada za izvreni posao krenja. Ali ta krenja u IX. i X. st. bila su tek zameci velikog pothvata na

254 privoenju pod obradbu jo neobraenih (veinom umskih) povrina koj.i se u Francuskoj i Njemakoj razmahao tek u XI. ili ak u XII. stoljeu. Opa slika karolinkog vlastelinstva moe se, dakle, shematski zamisliti kao veleposjednikov imovni kompleks koji se dijeli na dva dijela: na vlaste-oski rezervat i na podruje seljakih zavisnih estica. Svaki od tih dvaju dijelova irna svoju strukturu. Vlastelinov rezervat se sastoji od vlastelinova ili upravnikova dvorca te rezervatskih oranica, uma i panjaka. Podruje selja-kih estica je mozaik razliito velikih parcela, na kojima ive i rade zavisni seljaci, po svome podrijetlu razliitoga drutvenoga statusa. Ali morfoloki tako dvojako sazdano vlastelinstvo u stvarnosti postoji. i djeluje kao ekonomska cjelina. Ni jedan od njegovih dvaju sastavnih dije-lova privredno ne funkcionira odvojeno i nezavisno, nego su to komplemen-tarni dijelovi jedinstvenoga privrednog organizma. Seoske estice ne pripa-daju obraivaima nego su vlasnitvo veleposjednika. Oni dakle mogu ostva-rivati svoju proizvodnu djelatnost samo uz uvjet da im je veleposjednik tu zemlju ustupio. Ali ni posjednik zemlje bez radne snage koja se angaira u proizvodnji ne bi sam imao mogunosti da iz nje dobiva plodove obradivog tla. Operativna vezanost vlasnika zemlje i obraivaa najvidljivije se oituje sistemom dunosti koje terete svaki mansus u odnosu prema vlasniku sve-ukupnoga vlasteoskog imanja. Cijela ta skupina dunosti sastoji se od dva osnovna sastavna dijela: a) od dabina u naravi i b) od radnih obaveza. Dabine u naravi sastojale su se u karolinko doba (za razliku od mero-vinke epohe, kad su one procentualni iznos koji se utvrivao svake godine iznova, prema obilnosti uroda) od fiksno odreenih koliina uroda. Pri tome se obroci s oranica smatraju zakupninom za esticu, a obroci u vinu otkupni-nom za pravo ispae (pa stoga i nose naziv herbaticum, travarina). Osim uroda s polja dabine u naravi obuhvaale su i stoku (goveda ili, najee, svinje i ovce). U jednim sluajevima ta su davanja imala karakter obaveznog dara zemljoposjedniku, a u drugim su sluajevima prvobitno bila namijenjena za opskrbu kraljevske vojne sile (pa se tada nazivaju carnaticum ili hostilitium). Veoma je rasprostranjena bila redovna dabina odreenog broja kokoi ili druge peradi sa svakoga mansusa, pri emu je uz svaku koko trebalo dati utvreni broj jaja (5 ili

6).

U cjelini uzevi, dabine u naravi bile su razmjerno malene i nipoto nisu teko optereivale obraivaevo gospodarstvo. U neku ruku prijelazni karakter od dabina u naravi k radnim dabinama ine dabine u gotovim proizvodima rada. One se u osnovi mogu svrstati u dvije skupine: 1) proizvodi od drva i 2) tkanine (lanene ili vunene). Iz prve skupine draoci mansusa bili su duni davati odreenu koliinu gorivog drva koje je trebalo nasjei u vlasteoskoj umi, izdjelati kao cjepanice, dovesti i sloiti na hvatove u dvoritu curtisa. Osim toga morali su izraditi i dopremiti u dvorac utvrenu koliinu letava i daica za krovne konstrukcije, gradnju staja i pojata, kolaca za plotove, motki za vinograde, duga za bave, baklji od smolava drva i sl. Sva ta davanja od drva bila su redovna i godinja (jednokratna), ali rasporedena tako da je jedan i isti mansus jedne godine davao cjepanice, drugi letve, trei kolce i motke, etvrti duge, itd. pa onda poslije vie godina opet cjepanice itd. U toj smjeni davanja nisu svi mansusi u istoj godini davali na pr. cjepanice, a u drugoj svi na pr. kolce, nego su u istoj godini jedni davali cjepanice, drugi letve, trei kolce itd., tako da je vlastelinovo gospo-darstvo svake godine dobivalo sve potrebite izraevine od drva.

255

Gospodarski radovi po mjesecima. Iluminacija iz 1.etvrti IX.st

256

Dabine u tekstilnim proizvodima obuhvaale su utvrene koliine platna i sukna. Sirovinu je redovno davao gospodar. Tkanje platna i sukna bilo je u prvoine redu obaveza servilnih mansusa i po svom podrijetlu nadoknada za rad koji se prvobitno obavljao u radionicama na dvorcu, i to enskom radnom snagom. Radne obaveze dralaca mansusa bile su u karolinko doba glavni dio tereta koji se osnivaju na injenici da je vlastelin prepustio dio svoje zemlje neposrednim proizvoaima na samostalnu obradbu. Pojam radnih obaveza obuhvaao je niz dunosti koje izvori obiljeavaju nazivom servitium (sluba). Ona se sastojala od slijedeih dunosti: 1) Ratarske obaveze. One su bile najbrojnije i najraznovrsnije, za draoce estica najtee a za vlasnika zernlje najvanije, jer su omoguavale da rezervatska zemlja vlastelinstva bude zaista obraena. Sistern koji je osiguravao tu obradbu imao je dva organizaciona oblika: a) uz svaku esticu danu draocima na samostalno obraivanje bio je pri-dodan i dio vlasteoske rezervatske oranice (tzv. ansinge), koji je trebalo obra-diti u potpunosti, od oranja do etve i pohranjivanja plodina u vlasteoske hambare; bio je to stariji oblik, batinjen iz merovinke cpohe; b) svi obra-ivai estica odlazili su na odreene dane u tjednu ili godini da skupno rade na vlasteoskoj rezervatskoj obradivoj zemlji. Takav oblik radne oba-veze prigodom oranja imao je poseban naziv, corvada (kuluk). Sve ostale po-Ijoprivredne radove koji vrernenski slijede nakon oranja (etva, kosidba, berba i dr. sl.) obraivai su vrili na razliit nain, jer su jedni mansusi bili obavezni da za svaku kategoriju radova daju utvreni broj radnih dana, drugi su morali davati gospodaru na potpuno raspolaganje jednoga ili vie radnika sve do potpunog zavretka odreenoga sezonskog poljoprivrednog posla, dok su trei davali radnu snagu jedan ili vie radnih dana sedmino sve do zavr-etka sezonskih poljoprivrednih radova. 2) Manoperae bile su takvi radovi rukodjeljnog karaktera kojima je dralac podizao drvene ograde oko vlasteoskih oranica, sudjelovao u gradnji i opravci zgrada na curtisu, kopanju bunara i sl. Ali, ponekad, taj je naziv osim navedenih obaveza oznaavao i sve poljoprivredne radove nakon zavr-enog oranja (etvu, kosidbu, berbu, vridbu, plijevljenje polja, uskladitava-nje uroda, vrtlarske radove i dr. sl.). U takvorn sluaju sveukupne agrarne obaveze dralaca sastojale su se od dva dijela: oranje (corvada) i mano-perae (svi ostali poljoprivredni radovi plus podizanje plotova i ograda te po-dizanje i uzdravanje zgrada na curtisu s kopanjern bunara). 3) Podvoz (carroperae i angariae), sastojao se od dva dijela: od dopreme plodina s polja i drva iz uma na vlasteoski dvor (carroperae); naprotiv, angariae su bile takav podvoz koji je proizvode rada otpremao izvan granica villae, u glavno boravite vlastelina ili na neko udaljenije odredite, u neko trgovite ili ak u rijenu ili morsku luku radi daljeg transporta. Pod pojam angaria svrstavala se i teklika sluba koja se vrila pjeice, na konju ili laom. 4) Noi (noctes). Vlastelinstvu su osirn unaprijed utvrenih radnih oba-veza bili potrebni i nepredvieni radovi, pa su obraivai osim tereta to su ih sainjavale corvadae, manoperae i carroperae, a koje su se odreivale od zore do zalaska sunca (pa se stoga sve zajedno zovu dani ili dies), bili du-ni i da se stavljaju na raspolaganje gospodarevu vlastelinstvu nevezano uz 16 rednjovjekovno doba povijesnog razvitka

257 odreenu dunost. Takva obaveza sjedinjavala je nekoliko dana u jednu vre-mensku cjelinu, pa se stoga, za razliku od obaveza dani, nazivala noi (prem-da se radilo, dakako, i tada sarno od jutra do veeri). Obaveza noctes zahti-jevala se dva puta u godini: jednom zimi a drugi puta u proljee ili Ijeti, a iznosila je svaki puta po 14 ili 15 dana. Izuzetno su se termini mogli spojiti u jedan jedini, jednornjeseni rok. Noctes je bio naroito vaan oblik radne obaveze na pr. za bogate opatije koje su imale veoma prostran rezervat oko sarnog sjedita opatije, pa je bilo premalo radne snage na rnansusima koji su bili na periferiji takvog rezer-vata. U takvim okolnostima, opatija je dovodila radnu snagu sa svojih uda-Ijenih villa pa je bilo nemogue da radna snaga svake veeri odonuda odlazi svojoj kui. Slian oblik upotrebljavanja radne snage s mansusa nametao se za velike pothvate sjee drva, krenja ili zamane graevne radove na curtisu. Svi navedeni oblici obronih i radnih dabina nisu bili podjednaka oba-veza svih mansusa bez razlike. Naprotiv, izmeu obaveza ingenuilnih i oba-veza servilnih mansusa postojale su jasno izraene razlike. 1) Naturalne (obrone) dabine ingenuilnih mansusa obuhvaale su utvr-enu koliinu uroda s polja, dabinu u vinu (herbaticum) te hostilitium i car-naticum. Prve dvije od tih dabina bile su zakupnina za upotrebu estice i ot-kupnina za pravo ispae na vlasteoskim livadama poslije kosidbe. Druge dvije bile su po svom podrijetlu javnopravne obaveze prema kraljevskoj vlasti. Ho-stilitium je zahtijevao da se sa svakog mansusa kraljevskoj vojsci daju jedna kola sa spregom od etiri vola za prijevoz oruja, vojne opreme i hrane. Prvobitno je, naime, svaki dralac seoske slobodne estice bio obavezan da odlazi na kraljevski opi vojni pohod (ost). Ali od druge polovice VIII. st. ta se obaveza nadomjeta otkupninom u naravi (podvozna sluba u korist vojske), dok izravna vojna dunost tereti samo nezavisne zemljoposjednike i vlasnike beneficija. Ta zamjenska dravna dabina pretvorila se tijekom IX. st. u pravo preputeno veleposjednicima, pa sad oni dobivaju hostilitium s ingenuilnih mansusa i upotrebljavaju ga u svoju korist na svom vlastitom gospodarstvu. Jednako je i carnaticum prvobitno bio javnopravna dabina kojom su slobodni draoci estica bili obavezni da davanjern stoke opskrbljuju kraljev-sku vojsku hranom. U procesu preputanja javnih prava velikim zemljopo-sjednicima, korisnikom te dabine postaje vlastelin, ali je on i dalje smije uzimati samo od ingenuilnih mansusa. Od dabina u proizvodirna neagrarnoga rada ingenuilne je mansuse tere-tila samo sjea drva, priprema i dostava gorivog drva iz vlasteoske ume, ali je ta dunost bila naknada za pravo ingenuilnih dralaca da iz iste ume i za svoje potrebe sijeku utvrenu koliinu drva. I, najzad, dabine ingenuilnih mansusa dopunjale su se obaveznim darom kokoi, druge peradi i jaja, u znak poasti gospodaru ili priznavanja njegova gospodstva. 2) naturalne dabine servilnih mansusa obuhvaale su odreenu koliinu plodova poljoprivrednoga rada koju je po svome nahoenju odreivao uprav-nik vlasteoskog imanja, u vezi s plodnou etve u svakoj godini i brojem obraivaeve sitne stoke. 1 servilni mansus davao je obavezni dar u peradi i jajima. Budui da u naelu nije imao krupne stoke, sa servilnog se mansusa plaala samo naknada za pravo ispae svinja u gospodarevoj umi.

258

Od dabina u neagrarnim proizvodima rada, za servilne je mansuse posebice karakteristina bila dunost izraivanja lanenih i vunenih tkanina za potrebe vlastelinova gospodarstva. 3) Radne obaveze ingenuilnih mansusa obuhvaale su obradbu vlasteo-skih oranica, manoperae, carroperae, angariae i noctes. Sve te dunosti bile su vremenski i po svom obliku strogo odreene i ograniene obiajima svake domene. 4) Radne obaveze servilnih mansusa bile su znatno tee. One obuhvaaju 3 dana u svakom tjednu, tijekom cijele godine, pri emu takva radna snaga moe biti upotrijebljena za bilo kakav posao, po slobodnom nahoenju go-spodara ili upravnika vlasteoskog imanja. Povrh ove osnovne obaveze svaki je servilni mansus morao davati jo jednu radnu snagu za radove na rezervatu u vrijeme svih velikih sezonskih poljoprivrednih radova na rezervatu te drati nonu strau na curtisu, uvati vlastelinove svinje u vrijerne irenja po umama, prati i strii ovce u sta-jama curtisa, opskrbljivati dvor kruhom i pivoin i dr. sl. U krajevima gdje se uzgajala loza, dralac servilnoga mansusa morao je obraivati jo i jednu malu esticu gospodareva vinograda, pri emu je s nje morao davati ne cio urod, nego stalno utvrenu koliinu vina, bez obzira da li je berba mogla dati toliku koliinu ili nije. Razlike izmeu ingenuilnih i servilnih mansusa bile su, dakle, brojne: ingenuilni mansusi bili su vei a servilni manji; prvi od njih imali su i krup-ne stoke za obradbu, dok je drugi u naelu nisu imali; naturalne dabine i jednih i drugih mansusa bile su nevelike, ali jer je opseg servilnih mansusa bio manji, ta je dabina servilnih mansusa, u apsolutnom odnosu manja, u relativnom opsegu bila vea; radne obaveze ingenuilnih mansusa bilc su vre-menski znatno manje, i po trajanju i vrsti poslova tono odreene, dok su obaveze servilnih mansusa u pogledu vrernena bile znatno vee a vrste po-slova uope nisu bile fiksirane nego su zavisile o vlastelinovu (ili upravni-kovu) nahoenju. U cijelosti pak teite obaveza i ingenuilnih i servilnih mansusa bilo je na radnirn obavezama. U odnosu prema radnim obavezama naturalna dava-nja bila su neznatna. Iz toga slijedi da ekonomsko jedinstvo cjelokupnog vlasteoskog imanja nije poivalo na naturalnirn (obronim) prihodima s e-stica koji su pritjecali na vlastelinov dvor. Te naturalne dabine imale su vie simboliki karakter zakupnine za zemlju ili su bile transformirane javne da-bine u korist drave. Veleposjednik oito nije preputao estice svoje zemlje neposrednirn obraivaima zbog toga to je elio s njih primati obroke u naturi i zatim ivjeti od tih obroka. Naprotiv, osnovni interes zemljoposjed-nika sastojao se od toga to je on davanjem svoje zemlje zavisnim obrai-vaima na uivanje u obliku pojedinih parcela nametao tirn obraivaima oba-vezu da obrauju onu zemlju koju je on zadrao za sebe. Dodjeljivanje e-stica bilo je nain kako je zemljoposjednik za sebe osiguravao eksploata-ciju radne snage koja mu je bila nuna da bi mogao ivjeti od svoga rezer-vatskog imanja. Bez te radne snage njegova bi zemlja ostajala pusta. U tome smislu, veleposjednik je bio zainteresiran da ima obraivaa na svojim e-sticama, uz uvjet da oni obrauju njegov rezervat. S druge strane, obrai-vai estica nisu imali vlastite zemlje, pa su bili ovisni o tome da im veliki zemljoposjednik prepusti esticu da od nje ive. Na taj nain, oba dijela

vil-lae ine jednu socijalno-ekonomsku cjelinu, pri emu su oba njezina dijela

259

socijalno i ekonomski upuena jedan na drugi. Oni su sastavni dio odreene drutvene strukture, u kojoj vlasnik osnovnog sredstva za proizvodnju na karakteristian nain eksploatira radnu snagu proizvoaa. Taj sistem ek-sploatacije specifian je za ovu drutvenu epohu a naelno je razliit od onoga koji je vladao u klasino robovlasniko doba. On je svojstven upravo onom tipu klasnog drutva koje nazivamo feudalizam. U usporedbi s kasnoantikim obavezama slobodnih obraivaa veleposjednikovih parcela (kolona) i neslobodnih (serva), prva stoljea srednjega vijeka donijela su znatno olakanje. U VI. i VII. st. kolon vie ne daje vlasniku zemlje 1/3 plodina, kao u antici, nego, u prosjeku, svega 1/10. Njegove radne obaveze svode se na obradu razrnjerno malog dijela vlastelinova rezer-vata ili na tono utvreni i ogranieni broj radnih dana u godini. 1 servi su se u tim stoljeima izvanredno emancipirali; i njihova naturalna dabina nije velika, a radna obaveza obuhvaa rnanje od polovice vremena njegova radnog ivota. 1 trea kategorija radne snage VI. i VII. st., ona koja potjee od osi-romaenih slobodnih Germana i zapada u privrednu zavisnost od zemljopo-sjeda, optereena je dabinama koje su, u sveukupnom opsegu, jo manje od obaveza kolona. Na taj nain, rana srednjovjekovna stoljea donijela su pretenom dijelu radne snage bitno poboljanje njegova privrednog i drutvenog poloaja (s izuzetkom pauperiziranog germanskog slobodnog seljatva koje se kree pu-tem privredne i drutvene degradacije), pa je poetak Srednjega vijeka doba specifinoga (svojevrsnog) osloboenja radne snage od antikih oblika pod-vlaenosti. Ali u nastavku privrednog i drutvenog ivota, poevi od sredine VIII. st. i u IX. stoljeu, ostvaruju se izmjene u stanju postignutom u VI. i VII. st. Dabine ingenuilnih mansusa u korist zemljoposjednika poveavaju se da-binama koje su po svome podrijetlu nekadanja javna davanja slobodnih Ijudi u korist drave (hostilitium i carnaticum) a do IX. st. su se pretvorila u pravo privatnog veleposjednika, pa su, preina tome, rezultat dezintegracije dravne vlasti i prelaska javnopravnih kompetencija u ruke privatnopravnih osoba. Nadalje, znatno je proiren i opseg radnih obaveza ingenuilnih man-susa. One obuhvaaju ne samo obradbu dijela vlastelinove oranice (ansinge), nego i manoperae, carroperae, angariae i noctes. Obrone obaveze servilnih mansusa ne poveavaju se dabinama javnopravnog podrijetla, ali su radne dunosti i sa tih estica bile osjetno oteane i po opsegu i vrsti radova koji ostaju zavisni o neomeenim zahtjevima zemljoposjednika. Veliki zemljini posjed karolinkog doba bio je po svojoj unutranjoj strukturi i po sistemu raspodjele tereta to lee na neposrednim proizvoaima rezultat daljnjeg razvitka i konsolidacije novoga klasnog poretka koji se izgraivao u procesu feudalizacije. S nestajanjem slobodnoga germanskog seljatva (koje velikai postupno uklapaju u okvire svojih zemljoposjeda) podlonost seljatva feudalnim zernljoposjednicima generalizirala se. Gotovo sva zemlja prela je u ruke feudalaca. Temeljem njihova blagostanja i mo-gunosti da ive od zemljine rente (bavei se vojnim, slubenikim ili crkve-nim funkcijama) postaje njihovo veliko rezervatsko irnanje koje obrauju draoci mansusa. Zbog toga opseg

rezervata ne pada ispod polovice sveu-kupnog opsega vlasteoskog imanja, a radne dunosti, nune za obradbu te zemlje, uveavaju se i za draoce slobodnih (ingenuilnih) i za draoce neslo-bodnih (servilnih) mansusa.

260

Tijekom IX. st. oituje se, nadalje, i tenja za izjednaavanjem dabina za sve obraivae podjednako. Ukljuenjem neko slobodnih i nezavisnih lanova seljakih opina u vlastelinstvo, oni su se praktiki zbliili s uvjetima ivota i rada kolona pa formiraju jedinstvenu kategoriju ingenuilnih dra-laca vlasteoske zemlje. Ali u sve veem broju sluajeva potomci neko slo-bodnih seljaka i kolona dre servilne mansuse, i obratno. Osobni status ov-jeka postaje sporedan i postupno pada u zaborav. A to se tie zemlje (op-tereene ingenuilnim odnosno servilnim dabinama) za veleposjednika po-staje sve nezgodnija servilna obaveza od tri dana u sedmici tijekom cijele godine, jer je postojala mogunost da takva servilna obaveza ne bude ra-cionalno iskoritena za periodike, sezonske poljoprivredne radove na re-zervatskoj zemlji. Stoga zemljoposjednik postaje zainteresiran da i servilnu trodnevnu obavezu u tjednu zarnijeni sezonskirn radnim obavezama kakve su teretile ingenuilne mansuse. Pri tome corvadae ostaju u biti orakom oba-vezom, a manoperae (sada ve kao dunost i ingenuilnih i servilnih man-susa) pokrivaju (zajedno s podvozom i noima) sve ostale radne potrebe vlasteoskog rezervata. U tome procesu mijenjanja (koje ispunja IX. stoljee) radni tereti na in-genuilnim mansusima (naroito manoperae) oteavaju se, dok se sveukupne radne obaveze servilnih mansusa (izjednaavanjem s obavezama ingenuilnih mansusa) olakavaju. Na taj nain, opom nivelacijom na istoj razini, postupno se stvara jedinstvena klasa neposrednih proizvoaa u feudalnom drutvu koje se pribliava vremenu svoje potpune izgraenosti. Do kraja IX. st. taj proces uni-fikacije jo nije bio ni izdaleka (a pogotovu ne svagdje) zavren nego se nastavlja i preko te vremenske granice. Zanimljivo je da se usporedo s tim procesom izjednaavanja obaveza koje lee na mansusima u drugoj polovici IX. st. vri i jedan suprotni proces stanovite specijalizacije rnansusa. U vlastelinovu gospodarstvu bilo je, naime, i takvih poslova koji nisu mogli biti obavljeni opom i podjednakom obavezom svih dralaca vlastelinovih zemljinih estica jer, s jedne strane, nisu zahtijevali mnogobrojnu radnu snagu, dok su, s druge strane, traili izvjesnu specijaliziranost u vrenju zadanog posla. Ove okolnosti vaile su u prvome redu za one draoce estica koji su na vlasteoskom dvoru obavljali neke obrtnike poslove. Takvi obrtnici, kovai, zlatari, postolari, tesari, takoer su imali svoju esticu i obraivali je, ali su bili osloboeni svake naturalne ili radne obaveze osim to su bili duni da vlasteoskom dvoru svake godine isporue odreenu koliinu proizvoda svoje obrtnike djelatnosti. Donekle slian poloaj imali su i upravni slubenici na vlastelinovu ima-nju: nadglednici radova na poljima, umari, raunovoe i dr. sl. Svaki od njih imao je po jedan ingenuilni mansus, ali s njega nije davao nikakve obrone iH radne dabine osim svoje specijalizirane slube, koja, dakako, nije zaokup-Ijala sve njihovo radno vrijeme nego im je ostavljala i dovoljno mogunosti da za sebe obrauju svoj mansus s kojega im je ostajao cio netaknuti urod. Neki od takvih vlasteoskih slubenika, naroito ako je njihova sluba bila u veoj mjeri vana, uivali su ak i povlateni poloaj. Tako je na pr.

villicus, nadzomik svih gospodarskih poslova na imanju, esto imao ak i znatno velik zemljini posjed koji je obuhvaao 2 ili 3 normalna mansusa, pri emu je namirivao obavezu koliko je trebalo da namiruje samo jedan

261

mansus. Bilo je i sluajeva da je villicus osim svoga normalnog mansusa imao ak i poseban beneficij, dobiven od gospodara, koji se sastojao od 23 estice na kojima su ivjeli i radili neposredni obraivai zemlje, obavezni da uobiajene dabine daju ne vlasniku veleposjeda, nego villicusu. Trei nain nagraivanja takvog slubenika sastojao se u tome to mu je vlastelin odobrio da osim svoga osnovnog mansusa (koji je bio manje ili vie oslo-boen dabina) za sebe zadrava odreeni dio obronih ili radnih davanja onih neposrednih obraivaa to ive na mansusima imanja kojim je takav villicus upravljao. Svi takvi oblici posebnih pogodnosti upravnog osoblja pruali su im do-voljno mogunosti da se s vremenom i ekonomski i socijalno izdignu i pre-tvore u zaseban sloj slubeniko-zemljoposjednike gospotije, koja se ve krajem IX. st. u izvorima pojavljuje pod nazivom ministerijalci. Trgovina i promet Karolinko doba nesumnjivo je vrijeme u kom prevladava agrarna privreda. Ali trgovine i prometa ipak je i u karolinko doba bilo; no ona se odvijala na nain koji je svojstven tome vremenu. Stanje u trgovakoj i obrtnikoj djelatnosti bilo je odreeno dvjema okolnostima: ulogom gradova i stupnjem privredne zainteresiranosti velikog zemljinog posjeda za trgovinsku razmjenu. Openito je poznato da u zapadnoj Evropi u ranom srednjem vijeku nije bilo velikih gradova. Takva situacija bila je rezultat dugotrajnog procesa koji poinje jo u III. st. n. e., u doba velike unutranjepolitike, vojne i pri-vredne krize Carstva. Ve tada ivot mnogih gradova zamire i skuava se u ue jezgre koje se u urbi opasavaju zidinama da bi se zatitile od vanjskih opasnosti. Oni dijelovi nekadanjih gradskih naselja koji su ostali izvan zi-dina postepeno su naputani pa su u vrijeme seobe naroda propali. Dekadansa gradova nastavljala se i u merovinko doba. Stanovnitvo ionako smanjenih gradova prorjeuje se i dalje i rijetko kada prelazi nekoliko tisua. Obrtnika djelatnost u njima bila je veoma ograniena a i trgovina se znatno smanjuje. U samome gradu postoje i prostrane agrarne povr-ine, pa se najvei dio stanovnitva bavi, uz druga zanimanja, i poljoprivre-dom na tim zemljitirna a i na svojim poljima izvan grada. Neto vie ivota sauvalo se u onirn gradovima u kojima je bilo sjedite biskupa. Tu je djelatnost sveenstva upoljavala niz obrta: tkalce, krojae, postolare, kolare, zlatare, zidare, votare, pekare, pivare, mediare i dr. Bu-dui da su biskupije i kaptoli imali znatne zemljoposjede izvan gradskog podruja, gradski je centar bio u neprekidnom saobraaju s poljoprivrednim rajonima, u grad su se dovozili plodovi rada na imanjima a iz grada su u sela odlazile obrtnike izraevine. Nakon epohe dubokog pada u intenzivnosti gradskog ivota, u VIII. i IX. st. moe se u nizu gradova ustanoviti postepeni polagani porast stanovnitva i postupno irenje gradskog podruja. Niz takvih gradova nisu bili biskupij-ska sredita nego vorita prometa na pogodnim mjestima, raskrsnicama pu-teva, obalama ili uima rijeka, na Rajni,

Meusi, Scheldi i drugim rijekama. Meu takvim lukim sreditima na rijekama, uima ili na morskoj obali isticali su se Metz, Mainz, Verdun, Maastricht, Dinant, Namur, Cambrai, Tour-nai, Gand, Rouen, Quentovic, Duurstede i dr.

262

Njihovo postupno i sporo buenje zasnivalo se ne na upravnim ili crkve-nim djelatnostima, nego na jaanju i obnavljanju prometa i trgovine. Jo u prvim stoljeima merovinke ere, tj. u VI. i VII. st., suvremeni do-kumenti govore o trgovcima koji u Franaku dolaze s Istoka a sve ih bez razlike nazivaju Sirijcima. Svi oni u Franakoj vode jednostranu trgovinu: uvoze mirodije, svilu, skupocjene tkanine, kou, maslinovo ulje i papirus, ali tu robu ne razmjenjuju za proizvode s franakog podruja nego ju prodaju za zlato. U karolinko doba situacija je znatno izmijenjena. Sad meu trgovcima s Istoka dominiraju idovi, a svoj uvoz ne prodaju samo za zlato nego ga zamjenjuju u prvorn redu za robove. Pa ipak, ti idovski trgovci nisu esta pojava. Mnogobrojniji od njih bili su mali domai trgovci, sitni poduzetnici koji su u veoma tekim okolnostima putovali zemljom raznosei malen broj artikala i ostvarujui neznatnu dobit. Znatnije poslovne pothvate ostvarivali su trgovci koji su trajno ili povremeno opskrbljivali vladarev ili velikake dvorove luksuznom robom, kuji su uspi-jevali iskoristiti regionalne nerodice i glad i tada iz prikupljenih zaliha nami-rivali potrebe po izuzetno visokim cijenama ili koji su se bavili trgovinom robljem. U pogledu dometa i sadraja, sveukupna je trgovina bila ili lokalna, ili regionalna i meuregionalna ili pak trgovina dalekog dometa. U karolinko doba gotovo su se u svim biskupskim gradovima odravala redovna tjedna sajmovanja, a osim toga i u mnogim od onih mjesta koja su imala povoljan zemljopisni poloaj na raskrima putova ili na rijekama. Na takvirn je tritima (forum, mercatum) dravna vlast ubirala unosne trine takse pa je bila zainteresirana za njihov prosperitet. Premda je broj trita bio velik, veina njih imala je veoma skromno poslovanje i u pogledu vrsta robe i u pogledu njihovih koliina. Radilo se najee o neko-licini seljaka koji su na gradsko trite donosili perad, jaja, mlijene proiz-vode, rnale koliine vune ili sline sitne vikove svoga kuanstva, da bi za ubran novac ili u neposrednoj razmjeni nabavili proizvode mjesnih obrtnika. Tek je izuzetno na takva trita zalutao kakav trgovac iz vee daljine i do-nosio neto neuobiajeniju robu. Regionalna i meuregionalna trgovina obuhvaala je neophodno potrebite ivene namirnice ili sirovine, kao ito, vino, ribu, sol, eljezo, olovo, lan i sl., koje se nikako ili povremeno (zbog nerodice) nisu mogle dobiti u nekim predjelima pa ih je trebalo dobavljati iz podruja gdje ih je bilo. Ali i takva trgovina povezivala je razmjerno nevelike udaljenosti i obuhvaala manje ko-liine jer su tekoe u doprernanju za svaki daleki i obimniji dovoz povea-vale skupou takvih artikala preko svake granice rentabilnosti. Iz istih razloga i daleka je trgovina obuhvaala samo dragocjenosti koje su u manjim koliinama predstavljale znatnu vrijednost (miomirisi, miro-dije, dragulji, raskone tkanine). Takvi su se predmeti najce

dobavljali iz Bizanta ili islamskih zemalja. Ali. u Zapadnoj je Evropi bilo malo interesenata kojih je kupovna mo bila dovoljno velika da u VIII. i IX. st. nabavljaju takvu robu. Bili su to u prvorn redu kraljevi i najvii svjetovni i crkveni do-stojanstvenici, u svemu, u franakoj dravi, dvije-tri tisue osoba. Daleka trgovina kojom je karolinka monarhija bila povezana s udaljenim zemljama utrla je sebi nekoliko glavnih smjerova.

263

Na sjeveru su Frigijci i vedski Normani uspjeli povezati sjeverne obale franake drave s putem to su ga vedski Varjazi probili kroz Rusiju do obala Crnoga mora kamo su dolazili proizvodi iz Bizanta i s islamskoga Bli-skog istoka. vorite te trgovake veze bio je otok Gotland, na Baltiku, gdje je naeno preko 20 tisua komada arapskoga zlatnog novca raznih tursko-arapskih dinastija koje su vladale u Turkestanu, Hivi, Buhari i Samarkandu. Roba to je stizala na Baltik otpremala se kopnenim putem preko Saske ili preko trgovakih luka na uirna franakih rijeka pa je tako prodirala u unu-tranjost zemlje. Frigijski trgovci povezivali su Franaku i s Britanijom, odakle su uvozili vunu i sukno. Franci su trgovali i kopnenim putem koji je iao niz Dunav u Panoniju, kroz slavenske zemlje i podruja koja su do kraja VIII. st. bila pod vlau Avara, pa je negdje na kraju toga puta dolazilo do kontakata s trgovinom koja je preko Kijeva odravala veze s Bizantorn i Prednjim istokom. Od ukljuenja Italije u sastav Karolinke monarhije (774) znatnu su va-nost dobili putevi preko alpskih klanaca u lombardijske gradove i otuda u bizantske luke u junoj Italiji. Posebnu vanost imao je put niz rijeku Po na obalu Jadrana, jer je Jadran bio relativno sigurno more, zatieno od arapskih prodora bizantskim straarna s obje strane Otrantskih vrata. Od gradova koji su se na tom putu razvijali osobitu su vanost imali Pavija, Ferrara i Venecija. Osim trgovine preko Italije, u IX. su stoljeu istirn smje-rom putovali i brojni hodoasnici u Svetu zemlju. Dobri odnosi Franake s Bagdadskim kalifatom osiguravali su i izravne trgovake veze s islamskim zemljama oko istonih obala Sredozemnoga mora. Nastojanje Karolinke monarhije da Bizantu preotme Veneciju, Istru, Primorsku Hrvatsku i dal-matinske gradove i otoke bilo je izraz tenje da ovlada jadranskim putem prema Istoku. Tijekorn IX. st. popravili su se politiki odnosi Franake ak i s muslimanskom panjolskom, pa je s tim u vezi obnovljena i trgovina s Pirenejskim poluotokom. Naroito su jake bile veze trgovaca robljem s Barcelonom, karno su karavane iz Verduna odlazile najprije dolinom Rhone, a zatim plovidborn uz morske obale. Nijedan od navedenih puteva karolinke daleke trgovine nije bio gusto frekventiran niti su trgovaki transporti prenosili znatne koliine robe. Sve su to bila veoma neredovita kretanja i oskudna prenoenja trgovakih prtljaga. Nije bilo uuvanih cesta, nego su postojali samo ostaci antikih puteva, a esto je bilo nuno probijati se kroz bespua, uz stalnu opasnost od razbojnikih napada, pljake i drugih katastrofa. Bez obzira na to to je trgovina u karolinko doba bila potpuno sporedna privredna djelatnost, njoj je ipak bio potreban novac. Ali u tom pogledu poloaj zapadnoevropskih zernalja nije bio povoljan. One nisu

proizvodile zlato, pa su mogle troiti samo svoje zalihe prikupljene u prethodnirn razdob-Ijima, kad trgovina u tim podrujima jo nije zavravala pasivnom bilansom. Novana osnovica u ranorn srednjem vijeku bio je bizantski zlatni solid i]i njegova treina, triens ili trimesis. Kujui svoj novac, barbarski su kraljevi oponaali te jedinice da bi mogli plaati svoje kupovine na Istoku. Ve tije-korn VII. st. merovinka je drava bila kadra kovati samo srebren novac, presvuen tankim slojem zlata, ali je njegovo emitiranje prestalo u poetku VIII. st., pa je izrazito opadanje daleke trgovine s Istokom u karolinko doba

264

(u usporedbi s prethodnom, merovmkom epohom) bilo rezultat potpunog iscrpljenja zlatnih rezervi i, uslijed toga, opeg pada kupovne moi. Radi oivljavanja trgovine, karolinka je monarhija obnovila kovanje srebrnog novca koji je, kao nia moneta, postojao jo u merovinko doba, ali se bio toliko iskvario da nije imao gotovo nikakve kupovne moi. Karlo Veliki je u dva navrata poveavao koliinu srebra u jednom denariju. Naj-zad se ona uvrstila u iznosu od 2,04 gr. Dvanaest takvih denarija predstav-Ijalo je vrijednost 1 zlatnog solida, koga faktino nije bilo u opticaju (kolao je sarno srebrni denarij i njegovi alikvotni dijelovi, u prvom redu poludenar ili obol). Dvadeset zlatnih solida bilo je jednako jednoj livri koja je kao utezna mjera imala 491 gram. Monetarni sistem jedinica u odnosu 1:12:20, pod nazivima denarij, solid, livra odrao se u Evropi sve do modernih vremena, a u Engleskoj do druge polovice XX. stoljea. Organizacija kovanja novca bila je tipino srednjovjekovna. Karlo Veliki nastojao je monopolizirati kovanje kraljevskoga novca u jednoj jedinoj kov-nici na svorn dvoru. Ali za vrijerne Ludovika Pobonog ve su gotovo svi biskupski gradovi i mnoge rijene luke kovali kraljevske denare, esto sa znatno srnanjenoin koliinom srebra. To je navelo Karla elavoga da 864. donese naredbu o pretapanju sveukupnoga novca u opticaju, pri emu je samo 9 kraljevskih kovnica dobilo pravo da kuju novi tip kraljevskog de-narija. Ali do nove decentralizacije kovanja dolo je i nakon te odredbe. Uzrok tome nije bila velika potreba za novcem nego mogunost zarade spo-mou kvarenja novca u pojedinim kovnicama u korist onoga feudalca koji je kraljevskom koncesijom dobio takvu kovnicu pod svoju kontrolu. U cjelini, karolinko drutvo nije proizvodilo za trite ni za razmjenu dobara nego za potronju samih neposrednih proizvoaa i klase vlasnika osnovnih sredstava za proizvodnju. Zapad nije imao vlastitoga zlata kojim bi mogao plaati znatan uvoz visoke tehnike produkcije iz istonih zemalja, a taj nedostatak kupovnog sredstva nije mogao nadoknaditi proizvodnjom takvih artikala koji bi mogli biti plasirani u zamjenu za proizvode istoka (osim izvoza robova i, donekle, kovina). Zbog toga je trgovina Zapada naglo zamirala. Ovakvo injenino stanje namee pitanje o uzrocima izmjena koje SLL se ostvarile. Njih nesumnjivo treba traiti u sferi ope proizvodnje i drutve-nih odnosa to su se u tom procesu proizvodnje oblikovali. U doba Rimskoga carstva eksploatacija robovske radne snage bila je unosna baza za bogaenje robovlasnike klase. Ona je proizvode sa svojih

imanja ili iz svojih obrtnikih radionica, u kojima su radili robovi, na tritu pretvarala u novac, a cirkulacija novca omoguavala je razmjenu proizvoda raznih oblasti Mediteranskog svijeta i njegove blie ili dalje zemljopisne po-zadine. Vojno-ekonornska kriza III. st. i zatim propast Zapadnorirnskog carstva-u vrtlogu seobe naroda likvidirala je politiki sistem koji je zatiivao ro-bovlasnike drutvene odnose. Ni antika drava za posljednjih stoljea Carstva, a ni njene drave-batinice na Zapadu, nisu bile kadre osigurati robovsku podlogu opeg procesa proizvodnje. Zbog toga su vlasnici osnovnih sredstava za proizvodnju morali pristati na znatne koncesije u korist proizvoaa ako su htjeli da ne izgube svaku mogunost da ive od plodova tuega rada. Umjesto da proizvoaima

265

oduzimaju sveukupni njihov rad ili 1/3 do 2/3 plodova njihova rada (kao to su to uzirnali vlasnici zemljoposjeda od svojih kolona u II. st. n. e. u sjevernoj Africi), oni su irn morali ustupiti znatne komplekse svoje zemlje (prosjeno oko 50/o) i pristati da tu zemlju neposredni proizvoai obrauju T.S. sebe, uz uvjet da vlasniku daju u biti simbolike darove od plodina s toga dijela zemlje, ali da pri tom obrauju i onih drugih 50/o zemlje to ju je vlasnik zadrao za sebe sama. Takav sistem osiguravao je zernljoposjednicima da budu dovoljno opskrbljeni svime to im je trebalo da ive razmjerno dobro, u sigurnosti i bez neimatine. Ali u takvirn novoformiranim odnosima nije bilo produkcije u izobilju ili pretiku nad potrebama neposredne potronje. Zemljoposjednici zbog toga nisu mogli akurnulirati bogatstva i tezaurirati znatnije koliine novca. Zapavi u takvu situaciju, trgovina se odravala u relativnoj snazi sve dok su posjednike klase (na pr. jo u merovinko doba) imale starih zaliha zlata. im su one nestale, naturalizacija privrede oitovala se maksimalno i razot-krila bit novooblikovanoga privrednog i drutvenog stanja. U mijenama koje su se zbile izvrilo se privredno i drutveno osloboenje neposrednih proiz-voaa. Ono je dovelo do toga da je sada daleko preteiti dio proizvoaa radio u osnovi za sebe i nije glavninu svojih plodova rada stavljao na raspo-laganje eksploatatoru. Okolnost to se klasa neposrednih proizvoaa dru-tveno i ekonomski izdigla smanjila je bogatstvo vlasnika sredstava za pro-izvodnju. Ta klasa dobiva u ranofeudalnoj epohi uglavnom onoliko koliko joj je bilo dovoljno da uzdrava sebe, svoju poslugu, svoje vojne druine i dvorjane. Pri tome ona sve ono to dobiva radom neposrednih proizvoaa (na temelju injenice to im je ustupila dio svoje zemlje na obradbu) uglav-nom i potroi, bez znatnijih vikova koje bi bilo mogue baciti na trite i pretvoriti u novac. Na taj nain, radikalna preinaka u drutvenim odnosima u procesu pro-'zvodnje razlog je to se privreda ranoga srednjeg vijeka naturalizirala i to je evropski zapad u osnovi proizvodio ono i onoliko koliko je smjesta, u iz-vornom naturalnom obliku i troio. Zamjena robovlasnikih drutvenih odnosa novim drutvenim poretkom, u. kome je proizvoa bio osobno slobodan, premda ekonomski

zavisan ov-jek, bila je plaena osiromaenjem klase vlasnika zemlje kao osnovnog sred-stva za proizvodnju. Takva emancipacija neposrednih proizvoaa za njih je nesumnjivo znaila privredno i drutveno uzdizanje. Naprotiv, za vlasnike osnovnih sredstava za proizvodnju taj je prinudni pristanak na emancipaciju proizvoaa bio jedina mogunost da posve ne propadnu i izbjegnu opasnost totalne eksproprijacije sredstava za proizvodnju. Zbog toga jc za eksploata-torsku klasu koncesija kojom su polovicu svoje zemlje prepustili na samo-stalnu obradbu stanovnitvu koje nije imalo vlastite zemlje bila veoma po-voljan korak u opoj krizi (antikoga) privatnovlasnikog poretka. Smanjivi svoj neposredni zemljoposjed na svega 50/ii, oni su sauvali svoj poloaj vla-dajue klase i korisnika radne snage. U tome smislu, zemljoposjednici su prelaskom na nove drutveno-ekonomske odnose nali izlaz iz krize robo-vlasnikog poretka. Taj izlaz ostvaren je ne odranjem ili adaptacijom robovlasnikog poretka, nego njegovim naputanjem, ali, za uzvrat, odranjem klasne strukture i klasne eksploatacije, premda u drugom obliku i u mnogo povoljnijim uvjetima za neposredne proizvoae nego to je to bio sistem

266

eksploatacije robova ili kasnoantikih kclona. Ta nova klasna struktura nametnula se kao jedini mogui oblik proizvodnih odnosa na danorn stupnju razvitka proizvodnih snaga. U njenirn okvirima nala je rjeenje i istovrernena, od antikih odnosa nezavisna, potreba evropskih rodovskih drutava van granica nekadanjeg Carstva da napuste svoj rodovski poredak. Na taj nain, prije ili poslije, formula klasnog poretka koji je nadomjestio robo-vlasniku epohu pokazala se ostvarenjem od opega znaenja za cio evropski prostor. Zbog svega navedenoga, formiranje klase zavisnih proizvoaa i uvjeta njihova rada na velikim zernljoposjedima temeljni je faktor u izgradnji feu-dalnog drutva. Sloj neposrednih proizvoaa predstavlja (bez obzira na razne puteve kojim su se pojedini sastavni dijelovi toga sloja izgradili, tj. bez ob-zira na njihovo socijalno-ekonomsko podrijetlo i evoluciju kroz koju su pro-li), u skrajnjern svome razvojnom dometu, jedinstvenu klasu eksploatiranih u feudalnom drutvu. Oni su ekonomski i socijalni temelj feudalnog poretka, a nain njihove proizvodnje na esticama i vlasteoskim rezervatima jc nain kako su se oni u specifinirn uvjetima feudalne drutvene strukture u tom procesu proizvodnje drutveno organizirali. Ali feudalno se drutvo, osim osnovne klase neposrednih proizvoaa, sastojalo i od klase eksploatatora. Drutvena cjelina feudalizma kao porctka do kraja je odreena, uz strukturu proizvoake klase i specifinog naina kako se vri eksploatacija njezina rada, tek osebujnim svojstvima klase koja je, na temelju svoga gospodstvenog poloaja nad neposrednim proizvoaima samu sebe organizirala kao klasu i izgradila svoju dravu kao instrument svoje klasne vladavine nad tim neposrednim proizvoaima. To odreenje utoliko je vanije to feudalizam kao posebna drutvena formacija uope nije dobio svoje ime po nainu eksploatacije radne klase, kao to je to na pr. sluaj s robovlasnikim drutvom, gdje je ve u samom nazivu izraena socijalno-ekonomska bit toga poretka. U feudalizmu je, na-protiv, cijela formacija dobila svoje ime po pravnoj osnovi na kojoj su veliki zemljoposjednici stjecali i posjedovali svoja imanja. Upravo zbog toga je povijesna znanost veoma dugo smatrala da osnovna obiljeja fcudalnog dru-tva treba traiti samo na podruju politikih i dravno-

pravnih odnosa, de-finiranjem pravnih i politikih odrednica same vladajue klase i njezina ustrojstva, a ne odreenjem biti privrednih i drutvenih odnosa u feudalnom drutvu u cjelini. U krajnjoj konsekvenciji, odgovor na pitanje to je feudalizam mogu je tek sjedinjenjem uvida u socijalno-ekonomski poloaj klase neposrednih proizvoaa i uvida u ustrojstvo i sistem vladanja klase feudalaca u drutvu to ga je povijest nazvala po njima. Organizacija klase osnovao sredstvo za proizvodnju u feudalnom drutvu feudalaca bila je zemlja. A ta zemlja bila je vlasnitvo klase velikih zemljoposjednika. Sama ta injenica (da je u biti sva zemlja vlasnitvo vladajue klase) nije nita specifino za feudalni po-redak. Bitan je nain kako ta klasa prisvaja plodove rada neposrednih proizvoaa. Ali, osim toga, vaan je i specifini, feudalni, uvjetni oblik vlasnitva (koji nije istovjetan s vlasnitvom ni u robovlasnikom, ni u kapitalistikom poretku) a i nain unutranje, karakteristine organizacije same klase feu-dalaca.

267

Zemljoposjednika klasa u franakoj dravi, nastala sjedinjenjem galorirnskih veleposjednika s nekadanjom rodovsko-plemenskom i vojnom ari-stokracijom germanskih osvajaa na zajednikoj osnovi podvlaivanja ne-posrednih proizvoaa, pokazala se kao veoma dinamina privredna i dru-tvena snaga, ponesena veoma izraenom glau za zemljom i za politikom vlasti. Dinastija Karolinga, koja zauzima kraljevsko prijestolje 751, bila je naj-bogatiji predstavnik te prodorne i ambiciozne zemljoposjednike aristokra-cije koja vodi upornu borbu za poveanje svojih zemljoposjeda i, s tim u vezi, za ojaanje svoje politike moi. Nakon uspona Karolinga na prijestolje ta gramzljivost nipoto ne jenjava, nego, naprotiv, raste i dalje oitujui svoju tenju za poveanjem imanja na tri naina: 1) podvrgavajui u okvir svoga posjeda slobodne seoske zemlje; 2) preuzimajui sve nove i nove dijelove kraljevske dornene u obliku kraljev-skih nadarbina; 3) vodei meusobnu oruanu borbu u kojoj dolazi do broj-nih pregrupiranja zemljoposjeda i do prelaenja zemlje iz ruku poraenih u ruke pobjednika. Prvi od tih triju naina bio je u biti svoenje neko slobodnih germanskih seljaka, lanova seoskih opina, na razinu zavisnih obraivaa vlasteo-ske zemlje kakvi su bili i batinjeni koloni i servi casati. Drugi nain bio je vezan uz prevladavanje naturalne privrede u franakoj monarhiji, koje je onemoguavalo kraljevsku vlast da brojne javne slube u civilnoj upravi i u vojnim komandnim zvanjima plaa novcem. Umjesto toga sve je vrste slubi trebalo naplaivati u naravi. Nosilac javne vlasti mogao se u tu svrhu posluiti dvama oblicima nagraivanja u naravi: a) osigurati svim vrstama svojih slubenika potpuno uzdravanje u svome vlastitom kuanstvu. U takvorn sluaju slubenik je bio nastanjen u vladarevu domu, dobivao je hranu, odjeu i sva ostala sred-stva nuna za ivot i vrenje slube iz rezervi i prihoda vladareva imanja. Takvi slubenici (fideles) bili su hranjenici (nutrititii) svoga gospodara. Za vrenje slubi imali su zajamen ivot bez ikakvih

materijalnih briga i ak, povrh toga, uljepan raznim darovima i milostima njihova gospodara. Takav sistem bio je mogu samo dok je kraljevski personal bio nevelik .i socijalno jo raziTijerno neizdignut. Ali ve uskoro nakon konsolidacije kraljevske vlasti u merovinkoj se Franakoj broj vojnih i civilnih dunosnika znatno uveao. A i sama skupina funkcionara rneu sobom se diferencirala. Visoke i veoma odgovorne slube nisu mogle biti nagraivane samo namirivanjem njihovih glavnih ivotnih potreba, to je jo i rnoglo zadovoljiti tenje vrilaca sasvim priprostih slubi. S druge strane, kraljevskoj je vlasti bilo vano da u svojoj slubi odri ili da u svojoj dvorskoj okolini zadri najbogatije pripadnike zemljoposjednike aristokracije. A nju nije bilo mogue svrstati u kategoriju nutrititii, niti njihovu vjernost naplaivati takvim sredstvima plaanja. I, najzad, nosioci lokalnih vlasti, koji svoje sjedite nisu mogli imati u kra-Ijevu dvoru, nisu ve i zbog toga razloga mogli biti lanovima kraljeva dvor-skog kuanstva. Zbog svega toga, drava je uvela nov nain plaanja slubi, usluga i posebno vanih podanikih odnosa vjernosti. b) Taj drugi nain bilo je plaanje zemljoposjedima. Usvajajui u biti nain kako je veleposjednik, u nemogunosti da svoju zemlju obrauje robov-skorn ili plaenom radnom snagom, osiguravao obradbu svoga rezervata

268

rtvovavi polovicu svoga zernljoposjeda, pa je tu polovicu dao onima koji nisu imali vlastite zemlje uz uvjet da, osim tih dodijeljenih estica, obrauju i njegov rezervat kraljevska je vlast vojne, upravne i politike slube plaala time to je vriocima tih slubi dodjeljivala esticu kraljevskog zemljoposjeda, pri emu se, dakako, nije zaista radilo o nekom neznatno velikom zemljoposjedu (estici) nego o prostranom imanju. Takvo dodjeljivanje zemlje moglo se vriti na dva naina: 1) Kralj je mogao izdvojiti odreeni opseg zemlje iz kraljevske domene i ustupiti ga obdarenome kao trajni i definitivni posjed u znak nagrade za prole, sadanje ili budue slube i u nadi da e i batinici obdarenoga zau-vijek sauvati svoju zahvalnost darovaocu. Ovakva potpuna darivanja bila su dominantna u doba merovinkih vladara. Ona su postupno dovela do iscrpljenja kraljeva zemljinog fonda i pro-uzrokovala uklanjanje osiromaenih merovinkih kraljeva s vlasti. Takvo darivanje odralo se kao tetan zaostatak iz prolosti jo i u vrijeme Lu-dovika Pobonog, pa je i on, usprkos prigovorima, davao kraljevske zemlje in sempiternam possessionem (u vjeni posjed), opasno osiromaivi kraljevski fisk. Osim nepovoljne posljedice osirornaenja i smanjivanja zaliha kraljevske zemlje, ovaj je sistem nagraivanja imao i tu slabost to su potomci nagra-enoga ako ve ne i on sam, poslije niza godina ili poslije promjene na prijestolju zaboravljali da je poklonjenom zemljom unaprijed kupljena sluba ili vjernost kralju, pa su zemlju koju su posjedovali smatrali naprosto kao svoje apsolutno i bezuvjetno vlasnitvo za koje su smatrali da nikome ne moraju davati nikakvu naknadu. Time je darivanje zemlje izgubilo svoj iskonski smisao. Da bi ipak zadrao takve obdarenike u odnosu vjernosti prema sebi, kralj im je neprekidno morao davati nove znakove svoje panje. Time je kraljevska vlast bila osuivana da sebe slabi a neprekidno jaa svoje podanike i time hrani njihovu nezavisnost u odnosu prema kralju.

2) Drugi nain nagraivanja zemljoposjedima elio je izbjei nepovoljne posljedice koje su se nedvojbeno oitovale propadanjem merovinke dina-stije. Urnjesto vjenoga dara, zemlja se mogla dodijeliti privremeno, za due ili krae vrijeme, dok traje sluba ili vjernost kralju. Nekoliko takvih dodje-Ijivanja zemlje zabiljeeno je ve u vrijeme Merovinga, ali ono postaje veoma esto i ak dominantno poevi od Pipina Maloga. U izvorirna se takva dari-vanja nazivaju beneficium ili precaria. To je u naelu bilo samo ustupanje zemlje na privremeno uivanje. Darivalac je ostajao vlasnik ustupljene zemlje a obdareni je samo njezin privremeni, uvjetni uitnik. Po isteku ili prestanku dogovorenih uvjeta darovatelj je ustupljenu zemlju mogao ponovo preuzeti i vratiti je u sastav svoga zemljoposjeda ili je predati nekom drugome za iste ili drukije usluge. Ali uza sve pretpostavljene prednosti ovoga drugog sistema, veoma su se brzo pokazale njegove mane: Privremeni uivalac u pretpostavci da e po zavretku slube morati da vrati zemljoposjed nije uvao ni zgrade, ni ume, ni stoku, ni inventar na zemljoposjedu, nije se brinuo za odranje plodnosti, za krenja i melio-racije gospodarstva, nego je nastojao da u razdoblju svoga prava izbije iz imanja to vie neposrednih koristi ne marei za trajne tete.

269

Obavezu vraanja zemlje u kraljevski zemljini fond po zavretku slube nastojalo se izigrati svim moguim sredstvima. Budui da je katastarska evidencija bila veoma nerazvijena, moglo se lanim svjedoenjem, krivotvo-renjem dokumenata pa ak i nasilnim otporom uspjeno osujeivati vraanje zemlje, odnosno ostvarivati njezino ukljuenje u vlastite nasljedne posjede. S obzirom na to da je kraljevska vlast imala veoma mnogo obdarenika (ili trajno poklonjenom zemljom ili beneficijima), mo monarhije ovisila je praktiki o realnom vrenju slubi tih korisnika kraljevskih darova. Svaka povreda njihovih interesa mogla ih je navesti da uskrate vrenje tih slubi i da kraljevsku vlast dovedu u poloaj bespomonosti. Pretjerana strogost prema obdarenicima predstavljala je u svakom trenutku opasnost njihova spontanog i solidarnog otpora. Zbog toga je kraljevska vlast umjesto nepo-kolebljivosti u obrani svojih interesa i prava vie morala paziti da i opet sve novim i novim koncesijama zadri vjernost obdarenih podanika. Tako je i ovaj drugi oblik nagraivanja zemljoposjedima u praksi vodio (prernda manje naglo) neprekidnorn jaanju ekonomske i politike moi ve-likaa a u isto vrijeme i jaanju njihove nezavisnosti, urnjesto da osigura njihovu vjernost kralju, kako je to bilo u pretpostavci same institucije dari-vanja zemlje kao nagrade za vrenje raznih slubi kralju. Jedini nain kako se kraljevska vlast mogla suprotstavljati tome procesu jaanja velikaa bilo je nastojanje da se usporedo s ustupanjem kraljevske zemlje zaslunim Ijudima i kraljevskim slubenicima neprekidno jaa fond kraljevskih zemljoposjeda i time odrava ravnotea snaga. To poveavanje kraljevskog zemljoposjeda bilo je mogue na dva naina: a) da kraljevska vlast povremeno oduzima crkvenim ustanovama (biskupi-

jarna i bogatim opatijama) dijelove njihovih golemih imanja koja su nastala tijekom stoljea darivanjem od strane kraljeva, svjetovnih velikaa ili pak ukljuivanjem rnalih slobodnih zemljoposjeda u sastav crkvenih imanja. Ta-kva oduzimanja vrili su i Karlo Martelo, i Pipin Mali, i Karlo Veliki. Ali od vremena Ludovika Pobonog ona su prestala; b) putem osvajakih ratova kakve su vodila sva tri vladara. Ali i takva osvajanja, koja su omoguavala i namirenje mnogih pohlepa meu kraljevskirn slubenicima, i znatno uve-anje kraljevskog zemljinog fonda, prestala su u vrijeme Ludovika Pobo-nog. Ona su i nuno morala prestati na granicama osvajake i administrativne moi takvog dravnog organizma kao to je to bila ranosrednjovjekovna mo-narhija. U takvim okolnostima faktine bezizlaznosti do koje je sam po sebi vodio prosti odnos izmeu darivatelja i obdarenoga, pristupilo se unoenju novih elemenata vezanosti i uzajamne vjernosti tih dvaju faktora u krilu vladalake klase feudalaca. Sistemom vazaliteta i komendacije, kao i uz pomo zakletve na vjernost pokualo se vezati obdarenoga uz darovatelja i, s druge strane, obvezati darovatelja da preuzme funkciju patrona ili seniora nad njegovim vazalom i uivaocem beneficija. Tim sistemom izgraena je unutranja struktura klase feudalaca. Onase u katovima vazalske odanosti i vjernosti organizirala u obliku feudalne pira-rnide, pri emu je vazalskom zakletvom zajamena osobna povezanost bila udruena i s ekonomskim faktororn istovremenog darivanja odnosno dobi-vanja beneficijalnog zemljinog posjeda.

270

Karolinki Institucija srednjovjekovnog vazaliteta nastala je (bitno izmivazalitet jenivi svoju sadrinu i svoju drutvenu funkciju) polazei od nekih oblika osobnih i posjedovnih odnosa u rimskome pravu, a i u drutvenim odnosima kod Germana. U posljednjim stoljeima Rimskog carstva, posebice od IV. st. dalje, veorna se rasprostranila poznata antika institucija klijentele. Mnogi mali zemljoposjednici ili ak cijele seoske opine, pritisnute ekonomskim teko-ama, dugovima ili zahtjevima dravnoga poreskog aparata, stavljale su se pod zatitu velikih zemljoposjednika koji su vrili visoke municipalne ili dravne slube. Takvo traenje zatite nije bilo potrebno samo zemljorad-nikorn stanovnitvu, slobodnom po svoin socijalnom statusu ali bespomo-nom prema ekonornski jaima. 1 n-inogi drugi, imuni Ijudi traili su patronat jo monijih ili ak samoga cara da bi sebi pribavili veu sigurno.st i bolje perspektive u drutvenoj karijeri. Pri torne je ugled tienika bio utoliko vei koliko je rnoniji bio njihov patron. Najvie garancija donosio je patro nat samoga cara. Njegovi tienici zvali su se comites ili suscepti, a imali su pravo nositi poseban prsten s carskim likom u znak najvie zatite. Stupanje u odnos tienika ili klijenta oznaavalo se nazivom komendi-rati se. Pri tome su zatitnik i tienik jedan drugome zadavali vjeru (fides). Zatitnik se obvezivao da e svoga tienika braniti od svih opasnosti: ako se radilo o seljaku, da e ga braniti od vjerovnika, od poreskog pritiska, od napadaja susjeda, a ako se radilo o pripadniku viih drutvenih slojeva, da e mu pomoi da dobije unosne javne slube ili drutvene asti, a u oba sluaja da e tienika braniti pred sudom. Takav

odnos nazivao se patroci-nium, tutela, tuitio ili defensio. Zauzvrat tome, tienik se obvezivao da e svoga patrona potivati i sluati. Ovako definirana komendacija bila je potpuno privatni sporazum, i to redovito privremenog karaktera, rijetko kada doivotan a nikada obavezan za potomke jedne ili druge strane. Posebice je vano da tienikove obaveze nikad nisu bile vojnog karaktera. Postupno, tijekom IV. i V. stoljea, cijelo je rirnsko drutvo bilo proeto vezama komendacije. Premda te veze nisu irnale pravne sankcije ni zakonsku ulogu u javnom ivotu, one su ipak upravljale svim personalnim odnosima u javnim slubama Rimskoga carstva. U isto vrijeme kad se u punoj mjeri razvila rimska komendacija, javljaju se u kasnoantikim imovno-pravnim odnosima i pojmovi beneficium i pre-carium. Beneficium je u antici bio potpuno besplatno darivanje koje nije bilo prouzrokovano nikakvorn dunou donatora da uini dar, a nije ni obdare-nika obvezivalo ni na kakve dunosti prema darovatelju. Ono je zapravo bilo nain kako se prigodom davanja zemlje u zakup ili kod prodaje zemlje sa-krivalo pred dravom prave uvjete zakupa ili prodaje koje zakon ne bi do-pustio. Na jednak nain su se i druga ugovorna poslovanja (na pr. posudba novca ili ugovori o nadniarskom radu) sakrivala iza maske uinjenoga do-broinstva (beneficija). Najee je davanje beneficija faktino sadravalo ugovor o prekariju. Takav prekarij bio je ustupanje zemlje nekoga monijega slabijemu od sebe, i to na temelju izriite molbe slabijega, na privremeno uivanje, bez ustupa-nja potpune vlasnosti. Takav nain fiktivno potpuno besplatne dareljivosti zapravo je maskirao skrajnje gramzljive ugovore na tctu obdarenih. Pod okriljem prekarija vlasnik je zadravao pravo da zakupca otjera sa zemlje

271

kad god to zaeli ili mu je za pozajmljeni novac nametao obavezu da obrauje dio njegove zemlje uz najtee uvjete. Prekarij je pokrivao i golo prisiIjavanje nezatienih slobodnih seljaka da predaju svoju zemlju u veleposjednikovo vlasnitvo i da ga opet prime na obradu uz obavezu da daju obroke i rad gospodaru zemlje. Donekle slinih institucija kao to su kod Rimljana bili patronat, komendacija, beneficij i prekarij bilo je i kod Germana u V. st. To napose vri-jedi za ustanovu vojne druine (trustis). Pri tome su skupine slobodnih rat-nika dobrovoljno stupale u vojnu slubu nekoga istaknutog ratnog voe, ob-vezivale se na vjernost i stjecale pravo na odreeni dio ratnog plijena i za-robljenika. Takva germanska klijentela bila je, meutim, za razliku od rimske, izriito i iskljuivo vojnog karaktera. Pretfeudalno i rano feudalno doba zateklo je na podruju nekadanjeg Zapadnorimskog carstva i Stare Gerrnanije te batinjene institucije robovla-snikog odnosno rodovskog drutva pa ih je iskoristilo za svoje specifine privredne i drutvene potrebe, izmijenivi njihovu funkciju u svrhu izgradnje odnosa koji vie nisu bili ni robovlasniki ni rodovski, nego drutveni odnosi feudalizma u epohi njegova nastajanja. Posebno je u Galiji politiki uzburkano doba merovinke epohe, stvorivi atmosferu ope nesigurnosti, ostvarilo pogodne uvjete za daljnji razvi-tak tienikih odnosa. Budui da je dravna vlast postajala sve manje efi-kasna, mnogi su slabi i ugroeni traili privatnu zatitu monih.

A i ovi su eljeli da imaju to vie podanika koji e njima osobno biti odani i koji e, kao uzvrat za zatitu, postati ratnici njihove privatne vojske. Tako se stvarao posebni sloj slobodnih Ijudi koje izvori nazivaju ingenui in obsequio, to jest slobodni Ijudi u slubi (nekoga drugog slobodnog ovjeka). Najvei ugled imali su takvi slobodni Ijudi u kraljevoj vojnoj slubi (antrustiones, od trustis). Ali i kralj i bogati zemljoposjednici irnali su u svo-joj slubi i druge, manje ugledne slobodne Ijude koji su vrili razne dunosti niega ranga. Za njih se poevi od prvih decenija VIII. st. (umjesto starijih naziva gasindus ili puer = djeak, momak) sve ee upotrebljava naziv vas-sus, nastao od keltske rijei gwas, koja je takoer znaila momak, slubenik, i koja je uskoro dobila konani oblik vassalus. Samo stupanje slobodna ovjeka u neiju slubu zadralo je kasnoantiki naziv komendacija, ali je patronova zatita koju je vazal time stekao dobila germanski naziv u latiniziranom obliku: mundium ili mundeburdis. Takva komendacija vrila se na svim razinama franakog drutva. 0 okolnostima i uvjetima pod kojima se komendacija ostvarivala sauvalo se vie kancelarijskih formulara (nalik na Brevium exempla) koji su sluili kao uzorak za sklapanje ugovora o komendaciji. Jedan veoma izrazit primje-rak obrasca iz zbirke takvih formulara, nastale u 2. etvrtini VIII. st. u gradu Toursu, opisuje stupanje potpuno osiromaena slobodna ovjeka u slubu nekoga veorna monog seniora ovako: Uzvienom gospodinu tom i tom, ja taj i taj. Budui da je svima poznato da nemam ime da se hranim i odijevam, zamolio sam vau dobrotvomost a vaa volja mi je to dopustila da se mogu predati u vau zatitu ili kornendirati se; a to sam i uinio, i to na taj nain da me vi morate poma-gati i tititi kako hranom tako i odjeom u skladu s time kako vam budem mogao sluiti ili kako to budem zavreivao. 1 dokle god budem iv morat u vam sluiti i potivati vas na nain slobodna ovjeka, i dokle god budem iv

272

Obredi pri stupanju u vazalski odnos. Crte neu se moi oteti vaoj vlasti ili titnitvu; ali, za uzvrat, morat u do kraja svoga ivota ostati pod vaom moi ili zatitom. Iz toga slijedi, ako se jedan od nas ushtjedne istrgnuti ispod ovog ugovora, morat e svome suugovarau platiti toliko i toliko solida, a sarn ugovor ostat e i dalje na snazi. Zbog toga je bilo prikladno da budu napisane dvije povelje istoga sadraja kao potvrda ovoga; a to je i uinjeno. Cio taj ugovorni formular saopava uvjete sporazuma o komendaciji i sankcije za sluaj prekraja. Opis samoga obreda komendacije prikazuje tzv. Marculfov formular iz prve polovice VII. st. On se sastojao od polaganja zakletve vjemosti zatitniku, i to tako da je tienik kleei stavljao sklop-Ijene ruke u ruke svoga seniora izgovarajui pri tome rijei obaveze. U poloaj tienika nisu stupali samo Ijudi neimuni ili na skromnome

poloaju u drutvu. Mnogi bogati zemljoposjednici komendirali su se pod zatitu veoma monih velikaa na raznim visokim funkcijama u dravi i na dvoru, a ovi su opet traili i dobivali zatitnitvo samoga kralja. Tako se stvarala piramida vazaliteta, poevi od drutveno i ekonomski najneznatnijih slojeva slobodnih Ijudi sve do kraljevskog prijestolja. Ta vrsta osobne veze, uvjetovana zatitom s jedne strane a poslunou, potovanjem i slubom s druge strane povezuje se ve u merovinko doba sa sistemom davanja beneficija. Navedeni formular iz Toursa pokazuje na sluaju potpuno osiromaena slobodnog ovjeka da je vazal raunao na potpuno materijalno osiguranje. Isprva, i to posebice u sluajevima kad je vazal bio na najniem stupnju u Ijestvici drutvenih poloaja, moglo se to uzdravanje ostvarivati ukljuenjem vazala u neposredno seniorovo kuanstvo. Ali uskoro se za veinu sluajeva pokazalo kao najpraktinije da vazal dobije zemljoposjed koji e osiguravati njegovo uzdravanje. Takva darivanja zemlje merovinki izvori nazivaju bene-ficium, dakle istoni rijei kakva se upotrebljavala u antici, ali je ona sada imala posve drukiji socijalnoekonomski sadraj. Takav merovinki bene-ficij davao se u potpuno vlasnitvo i nije bio uvjetovan nekorn preciziranom vazalskom slubom, nego je samo bio poseban oblik uzdravanja vazala na koje se senior obvezivao ugovororn o komendaciji. U vrijeme karolinkih majordoma stupanje u vazalski odnos komendaci-jom i davanje beneficijalnog zemljoposjeda poinje se izrazito povezivati s militarizacijom vazalskog odnosa. Mnoge unutranje borbe, ratovi protiv tenji za osamostaljivanjem rubnih oblasti drave i otpor stranim napada-ima poveavali su znaenje ratnitva. Ali u isto vrijeme mijenjala se i ratna tehnika. Dominantnu ulogu dobivala je teko naoruana konjica. Ratnik je usto morao biti trajno uvjeban i slobodan da esto i dugo bude odsutan iz svoga boravita i angairan u gotovo neprekidnim vojnim pohodima i bit17 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka 273

kama. Postajalo je sve nunijim da ratnici budu poseban stale, dovoljno imuan da bi mogao imati propisanu ratnu opremu i nevezan uz bilo kakvu drugu profesiju. Karolinki vladari sjedinili su stupanje u titnitvo na temelju komendacije i vazalske zakletve s obaveznim davanjem beneficijalnog zemljoposjeda za koji je vazal bio duan postati profesionalnim ratnikom. Ve u drugoj polovici IX. st. sinonim za pojam vazala je miles (vojnik) to dokazuje da je veina vazala vrila vojnu slubu, a da bi mogli biti potpuno slobodni za ratniki ivot, dobivali su zemlju i s nje prihode od rada nepo-srednih proizvoaa. Zemljini je dar (beneficij) bio zamjena za nekadanju neposrednu opskrbu vazala u seniorovu kuanstvu, a prvotno potpuno osobna i privatno-pravna veza izmeu komendiranog vazala i njegova zatit-nika (seniora) pretvorila se u osnovicu za strukturiranje profesionalnog rat-nikog stalea koji je bio oslonac a uskoro zatim i nosilac vlasti i vladanja. Na taj nain, od prve polovice IX. stoljea postoje ve sva tri potpuno izraena i meu sobom sjedinjena elementa karolinkog vazaliteta: 1) doivotna obaveza vjernosti vazala senioru; 2) doivotna obaveza vazala da (pr-venstveno) vri vojniku slubu svome senioru; 3) obaveza seniora da svome vazalu dade doivotni beneficij u obliku zemljoposjeda koji e mu sluiti kao ekonornski temelj za nesmetano vrenje preuzete slube.

Ali u povijesnom procesu sjedinjavanja tih triju obiljeja karolinkog va-zaliteta izvrilo se znaajno premjetanje leita vazalskih dunosti. Vaza-lova obaveza da slui (prvenstveno kao vojnik) svome senioru, i to zbog toga to je primio seniorovu zatitu i pri tom mu se zakleo na osobnu vjernost i slubu (pa je zato da bi tu slubu mogao vriti dobio uzdravanje u obliku zemljoposjeda) premjeta se s vazalove linosti na vazalski zemljini bene-ficij i vezuje se s njirne. Jednako onako kao to je u drutvenoj (ekonom-skoj) bazi prvobitna dabinska i radna obaveza neposrednoga obraivaa prema vlasniku zernlje prela s obraivaeve osobe na zemljinu esticu koju je dobio da je obrauje tako sada i vazalska obaveza vojne slube prelazi s vazalove osobe na vazalovu beneficijalnu zemlju i ostaje vezana uz nju. Odsad vie nema beneficija bez vazalske slube, kao to nema ni vazalskog odnosa bez davanja beneficija. Svatko tko dobiva beneficijalnu zemlju nuno stupa u vazalski odnos i s njime na sebe prima vazalske obaveze. Dobivanje beneficija nuno namee vazalske dunosti jer su one sada vezane uz samo beneficijalno zemljite. Zbog toga se sada i obred stupanja u vazalski odnos dopunja jo i treim elementom, osim zakletve vjernosti i dobivanja seniorove zatite, to jest simbolikom investiturom (dodjeljivanjem) zemljoposjeda koji se vazalu daje kao beneficij. Zemljoposjed to ga je vazal dobivao mogao je biti razliito velik, u skladu s razliitom vanou slube to ju je vazal vrio. Za najvie kraljev-ske slubenike beneficij je obuhvaao znatna prostranstva, esto razmjetena u razliitim predjelima franakog kraljevstva. Kad se radilo o vazalima sred-njega ranga, beneficij je obuhvaao vie susjednih villa, pri emu se, dakako, svaka villa sastojala od rezervatskog irnanja i estica zavisnih obraivaa. Sa-svim mali vazali dobivali su kadto samo fragmente jedne villae, na primjer svega nekoliko estica na kojima su ivjeli zavisni obraivai i uz to razmje-ran dio rezervata, pa su takav posjed onda oblikovali kao samostalno malo imanje. Na poetku IX. st. smatralo se da je dvanaestak mansusa s odgova-rajuim rezervatom dovoljan zemljoposjed za vazala koji je duan s potpu-

274

nom ratnom spremom i konjem sluiti u kraljevskoj vojsci kao teko naoru-an konjanik. Vii vazali dobivali su posjed i od tridesetak mansusa, to je, zajedno s rezervatom, predstavljalo imanje od oko 500 ha (ili 850 900 ju-tara) zemlje. Bilo je, dakako, i beneficija koji su ak tri, etiri ili pet pa i vie puta nadmaivali ovaj znatni zemljoposjed. Ovako dobiveni zemljoposjedi bili su uvjetni upravo zbog toga to su bili naplata za vazalovu doivotnu vjernost i slubu. Smru vazala ili seniora vazalski se odnos prekidao, pa se i pravo na beneficij gasilo, i on se vraao u neposredni posjed seniora ili njegovih batinika. Vazalovo pravo na beneficij ponitavalo se i neizvravanjem vazalskih obaveza, pa ga je senior u takvom sluaju imao pravo oduzeti. Sveukupni sistem izgradnje privatnopravnih vazalsko-beneficijalnih od-nosa, vezanih uz vojnu obavezu vazala prema senioru i uz primanje bene-ficija kao zemljoposjeda koji ostaje na uivanju vazalu sve dok traje nje-gova sluba (a to je u naelu znailo doivotno) utjecao je i na javnopravne odnose na podruju nagraivanja dravnih slubenika. Prvobitno, kraljevska je vlast nagraivala svoje dravne funkcionare

ze-mljoposjedima davanima u trajno vlasnitvo. Ali kako je time kraljevski i dravni zemljini fond naglo iezavao, oitovala se sklonost da se, po uzo-ru na vrenje dunosti koje su proizlazile iz vazalskih obaveza prema kralju, takoder i javnopravne funkcije u aparatu vlasti asimilacijom poistovjeuju s obiajima koji su se izgradili generalizacijom komendacije, vazaliteta i be-neficija. Tako se i javnopravne dravne slube poinju tretirati kao da su i one obaveze vazalsko-beneficijalnog karaktera. Time vazalsko-beneficijalni sistem osvaja i sve javne slube, pa se od svakog javnog slubenika poinje traiti vazalska zakletva. Usporedo s tim proirenjern prvobitno privatno-pravnog tienikozatit-nikog odnosa izmeu vazala i njegova seniora na sve oblike sluenja kralju i dravnoj vlasti, i svi su drugi, nii pripadnici vladajue klase zemljoposjed-nika izgraivali svoje klijentske odnose po istome modelu komendacije, va-zaliteta i beneficijalnog davanja zemlje za vojnike i druge slube vazala. Na taj je nain cijela karolinka vladajua klasa bila proeta vazalskobeneficijalnim odnosima. U tome smislu moe se poloaj bilo kojega pripadnika zemljoposjednike klase u karolinkom drutvu definirati istim os-novnim i opim obiljejirna, bez obzira radi li se o kralju, velikau ili o zem-Ijoposjedniku niega ranga. Taj opi poloaj posjednika zemlje u drutvenoj strukturi feudalizma moe reprezentirati shematizirana slika posjedovnih odnosa samoga kralja. Sveukupni kraljev zemljoposjed sastojao se, s jedne strane, od imanja to ih je kralj sauvao kao neposredni posjed kraljevskoga fiska. Drugi dio svo-jih zernljoposjeda kralj je razdavao kao beneficij svojim vazalima, uz uvjet da mu vre razne slube, u prvom redu vojniku. Kralj je bio zakonski vla-snik obaju tih dijelova, i onoga to je ostao u neposrednom vlasnitvu kralja, kao i onoga to je razdavan u obliku beneficija. Ovaj razdavani dio kraljev-skih posjeda dre u svojim rukama kraljevi vazali kao privremeni, uvjetni posjed, vezan uz vrenje slube (servicija) Ovakva raspodjela sveukupnoga kraljevskog zemljoposjeda na dva dijela (onaj sauvani u neposrednom vla-snitvu kralja i onaj razdijeljeni u beneficije) ponavlja se i na niim razinama karolinkog drutva. Beneficij to ga je neki velika dobio od kralja sastoji

275

se takoer od dva osnovna dijela: od jednoga dijela to ga je velika zadr-ao za svoje neposredno iskoritavanje i od drugoga koji je taj velika podi-jelio kao beneficij svojim vazalima, uz uvjet da mu na temelju komendacije i vazalske zakletve vre ugovorene slube, u prvome redu kao ratnici privatne vojske. Na jo nioj razini, pojedini vazali toga velikaa zadrali su za svoje neposredno iskoritavanje sarno jedan dio svoga beneficija, a drugi su razda-vali kao male beneficije svojim vazalima, uz uobiajene vazalske obaveze, i tako dalje, sve do najniih vazala iji je beneficij bio tako malen da je bio jedva dovoljan da poslui kao materijalna osnova za vrenje njegove vazalske obaveze prema senioru. Takva raspodjela zemljoposjeda na dva osnovna dijela, na neposredni posjed i na parcelirani dio, preputen vazalima, proimala je cijelu zemljoposjedniku klasu drutva i pretvorila je u niz slojeva koji se izdiu jedan nad drugim, uvijek u sve uem opsegu, sve do kralja, koji stoji na vrhu

zem-Ijoposjednike piramide. Ali i onaj najnii vazal, koji je imao jedva dovoljno velik posjed za svoje uzdravanje dijelio je svoje irnanje na dva dijela: na svoj vlasteoski rezervat i na estice koje, na ovoj razini, nisu davane jo sitnijem vazalu, nego nepo-srednom proizvoau, koji vie nije lan zemljoposjednike klase, nego lan radne klase neposrednih proizvoaa, obaveznih prema vlasniku estice ne na vojnu slubu, nego na davanja dabina u obrocima od uroda i u radu. Cio jednoliki raspored diobe vazalsko-beneficijalne zemlje, od najmo-nijih klijenata kraljevske milosti do najmanjih vazala na Ijestvici, uvijek po istome kljuu, na dio koji je ostao u neposrednom posjedu beneficijara i na onaj drugi koji je preputen vazalima, u biti kopira i u bezbroj pojedinanih sluajeva zapravo ponavlja onu temeljnu raspodjelu zemljoposjeda izmeu vlastelina i neposrednih obraivaa zemljinih estica jednoga vlasteoskog irnanja. Jednako onako kao to je posjednik jednoga osnovnog imanja (villae) razdijelio svoje imanje na dva dijela: na vlasteoski rezervat i na estice koje je ustupio Ijudima bez vlastitog zemljoposjeda, uz uvjet da mu daju slubu (servicij), to jest da svojom radnom snagom obrade i njegov vlasteoski rezer-vat, jednako je tako, na vioj razini hijerarhiziranoga drutva, veliki zem-Ijoposjednik, budui da svoju privatnu vojsku i druge slubenike nije mogao plaati novcem, te slube nagraivao ustupanjem dijela svoga zemljoposjeda rasparceliravi ga na pojedine beneficije. Prvi dio svoga zemljoposjeda zadr-ao je za sebe (davi ga upola na obradbu u obliku zavisnih estica, da bi mu ti zavisni draoci estica obradili rezervat), dok je onaj drugi razdavao svojim vazalima kao nagradu za slube koje su u njegovu korist vrili (za vojniku i druge slube viega, nemanuelnoga ranga). Iz toga slijedi da je na svim razinama feudalnog drutva problem angairanja slubenika i njihova nagraivanja rijeen po onom istom naelu koje je, u drutvenoj bazi, bilo pronaeno kao zamjena za nekadanje robovla-snike odnose na imanjima kasnoantikih veleposjednika. Model novog po-retka u neposrednom procesu proizvodnje postao je faktino obrascem i za strukturiranje cijele vladalake, vlasnike klase feudalaca. Taj privredni sistem, koji je bit feudalnog tipa klasne eksploatacije, izgradio se najprije u bazi drutva, tj. u proizvodnim odnosima, ve u prvim stoljeima srednjega vijeka, a zatim se, kao sistem nagraivanja usluga niih prema viima, proirio i na samu vladajuu klasu zemljoposjednika dose-gavi te drutvene slojeve postupno, od VII. st., tijekom VIII. i IX. stoljea.

276

Na tim razinama taj se sistem izgradio kao vazalsko-beneficijalni sistem, pri emu je dralac nekog beneficija svoj beneficijalni zemljoposjed dijelio na dva dijela: jedan je zadravao sebi (i polovio ga na svoj rezervat i obrai-vake estice) a drugi je raspodijelio kao beneficije niega ranga i time na-platio usluge koje su mu, na planu vojnih slubi i drugih zadataka, namirivali njegovi vazali. Na taj nain pravno i politiko ustrojstvo klase vlastodraca u feudalnom poretku nije samostalan, odvojeno nikao sistem osobnih odnosa meu razli-itim katovima vladalake klase srednjovjekovnog drutva, niti su ti osobni, ugovomi odnosi meu feudalcima najvanija odrednica za drutveno ustroj-stvo u cjelini, iako su veoma vidni kao

njegova spoljanost. Oni su samo re-fleks i prilagodba temeljne drutvene relacije, uznesene s drutvene podnice na najviu razinu drutva. S te pozicije oni su impresionirali stoljea histo-riografije (sve do danas) i neopravdano imponirali kao presudna i mjerodav-na oznaka feudalizma, zasjenjujui skriveniju, no bitnu sadrinu srednjovje-kovnog drutvenog poretka, koji se raa pronalaskom nove formule za kla-snu eksploataciju nakon naputanja robovlasnikog odnosno rodovskog ure-enja te zatim postaje odreujuim svojstvom srednjovjekovne stvarnosti. No oni oblici vazalsko-beneficijalnih odnosa koji su se izgradili do sredine IX. st. nisu jo bili konani oblik drutvene strukture feudalizma, kao to ni organizacija eksploatiranja neposrednih proizvoaa nije do toga vremena jo uvijek postigla svoje do kraja izgraene oblike. Evolucija feu-dalnih odnosa nastavila se i u iduim stoljeima, pa je u Zapadnoj Evropi svoj vrhunac dosegla u razdoblju od X. do XII. stoljea. Prijelaz prerna razdoblju potpune izgraenosti feudalne drutvene struk-ture ini tendencija da se vazalski beneficiji pretvore od doivotnoga uit-nikog prava na beneficijalni zemljoposjed u nasljedno posjedovanje bene-ficija. U praksi se ta tenja ostvarivala tako da je senior prigodom smrti svoga vazala posredstvom novoga obreda komendacije i vazalske zakletve vjernosti prirnao za svoga vazala sina umrlog vazala i preputao mu isti be-neficij. Time se via facti uvodila nasljednost beneficija. U IX. st. ona jo nije pravno svojstvo beneficijalnog posjedovanja zemlje nego samo uobia-jena praksa koja strogim odravanjem nove komendacije i nove zakletve vjemosti, jednako prilikom smrti seniora kao i prilikom smrti vazala, mani-festira daljnji opstanak naela o povratnosti beneficija u vlast seniora. Ovakvim razvitkom karolinko je doba izgradilo tri bitno vana obiljeja u razvitku feudalnog drutvenog ustrojstva: 1) vazalskobeneficijalni odnosi postali su toliko openita i neizbjeiva pojava, da je Karlo elavi svojim ka-pitularom iz 847. donio ak zakonski propis po kome svaki slobodan ovjek treba da ima svoga seniora, bilo samoga kralja ili nekoga drugog od monih predstavnika feudalnog drutva; 2) veza izmeu vazalske podvrgnutosti se-nioru i davanja beneficija pretvorila se u jedinstvo vazalskog servicija i prava na dobivanje beneficija koji vazalu ostaje doivotno (tj. dokle god traje vazalova u biti vojnika obaveza; 3) beneficij je, zajedno s vazalskim poda-nitvom, praktiki ve osigurao svoj nasljedni karakter. Tim dostignuima otpoela je zavrna faza dugotrajnog i postupnog kon-stituiranja feudalnog drutva na evropskom Zapadu. Njegovi konani oblici rezultat su povijesnih okolnosti koje su se izgradile poslije raspada karolin-kog carstva krajem IX. stoljea.

277

Karolinska crkvd S. Germigny-des-Pres. Poloaj sveenstva Sveenstvo, u prvom redu biskupi i opatije, imali su u feudalnorn drutvu u cijelosti goleme posjede koje ni brojne sekularizacije u vrijeme Karolinga nisu bitno otetile jer su ih novi darovi vjernika znatnim dijelom uskoro nadoknadili. Ipak, pod pritiskom prigovora zbog oduzimanja crkvene zemlje, Karolinzi su kao nadoknadu za izvrene sekularizacije ozakonili plaanje crkvene desetine. Ta je dabina teretila sve proizvoae, a bila je namijenjena odra-vanju upskog sveenstva jer je ono posjedovalo premale zemljoposjede. Ali uskoro se uvelo da je etvrtinu desetinske dabine sveenstvo moralo ustu-piti biskupu. Prema crkvenim propisima, biskupe je moralo birati sveenstvo njihove dijeceze. U praksi, meutim, biskupe su imenovali vladari iz kruga svoga dvor-janstva ili izrneu mlaih sinova visoke zemljoposjednike aristokracije. Na elu samostana ta je drutvena pripadnost poglavara dolazila do izraaja jo vie. Poevi od epohe Pipina Maloga stvorena je ustanova lajikih opata.

278

To su bili pripadnici najviih slojeva svjetovnih velikaa koji su dobivali nominalnu upravu nad samostanima a da nisu bili obavezni stupiti u samostanski red. Neposrednu upravu preputali su redovnikom prioru, a oni su samo ubirali goleme prihode. Po svojim drutvenim odnosima, crkveni su se poglavari ukljuili u opi drutveni sistem jednako kao i lajici. Oni su veinom bili kraljevi vazali pa su polagali jednaku zakletvu svome senioru kao i svjetovni vazali. S druge strane, i ti su crkveni dostojanstvenici imali svoje vazale, vezane jednakim obavezama kakve su teretile vazale svjetovnih seniora. U pogledu odnosa crkvenih zemljoposjednika prema neposrednim proiz-voaima, sistern eksploatacije zavisnoga rada bio je jednak kao i na ima-njima svjetovnjaka. Ipak, osobitost crkvenih zemljoposjeda sastojala se u tome to je ve od poetka VIII. st. veina biskupijskih i opatijskih zemalja bila zatiena imunitetom. Po svom podrijetlu, imunitet je bio kasnoantika poreska institucija kojom su golema carska imanja bila osloboena dravnih poreza (pa tako ni koloni na dravnoj zemlji nisu plaali glavarinu). To poresko izuzee preuzeli su i rnerovinki vladari batinivi dravne posjede na podruju Galije. Tome su oni dodali i sudsko izuzee, pa stanov-nicima kraljevske zemlje nisu sudili redovni javni sudovi, nego su sudska prava nad njima imali upravnici pojedinih imanja. Ta poreska i sudska izuzetost vezala se uza zemlju i ostala vezana uz nju i onda kad je otuenjem kraljevska zemlja prela u ruke novoga vlasnika, crkvenoga ili svjetovnog stalea. Darivanjem kraljevskih zemljita crkvi nastajala je nejednakost izmeu crkvenih imanja dobivenih iz fonda kraljevske zemlje (koja je imala poresko i sudsko izuzee) i crkvenih imanja drugoga podrijetla. Udovoljavajui elja-ma crkvenih dostojanstvenika, vladari su poresko i sudsko izuzee protezali na sva crkvena imanja, bez razlike na podrijetlo, a usto su dodavali i izuzee od upravne vlasti dravnih slubenika. Takvo totalno izuzee naziva se imu-

Tlocrt crkve S. Germigny-desPres.

279

nitet. Na podruje zatieno imunitetorn nikakvi dravni slubenici, ni sudski, ni upravni, ni poreski nisu imali pravo p'ristupa, a sve je te funkcije vrio posjednik irnunitetnog imanja, naelno u ime kralja. U svojoj daljnjoj iz-gradnji, karolinki imunitet je obuhvatio i vojne obaveze, pa je na imunitet-nom podruju i mobilizaciju za kraljevski opi vojni pohod vrio imunist. Za jaanje imuniteta, prvenstveno crkvenih zemljoposjeda, kraljevska je vlast bila zainteresirana naroito zbog toga to je ona postavljala biskupe i opate na njihovu dunost pa je mogla u veoj rnjeri raunati na njihovu odanost. Ujedno, izuzimajui crkvene imunitetne teritorije ispod vlasti gro-fova, koji su esto uskraivali poslunost kralju, njihova se mo po svom opsegu smanjivala i time postajala manje neugodna. Ali naelnu neposrednu podvrgnutost imunitetnih posjeda kraljevskoj vlasti poeli su razarati sami vladari. Ve za vladavine Karla Velikog car ustupa imunistima pravo da za sebe zadravaju poreske dabine i sudske globe koje je trebalo da otpremaju na carski dvor. Kadto ak dravna vlast daje imunistima i olakice u vojnim obavezama. Time je rasla njihova samo-stalnost i ubrzavano razvijanje imunitetnih podruja u autonomne oblasti koje su se vie ili manje i politiki izdvajale pretvarajui se u praktiki sa-mostalne regije. Uz koristi to su ih crkveni imunitetni veleposjedi stjecali dobivanjem irnuniteta, bilo je za biskupe i opate i nezgodnih okolnosti. U svojstvu sveenika, za njih je bilo nezgodno da izriu smrtne kazne, da odlaze u rat i za-povijedaju vojnim odredima u bitkama i t. sl. Zbog toga su biskupi i opati vrenje svojih lajikih funkcija povjeravali nekom svome lajikom podaniku koji je te funkcije vrio u njihovo ime, kao to ih je grof vrio u kraljevo ime. Kad se radilo o vrenju lajikih funkcija u ime opata, taj je slubenik nosio naziv advocatus, a vrilac istih slubi u ime biskupa zvao se vicedominus (taj je naziv s vremenom bio iskri-vljen pa je glasio vidamus). Ti su funkcionari uzimani iz redova najuglednije lokalne aristokracije, a kao nagradu za svoju slubu dobivali su dio sudskih taksa i globa, vojne zamjenbene dabine, prihode od cestarina i trinih daa. Ponekad su dobi-vali i beneficij koji je obuhvaao dio imanja na kom su slubovali. Sa sve veim porastom faktine moi advokata i vidama, oni su opasno ugroavali interese crkvenih poglavara i crkveno imanje, dano sveenstvu, zaobilaznim putem preotimali duhovnom staleu i vraali ga faktino (iako ne i pravno) u ruke svjetovnih velikaa. Politika organizacija U vrijeme kad su prvi Karolinzi preuzeli vlast, u karolinke monarhije Franakoj je vladalo duboko rasulo ne samo faktine dravne uprave, nego je ak i sam pojam drave iezao iz svijesti prethodnih generacija. Karolinki su vladari pokuali da tu prazninu ispune. Podlogu za to pruao je uznapredovali proces feudaliza-cije na temelju vazalsko-beneficijalnih odnosa s piramidalnom strukturom vladalake klase. Politiku teoriju o smislu drave i svrsi poretka ope odanosti vladaru i, za uzvrat, o vladarevim obavezama prema svojim podanicima, formulirali su sveenici zaodjevi je u vjerske pojrnove. Tako je izraena misao da je kralj odabranik boje volje i da mu ona povjerava zadau da upravlja ivotom svojih podanika kako bi postigli vjeno spasenje.

280

Takvo shvaanje dolo je do izraza kad je Karlo Veliki 802. zahtijevao od svih slobodnih Ijudi da mu poloe zakletvu vjernosti. Posebni carski iza-slanici dobili su zadau da narodu protumae znaenje te zakletve caru kao /atitniku i branitelju podanika koji tu zadau ima prvi poslije boga i nje-govih svetaca. Najvia je careva dunost bila da bdije nad vjerom i poret-kom, a stanovnitvo je duno da ga podupire u vrenju pravde i primjeni za-kona. Uz to, dakako, treba da savjesno izvrava svoje vojne dunosti, plaa dabine i poreze, da bude vjerno caru i posluno crkvi. Slina naela i za-htjeve sadravale su i kasnije naredbe Karla Velikog i njegova prvog nasljed-nika, Ludovika Pobonog. Na taj nain feudalno drutvo, izgrauiui svoiu hiierarhiziranu strukturu vazalsko-beneficijalnih odnosa na temelju eksploatacije rada neposrednih proizvoaa na zavisnim esticama veleposjednike zemlje, pristupa sankcio-niranju svoje vladavine formiranjem svoje politike doktrine i stvaranjem socijalno-politike moralke, sa svrhom da time uvruje, uva i brani ostva-reni drutveni poredak. Kao i svaka slina doktrina, ona je istinsku stvarnost ivota sakrivala velom uzvienosti moralnih propisa i izjava koje su esto bile u dijametralnoj suprotnosti s pravom povijesnom zbiljom. Uza sve to, ob-javljeni drutveni i moralni kodeks karolinkog vremena nije bio proraunata, namjerna obmana suvremenika. Njegova opreka sa stvarnou rezultat je ne-sklada izmeu Ijudskih tenja i mogunosti te ujedno svjedoanstvo o Ijud-skoj sklonosti da interese jedne razmjerno malobrojne skupine korisnika ta-danjega socijalno-ekonomskog poretka shvati i tumai kao interese cjeline. Potpuno suprotno od uenja o kranskoj dravi, kojoj je na elu car, zatit-nik vjere i morala, poglavar naroda proetih pobonou, vjerom i skromno-u poniznih sinova crkve, feudalno je drutvo karolinke epohe bilo izgra-eno na brutalnoj sili, na svemoi vojne piramide jaih nad slabijima, u uvje-tima veoma slabog utjecaja centralne dravne vlasti i zakona (ak i u vrijeme Karla Velikog) na zbivanja u iole veoj udaljenosti od dravnoga upravnog sredita. U tome smislu, realna politika organizacija karolinke monarhije nije bila rezultat prethodno formiranih zamisli o drutvenom poretku, nego posljedica stvarnih privrednih i drutvenih odnosa, a teorije i naziranja o dravi i o ulozi vlasti bile su sekundame, irealne konstrukcije koje same po sebi daju krivu sliku o pravoj stvamosti ili je ak sakrivaju. Upravnl aparat Centralna drf.avna uprava karolinke monarhije zapravo nije bila neki sistem specijaliziranih nadletava u kojima bi kompetentno inovnitvo po vladarevu ovlatenju obavljalo povjerene im poslove prema smiljenoj raspodjeli opedravnih zadataka. Umjesto toga postojao je naprosto carski dvor kao skup privatnih carskih slubenika, va-zala i slugu koji se tek poinju razvrstavati oko odreenih poslova. Prva od takvih slubi bila je kraljevska capella, zbor sveenika i redov-nika kojima je zadaa bila da vre vjerske obrede za kralja i njegovu oko-linu i da uvaju svetake relikvije to ih je dvor posjedovao. Najdragocje-nija meu njima bio je plat Sv. Martina, biskupa u gradu Toursu, u IV. st., koji je smatran zatitnikom franake drave. Naziv za taj plat (cappa, ili, umanjeno : capella = plati) prenio se s predmeta na dvorsku crkvicu u kojoj se plat uvao, a skup sveenika koji su u njoj vrili obrede dobili su

281

naziv capellani. Njihov glavar bio je arhikapelan. On je bio najvii vladarev savjetnik u vjerskim i crkvenim pitanjima i nadzomik nad zametkom jedne posebne uredske slube pri dvoru koja e tek od XII. st. nositi naziv dvor-ska kancelarija. Ve od vremena Pipina Maloga nekoliko sveenika iz dvorske kapele vr-ili su slubu dvorskih pisara (notarii). Za Karla Velikog oni imaju i svoga poglavara (kancelara) kome je glavna dunost da na slubene dravne spise, poslije njihove provjere, stavlja znak utvrene autentinosti. Spisi koji su se u kraljevskoj kancelariji sastavljali imali su karakter saetka vladarevih odredbi. Osnovnu zakonsku snagu imala je kraljeva rije (verbum regis), a spis je bio samo podsjetnik onima kojima je bila dunost da vladarevu volju objavljuiu podanicima i da ju provode u ivot. U uvjetima gotovo potpune nepismenosti stanovnitva pisani dokumenti imali su tek spo-redno znaenje, a usmeno prenoenje naredbi i odluka po sjeanju na temelju zabiljeki i natuknica dovodilo je sve odredbe naglo u zaborav ili ih je izvr-gavalo proizvoljnim tumaenjima na temelju tek blijede slike o njihovu smislu i znaenju. Kraljevski dvor nije imao nikakvih oformljenih nadletava za upravne poslove. Znatan dio vrilaca vanih javnih slubi bili su prvobitno lanovi kraljevske dvorske posluge, kao senealk, starjeina dvorskih slugu, koji je nadzirao upravljanje kraljevskim imanjima, peharnik, koji se starao o opskrbi dvora piem, i nadzomik dvorskih staja (comes stabuli, connetable) koji je vodio brigu o konjici kao glavnorn rodu karolinke vojske. Dvorska sobarska sluba pretvorila se u predstojnitvo kraljevske riznice. Sve te, i druge, niima rnanje ili vie podvrgnute slube karolinko je doba preuzelo iz merovinke epohe i prilagoavalo svojim potrebama. AIi ono je stvaralo i nove funkcije. Posebno je velik utjecaj imao comes palatii ili dvorski grof (palatinus). On je b'io predstojnik dvorskog sudita i kraljev sudski zamje-nik. Niegova sluba zahtijevala je organizaciju posebne kancelarije. Mnogo-brojne sudske odluke i presude trebalo je upisivati u registre a strankama izdavati pismena rjeenja. Zbog toga je postojala dvorska sudska pisarnica s nekom vrsti rudimentarne sudske arhive. Cio dravni teritorij karolinke monarhije bio je u vrijeme Karla Velikog iednoobrazno podii'eljen na grofovije, bez obzira to su iznad tih upravnih jedinica postojale i nadreene politike instancije: marke, vojvodstva ili ak autonomna kraljevstva. Naziv comes, preuzet iz odnosa antike klijentele, ili gra/, preuzet iz ger-manskog nazivlja, bio je naslov kraljevskog upravnika nad podrujima koja su se najee poklapala s teritorijem antikog civitasa ili germanske ple-menske upe fGau). Na podruju cijele drave bilo je oko 800. godine otpri-like 200 do 250 grofovija. Njihov broj nije bio utvren )ednom za svagda, nego su se tijekom vremena vee grofovije cijepale na manje, a manje spajale u jednu veu. Kao kraljevski namjesnik na podruju svoje grofovije, grof je imao sve kompetencije javne vlasti: upravnu, sudsku, financijsku i vojnu. On objavIjuje i izvrava sve kraljeve naredbe, ubire javne dabine, organizira javne radove, odgovoran je za uzdravanje puteva i mostova, za red i poredak na podruju grofovije; on predsjeda grofovijskom suditu, izrie presude i ubire globe, novai u vojsku i u ratu zapovijeda odredom s podruja svoje grofovije.

282

Povorka muenika, Fresko-slika u crkvi Sv. Ma.xim.ina, u Trieru (Kraj IX. st.) Za svoju grofovsku funkciju grof je bio plaen na dva osnovna naina: 1) Iz kraljeva zemljinog fonda na podruju njegove grofovije dobivao je ze-mljoposjed koji se zove honor, a uiva ga dokle traje njegova sluba. Osim toga grof moe u svojoj grofoviji imati i vlastita patrimonijalna (oinska) imanja i beneficije koje je dobio od vladara u okviru vazalskobeneficijalnih odnosa i koji ne ine sastavni dio njegove nagrade za vrenje grofovske slu-be. Na temelju svih tih posjedovanja grof je redovno najbogatiji zemljopo-sjednik u svojoj grofoviji. 2) Grof ima pravo za sebe zadrati treinu svih globa to ih izriu sudita na njegovu podruju i treinu prometnih i trgo-vinskih daa. Svim time grofova su novana primanja takoer bila znatna. Povrh svega toga grof se rnogao bogatiti i raznim zloupotrebama. Budui da nije bilo nikakva urednog raunovodstva ni u grofovijama ni na dvoru, grof je mogao prisvajati vie od jedne treine taksa; za vrijeme svoga slu-bovanja mogao je obveznike pozivati u vojsku ili na sudske skuptine bez stvarne potrebe i neodazivanja kanjavati tekim globama. Grofa je imenovao vladar, a on ga je imao pravo i opozvati po svome naho-enju, naroito u sluaju neposlunosti ili nepobitnih zloupotreba. Ali krug najvie aristokracije iz koga su postavljani grofovi bio je veoma uzak, pa se ve u 2. polovici IX. st. postupno javlja i sve vie jaa tendencija nasljed-nosti grofovske funkcije. Za vrenje svojih funkcija u grofoviji grof je imao i svoje podreeno osoblje, prije svega jednog zamjenika, vicecomesa, bar jednoga pisara i vikare, tj. poglavare niih administrativnih podruja (stotnija ili vikarija). Sveukupni grofovijski slubeniki personal obuhvaao je u prosjeku 10 do 12 osoba. Na taj je nain cio upravni aparat karolinke drave, ukljuivi sre-dinju i grofovijsku upravu, obuhvaao maksirnalno 35004000 Ijudi.

283

Premda su prvi karolinki vladari nastojali stvoriti i'edinstveni dravni teritorii, ipak su neke oblasti s jakim regionalnim tradicijama ili koje su tek nedavno bile pokorene privreineno sauvale odreene atribute autonomiie. Takve su oblasti bile Akvitaniia. Italiia. Bavarska i Saska. Prve dviie ie Karlo Veliki organizirao kao zasebna kralievstva u okviru svoga carstva i kralievsku vlast u njima predao svoiim sinovima (Ludoviku odnosno Pipinu), ali ie i u njima postojala podjela na grofovije. Autonomnim kraljevstvom ie 817. postala i Bavarska, a kraljevsko je dostojanstvo ondje pripalo Ludovikovu najmlaem sinu Louisu. Stanovitu upravnu samostalnost dravna je vlast ostavila i odreenim nodrui'ima etniki posebnoga sastava, kao to su bile, u nekadanjoj Galiii, Bretanja i Gaskonja (izmeu Garonne i Pireneja) a u Italifi langobardska vojvodstva Spoleto i Benevent. Njihova osebuinost bila je tolika da na nii-hovo tlo nije mogla biti unesena upravna podjela na grofovije kao u drugim dijelovima franake drave. U vrijeme Karla Velikoga pojavljuju se i prve specifine popranine ob-lasti pod nazivom rnarka ili rnarkgrofovija. Za razliku od etnikih vojvodstava ili kral)'evstava, markgrofovije su bile umjetno oblikovane geografsko-poli-tike ci'eline radi obrane istaknutih ili ugroenih graninih oblasti Carstva. U nekima od njih (jer su bile tek nedavno osvojen pogranini prostor) jo nije bila uvedena grofovijska upravna podjela, pa je u njima i vojnu i civilnu vlast imao markgrof. Takve su bile Normanska marka u Nordalbingiji, Ve-netska marka (istono od Labe, u zemlji Bodria), Avarska marka (kasnije zvana i Karantanska marka) i Furlanska marka, koi'a je obuhvaala dana-nju Furlaniju i unutranjost Istre. Naprotiv, na nekim rubnim podrujima koja su poodavno bila sastavni dio drave i proeta grofovijskom upravnom organizacijorn, ali koja su bila stalno ugroena vanjskim opasnostima, rnark-grof je bio nadreen grofovima sa svoga podruja samo vojno. Takve su marke bile Bretonska marka, Neustrijska marka (izmeu Loire i Seine), Gotska marka (izmeu Garonne, Tarna, Pireneia i Sredozemnoga mora) te Spanjolska marka (izmeu Pireneja i doline Ebra). Osim markgrofovija koje su iz odreenih vojnih razloga bile formirane kao skup vie grofovija pod nadreenom vlau markgrofa, ve od vremena Karla Velikog oituje se tenja da se u rukama jedne linosti okupi nekoliko pojedinanih grofovskih funkcija. Ta se praksa naglo razvijala tek u 2. po-lovici IX. st., osobito na podruju Zapadne Franake. Takvi mogunici uzi-maju takoer naziv markgrofova ili vojvoda, a njihovo nastojanje da im vlast bude to nezavisnija od kraljevske uvelike je pridonijela komadanju poli-tikog podruja drave u X. stoljeu. Specifini instrurnent karolinke uprave bili su vladarevi izaslanici (missi dominici). Prvi put se spominju 789. Svake godine, prigodom sveope sudske skuptine kraljevstva (generalni placitum) rasporeivao se dravni teritorij na oblasti koje su obuhvaale 6 do 10 grofovija pa su se za svaku takvu oblast (missaticum) odreivala dva kraljevska izaslanika (jedan biskup ili opat i jedan grof s podruja izvan missaticuma), a zadaa im je bila da ti-jekom godine etiri puta obiu dodijeljeni teritorij, izvre kontrolu upravnih vlasti, osiguraju izvrenje posebnih naredbi kralja i u svakoj grofoviji etiri puta godinje predsjedaju grofovijskom suditu. Institucija kraljevskih izaslanika odrala se sve do kraja karolinke mo

narhije i nerna sumnje da je esto djelovala uspjeno. Ali njihovi zadaci bili

284

su preopseni (jer su uz dunost izaslanika morali vriti i svoje redovne crkvene odnosno grofovske dunosti) a i drutvena solidarnost s grofovima i biskupima na podruju njihova missaticuma onemoguavala je svu nunu strogost (jer su i sami, ve u istoj a i u svima narednim godinama, bili objekt uviaja nekih drugih kraljevskih izaslanika). S druge strane, strah podanika pred osvetom grofa poslije odlaska izaslanika spreavao ih je da iznose svoje pritube. Sve je to postupno vodilo sve manjoj efikasnosti te ustanove i, naj-zad, njenom potpunom nestanku u vremenu kad vie i nije bilo jedne sre-dinje vlasti u ije je ime trebalo djelovati. Sudstvo Sudovanje je u karolinkoj (kao i u merovinkoj) dravi bilo jedna od najvanijih javnih djelatnosti. Posjedovanje prava na iz-ricanje kazni i na njihovo prisilno izvravanje bilo je temelj dalekosenoga socijalno-ekonomskog utjecaja, o kom je ovisilo i blagostanje i socijalni sta-lus podanika. Franako pravosue poivalo je na naelu personalnosti prava, po kome je svakome parniaru trebalo suditi po zakonu naroda kome je pripadao. Ali suci lokalnih sudova bili su preteno nepismeni Ijudi koji nisu poznavali ni pravo svoga kraja iz zakonskih zbornika, a pogotovu im je bilo nedo-stupno pravo raznih etnikih skupina u dravi. Stoga se u IX. st. sve vie uvruje naelo teritorijalnosti prava. Time se sudovanje poelo vriti na temelju regionalnoga obiajnog prava koje se prenosilo usmenom tradicijom; pri tome je uvaavanje kraljevskih zakonskih propisa, koji su brzo padali u zaborav, naglo slabilo. Takvo stanje u sudstvu Karlo Veliki je pokuao sanirati reformama sku-avajui nadlenosti lokalnih sudita i izuzimajui opsena podruja ispod nadlenosti lokalnih i grofovijskih sudova. Ali, u praksi, obini su Ijudi imali malo mogunosti da dopru do kraljevskoga suda ak i u sluajevima kad su imali pravo da mu se obrate kao prizivnoj instanciji. A sudski imu-niteti, iako su u poetku obvezivali imuniste na potivanje kraljevskog zako-nodavstva, faktino su kraljevsku sudsku vlast na tlu imunitetnih velepo-sjeda ponitavali, a dravne pravne norme blijedile su i nestajale pred prevla-u lokalnog obiajnog prava. Najvanija Karlova sudska reforma bila je preinaka parbenog postupka. U merovinkom suditu uz grofa ili stotnika kao predsjednika zasjedali su lokalni odlinici (probi homines ili raheniburgi) koji su sasluavali stranke i pronalazili presudu, koju je zatim predsjednik proglaavao a skuptina akla-macijom potvrivala. Karlo Veliki je ve 780. ukinuo vijee raheniburga (koje je iz kruga ug-lednika imenovao sarn grof) i formirao sudsko vijee od 7 lanova (scabini) koje su meu najuglednijim poznavaocima pravnih obiaja i normi imenovali missi dominici, i to za doivotno vrenje te funkcije. Svrha te promjene bila je da se sudstvo uini nezavisnim od lokalne vlasti. Ali i tu je opi drutveni razvitak djelovao u smislu podvrgavanja sudske djelatnosti odlinicima u feu-dalnom drutvenom ustrojstvu. Mogunou apelacije na kraljevski sud mo-gli su se koristiti samo moni zemljoposjednici; imunitetne povlastice prepu-tale su podanike

imunitetnog podruja svemoi imuniste, a scabini su umjesto da ostanu nezavisni suci zapadali u vazalsku ovisnost od vojvoda, markgrofova ili grofova, pa je stoga i njihova pravosudna djelatnost sluila in-teresima vlastodraca.

285

Aachenski evanelistar s po. IX. st. Detalj: Evanelist Marko. Vojna organizacija S propau Zapadnorimskog carstva nestalo je plaKarolinke monarhije ene dravne vojske. Umjesto toga u franakoj je dravi svaki slobodni Franak bio vojnik. Ali ve u VI. st. dolo je do etnikog stapanja Galo-Rimljana i franakih osvajaa, pa je otada, u sluaju potrebe, kraljevska vlast imala pravo u vojsku pozvati svakoga slobodnog ovjeka, bez obzira na njegovo etniko podrijetlo. Ali ve od kraja VIII. st. privredni i drutveni razvojni procesi toliko su izmijenili pojam slobode da je bilo nuno prilagoditi i vojnu obavezu novonastalim okolnostima. Ona je sada poivala na dva osnovna naela: 1) Javna vojna obaveza je dunost koja se vri iskljuivo kralju; oni vojni ob-vezaruci koji su stupili u vazalski odnos prema nekom senioru odlaze u voj-sku pod vodstvom svoga seniora; ako njihov senior nije izriito pozvan, po-laze pod vodstvom grofa. 2) Javna vojna obaveza tereti sve

slobodne Ijude, ali je oni ne vre svi na isti nain; najnii sloj slobodnih Ijudi (slobodni ob-raivai veleposjednikih mansusa) vre pasivne dunosti (podvoz, opskrba vojske ivenim namirnicama, glasnika i teklika sluba i sl.). Aktivnu bo-raku slubu (heriban) vre samo zemljoposjednici. Svaki je ratnik svojim vlastitim sredstvima pribavljao vojnu opremu, pa je ve i zbog toga bilo nuno da bude imuniji ovjek. Zbog okolnosti to se

286 ratovalo iskljuivo od proljea do jeseni, u doba najvanijih poljoprivrednih radova, aktivnu je boraku slubu mogao vriti samo onaj tko nije bio vezan vlastitirn proizvoakim radom na zemlji. Nema sumnje da je i to podupiralo razvoj beneficijalno-vazalskih odnosa jer je davanjem beneficija stvaran eko-nomski nezavisan stale vojnika. Ali zemljoposjednici su ipak ustrajno nastojali izbjei kraljevskoj vojnoj dunosti, pa su morale biti donoene razliite mjere primoravanja. Obaveznost vojne slube i kanjivost uskrate pruale su lokalnim nosio-cima vlasti (grofovima) mogunost da se koriste tom dunou za vrenje pritiska na stanovnitvo upuujui poziv na oruje znatno ee nego to je kraljevskoj vlasti zaista trebalo. U vremenu nastajanja vazalsko-beneficijal-nih odnosa bilo je mogue takvim postupcima samostalnog malog zemljopo-sjednika dovesti na rub rnaterijalne propasti i primorati ga da se komendira grofu, ustupi mu svoju zemlju, ponovo je primi kao beneficij i time postane njegov vazal. Naoruanje i oprema boraca VIII. i prve polovice IX. st. bilo je za tadanje prilike veoma skupo. Glavno je oruje bio teki ma, dui od jednoga metra, kojim se baratalo objema rukama. Svaki je ratnik usto imao jo i poluma i no za borbu iz neposredne blizine. Za obranu sluio je drven, koom obloen tit te oko dva metra dugo konjaniko koplje. Trup tijela bio

Tassilov kalei. Pozlaeni bakar. Kraj VIII. st.

287

je zatien konim ili suknenim haljetkom na koji se priivalo eljezne plo-ice ili kovanu mreicu. Franaka konjanika vojska uvela je u VIII. st. vane novosti u opremu bojnih konja: sedlo sa stremenom i potkivanje konjskih kopita. Oboje su preuzeli od Avara. Time je konjanikova sigurnost u sedlu i snaga njihova borbenog nasrtaja postala mnogo vea, a okretnost konja u sudarima dje-lotvornija. Na temelju podatka da je za sluenje u svojstvu potpuno naoruanog konjanika trebalo posjedovati najmanje posjed s 12 mansusa, moe se izra-unati da je karolinka monarhija bila kadra mobilizirati maksimalno dese-tak tisua naoruanih konjanika. Premda je uz taj rod oruja bilo i lako nao-luane vojske i pomonih eta, ipak je franaka vojska u cjelini bila nevelika. U stvari ni ta sveukupna oruana sila nije pokretana uvijek, nego najee samo jedan njen dio, pa su u ratne pothvate odlazili razmjerno rnali efek-tivi. To objanjava, osim znatnih uspjeha, i brojne vojnike poraze Franaka kao i viegodinje otezanje borbi do konanog uspjeha. Na rezultate ratova-nja veoma je utjecala i okolnost to su pothvati mogli zapoinjati tek kad nikne trava (za ispau konja), a morali su zavriti s poetkom jesenskih kia. Stoga se u protivnikom taboru znalo da treba izdrati najvie 3 do 4 mje-seca neprijateljeva vojnog pritiska. A nakon prestanka borbi i im bi se na-padaeva vojska povukla na zimovanje, napadnuti se oporavljao i zbacivao narnetnuti jaram. Konano svladavanje protivnika zahtijevalo je stoga potpunu likvidaciju vodeega drutvenog sloja u nekom narodu, pustoenje njegove zemlje i stvaranje skrajnje ekonomske bijede. Ali i tada, poslije nekoliko go-dina, s privrednim oporavkom i dolaskom novih pokoljenja, u pokorenoj se

zemlji otpor obnavljao. Sve to (uz unutranju mrvljivost drave zbog njezine feudalne strukture) objanjava nezaustavljivu dezintegraciju franakog Car-stva na brojne, zemljopisno i etniki zasebne fragmente. Financlje i poreski sistem U doba Karla Velikoga sauvali su se jo samo karolinke monarhije tragovi antikih izravnih poreza (zemljarine i glavarine), prvenstveno zbog toga to nije po stojala katastarska registracija zemljoposjeda i jer se privreda radikalno na-turalizirala. U zamjenu za te iezle oblike oporezivanja, kraljevska je vlast nastojala uvesti neke nove poreske obaveze. Tako se poetkom IX. st. uobiajilo da veliki zemljoposjednici prilikom svakogodinjeg okupljanja na skuptini od-linika (placitum generale) donose vladaru darove u novcu, zlatu, srebru, sku-pocjenim predmetima ili itu. Vrijednost dara bila je utvrena u razmjeru s imovnim stanjem pojedinih obveznika. Faktino namirivanje te dabine za-visilo je o realnoj snazi monarhijske vlasti, pa je ukupni iznos bio neujedna-en i postajao sve manji kako se poveavalo rasulo centralne dravne vlasti. Neizravni porezi odrali su se potpuaije, a obuhvaao ih je zajedniki naziv telonea. Bile su to takse na svu robu namijenjenu prodaji (trine takse, prometne takse, cestarine, rnostarine i dr.). Tu vrst poreza ubirali su posebni slubenici koji su svoju funkciju dobivali u zakup od kralja ili grofa i brzo je izgradili u sistem zloupotreba, i na tetu poreskih obveznika, i na tetu kralja.

288

Arnulfov ciborij. Kraj IX. st.

Kraljevske prihode od neizravnih poreza znatno su smanjivala brojna izu-zea (egzemcije) to su ih kraljevi davali prvenstveno biskupijama i opati-jama. Povrh toga, kraljevi su ponekad davali crkvi i treinu svih trinih ili prometnih taksa i na odreenom podruju koje nije pripadalo crkvenom vla-stelinstvu liavajui se time dijela svoga prihoda. Zasebna skupina kraljevskoga dohotka bila su tzv. kraljevska prava: iz-nos od 2/3 sudskih globa i kazni to su se plaale za svaku povredu kraljev-skih propisa; takse prigodom ispostavljanja darovnica, diploma i privilegija; dohoci od kovnica novca. Znatan teret za sveukupno slobodno stanovnitvo bilo je obavezno uko-naivanje, opskrbljivanje hranom i transportnim sredstvima kralja i njegove pratnje, grofa, kraljevskih izaslanika (missi dominici) i drugih slubenih osoba koje su se kretale zemljom po dravnom zadatku. Sve druge javne po-Irebe: uzdravanje cesta, podizanje mostova, opravljanje i gradnja utvrda le-ale su na najirim slojevima neposrednih proizvoaa koji su ih morali na-mirivati kuluenjem.

18 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka

289

Ukljuivanje javnih vlasti Budui da je Franaka po svojoj ekonomskoj u karolinki vazalskostrukturi bila drava naturalne agrarne privrede beneficijalni sistem pa nije imala dovoljno financijskih sredstava da njima plaa snaan centralni i lokalni upravni aparat, ona je vladanje nad neposrednirn proizvoaima preputala

lokalnim predstavnicirna eksploatatorske klase. Time se u opoj intenciji vlasti za-pravo nije nita izmijenilo. Umjesto specijaliziranih dravnih organa vladanja koji iz centra upravljaju dravom u interesu cijele vladajue klase, ta se vlast preputa samim eksploatatorima da je vre neposredno, svaki pojedinac od njih na teritoriju koji je njegov vlastiti zemljoposjed. Da bi se ta neposredna vlast odrala podjednako svuda, u opem reimu koji je neposredne proizvoae drao u podlonosti, eksploatatorska je klasa posjednika i zbog toga razloga morala stvoriti svoju unutranju organizaciju. Njezina je svrha bila da, s jedne strane, preda brigu za odranje klasnog po-retka samim korisnicima toga poretka, a da njih same strukturalno povee u jednu cjelinu koja e usprkos uzajamnim suparnitvima i sporovima i bez obzira na esta prerazvrstavanja konkretnih linosti u tkivu poretka, kao struktura biti dovoljno postojana da bude vrst jamac ostvarenih klasnih odnosa u bazi drutva. Vazalsko beneficijalno ustrojstvo vladajue klase pokazalo se kao pogo-dan instrument za postizanje cilja sveukupnog sistema vladavine. Ono je vladajuu klasu organiziralo kao hijerarhiziranu pirarnidalnu strukturu, pa je sada jo trebalo u tu strukturu, s njezina vrha na nie katove, sve do nizina najniega (i istovremeno najirega) sloja uliti ovlatenja dravnih kom-petencija koje su prvobitno pripadale samom drutvenom vrhu, kraljevskoj vlasti. To se postizavalo sjedinjenjem vazalsko-beneficijalnih odnosa s poli-tikim, sudskim, upravnim i financijskim nadlenostima javne vlasti. U tome srnislu jo je Karlo Veliki smatrao korisnim da grofove i druge nosioce dravnih slubi primorava da postanu njegovi vazali. Poevi od Ludovika Pobonog ta je praksa ve bila openito rasprostranjena, pa su svi dravni slubenici u isti mah bili i kraljevi vazali. Jednako su tako i podre-eni slubenici grofova i drugih vrilaca javno-pravnih slubi postali vaza-lima svojih pretpostavljenih. Poto je to postignuto, izvrila se preinaka poimanja: nije se vie smatralo da je dravna javna sluba prvotna, a vazalsko-seniorski odnos nakna-dan, nego se vazalsko-seniorski odnos smatrao temeljern koji vazalu daje osnov da moe od dravne vlasti dobiti neku javno-pravnu dunost. U stvarnosti ta se preinaka izvrila postupno. Nastupajui svoju dunost grofa, vojvode ili markgrofa takav je dravni slubenik dobivao od kralja na podruju svoje slubene oblasti zemljoposjed koji je imao pravo uivati sve dok je trajala njegova dravna sluba. Taj se zemljoposjed zvao honor, pa je osim prava na dio globa i kazni bio slubenikova plaa. Ali jer je takav slubenik morao biti i kraljev vazal, on je uz svoj honor, imao i beneficij i bio vazalskom zakletvom vezan na osobnu vjernost kralju i na uobiajeni vazalski servicij. Ove dvije vrste zernljoposjeda bile su naelno meu sobom razliite. U teoriji, grof je mogao biti razrijeen grofovske slube, pri emu je kralju mo-rao vratiti svoj honor. Ako se dotad nije niim ogrijeio o vjernost kralju ostajao rnu je njegov beneficij to ga je dobio kao uzvrat za preuzetu vazal-sku vjernost.

290 Ali grofovi i drugi nosioci javnih slubi u praksi su poistovjeivali svoj honor s beneficijern, a tako je na javnu slubu stala gledati i vrhovna

dravna vlast. Ne sarno to se na honor poelo gledati kao da je i on beneficij, a ne posebna nagrada za javno-pravnu, dravnu slubu, nego se i samu tu dravnu slubu smatralo beneficijem i zbog toga doivotnom, pa i nasljednom. U dru-goj polovici IX. st. ve su se sve dravne slube, a i honores, smatrale na-sljednima, jednako kao to su i beneficiji bili nasljedni. Slian razvojni put prole su i crkvene slube. Uobiajilo se da i biskupi i opati prilikom stupanja na dunost stupaju u vazalski odnos prema kralju, pri emu su primali uobiajeni beneficij. Tako se crkvena funkcija poela smatrati rezultatom uspostave vazalsko-beneficijalnog odnosa, pa zatim i na-prosto vazalskim beneficijem. Ali tirne je i sam pojam beneficija i vazalskog odnosa stekao nove kva-litete. Svi su grofovi, markgrofovi i vojvode bili lokalni vrioci dravnih, sudskih, upravnih, poreskih i vojnih ovlatenja na svome podruju. Jednako tako su i biskupi i opati na temelju od kralja dobivenih imuniteta na svom posjedu vrili sve dravne ovlasti na podruju uprave, sudovanja, ubiranja poreza i novaenja u vojsku. Budui da su se sve te funkcije i dostojanstva dobivali kao beneficij i smatrali beneficijem, to se i pravo na lokalno vrenje javno-pravnih, dravnih ovlatenja smatralo posljedicom i plodom stupanja u vazatsko-beneficijalni odnos. Tako se ostvarilo stanje u kome je stupanje u vazalski odnos prema kralju rezultiralo preuzimanjem dunosti da se na podruju koje je pokrivala dotina sluba ili crkveno dostojanstvo obnaaju dravne funkcije umje-sto same najvie dravne, kraljevske vlasti koja im je bila ishoditem. Poli-tike kompetencije dravne vlasti silazile su s dravnoga vrha na neposredne kraljeve vazale, a ovi su ih, teritorijalno jo usitnjenije, predavali svojima, jo niim vazalima. U cjelini, politika je vlast ostala ista a i njezin se soci-jalno-politiki cilj i smisao nije izmijenio. Ali njezino se izvravanje razmr-vilo i raspodijelilo na brojne pripadnike vladajue klase feudalaca. Bez obzira na mnoge meusobne borbe unutar njene cjeline oko sve nove i nove prera-spodjele posjeda i moi, vladalaka je klasa, strukturiravi se na temelju va-zalsko-seniorskih uzajamnih odnosa, ne imajui mogunosti da izgradi snanu i centraliziranu dravnu vlast, nala izlaz iz tekoa u koje ju je dovela naturalizacija privrede u tome to je dravnu vlast parcelirala (kao i svoje zemIjoposjede) i predala je u ruke samih zemljoposjednika. U budunosti, kad s izmjenom privrednih oblika proizvodnje, nastupi doba naputanja naturalne privrede, srednjovjekovni e poredak viestoljetnim nastojanjem povesti novu borbu da razmrvljenu politiku vlast ponovo vrati u vrh politikoga poretka, u nadlenost centralizirane kraljevske vlasti. Prosvjeta 1 kultura Karolinka monarhija teritorijalno je obuhvaala cijelu rimsku Galiju, svu staru Germaniju, najvei dio Italije i sjeveroistok Pirenejskog poluotoka; svojim je vrhovnitvom uza se vezivala polapskoslavenske zemlje, eko-moravsku oblast, zapadnu Panoniju, istonoalpske zemlje i zapadni dio Balkana. Zbog toga kulturno-prosvjetni ivot te dravne tvorevine predstavlja jezgru tadanje Evrope izvan bizantskih, islamskih i istonoslavenskih posjeda.

291

Crkva Sv. Donata u Za-dru. IX. st.

Premda je karolinka dravna uprava bila rudimentarna i nedovoljno efikasna, ona je ipak upoljavala do 4000 Ijudi. Ako se tome broju dodaju osobe uposlene u sudstvu i istaknute linosti na crkvenim dunostima, sveukupan broj Ijudi koji je rnorao raspolagati bar nekom naobrazbom dosezao je vie tisua. Uz ove praktine potrebe, karolinka je drava svojom tenjom da bude obnovitelj carskog dostojanstva na Zapadu, da vlada narodima po bo-joj promisli, da bude zatitnicom crkve i starateljicom nad dobrom stanovni-tva nuno morala posezati za antikim tradicijama, utoliko vie to su joj one obeavale i pouku o sistemu vladanja s neogranienim ovlatenjima cara. Prenosnici iskustava antike, prilagoenih kranskom pogledu na svijet, mogli su u prvome redu biti sveenici, ali uz uvjet da stupanj njihove nao-brazbe bude bolji nego to je bio do polovice VIII. st. Zbog toga tzv. karo-linki preporod (renesansa) poinje obnovom pismenosti. Ona je obuhvatila nekoliko razina. Pri samostanima su poele djelovati kole za ire krugove djece. U njirna se davala elementarna poduka iz itanja i pisanja na latin-skorn jeziku, turnailo se glavna mjesta iz Biblije i crkvenih knjiga. Na vioj razini kolovanje se vrilo u biskupijskim sreditima, kao to su bili Tours, Sens, Autun, Lyon, Metz, Utrecht, Trier, Koln, Mainz, Worms, Salzburg i dr. Nastavni je program obuhvaao sedam slobodnih umijea: trivium (grama-tika, retorika, dijalektika) i quadrivium (aritmetika, geometrija, astronomija, glazba), po udbenicima izraenim prema djelu Marcijana Capelle o Septem artes liberales (iz V. st.), po Svjetskoj kronici Izidora Seviljskoga (VII. st.) i drugim ranosrednjovjekovnim piscima, ali i po djelima klasinih autora. Inicijativa za takvu prosvjetnu djelatnost potekla je iz najueg kruga savjetnika to ih je oko sebe okupio Karlo Veliki. Preteni dio njih car je 292

doveo iz inozemstva. Sredinja linost bio je Anglosas Alkuin, pisac veine udbenika za kole i carev glavni savjetnik u prosvjetnim pitanjima. Uz njega su djelovali Italici Petar iz. Pize (gramatiar) i Pavao akon fgramatiar i povjesnik), Klement Irac (gramatiar) Franak Einhard (povjesniar i gradi-telj), pjesnici Teodulf (Got iz panjolske), Dungal (iz Irske), Angilbert (iz Fra-nake) i drugi. Skup tih obrazovanih Ijudi formirao je neke vrste akademiju oko Karla Velikog u kojoj se raspravljalo o organizaciji prosvjete, ali i o teolokofilo-zofskim problemima. Uz nju Karlo je osnovao i posebnu dvorsku kolu za sinove najistaknutijih velikaa iz svoje okoline. Nastojanja oko obnove izobrazbe zahtijevala su i stvaranje naukovnih sredstava. Kako su knjige bile velika rijetkost, valjalo je sauvane primjerke prepisivati. Tako se u mnogim biskupijskirn i, naroito, samostanskim sredi-

Crkva Sv. Nikole kod Nina (XI. st.)

293

tima (kao Saint-Denis, Saint-Germain-des-Pres, Fleury, Corbie, SaintBertin, Fulda, Lorsch, Reichenau, Freising, St. Gallen, Corvey i dr.) formiraju skrip-toriji u kojima se prepisuju povijesna, teoloka i filozofska djela crkvenih otaca, misne knjige, Biblija, ali i neki antiki pisci (Ciceron, Boecije i dr.). Intenzivan prepisivaki a i izvomi autorski (ili kompilatorski) rad rezultirao je pojednostavljenjem i uljepavanjem pisma. Umjesto merovingike, nastala je (na temelju latinske poluuncijale) tzv. karolinka minuskula, uinivi tek-stove znatno pristupanijirn za itae. Doba karolinke obnove pismenosti i naobrazbe stvorilo je panje vrijedne rezultate na podruju pjesnitva, historiografije, hagiografije, teologije i filozofije. Pjesnitvo toga vremena posveeno je znatnim dijelom proslavljavanju karolinkih vladara. Tako je doseljenik iz Irske Dungal u stihovima prikazivao Karlove pobjede nad Bavarcirna, Franak Angilbert opjevao je cara i njegovu obitelj a Akvitanac Hermold Crni vladavinu Ludovika Pobonog. Kritiniji je prema carevoj linosti bio vapski pjesnik Valahfrid. Neki pje-snici su prepriavali crkvene evaneoske teme ili u stihovima prikazivali ivote svetaca. Redovnik Otfrid iz Wissenburga je oko 862. na visokonjema-kom narjeju objavio dijelove Novoga zavjeta, a Salomon, biskup u Konstan-zi, je na prijelazu IX. u X. st. stihovanim poslanicama opisao stradanja Nje-make od ratnih pustoenja i, naroito, od provala Maara. Pisanje povijesnih djela bilo je takoer rezultat tenje da se uzvelia vladavina Karolinga. Poevi od 768. dvorska kapela je vodila slubene anale. Njihovu prvotnu verziju je oko 801. rnoda preradio Einhard. Zatirn su oni nastavljeni do 829., a otada odvojeno, za Istonu Franaku (tzv. Annales Ful-denses) do 887., i za Zapadnu Franaku, u vie nastavaka i prerada (Annales Bertiniani, sutori: Anonim, Prudencije i Hinkmar), do 882. Po uzoru na Svetonijeve ivotopise careva, Einhard je napisao ivot Karla Velikoga. 0 Ludoviku Pobonome sauvale su se dvije biografije (autori Thegan i tzv. Astronom). V biskupijama i samostanima nastajali su povijesni spisi o djelima biskupa i opata, koji svojirn nizom predstavljaju kronike pojedinih crkvenih sredita. Zanimljiva su djela povijesnopravnog teoretskop karaktera o najboljem obliku kraljevske vladavine i kraljevskim ustanovama kakve su pisali opat Smaragdus, u po. IX. st., zatim biskup Jonas iz Orle-ansa, Hinkmar i dr. Ona odreda kao uzor vladavine predstavljaju staroza-vjetne biblijske kraljeve. Hagiografska djela karolinke epohe najee su prerada starijih spisa iz merovinkih vremena. Ali, naroito u opatiji Saint Denis, kod Pariza, postup-no se raa i nova kola ivotopisaca, suvremenija po nainu pisanja i te-marna. U irem okviru hagiografske literature, osobito su brojni bili tekstovi koji opisuju donoenje ili prenoenje svetakih moi u razliite crkve i sa-mostane. To e ostati omiljela knjievna vrsta vie stoljea. U karolinko doba, prvi puta nakon vremena Sv. Augustina i Boecija, na Zapadu se ponovo s dubokim interesom pie o teolokim i filozofskim pita-njima, i to na temelju poznavanja neoplatonizma i grkih crkvenih otaca: Pseudodyonizija Areopagite, Grpura iz Nys<e, Grgura Nazijanskog i Maksima Ispovjednika. Debata se posebice razvila oko dva problema: o euharistiji i transsupstancijaciji i o predestinaciji. Tema o euharistiji odnosila se na za-gonetku o realnoj prisutnosti Krista u priesnorn kruhu i vinu. 0 tome su raspravljali Alkuinov uenik Amalarije i'z Metza, Pashavje Radbert, Ratram-

294

nus 17. Corbiea, Hraban Maur, Florus iz Lyona, Gottschalk. Hinkmar 17. Reimsa 'i Ivan Skot Eriugena. Isti ti mislioci, a i neke druge linosti (Prudencije iz Troyesa, Lupus iz Ferrieresa) sudjelovali su i u irokoj debati o prede-stinaciji. Po svorne opem znaenju u povijesti filozofije, najistaknutija linost ka-rolinke epohe bio je Irac Ivan Skot Eriugena (810877) koji je ivio na dvoru Karla elavoga. Po njegovu shvaanju, vjera u objavljene istine poe-tak je filozofskog istraivanja. Ali te istine ne mogu biti u opreci s razumom, pa prava filozofija mora biti u skladu s pravom vjerom. Ako se pojavi su-protnost izmeu autoriteta i razuma, onda razumu treba dati prednost. Tak-vim raelnim stanovitem Eriugena je veoma smiono analizirao bitne dopme kranstva i iznio gledita koja su prihvaali ak i francuski dualisti XIII st. (albiani) a koja je slubena crkva poevi od IX. st. nekoliko puta osui-vala. Njegovo je glavno djelo 0 podjeli prirode, a prevodio je s grkoga Pseu-dodionizija i spise drugih grkih patrista. Karolinka renesansa obuhvaala je i intenzivnu djelatnost na podruju likovnih urnjetnosti. Gradilo se i ukraavalo carske rezidencije, katedrale, sa-mostane i tvrave, ali se veina tih objekata nije sauvala. Ostalo je svega nekoliko potpunih ili preinaenih graevina, niz tlocrta na mjestu iezlih zgrada, nekoliko crtea, planova i minijaturnih slika o objektima kojih vie nema. Po toj grai moe se zakljuiti da su se karolinke crkve gradile u dva osnovna tipa: bazilikalne crkve i crkve sa etvornim ili krunim planom. Ba-zilikalni tip, preuzet iz antike, dobio je u karolinko doba neke vane prinove: gradnju kora s deambulatorijern, apside i transept, a na nekoliko crkvi i dvo-struki transept. Tirne su crkve postale prostranije i ralanjenije, omogu-ujui prisustvo veem broju sveenstva pri misama, to je uveavalo sve-anost i rasko slube boje. Usto, u krilima transepta odravala su se i crk-vena i velikaka skuptinska zasjedanja. Najstariji primjerci bazilikalnih crkvi su katedrale u Clermontu, Toursu, a neto kasnije, s dvostrukirn transeptom, katedrale u Reimsu, Saint-Riquieru, Orleansu, Kolnu. Veorna je dobro sauvana bazilika Sv. Petra i Sv. Marcelina u Steinbachu (Odenvvald), raena po Einhardovu nacrtu. Poznati su ostaci ili tlocrti jo i niza drugih crkvi ovoga tipa, u raznim dijelovima Franake, od Porajnja do Katalonije i Lombardije. Crkve sa centralnim tlocrtom gradile su se po istonjakom uzoru kome je u Italiji najizrazitiji predstavnik osmerokutna crkva San Vitale u Ravenni. Taj je rnodel bio primijenjen i na dvorskoj crkvi u Aachenu, koja je uz neke kasnije pregradnje i dopune sauvana u cijelosti. Krunome tipu s apsidama pripada i crkva v. Donata u Zadru, iz poetka IX. st. Stropovi bazilikalnih crkava bili su redovno ploni, a tek od kraja X. st. poinje se nad kriitem transepta graditi i toranj. Taj tip gradnje ini prijelaz prema stilu romanike. Suprotno tome, crkve sa sredinjim planom redovno imaju kupolu. Crkvene graevine bile su u unutranjosti ukraene zidnim slikama i mozaicima koji prikazuju biblijske ili povijesne teme, a svojom se izradom i estetikom oslanjaju na kasnoantiku tehniku i vjetinu. Tako su dvorske crkve u Aachenu i u Germigny-des-Pres imale mozaik u kupoli, a zidnih je slika bilo u palai Ludovika Pobonog u Ingelheimu, u nizu crkvenih kripta (u Trieru, u Auxerreu, u Germigny-des-Pres i dr.)

295

Crkva Sv. Kria Ninu (XI. st.)

Mnogo bolje od tih oblika slikarstva sauvale su se minijature u brojnim rukopisnim djelirna nastalirna u okviru karolinke renesanse. Meu njima najslavniji su Godeschalkov Evanelistar Karla Velikog, Psaltir to ga je Karlo Veliki poklonio papi Hadrijanu I., Dagulfov Psaltir, Adin Evanelistar, Evanelistar iz Centule, Evanelistar iz Soissonsa, iz Fulde, Utrechtski psaltir, Tourska biblija, Evanelistar cara Lotara, Biblija i Psaltir Karla elavoga, Augsburki Evanelistar i dr. Po nainu slikanja i stilskom utjecaju, karolinke se minijature mogu grupirati u nekoliko kola, po glavnim sreditima njihove izradbe (dvorska kola, tourska, reimska, rajnska kola i dr.). Kiparstvo se u karolinko doba svodi na plitke reljefe malih dimenzija na bjelokosnim koricarna crkvenih knjiga (Evanelistar iz Lorscha, Dagulfov Psaltir, Adin Evanelistar) ili upotrebnirn predmetima (Heribertov ealj), zatim na izradbu crkvenih vrata, ograda, sjedita, svjetiljki od bronce, a u katedrali u Metzu sauvao se i jedan bronani konjaniki kipi Karla Veli-koga, visok svega 24 cm. U kamenu su se izraivali samo oskudni ukrasi na fasadama zgrada, grobnirn kapelama, a sauvanih kipova nema. Suprotno toj oskudici, znatno je bilo razvijeno zlatarstvo. Ono je ukra-

avalo oltare, krieve, krune, monike, korice knjiga i dr. (Oltarski ukras crkve Sv. Ambroza u Milanu, oltar iz Adelhausa, Tassilov kale, Arnulfov

296 ciborij, Relikvijar Pipina Akvitanskog, tzv. Stjepanova torba sa zemljom na-topljenorn krvlju toga muenika, Codex aureus iz Regensburga i dr.). U cjelini, karolinka je renesansa znatno oivjela kulturnu djelatnost. Ona je obnovila poznavanje klasinoga latinskog jezika i formirala itljivije pisrno, opsenim prepisivakim i prevodilakim radom spasila je mnoge tek-stove antike batine koji bi bez njezina nastojanja ostali nepoznati, obno-vila je teoloke i filozofske spoznajne napore, u graditeljstvu je pripremila epohu rornanike a u izradbi minijatura i zlatarskih ukrasa kao i u obradbi bjelokosti ostavila djela trajne estetske vrijednosti. Po svome dometu, karolinka renesansa nije izravno prodrla u iroke slojeve stanovnitva, ali je premostila jaz koji je odvajao zapadnoevropski rani srednji vijek od tekovina klasinoga i postklasinoga antikog doba. Njezin drutveno-politiki podstrek zasnivao se na ideji o obnovi Carstva i njegovoj funkciji u tadanjem svijetu, pa je ona nuno posezala za antikom batinom. Ali ona ju je primila u kristijaniziranoj formi i uklopila je u stvarnost feudalnog drutva i novih etnikih uvjeta tadanje srednje i za-padne Evrope. Zbog toga ona nije bila prosto ponavljanje preuzetih vrednota nego njihovo stapanje koje je imalo svojstvo polazne toke u razvitku kojim je Evropa prebrodila doba svoga kulturnoga zamiranja i uputila se prema znatno plodnijim etapama razvijenoga srednovjekovlja.

297

VIII. PROSTOR ISLAMSKE EKSPANZIJE NA ISTOKU. BIZANT 1 NJEGOVA UNUTRANJA 1 VANJSKA POLITIKA

1. ARAPI 1 POSTANAK ISLAMA Arapski poluotok, na kom je nikao islam, sastoji se od nekoliko razliitih geografskih oblasti. Du Crvenoga mora i Adenskog zaljeva prostiru se pla-ninske zone: Hedas, Asir, Jemen i Hadramaut. U dolinama te oblasti ima do-voljno oborina i plodnog tla, pa tu ivi sedentarno stanovnitvo koje uzgaja itarice, povre i voe. Unutranjost poluotoka je visoravan, na kojoj znatan dio prostora zauzimaju potpuno neplodne, kamenite ili pjeane pustinje. One nisu kontinui-ran, jedinstven neplodni teritorij, nego se dijele u osnovi na tri velike pu-stinje. Na sjeveru je Sirijska pustinja, u sreditu pustinja Nefud a na jugu Rub-al-Hali ili Dehna. Izmeu planinskih oblasti du Crvenoga mora i pustinja u unutranjosti, kao i izmeu navedenih triju pustinja, prostiru se stepske zone u kojima kroz nekoliko mjeseci u godini ima neto kia, pa tada tu nikne trava, do-voljna za prehranu stada. U tim oblastima stepa ivi nornadsko, stoarsko stanovnitvo (beduini). Kad u stepama presahne trava, beduini se sa svojim atorima i stokom povlae u pogodnije oblasti i zatim se opet vraaju, kad prou Ijetne ege. Na podruju sezonskih stepa, na mjestima gdje podzemne vode obilno natapaju gornje slojeve tla ili izbijaju na povrinu kao izvori, nastaju oaze, pa je tu, u bujnoj vegetaciji, rnogu trajan sjedilaki ivot s intenzivnom zemljoradnjom. Takve su oaze Jatrib, Kaibar, Fadak, Taim (sve u oblasti iz-meu Hedasa i pustinje Nefud), pa zatim dugi nizovi oaza u sredinjoj step-skoj oblasti izmeu Nefuda i Dehne (Nedd) ili u oblasti izmeu pustinje Nefud i Sirijske pustinje (na pr. oaza Al-auf). Najbogatija i najplodnija oblast Arabije je njezin jugozapad, dananji Jemen, Aden i Hadramaut. To je podruje Stari vijek nazivao Sretnom Ara-bijom (Arabia eudaimon ili Arabia felix). Tu su visoke planine, izobilje obo-rina i u davna vrernena stvoreni sistem navodnjavanja omoguili bogatu i visoko razvijenu civilizaciju ve u sredini 2. tisuljea pr. n. e. Poslije niza epoha u antikoj povijesti Sretne Arabije, u poetku VI. st. n. e. tamonja je dinastija Himjarita (koja je ostvarila gotovo tisuljetni pro-speritet tih oblasti) zapala u krizu. Posljednji kralj te dinastije Du Nuvas bio je prihvatio idovsku vjeru pa je poeo progoniti krane kojih je takoer bilo meu njegovim podanicima. Te su okolnosti iskoristili etiopski kraljevi, koji su bili monofizitski krani, pa su 525. izvrili

invaziju Jemena i pripo-jili Sretnu Arabiju etiopskorne carstvu.

299

Ali vlast Etiopije na tome podruju smetala je Perziji, pa je njena vojska 570. preotela Jemen i pretvorila ga u perzijsku satrapiju. Nova vlast namet-nula je stanovnitvu nestorijansko kranstvo koje je Isusa smatralo samo ovjekom bogonoscem i nije brkalo boansku i Ijudsku narav u njemu. Za mnogih stoljea svoje visoke razvijenosti Juna je Arabija bila isho-dite vanih privrednih i kulturnih utjecaja na cijelom Poluotoku, a takoer i raskre meunarodnih puteva. Jedan od njih iao je iz Jemena preko Hedasa u Transjordaniju i Palestinu. Drugi je dijagonalno prolazio etvero-kutom Arapskog poluotoka, iz Jernena preko Vadi Danasira na sredinje oaze u Neddu i otuda dolinom Vadi Rummah u junu Mezopotamiju. Od te trans-verzale odvajao se u Neddu ogranak koji preko oaze Hail i pustinje Nefud izbija na oazu Dauf i otuda stie u Siriju. Na dodirnim podrucjima gdje se ti putovi ulijevaju u susjedne zemlje nikle su rubne arapske dravne tvorevine kojima je Arapski poluotok meaio s velikim politikim silama antike i ranog srednjeg vijeka. Najstarije takvo kraljevstvo (kr. Nabatejaca), na podruju od Akabskog zaljeva do istonih obala Mrtvoga mora, postalo je u poetku II. st. n. e. rimskom provincijom. Sjevernije od te oblasti u VI. je stoljeu pod pokrovi-teljstvom Bizanta nastala drava Gasanida koja je obuhvaala dananji Jordan i dio Sirije. Na desnoj obali srednjeg Eufrata Perzijanci su obrazovali dravu Lahmida koja je kao tampon-drava imala tititi njihove posjede u Mezopo-tamiji od beduina. Obje su te drave bile kranske, jedna od njih monofi-zitska, a druga nestorijanska. Na taj nain, osim idovskoga a kasnije i kranskoga utjecaja iz Jemena, u unutranjost Arabije kranstvo je prodiralo i sa sjevera, iz Gasanidskog i Lahmidskog kraljevstva. idovski je utjecaj bio naroito jak u Hedasu. Ondje se dopiranju te religije iz Jemena pridruivao izravni utjecaj iz Palestine, a nakon protjerivanja idova iz Babilonije mnogo se njihovih bjegunaca naselilo po oazama Hedasa to se prostiru od Taime do Jatriba. Dalekoseni utjecaj idovske i kranske monoteistike vjere, dopirui iz susjedstva, snano je djelovao na postanak islamskog monoteizma. Ali toj presudno vanoj pojavi u povijesti Arapa prethodio je vlastiti razvoj privred-nih i drutvenih odnosa koji ju je uinio povijesno moguom. Prije pojave islama i osnutka kalifata Arapi su ivjeli u plemenskoj organizaciji i bavili se nomadsko-stoarskim uzgojem deva, ovaca i koza. Kao i kod drugih naroda na torn stupnju razvitka, i kod njih su osnovni elementi drutvenog ustrojstva bili porodica, rod, pleme i savez plemena. Jedna porodica, udruena pod patrijarhalnom vlau oca porodice, ivjela je u zajednikom atoru. Rod se okupljao oko atora svoga poglavara i formirao krug atora ili duar. Jedno pleme bilo je vezano krvnorodbinskim vezama. One su svim lanovima istoga plemena nametale uzajamnu solidar-nost (akabija). Glavar arapskog plemena, ejk, bio je tipian starjeina rodovskoga

dru-tva. On nije imao nikakve izvrne vlasti, nego je bio samo prvak meu glavarima porodica i rodova koji su ga birali najee iz uvijek iste, najugled-nije porodice u plemenu. Obavezne odluke donosile su se u vijeu starjeina (medlis), koje je bilo simbol i glavni organ plemena. Arapi nisu individualno posjedovali zemlju i ispae, nego su plemena ili rodovi na svojim nomadsko-stoarskim sezonskim kretanjima kolektivno zau-zimali teren koji im je sluio kao panjak. U ranim razdobljima i stada su

300

bila kolektivno vlasnitvo plemena, ali se u prvim stoljeima n. e. izgradio individualni posjed velikih porodica koje ipak svoju stoku pregone i pasu u velikim skupinama cijeloga roda ili plernena. Osim uzgoja stoke rodovi i plernena bavila su se takoer i pljakom i napadima na karavane ili zemljoradnike oblasti. Ponekad nomadska ple-mena nameu sjedilakom stanovnitvu stalan danak kao otkupninu od oru-anih napada. Kultura arapskih beduinskih plemena stvorila je svoj izraz u osebujnoj poeziji i religiji na bazi mate, animizma i bogatog polidemonizma. Po nji-hovu shvaanju, i u mrtvoj i u ivoj prirodi stanuju via, demonska bia, dinovi, koja su uzrokom i korisnih i tetnih dogaaja, pa ih ovjek mora udobrovoljavati rtvama. Iz mnotva natprirodnih sila svaki je rod i svako je pleme izdvajalo one koji posebice utjeu na njegovu vlastitu sudbinu. Tako su se oblikovale predodbe o boanstvima pojedinih rodova i plemena, koja oni tuju posebnim obredima, svetkovinarna i redovitim rtvovanjima. Pri torne se rodovska i plemenska boanstva esto povezuju s prirodnim silama ili svemirskim pojavarna, s mjesecom, zvijezdom Danicom i dr. Tijekom VI. st. na Arapskom se poluotoku poinju izgraivati preduvjeti za povezivanje arapskih plemena u ire zajednice. Usporedo s time i njihovi plemenski kultovi tee stapanju. Glavnu ulogu u tom zbivanju imao je Hedas. Privredno i politiki naj-razvijenija oblast Arabije, Jemen, bio je od 525. pod stranom vlau, naj-prije Etiopljana a zatim Perzijanaca. U sjevernim oblastima, nadomak Bi-zanta i perzijske Mezopotamije, postojale su vazalske drave Gasanida i Lah-mida. Naprotiv, Hedas je ostao slobodan. U isto vrijeme ope su okolnosti ornoguile upravo tome podruju da postigne znatan ekonomski procvat. Vani trgovaki put koji je Bizant povezivao s Mezopotamijom, Perzijskim zaljevom i Indijom presjekli su ratovi Bizanta s Perzijancima koji ispunjaju gotovo cijelo VI. i prvu polovicu VII. st. Zbog toga bizantska trgovina skree duljim ali u tadanjim prilikama sigurnijirn putem kroz Siriju i Palestinu u Hedas i otuda u Jemen i Hadramaut, odakle se moglo saobraati s Indi-jorn i Ceylonom. U takvim su uvjetima plemena koja su vladala hedaskim karavanskim putem imala izvanredno povoljne prilike da se bogate i jaaju. Ona prelaze na sjedilaki ivot, osnivaju gradove i u njima se bave trgovinom i obrtima. Najznatnije takvo gradsko sredite u Hedasu bila je Meka. Prvobitno, tu je najvjerojatnije bio samo vaan izvor pitke vode (Zemzem) na raskru dvaju puteva, iz Jemena u Palestinu i Siriju i, poprijeko Poluotoka, iz crve-nomorske luke Dida prema Neddu i Vadi Rummah u junu Mezopotamiju.

U VI. st. Meku je osvojilo sjevernoarapsko pleme Korejita i uinilo je osloncem svoje rnoi. U Meki su Korejiti podigli etiri gradska naselja ili rajona. U svakome je stanovao jedan njihov rod i imao svoj zasebni medlis i svoj vjerski kult, simboliziran kamenirn idolom (betilom) pred kojim su se prinosile rtve. ini se da je u Meki, u blizini izvora Zemzem jo od davnine postojao kult crnog kamena, meteorita koji je pao iz svemira pa su ga stanovnici susjednih oblasti tovali kao poslanje s neba. Korejiti su tom cr-nom kamenu pridruili svoje rodovske betile pa su ih zajedno s njime ugra-dili u temelje kamenite etvorne zgrade, Kaabe, koja je otad postala njihovim plemenskim svetitem. Jednako kao to su ujedinili svoje rodovske kultove, Korejiti su u Meki obrazovali i zajedniko gradsko vijee (mahalu) koje je potisnulo autoritet

301

Arabija u doba Muhameda i prvih kalifa.

302

ejkova. U njemu su zasjedali najugledniji predstavnici etiriju rodovskih medlisa, pa su time obrazovali oligarhijsku vladavinu najmonijih korejit-skih porodica. One su se prvenstveno bavile trgovinom s beduinskim pleme-nima u unutranjosti poluotoka i tranzitnom trgovinom s dalekim zemljama. Iz Indije su, preko Jemena, dobavljali svilu, mirodije, miomirise i dragulje, iz Afrike zlato, slonovu kost i robove, a iz samoga Jemena tamjan, Ijekovito bi-Ije, srebro i zlato, pa su tu robu otpremali u Bizant. Za uzvrat, iz Bizanta su dopremali sukno, staklo, rnetalne proizvode, drvo, ito i ulje. Svoju daleku trgovinu mekanski su trgovci organizirali spomou neke vrste dionikih poduzea, pri ernu su udruenim sredstvima najbogatijih trgovaca nabavljali robu i opremali velike karavane koje su dva puta godinje, uvijek u odreeno doba, odlazile na sjever i na jug. Veliku je vanost imala i lokalna trgovina u samoj Meki s unutranjou Arapskog poluotoka. Dio robe to je u Meku dolazila iz dalekih zemalja prodavao se u vrijeme sajmovanja u samoj Meki. Korejiti su u tu svrhu or-ganizirali redovite godinje vjerske svetkovine, kad se dolazilo u njihov grad i zbog vjerskih obreda oko Kaabe i na kupovinu raznih potreptina. Izvan tih razdoblja, korejitski su trgovci sami odlazili u unutranjost i opskrblji-vali beduine odjeom, orujem, hranom i drugom robom. Time je Meka po-stajala privrednim sreditem Poluotoka a njeni su se trgovci bogatili. Na toj osnovi, pleme Korejita se raslojilo. Najuspjeniji poslovni Ijudi meu njirna pretvorili su se u monu trgovaku aristokraciju koja je raspo-lagala velikim zalihama robe i gotovinama novca. Takvi su trgovci imali i robova. Bavili su se i novarstvom, davanjem zajrnova uz lihvarske kamate, pa su mnogi njihovi sirornani sugraani, a i beduini iz unutranjosti, zapa-dali u duniku zavisnost od bogataa. U vezi s takvim razvitkom odnosa, mekanski su trgovci teili da svoj utjecaj proire na to vee podruje Poluotoka. U njihovu je interesu bilo da prestanu meusobne borbe beduinskih plemena, da putevi budu sigurni i da razmjena s unutranjou bude to vea. Budui da nisu raspolagali snagarna koje bi im omoguile da stvore opearapsku politiku vlast, nasto-jali su da ostvare jedinstvo na temelju zajednikoga vjerskog kulta. Svome su plemenskom boanstvu (Hobalu), pridruili u svome gradu i boanstva drugih arapskih plernena nastojei da Kaaba postane svearapski panteon. Paralelno s ovakvim nastojanjem da se zdruivanjem politeistikih kul-tova religija (zbog ekonomsko-politikih razloga) centralizira, meu Arapima je djelovala i jedna monoteistika sekta, tzv. hanife, koja je pod utjecajem idovske i kranske monoteistike vjere izgradila shvaanje da iznad svijeta raznih niih demonskih sila postoji jedno jedino, vjeno i svemono boan-stvo, Allah. Ovakve tenje za ujedinjenjem Arabije na temelju vjerskog jedinstva postajale su tijekom VI. st. sve izraenije jer su vanjske okolnosti nametale Hedasu da sve vie rauna na vlastite ekonomske snage arapskog stanov-nitva. Perzijska vlast u Jemenu sve je vie osujeivala da to podruje dje-luje kao vezna karika arapske daleke trgovine; a i Bizant i Perzija nastojali su da sami, preko svojih vazalnih drava na obrubovima Poluotoka (kraljev-stva Gasanida i Lahmida), vlastitom trgovinom promu Arapski poluotok. Tako se postupno oko sredinjih arapskih zemalja stvarao obru koji je teio da ih suzbija od pristupa plodnim podrujima na sjeveru i sjeveroistoku i od sudjelovanja u trgovini na Indijskom oceanu.

303

Muhamed na propovjedaonici. Iluminacija 17. XIII. st.

Za ekonomski najekspanzivnije snage na Poluotoku postojalo je sve oi-tijim da je nuno slomiti taj obru ekonomske blokade i izboriti pristup iz pustinjskih ili polupustinjskih oblasti u plodnije krajeve. To je bilo mo-gue postii samo sjedinjenjem arapskih plemena i njihovim podvrgavanjem jednoj volji koja e slomiti pogranine zapreke i prihvatiti neko naelo rata i osvajanja radi izmjene sveukupnoga geopolitikog poloaja arapskog sta-novnitva. lako je mekanska trgovaka oligarhija osjeala potrebu takvoga izlaska, ona nije umjela nai najsvrsishodniji put za njegovo ostvarenje. Uinio je to osniva islama, Muhamed, pripadnik jedne pobone loze u plemenu Korej-ita, koja nije postala udionikom postignutog prosperiteta. U biti, on je izvr-io sintezu idovstva, kranstva i hanifizma sa starim, rodovskim vjerskim tradicijama arapskih plernena i time dao idejnu podlogu njihovu ujedinja-vanju. Ali tim je vjerskim shvaanjima pridodao naelo o solidarnosti svih Arapa i o potrebi bespotedne borbe protiv svih njihovih neprijatelja. Time je glavno oruje za velike vojne pothvate Arapa bilo iskovano. Muhamedov ivotopis sastavio je tek u VIII. st. Ibn Iak (768), a 834. preradio ga je Ibn Hiam, i ta je redakcija ostala slubenom verzijom islama. Znanstvena povijesna kritika mnoge legendarne podatke to se povezuju s Muharnedovom linou, kao i u biografijama drugih osnivaa velikih religija, interpretira drukije nego to je to ustanovljeno u vjerskim dogmama. Muhamed se rodio u Meki oko 570. od siromanih roditelja koji su rano umrli, pa je odrastao u kui svoga strica Abu Taliba. S njime je jo kao djeak putovao u Siriju i ondje upoznao neke elemente kranske vjere. Ot-prilike u dvadesetoj godini ivota stupio je u slubu bogate trgovake udove Hadide pa je s njenim karavanama po svoj prilici jo dva puta boravio u Siriji. Stupivi u brak sa Hadidom (koja je bila

desetak godina starija od 304

njega), Muhamed se oslobodio materijalnih briga i mogao se posvetiti doko-lici i razmiljanju. U tom razdoblju on je posinio Aliju, sina svoga strica Abu Taliba, i mladoga osloboenog roba Zaida ben Harisa, koji je pripadao jed-nom kranskom arapskom plemenu iz sirijske pustinje. U isto vrijeme Mu-hamed se zainteresirao za shvaanja sekte hanifa koja je priznavala Abra-hama kao svoga preteu i vjerovala u jednoga boga. Jedan Hadidin neak, Varaha ben Naufal, bio je ugledan pripadnik te sekte i veoma uen ovjek koji je dobro poznavao Evanelje i itao ga na sirijskom i hebrejskom jeziku. U takvoj okolini u Muhameda je postupno sazrijevala misao o potrebi naputanja idolopoklonstva i prihvaanja monoteistike vjere koja e biti zajednika svima Arapima. On sam nije bio pismen, ali je u saobraaju s upu-enijim Ijudima upoznao vjerske predodbe i legende idova i krana, a ta-koer i monoteistike tenje hanifa. Pri tom je stekao uvjerenje da su idovi i krani iznevjerili objavu koju im je Bog dao preko svojih proroka, Abra-hama, Mojsija i Isusa pa su time pravu vjeru izopaili. Stoga je sebi posta-vio zadatak da istinski boji nauk oisti od krivotvorina i objavi ga svome narodu na arapskom jeziku. Sebe je poeo smatrati novim, posljednjim pro-rokom bojim, a Arape narodom kome je Allah namijenio da tu objavu pri-hvati i proiri po cijelom svijetu. Razmiljajui o tim pitanjima, Muhamed je u vrijeme kad se pribliavao svojoj etrdesetoj godini (oko 610) doivio svoja prva privienja. inilo mu se da ga doziva glas s neba i nareuje mu da u boje ime progovori svome narodu kao boji prorok. Poslije tih prvih ekstaza, Muhamed je zapao u malodunost i oajavanje. Tek poslije tri godine uspio je sebe ponovo dovesti do zanosa i novih vizija. Vjerovao je da mu arhaneo Gabrijel saopava boje poruke. Svoje doivljaje povjerio je samo svojoj eni Hadidi i ona je smjesta povjerovala u njegov proroanski poziv. To ga je ohrabrilo, i on je uskoro za svoja shvaanja pridobio svoje adoptivne sinove Aliju i Zaida kao i nekolicinu drugih najbliih roaka i prijatelja. Meu prvim Muhamedovim pristali-cama spominje se samo jedan bogatiji i ugledniji ovjek. Bio je to trgovac Abu Bekr, otac Aje, budue Muhamedove druge ene. Svi ostali bili su veoma siromani Ijudi, pa ak i robovi ili osloboenici, veinom nearapskog podrijetla. Svojim prvim propovijedanjima Muhamed je prije svega objavljivao vjeru u jednoga jedinoga boga, Allaha, obavezu potpunog pokoravanja nje-govoj volji (islam) i nunost iskazivanja zahvalnosti Bogu zbog njegovih do-broinstava. Svakome tko to ne prihvati prijetio je stranim kaznama i neu-moljivim gnjevom bojim. Pri svojim prvim javnim istupima u gradu, oko Kaabe, Muhamed je nai-lazio ee na grdnje i poruge nego na odobravanje. Takav prijem ini se da ga je radikalizirao. estoko je osuivao mnogobotvo, ali i gramzljivost bo-gataa i lihvara. Pozivao je imune da se odreknu svoga bogatstva i po-dijele ga sirotinji. Zahtjevom da se svi bez razlike jednako podvrgnu bojoj volji u neogranienoj pokornosti neosporno je zagovarao drutvenu nive-laciju i jednakopravnost svih muslimana. Osuujui na taj nain stvarne odnose u tadanjem arapskom drutvu, Muhamed je izazivao sve eu mrnju meu bogatim graanstvom Meke i najutjecajrujim Korejitima. Nazivali su ga lacem i obmanjivaem puka.

20 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka

305

Naroito je skandal izazvao priom koju je poeo iriti da ga je arhaneo Gabrijel nou udesnim nainom uznio u nebesa, gdje je razgovarao s Ada-mom, Abrahamom, Mojsijorn i Isusom i od samoga boga primio naredbe o vjerskim pobonostima muslimana. Osjetivi se osarnljen poslije smrti Hadide i Abu Taliba (619) i obeshra-bren neuspjesima u Meki, Muhamed se pokuao izravno povezati s vanme-kanskim arapskim plemenima. U tom je nastojanju postigao uspjeh kod arapskog stanovnitva oaze Jatrib koje je teilo da nadvlada tamonje imuno idovsko stanovnitvo koje se bavilo zemljoradnjom, obrtom i trgovinom. Poslije nekoliko konta-kata sklopljen je sporazum o preselenju Muhameda i njegovih pristalica iz Meke u Jatrib (Medinu), sa svrhom da Muhamed ondje ukloni meusobne sporove meu arapskirn stanovnitvom i osigura njegovu dominaciju, a za uzvrat njegova e vjera imati punu slobodu i neometanu mogunost irenja. Seoba muslimana (hidra) poela je Ijeti 622., a dan 16. srpnja (1. muha-raam) te godine postao je prvim danom u brojanju godina po musliman-skoj eri. U Jatribu je Muhamed razvio veoma snanu organizatorsku djelatnost. On tu vie nije bio samo prorok nego je postao i politiki voa. Veoma je brzo oko sebe okupio brojnu zajednicu pristalica. Svi su oni, udruujui se oko Proroka, kidali svoje stare rodovske veze. Sada se njihov poloaj u za-jednici odreivao samo njihovim odnosom prema osnivau islama i razvoju njegova pokreta. Ui krug inili su muhadiri, izbjeglice iz Meke, a iri krug ansar, obraenici koji su pristupili pokretu u Jatribu. Svi su oni postali soli-darna cjelina, meu sobom jednaka u islamu (bezuvjetnom pokoravanju Alla-hu). Grad Jatrib, premda je u njemu zasad tek manjina prihvaala novu vje-ru, proglaen je prorokovim gradom (Madinaat at Naabi, pa je na toj osnovi nastalo ime Medina). U njemu je Muhamed odmah zapoeo gradnju bogo-molje (moeje) u kojoj je nia (tzv. kibla, koja je imala oznaavati obavezni smjer klanjanja) bila okrenuta prema Jeruzalemu. Uinjeno je to iz dva razloga: Muhamed je planirao za svoje uenje pridobiti jatribske (medinske) idove, a i svoju je vlastitu vjeru definirao kao usvajanje vjere Abrahamove. U medinskom razdoblju Muhamed je dalje razvio svoju religiju mnogim novim elernentima, sistematizirao ju i izgradio njezine obrede. Jo u prvoj godini nakon preselenja u Medinu Muhamed je donio Ustav svoje vjersko-politike zajednice (Uma), odredivi je kao natplemensku, teokratsku orga-nizaciju meu sobom jednakih podanika bojih i sljedbenika Prorokovih. lako je Uma namjeravala obuhvatiti i Arape i idove, Muhamedov uspjeh meu idovima bio je neznatan. Stoga on od 624. mijenja usmjerenost svojih nastojanja, Umu pretvara u iskljuivo arapsku vjerskopolitiku organiza-ciju, u medinskoj moeji premjeta poloaj kible u smjer Meke, a ne vie Jeruzalema, i zapoinje progone idova. Muhadiri su u Medini isprva bili samo gosti svojih istomiljenika. Nisu imali svoje zemlje ni mogunosti zarade. Stoga oni, s obratom stava prema idovirna, poinju njihove pojedine skupine primoravati da se isele, pri emu muhadiri prisvajaju njihovu imovinu. Istovremeno, pod izgovorom da vode sveti rat protiv nevjernika, poeli su vriti pljakake napade na karavane i skupine trgovaca koji su dolazili u Meku ili odlazili

iz nje. Time je obraun s mekanskim Korejitima postao neizbjean. Prva izravna borba povela se

306

624, kad su medinski muslimani pod vodstvom samoga Proroka napali (kod El Badra) veliku karavanu trgovaca i mekanske ete, koje su joj pritekle u pomo, nanijevi im teak poraz. Ali ve slijedee godine (625), kod brda Ohod, blizu Medine, mekanska se vojska estoko osvetila za pretrpljeni poraz. U bitci je i sam prorok bio ra-njen, a treina njegovih boraca izgubila je ivot. Povukavi se u Medinu, muslimani su optuili idove za podrivanje nji-hove borbe, pa su jo jednu njihovu skupinu protjerali s plodnih povrina i prisvojili njihove zemlje i pokretnu imovinu. Ojaavi time materijalno, oni su svoje ratne pothvate proirili na susjedna plemena u Hedasu. Neka od njih pristupala su njihovu pokretu poraena, a neka privuena njihovim uspjesima. Svim time Muhamedova je mo neosporno rasla. Zbog toga su Korejiti odluili da povedu novi ofenzivni rat. Na obrambenim nasipima s duboko iskopanirn jarkom pred Medinom (kandak) muslimani su fanati-nim otpororn uspjeli suzbiti napad Mekanaca (627). To je veoma rasprostra-nilo njihovu slavu. Budui da su medinski idovi neopredijeljeno ekali ishod borbi, poslije pobjede muslimana zadesilo ih je potpuno istrebljenje. Cio nji-hov imutak muslimani su kao ratni plijen podijelili meu sobom. Sad su bili gospodari medinskoga lanca oaza. Imali su izobilno zemlje, stoke, novca i oruja. Vie se nitko u toj oblasti nije opirao islamu, a i mnoga susjedna plemena pokoravala su se Muhamedu. Preostalo je jo postii pot-punu pobjedu nad Mekom. U veljai 628. Muhamed je s velikom vojskom poao protiv svoga rodnoga grada, ali je pohod okonan sklapanjem desetgo-dinjega mira koji je, uz ostale odredbe, dopustio muslimanima da naredne godine dou u Meku i ondje nesmetano izvre vjerske obrede. To je zaista 629. i ostvareno, pa je Muhamed izvrio tradicionalne pobo-nosti oko Kaabe, prernda ih nije narnjenjivao tamonjim kumiriina, nego Allahu. Potvrdivi time zasnovanost svoje vjere na arapskim tradicijama, on je veoma ojaao svoj ugled. Mnoga beduinska plemena Hedasa i Nedda slala su rnu tijekom 629. svoja izaslanstva s porukom o svome pristupanju islamu. A kad je u Meki 630. bio ubijen jedan musliman, Muhamed se oko-ristio time i poduzeo presudni vojni pohod protiv Meke. Do borbi nije ni dolo. U Meki su shvatili da je otpor islamu beskoristan i da je suprotnosti mogue rijeiti sporazumom: Muhamed je priznao Meki poloaj svetoga grada, ali je Kaaba morala biti proglaena svetitem jedinoga boga Allaha. Na toj osnovi dolo je do mirnog zauzea grada. Iz Kaabe su idoli bili izbaeni, a tradicionalni obredi sauvani, ali kao iskazivanje tovanja Allahu. Sveukupno rnekansko stanovnitvo smatralo se pokorenim, ali im je Mu-hamed poslije polaganja zakletve Allahu poklonio slobodu. Ostavivi u Meki svoga namjesnika, kalifa, Muhamed se vratio u Medinu koja je i dalje ostala sjedite Proroka. Najvanija posljedica zauzea Meke bilo je sustavno podvrgavanje naj-prije susjednih a zatim i sve udaljenijih arapskih plemena Muhamedovu autoritetu. Sirenje muslimanske vlasti u Arabiji vrilo se na dva naina: ili je

neko pleme priznalo svoju podlonost Umi, ali je zadralo svoju vjeru pa je stoga moralo plaati danak (glavarinu, diziju); ili je prihvatilo islam, uklapalo se u. vjersko-politiku zajednicu (Umu) i plaalo samo vjersku dabinu (zekat). Od ta dva puta, onaj je drugi sve vie stjecao prednost, pa je do kraja Mu-

307

Hram na stijeni, u Jeruzalerr.u, 2. pol. VII. st. harnedova ivota (632) na istoj vjerskoj osnovi bila ujedinjena gotovo cijela Arabija. U takvim okolnostima, Muhamed je umro, star neto vie od 60 godina. Vjersko, socijalno i politiko uenje islama koje se pripisuje Muhamedu sauvano je u svetoj knjizi islama, Kuranu, u brojnim komentarima Kuranu i pripovijedanjima suvremeriika o Prorokovu ivotu i njegovim kazivanjima. Svaka od tih skupina izvora ima svoju zasebnu povijest. Kuran je zbirka od 6219 izriaja ili strofa (ajatd) napisanih

ritmovanom prozom i svrstanih u 114 poglavlja ili sura. Prema predaji, Muhamed je sam u posljednje dvadesetitri godine svoga ivota izdiktirao sve ajate Kurana, redom kako su mu dolazila nadahnua. Najvie ajata zapisao je njegov pra-tilac Zaid ben Thabit, ali su to inili i drugi, ak i naknadno, nakon Muhame-dove smrti, po sjeanju. U namjeri da se obilna nakupljena graa sredi i verificira, drugi je Muharnedov nasljednik, kalif Omar (634644), povje-rio nekolicini ivih Prorokovih pratilaca da razne spise proue i provjere.

308

Tako je sredinom VI. st., oko Zaidove jezgre, nastao konani tekst Kurana koji je otad ostao nepromijenjen. Veoma raznovrsna graa to je sadri Kuran nije izloena po kronoloskom redu ni po temama kojima se bavi, nego se meu sobom isprepleu i povezuju raznovrsne vjerske, moralne, politike, gospodarske i druge odredbe u veoma aroliku cjelinu. Preinaenu kronologiju sura, koja ilustrira proces nastajanja islarna, dala je tek moderna povijesna analiza. Prvu skupinu sura ine one to su nastale za prvih pet godina Muhame-dova propovijedanja u Meki (do 615). To su veinom sure s viim redosljed-nim brojem u Kuranu, a po opsegu su krae i sadre estoke govornike pozive grenicima da se pokore jedinome bogu, popraene prijetnjama stra-hovitom kaznom u paklu i obeanjima o rajskom blaenstvu. Drugu skupinu ine sure nastale u Meki izmeu 615. i 622. a navode se preteno u srednjirn dijelovima Kurana i u njegovim prvim dekadama. Pi-sane su manje eshatoloki, pa u njima postupno jaa tenja da se izgrade dogmatski temelji nove vjere, uz njeno oito nadovezivanje na idovsku i kransku tradiciju. Trea skupina rezultat je Muhamedova djelovanja u Medini, izmeu 622. i kraja njegova ivota (632). One su razasute na raznim mjestima u Kuranu. U njima se dovrava teoloki razvoj islarna, ali posebnu vanost stjeu obredni i socijalno-politiki propisi kakvih nema u surama iz mekanskog razdoblja. Muhamed je sada prvenstveno zakonodavac koji s oslonom na Allahov autoritet izgrauje drutvene odnose i organizira dravu.

Ali nagli razvoj povijesnih dogaaja poslije Muhamedove smrti pokazao je da za rjeavanje novonastalih problema nije dovoljan sam tekst Kurana, pa se poelo traiti dopune njegovim odredbama u sveukupnoj djelatnosti i

309

svakodnevnim izjavama Proroka. Stoga njegovi sljedbenici poinju prikup-Ijati izjave i pripovijedanja Muhamedovih prvih pristalica i pratilaca (ashaba). Tako su nastali nizovi komentara Kuranu i kazivanja o Prorokovim postup-cima, tzv. hadisi. Oni se isprva prenose usmeno a zatim i zapisuju, uz navo-enje imena osoba koje su ih od samoga izvora prenosile do trenutka zapi-sivanja. U 2. polovici IX. st. islamski su teolozi tu vankuransku tradiciju is-lama (Suna) kritiki probrali i formirali zbirke autentinih hadisa koji ine, uz Kuran, priznati temelj islarnske vjere. Najvanije takve zbirke jesu: Al Buharijev zbornik hadisa iz 870, Muslimov zbornik iz 875, Ibn Hanbalov zbornik iz 885, Ibn Naahov zbornik iz 886, Abu Daudov zbornik iz 888, Tirmidhijev zbornik iz 892, Nazaijev zbornik iz 917, a postoje jo i neki drugi, manje vani. Svojom teolokom sadrinom, islam se nesumnjivo oslanja na idovstvo i kranstvo, ali ih u isti mah i estoko pobija reagirajui posebice na kran-ska uenja o trojstvu. Po Muhamedovu shvaanju, bog je samo jedan. On nije ni roen niti je ikoga rodio. Isus je samo jedan od proroka i glasnika bojih. Za spasenje Ijudi nije potrebna niija rtva (na kriu) nego isklju-ivo pokoravanje bojoj volji i izvravanje njegovih zapovijedi. Budui da je Kuran proglasio Muhameda jedinim ovlatenim glasnikom i tumaem boje volje, islamski je apsolutni rnonoteizam neizbjeivo djelovao kao temelj ne samo duhovnog i etnikog jedinstva

Allahovih sljedbenika nego je nametao i monarhijsku politiku vlast s bojim ovlatenjem. Stalnu svijest o vjerskoj i etnikoj zajednici muslirnana trebalo je da odrava jedinstveni sistem obreda i pobonosti za koje je cio islamski svijet znao da ih u istome trenutku vre svi vjernici, bez obzira gdje god se nala-zili ili u kakvim god okolnostima ivjeli. Svaki je musliman morao pet puta u svaka 24 sata, u tono odreenom trenutku dana izvriti molitvena klanja-nja bogu. Svi su to inili na jednak nain, prethodno oprana lica, ruku i nogu, okrenuti elom prema Meki. U bogomoljama (damijama) ta se klanjanja vre u smjeru kible; molitve (citate iz Kurana) ita imam a vjemici ih po-navljaju. Uz bogomolje su se uskoro poeli podizati visoki tornjevi (mina-reti) s kojih poziva na molitvu (mujezin) objavljuje trenutak klanjanja. Osim obaveznih molitvi muslimani su morali davati milodare sirotinji, vriti odreene postove u godini, bar jednorn u ivotu doi u Meku (had) i ondje obaviti propisane obrede te sudjelovati u svetom ratu protiv nevjernika (ihad). Vjerske, drutvene i politike institucije islama u svom obliku to su ga postigle do Muhamedove smrti nisu imale dovoljno vremena da mladu arapsku dravu dovoljno uvrste, pa je poslije Prorokove smrti dolo do krat-kotrajne krize poretka. Meu Arapima nije bilo nikakve tradicije o kontinui-tetu monarhijske vlasti, a pogotovo ne o nasljedstvu harizmatske vlasti (ute-meljene na bojem nadahnuu) kakvu je imao Muhamed. On sam nije imao mukog potomstva, nego samo kerku Fatimu, udatu za njegova strievia i posinka Aliju, a nije sam nikoga odredio da rnu bude nasljednikom. Stoga su njegovi najstariji pristalice sporazumno predali vlast Abu Bekru, ocu Muhamedove najmilije ene Aje, koji je kao prvi od imunih i uglednih Ijudi jo u Meki pristupio Muhamedovu pokretu i kome je Muhamed u svojoj bolesti bio povjerio da umjesto njega predvodi molitve. U nedostatku bilo kakvog nasljedstvenog naela stvoreno je tumaenje da je Prorokov duh nadivio njegovo tijelo pa i dalje upravlja djelima onoga tko umjesto njega, kao njegov zamjenik (kalif), upravlja pobonostima i molitvama vjemika.

310

Ali Abu Bekrova vlast (632634) nije naila na ope priznanje. Na raz-nim mjestima pojavili su se razliiti proroci i pretendenti, pa je bilo po-trebno gotovo dvije godine ratovati dok potkraj 633. nije bilo ponovo ostva-reno ujedinjenje. Nakon toga razdoblja krize, Arapi gotovo smjesta prelaze na vojne akcije protiv svojih susjeda koji su ih svojim obruem stezali na pustinjskorn tlu i onernoguavali im da se domognu plodnijih i bogatijih zemalja. Za tu ekspanziju okolnosti su bile veoma povoljne. Dugotrajni bizantsko-perzijski rat bio je 628. okonan pobjedom Bizanta, ali su oba suparnika bila do krajnosti iscrpljena i slabo sposobna da se suprotstave novim ratnim iskuenjima. Arapi su gotovo istovremeno napali oba svoja sjevema susjeda i nanijeli im tijekom 634. teke poraze, da bi ratovanje doivjelo jo vei polet za Abu Bekrova nasljednika, kalifa Omara (634644), koji je bio otac Muhamedove ene Hafse i takoer jedan od najranijih Prorokovih pristalica. On je 636. iz-vojtio veliku pobjedu nad Bizantincima na rijeci Jarmuk, nakon ega su do 640. u vlast Arapa pale cijela Sirija i Palestina. Uspjesi protiv Perzije nizali su se nakon 636. sve bre. Godine 637. osvo-jena je cijela Mezopotamija, a ve 642. bio je u bitci kod Nehavenda, u za-padnoj Perziji, slornljen posljednji organizirani otpor Perzijanaca. Do 651. Arapi su granice svoje vlasti na tom podruju pomakli sve do turkestanske pustinje Kara-Kum, u Srednjoj Aziji. Na zapadu je dotle (640) poelo osvajanje Egipta i do 645. bilo okonano padom Aleksandrije. Dok su na taj nain Omarovi generali osvajali sve nova i nova podruja, ,on je iz Medine organizirao vlast i drutvene odnose. U samoj Arabiji stvorio je zametke administracije, a u osvojenim je oblastima zadrao ureenje i raz-novrsne institucije koje je zatekao. U Egiptu su obraivai od davnine imali samo prava uivanja zemlje koja je u naelu bila vlasnitvo drave. U Siriji i Palestini zemlja je bila podijeljena na velike carske, gradske i crkvene do-rnene koje su velezakupci davali na obradbu kolonima. U Iraku i Iranu naj-vei zemljini posjedi pripadali su kraljevskoj obitelji i aristokraciji, a zemlju su obraivali robovi ili poluslobodni pripadnici seoskih opina. Svi ti razli-iti posjedovni odnosi ostali su poslije arapskoga osvojenja jednaki kao i dotad, s tom razlikom to su sva dravna imanja i posjedi neprijatelja nove vlasti pripali arapskoj dravnoj zajednici. Prema odredbama Kurana, poti-vano je naelo da Arapi ne smiju individualno posjedovati zemlju izvan Ara-bije. Stoga su na preuzetim posjedima ostavljeni njihovi neposredni obrai-vai, a samo je zemljina renta prela u ruke osvajaa. Svi nemuslimanski zemljoposjednici kojima zemlja nije bila oduzeta zbog neprijateljskog stava prema novoj vlasti, plaali su zemljarinu ili hara, a sveukupno stanovnitvo koje nije prihvatilo islam (i posjednici zernlje i njeni obraivai) moralo je plaati glavarinu (diziju). Nearapski zemljoposjednici koji su prihvatili is-lam, nisu plaali hara nego samo desetinu ili uur. Za arapske osvajae drava je rezervirala vojniko zvanje. Oni su odsad bili kasta okupatora i vlastodraca. Osim plijena u ratnirn pohodima (od koga je jedna petina pripadala dravi) svaki je Arapin, ako je doista sluio kao vojnik, dobivao vojniku plau, a ako nije mogao sudjelovati u borbama, mo-rao je drugim svojirn sposobnostima pomagati irenju islama. Za to je do-bivao redovitu penziju, strogo odmjerenu prema poloaju svakog pojedinca

312

u hijerarhiji: blii prorokovi roaci i suradnici primali su veu penziju od drugih, a stariji pripadnici islama veu od onih koji su se na pravu vjeru obratili kasnije. Na osvojenim podrujima okupatorska je vojska stvarala svoja vojna uporita koja su se s vremenom pretvarala u sredita arapske kolonizacije. Pokoreno stanovnitvo primilo je novu vlast razmjerno povoljno jer se inilo da su tereti poretka manji nego to su bili prije. Veoma mnogi, naroito pripadnici povlatenih slojeva, prelazili su na islam, prije svega u tenji da budu osloboeni poreskih obaveza. Ali im Arapi ipak nisu doputali potpuno izjednaavanje, nego su odredili da nearapi mogu stupiti u islamsku ?'ajednicu samo ako u svojstvu tienika (mavli) postanu adoptivni lanovi kojega od arapskih plemena. U tom sluaju bili su osloboeni haraa i di-zije, a ako su posjedovali zemlju, morali su dravi plaati desetinu ili uut. Sve ostalo stanovnitvo (dimisi) smjelo je, osim svojih starih institucija, za-drati i svoju dotadanju vjeru. Usporedo sa sreivanjem poloaja Arapa u osvojenim zemljama, Omar je organizirao centralno dravno raunovodstvo (divan) koje je upravljalo financijama po uzoru na dravnu administraciju u Bizantu i Perziji. Sveu-kupno dravno ureenje to ga je izgradio davalo je neogranienu vlast ka-lifu. Izmeu ostaloga, i prihodi privilegiranih arapskih okupatora ovisili su u cijelosti o njegovoj volji, jer je vojnike plae i penzije nevojnicima odre-ivao kalifov divan. Takva svemo dovela je do urote, pa je Omar 644. bio ubijen. Izbor novoga kalifa izvren je po propisu sto ga je dekretirao jo Omar. Posebno izborniko tijelo (ura), sastavli'eno od najistaknutijih kandidata za kalifsko dostojanstvo, izabralo je iz svojih redova Osmana (644656), pripad-nika visoke korejitske aristokracije, koji je za Muhamedova ivota oprezno ekao ishod borbi, pa je uoi osvojenja Meke irnao vanu ulogu kao posred-nik izmeu suprotstavljenih strana i tek nakon oite prevage Muhamedova pokreta pristupio islamu. Osmanov dolazak na vlast znaio je afirmaciju aristokratskih elemenata u arapskom drutvu. To je postalo mogue zbog ostvarenih izmjena u polo-aju Arapa kao gospodara golemoga podruja od Turkestana do Libijske pu-stinje. Obogaeni pojedinci okruili su se u dravnom sreditu (u Medini) a i u novoosnovanim gradovima raskoima i ivotnim uivanjima. Prvobitna askeza i sklonost drutvenoj nivelaciji potisnute su u pozadinu, a moni i bo-gati probili su se na najutjecajnije poloaje u dravnom aparatu. Novi kalif veoma je proteirao lanove svoje obitelji Omejada, a i druge pripadnike ko-rejitske aristokracije. Suprotno ranijim obiajima, mnogima od njih davao je velike dijelove dravnih zemalja u osvojenim podrujima izvan Arabije. Time su Korejiti premda su se pomirili s pobjedom islama tek potkraj Muhamedova ivota ponovo postali vodei sloj u dravi i na taj nain glavni korisnici ostvarenoga vjerskog jedinstva i postignutih vojnih pobjeda. Takve prilike raale su estoku opoziciju. Muhadiri i drugi demokratski elementi meu Arapima napadali su sistem koji je osiguravao povlastice bo-gataima. Mnogi su bili nezadovoljni i s redakcijom Kurana, izvrenom za Osmanove vladavine. esto se prigovaralo raspodjeli penzija i plaa, koje su usto jo poele zakanjavati, pa ak i izostajati. Znatno je ogorenje pobu-ivao i oligarhijski nain kako je izabran tadanji kalif. U Perziji i Egiptu prevladavalo je miljenje da vlast treba da se prenosi nasljedno, u lozi Pro-

313

rokovih potomaka. U Iraku su eljeli da pravo na kalifsko prijestolje pripadne Muhamedovu strieviu i muu njegove keri Fatime, Aliji. U samoj Medini nezadovoljnici su se okupljali oko Prorokove udove Aje, keri pr-voga kalifa Abu Bekra. Neposredna akcija protiv Osmanove vladavine poela je naoruanim po hodom iz raznih pokrajina u Medinu. Kalifov pokuaj da ih suzbije nije uspio, pa su pobunjenici prodrli u kalifovu palau i Osmana udavili (656). Po svoj prilici jo istoga dana kalifom je proglaen Alija (656661). Ali taj je izbor imao rnnoge protivnike, rneu kojima je bila i Aja. Naroito je opasan Alijin protivnik bio Osmanov roak, namjesnik u Siriji, Muavija. Da bi osim Arabije za svoju vlast pridobio i Irak, Alija je prijestolnicu prenio iz Medine u Kufu (juno od ruevina Babilona). Otuda je poveo rat protiv svojih protivnika. lako je u borbama imao uspjeha, do rjeenja nisu dovodile ni bitke, ni pregovori, a rasulo se poveavalo. Ono je naroito zabrinjavalo sektu vjerskih fanatika, haridita, koji su zahtijevali da o pitanjima vrhovne vlasti odluuje cijela vjerska zajednica muslimana, koja kalifom moe uiniti svakog vjernika, ako to odredi boja volja, pa stoga izbor kalifa ne moe biti povlastica ni Prorokove obitelji, ni korejitske aristokracije. Na toj osnovi hariditi su poricali legitimnost i Osmanu, i Aliji, i Muaviji, izra-avajui tenje pukih slojeva arapskog drutva. Povevi vojsku protiv haridita, Alija ih je teko porazio, ali je dotle Muavijina vojska uspjeno prodirala i u Hedas i u Irak. A kad je jedan ha-ridita 661. iz osvete Aliju ubio za vrijeme molitve u damiji u Kufi, sva je vlast u dravi pripala Muaviji. Taj dogaaj bio je presudan za naredna stoljea arapske povijesti. Uklo-nivi Aliju, radikalno puki pokret haridita pribavio je pobjedu Muaviji, pr-vaku korejitske aristokracije, sinu nekadanjega najeeg Muhamedova protivnika, Abu Sufjana, koji je zapovijedao mekanskom vojskom kod El Badra, Ohoda i Kandaka. Stekavi kalifsku vlast, Muavija je osnovao dinastiju Omejada koja je ' vladala od 661. do 750. Njezin reim odluno je pristupio izgradnji osebuj-nog sistema eksploatatorske vlasti nad pokorenim stanovnitvom u kom su se isprepletali neki elementi kasnoantikih robovlasnikih odnosa s ranim oblicima feudalizma. 2. ARAPSKA OSVAJANJA U VRIJEME OMEJADA DO POETKA VIII. ST. Pri svojim ratnim pothvatima kalif Omar se okoristio neredima u Bizantu nakon Heraklijeve smrti i poeo potiskivati Bizantince s istonih gra-nica njihovih posjeda u Maloj Aziji i preotimati im otoke u Egejskom moru. Arapi su i u Africi iskoristili nerede u bizantskoj upravi, pa su do kraja etrdesetih godina svoju vlast proirili do granica Tunisa. Ali nakon toga su borbe oko kalifske vlasti zakoile daljnji arapski ofenzivni nalet. On se obnavlja tek za vladavine Omejada pothvatima protiv Bizanta i sjevernoafrikih Berbera. U Maloj Aziji je do 666. bila osvojena cijela Arme-nija. Na to su se nadovezivale kopnene provale sve do nadomak Mramornoga mora, a arapska je momarica nastavila osvajati otoke u Egejskom moru i na

314

junim obalama Male Azije. Godine 670. zauzet je i otok Kizik u Mramornom moru, pa je od 674. do 678. svakoga proljea obnavljana pomorska opsada Carigrada. Tek nakon vie od etiri godine neposredne ugroenosti napadai su suzbijeni grckom vatrom to ju je izumio sirijski kemiar Kalinik. Taj uspjeh bizantske obrane bio je presudan za opstanak Carstva. U po-sljednjoj etvrti VII. st. ono je prikupilo nove snage, pa je uz pomo unu-tranje kolonizacije prvenstveno slavenskih, maloazijskih i libanonskih voj-nika, koje bizantske vlasti naseljavaju kao stratiote u istonim provincijama, uspjeno suzbijeno i arapsko napredovanje u Maloj Aziji. Iste godine kad su Arapi preoteli Armeniju obnavlja se i njihov pritisak u Sjevernoj Africi. Podigavi na rubu svojih dotadanjih posjeda, u junoj Tuniziji, grad Kairuan, oni su otuda organizirali sistematske prodore u zemlje sjevernoafrikih Berbera. U nizu napada dopirali su sve do Gibraltarskog tjesnaca, ali su im Berberi esto nanosili teke gubitke. Osobito je bio velik poraz Arapa kod Biskre, u sjeveroistonom Aliru, godine 683., nakon koga je uslijedio opi ustanak berberskih plemena protiv Arapa. Uspjehu te pobune pridonijele su unutranje prilike u kalifatu, gdje su se u tim godinama vodile dinastike borbe oko prijestolja. Arapi su se morali povui ak i iz Tripoli-tanije. Ali kad su se dolaskom na vlast kalifa Abd-al-Malika (685705) prilike sredile, Kairuan je ponovo zauzet a nadiranje prema zapadu je obnovljeno. Poslije poraza i pogibije berberskoga najistaknutijega voe, Kosaile, u bitci zapadno od Kairuana (688), arapsko se nadiranje vie nije moglo zaustaviti. Izmeu 695. i 697. osvojili su oni Kartagu i likvidirali tamonji bizantski egzarhat. Za iduih dvanaest godina (do 709) cijela je sjevemoafrika obala, sve do Atlantskog oceana pala u njihovu vlast. Svega dvije godine nakon toga (711) zapoelo je i arapsko osvajanje Pirenejskog poluotoka. U drugoj polovici VII. st. Arapi su postigli znatne uspjehe i u Srednjoj Aziji. Ondje je 658. kineska vojska likvidirala postojanje Zapadno-turskog kaganata, pa se u plodnim oblastima zapadno od Tjenana i Hindukua pod kineskim vrhovnitvom formirao niz manjih drava: Fergana, Sogdijana, Sa-markand, Buhara i Baktrijana, dok je bogata Horezrnija (na donjern toku Amu-Darje) sauvala ak i svoju potpunu nezavisnost. Ali uza sav svoj privredni prosperitet, te su zemlje bile vojniki nedovoljno snane da se uspjeno odupru tako silovitom osvajau kao to su bili Arapi. Nakon slorna perzijske drave (651) i poslije okonanja krize koja je usli-jedila nakon Osmanove smrti (656), Arapi su do 663. osvojili Afganistan, zatim su kroz pustinju Kara-Kum izbili na Amu-Darju, preli tu rijeku i 674. pokorili Buharu i Samarkand. Taj prvi nalet Arapa na Srednju Aziju zapao je u osamdesetim godinama VII. st. u krizu, pa su njihovi odredi pretrpjeli nekoliko znatnih po-raza. Ali jo prije kraja VII. st. oni su ponovo osvojili Buharu i Samarkand, a poetkom VIII. st. i cijelu dolinu Amu-Darje, sve do Aralskog jezera. Us-koro zatim, iz Fergane, na gornjem toku Sir-Darje, oni su poeli napadati i susjedne oblasti Istonoga Turkestana koji je bio neposredni sastavni dio Ki-neskoga carstva. Otprilike u isto vrijeme kad su arapske vojske na zapadu okonavale posljednji otpor Berbera i

pripremale napad na vizigotsku Hi-spaniju, njihove su ete iz Perzije i Iraka preko Beludistana prodrle u dolinu rijeke Ind i osvojile Pendab i Sind stvorivi takvim dosegom jednu od naj-prostranijih drava to ih je svjetska povijest poznavala.

315

3. UNUTRANJI ODNOSI U OMEJADSKOM KALIFATU DO POCETKA VIII. ST. S dolaskom Muavije na vlast (661) arapski se kalifat naao pred potrebom da rijei niz vanih organizacionih pitanja. Oslanjajui se na svoja isku-stva to ih je stekao upravljajui vie od dvadeset godina Sirijom kao njezin namjesnik, Muavija je kalifat organizirao kao monarhiju, ali je uvaio tenje rodovske i plemenske aristokracije da sauvaju svoj utjecaj na upravljanje dravom. Tu ulogu odobrio je vijeu ejkova (sura) koje se na kalifov ili na namjesnikov poziv sastajalo s podruja cijele drave, odnosno s podruja jedne provincije. U svedravnoj uri kalif nije imao poloaj neogranienog gospodara, nego je morao vjetinom uvjeravanja, koncesijama, pa ak i mitom osiguravati prihvaanje svoje volje pod prividom kolektivno donesenih odluka. Jedno od bitnih pitanja to ih je trebalo rijeiti bilo je pitanje nasljcdstva na kalifskom poloaju. Ne ukidajui naelo izbornosti, Muavija je uspio da svedravna ura u novoj prijestolnici, Damasku, unaprijed prihvati kao bu-

Mozaik iz damije AlValida I. U Damasku (715)

317

duega kalifa njegova sina Jazida. Zatim su tu odluku potvrdile skuptine delegata svih pojedinih plernena (vufudi), nakon ega je ona postala zakonitom. Tako formirani kalifat Omejada vie nije bio izrazito teokratska monar-hija. lako je kalif i dalje vjerski poglavar muslimana, vjerski karakter ome-iadske vlasti slabi pred njenim izrazitijim lajikim obiljejima. U slubi te muslimanske drave bilo je, ak i na veoma visokim poloajima u kalifovu divanu, takoer i krana. Usporedo s time, slubeni jezik u sreditu drave (u Damasku) bio je i dalje grki, dok je (na primjer) u Perziji prevladavao perzijski. Ali uza sve to uvaavanje regionalnih tradicija, Muavija i njegovi prvi nasljednici pomno su uvali povlateni poloaj Arapa. Oni ostaju voj-niki stale i korisnici okupacije osvojenih krajeva; i dalje su okupatorska milicija (dund), stacionirana u garnizonima, koja ivi na teret pokorenog stanovnitva prirnajui godinje penzije i plae u novcu i naravi iz dravnoga fonda. Ali jo od kraja Osmanove, a pogotovu od Muavijine vladavine, sve vei broj najuglednijih Arapa dobiva kupnjom ili poklonom iz dravnog zemljoposjeda prostrana irnanja. Ta je zemlja i dalje u naelu ostajala dravno vlasnitvo, a arapski korisnici uivali su je na temelju zakupa (katija). Po nekim svojim obiljejima katija je bila nalik na kasnorimsku i ranobi-zantsku emfiteuzu, koja je u Justinijanovo doba poprimila obiljeje otui-voga i nasljednoga zakupnog prava na tuem zemljitu, uz obavezu trajnog obraivanja, plaanja godinje dabine vlasniku i vrenja javnih tereta to ih na tu zemlju razrezuje drava. Ali katija je sadravala i neke elemente feu-dalnih posjedovnih oblika i nije bila samo privatnopravni, posjedovni odnos, nego je obuhvaala i dio javnopravnih kompetencija. Korisnik katije, ako je bio Arapin (to je isprva bilo gotovo uvijek), nije plaao dravi ni zemljarinu (hara), ni glavarinu (dizi]'u) nego samo desetinu ili uur, ali je bio duan da od nearapskog stanovnitva na svom zemljoposjedu (koje ga je obrai-valo) u irne drave ubire poreze i predaje ih dravnoj upravi. Na taj su na-in neposredni obraivai katijske zemlje, kao draoci estica, bili prema katijaru u odnosu privatnopravne zavisnosti, a on je, kao poreski povjerenik drave, prema njima bio vrilac jednoga dijela javnopravnih kompetencija. Primajui s jedne strane prihode od dravne zemlje koju su dobivali u trajan zakup, a s druge strane penzije i plae iz dravnog fonda, arapski su kolonisti ivjeli u gradovima, sreditima provincijalne uprave, ili u vojnim uporitima. Njihov ukupni broj iznosio je u prvoj polovici VIII. st. u svemu oko etvrt milijuna Ijudi. Dok su se tako arapski doseljenici, pa ak i trgovci u Meki, pretvarali u ratniku, inovniku i zemljoposjedniku aristokraciju, oni pripadnici poko-renih naroda koji su prihvatili islam (mavali) bavili su se u gradovima obr-tima, sitnom i krupnom trgovinom. U naelu, oni su bili ravnopravni s arap-skim muslimanima, jer su bili pripadnici iste vjerske zajednice. Ali privredno i socijalno oni su ipak bili stanovnitvo drugoga reda. Premda su i oni imali pravo na vojniko zvanje, sluili su samo kao slabije nagraivani pjeaci. ak je i brak izmeu Arapa i mavala bio nepoeljan.

Nezadovoljstvo mavala, a i onih Arapa koji u procesu drutvene diferencijacije nisu stekli povlaten ekonomski i drutveni poloaj, oitovalo se u pokretu iita (od rijei ijatu Ali = Alijina sekta). Za nezadovoljnike se lik Prorokova strievia, posinka i zeta Alije (mua njegove keri Fatime) pre-tvorio u simbol ravnopravnosti svih muslimana i pravoga puta to ga je od-

318

Mozaik i'z dvorca Kirbet el-Mefdiir Al-Valida II, u Jordanu, VIII. st. redio sam Prorok. U Medini, koja je izgubila poloaj politikog sredita, sku-pina nezadovoljnika okupila se oko Alijina rnlaeg sina (i, po majci, Muha-medova unuka), Huseina. Da bi ojaala svoj utjecaj, ta se skupina uskoro preselila u Meku. Ali sve vea uloga izvanhedaskih muslimana odredila je da se presudni dogaaji ne zbudu u domovini islama. Na poziv svojih pri-stalica, Husein je otiao u Irak i ondje stao na elo pobunjenike vojske. Ali kod Kerbele, nedaleko od Kufe, ete Muavijina sina i nasljednika, kalifa Ja-zida, porazile su iite i Husein je bio ubijen (680). To umorstvo Prorokova unuka rasplamsalo je dugotrajne i ogorene borbe. Za iduih pet godina na prijestolju su se izredala etiri kalifa, a u Medini je iz Prorokova roda bio izabran protukalif, koji je tek nakon krvavih borbi bio uklonjen. Tek to su Omejadi zavrili borbu sa iitskim ustancima, u Iraku se rasplarnsao pokret haridita koji su se okupili oko svoga voe Habiba istiui u svom programu jednakost svih muslimana, bez obzira na etniko podrijetlo i socijalni poloaj. Time su oni reagirali na dolazak na vlast pobone loze Omejada (Marvanida, od 685), koja je jo vie naglaavala plutokratsko-oli-garhijski karakter vladavine. Drugi vladar iz te loze, Abd-al-Malik (685705) morao je napregnuti sve vojne snage svoje drave da u krvi ugui hariditski pokret. Pobijedivi na taj nain razliite varijante pukih stremljenja (iita,

pauperiziranih Arapa i nearapskih muslimana), reim Omejada je pristupio konsolidaciji postig-nutih uspjeha u dva smjera: ojaavanjem centralizacije dravne uprave i ja-

319

anjem arapskog karaktera vlasti. Ostvareno je to oslonom na vojniku snagu sirijsko-arapskog plemena Kalbida. U dravnoj upravi uveden je isklju-ivo arapski jezik, a zakonitim sredstvom plaanja postao je samo arapski zlatni novac, umjesto bizantskoga i perzijskoga. Utjecaj nearapskih musli-mana veoma je skuen, a odnosi prema neislamskom stanovnitvu su se zaotrili. Tako ojaahi aristokratsko-vojniki reim, kome je na elu bio nasljedni kalif iz kue Omejada, oitovao je svoju snagu ve od prvog desetljea VIII. st. novim valom osvajanja na podruju Bizanta, u Spanjolskoj, u Turkestanu i u Indiji. 4. BIZANT OD HERAKLIJEVE SMRTI DO POCETKA VIII. ST. Poeci arapskih osvajanja zatekli su Bizant u tekom stanju zamora. He-raklijeva smrt (641) dovela je povrh toga jo i do krize zbog nasljedstva na prijestolju. Heraklije je iz svoga prvog braka imao sina Konstantina, a iz drugog braka, sa svojom roakom Martinorn, sina Heraklonu. elei ugoditi Martini, on je pred srnrt ostavio vlast obojici, a i samoj je Martini osigurao poloaj suvladara. Ali stanovnitvo nije htjelo pristati da carsku vlast nosi takoer i ena, utoliko vie to je Martina bila omraena jo za Heraklijeva ivota. Ona se stoga morala povui, ali je uz pomo patrijarha Pira vodila ogorenu borbu u korist svoga sina Heraklone. Kad je dvadesetgodinji car Konstan-tin III. jo iste godine (641) umro, mnogi su posumnjali da je bio otrovan. Budui da je Heraklona imao tek 15 godina, faktinu je vlast preuzela Martina. Konstantinovi suradnici smjesta su uklonjeni sa svih utjecajnih po-loaja, a patrijarh Pir obnovio je monoteletsku crkvenu politiku koju je Konstantin III. bio odluio napustiti. Sve je to urodilo pobunama. Jednom od njih maloazijska je vojska primorala Martinu da pridrui Herakloni kao suvladara desetgodinjega sina Konstantina III., Konstansa. Ali kad je Mar-tina dala okruniti za cara i svoga mlaeg sina, Davida, izbio je opi ustanak. Odlukom senata Martina i njeni sinovi zbaeni su s vlasti, a sva je vlast prenesena na Konstansa II. (641668) koji je u kasnijim godinama dobio nadimak Pogonat = bradati, jer je nosio dugu bradu. Ali za vrijeme njegove malodobnosti senat je bio najutjecajniji faktor u upravljanju dravom. Tako su dinastike borbe pomogle senatskoj aristokraciji glavnoga grada da se oslobodi pritiska kojim ju je skuavao vladarev autoritet u vrijeme Justini-jana I. i njegovih nasljednika. U takvim okolnostima efikasnost carske vlasti nije mogla ojaati. A upra-vo je u to doba pritisak arapskih osvajaa sve vie rastao. Bilo je nuno ukloniti unutranje sporove. Do 646. Arapi su zauzeli cio Egipat i

vrili pri-tisak kroz Libiju prema podruju Kartaginskog egzarhata koje je bilo upo-rite katolicizma i ogoreni protivnik monoteletizma. Pod utjecajem papin-stva i Italija je bila nezadovoljna vjerskom politikom Carigrada. Stoga je Konstans II., postavi punoljetan, pokuao onemoguiti razorne vjerske sporove. Godine 648. objavio je vjerski manifest, poznat pod nazivom Typos, kojim je zabranio svako daljnje raspravljanje o pitanjima energije i volje u

320

Kristovoj naravi. Ali, kao i ranije, puko zabranjivanje debate jednako je ogorcilo sve vjerske grupacije. Papa Martin I. (649653), koji je primio tiaru bez uobiajene suglasnosti carigradskog dvora, sazvao je odmah po stu-panju na vlast Lateranski sabor koji je osudio i monoteletizam, ali i Typos, jer njime carska vlast nije izriito odbacila monoteletsku herc/.u. Bizant je smatrao da na takav postupak rnoe reagirati silom pa je Konstans narcdio ravenskom egzarhu Olimpiju da papu uhapsi i dopremi u Carigrad. Olimpije je povjerovao da e se moi okoristiti neraspoloenjem italskog stanovnitva prema politici Carigrada pa se proglasio zasebnim carem u Italiji (650). Ta obnova carstva na Zapadu, u skuenom opsegu onih italskih provin-cija koje nisu bile pod langobardskom vlau, potrajala je samo do 652. kad je Olimpije poginuo u borbi s Arapima koji su izvrili napad na Siciliju. Papu je uhapsio tek novi egzarh, pa je on pred carigradskim sudom bio osuen kao Olimpijev pomaga i saveznik, zbaen s papinskog poloaja i prognan u Herson gdje je i urnro. Jednako je tako i u Sjevernoj Africi uhapen prvak katolike opozicije, Martin Ispovjednik; doveden je u Carigrad gdje je bio muen i najzad osuen na progonstvo u Laziku gdje je uskoro umro. Zakoen tirn unutranjim tekoama, Bizant je bcspomono glcdao kako Arapi osvajanjem Kipra, Rodosa i Kosa pripremaju pomorski napad na Ca-rigrad. Poraz bizantske flote pred likijskom obalom (655) bio bi moda doveo do jo teih dogaaja da nisu u kalifatu poslije Osmanove smrti (656) na-stali nemiri. U smanjenju opasnosti do koje je uslijed toga dolo, Konstans II. je uznastojao proiriti teritorijalnu vlast Carstva nad izgubljenim obla-stima u Evropi. Gotovo pedeset godina poslije sloma Maurikijeve obrane na donjem Dunavu, Konstans II. je 658. uspio slavenskom stanovnitvu u Ma-kedoniji nametnuti vrhovnu vlast Bizanta, premda su oni pri tom i dalje sauvali svoju autonomiju. Tom prigodom Bizant je izvrio prvo veliko pre-seljavanje Slavena s Balkana u Malu Aziju, pa su otada njihovi odredi slu-ili u bizantskoj vojsci. Nastojanje da se ojaa poloaj Carstva u Evropi nipoto nijc bilo sluajan pothvat Konstansove politike. Nasuprot golemim uspjesima arapske vojne sile bilo je oito da su istone provincije (izvan granica Male Azije) za due vrijeme izgubljene. Te gubitke bilo je nuno nadoknaditi na zapadu. Slomivi otpor dvojice prvaka katolike opozicije (papc Martina I. i Mar-tina Ispovjednika), Konstans je pomiljao da c njegova osobna prisutnost u Evropi obnoviti snagu Carstva u tim oblastima. Stoga je stvorio odluku da sjedite svoje vlasti preseli u Italiju odakle e moi uspjenije organi-zirati borbu protiv Arapa. Ali na takvu odluku naveli su

ga i njegovi odnosi s najmonijim faktorima u Carigradu. Otkako je postao punoljetan, Kon-stans II. vladao je autokratski pa je pobudio mnoga neprijateljstva u re-dovima senatske aristokracije i visokih crkvenih poglavara. Strahujui pred mogunou da mu ti protivnici nametnu kao suvladara njegova brata Teo-dora, na tetu njegovih vlastitih sinova, Konstans je Teodora prisilno zare-dio za sveenika, a zatim ga je dao i ubiti. Time je u Carigradu izazvao skrajnje negodovanje, pa se njegova mrnja prema vrhovima carigradskog drutva pridruila vanjskopolitikim i vojnim razlozima za premjetaj cen-tra dravne vlasti u Evropu. Iskrcavi se 663. u Tarentu i postigavi beznaajne uspjehe u sukobima s langobardskom vojskorn Beneventanskog vojvodstva, Konstans je naj21 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka

321

prije otiao u Napulj a zatim u Rim. Premda ga je papa Vitalijan sveano primio, car nije ostao u staroj prijestolnici, nego je preao na Siciliju gdje je sjeditem svoje vlasti uinio Sirakuzu. Ali napori da odatle organizira otpor Arapima iziskivali su golema ma-terijalna sredstva. Teki porezi to ih je nametnuo Kalabriji, Siciliji, Sar-diniji i Africi uskoro su postali nepodnoljivi, pa je dolo do pobuna. Go-dine 668. jedan je potplaeni rob ubio cara za vrijeme kupanja, a u Carigradu je na prijestolje doao Konstansov sin, Konstantin IV. (668 685). Konstantinova vladavina bila je jedno od prcsudno vanih razdoblja bizantske povijesti. Nakon osnutka Omejadskog kalifata (661), Arapi su, poevi od 663., svake godine napadali pogranine oblasti u Maloj Aziji, a na moru su, nakon Kipra, Rodosa i Kosa, zauzeli Hios, poluotok Kizik (670) i Smirnu (672). Ali sjajni uspjesi bizantske mornarice za vrijeme gotovo peto-godinje opsade Carigrada (674678) spasili su Carstvo od propasti. Taj poraz napadaa, a zatim i dugotrajni unutranji nemiri u Kalifatu, omoguili su Bizantu da oslobodi cijelu Malu Aziju i ak da otpone s nizom napada na arapske granine oblasti u Siriji. Ali opsenije pothvate na tom podruju osujetilo je doseljenje Bugara u nekadanje bizantske oblasti juno od donjeg Dunava. Bugari - Taj se narod pojavljuje kao napada na balkanske granice Bizanta jo od kraja V. st. Tada su to bili odredi zapadne skupine Bugara koja se otkinula od njihove etnike jezgre, nastanjene oko Azovskoga mora, i smjestila sjeverno i istono od dunavskoga ua. Ali dolazak Avara u Evropu i seoba Slavena na Balkan preslojili su ovu skupinu Bugara. Meutim to isto preseljenje Avara iz Pretkavkazja na donji Dunav (i, najzad, u Panoniju) oslobodilo je istonu skupinu Bugara u Priazovlju. Kao snana vojna za-jednica, oni su poetkom VII. st., u vrijeme kad je Bizant vodio teke borbe s Avarima, sklopili savez s Carstvom. Njihov je kan Orhan imao dunost da spreava svoga istonog susjeda, zapadnoturski kaganat, da kao saveznik Avara napada Bizant provalama preko Kavkaza. U tim borbama priazovska je Bugarska veoma ojaala, pa je njezin kan Kubrat (koji je kao mladi bio odgojen na carigradskom dvoru i ondje pri-mio kranstvo) godine 635. nanio teak poraz zapadnim Turcima i

formirao, pod vodstvom Bugara, moan savez plemena na podruju istono i zapadno od Azovskoga mora. Jezgra toga podruja bio je teritorij izmeu Dona i Ku-bana koji izvori nazivaju Velika Bugarska. Ali poslije Kubratove smrti (u vrijeme cara Konstansa II.) bugarski se plemenski savcz raspao pod udarcima Hazara koji su krajem VI. st. osnovali svoj kaganat na sjevernim obroncima Kavkaza. Jcdan dio Bugara, pod vodstvorn Asparuha, uzmakao ]e oko 670. prema zapadu, k donjem Dunavu, a drugi prema sjeveru, na srednju Volgu i donju Kamu, gdje se u X. st. raz-vila snana drava Povolkih Bugara. Smjestivi se izmeu Dnjestra i dunavskog ua, Asparuhova je skupina Bugara uskoro poela provaljivati preko Dunava, u istonu Trakiju. Da te napade suzbije, Konstantin IV. je 680. kopnom i morem napao bugarsko bo-ravite sjeverno od Dunava, ali je pretrpio poraz. Prugonei pobijeenu bi-zantsku vojsku, Bugari su zauzeli Dobrudu, a otuda su svoje nadiranje pro-irili i na oblast izmeu donjeg Dunava iplanine Balkan, gdje je postojao Savez sedam slavenskih plemena. Ta su se' plemena morala obavezati da e

322

Bugarima plaati godinji danak. Osvajaka bugarska ratniko-plemenska ari-stokracija uskoro je s vodeih poloaja meu slavenskim stanovnitvom isti-snula slavenske plemenske poglavare i zavladala slavenskim plemenskim sa-vezom. Time se juno od donjega Dunava formirala bugarsko-slavenska dr-ava u kojoj se glavnina stanovnitva, organizirana u rodovske opine, ba-vila zemljoradnjom, a ratniki vrhovi drutva razvijali su se kao povlatena klasa profesionalnih ratnika ususret poetnim oblicima ranofeudalnih odnosa. Nadiranje Bugara mogao je Konstantin IV. zaustaviti samo priznanjem njihove nezavisne vlasti na osvojenom podruju. U tome smislu sklopljen je oko 679. ugovor kojim se Bizant obvezao da bugarskoj dravi plaa rcdovit godinji danak. Tim aktom prvi puta je slubeno priznata jedna barbarska drava na nekadanjem bizantskom tlu na Balkanu. Neuspjeh u borbi s Bugarima Carstvo je donekle nadoknadilo uspjenom vjerskom politikom. Sva ranija kompromisna vjerska uenja (monoenergeti-zam, monoteletizam) nastala su u nastojanju da se ukloni razdor izmeu katolicizma i monofizitizma. Budui da su gubitkom Egipta i Sirije glavna uporita monofizitizma konano pala u vlast Arapa, Carstvo vie nije imalo interesa da insistira na nepopularnim kompromisnim tezama. U sporazumu s papom odran je u Carigradu VI. ekumenski sabor (680/81) kojim je uspostav-Ijen v)'erski mir, a monoteletizam konano osuen. Svojom crkvenom politikom i vojnim pothvatima na Balkanu Konstan-tin IV. je dalje razvio tenje svoga prethodnika Konstansa II. da evropske pokrajine Carstvo uini osloncem za otpor Bizanta arapskom pritisku s is-toka. Jaanju vlasti i njezina jedinstva imala je posluiti i Konstantinova dinastika politika. Svoju je dvojicu brae uklonio s vlasti i ozakonio naelo po kome se carsko dostojanstvo ubudue imalo nasljeivati iskljuivo po direktnoj mukoj silaznoj lozi. Na toj osnovi, nakon njegove smrti carem je postao njegov najstariji sin Justinijan II. (685695; 705711). Ve u prvim godinama svoje vladavine (688) Justinijan je na elju kalifa Abd-al-Malika, koji se borio s nizom unutranjih tekoa, obnovio

povoljan mir to ga je Bizant sklopio s Muavijom nakon propasti velike opsadc Ca-rigrada (678). Danak to ga je Kalifat otad plaao Carstvu sad je povean, a na Kipru je uveden kondominij po kome je taj otok nekoliko stoljea for-malno bio u vlasti obiju sila, a u stvarnosti je bio samostalan. Mir s Arapima omoguio je Justinijanu II. da nastavi politiku svojih pretea na Balkanu. Jo 688. on je uspjenim vojnim pohodom suzbio Bugare, uvrstio bizantsku vlast nad makedonskim Slavcnima i uspostavio kon-tinuitet bizantskog teritorija od Trakije do Soluna. Usporedo s time, Justi-nijan je elio i prorijediti slavensko stanovnitvo u tirn krajevima pa je, tri-deset godina poslije Konstansa II., izvrio novu veliku seobu Slavena u Malu Aziju (na podruje terne Opsikion). Slabljenju slavenskog stanovnitva i jaanju bizantskih pozicija na Bal-kanu pridonijelo je i preseljenje branskog ratnikog plemena Mardaita iz Libana na Peloponez. Da pojaa carigradske predstae, Justinijan je na po-luotok Kizik, u Mramornom moru, preselio mnogo Kiprana. Ali jer je to uinio bez pristanka arapskih vlasti, Abd-al-Malik je prekinuo mir iz 688. i obnovio rat u kome je Bizant izgubio svoj dio Armenije. U unutranjim odnosima Justinijan II. dalje je razvijao tematsko ureenje i jaao mali slobodni seljaki zemljoposjed. Osim starijih tema, osno-vanih jo u Heraklijevo doba, i teme Trakezion, koju je osnovao Konstantin IV., Justinijan je u srednjoj Grkoj osnovao temu Helada, a stare teme u

323

Maloj Aziji poele su se dijeliti na nekoliko manjih. Bilo je to u vezi s tenjom vlasti da ne dopusti pretjerano jaanje tematske vojno-upravne aristo-kracije koja je u vie navrata ugrozila supremaciju carske vlasti. Usporedo s time, na cijelorn maloazijskom podruju i u onim balkanskirn oblastima gdje je Bizant efektivno drao vlast u svojim rukama vri se intenzivno naseljavanje stratiota, seljaka-vojnika, koji od drave dobivaju esticu zemlje na trajno i nasljedno uivanje, a za uzvrat su duni da slue kao vojnici. U isto vrijerne, ponovnim ukljuivanjem balkanskih podruja na kojima su se naselili Slaveni u teritorij bizantske drave i preseljavanjem Slavena u Malu Aziju jo vie jaa udio slobodnog seljatva u agrarnoj struk-turi bizantskoga sela. Ta dva sloja neposrednih obraivaa zemlje: stratioti i slobodno slavensko seljatvo, udrueno u slobodne seoske opine, bitno su tijekom VII. stoljea utjecali na razvitak privrednih i drutvenih odnosa u Bizantu u tome a i u slijedeim stoljeima. Politiki i ratni dogaaji to su zaredali u Bizantu od poetka VII. st. u velikoj su mjeri razorili privredno i drutveno ustrojstvo bizantskih veleposjeda. Mnoga imanja bila su opustoena a radna snaga na njima pobijena, odvedena u roblje ili rastjerana. To je dovelo do dvostruke krize: zbog ne-staice vojne Ijudske sile i zbog nedostatka radne snage na poljima. Izlaz iz tih tekoa naen je formiranjem stalea stratiota i naseljavanjem slobod-nog seljatva. Na taj nain, srnijenivi ranije dominantne kategorije obrai-vaa: serve i kolone, u Bizantu VII. stoljea prevladava mali, vojniki (stra-tiotski) zemljini posjed ili mali posjed slobodnih lanova seoske opine. 0 strukturi takvih slobodnih seoskih opina sauvalo se iscrpno svjedoanstvo u tzv. Zemljoradnikom zakonu (nomos georgiks) koji je

donesen najvjerojatnije u vrijerne Justinijana II. Naselja o kojima govori Zakon bila su smjetena preteno u brdovitim predjelima, a stanovnitvo je krilo ume, obraivalo zemlju plugom, uzga-jalo itarice, vinovu lozu i voke i dralo stoku. ivjelo je udrueno u op-ine, a zemljini se posjed sastojao od dva dijela. Oranice, vinogradi i povrt-njaci bili su potpuno vlasnitvo seoskih malih ili velikih porodica (patroni-mija). ume, panjaci, pustopoljine i vode ostaju i dalje kolektivno vlasni-tvo seoske zajednice na zajednikom i neogranienom iskoritavanju. Svoju obradivu zemlju seoska je porodica imala pravo ostavljati u nasljedstvo po mukoj lozi a mogla ju je i zamjenjivati sa suseljanima za drugi kompleks polja, ali je nije smjela prodavati. Sam naziv estice (meros = udio, drijeb) svjedoi o tome da je neko bila izvrena dioba (merismos) prvobitno je-dinstvenog zemljita koje je bilo kolektivno vlasnitvo cijele seoske zajednice. To prvobitno zajednitvo posjeda sauvalo se jakim preitcima i u doba Zemljoradnikog zakona. Poslije obavljene etve ili berbe s polja se ukla-njaju ograde i ona se pretvaraju u slobodni panjak cijeloga sela. Ali jo i dok na zernlji stoji urod, svatko od suseljana ima pravo stupiti na tue tlo, ubrati i na licu mjesta uiti plodine. Kanjivo postaje tek odvoenje uroda u svoje gospodarstvo. ak i zaoravanje i zasijavanje tue zemlje kanjavalo se sarno gubitkom uroda. Selo je kao kolektiv obavljalo velike pothvate od za-jednikog interesa: melioracije, navodnjavanja, krenja; imalo je zajednike pastire i majstore za gradnju mostova. U odnosu prema dravi ono je va-ilo kao temeljna poreska jedinica, a raspodjelu dravnih dabina na poje-dina kuanstva vrili su vlastiti samoupravni organi seoske zajednice (seo-ski starjeina i skuptina glavara obitelji).

324

S ovih polazita, u bizantskoj seoskoj opini se u daljnjem razvitku po-javljuju irnovinske razlike meu pojedinirn domainstvima. Osiromaeni op-inari (aporoi) rnorali su obraivati zemlju posuenom stokom ili su ak dijelove svojih posjeda rnorali ustupati imunijem susjedu kao zalog za po-sudbu stoke, hrane ili sjemena. Zapavi ak i u bezizlazan poloaj, takvi su seljaci morali potpuno napustiti svoj posjed i odseliti se nekamo u drugi kraj gdje su se upoljavali kao najamni radnici (mistiji), u svojstvu pastira, vodonoa i sl. Suprotno torne, imuniji seljaci prikupljali su u svome po-sjedu vee povrine zemlje, pa su u svomu gospodarstvu mogli upoljavati i ponekog roba ili mistija. Seoska privreda bila je u VII. st. preteno naturalna. Ali budui da je dio dravnog poreza trebalo plaati u novcu, seljaci su bili zainteresirani da dio svojih proizvoda iznose na gradsko trite. S druge strane, ouvanje robno-novanog poslovanja u gradskim sreditima omoguavalo je i poticalo tu vezanost agrarne privrede za trita. Propast velikih zemljoposjeda, utemeljenih na dabinskoj eksploataciji serva i kolona, kao i preteitost novoformiranog malog, slobodnog seljakog posjeda izmijenila je strukturu vladajue klase u drutvu. Ona se u VII. st. sastoji od nekoliko kategorija: u agrarnirn oblastima postoji umjereno imuna ladanjska aristokracija koja sama organizira i vodi svoje gospodarstvo. Uz nju se formira vojno-upravna aristokracija okupljena oko stratega u temama, a u dravnom sreditu, oko carske vlasti okuplja se mnogobrojno novo plem-stvo odlinika i funkcionara, uposleno u dravnim slubama. 1 slubenika aristokracija u prijestolnici i vojno-upravni aparat u temarna bio je za svoju djelatnost nagraivan na specifian nain. Dravna

je vlast smatrala nunim da radi vojne obrane dravnog teritorija titi slobodu i privrednu samostalnost stratiota. Jednako tako, u interesu ouvanja sta-lea slobodnih seljaka, koji kao takvi dravi plaaju redovne poreze, dr-avna je vlast bila zainteresirana i za odranje nezavisnosti seoskih opina. Ona stoga nije mogla zemlje slobodnog seljatva poklanjati svojim funkcio-narima ni kao trajan posjed ni kao beneficij, jer bi time izgubila i vojne i poreske obvezanike. Zbog toga drava svojim slubenicima u dravnom sre-ditu i u temama kao nagradu za vrenje njihove dunosti doznauje dio dravnih poreskih prihoda u novcu ili naravi. Takvo doznaivanje dohotka bilo je striktno vezano uz slubu dravi, a ova je zavisila o carevu povje-renju i milosti, pa je u svakom trenutku mogla biti oduzeta. S njome je nestajalo i pravo na prihode. Nagraivanje odreenim dijelom dabina iz fonda dravnih poreskih pri-hoda vrilo se u realnosti na nekoliko naina. Izravno isplaivanje iz dravne riznice nazivalo se solemnij. Umjesto toga pojedinci, a osobito esto crkve i samostani, dobivali su osloboenje od plaanja vlastitih poreskih dabina ili su dobivali pravo na odreeni udio u porezima koje je plaalo neko selo (ili vie njih). Sva takva prava, kao i slube, bila su privremena, dok traje sluba. Potomci svakog pripadnika slubenike aristokracije mprali su uvijek iznova zapoinjati karijeru od poetka. Na taj nain pripadnici vladajue klase ostvarivali su eksploataciju slobodnih proizvoaa posredno, spornou dravnoga poreskog aparata. Zbog toga je jaka dravna vlast i njezina vladavinska (pa otuda i poreska) efika-snost bila u interesu vladajue klase. Za razliku od privrednih i drutvenih

325

odnosa na evropskorn Zapadu, gdje se dravna vlast parcelira i prelazi u nad-lenost velikih zemljoposjednika koji su dokinuli ekonomsku samostalnost slobodnog seljatva i ukljuili njihovu zemlju u okvire svojih imanja, u Bi-zantu vladajua klasa nije smjela unititi slobodu i ekonomsku samustal-nost stratiota i seoskih opina, ako nije htjela dravu liiti poreskih prihoda i vojne obrambene snage i time je izruiti stranirn osvajaima. Ali da bi mogla i u tim uvjetima biti korisnikom eksploatacije neposrednih proizvo-aa (sudjelovanjem u poreskim dabinama), ona je trebala i stoga podupirala snanu centraliziranu dravnu vlast. Ona se dodue neprekidno borila za utje-caj na tu vlast pa je ak iz svoje sredine izdizala pretendente za carsko do-stojanstvo, ali naelo postojanja te vlasti, koncentrirane u linosti cara i njegova dvora, ostaje ope priznato kao politika i ustrojstvena nunost. Na toj osnovi, u daljnjem razvitku, tijekom VIII. i IX. st. dolazi do izvanredno snanog razvitka dravnosti i uzvienja carske vlasti do institucije zatiene bojom milou. U isto vrijeme i dravni poreski pritisak nepre-kidno raste, i zbog efektivnih potreba drave, i jer je u punoj mjeri postao osnovicom naina kojirn se viak vrijednosti iz agrarne proizvodnje selja-tva prelijevao u ruke vlastodraca. Prevladavanje slobodne seljake poljoprivrede urodilo je jo jednom vanom izmjenom u drutvenim odnosima u Bizantu tijekom VII. i u narednim stoljeirna. Od Dioklecijanove vladavine dravna je vlast poreskim sistemom capitatio-jugatio vezala neposredne proizvoae uza zemlju. Putkraj vladavine Justinijana II. razdvaja se glavarina od

zemljarine, pa se glavarina ubire od svakog stanovnika, bez obzira gdje ivi, dok zemljarina ostaje vezana uza zemlju, a plaa je onaj tko je zaista i obrauje. Time je faktino bila raskinuta prisilna veza izmeu obraivaa i zemlje. Slobodno seljatvo ostaje zainteresirano za svoj zernljoposjed kao njegov vlasnik, pa nije bilo nuno nametati rnu osobnu neslobodu da bi ga obraivalo. Tako se i u tom pogledu ostvaruje oprean odnos od onoga koji se izgrauje na evropskom zapadu. Ondje veliki zemljoposjed, kao neposredni eksploatator seljake radne snage i vrilac razrnrvljene dravne vlasti, ukida osobne slobode, vezuje seljatvo uz njegovu esticu i zakmeuje ga. U Bizantu se, naprotiv, odranje slobodnog i nezakmeenog seljatva afirrnira kao politika i drutvena potreba, pro-izala nuno iz ope konstelacije okolnosti u kojima je Carstvo produavalo svoj povijesni opstanak. Kao rezultanta tih okolnosti, izgradnja feudalnog poretka, sa svojim karakteristinim institucijama, u Bizantu se izvanredno usporava i odgaa za vie stoljea. Takvo konstituiranje poretka za VII. i naredna stoljea nipoto se nije vrilo bez nesuglasica i oprenih nastojanja. Potpomaganje slobodnoga malog zemljoposjeda i nastojanje da slubenika i provincijalna aristokracija ostane strogo ovisna o prijestolju i njegovim lokalnim predstavnicima nailazilo je na oponente, prvenstveno u krilu crkve, a i meu nekim pripadnicima sena-torske aristokracije. U Bizantu je u VII. st. jedini snaan veliki zemljoposjed osim carskih irnanja bio crkveni. Brojnirn darivanjima i porastom pobonosti jaala je mo crkve u materijalnom i duhovnom pogledu. Usporedo s time poveavalo se kod znatnog dijela sveenstva i redovnika odudaranje u nainu ivota od cr-kvenih vjerskih i moralnih dogmi. U elji da crkvu u veoj mjeri podredi svojim interesima a i da korigira ivot klera, carska je vlast 691/2. sazvala ekumenski sabor kome je stavljeno u zadau da dopuni neke dogmatske od-

326

redbe V. i VI. ekumenskog sabora. Zbog toga mu je dan naziv Peto-esti eku-menski sabor (Quinisextum). Na moralno-disciplinskom planu zabranio je mnoge preostatke poganskih obiaja, a i razuzdanosti i neurednosti u svee-nikom ivotu i ponaanju. U namjeri da te neurednosti otkloni, Sabor je dopustio niim sveenicima da stupaju u brak. Tim propisom, a i nizom drugih, ponovo su istaknute razlike izmeu istone i zapadne crkve. Posebice je snano negodovanje u Rimu izazvala sa-borska odluka kojom je proglaena jednakost i ravnopravnost carigradskog patrijarha s rimskim papom. Razdor koji je zbog toga nastao Justinijan II. je, po uzoru na Konstansa II., pokuao ukloniti silom. U tu je svrhu poslao u Rim svoga izaslanika s na-reenjem da papu Sergija uhapsi. Ali u Italiji je izbila pobuna u korist pape, pa carski nalog nije rnogao biti sproveden. Justinijanova crkvena i socijalno-ekonomska politika pretvorila se u uzrok zbog koga je, na poticaj patrijarije i senatske aristokracije, god. 695. dolo do ustanka protiv Justinijana II. Carem je bio proglaen strateg teme He-lada, Leontije. Justinijan je uhvaen, odsjeen mu je nos (da bi tim unaka-zivanjem postao nesposoban za povratak na vlast) a zatim je poslan u pro-gonstvo na Krirn. Taj dravni udar smjesta je nepovoljno djelovao na sposobnost

bizantske drave da se suprotstavlja vanjskim opasnostima, pa su Arapi 698. konano osvojili podruje Kartaginskog egzarhata, a Leontije je zbog nedoraslosti te-koama bio zbaen s prijestolja. Na njegovo mjesto vojska je izdigla zapo-vjednika mornarice u Primorskoj temi, koji je kao car uzeo ime Tiberije II. Ali ni on ni|e ni pokuao zaustaviti napredovanj'e Arapa kroz sjevernu Afriku prema Atlanskom oceanu. Takva nemo uinila ga je nepopularnirn pa je prognani Justinijan II. ponovo uspio osvo|iti vlast. On je iz Hersonesa na Krimu prebjegao Hazarirna i oenio se kanovom sestrom, koja je pri tome prela na kransku vjeru. Ali kad ]c carigradska vlast zatraila izruenje bjegunaca, Justinijan se sklonio Bugarima. Uz po-mo njihova kana Tervela, Justinijan je prikupio znatnu oruanu silu i 705. doao pod zidine Carigrada. S manjim odredom uao je nou, kroz vodovodni kanal u grad, izvrio pokolj straa, otvorio ulaz svojoj vojsci i zbacio Tibe-rija II. Bez obzira na svoju osakaenost, Justinijan je jo est godina ostao carem (s nadimkom Rinothmetos = odsjeenoga nosa). Sistematskim terororn uklanjao je svoje protivnike, veinom pripadnike visokoga klcra, senatske aristokracije, kao i istaknute vojne zapovjednike. U Italiji, sankcije su pogo-dile Ravennu koja je 695. pristala uz njegove protivnike. Sporne odredbe Pe-to-estog ekumenskog sabora bile su ukinute, a papa je biu pozvan u Cari-grad gdje je primljen s velikim poastima. Time je jedinstvo crkve bilo ponovo uspostavljeno. Ali careva elja za kanjavanjem njegovih protivnika jo nije bila utaena. Godine 711. poslao je kaznenu ekspediciju u Herson, mjesto svoga za-toenja. Krvavi pokolji to ih je ondje dao izvriti izazvali su pobunu u voj-sci. Ona je carem proglasila armenskog oficira Bardana Filipika. Osvojivi Carigrad, Bardan je dao smaknuti Justinijana i cijelu njegovu obitelj. Time je bila okonana vladavina Heraklijeve dinastije. Iduih godina (713. i 715.) jo su dva vojnika'pua dovela na prijestolje dva nova vladara. Razdoblje borbi dokrajio je tek dolazak na vlast stratega teme Anatolikon, Leona III. (717741), osnivaa isaurijske dinastije.

327

Premda je proteklih dvadeset godina nanijelo znatne tete bizantskoj dr-avi, one nisu znaile strukturalnu krizu poretka. Naprotiv, on je na temelju socijalno-ekonomskih preobrazbi, ostvarenih tijekom VII. stoljea, omogu-io Carstvu da se ve u VIII. stoljeu uspjeno odupre novom valu arapskih napada i stvori preduvjete svome daljnjem jaanju. 5. BIZANT U DOBA IKONOKLASTICKIH BORBI Doba vojnih pueva koje je slijedilo nakon zbacivanja Justinijana II. s vlasti uvelike je dezorganiziralo bizantsku obranu upravo kad se u arapskom kalifatu dolaskom Abd-al-Malika na prijestolje napadaka mo islama oporavila. U vrijeme neposrednih akcija koje su dovele do obaranja Leonova nepo-srednog pretee, Teodozija III., Arapi su pripremili dubok prodor kroz Malu Aziju i ve sredinom Ijeta 717., svega nepunih 5 mjeseci po Leonovoj krunidbi za cara, s kopna i mora opkolili prijestolnicu. Opsada je trajala godinu dana. Velikim naporima, zahvaljujui grkoj vatri i

pomoi bugarskoga kana Ter-vela, Arapi su sredinom Ijeta 718. suzbijeni od glavnoga grada i protjerani iz pretenog dijela zaposjednutih oblasti. Ali ni taj teki poraz nije Arape slomio. Poslije pauze od osam godina, oni su od 726. do 740. svake godine provaljivali u Malu Aziju. Potkraj toga razdoblja poveli su kazneni rat protiv Hazara, bizantskih saveznika u dota-danjim borbama. U tom su pothvatu postigli uspjeh, podvrgli svojoj vrhov-noj vlasti hazarski kaganat, ali je vezanost njihovih glavnih snaga u tim borbama pomogla Bizantu da Arapima 740. nanese teak poraz blizu Amo-riona, u temi Anatolikon. To je omoguilo i Hazarima da se oslobode, i samom Bizantu da zapone sustavno potiskivanje Arapa iz istonih provincija Male Azije. Tiin uspjesirna, oni su relativno uvrstili granice prema islamskom svijetu, koji je, uskoro poslije poraza u Anatoliji, zapao u krizu smjene dina-stija i preselenja dravnog sredita iz Damaska u Siriji u Mezopotamiju. Iskustvo dotadanjih borbi za vlast u Bizantu pokazalo je da je vojnoupravna aristokracija u temama postala opasnom snagom koja ne preza pred upotrebom svojih eta u nasrtanju ak i na carsko prijestolje. Zbog toga je Leon III. zapoeo proces pretvaranja velikih tema u vei broj manjih. Tako je zapadni dio teme Anatolikon odvojio i forinirao zasebnu temu Trakesion, a istoni dio teme Opsikion pretvorio u temu Bukelarija. Primorsko-otoka tema Karavisijanaca takoer je smanjena: juno priobalno podruje ostalo je organizirano kao Kiberiotska tema, dok su otoci bili okupljeni u zasebni drungarijat (pomorsko zapovjednitvo). Osiguranju carske vlasti od uzurpacija posluilo je i pridruenje Leonova dvogodinjeg sina Konstantina (V.) kao suvladara, izvreno 720., a popunje-nju carske blagajne poveanje poreskih tereta. Na podruju zakonodavstva, reim Leona III. dao je svome vremenu pri-kladan skraeni zbornik rimskoga prava, objavljen 726. pod nazivom Ekloga. U njernu je rezimiran Justinijanov kodeks ali su unesene i vane prinove, pod utjecajern crkvenoga kanonskog prava i obiajnog prava istonih pro-vincija. Ekloga je prvenstveno eljela ojaati centralnu vlast, ukloniti korup-ciju iz sudske djelatnosti (u tu se svrhu odreuju stalne i dostojne plae

328

svim sucima), afirmirati naelo privatnog vlasnitva, ali i legalizirati neke tadanje tendencije u privrednim i drutvenim odnosima. Tako je bio ubla-cn poloaj robova olakavanjem uvjeta za njihovo putanje na slobodu; u porodinim odnosima oslabljena je svemo oca obitelji, u korist tenjama da se u selima velike porodice (patronimije) raspadaju na male. Poboljanjem propisa o davanju zemlje u zakup, Ekloga je reagirala na proces siromae-nja dijela slobodnih seljaka, koji se pretvaraju u najamnike (mistije), i na potrebe zemljoposjeda, koji je u polaganom postupnom porastu pa je bio bitno zainteresiran da moe unajmiti slobodnu radnu snagu. Nastojanje dravne vlasti da uvruje i sreuje unutranje odnose u dravi na opoj osnovi jaanja carskog autoriteta najdramatinije se manifestiralo u borbi oko tovanja crkvenih slika i kipova. Korijeni i uzroci toga spora bili su duboki i raznovrsni. Mnoga stoljea intenzivnih vjerskih borbi u Bizantu veoma su izotrila opu usmjerenost panje stanovnitva prema vjerskim i kultnim pitanjima i ona su postala sastavnim dijelom svakodnevnoga ivota.

Sklonost mistici i praznovjericama bila je obiljejem tadanjega mentaliteta. Na toj opoj pod-lozi, u udnji za udima i udesnim uincima nadzemaljskih sila, vjerovanja, nade i pobonosti vezivale su se uz slikovne predodbe Krista, Bogorodice i drugih svetaca. One su isprva bile upuene svetim osobama to su ih te slike predoavale, ali se s vremenom poelo smatrati da ima i takvih slika u ko-jima je potivana linost duhovno prisutna kao to je i Kristova buanska osoba prisutna u hostiji i misnorn vinu. Takve slike, koje nisu djelo Ijudske ruke, privlaile su mnotvo poklonika u mjesta gdje su bile pohranjene, a sveenstvo, naroito redovnici, umjelo se time okoristiti. Pojedine crkve i sa-mostane, posjednike udotvornih slika, usliani su vjernici, ili oni u nadi uslianja, obasipali darovirna, manjim i veim, esto i veoma skupocjenim; poklanjali su irn ili zavjetali nekretnine, svoja imanja i zemljoposjede, pa je tako crkva, ionako iza carske kue najvei zemljoposjednik, postajala sve bogatija. S tim u vezi, ivot sveenstva se i dalje izopaavao. Ono se preda-valo uivanjima, zanemarivalo duhovne slube i pobonosti, gramzilo za imo-vinom, insceniralo udesne dogaaje oko svojih svetinja i moi, krivotvorilo i izmiljalo legende iz koristoljublja i tako iskonsku vjeru i moralnu disci-plinu izopaavalo u ruglo vlastitih terneljnih zasada. Takvo stanje izazivalo je mnoga protivljenja i kritike. One su se pridruivale davnanjim negodovanjima s posvjetovljenom crkvom u krilu vjer-skih pokreta koje je slubena crkva oznaavala kao hereze (krivovjerja). Ti su pokreti naroito snano djelovali u istonim pokrajinama Carstva. Tako su paulikijanci, batinici dualistikog manihejstva, a i mesalijanci, veoma odluno odbacivali tovanje kria, Bogorodice i svetaca, a dakako i njihovih slika. U Bizantu je bio jak i utjecaj idovstva koje je odbacivalo likovno pri-kazivanje vjerskih predodbi. Jednako je stanovite imao i islam koji je s estim' prodorima arapskih oruanih snaga duboko u Malu Aziju postao bizantskom stanovnitvu poznat i dostupan. 1 u krugu pravovjernoga sveenstva bilo je jakih snaga koje su kult slika i njegove zlorabe podvrgavale estokoj kritici teei za snanom, ali trezve-nom i produhovljenorn vjerom umjesto lakrdijatva redovnikih varalica. Najistaknutiji meu takvim protivnicima ikonodula (tovalaca ikona) bili su biskup Konstantin Nakolejski i klaudiopolski metropolit Tomas.

329

U dvadesetim godinama VIII. st. ta su dva dostojanstvenika sa svojom pratnjom posjetili cara i iznijeli mu svoja gledita. Leon III., i sam Sirijac po podrijetlu i dugogodinji funkcionar u istonim pokrajinama Carstva, vje-rojatno je ve i otprije bio sklon ikonoklazn-iu (borbi protiv tovanja ikona), pa je shvatio kakve mu povoljne rnogunosti prua sama crkva svojim raspro-stranjenim praznovjericama u njegovoj elji da je podvrgne svojoj neospor-noj vlasti i, usto, da se domogne njenih pretjerano poraslih bogatstava. Oko cara se uskoro okupila jaka ikonoklastika skupina. Sastojala se od Tiiza crkvenih dostojanstvenika, preteno istonjaka, od visokih oficira i voj-ske, prvenstveno iz Armenije i drugih maloazijskih pokrajina. Uz

pokret je pristajao i carigradski puk, ogoren zbog svemoi i bogatstva redovnika. No ikonoklazam je imao i svoje utjecajne protivnike. Gotovo sve evropske oblasti drave branile su tovanje ikona; za nj se zalagalo i papinstvo (iako sa svojim rezervama); ali najvea snaga ikonodulstva bili su sami redovnici kojih se utjecaj i materijalno bogatstvo temeljilo upravo na tom stanju vjer-ske fanatiziranosti. ini se da je do zaotravanja suprotnosti dolo u vezi s carevim javnim propovjednikim istupanjima protiv kulta ikona koja su poela 726. A kad je vojska po carevu nalogu stala u Carigradu skidati slike (kao prvu jednu Kristovu na jednome od trgova glavnoga grada), dolo je do pobune u samoj prijestolnici, a u Grkoj ak do ustanka i proglaenja protivcara. To je na-metalo oprez, pa je Leon nekoliko godina vodio pregovore s patrijarhom Gerrnanom i papom Grgurom II. U debatu se veoma snano upleo i redov-nik jeruzalemskog samostana Sv. Sabbe, Ivan Damaskin, branei tovanje ikona i odriui caru svako pravo da se uplee u vjerska pitanja. U tome razdoblju opreka dolo je do izgradnje dubljih, dogmatskoteo-lokih stanovita jedne i druge od suprotstavljenih strana putem povezivanja dileme o ikonama s velikim kristolokim problemima proteklih stoljea. Protivnici kulta ikona, posebice Kristovih slika, tvrdili su da je nemogue likovno prikazati boansku narav Krista jer je bog duhovno, a ne materijalno bie. Ako se, naprotiv, eli prikazati samo tjelesna osoba Kristova, tada je to zanemarivanje njegova boanstva, a usto Ijudskom liku bez boanske sadr-ine nema razloga iskazivati tovanje, pa je ono tada jednako poganskom ido-"lopoklonstvu. Ako pak poklonici ikona smatraju da su Kristovom slikom u isti mah prikazana i njegova Ijudska i njegova boanska priroda, onda je takva pretpostavka o stopljenosti obiju Kristovih naravi istovjetna s mono-fizitizmom. Suprotno tome, tovaoci ikona branili su svoje uvjerenje metafizikim filozofskim obrazlaganjima: materija nipoto ne zasluuje prezir jer je utje-lovljenje ideje; ona je samo opredmeenje duha i u tom je smislu zavisna o duhu i njegov je izraz. Poricanje te veze svodi se na manihejski dualizam koji materiju i duh smatra od iskona oprenima i nepomirljivim poelima. tovanje slika koje prikazuju boanstvo utoliko je opravdanije to se Krist, kao bog, utjelovio da bi mogao na kriu umrijeti i ostvariti spasenje ov-jeanstva; ikone upravo svjedoe i potvruju istinitost Kristova utjelovlje-nja, pa je stoga odbacivanje tovanja to se iskazuje naslikanom liku Krista isto to i odbacivanje bitnog stanovita kranske vjere u to da se Druga boanska osoba istinski utjelovila, trpjela i umrla na kriu i time donijela ovjeanstvu izmirenje s Bogom-ocem i vjeno spasenje.

330

U debatama koje su o tim kontroverzama trajale nekoliko godina, Leon III. je poetkom 730. najzad donio odluku. Sazvao je sabor crkvenih i svje-tovnih velikaa koji je izglasao edikt o zabrani tovanja ikona. Patrijarh German, koji je odbio da edikt potpie, bio je zbaen, a pustavljen je drugi koji se carevoj volji pokorio. Naprotiv, u Rimu, papa Grgur III. je na sinodu god. 732. izopio iz crkve sve protivnikc ikona. Careva flota koja je bila poslana da papu kazni postradala je meutim u oluji. Bizantskoj vlasti preo-stalo je samo da zaplijeni sva papinska imanja na tlu Carstva i da juno-italske i balkanske biskupije sjeverno od Heladc

podvrgne jurisdikciji cari-gradskog patrijarha. Takav potpuni raskid carske vlasti sa zapadnom crkvom imao je dalekosene posljedice. U prvi mah papa je pokuao nai oslonac kod Langobarda. A kad se pokazalo da se oni namjeravaju okoristiti okolnostima ne samo da svojoj vlasti podvrgnu dijelove Italije nego i da pokore Crkvu, novim je saveznikom papinstva mogla postati samo Franaka. Iz lc konstela-cije rodila se povezanost interesa Karolinga i katolike crkve koja je, najzad, preteni dio Italije ukljuila u politike okvire franake monarhije a zapadnu je crkvu i politiki i vjerski potpuno odvojila od bizantskog Istoka. Snanim pritiskorn nad protivnicima i svojim ugledom zbog uspjenog ratovanja s Arapima Leon III. je do kraja svoje vladavine sauvao uravnote-enu situaciju ne pretjerujui u estini pri potiskivanju kulta ikona. Ali nakon njegove smrti 741. njegov je sin i nasljednik, Konstantin V. Kopronim (741 775), morao nadvladati znatne tekoe. Ve Ijeti 742., kad je pri polasku u rat protiv Arapa prolazio kroz temu Opsikion, neoekivano ga je napao stra-teg te teme i mu njegove sestre, Artavazd, porazio ga i proglasio se carem. Njegovu uzurpaciju priznalo je i papinstvo, ali je preteiti dio Male Azije ostao vjeran Konstantinu. Uz pomo vojnih odreda teme Anatolikon i Trake-sion on je poslije vie od godine dana, nakon niza pobjeda nad svojirn pro-tivnicima, osvojio Carigrad i dokinuo uzurpaciju tekim kaznama nad Arta-vazdom i njegovim sinovima. S tom pobjedom kull ikona ponovo je zabra-njen, a progoni ikonodula postali su jo ei. Konstantin V. irnao je vlastita, produbljena gledita na problem ikonoborstva pa ih je formulirao u posebnom teolokom spisu o toj problematici i u debatama na skupovima koje je odravao. Smatrao je da se slikanjem samo Ijudske spodobe Kristove raskida nerazdvojiva sjedinjenost boje i Ijudske naravi u njernu i stoga krivotvori Krist u cjelini. Prava Kristova slika je samo oltarski sakrament pretvorbe a nikako ne ikone. Car je odbacivao ta-koer kult Bogorodice, svetaca i svetakih moi. Ali opi crkveni sabor u Carigradu god 754. nije elio ii do takvih, skrajnje radikalnih slanovita. Odobrivi tovanje Bogorodice, pomno se razgraniio jednako prema mono-fizitima kao i prema manihejstvu, ali je i tovanje ikona bilo nedvojbeno osueno i zabranjeno. Oslanjajui se na to, Konstantin V. je otad pa sve do svoje smrti sve vie zaotravao borbu protiv ikonodula pretvarajui je u bespotedan teror. Tako slobodne ruke u unutranjepolitikirn pitanjima car je imao zahva-Ijujui svojim vojnirn uspjesima. Bizantska je flota u blizini Kipra postigla veliku pobjedu nad arapskim brodovljem, a i na maloazijskim istonim gra-nicama ostvareni su uspjesi koji su rezultirali stabiliziranjem fronte prema kalifatu. U vezi s tirn vojnim pothvatima dolo je do znatnijih preseljavanja preteno paulikijanskog stanovnitva iz oblasti Melitene ali i drugog armen-skog i sirijskog stanovnitva u Trakiju. Doseljavanjem iz maloazijskih tema,

331

o'danih carevoj politici, u velikim je razmjerima izmijenjen i sastav carigrad-skog stanovnitva. Napuivanje Trakije doseljenicima imalo je zadau da ojaa bizantske pozicije nasuprot Bugarima. Premda su oni u Leonovo doba bili bizantski saveznici protiv Arapa, Konstantin V. je smatrao da mu pobjede na istoku a i unutranje borbe za vlast u Bugarskoj doputaju da Bugarima uskrati

plaanje dotad obaveznoga godinjeg danka. Kan Kormiso, koji je 740. ste-kao vlast, odluio se za rat i 756. prodro sve do carigradskih zidina. Time su zapoele dvadesetgodinje borbe Bizanta s Bugarskom. Odvijale su se u vie etapa. Presudan je bio teak poraz to su ga Bizantinci nanijeli Bugarima 763. kod Anhijala, na obali Crnoga mora. Tek prethodne godine izabrani kan Telec bio je zbaen, a i etiri njegova nasljednika doivjela su zaredom istu sudbinu. Uspjeniji otpor bizantskoj premoi organizirao je tek kan Telerig (766/69777). Premda Bizant u tim borbama nije uspio ukinuti po-stojanje bugarske drave izmeu donjeg Dunava i planine Balkan, on je ipak skuio njezin opseg i oslabio njenu napadaku mo. U vrijeme borbi dolo je, takoer, i do masovnog bijega dijela slavenskog stanovnitva iz Bugarske pod utoite Bizanta, koji ih je preselio u Bitiniju. Time je na azijskom tlu Car-stva jo vie ojaalo slobodno seljatvo udrueno u opine. Sticajem okolnosti i ikonoklastika je borba jaala socijalnoekonomske promjene u Carstvu u korist malog zemljoposjeda. Izvanredno zaotravanje represivnih mjera protiv redovnitva koje ispunjaju posljednje desetljee Konstantinove vladavine dovelo je do velikih konfiskacija samostanskih ima-nja i masovnog iseljavanja ikonodulskih monaha u Italiju. Prcotcte zemlje iskoritavane su za smjetanje novih skupina stratiota i doseljenoga slaven-skog slobodnog seoskog stanovnitva. Borba sa tovateljima ikona nije prestala niti nakon smrti njihova najveeg protivnika, Konstantina V. (775). 1 njegov sin i nasljednik, Leon IV. Hazar (775780) djelovao je kao protivnik ikona, ali je bio znatno umjereniji i u dogmatskom osuivanju tovatelja i u progonima. Posebice je ublaio pritisak na redovnike. Vjerojatno je da je tako postupao pod utjecajem svoje ene, carice Irene, Atenjanke, koja je po svom odgoju odobravala kult ikona. Uskoro po svom stupanju na vlast, Leon IV. je svoga estogodinjega sina Konstantina okrunio kao suvladara istiui to kao volju senata, vojske i na-roda. Pozivanje na stare rimske ustavne temelje carske vlasti posluilo je kao opravdanje za potiskivanje pobonih lanova carske obitelji i za afirma-ciju nasljednog reda po prvorodstvu u silaznoj mukoj lozi. Time je ujedno monarhijskoj vlasti dan privid izborne zavisnosti o odluci najirih slojeva stanovnitva. Leon IV. umro je ve 780., a carem je postao njegov desetgodinji sin Konstantin VI. (780797), ali je regentsku vlast vrila njegova majka Irena. Svoju namjeru da obnovi tovanje ikona carica je mogla ostvarivati tek postupno. Ikonoklasti su bili veoma snani u vojsci a i visoka crkvena do-stojanstva zauzimale su linosti postavljene od ikonoklastikih vladara prije Irenine epohe. Postojala je i velika opasnost od vladarskih pretenzija stri-eva. rnladoga cara, oko kojih se takoer okupljala ikonoklastika opozicija. Situaciju je oteavao niz pobuna slavenskog stanovnitva u evropskirn pro-vincijama, a i obnovljeni pritisak Arapa na istonim granicama.

332

Vojne tekoe uspio je suzbiti glavni Irenin pomaga, logotet Staurakije; 783. sklopljen je mir s Arapima i tako je bilo mogue pristupiti

obnavljanju kulta ikona. Izvrene su brojne personalne izmjene u vojsci i dravnoj upravi, uklonjen je ikonoklastiki patrijarh Pavao, a na njegovo mjesto, izravno iz svjetovnog stalea, doveden cariin sekretar Tarazije. Uz papin pristanak, Ijeti 786. zapoeo je radom crkveni koncil u Carigradu, sa ciljem da ostvari vjersko jedinstvo kranskih zemalja. Ali carigradski vojni odredi upali su u crkvu Sv. Apostola gdje je sabor zasjedao i, uz odobravanje ikonoklastikih pristalica u zboru dostojanstvenika, rastjerali sabor. Tek podjesen slijedee godine (787.), poto je carica na maloazijske is-tone granice poslala ikonoborstvu sklone gardijske odrede, a u Carigrad dovela ete iz evropskih provincija, mogao se u Nikeji odrati VII. opi koncil (II. Nikejski koncil). On je obnovio tovanje ikona, ali je njihovo oboavanje proglasio zabludom. Prema pristalicama ikonoklazma odreena je blagost ukoliko se odreknu svoje zablude. Premda skrajnje radikalna redovnika struja, iji su najistaknutiji predstavnici bili iguman Platon i njegov neak Teodor Studitski, nije uspjela nametnuti otre sankcije protiv ikonoboraca i ishoditi potpunu nezavisnost redovnitva od svjetovnih crkvenih vlasti, ipak je pod njenirn utjecajem zapoela reorganizacija sveenikog i monakog i-vota narnetanjein stroge moralne discipline. Irenine uspjehe ugrozila je elja njezina sina Konstantina VI. da se kao vladar osamostali. Oko njega su se okupili ikonoklastiki nezadovoljnici, a vojni su in-i oslonac bili odredi iz teme Trakesion kojima je zapovijedao stra-teg Mihajlo Lahanodrakon. Do pobune protiv Irene dolo je 790., ali ona je okrutno uguena, a mladi car je sramotno iiban i potpuno uklonjen s vlasti. Ti dogaaji izazvali su protupobunu vojske u temi Armeniakon. Dotadanju Ireninu vladavinu zadesili su brojni vojni neuspjesi: protiv Arapa, koji su pod kalifom Harun-al-Raidom izvojtili nekoliko vanih pobjeda, protiv Bugara, koji su pod vodstvom svoga kana Kardama ponovo Carstvu nametnuli plaanje danka, protiv Franaka u Italiji, gdje je bizantska ekspediciona vojska pokuala na vlast dovesti Adalgisa, sina zbaenoga langobard-skog kralja Deziderija. U vojsci se smatralo da su ti neuspjesi rezultat krive vjerske politike carigradskog dvora, pa je prevladalo uvjerenje da enskoj osobi treba onemoguiti da bude na prijestolju. Jednakim ogorenjem pri-mana je i svemo eunuha Staurakija. Podjesen 790. carica i njezini suradnici protjerani su s dvora, a Konstantin VI. je ostao jedinim carem. Ali ni godinu i pol dana nakon toga car je popustio nagovaranjima i ponovo Irenu uinio suvladaricom. inilo se da e ta druga etapa zajednike vladavine donijeti dravi vane uspjehe: postignuto je nekoliko pobjeda nad Arapima i suzbijeni su Bugari. Ali Irena je u potaji pripremala prevrat razarajui careve dobre odnose s faktorima koji su mu pomogli da se dotad odri na vlasti. Kad ga je navela da okrutno kazni stratega teme Armenijakon zbog tobonje zavjere, car je morao u krvi uguiti pobunu tamonjih eta. 1 sam Konstantin ozlovoljio je crkvene vlasti kad je nasilno dokinuo svoj brak da bi se (podmuklo ohra-brivan od svoje majke) mogao oeniti jednom dvorjankom. Posebice su e-stoko reagirali asketski redovnici (zeloti). Takve okolnosti iskoristila je Irena pa je sina 797. zbacila s vlasti i dala ga oslijepiti. Jednako okrutno onemo-guila je svu jo ivu brau svoga bivega mua, cara Leona IV. Suprotno tome, mnogim je darovima obasula redovnike, naroito samostane Sakudion,

333

u Bitiniji, i Studitski samostan u Carigradu. 1 stanovnitvu je smanjila poreske obaveze. Ali u vanjskoj politici njena je vladavina doivljavala teke poraze. Kalif Harun-al-Raid obnovio je nadiranje na istonc granice Carstva i primorao Irenu da i opet plaa godinji daoak kalifatu. U Evropi, Italija je potpuno pala pod utjecaj franake drave Karla Velikoga. Jo 792. Karlo je objavio teoloke spise, tzv. Libri Carolini, u kojima su (na temelju pogrene interpretacije tekstova u bizantskim dokumentima) otro osueni i stavovi ikonoklastikog sabora iz 754. i II. Nikejskog (ikonodulskog) sabora iz 787., a zapadnoj crkvi nametnuta su shvaanja (koja su poivala na neko formuli-ranom miljenju pape Grgura I.) kojima je ocijenjeno kao podjednako neis-pravno i unitavanje ikona i njihovo potivanje. Takvo shvaanje, ozakonjeno na dravnom saboru u Frankfurtu god. 794., papa je morao prihvatiti, premda je prethodno odobrio zakljuke II. Nikejskog sabora. 1 u tcritorijalnom po-gledu, neprijatelfski odnosi s Franakom i papinstvom urodili su /a Bizant gubitkom Istre i Beneventa. Za uzvrat, junoitalske i balkanske provincije sjeverno od klasine Helade ostale su pod jurisdikcijom carigradske patrijarije. Do uravnoteenja opreka izmeu kranskog istoka i kranskog zapada nije dovela ni zamisao da Karlo Veliki, koji je 800. postao carem na Zapadu, sklopi brak s Irenom, koja nije imala nasljednika, pa da tako oba carstva budu ujedinjena pod vlau Karolinga. Prije nego to je ita od toga plana moglo biti ostvareno, u Carigradu je dolo do pobune koja je za cara pro-glasila dotadanjega logoteta dravne riznice Nikefora (802 811), a Irena je ve idue godine (803) umrla u progonstvu na otoku Lesbosu. Uz ostale svoje neuspjehe, reirn carice Irene ugrozio je svojim poreskim olakicama ekonomsku osnovicu na kojoj se temeljilo blagostanje inovnike i vojne aristokracije u dravi. Stoga se Nikefor, kao financijski strunjak, prvenstveno pobrinuo za oporavak dravne blagajne. Ponovo je uveo sve po-reze koje je Irena ukinula i usto povisio zemljarinu, porez na nasljedstvo i poveani prihod, na trine i luke takse. Poduzeo je pripremne mjere za ukidanje crkvenih poreskih imuniteta i ak vrio konfiskacije crkvenih dra-gocjenosti. Premda je bio pristalica tovanja ikona, bez njihova oboavanja, svojim je ekonomskim mjerama veoma ogorio crkvu, naroito zelotske re-dovnike, koji su usprkos njegove pravovjernosti postali njegovim estokim protivnicima. Redovnika opozicija prihvatila je kao dobrodoao povod za zaotrava-nje suprotnosti kad je 806. na carevu elju patrijarhom, izravno iz lajikog stalea, postao ueni dvorjanin Nikefor. Porekavi zakonitost njegova izbora, studitski su zeloti objavili svoje nepodvrgavanje slubenoj crkvi i patrijar-iji postavi time faktino zasebnorn vjerskom a i polilikom strankom. Su-protno slubenoj doktrini, koja je tvrdila da se car ne mora pokoravati crk-venim zakonima jer je svojim boanskim poslanjem izdignut iznad njih, zeloti nisu doputali nikome, pa ni caru, da se osjea nevezan crkvenim propisima. Takvo stanovite dovelo je do vala tekih progona zelotskih redovnika i, s druge strane, do njihova saveza s papinstvom. Dvostruka vanjska opasnost za bizantsku dravu (Arapi i Bugari) primoravala je Nikefora da jaa vojni potencijal Carstva. U tu je svrhu vrio planska preseljavanja i naseljavanja stanovnitva. Posebice je bilo vano iz-vriti ponovnu grecizaciju Peloponesa, Tesalije i Makedonijc gdje su se u prethodnim stoljeima masovno naselili Slaveni. U te ublasti premjeteno je

334

seljatvo iz maloazijskih pokrajina, a nizom vojnih pothvata potkraj VIII. i u poetku IX. st. uvrena je vlast Bizanta na junom Balkanu. U vezi s time dosljedno je provoena tematska organizacija u oblastima u kojima je bizantska vlast obnovljena, a stratiotsko seljako stanovnitvo postaje, za-jedno sa slavenskim seoskirn opinama, neposredno podlonima dravnoj vlasti, glavni tip neposrednih obraivaa zemlje. Ve krajem VIII. st. posto-jale su teme Trakija, Makedonija i Pelopones, a u poetku IX. st. udruuju se Jonski otoci u temu Kefalonija, nakon ega je uslijedilo osnivanje Solunske teme a zatim i Drake. Oslanjajui se na stratiotsku vojsku i na tematsku vlast, Bizant se pokuao suprotstaviti jaanju Bugarske. Njezin kan Krum (802814) nametnuo je jedinstvo bugarskoj rodovskoj-plemenskoj aristokra-ciji i zatim provodio osvajaku politiku. Nakon poraza to ga je Karlo Ve-liki nanio Avarima, Krum je zaposjeo istone dijelovc Panonije sve do Tise. Koristei se porazima Bizantinaca na istoku, gdje su Arapi primorali Nikefora da im plaa i opi dravni danak i posebnu glavarinu za osobu samoga cara i njegova sina, Bugari su napali bizantski teritorij. Tek poslije vie od dvije godine (811) Carstvo je uspjelo organizirati protuofenzivu te zauzeti i oplije-niti bugarsku prijestolnicu Plisku. Ali u nastavku borbi, bizantska )e vojska u planinskim oblastima Balkana bila opkoljena i unitena, a poginuo jc i car Nikefor. Bugari su tada pokuali osvojiti i Carigrad, gdje je dravnim udarom protiv Nikeforova sina Staurakija novim vladarem postao kuropalat Mihajlo I. Rangabe (811813). Ali jo za trajanja priprema za taj pothvat Krum je umro (814), a njegov nasljednik Omortag (814831) morao se najprije pobrinuti da uvrsti svoj poloaj. Nikeforova vladavina namrla je Mihajlovoj kratkotrajnoj etapi jo jedan vaan kompleks problema. Nc htijui priznati carski naslov Karlu Vclikom, Nikefor je Franakoj pruio povod za rat (806) koji je zavrio mirom u Aache-nu (812). Tada je Bizant pod pritiskom poraza morao priznati postojanje sa-mostalne carske vlasti na Zapadu, a u teritorijalnom je pogledu u.spio zadr-ati u svojoj vlasti Veneciju i dalmatinske gradove i otoke (kao zasebnu ar-hontiju, koja je u sedamdesetim godinama IX. st. postala jednom ud bizant-skih tema), dok su Istra, Dalmatinska i Panonska Hrvatska ostale pod vr-hovnitvom Franaka. Takav konani politiki raskid sa Zapadom izvrio se upravo pod vladavinom Mihajla I., koji je bio jo odluniji potovalac ikona od svojih pret-hodnika i na toj osnovi pripravan da izgladi sve razlikc i s rcdovnikim ze-lotima i s papinstvom. Ali njegovi neuspjesi u ratovanju s Bugarima potko-pali su njegov ugled. Nakon tekog poraza to ga je 813. pretrpio kod Hadria-nopola, izvren je novi dravni udar kojim je na prijestolje uzdignut dota-danji strateg teine Anatolikon, Leon V. Armenac (813820). Kao eksponent maloazijske tematsko-vojnike aristokracije, on je ostvario novu eru ikono-klastike politike. Ali opasnost od bugarske ofenzive primorala ga je da isprva prikriva svoja vjerska uvjerenja. Tek nakon neuspjeha Krumova napada na carigrad-ske zidine i nakon njegove iznenadne smrti (814), kad se Bugarska pod kanom Omortagom orijentirala k osvajanjima u Panoniji i s Bizanlum sklupila tri-desetgodinji mir, Leon V. je otvoreno pristupio obnovi ikunoklazma. Dao je prikupiti sve najvanije dokumente u prilog ikonoborstva i u carskoj pa-lai organizirao dogmatsku debatu izmeu ikonoklasta i ikonodula koje su, kao meusobni protivnici, predvodila dva istaknuta idcologa: Ivan Grama-

335

-tik i Teodor Studitski. Ali bitna tema raspre vie nisu bila dogmatska, kristo-loka pitanja, nego problem ima li car pravo da gospodari crkvom i namee joj svoja uvjerenja. Smatrajui da takav obrat dovodi u pitanje carski auto-ritet, Leon V. je zabranio svaku daljnju raspravu, zbacio s patrijarke stolice Nikefora, poslao u progonstvo Teodora Studitskog i 815. odrao u crkvi Sv. Sofije koncil koji je obnovio vanost zakljuaka II. ikonoklastikog sabora iz 754. i zabranio tovanje ikona. Spor koji se na toj osnovi razvio bio je veoma estok. Prognani redovnici, u prvome redu Teodor Studitski, razvili su svestranu propagandu i ob-javili rnnotvo govora i rasprava. Njihova povezanost s prijestolnikom slu-ibenikom aristokracijom protiv vojne aristokracije maloazijskih tema pri-bavila im je snane saveznike. A i u provincijama, seosko i puko stanovni-tvo protivilo se sve jaem zemljoposjednikom staleu. Iz tih pukih redova proizala je i sredinja linost zavjere koja se organizirala: Mihajlo Amorijac bio je vjerojatno podrijetlom stratiot, a svojim se ratnikim spo.sobnostima iz-digao na poloaj komesa ekskubitora (carske garde). Otkriven kao zavjerenik, osuen je zbog izdajstva i krivovjerja na smrt spaljivanjem. Ali uoi njegova smaknua izvren je dvorski prevrat, Leon V. je za vrijeme molitve u crkvi -ubijen a Mihajlo (II.) Amorijac (820829) doveden je iz tamnice na prijestolje. Stupivi na vlast, on je oitovao svoju namjeru da vodi tolerantnu politiku prema ikonofilima i zabranio svaku debatu o tim pitanjima. Pobrinuo se i da osigura nasljedstvo svome sinu Teofilu time to ga je (u proljee -821.) okrunio kao suvladara. Prve mjere novoga cara donoene su ve pod pritiskom dalekosene po-bune koju je potakao i vodio Toma Slaven, grecizirani potomak slavenskih naseljenika u Maloj Aziji i istaknuti vojni zapovjednik. Njcgov jc pukret buk-nuo u uvjetima izrazitih nezadovoljstava provincijskoga plcmstva s centrali-zatorskom politikom Carigrada i s tekirn poreskim teretima, Te iste tenden-cije sredinje vlasti pauperizirale su seljatvo, pa je ono dalo glavne borbene snage u ustanku. Znatnu pomo dobio je Tomin pokret i od Arapa. S pri-stankom kalifata, antiohijski je patrijarh okrunio Tomu za cara, pri emu .se tvrdilo da je on zapravo zbaeni sin carice Irene, Konstantin VI. Vrativi :se iz Sirije na tlo bizantske drave, Toma je oko sebe okupio znatne vojne snage, sastavljene od robova, slobodnih seljaka i stratiota. Uz njega su pri-stale sve maloazijske teme osim Opsikiona i Armeniakona. Spomou flote koju im je stavila na raspolaganje Kiberiotska tema, pobunjenici su 821. iz-vrili napad s kopna i mora na Carigrad. Ne rnogavi postii uspjeh u na-glom naletu, u'stanici su proirili svoj utjecaj i na evropske provincije, gdje im se pridruivalo slavensko seosko stanovnitvo, prisilno naseljeni Armenci i svi pobornici kulta ikona. Ojaavi tirn snagama, pobunjcnici su u proljee 822. zapoeli opsadu Carigrada koja je potrajala vie od godine dana. Teko ugroenu prijestolnicu spasila je intervencija Bugara u korist legalne bizantske vlasti. Od poraza u sukobu s Bugarima, ustanak Toma Slavena vie -se nije mogao oporaviti. Neuspjesi u borbama, a i neostvarivanje socijalno-ekonomskih promjena koje je Tomina vojska oekivala od svoga cara, doveli su do mrvljenja pokreta i novih poraza. Podjesen 823. Toma je bio zarobljen, osuen i okrutno smaknut, a zadnje snage ustanka odupirale su se u Kavali i istonoj Trakiji sve do sredine 825.

U vrijeme pobune vladalo je u Carigradu neke vrste vjersko primirje. Ali nakon uguenja ustanka, Mihajlo II. Amorijac slobodnije je istakao svoje

336

ikonoklastike sklonosti. Zatraio je ak i pomo Ludovika Pobonoga (824), predloivi mu da pridobije papu za suzbijanje zloupotreba u tovanju ikona. Ali premda se opredijelio za ikonoklazam, Mihajlo II. nije vrio teka pro-gonstva svojih vjerskih protivnika. Potkraj njegove vladavine Bizant je pretrpio dva teka gubitka. Godine 827. aglabidski Arapi iz Ifrikije (Tunisa) iskrcali su se na Siciliji i zapoeli sistematsko osvajanje toga otoka (koje je okonano tek poetkom X. st.) Ot-prilike u isto vrijeme (827. ili 828.), izbjeglice iz arapske Hispanije (nakon uguenja ustanka u predgrau Kordove, 818.) koji su nali utoite u Alek-sandriji, odonuda su osvojili Kretu i pretvorili je u bazu svojih gusarskih pothvata na cijelom Sredozemlju. Tim dogaajima Bizant je jo u veoj mjeri nego dosad bio potisnut sa svojih pozicija na Zapadu i upuen na zbivanja na balkanskim i maloazijskim preostacima svoga dravnog teritorija. Mihajlov sin i nasljednik, Teofil (829842) zaotrio je ikonoklastiku po-litiku bizantske drave. Godine 831. ili 832. odran je novi koncil u Carigradu koji je donio obnovu progonstva ikonodula, a na elo slubene crkve postav-Ijen je nekadanji Teofilov odgojitelj i uvjereni ikonoklast, Ivan Gramatik. Od 830. abbasidski kalifat ponovo je zapoeo ofenzivne pothvate protiv Bizanta. Borbe su se vodile s obostranim uspjesima i neuspjesima. Najtee poraze doivjeli su Bizantinci 832., kad su njihovi protivnici uspjeli osvojiti Anciru i Amorion, zarobivi veoma velik broj bizantskih vojnika i visokih oficira, koji su zatim bili poubijani. Ta katastrofa djelovala je na Bizantince kao podstrek, pa je slijedilo nekoliko njihovih vojnih pothvata koji su uspo-stavili uglavnom iste granine poloaje to su postojali u poetku Teofilove vladavine. Za Teofilovo doba karakteristian je ekonornski prosperitet gradskih sre-dita, u prvom redu Carigrada, a takoer i znatan oporavak carskih i drav-nih financija, usprkos velikim vojnim trokovima i mnogim ratnim neuspje-sima. Imovinska mo dvora oitovala se brojnim graevinskim pothvatima u glavnome gradu i drugdje, a i podizanjem vojnih uporita i tvrava, u Evropi, protiv bugarskoga pritiska, na Krimu, protiv opasnosti od Peencga i Rusa koji poinju nadirati prema bizantskoj interesnoj sferi oko Crnoga mora, te iia istoku, protiv nasrtaja vojski abasidskog kalifata. Obrani dravnog teritorija sluio je i daljnji razvitak tematske organizacije. U Maloj Aziji je od teme Bukelarija odcijepljena nova tema Paflago-nija, od teme Armeniakon, pricrnomorska tema Haldija, a i Herson je oform-Ijen kao zasebna tema. U Aziji je obrazovano jo nekoliko manjih vojno-upravnih podruja (klisura). U Evropi, u prvu polovicu IX. st. pada osnutak Solunske i Drake teme, irne je broj evropskih tema povean na 6. Sa osam azijskih i jednom krimskom, postojalo je do kraja Teofilove vladavine u svemu 15 bizantskih tema i jo nekoliko niih upravnih podruja (meu njima je i arhontija Dalmacija, koja obuhvaa priobalne gradove i otoke na istono-jadranskom primorju). Bizant je u Teofilovo doba odravao zanimljive diplomatske odnose da-lekog dometa. U Italiji, njegov je glavni saveznik Venecija, koja poinje ostva-rivati svoj ekonomski uspon. U zapadnoj Evropi, Bizant se

protiv abbasidskog kalifata u Bagdadu povezuje s Omejadskim kalifatom u Kordovi, a radi eventualnog djelovanja na vjerski oprene stavove papinstva, takoer s fra-nakim kraljevstvom i zapadnorimskim carstvom Ludovika Pobonog. U isto vrijeme, u pricrnomorskim ravnicama dananje Rusije odrava se i dalje
22 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka 337

razvija savez Bizanta s Hazarima, vaan zbog nadiranja Peenega a takoer i Rusa koji izgrauju svoju ranosrednjovjekovnu Kijevsku dravu. Smru cara Teofila (poetkom 842) zavrava epoha ikonoklazrria. Umjesto njegova malodobnog sina Mihajla III. (842867) vlast je vrila carica Teo-dora. S njome je u dravi preteit utjecaj ponovo stekla dvorska slubenika aristokracija, a provincijska aristokracija iz tema potisnuta je u pozadinu. Najutjecajnijim Ijudima postali su cariin brat Bardas, cariin ujak magi-star Manojlo, i logotet droma Teoktist. Interesi drutvenoga sloja koji su oni zastupali zahtijevali su da se produbi osebujnost bizantske drave i njene po-litike. Odoljevi ofenzivama abbasidskog kalifata u razdoblju kad je on bio najmoniji, Bizant je sauvao jezgru svoga dravnog teritorija, ali je izgubio utjecaj na cijelu prednju Aziju i sjevernu Afriku. Upravo u vremenu kad je abasidska opasnost bujala, Italija, a s njome i zapadno kranstvo, otki-daju se od jedinstva s Istokom i podvrgavaju suverenitetu franakoga car-stva. Dugotrajna ikonoklastika kriza, koja ispunja stotinu i dvadeset godina bizantske povijesti, veorna je produbila opreke izmeu istocne i zapadne cr-kve. U asu kad se istona crkva vratila tovanju ikona, vjersko i politiko jedinstvo Istoka i Zapada vie nije bilo mogue. Ali upravo tada prua se Bizantu nova mogunost da stvori prostranu zonu svoga vjerskog i politikog utjecaja. Umjesto islamiziranog istoka i juga te rimokatulike srednje i za-padne Evrope, za Bizant izgubljenih oblasti, povijesno i politiki poinju se afirmirati tada jo poganski slavenski narodi na Balkanu, u dijelu Srednje Evrope i na njenom istoku. Uvrstivi se vojno i politiki, oblikovavi svoju crkvenu organizaciju kao samostalnu od papinstva i podvrgnutu carskoj politici, Bizant pristupa vjerskom pridobivanju slavenskoga svijeta, u oe-kivanju da e taj svijet biti i novi politiki oslonac njezine obnovljene moi. Konani prekid s ikonoklazmorn izvrio se ve u drugoj godini vladavine Mihajla III. i njegove majke Teodore. U tu svrhu najprije je s patrijarke stolice uklonjen ikonoborac Ivan Gramatik a postavljen istaknuti ikonofilski redovnik Metodije. A zatim je 843. pod njegovim vodstvom odran koncil koji je slubeno uspostavio tovanje ikona; ranije osude na progonstvo i utamnie-nja opozvane su a crkvena prokletstva dignuta sa smaknutih i umrlih ikono-dula. Mnoga tjelesa ikonofilskih muenika sveano su sahranjivana, a spo-men na prvi dan u korizmi, kad je u Carigradu odrana sveana procesija u ast svih zlostavljanih tovalaca ikona kroz protekla desetljea i u slavu obnove kulta svetakih slika, postao je trajnom svakogodinjom svetkovinom istone crkve. Istovremeno s obnovom kulta ikona crkvenim su osudama udareni nje-govi protivnici u prolosti i sadanjosti. Ali elei uspostaviti jedinstvo pravo-vjerne crkve, dravna vlast nije bila estoka u realnim progonima. Time je izazvala negodovanje kaluerskih zelota, pa su studitski kalueri ponovo bili izopeni iz crkvene zajednice. Do zaotravanja u odnosu prema poraenom ikonoborstvu i do izmirenja sa zelotima dolo je tek kad je poslije Metodi-jeve smrti (847) patrijarhom postao sin nekadanjega ikonofilskoga cara Mi-hajla I. Rangabea, Ignacije, koji je nakon oeva zbacivanja s prijestolja stu-pio u samostan i

ondje postao bliz zelotskoj struji ikonofilskih kaluera. Konana osuda ikonoborstva kao vjerskog opredjeljenja unutar kran-stva nametala je obraun i s drugirn, jo radikalnijim ikonoklastikim shva-anjima. Jedno od njih, paulikijanstvo, pretvorilo se ak i u trajnu vojnu opasnost na istonirn granicama i tako postalo ne samo vjerski nego i vaan politiki problem.

338

Podrijetlo toga nesumnjivo dualistikoga vjerskog smjera nije do kraja objanjeno. Najvjerojatnije se kao zasebna sekta, na temelju starijih gno stikih koncepcija, oblikovao u Armeniji u prvoj polovici VII. st. i uskoro postao utjecajan na irokom prostranstvu izazvavi ve u vrijeme Heraklijeva unuka Konstansa II. prve progone i emigriranja pod zatitu islamskih vlasti. Progonstva su se nastavljala i u doba Justinijana II., a kad je izbio spor oko ikona, paulikijansko neprijateljstvo prema tovanju materijalnih predmeta i svetakih moi pribavilo im je blagost ikonoklastikih vlasti. S ob-novom kulta ikona ponovo su poeli progoni, osobito estoki u doba Mihajla I. Rangabea i Leona V., kad je i opet dolo do znatnog iseljavanja paulikijanaca na podruje pod arapskom vlau. Ali time paulikijanski pokret u istonim oblastima Male Azije nipoto nije bio uniten. Za vrijeme ustanka Tome Sla-vena oni su bili jaka komponenta u vojnim pothvatima protiv cara Mihajla II., pa je jo i car Teofil slao ekspedicije u Armeniju protiv njih. Pod vod-stvom svoga vojnog zapovjednika Karbeasa znatan je dio paulikijanaca i tom prigodom izbjegao: tada je, izvan domaaja bizantskih vlasti, njihuvim vojnim i politikirn sreditem (pod upravnom vlau emirata u Meliteni) postao utvr-eni grad Tefrika, na gornjern Eufratu. Otuda su oni estoko napadali na bi-zantsko podruje prodirui sve do obala Crnoga mora. Ogorenje nad nji-hovom upornou i opasnou njihovih vjerskih uvjerenja navelo je caricu Teodoru da izvri odluan udar. Njeni su vojni odredi izvrili masovne po-kolje paulikijanaca na tlu bizantske Armenije i mnoge od njih preselili u Trakiju. Tom akcijom paulikijanstvo je u bizantskoj Maloj Aziji bilo uniteno. Ali snana grupacija izbjeglih paulikijanaca na podruju emirata Melitene (sa sreditem u Tefriki) ostala je i dalje ogorenim neprijateljem Bizanta. Grad Tefriku su kao vojno uporite bizantske vojske unitile tek u drugoj polovici IX. stoljea. Ali i nakon toga paulikijanstvo se odralo kao vjerska sekta. Masovnim preseljenjem u Trakiju, koje je izvreno oko 975., u vrijeme cara Ivana Cimiska, to podruje dobiva novi priliv paulikijanaca. Na svom novom boravitu oni su pridonijeli nastanku dualistike sekte bogumila koja je ostva-rila vaan utjecaj na srednjovjekovnu povijest veine junoslavenskih na-roda i odravala veze s katarskim hereticima u zapadnoj Evropi. Vladavina regentkinje Teodore zavrila se dravnim udarom protiv nje-zina najblieg suradnika, logoteta Teoktista. Cariin brat Barda, nezadovo-Ijan to ga je njegov suparnik uspio potisnuti, priklonio se mladom caru Mihajlu III. potiui ga da se oslobodi skrbnitva. To je dovelo do zavjere protiv Teoktista i do njegova ubijstva, nakon ega se i Teodora morala po-vui u samostan. Vlast je formalno preuzeo Mihajlo, ali je svome ujaku' Bardi morao podijeliti naslov cezara i prepustiti mu neposredno upravljanje dravnim po-slovima. Sarn Mihajlo provodio je ivot u zabavama, razuzdanostima i piu. Nosiocima znatnih uspjeha bizantske dravne politike i prijelomnih zbivanja u crkvenom ivotu bili su cezar Barda i patrijarh Focije. Medu zasluge cezara Barde pripadaju upravne reforme, obnova

sveui-linog i znanstvenog ivota u Bizantu i znatni vojni uspjesi u borbi s Ara-pima. Barda se pobrinuo za pojaanje discipline u dravnoj administraciji i suzbijanje korupcije, do velikog ugleda je uzdigao pravosue i sredio fi-nancijsku slubu stvorivi time temelje za cijelu buduu epohu jaanja bi-zantske drave.

339

Dugotrajno doba ikonoklastikih borbi suprotstavljalo je razliite vjer-ske koncepcije meu sobom, pa je nuno vodilo oivljavanju i produbljivanju intelektualnog angamana. U potrazi za argumentacijom posezalo se u filo-zofske i vjerske riznice antike, patristike i islama, a likovni izraz pojmovnih zamisli postao je sredinjom temorn raspravljanja. S jenjavanjem ikonokla-stikih opreka intelektualna je mobilizacija nadivjela epohu sukoba i po-stala stremljenjem k opern uvaavanju kulturnih dobara. Taj rezultat oi-tovao se ve u doba cara Teofila, a cezar Barda dao mu je nove poticaje. Osnutkom sveuilita na Magnavarskom dvoru stvorena je ustanova u kojoj su se okupili najistaknutiji filozofi, teolozi, pravnici i prirodoslovci tada-njega vremena. Na elu joj je bio Leon iz Soluna, matematiar, filozof i lijenik, a rneu najuglednijim suradnicima bili su filozof, povjesniar i teo-log Focije (budui patrijarh), Konstantin iz Soluna (budui slavenski apo-stol) i drugi. U toj djelatnosti uloga izobrazbe na antikim tekovinama kul-ture dobiva izrazitije mjesto nego to je to bilo karakteristino za prethodne etape kulturnog ivota Bizanta, pripremajui time dalekoseni bizantski kul-turni preporod X. stoljea. Materijalne preduvjete za jaanje kulturnog ivota ostvario je uspjeh Bizanta u njegovu otporu arapskom pritisku. Od prvih napada Arapa na bizantski teritorij potkraj Heraklijeve vladavine pa sve do sloma arapskog napada na Carigrad u doba Leona III. (718), iznenaeni Bizant bio je primo-ran da se bori za sam svoj opstanak. Do sredine IX. stoljea on je s manje ili vie uspjeha odolijevao arapskoj osvajakoj inicijativi. Ali, uvrstivi svoju vlast u grkim dijelovima Balkanskog poluotoka i nadvladavi krizu unutra-njih vjerskih sukoba, Carstvo je uspjelo preoteti inicijativu Arapima i za-poeti epohu vlastitih ofenzivnih pothvata. U tom nastojanju Bizant nije na svim frontama postigao jednake uspjehe. Pokuaji da se kretski gusari onemogue napadom na njihove baze na tom otoku (843) i u Egiptu (853) nisu doveli do trajnih rezultata. Jednako tako, Bizant nije uspio sprijeiti postupno osvajanje Sicilije, pa su na kraju vladavine Mihajla III. ondje u rukama Bizantinaca ostala samo jo dva od-Vojena uporita na istonoj obali, Taormina i Sirakuza. Ali, u Maloj Aziji, Bizant je na napade emira Melitene uzvratio uspjenirn akcijama. Godine 856. carska je vojska pod zapovjednitvom Bardina brata Petrone opustoila podruje Samosate, na Eufratu, i Amide (Diarbe-kira), na Tigrisu, te paulikijansko sredite Tefriku, odakle je odvela vie tisua zarobljenika. Nakon jo dva prodora na arapsko podruje, godine 863. Petronina je vojska potpuno unitila odrede melitenskog emira koji je kroz Kapadokiju prodro sve do Crnoga mora i osvojio luku Amisos. U toj bitci poginuo je i sam emir. Svega dvije godine nakon toga bizantska je vojska jednako teak poraz nanijela i emiru Tarza, na jugu Poluotoka. Tim uspjesima islamska je akutna opasnost bila otklonjena za dvjesta godina, sve do dominacije Selduka u Bagdadskom kalifatu, sredinom XI. stoljea.

U vojnom pogledu, druga polovica IX. st. donijela je i prvi opasan sukob Carstva s novoformiranom ruskom dravom. Nakon vie gusarskih napada na bizantska podruja, rusko se brodovlje 860. pojavilo na Bosporu i njihova se vojska iskrcala opkolivi grad u trenutku kad je glavnina carske vojske bila angairana u pothvatu protiv Arapa na istonim granicama drave. Ali hitni povratak bizantskih odreda uspjeno je razbio tu opsadu koja je drav-noj politici skrenula panju na vanost nove politike sile na sjeveru bizant-skih interesnih podruja. inilo se da je najbolji nain da se taj novi etniki

340

i vojni faktor od neprijatelja pretvori u saveznika i, moda, u podanika, ako se pokua da njegovo stanovnitvo bude vjerski predobiveno za kranstvo i time uvedeno u krug bizantske kulture i bizantskih politikih planova. Uostalom, jednaku metodu proirivanja svoga utjecaja poduzeo je Bizant gotovo istovremeno i u drugim zemljama koje su u to vrijeme postale vaan faktor tadanje srednje i istone Evrope: u Moravskoj i Bugarskoj. U biti, svi ti pokuaji sastavni su dio istovjetne politike Carstva koje je ba tada u svom povijesnom razvitku nadvladalo najtea iskuenja i zapoelo ostvarivati najblistavije razdoblje svoga opstanka. Prema Focijevu svjedoanstvu, ugovor to su ga Rusi nakon sloma svoga napada na Carigrad sklopili s Bizantom i koji im je donio odreene olakice u trgovanju sa Carstvom imao je za posljedicu i prve misionarske pothvate bizantskoga sveenstva u Rusiji. Oko 860. mladi profesor carigradskog sveu-ilita, Konstantin, jedan od dvojice slavenskih apostola, boravio je na rnisionarskom zadatku u dravi Hazara. A svega tri godine nakon toga (863) zapoinje djelatnost Konstantina (irila) i njegova starijeg brata Metodija u Moravskoj. Trea slavenska zemlja u kojoj je Bizant nastojao da posredstvom kristijanizacije stvori svoj novi proireni svijet oslonaca kao nadomjestak za izgubljeni Zapad i Jug bila je Bugarska. Ali taj pothvat bio je rezultat sloe-nijih odnosa, vezanih uz dotadanji razvitak slavenstva na istonom dijelu Balkanskog poluotoka.

6. SLAVENSKE DRZAVE NA BALKANU 1 BIZANT Na istonom dijelu Balkanskog poluotoka doseljenje Slavena dovelo je do forrniranja plemenskih politikih tvorevina koje su se nizale od donjeg Dunava do Peloponeza, a bizantski ih pisci nazivaju Sklavinijama. Najsjever-nija od njih, koju je izmeu Dunava i gorja Balkan nastavao Savez sedam slavenskih plemena, formirala se od doseljenja Bugara pod kanom Asparu-hom kao nova dravna tvorevina koja od kraja VII. st. nosi naziv Bugarska. Jugozapadnije od njih, u zapadnoj Trakiji i Makedoniji, izgradili su se plemenski teritoriji Smoljana, Strumljana, Rinhina, Berzita, Draguvita i Sagu-data, u Trakiji Velezigeta, a na Peloponezu Jezeraca i Milinga. Brojana snaga i vojna poduzetnost tih doseljenika bila je toliko velika, da su nizom svojih napada ak i na Solun (osobito oko 650 i oko 670.) zaprijetili likvidacijom toga najvanijeg uporita bizantske vlasti na Balkanu i pretvaranjem cijele Tra-kije, Makedonije i Grke u slavensku zemlju.

Odoljevi prvim arapskim napadima, Bizant je sustavno pristupio osva-janju i rehelenizaciji podruja to su ga zauzeli Slaveni. Tako je Konstans II. 658. primorao plemena oko Strume i Vardara da priznaju vrhovnu vlast Bizanta, a znatan je dio slavenskog stanovnitva preselio u Malu Aziju. Re-zultat toga bilo je da je Trakija u razdoblju koje je slijedilo (do 685) mogla biti organizirana kao tema. Trideset godina nakon Konstansa II. slian je vojni pothvat protiv make-donskih Slavena ostvario Justinijan II. (688.), pa je i tom prilikom izvreno preseljavanje slavenskih masa u Malu Aziju (Bitiniju), a oko 690. formirana je u srednjoj Grckoj tema Helada.

341

U drugoj polovici VIII. st. u nastojanje Bizanta da uspostavi svoju vlast i nad preostalim stanovnitvom jugoistonog Balkana upleli su se Bu-gari. Budui da su s njihova dravnog teritorija oko 765. pred tlaenjima koja su bila vezana uz jaanje velikog zemljinog posjeda u Bugarskoj velike mase slavenskog seljakog stanovnitva izbjegle na podruje Bizanta (po iz-vorima: oko 200.000), bugarske su vlasti nastojale da taj gubitak u ivlju i radnoj snazi nadoknade u makedonskim Sklavinijama, pa je oko 773. izvren napad na pleme Berzita, izmeu Vardara i Ohrida, ali su Bugari bili odbijeni. Naprotiv, deset godina poslije tih dogaaja (783), bizantski logotet Stau-rakije uspio je pokoriti Slavene oko Soluna i u Grkoj. U vezi s tim formi-rane su izmeu donjeg toka Strume i Marice tema Makedonija, poetkom IX. st. Solunska tema i tema Pelopones, a neto kasnije i tema Strumon (na rijeci Strumici) te tema Dra. Tirne je Bizant pod svoju vlast podvrgao i snano vojno i politiki orga-nizirao kontinuirano podruje koje je povezivalo istonu Trakiju preko egej-skog primorja s Grkom. Poetak IX. st. donio je vane novosti u orijentaciji osvajakog pritiska Bugarske. Nakon to je Krum nadvladao unutranju krizu koja se temeljila na opreci interesa ratnikog plemstva i ojaalih velikih zemljoposjednika, Bu-garska je kao drava sa snanom vlau kana i sve jaim tendencijama da se osvajanjima steknu nove oblasti na kojima e zemljoposjednika aristokra-cija stjecati nova imanja sa sve vie zavisnom radnom snagom na njima, sve izrazitije postajala osvajakom, ekspanzionistikom silom. Jo 805. Bugari su se okoristili porazom Avara u ratu s Francima pa su zaposjeli Vlaku nizinu i istonu Panoniju do Tise. Time su postali susjedima Franaka. Za vrijeme kana Omortaga, etiri godine poslije pogibije cara Ni-kefora I., Bugari su primorali Bizant da prizna njihovu vlast i na podruju izmeu Balkana i Rodopskog masiva, pri emu je dogovoreno da obje zemlje na trideset godina prekinu neprijateljstva i postanu saveznicima. Ta odluka ornoguila je Bugarskoj da svojoj vlasti podvrgne Makedoniju i da se jo intenzivnije angaira u Panoniji i na zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka. U unutranjosti te regije oblikovale su se, poevi od prve polovice VII. st. slavenske-politiko-teritorijalne jedinice o kojima ima veoma malo su-vremenih informacija. Njihov razmjetaj navodi tek u X. st. Konstantin Porfirogenet, pa se znade za Raku ili Srbiju, u porjeju Pive,

Tare, Lima i gornje Drine, Duklju, od ua Drima do Boke Kotorske, Travunju, od Boke do Dubrovnika, Zahumlje, od Dubrovnika do ua Neretve, Neretljansku ob-last ili Paganiju, od ua Neretve do ua Cetine, i Hrvatsku, od ua Cetine do Rae u Istri te na sjever do Panonije. Samo se uz jadransku obalu sau-vao niz gradova i otoka kao zasebna arhontija pod ncposrednom vlau Bi-zanta. U sauvanoj povijesnoj dokumentaciji te su zemlje ostavile neposrednije podatke o svome opstanku tek od kraja VIII. st. Tada je Srbija bila obliko-vana kao kneevina kojoj je u posljednja dva desetljea na clu bio prvi njen poimence poznati knez Vieslav, a otprilike u isto vrijeme ili neto ranije i u Hrvatskoj kneevsku vlast dri knez istoga imena, sa sjeditem u Ninu, dok je u Panonskoj Hrvatskoj moda bio knez Vojnomir. Te junoslavenske po-litike cjeline ukljuili su uskoro zatim iri evropski dogaaji u vana zbivanja.

342

Proirenje franake vlasti sve do istonih Alpa i Panonije dovelo je Franke u sukob s Avarima. S druge strane, problemi politikih i vjerskih odnosa u Italiji nametnuli su Francima razraunavanje s Langobardima i Bizantom. U vezi s franakom vojnom protiv Avara, njihovu se suverenitetu 791. oteo panonski knez Vojnomir, pa je sa svojim odjelima sudjelovao u ratu protiv avarske drave, ali je u isto vrijeme morao priznati vrhovnu vlast Franaka. Jo 788., u vezi s nasilnim pripojenjem Beneventa franakoj dravi, dolo je do rata s Bizantom u kome su Franci u Kalabriji porazili Bizantince, ali su istovremeno zauzeli i Istru. Budui da se Primorska Hrvatska smatrala zemljom koja potpada pod bizantsko vrhovnitvo, u neprijateljstvima koja su se nastavila Franci su 799. bezuspjeno pokuali pokoriti Primorsku Hr-vatsku. To je Franaka ostvarila tek 803. Daljnji uspjeh franake politike na istonoj obali Jadrana postignut je dobrovoljnim podvrgavanjem bizant-ske neposredne upravne oblasti u Dalmaciji pod suverenitet Franakoga car-stva (806). Ali to stanje preinaeno je u vezi s obnovorr ratovanja koje je neposredno zatim zapoelo i zavrilo zakljuenjem Aachenskog mira (812) : Pa-nonska i Primorska Hrvatska ostale su pod franakim suvcrenitetom, a dal-matinske gradove i otoke zadrao je Bizant kao zasebnu arhontiju. Nastojanje Franaka da uvrste svoju vlast nad hrvatskim kneevinama prouzrokovalo je teke konflagracije na zapadnom dijelu Balkana. Panonsko-hrvatski knez Ljudevit podigao je 819. pobunu protiv pritiska furlanskog markgrofa Kadaloha i svoje snage zdruio sa slovenskim Karantancima i srp-skim Timoanima koji su se otrgli bugarskoj dominaciji. Trebalo jc deset franakih vojnih pothvata pa da ustanak Ljudevita Posavskog bude slomljen. U tim borbama Primorska Hrvatska pod knezom Bornom ostala je vjerna franakom suverenitetu i ak pomagala uguenje ustanka. A poslife Ljude-vitova poraza i pogibije (823) i Panonska je Hrvatska vraena pod franako vrhovnitvo. Ali daljnje bugarsko napredovanje u Panoniji potislo je Frankc, pa je od 829. do 838. Posavskom Hrvatskom vladao knez Ratimir kao bugar-ski podanik. Kako je u Franakoj diobama vlasti u vrijeme Ludovika Pobonog god. 828. dolo do prijenosa kompetencija nad Panonskom Hrvatskom s kraljevine Italije na Njemaku, to je predstavnik

istonofranake drave (Njemake), grof Istone marke, Ratbod, 838. vojnom akcijom okonao su-premaciju Bugara nad tim podrujern i Panonsku Hrvatsku i opet pripojio Franakoj (tj. njenoj istonoj polovici, koja se pretvara u posebnu njemaku dravu). Dotle na jugu, primorsko-hrvatski knez Mislav ostaje podvrgnut suvere-nitetu franake Italije. Oko 839. ratovao je s Venecijom (koja je jo uvijek uporite bizantskog utjecaja na Jadranu) vjerojatno zbog ometanja njene plovidbe du Jadranske obale, i zatim s njom (kao i neretljanski knez Dru-ak) sklapa mir. AIi on je potrajao tek kratko vrijeme, pa je i Mislavljev nasljednik Trpimir (845864) ratovao s Mleanima, ali i s bizantskom vlau u Dalmaciji. Te borbe, voene oko 846. na kopnu i na moru, dovele su do povoljnog ugovora o teritorijalnom razgranienju s dalmatinskim gradovima. Otada je Trpimir, iako vazal cara Lotara, uspio izgraditi dobre odnose s Bi-zantom. Oni su se oitovali i u sukobu Primorske Hrvatske s Bugarskom. Kan Presjan nastojao je naime ostvariti dalekosean plan proirenja svoje vlasti prema zapadu. Jo izmeu 839. i 842. napao je Srbiju kneza Vlastimira koja

343

je bila u zavisnosti od Bizanta, ali je bio suzbijen. Taj je pothvat obnovljen i 852., ali i ovaj put bez rezultata. Ve idue godine njegov nasljednik, kan Boris, potaknut od Karla elavoga, ratuje protiv njegova brata, Ludviga Nje-makog. Pri tom je na svoju stranu pridobio kneza Panonske Hrvatske, dok Njemaka trai oslonac u Bizantu. Bugari i Panonska Hrvatska bili su u tome ratu potueni. Nisu sauvani podaci o tome kakvo je stanovite u tim bor-bama zauzela Primorska Hrvatska. Ali nakon poraza panonskih Hrvata, bu-garska vojska poinje ofenzivu i protiv kneza Trpimira, koji je i franaki vazal, i u dobrim odnosima s Bizantom. Bugarski pokuaj, izvren izmeu 854. i 860., zavrio se potpunim neuspjehom. Po daljnjem razvitku dogaaja moe se zakljuiti da je priklanjanje kneza Trpimira Bizantu urodilo nepovoljnim posljedicama za njega i njegove ba-stinike. Godine 864. nije ga naslijedio ni jedan od trojice njegovih sinova, nego knezom postaje Domagoj (864876) koji obnavlja striktno franaku orijentaciju, dok izbjegli Trpimirov sin Zdeslav nalazi utoite u Bizantu. Tim dogaajima zapoeo je niz politikih preorijentacija Primorske Hr-vatske, za Bizant ili protiv njega, popraenih smjenama na vlasti i dravnim udarima. Ta kolebanja bila su utoliko vanija to su kao faktor u tim opred-jeljenjima sudjelovali i vjersko-crkveni problemi i uloga Venecije, koja se po-litiki osamostalila od Bizanta, ali eli da se okoristi i njenim pretenzijama na vrhovnu vlast nad Dalmatinskom Hrvatskom i njenim suverenitetom nad dalmatinskim gradovima i otocima. 7. PRVA ETAPA CRKVENOG RASKOLA Svladavi ikonoklastiku krizu, bizantska je crkva postigla veoma velike uspjehe. Prije svega, ona se odhrvala nastojanju carske vlasti da je podvrgne svome diktatu. Suzbijanjem istonjakih utjecaja (islama i hereza) koji su prijetili dogmatskim pritiskom na njena shvaanja, ona se uvrstila idejno, a neosporna vlast islamske drave nad antiohijskom i aleksandrijskom patri-jarijom, nekadanjim suparnicama Carigrada kao

vjerskog sredita, uinila je carigradsku patrijariju najveim i, najzad, jedinim vjerskim autoritetom na kranskom istoku. Razgraniivi svoje kompetencije s dr/.avnom vlau u smislu teza ikonodula o samostalnosti crkvenih poglavara u dogmatskim i crkveno-organizacionirn pitanjima, ona je ostvarila ravnovjesje dvaju faktora: crkve i drave. Prvi od njih upravlja duhovnim ivotom a drugi svjetovnim, ali se njihova akcija rnora usklaivati i povezivati, tako da car djeluje kao zatitnik crkve a patrijarh kao najugledniji carev savjetnik. Ovakav razvitak omoguavao je ostvarivanje jedinstva vjere i politike u njihovu uzajamnom pomaganju. Takva stvarnost veoma se djelotvorno oito-vala u dogaajima koji se zbivaju ve u drugoj polovici IX. stoljea. Stekavi neosporan autoritet ali izgradivi i vlastite stavove, carigradska patrijarija nije vie mogla priznavati supremaciju Rima, utoliko vie to je on svojom vezanou uz ranosrednjovjekovne drave to su ih u srednjoj i zapadnoj Evropi formirali germanski narodi, postao sastavnim dijelom dru-goga i drugaijeg kulturnog, etnikog i socijalnopolitikog razvitka, duboko razliitog, pa i suprotnog motivima koji su pokretali politiku grko-bizantske domene.

344

Sukobi dviju oprenih pretenzija za dominacijom, koji su se oitovali jo u doba Karla Velikoga, dobili su u drugoj polovici IX. st., na osnovici tijesne povezanosti interesa bizantske crkve i bizantske drave, obiljeje bor-be za utjecaj nad etnikim podrujima Evrope koja su upravo tada posta-jala sve utjecajnijim faktorom u povijesnim zbivanjima. Bizantska drava i bizantska crkva istupaju udruenirn snagama u nastojanju da te etnike i zemljopisne zone uine, podjednako politiki i vjerski, interesnom sferom Ca-rigrada. Nakon mislje Konstantina i Metodija u Velikomoravskoj kneevini kojoj se, najzad s uspjehom, odupro njemaki kler, povezan s politikim vlastima Istone Franake, Bizant se veoma snano angairao oko pokrtenja Bugara. Zbog svojih sporova s Bizantom bugarski kan Boris opredijelio se da kran-stvo primi iz Franake i da, na taj nain, u vjerskom pogledu, postane po-danikom Rima a ne Carigrada. Ne elei prihvatiti takav razvitak, Bizant je intervenirao vojnim pritiskom na kopnu i na moru i prisilio Borisa da iz-mijeni svoj stav, pa je bugarski kan (ili knez) usprkos otporu dijela bo-Ijarstva i osobno primio kranstvo iz Bizanta, a grko je sveenstvo za-poelo pokrtavati iroke slojeve stanovnitva. U pogledu organizacione struk-ture, Carigrad je namjeravao bugarsku crkvu podrediti izravno svojoj patri-jariji, to se protivilo Borisovoj elji da bugarska crkva dobije samostalnog poglavara. U sporu oko toga pitanja, Boris je obustavio misionarsku djelatnost Gr-ka, obratio se papi Nikoli I., od njega dobio obeanja o osnivanju samostalne bugarske nadbiskupije, a rimski sveenici preuzeli su sav rad na pokrtava-nju Bugara i organizaciji njihove crkve (866). Takvo otimanje oko Bugarske vrilo se u vrijeme izvanredno snanog opeg zaotravanja odnosa izmeu Rima i Carigrada. Jo 858. dolo je u Ca-rigradu do sukoba izmeu cezara Barde i patrijarha Ignacija, najvjerojatnije zbog patrijarhova ustezanja da prisilno zamonai uklonjenu carevu majku Teodoru. S carevim odobrenjem, Barda je Ignacija optuio za veleizdaju, zbacio ga s patrijarke stolice i prognao, a za novoga

patrijarha je svega u est dana, iz laikog stalea, postavio veoma uenoga Focija (na Boi 858). Crkveni koncil koji se 861. odrao u Carigradu, u prisutnosti papinih izasla-slanika, odobrio je dodue Ignacijevo zbacivanje i Focijev izbor, ali papa Nikola I. te zakljuke nije htio potvrditi, nego je na sinodu u Lateranu (863) vratio patrijarko dostojanstvo Ignaciju a Focija i njegove pristalice izopio iz crkve. Taj spor, koji je u biti bio osobne prirode, Focije je vjetim istupima pretvorio u naelno pitanje. Posredstvom Barde uzbunio je cara Mihajla III. koji je, uvrijeen u svom dostojanstvu, protestnim pismom zahtijevao od pape da poniti svoju odluku o ekskomunikaciji, koja je, kao Focijeva za-titnika, pogaala i njega osobno. Javno mnijenje je planski dovedeno u stanje izvanredne ogorenosti prema papinskoj nasilnosti a i zbog potiskiva-nja bizantskog utjecaja u Bugarskoj, neposrednom susjedu bizantskog drav-nog podruja. U enciklici to ju je poetkom 867. uputio drugim crkvenim dostojanstvenicima na Istoku, Focije je optuio papinstvo zbog niza zabluda: protupropisnog posta subotom, zabrane sveenike enidbe, davanja sakra-menata krizme samo rukama biskupa i shvaanja da je Duh Sveti proizaao ne samo od Boga Oca nego i od Sina (patre filioque).

345

Na koncilu koji je nakon toga (Ijeti 867) odran u Carigradu, pod carevim predsjednitvom, baeno je na papu crkveno prokletstvo, a inkriminirane vjerske dogme Rima osuene su kao krivovjerstvo. Tim dogaajima bila je okonana prva etapa u ostvarivanju definitivnog raskola izmeu istone i zapadne crkve. Njome je ujedno produbljena i su-protnost u politikoj djelatnosti evropskog istoka i zapada. Prva posljedica bio je pojaani pritisak na Bugarsku, koja se morala odrei saveza s pa-pinstvom i prihvatiti kranstvo istonoga tipa. Na Balkanu, Bizant je jo energinije vodio borbu za ukljuenje ostalih junoslavenskih naroda u svoj vjerski, kulturni i politiki domaaj, a jednaka je politika provoena i prema istonoslavenskim zemljama. Na zbivanja koja su uslijedila veoma je snano utjecala i promjena na bizantskom prijestolju do koje je dolo jo u godini odravanja presudnoga carigradskog koncila (867). Od kraja pedesetih godina car Mihajlo III. sve je vie padao pod utjecaj Armenca Bazilija, roenog u Makedoniji, koji je bio vrhovni konjuar na carskom dvoru i postao muem careve Ijubavnice Eudocije. Njegov uspon doveo ga je u sukob s cezarom Bardom. To suparnitvo okonano je ve 866. umorstvom Barde, nakon ega je car uzvisio Bazilija na poloaj svoga su-vladara. Posljednju zapreku svojirn ambicijama uklonio je Bazilije ubivi krajem 867. i Mihajla III. Tako je on sam ostao jedinim vladarem. S njego-vom epohom Bizant ulazi u doba svoje najvee snage i moi. 8. BIZANTSKA KULTURA DO SREDINE IX. STOLJEA Likovne umjetnosti Osebujni razvojni put Bizanta od antikih polazita

ka

srednjovjekovnom poretku, bez propasti dravne vlasti i postupnim mijenjanjem privrednih i drutvenih odnosa, vrio se pod sna-nim utjecajem uzajamno tijesno povezanih interesa crkve i sakralizirane carske vlasti. Antiki pozitivni odnos prema svijetu i Ijudskome tjelesnom biu postupno sve vie ustupa mjesto transcendentalnim poimanjima stvar-nosti. Tenja da ovjekov opstanak bude osiguran i nakon smrti pretvara se u opsesiju koja namee fanatinu pobonost i ritualizam u ast boanstva i njegovih ugodnika. Takvo duhovno opredjeljenje ucjepljuje se sustavno svemu stanovnitvu od same mladosti obredima, propovijedima, tivom i li-kovnim ilustracijama. Ono proima i zamisao o svrsi dravne vlasti i poli-tikog poretka. Carstvo postaje instrumentom boje volje i, zbog toga, oda-nost podanika prema dravi dobiva znaenje vjerske dunosti. U takvim okol-nostirna likovni izraz postupno naputa temu o proslavljivanju ivotnih ra-dosti i postaje poukom o vjenim istinama religije, svemoi boanstva i veli-anstvu carske vlasti koja je boji predstavnik na zemlji. Polazei od antike, helenistike batine i sluei se isprva gotovo isklju-ivo njenim izraajnim sredstvima, likovne umjetnosti Istonorimskog car-stva ili Bizanta prate proces etniko-politikog odvajanja od evropskog Za-pada i njegovu sve izrazitiju grecizaciju i orijentalizaciju. To je vodi stvara-nju sinteza koje su adekvatnije izraavale boansku, nadstvarnu uzvienost vjerskih otajstava i velianstvo carske vlasti nego to bi to mogle postii

346

naturalistike umjetnosti antike. Likovno prikazivanje postupno naputa tro-dimenzionalnost i perspektivu. Svetake i Ijudske likove poinje se predoa-vati plono, bez realne pozadine prirodnih ambijenata, u ukoenim stavovima impersonalne apstraktnosti, s bitnom tenjom da se reproducira ne istinski psobni realitet fizike linosti, nego njeno duhovno stanje, njen vjerski zanos i uzvienost u svetakoj ili crkveno-dravnoj hijerarhiji dostojanstava. Pri-zori postaju simbolom ideja koje treba saopiti radi pouke i odgoja Ijudstva, pa u nainu njihova prezentiranja postaju dovoljni i shematizirani oblici i uvijek jednake situacije. Na taj nain mijenjaju se ne samo sadraji i teme likovnih umjetnosti nego i njihova estetika. Epoha ranobizantske umjetnosti ostavila je mnogo manje do danas sau-vanih spomenika nego to ih je zaista nastalo do sredine IX. stoljea. Tome su uzrokom ratna razaranja i mnogobrojne pregradnje u kasnijim vreme-nima, ali i neprijateljski stav ikonoborske epohe prema slikama i kipovima koji je prouzrokovao namjerno i sistematsko unitenje mnogih djela osta-vivi za soborn povijesnu prazninu nakon koje se, kao poslije ponora utnje, od druge polovice IX. stoljea pojavljuje bizantsko sHkarstvo zreloga doba. Okvir ranobizantskoj umjetnosti nesumnjivo daje njezino graditeljstvo. Ono polazi (na podruju crkvene arhitekture) od temeljnog oblika bazilike, izduene etvorne jednobrodne, trobrodne ili petorobrodne dvorane, natkri-vene ravnim stropom, u kojoj je sredinja laa od pobonih odvojena kolo-nadama. Ona je meu njima ujedno najira i najvia; s istoka je zatvara po-lukruna apsida, a na zapadnoj

strani je glavni ulaz u cijelo crkveno zdanje. Pobone lae pokrivene su niim krovom pa tako omoguuju da sredinja laa sa strane, nad njihovom razinom, ima pobone prozore koji obilno osvjetlja-vaju njezinu unutranjost; i one mogu imati svoju manju i ni/.u apsidu, a i posebna, manje raskono ukraena ulazna vrata. U sredinjoj lai, na pragu apside, smjeten je oltar, a tendencija razvitka bazilikalne konstrukcije uklapa na pristupu oltarnom prostoru jo i poprenu lau, transept, koja odvaja cio oltarni i apsidalni dio crkve od glavnine sredinje i pobonih laa. Prvobitno cijela je sredinja laa sluila za vrenje obreda a vjernici su zapremali prostor pobonih laa. Uklapanjem transepta bogosluju ostaje cio ol-tarni, odvojeni prostor, a sav preostali dio crkve ispunjaju vjernici. Pri grad-

Popreni presjek kroz nekadanju baziliku Sv. Petra u Rimu

147

Popreni presjek kroz trobrodnu baziliku S. Apollinare in Classe u Ravenni. nji bazilika u istonom dijelu Carstva jo se jedna poprena laa (narteks) postavlja na pristupu u crkveni prostor, pa ona slui za novoprimljene vjer-nike i pripravnike (katekumene), i odvojena je od uzdunih laa stupovljem ili zidom u kom su, sukladno s vanjskim portalima, otvoreni pristupi k pro-stranstvu unutranjih laa. Kranska bazilika odudarala je od antikih hramova time to njena spo-Ijanost nije bila ukraena velianstvenim arhitektonskim elementima. Sva se dekorativnost ostvaruje u unutranjosti koja svojom raskoi i Ijepotom iz-nenaduje i preneraava vjernika tek kad ue. Meu najslavnije bazilike na Zapadu pripadale su peterobrodna bazilika Sv. Petra u Rimu (s narteksom), iz prve treine IV. st. (potpuno poruena u XVI. st.), otprilike istovremena trobrodna bazilika Sv. Agneze, S. Paolo Fuori le Mura, Sta Maria Maggiore, iz prve pol. V. st. (sve u Rimu), Sv. Ivana Evanelista i Krstitelja u Ravenni, iz prve polovice V. st., S. Apollinare Nuovo i S. Apollinare in Classe, u Ravenni, iz prve polovice VI. st., trobrodna Eufra-zijeva bazilika u Poreu, iz prve polovice VI. st. Na Istoku to su peterobrodna bazilika Kristova roenja u Betlehemu, bazilika Kristova groba, u Jerusa-lemu, iz prve treine IV. st., Sv. Ivana Studitskog u Carigradu, iz sredine V. st., Sv. Petke i Sv. Dimitrija u Solunu, obje iz V. st. Ali u kranskom su se svijetu usporedo s bazilikama gradile i manje, nadgrobne crkve i krstionice kvadratnoga, krunoga ili poligonalnog oblika. Tome tipu pripada grobna crkva Sv. Konstance u Rimu, iz prve treine IV. st., u kojoj oko sredinjega krunog prostora obilazi prstenasta vanjska laa. Nad sredinjim prostorom strop ima oblik odsjeka kugle (kalote), a vanj-ska kruna laa natkrivena je prstenastim poluvaljkastim svodom. U drugim sluajevima vanjski etvorni oblik zgrade sakriva ugraeni etverolisni ob-lik prostora, konstruiran ukrtanjem dvaju valjkasto nadsvoenih hodnika, pri emu je strop nad kriitern izdignut i oblikovan kao odsjeak kugle (kalote). Takvi oblici dolaze naroito esto na istoku, u Gomjoj Mezopota-mijii Sjevernoj Siriji, pod utjecajem istonjakih upliva. 348 Primjenom takvih zamisli i na naela bazilikalne gradnje ostvarene su osebujne arhitektonske forme. Uzdune lae se skrauju i proiruju, a nad raskrijem transepta i sredinje lae podie se kalota nad trombonom (niskim valjkom) ili pak neposredno nadgraena kupola. Pri tome je graevinar-stvo moralo rijeiti konstruktivni problem postavljanja kupole na etvornu osnovicu. Ono to, preuzevi rjeenja to ih je ostvarila istonjaka arhitek-tura, postizava prenosei kruni oblik na kvadrat spomou ugaonih sferinih trokuta (pandantiva) ili ugaonih nia (trompa) kojima se svedenost kupole ili kalote prenosi na osmerokutnu ili etvornu bazu. Ovakvim preoblikovanjem ranokranske izduene bazilike u, po svojoj biti, etvornu zgradu, koja se na jednoj strani izduuje predvorjem (nartek-som) a na drugoj zaobljuje apsidama, bitni lik tlocrta postaje jednak u e-tvorinu upisanom kriu. To postignue postaje temeljnim rnodelom bizant-ske crkve. Ona sada cio svoj prostor, skraen i time priblien oltarskoj zoni (svetitu), preputa vjernicima, a vjerske obrede

koncentrira pred oltar koji stoji na elu kriita sredinje lae i transepta, i u prostore oko oltara i njemu za leirna (kor) u kome zasjedaju visoko sveenstvo i najvii pred-stavnici bogom zatiene dravne vlasti. Na taj nain preoblikovanje izduene bazilike u skraenu i proirenu baziliku s centriranim tlocrtom i s kupolom nad kriitem upisanog krsta javlja se i kao realizacija vjerskodravnog uz-vienja i izolacije crkvenih i dravnih dostojanstvenika od mnotva vjernika u okviru spiritualizacije i nadnaravnosti vjerskih stremljenja k boanstvu. Jedan od najstarijih sauvanih primjera takvoga razvitka je crkva Sv. Sofije u Solunu, nastala na prijelazu V. u VI. st., u obliku kria upisanog u etvorini, s jednorn sredinjom laom, dvije pobone i jednom na zapadnoj strani, s kupolom nad kriitem koja jo nije potpuno kruna nego je samo zaobljena u kutovima. Neto kasnije, oko 530., sagraena je crkva Sv. Ser-gija i Bakha, u Carigradu, nad sredinjim oktogonom, s kupolom krikaste strukture koja se naizmjenino opire na lukove i polukalote, a ovi prenose svoju teinu na 8 snanih stupova. Tako natkrovljeni sredinji prostor sa svih etiriju strana opkoljava obilazna laa tvorei etverokut, iz koga se na ol-tarskoj strani izbouje jedna apsida a na ulaznoj je strani dodano predvorje

Tlocrt bazilike S. Apollinare in Classe u Ravenni

349

(narteks). Nedugo iza toga (533) u Carigradu je podignuta crkva Sv. Irene, sa tlocrtom etvorine s upisanim kriem i kupolom nad kriitem glavne lae i transepta. Vrhunac u arhitektonskom sjedinjavanju skraene bazilike s crkvom centralnog tlocrta, poluvaljkastih svodova nad pobonim laama i s kupolom nad kriitem sredinje lae i transepta dostigla je ve u V. stoljeu Justi-nijanova carigradska crkva Sv. Sofije to su je izmeu 532. i 537. podigli ar-hitekti Antemije iz Tralesa i Izidor iz Mileta, obojica kolovani u tradicijama maloazijsko-sirijske arhitekture i drugih istonjakih utjecaja. 1 ona je u biti etvorna crkva s upisanirn kriem, s velianstveno izvedenom kupolom, sastavljenom od 40 radijarnih rebara, irokom 31 m a uzdignutom 55 m nad razinom crkvenog poda. Na svoja leita poloena je dvjema sueonim polu-kalotama koje poivaju na

golemim lukovima i vijencu ugaonih pandantiva. Sveukupna njena konstrukcija lei na etiri golema sredinja stupa, a meu-prostor ukrtene sredinje lade i narteksa ispunjaju etiri ugaonc kapele dopunjajui ga u etvornu cjelinu, raspodijeljenu stupovljem u tri lae, pri ernu su i pobone lae nadsvoene valjkastim svodom. S istone strane cr-kva ima pod jednom od polukalota jednu apsidu a na zapadu dvostruki egzonarteks. Razvedenou svoje unutranjosti, udesnim lebdenjem kupole i svodova, kao i svojom velianstvenom ukraenou, ta je crkva trajno jed-nako pobuivala uenje i divljenje. Nadovezujui se na postignuta rjeenja, ve je u slijedeem desetljeu nakon Sv. Sofije u Carigradu nastala crkva Sv. Apostola, u obliku slobodnog kria, ali s pet kupola, jednom nad kriitem i po jednom nad svakim kra-kom kria. Polazei od prikazanih modela, bizantsko je graditeljstvo ostvarilo u sli-jedeim stoljeirna velik broj sakralnih graevina koje se temelje na pret-hodno ostvarenim dostignuima, ali razvijajui ih dalje i dodajui im arhitek-tonske prinove i modifikacije, koje, u veoj ili manjoj mjeri, pridruuju ca-rigradskim sintezama nove elemente razliitih lokalnih tradicija i kola u Maloj Aziji, Siriji, Armeniji, Gornjoj Mezopotamiji, u Potkavkazju, na Bal-kanu, u Junoj Italiji i drugdje. Bizantsko je graditeljstvo prvih stoljea ostvarivalo znatne pothvate i na podruju svjetovne gradnje, ali ih nesklona kasnija vrernena veinom nisu sauvala. Oni su preteno poznati iz pisane dokumentacije i razliitih ilu-stracija. Poznato je obilje carskih reprezentativnih zdanja iz Justinijanova vremena (palae, kupalita, cisterne, vodovodi, fortifikacije), a i za kasnijih vladara, do sredine IX. stoljea. U cjelini, te su se graevine svojim likovnim obiljejima ustrajno udaljavale od antikih uzora i sve jae usvajale isto-njake, naroito islamske utjecaje, koji sintetiziraju komponente s velikih prostranstava, od Egipta do Indije. Bizantsku arhitekturu u njezinoj impresivnosti dopunjaju njeni dekorativni elementi: kiparstvo i zidno slikarstvo. Ali i jedna i druga od tih grana likovne umjetnosti imaju svoje osebujno podrijetlo u kranskim vjerskim prikazbama jo u vremenu prije nego to je kranstvo postalo priznatom a uskoro zatirn i jedinom doputenom vjerom. Tada je slikarstvo, jo u katakombama, na stijene grobnih komora i hodnika stavljalo prizore iz kran-skih legendi i biblijskih tema, a grobni su sarkofazi ukraavani reljefima. Ta umjetnost nastavila se i nakon izlaska iz zabranjenosti, zadravajui u ob-liku i nainu slikovnog i figurativnog oblikovanja svu estetiku antike umjet-nosti davi joj samo tematski kranske sadraje. Iz obilja takvih sauvanih

350

Atrij i ula.7. u Eufrav.je-vu baziliku u Poreu (VI. st.) spomenika posebice su ilustrativne teme o Dobrom pastiru, na pr. na sarko-fagu iz tzv. Preteksalovih katakombi (IV. st.), gdje je prikazan bujan buko-liki prizor s berbom groa, a likovi su puni ivotne jedrine i dani u bo-gatstvu razliitih, slobodnih i veoma realno prikazanih pokreta. Takav je i poznati samostalni kipi Isusa kao Dobrog pastira, iz IV. st. (Louvre) koji svim svojirn obiljejirna, osim naslovne teme, pripada antikom kiparstvu. Isto vai za sarkofag Junija Bassa, iz 2. pol. IV. st., s prizorima iz Isusova ivota i smrti, ili sarkofag dvojice brae iz groblja kraj crkve San Paolo Fuori le Mura, u Rimu, s kraja V. st., koji prikazuje teme iz Staroga i No-voga Zavjeta, kao i za mnoge druge sline tvorevine.

351

Jednaka obiljeja imaju i mnoge reljefne skulpture u bjelokosti na raznim kutijama, diptisima, poliptisima ili uvezima knjiga, kao to su Munchen-ska bjelokosna ploa s prizorom ena na Kristovu grobu i Kristova uzaaa ili pak Diptih Milanske katedralne riznice s novozavjetnom tematikom ili Ra-vennski diptih iz Murana, sa sredinjim likom Krista meu apostolima koji je nalik na mladenakog Apolona. Ali, u reljefnom se kiparstvu postupno i isprva jedva zamjetno javljaju nova gledanja na likovno prikazivanje. Stavovi figura se ukruuju i prostorni odnosi rernete pribliavanjem naelu jednoplonosti; prvi plan u dubinskom rasporedu poinje se prikazivati nerazmjerno veom visinom osoba, a to po-inje izraavati i razlike po dostojanstvu i stupnju svetosti meu njima. Ta-koer, likovi se poinju svrstavati u nizove koji gube izrazitost svojih indi-vidualnih razlika. Ovakva tendencija jo je izraenija u rnozaikalnom slikarstvu na svodo-vima, zidovima i podnim povrinama crkvenih i svjetovnih objekata istone polovice Carstva (Bizanta) ili onih podruja na Zapadu koja su bila osobito snana uporita bizantskih utjecaja. Tako je u Ravenni, u Mauzoleju Galle Placidije, niz divnih mozaika na tamnomodroj i zelenkastoj osnovi, nastao oko 425. vjerojatno kao djelo carigradskih umjetnika, izraen kombinacijom antike voluminoznosti likova i njihove realistike postave u prostoru sa stilizacijom pejzaa i shematskim, simetrinim razvrstanjem simbolikih figura i predmeta. Gotovo istovremeno nastali podni mozaici u Velikoj car-skoj palai u Carigradu (sauvani u fragmentima) veoma su snano vezani uz antike tematske i estetske tradicije voluminoznosti, slobodnih pa ak i smionih pokreta, bukolikih i lovskih prizora, netranscendentalnih okupa-cija osoba koje se prikazuju. Pa ipak, i u njima, premda se radilo o ukraavanju svjetovne, carske, a ne vjerske graevine, do izraza dolazi tenja za simetrikim razvrstavanjem i stilizacijom. Poetkom druge polovice V. stoljea oslikana je crkva S. Giovanni in Fonte u Ravenni (Krstionica pravovjernih). Vrh njezine kupole zaprema pri-zor Isusova krtenja u Jordanu. Oko toga sredinjeg medaljona, na nioj ra-zini kupole, u krugu, na modroj pozadini, stoji dvanaest apostola u raskonoj odjei, uvelike stilizirani svojim hijeratikim pozama zakoraivanja, iako su fizionomije svakoga od njih dane realistino, s tenjom portretske indi-vidualizacije. Svega pola stoljea kasnije, ravenska Krstionica Arijanaca prikazuje isti motiv Isusova pokrtenja, ali stilizira likove u sredinjoj najvioj krunici kupole u izrazitoj ukoenosti stavova, linearnim crteom i krugom apo-stola ispod lunete u obliku medaljona gdje svako od prikazanih lica nema vie portretne tenje nego simbolizira linost kojoj pripada. U krunoj crkvi San Vitale, u Ravenni, posveenoj 547., ukraenoj starozavjetnim i novozav-jetnim prizorima, ali i ilustracijama suvremenoga, Justinijanova doba, jo se i dalje odravaju snane portretistike tekovine antike umjetnosti (liko-vi cara Justinijana i njegove pratnje i carice Teodore s prat.njom, prikazani na dva nasuprotna mozaika apside), ali se likovi prikazuju plono u jednoob-raznim stavovirna, na jednolinoj zlatnoj pozadini, izvan vremena i prostora, pretvoreni u kvintesencije svoje dostojanstvenosti i velianstva svojih dvor-skih funkcija ili svoje svetake, nadzemaljske uzvienosti. Nekoliko godina nakon mozaika u S. Vitale, nastali su podjednako velianstveni mozaici u ravenskoj crkvi S. Apollinare in Classe. U njoj je, iznad apside, na trijum-

352

falnom luku, u medaljonu, prikazan lik Krista kao pokrovitelja apostola, koji vie nisu naslikani individualnim fizionomijama, nego dvjema povorkama od po est jaganjaca kojima je on Dobri pastir. U apsidi, ispod trijumtalnog luka, sredinju lunetu ispunja golemi zlatni kri na zelenu polju, a ispod nje se stere stilizirani krajolik s totalno simetrinom raspodjelom stabala, cvjetnih bokora i novom povorkom od po est janjadi koje razdvaja plono prikazani lik Sv. Apollinarija. Jednaku geometrinost razvrstavanja oiluju i sveci razmjeteni iza oltara, naizmjenino s luno nadsvedenim irokim i svi-jetlim prozorima, a i medaljoni crkvenih velikodostojnika to se pobono niu na arhitravu iznad lijeve i desne arkade koje odvajaju sredinju lau od dviju postraninih. Zavrni domet bizantskog mozaika u Ravenni dostie oslikanje crkve S. Apollinare Nuovo, iz 2. polovice VI. st. U njoj se s obiju strana crkve iznad arkada, reaju dugake povorke, na lijevoj povorka mu-enica koje predvoene trojicom kraljeva prilaze Mariji, a na desnoj povorka muenika koji prilaze Kristu. Neosporno je da su pojedini likovi jo uvijek obiljeeni individualnim portretnim oblikovanjem (slike trojice kraljeva ili divni lik Krista), ali je jednolinost dugih povorki u jednakoj odjei, u istim stavovirna, na bezvremenskoj zlatnoj pozadini, na jednakoj tratini kojom stupaju ostvarila veoma visok stupanj hijeratizacije i svrstavanja pojedine Ijudske linosti u ope i jednako, nadindividualno stremljenje nadzemaljskoj svetinji vjene, boanske sudbine svijeta i opstanka. Bizantsko je slikarstvo i nakon Justinijanove epohe izraivalo dragocjena djela s istom tendencijorn oblikovanja sjedinjene zamisli o spiritualizaciji sadraja i sve potpunijoj apstraktnosti likova koji te sadraje izraavaju. Veoma impresivni svjedoci toga kontinuiranog napretka prema potpunoj iz-gradnji specifinoga likovnog stila bizantske umjetnosti jesu mozaici u crkvi Sv. Dimitrija u Solunu iz VII. st. Veoma intenzivno pisanje i ukraavanje rukopisnih knjiga dopunja zidno slikarstvo dragocjenim ostvarenjima. Objavljivanje djela klasine knjiev-nosti s ilustracijama odravalo je i tematski i likovno obiljeja antike due nego to je to bilo na slikarijama po crkvama. Biblijske, starozavjetne i no-vozavjetne teme pojavljuju se tek od VI. st.; one jo uvaju jaka podsjea-nja na antiku likovima koje uklapaju u kompoziciju a i tretmanom oblika. Ali prizori se smjetavaju pred apstraktne pozadine, likovi se splonjavaju a skupine Ijudi stiliziraju, kao to je to na pr. na ilustraciji Isusova ulaska u Jeruzalem na Purpurnom kodeksu iz Nadbiskupske knjinice u Rossanu, na-stalom potkraj VI. st., ili na iluminacijama otprilike istovremenoga tzv. Ra-bulina Evanelistara iz Zagbe, u Gornjoj Mezopotamiji, koji, izmeu osta-loga, sadri najstariju poznatu minijaturu o Kristovu raspeu. Jo izrazitiju likovnu koncepciju bizantsko-istonjakog tipa predstavlja Sirijski evaneli-star iz samostana Edmiadzin, a i neki drugi kodeksi sirijskog i aleksandrij-skog podrijetla. Razvitak bizantskoga likovnog prikazivanja boanskih i svetakih osoba, ali takoer i Ijudskih likova uope, zaustavilo je doba ikonoklazma. Ono je unitilo i mnoga djela nastala u prethodnom razdoblju, naroito u Carigradu i drugim velikim sreditima u kojima je utjecaj dravne vlasti bio dovoljno neposredan da ostvari svoje slikama nesklone zamisli. Ali mentalni razvitak u doivljavanju likovnih predodbi nastavio se i za stoljetnog razdoblja koje je suzbijalo figurativnu umjetnost. Stoga ona u drugoj polovici IX. stoljea 23 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka 353

Madona s anelim.a. Detalj mozaika i"z Eufraztjeve bazilike u Poreu (VI. st.) izlazi iz razdoblja nezasvjedoenosti o jedinstvu svoga dotadanjega i dalj-njeg razvitka kao umjetnost potpuno zrele i tehnike i izgraena estetskog kodeksa. Znanstveni Na podruju znanosti, obrazovanosti, filozofije, teologije i prosvjetni rad knjievnosti Bizant takoer nadovezuje svoja dostignua na tekovine klasine antike. Ali u tom pogledu razliite domene intelektualne djelatnosti nemaju istu putanju. Empirijske i prirodo-slovne znanosti naglo zapadaju u dekadansu; filozofija se isprva oslanja na velike uzore klasinoga i helenistikog doba, i ak se neko vrijeme bori pro-tiv kranskoga nazora na svijet, da bi se zatim ulila u razvitak kranske teoloke filozofije; knjievna djelatnost u najirem smislu radikalno se kristijanizira i najzad pretenim dijelom svojih ostvarenja izraava emotivna raspoloenja vjernika i slavi likove muenika, asketa i svetaca. Ranobizantski matematiari, geometri i astronomi u prvom su redu komentatori klasinih autora, naroito Euklida i Arhimeda. Astronomija je pri-vlaila panju zbog njene praktine upotrebe u navigaciji, u kalendarskim izuavanjima u vezi s crkvenom kronologijom, napose s vanim izraunava-njem porninoga uskrnjeg blagdana. Krajerm IV. st. i u poetku V. st. djelovali su kao kompilatori i komentatori grkih matematiara Theon iz Aleksandrije i Synezije iz Kirene. Takve spise objavljivao je tijekom V. st. i neoplatoniki filozof Proklo, a u prvoj polovici VII. st. profesor na carigradskom sveuilitu Stjepan iz Aleksandrije. Kao ma-tematiar i fiziar proslavio se Anthemije iz Trallesa, graditelj carigradske cr-kve Sv. Sofije, koga je u torn poslu, nakon njegove smrti 532., naslijedio takoer ugledni matematiar Izidor iz Mileta. Njihovi su se graditeljski uspjesi teme-

354

Ijili na izuavanjima statike i vektora zakrivljenih povrina. Anthemije je pi-sao i o arenju spomou zrcala. Veoma je zanimljiva linost bio Ivan Gra-matik iz Cezareje (zvan Joannes Philopan) koji je kao neoplatoniki filozof i prirodoslovac djelovao u VI. st. u Aleksandriji. Bavio se optikom, proble-mima tee, zrakopraznog prostora i balistike; vodio je estoku polemiku sa svojim suvremenikom, KoT.mom Indikopleustom, putopiscem, geografom koji je u uvodnom dijelu svoga spisa Kranska topografija tvrdio da zemlja (suprotno Ptolomejevim shvaanjima) nije kugla, nego etvorni koveg nalik na Nojevu arku koji plovi na moru natkriven nebeskim svodorn. Nakon arapskog osvojenja Sirije, Egipta i Mezopotamije sredita tadanjeg interesa za prirodoslovne znanosti potpadaju pod vlast arapskog kalifata, pa je antiku batinu s tih podruja znanja preuzela i dalje razvijala islamska kultura. Na uem, bizantskom podruju ona jenjava. Istaknuta linost po-javljuje se ponovo tek u IX. st. Bio je to Leon Matematik. Bavei se fizikom i matematikorn, izurnio je svjetlosnu signalizaciju i mehanizme kojima se po-gonom na vodu moglo nainiti likove ivotinja koji su se kretali, rikali i pje-vali (ptice). Sastavio je i kompilativnu medicinsku enciklopediju i pisao sti-hove. lako je 840. postao solunskim nadbiskuporn, redovniki su ga zeloti, zbog njegove klasike naobrazbe, smatrali potajnim poganinom. S podruja prirodopisa veoma su omiljele bile knjige o ivotinjama i bilju. Takva su djela poivala na elji za doivljavanjem egzotike (ivotinje Indije, biljke s Cejlona) ali su imale i praktino znaenje, posebice u vezi s medicinskom terapeutskom botanikorn i uvozom mirisa i mirodija. Prera-ivalo se i parafraziralo jedno anonimno kasnoantiko djelo iz II. st. n. e., u srednjem vijeku poznato pod imenom Fiz.iolog, koje je, uz ostale zanim-Ijivosti, dalo podlogu za pridodavanje simbolikih znaenja raznim ivoti-njama i njihovo alegoriko predoavanje kao utjelovljenja poroka i vrlina i kao trajnih pratilaca ili simbola crkvenih i svetakih likova u bizantskoj i drugoj srednjovjekovnoj ikonografiji. Ve od IV. st. poele su se u bizantskoj literaturi javljati alkemiarske rasprave o pretvaranju raznih kovina u zlato, o kamenu mudraca i sl. Ali

355

sredinom VII. st. nastalo je i jedno vano kemijsko otkrie, veoma utjecajno na ratna zbivanja i time ak presudno vano za odranje bizantske drave. Bila je to grka vatra, smjesa to ju je izumio Kallinik iz Heliopolisa, u Siriji, sastavljena vjerojatno od katrana, ivog vapna, nafte i sumpora, a Bi-zantinci su je bacali na svoje neprijatelje, naroito na brodovlje, jer je gor-jela i u dodiru s vodom. Bizantska se medicina temeljila prije svega na dostignuima Hipokrata i Galena. Meu istaknutim komentatorima i piscima udbenika veliki su ugled imali Oribazije z'z Pergama (u 2. pol. IV. st.), Aecije iz Amide, lijenik na Ju-stinijanovu dvoru i autor velike kompilacije sveukupnoga medicinskog znanja u 12 knjiga. Jednako opseno djelo napisao je i Aleksandar iz Trallesa (brat graditelja Sv. Sofije). U prvoj polovici VIII. st. sastavio je Pavao iz. Egine medicinsku enciklopediju i napisao raspravu o kirurgiji. U svrhu njege bo-lesnika, Bizant je u nekoliko najveih gradova imao bolnice, ubonice i usta-nove za karantenu u doba epidemija. U hurnanistikirn znanostima posebno su mjesto imali pravo, jezikoslov-Ije, povijest, filozofija i teologija. Ostvarenje Justinijanova zbornika Corpus juris civitis postalo je terneljern brojnih komentara i eksplikacija za praktinu sudsku primjenu i za kolovanje. Naukovanje u pravnirn znanostima bilo je na osobitu glasu u Ateni, Aleksandriji, Bejrutu i u Carigradu. Studij je trajao 5 godina i bio je rasporeen na sistematsko izuavanje i komentiranje Corpusa. Skolstvo opega znaenja temeljilo se na platonikoj podjeli u dva nivoa: trivium i quadrivium. U vezi sa sadrajern tih programa uenjaci, profesori i znalci bavili su se grarnatikom i knjievnou, prouavajui klasine autore, napose Homera, ali i velike grke drarnatiare, historiografe i govornike, pa se usporedo s nastavom izobraavao i kadar uenjaka, vezan uz velike sveu-iline centre. Djela koja su u vezi s tirne nastajala preteno su zadravala tek znaenje manje ili vie uenih komentara. Postupno, pri tumaenjima tekstova sve vee znaenje stjee Biblija. Ona postaje i temeljem historiogra-fije. Sve izraenijom teologizacijom sveukupnoga miljenja, dogaaji pro-losti svrstavaju se u izlaganja kojima je zadaa da pokau da su sva ovoze-maljska zbivanja rezultat boje promisli koja dobro nagrauje a zlo kanjava. Edukativnost povijesti ostvaruje se nizom komentara biblijskim knjigama, ivotopisima muenika i svetaca, ali i spisima koji veliaju crkvene poglavare, prikazuju djela careva i njihove vojne i diplomatske pothvate, a usto i njihova djela u svojstvu zatitnika crkve i bojih pomazanika pri upravljanju svjetovnim ivotom krana. Ovakav izrazito vjerski obojeni ton imaju naroito razliiti hagiografski spisi iz redovnikih krugova, a i puke kronike kojima su takoer autori odreda monasi. Jedan od najznaajnijih meu njima bio je u VII. st. Joannes Malalas, iz Antiohije, pisac kronike svijeta (Hronographia) od legendarne epohe Egipta pa do potkraj Justinijanove vladavine. U tom se djelu pukim jezikom, u okvim kranskoapologetskih nastojanja, iznose vjerske legende: ivotopisi heroja, prikazuju strahote poganstva, patnje muenika i slavodo-bie pobjednike kranske vjere. U odnosu prema svjetovnoj vlasti tekst je totalno nekritian i pun pokornosti. Kao puko tivo, ta je kronika imala veoma velik utjecaj na kasniju kroniarsku literaturu u Bizantu a i izvan njegovih granica, naroito kod slavenskih naroda. Iz VII. st. potjee tzv. Uskrnja kronika nepoznatog autora, koja se sauvala okmjena, pa njen tekst

356

see do 627. Georgije Synkel napisao Je u 2. polovici VIII. st. Kroniku od stvorenja svijeta do Dioklecijanove smrti, a nju je otad do 813. nastavio redovnik Teofan Ispovjednik, estoki protivnik ikonoklazma, kao pisac znatno pouzdaniji i kritiniji od svojih pretea. Dva kroniarska djela napisao je i patrijarh Nike-for, jedno zbito i oskudno podacima, koje see od Adama do godine u kojoj je patrijarh umro (829) i drugo, opsenije i bogatije, koje opi-suje vrijeme od 602. do 769. i takoer je vaan izvor za borbu protiv ikono-klazma (kao i patrijarhovi teoloki spisi). Razdoblju od uspona Makedonske dinastije na bizantsko prijestolje pripada i Kronika Georgija Hamartola, koja obuhvaa vremenski raspon od Adama do smrti cara Teofila (842) a puna je estoke polemike protiv ikonoklasta. Bizantski pisci povijesnih djela u uem smislu namjenjuju svoje spise uem krugu obrazovanih itaa: dvorjanstvu, crkvenim dostojanstvenicima i viem inovnitvu. Pri tome se ugledaju na velike historiare antike, Hero-dota, Tukidida, Polybija ili na pisce IV. i V. st. Dexippa, Eunapija, Olympio-dora, Zosimosa i dr. Prokopije i'z Cezareje (od kraja V. st. do oko 565) autor je Povijesti koja iscrpno obrauje Justinijanovo doba, napose njegove ratove. Osebujno znaenje ima njegova Tajna povijest (Historia arcana), djelo puno unih predbacivanja tiranskoj vladavini carevoj i opisa o zbivanjima koja se autor nije usudio otvoreno iznijeti na javu u svome prvome djelu. Suprotno tak-voin nastrojenju, njegov spis 0 (Justiniianovim) gradnjama, pravi je pa-negirik istoga vladara. Justinijanovo doba prikazuju takoer djela Petra Patrikija i Agathija Sholastika, a na ni'ih se kronoloki nadovezuju sauvani fragmenti Povij'esti Menandra Protektora. U VI. stoljeu ivio je crkveni historik Evagrije Sholastik; niegovo djelo Historia ecclesiastica nadovezuje se na crkvenu povijest Eusebija iz Cezareje, a see do 593. pa prikazuje epohu velikih kristolokih borbi. Vrhunac literamog razvitka rane bizantske histo-riografije u pogledu poetskog bogatstva izlaganja ali takoer i pouzdanosti svojih podataka predstavlja Theophylakt Simokatta. Njegova Povijest u 8 knjiga prikazuje dvadesetgodinju vladavinu cara Maurikija. Tome vladaru neko se pripisivalo autorstvo vojno-teoretskog anonimnog d]'ela Strategi-kon koje je nastalo 582. a opisuje ustrojstvo bizantske vojske i nain nje-zina ratovanja. Uz navedena djela, bizantska kn^ievnost sadri broine ivotopise, opise muenitava, udesnih dogaaja, crkvenih propovii'edi i zbirke pria o sve-cirna i muenicima. Po uzoru na stariju hagiografiju, kojoj je model stvorio jo carigradski patrijarh Athanaz.ije u IV. st. svojim ivotopisom Sv. Antuna Pustinjaka, taj se rod spisa tijekom V. i VI. st. veoma razgranao i bio obilie-en nekad veom pouzdanou podataka, a nekad potpunom fantastinou svojih izlaganja. Ali ak i onda kad je faktografska graa u numa potpuno fiktivna, oni ilustriraju duhovno stanje svoje epohe, drutvenu kliinu i etiki kodeks koji j'e mogao raunati na pobuivanje odreenog uvaavanja. Oko sredine VI. st. doveo i'e hagiografiiu na veoma visoku razinu redovnik Ky-rillos iz Skvthopola. Njegovo je najuspjeniie djelo ivot Sv. Sabbe, pu-stinjaka koji je umro 532. i bio Kyrillov uitelj. Osim biografija Sv. Euthy-mija, Sv. Ivana Kolonijskog i Sv. Kyriaka, Kyril je napisao ]o i vei broj drugih. Njegov je nain pisanja bio kronoloki toan, izlaganje mu je saeto i jasno, a veinu svojih junaka poznavao je osobno. Na prijelazu VI. u VII. st. najvei je hagiograf bio redovnik-lutalica Joannes Moshos. Njegovo je

Kri cara Justina II. s iverom kria na kom je raspet Isus. glavno

357

djelo Pratum spirituale (Duhovna tratina), zbornik pripovijedanja o ivotu asketa i svetaca. U prvoj polovici VII. st. djelovao je Leontije ii. Neapolisa, pisac homilija (propovijedi puku), enkomija (govori ili poeme u slavu velikih linosti) i biografija meu kojima su najslavniji ivot patrijarha Ivana Ele-emona i Simeona iz Edesse. Usporedo s poetkom ikonoklastikih borbi zapoinje doba najveeg procvata bizantske hagiografije. Tada su nastale, uz mnoge druge, biografija patrijarha Germana, nepoznatog autora, muenika Stefana Novog, koju je napisao akon crkve Sv. Sofije Stefan, Sv. Filareta Milosrdnog, iz pera njegova unuka, redovnika Nikete, vie ivotopisa Teodora Studitskog i niza drugih velikana ikonofilske borbe, ali i drugih linosti iz starijih razdoblja kranstva. Veliko znaenje edukativne hagiografske literature, koja tek svojim povi-jesno provjerenim (ili provjerljivim) komponentama pripada historiografiji, bilo je vezano sa sustavnom izgradnjom teoretskih shvaanja svijeta ranobi-

358

zantske epohe koja dolaze do izraza u filozofiji i teologiji a s druge strane i s izgradnjom specifine emotivnosti i beletristike estetike koja se ostvaruje u tadanjem pjesnitvu i proznoj knjievnosti. Kranstvo se pri svome raanju sukobljavalo s produbljenom kritikom kasnoantike filozofije pa je u svojoj patristikoj epohi nastojalo da svome nauavanju izgradi vlastite temelje. Ono je to vrilo preuzimajui i prilago-avajui mnoge elemente filozofije i svjetonazora poganskoga doba. Ali, jo dugo, ono svojim dostignuima nije bilo kadro uiniti pogansku filozofiju neprivlanom i bespredmetnom. Pa ipak, postojanje kranstva, njegovo osva-janje poloaja jedine priznate vjere i njegov savez s dravnom vlasti koji ga, osobito u Istonome carstvu, pretvara u oslonac centraliziranoga, carskodr-avnog reima, pribavljao je kranstvu mogunost da s potporom svih sred-stava politikog upliva i prinude postepeno prome svijest stanovnitva i cio javni ivot u dravi. U takvim okolnostima antika filozofija i njeni heleni-stiki oblici neizbjeno se takoer razvijaju u smislu teologizacije svojih na-zora i tema kojima se bave. Ve u IV. i V. st. u neoplatonizmu, dominantnoj nekranskoj filozofiji II. i III. stoljea, mogu se konstatirati, uz tendencije nepomirljivosti s kranstvom, i pojave koje tee preuzimanju nekih stano-vita kranstva i time premoivanju jaza koji je isprva odvajao pogansku filozofiju od kranstva. U isto vrijeme i crkvena ideologija, oslanjanjem na neke temelje platonizma i neoplatonizma, omoguava recepciju tekovina an-tike filozofije u kompleks kranske interpretacije svijeta. Otkako ie sirijska neoplatonika kola Jamblihosa i njegovih sljedbenika dala teoretsku podlogu za kratkotrajnu obnovu poganstva pod vladavinom Julijana Apostate (361363) i, zatim, otkako je atenska kola neoplatoniara, u kojoj je najizrazitiia linost bio Proklo (410485), nastojala izgraditi svoj teistiki monizam koji je vie jedinstvo svega svii'eta poistovjeivao s vr-hovnim boanstvom, imanentnim svemu to postoji posredstvom emanacija boje biti koje se hipostaziraju kao pojedine, ovjeku i materijalnom svijetu sve blie nadnaravne sile (istovjetne s hijerarhijom poganskih boanstava i heroja razliitoga ranga), u Aleksandriji je slabljenje interesa za ontoloke i metafizike probleme uklanjalo zapreke za pribliavanie neoplatonizma kr-anstvu. Na elu te kole bila je filozofkinja Hvpatija, ko)"a je 415. kobnim sticajem okolnosti poginula u ulinim ekscesima fanatiziranog kranskog mnotva. Ali ve niezm uenik i nastavlia, Synezije iz. Kvrene, postao je bi-skupom u Ptolomeidi, a Hveroklo 17, Aleksandrije pie u 1. polovici V. st. pod znafnim utjecajem kranstva o Bogu kao stvaraocu svijeta iz niega i o pre-dodreenju kao manifestaciji boje volie, dok Nemez.ije, pisac diela o ovje-kovoj prirodi, postaje u poetku V. st. biskupom Emese u Fenikifi. Svakako, to upuivanje neoplatonikih filozofa prema prihvaani'u kranstva nii'e jo uvijek znailo nestanak svakoea trasra poganske fi1ozofi|e. Ona ak stjee slavu slobodnog filozofiranja, nasuprot slubenome. dravno-crkvenome, i jo djeluje i u Ateni, i u drusim sreditima nastav1ia)ui tradi-cii'e beskompromisnog neoplatonizma, a takoer i aristotelizma i stoicizma. Ali nakon to je Justinijan I. 529.

ukinuo Atensko sveuilite i kad ie u VII. stoljeu dolo do islamske okupaciie Siriie i Egipta, antika filozofija naglo gubi oslonac u javnom mnijenju. Ono se potpuno obraa kranskoi inter-pretaciji svijeta i od nje oekuje rieenje svojih vitalnih problema. Poslije niza kranskih teologa i filozofa, od patrijarha Athanaziia, u drugoj i treoj etvrtini IV. st., i trojice velikih kapadokijskih mislilaca IV. stoljea (Sv. Ba-zilija, Grgura Nazianskog i Grgura i'z Nysse) do Pseudodionizija Areopagite 359

(na prijelazu V. u VI. stoljee) kranska se dogmatika izgradila i stekla svoje filozofsko obrazloenje. Od VI. st. dalje ona se razvija prvenstveno u obliku polemika s protivnicima i deviantima. Raspravljalo se o problemima bojega trojstva, o ovjekovu spasenju Kristovom rtvom na kriu, o kultu Bogoro-dice, o sakramentima, o stvaranju svijeta i ovjeka, o posljednjim stvarima, svretku svijeta i posljednjem sudu, o organizaciji i ulozi crkve, etikim normama ivota za redovnike, sveenstvo i lajike. U VI. stoljeu bila je oso-bito aktualna tema o monofizitizmu koja je u obrani pravovjerja angairala velik broj pisaca i polerniara, od aleksandrijskog monaha Nephaliosa, na poetku VI. st., do antiohijskog patrijarha Eulogija, na prijelazu VI. u VII. st., te, na strani nestorijanstva, Bazilija Kiliksa i, u obrani monofizitizma, antiohijskog patrijarha Severa, aleksandrijskog akona Themista, aristote-lovca Ivana Philopona i drugih. U VII. stoljeu, od Heraklijeva edikta Ecthesis (638), u obrani careve doktrine veoma su aktivni poglavari slubene crkve, carigradski patrijarsi Sergije, Pir (Pyrrhos) i dr. Naprotiv, meu njihovim protivnicima mnogobrojne dogmatske spise, polemike rasprave i govore piu Jeruzalemski pa-trijarh Sofronije, Maksim Ispovjednik, koji je bio najsvestranije obrazovan ovjek svoga vremena, njegov uenik, monah Anastaz.ije i drugi. Krajem VII. st. nastala je i zbirka miljenja crkvenih otaca protiv monofizitizma i mono-teletizma (Uenje Otaca o utjelovljenju Rijeia) kojoj autor nije utvren. Novi poticaj i nove sadraje teolokoj i dogmatskoj polemici donijelo je doba ikonoborstva u VIII. i IX. stoljeu. Patrijarh German, koji se suprotstavio caru Leonu III., bio je autor vanih poslanica i pisama u prilog tovanju ikona. Uz njega i nakon njega cio je niz oponenata pobijao ikono-klastika shvaanja i praksu. Najvei teolog te epohe bio je Ivan Damaskin (umro 749); on je veoma argumentirano izloio teoretske osnove tovanja ikona naroito u svoja tri govora protiv ikonoklazma, a u svome glavnom djelu Izvor spoznaje sumirao je bitnu filozofsku osnovicu kranskih dog-mi temeljei je (kao i veina njegovih pretea) u osnovi na koncepcijama Platona i neoplatonizma. Pobijao je i razna druga krivovjerja, monofizitizam, monoteletizam, inanihejstvo i islam, pisao komentare novozavjetnim spisima, etiko-asketske rasprave i drugo. Meu njegovim uenicima i sljedbenicima isticao se biskup Teodor Abu Qurra, koji je, kao i Ivan Damaskin, ivio i dje-lovao na podruju pod islamskom vlau. Damaskinov mlai suvremenik bio je propovjednik Georgije Kipranin; njegovo je shvaanje prikazao jedan od njegovih uenika u spisu Pouka starca o svetim ikonama. U nizu ikonodul-skih boraca najnepopustljiviji i najutjecajniji bio je Teodor Studitski, pogla-var istoirnenoga samostana u Carigradu. Upuivao je mnogobrojna pisma (sabrana u 5 knjiga, ali se sauvalo samo oko 550 nepobitno njegovih pisama), opomene, poruke, drao propovijedi vodei borbu za svoja ikonodulska uvje-renja uz najvee osobne rtve. Bio je veliki pobornik samostanskog (a ne pustinjakog) redovnikog ivota.

Nakon konane pobjede tovalaca ikona, ikonoklastiki su spisi bili tako radikalno uniteni, da je njihova argumentacija poznata samo iz fragme-nata, preteno citiranih u djelima njihovih protivnika. U cijelosti su sau-vana pisma Leona III. papi ali carev edikt iz 730. nije. Vanu raspravu o teo-retskim osnovama ikonoklazma to ju je uoi sabora 754. napisao car Kon-stantin V. znatnim dijelom sadravaju (pobijajui je) spisi carigradskog pa-trijarha Nikefora I. On je polemizirao i protiv takozvanih Pseudoepiphani-

360

jevih spisa koji su nastali u osamdesetim godinama VIII. st. a njihov ih je nepoznati autor pripisao Epiphanu, crkvenom ocu iz IV. st. Poznato je da je jedan od najvanijih tcoretiara ikonoklazma bio patrijarh Ivan Gramatik (837843), koji je po nalogu cara Leona V. pisao raspravu s argumentima iz djela starijih crkvenih otaca, kojima je trebalo dokazati da je kult ikona suprotan pravoj vjeri; ali ni njegovi se spisi nisu sauvali. Jednako kao to je ranosrednjovjekovna kultura Bizanta na podruju filozofije i teologije izgraivala svoja specifina obiljeja nadvladavajui an-tika polazita svoga razvitka, tako se i u beletristikoj knjievnosti nala pred neizbjenou da prihvaa davne uzore, ali i da izraava nove, kranske sadraje. Isprva nastavljai poganske literarne estetike i kranski pisci dje-luju odvojeno; ali s vremenom, oba se usmjerenja povezuju i proimaju, pri emu nastaju i novi izraajni oblici. Kod poganskih pisaca prevladava go-vornitvo, epistolografija, pisanje epova i epigrama. Preuzimajui od njih naroito epistolografiju i govornitvo, pretvarajui ga u propovjedniko umijee, kranski pisci dodaju tim vrstama naroito jo hagiografiju i him-nografiju. U drugoj polovici IV. st. djelovao je proslavljeni govornik Libanios iz Antiohije, uitelj cara Julijana Apostate, autor zbirkc od preko 1500 pisama i autobiografije ivot ili o svojoj sudbini, potovalac i zagovornik antike poganske filozofije. Njegov neto mlai suvremenik bio je veliki kranski propovjednik, takoer iz Antiohije, Ivan Zlatousti koji se ugledao u Demo-stena, a kao moralist borio se protiv raskoi carskog dvora, pokvarenosti vi-eg sveenstva, za produhovljenje Ijudskih stremljenja. Autor je mnogih pi-sama, a sauvali su se i njegovi komentari novozavjetnim knjigama. Dok je otpadniki car Julijan pjevao mistike i zanosne himne u prozi suncu kao vrhovnom boanstvu, a usto i satirike epigrame, veliki kapadokijski teo-log Grgur iz Nazianze bio je i najvei pjesnik IV. stoljea, autor vjerskih himni i duboke, introspektivne lirike, u kojoj ima i teke gorine nad besmi-slenou ivota (poeme 0 mome ivotu, 0 mojoj sudbini, 0 stradanjima moje due i dr.). S formalne strane karakteristina su nastojanja Apollinarija iz Laodikeje koji u IV. st. pretae tekst obaju Zavjeta u heksametre, pie kr-anske crkvene himne u maniri Pindara, a tragedije i komedije po uzoru na Euripida i Menandra. Krajem IV. i u prvoj polovici V. st. bilo je i drugih slinih linosti dvojako ukorijenjenih, u antiku k]asiku i u kranstvo, koje na razliite naine nastoje da te oprekc premoste ili sjedine. Tako je Syne-sios iz Kyrene postao biskupom i pisao vjerske himne ali i svojevrsni mito-loki roman Egipatske prie ili o providnosti, kao i autobiografski spis Dion ili o ivotu po njegovu uzoru, pri ernu je taj uzor bio Dion Hryso-stomos, kiniki filozof i propovjednik I/II. stoljea. Nonnos Panopolites bio je takoer biskup, a napisao je u heksametrima Djela Dionisa, spjev u 24 knjige, prepun poganske mitologije, dok jc njegovo Tumaenje Sv. Evan-elja po Ivanu izrazito obiljeeno kranskom mistikom. Na

Nonnosa su se tijekom V. st. ugledali i mnogi drugi pjesnici. Na granici V. u VI. stoljee najdarovitiji pjesnik bio je Palladij iz Alek-sandrije, pisac ironikih i sarkastikih epigrama, odan antikoj prolosti i protivnik kranskih duhovnih nastrojenja. Doba Justinijanove restauracije Carstva ojaalo je ugledanje na klasiko doba ne samo u pravnim znanostima nego i u beletristici (to odudara od specifino bizantske medievalizacije na podruju likovnih umjetnosti). Po-

361

sebice je bilo rasprostranjeno pisanje epigrama, a ono je nametalo otro-umno zapaanje, strogo dotjeranu formu i pregnantnost izraza. Meu auto-rima se kao najugledniji istiu Agathije, Julijan Egipatski, Makedonija i Era-tosten Sholastik. Epigramatiari su veinorn bili dvorjani, a piu o javnome i politikom ivotu, o djelima vladara i drugih dostojanstvenika iz visokoga drutva; u svojirn tekstovima izobilno se slue mitolokom terminologijom, pojmovima i usporedbama po uzoru na antike pjesnike. Postojala je i ana-kreontika pcezija, zastarjela i preivjela po svojim motivima i stoga strana svome vremenu i potpuno arteficijelna. Ali u VI. st. nastaje i posve nova poe-zija, liturgijska po namjeni, a puka po svome duhu i sredstvima izraava-nja. Ona dostie svoju zrelost u djelima Romana Melodosa, akona u Bej-rutu. On je izgradio svojevrsnu liturgijsku poemu sa 18 do 24 strofe, tzv. kontakione, u kojima potpuno dominiraju vjerska nastrojenja. Napisao ih je oko tisuu, ali se sauvalo samo 85. U njegovu pjesnitvu nestaje antike prozodije, a veliku ulogu imaju toniki naglasci, aliteracije i asonance, sna-na osjeajnost i puki pristup vjerskim problemima. Takvo usmjerenje bilo je u skladu sa ciljevima slubene vjerske propagande koja je nastojala da religioznost priblii i prilagodi razini najirih slojeva stanovnitva, ali nagla-avajui samoodricanje i askezu kao ideal kranskoga ivota. U tome smjeru znatan je utjecaj imao sinajski redovnik Ivan Klimaks (umro oko 600), pisac djela Scala paradisi (Nebeske Ijestve) u korne pukim jezikom opisuje i normira asketski ivot. S takvom tematikom u tijesnoj je vezi golema bi-zantska hagiografska i martiroloka literatura, koja svojim najmanje legen-darnim tekstovima vezuje beletristiku s historiografijom. Od poetka VII. st. klasike tradicije radikalno gube svoj smisao u opoj i dubokoj kristijanizaciji shvaanja i raspoloenja. Rafinirano oponaanje starih predloaka gubi publiku i ono vie nikoga ne oarava. Sredinje mje-sto stjeu puko-monake knjievne forme. Posljednji odjek visoke svjetovne poezije bio je Georgije Pisida, suvremenik cara Heraklija, koji je panegi-riki i retoriki epskirn pjesmama opisao careva djela; ali pri tome i on svoju pouku temelji na ve uvrijeenoj kranskoj didaktici i modelima Ijud-ske veliine to ju je oblikovala asketskosvetaka moralka. Uoi ikonoborske epohe djelovao je Andrej Kretski (660726). Napisao je veliku pokajniku liturgijsku poemu Veliki kanon s 250 strofa. Nasto-jao je oponaati Romana Melodosa, ali je od njega kudikamo ukoeniji i tvr-i u visoko izgraenoj hijeratinosti. U VIII. stoljeu sva je beletristika (kao i dogmatsko-polemika literatura) ikonoboraca nestala. Na protivnikoj strani, glavni polemiar, filozof i teolog pravovjerja, Ivan Damaskin, bio je i himnograf, pri emu obnavlja klasinu prozodiju koju je Roman Melodos bio odbacio. Njegovu idejnom

krugu pripadali ,su .Josip Studitski, Kovna Damaskin i drugi. 1 Teodor Studit-ski, veliki ikonodulski propovjednik, pisao je jampske stihove. Kassija (u 1. pol. IX. st.), koja je bila u prilici da postane enom cara Teofila, ali ga je ozlo-voljila svojom otroumnom rjeitou, postala je pjesnikinjom tek kao re-dovnica. Pisala je gorke epigrame, sentencije, liturgijske pjesme (neke od njih je sama i uglazbila); ona u duhu vremena slavi monatvo, radinost i pat-nje, a osuuje tatinu, koristoljublje i gramljivost. Pa ipak, upomost an-tikih reminiscencija oituje se jo i u IX. stoljeu. Tako je pjesnik Ignacije akon, autor poeme u dijalokom obliku 0 grenom padu Adamovu, bio i prevodilac Ezopovih basni.

362

Sredina IX. stoljea znaila je za Bizant prijelomno doba. Svladavi iko noklastiku etapu svoga politikoga i idejnog razvitka, ona je i na duhovnom planu uravnoteila presudno vane faktore svoga osebujnog poretka. Drava nije uspjela podjarmiti religiju i ona se odrala kao ravnopravan saveznik politike vlasti. Ali produbivi svoja naziranja u borbi koju je moralo izdr-ati, kranstvo istone crkve proelo je, kao pobjednik nad ikonoklastikom zabludom, cio javni i mentalni ivot Istonoga carstva. Otad je ono, sjedi-njeno s idejom o carskoj vlasti pod boanskom zatitom, jedini regulator 1 oslonac kulturnih djelatnosti, njihov pokreta i neosporni inspirator.

363

IX. ISTONE ISLAMSKE ZEMLJE OD POETKA VIII. ST. DO EPOHE SELDUKA

1. SMJENA ARAPSKIH DINASTIJA U prvoj polovici VIII. st. omejadski kalifat dosee vrhunac svoje raspro-stranjenosti. Prvi nasljednik kalifa Abd-al-Malika, Valid I. (705 717) uspio je angairati veoma sposobne i poduzetne vojne zapovjednike koji su svojom inicijativom vodili osvajake pothvate prema sjeveroistoku, istoku i zapadu. Tako je Kotaiba izineu 705. i 712. definitivno osvojio Hivu, Buharu i Sa-markand i nakon toga zapoeo ofenzivu na Ferganu, a Muhamed Ibn-al-Ka-sim je 710. preko Beludistana prodro u dolinu rijekc Ind i trajno pripo-jio Pendab i Sind islamskome svijetu. Dotle je Musa ibn Nosair obnovio osvajanja u sjevernoj Africi gdje se arapskoj invaziji vie od 60 godina sa skrajnjim portvovanjern odupiralo berbersko stanovnitvo. Nakon sloma toga otpora u prvim godinama VIII. st. Musa ibn Nosair je brzim napredovanjem dopro do marokanske obale Atlantskog oceana i god. 709. zauzeo i posljednje bizantsko uporite u sjevernoj Africi, Ceutu. Iz sjeverne Afrike berbersko-arapska vojska je ve 711. zapoela osvajanje Pirenejskog poluo toka i do 714. svojoj vlasti podvrgla cijelu visoravan, do podnoja pirenej-skoga planinskog lanca. Dosegavi na taj nain divovski raspon dravnog teritorija od Inda do Pireneja, Omejadi su ponovo pokuali slomiti otpor Bizanta. Godine 717. arapska je kopnena vojska prela Dardanele i opkolila Carigrad s evropske strane, a njihova je rnornarica uplovila u Bosporski tjesnac. Ali prodor u Zlatni rog nije uspio, a i kopnena arapska vojska, koju su napadali Bugari kana Tervela kao bizantski saveznici, nije bila kadra svladati snana carigradska utvrenja. Propau toga pothvata ini se da je arapska vojna ekspanzija dosegla svoje skrajnje mogunosti. Golemo prostranstvo omejadske drave, etnika, privredna i drutvena neujednaenost i neusklaenost toga

podruja name-tala je znatne tekoe koje jedinstvena vlast nije uspjela otkloniti. Usto su zemlje koje su bile na udaru sistematski organizirale svoj otpor. Bizant je od epohe Leona III. postupno poeo pripremati protunapade na svojim gra-nicama i uravnoteivati odnose snaga. U zapadnoj Evropi, pokuaj Arapa da iz panjolske osvoje i Galiju slomio se 732. kod Poitiersa na obrambenim mogunostima novoformirane franake feudalne vojske. tavie, podno Pi-reneja su se poele izgraivati nove politike tvorevine koje e u buduno-sti postati polazitem dugotrajne borbe za preotimanje Pirenejskog poluo-toka od vlasti muslimana.

365

Zaustavljanje osvajakog naleta jo je vie zaotrilo unutranje suprotnosti u dravi Omejada. Stanovnitvo osvojenih zemalja koje je prihvatilo islam (mavali) zahtijevalo je ravnopravnost s Arapima pozivajui se na temeljno naelo Kurana o jednakosti svih muslimana pred Allahom i njegovim Prorokom (pa otuda i pred njegovim nasljednicima, kalitima). Ali takva bi ravnopravnost znaila kraj povlastica to su ih uivali Arapi i njihova izu-zetnog vladalakog poloaja u zaposjednutim zemljama. Zbog toga je otpor Arapa ukidanju poreskih obaveza koje su titale islamizirano autohtono sta-novnitvo bio estok izazivajui time neizbjeive pobune. Na zapadu arapskih posjeda, u berberskim sjevernoafrikim zemljama, islarnizirani Berberi morali su plaati i zemljarinu i glavarinu (hara i diziju). U rnanje urbaniziranirn i povrnije islarniziranirn predjelima tih zema-Ija od seoskog se stanovnitva zahtijevalo da svaki peti stanovnik postane robom, a mlade ene su odvoene u hareme. Svoj prosvjed protiv arapske supremacije Berberi su izrazili svojim pri-stajanjem uz islamsku sektu haridita koja je zagovarala potpunu jednakost svih muslimana, ak i pravo svakoga od njih da postane kalifom, ako to od-redi Allah. Ustanak berberskih haridita protiv arapske vlasti podigao je 729. u Maroku vodonoa Maisara. On je zauzeo Tanger i proglasio se kalifom, ali je uskoro bio ubijen. Marokanski hariditi postizavali su ipak i daljnje us-pjehe, pa su se zaredom oslobaale sve berberske zemlje du obala, a po-sebne njihove drave nastajale su i na rubnim podrujima Sahare, u ju-nom Maroku, Tuniziji i Tripolitaniji. Samostalnost sjevernoafrikih berber-skih drava odrala se jo i nakon propasti dinastije Omejada (750). Ovakvo osamostaljenje u krajnje zapadnim oblastima kalifata bilo je rnogue zbog duboke krize kroz koju je prolazila sredinja vlast u kalifatu. Godine 739, podigli su protivnici Omejada ustanak u Iraku proglasivi kali-foin Zaida, praunuka Prorokove keri Fatime i njegova sinovca Alije. Borbe su potrajale gotovo godinu dana, sve dok Zaid nije bio svladan i ubijen. Usporedo s time, u sirijskoj pustinji bjenjele su borbe izrneu plemena Jemenita, koji su nakon smrti kalifa Marvana I. (685) omoguili njegovim po-tomcima da se odre na vlasti potisnuvi potornke Muavije I. (koji su bili mlaa, pobona loza Ornejada), i plemena Kaisida koje se borilo za interese Muavijine loze. Da bi se odrali na vlasti, Omejadski kalifi prve polovice VIII. st. morali su ugaati sad jednima, sad drugima, pri emu je sve jai utjecaj suparnikih plemena pretvarao politiku vlast

u igraku uskih interesa. Tome je pridonosila i okolnost to u dinastiji Omejada nije bio utvren red nasljeivanja po prvorodstvu, a tradicija je potpomagala nasljedno naelo starjeinstva. Kolebanja koja su zbog oprek& tih dvaju oblika u prenoenju kalifske vlasti bila neizbjeiva pruala su prilike za pritisak na pretendente i za ucjenjivanja. Tako je Jazid II., koji je 720. naslijedio svoga strievia Omara II. (a taj se bio umetnuo u niz vladara nakon Jazidova starijega brata Sulejmana), stekao vlast uz uvjet da bude potpuno u rukama Kaisida. Njegov mlai brat i nasljednik Hiam II. najprije se oslanjao na Jemenite, ali se zatim morao prikloniti Kaisidirna. Poslije njegove smrti, u jednoj su se godini na vlasti smijenila etiri kalifa. Posljednji od njih, Marvan II. (774750), toliko se osjeao nesiguran u Siriji, da je sjedite svoje vlasti pre-nio u Harran, istono od gornjeg Eufrata. Time je prekinuo neposredni do-dir s Arapskirn polutokom i pribliio se podruju na kom se organizirala jo opasnija opozicija arapskoj prevlasti i dinastiji Omejada kao njenom nosiocu i poborniku.

366 U Iranu, naroito u njegovoj sjeveroistonoj rubnoj oblasti, Horazanu, jaala je politika agitacija u prilog ue Prorokove obitelji. ini se da je u to vrijeme dolo do sporazuma izmeu dviju grana Prorokovih potomaka, pri emu su Alijini potomci ustupili svoja nasljedna prava potomcima Muhamedova strica Al Abbasa. Pretendent Abbasida bio je Abul Abbas, praprau-nuk Al-Abbasov. Oslanjajui se na nezadovoljstvo islamiziranih Perzijanaca s dominacijom Arapa, u Horazanu je 749. buknuo ustanak u korist Abul Abbasa, a na elu mu je bio perzijski osloboeni rob Abu Moslim. Predobivi za svoj program cijeli Horazan i Perziju, on je sa snanom vojskom osvojio Kufu, na desnoj obali Eufrata, i ondje Abul Abbasa proglasio kalifom. Jo iste godine omejadski je kalif Marvan II. doivio teak poraz na rije-ci Zab, lijevoj pritoci gomjeg Tigrisa. Na bijegu otuda, on je u Egiptu bio ubijen. Novi kalif Abul Abbas, koji je uzeo nadimak As-Saffah (Krvolok), dao je poubijati sve lanove omejadske porodice koje je mogao uhvatiti. Time je namjeravao unititi svaki spomen na njihovu vladavinu, a abbasidska histo-riografija dobila je zadatak da epohu Ornejada prikae kao doba bespravlja i vladavinu linosti u svemu nedostojnih kalitskoga poloaja. 2. DRUTVENO-POLITIKI ODNOSI 1 KULTURA U DOBA OMEJADA Stanovnitvo arapske drave Omejada dijelilo se na etiri kategorije. Izu-zetan, povlateni poloaj imali su pripadnici iskonskih arapskih plemena. Oni su bili vojnika kasta okupatora koja je ivjela od dabina to su ih pokoreni narodi morali plaati dravnoj vlasti. Preteno su boravili u gradovima, u dvorcima i ulvrenim zarncima, kao profesionalni ratnici i vlastodrci, pri-majui redovite i znatne prihode od drave i sudjelujui u ratnorn plijenu koji im je donosio dijelove otetoga blaga i robove. Na taj su nain samo oni bili uitnici plodova ostvarenih osvajakih pothvata. Drugu skupinu inili su obraenici na islam (mavali). Po osvojenju po-

korenih zemalja odmah je poelo prelaenje na islam, ali je ono jo zadugo obuhvaalo u prvorn redu prijanje povlatene slojeve koji su se nadali da e u.svajanjem pobjednikove vjere sauvati svoj poloaj i bogatstvo. Naprotiv, u unutranjosti pokorenih zernalja, rneu seljatvorn, nije bilo masovne islamizacije sve do drugog desetljea u VIII. stoljeu, kad je kalif Omar II. zapoeo silom nametati islam, ili ak do druge polovice IX. st., kad su i abasidske vlasti prihvatile jednake postupke. Mavali su po zakonima iz vremena Omara I. bili osloboeni plaanja zemljarine. Ali u faktinim odnosima, vlasti su ih ipak primoravale na to, u namjeri da se ne srnanje poreski prihodi drave a time i izvori bogaenja i blagostanja Arapa. Zbog toga su mavali bili skloni pobunama protiv prevlasti Arapa i pobornici naela o ravnopravnosti svih muslimana. Budui da su po svom podrijetlu bili potomci starih, kulturnih naroda Bliskog Istoka (Egipani, Sirijci, Mezopotamijci, Perzijanci, Indijci i dr.) oni su u islam unosili tradicije i tekovine svoje kulture, pa su naobrazbom i produbljenou shvaanja bili znatno nadmoni Arapima. Zbog toga su teko podnosili pre-

367

vlast i monopol Arapa na vodee poloaje u dravi i drutvu, pa su ve rano poeli voditi borbu za njihovo ukidanje i tirne za dalekosenu preinaku drutvenih i politikih odnosa na znatno iroj osnovici nego to je bila samo tradicija arapskih beduinskih plemena. Tenjom da bazom dravnog poretka postane sveukupno stanovnitvo koje je prihvatilo islam, mavali su se nuno zalagali za izgradnju snane univerzalne islamske drave, jedinstvene na cijelom njenom prostranstvu. Treu kategoriju stanovnitva inili su pripadnici neislamskih vjera koje su poivale na objavi bojoj i kao svjedoanstvo te objave imale svoju svetu knjigu ili kitab. Takav status Kuran je priznavao idovstvu, kran-stvu i mandaizmu, a kasnije su kalifi jednak poloaj priznali zoroastrizmu i budhizmu. Sve pripadnike tih vjera nazivali su z.imijama, a duni su bili plaati zemljarinu i glavarinu (hara i diziju). Premda u realnosti drutve-nih odnosa nisu smatrani ravnopravnima s muslimanima, ipak ih vlasti, sve do Omara II. (717720), nisu direktno proganjale. Tek je taj kalif zimijama zabranio da vre dravne slube, da podiu svoje crkve i javno obavljaju rnolitvu, a i pred sudskirn vlastirna su zimije (napose krani) dospjeli u podreeni poloaj. etvrtoj kategoriji pripadali su robovi. Oni su u taj drutveni poloaj preteno zapadali u vezi s ratovanjem: ili kao zarobljeni neprijateljski vojnici ili kao stanovnitvo pobijeene zemlje koje je nakon poraza dijelom pretva-rano u roblje. Najvei dio robova nije bio upoljavan u poljoprivredi nego su radili kao kuni sluge, obrtnici, uvari zgrada, tjelesna straa, uvari harema (eunusi), a kad se radilo o enskom roblju, zapoljavane su kao slukinje i smjetavane u hareme bogataa. Tek u nekim posebnim oblasti-ma, kao u junoj Mezopotamiji ili u Egiptu, vei je broj robova radio i na velikim zemljoposjedima. U novonastalim uvjetima Arapi su postavi gospodarima golemih materijalnih dobara u zemljama to su ih pokorili izmijenili svoja svojstva oskudno ishranjenih pustinjskih ratnika, pripravnih i kadrih da izdravaju teke napore i podnose samoodricanja, i naglo se pretvarali u razbludnc i raskala-ene uivae bogatstava kojih su se domogli. Ta je pojava bila

najuoljivija na kalifskom dvoru, i to ne samo zbog toga to su se ondje stjecala najvea bogatstva i razvijala najneobuzdanija rasko, nego i zato to sauvana pisana svjedoanstva najiscrpnije govore upravo o ivotu na dvoru. Sva ta razuzdanost otro je odudarala od propisa Kurana, od programa i ideala kojirna su se zanosili prvi pobornici islama iz ranih godina musliman-skog pokreta, jo prije nego to je i sam Prorok (potkraj svoga ivota) poeo poputati privlanostima to su ih sa sobom donosila neograniena vlast, bogatstvo i nedosean ugled jedinoga bojeg proroka. Ali raskoni i uivalaki ivot to su ga poeli voditi omejadski kalifi i njihovi velikomogunici imao je i svojih korisnih uinaka. Budui da su svi ti vlastodrci i bogatai htjeli ivjeti udobno, trebalo je za njih podizati palae, izraivati ukraeno pokustvo, nabavljati nakit i bogatu odjeu. Na njihovim se gozbama trailo da nastupaju pjevai, svirai, glumci i plesai obojeg spola; trebalo je sastavljati pjesme i prie o njihovoj slavi i sjaju. I, dakako, trebalo je njihovu razuzdanost sakrivati prividnom pobonou, podizati velebne damije, vjerske kole i sudita. Sve je to osiguravalo nemali polet raznim granama obrta, umjetnosti, graditeljske tehnike, knjievnosti, teologije, pa ak i raznim vrstama znanstvene djelatnosti.

368 S podruja likovnih umjetnosti najvie se spomenika sauvalo u graditeljstvu. U tom pogledu posebice je bio izrazit utjecaj graditeljske umjetnosti to su je Arapi zatekli u osvojenim zemljama. 0 bogatstvu kulturne batine to su je na torn podruju Arapi preuzeli od starijih kultura svjedoi polazna toka vlastite arapske vjerske arhitekture. To je Muhamedova damija u Medini. Ona se sastojala samo od dvorita ograenog zidorn od suene opeke, koje je Prorok tek naknadno dao pokriti krovom od palminih grana. Tada jo nije bilo ni minareta, nego je pojac sa jednoga od zidova pozivao na molitvu, a sam Prorok je s valjkastog odsjeka palmina stabla govorio vjernicima. Nakon ostvarenih osvojenja Arapi su poeli prilagoavati zateene kr-anske crkve svojim vjerskim obredima. Tako je u Damasku Valid I. dota-danju crkvu Sv. Ivana Krstitelja prepravio u damiju, a njen je zvonik pretvoren u minaret. Taj se obiaj prenio i na vlastite islamske graevine bogomolja. U Siriji, rninareti su imali etvomi oblik, po uzoru na kranske crkve; u Egiptu je kao uzor posluio Farski svjetionik u Aleksandriji, koji je nad etvornom osnovicom irnao okruglo deblo. Naprotiv, u Mezopotamiji su minareti oponaali babilonske zavojite zigurate. U unutranjosti preuzetih crkvi Arapi su odstranjivali sve elemente, vezane uz kranske obrede; um-jesto oltara, u zidu koji je bio okrenut prema Meki smjetena je posebna nia (kibla) koja je odreivala smjer klanjanja, a kraj nje se postavljala propovjedaonica (minber); pred graevinu je dodavano dvorite s trijemom, usred koga se podizala esma za obredna pranja vjernika (edrvan). Polazei od veoma jednostavnih vlastitih graevnih oblika, islam je veoma brzo usvojio najsvrsishodnija estetska i tehnika iskustva u pokorenim zemljarna, pa tako krajem VII. st. nastaju prvi znaajni objekti, od iskona namijenjeni islamskom kultu. U torn pogledu reprezentativna je Oma-rova damija u Jeruzalemu (Kupola na stijeni). Po narudbi kalifa Abd--al-Malika sagradili su je bizantski i sirijski majstori. Ona se sastoji od esterostranog jednokatnog postolja sa po pet prozora i dvije slijepe nie na svakoj od est stranica. Sa sredine ravnog krova te osnovice die

se jedno-katan bubanj (tambur) a na njemu visoka pozlaena kupola. esterostrano postolje do polovice je visine graeno od ukastobjeliastih kamenih blo-kova, a njegova via razina i tambur obloeni su mozaikalnirn geometrijskim ukrasima u kojima prevladavaju modra i sinea boja. 1 njena unutranjost bogato je ukraena mozaicima, mramorom i zlatom, kao to je to uinjeno i pri adaptaciji crkve Sv. Ivana u Damasku. Od svjetovnih graevina Omejada sauvali su se ostaci zamaka i palaa to su ih kalifi i drugi odlinici podizali u sirijskoj pustinji nadomak prijes-tolnice. Meu najljepe od njih pripadaju zamak Kosair Amra to ga je na istonoj obali Jordana dao podii Valid I. i zamak AlMuatta Valida II. U Kosair Amri osobito su dragocjene zidne slikarije. Meu njima je est por-[reta vladara: samoga kalifa Valida, ali takoer bizantskog, perzijskog i etiopskog cara, vizigotskog kralja i jo jedne nepoznate vladarske osobe. etiri figuralne kompozicije prikazuju Pobjedu, Poeziju, Filozofiju i Povijest, a mnogi zidovi ukraeni su lovakim, plesnim i Ijubavnim prizorima, nesum-njivo pod utjecajem helenistike figurativne umjetnosti i perzijskog slikanja prirode i ukraavanja ornamentima. 0 postojanju veih objekata svjedoe ostaci palae u Mati, takoer u pustinji, junije od Kosair Amre, koja je vjerojatno sagraena u doba Valida II., ili prostrani kompleks u Andaru, na granici Libana, i dobro sauvana pustinjska tvrava Kasr-el-Har, u
24 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka

369 Jordanu, Iz prve polovice VIII. st., koja je, kao i Kosair Amra, ukraena figuralnim, lovskim i ornarnentalnim zidnim slikarijama. Budui da je islam, prema kuranskim propisima, naelno zazirao od likovnog prikazivanja Ijud-ske (a pogotovu boje) osobe, bogato i epikurejsko zidnu slikarstvo koje se razotkriva u omejadskim graevinama svjedoi o povijesno utvrenom pre-putanju osvajakih vladara i pobjednike aristokracije uivanjima i blago-datima koje im je donio njihov prevlasni poloaj, bez ubzira na vjerske skrupule islama. U vrijeme Omejada intenzivno se, u oslonu na vlastite, arapske tradicije a. i na tekovine podvrgnutih naroda, razvijalo pjesnitvo i muzika. Ali dok je predislamska arapska poezija bila preteno junaka epika o velikim ratnikim podvizima, arapsko se pjesnitvo u vrijeme Omejada pojavljuje kao poezija bogatih uivaa ivota. Posebno se pod utjecajem perzijske knjievnosti razvila Ijubavna poezija. Najistaknutiji predstavnik toga anra bio je Omar ibn Ali Rabijah (druga polovica VII. poetak VIII. st.). On je slavio arkadiku, slobodnu Ijubav i trubadurski opisivao otmjene ene svoga doba. Pisao je veoma kienim stilom, zanesen snanim i burnim osjeajima, usavrenom prozodijom perzijskoga stihotvorstva. Suprotno njcmu, Diamil al-Udhri opjevao je duhovnu, sanjalaku i njenu Ijubav, upravljenu u svim pjesmama uvijek istoj, idealnoj linosti. Slian zanos, ali prozet beznadnim oajem, iskazivao je Kais ibn Al-Mulaveh (s nadimkom Lud za Lejlom) korne je rodovska obaveza primorala voljenu enu da sklopi brak s drugim ovjekom. Snagom i oblikom svojih oda stvorio je mnogo oponaani model kojim su se sluili brojni kasniji pjesnici. Moni omejadski kalifi okupili su oko sebe i niz dvorskih pjesnika koji su pisali panegiriku poeziju u slavu vladarskih linosti i njihovih djela, ali i satirike poeme i epigrame protiv njihovih protivnika i neprijatelja. Najugledniji takvi pjesnici bili su Al-Ahtal, Darir i Al-

Farciidak. Mnoge od arapskih lirskih pjesama naroito one Damilove uglaz-bljivane su. Izvan toga okvira bilo je i drugih skladbi: hodoasnikih korova, pijevnih recitacija Kurana, ali i umjetnikog pjevanja i muziciranja za uivanje i zabavu na bogatakim dvorovima. Iskonski arapski glazbeni instrumenti bili su etverouglasti plosnati bu-banj, frula i piskava trana trubljica. Jo za prorokova vremena udomaila "se perzijska lutnja sa etiri ice, kao pratnja za solo-pjevanje, a postupno su ulazili u upotrebu i drugi instrumenti iz glazbene tradicije osvojenih zemalja (citre, harfe, cimbala i dr.). Premda su kuranski tekstovi bili veoma nepovjerljivi prema glazbi i pjevanju, ipak se za Omejada razvilo ak i pjevatvo i profesionalno glazbeni-tvo. Ti su Ijudi esto bili robovi ili osloboenici. Najznatniji meu njima bio je crnac Said ibn-Misdiah. Komponirao je vlastite skladbe, prevodio pjesme s perzijskoga i grkog jezika i izgradio arapsku muziku tcuriju. Kao najslavniji profesionalni pjevai navode se oslobucni turski rub Ibn-Suraj, berberski zarobljenik Al-Garid, Perzijanac Ibn Muhriz i crnaki mjeanac Maabad. Bilo je i glasovitih pjevaica, kao na pr. osloboena ropkinja Damila i dr. Ti umjetnici putovali su po mnogim velikim sreditima arapskoga urbanog ivota, odravali raskone priredbe na dvorovima kalifa i velikaa, ukrueni bogatstvom, poastima, mnotvom uenika, oboavalaca i sljedbcnika. S tako bujnim razvitkom glazbenog ivota bogatili su se i urkestri novim instrumen-tima. ini se da je postojao i odreeni notni sistem, moda preuzet iz Bizanta ili Perzije, ali je on dananjem vremenu ostao nepoznat.

370

Proirenje' arapske vlasti u zemlje nearapskih jezika kao i opa obaveza svih muslimana, bez obzira na njihovo etniko podrijetlo, da prouavaju Kuran, koji je bio napisan na arapskom jeziku, nametnula je putrebu da se omogui i olaka uenje arapskog jezika u zemljama izvan Arabije a i da se normiranjem arapskog jezika onemogui njegovo mijenjanje pod utjeca-jem drugih jezika (sirijskog, aramejskog, perzijskog i grkog) kuji su imali i stariju jezikoslovnu tradiciju i bogatiju pisanu knjievnost. Na toj su osnovi u vie sredita nastale gramatiarske i jezikoslovne kole. Najvei ugled stekla je kola u Basri, u Iraku. Tu je u drugoj polovici VII. st. djelo-vao osniva arapske gramatiarske znanosti Abu al-Asud al-Duali. Stotinu godina nakon njega, Al-Halil ibn Ahmad je izradio sveobuhvatan rjenik arap-skog jezika na temelju kuranskog teksta. Njegov neto mlai suvremenik Sibavaj sumirao je krajem VIII. st. gotovo stoipedesetgodinji jezikoslovni rad kole u Basri izradivi normativnu gramatiku arapskog jezika koja je ostala temelj arabistike za niz stoljea nakon toga. Naelo o zasnivanju i dravnopravnog poretka i privatnog ivota musli-mana na odredbama Kurana dovelo je do intenzivnog prouavanja Kurana i do sakupljanja tradicionalnih tumaenja i dopuna kuranskoga teksta, tzv. hadisa, koji su se pripisivali ili samom Proroku ili njegovim najbliim suradnicima a prenosili su se usme.iom tradicijom s pokoljenja na pokolje-nje. S vremenom postalo je neizbjeno da se ta graa sakupi i objavi u obliku zbirki, pri emu je za svaki hadis trebalo nabrajanjem prenosnika tradicije dokazivati njegovu vjerodostojnost. Jedan od najvanijih sakupljaa hadisa i njihovih interpretatora bio je Al-Hasan alBasri (u. 728) koji je tvrdio da je osobno poznavao sedamdesetoricu od onih koji su na Prorokovoj strani sudjelovali u bitci kod El-Badra. U prvoj

polovici VIII. st. je Ibn Sahib al-Zuhri na ternelju vjerskih propisa islama zasnovao sistem pravnih normi za drutvene odnose meu muslimanima i za politiko ustrojstvo islamske drave. Intenzivno sakupljanje hadisa vrilo se i u Kufi, sreditu iita ili sljedbe-nika Prorokova sinovca i zeta Alije. Pri tome je u odreenoj mjeri dolazila do izraza i drukija idejno-politika obojenost interpretacija. Ve oko sredine VII. st. je Abdullah ibn-Masud sakupio blizu 850 hadisa, a nakon njega je Amir ibn-Sarahil al-abi popisao hadise na temelju kazivanja 150-torice Prorokovih suboraca. Na prie i kazivanja o Prorokovu ivotu, njegovu djelovanju i nauavanju i o ivotu njegovih najbliih suradnika nadovezivala se praksa opisiva-nja podviga to su ih vrili kalifi i njihovi najslavniji vojskuvoe. Postupno, ta se tenja pretvarala u opi interes za sveukupnu prolost Arapa, pa su veliki kalifi eljeli saznati kazivanja i o davnim vremenima. Jedan od takvih pripovjedaa bio je Jemenac Obaid ibn-Sarija. Da bi udovoljio zahtjevu kalifa Muavije, sastavio je vie zbirki povijesnoknjievnih pria o prolosti Jemena, kao najstarije arapske drave. Ta je tema nakon njega nala jo nekoliko nastavljaa. Nain izgradnje islamskih dogmi prenoenjem razliitih tradicija koje su naknadno zapisivane i, nadalje, razliiti etniki, socijalni i politiki inte-resi koji su se tirn dogmama izraavali doveli su ve u prvom stuljeu islam-ske ere do nastanka razliitih filozofsko-teolokih uenja, sekti i hereza, najee vezanih i uz razliite pravno-politike koncepcije i programe. Jedna od nastarijih vjersko-politikih sekti bili su hariditi, isprva pristalice Alijini a zatim njegovi estoki protivnici. Smatrajui da ni moni rod

371 Korejita a m Prorokovi potomci ne mogu imati iskljuivo pravo na kalifsko dostojanstvo, jer ono pripada svim muslimanima, prema nepredvidivoj bojoj odluci, oni su se pozivali na iskonsko puko i demokratsko, antiplutokratsko obiljeje Prorokove vjere. Zahtijevali su strogu udorednost ivota i nepo-mirljivu borbu protiv nevjernika, suprotstavljali se kultu svetaca i utjecaju neislamskih religija. Od vremena dinastikog rascjepa meu Arapima na pristalice Omejada i na Aliide (ili iite), iiti su postali pobornicima teorije o iskljuivom pravu prenoenja vrhovne vjerske funkcije s koljena u koljeno u Muhamedovu potomstvu. Jedini zakoniti vjerski poglavar muslimanske zajednice (imam) moe biti samo potomak Prorokove keri Fatime i njegova sinovca, posinka i zeta Alije. Prvi takav imam bio je po Allahovoj milosti sam Alija. Nakon njega tu su duhovnu vlast zaredom preuzeli Alijini sinovi Hasan i Husein te za njima Huseinovi potomci, u nizu od 9 pravovjernih imama (koji se reaju sve do 878). Svaki imam bio je bezgrjean, a neki ekstremni iiti smatrali su imame ak i utjelovljenjem samoga Boga. Tijekom vremena iitizam se izdi-ferencirao u razliite varijante, pod utjecajem perzijskih, idovskih, gnosti-kih i dualistikih vjerskih elemenata. Jedna od veoma ranih islamskih vjersko-filozofskih kola bili su kadariti, pobornici uenja o slobodnoj volji. Za razliku od haridita i iita, koji su veliku vanost pridavali bojoj milosti i predestinaciji (preodreenju) i na taj nain skuavali pravo ovjeka da se samostalno opredjeljuje (pa su time, usprkos svojoj temeljnoj demokratinosti, pripremali Ijudsku svijest za apsolutistiku vladavinu kalifa), kadariti su

branili zamisao o ovjekovoj mo-gunosti da sam razluuje to je dobro, a to je zlo, pa da na taj nain i pre-ma vjerskim i prema pravno politikim institucijama poretka zauzima racio-nalno i kritiko stanovite. Tradicija je osnivaima toga naziranja smatrala jednoga obraenog kranina iz Iraka i jednoga iz Sirije. Najei protivnici kadarita bili su dabiti (daba = prisila) koji su, oslanjajui se na kuransko uenje, ali i na shvaanja ikonodulskoga kranskog teologa Ivana Damaski-na, zastupali tezu o strogoj predestinaciji. U prvoj polovici VIII. st. nastala je kadaritiina srodna sekta mutazilita koja je takoer smatrala da ovjek ima slobodnu volju, ali je iz toga izvodila zakljuak da ovjek im poini neki teak grijeh automatski prestaje biti lanom islamske vjerske zajednice jer se svojom krivicom opredijelio za zlo. Time su mutaziliti namjeravali primorati vjernike da po vlastitoj odluci ive moralno dolinirn ivotorn i na taj nain pridonesu stvaranju poretka na svijetu koji bi bio i pravedan za svako ivo bie i u isto vrijeme ugodan Bogu. Propaganda razliitih vjerskih, filozofskih i politikih shvaanja vrila se uz porno pisanih tekstova uenjaka, pravnika i teologa. Ali takav nain irenja ideja ostajao je ogranien na razmjerno uzak krug uenih Ijudi koji su mogli itati originalna djela antike grke i perzijske literature ili mnogo-brojne prijevode s tih jezika (sirijskoga, grkoga i perzijskog) na arapski. Kudikamo vei uinak imala je usmena propaganda putem propovijedanja, govornitva i neposrednih debata na javnim mjestima ili u uem krugu sudionika. U takvim okolnostima govornitvo je u islamskome svijetu u vri-jeme Omejada doseglo takav stupanj izgraenosti i savrenstva kao nikada vie poslije toga u cijeloj povijesti islamskih zemalja. Na podruju prirodnih znanosti, kao i na podruju filozofije a i spekulativne teologije, Arapi su svoju kulturnu djelatnost zapoeli preuzimanjem

372

dostignua klasine i helenistike Grke a i dostignua Perzije. Te rezultate usvajali su sistematskim prevoenjem kapitalnih djela izravno sa grkoga ili, jo ee, posredstvom prijevoda s grkoga na sirijski i perzijski. 1 neki vani rezultati indijske znanosti dopirali su u islamske zemlje posredstvom Perzije. Veliki procvat arapske znanosti i filozofije, znatnini dijelom na samostalnirn putovima napretka, poinje na Istoku tek nakon zavretka ome-jadske epohe. Do tada, pisci su uglavnom bili prevodioci ili preraivai, a praktiari, naroito u medicini, bili su islamizirani Perzijanci, Grci ili idovi ili ak zimije. Tako je i Muavijin osobni lijenik bio kranin, a lijenik velikog vojskovoe Haddada Grk. U Perziji je poslije arapskog osvojenja djelovala ugledna lijenika obitelj Bahtiuah, a svi su njeni lanovi bili ne-storijanski krani. Prva poznata medicinska rasprava na arapskom jeziku, koje je kao svoje djelo objavio (vjerojatno) mezopotamijski idov Masar-davaj, nastala je potkraj VII. st. kao prijevod djela koje je prethodno napi-sao jedan aleksandrijski Grk. Nema sumnje da je, osim raznih drugih medi-cinskih spisa koji se kao prerada, ekscerpti ili prijevodi pojavljuju tijekom VIII. stoljea, ali od kojih se veina nije sauvala izgubivi vrijednost pred kasnijim velikim dostignuima arapske medicine, postojalo i obilje radova s podruja astrologije i alkemije, za koje je egipatsko, mezopotamijsko i osvojeno bizantsko tlo prualo bogate tradicije. Na toj podlozi pojavit e se, takoer u kasnijim razdobljirna, vana vlastita dostignua arapske

astrono-mije, nautike i kemije.

3. DOBA ABBASIDA Strahovite pokolje koji su popratili stupanje na vlast nove dinastije Ab-basida tumailo se kao osvetu za pokolje nad Prorokovim potomcima to su ih izvrili Omejadi. Budui da je pradjed kalifa Abul Abbasa bio Muhamedov i Alijin strievi, novi je kalif smatrao da mu arapsko obiajno pravo daje dovoljno opravdanja za takav osvetniki postupak. Ali to je u isti mah obilje-avalo i osnovne namjere novoga reima, da, naime, oslonom na Prorokov vjerski autoritet formira teokratski zasnovanu dravnu vlast koja e u punoj mjeri obnoviti potivanje islamske vjere koju je bezbonost Omejada uka-Ijala i iznevjerila. Politika promjena to se ostvarila smjenom dinastija imala je uz ovo proklamirano naelo jo i druge veoma vane posljedice. Abbasidski je kalif premjestio dravno sredite iz Sirije, koja je i etniki i po karakteru ambi-jenta bila veoma tijesno vezana s arapskom jezgrom islama, u Mezopotamiju koja je i narodnosno, a pogotovu kulturno bila batinik sasvim drugih tradi-cija. Ta okolnost bila je utoliko vanija to je prevrat Abbasida bio zasnovan i pokrenut na tlu Irana, prvenstveno perzijskim snagama, pa je taj pobjed-niki element otad postao glavnim osloncem nove vlasti umjesto sirijskih Arapa. Sluei se okolnou to je nova dinastija mogla sebe smatrati potomcima Prorokove obitelji, ona je dravnu politiku vlast tumaila kao vrhovnu vjersku funkciju i time formirala teokratsku vladavinu. Prihvaajui perzij-sku sasanidsku tradiciju, ona je neposredno vrenje svjetovne vlasti prepu-tala prvome dravnom ministru, veziru. On je imao pravo postavljati i smje-

373

njivati sve dravne slubenike, dodjeljivao je plae, pripomoi i penzije, bio je vrhovni nadzornik dravnih financija, najvii vojni zapovjednik, nadzomik potanske i policijske slube i kalifov osobni savjetnik. AIi u isto vrijeme za sveukupno je vrenje javnih poslova snosio osobnu odgovomost, pa je u sluaju neuspjeha gubio i poloaj i imutak, a ponekad i ivot. 1 na nioj razini abbasidska je drava preuzela perzijsku organizaciju upravne slube. Nadlenosti su bile podijeljene po strukama: vojni poslovi, riznica, opskrba, pravosue, financije, potanska i teklika sluba, javni ra-dovi i dr. Svaka od takvih grana djelatnosti imala je svoje ministarstvo (di-van) koje se moglo sastojati od nekoliko ureda specijalnije nadlenosti (me-lis). Pojedinim provincijama upravljao je vrhovni zapovjednik (emir), a za civilne je poslove bio nadlean upravnik (amil) kome je glavna zadaa bila skupljati porez. Obojica su bila odgovorna izravno veziru. U gradovima je vojnom posadom zapovijedao poseban visoki oficir; uz njega je kao zasebna sluba postojala gradska policija, zatim trno nadzornitvo, uprava dravnih dobara te lokalni sud s jednim ili vie sudaca (kadija). Organizacijom upravnog aparata i rasporedom vojno-komandnih dunosti kalif je bio osloboen neposrednog upravljanja dravnim poslovima. To je bilo u skladu s posveenim obiljejem njegove linosti koja se okruuje nad-naravnim sjajem. On pred javnou istupa skrajnje rijetko, a tada je okru-en fantastinom pompom. U naelu, njegova volja je zakon za svakoga. Ali u stvarnosti mo vojnih komandanata s vremenom je veoma okrnjila realnu mo kalifa, da bi je najzad, tijekorn X. st., sasvim podvrgla sebi. S obzirom na to da je vlast u abbasidskom kalifatu trajno pripadala istoj porodici, tirne je nasljedno naelo bilo priznato. Ali unutar toga naela nije bilo utvreno pravo prvorodstva po direktnoj silaznoj mukoj lozi, pa je zbog toga cijela povijest abbasidskog kalifata bila ispunjena borbama oko nasljedstva na prijestolju s pretendentima iz pobonih odvojaka dinastije koji su se pozivali na pravo starjeinstva. Abul Abbas (Al Saffah) umro je ve etiri godine nakon osvojenja vlasti (tj. 754) a naslijedio ga je njegov brat Al Mansur (754775). Njemu se suprot-stavio njegov stric Abdallah, pa je trebalo svladati uzurpaciju. To je u Al Mansurovu korist izvrio upravnik sjeveroistone perzijske pokrajine Hora-zan, Abu Moslim, koji je upravo u toj pokrajini zapoeo ustanak protiv Ome-jada i faktino doveo Abul Abbasa na prijestolje. Ali nakon pobjede, Al Mansur je dao ubiti i Abu Moslima strahujui od njegove moi i eventualne narnjere da novim dravnim udarom on sam preuzme kalifsku vlast i osnuje nepomirljivo iitsku dravu. Odgovor na umorstvo Abu Moslima bila je pobuna u Horazanu koja je uzdrmala savez te pokrajine s abbasidskom dinastijom ali je u krvi uguena (755). Svega tri godine nakon toga kalifat je okrutnim pokoljem morao slomiti pobunu per-zijske iitske sekte ravandija, a 762. je izbila zavjera dvojice prapraunuka Muhamedova sinovca i zeta Alije i Muhamedove keri Fatime, Ibrahima i Mu-harneda. Prvi od njih podigao je pobunu u Basri, a drugi u Medini. Obojica su zaredom bili poraeni i ubijeni. Tako su Abbasidi, potomci Muhamedova strica, koji su Omejadima predbacivali umorstvo prorokovih unuka, Hasana i Huseina, i sami izvrili krvoprolie nad dvojicom izravnih prorokovih poto-maka, unucima toga istoga umorenoga Hasana. Pobunom ravandija i proro-kovih direktnih potomaka objelodanilo se uvjerenje iita da su Abbasidi za-pravo prevarili Prorokovu direktnu lozu, pa e iitizam otada mnotvom svo-

375

jih ogranaka i zasebnih sekti trajno voditi borbu protiv uzurpacije Abbasida. U vrijeme Al Mansurove vladavine pada i prvo definitivno otcjepljenje jedne velike pokrajine od sredinje dravne vlasti. Godine 750., prilikom dolaska Abbasida na vlast i pokolja Omejada to su ga oni izvrili, uspio se bijegom spasiti Abd-ar-Rahman, unuk desetoga omejadskog kalifa, Hiama II. Budui da je po majci bio Berber, izbjegao je u Magreb, gdje se u Ceuti sklonuo kod svoje rodbine. Kako je meu arapskim osvajaima Spanjolske bilo mnogo sirijskih Arapa, odanih dinastiji Omejada, Abd-ar-Rahman je 755. preao na Pirenejski poluotok, gdje je u desetogodinjim borbama preoteo vlast abbasidskim namjesnicima i formirao samostalan emirat, nezavisan od Bagdada. Premda je otcjepljenje panjolske bilo predznak buduega mrvljenja abbasidske drave i premda su se do kraja VIII. st. odvojila jo dva najuda-Ijenija podruja (788. Maroko a 800. i Tunis), ipak je u toj drugoj polovici VIII. st. abbasidski kalifat ulazio u razdoblje svoje najvee moi. Uklonivi niz unutranjih opasnosti, kalif Al-Mansur je raspolagao dovoljno velikom snagom da obnovi ofenzivne akcije protiv Bizanta. Na grani-noj liniji koja se protezala od Adane preko Maraa do Malatije (Melitene) osvojeno je nekoliko utvrda, a dravna je granica Kalifata pomaknuta i pre-ma istoku, u junim oblastima dananjeg Afganistana, u sjevemim podru-jima Pakistana i Indije, sve do granica Kamira. Prvi abbasidski kalif, Abul Abbas, sagradio je svoju prijestolnicu u sje-vemom Iraku, na lijevoj obali Eufrata, i dao joj ime Al-Haimija, po Haimu, djedu Al-Abbasovu i pradjedu Muhamedovu, zaetniku njihove zajednike loze. Ali ve njegov prvi nasljednik, Al-Mansur, podigao je novu prijestolnicu, na Tigrisu, ondje gdje obje mezopotamijske rijeke prilaze jedna drugoj na najmanji razmak. Taj je raskoni grad, Bagdad, sazdan u krugu s promjerom od 3 kilometra, a bio je opkoljen trostrukim bedemom. U sreditu grada bila je blistava kalifova palaa i uz nju damija te podalje, u koncentrinom smjetaju, mnoge upravne i vojne zgrade, kao i rezidencije velikaa. Al-Mansur je umro 775. na hodoau u Meku, a njegov vezir Halid osi-gurao je njegovu sinu, Al-Mahdiju, nasljedstvo na prijestolju (775 785). 1 za njegove vladavine Kalifat je postigao znatne uspjehe protiv Bizanta. Jo je ikonoborski car Konstantin V. (741775) bio zapoeo korigiranje istonih bizantskih granica na tetu Kalifata, a Leon IV. Hazar (775780) uspjeno je ratovao u Siriji. Za vrijeme maloljetnosti Konstantina VI. njegova je mati, carica Irena, pokuala nastaviti ofenzivne akcije protiv podruja pod vlau Kalifata. Ali to je izazvalo reakciju u Bagdadu, pa je jaka arapska vojska 782. prodrla sve do Bospora i primorala Irenu na plaanje tekoga godinjeg danka. ini se da je uspjeh te vojne, u kojoj se posebice istakao mlai kalifov sin Harun (kome je otac u znak priznanja dao naziv al Raid = hrabri), postao povodom za opasne borbe meu braom kao takmacima za prijestolonasljedstvo. Al-Mahdi je isprva namijenio batinu svome starijem sinu, ali je pod pritiskom svoje glavne ene, majke obojice pretendenata, i mone vezirske obitelji Banmakida, izmijenio odluku u korist mladoga i proslavIjenog ratnika Haruna. Ali budui da jc umro jo prije nego to je dospio slubeno proglasiti dogovorenu preinaku, vlast je pripala prvobitno naznaenom nasljedniku Al-Hadiju, a on je smjesta utamniio brata i poeo pro376

goniti njegove pristalice. To je urodilo zavjerom, pa je Al-Hadi nou, u postelji, bio uguen. Doba Haruna al-Raida (786805) vrhunac je moi i sjaja abbasidskog kalifata. On je vezirsku slubu povjerio Jahji, sinu AlMansurova vezira Ha-lida, ime je ta obitelj perzijskog podrijetla jo vie uvrstila svoj utjecaj. Osebujan poloaj stekla su i dva Jahjina sina, Fadil i Dafar. Prvi je bio upravnik svih sjevernih pokrajina u Kalifatu i vaio je kao oev nasljednik na vezirskoj dunosti. Mlai od brae, D/afar, bio je miljenik i najblii prija-telj Harun al-Raidov, pa je zajedno s njime sudjelovao u svim zabavama i pustolovinama to ih Harunu pripisuju povijesni pisci i biografi, a i legen-dama bogata arapska knjievnost toga doba. Ali mo Barmakida naglo je bila slomljena. Uzroci tome bili su veoma brojni. Njihovo bogatstvo i neogranieni utjecaj u politikom ivotu nesum-njivo su pobuivali mnoga ogorenja. Neki arapski pisci idu ak tako da-leko da su veziru Jahji pripisivali namjeru da uz pomo sekte zindika, u kojoj su snaan utjecaj imala stara iranska dualistika shvaanja, srui ab-basidski kalifat i da u savezu s radikalnim iitima osnuje novu politiku vlast. Te su se optube moda zasnivale i na tome to je Jahjin sin Fadil, kao na-mjesnik u sjevernim provincijama, veoma blago postupao prema Jahji ben Abdallahu, iitskom voi i ujaku osnivaa dinastije Idrisida u Maroku (788), kad je Jahja 792. podigao bunu u Horazanu. Slom obitelji Barmakida navijestio se remeenjem prijateljskih odnosa izmeu Harun al-Raida i vezirova mlaeg sina Dafara. Kalif je svome do-nedavnom Ijubimcu najprije uduzeo poloaj uvara dravnug peata, a zatim je i njegova oca zbacio s vezirskog poloaja pa je obje te dunosti povjerio svome novom miljeniku, Sirijcu Fadilu ben Rabiju, potomku obitelji Ome-jada i neprijatelju Barmakida. Kao razlog za zbacivanje navodilo se vezu vezira Jahje s voorn gnostikoezotcrike islamske sekte ismaelita, Muha-medom ben Ismaelom, a takoer i nedoputene Dafarove veze s Harunovom sestrom Abbasom. Zaotrenost ogorenja bila je tolika da je Dafar odmah po zbacivanju s njegovih dostojanstava bio smaknut, a njegov otac Jahja i brat Fadil umrli su uskoro u zatvoru. Sveukupno golemo imanje njihove obitelji konfiscirano je u kalifovu korist i on je iz toga fonda izobilno obdario svoje pristalice. Harun al-Raid je potkraj svoje vladavine poveo novi uspjean rat protiv Bizanta. Nasljednik carice Irene, Nikefor I. (802811), odbio je da Kalifatu plaa onaj danak na koji se bila obavezala Irena. Na taj postupak Harun je odgovorio vojnim pohodom (806). Opusto.io je velik dio Male Azije i zauzeo ak Herakleju, na obali Crnoga mora, u Bithyniji. Uskraeni danak morao je biti ponovo uveden, a Carstvu je nametnut ak i poseban, sramotni po-rez na osobu samoga cara i svakoga pojedinog lana njegove obitelji, u znak neke vrste njihove osobne podlonosti kalifu. Svega tri godine poslije toga Harun-al-Raid je umro u dobi od 43 godine. Imao je tri sina. Vlast je ostavio najstarijemu, Al-Aminu, koji je i po majci bio Arapin. Drugi sin, Al-Mam'un, to ga je Harun imao s nekom per-zijskom robinjom, mogao je naslijediti prijestolje samo ako se pokae da Al-Amin loe upravlja dravorm. Suprotno toj odredbi, Al-Amin je odmah nakon preuzea vlasti svojim buduim nasljednikom proglasio svoga malodobnog sina. Zbog toga je

meu

378

polubraom buknuo rat. Uz Al-Amina pristajali su vezir Fadil ben Rabi i svi pobornici sirijsko-arapskih interesa, dok je Al-Mamuna pomagala mona perzijska aristokracija kojoj je na elu bio Ibn Sahl. U vie bitaka Al-Amin je zaredom doivljavao neuspjehe. U provincijama, a najzad i u samom Bagdadu, izbijale su pobune. Pod tim pritiskom Al-Amin je odluio da vlast prepusti Al-Mamunu. Ali njegov suparnik dao ga je uza sve to smaknuti. Premda je tako Al-Mamunu kalifska vlast pripala ve 813., ipak je pro-teklo jo est godina do konanog sreenja nasljednog problema. U Kufi je, naime, 815. izbio ustanak iita, uvijek nezadovoljnih s vlau abbasidske loze. Da bi izbjegao novi graanski rat, Al-Mamun je za svoga nasljcdnika priznao Ali ben Rida, potomka Prorokove keri Fatime i sinovca Alije u e-stom pokoljenju, koga je iitska sekta ismaelita smatrala osmim pravovjer-nim in-iamom nakon Muhameda. Da tu dinastiku promienu, koja bi kalifsko prijestolje najzad predala izravnim Prorokovim potomcima, povee sa svojim rodom, Al-Mamun je svoju kerku udau za Alija. Protiv toga pobunio se cio rod Abbasida, pa je ak protukalifom bio proglaen Al-Mamunov stric Ibra-him. Tek smrt Alijeva, za koga se tvrdilo da ie otrovan (818), uklonila je smutnje. Opozicija Abbasidima iezla je, a kalif, koji je do tada boravio u Mervu, u Horazanu, i taj grad, ini se, namjeravao uiniti prijestolnicom, vratio se u Bagdad i ondje preuzeo faktinu vlast i sauvao je sve do svoje smrti (833). Dok se tako, za proteklih pedesetak godina, mo abbasidskog kalifata u vrijeme Harun al-Raida uzvinula do svoga vrhunca a za n)egovih prvih na-sljednika borila se s unutranjim neredima i dinastikim krizama, proces osa-mostaljivanja perifernih oblasti drave, koji je 756. otpoeo formiranjem ne-zavisnoga omejadskog emirata u Kordovi, nastavljao se, najprijc na skraj-njem zapadu abbasidskog carstva, a onda i u podrujima sve bliima sre-ditu drave. Idrisidi Jo 785. jedan je od prapraunuka Muhamedova sinovca i zeta Alije, Idris ibn Abdullah, sudjelovao u jednoj iitskoj pobuni protiv Abbasida. A kad je taj ustanak zavrio pokoljem iita (786), Idris je preko Egipta uspio doi u Maroko, slino kao to je to 35 godina prije njega uinio omejadski bjegunac Abd ar-Rahman. Ali Idris nije traio uspjeh u Spanjolskoj, nego je uspio pridobiti naklonost velikoga berberskog plemena Avraba. Meutim prije nego to se mogao okoristiti njihovom po-moi, Idris je umro (791), vjerojatno otrovan po narudbi kalifa Harun al-Raida. Njegov sin, Idris II., proirio je svoju vlast sve do granica dananjeg Alira. Svoju prijestolnicu, Fes, osnovao je u plodnoj ravnici sjeverno od Srednjeg Atlasa, na podruju plemena Avraba. Ali ve njegov sin i nasljednik, Muhamed, poinio je 828. pogreku podijelivi podruje sa svojom braom i polubraom. Time im je omoguio da se uskoro osamostale. A kad je potkraj IX. st. vrhovnu vlast stekao Jahja ben Jahja, raskalaen i nesposoban vladalac, drava Idrisida naglo je krenula u propast pa je najvei dio njezina teritori]a u prvoj polovici X. st. potpao pod vrhovnu vlast Fatimida (koji su poetkom X. st. stekli vlast

u Tunisu). Posljednji potomci Idrisida odrali su se kao samostalni vladari u veoma skuenom prostoru zapadnog Rifa sve do 974. kad je i taj ostatak preotela omejadska vlast iz Kordove.

379

Istone islamske zemlje krajem IX. st. Aglabidi U Tunisu koji je postao privremenim korisnikom rasula u Maroku, jo je Harun al-Raid god. 800. postavio kao namjesnika Ibrahima ibn Al-Aglaba koji se odmah nakon prcuzimanja dunosti osamostalio zadovoljivi se naslovom emira i priznavajui nominalni kalifov suverenitet. Politiko sredite Ibrahimova emirata, Kairuan, uskoro je postalo ishoditem brojnih osvajakih pothvata. Jedan od veoma tekih unutranjih problema aglabidske sjeverne Afrike (Ifrikije) bile su este pobune Berbera. Arapi su 1 u toj zemlji veinom ivjeli u gradovima i bili vojnici, zemljoposjednici i vlastodrci. Naprotiv, Berberi su bili seljaci. U mnogim brdskim podrujima ostali su po uvjere-nju hariditi i faktino nepokoreni. Ali i arapske posade u gradovima, koje su trebale biti oslonac vlastima, esto su bile u pobuni ili zbog nasilja lokalnih zapovjednika ili zbog samosilne vladavine kairuanskih emira. Zbog takvih okolnosti Aglabidi su veoma rano poeli organizirati profesionalnu vojsku koja se sastojala od njihovih crnakih ili bijelih robova kojirna su dali slobodu, ali su ih zadrali u obavezi da budu plaeni vojnici, na raspolaganju samo emirske vlasti. Osiguravi na taj nain svoj autoritet, aglabidski su emiri uvidjeli da je nuno uposliti ambicije arapskih ratnika i time ih odvratili od tenji da se bore za centralnu vlast u emiratu. U tu svrhu je emir Zijadet, pos-lije niza pljakakih pomorskih napada na obale bizantske Sicilije, u god.

380

827. onamo poslao organiziranu osvajaku vojsku. Cio je taj pothvat dobio obiljeje svetoga rata protiv nevjernika, a na elu ekspedicije bio je ugledni znalac Kurana i asket Asad ibn Al-Forat. Prvi njen veliki uspjeh bilo je osvojenje grada Agrigente, ali pohod na Sirakuzu nije uspio. Otada su se borbe s prekidima vodile 65 godina. Ve 830. osvojen je Palermo, a za njim, u veim ili manjim vremenskim razmacima, zaredom niz drugih gradova i dijelova otoka. Sirakuza je pala tek 878. a 902. i posljednje bizantsko uporite na Siciliji, Taormina. Jo iste godine aglabidski se emir Ibrahim II. iskrcao u Kalabriji, ali je pri osvajanju Cosenze poginuo. Svega sedam godina nakon toga (909) aglabidsku je dinastiju sruio iitski pokret koji se u svom poetku oslanjao na berbersko stanovnitvo Male Kabilije (istoni Alir. Tulunidi Egipat je bio daljnje veliko sjevernoafriko podruje koje se otcijepilo od kalifske vlasti Abbasida. Izvrio je to zapovjednik arapskih eta u Egiptu, Ahmed ibn Tulun, sin turskog roba iz Fergane. Kad su kalifatu u vezi s ustankom crnakog roblja u Mezopotamiji (Zina) ustrebala, povrh redovitih, ionako veoma visokih poreskih dabina to su optereivale provincije, jo i dodatna novana sredstva, Ahmad je, oslanja-jui se na negodovanje egipatskog stanovnitva, uskratio svako slanje poreza u Mezopotamiju. Time se Ahmad ibn Tulun faktino osamostalio (868884). Pridranim sredstvima veoma je brzo stvorio snanu profesionalnu vojsku, sastavIjenu od osloboenih turskih i crnakih robova, poduzeo opsene javne radove oko regulacije nilskih voda i umjetnog natapanja. U Fostatu (starom dijelu dananjega Kaira) podigao je cijelu jednu gradsku etvrt u kojoj su se isticale velianstvena damija i golema bolnica. Godine 879. Ahmad se okoristio smru sirijskog upravnika pa je svojoj vlasti podvrgao i tu zemlju, koja jo od faraonske vladavine nikad nije bila sjedinjena s egipatskom dravom. Premda se Ahmad bio faktino osamostalio, on ipak nije elio ponititi nominalnu vrhovnu vlast kalifa. Zbog toga je bilo mogue da njegov sin i nasljednik, Humaravaih, nije u Bagdadu bio priznat upravljaem Egipta i Sirije, pa je on isti onaj poloaj to ga je imao njegov otac morao izvojtiti orujern. Nakon toga ak je svoju kerku uspio udati za novoga kalifa u Bagdadu (Al-Mutadida, 892902). Arapski povjesniari prikazuju Humaravaiha kao grabeljivca, pijanicu i rasipnika koji je svojom raskoi nadmaio ak i sve to je bilo ostvareno u samom Bagdadu. Jedan od spomenika njegova vremena bila je i njegova velianstvena rezidencija koja se ubrajala meu najsjajnija dostignua islamskog graditeljstva. Vlast Tulunida u Egiptu zasnivala se sarno na snazi i odanosti najamnike vojske, pa se mogla odrati samo dok joj je vojna sila bila pripravna sluiti. Ali skrajnja rastronost Tulunida uskoro je iscrpla dravne prihode, pa se vojska poela osjeati nedovoljno plaenom. Zaredale su pobune. Vladavina Humaravaihovih nasljednika bila je ve toliko slaba, da je

vojska kalifa Al-Muktafija (902908) bez tekoa posljednjemu od njih najprije preotela Siriju i Palestinu, a 905. osvojila i Kairo, vrativi Egipat u sastav abbasidske drave.

381

Fatimidi u Ifrikiji Svega etiri godine poslije tih dogaaja u Egiptu dolo je do bitno vanih promjena u Ifrikiji (Tunisu) koJe su uskoro rezultirale novim otcjepljenjem Egipta od Bagdadskog kali-fata. Te su promjene bile vezane uz djelatnost iitske sekte ismaclita. Nje-zini su pristalice smatrali da su Prorokovi izravni potomci, roeni u lozi Muhamedove keri Fatime i njegova sinovca i zeta Alije ne samo jedini zakoniti nasljednici vjerske i politike vlasti u kalifatu, nego i utjelovljenje samoga Allaha, pa su stoga svete osobe, imami. Ali o slijedu imama bilo je razliitih rodoslovnih tumaenja. Za razliku od drugih iita, ismaeliti su smatrali da je sedmi imam, poevi s Alijom, bio i ostau stariji sin Ali-jina prapraunuka Dafara, Ismael, a ne, nakon njega, i mlai Dafarov sin Musa al-Kasim. Ismaelova mahdijevska (poslanika i obnoviteljska) mo eka nakon Ismaela u pritajenosti da se ponovo rodi u nekome od njegovih potomaka kad Allah odredi da se zbude obnova iskonskog islama. etvrti Ismaelov potomak, Obaid Allah ivio je krajem IX. i u poetku X. st. u sakrivenosti i ekanju na sveti trenutak. Istovremeno ismaelitski su tajni propovjednici i misionari irili propagandu u korist buduega Mahdija. Jedan od njih, Jemenac Abu Abd Allah, pridobio je za svoja shvaanja Berbere u Maloj Kabiliji (istoni Alir). Njegov pokret je toliko ojaao, da je zahvatio i aglabidsku Ifrikiju. Poslije pogibije Ibrahima II. u Ka-labriji (902), njegov nasljednik vie uope nije bio kadar da se uspjeno odupire ismaelitskoj plimi. Najzad, god. 909., Abu Abd Allah je zauzeo Kairuan i time dokonao vlast Aglabida u Tunisu. U meuvremenu je sakriveni imam Obaid Allah izbjcgau pred abbasid-skim vlastima iz Sirije, pa je preko Egipta i Libije doau u juni Maroko, ali ga je ondje lokalni vladar bacio u zatvor. Stoga je bilo potrebno da mahdijev (imamov) navjestilac, Abu Abd Allah, koji je ve dotle postao gospodarem Ifrikije i stolovao u Kairuanu, doe s vojskom u Maroko, ondje oslobodi imama i dovede ga u Kairuan gdje je proglaen pravo-vjernim kalifom (909934), postavi na taj nain osnivaem dinastije Fatimida. Ali uskoro se pokazalo da Obaid nipoto nije produhovljena i sveta linost kako se to oekivalo ud imama i mahdija, to jest ovjeka ijim djelovanjem upravlja sam bog. Bio je pohlepan za materijalnim dobrima, raskalaen i beskrupulozan tiranin. Svini time razoarao je stanovnitvo, pa je ak i Abu Abd Allah bio umijean u zavjeru protiv njega. Ali Obaid Allah ga je predusreo i dao ubiti. Nakon takvog uvrenja svoje moi, Obaid Allah je razvio opsenu osvajaku djelatnost. Ojaao je svoju vlast na Siciliji, privremeno zaposjeo Egipat, uza svoju politiku vezao istonoalirsku berbersko pleme Sanhaa i iz tuniskih luka i sa Sicilije vrio pomorske napade na obale june Italije, na otoke u zapadnom dijelu Sredozemnoga mora i ak na june obale Francuske. U svim tim pothvatima glavna vojna sila bili su Berberi iz ple-mena Kotama i Sanhaa, a kalif je osim toga imao i jake

odrede crnake garde. Za plaanje vojske i trokove upravnog aparata kalif je uvodio nove, veoma teke poreze. Takvi zahtijevi a i brutalno nametanje iitskoga vjerskog opredjeljenja omrznuli su fatimidsku vladavinu, pa je za Obaid Allahova sina i nasljednika Abul Kasima dolo do opasne pobune koju je

382

pokrenuo Berber hariditskog uvjerenja, Abu Jazid. Ali, uz pomo plemena Sanhaa, Abu Jazid je bio poraen, uhvaen i smaknut. Poslije pobjede nad hariditskim ustankom fatimidski je kalifat iskoristio slabost i neslogu pojedinih berberskih podruja u sjevernoj Atrici pa je upornim napredovanjem do 958. proirio svoju vrhovnu vlast sve do obale Atlantskog oceana. Ali glavni cilj fatimidske politike ostao je i dalje istok, u prvome redu Egipat, a zatim i matine islamske zemlje na Arapskom poluotoku. Ikididi u Egiptu Za ostvarenje prvoga cilja u tome planu prilike su u drugoj polovici X. st. bile veoma povoljne. Nakon to je 905. u Egiptu sruena dinastija Tulunida, Bagdadski je kalifat dopustio da se ondje formira nova faktino samostalna vlast Ikidida kojuj je 935. bio osnivaem Muhamed ibn Tug, ratnik turskog podrijetla, kome je sam kalif odobrio samustalnost, uz uvjet da se odupire pretenzijama tu-niskih Fatimida. Fatimidi u Egiptu Ikididski Egipat bio je snaan svega tridesetak godina.Nakon toga je uporna fatimidska vjerska propaganda, popraena obilnim podmiivanjima, poela donositi plodove. Poslije smrti emira Kafara (968) u Egiptu je zavladalo potpuno rasulo, pa je fatimidski general Davhar, podrijetlom kranski rob sa Sicilije, do sredine 969. zauzeo cio Egipat. etiri godine poslije toga fatimidski je kalif Al-Muiz prepustio vlast u Ifrikiji plemenu Sanhaa, a on se s bogatom kalifskom riznicom i snanim vojnim odredima preselio u Egipat (973). Otad se tatimidska iitska vlast odrala u Egiptu vie od dva stoljea (do 1171). Fatimidskim je kali-fima uspjelo da tu zemlju u veoma kratkom roku uine najmonijom i najbogatijom dravom u islamu. Zavladao je ustaljen poredak, ostvaren ekonomski prosperitet i uvedena vjerska tolerancija, tako da su ak i krani mogli vriti vane dravne dunosti. Arapska supremacija nije smctala ni drevno, autohtono koptsko stanovnitvo da se afirmira u javnome ivotu. Sklonost prema prihvaanju raznovrsnih tradicija i utjecaja omoguila je, u uvjetima znatnog porasta materijalnog blagostanja, izraziti polet islam-ske znanosti i umjetnosti. Ali, doljaka vlast je svoju vojnu mo teme-Ijila na novaenju turkestanskih i crnakih plaenikih eta, a onc su, s vremenom, u kriznirn trenucima reima djclovale kao presudan faklor u zbivanjima. Prve tekoe oitovale su se ve poetkorn XI. stoljea, kad je kalifom bio urnno poremeeni Al-Hakim. On je dokinuo vjersku toleranciju i estoko progonio u prvom redu sve nemuslimane, ali i meu muslimanima

one koji su se odupirali ismaelitskom iitizmu. Osobito je veoma jak utjecaj na kalifa imala radikalna ismaelitska sekta to ju je osnovao Turin Al-Darazi (u. 1019). Po njemu je ona dobila naziv druz.i, a smatrala je da je Al-Haki-mova vjerska nepomirljivost dokaz da se u njernu utjelovio sam bog. U svom radikalizmu Al-Hakim je dao razoriti kransku crkvu Sv. Groba u Palestini, a ukinuo je i mnoge islamske, tradicijom utvrene, obavezne vjerske obrede. Svim time Al-Hakim je izazvao nezadovoljstva, pa je poginuo u zavjeri (1021). Njegovi nastavljai nastojali su obnoviti preanju epohu prosperiteta

383

Istone islamske zemlje krajem XI. st. i tolerancije, pa se to izrodilo ak u lakoumno rasipnitvo i nebrigu za vrstou vlasti u rubnim pokrajinama. U takvim okolnostima potpuno su se osamostalile dvije sjevernoafrike oblasti: Tunis s istonim Alirom, pod vlau berberskoga plemena Sanhaa, i sredinji Alir, pod dominacijom plemena Zenata. Budui da fatimidska drava nije bila kadra da sama intervenira u Ifrikiji, ona je onamo poslala nomadsko-ratniko pleme Banu Hilal, koje se iz Nedda, u sredinjoj Arabiji, doselilo u Gornji Egipat i ondje vrilo teke zulume. Na prolasku, plemenu Hilal se u Kirenaiki i Tripolitaniji pridruilo i pleme Banu Sulaim, pa su ti osvajai preplavili Tunis i istonu polovicu Alira unitivi drave berberskih Sanhaa i Zenata. Njihovim dolaskom uvelike se izmijenio etniki sastav stanovnitva, razorena je agrarna privreda sjeverne Afrike i razbijen proces urbanizacije na njenim sredozemnim obalama. Izvan dosega toga beduinskoga vala ostali su samo zapadni Alir, Maroko i islamska Spanjolska, gdje je berberski utjecaj ostao snaan i jo se u buduirn stoljeima poveao.

Tahiridi Usporedo s otcjepljivanjem zapadnih pokrajina od irake jezgre Bagdadskog kalifata vrilo se i odlamanje pojcdinih podruja na istoku. Prvi se ondje odvojio Horazan, pod vladavinom perzijskih Tahirida (822). Oni su isprva imali prijestolnicu u Mervu (stara Baktrijska Antiohija), zatim su je premjestili u Niapur, u Partiji, a svoju su vlast proirili na najvei dio sredinjega i junog Irana.

384

Safaridi, Samanidi U posljednjoj etvrti IX. st. Tahiride je uklonilo nadiranje Safarida, kojima je polazite bio jugozapad da-nanjega Afganistana (Sistan). irei svoje podruje prema sjeveru, ta se vladalaka kua u Transoksijani (podruju sjevernijem od toka Amu-Darje) sudarila s teritorijem kojim je po ovlatenju bagdad.skog kalifa upravljala porodica Samanida, a sjedite joj je bilo u Buhari. Suzbivi Safaride, Samanidi su u prvoj polovici X. st. ovladali prostranom ublau od zapadnih obronaka Pamira do Kaspijskoga mora i Teherana a prema jugu do Beludistana. U nizu gradova (Hodentu, Samarkandu, Buhari, Mervu, Niapuru, Kermanu) razvili su visoku urbanu civilizaciju koja je pod okriljern islama obnavljala batinu stare perzijske kulture. Otkidanje niza udaljenijih pokrajina i njihovo potpuno ili djelifnino osamostaljivanje od sredinje vlasti bilo je ne samo posljedica centrifugalnih ili nedovoljno integriranih podruja s jakim predarapskim etnikim i kulturnim tradicijama, nego takoer i rezultat mnogih unutranjih kriza i slabosti samoga abbasidskog kalifata. Jedan od vanih faktora koji su nepovoljno djelovali na unutranju snagu Kalifata bila je injenica to arapski osvajai nisu bili kadri da na golemom prostranstvu svoje drave trajno ostanu neposredna vojno-okupaciona sila, kako su to jo bili u omejadsko doba. Oni su dodue i dalje bili povlateni drutveno-politiki sloj, ali su sve vie postajali samo korisnicima svoje vlasti, a sve manje izravnirn oruanim osloncem ostvarenog poretka. Taj su poredak sada titili vojnom silom koja se preteno sastojala od skupih, etniki stranih i nedovoljno pouzdanih plaenika. Ve od prve polovice IX. st. jezgru dravne vojske ini kalifova garda, sastavljena od turskih odreda koje su zvali mamelucima. Uz njih je u razliitim jedinicama bilo Berbera, Crnaca, Indijaca i bijeloga roblja, kupljenog iz razliitih zemalja. Protiv svemoi njihovih zapovjednika dolo je ve za kalifa Al-Mutasima, u prvoj polovici IX. st., do pobune arapskih odlinika, ali je pobjeda pripala turskoj vojsci, nakon ega su izvrena okrutna smaknua urotnika. U kovitlacu borbi za utjecaj koje su slijedile nakon Al-Mutasimove smrti (842) na prijestolju se u 28 godina smijenilo 6 kalifa, od kojih su etvorica poginula od zavjerenike ruke, a kalifska je vlast postala igrakom u rukama supamikih grupacija. Poevi od 870. nastupila je privremena stabilizacija, a dravna je vlast nastojala da strogom tednjom, suzbijanjem korupcije i disciplinom u vojsci i upravi ostvari oporavak dravnih financija i obnuvi autoritet kalifova dostojanstva. Ali s poetkom X. st. nadola je nova etapa kaosa, kad se i opet u

pedesetak godina smijenilo sedam kalifa, od kojih je veina bila smaknuta u vojnirn pobunama 1 suparnitvima razliitih pretendenata na vlast. Unutranjopolitika zbivanja u kalifatu, koja ispunjaju vie od stotinu godina (od kraja prve polovice IX. do poetka druge polovice X. st.) suvre-mena su s procesom otkidanja udaljenijih pokrajina u. Africi i srednjoj Aziji. Ali osim dinastikih borbi i sukoba oko pretenzija vojnih klika, abba-sidsku su dravu rastakale i brojne vjerske i soQijalne suprotnosti koje su bile rezultat i izraz dubljih nezadovoljstava zbog opega drutvenog po-retka u dravi.

385

Babekov ustanak Jo na prekretnici VIII. u IX. st. nastala je u oblastima juno od Kaspijskog mora vjerska sekta, srodna iitizmu, ali s jakim primjesama staroperzijske mazdaike religije u po-gledu zamisli o temeljnoj dualistikoj opreci sila svjetlosti i sila tame i o vjenoj seobi dua. U vrijeme kalifa Al-Mamuna (813833) ta je uenja prihvatio propovjednik Babek davi mu dublji socijalni smisao. Negira-jui bogatstvo kao sluenje boanstvu tmine, on je 816. pokrenuo snaan vjerski i revolucionarni pokret koji je zahvatio sjeverozapadne oblasti Irana i Azerbejdan. Pobunjenici su zahtijcvali kolektivno posjedovanje zemlje onih koji je obrauju. Time su snano utjecali na seosko stanovnitvo, ali je rnihovo protivljenje privatnom vlasnitvu privlailo i gradske puke slojeve, svjedoke skrajnje raskoi i silnitva velikaa koji su stolovali i orgijali u svojim gradskim rezidencijama. Borba abbasidske vlasti protiv Babekova ustanka potrajala je dvadesetitri godine, a slomile su ga turske ete tek 838., pri cmu je Babek bio zarobljen i smaknut s velikim brojem svojih pristalica. Ustanak Zina Osim mnogih borbi protiv iitizma i, naroito, njegovih ekstrernnih struja, kao to su bili ismaeliti, sa svojim izrazitim neprijateljstvom prema bogatstvu, kao i protiv zaostalih upo-rita hariditizma, koji jc zaht'jevao jcdnakost svih muslimana, bez obzlra na njihovo ctniko podrijetlo ili socijalnu pripadnost, dravna je vlast, kao zatitnik drutvenog poretka, imala naroito velik'h tekoa s pobunom crnakih robova koja je izbila u posljednjoj treini IX. stoljea. Ti su robovi bili dopremani iz istone Afrikc, s podruja od dananje Kenije do Mozambika kojc su arapski pomorci nazivali zcmljom Zin, pa su po torne afriko roblje u Mezopotamiji nazivali Zinima. Oni su pod najteim uvjetima radili na branama i nasipima za navodnjavanje, na plantaama pamuka, u rudnicima metala, soli i salitre. Ustanak robova izbio je 869., a na elu niu je bio Ali ibn-Muhamcd, arapski propovjednik hariditskog opredjeljenja. Ustanak je obuhvatio junu Mezopotamiju i susjedni Huzistan i okupio vie stotina tisua robova. Zauzcvi Basru, pobunjenici su taj grad uinili sreditem svoje vlasti i daljnje borbc. Uspjeli su suzbiti nekoliko ofenziva kalifove vojske, ali nisu imali rpkakve koncepcije o vlastitom privrednorn i drutvenom poretku, pa nisu stvorili trajnu osnovu svoga otpora. Poslije 14 godina ustanak je najzad 883. slomljen, a nad uhvaenim borc'ma izvreni su okrutni pokolji.

Koliko je god ustanak Zina bio dugotrajan i straan po broju rtava, on je ipak bio lokalno ogranien na jug Mezopotamije i na dru-tveno najobespravljeniju kategoriju cmakih robova. Kudikamo veu teritorijalnu rasprostranjenost i iri angaman stanovnitva ostvario je ustanak kannata koji je postupno nicao na temelju dubokih nczadovolj-stava s drutvenim poretkom i izgradio dalekosene zamisli o radikalnoj preinaci dravnog ustrojstva. Karmatski ustanak Karmatski pokret zapoeo je svoj razvitak na teme-Iju vjerskih shvaanja ismaelitskog iitizma, koji je formirao od pravovjernoga islamskog uenja veoma razliitu kozmogoniju i nauk o uzastopnim bojim emanacijama, srodan ucnju gnosticizma. Po-

386

Uzvojni minaret Velike diamije u Samari, oko 850. evi od iskonske boje linosti, boje se bie sedam puta hipostaziralo, na sve materijalnijoj razini, te je tako najzad nastao ovjek. Da bi Ijudsko bie vratio njegovu ishoditu, Bog je Ijudima zaredom poslao sedam pro-roka, meu kojima je peti bio Isus, esti Muhamed, a sedmi i posljednji, Ismael, sakriveni Mahdi, to jest onaj koga Bog vodi, budui obnovitelj neizopaenoga islama. Premda je Ismael (u petom koljenu izravni potomak Prorokove keri Fatime) umro jo 760., ismaeliti su irili svoj tajni nauk (batin; otuda za njihov pokret i naziv batinija) o buduem novom utjelov-Ijenju Isrnaela i poetku nove epohe u povijesti ovjeanstva koja e do-nijeti pobjedu iskonskom islamu i pravdu za sve Ijude koji priznaju sve-mo

Allaha. Najrevnosniji pobornik ismaelitske batinije sredinom IX. st. bio je Abdullah ben Maimun al-Kadah. On je tajnovitoj i prvobitno preteito vjerski obojenoj batiniji dao politiki program po kome je trebalo sruiti sunitski kalifat Abbasida u Bagdadu i stvoriti novu islamsku dravu kojom e upravljati tajna organizacija upuenih u Boje nakane, u sebi hijerar-hizirana po stupnju svetosti svoga stvarnoga qvota i spoznaje boanstva. Abdullahova uenja je oko 870. prihvatio i zatim ih dalje razvio iraki seljak Hamdan Karmat, ukljuivi u sklop vjerskih i politikih nazora svojih

387

pretea jo i ogorenja autohtonog seljatva Iraka i Irana s njihovom podjarmljenou abbasidskim vlastodrcima, arapskirn doseljenicima i svima drugim korisnicima dravne vlasti, koji su ili izravno, kao veliki zemljoposjednici, ili neizravno, kao uivaoci dohodaka to su ih primali od drave, sudjelovali u eksploataciji seljatva kao radne snage u zavisnom poloaju na imanjima. Karmatova organizacija bila je sazdana kao mrea tajnih drutava, a temeljila se na zajednici imovine i dobrovoljnom pristupanju. Nakon razdoblja inicijacije novopridolica je obavezno pridruivao svoju dotadanju imovinu sveukupnim dobrima zajednice. lanovi pojedinih organizacija odravali su zajednika blagovanja i pri tome jeli rajski kruh u znak svoga jedinstva i oekivanja doba pravde za sve Ijude, narodnosti i rase. Sveti rat za svoje ciljeve smatrali su svojom dunou a okrutnost u toj borbi bila je doputena. Za vrijeme ustanka Zina u pobuni su sudjelovali i junomezopotamijski karmati, a nakon njegova uguenja (883) oni su nastavili svoju agitaciju i uskoro pokrenuli svoj vlastiti ustanak. Najprije je jedan Karmatov pro-povjednik osnovao samostalnu karmatsku dravu u Bahreinu (889) a zatim se to podruje pretvorilo u ishodite njihovih akcija. Agitatori i ratniki odredi krstarili su Irakom, Sirijom i Jemenom. Godine 913. zauzeli su Basru i Kufu, na sjeveru dopirali sve do Mosula, a prema jugozapadu su preko Omana, Jemena i Nedda provalili u Hedas, gdje su 930. zauzeli Meku i odnijeli crni kamen. lako karmati nisu podruja u koja su prodirali prikljuivali svome dravnorn teritoriju nego su ih samo pljakali i unitavali ono to nisu mogli ponijeti, ipak se inilo da e njihov upad u Bagdad (931) dokrajiti postojanje abbasidske vlasti. Ali u zbivanjima te godine njihovoga tadanjega voe, Abu Tahira, nestaje pod nepoznatim okohiostima, a cio ustanak otada naglo slabi. Karmatski se pokret razjedinjuje u vie manjih arita, u Mezopotamiji, u sjevemoj Siriji, u Jernenu, odakle su jo do poetka XI. st. lokalni proplamsaji pobune ugroavali politiki i drutveni poredak. U Siriji i Egiptu njegovim su batinicima postali pripadnici jo radikalnije sekte druza, a na karmatskoj se tradiciji formirala u XI. stoljeu, u Perziji, sekta asasina (od haiin oni koji se omamljuju haiern).

Buvejhidi U vrijeme otcjepljivanja perifernih pokrajina i unutranjih vjerskih i socijalnih ustanaka kalifska je vlast u Bagdadu pala na najniu razinu i oni su poglavari drave i vjere jo samo po imenu. Uoi polovice X. st. u Bagdadu se domogao vojne vlasti perzijski ratnik iitskog opredjeljenja Ahmad ibn Buvejha. On je uskoro s prijestolja uklonio dota-danjega kalifa i postavio kao svoju figuru drugoga lana abbasidske dinastije, Al-Mutija (946974), koji se nije odupro uvoenju iitskih obreda u cijeloj dravi, premda je, po tradiciji, trebao biti zatitnik sunitske inter-pretacije islama. Buvejhidi su faktino vladali kalifatom vie od stotinu godina (do 1055). Ispi-va su pojedini lanovi toga roda drali nekoliko samostalnih provin-cija u Perziji i Iraku, koje su samo formalno priznavale vrhovnitvo Ah-mada i njegova kalifa. Ali god. 977. je Ahmadov neak Adud al-Davlah sjedinio sve te zemlje u jednu politiku zajednicu koja je obuhvaala Per-ziju i najvei dio Iraka, a prijestolnica mu je bila u irazu. On je nosio

388

perzijski naslov ahinah, a kalifu je.prepustio ostatak Iraka kao zasebnu provinciju. Vladavina toga Buvejhida ostvarila je privredni oporavak drave. Veoma mnogo je uinjeno na obnovi i uzdravanju kanala, podizanju brana, o erpu je ovisila uspjenost poljoprivrede u Mezopotamiji. Trgovini je pomagala relativna unutranja sigurnost a i odravanje bunara du kara-vanskih putova. Adud al-Davlah je znatna sredstva namijenio gradnjama i podizanju ustanova vanih za javno dobro. Na mjestu gdje je po predaji bio grob Prorokova sinovca i zeta Alije dao je izgraditi velianstveno sveti-te, u Bagdadu i drugim gradovima podizao je sjajne palae i damije, a od naroite je vanosti bila velika bolnica u Bagdadu, snabdjevena struno izobraenirn osobljem. Takav privredni i kultumi napredak potrajao je bez dubljih smetnji sve do drugoga desetljea u XI. stoljeu. U to vrijeme pada, uz ostala dostignua, osnutak velikoga astronomskog opservatorija u Bagdadu, a zatim i znanstvene akademije u istome gradu, koja je ubrzo sakupila impresivnu koliinu od oko 10.000 rukopisnih knjiga sa svih podruja tadanje uenosti. Ali nakon 1012. (smrt buvejhidskog ahinaha odnosno sultana Bahah al-Davlaha) ponovo su se rasplamsavale dinastike borbe meu njegovim sinovima u kojima su i opet uvelike sudjelovale turske plaenike eie. Kako su Turci priznavali sunitski islam a Buvejhidi su bili iiti, i sam se Bagdad, u kome su nominalno vrhovnu vlast drali sunitski kalifi, opredje-Ijivao za Turke, oekujui od njih spasenje od iitskih vlastodraca. Gaznavidi Turski utjecaj u Bagdadu jaao je i zbog toga to je od druge polovice X. st. u istonim i sjeveroistonim dijelovima Irana sve vie rasla mo turskih Gaznavida. Osniva te vladalake kue bio je turski osloboeni rob Alp Tigin koji je bio u slubi Samanida kao vojnik tjelesne garde. Uznapredovavi u vojnoj slubi, 961. je postavljen za upravnika provincije Horazan. Ali kad je ondje pokuao da se osamostali, prognan je u istone pokrajine pa je ondje oruanim prepadom

osvojio grad Gazna, oko 150 km od granice Afganistana s Indijom, pa je na tome podruju osnovao samostalnu dravu koja je uskoro obuhvatila prostrano podruje od Kabula do obala Omanskog zaljeva. Nastavlja Alp Tiginova djela bio je njegov bivi rob, zatim posinak i zet Subuk Tigin. On je osvojio oblast Peavar, na gornjem Indu (sjeverni Pakistan). Do najvee moi dovinula se drava Gaznavida za Subuk Tiginova sina Mahmuda (9971030) koji je svojoj vlasti podvrgao Pendab s njegovim sreditern Lahore, zatim oblast Multan (izmeu srednjeg toka Inda i njegove lijeve pritoke Satled) te pokrajinu Sind, ime su glavni dijelovi dananjega Pakistana postali sastavnim dijelom drave Mahmuda od Gazne. Zapadni susjed Gaznavida bila je drava Buvejhida koja je u Mahrnudovo doba zapadala u razdoblje kriza zbog dinastikih suparnitava. Da bi ojaao svoj poloaj prema buvejhidskom iitskom sultanatu, Mahmud je revnosno branio sunitizam i objavljivao da priznajc i vjersko i politiko vrhovnitvo pravovjernih abbasidskih kalifa. Definira)ui svoje pothvate kao kaznene ekspedicije protiv krivovjernika, on je Buvejhidima preoteo Toharistan s Balkhom, Horazan, Tabaristan (podruje juno od Kaspij-

389

skoga mora) i sredinji Iran s Ispahanom, skuivi Buvejhide na Fars i Kirman. Za sve te uspjehe imenovao ga je dvadesetipeti abbasidski kalif, Al-Kadir (9911031) Desnom rukom Drave (Damin al-Davlah) i dao mu naslov sultana. Kao i mnogi drugi islamski vlastodrci, Mahmud od Gazne je nakon osvajakih uspjeha razmjerno kratkotrajno razdoblje unutranje politike stabilnosti iskoristio za raskone gradnje i razvitak blagostanja na svome dvoru i u krugu svojih pouzdanika. Tome sjaju pridonusila je i plodna djelatnost mnogih umjetnika, pjesnika, povjesniara, pulupisaca, filuzofa i prirodoznanstvenika (inatematiara, astronoma i lijenika), koja u mnogom pogledu pripada meu najvrjednija postignua srednjovjekovne kulture Pred-nje Azije to su, nadovezujui se na starije tradicije, ostvarena pod okri-Ijem vlasti. Selduci Ali ve nakon zavretka Mahmudove vladavine (1030) drava Gaznavida poinje slabiti, ponajvie pod udarcima turskih Selduka koji nadiru iz Turkestana i Transoksijane prema zemljama to su ih drali Gaznavidi. Selduci su prvobitno bili rod u turkestanskom plemenu Oguza koji nosi ime po svome glavaru Selduku. Napredujui iz kirgizijskih stepa Turkesta-nom, oni su se u X. st. probili preko Sir-Darje u Transoksijanu gdje su nastojali da se uposle kao ratnici u slubi perzijske dina.stijc Samanida i njihovih nasljednika, takoer perzijskih Buvejhida. Njihov uspon bio je spor jer su i druge turske ratnike skupine zajedno s njima teile istim ciljevima infiltriranja na podruje kalifata i uzdizanja k vlasti. Dominacija turskih Gaznavida, potkraj X. i u poetku XI. st., u Afganistanu, Pakistanu, Horazanu i na pretenom dijelu Perzijske visoravni, a pogotuvu njihov sve snaniji utjecaj na kalifat u Bagdadu (pri

emu su se abbasidski kalifi nadali da e uz pomo Gaznavida ak zbaciti iitski jaram Buvcjhida), predstavljala je za Selduke veoma ozbiljnu zapreku. Stoga su se oni bez oklijevanja okoristili opadanjem gaznavidske moi nakon smrti Mahmuda od Gazne (1030). Ve 1040. oni su pod vodstvom Seldukova unuka Togrul-bega u bitci kod Daudanakana, u Horazanu, unitili vojsku Mahmudova nasljednika Masuda I. i osvojili Niapur, koji sada postaje ishudilem njihovih daljnjih osvajanja. U naglirn naletima oni su zauzeli Horezmiju, na donjern toku Amu-Darje, preoteli Gaznavidima Horazan i oblasti uz junu obalu Kaspijskoga mora i zatim nadrli na sredite buvejhidske vlasti u Farsu. Pred njihovim pritiskom povukH su se i Gaznavidi prcma istoku, zadravi samo Pendab sa Sindom, u dananjem Pakistanu. Ali i ondje su Gaznavidi bili uniteni. Jo poetkom XI. st. poeo se u sjeverozapad-norn Afganistanu, u oblasti Herata, izdizati iranski ratniki rod Gorida, Oni su isprva priznavali vlast Gaznavida, ali u vrijeme njihovih borbi sa Selducima odmetnuli su se i uspjeli osvojiti Gaznu (1049). A kad su Selduci svoje ambicije usmjerili prema Mezopotamiji, sreditu kalilata i, zatim, jo dalje prema zapadu, k Mediteranu, Goridi su se okomili i na Gaznavide u Pendabu. Poslije dugotrajnih borbi tijekom XII. st. oni su 1191. zauzeli i Lahore, dokonavi time postojanje drave Gaznavida, da bi ve 1192. osvojili i Delhi koji je otad postao sreditem njihove mone drave u sjevernoj Indiji.

390

Slom iitskih Buvejhida i napredovanje Selduka, koji su se bili opredijelili za sunitizam, urodilo je u Iraku i samom Bagdadu estokim sukobima izmeu pristalica pravovjernoga kalifa Al-Kaima (10311075) i po-bornika iitskoga krivovjerja. U takvim okolnostima kalif je pozvao upomo Togrulbega i on je potkraj 1055. sa svojom turkmenskom vojskom uao u Bagdad iz koga se prethodno, zajedno sa svojim etama, povukao dotadanji guverner prijestolnice, Al-Basasiri, koji je takoer bio turskc narodnusti. Konanom ostvarenju neograniene vlasti Selduka u kalifatu suprotsta-vio se jo jedan pokuaj buvejhidske vojske da pod zapovjcdnitvom Al-Basasirija, koji je dobio pomo iz iitskog kaliiata Fatimida u Egiptu, preotme ve izgubljenu prijestolnicu. Al-Basasiri je 1058. naglim prepadom uspio svladati selduku posadu u Bagdadu, /arobiti kalila i primorati ga da se odree svoga dostojanstva vrhovnoga poglavara islamske vjere u korist Fatimida. Bio je stoga potreban novi nalet glavnine selduke vojske na dravno sredite. Tom prilikom pobjeda jc bila konana, a svaki daljnji mogui otpor sprijeen tekim krvoproliima. Od tih dugaaja (1060), kalif je svu politiku vlast prepustio Togrulbegu, dao mu naslov sultana i vezao ga uz rod Abbasida udajom jedne od svojih keri za pobjednika. Dravni teritorij obuhvaao je u tome trenutku cio Iran i cijelu Mezopotamiju, a kalifova se funkcija definitivno odvaja od vrenja politike vlasti i prctvara u zvanje vrhovnog poglavara islama. S uspostavom jedinstva u vjerskom opredjeljenju izmeu vjerskog poglavarstva i nosilaca vojnc i pu!itike rnoi selduka je drava stekla vaan preduvjet unutranjc konsolidacije. Ali politiko i drutveno ustrojstvo turskih osvajaa nije pogodovalo iz-gradnji snane i jedinstvene dravne organizacije.

Ve je prvi Togrulbegov nasljednik, Alp Arslan (10631077), najvei dio svoje vladavine proveo ratujui sa svojim nepokornim roacima i lokal-nim upravljaima koji su pokuavali da se osamostale. Veoma je vano bilo njegovo napredovanje prema bizantskoj Maloj Aziji. Turske su ete ve 1064. postigle vojne uspjehe u Armeniji, a u slijedeim su godinama prodrle u Kapadokiju i zauzele Cezareju (1067). Prutiv te opasnosli Bizant-sko je carstvo pokualo povesti protuofenzivu. U treoj od vojni to ih je poduzeo tadanji car Roman Diogen (10681071) Bizantinci su u Armcniji, kod grada Mancikerta, sjevemo od jezera Van, pretrpjeli katastrofalan poraz u kome je i sam car bio zarobljen (1071). Iz toga zarubljenitva Roman Diogen je bio puten tek poto se otkupio znatnim iznosom i prihvatio mirovni ugovor kojim je Bizantu bio nametnut teak godinji danak. Budui da je neposredno nakon toga Roman Diogen bio u Carigradu zbaen s vlasti, Alp Arslan se smatrao osloboenim ugovornih obaveza pa se okoristio rasulom u Bizantu i zapoeo novo nadiranje kroz Malu Aziju prema Zapadu. Ta je ekspanzija dosegla vrhunac za Alp Arslanova sina i nasljednika Malikaha (10721092). Godine 1077. Sclduci su doprli sve do Mramornoga mora, a jedan od Malikahovih roaka je osvojem dio Male Azije 1078. formirao kao zasebno upravno podruje pod nazivom Sultanat Rum, sa sreditem u Nikeji, nadomak Mramornoga mora. Poslije povlaenja iz Nikeje, sreditem sultanata postao je, nocvi ud 1084., grad Ikonium. Usporedo s nadiranjem u Malu Aziju Selduci su svoju ofenzivu usmjerili i prema Siriji, pa su 1075. osvojili Damask a 1076. Jeruralem pre-

391

Alfraganus), uveo je u arapsku trigonometriju pojam tangensa, a Abul Vafa je u 2. polovici X. st. na toj osnovi izradio logaritamske tablice za izrauna-vanje sinusa i tangensa. Kod njega, a i kod egipatskog astronoma Ibn-Junusa (potkraj X. st.), pojavljuju se pouci o kosinusu kotangensu. Al-Horezmi-jeve matematike operacije, naroito u pogledu sistematizacije jednad/.bi dru-goga i treega stupnja i naina njihova rjeavanja, dalje je razvio Omar al-Hajam (oko 10401123/4), koji je za vrijeme selduke vlasti radio u op-servatoriju to ga je sultan Malikah 1075. dao podii u Niapuru, u sjever-nom Iranu. U svom opsenom djelu o algebri izloio je sveukupno tadanje znanje s podruja te matematike discipline, a sa svojim suradnicima je re-formirao stari perzijski kalendar i odredio astronomsko trajanje sunane godine mnogo tonije nego to je to 1582. u kranskom svijetu ostvario tzv. gregorijanski kalendar. Snaan interes arapskih uenjaka za prirodoznanstvene discipline, a i realne potrebe neposrednog ivota usmjerile su mnoga nastojanja da se na podlozi klasine i helenistike batine unaprijede znanja o Ijudskome tijelu, njegovu zdravlju i bolestima te o metodama lijeenja. Razvitak je i na tome podruju zapoeo prijevodima s grkoga i sirijskog. Posrednikim djelova-njem niza kranskih (nestorijanskih) i idovskih lijenika, kao to su bili Dibrail Bahtiuah, Jahja ibn-Masaviah, Hunain ibn-Iak i drugi, do polovice IX. st. veina je Hipokratovih i Galenovih djela ve bila dostupna arapskoj medicini i ona je na toj osnovi ubrzo ostvarila velike uspjehe u medicinskoj praksi i objavljivanjem udbenika, enciklopedija i rasprava o novim medi-cinskim spoznajama. Na prijelazu

IX. u X. st. taj je razvitak doscgao ve svoj vrhunac djelatnou najveeg kliniara islama, Abu Bekr Al-Razija, koji je bio glavni lijenik velike bolnice u Bagdadu i autor vic od stotine djela. Nje-gova Knjiga tajni prevedena je u XII. st. na latinski, pa je za cio srednji vijek ostala glavni prirunik farmakologije i terapije na evropskom Zapadu. Sveukupnu tadanju medicinu sadravalo je njegovo golemo djelo u deset svezaka, koje je krajem XV. st. takoer prevcdeno na latinski i bilo poznato pod nazivorn Almansorova knjiga. Evropa je na latinskom jeziku u XIII. st. upoznala i Al-Razijevu medicinsku enciklopediju (Al Havi ili Opsena knjiga) pa je ona izvrila bitno vaan utjecaj na razvoj medicine sve do XVII. st. Podjednako znaenje imali su i rezultati to ih je na podruju me-dicine postigao Ibn Sina, koga evropski Zapad poznaje i kau velikog filozofa, pjesnika i jezikoslovca pod imenom Avicena (9801037). 1 on je sumirao medicinsko znanje svoga vremena u djelu Kanon lijenitva, u 5 knjiga, koje je ve u XII. st. prevedeno na latinski, a sistematski obrauje anato-miju, fiziologiju, nauku o uzrocima bolesti, simptomatologiju, profilaksu, spe-cijalnu patologiju pojedinih bolesti i terapiju, pri emu je opisano oko 750 razliitih prirodnih lijekova i velik broj Ijekovitih kemikalija. Arapska medicina abbasidskog razdoblja osobitu je panju poklanjala prouavanju zaraznih i onih bolesti. Njezina sloboda da vri sekcije leeva omoguila joj je da temeljitije upozna anatomiju ovjeka, pa, izmeu osta-loga, njoj pripada i otkrie uloge kapilarnog sistema u krvotoku, a takoer i definiranje osnovnih pojmova epidemiologije. Dobro poznavanje anatomije bilo je temelj uvene arapske kirurgije, koja je, u XI. st. bila kadra vriti operacije ak i na onoj jabuici. ._ ^ Opi poloaj lijenitva u arapskim zemljama bio je'ugledan. Lijeniko se zvanje esto batinilo u obiteljima ak i do est ili sedam pokoljenja. 403

S tim u vezi medicinsko se kolovanje isprva vrilo privatno. Ali veoma brzo tu su ulogu u velikoj mjeri preuzele bolnice. Prvu od njih osnovao je Harun al-Raid u Bagdadu, a tijekom IX. st. osnovano je vie desetaka bolnica u razliitim dijelovima drave. One su osiin odjela za dugotrajnija lijeenja imale i dispanzere za dijagnostiku i prvu pomo. Postojale su posebne zdrav-stvene ustanove za ene i porodnitvo. U najuglednijim bolnicama vrila se redovna nastava za budue lijenike, a i za specijalizaciju. U prvoj polovici X. st. bili su organizirani i drugi oblici lijenike pomoi: lijenike ekipe morale su putovati od mjesta do rnjesta, i pruati pomo bolcsnicima. Pri torne je uoavanje zaraznih bolesti moralo biti popraeno propisanim mje-rama za suzbijanje njihova irenja. Budui da se lijeenje vrilo znatnim dijelom medikamentima, usporedo s razvojem javne zdravstvene slube bile su organizirane apoteke, sastavljane farmakopeje i osnivane Ijekarnike kole. Skolovanje Ijckarnika, kao i lije-nika, zavravalo se od drave priznatim ispitima; no, lijeenjem se bavilo i mnotvo pojedinaca koji nisu raspolagali dovoljnim i kvalificiranim znanjem za struno vrenje tih poslova. Lijeenje medikamentima zasnivalo se na poznavanju Ijekovitih uinaka bilja i razliitih kcmikalija. Ali kako jo nije postojala kemija kao egzaktna znatnost, njezinu je ulogu vrila alkemija. Nastojei prijc svega

pronai me-todu kako bi se uz pomo. neke tajanstvene tvari eljezo, bakar ili olovo mogli pretvoriti u srebro ili zlato, ta je disciplina traei svoj kamen mudraca postupno otkrivala eksperimentalne postupke koji su postali znanstveni te-melj novovjekovne kemije. Tako je alkemiar Dz.abir ibn-Hajan ve u 2. po-lovici VIII. st. poznavao procese oksidacije i redukcije, vrio kristalizacije iz otopina i ostvarivao sublimacije isparenih rastopina. Mnogi arapski lije-nici, pa i oni najvei, bavili su se alkemijorn u potrazi za djelotvornim lije-kovima, pa su onda razliite dobivene supstance ernpirijski okuavali u razli-itirn bolestima. Geografija, etnologijaUvezi s prostranstvom arapske drave, raznovrsnoi historiografija u njenih predjela, opsenim upravnim i vojnim zadacima, dalekom trgovinom i mnogim putovanjima, u Kalifatu je bilo mnogo povoljnih preduvjeta za razvitak zemljopisne zna-nosti. Kao polazna toka u daljnjoj, veoma plodnoj djelatnosti posluila je knjiga Al-Horezmija Slika svijeta, izraena na temelju Ptolemejeve Geo-grafije i opremljena zemljopisnom kartom. Tijekom IX, X. i XI. st. mnogi su pisci iz razliitih dijelova abbasidske drave, kao to su bili Ibn Hordad-beh, Al-Jakubi, Ibn Rustah, Ibn Foilan, Al-Hamadani, Al-Itakri, Al-Masudi, Ibn Haukal, Al-Makdisi, Al-Biruni, objavljivali izvanredno vana putopisna i zemljopisna djela, bogata podacima o raznim regijama Kalifata, o njego-vim gradovima, privredi, stanovnitvu, obiajima i povijesnim zbivanjima. To obilje informacija obuhvaalo je i brojne susjednc zemlje, od Indije i Srednje Azije do Balkana i slavenskih zemalja u istonoj Evropi, pa i danas predstavlja dragocjenu izvornu grau za politiku, privrednu i kulturnu povijest mnogih naroda. Izrazito historiografski rad abbasidskog razdoblja nadovezuje se na bio-grafsku djelatnost pisaca koji su u drugoj polovici VIII. i u IX. st. upisivali ivot Proroka, njegovih pratilaca i nasljednika i vojne pothvate velikih ome-jadskih osvajaa. Niz istaknutih arapskih povjesniara poinje djelima pi404

Vnutrasnjost dvorista dzamije Azhar, u Kairu (970-72.) saca perzijskog podrijetla, kao to su bili Ibn Kufaiha, Al-Jakuhi, Al-

Isfahani i Al-Tabari. U njihovim se djelirna povijesna graa prikuplja svestranim istra-ivakim trudom a izloena je veoma kritino. Tako je Al-Tabari svoje op-seno djelo Anali apostola i kraljeva, koje see od stvaranja svijeta do 995, napisao na temelju svih starijih pisaca, bogate izvorne grac to ju je prou-io u knjinicama i arhivima mnogih krajeva u dravi, a takoer i na temelju provjeravane usmene tradicije i vlastitih zapaanja. Uz Al-Tabarija, najvei arapski povjesniar je Al-Masudi, iz Bagdada (umro u Kairu 956). On je proputovao mnoge zemlje Prednje Azije i jugoistone Afrike, a glavno mu je djelo povijesno-zemljopisni prirunik Zlatne livade i rudnici dragulja, u 31-om svesku. U njemu je prikazana povijest Rimskoga carstva, Bizanta, Perzije, Indije, idova i svih islamskih zemalja do potkraj njegova ivota. On nastoji da zbivanja prika/.e na podlozi svcope predodreenosti i kauzalne povezanosti. Pri tome u motiviranju dogaaja uvelike uzima u obzir prirodne i zemljopisne okolnosti, ali i Ijudske interese, htijenja i shvaanja. Suna i pravne Za najstariju povijest islama i arapske muslimanske drave kole od osnovne su vanosti bila prikupljanja i provjeravanja zapisa o Muhamedovirn djelima, shvaanjima i izrekama, a ta-koer o djelima i izrekama njegovih najbliih suradnika i sljedbenika. Ta tradicija (suna), isprva sauvana u usmenoj predaji, a zatim zapisivana (ha-disi), ini, uz Kuran, osnovu pravovjerne, sunitske islamskc religije.

405

Iz velikog obilja hadisa, koji su esto udovoljavali oprenim politikim i idejnim stremljenjima, poelo se u IX. st. vriti izbor radi kanonizacije priznate sune. Tako je dolo do izdvajanja est zbirki koje su dobile priz-nanje kao vjerodostojan tekst (Al-Salih, Vjerodostojna knjiga). Najvei auto-ritet, odmah iza Kurana, stekla je zbirka od 7275 hadisa to ju je iz mnotva od vie stotina tisua hadisa u 2. polovici IX. st. sastavio Perzijanac Muha-med al-Buhari. Kanonizirane zbirke hadisa pribavljale su, u biti, vjerski autoritet nizu pouka, mudrosti, praktikih uputa, propisa i obiaja sakupljenih na irokoj osnovi, ne sarno iz arapskih izvora, nego i na temelju mezopotamijskih, sirij-skih, iranskih, kranskih i idovskih tradicija, formiravi sinkretiku cje-Unu najpreporuljivijih etikih odredbi i nazora. Na temelju prouavanja Kurana i hadisa formirala se specifina islamska pravna znanost (fikh). Ona podjednako obuhvaa bogotovne propise kao i graanska i krivina pravna naela. Ali, s vremenom se pokazalo da Kuran i hadisi nisu dovoljni da izravno svojim tekstom prue rjeenje sloenim problemima to su se pojavljivali u neposrednom ivotu. Zbog toga je fikh doputao da se tekstovima Kurana i sune pripomae izvodima po lo-gici analogije i zakljucima po metodi ope suglasnosti. Ovakvi postupci rezultirali su formiranjem etiriju islamskih pravnih sistema ili kola. Hanifitskoj koli bio je osniva Perzijanac Ahu Hanifa (u. 767), a njezina je shvaanja kodificirao njegov sljedbenik, Abu Jusuf (krajem VIII. st.). Ona su se zasnivala na teoriji o pravu dedukcije po

analogiji, uz mogunost da se prema individualnom osjeaju pravde donosi odluka hoe li se zaista zakljuivati po analogiji. Ta je kola omoguavala veoma libe-ralnu primjenu kuranskih i hadiskih propisa i stoga je meu sunitskim mu-slimanima stekla najvie pristalica. Konzervativnije od nje bile su sve tri preostale pravne kole, i tzv. afiit-ska i malikitska (nazvane po njihovim osnivaima), a naroito hanbalitska kola, koja se temeljila na shvaanjima njezina utemeljitelja, bagdadskog pravnika Ahmada ibn-Hanbala (u. 855), koji je priznavao samo iskljuivi auto-ritet Kurana i hadisa, bez ikakvih prinova i proizvoljnosti. Izvan pravnih sistema sunitizma, iiti su imali svoju zasebnu pravnu kolu. Za njih je jedini autoritet Kuran, pa oni ne priznaju ni sunu, ni izvode iz nje po analogiji ili na temelju ope suglasnosti pravnih strunjaka (kako su to usvajali hanifiti, odnosno malikiti), nego samo tumaenje Kurana to ga vre nepogreivi i bogom nadahnuti imami, potomci Muhamedovi, u kojima se bojom milou ponovo utjelovljuje duh samoga Proroka. Filozofija Kao to je islamska pravna nauka, bez obzira na znatne utjecaje rimskog i bizantskog prava, bila tijesno vezana s islamskom teologijom i religijom, tako je i islamska filozofija, uza svu svoju bitnu za-snovanost na grkoj, perzijskoj i indijskoj filozofiji, u velikoj mjeri nasto-jala rjeavati problerne to ih je nametao opi islamski okvir duhovnoga 7.1-vota u Kalifatu. Polazei od vjerski obavezne zamisli o apsolutnom boan-stvu, islamski su filozofi traili rjeenje problema o odnosima izmeu vjene biti i realnoga opstanka, zadirui pri tome u fenomenologiju, teoriju spoz-naje, antropologiju i metafiziku. Po uzoru na Aristotela, nastojali su da svo-jim znanjem obuhvate to vei broj struka kako bi na temelju kompletne informacije o stvarnosti mogli dosei njen najdublji smisao. 406 Prva velika linost arapske filozofije bio je Al-Kindi (umro u Bagdadu, 873). Pisao je o aritmetici, geometriji, astronomiji, optici, medicini, logici, psihologiji, glazbi i politici. U svome glavnom filozofskom djelu 0 intelek-tu, iznio je, polazei od Platona i Aristotela (po njegovim originalnim spi-sima a i u interpretaciji Aristotelova komentatora II/III. st. Aleksandra iz Afrodizije), uenje o razlici izmeu potencijalnog i aktivnog intelckta, ime se, u krajnjoj konsekvenciji, otvarala debata o odnosu izmeu metafizikoga apsoluta i pojavnoga svijeta. Brojna AlKindijeva djela prevoena su od XII. st. na latinski i imala znatan utjecaj na razvitak evropske filozofije. Jo mnogo vee znaenje za razvoj arapske filozofije imao je AlFarabi, podrijetlom Turin, koji je preteno ivio u Bagdadu a umro u Damasku (950). Prevodio je Aristotela i novoplatoniara Porfirija. Meu njegove naj-vanije filozofske spise pripadaju Dragulj mudrosti i Podudarnost Pla-tona i Aristotela. Polazei dalje od Al-Kindija, on je osobito produbljeno raspravljao o odnosu izmeu biti (esencije) i postojanja (egzistencije). Osnov-no je svojstvo prirodnih bia da su sluajna, mogua, neizvjesna i prolazna. Njihova opstojnost nije nuna nego se moe ostvariti samo kad je dobiju od nekog uzroka. A taj uzrok moe biti samo iskonsko bie kojc je apsolutno i djeluje kao prauzrok svega. Jedino je u njemu bit nerazdvojivo sjedinjena s postojanjem. Na taj je nain Al-Farabi definirao jedan od metafizikih dokaza o postojanju

boga, koji su kasnije prihvatili i kranski filozofi (Al-bert Veliki, u XIII. st., i drugi). Meu osobito zanimljive Al-Farabijeve teze pripada i njegovo uenje o diskontinuitetu (atomskoj strukturi) materije i vremena, kao i njegova politika teorija o dravi. Nadovezujui se i na tom podruju na Platona i Aristotela, on je smatrao nunim osnutak ope, svjetske drave koja e biti strukturirana hijerarhijski, a izrazita joj jc svrha da usavrava sveljudsko dobro i pravdu, jer je takvo ureenje uvod i priprema za konanu, nadzemaljsku sreu u vjenom ivotu. Premda, na taj nain, poredak to ga smatra idealnim nije jednaarski, Al-Farabi od svih kategorija upravljaa zahtijeva bezuvjetno moralno i intelektualno savrenstvo, pa su upravo ta svojstva temelj i razlog njihova istaknutog drutvenog poloaja. Slavan kao lijenik ali velik i kao filozof bio je Ibn Sina (Avicena). Naj-znatnije mu je filozofsko djelo Knjiga ozdravljenja, u 18 svezaka. Za raz-liku od drugih arapskih filozofa, on je u manjoj mjeri usvajao aristotelizam a potpunije prihvaao Platonova i neoplatonika naziranja, ali ih on razra-uje po vlastitom poimanju i s novim uoavanjima. Kao jedan od pretea naj-vanijeg problema kojim se bavila kranska skolastika, on je veliku panju posvetio pitanju univerzalija. Po njegovu miljenju, univerzalije, opi poj-movi, prvobitno su postojali u bojem duhu, a ostvaruju se u konkretnom postojanju pojedinanih bia. On se, dakle, u tome pitanju opredjeljuje za realizam, to jest shvaanje da opi pojmovi nisu proizvod miljenja nego da irnaju vjenu, realnu opstojnost. 1 Avicena je usvajao podiobu na jedno jedino apsolutno i nestvoreno bie koje je sjedinjena bit i postojanje, a su-protna su mu sluajna i prolazna bia, meu koja pripada i ovjek, i koja stoga nuno moraju biti stvorena. Avicena je bio jedan od onih islamskih filozofa koji je (uz panjolskoarapskog filozofa Ibn Ruda ili Averroesa, iz XII.st.) najvie utjecao na raz-voj kasnosrednjovjekovne kranske filozofije, posebice na Tomu Akvinskoga i Duns Scota. 407

Radikalno suprotan aristotelikoj orijentaciji veine arapskih filozofa bio je Perzijanac iz Horazana Al-Gaz.ali (10591111). Smatrao je da je bitna zadaa filozofije da opravdava i dokazuje teoloke doktrine. U svojim dje-lima, prevedenima u XII. st. na latinski, podvrgavao je kritici aristotelizam Al-Farabija i djelomini aristotelizam Avicene. Pribliavajui se u veoj mjeri platonovskoj mistici a i islamskome mistikom sufizmu, zagovarao je vjero-dostojnost bojeg stvaranja iz niega i suprotstavljao se uva/avanju sveopeg kauzaliteta svojih velikih prethodnika. Takvim svojim razvitkom Al-Gazali je postao istaknutim predstavnikom dogmatsko-teoloki orijentirane filozo-fije tzv. pobornika vjerske istine (kalam). Svojom teolokom orijentacijom Al-Gazali je bio srodan kranskoj skolastikoj filozofiji, koja je sebe sma-trala slukinjom teologije, pa su njegovi teoremi u tom pogledu imali od-jeka u djelima Tome Akvinskoga (u XIII. st.) i ak Pascala (u XVII. st.). Sekte i vjersko Cio kompleks islamske teologije, prava i filozofije u spolitika uenja svojoj neprekidnoj ivoj djelatnosti bio je u trajnom sukobu s mnogobrojnim otcjepljivanjima i zastranjivanjima od slu-beno priznatih vjerskih i pravnih dogmi. Ali to otcjepljivanjc gotovo je uvi-jek, uz idejne poticaje, bilo vezano uz politike sukobe razliitih interesa u

odnosu prema vlasti i u pogledu politiko-socijalne strukture islamske drave. Gotovo neposredno poslije Muhamedove smrti poele su borbe sa iitiz-mom i hariditima koje su omejadski kalifi uguivali okrutnorn silom. Ali i nakon toga sve su nove i nove sekte neprekidno nicale tijekom rnnogih sto-Ijea arapske civilizacije, i u istonim zemljama, i na Zapadu. Jo u .VII. st. pojavilo se uenje po kome ovjek niim nije determiniran u svom opredjeljivanju i djelovanju. Svojom funkcijom, to se uenje (tzv. kadarizam) praktiki suprotstavljalo podjednako autoritetu i dravne i vjerske vlasti, kao faktorima koji nameu misaone i socijalno-politike okove. Ali nepokoravanje poretku izgraivalo je svoju teoretsku osnovu i teoloko-filozofski suprotnim teoremima, pa je tako sekta ahimija, nastala u prvoj polovici VIII. st., poricala slobodu ovjekova opredjeljivanja, ali je na toj osnovi negirala i potrebu bilo kakvih vjerskih obreda i pobonosti i odbacivala vjerski i politiki autoritet kalifata. Budui da bog nema nikakvih Ijudskih svojstava, on ne moe ni izricati neki nauk; stoga ni Kuran nije mogao od vijeka postojati u njegovu duhu, nego je on u vremenu nastalo djelo Ijudskoga uma, iako je rezultat neposrednog poniranja u tajanstvo boanstva. Dosljedno torne, ni hadisi ne mogu irnati pravb na povjerenje. Na taj nain, od sveukupne religije ostaje samo potreba slobodnoga i nenamet-nutog doivljavanja nadnaravne veliine boje, a u neposrednoj stvarnosti ivota odustajanje od gramzljivosti za blagom i moima. Na prijelazu s omejadske na abbasidsku epohu nastao je idejni kompleks mutazilizma. To je uenje prihvaalo nazor o postojanju ovjekove slo-bodne volje i o potrebi meditativnog doivljavanja boje biti, a dodavalo je stanovite da svaki musliman sama sebe automatski iskljuuje iz islamske vjerske zajednice kad poini neki zloin ili taak moralni prekraj. U skraj-njoj konsekvenciji, muslimani, dakle, imaju pravo da se pobune i s orujem u ruci protiv svake nepravedne vlasti.

408 Brojne i na razliite naine radikalne sekte to su se raale iz realnog odnosa vlasti prema naiirim slojevima stanovnitva primoravale su pravo-vjerni sunitizam da se bori za uvrenje svoga poloaja. On jc to inio kompromisnim opredjeljivanjem za postojeu vlast. Nakon osnutka Abbasid-skog kalifata, sunitizam se radi mira u muslimanskoj zajednici priklanja novoj dinastiji i postaje njenim osloncem smatrajui da je snaga dravnog poretka za islam vanija od udovoljavanja politikoj i socijalnoj pravdi, kako je to bilo mogue zahtijevati na temelju radikalnc intcrpretacije iskonskih islarpskih zamisli. Na toj osnovi, sunitizam je u doba Harun al-Raida stekao necsporno dominantan poloaj. Ali suparnika borba dvojice Harunovih sinova za vlast navela je mlaega od njih, Al-Mamuna, da se pozivanjem na mutazilitsko naelo o pravu borbe protiv porone vladavine ak i zakonitoga kalifa, domogne vlasti. Za njegove vladavine, a i za dvojice njegovih nasljednika mutazilizam postaje slubenom politiko-vjerskom doktrinom. Karakteristino je da su teoreti-ari toga uenja preteno bili muslimani nearapskog podrijetla. Oni su isti-cali znaenje kritinoga i misaonog stava prema fenomcnu religije. Ali muta-zilitski racionalizam postupno se pretvarao u vjerski eklekticizam ili se cije-pao na razliite koncepcije, s

nejednakim stanovitima prema porctku to su ga kalifi cstvarili doavi na vlast i oslanjajui se na njegovu duktrinu. Tako je jedan od veoma istaknutih mutazilitskih ideologa, Al-Naz.z.am (u 1. polovici IX. st.) sjedinjavao dualistiku zamisao o bogu kao izvoru iskljuivo dobra i ovjeku kao izvoru zla, s grkim atomizmom i brahmanskim poricanjem proroka, pa je s tim u vezi odbacivao i proroko znaenje Muhamcda i nje-gova Kurana. Njegov suvremenik Tumama ben Asra propagirao je neograni-eni hedonizam, prilagoujui se time stvarnosti kalifova dvora na kom je ivio kao otmjena linost i cijen]eni pjesnik. Suprotno tome, odupirui se ui-vakim shvaanjima to su prevladala u vrhovima drutva, Al-Muzdar je u isto to doba, u ime istoga mutazilizma, zahtijevao askezu, a slina shvaanja propagirali su i drugi ideolozi. U vrijeme prevlasti sunitizma a zatim mutazilitizma u kalifatu, iiti su, naroito u Perziji i Iraku, imali mnogo pristalica, ali su bili potlaena sekta jer su se iz naelnih razloga suprotstavljali Abbasidima kao uzurpatorima. Ali i u takvim se okolnostima iitizam razgranjivao na odvojke koji su razliito reagirali na drutvenu i politiku stvarnost. Jo u prvoj polovici VIII. st. osamostalio se tzv. T.aidiz.am, ogranak koji se nije zadovoljavao klo-nuem veine iita pred pritiskom vlasti i sve izrazitijim usm)eravan]cm pre-ma zatvaranju u tajne grupacije, sklone matanju i pasivnom ekanju dana kad e ponovo biti objavljena Allahova volja, nego je traio aktivnu borbu, u kojoj svaki Fatimin i Alijin potomak irna jednako pravo i dunost da se bori za osvajanje vlasti. Ve poetkom 2. polovice VIII. st. u iitizmu je nastao novi raskol. Nji-hovo vjerovanje da se duhovni Prorokov autoritet bozjom milou prenosi iz koljena u koljeno po direktnoj silaznoj lozi meu potomcima Muhamedove keri Fatime i zeta Alije nalo se pred trojakim tumaenjem. Jedni su sma-trali da je esti Muhamedov potomak, Dafar, pred smrt svoju vlast i mo imama predao svome starijem sinu Ismaelu; a kad je ovaj uskoro umro, vjerovalo se da je on postao sakriveni imam ili Mahdi i da mu je AHahovom voljom namijenjeno da eka u sakrivenosti svc dok AIIah nc odredi da po-novo doe na svijet i obnovi izopaeni islam. Druga skupina je smatrala da je 409

Unutranje dvorite s ivnom dzamije u Isfahanu. Kraj XI. sS. imamom nakon Ismaela postao njegov sin Muhamed i da je on oekivani Mahdi. I, najzad, trea je skupina tvrdila da je poslije Ismaela imamom po-stao njegov mlai brat Musa, a Mahdijem e biti tek onaj njegov potomak, koji bude po redu dvanaesti potomak Prorokov. Dominantni vjersko-ideoloki smjer, mutazilizam, ostao je utjecajan na politiku vlast u Kalifatu sve do sredine IX. st. S nastupom kriznog razdoblja koje je slijedilo nakon Al-Mutasimove smrti (842), dravni je reim uvidio da je mutazilizam opasan za stabilnost poretka i da je u tu svrhu mnogo podesniji izrazito konzervativni sunitizam, pa je on ve za kalifa Al-Mutava-kila (852) proglaen slubenom idejnom orjentacijom, a mutazilizam i iiti-zam bili su podvrgnuti estokim progonima. Ipak, i u progonstvu, mutaziliti su i dalje objavljivali niz rasprava i spisa kojima su se borili jednako za svoje dogmatsko-teoloke nazore kao i za svoja shvaanja drutvenih i politikih odnosa. 410

Druga polovica IX. st. donijela je, u daljem i sve jaem rasulu kalif-skoga autoriteta, prije kratkotrajne epohe stabilizacije u sedamdesetim i osamdesetim godinama a i poslije nje, naglo jaanje zaiditskog iitizma i ujedno njegovu drutveno-politiku radikalizaciju, pa zaiditi podiu nekoliko pobuna, sudjeluju u ustanku afrikoga roblja (zina), a u perifernim oblastima kalifata uspjeli su formirati i svoje posebne, teritorijalno nevelike politike tvorevine od kojih se najdue odrala ona to ju je poetkom X. st. u Jemenu osnovao Jahja ben Husein al-Hadi, a koja se sa sjeditem u Sani odrala nekoliko stoljea. 1 zaidizam je svoju vjerskopolitiku doktrinu izgradio veim brojem teoretskih, povijesmih i pro pagandnih spisa. Usporedo sa znatnim aktiviranjem zaidizma, uporno je djelovao i imamski iitizam. Gotovo sa svakirn novim pokoljenjem u lozi Prorokovih potomaka formirale su se grupacije na temelju uvjerenja da je upravo taj potomak pravi i konani Mahdi, pa se iitizam mrvio u razliite sljedbe. Najzad se to grananje zavrilo stanovitem glavne struje imamskih iita da je dvanaesti Muhamedov potomak, Muhamed-alMuntazar, zaista posljednji od imama koji su ivjeli i da je on svojom smru postao skri-veni Mahdi koji eka Allahov poziv da se vrati na svijet radi obnove istin-ske Prorokove vjere. Imamizam je tijekom IX. i X. st. razvio znatnu teoloku i politiku literaturu. Najvei njegov teoretiar bio je Al-Kulaini, u X. st. Ali usporedo s takvirh djelima, meu ideolozima imamizana bilo je i tenji za povezivanjem s filozofsko-dogmatskim zamislima veoma dalekim iskunskom islamu. Tako je Perzijanac Al-Kaddah jo u IX. st. stopio izmaelitsku dogmu sa zamislima to ih je Prednji istok sadravao u svojim tradicijama to seu unazad sve do gnostike kozmogonije i emanacionistike teorije o pod-rijetlu boanstva, svemira i Ijudi. AlKaddahovo uenje je iraki seljak Hamdan Karmat potkraj IX. st. preobrazio u teoriJLi o revolucionarnom ustanku, o jednakosti svih pristalica pokreta (karmatija) bez obzira na njihovo drutveno podrijetlo i etniku pripadnost, i o zajednici imovine. Njegovi su pristalice formirale kolektivna imanja i meu sobom dijelili plodove rada, a obrtnike su organizirali u zadruge (sinf), pa su tim pri-mjerom, posredstvom muslimanske panije, utjecali i na kasnije obliko-vanje cehova u Zapadnoj Evropi. Karmatska neumorna misionarska i propagandna djelatnost uvelike je pridonijela formiranju fatimidske vlasti, najprije u Ifrikiji, a zatim u Egiptu, iako politika ostvarenja koja su iz tih akcija proizala nisu niukoliko ostvarila njihove prvobitne komunistike zamisli. . Iz karmatske osnovice razvile su se u XI. st. i sekte druz.a i haiina. Sekta druza, nazvana tako po svom osnivau, horazanskom Turinu AlDa-raziju, poetkom XI. st., veoma se angairala u egipatsko-sirijskom radi-kalnom ismaelitizmu Fatimida, a i u epohi kriarskih ratova formirala je najborbenije vojne i gerilske odrede protiv kranskih ratnika. Potkraj XI. st., u Perziji je jemenitski Arapin Al-Sabbah osnovao sektu haiina. Ona je poricala Prorokov autoritet i ak potrebu bilo kakve vjere. Zasnivala se na skrajnje strogoj organiziranosti i slijepom podvrgavanju volji poglavara sekte. U mnogobrojnim suparnikim borbama dinastija na tlu Kalifata i razliitih lokalnih vlastodraca, haiini su se angairali kao 411

izvrilaki odredi u zavjerama, umorstvima, pljakakim pothvatima i osvetnikim akcijama, na temeli'u vlastitih opredjeljenja njihovih poglavara, a i kao najmljena oruana sila. Njihovo prvo politiko umorstvo neke visoko uzdignute linosti bilo je smaknue Malikahova vczira Nizama al-Mulka (1092). Od kraja XI. st. haiini su stekli snana uporita u Siriji, pa su i oni imali znatan udio u mnogim borbama to su-ih prouzrokovali kriarski pohodi zapadnoevropskih ratnika. U sveukupnoj intelektualnoj atmosferi islamskih zemalja, uz mnoga druga ideoloka, vjerska, filozofska i socijalno-politika oprcdjeljenja, veo-ma je utjecajan bio sufiwm, kao ope mistiko usmjerenje, nastalo u op-reci sa snanim formalizmom to su ga nametala ortodoksna vjerska i pravna uenja. Pozivajui se na neke izreke Kurana, sufiti su eljeli postii mistiku spoznaju boga. Prema ovosvjetovnom ivotu zauzimali su asketsko stanovite. U argurnentiranju svojih nazora preuzimali su razliite elemente ranoga kranstva, neoplatonizma, budhizma i teozofije. Naelno su odba-civali tenju za bogaenjem, preporuali su da svaki musliman ivi na temelju manuelnog rada i u sebi izgrauje nesebinu Ijubav prema bogu i svemu ivome. Na toj osnovi sufizma (koju je prvi iscrpno formulirao Al-Darani, u 1. polovici IX st.), mistiki se pokret granao i veoma plodno manifestirao nizom filozofskomoralistikih, knjievnih i pjesnikih ostva-renja, koja se razvrstavaju od izrazito gnostikih koncepcija Nubijca Al-Mis-rija (u 1. polovici IX. st.) ili Perzijanca Tirmidhija (krajem IX. st.) do panteistikih i budhistikonirvanistikih oblika misticizma u slijedeim stoljeima koji su, na temelju dubokih ogorenja sa stvarnou svijeta, tra-ili potpuno otkretanje Ijudskog htijenja od materijalnog opstanka. U cjelini, mnogobrojne islamske sekte, aberantna ideoloka opredjeljenja i teoremi o Ijudskome stavu prema ivotu i smislu postojanja nesumnjivo su nicali iz manje ili vie izrazitog i svjesnog distanciranja prema realnom poretku i neposrednim odnosima to ih je dravna struktura ostvarivala. Na toj je osnovi i dravna vlast sve vie uviala potrebu krute reglementacije priznatih i spasonosnih nazora o drutvu, meuljudskim odnosima, o znaenju i ulozi vjere i nepobitnom ugledu vrhovnih politikih autoriteta. Stoga ona pristupa neke vrste kodifikaciji tradicionalnih, pravovjernih, su-nitskih uenja tekstom to ga je poetkom XI. st. dao izraditi kalif Al-Kadir (otuda njegov naziv kadirija). On je otada bio obavezno itan u svim damijama, da bi svakom stanovniku bilo jasno kakvo je slubeno vjersko, socijalno i moralno-politiko shvaanje koje dravna vlast nepokolebljivo prihvaa. Ali, neprekidna drutvena diferencijacija u Kalifatu, raanje sve novih politikih opreka i utjecaji razliitih intelektualnih tradicija i su-vremenih upliva odravali su i dalje poticali mnogostrukost islamskog idej-nog i kulturnog opredjeljivanja i u stoljeima koja su slijedila nakon pos-Ijednjih decenija XI. stoljea, i to utoliko vie, to je upravo to doba do-nijelo nove i veoma dramatske susrete islama s kranskim svijetom Zapadne Evrope, a u stoljeima koja su slijedila i nove sudare sa znatnim snagarna to su na islamsku orbitu nasrnule s udaljenoga istoka. Takvo bogatstvo intelektualnog ivota u i^tonim islamskim zemljama neizbjeivo se moralo oitovati i na podruju beletristike knjievnosti i likovnih umjetnosti. 412 Beletristika U vrijeme Omejada arapska se knjievnost izrazito vezivala

knjievnost

na predislamsku poeziju beduina, ali je od spontane knjievnosti, koja je nicala neposredno u ivotu, svc vie postajala upravljanom, dvorskom knjievnou kojoj je bilo svrha da uljepa ivot kalifova dvora, da poslui kao zabava i razbibriga dvorjanima. Mece-natstvo kalifa sve je izrazitije podupiralo panegiriku i zabavljaku usmje-renost kn|ievnih nastojanja. Bagdadski kalifi povudili su se za tim prim-jerom, pa se opi smjer razvitka nastavlja i u toj epohi. Ali premda narn-jena pisanja ostaje u biti ista, znatno se usavrava furma, pbogauje izraz i proiruje tematika. Meu panegiriarima se sredinom Vlli. st. istiu Muti ben Ajas i Abu-Dolama. Obojica su bili dvorski pjesnici na kraju omejad-ske ere, a tu su ulogu imali i za Abbasida prenijevi u novo doba i svoj stil i svoju vjetinu. U njihovirn tekstovima i dalje se odravaju reminis-cencije na beduinski ivot, na pustinjske noi, ponavljaju se ustaljeni klieji o Ijepoti ena, junatvu ratnika itd., ali je taj presaeni dekor sada bio vidno artificijelan. S novom politikom situacijorn uskoro su se ipak pojavili i utjecaji izrnijenjenih okolnosti. U Abbasidskom kalifatu u knjicvnosti poinju sve ee sudjelovati mnogi nearapski pisci, koji unose i nove teme i nove senzibilitete, uvajui ipak neizbjeivi dekor koji tekstove prezentira kao poeziju koja ne prekida s arapskom tradicijom. Jedan od prvih predstavnika takvoga razvitka bio je Perzijanac Bahar ibn Burd koji je 783. ak bio smaknut, najvjerojatnije zbog svoga pristajanja uz zoroastrizam i manihejstvo. Pisao je lirsku poeziju i satire, nastojao se otresti ustaljenih norrni i usavriti izraajni oblik svojih pjesama. Njegov mlai suvrernenik, takoer Perzijanac, Abu-Nuvas bio je bliski prijatelj kalifa Harun al-Raida i Al-Amina, anakreontiki pjesnik koji slavi vino i Ijubav, lagodni dvorjanski ivot, rasko i eleganciju. U njegovoj poeziji ima i erotske raskalaenosti, himni o Ijepoti djeaka, ali i mnogo pasaza izrazite Ijepote, skladnosti izraza, osjeajnosti, elegijske luge, pa ak i slavljenja aske-tizma i otre satire o obiajima i karakterima njegova vremena. Ova po-sebna komponenta Abu Navasove poezije, koja se u njega javljala rnoda kao odjek estih raspoloenja u irim krugovima stanovnitva koje je osu-ivalo raspusni ivot dvora, bila je glavnom temom Abul-Tahija (748 oko 828) koji je bio po zanimanju lonar i pisao o gorini sirutinjskog ivota, o odgovornosti Ijudi pred bojorn strogou, o smrti i o beznadnosti ivota. Njegova pjesnika forma bila je u skladu s njegovorn misaonom orijen-tacijom, jezik n-iu je jednostavan, bez razmetljivosti i dekorativnih hiperbola, ali veoma skladan i lijep. Znatnu slavu stekao je Abu-Tammam (1. pol. IX. st.), podrijetlom sirijski kranin iz Damaska, a djelovao je kao dvorski pjesnik u Bagdadu. Pjevao je o junatvu i borbama, ali u njegovoj zbirci lirskih pjesama Divan ima fragmenata koji se ubrajaju meu najljepa dostignua arapskog pje-snitva. U doba Samanida i zatim Gaznavida djelovao je najvei perzijski pjesnik Firdusi (9351020), autor Knjige Kraljeva", sa 60.000 stihova. Prozna beletristika knjievnost izrazitije se razvila tek potkraj omejad-skog razdoblja. U tome prijelaznom doba najistaknutija je linost bio Perzijanac Ibn Mokaffa (u. oko 760). On je s pcrzijskoga pchlevijezika na arapski preveo sanskrtsku zbirku moralistikih basni Panatantra sluei se veoma snanim jezikim izrazom koji svjedoi o znatnom utjecaju 413

perzijskih knjievnih dostignua na arapsku prozu u doba njezina nastajanja. Na Ibn Mokaffino uzomo ostvarenje oslanjali su se prozaici cijeloga IX. stoljea, kao to su bili Sahal ben Harun, Ibn Kotaiba i Al-Dahiz. Ovaj posljednji bio je esejist, anegdotiar i pripovjeda. Pisao je kratke, izvan-redno realistike crtice, prikazivao je ivot u Bagdadu i drugim velikim centrima slikovitim i vjeto napisanim priama, u kojima ima i poezije, i. humora, i kritike, a esto i uenih ekskursa koji svjedoe o njegovu iro-kom obrazovanju. Ovakav svjei i inventivni poetak arapske proze veoma se brzo pretvorio u kienu knjievnost koja je nastojala da rasko rijei i dikcije nadredi smislu i sadraju. Jedan od uzroka tome bilo je to to su se djela itala na skupovima, gdje se razvijalo nadmetanje u govornikoj elokvenciji, u bombastinosti figura i dekorativne uenosti, bez obzira na sadraj koji je svojom umjetnikom spoznajom mogao biti i siromaan. Taj knjievni tip dobio je naziv makamah (po rijei koja oznaava skupna zasjedanja). Zaetnikom toga smjera smatra se Badi Al-Hammadani (u. 1008), a naj-istaknutijim su mu nastavljaima bili Al-Tahalibija, iz Niapura, i Al-Harriri, iz Basre (10541122). Posebice je Al-Harririjevo djelo smatrano uzorom rjeite i bogate proze, pravom riznicorn arapskoga knjievnog jezika. Nakon njega, nakamah-proza postala je standardnim oblikom prozne i dramske knjievnosti, zamjenjujui pravu kazalinu dramsku knjievnost, koja se a srednjovjekovnom arapskom svijetu nije razvila. Arapsku proznu knjievnost nemogue je cjelovito zamisliti bez uzimanja u obzir zbirki pria koje su s vremenom postale sastavni dio zbornika Tisuu i jedna no (Alf Lajlah-va-Lajlah). Zameci te zbirke nastali su u Iraku potkraj IX. st., a nainio ju je Perzijanac Al-Dzahijari (umro 542) prema starijoj perzijskoj zbirci Tisuu pria u kojuj su bila sadrana pripovijedanja anegdotiko-povijesnog i matovitog karaktera, perzijskog i indijskog podrijetla. Al Dahijari je toj grai dodao jo i prie irakog podrijetla, posebice anegdote i Ijubavne zgode s bagdadskog dvora u vrijeme Harun al-Raida ili iz drugih razdoblja, ali koje su se pripisivale AlRaidovu vremenu. Tijekoin iduih stoljea dodavala se jo i druga graa, iz kasnijih vremena bagdadskog kalifata, ali takoer iz indijskih, grkih, hebrejskih i egipatskih izvora. Svoj konani oblik Tisuu i jedna no dobila je tek za mameluke vladavine u Egiptu, od kraja XIII. do kraja XV. st. Veoma velik utjecaj na arapsku pjesniku i proznu knjievnost kasnijih stoljea imala je velika povijest arapske knjievnosti to ju je sredinom X. st. napisao Sirijac Abul Farad al-Isfahani. Njegovo djelo Knjiga pjesa-ma (Kitab al-Agam) ujedno je i povijest knjievnosti i antologija najljepih primjera te knjievnosti. Time je ona postala najdragocjeniji dokument sveukupnih beletristikih ostvarenja do polovice X. st., ali ujedno i zbirka preporuka kako dobra knjievnost treba da bude napisana. Likovne umjetnosti Od likovnih umjetnosti, graevinstvo Abbasida i njihovih- nasljednika podjednako je svjedoilo i o njihovu golemoni bogatstvu, i o visoko razvijenom tehnikom znanju graditelja kao i o znatnom smislu za sklad, velianstvo oblika i za profinjenost 414

ukrasa. Pri tome, nesumnjivo, kao i kod drugih podruja kulture, veliko znaenje imaju tekovine i utjecaji preuzeti od starijih civilizacija na okupiranom podruju: bizantsko-sirijske, helenistiko-egipatske, mezopotamijske, perzijske (sasanidske) i indijske. Abbasidi su izvanredno mnogo gradili, na cijelom dravnom podruju, ali su cijeli gradovi, s mnogim sjajnim palaama i damijama, mnoge utvrde i ladanjski dvorci zauvijek nestali u razaranjima tadanjih a jo vie kasnijih vrernena. Najstariji sauvani objekti samo su djelomino odrane ruevine. Jo iz VIII. st. potjeu zidine grada Rakke, na srednjem Eufratu, blizu gra-nica sjeverne Sirije. Slijepe arkade okruglih pilastera na sauvanom frag-mentu kalifove palae u Rakki povezane su na niem vijencu otro slom-Ijenim polukrunim lukovima a na viem vijencu tupokutno slomljenim lukovirna, pri emu su rubni lukovi na toj etai drukiji: ralanjeni u tri manja luka (u obliku trolista). iroko (tupokutno) slomljeni iljati lukovi natkrivaju i dveri na prizemnoj razini ouvanoga zida. Na taj je nain palaa u Rakki samim jednim svojim fragmentorn zasvjedoila sirijsko-egipatski utjecaj iljato slomljenoga luka zajedno sa perzijsko-indijskim, irokoga, tupokutno slomljenoga luka, i magrebskim, s trolisnim ili vielisnim nadsvoavanjem raspona ineu stupovima kakvo e karakterizirati maursku arhitekturu sjeverne Afrike i panjolske. Upotrebom slomljenih lukova islarnska umjetnost Istoka sluila se nekoliko stoljea prije nego to se taj konstrukcioni tip pojavio u gotikoj umjetnosti evropskog Zapada. Podjednake izvedbene oblike kao graevine u Rakki imao je i lovaki dvorac Uhajdar, podignut potkraj VIII. st. oko 200 km jugoistono od Bagdada, sauvan u ruevnom stanju. Imao je pravokutnu usnovu, s jednim vratima na svakoj strani, zatienima pobonim kulama. Unutranje prostorije bile su pokrivene svodnim krovom a pilastere su povezi-vali polukruni lukovi. Mezopotamijskim graevinama iz 2. polovice VIII. st. suvremena je damija Tarikhana, u Damghanu, perzijskoj oblasti juno od Kaspijskoga mora, masivno zdanje s trijemovima na stupovlju koje naizmjence povezuju polukruni i tupokutno slomljeni lukovi. Sredinom IX. st. nastala je velianstvena damija u Samarri, na Tigrisu, oko 120 km uzvodno od Bagdada. Imala je 2 m debele zidove od dekorativno sloene opeke, koji su u razmacima bili ojaani oblim polukulama. Unutranji, molitveni prostor bio je natkriven krovom koji je leao na 24 reda stupova u irini i 9 redova u dubini, a i podunu je krovnu strukturu nosio niz od 25 redova po etiri stupa sa svake strane. Unutranji dvorini prostor imao je, u zametku, po sredini pobonih zidina livane, etvorne, polukrunirn svodorn natkrite nie, koje e kasnije, u perzijsko-turkestanskoj arhitekturi, poevi od seldukoga doba, stei ulogu najveli-anstvenijih elemenata u itavoj arhitektonskoj cjelini. Sa sjeverne strane damije u Samarri, u udaljenosti od 30 m, uzdizao se 50 m visoki minaret spiralnog oblika, po uzoru na mezopotamijske zigurate. Stijenje abbasidskih graevina vjerojatno je bilo ukraavano mozaicima, ali se jo ee upotrebljavala tukatura, izraena biilo spomou kalupa ili na-Ijepljivanjem mase na temeljnu povrinu. Ti veoma karakteristini ukrasi, batinjeni iz sasanidske umjetnosti, kitili su povrine zidova i lukova geo415

metrijki rasporeenim plitkoreljefnim sadrajima koji reproduciraju cvjetne i lisne preplete, nizove razliitih ovala, trokuta i krugljica, razliite pletere u bogatirn varijacijarna, ponekad obogaene pismenima koja saopavaju pre-teno vjerske (kuranske) ali i druge izriaje. Od velike graevinske djelatnosti Tulunida u Egiptu potpuno se sauvala divna Ibn Tulunova darnija, nastala krajem IX. st. Svojim oblikom oponaala je damiju u Samarri, ali su joj dvorine arkade imale iroke, tupokutno slomljene lukove, a krovite dekorativno izvedene, ipkaste grudo-brane. Njen minaret je vjerojatno takoer imao ziguratski oblik, ali je nakon poara u X. st. preinaen u toranj etvorne osnove na kom se die ziguratska spirala. Devetom stoljeu pripada i potpuna prerada tzv. Mramorne damije (Sidi-Okba) u Kairuanu, u Tunisu. Prostrano paetvorinasto dvoritc bilo je opkoljeno galerijorn u kojoj su stupovi povezani tupokutno slomljenim lu-kovima, dok su u molitvenom prostoru, u sredinjoj lai koja vodi mihrabu s kiblom, potkovasti, a u ostalim laama molitvenog prostora lagano uiljeni lukovi. Zidovi zgrade i dvorita bili su sagraeni od naizmjeninih slojeva crnoga i bijelog mramora. Poetkom XI. st. podignula damija El-Kebir, u gradu Aliru, imala je ve iskljuivo potkovaste lukove. 1 jedna i druga irnale su minarete na etvornoj osnovi. Buvejhidska Mesdid-damija u Najinu u Perziji (oko 960) imala je ta-koer paetvorinasto dvorite, ali je po sredini svakoga od njegova etiri zida imala ukraenu niu veih razrnjera (livani). Svi zidovi ukraeni su bo-gatom tukaturom. Otprilike istom vremenu pripada najstarija fatimid.ska damija AlAzhar u Kaii-u, s krasnim dvorinim trijemom u kome tupukutno slomljeni lukovi poivaju iia tankim, okruglim, mramornim stupovima, a zidnu povrinu nad lukovima ispunja naizrnjenini niz slijepih nia i rozeta izraenih u tukaturi. Osobito je lijepa izrezuckana ograda ravnoga krova. Neto ka-snija, ali i kienija je kairska damija Al-Ahmar (prijelaz X. u XI. st.). Veoma snaan poticaj daljnjern razvitku islamskoga graditeljstva na is-toku dali su Selduci. Starije tradicije dekorativne uputrebe opeke u obli-kovanju vanjskih i unutranjih zidova oni su razvili do savrenslva. Podiza-nje kupola, koje je bilo uobiajeno nad molitvenim dijelovima damijskih zgrada ve i ranije, u Mezopotamiji, Siriji i Sjevernoj Africi, oni su izvo-dili osobito majstorski formirajui prijelaze s etvornih osnova u niim razinarna na kruni oblik tambura na kome sjede kupole plieg ili vieg ispona. Iz ranoga razdoblja selduke epohe svojom Ijepotom snano impre-sionira Mesdidi-darnija u Ispahanu (oko 1090). Dvorite joj je opkoljeno dvokatnim trijemom u kom su rasponi nadsvedeni sasanidsko-indijskim tu-pokutno slomljenirn lukovima, a po sredini svake od etiriju strana dvorita die se po jedan velianstveni visoki livan, nalik na koljku, nadsvedenu tu-pokutno slomljenim lukom, pod kojim duboka nia ima ytalaktitni strop, ra-lanjen manjim udubljenjima zajednike svedene konstrukcije. Fasade li-vana i dvorinih arkada poploane su modrikastim i utim keramikim plo-icama, stvarajui izuzetan koloristiki dojam. Budui razvitak takvih tipova damijskih dvorita s livanima doveo je na eijelom Prednjem istoku u na-rednim stoljeima do arhitektonskih ostvarenja koja pripadaju meu naj-Ijepe ukrase svjetskog graditeljstva. 416

Gombad Mesuda III. u Gaz.ni fPrijel. XI 1X11. st.) Veliku budunost imala je i selduka gradnja tzv. gombada ili turbeta, visokih mauzoleja preteno krune, poligonalne ili zvjezdolike osnovice. Gradnja mauzoleja ima, nedvojbeno, veoma stare tradicije u raznim civilizacijama koje su prethodile islamskoj epohi. Od graevina te namjene u mu-slimanskim dravama osobitu Ijepotu ostvario je Ismaelov mauzolej u Bu-hari, podignut u samanidskoj epohi, na prijelazu IX. u X. st. Ta etvorna graevina sazdana je od opeka, koje su i na vanjskoj povrini, a jo vie u unutranjosti, sloene virtuoznom vjetinom pa ostvaruju nenadmaive de-korativne efekte. etvora vrata imaju iljato slomljene nadvratne lukove, a nad etvorinom zdanja ostvaren je sistemom ugaonih trompa i lunih kon-strukcija prijelaz u kupolu. Selduki mauzoleji udovoljavaju istoj namjeni grobnog spomenika po-lazei od prototipa nomadskih okruglih atora (jurtova) po turkestanskim i mongolskim prostranstvima i pretvarajui njihov osnovni oblik sa unja-stim krovom u trajno obitavalite istaknutih pokojnika, izgraeno u trajnoj grai. 1 taj graevinski oblik dosegao je puni razvoj i ostvario najljepe ob-jekte tek poevi od XII. st., ali njegovi zameci sauvani su i iz poetne etape 417 27 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka

seldukoga graditeljstva. Jedan od njih je Gombad-i-Kabus, s poetka XI. st., vitka okrugla graevina sa unjastim krovom, kojoj je vanjska povrina vertikalno ralanjena, ime je dobiven zvjezdolik tlocrt. Unutranjost mu je podijeljena na dva kata, pri emu je gornji kat grobna prostorija u kojoj je bio smjeten sarkofag. Kraju XI. st. pripada i toranj Mesuda III. u Gazni koji takoer ima zvjezdolik tlocrt a sazidan je od izvanredno dekorativno sloenih opeka. Umjetnost abbasidske epohe i etapa politikih vlasti koje su se zaredom smjenjivale na teritoriju Kalifata postigla je ne samo velianstvena ostvarenja u graevinarstvu i tukaturi, nego i na podruju keramike, obradbe metala i slonove kosti te drva. Posebice je vana keramika umjetnost, koju reprezentira niz oblika i tehnika ukraavanja oslikavanjem i vajanjem povrina. Ukrasi posua, lonaca, tanjira i sl. svjedoe o utjecajima klasino-helenistikim, sasanidskim, indijskiin, turkmenskim i kineskim, a motivi koji se upotrebljavaju razliiti su: cvjetno-lisni, geometrijski i figurativni, pri emu su prikazivane ptice, ivotinje, a i Ijudski likovi. Premda jc sunitska dok-trina bila nesklona prikazivanju Ijudskoga oblija, ipak se figure sviraa, plesaa, konjanika i dr. pojavljuju ve u kalifskoj palai u Samari i abbasid-skim dvorcima na freskama, a zatim naroito u Buvejhidsko doba, u X. st., na rnetalnom i keramikom posuu ili u ilustracijama knjiga, kao crtei u grafikoj jednobojnoj izvedbi, da bi, u kasnijim stoljeima, koloristikim minijaturnim slikarstvom ostvarila velika djela osebujne i trajne vrijednosti.

418

X. BIZANT OD SREDINE IX. DO KRAJA XI. ST.

1. POLITIKI RAZVOJ DO 1025 Vladavina Bazilija I. Uspon Bazilija I. na carsko prijestolje (867886) znaio je pobjedu carigradske dvorjansko-inovnike ari-stokracije nad aristokracijom maloazijskih provincija koja je bila politiki oslonac cezara Barde. S tom pobjedom prevagnula je i ekonomsko-politika koncepcija prijestolnikog dvorjanstva, koje se borilo za sistem centralizi-rane eksploatacije seljatva spomou poreskih dabina, pri emu se iz tako formiranih dravnih riznikih fondova vrilo nagraivanje dostojanstvenika darovima u naravi, dragocjenostirna i novcu. Iz takve koncepcije proizlazila su dva bitna stremljenja: zatiivati opstanak slobodnog seljatva (stratiota i lanova seoskih opina), da bi poresko-obveznika i vojnika baza dravne vlasti ostala to brojnija i jaa, i boriti se za neosporni carski autokratski autoritet, protiv svih snaga disperzije. Takva borba nuno je morala ome-tati jaanje velikih zemljinih posjeda po provincijama i skuavati nastojanja monih Ijudi (dinata) da svojoj vlasti podvrgnu dotad slobodno seljatvo i pretvore ga u zavisne obraivae veleposjednike zcmlje (parike). Bazilije I. je u ostvarivanju unutranjopolitikih i vanjskopolitikih ciIjeva svoga reima posvjedoio svoje velike organizatorske i vojnike sposob-nosti kao i duboko poimanje zamrenog spleta odnosa i interesa od kojih se sastojala stvamost njegova vremena. Ratovanje na Istoku Vanjskopolitiki poloaj bizantske drave bio je u drugoj polovici IX. st. povoljan. Njezin glavni protiv-nik, Bagdadski kalifat, zapao je u epohu unutranjeg rasula, pa su se bizant-skim pretenzijama na granicama drave suprotstavljali samo regionalni vlastodrci, bez oslonca na snanu dravnu vlast. Na Balkanu, odnosi s Bugarskom su se uravnoteili, pa sa Zapada nije prijetila nikakva opasnost koja bi mogla ornetati Carstvo da povede ofenzivne akcije na istoku. Prva zapreka u tom nastojanju bio je paulikijanski teritorij sa sreditem u Tefriki. Protiv njega je Bazilije I. poveo dvije velike vojne. U prvom napadu (868) Bizantince je zadesio teak poraz, pa su se paulikijanci usudili da Carstvu ak postave zahtjev da potpuno evakuira istoni dio Male Azije. Ali drugi bizantski vojni pohod (872) doveo je do pada Tefrike (872; Lemerie: 878), smaknua pauliki-janskog voe Hrizohira i do opsenog preseljavanja paulikijanskog stanov-nitva na Balkan.

419

Car Bazilije I.Iluminacija. iz XIV. st.

Nadovezujui na taj uspjeh, bizantska je vojska u narednim godinama Arapima preotela znatno podruje do gomjeg Eufrata, kod Samosate, i do granica Kilikije, na jugoistoku Male Azije. Ali pokuaji da bude osvojena i Melitena, nisu uspjeli. Bizantskoj borbi protiv Arapa veoma je koristila obnova politike samostalnosti Armenije. Ona je bila rezultat slabljenja arapskog vrhovnitva nad podrujem Arrnenije u 2. polovici IX. st. Ve 869. ta je zemlja bila praktiki nezavisna, a 885. Kalifat je morao priznati posebnost armenskoga kraljevstva kome je vladarem postao Aot Bagratumi. Njegovu vlast smjesta je priznao i Bizant, ali je ujedno s Armenijom sklopio i savez protiv Kalifata. Uskoro, meutim, dvostruko je upletanje u unutranje armenske prilike, s bizantske strane i sa strane susjednih arapskih regionalnih vlastodraca, osujetilo stvaranje jake armenske drave, i ona se ve poetkom X. st. raspala na vie teritorija koji su samo nominalno priznavali vrhovnu vlast Aotovih nasljednika.

420

Orifas, admiral Baz.ilija I., muenjem sasluava arapske zarobljenike. Iluminacija iz XIV. st. Borbe za Italiju Uvrenje bizantskih pozicija i u Maloj Aziji, nakon stabilizacije na Balkanu, stvorilo je preduvjete za brojne bi-zantske pothvate na Zapadu. Ondje je i dalje jaala vlast aglabidskih Arapa iz Ifrikije (Tunisa). Oni su 869. zauzeli Maltu, a 878., poslije devetmjesene opsade osvojili su Sirakuzu i bizantski posjed na Siciliji skuili na neveliko podruje oko Katanije i Taormine. Jo 840. Arapi su svojoj vlasti podvrgli Tarent a 842. i Bari. Otuda su oni opasnim prepadima ugroavali i jadranske i tirenske obale Poluotoka. Zbog toga su za protjerivanje Arapa bili zainte-resirani i papinstvo, i carska vlast njemake grane Karolinga, i langobard-ski vladari June Italije, i Bizant. Prvi cilj bio je preotimanje Barija. U tu svrhu trebalo je prije svega onemoguiti pristup arapskog brodovlja u Jadransko more. S tim u vezi dolo je do napada Arapa na bizantski utvreni Dubrovnik (866) i do intervencije jake bizantske flote (pod zapovjednitvom drungarija Nikete Orife) koja je potkraj 867. oslobodila grad od petnaestmjesene opsade i time uklonila arapsku opasnost iz Jadrana. ' Ali protivnici arapske prisutnosti na jugu Italije nisu uspijevali uskladiti svoje interese. Bizantsko brodovlje Nikete Orife, podsjevi Bari u Ijetu 869. s rnora, nije nailo na pripravnost vojske cara Ludovika II. za sloni napad. Istovremeno, na VIII. opem crkvenom saboru u Carigradu (869/70) dolo je dodue do okonanja focijanskog raskola, ali je rehabilitirani patrijarh Ignacije (vraen na dunost carevom odlukom jo 967) uspio osigurati crkvenu supremaciju patrijarije nad Bugarskom. To je duboko poremetilo tek zapoeto zbliavanje papinstva s Bizantskirn carstvom. U takvim okolnostima, ofenzivu protiv Barija poduzeo je sam car Ludovik II. Kako je bizantska mornarica uskratila svoje sudjelovanje, glavnu pomorsku pomo caru dala je Domagojeva kneevina Hrvatska. Poetkom veIjae 871. Bari je nakon due opsade pao. Slijedilo je znatno jaanje Ludovikova utjecaja u Junoj Italiji, ali su izbila i nezadovoljstva langobardskih velikaa i oitovala se nastojanja obalnih gradova da sauvaju svoju samo-

421

stalnost i veze s Bizantom, dok su Arapi u veoma zamrenim odnosima koji su se spleli vrili teke i razorne napade na najbogatije meu priobal-nim gradovima Italije (Napulj, Amalfi, Gaeta i dr.).

Politika Bizant je dotle uvrivao svoje pozicije na Balkanu. Poprema Balkanu sredstvom Bugarske, koju je pokrtenje dovelo u nadlenost istone crkve, Bizant je stekao utjecaj i na srpsku kneevinu Mutimira Vlastimirovia, koja se u tome razdoblju priklanjala Bugarskoj. Istovremeno ojaala je bizantska dominacija nad Zahumljem, Travunjom, Neretljanskom kneevinom i upravna vlast nad arhontipm dalmatinskih gradova i otoka, koja je, u vezi s tim zbivanjima, uzdignuta na rang zasebne bizantske teme. Nakon smrti cara Ludovika II. (875) Bizantinci su svoju supremaciju na Balkanu pomakli jo dalje prema zapadu. U nasljednim borbama italska je kraljevska kruna bila dopala Karlmanu, sinu njemakoga kralja Ludviga, a s njome i pretenzije na suverenitet nad Primorskom Hrvatskom. Protiv takvoga rjeenja Hrvati su poveli rat koji se protezao od gradova na zapadnoj obali Istre do posavskih ravnica, gdje se za Karlmanove interese borio donjopanonski knez i njemaki vazal Kocelj. Za vrijeme te vojne umro je knez Domagoj, a Primorska se Hrvatska otela supremaciji italskoga kralja. Ti su dogaaji bili i uzrokom promjene na hrvatskome kneevskorn prijestolju. Uz pomo Bizanta knezorn postaje Zdeslav, jedan od Trpimirovih sinova kojima je Domagoj 864. preoteo nasljedstvo. Ovako izmijenjena situacija omoguila je postavljanje odnosa izmeu dalmatinske teme i Hrvatske (a takoer i Zahumlja i Travunije) na drukiju osnovu. Odredbom Bazilija I. gradovi su ubudue imali Hrvatskoj (a Dubrovnik Zahumlju i Travuniji) plaati one iste dabine koje su kao dravni poreski teret dotad plaali strategu, ostavljajui ovome samo simboliki iznos u znak priznavanja careva suvereniteta. Svim tima, nairoko zasnovanim preorijentacijama, bizantsko je vrhovnitvo ponovo doseglo zapadne granice Balkanskog poluotoka i obale Save, afirmiravi na taj nain trajnost pretenzija nekadanje Justinijanove politike. U pogledu Hrvatske, meutim, s dolaskom novoga vladara, Branimira, koji prevratom uklanja Zdeslava, ta je supremacija prestala ve 879. i bizantski se utjecaj omeio istonom granicom otad od Bizanta i Franaka podjed-nako nezavisne Hrvatske. Uspjesi u Italiji Usporedo s tim dogaajima Bizantinci su 876. carskoj i odnosi prema vojsci preoteli Bari, a 880. su iz Tarenta protjerali Arape. papinstvu Uskoro zatim, poslije velike pobjede bizantske flote nad Arapima kod Liparskih otoka i vojnih akcija na kopnu, u bizantskoj su vlasti u god. 885. bile cijela Apulija i Kalabrija, a njezino su vrhovnitvo priznavala junoitalska langobardska vojvodstva Benevent i Spo-leto,te priobalni gradovi Salemo, Napulj, Amalfi, Gaeta i dr. Suprotno tim uspjesima Bizanta na italskom poluotoku, Arapi su uspjeno irili svoju vlast na Siciliji. No posljednje vanije uporite Bizantinaca na torn otoku, Taormina, palo je u vlast Aglabida ipak tek 902. Dalekoseni vanjskopolitiki program bizantskih vlasti u doba cara Bazilija I. nuno je morao uvaavati potrebu dobrih odnosa s papinstvom. Na toj

422

osnovi car je rtvovao Focija i na carigradskom crkvenom saboru 869/70. odo-brio ponitenje crkvenog raskola. Ali odlunost jednako cara Bazilija kao i patrijarha Ignacija da Bugarsku u crkvenom pogledu ne prepuste papinstvu opovrgla je i najbolje nade u mogunost nepomuene sloge. Veliki vojni uspjesi Bizanta na talijanskom poluotoku oslobodili su, nadalje, carsku

po-litiku potrebe da bude popustljiva, utoliko vie to je karolinko carstvo bilo u rasulu i papinstvo nije imalo nikakva politikog oslonca na Zapadu. Kad je patrijarh Ignacije 877. umro, Bazilije je bez kolebanja na patrijarki po-loaj mogao vratiti Focija. A dvije godine nakon toga odran je u Carigradu novi koncil koji je u prisutnosti papinih legata oslobodio Focija svih optubi i krivica i priznao ga zakonitim patrijarhom. ini se da su obje strane, pa i Focije, naroito u dogmatskim pitanjima, pristale na uzajamne koncesije jer je takvo ravnovjesje bilo u skladu s tadanjim politikim potrebama Carstva. Zakonodavstvo Bazilije I. je nesumnjivo bio odan zamisli o pripojenju to veih prostranstava nekadanjega jedinstvenoga Carstva politikoj jezgri svoje drave. Prema tome cilju vodili su ga svi njegovi vojni i diplomatski uspjesi. Jednako kao to je postupao i njegov pretea u takvim nastojanjirna, Justinijan I., i Bazilije I. je smatrao nuniin da svoja strem-Ijenja potpomogne i afirmira zakonodavnom djelatnou. Inicirao je prila-godbu i dopunu Justinijanovih zakona, usklaujui pravni sustav s politikim i drutvenim odnosima svoga vremena, ali pomno uvajui bitna naela o nepovredivom autoritetu carske vlasti. Ta velika zbirka (Anakatharsis) ostala je nedovrena. Kao priprema za njeno objavljivanje, izmeu 870. i 879. dana je u opticaj saeta verzija bizantskih pravnih naela, pod nazivom Prohiron. Sedam godina nakon toga, moda kao uvod u veliku pravnu zbirku koja je bila u izradi, objavljena je Epanagoga, u veoj mjeri slobodna od utjecaja Justinijanova prava od Prohirona. U njoj je, uz ostale principe, bila izne-sena i teorija o dvije vlasti, carskoj i patrijarkoj, koje sc meu sobom do-punjaju titei dobrobit dravne zajednice koja slui bojim namislima. U interesu opega dobra, Epanagoga se zalagala za ouvanje seljakog zemljo-posjeda i suprotstavljala se bogaenju velikaa, poistovjeujui na taj nain ope dobro s poretkom na kom je tada poivala dravna struktura. Svojim zakonskim aktima Bazilije I. se zalagao i za nasljednost carskog dostojanstva. Sistemom suvladarstva predodredio je svoga sina Leona (VI) kao nasljednika. U asu njegove smrti, god. 886., to se nasljedstvo ostvarilo bez ikakva protivljenja. DobaLeonaVI. Leon VI. Mudri (886912) nije bio Ijubimac svoga oca. Ali nakon rane smrti njegova starijeg brata Konstantina ostao je jedini nasljednik dinastikih prava. Bio je veoma obrazovan ovjek i po-tovalac intelektualnih vrednota, sklon povuenom ivotu na dvoru a ne voj-nim akcijama. U mladosti mu je uiteljem bio Focije; ali kad je Leon VI. po-stao carem, jedna od prvih njegovih vladarskih odluka bilo je ponovno ukla-njanje Focija s patrijarke stolice. Uzrok tome vjerojatno je bio golcm pa-trijarhov utjecaj na dravnu politiku u posljednjem desetljeu Bazilijeve vla-davine, koji je, izmeu ostaloga, doao do izraaja i u Epanagogi, koja je pa-trijarku vlast izdizala do razine ravnopravnosti s autoritetom bazileusa. 423

Stoga je novim patrijarhom postao sada najmlai carev brat Stjepan, pa je

time crkveno poglavarstvo i opet dovedeno u podloan odnos prema car-skoj vlasti. U prvom razdoblju vladavine Leona VI. najutjecajnija linost u dravnoj upravi bio je otac careve Ijubavnice Zoe, Stilian Zauces. Njemu je dan poasni naslov Basileopater, a vrio je funkciju logoteta droma. On je uklonio mnoge istaknute slubenike Bazilija I., s ciljem da suzbije utjecaj provincijalne zemljoposjednike aristokracije koja je s povratkom patrijarha Focija postupno obnavljala svoju mo. Borba s provincijalnom Za vrijeme Zaucesove uprave u politikom aristokracijom ivotu prijestolnice poeo se, osim ojaale prevlasti dvorjansko-slubenikog plemstva, osjeati i sve jai utjecaj obogaenih carigradskih trgovaca. inilo se da e njihov uspon tra-jati i dalje kad je nakon smrti carice Teofano Zaucesova kerka Zoe postala carevom enom. Ali Zauces je umro ve 899. a pola godine nakon njega i Zoe. Otada najutjecajnijom linosti na dvoru postaje eunuh Samon; dvorjansko plemstvo potiskuje utjecaj prvaka trgovakog stalea, pa je sada ono ponovo jedini protivnik provincijalne zemljoposjednike aristokracije. No Zaucesova smrt ojaala je snagu i te grupacije. Osohito velik uspjeh postigla je ona time to je 901. patrijarhom postao nekadanji Focijev pristalica Nikola Mi-stik. On je potajno pomagao provincijalnu aristokraciju i njene predstavnike dovodio na vane crkvene poloaje. To je patrijarhovo suprotstavljanje re-imu dvorske aristokracije, na koju se oslanjao car, jo vie zaotrilo spor oko careva etvrtoga braka. Leon VI. nije, naime, ni sa svojom treom enom imao potomstva, pa je elio da sklopi i etvrti brak sa svojom novom Ijubav-nicom, Zoe Karbonopsida, koja mu je 905. rodila sina Konstantina. Budui da je ve i sklapanje treega careva braka bilo u neskladu s crkvenim nazorima, etvrti je brak znaio apsolutno nedopustiv in, pa je patrijarh udario cara interdiktom i spreavao mu prisustvovanje vjerskim obredima u crkvi. Iskoritavajui teak poloaj centralne vlasti, provincijalna je aristokracija, pod vodstvom Andronika Duke, pokuala izvriti prevrat. Ali car je u pitanju svoga braka apelirao na papu i od njega dobio povoljan odgovor. Kako je u nastavku dogaaja Andronik Duka, usprkos arapskoj pomoi, doivio poraz i morao emigrirati, i patrijarhov otpor carevoj volji nije vie bio mogu. On se odrekao svoje funkcije, a carigradska je dvorska aristokracija na patrijarki poloaj izdigla svoga kandidata, Euthimija, i on je odobrio carev etvrti brak i legitimnost njegova sina i budueg nasljednika Konstantina (VII). Careva pobjeda u branorne sporu i opet je ostvarila potpuno podvrgavanje crkve dravi, suprotno teorijama koje je pod utjecajem patrijarha Focija formulirala Bazilijeva Epanagoga. Istovremeni poraz provincijalne aristokracije dokonao je izgradnju neosporne dominacije carskoga reima i prijestolnike dvorjansko-slubenike aristokracije, koja je zastupala politiki i drutveni poredak zasnovan na poreskoj eksploataciji sveukupnoga radnog stanovnitva, i na svojim interesima da ivi od svoga udjela u tako oblikovanim prihodima snano centralizirane dravne uprave.

424

Zakonodavstvo Ovakav cilj stvaranja neospome cai-ske vlasti i svemoi njegova centraliziranoga upravnog aparata nametao je ve od poetka vladavine Leona VI. daljnje i jo opsenije preobrazbe u pravnim naelima. U tu svrhu bila je formirana posebna komisija koja je izradila sveobuhvatnu zbirku kanonskoga, javnoga i graanskog prava u 6 svezaka. To golemo djelo oslanjalo se na sveukupni zakonodavni rad poevi od Justinijanovih vremena, ali je uvelike iskoristilo neobjavljene tekstove Bazilijeva Anakarthazisa. U pravnopovijesnoj znanosti dan mu je naziv estoknjije (Heksabiblon) ili Carski zakoni (Ta Basilikd). To je djelo tijekom cijeloga srednjovjekovlja ostalo temelj bizantske pravne znanosti. Tome teoretskom zborniku carska je vlast, u skladu s aktualnim zbivanjima, dodavala nove zakonske odluke i propise u obliku Novella (u svemu 113 njih iz Leonova vremena). Svojom cjelinom te su odredbe uporno izgraivale svemo carske autokracije, organizirale hijerarhijsko ustrojstvo dravnog aparata, dovrile proces tematskog ureenja na cijelom dravnom teritoriju, propisale ureenje i nadlenosti trgovakih i obrtnikih korporacija, izvrile ukidanje zastarjelih, sa carskim centralizmom nespojivih ustanova i ponovo definirale odnose izmeu crkve i drave. Upravni aparat Svemo carske institucije i karakteristini nain izdravanja dravnog aparata na temelju opega poreskog su-stava bio je na prijelazu iz IX. u X. st. presudan za cjelokupni ekonomsko-socijalni i politiki poredak u tadanjem Bizantskom carstvu. Za razliku od zapadne Evrope, gdje vazalsko-seniorski odnosi unutar vladajue klase ve uvelike djeluju kao oslonac za stupnjevanje javno-pravne egzekutive to je kraljevska vlast dodjeljuje regionalnim velmoama, u Bizantu je vrenje dravnih dunosti inovnika sluba koja se povjerava carskom odlukom. Upravno osoblje je i ovdje hijerarhizirano, ali na temelju dostojanstava i ti-tula to ih podjeljuje car. Potkraj IX. st., kada nastaje tzv. Filotejev Klitoro-logij (popis dostojanstava pridodan djelu 0 ceremonijama na carskome dvoru Konstantina VII. Porfirogeneta), bilo je 18 dvorjanskih poasnih na-slova i 60 visokih funkcija pri vrenju razliitih dunosti u dr/avnom vla-davinskom aparatu. Osim prva tri najvia poasna naslova (cezar, nobilis-simus i kuropalat) koji su bili rezervirani za lanove carske obitelji, sve ostale je, u naelu, mogao postii svaki dovoljno imuan i slobodan ovjek. Sve je naslove i sve visoke slube podjel)ivao samo car, i to naslove poveljom na pergameni i davanjem insignija svake pojedine asti (aksiai dia brabeion), a visoke slube dekretom (aksi'ai dia logou). Naslovi su bili doivotne dostojanstvenike titule, dok su slubenike funkcije mogle biti dokinute i prenesene na neku drugu linost. Pri tome je svaki visoki slubenik dravnog aparata najee bio nosilac i nekoga od dostojanstvenikih dvorjanskih naslova, u skladu s vanou i rangom same slube. Pri navoenju slubenih funkcija u dokumentima je prvo mjesto zauzimala dvorjanska titula a tek za tim slijedi naziv slube. Takvim se poretkom obiljeavalo da je temelj neijega poloaja u slubenikom aparatu zavisan o stupnju milosti koja mu je dodijeljena carevom blagonaklonou, to je hiloAi skladu sa shvaanjem o apsolutnoj vlasti carevoj, pri emu su pojedinane funkcije samo zadaci to ih car povjerava lanovima svoje obitelji ili svojoj dvorjanskoj okolini.

425

Sistem poasnih naslova i slubi koji je prikazan kod Filoteja nije bio neizmjenjiv, nego je u neprekidnom previranju dvorjanskog ivota tijekom iduih stoljea doivljavao mnoge mijene, s opom tendencijom da se visoko dostojanstvo titula, kako je s vremenom rastao broj njihovih nosilaca, postupno degradira, pa su tada za najvie dostojanstvenike pronalaeni sve novi i novi naslovi, a diferencijacijom dravnih slubi formirane su i nove funkcije ili su nekadanje stjecale drukiju nadlenost. Krajem X. st., u nizu dvorjanskih (aulikih ili palatinskih) naslova dia brabefon reali su se, nakon kuropalata, magistri, anthypati, patriciji, protospatariji, dishypati, spatari, spatarokandidati, konzuli ili hypati, stratori i drugi, nii dostojanstvenici. Nosioci realnih funkcija u dravnoj vlasti dijelili su se u 7 razreda: stratezi, domestici, suci, sekretici, poglavari dema, stratarsi i dr., pri emu su se u svakom razredu slube svrstavale po rangu; na pr. meu stratezima naj-visi je poloaj imao strateg teme Opsikion, a pretposljednje i posljednje mjesto zauzimali su stratezi Dalmacije i Hersona. Osebujan razvitak imao je razred sekretika. To su bili poglavari dravnih ureda, preteno ekonomske i financijske struke, kao to su sakelarij, logotet riznice, logotet vojne op-skrbe i dr. Izuzetno veliko znaenje stekao je logotet droma, u ijoj je nad-lenosti bila potanska sluba, voenje vanjskih poslova i sluba dravne sigurnosti. U dravi, u kojoj je snaga sredinje vlasti poivala na poreskim potraivanjima, bitnu je vanost imala sluba vrhovne poreske uprave, genikn. Ona se granala na dvojaku djelatnost: na slubu za odmjeravanje poreskih dunosti stanovnitva, u kojoj je za svaku pokrajinu bio nadlean po jedan specijalni carski slubenik, epopt; i na drugu, koja se bavila neposrednim ubiranjem odmjerenih iznosa koje su, i opet odvojeno po temama, vrili diikiti ili praktori. Uz cara postojao je jo uvijek i senat ili sinklit, kao neka vrsta vrhov-noga vijea najviih dravnih dostojanstvenika. Njegov poglavar, proedar sinklita, imao je veoma visok rang, odmah iza lanova vladarske obitelji. Ali pravne odredbe bizantskog zakonodavstva nisu precizno odreivale kom-petencije senata pa su one zavisile o carevoj volji i utjecajnosti visokih dvor-janskih dostojanstvenika u njegovu sastavu. Osebujnost bizantske dvorjanske i slubenike aristokracije inila je paralelna hijerarhija eunuha. Ona se zasnivala na vrenju posebnih slubi, vezanih uz carevo domainstvo, a organizirala se takoer u dva niza, na temeIju poveljama podjeljivanih asti i na temelju carskih ukaza. Zbog svoje neposredne povezanosti sa carskom porodicom i njcnim svakodnevnim ivotom, neke su eunuke slube postale izvanredno utjecajne na voenje dravnih poslova. Jedna od takvih bila je sluba parakimomena, poglavara uvara car-skih lonica (kitonita), zatim sluba protovestijara, prvobitno upravitelja car-ske garderobe, i careva osobnog tajnika ili mistika. S vremenom, u odree-nim okolnostima, te i druge srodne funkcije pretvarale su se u dalekosene politike i upravne nadlenosti, a njihovi su nosioci mogli pripadati razliitim kategorijama dvorjanske aristokracije. U nadlenost najviih dostojanstvenika pripadale su i vrhovne vojno-zapovjednike dunosti. Vojska se u osnovi dijelila na gardijske odrede, kojima je na elu bio domestik, i na tematsku> vojsku kojom su zapovijedali stratezi. Mornarica je bila zasebno vojno tijelo, a njome su zapovijedali drungariji pojedinih flotnih skupina.

426

Organizacija tema Sredinja dravna uprava i njezin svemoni inovniki i dostojanstveniki aparat briljivo je uvao svoju domi-naciju u politikom ustrojstvu. Da bi oslabila mo provincijalne aristokra-cije, dravna je vlast prvobitne teme usitnila, pa su u poetku X. st. posto-jale u svemu 32 teme, od ega 17 njih u Aziji, 10 na Balkanskom poluotoku, 2 u Italiji, 2 u Egejskom moru i jedna na Krimu (Hersones). Na elu svake teme bio je njezin strateg, po tradiciji nosilac vojnih i civilnih nadlenosti. U doba Leona VI. poloaj stratega jo je uvijek bio snaan, ali se ve pripremala epoha njihova postupnog slabljcnja. U tome smislu u civilnoj upravi sve vie samostalnosti ostaje njenom poglavaru, pretoru, a i voditelj financijskih poslova, protonator, sve potpunije za svoju djelatnost odgovara kartulariju sakelle, sredinjem riznikom uredu za prikupljanje novanih prihoda. Ali koliko je god sredinja dravna uprava briljivo uvala zavisnost upravnog aparata od neospome carske volje, privredni i drutveni procesi u temeljima poretka uporno su vodili jaanju zemljoposjednikog plemstva u provincijama, pa ono s porastom svoje realne snage sve izrazitije tci da je pretvori u politiki utjecaj, u cilju strukturalnih izmjena u tom poretku koje bi bile u potpunijem skladu s interesima te nove socijalnoekonomske snage u nastajanju. Trgovake i obrtnike ini se da je potkraj vladavine Leona VI. dolo do korporacije povezivanja tih stremljenja s valorn nezadovoljstava u redovima carigradskih trgovaca i obrtnika. Taj je pokret primorao vlast da prihvati povratak Nikole Mistika na dunost patrijarha, a u korist trgovakih i obrtnikih korporacija bila je kodificirana Knjiga eparha (911/912) koja je imala svrhu da otea i skui upletanje prijestolnike aristokracije u njihovo poslovanje. Sadraj te knjige iscrpno izvjetava o organizaciji i djelovanju obrtnikih i trgovakih privrednih djelatnosti kao i o poloaju gradskoga stanovnitva prijestolnice u opem drutvenom poretku na poetku X. stoljea. Vanjskopolitiki poloajVanjska politika Leona VI. nije Bizantu donijela na Mediteranu onako znatne uspjehe kakvi su ostvareni u doba njegova oca. Arapski okupatori Krete, koja je u njihovoj vlasti od 826., zajedno s gusarima iz drugih arapskih uporita veoma su ugroavali sve predjele Sredozemnoga mora. Mnogi grki i egejski otoci pred tom su opasnosti gotovo potpuno opustjeli, a stanovnitvo se s malo-azijskih, balkanskih i junoitalskih obala povlailo u unutranjost. Veoma je nepovoljne posljedice za sredinji Mediteran imalo okonanje arapskog osvajanja Sicilije padom Taormine (902) i osvojenje grada Reggio di Calabrija, ime je u arapske ruke pao Messinski tjesnac. Jo poetkom osamdesetih godina, na poziv junoitalskoga grada Gaete, koji se osjeao ugroen pa-pinskim pretenzijama, jedna se arapska ratniko-gusarska skupina smjestila uz ue rijeke Garigliano, odakle je preko 30 godina pustoila i pljakala unutranjost June Italije i priobalne gradove, od Salerna do Rima. U isto--nom Mediteranu jedan je islamizirani Grk, Leon Tripolitanac, formirao gu-sarsku flotu, koja je ugrozila ak i Carigrad, a 904. je u prepadu zauzela So-

427

lun, izvrila nevieni pokolj i nagrabila veliko blago u dragocjenostima i roblju koje je zatim prodala na trnicama arapskih zemalja. U svoju obranu, Bizant je bio primoran da opremi snano brodovlje. Ono je zaista postiglo nekoliko manjih uspjeha, ali je 911. pretrpjelo katastrofalan poraz kod otoka Samosa, ime je arapska premo na moru bila ponovo potvrena. Balkan Jednako vane neuspjehe doivio je Bizant i na Balkanu. Ondje je Bugarska, proirivi svoj teritorij na Vlaku nizinu, Sjeverozapad-nu Srbiju, Srijem i istonu Slavoniju, zaposjevi cijelu Makedoniju, osim solunske oblasti, postala golemom i snanom dravom, u kojoj se (na geograf-skom prostoru dananje Bugarske) stapanjem protobugarske ratnike aristo-kracije i sloja slavenskih plemenskih prvaka formirao moan politiki oslo-nac autoritativne kneevske vlasti. Silinu te vlasti posvjedouju dogaaji koji su zaredali nakon odluke kneza Borisa da se povue u samostan (889). Nje-gov stariji sin Vladimir pokuao je udovoljiti tenjama jednoga dijela bugar-skih boljara i obnoviti poganstvo. Ali Boris se vratio iz samostana, zbacio Vladimira, dao ga oslijepiti i utarnniiti, a na kneevsko je prijestolje po-stavio svoga mlaeg sina Simeona (893927). Potom se vratio u samostan i ondje umro nakon 14 godina redovnikog ivota (907). Prvu etapu ratovanja Bizanta sa Simeonovom Bugarskom izazvao je sam Bizant prenijevi sjedite koncesionirane trgovine s Bugarskom iz Carigrada u Solun, to je znailo okonanje pristupa bugarskim trgovcima u prijestolnicu. Osvetniki vojni pohod Bugara donio je Bizantincima teak poraz kod Hadrianopola. Madari Opasnost u kojoj se Carstvo time nalo dovela je na evropsku scenu jedan novi narod koji se prethodnih stoljea postupno pri-bliavao donjem i srednjern Podunavlju. Bili su to Madari. Poavi sa svojih prvobitnih boravita u Bakiriji, u oblasti junoga Urala, jedna se skupina ugrofinskih plemena u VIII. st. preselila u stepe pred sjevernim padinama Kavkaza i u Priazovlju. Tu oni dolaze u dodir s fragmentima turkmenskih plemena. Izvrgnuti pritiscima s istoka, oni u VIII. st. formiraju na podruju izmeu Volge i Dona ratniko-nomadski plemenski savez kojim dominira pleme Madara. Ali hazarska opasnost navela ih je da u tridesetim godinama IX. st. zaposjednu prostor izmeu Dona i Dnjepra (Lebedija). Pritisak Peeneza na istone granice toga njihova podruja primorao ih je da se ponovo premjeste ka zapadu, pa su zauzeli prostranstva izmeu Dnjepra, Karpata i donjeg Dunava. Otuda ih je ugroeno Bizantsko carstvo pozvalo uporno protiv Bugara. Kombinirana akcija bizantske kopnene vojske, flote i madarskih eta nanijela je Bugarima poraz. Simeon je stoga s Bizantom sklopio mir, ali je nakon toga, zajedno s Peenezima iz junoruskih stepa, toliko uspjeno potukao Madare, da su oni 896. preko Karpata izbjegli u Panoniju prepustivi pricrnomorske stepe Peenezima. Ostavi bez saveznika, Bizant je bio primoran da 896. prihvati mir koji je Bugarskoj donio novo proirenje posjeda u Trakiji i junoj Makedoniji. Otada, iduih deset godina Bugarska i Bizant -ive u miru. Doba ratovanja s Bugarima uvelike je iscrpilo vojni potencijal Bizanta i oslabilo njegovu otpornu snagu na drugim bojitima: na Siciliji i na Sredo-

428

zemnom moru. Osim arapske opasnosti koja je njegovim obalama prijetila s juga, u god. 907. uspio je kijevski knez Oleg iz Crnoga mora ugroziti Carigrad i primorati bizantsku vlast da s Rusima sklopi za njih povoljan trgovaki ugovor (911). Slom novosagraene bizantske flote koja je namjeravala ostvariti preokret u odnosima snaga na Sredozemnom moru, prije svega osvojenjem Krete, zadesio je Carstvo u proljee 912, nekoliko tjedana prije smrti Leona VI., u situaciji koja je prijetila mnogim opasnostima. Nasljedna kriza Budui da je carev sin Konstantin imao svega 7 godina, i njene posljedice vladarem je postao njegov stric Aleksandar. On je smjesta otkazao danak Bugarima, ugovoren mirom iz 896, i izvrio dalekosene izmjene meu najutjecajnijim dostojanstvenicima. Iz-rneu ostalih, vratio je na patrijarko prijestolje Nikolu Mistika koji je bio eksponent provincijalnoga zemljoposjednikog plemstva. A kad je Aleksandar ve poetkom Ijeta idue godine (913) umro, drava se nala pred suparni-korn borbom oko regentske vlasti izmeu carice-majke Zoe i dvorjanskog plemstva te pristalica patrijarhovih. Tu kaotinu situaciju pokuao je isko-ristiti pripadnik jedne od najbogatijih velikakih obitelji iz Male Azije, Kon-stantin Duka, da bi osvojio carsku vlast. lako je taj pokuaj u krvi uguen, on je stvorio skrajnje nepovoljnu situaciju uoi velike osvetnike vojne ek-spedicije to ju je poveo bugarski knez Simeon. Doprijevi ve 913. do zidina Carigrada, on je zatraio da se mladi car oeni njegovom keri, u oekivanju da e na taj nain postati regentom, a njegovo potomstvo da e stei zako-nito pravo na bizantsko prijestolje. Ostvarenje toga plana osujetila je carica Zoe. Uklonivi patrijarha Nikolu, sama je preuzela regentsku vlast, i time izazvala obnovu Simeonova ratnog pritiska. Bugarsko carstvo Zauzevi prethodno Hadrianopol, Solun i Dra, bugarski je knez izravnim pritiskom na Carigrad ponovo primo-rao Bizant da sklopi primirje. U Carstvu se oekivalo da e biti mogue da nau nekog saveznika koji e, prema uobiajenoj bizantskoj taktici, na-pasti njezina protivnika s lea. Pregovori su povedeni s Madarima, Peene-zima i srpskim knezom Petrom Gojnikoviem (unukom kneza Vlastimira). Ali upletanje Srbije Simeon je preduhitrio. Petar Gojnikovi je prijevarom zarobljen i otpremljen u Bugarsku, a knezom u Srbiji, otad pod bugarskini vrhovnitvom, postaje potomak starijeg ogranka u potomstvu kneza Vlasti-mira, Pavao Branovi. Angairavi sada sve svoje snage protiv Bizanta, Simeon je 917. unitio veliku bizantsku vojsku na rijeci Aheloj, blizu dananjeg Burgasa, na Crnome moru, a zatim postigao i drugu pobjedu, u neposrednoj blizini Carigrada. Potvrdivi time svoju svemo na istonom Balkanu. Simeon se 919. proglasio za cara, a bugarski je arhiepiskop uzeo naslov patrijarha. Uspon Romana I. Bizant je, u skrajnjoj ugroenosti, prije svega morao Lekapena srediti kaotino stanje na vrhu dravne uprave. Izvrio je to zapovjednik mornarice, Roman Lekapen. Carica Zoe uklonjena je, a regentom je postao Roman. Jo iste godine (919) on je svoju

429

kerku Helenu udao za mladoga cara, 920. je sebe proglasio njegovim suvladarem, a 921. ak i prvim vladarom, pridruivi sebi uskoro i svoja tri sina i otisnuvi Konstantina ak na tree mjesto u rangu suvladara. Nova Bugarska ofenziva u god. 920. ostvarila je pripojenje cijele Tesalije Simeonovu carstvu i ponovo dovela bugarske ete do zidina Carigrada (921). Sreujui jo uvijek svoje unutranje probleme, Bizant je i opet neposrednu opasnost otklonio pridobivi srpskoga kneza Pavla Branovia da se odrnetne od Bugara i napadne njezin teritorij. Tako je Simeon morao jo jednom intervenirati u Srbiji: zbaen je Pavao Branovi a na kneevsko je prijestolje postavljen njegov prvl roak, Zaharija Prvosavljevi, kao podanik bugarske vrhovne vlasti (921). Kad je i slijedee godine obnovljen napad na Carigrad, Bizantu vie nije preostalo nita drugo nego da zatrai papino posredovanje za sklapanje mira s Bugarima. Do osobnog izmirenja dvojice careva dolo je podjesen 923. Pri tome je, kao naplata za papinu intervenciju, ostvareno izm'renje istone crkve sa zapadnom, a Bizant se odrekao crkvene jurisdikcijc nad dal-matinskim gradovima. Iz navoda u pismu pape Ivana X. iz 925. slijcdi da je tadanji hrvatski vladar Tomislav nosio naslov kralja, a tradicionalna je hr-vatska historiografija smatrala da se to dogodilo u vezi s prelaskom uprave nad dalmatinskim gradovima u ruke hrvatskog vladara; no, u svakom slu-aju, ta uprava nipoto nije mogla znaiti i dokidanje naelnoga bizantskog suveremteta nad temom Dalmacijom. Ofenzivnu snagu Bugarske u to je vrijeme privremeno oslabila pobuna bugarskih velikaa, pa se i srpski knez Zaharija priklonio Bizantu. lako su Srbi prvi kazneni pohod Bugara uspjeno suzbili, novi pohod 924. primorao je Zahariju da izbjegne u Hrvatsku, a novoga pretendenta, Caslava Klonimirovia, pripadnika srednje loze u potomstvu kncza Vlastimira, Bugari su odveli u ropstvo privremeno dokinuvi postojanje zasebne srpske kneevine. Hrvatski kralj Tomislav do toga je vremena, suzbivi Madare na Dravi, a i kao saveznik Bizanta, veoma ojaao svoju dravu. Kako je i drugi susjed Bugarske na zapadnom Balkanu, zahumski kncz Mihajlo Vievi, bio u savezu s Bizantom, Simeon je smatrao da prije novih akcija protiv Carigrada mora svojoj vlasti podvri i te dvije zemlje. Ali njegova je vojska pri napadu na Hrvatsku na nepoznatom bojitu god. 926. pretrpjela svoj najtei poraz. To je spasilo Bizant od nove bugarske ofenzive. Ali istovremeno, papinstvo je strahovalo da pobjeda Hrvata i Zahumljana jo vie ne zblii te dvije zernlje s Bizantorn i, na toj osnovi, ne dovede do podvrgavanja dalmatinske i hrvatske crkve carigradskoj patrijariji, suprotno tek uglavljcnoj podlo-nosti tih podruja Rimu (na I. splitskom sinodu 925). Stoga je papa Ivan X. posredovao kod Simeona da ne poduzme novi napad u Hrvatsku. Bugarski je car na to pristao, uz uvjet da papinstvo prizna njegov carski naslov i samostalnost bugarske patrijarije. Ali Simeon je krajem proljea 927. umro ne doekavi ostvarenje tih zahtjeva. Novi bugarski car, Simeonov malodobni sin Petar (927969), obnovio je mir s Hrvatskom i podjesen 927. sklopio mir s Bizantom kojim je priznat carski naslov bugarskog vladara i autokefalnost bugarskog patrijarha. Teritorijalni opseg Bugarske smanjen je naputanjem Tesalije i Trakije do Hadrianopola i Rodopa, a Carstvo se obvezalo da Bugarskoj plaa godinji danak. Srbijom je zavladao aslav Klonimirovi, koji je uspio pobjei iz bu-

430

garskog zarobljenitva; ali i njegova je kneevina morala priznati suverenitet Bizanta. Otada je punih etrdeset godina izmeu Bizanta i Bugarske vladao mir, a Bizant je svoje snage mogao usmjeriti prema drugim ciljevima.

Zatita malog Teke i dugotrajne borbe Bizanta s Bugarima nametale su zemljoposjeda Carstvu u unutranjepolitikim odnosima dva prvorazredno vana cilja: osigurati stalne i obilne prihode centralne dr-avne vlasti i ouvati snanu vojnu silu. Kako je glavni nosilac poreskih oba-veza bilo slobodno seljatvo, dravna je vlast i dalje neminovno teila odr-anju maloga seljakog zemljoposjeda i protivila se procesu njegova podvr-gavanja veleposjednikom plemstvu, koje je prelaskom slobodnih seljaka u zavisnost od velikaa postajalo korisnikom njihovih poreskih dabina. Od jednake opasnosti drava je morala tititi i stratiotsko seljatvo, koje je za svoje pravo uivanja dravne zemlje imalo dunost da slui u carskoj vojsci. Roman Lekapen je ve u poetku svoje vladavine (921944) objavio zakonsku odredbu kojom je bilo zajameno pravo prvokupa (protimesis) seIjake zemlje roacima, suposjednicima i susjedima ponuenoga imanja, sa svrhom da ono ostane u seljakim rukama i ne prijee u vlasnitvo monih ljudi (dinata). Ve izvrene kupovine, ako nije protekao desetogodinji rok zastarjevanja (za zemlju seljaka, lanova slobodnih seoskih opina) ili tridesetgodinji rok (za zernlju stratiota), ponitavale su se bez ikakve otkupnine (Novella iz 922). Ali faktike okolnosti djelovale su u korist suprotnih tenji. Godina 928. donijela je seljatvu teka stradanja uslijed nerodice, gladi i epidemijskih bolesti, pa je ono, uklijeteno izmeu poreskih obaveza i neimatine, prodavalo svoju zemlju u bescijenje ili ju je ak poklanjalo bogataima, uz uvjet da od njih dobiju osnovna sredstva za odranje na ivotu. To je navelo car-sku vlast da novom zakonskom odredbom iz 934. dinatima ponovo najstroe zabrani svako kupovanje i preuzimanje seljake zemlje; ali uza sve to, bogataima su morali biti dani i ustupci: ponitene su mogle biti samo one ve prije ostvarene kupovine kod kojih je vlasnik dobio manje od polovice realne vrijednosti zemlje, a takoer i sva besplatna otuenja u korist osoba koje nije predviao zakon o protimezi iz 922. Premda ponavljane odredbe o zatiti rnaloga zemljinog posjeda svjedoe o velikoj snazi tenja za preotimanjem seljake zemlje, ipak znatni vojniki uspjesi Bizanta za vladavine Romana Lekapena, a i njegovih nasljednika, dokazuju da se tijekorn X. stoljea slobodni seljaki i stratiotski stale odrao u dovoljnoj mjeri da bude efikasan oslonac dravne ekonomske i vojne moi. Vojni uspjesi Ve 924. bizantska je flota kod otoka Lemnosa potpuno unitila brodovlje Leona Tripolitanca. A nakon sklapanja mira S Bugarima (927), oporavljena kopnena vojska, pod zapovjednitvom izuzetno nadarenih generala, kao to su bili Armenci Kurkuas, njegov brat Teofil i ne-ak Ivan Cimisk, a i drugi, postigla je vane pobjede na srednjem Eufratu, u zapadnoj Mezopotamiji i sjevernoj Siriji. Godine 934. Bizantinci su Osvojili Melitenu. Znatne tekoe trebalo je svladati u otporu kontraofenzivama mo-sulskog emira Saif-al-Davle. Ali nakon 941. napredovanje Bizantinaca u savezu 431

sa slobodnom Armenijom sustavno je potiskivalo Arape s obala gornjeg Tigrisa prema jugu, i u sjevernoj Siriji prema Aleppu. Ruski napadi Usred tih zbivanja iznenadila je Bizant estoka navala monoksilne flote kijevskoga kneza Igora na maloazijsku obalu Bospora. lako su ruske lae bile unitene grkom vatrom, ve 943. knez Igor je sa svojom kopnenom vojskom izbio na^donji Dunav u namjeri da se kroz bugarsko podruje probije na teritorij Carstva. Time je iznudio obnovu tr-govakih ugovora sklopljenih u vezi s dogaajima iz 907/911. Konstantin VII. Uskoro zatim u Carigradu je dolo do prevrata. Sinovi Porfirogenet Romana I. bojali su se velike moi tadanjega najbriljantnijega bizantskog vojskovoe Ivana Kurkuasa koji je planirao ak i branu vezu sa carevom porodicom. Oni su ga udaljili s dunosti, ali su uskoro zatim primorali i svoga oca Romana da se povue u samostan. Svega etrdesetak dana nakon toga izvren je novi dravni udar snagama dvorjanskog plemstva kome je na elu bio parakimomen Bazilije. Njime su Romanovi sinovi otjerani u progonstvo, a Konstantin VII. Porfirogenet ostao je jedinim carem (945959). ivei dotad zapostavljen i udaljen od dravnikih poslova, Konstantin VII. je pretean dio svoga vremena posveivao intelektualnom radu. Jo 934. napisao je djelo 0 temama, vano za povijest i organizaciju te vrste bizantskih pokrajina. Nakon zbacivanja Romanovih sinova nastavio je jednaku djelatnost, pa je dravne i vojne poslove preputao uglednim linostima iz svoje okoline, parakimomenu Baziliju, zapovjedniku oruanih snaga na Istoku, Bardi Foki i njegovim sinovima. Izmeu 945. i 949. objavio je djelo to su ga kasniji izdavai nazvali 0 upravljanju Carstvom, a koje je sinteza razliite grae to su je iz arhiva i starije literature za carevu upotrebu pripremali njegovi suradnici. Oko 950. napisao je panegiriku biografiju svoga djeda, Bazilija I., a oko 952. svoj najopseniji spis 0 sveanostima na carskome dvoru. Kulturni krug to ga je oko sebe okupio izradio je usto jo niz drugih djela iz vojnih nauka, kao i niz enciklopedijskih prirunika s raz-nih podruja znanja, filozofije i politike. Agrarno Meu veoma vane zakonodavne akte Konstantinova vremezakonodavstvo na pripadaju odredbe u prilog ouvanja maloga seljakog zemljoposjeda. Zakonom od 947. ponovo je zabranjeno dina-tima da kupuju seljake estice. Pravo prvokupa proireno je u korist se-Ijaka i u onim sluajevima kad vlastelin prodaje svoju zemlju. Seljacima koji su svoju zemlju prodali po korektno odmjerenoj cijeni produen je rok vraanja kupovnine sa tri na pet godina. Drugim zakonom nepoznata datuma propisana je neotuivost vojnikih imanja i odreena rninimalna vrijednost stratiotskog imanja na 4 funte zlata (= 72 zlatne nomizme), a mornarskog imanja na 2 funte (= 36 zlatnih nomizmi). Zastarjelost prava na otkup prodanoga vojnikog zemljita poveana je na 40 godina, a ono je priznato svim vojnikovim potomcima i roacima do 6 koljena.

432

Novi vojniVeoma bogata intelektualna djelatnost to je proizlazila iz iniciuspjesi jativa koje je davao Konstantin VII. nije bila jedino duhovno nastrojenje u polovici X. stoljea. U desetljeima to su pretho-dila toj epohi borbe s islamskim protivnicima na istoku potakle su raanje nekoga izuzetnog religioznog oduevljenja koje je ratovanjima protiv Kali-fata uz politiku zainteresiranost pridavalo i obiljeja vjerske emotivne mo-tivacije. Ratovanje se sve vie usmjeravalo s gornjeg Eufrata prema jugo-istoku, prema Aleppu, Antiohiji, navjeujui budue tenje da se od islama preotmu Sirija i Palestina, s kranskim svetim mjestima. Osobito su po-sljednje godine Konstantinove vladavine ostvarile istaknute uspjehe u tome smjeru osvojenjem Samosate, na Eufratu, Tarza i Hadata, u sjevernoj Siriji. To je dalo osnova za planiranje velike vojne u tu nekada vanu pokrajinu Carstva. Zahvaljujui sjajnim vojnim sposobnostima generala Nikefora Foke, ta se zamisao poela ostvarivati nakon smrti Konstantina VII., pod vladavi-nom njegova sina Romana II. (959963). Godine 960. njegov je general, Nikefor Foka, obnovio pokuaj osvajanja Krete (koji je 949., pod nepovoljnim uvjetima, zavrio neuspjehom). Poslije dugotrajne opsade Kandije, Kreta je u proljee 961. konano osvojena. Time je bila uklonjena glavna baza islamskog gusarstva na istonom Sredozemlju, a Bizant je stekao vano uporite za daljnje vojne pothvate. Ve slijedee godine zauzeta je cijela Kilikija, a potkraj te godine i Aleppo, koji je bio sjedite hamdanitskog emira Saif al-Davle, ime je najborbeniji protivnik Bizanta na rasponu izrneu Bagdadskog kalifata i fatimidskog Egipta bio eliminiran. Doba Nikefora II. Foke Sve te tekovine nale su se odjednom ugroene kad je Roman II. u proljee 963. umro. Imao je dva sina, ali je stariji od njih (Bazilije) imao pet godina, a mlai (Konstantin) svega dvije. Regentsku vlast je preuzela njihova majka, carica Teofano, uz pomo eunuha, parakimomena Bringasa. Ali ona se veoma brzo zbliila s pro-slavljenim vojskovoom Nikeforom Fokom. A kad se pokazalo da je Bringas pripremio njegovo umorstvo, Nikefor se u svom vojnom logoru dao progla-siti carem. Istovremeno je i u Carigradu organizirana pobuna u njegovu ko-rist, pa je on sa svojim odredima doao u prijestolnicu, ondje svladao otpor svojih protivnika i u crkvi Sv. Sofije iz patrijarhovih ruku primio carsku krunu kao suvladar i zatitnik mladih careva. Nekoliko tjedana nakon toga. on se oenio caricom Teofano i postao prvom linou, ispred zakonitih ba-tinika prijestolja. Bringas je bio uklonjen, a civilnu upravu preuzeo je, u svojstvu parakimomena, eunuh Bazilije, nezakoniti sin cara Bazilija I. Po-loaj cezara dobio je carev otac Barda Foka, a carev brat, Leon Foka, postao je vrhovnim vojnim zapovjednikom na Zapadu, dok je Nikeforov najdarovi-tiji oficir, Armenac Ivan Cimisk, preuzeo vrhovno zapovjednitvo na istoku. Vladavina Nikefora II. Foke (963969) privremeno je ostvarila punu pobjedu vojno-zemljoposjednikog plemstva nad dvorjansko-inovnikom aristokracijorn i nad tenjama prijestolnikih trgovakih i obrtnikih korporacija. U vezi s tim Nikefor Foka donio je niz udredbi u interesu jaanja svjetovnoga zemljinog veleposjeda. Ve 964. objavio je zabranu poveavanja nianastirskih i crkvenih zemljoposjeda darivanjima ili kupovinom zemlje
28 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka

411

Najstariji manastir na Atosu (Sv. Lavra), osn. 963.

osnivanje novih sarnostana. Tri godine nakon toga (967) istekao je etrdesetgodinji rok za albe seljaka na izvrene kupovine njihove zemlje mimo propisa o prvokupu, i car ga nije produio. Istoin odredbom ukinuo je pravo seljaka na prvokup zemlje koju prodaju dinati. Kao vojnik kome je bilo vano da ne presahnu izvori dravnih prihoda i da ne nestane stratiotska osnovica dravne vojne sile, on ipak nije dokinuo prijanje zabrane za kupovanje seljake zemlje u korist veleposjednika. Bitnu preinaku i u tom pogledu donijele su meutim njegove odredbe o vrijednosti osnovnih vojnikih imanja. Odsad je rninimalna vrijednost stratiotskog zemljoposjeda morala iznositi ne vie 4 funte zlata, nego 12. Time su svi siromani scljaci bili iskljueni iz standardne kategorije vojnika (katafrakta), opremljenih vlastitim konjem i tekim naoruanjem. Glavninom vojske postaju sada mali i srednji veleposjednici; u tu svrhu njih dravna vlast oslobaa svih pore-skih tereta. Siromanim stratiotima ostala je ubudue samo mogunost da slue u pjeakirn pomonirn etama, no njihova vanost i udio u ratnim pothvatima brzo iezavaju Premda je Nikefora Foku na prijestolje uzdigla maloaijska vojnozemljo-posjednika aristokracija i premda je on malo i srednje plemstvo uinio osnovicom svoi'e oruane sile, on ipak nije bio kadar udovoljiti tenjama tih drutvenih slojeva za nesmetanim poveavari]em njihovih zemljoposjeda na tetu slobodnih malih seljaka, koji su i dalje bili nosioci pretenog dijela

434

dravnih poreskih prihoda. U Bizantu 2. polovice X. stoljea eksploatacija ve-ine neposrednih proizvoaa jo nije prela u ruke velikih zemljoposjednika, nego se dravni i drutveni poredak i dalje uvijek temcljio na dabinskim obavezama stanovnitva u korist sredinje dravne vlasti. Stoga zemljoposjed-nika aristokracija svoju glad za zemljom i podlonim obraivaima zemlje nastoji utaiti ratnim pothvatima, u kojima e u novoosvojenim zcmljama biti mogue stei nova imanja, na raun pobijeenih neprijatclja. U tu svrhu ona revnosno potpomae vojnoosvajaku politiku i Nikefora Foke, i njego-vih nasljednika. Nikefora Foku je zapalo da vodi ratne akcije na tri podruja: u Aziji, u junoj Italiji i na Balkanu. Godine 965. njegova je vojska osvojila istonu Kilikiju s Tarzom i Mopsuetom, a njegova mornarica otok Kipar. etiri godine nakon toga (969) zauzeti su prijestolnica Sirije, Antiohija, i niz priobalnih gradova jo junije od nje, dok je Aleppo orujem primoran da prizna vrhovnu vlast bizantskoga cara i primi teku obavezu godinjeg danka. ' Sukobe s evropskim Zapadom prouzrokovale su politike promjene to su se u meuvremenu ondje zbile. Jo 962. njemaki se kralj (Oton I.) u Rimu proglasio zapadnorimskirn carem i na toj osnovi stao zahtijevati vlast nad cijelim italskim poluotokom. Pregovore to su se u vezi s time vodili Oton je 968. prekinuo neoekivanim napadom na Bari, ali je bio odbijen. Vojni neuspjeh nastojao je nadoknaditi prijedlogom o braku svoga sina sa sestrom mladih bizantskih careva Anom, ali je i to s prezirom odbijeno/a protiv Otonova nadiranja prema jugu poduzete su snane vojne akcije. Na Balkanu je Nikefor Foka izazvao sukobe svojim otkazom danka to ga je Carstvo plaalo Bugarskoj ve 40 godina. U sporu koji je zbog toga izbio bizantska je vojska 967. potisnula Bugare sve do gorja Balkan. inilo se da je Bugarska toga vremena toliko slaba da ju je mogue potpuno unititi. Meu bitne uzroke te slabosti nesumnjivo pripada ekonomska nedoraslost te zemlje onim golemim naporima to ih je Bugarskoj donijela epoha Simeonovih ratova. Sistem velikog zemlji-nog posjeda uvelike se bio razvio, ali su i tradicije slobodnih seljakih za-jednica bile snane. Zbog toga je svjetovna i crkvena aristokracija (prven-stveno redovnitvo) vodila borbu za podvrgavanje seljatva u zavisnost izazi-vajui time otpore. Jedan od oblika tih nezadovoljstava privrednim i dru-tvenim odnosima bio je i bogumilski pokret. Najvjerojatnije ishodite toga vjerskog uenja bili su paulikijanski doseljenici to ih je sredinom VIII. st. ikonoklastiki car Konstantin V. preselio iz zapadne Armenije 11 Trakiju da ondje djeluju kao protivutea ikonofilskim protivnicima. Sauvana svje-doanstva iz druge polovice IX. st., kad su paulikijanci iz Tefrike pod vod-stvom Ivana Hrizohira vodili najee borbe s Bizantincima, svjedoe da su maloazijski paulikijanci jo uvijek odravali veoma ive veze sa svojim su-narodnjacima i istovjercima u Trakiji. Bogumilstvo je u Bugarskoj nesumnjivo postojalo ve u 1. etVrti X. stoljea, a naroito se proirilo u doba Simeonova sina, cara Petra (927 969). Zasnivajui se, kao i starije dualistike sekte, manihejstvo, masalijanstvo, Stanje u Bugarskoj

435

paulikijanstvo i dr., na temeljnoj zamisli o postojanju dvaju oprenih prapoela dobra i zla, bogumili (tj. sljedbenici nauka popa Bogumila koji je, najvjerojatnije u Makedoniji, propovijedao sve do svoje smrti, moda oko 940.) smatrali su da je materijalni svijet stvorio Sotona, odbaeni sin Boji i stariji brat Isusov. Zbog toga je cio realni svijet, pa i tjelesni ovjek, djelo Sotone, a cilj je Ijudske due, koja pripada svijetu Dobra, da se oslubodi robovanja materiji. Krajnji izvod iz takve kozmologije i antropologije bilo je bogumilsko odbacivanje tenji za posjedovanjem bogatstava i svjetovne moi. Oni su naroito otro osuivali obogaenje crkvi i manastira, odbacivali su pokoravanje dravnoj vlasti i obavezu ratovanja a od svojih pristalica zahti-jevali da vode asketski ivot u oekivanju preseljenja u vjeni ivot duhov-noga opstanka u jedinstvu s boanstvom Dobra. lako bogumilstvo u X. st. nije vrilo nikakve agresivne akte protiv cr-kve i svjetovnih velikaa, ono je nesumnjivo svjedoilo o snazi opreka izmeu monih nosilaca drutvenog poretka u Bugarskoj i sve teih uvjeta ivota tadanjega seljatva. Ono je bilo i znak negodovanja prema jaanju crkve koja je u doba cara Petra bila pomaga sve snanijeg produra bizantskih Utjecaja. Petrova probizantska orijentacija, isuvie oprena Simeonovu ratovanju sa Carstvom, ispunjala je nezadovoljstvom i dijelove bugarske aristokracije. Svim tim unutranjim razronostima objanjava se politika i vojna neotpornost Bugarske vanjskim opasnostima. Jo 931. je srpski knez aslav KIo(limirovi uspio pobjei iz zarobljenitva pa je uz pomo svojih sunarodnjaka koji su izbjegli u Hrvatsku i Zahumlje osvojio i reorganizirao srpsku kneevinu i zatim se podvrgao vrhovnoj vlasti Bizanta. 1 u Hrvatskoj je poslije epizode slabljenja probizantske orijentacije u doba kralja Miroslava dolo do prevrata u kom je spomou bana Pribine na prijestolje doao Kreimir II. Neprobizantskim stavom kralja Miroslava rnoe se objasniti i okolnost to se bizantski vazal Caslav Klonimirovi mogao okoristiti prilikum da svojoj dravi pripoji Vrhbosnu i podruje oko Tuzle. Ali kad je on poetkom pedesetih godina poginuo u borbi s Madarima koji su napali njegovu zemlju, bosanske su se pokrajine opet otcijepile od Srbijc. Ovime oslabljena, Sr-bija je ostala u zavisnosti od Bizanta. Probizantsku orijentaciju zadrala je i Hrvatska kralja Kreimira II., a ona jo izrazitije karakterizira doba nje-gova sina i nasljednika Drislava (969997). Ruska intervencija Tako je Bugarska u trenutku kad je Bizant potisnuo na Balkanu njenu vojsku sve do gorja Balkan (967) bila sa zapada okruena neprijateljima. No Bizant nije u tom trenutku bio kadar dokonati poraz svoga viestoljetnog protivnika potpunim podvrgavanjem njegova teritorija jer je bio angairan u borbama s Arapima u Siriji. Stoga je upomo pozvao kneza Kijevske Rusije Svjatoslava, sina kneginje Olge koja je deset godina prije toga posjetila Carigrad i ondje primila kran-stvo. Svjatoslav je dodue osvojio Bugarsku (968), ali ne zato da je preda Bizantu, nego da je zadri za sebe. ini se da je Bizant zbog toga potakao Peeneze da napadnu Kijev (969) to je primoralo Svjatoslava da se vrati u svoju zemlju. Odagnavi napadae, on je obnovio svoj pohod u Bugarsku, zarobio Borisa II. (koji je 969. naslijedio svoga oca, cara Petra) i proirio svoje ratovanje protiv teritorija Bizanta.

436

Vladavina U toj zemlji je, meutim, potkraj 969. dolo do prevrata. U IvanaCimiska sporazumu sa caricom Teofano, tadanji najslavniji vojskovoa, Ivan Cimisk, dao je ubiti cara Nikefora, proglasio se suvladarem i zatitnikom malodobnih careva i oenio se njihovom majkom Teofanom. Ali, pod pritiskom crkve, morao ju je poslati u progonstvo a i sam se odrao na vlasti tek poto je njegov urjak Barda Skler svladao ne-aka ubijenoga cara Nikefora Foke, Bardu Foku, koji se u Maloj Aziji bio proglasio carem. Nakon toga bilo je mogue pobrinuti se za suzbijanje opa-snosti na zapadu. Bizantska kopnena vojska potisnula je Ruse prema Du-navu, a njeno brodovlje uplovilo je u Dunav i presjeklo Rusima odstupnicu. U Silistriji, na Dunavu, Svjatoslav je 971. morao kapitulirati. Primivi oba-vezu da vie nikad nee napadati podruje Carstva, svoju je razoruanu voj-sku smio povesti natrag u Rusiju. Ali, vjerojatno i opet na poticaj bizantske diplomacije, njegove su rasprene odrede na donjem Dnjepru doekali Peenezi i Svjatoslav je tu poginuo. Evakuiranu Bugarsku osvojili su, meutim, Bizantinci. Mladi car Boris II. primoran je da abdicira, njena dravnost je ukinuta a i bugarske je patrijarije nestalo. Vladavina Ivana Cimiska ostvarila je daljnje pobjede i na istoku. Go-dine 974. njegova je vojska osvojila Edessu i Nisibis, u gomjoj Mezopota-miji, a 975. Emesu, Baalbek, Bejrut i Damask, u Siriji, te zatim Tiberijadu, Akkon, Nazaret i Cezareju, u Palestini, doprijevi na taj nain do nadomak Jeruzalema. Ve poetkom 976. Ivan Cimisk je iznenada umro, navrivi tek 50 godina. Javno mnijenje okrivljavalo je za taj dogaaj papakimomena BaziHja, koji je u svojoj nadlenosti imao civilnu upravu i nadao se da e s osamostaIjenjem mladih careva, sinova Romana II., njegov utjecaj postati neogranien. Bazilije II. Isprva je zaista i bilo tako, jer je osamnaestogodinji Bazilije II. bio posve neiskusan u vladarskim poslovima, a enaestogodinji Konstantin VIII. nije imao nikakvih sklonosti za ozbiljnije probleme. Ali ve sredinom 976. dolo je do pobune Barde Sklera, jednoga od najmonijih veleposjednika u Maloj Aziji i zapovjednika bizantske vojske na istoku. Njemu se pridruilo mnogo plemia u istonim provinci)ama, pretvorivi tu pobunu u borbu protiv mogunosti da dravom opet neogranieno zavlada prijestolnika slubenika aristokracija pod vodstvom strica mladih careva, eunuha Bazilija. Barda je bio proglaen carem, a njegova je vojska ubrzo zauzela cijelu Malu Aziju. Uspjeh Barde Sklera nije uspio osujetiti ni car, ni dvorjansko-slube-niko plemstvo koje ga je okruavalo. Do preokreta tekoga poloaja dolo je zbog suparnike zavisti druge skupine veleposjednike aristokracije kojoj je prvakom bio Barda Foka, neak nekadanjega cara Nikefora Foke, koji je pri usponu Ivana Cimiska na prijestolje pokuao da sam postane carem, ali ga je u tome sprijeio upravo sadanji uzurpator Barda Skler. Njegova uzur-pacija potrajala je gotovo ctiri godine. Tek u proljee 979. Barda Foka je prikupio dovoljno snaga i najprije u dvoboju pobijedio Bardu Sklera osobno a zatim porazio i njegovu vojsku. U godinama to su slijedile nakon likvidacije ustanka Barde Sklera, Bazilije II. je sazrijevao u snanu vladalaku linost. Pokazalo se da je shvatio da je nuno da on sam preuzme sve svoje kompetencije poglavara dr-

437

avne uprave, vrhovnog vojnog zapovjednika i upravljaa dravnom imovinom, ukoliko nije elio da se uvrsti sistem u kome e carevi biti dekorativne figure, a faktina e vlast pripadati velikaima. Bazilije II. imao je dovoljno ambicija, energije i dravnikih sposobnosti da se ovakvom razvitku uspjeno suprotstavi i ponovo carskorn autoritetu pribavi najvei sjaj. Prva zapreka na tom putu bio je njegov stric, parakimomen Bazilije. Slutei opasnost koja mu je prijetila od mladoga cara, un je poeo pripre-mati urotu protiv Bazilija II., moda ak u dogovoru s Bardom Fokom koji je smatrao da nije dovoljno nagraen za uslugu to ju je uinio caru. Ali Bazilije II. je svoga ministra dao uhapsiti i otpremiti u progonstvo (985). Smatrao je u tome trenutku da njegovu neospornu carsku vlast vie ne moe omesti nitko. Uz takvu pretpostavku upustio se u obraun s novom politikom silom koja se u meuvremenu formirala na Balkanu. Samujlovo carstvo Jo 969, kad se Svjatoslav privremeno povukao iz Bugarske da bi suzbio napad Peenega na Kijev i kad u Bugarskoj nije bilo nikakve vlasti jer su sinovi preminuloga cara Petra boravili kao taoci u Carigradu, u Makedoniji je izbio ustanak etvorice sinova komesa Nikole (Davida, Mojsija, Arona i Samujla) kojim je formiran slobodni teritorij, jednako nezavisan i od Bizanta i od Bugarske. Tek nakon Cimiskove pobjede nad Svjatoslavom komitopuli su priznali vrhovnu vlast Bizanta, ali pri tome nisu bili izravno pokoreni. 0 njihovo] relativnoj samostalnosti svjedoi injenica da su na sveani sabor njemako-rimskog cara Otona I. u Quedlinburgu (23. III. 973), kojim su se ondjc (prcd skoru carevu smrt) proslavljali uspjesi njegove vladavine, i komitopuli poslali svoje izaslanike s darovima. Ali nakon Cimiskove smrti, poetkom 976, komitopuli su podigli novi ustanak sa svrhom da ostvare potpunu nezavisnost svoje drave. Kako je Carstvo u tome razdoblju bilo zauzeto unutranjim burbama oko uzurpacija, makedonski se ustanak naglo irio. Ve u prvoj godini poginula su dvojica od starije brae, a Arona je dao ubiti najmlai, Samujlo (moda zbog Aro-nove sklonosti ka izmirenju s Bizantom). Ostavi sam na clu pokreta, Sa-mujlo je u desetgodinjim borbama osvojio junu Makedoniju do nadomak Soluna, Trakiju s njenim glavnim gradom Larisom, i Bugarsku izmeu gorja Balkan i donjeg Dunava. Tim uspjesima mogao se Bazilije II. suprotstaviti tek nakon uspjenog obrauna s parakimomenom Bazilijem. Prodro je tada s vojskom do So fije, ali taj grad nije uspio zauzeti. Stavie, na povratku u Trakiju njegova je vojska pretrpjela teak poraz (986). Carev neuspjeh ohrabrio je maloazijsko veleposjedniko plemstvo. Barda Skler se vratio iz izbjeglitva u Kalifatu pa se ponovo proglasio carem, a Baziliju II. nije preostalo nita drugo nego da ponovo zatrai pomo Barde Foke. Ali primivi zapovjednitvo nad vojskom na istoku, i Barda Foka se proglasio carem. lako su se oba uzurpatora isprva sporazumjela da djeluju zajedniki, uz Bardu Foku je pristajala glavnina vojnog i- zemljoposjcdnikog plem-stva i on je svoga suparnika Sklera uspio utamniiti. Nakon toga njegova je vojska doprla do Bospora i Dardanela zaprijetivi Carigradu blokadom.

439

U skrajnjoj opasnosti, Bazilije II. je nagovorio ruskoga kneza Vladi-mira da mu poalje pomo od 6000 ratnika, davi mu obeanje da e mu enom postati careva sestra Ana. S tom vojskom Bazilije je najprije kod Hrisopola, na Bosporu, a zatim kod Abidosa, na Dardanelima, unitio uzurpatorove odrede, pri emu je i sarn Barda Foka poginuo (989). Uskoro zatim likvidirane su i nevelike snage to su se okupile oko Barde Sklera koji se nakon Fokine pogibije oslobodio zatoenitva. Bazilijev poraz protiv Samujla u god. 986. (nakon neuspjelog napada na Sofiju) i, zatim, obnova njegova ratovanja s uzurpatorima omoguili su Samujlu da svoje dotadanje vojne uspjehe jo i povea. Svojoj vlasti podvrgao je Epir, Srbiju i Duklju (iza 990., kad iz jo nepokorene Duklje odlaze poslanici k bizantskome caru da zatrae pomo od opasnosti koja je zaprijetila), pa zatim Travunju i Zahumlje, a na sjeveru je Madarima preoteo Srijein. Dospjevi do vrhunca svoje moi, Samujlo se proglasio carem, bogato ukrasio svoju prijestolnicu Prespu a u Ohridu je ustanovio samostalnu (autokefalnu) makedonsko-bugarsku arhiepiskopiju. Poslije pokorenja Srbije, Duklje, Travunje i Zahumlja. Samujlo je napao i Hrvatsku bizantskoga saveznika Drislava i dopro do Zadra. AIi poevi od prvih mjeseci 991. car Bazilije je, slobodan od ratnih pritisaka u drugim oblastima, zapoeo etverogodinje vojevanje na Balkanu koje je primoralo Samujla da odustane od daljnjeg nadiranja u Hrvatskoj i da se preko Bosne i Srbije vrati u sredite svoje drave. Tako je od svih bizantskih saveznika na Balkanu ostala nepokorena samo Hrvatska. S takvirn okolnostima vjerojatno je u vezi inlormacija Tome Arci-akona, da je Bizant (poetkom devedesetih godina) poslao Drislavu kraljevske znakove, dodijelio mu naslove eparha i patricija i priznao pravo da on i njegovi nasljednici otad nose naslov rex Dalmatie et Croatie, to, dakako, u skladu s praksom bizantske politike, nije dokidalo naelno vrhovnitvo Carstva nad podrujem bizantske teme Dalmacije. Bazilijevo etverogodinje vojevanje protiv Samujla na Balkanu u razdoblju izmeu poetka 991. i kraja 994. vezivalo je dodue Samujlove snage u borbama u jugoistonim dijelovima Poluotoka, ali nije Bizantu donijelo znatnijih uspjeha jer su snani napadi fatimidskih Arapa iz Egipta poeli ugroavati njegova nedavno osvojena podruja u Siriji. Stoga je Bazilije morao napustiti balkansko bojite da bi osobno organizirao obranu Aleppa. To rastereenje Samujlo je iskoristio da svoje napade usmjeri prema jugu, pa je njegova vojska doprla sve do Soluna, Atike i Korinta. Tek nakon uspjene obrane Aleppa (995) bizantske su vojne snage ponovo bile slobodne da se angairaju na Balkanu. Ve 997. Bizantinci su postigli sjajnu pobjedu na rijeci Sperhej, u srednjoj Grkoj, u kojoj je i sam Samujlo jedva spasio ivot. Godine 999. novi je fatimidski napad u Siriji privukao preteni dio bizantskih snaga na sirijsko bojite, ali je i opet Bazilijevo osobno upravljanje operacijama spasilo ugroenu Antiohiju, pa se, zatim, na uspjeh iz 997. (na Sperheju) uskoro mogao nadovezati niz presudno vanih pobjeda u ratovanju Bizanta sa Samujlom, najprije u Bugarskoj, izmeu gorja Balkan i Dunava, a zatim u Tesaliji i junoj Makedoniji. U tom vojevanju, nakon gubitka gotov cijele Bugarske i Skopja (1004), od Samujla se odrnetnuo i Epir (1005). No otpor se nastavljao jo devet godina, kad je Ijeti 1014. glavnina makedonsku-bugarske vojske u

440

klancu Kimbalonga, podno Bjelasice, pretrpjela konaan poraz. Samujlo je dodue izbjegao zarobljenitvu i uzmakao u Prilep, ali je Bazilije II; oko 15.000 njegovih preivjelih vojnika dao oslijepiti ostavivi svakom stotom ratniku jedno oko da bi preostale mogli odvesti svome caru. Ugledavi sablasnu povorku slijepaca, Samujlo je umro od kapi. Razjedinjeni otpor njegovih nasljednika potrajao je jo tri godine, do 1018, kad je zauzeem Ohrida makedonsko carstvo ukinuto, a njegova arhiepis-kopija podvrgnuta izravno bizantskom caru. Makedonsko i bugarsko et-niko podruje pretvoreno je u dvije teme, a zasebna je tema formirana u Srijemu. Na taj je nain cio istok Balkanskog poluotoka u cijelosti ukljuen u sastav bizantske drave. Dalje prema zapadu kneevine Srbija, Duklja i Zahumlje ostale su u vazalnom odnosu. U kraljevini Hrvatskoj, kao saveznici Bizanta, dolo je u meuvremenu do prornjena. Za vrijeme proteklih zbivanja (moda ve oko 995) umro je, naime, hrvatski kralj Drislav ostavivi tri sina. Najstariji od njih, Svetoslav Suronja nastojao je udaljiti od suvladarstva svoiu mlau brau, Krei-mira i Gojslava, ali su oni podigli ustanak, zbacili Svetoslava i zavladali sami (prvi od njih do 1030, a drugi, uz Kreimira III., do svoje smrti oko 1020). Ti dogaaji doveli su i do razliite orjentacije u poglcdu tra-enja politikog oslonca. Uz Svetoslava su pristajali dalmatinski gradovi, i on se pred braom sklonio u Trogir, dok su Kreimir i Gojslav estim napadima na gradove nastojali tu njihovu orjentaciju izmijeniti. Mletaka vlast nad Budui da Bizant nije u tim gradovima, preko dalmatinskom temom jo nesvladanog makedonsko-bugarskog bedcma i uslijed svoje paralelne angairanosti na istoku, bio kadar efikasno zatiivati svoju najudaljemju temu (u kojoj, uostalom, od 2. polovice X. st. funkciju prokonzula i stratega vie ne vri visoki slubenik, poslan iz Carigrada, nego gradski prior Zadra), kod prvaka dalmatinskih gradova pojavio se plan da od ugroavanja iz Hrvatske zatra-e pomo Venecije kao zastupnika careve vrhovne vlasti. Prihvativi tu inic'jativu, dud Petar II. Orseolo uputio je u Carigrad svoga sina pa je on od carske vlasti ishodio odobrenje za provedbu zamilienog pothvata. Na toj osnovi izvren je u god. 999. vojni pohod mlctake l'lute, pri emu su bizantski gradovi i otoci, poevi od Krka do, zakljunu, Dubrovnika prihvatili tuitio (zatitnitvo) Venecije poloivi joj pi-i tomc zakletvu vjernosti. Tim dogaajima izvreno je i slubeno 'zdvajanje teritorija dalmatinske teme iz podruja nad kojim je realnu zatitniku dunost dotad imala hrvatska kraljevska vlast. Ali, kao to je to bilo i za Tomislava i za Drislava, i pod mletakom je upravom suverenitet Bizanta ostao ne-dokinut. Mletaki pomorski pohod ni]e se meutim zadovoljiu samo iispostavom njez'ne vladavine nad podrujem dalmatinske temc, nego je primorao na pokornost i hrvatski grad Biograd, osvojio neretljanske otoke Korulu i Lastovo, a od neretljanskog jc kneza ishodio jamstvo o sigurnosti plovidbe mletakog brodovlja du istone obale Jadrana. Prilikom dudeva pomorskog pohoda u Trogiru je dolo i do ugo-vora izmeu izagnanog kralja Svetoslava i. duda kojim se Svetoslav i formalno odrekao uprave nad Dalmacijom, ali je dobio obeanje o mle-takoj pomoi

pri njegovu nastojanju da se vrati na hrvatsko prijestolje.

441

Kao jamstvo toga saveza, dudeva kerka Hicela udala se za Svetoslavova sina Stjepana. Kako je nedugo iza toga dolo i do braka dudeva sina i nasljednika Otona sa sestrom madarskoga kralja Stjepana I., formirao se krug obiteljskih i politikih veza izmeu Madarske, venecijanske kue Orseolo i hrvatske detronizirane loze Svetoslavia, koji e u budunosti imati znatnog utjecaja na zbivanje u tome geopolitikom prostoru. U vremenu koje je slijedilo nakon god. 1000. pa sve do 1018. vrio se na Balkanu konani obraun izmeu Bizanta i Samujlove makedonsko-bugarske drave, pa je hrvatskim kraljevima bilo mogue da poduzimaju napade na otoke i gradove koji su priznali svoju zavisnost ud Venecije. Zbog toga je dud Oton Orseolo 1018. obnovio vojni pohod na sjevernom Jadranu pa je i opet uspio obavezati otoke Krk, Rab i Osor da Veneciji plaaju danak. S druge strane, nakon Samujlove smrti (1014), vojska cara Bazilija II. do 1018. ostvaruje potpunu likvidaciju i preostataka makedonsko-bugarske dravnosti, a i kneevine Srbija, Duklja, Travunja i Zahumlje po-novo su podvrgnute naposredno Bizantu. U nastavku afirmacije bizantskog suvereniteta nad slavenskim balkanskim zemljama, obnovljcna je nepo-sredna vlast Carstva nad junim dijelom Dalmacije, sa srcditem u Du-brovniku (Dalmatia Superior). Time se utvrdila podjela dalmatinske teme, koja se poela ocrtavati ve od kraja X. st., na dva dijela: juni (Dalmatia superior), neposredno podvrgnut Carigradu, i sjeverni (Dalmatia inferior) u kom zasebnu cjelinu ine srednjodalmatinski gradovi i otoci, sa Splitom, Trogirom i Zadrom, koji su prerna Veneciji vezani samo zakletvom vjer-nosti, a ive kao samostalne gradske opine, dok je sjeverna otoka sku-pina obavezna ne samo na ^jernost Veneciji nego i na plaanjc gudinjeg danka. Prigodom uspostave dravnih granica Carstva na mei hrvatskih zemalja, i hrvatski su se vladari, Kreimir III. i Gojslav, konano priklonili vrhovnitvu Bizanta i pri tome primili priznanje svoje vlasti i bogate darove. Posljednji odjek brojnih preinaka to su se zbivale u junoslaven-skirn zemljama u vezi s borbom izmeu Bizanta i Samujlova carstva bio je vezan uz zbacivanje porodice Orseolo s dudevske vlasti u Veneciji (1024). Bivi dud Oton izbjegao je u Carigrad, gdje je i umro, dok je Petar, sin njegova starijeg brata Ivana, oenjen sestrom madarskoga kralja Stjepana. I., naao utoite na madarskom dvoru. Onamo je s njima vjerojatno otiao i hrvatski kraljevi Stjepan Svetoslavi, oenjen sestrom Ivana i Otona Orseola, Hicelom. Ta veza loze Svetoslavia, s madarskom kraljevskom kuom postat e u budunogti kobnom za op-stanak samostalne vladarske dinastije u Hrvatskoj. Otpor velikom Cjelokupna epoha bizantskoga cara Bazilija II. bila je zemljoposjedu neosporno veoma bogata dalekosenim vojnim i vanjskopolitikirn perturbacijama, na golemom prostranstvu koje je sezalo od Sirije i Armenije do skrajnjih granica Balkanskog poluotoka na zapadu. Ali ona je imala izvanredno veliko znacenje i u unutranjim odno-sima bizantske drave, u vezi s borbom protiv snaga koje su se trudile da ostvare temeljne preinake privrednog i drutvenog poretka u dravi.

442

Bazilijeva borba s maloazijskim veleposjednikim plemstvom izgra-dila je u caru, jo u doba njegove mladosti, estoko ogorenje prema uzurpatorima, koji su bili eksponenti tih drutvenih snaga. Usto, kao ratnik i energian ali i veoma razborit upravlja dr/.avnim poslovima, on je shvaao da porast snage veleposjednikog plemstva neizbjeivo vodi iezavanju seljakih poreskih obveznika i stalea seljaka-vojnika, pa da, na toj osnovi, mora uroditi razaranjem snane, centralistiki organizirane dravne vlasti. Zbog toga je on, slomivi oruanu snagu aristokracije u dramatinim borbama graanskog rata, ve 996. donio veoma radikalan zakon kujim je opozvao sve starije odredbe o zastarjevanju prava seljaka da im bez nadoknade bude vraena zemlja to su je od njih kupili dinati mimo zakona o protimezi (prvokupu). Uskoro nakon toga donio je propis po kome su veleposjednici morali plaati zemljine poreze umjesto svojih susjeda, osiromaenih seljaka, ali bez prava da se na toj osnovi koriste tom zemljom; ona je i dalje imala ostati posjed siromaha koji je obrauje. Svrha tih odredbi bila je da osujete razvitak koji je teio da nepre-kidnim jaanjem veleposjednikog plemstva dokine supremaciju dvor-janstva kao glavnog oslonca carske autokracije i time okona svcukupni sistem koji se zasnivao na centraliziranoj poreskoj eksploataciji nepo-sredne radne snage na zemlji. Za budunost drave, koja je upravo na temelju svemone carske vlasti dosegla svoj najvei teritorijalni opseg nakon gubitka to su joj ih zadala, u Aziji i Africi, arapska osvajanja, a u Evropi doseljenje Slavena i stvaranje njihovih drava, inilo se da takve mjere imaju bitnu vanost. Ali Bazilije II. umro je krajem 1025. u 67. godini ivota, a u razdoblju koje je slijedilo tendencije radikalnog preinaavanja bitnih obiljeja privrednoga, drutvenoga i politikog poretka koji se izgradio na temeljima to su nastajali poevi od VII. stoljea, ncodoljivo su jaale i pustajale osnovicom feudalnih odnosa koji su u drugim dijelovima tadanje Evrope, u drukijim okolnostima, ve pobijedili, ali koji su, razvivi se u specifinim uvjetima ranosrednjovjekovnog Bizanta, sa znatnim vremenskim zakanjenjem i u naroitim oblicima, donijeli Carstvu teka iskuenja i najzad postali glavnirn uzrokom njegove neizbjeive propasti.

2. PRIVREDNA DJELATNOST 1 DRUSTVENI ODNOSI Epoha koja u Bizantu poinje demografskim i socijalno ekonomskim promjenama VII. stoljea obiljeena je jaanjem i prevlau maloga slobodnog seljakog zemljoposjeda. U vremenu koje slijedi nakon sredine IX. st. i dalje se odravaju dotadanja bitna obiljeja agrarnih odnosa: seoska op-ina postoji i dalje i uiva pomo dravne vlasti; pretena veina seljaka jo je uvijek slobodna, a eksploatacija njihova rada vri se posredno, spomou poreskih dabina centraliziranoj dravnoj vlasti. Ali sveukupno razdoblje od sredine IX. do kraja XI. st. ispunjeno je uponjom borbom za ukidanje takvih odnosa i njihovu zamjenu novim oblicima eksploatacije rada na zemlji, u

kojima e razvijeni i ojaali privatni zemljoposjed izravno i nepo-

443

sredno gospodariti zavisnom radnom snagom neposrednih proizvoaa na zemlji i uivati dio plodova njihova rada. Ta tendencija postizava punu ekonomsku pobjedu nad svim zaprekama svoga u.stvarivanja smru Bazilija II., posljednjeg cara koji se snano odupirao preinakama dotadanjeg pnvrednoga i drutvenog poretka. Otada, tijekom XI. i XII. st., Bizant se radikalno i naglo feudalizira. Sveukupni proces toga presudno vanog privrednoga i drutvenog preinaavanja vrio se u specifinim unutranjepolitikim i vanjskopolitikim okolnostima tadanje bizantske povijesti. U njima se, na unutranjepolitikom planu, isprepleu i meu sobom bore razliiti interesi: seljatva, kao klase proizvoaa, velikog zemljinog posjeda, kao snage koja tei da postane glavnim organizatorom i korisnikom privrednog a i politikog ivota; drave, koja uva svoj neosporni autoritet; dr/.avnoga sluhenikog aparata, koji je u prethodnom razdoblju bio glavni korisnik ccntralizirane, autokratske vlasti i njenog sistema upravljanja dravom i privrednom djelatnou; i, najzad, interesi gradova i obrtniko-trgovakih faktora u njima, koji se trude da u mijeni odnosa ne izgube mogunost svoga uspjenog poslovanja. Stanje u seoskim Polazna toka u mijenjanju agrarnih odnosa u bizantopinama sko] pol)'oprivredi TX. i X. st. bio jc daljnji razvitak seoskih opina. Spora afirmacija alodijalnog karaktera ze-mljinih estica to ih posjeduju seoske porodice sazrela je i u 2. polovici IX. st. uzrokovala vidne imovinske razlike meu lanovima seoskih zajed-nica. Otad u selima ne ive samo posjednici standardno velikih, obiteljskih obradivih zemljita, nego ima i osiromaenih i obugaenih seljaka. Slubodno raspolaganje porodinim zemljoposjedom neke je od seljaka liavalo dijelova njihova imanja i time ih siromailo, dok su druga kuanstva uspijevala pri-kupiti vikove obradive zemlje nad opsegom standardne csticc. lako i dalje postoji opinsko pravo vlasnitva na ncpodijeljenu opinsku zemlju (na pa-njake, reobraeno tlo i ume), ipak pojedini obogaeni seljaci uzimaju pod obradbu i dijelove dotad zajednikog tla, izvan podruja seoskih obracnih povrina. Tako nastaju zasebna imanja koja su se izdvajanjem oslobodila stega seoskoga utvrenog plodoreda. Ako su takvi posjedi manjeg opsega i ako ih njihov posjednik obrauje vlastitom radnom snagom, oni u suvre-menim izvorima nose naziv agridiji; a ako je obogaeni seljak na njih naselio svoje robove ili male zakupce, onda takva imanja dobivaju ubiljeja malih vlastelinstava i nose naziv proastije. Na taj nain, imovna diferencijacija u selima ostvaruje iroku lepezu situacija, od veoma izraene osiromaeno.sti onih koji su izgubili znatan dio ili ak sav svoj zemljini posjed, sve do pujedinaca koji su sc raktino prctvorili u male vlasteline, iako, pri tome, ostaju lanovima seoske zajednice (koinotes, metusia). Svi su oni obavezni da dravi plaaju poreze, a cijela seoska zajednica nema nad sobom nikakve druge vlasti osim dravne. Ta dravna vlast u IX. i X. st. veoma je zaintcrcsirana za odranje takve samostalnosti seoskih zajednica, prije svega radi ouvanja njihove spo-

sobnosti da dravi plaaju redovite poreske dabine. U tu svrhu drava tretira seoske opine kao temeljne poreske jedinice koje su pod trajnim nadzorom dravnog aparata. Visoki dravni slubenik, epopt, nadlean za teritorij jedne provincije, odreivao je sveukupni porez za svako selo; stoga je mo444

rao imati uVid u stanje zemljoposjeda, u okolnosti njihove obraenosti, u brojnost i socijalno-ekonomsko razvrstanje seoskog stanovnitva. Za namirenje sveukupne poreske obaveze jednoga sela seoska je zajednica bila odgovorna kolektivno, a unutar svakoga sela ta se obaveza razvrstavala po domainstvima, zavisno o veliini i vrsti zemljoposjeda. Traktat o oporezivanju, sastavljen u 1. polovici X. st., regulirao je cjelokupni nain oporezivanja zemlje. S obzirom na to da je dotad ve uznapredovali proces imovinske diferencijacije unutar seoskih opina doveo do osiromaenja znatnog dijela seljatva, u mnogim je selima bilo zemlje koju vie nitko nije obraivao jer su osiromaeni seljaci s nje odbjegli ne imajui mogunosti da u svom siromatvu namire svoje poreske dunusti. U prethod-nim razdobljima poreske su vlasti takvu opustjelu zemlju prisilno dodjelji-vale na obradbu posjednicima susjednih parcela, iz ega je zatim pruizlazila i njihova poreska dunost za dodijeljenu zemlju (sistern epibule). Odredbama Traktata o oporezivanju utvreno je meutim drukije naelo, kojim je susjedirna zaputene i neobraene zemlje nametano plaanje pureskog iznosa za takvu zemlju, bez obzira da li je oni obrauju ili ne (sistem alilengija). Budui da je za osirornaene seljake praktiki bilo nemogue da raspoloivim obradbenim sredstvima uzoravaju jo i dodatni dio zemlje, vrhu svoga vlastitoga, alilengij je u zbilji poveao pureske dunosti seljaka kuji su ostali na svojoj zemlji do neizdrivosti. Rezultat takvih nastojanja dravne vlasti da ne dopusti opadanje opeg iznosa svojih poreskih prihoda uslijed ekonomskog propadanja scljatva neizbjeivo je bio suprotan intencijama. Sve je vie seljatva naputalo svoju zemlju, bjealo s nje da bi izbjeglo dravnom poreskom pritisku i trailo drugo boravite, u drugim uvjetima, koji su im omoguavali da vie ne budu neposredni poreski obvezanici drave. Takvi uvjeti postupno su se stvarali nastajanjem i rastom velikoga emmljinog posjeda, koji se tijekom vremena u razliitom stupnju oslobaao poreske podlonosti prema dravi. Poloaj stratiota Proces siromaenja seljatva udruenog u slobodne opine nije ostao izoliran samo na tu kategoriju neposred-nih obraivaa zemlje, nego je obuhvatio i stale seljaka-vojnika (stratiota). Neprestana ratovanja koja ispunjaju prva desetljea X. stoljea i koja su Bizantu donijela mnogobrojne poraze teko su pogaala i stratiotsko seljatvo, pa je i meu njima neprekidno rastao broj veoma osiromaenih Ijudi, koji vie nisu imali mogunost da dre konja, nabavljaju propisano naoruanje, pa ak m vojne uniforme. Tim okolnostima pridruila se u god. 928. i teka nerodica koja je dovela do velike gladi i pojave zaraznih bolesti u cijeloj zemlji. Veoma visoki pomor osobito je pogaao seljako stanovnitvo, a dravni porezi, koji su vrtoglavo rasli zbog ratnih trokova i alilengija za opustjele i naputene zemlje, dokonavali su propadanje seljatva. Seljaci su po bilo koju cijenu nastojali da se oslobode samostalnog posjedovanja zemlje koje je bilo teme-Ijem za poreske dunosti. Zbog toga oni svoju zemlju prodaju u bescijenje, poklanjaju je imunijima, zavjetaju crkvi ili je predaju veleposjednicima da

bi je od njih primili kao prekarij, ukljuen u sastav bogatakog imanja.

445

Veliki zemljoposjed Agrarna povijest Bizanta poznavala je veliki zemljini posjed jo od najranijih etapa postojanja zasebnoga Istonorimskog carstva. Doba seobe naroda i ratovanja s arapskim osvaja-ima, poevi od VII. st., dovelo je meutim do dalekosenog slabljenja vele-posjednike klase, koju je kao preteiti dralac zemlje smijenilo sitno selja-tvo. Ali ve od VIII. st. veliki se zemljini posjed poinje oporavljati. Tije-kom IX. st. izvori istiu, u opreci sa siromanim stanovnitvom, bogate zem-Ijoposjednike, dinate, koji, s jedne strane, posjeduju monopol na visoke dr-avne slube u centru i u provincijama i, s druge strane, vode upornu borbu da se okoriste siromaenjem opinarskog i stratiotskog seljatva i prigrabe njihovu zemlju. Agrarna politika Jedna od osebujnosti u razvitku agrarnih odnosa u Bidravne vlasti zantu bilo je dvojako, protivurjeno djelovanje dravne vlasti u pogledu tenji velikih zemljoposjednika da se i dalje bogate. S jedne strane drava tu tenju pomae, ali je u isti mah i veo-ma energino ometa. lako nije zainteresirana za nestanak slobodnog selja-tva, ona u unutranjim odnosima seoskih opina intervenira na nain koji je faktino koristio porastu i jaanju velikog zemljoposjeda. Usporedo s time, ona dinatima daje razliite povlastice koje umoguuju velikom zemlji-nom posjedu da podvlauje seljatvo i da ga suprotnu interesima drav-ne poreske politike na toj osnovi izuzima ispod kompetencija sredinje dravne vlasti. Mogunost za intervenciju drave u procesu imovinske diferencijacije u selima, u nepovoljnom smislu za seljake, pruao je sistem alilengija. Zbog toga, budui da je dodatno optereenje seljatva porezom za naputena zemIjita jo vie jaalo tendenciju seljaka da bjee sa zemlje, drava je sve ee odustajala od alilengijske obaveze, ali je naputenu zemlju izdvajala iz zemljine zajednice seoskih opina. Ako se prvobitni vlasnik ni u roku od 30 godina nije vratio na svoju esticu i obnovio redovno namirivanje svoje poreske obaveze, takva je estica postajala neogranieno vlasnitvo drave i vie uope nije bila optereena porezom (postaje tzv. klazma). Dio klazmi ostajao je trajan dravni posjed, a veina njih je prodajom, poklanjanjem ili davanjem u zakup dospijevala u posjed dinata. Na taj je nain veliki zemIjini posjed postajao vlasnikom estica koje su prostorno bile uklopljene u mreu seoskih estica unutar seoskoga obradivoga tla. Postavi time prisutni u seoskom obraenom podruju, vlasteoski su posjedi dolazili u neposrednu mogunost da ekonomskom i vanekonomskom prinudom primoravaju prvenstveno osiromaene seljake, ali takoer i cijele seoske opine, da se ukljuuju u vlastelinstvo. Tome su ishodu uvelike pomagali i konani rezultati dugotrajne borbe oko seljakog prava na prvokup zemlje (protimesis) u svim onim sluajevima kad je neko zemljite u susjedstvu drugih seljakih zemljoposjeda bilo ponueno na prodaju. U stvarnosti, naime, seljaci se najee tim pravom, usprkos povoljnim zakonskim propisima, nisu mogli okoristiti, jer nisu imali sredstava da ponuenu zemlju zaista i otkupe. Kao faktini kupac naj-zad je

preostajao samo bogati veleposjednik. *Ta realna kupovna mo veleposjednika postajala je sve vea samim daljnjim jaanjem veleposjednitva; ali svoj je vrhunac dostigla tek nakon politike pobjede veleposjednika

446

nad nastojanjem drave da slobodno seljatvo zatiti od veleposjednikog presizanja na njegovu zemlju. Veliki je zemljini posjed neprekidno dalje rastao razliitim metodama: i neposrednim gutanjem malih zemljoposjeda, ali i stjecanjem privilcgija koje im je davala sama drava. Dravni je odnos prema svakom slobodnom zemljoposjedu bio porezniki odnos. Ona je stoga mogla poklanjati samo onu zemlju koja je bila njezino potpuno vlasnitvo. Takve je zemlje zaista bilo i na njoj su radili koloni i servi. Ali takav se zemljini fond ve u ra-nom razdoblju bizantske povijesti veoma smanjio, a glavni dio teritorija pri-padao je slobodnom seljatvu, koje je dravi plaalo redovne poreze. Zbog toga se proces feudalizacije u Bizantu vrio prvenstveno ustupanjem dijelova javnopravnih, dabinskih obaveza slobodnog seljatva privatnim osobama ili vjerskim korporacijama, koje su zatim, u postupnom razvitku i te obaveze pretvarale u svoju privatno-pravnu, feudalnu zemljinu rentu. Ve od VIII. st. bili su poznati neki oblici ustupanja dravnih poreskih dabina. Tako su samostani i crkve ve tada dobivali od drave tzv. solemnije, to jest pravo na osloboenje od poreza za dio ili cjelinu vlastitih ima-nja, a takoer i pravo na tono odreeni iznos dravnoga poreza to su ga plaali seljaci sa nekoga ire ili ue omeenoga podruja. Takvi seljaci nisu pri tome automatski postajali podlonicima obdarenog samostana ili crkve. Ali s vremenom obdarenik se za to seljatvo ipak supstituirao na mjestu dr-ave i postao njegovim poglavarom, pri emu se poreski prihod javnoprav-nog podrijetla u praksi tretirao naprosto kao veleposjednikova feudalna zemljina renta. Arithmos je bio institucija drukijega smisla, ali je u svome daljnjemrazvitku vodio podjednakim posljedicama. Ta se ustanova zasnivala na okolnosti to su mnogi osiromaeni seljaci naputali svoju zemlju i time se oslobaali poreskih dunosti. No da bi mogli ivjeti, morali su se upoljavati ili kao najamni radnici (mistiji) ili kao doseljenici-lutalice (eleuteriji) na zemlji nekog posjednika koji nije imao dovoljno radne snage. Institucija arithmosa bila je doputenje to ga drava daje nekom zemljoposjedniku da na s'voju zemlju naseli tono odreen broj seljaka iz redova one radne snage koja zbog neposjedovanja zemlje nije bila unesena u popise dravnih poreskih obvezanika, pri emu obdareni zemljoposjednik nije za takve naseljcnike, poto bi im dodijelio esticu zemlje, bio duan dravi plaati porez, kakav je normalno proizlazio iz injenice trajnog posjedovanja i obradbe nekog zemIjita. Takav iznos naseljenici su otad imali plaati zemljoposjedniku koji ih je naselio na svom posjedu pretvarajui se time u neposredne obraivae tue zemlje, obavezne da vlasniku daju uobiajene obroke u naravi i radnim dunostima. U svom rastu i jaanju, veliki zemljini posjed nije se ograniavao samo na izravno uklapanje seljakih imanja u granice svojih vlastelinstava i na stjecanje dravnih povlastica, kao to su bili solemniji i arithmosi, nego su sve ee objektom njihova podjarmljivanja postajala i imanja manjih i sred-

njih, ekonomski zaputenih ili nedovoljno rentabilnih manastira ili ak i drugih crkvenih ustanova. Isprva su sama crkven poglavarstva, a zatim, umjesto njih, vrhovna dravna vlast, povjeravala upravu nad osiromaenim

447

ili zaputenim samostanskim i crkvenim dobrima bogatim svjetovnjacima, najee doivotno ili, takoer, na 2 do 3 pokoljenja, sa svrhom da se takva imanja pod njihovom upravom ekonomski oporave, pa da zatim budu vraena prvobitnom vlasniku. Takvo ustupanje zvalo se haristikija, a njihovi novi upravljai, haristikijari, redovno su njihovu ekonomiku vodili iskljuivo u svoju korist, ime se njihova privredna slabost odravala trajno, pa se time i njihova podvrgnutost horistikijaru odugovlaila i pretvarala u trajni delegirani posjed. Poreski imuniteti U poveavanju ekonomske moi bizantskih velikih zemIjoposjeda i stvaranju povoljnih uvjeta za sve potpunije podvrgavanje seljatva u zavisan poloaj od vlastelinstava znatnu je ulogu imalo i davanje imunitetnih prava crkvenim i svjetovnim veleposjednicima. Ali, za razliku od zapadnoevropskog imuniteta koji je obuhvaao sudsku, upravnu, poresku i vojno-rekrutacionu izuzetost vlastelinstava ispod nad-lenosti vrhovne dravne vlasti, u Bizantu je imunitetni privilegij bio vezan sa snanim i razgranato organiziranim sistemom dravnih poreza. Ti su porezi teretili svakoga pravno slobudnog posjednika zemlje i dijelili se na sveope izravne poreze, na neizravne i izvanredne dabine. Najvaniji seljaki izravni porezi bili su dimnica ili kapnikn, koji se plaao po seIjakom domainstvu, i zemljarina ili synone. Usto su postojali porezi na ispau (eunmion), svojim iznosom zavisni o broju stoke u glavama, te razni drugi dodatni, procentualni prirezi i privremena i prigodna davanja. Od radnih poreskih dunosti bitno su znaenje imali angareja. (dunost. da se inov-nicima i vojsci u pokretu dade prijevoz, da se grade i odravaju putevi, mo-stovi, putne postaje i utvrenja), aplekton (obavezni smjetaj i ishrana inovnika na slubenom putovanju), milaton (smjetaj i prehrana vojske na prolazu) i katergoktisia (izgradnja vojnih laa, koja je bila radni teret za priobalno stanovnitvo a za ostalo dabina u novcu). U starijim razdobljima, selo je na svome teritoriju autonomno prikupIjalo porez, razvrstan po kuanstvima i stanovnitvu, i organiziralo izvravanje radnih dunosti. Nad cjelokupnom realizacijom poreskih dunosti bdjeli su dravni poreski slubenici, razrezivai pureza i ubirai. U procesu gubitka gospodarske samostalnosti slobodnog seljatva i njihova pretvaranja u zavisne obraivae zemlje koja vie nije njihovo vlasnitvo nego je ula u sastav vlastelinstava, seljatvo i dalje u naelu ostaje dravni poreski obvezanik. Ali sistem solemnija, arithmosa i poreskih izuzea veleposjednikih imanja radikalno mijenja poresko-obvezniki odnos seljatva prema dravi. Davanjem solemnija seosko je stanovnitvo svoje dabine u cijelosti ili djelomice namirivalo ne vie u korist drave, nego u korist solemnijara. Institucijom arithomosa, obdareni je posjednik zemlje tono utvreni broj stanovnika, koji su naputanjem svoga nekadanjeg zemljoposjeda postali slobodni od dravnih dabina, smio naseliti na svoju zemlju, s pravom da im nametne obronu i radnu obavezu. Na takvu praksu nadograuje se davanje imuniteta u korist velikih zemljoposjednika. Ali bizantski imunitet (ekskusija) ostaje

ogranien na davanje poreskih olakica. Dobivanjem ekskusije (izuzea) vele-posjedniko se crkveno ili svjetovno imanje pretvaralo u privilegirani posjed, djelomice ili potpuno osloboen plaanja dravnih poreskih (novanih i rad-nih) dabina. To, meutim, nije znailo da se zavisno seljako stanovnitvo

448

koje ivi i radi na parcelama takvoga povlatenog imanja oslubaa svojih poreskih dabina. Ono ih samo ne plaa vie dravi, nego ckskusijaru. Zbog toga to se seljatvo time oslobaalo poreskog pritiska dravnih utjerivaa poreza, koji su gotovo uvijek nadodavali i nezakonita optereenja u svoju osobnu korist, a takoer i radnih obaveza prema vojnoj sili i inovnikom aparatu centralne dravne vlasti, sveukupni se ekonomski poloaj seljatva koje je ivjelo i radilo na povlatenim imanjima poboljavao u odnosu na njegove terete prije ukljuivanja u sastav vlastelinstava. Otpor drave Ovakav razvitak, u kome su realni ekonomski odpodvlaivanju seljatva nosi a i svestrano nastojanje dinata sustavno i uporno vodili podvrgavanju seljatva u zavisnost od privatnih zemljoposjednika, u X. je stoljeu postao toliko vidljivom opa-snou za sveukupni dotadanji dravni poredak, da je rezultirao nizom mjera dravne vlasti radi njegova onemoguavanja. Dotadanji sustav vlasti temeljio se, naime, na centraliziranom nainu eksploatacije seljatva i dru-gih radnih slojeva u drutvu. Poreski prihodi od tih drutvenih kategorija stjecali su se u dravnim riznicama, a carska je vlast svoje dvorjanstvo i naj-vie prijestolnike dostojanstvenike plaala iz tako formiranih sredinjih fondova. Pretvaranje znatnog dijela neposrednih proizvoaa u zavisne Ijude na vlasteoskim, izuzetirn imanjima, smanjivalo je dravne prihode i slabilo privrednu osnovicu carske vlasti i prijestolnikog slubenikog aparata. U isto vrijeme, veliki zemljoposjednici po provincijama usporcdo s porastom svoje ekonomske snage sve izrazitije tee da suzbiju pretciti politiki utjecaj carigradske dvorjanske i slubenike aristokracije i sarni postanu dominantnoin snagom o kojoj e ovisiti carska politika. U biti, borba koja se s tim u vezi razbuktala znaila je razraunavanje izmeu socijalno-ekonomskog i politikog ustrojstva bizantskc drave kakvo je bilo izgraeno poevi od VII. st. dalje, na temeljima eksploatacije slobodnog seljatva putem centraliziranoga poreskog sistema, u kome se carska autokratska vladavina oslanjala prije svega na carigradsku slubeniku aristokraciju, koja je bila glavni korisnik bogatstava to ih je drava tim nainom akumulirala, i njezinog glavnog oponenta i suparnika, provincijalne zemljoposjednike i vojne aristokracije koja se svojom sve veorn neposrednom ekonomskom vlau nad seljatvom pretvarala u izravnog eksploatatora seljakoga rada na temelju ubiranja zemljine rente u obliku obronih dabina i radnih obaveza seljatva. Insistiranje na pobjedi takvih oblika u odnosima izmeu vlasnika osnovnih sredstava /a proizvodnju i neposrednih proizvoaa, koje je opi privredni i drutveni razvitak tih sredstava (zemlje) liio, znailo je faktiki borbu za feudalizaciju Bizanta. Na taj nain, ono stanje i oblikovanje drutvenog poretka koje je u Zapadnoj Evropi bilo ostvareno ve u ranosrednjovjekovnom razdoblju, ulazi u Bizantu u

etapu presudne borbe tek u X. stoljeu, da bi se i nakon toga prijelornnog stoljea, u X. i XII. stoljeu, oblikovalo s obiljejima koja se s odnosima u Zapadnoj Evropi, a i drugdje u svijetu, podudaraju u svujoj biti, ali se i nakon te kasne pobjede feudalnog poretka u Bizantu odlikuju nizom spe-cifinih obiljeja. Na prijelazu IX. u X. st. carska vlast Leona Vl. jo nije bila alarmirana procesom podvrgavanja seljaka u zavisnost od veleposjednika, pa je ak do29 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka 449 nosila zakonske propise koji su olakavali dinatima da kupuju i na drugi nain stjeu zemlju osiromaenih seljaka. Ali ve u prvoj ctvrtini X. st. Roman I. Lekapen zaotrava propise o pravu prvokupa (protimesis) u korist seljatva. Posebnom novelom iz 922. odreeno je da prvenstvo pri kupovini seljake zemlje koja je ponuena na prodaju imaju najprije roaci prodavaevi koji su s njime bili suvlasnici te zemlje, a za njima redum dotadanji suvlasnici koji nisu bili ujedno i prodavaevi roaci, zatim vlasnici zemljinih estica koje se sijeku ili meama dodiruju sa zemljom ponuenom na prodaju, pa vlasnici estica na koje je alilengijem pao poreski teret za prodava'nu zemlju koja je bila zaputena ili naputena te najzad seljakovi blii i dalji roaci nastanjeni podalje od takve zemlje, ali u istome selu. Dinati su pri kupovini zemlje mogli doi u obzir tek onda, ako su ve i dotad posje-dovali zemlju koja se meama dodirivala s prodavanom e.sticom, ukoliko nije bilo kupaca u samome selu koji su prema izloenom redoslijedu imali prednost pred dinatima. Sve one prodaje, pokloni i zavjetaji seljake zemlje koji su u proteklih 10 godina ili u proteklih 30 godina, kad se radilo o stra-tiotskoj zemlji, izvreni suprotno propisima novele iz 922. ponitavale su se, a zemlja je morala biti vraena prijanjim vlasnicima ili njihovu potomstvu bez ikakve odtete. Teka ekonomska kriza koja je pogodila Bizant 928. u vezi s nero-dicorn, gladi, epidemijama i pomorom, od kojih je najvie trpjelo seosko stanovnitvo, stvorila je meutim okolnosti u kojima je propadanje seljatva postalo masovno, a njihova je zemlja u bescjenjc prelazila u rukc dinata. Carska vlast Romana I. morala je intervenirati ponovo (novelom iz 934). Svi pokloni i zavjetaji zemlje, izvreni u vezi s katastrofalnim prilikama u god. 928. bili su poniteni, a prodaje koje su izvrene uz cijenu manju od polo-vice stvarne vrijednosti proglaene su nczakonitima. Povrh toga i sve zako-nite prodaje mogle su biti opozvane, uz uvjet da prodavalac u roku od 3 go-dine kupcu vrati cio iznos prodajne cijene. Za budunost pak zabranjena je svaka prodaja seljake zemlje dinatima, pod prijetnjom gubitka cijele ku-povnine i tekih globa u korist drave. U stvarnosti, proces otuivanja seljake zernlje nesumnjivo se ipak nastavljao. Zbog toga je i Konstantin VII. Porfirogenet u doba svoje samostalne vladavine (944959) ponovio zabranu kupovanja scljake zemlje i udrcdbu o vraanju nezakonito kupljene zemlje njenim prijanjim vlasnicima bez ikakve naknade. Pravo seljakog prvokupa proireno je i na sluajeve kad su dinati eljeli prodati neki dio svoga posjeda. Prvenstvo su tada imali seljaci kojima su estice meaile s prodavanim zemljitem, a tek puslijc njih smio je kupovini pristupiti neki dinat. Posebice strugim sankcijama titilo jc Konstantinovo zakonodavstvo neotuivost vojnikih (stratiotskih) imanja. Svako nezakonito steeno stratiotsko imanje moralo je biti vraeno vojniku. Zahtjev za takvo oduzirnanje imali su pravo podnositi vojnikovi potomci i roaci sve do estog koljena, u roku od 40 godina nakon izvrenog otuenja. 1 Konstantinov nasljednik, Roman II., donosio je nove odredbe o spreavanju prodaje seljakih i vojnikih imanja. Ali neprekidno siromaenje seljaka kome su uvelike pripomagali teki dravni pOrezi i zloupotrebe inovnitva, imalo je kao posljedicu nemo seljaka da se u stvarnosti zaista

koriste svojim pravom prvokupa, pa su, najzad, nakon svih kategorija susjeda koji su imali pravo na kupnju, ali nisu imali fnaterijalnih sredstava da je izvre, seljaki zemljoposjedi ipak dolazili u ruke dinata.

450

Za vladavine Nikefora II. Foke (963969), koji je i sam bio jedan od najveih zemljoposjednika, dolo je do prvog sloma dotadanje carske politike u korist samostalnog seljatva. On je 967. donio zakon kojim je ukinuto pravo prvokupa, pa je dolo do ponovnoga masovnog prelaenja seIjake irnovine u vlast dinata. Istovremeno, on je stratiotsku vojnu slubu, s nunirn konjanikim tekim naoruanjem, vezao uz posjedovanje zemlje u vrijednosti od 12 funti zlata. Time su siromaniji seljaci izgubili mogunost da budu standardno naoruani vojnici i kao takvi zatieni dravnim propisima o zatiti stratiotskog zemljoposjeda. Pomaui svojim propisima jaanje sloja provincijalne zemljoposjednike aristokracije, kojoj je i sam pripadao, car je ipak nastojao sprijeiti rast crkvenih i naroito samostanskih imanja koja su esto bila osloboena dravnih poreskih davanja. Ali te je propise ukinuo ve prvi njegov nasljednik, Ivan Cimisk. lako je i on bio pripadnik zemljoposjednike aristokracije, on je, u vezi s potrebama vojnih pothvata, donosio propise o traganju za vojnicima i seljacima, neko nastanjenima na dravnoj ili samo dravi (u poreskom pogledu) podlonoj zemlji, koji su u prethodnim zbivanjima potpali pod vlast privatnih zemljoposjednika i postali zavisnirn obraivaima njihove zemlje. Najogoreniji protivnik jaanja zemljoposjednike aristokracije bio je Bazilije II. (9761025). Njezino neprijateljstvo prema dotadanjem sistemu centralizirane dravne vlasti, koja se oslanjala na carigradsku slu/.beniku aristokraciju i na poreski oblik uzimanja zemljine rente od neposrednih proizvoaa, oitovalo se nizom pobuna zemljoposjednike aristokracije koje je Bazilije II. morao svladati dugotrajnim i krvavim graanskim ratom. Nakon toga je 996. donio zakon kojim su ukinute sve starije odredbe o zastarjeva-nju nezakonitih kupovina seljake zemlje. Vojna pobjeda nad brojnim protivnicima omoguila mu je da vri mnoge konfiskacije i uvea carski i dravni zemljoposjed. U interesu seljatva bila je i odredba po kojoj su dinati morali plaati alilengij za opustjele i naputene seljake zemlje, ali oni pri tom ipak nisu imali pravo da tu zemlju preuzmu kao svoju ni da je daju obraivati u svoju korist. Vezivanje seljatva Vie nego stogodinja borba dravne vlasti protiv u-za zemlju pornoga rasta velikog zemljoposjeda naelno je namjeravala zatititi slobodno seljatvo od njegova podvrga-vanja u zavisnost zemljoposjednike aristokracije. Ta se borba vudila ne samo za ili protiv ukljuivanja seljake zemlje u sastav vlastelinstava, zajedno sa seljacima koji su je obraivali, nego takoer i oko samih neposrednih pro-izvoaa, koji su uslijed siromaenja naputali svoju zemlju, raskidali svoj neposredni porezniki odnos prema dravi i zatim, svojim nastanjivanjima na veleposjednikoj zemlji, postajali podanicima zemljoposjednike aristokracije. elei da takav razvoj sprijei, drava je odluno zabranjivala svako naputanje slobodne zemlje i odlaenje seljaka (opinara i stratiota) na imanja privatnih vlasnika. Ona je ak organizirala i pi-isilno vraanje odbjeglih ili na

neko privatno imanje samovoljno (bez dravnog odobrenja) prii-nljenih neposrednih obraivaa. Na taj je nain drava slobodno seljatvo prikivala uz

451

njihovu zemlju, pa ih dananja bizantologija (jer su 'bili duni davati svoje poreske dabine izravno dravi) naziva dravnim seljacima. Slinom tenjom je i veleposjednika aristokracija spreavala odlazak seljaka sa zemlje koju je jednom stekla. Tako se meusobno suprotstavljenom borbom drave i zemljoposjednike aristokracije za zemlju i Ijudsku radnu snagu na njoj ostvarivalo sveope prikivanje seljaka za zemlju. lako je njihov pravni status i dalje ostajao status slobodnih Ijudi, oni su prak-tiki postajali neslobodni podjednako na dravnoj kao i na privatnovlasni-koj zemlji svjetovnih i crkvenih velikaa. Tim razvojnim procesom neko slobodni seljaci, koloni, opinari i stratioti pretvaraju se u parike, zavisne i uza zemlju vezane obraivae ili dravne, ili carske, ili vlasteoske veleposjednike zemlje. . Preobrat dravne Smrt cara Bazilija II. dovela je do preinake u carskoj politike u agraru politici prema razvitku velikakog zemljoposjeda. Alilengijsko optereenje dinata potpuno sc ukida, a za-koni o zatiti maloga seljakog zemljoposjeda, iako nisu bili ukinuti, padaju u zaborav i ne primjenjuju se. Usto se mijenja i nain ubiranja dravnih poreza: sredinja ih uprava sve ee daje u zakup i time za sebe osigurava primanje utvrenih iznosa, ali zakupcima poreza ostavlja da slobodno iscje-uju od naroda koliko mogu i hoe. Parici Svim time razaranje malih slobodnih seljakih zemljoposjeda jo se vie ubrzalo, i oni tijekom XI. i XII. st. gotovo potpuno iezavaju kao zaseban drutveni sloj. Umjesto njih generalizira se kategorija zavisnih obraivaa tue zemlje, parika. Njih sve ujedinjuje dabinska podlonost dravi ili privatnom veleposjedniku zemlje i privezanost uza zemlju to ju obrauju. Ali njihovo razliito polazite u procesu kojim su se kretali na putu k svome podvrgavanju pod vlast zemljoposjednika i njihov imovni status u trenutku kad su se ukljuili u sastav vlastelinstava, odnosno njihov imovni poloaj u svojstvu dravnih seljaka ili parika bio je uzrokom to su u XI. i XII. st. unutar ope drutvene kategorije parika postojali u pogledu njihova faktinog imovnoga stanja razliiti tipovi neposrednih ubraivaa tue zemlje. Zeugarati su posjedovali razmjerno prostran zemljoposjed od 100200 rnodija i imali jedan par volova nunih za obradbu svuga posjeda. Oni su dravi odnosno vlasniku zemlje koju su obraivali plaali zcmljarinu i glavarinu (synone i kapnikon) u iznosu od 1 nomizme. Dvustruko imuniji od njih bili su di7.eugara.ti, pa su u skladu s time snosili i dvostruko velike dabine. Boidati bili su posjednici upola manje parcele od zeugaratske; imali su samo jednoga vola i plaali samo glavarinu (kapnikn) u iznosu od 1/2 nomizme. Najsiromaniji parici bili su akfimoni. Oni nemaju ni zcmljc, ni stoke (osim, moda, magarca) pa plaaju samo kapnikon u iznosu od pula numizme, ili, ako nemaju ni magarca, onda u svemu 1/4 nomizme. Eleuteri, kao bezemlja-

ko i lutalako stanovnitvo, svrstavalo se prigodom preuzimanja zemljita na veleposjednikom imanju, u sluaju kad- bi se stalno nastanjivali, u onu kategoriju parika koja je bila u skladu s veliinom njihove estice i brojem stoke kojorn su raspolagali.

452

Izmeu parika privatnih zemljoposjednika i dravnih parika izgradila se tijekom vremena vana razlika. Dravni su seljaci i dalje snosili terete u vezi s uzdravanjem dravnih inovnika kad su na terenu, s podvozom za carsku vojsku i opskrbom eta dok borave u njihovu kraju. Parici privatnih posjednika plaali su sve vrste dabina svome gospodaru. U skladu sa stupnjem sve vee i sve ee izuzetosti veleposjednikih imanja ispod dabinskih dunosti prema dravi, tereti privatnih parika postajali su podnoljiviji negoli te-reti onih koji su sauvali privid svoje slobode utoliko to im je gospodarem bila samo dravna, javnopravna, a ne velikaka, privatnopravna vlast. Pronije Taj odnos poeo se rneutirn mijenjati ve od sredine XI. st. kad se u bizantskom zemljoposjedu pojavljuje novi oblik uvjetnog posjedovanja zemlje poznat pod nazivom pronija. Bilo je to darivanje dravne zemlje, na kojoj ive i rade dravni seljaci, istaknutim linostima u carskoj slubi u svojstvu nagrade za uinjene usluge ili kao preduvjet za vrenje neke odreene slube. Ekonomski smisao takvog darivanja sastojao se od prava pronijara da s dodijeljene zemlje umjesto drave od seljatva koje obrauje tu zemlju ubiru sve obrone i radne dabine. Budui da je realni poloaj takvih dravnih seljaka bio karakteriziran njihovom vezanou uza zemlju, i pronijar ih je, zajedno sa zemljom, preuzimao vezane uz nju. U vremenu kad se pronija prvi puta spominje u sauvanim izvorima (sredina XI. st.) ona je jo veoma srodna instituciji haristikije, ali se od nje razlikuje tiine to se ne radi o dodjeljivanju samostanske ili crkvene zemlje nego o dijelovima slobodne zemlje na kojoj rade dravni seljaci. U prvim desetIjeima svoga postojanja, nadalje, pronije jo nemaju svojstvo nadarbine za vojniku slubu. One e to svojstvo stei tek od kraja XI. i tijekom XII. st. Takav njihov razvitak uvelike e ih izjednaiti s feudima ili lenskim posjedima zapadnoevropskog feudalizma, iako posebne okolnosti trajnog postojanja autoritativne vlasti, usprkos tenji da se pronije pretvore u nasljedne vojnike posjede, ni do kraja postojanja bizantske drave nisu pronijarski nain posjedovanja potpuno izuzele od ingerencije vrhovne carske vlasti. Time su ih te okolnosti ujedno sauvale od pretvaranja u samostalne teritorijalne kneevine praktiki nezavisnih feudalaca. Gradska privreda U privrednim i drutvenopolitikim zbivanjirna od sredine IX. do kraja XI. st. znatan su utjecaj vrile i neag-rame djelatnosti vezane uz gradske aglomeracije. U 2. polovici IX. stoljea je opadanje moi Bagdadskog kalifata osiguravalo Bizantskom carstvu relativni mir na njegovim istonim granicama. Ali arapska pomorska sila, a pogotovo snano gusarstvo, uvelike su ometali sigurnost plovidbe i trgovanja s udaljenijim zemljama. Do promjena u tom pogledu dolo je tek u 2. etvrti X. st., kad je bizantska mornarica uspjela uklo-

niti gusarsku opasnost i stekla premo nad arapskom flotom i na taj nain pomorsku plovidbu uinila slobodnom. Otada trgovaka djdatnost bizant-skih gradova, prvenstveno Carigrada i Soluna, znatno napreduje. U temelju te pojaane aktivnosti leala je snno organizirana djelatnost obrta i visoka razina potroakih potreba dravnog sredita. Zbog toga je Carigrad u IX. i X. st. bio neosporno najjae arite tipino gradskih oblika 453

privrednog poslovanja. U njemu su postojale brojnc dravnc radionice, kovnice novca, oruane i tekstilni gineciji. Za njihovu djclatnost drava je dopremala velike koliine sirovina, a gotovim proizvodima namirivala je potrebe dvora, vojske i visokih dravnih skibenika u prijestolnici. Usporedo s takvim velikim radionikim postrojenjima u Carigradu, a i u ostalim razvijenijim gradskim sreditima, postojale su i brojnc malc obrtnike radionice (ergasteriji) koje su ujedno bile i duani za neposrednu prodaju izraevina. U njima je redovno radio sam vlasnik, uz pomo jednoga ili dva najamna radnika (rnistija) te egrta i roba. Veina obrtnika bila je udruena u strune korporacije. lanstvo u njima nije bilo nasljedno nego se stjecalo komisijskim priznanjem strunosti i plaanjem pristupnine. Na elu korporacija stajali su birani starjeine, a svoju su dunost vrili pod trajnim nadzorom gradskog naelnika (eparha) kome su bili neposredno odgovorni za sveukupnu djelatnost cijele struke. Ovakva organizacija obrta omoguavala je dravi ne samo da redovito ubire poreske dabine, nego takoer da upravlja politikom cijcna i strogo nadzirc kakvou proizvoda, a dravna pomo pri nabavljanju i nadzor pri raspudjcli sirovina u biti su odreivali i koliinu proizvoda koji su mogli biti izneseni na trita. Svim tim mjerama osiguravana je stabilnost obrtnike proizvodnje, mogunost plasmana i zatita proizvoaa od nesolidnosti kupljcnih artikala i neumje-renih cijena. Podjednak odnos dravnih vlasti postojao je i prema organizacijama trgovaca. Budui da je drava sa svojim upravnim aparatom bila veoma snaan potroa, ona je posebice titila carigradsku trgovinu radi uspjenog i redovnog namirivanja vlastitih potreba, ali i radi poreskih dobiti to ih je donosio intenzivni promet artikala na tritu. Obogaeni trgovaki krugovi u Carigradu postaju ak i politiki saveznici carigradske slubenike aristokracije u borbi sa zemljoposjednikom aristokracijom u provincijama. S tim u vezi dravna vlast ak posebice titi poslovne prednosti carigradske trgo-vine prema trgovcima iz provincijalnih gradova, u kojirna neprekidno jaa utjecaj provincijske vojno-zemljoposjednike aristokracije, pa im ograniava mogunost nabavljanja i plasmana robc u Carigradu. Postojale ,su i zatitne mjere u odnosu prema inozemniin trgovcima, kojima je vlast doputala da se u strogo odreenim dijelovima grada zadravaju najdulje tri mjeseca. Usporedo s tirne, drava je vlastitim trgovcima oteavala i ograniavala poslovna putovanja u inozemstvo, sa svrhom da centar i meta trgovakih aktivnosti trajno i prvenstveno ostane prijestolnica. Sveukupni snani pritisak dravnih vlasti na obrtniku i trgovaku djelatnost najdjelotvornije se ostvarivao u prijestolnici. Izvan nje centralizatorska je vladavina praktiki ostavljala vie slobode i obrtima a naroito trgovini. Budui da je pristup na carigradsko trite bio otean, provincijski su gradovi postupno izgraivali vlastiti krug poslovne zaintcresiranosti i samostalne veze s bliim i daljim, pa ak i inozcmnim tritima. Proces ekonomskog osamostaljivanja veleposjednikih imanja od dravne tinancijske uprave gospodarski je upuivao zemljine veleposjede prema provincijskim gradskim sreditima i stimulirao razmjenu dobara izmeu agrarnih povrina i

trgovako-obrtnikih sredita po provincijama. Na toj osnovi zapoinje postupni uspon drpgih gradova. U Evropi, osim Soluna, koji je od davnina uz prijestolnicu bio najjae gradsko sredite u Carstvu, naglo napreduju Korint, Atena, Amalfi i Bari, koji odravaju dale454 kosene veze ne samo pomorskim nego i kopnenim putem, s jedne strane s unutranjou Balkanskog poluotoka i s Podunavljem, i, s drugc strane, s unutranjou Apeninskog poluotoka i sa sjevernoitalskim graduvima. Istovremeno, u Maloj Aziji postaju znatnim sreditima trgovakog poslovanja Ni-keja, Milet, Smirna, Efez, Amastrida, Sinope, Trapezunt i drugi, oslanjajui se na osebujnosti lokalne proizvodnje i veze s regijama koje su prema nj.ma gravitirale. U upravnom pogledu, municipalne su slobode bizantskih gradova bile veoma malene. Sve do poetka XI. st. postojala je funkcija protevonta, predstavnika gradske aristokracije, ali ona nije ometala dravnu upravu da ostvaruje utjecaj sredinje vlasti na ivot gradova, prvcnstvcno i najclikasnije na ivot same prijestolnice. Ali taj se utjecaj s vremenom prctvarao u kucnje razvitka proizvodnih snaga u obrtima i onemoguavanje slobodnog razmaha trgovinske djelatnosti. U tom pogledu opi razvitak odnosa izmeu slubenike aristokracije u Carigradu, u svojstvu glavnog oslonca carske vlasti, i /'emljoposjednike aristokracije u provincijama sve je vie isticao razliiti smjer razvitka u Carigradu i u provincijskim gradskim srcditima. Jaanjcm ekonomske snage provincijskih zemljoposjeda i brojanim smanjivanjem poreskih prihoda u korist drave, Carigrad, kao sredite carske vlasti i uprave, postupno gubi svoju kupovnu mo. lako estina poreskog pritiska ne slabi, sveukupni prihodi drave osjetno se umanjuju. Drava nijc vie kupac znatnih koliina robe, a i prijestolnika aristokracija siromai. Ll.slijcd toga zamire i carigradska obrtnika proizvodnja, a drava postaje sve sklonija da svoje potrebe namiruje uvozom gotovih proizvoda iz inozemstva. Na trgovako povezivanje s inozemstvom sve se vie orijentira i provincijalna zemljoposjednika aristokracija. Povcavajui opseg svojih zcmljoposjeda i uvrujui sistem izravne eksploatacije seljake radne snage (a ne vie posredstvom centralizirane poreske optereenosti ncposrcdnih proizvoaa), veleposjednika je aristokracija sve uspjenijc akumuliranc vikove agrarnih proizvoda sa svojih imanja plasirala najprije na najbli/a lokalna trita u svojoj provinciji, a zatim i u meunarodnu trgovinu, prvenstveno posredstvom talijanskih gradova. U takvim okolnostima, i carigradska sredinja vlast a i najrazvijeniji gradovi u provincijama ostvaruju ive vezc s prekomorskom trgov'nom, ali to ine s dvojakoga, meusobno oprenog osnova. Prijestolnika carska uprava uklanja barijere inozemnoj trgovini zbog proizvodne dekadanse u dravnom centru pa prihvaa supremaciju talijanskih gradova kojih privredna mo sve vie raste. Ona im daje ne samo pogodnosti u njihovoj prijcvoznikoj pomorskoj djelatnosti, kao to je to Vcnccija postigla ve 992., ncgo i davanjcm povlastica u plasmanu robe na carigradskom tritu, ak i na tetu poslovnih interesa carigradskih trgovaca. Tako je Venecija ve 1082. (u vezi s odreenim vojno-politikim okolnostima) dobila vana prava bescarinske trgovine i uskladitavanja robe u Carigradu, a inozemci uope stjeu tijekom XI. st. pravo da u Carigradu posjeduju nekretnine (kue, zemlju) i da podi/.u vla.stite crkve. Suprotno tome, obogaena provincijalna zemljoposjednika aristokracija povezuje se s inozemnim trgovcima kao kupcima 'njenih vikova agrarnih proizvoda, ali za uzvrat daje tim trgovcima pogodnosti i pri uvozu njihove robe na podruje Bizanta.

455

Takvim razvitkom veoma jaa sveukupno robno-novano poslovanje na tlu cijele drave. Ali njeni nosioci i korisnici pri poslovanju dalekog dometa nisu bizantski trgovci nego stranci, a predmet trgovanja ni.su proizvodi uznapredovalih bizantskih obrta, nego, u izvozu, agrarni proizvodi s veleposjednikih imanja, a u uvozu proizvodi sve razvijenije obrtnike i, zatim, ve i manufakturne proizvodnje u Italiji i na evropskom Zapadu. Na taj se nain preinaavanje temeljne strukture u Bizantskom carstvu koje se vrilo u agrarnim odnosima prelaskom s centraliziranuga tipa eksploatacije seljakoga rada spomou dravnih poreskih obaveza na feudalno ustrojstvo, u kome veliki zemljini posjed preuzima izravnu eksploataciju rada direktnim 'dzimanjem zemljine rente od neposrednih proizvoaa koji su se pretvorili u zavisne obraivae tue zemlje (parike), obavezne na davanje obroka u naturi i neposrednom radu oitovalo i na podruju robnonov-anih odnosa. Evolucione opreke Izostanak rane feudalizacije, tipine za zapadnoevropevropskog Zapada ske provincije nekadanjega Rimskog carstva, u Bi-i Bizanta zantu je bio popraen dugotrajnim odranjem gradskih oblika privrede koji su djelovali uz pomo i pud zati-tom jake i centralizirane dravne vlasti. U etapi kad vcliki zemljini posjed najzad nadvladava otpore i ostvaruje feudalne odnose zavisnosti u agraru i za takvu strukturu pridobiva ak i carsku vlast, feudalizirana stvarnost nije u Bizantu ukinula ivost razmjenbene (robno-novane) privrede ni izvrila naturalizaciju proizvodnje; ali, ona je ipak ograniila i zakoila samostalni, produkcioni polet svojih gradova, i to upravo u vremenu kad Zapadna Evropa poinje nadvladavati etapu preteno zatvorene i naturalne privredc, da bi oivjela ekonomsku ulogu svojih obnovljenih gradova. Kasna feudalizacija, koja je sve do kraja XI. stoljea osiguravala opu privrednu nadmo Bizanta nad evropskim Zapadom, postaje, nakon kratkotrajnog poleta na sistemu feudalnog posjedovanja zemlje ojaale dravne vlasli (u XII. st.), uzrokom njezine dezintegracije na poetku XIII. st. i trajne slabosti koja i daljnja stoljea bizantske povijesti pretvara u postupno pribliavanje konanoj propasti Bizanta sredinom XV. stoljea.

3. BIZANT OD SMRTI BAZILIJA II. DO ALEKSIJA KOMNENA Razdoblje izmeu 1025. i 1081. predstavlja prijelazno doba u kome su vojniki uspjesi ratnikih careva iz prethodne etape i slom ustanaka to su ih podizali predstavnici provincijalne zemljoposjednike aristokracije omoguili stabilan vanjski poloaj Carstva i privremeni zastoj u otvorenim borbama dviju suparnikih garnitura aristokracije. Ali snani proces preinaavanja samih temelja socijalno-ekonomskih odnosa bizantskoga dravnog sistema neprekidno se nastavljao rastom velikog feudalnog zemljoposjeda i pcdvrgavanjem slobodnog opinarskog i stratiotskog scljatva u zavisnost od

posjednika velikih imanja. Na toj osnovi faktine opreke interesa neosporno 456

su se produbljavale, iako je pobjednika Bazilijeva epoha, pribavivi carevoJ osobi golern ugled i ostavivi potomstvu znatna materijalna dobra u dravnim riznicama, privremeno osigurala prevlast dvorjanskom plemstvu okupIjenom oko carskoga doma. Ali Bazilijevi nasljednici bili su zaredom slabe i za dravnike poslove nezainteresirane linosti. Prvi od njih, Bazilijev rnlai brat Konstantin VIII. (10251028) bio je starac koji se, kao nominalni Bazilijev suvladar, dotad bavio samo reprezentativnim nastupima prigodom dravnih sveanosti. Takav odnos prema vladarskim dunostima zadrao je i za vrijemc svuga trogodinjega carevanja. Pred smrt udao je svoju mlau kerku Zoe za carigradskog eparha Romana Argira, pa su poslije Konstantinove smrti njih dvoje zajedno s najmlaom Bazilijevom kerkom Teodorom, batinili prijestolje. Kao predstavnik najviega sloja carigradskog plemstva, Roman III. Ar-gir (10281034) mnogo je pridonio jaanju nepovjerenja dvorjana prcma visokini vojnim zapovjednicima. Na toj je osnovi proveo nekoliko vanih mjera. Donesena je odredba da vojni kontingenti ne slue u svome zaviaju, da ne bi bili podvrgnuti utjecaju lokalne aristokracije koja se povezivala s vojnim starjeinama. Usporedo s time, car je vojsku sve vie popunjavao stranim plaenicima za koje se pretpostavljalo da e biti vjerni samo caru koji ih je plaao. Da takvirn sistemom prouzrokovani trokovi u cjelini budu manje teki, drava je sistematski smanjivala vojne kontingente a takoer umjesto redovne vojne obaveze uvodila otkupni vojni porez. Donosei ovako izrazite odredbe na utrb jaanju vojske i njenog zapovjednikog kadra, Roman III. je na ekonomskom planu odluno raskinuo s radikalnom protuveleposjednikorn politikom Bazilija II. Ukinuo je alilengijsku obavezu dinata prema zemlji njihovih osiromaenih seljakih susjeda i time slobodne seljake posjede izloio neogranienorn pritisku dravnih poreskih zahtjeva, to je izvanredno ubrzalo pauperizaciju seljaka i primoravalo ih da svoje estice ustupaju veleposjednicima. Premda pri tome stariji za-koni o zabrani otuivanja seljakih irnanja nisu bili forrnalno ukinuti, oni su ipak, u praksi, bili zaboravljeni. lako je carica Zoe svoga mua izdigla na prijestolje kao suvladara, ona se veoma brzo razotkrila kao vlastoljubiva i sebina linost koja nije eljela trpjeti da je Roman III. sve vie zapostavlja. U isto vrijeme ona je stupila u blisku vezu, iako je ve bila pedesetgodinja ena, s mladim bratom veoma utjecajnog dvorjanina, eunuha Ivana Orfanotrofa, Mihajlom. Njihova zavjera dovela je u proijee 1034. do umorstva Romana III. Odagnavi svoju sestru Teodoru u manastir, Zoe se udala za Mihajla i izdigla ga na dostojanstvo suvladara. Ubrzo se meutim pokazalo da je faktinim gospodarem postao eunuh Ivan. Caricu Zoe stavio je u kuni pritvor, a njegov brat, Mihajlo IV. Paflagonijac sve je vie obolijevao od padavice. Glavni cilj vladavine Ivana Orfanotrofa bilo je daljnje jaanje dvorskoga plemstva i udaljavanje od vlasti vodeih linosti u vojsci. To je dovodilo i do obnavljanja nekih institucija, na pr. senata, koje su ve dugo bilc potpuno neutjecajne, a sad su se pretvarale u politiki oslonac dvorjanskog plcmstva. Jaanju dvora imala je sluiti i skrajnje bezobzirna poreska politika prema stanovnitvu. Taj neizdrivi poreski pritisak bio je jedan d uzroka to je 1040. dolo u

slavenskim zemljama istonog Balkana do velikog ustanka protiv bizantske vlasti. Na njegovo elo stao je Petar Deljan, za koga se pronio glas da je 457 Samujlov unuk. Doavi iz Madarske, gdje je bio u izbjeglitvu, on se 1040. u Beogradu proglasio za cara, pa je okupio znatan broj pristalica, uspio zau-zeti Ni i Skopje i pokrenuo ofenzivu protiv Soluna. Ali taj se oslobodilaki pokret rascjepio kad mu je pristupio Alusijan, unuk Samujlova brata Arona i sin cara Ivana Vladislava, koji se nakon Samujlove smrti nastavio odupirati Bizantu. U suparnikoj borbi Deljan je bio oslijepljen, ali je njegova vojska postigla pobjedu i Alusijan je morao izbjei Bizantincima. Pa ipak, uskoro zatim, u izravnom sukobu s odredima Carstva, ustanici su pretrpjeli poraz, a Deljan je odveden u zarobljenitvo. U vrijerne Deljanova ratovanja ustanak je podigao i zetski knez Stefan Vojislav. Poslije uguenja Deljanova pokreta Bizant je pokuao razbiti i zetsku vojsku, ali je 1042. pretrpio poraz, a Zeta je sauvala svoju samostalnost. Jo uoi toga neuspjeha Mihajlo IV. je umro (1041) a naslijedio ga je njegov i eunuha Ivana sinovac, Mihajlo V. kome je otac bio laarski radnik, pa je novi car zbog toga dobio nadimak Kalafat. lako ga je carica Zoe posvojila i pridruila sebi na prijestolju, on je ve godinu dana po stupanju na v1ast zasnovao zavjeru i caricu zatvorio u samostan. No protiv toga nje-gova postupka izbio je ustanak u kome je Mihajlo V. zbaen i oslijepljen, a dvorska je aristokracija obnovila zajedniku vladavinu Zoe i Teodore (1042). Da bi uz te dvije ostarjele ene vladalake dunosti mogao vriti i mukarac, Zoe se iste godine i trei put udala, iako je imala ve 64 godine, za Konstantina Monomaha, pripadnika jedne od najuglednijih obitelji civilnoga plemstva. Ali on je bio nedorastao dravnim poslovima, lakouman, rastroan i uivalac ivotnih zadovoljstava. Uzurpacije vojskovoa Neposredno nakon formiranja takve trojne vlada-vine pobunio se jedan od najboljih tadanjih vojskovoa, Georgios Maniakes, i proglasio se carem, iskrcao se u Drau (do-avi sa Sicilije gdje je uspjeno ratovao protiv Normana) pa je poao u na-pad na Solun, ali je u Makedoniji poginuo (1043). etiri godine nakon toga (1047) carem se proglasio jedan drugi istaknuti vojskovoa, Leon Tornikios, pa je iz Trakije dopro do carigradskih zidina, ali je ondje doivio neuspjeh, pao u zarobljenitvo i bio smaknut. Vojne pobune uzurpatora veoma su uvrstile uvjerenj'e carskoga dvora da najvea opasnost prijeti dravi od vojnih komandanata. Premda jc vanj-ski poloaj Carstva postajao sve opasniji jer se u junoj Italiji raala poli-tika mo Normana a na Balkanu traje neprekidna opasnost od Bugara, Makedonaca i Srba, emu se pridruuju i doseljenici iz junoruskih stepa, Peenezi i Kumani, dok se na istoku pribliava novi val islamskih osvajaa, vezan uz dominaciju Selduka u Kalifatu ipak je bizantska vlast uporno suzbijala utjecaje vojske i poduzimala dalekosenc mjere da bi ojaala mo sredinjega inovnikog aparata i dvorjanskog plemstva. U tu je svrhu u Carigradu obnovljena visoka pravna kola za izobrazbu inovnikog podmlatka a reorganizirano je i Carigradsko sveuilite. Upravna vlast oblikovala se kao neka vrst ministarskog vijea kome je na elu bio Konstantin Lihud, a lanovima najvei govornik,XI. st. Ivan Mauropus, prav-nik i budui patrijarh Ivan Ksifilin i filozof i historik Mihajlo Psel. Svi su oni u isti mah dielovali i kao profesori na sveuilitu. 458

Odnosi provincijalnog Usprkos svim naporima sredinjih dravnih vlasti zemljoposjednitva da odre prevlast carigradskih dvorjanskih velikaa, i vojne sile u provincijama je nezaustavljivo jaala mu velikog zemljinog posjeda. Imanja te aristokracije u sve veoj mjeri stjeu poreske povlastice, ekskusije, ali usto i sudske imunitete, to sve omoguuje velikim zernljoposjednicima da slabe realni utjecaj sredinje vlasti u provincijama i uz svoje interese veu lokalni upravni i vojni aparat. Pretvarajui se procesom podvrgavanja slobodnog seljatva u dominantnu ekonomsku silu, oni su dokidali slobodno seljatvo ne samo kao nosioca poreskih obaveza prema dravi, nego i kao sloj iz koga su se tormirale oruane snage provincijskih vojnih zapovjednika. S tim u vezi i tematsko je ureenje gubilo svoja specifina obiljeja. Stratezi se postupno pretvaraju u zapovjednike plaenikih vojnih posada u tvravama, a civilna uprava se ponovo odvaja od vojne i prelazi u ruke obogaene pruvincijalne zemljoposjednike aristokracije. Iz njenih krugova regrutiraju se sada vojni zapovjednici po provincijama ili skupinama provincija, katepani i duke, pa tako provincijalna zemljoposjednika aristokracija postaje svemonom snagoin koja svojim utjecajem na zbivanja izvan prijestolnice potiskuje i nadvladava upliv dvorjanstva i carigradskih mogunika, pripremajui se za skoro, neizbjeivo preuzimanje i same sredinje dravne vlasti. Konani raskolU razdoblju toga pripremanja za presudno vane prumjene crkava u vrhu dravne uprave, Bizant je zapao u svoj najdublji spor s papinstvom, koji je doveo do konanog raskola kranske crkve na dva upravno i dogmatski odvojena tijela: na istonu ili pravoslavnu i na zapadnu ili katoliku crkvu. Uzroci tih dogaaja obuhvaaju sveukupnu, kompleksnu i meu sobom oprenu povijest zapadnoga i istonoga kranskog svijeta. Na Zapadu, sticajem okolnosti, kranstvo je ve u prvim stoljeima srednjega vijeka zadugo cstalo bez zatite snane dravne vlasti, pa je i za kasnije, izmijenjene okolnosti sauvalo tenju da bude nezavisno od svjetovnih vladara i ak nadreeno njihovim vladarskim pravima nad svjetovnim ivotom stanovnistva. Na Istoku, povijesni je razvoj omeio nadlenost carigradske patrijarije na teritorij Carstva i time u velikoj mjeri zdruio i poistovjctio interese crkve i drave, u okolnostima trajnog odranja autoritativne carskc vlasti. Meu mnogim oprekama koje su oblikovale osebujnosti Istoka i Zapada postojao je i obrnuti tijek ope krivulje u razvitku vlasti: na Zapadu carska se vlast u IX. i X. st. najprije razmrvila a zatim, od druge polovice X. st., kcnstituirala iznova, ali s tendencijom da se nametne i Crkvi i Italiji kao njenom sreditu. Doivjevi u tom vremenu SVG] najdublji pad, zapadna je Crkva klinijevskim (i drugim) reformnim pokretima, poevi od X. st., poradila na svom oporavku i ponovnom usponu. Ona je tu reforrnu zami.ljala ne samo kao moralni preobraaj sveenstva, nego i kao uspostavu supre-macije crkve i vjere nad dravom, koja je u prethodnom razdoblju, razgra-ujui se putem feudalnog mrvljenja, i sveenstvo povukla u ponore f'cudal-nih borbi i jagme oko materijalnih dobara i svjetovne vlasti ie ga tako oka-Ijala svim porocima feudalnog poretka. Spasenje ujere, Crkve, sveenstva, a i naroda ukazivalo se, sa stanovita Zapadne Crkve, kao potreba da se ostvari supremacija duhovne vlasti nad svjetovnom. A kako je evropski Zapad bio 459

mozaik zasebnih drava, ta se zamisao o supremaciji nuno oblikovala kao zahtijevanje univerzalne podlonosti svih pojedinanih svjetovnih vlasti crkvenom poglavarstvu. Istona crkva nije mogla prihvatiti takav, rimski univerzalizam, utoliko manje to je Bizantsko carstvo paralelno s usponom relormnih papa postiglo svoje maksimalne vojnike uspjehe nakon JusUnijana, a njegova je crkva znatno premaila dravne granice postavi organizatorom kran-stva u veini slavenskih zemalja na Balkanu i u Rusiji, ime se i na crkvenovjerskom planu i na podruju politikih utjecaja stvarao njegov vlastiti univerzalizam koji se sa zapadnokranskim sukobljavao i isklju-ivao. Istovremeno i sveukupna mentalna, emotivna i dogmatska evolucija istone i zapadne crkve ojaavala je duboka meusobna otuenja dvaju svjetova i stvarala razliite praktike slike religioznosti. Te mnogostruke divergencije imale su svoje etape ogorenoga zaotravanja odnosa, vezane uz konkretne uzroke pojedinih povijesnih trenu-taka. Takav jedan trenutak zaotravanja zavorio se i sredinom XI. st. i znatnim se dijelom temeljio na stremljenjima, postupcima i svojstvima Ijudskih linosti koje su se suelile u razraunavanjima to ih je donijelo vrijeme. U Rimu je 1048. papom postao Leon IX., brati njemakoga cara Konrada II. ali u isti mah estoki pobornik klinijevskih naziranja. Djclujui uvelike pod utjecajem kardinala Humberta i redovnika Hildcbranda (koji e kasnije postati papa Grgur VII), Leon IX. je izmeu 1049. i 1053. u nizu zapadnoevropskih zemalja odravao sinode posvuda osuujui pravo drave da podjeljuje sveenika dostojanstva a takoer i kupovanje sve-enikih zvanja (simoniju) i sveenikc brakove. Nadolazilo je vrijeme u kom se za cjelokupno sveenstvo zahtijevala najstroa disciplina i pod-vrgavanje jednoj volji. Takva strernljenja sukobila su se sa estinom jedne izuzetne linosti u Carigradu koja je, upravo zbog tadanje vladavine dviju neslonih, dravnikim dunostima nedoraslih ena i jednoga nchajnog cara, imala prilike da potencira svoj utjecaj i da svoju upornu elju za dominacijom uini vani-jom od viih interesa sveukupnoga tadanjega kranstva. Mihajlo Kerularije, estoki protivnik prvenstva rimskog papinstva u cjelokupnoj crkvi, nije isprva krenuo putem stvaranja sveenike kari-jere. U mladosti je bio upleten u jednu zavjeru protiv cara Mihajla IV. i ak je oekivao da e sam postati carem. Ali, nakon poraza urote, u pro-gonstvu se zakaluerio, a po dolasku na vlast Konstantina IX. vratio se u Carigrad i postao patrijarhom (1043). To visoko dostojanstvo odluio je skoristiti da ostvari svoje tenje za supremaci)'om i u crkvi i u dravi. Disciplinarne, liturgijske i univerzalistikc tenje tadanjega zapadnog kranstva izazivale su u istonoj Crkvi uestale i ogorene kritike. Meu piscima u Bizantu istupao je kao estok polemiar ohridski arhiepiskop Leon, po narodnosti Grk, jo uvijek suoen s nezadovoljstvima u slavenskoj sredini zbog podreivanja ohridske crkve bizantskoj dravnoj vlasti i grkom sveenstvu i s mogunou da to ogorenje iskoristi rimska crkva pa da slavensko stanovnitvo na Balkanu ^ crkvenom pogledu otkine od Carigrada. U svojim je spisima ponovo iznosio Focijeve prigovore zapad-noj Crkvi zbog zabrane sveenike enidbe (celibata), zbog poenja subo460

tom i prieivanja beskvasnim kruhom. Tome je studitski redovnik Niketa Stetat pridodao poricanje rimskoga uenja o tome da Duh Sveti proizlazi jednako od Boga-Oca kao i od Boga-Sina (HIioque). Smatralo se da je inspirator takvih polemika bio sam patrijarh. Du dramatskog raspleta dolo je u proljee 1054. kad je Leon IX. u Carigrad poslao kardinala Hum-berta s jo dvojicom izaslanika, sa zadaom da od cara ishode obustav-Ijanje polemika i priznanje rimskoga primata. lako je Konstantin IX. bio voljan da pomogne smirivanju, Kerularije se protivio svakom poputanju, a papinski su se izaslanici ponaali skrajnje samouvjereno i despotski. Najzad, sredinom srpnja 1054. oni su prekinuli pregovore i u crkvi Sv. Sofije poloili na glavni oltar bulu o izopenju Mihajla Kerularija i nje-govih pristalica. lako je postupak papinskih izaslanika i sam po sebi ostavio najtei dojam, Mihajlo Kerularije je povrh toga potakao jo i bunu carigradskog puka koja je zaprijetila ak i svrgavanjem cara ako bude poputao pritisku Latina. U tim okolnostima sazvan je sinod koji je papine izaslanike i samoga papu udario anatemom, a njihova je bula bila spaljena. Takvim istupima obiju strana od 15. odnosno 25. VII. 1054. ostvaren je konani raskol dviju Crkvi koji je ostao stvarnost svih buduih sto-Ijea. Prijestolne borbe Sest rnjeseci poslije svretka rada Carigradskog sinoda umro je Konstantin IX. Monomah a jedinim je vladarem (jer je Zoe umrla jo 1050) ostala uskogrudna i vladanju nenavikla biva redovnica Teodora. Ne imajui potomstva, pred smrt je odredila da prijestolje pripadne Mihajlu (VI) Stratiotiku, kandidatu koga joj je nametnulo dvorjansko civilno plemstvo. Time su se opreke s vojnim prvacima jo vie zaotrile, i oni su, u sporazumu s patrijarhom, carem proglasili Izaka Komnena, jednoga od najistaknutijih vojnih komandanata i ujedno pripadnika veoma bogate zemljoposjednike aristokracije. U njegovu korist patrijarh je u Carigradu pokrenuo novu pobunu puka, koja je Mihajla VI. odagnala u manastir i vlast predala Izaku, predstavniku faktino najmonije gru-pacije u tadanjem bizantskom drutvu. Dvadesetpetogodinje razdoblje koje je slijedilo nakon toga bilo je ispunjeno brojnim krizama i tekim porazima. Izak I. Komnen (10571059) ojaao je vojnu snagu Carstva i sauvao dravne granice i u Evropi i u Aziji. Ali njegovi loi odnosi s patrijarhom zatamnili su one tri godine koliko je potrajala njcgova vladavina. Mihajlo Kerularije smatrao je da moe i dalje nastaviti s primjcnom svoje nadmonosti nad carskom vlasti kakvu je stekao nad Konstantinom IX. Ali krajem 1058. Izak I. ga je dao uhapsiti i prognati, a kad ni izgnanstvom nije uspio ishoditi njegovu ostavku, pripremio je sudski proces protiv njega koji mu je imao predbaciti ne samo bezbonost i svetogre, nego ak i umor-stva. Slomljen tim optubama i zlostavljanjem, Mihajlo Kcrularije je umro a da se nije pokorio ni odrekao svoga patrijarkog dostojanstva. Te okolnosti iskoristilo je prijestolniko civilno plemstvo da se zdrui s crkvenom hijerarhijom, pa se ugroeni Izak-Komnen obeshrabrio i abdi-cirao stupivi u samostan, a carem je postao eksponent antivojnike gru-pacije plemstva, Konstantin X. Duka (10591067). 461

U skladu sa svojom drutvenom pripadnou, Konstantin X. Duka je svu

vlast u dravi prepustio inovnikoj aristokraciji. Ali u sastavu te aristokracije zbivale su se vane promjene. Car je u senat uvodio obogaeno carigradsko graanstvo, pa ak, kako neki suvremeni pisci navode, i puane koji su ivjeli od manuelnog rada. Budui da je senat bio pola-zite 'za stjecanje visokih slubi, na taj se nain u inovnikim redovima vrila dalekosena obnova u korist srednjih klasa gradskog stanovnitva. Ovako ojaano, slubeniko je plemstvo jo vie zaotrilo svoje neprijateljstvo prema vojsci i njenim zapovjednicima, smanjivalo vojne kontingente, uvodilo tednju u rashodima za vojne i ratne svrhe i zaputalo obranu zemlje ak i u pograninim utvrdama. U isti mah dravna vlast postupno uvodi kupovnost inovnikih slubi a sakupljanje poreskih dabina daje se u zakup. Ovo posljednje urodilo je daljnjim siromaenjem seljatva i, u krajnjoj konsekvenciji, pomagalo rastu veleposjeda na raun ekonomski upropatenih seljaka. A to jaanje provincijskoga veleposjednikog plemstva, sada ve blisko povezanog s oficirskim kadrovima, jo je vie produbljavalo razdor s dvorom i care-vorn linou. Vanjske opasnosti Ovakvo neprekidno poveavanje unutranjepolitikih napetosti vrilo se u godinama kad su se vanjske opasnosti ve pretvarale u sudbonosne dogaaje. Sa svojih boravita u istonoj Bugarskoj, gdje su se, uz donji Dunav, sredinom XI., s odobre-njem Konstantina IX. Monomaha naselili, Peenezi su pustoili sve dublje po Trakiji, Makedoniji i Grkoj i ak dopirali do carigradskih zidina. Jo za Konstantina X. Dukc Madari su zauzeli Srijem i osvojili Beograd (1064). U Duklji (koju izvori iz 2. polovice XI. st. poinju nazivati Zetom) je sin kneza Vojislava, Mihajlo (1050 1082), koji je vladao i Zahum-Ijem, dodue bio ubrajan meu bizantske savcznikc, ali je ipak svojoj vlasti podvrgao Raku i time stvorio prostranu knccvinu koja je morala teiti svojoj samostalnosti. Jo dalje na zapadu, u Hrvatskoj je, za Petra Kreimira IV. (10581074) uoi 1069. dolo do proirenja kraljevske vlasti na Slavoniju, koja je od tridesetih godina postojala kau zasebna politika oblast, a njezin ban Zvonimir postaje Kre.imirovim suvladarcm i prijestolo-nasljednikom. U isto vrijeme Donja Dalmacija (bez Dubrovnika s tzv. Gornjom Dalmacijom, koja je od poetka XI. st. zasebna tema s vlastitim strategom) potpada pod upravu Petra Kreimira IV., koji se naziva kra-Ijem Hrvatske i Dalmacije. Kao i ranije, ta realna okolnost nije ni sada poni-tavala naelno vrhovnitvo Bizanta nad podrujem dalmatinske teme. Juna Italija Dok je takva konstelacija na Balkanu znaila tek slabljenje bizantskoga utjecaja, u Junoj Italiji i u Prednjoj Aziji formiraju se dvije snage koje e iz temelja izmijeniti poloaj Bizanta u te dvije rneu sobom udaljene, veoma vane oblasti njezina vrhovnitva. U Junoj Italiji ve su od poetka XI. st. skupine normanskih hodoasnika u Svetu Zemlju na svom povratku.stupale u slubu kao najamnici pojedinih gradova i poglavara polusamostalnih feudalnih teritorija. Iskoristivi svoj utjecaj, koji je rastao usporedo s udjelom njihovih vojnih odreda 462

u rjeavanju sporova meu zavaenim suparnicima, oni su stjocali upo-rita, posjede i teritorije sve veih razmjera. Godine 1042. jedan je njihov ratnik, Vilim eljezne Ruke, postao grofom Apulije, a od 1047. poinje i uspon Roberta Guiscarda. Isprva su se normanski kneevi sukobljavaU i s papinstvom i s vlau Bizantinaca u Junoj Italiji. Ali nakon crkvcnog raskola 1054. dolazi do preinake saveznitava, pa je papa Nikola II. priznao Roberta Guiscarda vojvodorn Apulije i Kalabrije, sa svrhum da spomou Normana potpuno potisne Bizantince iz Italije. To se likvidiranje bizantske rrisutnosti ra Poluotoku ostvarilo nizom pojedinanih vojnih uspjeha i zavrilo 1071. osvojenjem Barija. U meuvremenu, brat Roberta Guiscarda, Ro ger, zapoeo je 1060., uz Robertovu pomo, preotimanje Sicilije od Arapa, koje je 1091. zavrilo potpunim uspjehom. Nadiranje Selduka Dok je na taj nain mo Arapa na Zapadu bitno oslabila ustupivi svoje vazno uporite u sredistu Mediterana jednoj novoj, kranskoj sili (ak blisko povezanoj s politikom papinstva), dotle je arapska vlast na Istoku, rapidno slabei takoer, svoju dominaciju u Prednjoj Aziji, sve do granica fatimidskog Egipta, murala prepustiti jednome etniki novom faktoru koji je, meutim, usvojio arapsku vjeru, islam, i postao njenim jo eim i nepomirljivijim pobornikom od samih Arapa. Taj presudno vani novi faktor na Istoku bili su turski Selduci. Osvojivi vlast u Bagdadu (1055) i potisnuvi abbasidskog kalifa u tunkciju vjerskog poglavara, oni su se okoristili nezadovoljstvima u Armeniji [koju je jo 1044. posljednji kralj iz kue Bagratida (Kakig) prepustiu caru Konstantinu IX. Monomahu u zamjenu za prostrane zemljoposjede u Kapadokiji, godinju rentu i jednu palau na Bosporu], pa su ve 1057. napali na tu zemlju i zauzeli Melitenu. U deset godina, do kraja vladavine Kon-stantina X. Duke (1067), oni su ve gospodarili glavnim gradom Kapadokije, Cezarejom. Iste godine, nakon srnrti Konstantina X., njegova se udovica Eudokija pod pritiskorn vojnih opasnosti, suprotno interesima dvorjansko-civilne aristokracije, udala za jednoga od prvaka vojnikog plemstva, Romana Diogena, i on je smjesta postao njenim suvladarem (10671071). Novi je car odmah uklonio glavne savjetnike svojih predasnika, Mihajla Pscla i brata umrlog cara, cezara Ivana Duku, a zatim je krenuo u obrambeni rat protiv Selduka. lako je postigao i neke uspjehe, realna slabost bizantske vojske, koja je bila rezultat politike civilnog plemstva, dovela ga je u poloaj da je 1071. kod Mancikerta, u Armeniji, bio teko poraen i ak zarobljen. A kad su ga Selduci uz veliku otkupninu pustili na slobodu i on se namjeravao vratiti na prijestolje, dolo je do graanskoga rata u kome mu je civilno plemstvo suprotstavilo kao cara sina Konstantina X. Duke, Mihajla VII. Ta je grupacija postigla pobjedu, pa je Roman IV. Diogen uhvaen, oslijep-Ijen i baen u samostan gdje je 1072. urnro. Mihajlo VII. Duka (10711078) i opet je vladanje potpuno prepustio civilnom plemstvu, a njegov prvak, Mihajlo Psel, stekao je mo kakvu u cijeloj svojoj beskrupuloznoj karijeri jo nikad nije imao. Ali posljedice zanemarivanja obrambene snage drave oitovale su se ve u prvoj godini njegove vladavine. U Italiji je padom Barija okoncan izgon Bizantinaca s 463.

Toluotoka, a u Maloj Aziji su Selduci nakon Mancikerta nezaustavljivo napredovali. Na Balkanu je izbio ustanak, pa su pobunjenici u Makedoniji 1073. (za kratko vrijeme) carem proglasili sina zetskoga kneza Mihajla, Konstantina Bodina. U Hrvatskoj je 1075. Dimitrije Zvonimir primio insignije kraljevske vlasti od pape Grgura VII., prihvatiu vazalski odnos svoje drave prema papinstvu i, ovaj puta s odobrenjem papinstva, nosio naslov kralja Hrvatske i Dalmacije. Dvije godine nakon toga (1077) kraljevski je naslov od pape primio ' Mihajlo Zetski. Dotle su Selduci proirili svoja osvajanja na Siriju i Palestinu, pa su 1075. zauzeli Damask, 1076. Jeruzalem, a 1077. su u Maloj Aziji osnovali zasebni sultanat Rum sa sjeditem u Ikoniumu. Usporedo s time, armenski bjegunci iz njihove prvobitne postojbine, koja je pala u vlast Selduka, formirali su na jugoistoku Male Azije, u Kilikiji. svoju novu dravu, tzv. Malu Armeniju. Zd vrijeme tih dogaaja, carska vlast sa svih strana okrnjivane i skuavane bizantske drave pokuavala je da skrajnjom strogou obnovi kruti centralizam prijestolnike aristokracije izazivajui time zaredom niz buna i uzurpacija iz redova vojne i provincijske aristokracije. Godine 1078. jedan od njenih predstavnika, strateg teme Anatolikon, Nikefor Botanijat, uspio je zbaciti Mihajla VII., ali i onemoguiti suparnikog uzurpatora Nikefora Brienija. Njegova trogodinja vladavina (10781081) nala sc sue-lice sa Selducima, koji su u svojoj vlasti ve drali Nikeju. Ali novi car nije elio radikalan raskid s prijestolnikim dvorjanstvom, pa se i on morao boriti s novim uzurpacijama vojnih komandanata, koji su uviali da je doba civilnoga plernstva konano prolo i da c carska vlast trajno dopasti u ruke onome tko bude raspolagao najsnanijim osloncem u vojsci. Ostva-renje toga cilja nije, meutim, postigao nijedan od uzurpatora, nego Aleksije Komnen, koji je neosporno bio najugledniji tadanji vojskovoa, pa je za sebe zaista pridobio preteni dio uruanih snaga; ali on nije elio da svoju vlast zasnuje na alternativi dvaju neprijateljskih tabora aristokracije, nego je poduzeo dalekosene pripremne akcije da uza se vee i glavninu dvor-janstva. U tu svrhu on je prethodno sklopio branu vezu s prijanjom vladarskom porodicom Duka (oenivi se bratuedom Mihajla VII., Irenom) i postigao da ga je udovica Mihajla VII. posinila. Stvorivi tako dvostruku osnovu za svoje namjere, Aleksije Komnen je u sporazumu sa zapovjednitvom carigradske posade (koja se preteno sastojala od njemakih plaenikih odreda) uao u Carigrad, primorao mua svoje pomajke, Nikefora III. Botanijata, da se odrekne prijestolja i stupi u samostan. Dok je vojska koja mu je omoguila da se uspne na prijestolje neobuzdano pljakala prijestolnicu, Aleksije I. je u crkvi Sv. Sofije uz opi pristanak sveukupnog plemstva i Crkve okrunjen za cara. Njegova vla-davina (10811118) bila je poetak novog razdoblja oporavka Bizantskoga carstva na temelju poretka koji je proizaao iz procesa fcudalizacije i koji je svojom novom strukturom prije nego to je ona do kraja rasloila jedinstvo drave u pobjednikom naletu, koji je poivao na afirmaciji feudalne, vojne osnovice poretka, omoguio posljcdnje velike uspjehe Car-stva u istonim pokrajinama prije njegove katastrote to ga je zadesila u prvim godinama XIII. stoljea. 464

XI. SREDNJA T ZAPADNA EVROPA POSLIJE RASPADA KAROLINKE MONARHIJE

1. NJEMAKA DO VLADAVINE OTONA I. Poslije smrti Karla Debeloga (888) karolinka se monarhija raspala na pet kraljevstava i dva faktino samostalna vojvodstva. Od svih tih sedam drava samo je u Njemakoj vladao jedan, i to vanbrani potomak kue Karolinga po mukoj lozi. Bio je to Arnulf Karantanski, sin Karlumana, vojvode bavarskog, i po njemu prapraunuk Karla Velikoga, izabran za kralja Istone Franake (Njemake) jo 887. na saboru velikaa u Frank-furtu na Majni. U prvim godinama svoje vladavine (887899) Arnulf je vodiu borbe sa snanom Velikomoravskorn kneevinorn, kojoj je na elu bio knez Svjatopluk. Godine 890. Arnulf je toj dravi rnorao priznati potpunu samostalnost. Izgubivi nade na ovome podruju, Arnulf se upleo u borbe koje su se vodile u Italiji oko carskog naslova. Ondje su kao suparnici meu sobom ratovali Vido II., vojvoda od Spoleta, koji je po majci bio unuk starijega sina Karla Velikog, Pipina (nekadanjeg kralja Italije), i furlanski markgrof Berengar I., koji je po majci bio unuk mlaeg sina Karla Velikoga, nekadanjeg cara Ludovika Pobonog. U toj borbi najzad je 889. pobijedio Vido, pa je primorao papu Stjepana V. da ga okruni za kralja Italije i da mu dade carski naslov (891). Idue godine (892) novi papa, Formoz, okrunio je za cara i njegova sina Lam-berta. Ali Vido je uskoro umro, pa je Arnulf Karantanski tu okolnost sma-trao povoljnom da pokua ostvariti svoje tenje. S vojskom je pruvalio perko Alpa i od pape Formoza, koji je odobravao Arnulfove pretenzije, dobio carsku krunu (896). Tako su sada postojala dva okrunjena cara. Bu-dui da Lambert od Spoleta nije pokazivao volje da abdicira, Arnulf je morao nastavitt- svoj italski pohod dalje prema jugu, na podruje vojvod-stva Spoleto. Ali u tome ratu udarila ga je kap, i un se morao vratiti u Njemaku, gdje je ivio jo do potkraj 899. U svojstvu njemakoga kralja naslijedio ga je estogodinji sin Ludvig Dijete (900911). U meuvremenu cijeli srednjoevropski prostor ugrozila je nova velika vojna opasnost. U osamdesetim godinama IX. st. poeli su u Panonsku nizinu preko karpatskih klanaca prodirati Madari. Otuda su se upletali u borbe Arnulfa Karantanskog protiv Velikomoravske kneevine, a 894. su opustoili Panoniju, nakon ega je njen zapadni dio Arnulf povjerio na upravu panonsko-hrvatskon-i knezu Braslavu (kojt se posljednji puta spo-minje 898). U neprekidnim naletima Madari su prodirali preko Slovenije 30 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka

465

duboko u Italiju i uz tok Mure, Drave i Dunava u Karantaniju i Bavarsku, a da im se bolesni Arnulf nije mogao uspjeno suprotstaviti. U nizu napacla oni su do 905/6. sruili Velikomoravsku kneevinu, pa su zatim, niz Labu i uz Dunav dopirali u Sasku, Bavarsku i Frankoniju. Posebno teak poraz pretrpjela je njemaka vojska Ijeti 906., nakon ega su madarske ete gotovo svake godine pustoile u vapskoj i Frankoniji, dupirui sve do Rajne. Madarske provale u Njemaku prouzrokovale su u toj zemlji straho-vita krvoprolia i razaranja. Napadai su metodiki ubijali sveukupno muko stanovnitvo, unitavali naselja, zalihe hrane i stoku, dok su ene masovno odvodili u roblje. ini se da su madarske provale svojim stra-hotama nadmaile sve ranije napade poznate u tim zemljama. Lokalne vlasti bile su preslabe da organiziraju efikasan otpor, a sredinja dravna vlast pripadala je desetogodinjem djeaku. U takvim okolnostima regio-nalni upravljai, grofovi i markgrotovi pretvarali su se u praktiki pot-puno samostalne vojvode. Ve potkraj vladavine Ludviga Djeleta Njcmaka se faktino raspala na pet nacionalnih vojvodstava koja su okupljala stare germanske etnike cjeline, naseljene u zemljopisno zaokruenim ublastima, vezane srodnim tradicijama, posebno govornim zasebnostima i vlastitim zakonima. Tih pet vojvodstava bila su: Saska, Frankonija, Bavarska, Svapska i Lotaringija. Prva od njih, Saska, obuhvaala je podruje izmeu Rajne, donjeg Ennsa i Labe, a prema jugu je sezala otprilike do crte to spaja dolinu rijeke Ruhr s uem Saale u Labu. Nadovezujui svoj opstanak u svojstvu zasebnoga vojvodstva na tradicije koje je poetkom IX. st. bio priguio Karlo Veliki, Saska je u X. st. u mnogom pogledu ubnovila arhaika obiljeja svoga etnikoga i drutvenog bia. Frankonija je bila zemlja sjeverno i juno od toka rijeke Majne, a njezino su stanovnitvo bili istoni Franci. Politiko jedinstvo te zemlje dugo je bilo ometano suparnitvom dviju monih f'eudalnih porodica: Babenbergovaca i Konradina. Najzad, u god. 906., Babenbergovci su poraeni, a vojvodska je vlast ostala Konradu Mlaem. Bavarska je, kao i Saska, imala davne tradicije u borbi protiv supremacije Karolinga. Njezinu je samostalnost u vrijemc Ludviga Djcteta snano izgradio vojvoda Luitpold; stekao je nove feude, podvrgao pod svoju vlast Karantaniju i istakao se borbama protiv Madara. Njegov sin i nasljednik Arnulf Bavarski upravljao je vojvodstvom od 907. potpuno samostalno. vapska je obuhvaala podruje od Alzasa du gornjeg Dunava, sve do rijeke Lech. Na njenom su podruju ivjeli Alamani. Lotaringija, teritorij izmeu Maase, Schelde i Rajne, bila je sporna zernlja oko koje su se stoljeima borili vladari istone i zapadne Franake, tj. Njemake i Francuske. Nakon smrti cara Arnulfa Karantanskog (899) naslijedio ju je Arnulfov vanbrani sin Zventibold. Poslije niza mijena, ona je nakon smrti Ludviga Djeteta (911) privremeno pripala francuskom kralju Karlu III. Bezazlenom. Komadanje Njemake u autonomna vojvodstva u vclikoj je mjeri sku-ilo kraljevsku vlast, ali je ugroavalo i Crkvu koja je kao veoma bogat zemljoposjednik, opskrbljen imunitetima, imala privilegiran puloaj. Bis-kupi su jo za posljednjih Karolinga postali najutjecajnije linosti u dravi. Ali sada, s afirmacijom autonomnih vojvodstava u Njemakoj, voj466

vode su mnogo upomije branile svoje prvenstvo nego to su to inili kraljevi. Njima je neki moni biskup bio veoma opasan suparnik, dok je u odnosu prema kralju takav biskup bio tek vazal, obavezan na vjernost i poslunost. Takva suprotnost interesa veoma se brzo pretvorila u otvorene sukobe. Nakon smrti Ludviga Djeteta (911) njemaki su velikai za kralja izabrali vojvodu Frankonije, Konrada I. (911918), sina jedne od van-branih keri Arnulfa Karantanskog. U prvim godinama svoje vladavine on se bezuspjeno angairao u nastojanju da Francuskoj preotme Lotaringiju. Ali to ga je sprijeilo da se odupire nadiranju Madara, koje je novim valom pustoenja poevi od 912. preplavilo cijelu srednju Evropu, sve do Alzasa i Lotaringije. Ve i samim time veoma kritina situacija komplicirala se naglim zaotravanjem sukoba crkve s vojvodama. Oni su nastojali da preotimanjem crkvenih zemljoposjeda oslabe mo biskupa, poveaju vlastiti zemljini fond i tirne steknu sredstva kojima e darivati i uza se vezati svoje vazale, da bi na taj nain ojaali svoj poloaj u odnosu prema kraljevskoj vlasti. Takva konstelacija interesa opredjeljivala je crkvene poglavare da tee jaanju kraljevskog autoriteta. Istovremeno i kraijevska je vlast uvidala da joj je nuan oslonac na crkvu pri otporu sve izraenijoj samostalnosti vojvodstava. Konrad I. je isprva pokuavao smirivati sukobe. Ali kad su u raznim krajevima Njernake zaredali tvorni napadi svjetovnih velikaa na biskupe, zavravajui odreda ubojstvima, kralj je odluio da intervenira. Ali te mjere dovele su do niza ustanaka protiv kralja u Saskoj, Bavar-skoj i vapskoj. Nastojei da svoje protivnike svlada udvojeno, Konrad je dao neke koncesije Saskoj i Svapskoj, a na bavarskoga vojvodu Arnulfa udario je svim snagama i teko ga porazio primoravi ga da se spasi bijegom, vjerojatno na podruje Madarske, nakon ega je Bavarsku kaznio tekim razaranjima. Svoju vojnu pobjedu Konrad je pokuao uvrstiti stvaranjem formal-nog saveza kraljevske vlasti s poglavarima crkve na koncilu u Hohenaltheimu (917). Taj je koncil unaprijed udario crkvenim proklelstvom svakoga tko bi se pokuao urotiti protiv kralja i obavezao sve one koji se odupiru njegovoj politici da pod prijetnjom izopenja izvre pokoru pred bisku-pom svoga podruja. Te odluke postale su temeljem u daljem razvitku sa-veznitva izmeu kraljevske vlasti i crkvenih visokih dostojanstvenika, koje je u vrijeme Otona I. (u 2. polovici X. st.) omoguilo punu pobjedu kraljevskog autoriteta i uspostavu carske vlasti u rukama njemakih vla-dara. Ali u gotovo polastoljetnom razdoblju, koliko je trebalo da sazriju rezultati Konradove politike saveza sa crkvom protiv vojvodstava, Nje-maka je prolazila kroz epohu kolebanja u odnosima snaga. Poslije Konradove smrti (919) kraljem je po naelu izbomosti vladarskoga dostojanstva postao saski vojvoda Henrik I. s .nadimkom Ptiar (919936). Budui da je kraljem postao s pristankom velikaa, nastojao se izmiriti s vojvodama, utoliko vie to je bilo nuno organizirati sveopi otpor Madarima. U tu svrhu priznao je voJTOdsku ast svim protivni-cima koji su se borili protiv Konrada, uz uvjet da poloe vazalsku za-kletvu vjernosti kralju. Pri tome je posebice Arnulfu, vojvodi Bavarske, 467

koji se vratio iz izbjeglitva, priznao ak i pravo da u svome vojvodstvu samostalno postavlja biskupe. Time je utjecaj crkve bio veoma smanjen, a autonomija vojvodstava slubeno potvrena; no i ta su vojvodstva priznala seniorat kraljevske vlasti. Smirivi na taj nain unutranje odnose, Henrik I. se okoristio unutranjim sporovima u Francuskoj pa je 925. vojnom akcijom svojoj dravi pripojio Lotaringiju, kao autonomno vojvodstvo u vazalskom odnosu prema kraljevskoj kruni. Poevi od 926., u prethodnom desetljeu tek povremene provale Madara u Njemaku ponovo su se pretvorile u masovno nadiranje. Poto ih je hrvatski kralj Tomislav uspjeno suzbio sa svojih granica na Dravi, Madari su 926. usporedno organizirali prodor u Italiju, koji je dopro sve do Rima, i veliki pohod u Bavarsku i vapsku. Torn prilikum bio je pod-sjedan Augsburg, na Lechu, desnoj pritoci Dunava, spaljena je Konstanza na Bodenskom jezeru i opljakan bogati samostan St. Gallen, u dananjoj vicarskoj. Zatim su Madari provalili u Lotaringiju i francusku pokrajinu ampanju gdje su izvrili strahovita pustoenja. Njihovo povlaenje postignuto je visokom otkupninom. Iduih sedam godina Njemaka je bila poteena, ali je morala Madarima plaati godinji danak. To sedmogodinje razdoblje bilo je ispunjeno opsenim fortifikacionim radovima u svim njemakim ugroenim pokrajinama, jer su tvrdi gradovi (zamci) bili jedina neosvojiva zapreka madarskim konjanikim naletima. U isti mah i Henrik I. je nastojao to vie ojaati udio konjice u svojoj vojsci, prvenstveno na temelju ratnikih obaveza svojih vazala s podruja saskog vojvodstva. Po zavretku sedmogodinjeg primirja Henrik je uskratio daljnje plaanje danka Madarirna. Rezultat je bio novi estoki napad. Ali, u velikoj bitci u Thtiringiji god. 933. pobjeda je pripala Henriku. Vojno ojaanje i mir s Madarima iz 926. Henrik I. je iskoristio za obnovu njemake vlasti nad Polapskim Slavenima. Njima je jo Karlo Veliki nametnuo plaanje godinjeg danka, ali je ta obaveza izvravana veoma neredovito, a u vrijeme rasula karolinke monarhije potpuno je pala u zaborav. Karolinke pretenzije prema Polapskim Slavenima batinili su saski vojvode. Jo je otac Henrika I. uspio Luikirn Srbima iznova nametnuti danak, a sam je Henrik, jo kao saski vojvoda, ratovao s njihovim susje-dima Glomaima. Tu osvajaku tendenciju Henrik je jo vie razvio poto je postao kraljem. Godine 928. pokorio je cijelu luiko-srpsku oblast i u sreditu te zemlje, na Labi, podigao utvrenje Meissen koje je imalo sluiti kao uporite saske okupacione vlasti. Proirivi svoje akcije prema sjeveru, Henrik je napao i Ljutie i na podruju Havelijaca zauzeo njihovu utvrdu Branibor. Poslije bitke kod Lenzena, u kojoj su Sasi izvrili teka krvoprolia,. morali su i Bodrii plaati Nijemcima danak. Od svih tih osvajakih pothvata jedino je luikosrpska oblast ve sada ostala vre podvrgnuta u pokornost. Nju su Sasi osigurali sistemom tvrava sa stalnim njemakim posadama. One su kasnije posluile kao oslonac sistematske njemake kolonizacije u polapskim slavenskim zemljama. 468

Svoje ratne uspjehe protiv Slavena Henrik je dopunio vanom vojnom akcijom protiv Danaca koja je 934. urodila formiranjem markgrofovije Schlesvvig, izmeu donje Labe i rijeke Eider. Time su Danci bili odvojeni od Polapskih Slavena. Njihov je pritisak prema evropskom kontinentu bio otklonjen, pa je njihova ekspanzija ponovo usmjerena prema prekumorskim zemljama. Potkraj ivota Henrik I. se pripremio na vojni pohod u Italiju, ali ga je Ijeti 936. udarila kap. Jo prije smrti preporuio je velikaima svoga sina Otona kao kralja. 2. ITALIJA DO SREDINE X. STOLJEA Poslije neuspjeha Arnulfa Karantanskog da zavlada Italijom i njegove smrti (899) Italija je ostala u vlasti Lamberta od Spoleta, a On je sada bio i jedini nosilac carskoga naslova. Okrutno kaznivi one velikae koji su bili na strani Arnulfa, Lamberto se, naprotiv, sporazumio s nekadanjim suparnikom svoga oca, Berengarom Furlanskim, i priznao mu vlast u zemljama istono odnosno sjeverno od rijeka Adde i Poa. 1 novi papa, Stjepan VI., elio se dodvoriti Lambertu, pa je organizirau posmrtni sudski postupak papi Formozu koji je za cara bio okrunio Arnulfa Karantanskog. lako je prolo ve deset mjeseci od njegove smrti, dao je ekshumirati Formo-zov le, postaviti ga u sveanoj odjei na papinsko prijestolje a zatim je izvreno odglumljeno suenje. Mrtvi je papa proglaen nedostojnim i nje-govo je tijelo najzad baeno u Tiber. Ogorenje to ga je Stjepan VI. tim inom izazvao urodilo jc pobu-nom, pa je papa baen u tamnicu i ondje uguen (897), a Formozuvo je tijelo jo krajem iste godine ponovo sveano sahranjeno. Godine 898. umro je i Lamberto, a velikai su bez protivljenja za kralja priznali Berengara Furlanskoga. Carem je postao tek 915. a vladao je sve do 924. Od kraja IX. st., u desetljeima koja su slijedila, Italija jc izvanredno mnogo pretrpjela od pljakakih i razarakih napada Madara, sa sjeveroistoka, i Saracena, s juga. Unitavajui cijelu Lombardiju i Toskanu, Madari su dopirali sve do Beneventa, a preko Primorskih Alpa i u dolinu Rhone i u Septimaniju, u Francuskoj. Saracenski napadi polazili su i sa Sicilije, i iz Tunisa, i iz drugih uporita, kao to je (do 915) bilo njihovo gusarsko mijezdo na uu rijeke Garigliano, sjeverno od Napulja, i pogaali cijelu junu polovicu poluotoka, sve do Rirna. Rezultati madarskih i arapskih napada bili su katastrofalni. Uvelike su prorijedili stanovnitvo Italije, sruili bezbroj naselja i opljakali znatna bogatstva, unitili mnoge crkve i opatije, upropastili brojne umjetnike spomenike i druga svjedoanstva prethodnih razdoblja. Svim time ta su ratna zbivanja u velikoj mjeri pridonijela ne samo dubokom ekonomskom padu, nego i politikoj dezorganizaciji i duhovnoj i moralnoj dekadansi koja karakterizira X. stoljee u tim oblastima Evrope. Ali osim stradanja to su ih Italiji donijel^ madarskc i arapske pro-vale, ona je u prvoj polovici X. stoljea mnogo trpjela i od graanskih ratova. 469

Ve dvije godine nakon preuzimanja vlasti, kralj Berengar I. sukobio se s pretenzijama Louisa, kralja od Provanse, koji je po majci bio unuk cara Lotara II. i praunuk cara Lotara I., to jest potomak one loze Karo-linga koja je pri verdunskoj diobi 843. izravno ba.stinila pravo na carski naslov i vlast nad Italijom, dok je Berengar po majci dodue bio unuk cara Ludovika I. Pobonog, ali ona nije bila nosilac nikakvih nasljednih prava, nego je samo bila udata za markgrofa Furlanije. Berengar je, dakle, pravno, mogao biti samo markgrof u Furlaniji, a nikako kralj Italije ni pretendent na carski naslov. Borbe meu suparnicima vodile su se pet godina i zavrile pobjedom Berengara (905). Louis od Provanse bio je ak zarobljen i oslijepljen, nakon ega ga je Berengar pustio da se vrati u Provansu. Usprkos toj pobjedi, Berengar je jo deset godina morao ekati da bude u Rimu okrunjen za cara (915). Svojom silovitom i okrutnom vladavi-nom postao je veoma omrznut, pa je 923. dolo do zavjere velikaa koja je umjesto Berengara eljela na vlast dovesti kralja Burgundije, Rudolfa II. Toj kandidaturi usprotivio se po.slije Berengarove smrti (924) brati Louisa Slijepog, Hugo, grof od Arlesa, koji se takoer mogao pozivati na podrijetlo od carske loze Karolinga. Poslije dvije godine ratovanja Hugo je 926. najzad okrunjen za kralja Italije (926947). Za vrijeme Hugove vladavine Italija je ivjela relativno mimo. Ali to nije bio mir pod snanom vladavinom autoritativnog vladara, ncgo mir zamora od neprekidnih borbi i razaranja. Italija se u tom razdoblju raz-mrvila na rnnotvo svjetovnih i crkvenih, praktiki samostalnih dravica koje su samo formalno priznavale suverenitet italskoga kralja koji je stolovao daleko na sjeveru, u Paviji. Takvo stanje bilo je rezultat dugotrajnih mcu-sobnih borbi pretendenata, koji su u tim borbama morali stjecati sve nove i nove pristalice i saveznike, dakako uz uvjet neprekidnih darivanja zem-Ijoposjeda, gradova i raznih povlastica kojima su kraljevska ovlatenja prelazila u ruke lokalnih vlastodraca i pretvarala ih u praktiki samostalne vladare. Od svjetovnih vladara u sjevernoj Italiji osobito su moni bili markgrofovi od Furlanije i od Ivreje (sjeverno od Torina) te zatim, junije, vojvoda od Toskane. Teritorij papinske drave bio je u X. stoljeu, u vrijeme rasula karo-linke monarhije, potpuno u vlasti feudalne aristokracije. Ona je naroito preotela mah u borbama nakon smrti pape Formoza, pa je otad o njezinoj volji ovisio i izbor pape. Najistaknutija linost rimske aristokracije potkraj IX. st. bio je pa-pinski vestijar Teofilakt. Na njegovu su politiku u velikoj mjeri utjecale njegova ena Teodora i kerka Marozija. Ona je najprije bila udata za spoletanskog vojvodu Alberika i s njim je imala sina Alberika koji je u prvoj polovici X. st. presudno utjecao na politike dogaa)'c u Rimu. Maro-zija je imala i nezakonitog sina s papom Sergijem III. Upravo tu okolnost namjeravao je iskoristiti kralj Italije, Hugo od Arlesa. Odluio je da se oeni Marozijom i da zbog njezina sina s papom vri pritisak na Sergija III. da njega, Huga, okruni za cara. Ali protiiv toga plana oko carske krune podigao je Marozijin sin Alberik vojni ustanak, primorao svoga ouha da se povue na sjever, a majku je internirao (932). 470

Otad je Alberik neosporno gospodario Rimom. Ali on je bio pristalica klinijevskoga pokreta i pomagao opatu Odonu od Clunyja da reformira italske samostane. Izmeu 936. i 946. na papinsko je prijestolje postavio zaredom 4 pape, nastojei da to budu linosti dostojnije od svojih pretea u prvoj treini X. stoljea. Pod njegovim utjecajem pape su praktiki bili ogranieni na vrenje iskljuivo crkvenih i vjerskih funkcija. Juno od vojvodstva Spoleto i Rimskog dukata vladale su veoma zamrene politike prilike. Naelno je cijelo to podruje za sebe svojatao Bizant. Ali faktino su ondje meu sobom dijelili vlast langobardski feudalci, lokalni bizantski upravljai i muslimani. Muslimani su u svojoj vlasti drali Siciliju, a bizantski su se posjedi ograniili na teritorij Kalabrije, u kom je glavni grad bio Reggio, na skrajnji vrh Apulije, kome je sredite bio Otranto, i na malobrojna sjever-nija uporita, kao to su bila: Gaeta s okolicom (koja 963. stjee samo-stalnost), Napulj s okolicom i Amalfi s okolicom. Izmeu tih bizantskih rasprenih posjeda prostiralo se langobardsko vojvodstvo Benevent sa zaseb-nom kneevinon-i Salerno. U tako razmrvljenoj Italiji Hugo od Arlesa osjeao je svu nesigurnost kraljevske vlasti pa je jo za ivota nastojao osigurati nasljcdstvo svome sinu Lotaru. Ali talijanski su se velikai opredijelili za mladoga markgrofa od Ivreje Berengara II. koji je po majci bio unuk Berengara I. Furlan-skoga. Pred opasnou koja mu je zbog toga zaprijetila od Huga, Berengar je izbjegao u Njemaku, pod zatitu Otona I. S njegovom pomoi Berengar se 945. vratio u Italiju, primorao Huga i njegova sina Lotara da se zado-volje formalnim vladarskim poloajem, a faktinu je vlast preuzeo on sarn. Tek nakon Hugove i Lotarove smrti (947. odnosno 950) Berengar se dao oksuniti za kralja Italije, bez obzira na prava Lotarove udovice Ade-laide, i u pogledu nasljedstva kraljevske vlasti, i pretenzija na carski naslov. Da bi onemoguio ostvarenje tih pretenzija, koje bi ona udajom za neku drugu linost mogla prenijeti u tue ruke, Berengar ju je dao utamniiti. Protiv toga ina prituio se njezin brat, Konrad Burgundijski, njemakom kralju Otonu I. Time je bio stvoren povod za Otonovu intervenciju u Italiji koja je 962. dovela do osnutka Svetog rimskog carstva njemake narodnosti.

3. FRANCUSKA DO DOLASKA NA VLAST HUGA CAPETA Nakon smrti Karla Debelog (888), praunuka Karla Velikoga po mlaoj lozi, koju je zapalo da vlada Francuskom, neprekidna opasnost od normanskih napada, koji su poevi od prvih godina IX. st. pustoili i pljakali ne samo obalna podruja na Atlantiku, nego i mnoge gradove i opatije u unutranjosti zemlje dopirui do njih tokovima rijcka to sc ulijevaju u ocean, nametala je francuskim velikaima potrebu da pronau duvoljno snanu linost koja e uspjeno organizirati obranu od w gotovo jednostoljetnih razaranja. U tom pogledu osobito je pogodna osoba bio grof od Pariza Eudes (Od) koji se veoma istakao prigodom velike normanske opsade grada Pariza u god. 471

586. Budui da je jedini ivi potomak kue Karolinga, (Karlo III. Bezazleni), tada bio dijete od devet godina, velikai su na saboru u Compiegneu (Kom-pjenj) 888. Eudesa okrunili za kralja. Njegova vlast obuhvaala je samo podruje izmeu Seine i Loire. Akvitanija je praktiki bila samostalno vojvodstvo; sjevernom Burgundijom kao posebnim kraljevstvom vladao je Rudolf I. iz kue Welfa; junom Burgundijom, kao takoer posebnim kraljevstvom vladao je praunuk cara Lotara I. Louis od Provanse (kasnije, u sporu s Berengarom I., oslijepljen). Zapadno od Saone, burgundijske je odvojene grofovije i nekoliko susjednih grofovijskih podruja ujedinio Richard Pravdoljubivi kao zasebno Burgundsko vojvodstvo. Septimanija i panjolska marka ivjele su bez ikakve veze sa sjeverom; a ak i iznad Loire samostalna je bila Bretanja, dok su mnoge grofovije, kao na pr. Flandrija i Vermandois (Vermandoa), bile faktino nezavisne pod vlau svojih grofovskih dinastija. Eudesova vladavina zapoela je sjajnom pobjedom nad Normanima kod Verduna kad su se vraali s pothvata u kom su doprli sve do Lolaringije. AIi iduih godina invazija se nastavljala, i Francusku jc od toga vala nor-manskih napada spasila tek intervencija Arnulfa Karantanskug kuji ih je 891. teko porazio kod Louvaina (Luvena), u Belgiji, tako da su oni otada za neko vrijeme teite svojih nasrtaja premjestili u Englesku. Zbog tih neuspjeha naklonosti mnogih francu.skih valikaa su se preorjentirale, pa je skupina Eudesovih protivnika poetkom 893. za kralja okrunila Karla III. Bezazlenoga. U borbama koje su zbog toga zapoele, Eudes je ve gotovo postigao konanu pobjedu. Ali nove masovne provale Normana (896) primorale su oba suparnika da sklope primirje. Meutim jo prije nego to je ta nagodba omoguila efikasnu obranu, Eudes je umro (898), a cijela je Francuska priznala Karla kao svoga kralja. Ujedinjenje snaga koje je iza toga slijedilo omoguilo je uspjeniji otpor Normanima nego ikada ranije. Pa ipak, prilivom novih napadaa iz Danske i Norveke nadiranje se poslije nekoliko godina obnovilo. Odlunu prekretnicu predstavljala je vojna to ju je protiv Chartresa poveo normanski voa Rollon, podrijetlom Norveanin. Poslije niza sukoba, Rollonovi su Normani god. 911. pretrpjeli poraz, ali je pobjcdnika strana bila iscrpljena tekim gubicima. U takvim okolnostima sklopljen je podje-sen 911. ugovor (u mjestu Saint-Clair, na rijeci Epte) kojim je Karlo Be-zazleni prepustio Rollonu podruje Gornje Normandije kao teud, uz uvjet da poloi vazalsku zakletvu i da on sam i njegovi ratnici prijeu na kr-anstvo. Ustupljeno podruje postalo je jezgrom Normanskoga vojvodstva koje se u iduim desetljeima jo i proirilo. Od toga vremena normanske su provale naglo jenjale i tijekom prve polovice X. st. sasvim prestale, iako je priliv doseljenika iz Skandinavije trajao i dalje, ali se sada regularno uli-jevao u granice novosteenoga vojvodstva. Premda je oko polovice X. st. bilo i estokih reakcija protiv prilagoavanja novoj sredini, ipak se du kraja toga stoljea uklapanje normanskih osvajaa u drutvenu strukturu feudalqe Francuske i u njezin etniki ambijent ve ostvarilo u potpunosti. Drugi vaan dogaaj iz vremena Karla Bezazlenog bila je borba oko Lotaringije. Tu pokrajinu, koja je bila ua domovina kue Karolinga, pripojio je Karlo Bezazleni Francuskoj poslije smrti njemakoga kralja Ludviga Dje472

Gradnja normanskih laa, njihovo povlacenje u more i plovidba. Zidni sag Kraljice Matilde, XI. st. teta (911). To je dovelo do mnogih sporova meu francuskim feudalcima, koje su Normani iskoristili da znatno proire teritorij svoga vojvodstva. Dok je Karla drao u zarobljenitvu jedan od njegovih pobunjcnih vazala (grof od Vermandoisa), druga je skupina nezadovoljnika za kralja proglasila burgundskoga vojvodu Raoula. Takvu situaciju iskoristio je njemaki kralj Henrik I. Ptiar, pa je 925. bez tekoa pripojio Lotaringiju Njemakoj. Kako je Karlo Bezazleni 929. umro, a njegov sin Louis (IV. Prekomorski) izbjegao u Englesku, kraljevska je vlast ostala Raoulu. On je punih 6 godina utroio na borbe s brojnim protivnicima meu velikaima. Najzad, oko 935. kraljevska je vlast bila priznata na podruju cijele drave, osim Burgundskoga kraljevstva to se 933. formiralo sjedinjenjem Donje i Gornje Burgundije s Provansom u jedinstven teritorij koji je sezao od Bazela do ua Rhone i nosio ime Kraljevstvo Arelat. Ali premda je Raoulovim vojnim pobjedama ostvarena ponovna afirmacija kraljevskog autoriteta, ta je vlast sada bila samo vlast feudalnog se-niora nad praktiki samostalnim nasljednim vazalima, koji su suparnitva oko prijestolja iskoristili da, korak po korak, postanu faktinim nosiocima glavnih kraljevskih prava na podruju koje je dospjelo pod njihovu upravu. Stoga je kraljevstvo nakon Raoulove smrti (936) postalo samo prcdmetom suparnikih borbi velikakih grupacija koje su se neprekidno prestrojavale u takmienju oko povlastica i teritorija. Najistaknutija linost toga vremena bio je Raoulov urjak, Hugo Ve-liki, koji je po ocu bio neak nekadanjega kralja Francuske, Eudesa. Oe-kujui da e trajno zadrati svoj presudni utjecaj na dravne poslove, on je iz Engleske pozvao Louisa IV. Prekomorskog i dao ga okruniti za kralja. Uskoro se meutim pokazalo da je Louis suvie hrabar, samostalan i sposoban ovjek a da bi prihvatio podreenu ulogu. U borbama to su se rasplamsale, Hugo je na svoju stranu pridobio i svoga urjaka, njemakoga kralja Otona I., pa ae ovaj upleo u rat utoliko radije to su uz Louisa pristali lotaringijski velikai i time tu pokrajinu opet otcijepili od Njemake. 473

Uspjevi vratiti preotetu pokrajinu, Oton I, je po nagovoru papinskih predstavnika obustavio vojni pohod, a francuski su velikai priznali svoju vazalsku podlonost Louisu IV. Nove komplikacije prouzrokovala je veoma estoka Louisova intervencija u Normandijskom vojvodstvu, gdje je poslije smrti vojvode Vilima Dugog Maa izbila poganska reakcija protiv prihvaanja kranstva. Ondje je Louis ak pao u zarobljenitvo jednoga normandijskog feudalca, a ovaj ga je predao pristalicama Huga Velikog, pa je kralj puten na slobodu tek kad je Hugu i njegovim pristalicama dao znatne konccsije. Ne imajui na raspolaganju dovoljno vlastitih vojnih snaga da svojim protivnicima nametne priznavanje kraljevskoga vrhovnitva, Louis je u sporazumu s njemakim kraljem Otonom I. i u dogovuru s papinstvom ishodio odravanje opega koncila u Ingelheimu, na srednjoj Rajni (948) koji je zaprijetio crkvenim prokletstvom svakome tko poradi na zbacivanju kralja ili mu uskrati vazalsku vjernost. Time se slubena crkva izjasnila u korist kraIjevske vlasti zakonite dinastije Karolinga i protiv tendencija feudalnog rasula. Smirenje koje je u vezi s time zavladalo, potrajalo je est godina, sve do smrti Louisa IV. (954). Ali jo iste te godine Francusku je zadesila nova, neoekivana i do skrajnosti razorna provala Madara. U tim uvjetima velikaka grupacija Huga Velikoga prihvatila je bez protivljenja da kraljevski poloaj bude povjeren Louisovu sinu Lotaru III. (954986). Ali taj novi vladar bio je tek trinaestogodinji djeak, pa mu je starateIjem i zatitnikom postao njegov ujak, kolnski nadbiskup Bruno, brat njemakoga kralja Otona I. Taj njemaki velika uinio je sve to je mogao da oslabi vlast francuskoga kralja i ojaa velike francuskc fcudalce, sa svr-hom da Francuska ne uzmogne poduzeti nekakve mjere kako bi Njemakoj preotela Lotaringiju. Takvo stanje odralo se sve do smrti Otona I. (973), a tada je rat izbio upravo zbog Lotaringije i potrajao 7 godina, s razliitim preobratima uspjeha i neuspjeha za obje strane. Zavren je najzad 980., bez teritorijalnih promjena, sporazumom o miru i savezu obiju drava. Smjena na njemakom prijestolju u god. 983., kad je Otona II. nasli-jedio njegov trogodinji sin Oton III., pruila je Lotaru III. priliku da pre-kri savez i zapone pripreme za novi rat zbog Lotaringije. Ali u tom pot-hvatu sprijeila ga je smrt (986). Njegov sin Louis V. Lijeni jo se kao suvla-dar (od 979.) pokuao oduprijeti pritiscima koji su nastojali da ostvaru izmi-renje s Njemakom prije nego to izbije rat. Ali Louis je umro ve 987., a jedini od jo ivih Karolinga bio je Louisov stric Karlo, vojvoda don]'olotarin-ki. No on je bio neprihvatljiv za francuske velikae jer je bio vazal njema-koga carstva. Stoga su svi oni pristali uz Huga Capeta (Kape-a), sina Huga Velikoga i praneaka kralja Eudesa, i on je 1. VI. 987. na saboru u Noyonu (Noajonu) proglaen za kralja. Tim dogaajem konano je s povijesng pozornice nestalo dinastije Karolinga. 474

4. PAPINSTVO I CRKVA DO FORMIRANJA NJEMAKO-RIMSKOG CARSTVA U vrijeme postojanja karolinke monarhije crkva je podupirala carsku vlast u njezinu nastojanju da se suprotstavi komadanju dravnog teritorija i rasula javne vlasti. inila je to zbog toga to su Karolinzi svagdje pomagali crkvene ustanove i uporno povezivali proirivanje svoje politike vlasti sa irenjem kranstva, a u samoj su Italiji titili papinstvo od nasilja italske i rimske aristokracije. Zbog svega toga papinstvo je sa zabrinutou pratilo rasulo karolinke drave i postepeni nestanak carske vlasti u procesu feudalnug mrvljenja, kako u Francuskoj, tako i u drugim dijelovima nekadanje drave Karla Velikoga. Ali elei da ouva carsku vlast i njegovu ulogu monog zatitnika crkve, papinstvo se u isti mah borilo i protiv nastojanja car.stva da crkvu podvrgne svojoj vlasti i uini je oruem svoje politike. Crkva je trebala jako carstvo, odano vjeri i papinstvu, a ne carsku svesilnost koja e gospodariti crkvom. Suprotno tome, povijesne su okolnosti, meutim, navodile carsku vlast da upravo podvrgavanjem Italije nastoji stei dovoljno snage da bi se i samo moglo odupirati feudalnoj dezintegraciji u vlastitoj matinoj zcmlji. Takva borba za vrhovnu vlast nad Italijom vodila se i vojnim. sredstvima i pridobivanjem saveznitava svirn moguim sredstvima pa je dovodila do skrajnje zamrenosti odnosa i najzad urodila opim rastrojstvom politikog poretka i dubokirn padom etikih normi jednako u krugovima svjetovnih velikaa kao i meu sveenstvom, ak i u samim vrhovima crkvenc hijcrarhije. Jo od VIII. st. papinstvo je izgradilo dobro organiziran inovniki aparat koji je od poetka IX. st. s crkvenim poglavarstvom bio vezan ugovo-rima o vrenju upravne slube i pri nastupu slube plaao odreenu pau-alnu svotu novca na ime onoga iznosa koji e takav inovnik za vrijcme svoga slubovanja ubrati od crkvenih imanja ili poreskih da/.bina neke ob-lasti koju je preuzimao u svoju upravnu nadlenost. 0 konanom odnosu izmeu uplaenog pauala i faktino ubranih prihoda vodila se redovna i stroga kontrola. Ali ve od vremena cara Ludovika II. (850875) carska je vlast poela, bez obzira na volju papinstva, najutjecajnije slube u crkvenoj dravi da-vati rimskoj svjetovnoj aristokraciji, pri emu im je davala i crkvene zemIjoposjede kao carsko leno, uz uobiajenu vazalsku zakletvu vjernosti caru. Takvo prodiranje feudalizacije u strukturu uprave i vlasti u papinskoj dravi postepeno je potiskivalo stariji sistem upravljanja i razaralu priv-redne odnose papinske vlasti a u isto vrijeme jaalo svjetovnu aristokra-ciju na podruju crkvene drave. Na toj osnovi i carska vlast i ojaala svjetovna aristokracija sve su se uspjenije upletale u borbe prigodom svakoga birania novoga pape, nasto-jei da za novoga papu dovedu svoga predstavnika ili da svoju pumo pretendentima naplate novim velikim koncesijaina. Za uzvrat, i papinstvo se upletalo u mnogobrojna takmienja meu linostima koje su se borile za vlast nad Italijom,-u nastojanju da kraljevsku ili carsku vlast zadue svojorn pomoi i veu uz sluenje njegovim inte-resima. 475

Personifikacija kvadri-viuma. Iluminacija 17. IX. st.

U posljednjoj etvrti IX. stoljea pruile su borbe za carski naslov iz-meu Karlomana, sina Ludviga Njemakog, i zapadnofranakoga kralja Karla elavog priliku papinstvu da postigne vane koristi. Puto je 875. bio okrunjen za cara, Karlo je obdario papinstvo priznanjem papinske vrhovne vlasti nad vojvodstvom Spoleto, a posebnim se kapitularom obve/.au da e svi crkveni posjedi koji su joj oduzeti silom, dani kao leno ili u zakup biti vra-eni crkvi. Takvim koncesijama znatno je bio ojaan poloaj crkve, ali je papin-stvo pritorn zaboravljalo da skuavanjeni kompetencija carstva smanjuje njegov interes za obranu crkve od pohlepe feudalaca. Oslanjajui se na od-redbe Karlova kartulara, ono je pristupilo likvidiranju lenskih posjcda svje-tovne aristokracije i njenom smjenjivanju papin.skim inovnicima u drav-noj upravi i na crkvenim imanjima. To je urodilo urotom koja se najzad iz-vrgla u skandalozni ali i karakteristini niz zbivanja oko pape Formoza, koji je pristajao uz urotnike. Smrt obojice pretendenata na carski naslov, Karla (877) i Karlomana (880) ostavila je papinstvo bez zatite pred ogorenjem razvlaenih feudalaca i ono je bilo primorano traiti pomo ud Bizanta, junofrancuskih i toskanskih velikaa i najzad je moralo pristati da carski naslov dade Karlomanovu bratu Karlu Debelom (881), koji je dodue potvrdio papinskc tenje u

476

smislu otpora feudalizaciji, ali ipak nije bio kadar da mu prui realnu vojnu zatitu jer je bio okupiran akcijom oko preuzimanja vlasti u cjelokupnoj Njemakoj. Zavjerenici protiv pape Ivana VIII, najzad su ga uspjeli uklo-niti: potkraj 882. njegova ga je potkupljena okolina utrovala, a zatim su mu glavu razbili ekiem. Uplaen tim ishodom, novi papa, Martin, obustavio je Ivanovu borbu protiv svjetovne feudalne aristokracije i zavjerenicima protiv Ivana VIII. podijelio amnestiju. Stavie, 885. papom je postau Stjepan VI., koji je bio jedan od istaknutih pripadnika rimske aristokracije, a careva intervencija protiv toga izbora, koju je zatrailo sveenstvo, nije dovela ni do kakvih rezultata. Slijedeu etapu sporova donijelo je suparnitvo izmeu furlanskoga markgrofa Berengara I. i spoletanskog vojvode Vida II. Papinu naklonost i svoju vojnu pobjedu nad protivnikorn rnorao je Vido II. platiti obavezom da e potivati privilegije rimske crkve i papino dostojanstvo, tititi posjede biskupija, onemoguiti nametanje dabina crkvi, spreavati oduzimanje crkvenih imanja i strogo kanjavati svakoga tko bi se usudio vriti nasilja na tetu crkve i sveenstva. Ali takve ograde nisu mogle biti efikasna obrana papinstva pred neminovnim razvitkom dogaaja. Budui da je Vido II. (891. okrunjen za cara) svoj politiki uspjeh i daljnje jaanje svoga autoriteta mogao postizavati samo neprekidnim davanjem lena velikaima i njihovim vezivanjem uza se polaganjem vazalske zakletve, proces feudalizacije u sjevernoj i srednjoj Italiji, a i na podruju papinske drave, nastavljao se dalje. Zbog toga je papinstvo uskoro poelo traiti dostojnog protivnika Vi-du II. i nalo ga u linosti Karlomanova vanbranog sina Arnulfa Karan-tanskog. Papom je meutim bio postao, na nepropisan nain, nekadanji biskup Formoz, koji je desetak godina prije toga pomagao zavjeru feudalaca protiv Ivana VIII., ali je, na papinskom prijestolju, nastojao da suprotstavljanjem razliitih pretendenata na carsku vlast u Italiji osujeti supremaciju bilu koga od njih. Prisiljen vojnim uspjesima Vida II., on je 892., okrunio za cara i njegova sina Lamberta. A kad je Arnulf Karantanski 895., prigo-dom svoga treeg vojnog pokuaja da osvoji vlast u Italiji najzad uspio, Formoz je okrunio i njega, pa su sada (poto je Vido II. umro ju 894) po-stojala dva cara u Italiji okrunjena rukama istoga pape (Lamberlo i Arnulf). Novi, njemaki car primorao je, meutim, cijelo rimsko stanovnitvo da mu poloi zakletvu vjernosti, kao to je to neko zahtijevao i Karlo Ve-liki. Time se navijetala neograniena supremacija drave ne samu nad politikim teritorijem papinske oblasti nego i nad samum crkvom. Ali Arnulfova bolest i njegovo povlaenje iz Italije ponitilo je taj dalekoseni poraz papinstva i pribavilo prednost Lambertu. Kako je papa Formoz u meuvremenu umro, njegov je drugi nasljednik, Stjepan VI., da bi ugodio Lam-bertu i sprijeio jo dublje podjarmljivanje papinstva pod osvetniku vlast pobjednika, organizirao sablasno suenje leu umrloga i ekshumiranoga Formoza. Uz ostale posljedice, to je suenje propisalo da sa svih upravnih i sveenikih poloaja budu uklonjeni svi oni slubenici i crkveni dostojanstvenici koje je za Arnulfove vladavine bio postavio-papa Formoz. Time su se u papinskoj dravi formirale dvije grupe funkcionara: oni koji su bili 477

zbaeni, pa su oekivali trenutak da se vrate na izgubljene pozicije, i oni koji su se domogli poloaja uklonjenih i zbog toga gorljivo nastojali da im postignute svjetovne i crkvene poloaje vie nitko ne preotme. U zavjeri koja je u takvim okolnostima izbila, Stjepan VI. je zbaen i u zatvoru uguen, a svaka od suprotstavljenih skupina izabrala je svoga papu. Pobjednikom je izaao Ivan IX. koji je zatim na sinodu u Rimu rehabilitirao Formoza, a njegove su odluke potvrene na opem saboru svjetovnih i crkvenih velikaa u Ravenni (898), na kom je car preuzeo obavezu da titi papinstvo i crkvu, ali je za uzvrat naputena politika potpune nezavisnosti crkve kakvu je vodio Ivan VIII., a caru je, usprkos protivljenju sveenstva, ostalo pravo da crkvene posjede daje svjetovnim velikaima kao carska lena. U dogaajima koji su slijedili nakon pogibije cara Lamberta u lovu (898) papinstvo se nalo u spletu dugotrajnih i, esto, veoma okrutnih borbi za vlast nad Italijom izmeu Berengara Furlanskog i Louisa od Provanse. Za vrijeme tih zbivanja u cijeloj je Italiji zavladao kaos podmuklih spletaka, skrajnja potkupljivost i nevjere privremenih saveznika. Graanski rat ispre-pletao se s pustoenjima Madara i Saracena, a opa ncsigurno.st postala je redovnim stanjem u cijeloj zemlji. Nasljednost feudalnih vlasti posvuda se uvrivala. Vojna obrana od spoljanjih opasnosti bila je preputena mo-gunostima lokalnih upravljaa, to je jo vie uvrivalo njihuvu faktinu nezavisnost. Biskupije su pod zatitom dobivenih imuniteta takoer afirmi-rale svoju samostalnost od dravnih vlasti, ali su esto bile nemone pred oruanim nasiljem svjetovnih feudalaca. To ih je primuravalo da i one iz-grauju vlastitu vojnu silu i pretvaraju se u polusamostalne dravne tvore-vine, po nainu ivota i stavu prerna stvarnosti veoma malo razliite od svje-tovnih kneevstava. U takvim prilikama, i papinstvo, preplavljeno svim negativnostima feudalizacije koja je rastakala njegovu prvotno vjersku narnjenu, postupno se pribliavalo najnioj razini svoga moralnoga pada. Uvod u razdobljc te maksimalne degradacije bio je povratak na papino prijestolje Sergija III., nekadanjeg protupape Ivana IX. i predstavnika antiformozijanske grupacije crkvenih i svjetovnih velikaa (poetkom 904). On je smjesta sazvao novi sinod koji je ponovo ponitio sva Formozova imenova-nja i zareenja, tako da je velik broj biskupa, opata i nosilaca raznih viso-kih slubi izgubio svoja mjesta. Najistaknutiji velika iz skupine koja je izdigla Sergija III., papinski vestijar Teofilakt, imao je golema imanja u Kampaniji, a njegova ena Teodora bila je Ijubavnica najrnonijeg velikaa u Toskani i Spoletu, markiza od Camerina, ali takoer i Ijubavnica Ivana, akona u Bologni, kome je uvelike pomogla u crkvenoj karijeri i najzad ga je (914) dovela na papinsko prijestolje. Teodorina mlaa kerka, Marozija, bila je konkubina pape Sergija III., pa se iz te veze rodio i budui papa Ivan XI. Svojim trima uzastopnim udajama za tri najutjecajnije linosti italske politike, za Alberiha od Spoleta, Vida od Toskane i Huga od Provanse, Marozija je uz svoju majku Teodoru bila gospodarica najvanijih zbivanja u tadanjoj Italiji. Nakon to je Teodora poslije smrti Sergija III. zaredom dovela na papinsko prijestolje dva svoja tienika i, najzad, svoga nekadanjeg Ijubavnika, Ivana X., inilo se da je njezina grupa velikaa osigurala svoju svemo ne samo u papinskoj dravi, nego i u cijeloj srednjoj i sjevcrnoj Italiji. Ali 478

Ivan X. se neoekivano okrenuo protiv velikake grupacije koja ga je ui-nila papom i traio pomo Berengara Furlanskog. Suprotstavljajui se papi-noj koaliciji, Teodorini pristalice su se okupili oko Vida, markgrofa od To-skane, za koga se (u svom drugom braku) udala njezina mlaa kerka Ma-rozija. Ta je grupa kraljevsku vlast u Italiji predala Rudoliu II., kralju Gur-nje Burgundije. Iz toga razvrstanja razbujale su se zamrene spletke u kojima je nakon Rudolfa Burgundijskoga kraljem postao njegov suparnik Hugo od Arlesa. Ali premda je i on bio eksponent Teodorine i Marozijinc grupacije vclikaa, Ivan X. ga je uspio pridobiti za svoje interese. inilo se da e papini protiv-nici time izgubiti za njih bitno vaan oslonac. Zbog toga je Marozija poslala u Rim toskansku vojsku svoga mua koja je Ivana X. utamniila, pa je on u zatvoru uskoro bio ubijen. Sada je u Papinskoj dravi svu vlast faktino imala Marozija. Kao i njezina majka prije nje, Marozija je zaredom na pa-pinsko prijestolje dovela dvojicu papa i, nakon njih, svoga vlastitoga sina s nekadanjim paporn Sergijem III., Ivana XI. (931936). Njemu je bilo namijenjeno da omogui udaju svoje majke za Huga od Arlesa koji joj je bio urjak. U tu svrhu trebalo je krivotvorenjima i nasiljem opovri tu rodbin-sku vezu. Takvi skandalozni postupci najzad su doveli do pobune spoletan-skog vojvode Alberiha, koji je takoer bio Marozijin sin, iz njezina prvog braka s Alberihovirn ocem (Alberihom). Energina vladavina toga spoletan-skog princa omoguila je da do papinske stolice najzad dopre utjecaj za crkvu spasonosnoga klinijevskog pokreta. Taj je pokret nastao na temelju ope potrebe da se crkva i kranska vjera oslobode tekih socijalno-ekonomskih, politikih i moralnih posljedica/' do kojih ih je dovelo povezivanje sveenike hijerarhije s l'eudalnim ustrojstvom drutva. Poglavari crkvenih organizacija, biskupija, kaptola, samostana, uklju-ili su se u opem procesu feudalizacije u sastav vladalakog sloja u tada-njem drutvu. Ve krajem karolinkog razdoblja postavljanje biskupa i opata potpuno su u svoje ruke preuzeli kraljcvi. A zatim je to pravo, zajedno s ostalim kompetencijama dravne vlasti, prelazilo u nadlenost feudalaca (bre u Francuskoj, ali s odreenim zakanjenjem i u Njemakoj). Takve prilike dovele su do toga da su bogate biskupije i samostani, a i sve druge unosne ili utjecajne crkvene slu/be postale predmet jagme i nasil-nih intervencija svjetovnih vladara i feudalaca. Pri postavljanju crkvenih funkcionara najee nikakvu ulogu nisu imali vjerski motivi. Biskupima i opatima postajali su pripadnici najmonijih rodova, i to ili tako da su im ta dostojanstva dodjeljivana kao leno ili su moni feudalci silom oruja i korupcijom takve slube i zemljoposjede vezane za njih preotimali za sebe iliza lanove svoje porodice. Feudalno nasilje i intrige pretvorile su crkvcne poloaje i njihova imanja u predmet trgovanja, pa se za takve postupke uobiajio naziv simonija (po biblijskoj linosti Simonu Magu). Nijc bio rijedak sluaj da su visoke poloaje zauzimale potpuno nedostojne osobe, pa ak i djeca monih feudalaca u dobi od devet ili deset godina. Tako je 926. za nadbiskupa Reimsa bio izabran ak petogodinji djeak. Veina prelata i sveenika ivjela je raskalaenim ivotom, imala -je brojne konkubine i djecu s njima, sudjelovala u pijankama, lovovima i bitkama, organizirala urote, zlodjela i umorstva u borbi za vlast i materijalna dobra. Takav nain ivota 479

Rekonstrukcija samos-tanske crkve Cluny.

irio se od vrhova drutva sve do najirih slojeva sveenstva i uinio crkve i samostane utoitem najteih poroka i razuzdanosti. Za takvo sveenstvo pojavljuje se u dokumentima XI. stoljea naziv nikolaiz.am, prema heretikoj sekti nikolaita iz I. st. n. e., koja je propovijedala potpuni imoralizam i prepustila se najneobuzdanijim raskalaenostima. Papinstvo X. st. u velikoj je rnjeri prednjailo svojim negativnim primjerom. Postavi igrakom svjetovnih interesa, bilo je ogrezlo i u simoniju i u nikolaizam. Nije bilo nikakva traga tenji da se s vrha sveenike hijerar-hije crkvi nametne put moralnog i vjerskog ozdravljenja. Takve inicijative dole su s podruja vie ili manje udaljenih od Rima. Jo 909. je crkveni koncil u Troslvju (Troli) osudio nikolaizam svjetovnog i redovnikog sveenstva, a pojedini dalekovidni redovnici ili poglavari biskupija ogoreno su protestirali protiv skandaloznog stanja u crkvi i razvrat-nosti sveenstva. Ali ni alarmne poruke takvih izuzetnih linosti ili mjere to su ih pokuavali sprovesti, nisu dovodile do uspjeha jer su bile osam-Ijene ili su trajale samo privremeno, do trenutka kad bi takav izolirani re-formator bio onemoguen. Pokret koji je, usprkos takvim okolnostima, ipak postigao uspjeh, i omoguio oporavak srednjovjekovnog papinstva i zapadne crkve proizaao je iz samostana Cluny (Klini), u Burgundskom vojvodstvu. Ali sam zametak klinijevskog pokreta neto je stariji. Godine 894. je benediktinski redovnik Bernon osnovao u Gignyju (inji), u Gornjoj Burgundiji, uzoran samostan. Iz Gignyja je Bernon preao u nedaleki samostan Baume (Bom) gdje su se redovnici pridravali jo stroe samostanske regule Bencdikta Anijanskog, koji je jo za vrijeme Ludovika Pobonog zaotravao disciplinu benediktinskih redovnika po Francuskoj. Budui da je senior C]unyja, akvitanski vojvoda Vilim IX. Poboni, elio imati takav samostan strogih redovnika i na svojim posjedima, pozvao je Bernona u Cluny, gdje je 910. osnuvau samostan izuzet ispod svake svjetovne, pa ak i kraljevske vlasti, a u vjerskom po-gledu podvrgnut izravno papi, a ne samo svome dijecezanskom biskupu. Prema reguli klinijevskog samostana, koja se, posredstvom pootrene regule Benedikta Anijanskog, zasniva na reguli Bcnedikta iz Nursije, osnivaa po njemu nazvanoga benediktinskog reda (Bcnediktinski samostan Monte Cassino, 529.), redovnici su morali ivjeti u samostanskoj izolaciji, da-leko od jagme za svjetovnom vlau i materijalnim dobrima, bez ikakva

480 osobnog vlasnitva. Klinijevci su polagali zakletvu apsolutne poslunosti svome opatu, zavjet ednosti, istoe i siromatva. Svakoj enskoj osobi bio je zabranjen pristup na podruje samostana, a klinijevski redovnik nije smio stupiti u kuu u kojoj ima ena. Trapljenje postom, bdijenjem, nizom tjelesnih napora pa ak i bievanjem eljelo se ukrotiti ulnosti Ijudskoga tijela. Klinijevska regula nametala je nadalje pokajanja, pokore, dugotrajne i este molitve, vrenje milosrdnih djela i tjelesni rad (obraivanje polja, krenje uma), prepisivanje rukopisa, prouavanje Sv. Pisma i djela crkvenih otaca. Primjer samostana Cluny brzo se irio. Jedan od vazala Vilima IX. Akvitanskog, Ebbon, osnovao je 917. samostan u Deolsu (srednja Francuska) i pozvao onamo clunyjevskog opata Bernona da ga reformira. Do Bernonove smrti (926) jednaka je reorganizacija izvrena u desetak drugih samostana. Njegov nasljednik u Clunyju, Odon, uloio je neiscrpnu energiju u irenje reforme, najprije u Burgundiji i Akvitaniji, a zatim i dalje, prema zapadu i sjeveru Francuske, sve do Normandije, a takoer i u Italiji. Pokret se rasprostirao nezaustavljivorn snagom i za Odonovih nasljednika, Aimara, Mayola (948994) i Odilona (9941049), tako da je neumorna djelatnost prve petorice klinijevskih opata ispunila gotovo stoljee i pol i bitno pridonijela dubokoj izmjeni intelektualne i moralne klime u kransko m svijetu XI. stoljea. Ve je i opat Odon smatrao da je napredovanje i trajno odranje klinijevskih shvaanja rnogue samo ako svi reformirani samostani budu vrsto povezani u jedinstvenu organizaciju. Godine 931. dobio jc od pape Ivana XI. privilegij po kome su svi reformirani samostani ostali podvrgnuti samostanu Cluny i njegovu opatu, koga e u svakorne samostanu zastupati jedan prior. Budui da su posredstvom svoga matinoga samostana Cluny svi reformirani samostani bili podloni papinstvu, ono je oekivalo da e cio pokret posluiti jaanju papinskog utjecaja. Ali klinijevski pokret je tu funkciju mogao ispuniti tek poto i samo papinstvo bude u potpunosti pridobiveno za klinijevske zahtjeve o reformi crkve i radikalnoj izmjeni u nainu ivota i djelovanja katolikog sveenstva, ukljuivi i same vrhove crkvene hijerarhije u Rimu. U ostvarivanju toga cilja klinijevski je pokret nailazio na znatne tekoe. On je prvenstveno bio redovniki pokret, pa je prodirao u redove svjetovnog sveenstva veoma teko, uglavnom samo ondje gdje su na biskupskim stolicama sjedili redovnici, pristalice klinijevskog pokreta. Svjetovno sveenstvo, jo u veoj mjeri od nereformiranih redovnika vezano uz feudalizirano drutvo, nije prihvaalo klinijevsku zamisao o askezi i odricanju od svjetovnjakih borbi za vlast i mo u drutvu. U takvim okolnostima sveenstvo se diferenciralo na redovniki kler, u kome je sve potpunije pobjeivala klinijevska reforma, i na svjetovnjaki kler koji je i dalje intenzivno sudjelovao u tipinim oblicima ivota vlada-lake klase feudalaca u svim evropskim zemljama. Ali osim klinijevskog reformnog pokreta i neto kasnrje nakon njega dolo je i do drugih reformnih pokreta koji su svoju djelatnost usmjerili prema drugim krugovima crkvene hijerarhije. Zaetnik jednoga od njih bio je mladi feualaS Gerard (erar) koji se uasnuo nad pokvarenou svjetovnog ivota, pa je na svomc posjedu Brogne (Bronj), u Donjoj Lotaringiji, 919. osnovao samostan s benediktinskom re-

30 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka 481

pulom i veoma strogim asketskim ivotom: Svojom velikom svetou pridobio je zatitu nekolicine utjecajnih velikaa i biskupa, pa je pod pokroviteljstvom regionalnih crkvenih vlasti do svoje smrti reformirao vie samostana u Lotaringiji i Flandriji. Slinu djelatnost razvio je s jo veim uspjehom bogati gomjolotarinki veli'ka Ivan od Gorze, koji je putovao po Italiji i upoznao uzoran redovniki ivot u benediktinskom samostanu Monte Cassino. Po povratku je pod pokroviteljstvom nadbiskupa u Metzu obnovio porueni samostan u Gorzu, postao mu opatom i do svoje smrti (974) reformirao i osnovao mnogo samostana na temelju benediktinske regule s veoma strogom askezom. Za razliku od klinijevske reforme, lotaringijski su reformirani samostani ostali nezavisni 1'edan od drugoga i nisu se podvrgavali izravno papinstvu, nego su odravali uobiajene odnose prema svome dijecezanskom biskupu. Zbog toga su oni imali znatan utjeca) na biskupe i svjetovni kler, pa su e-sto i sarni biskupi bili ne samo zatitnici nego i aktivni pomagai reformnih rastojanja. Uz to, dok je klinijevski pokret kao svoju osnovnu zamisao proragirao oslobaani'e od moralnih poroka koi'e je sa sobom donosio svjetovniaki ivot sveenstva, lotaringijski se pokret izrazitije zalagao za osloboenje sveenstva, crkve i papinstva ispod vlasti svjetovnih vladara, pa je time sveukupnom traenju uzroka dubokom moralnom padu sveenstva do-dao uoavanje o povezanosti toga pada sa zavisnou crkve od svjetovnih vladara i politikih borbi meu vlastodrcima feudalnog poretka. Naivii doseg u reformnim nastojanjima crkve dostignut je tek polovinorn XI. stolfea, kad su se obie reformne komponente, klinijevska i lotaringijska, sjedinile u svifesti i odlunosti veoma snanih linosti to ih je tada tenja i potreba za reformom crkve zaredom izdizala na -vrhove crkvene hijerarhije. U X. stoljeu do Italije i Rima dopirali su tek prvi valovi klinijcvskog ogranka reformnog pokreta. Njihov je pokrovitelj bio vojvoda Alberih od Sooleta, potovalac shvaanja klinijevskog opata Odona. Ali njegove su snage bile preslabe da se odupre pretenziiama kralja Italije Huga od Arlesa, koji je nastojao stei carsku krunu da bi na toj osnovi izvoistio i vrhovnu vlast nad Papinskom dravom. Protiv njegovih pretenzija papinstvo ie podupiralo koaliciju sjeverotalijanskih velikaa koja se okupli'ala oko Bercnpara II., markgrofa od Ivreje, unuka nekadanjeg kralja i cara Italije Bcrengara I. Furlanskoga. Ta je skupina, najzad, uz pomo njemakoga kralja Otona T., potisnula Huga i uskoro, nakon smrti Hugova sina i nasljednika Lutara (950), Berengara II. uinila kraljem Italije. Ali za papinstvo je svaki uspon na kraljevskb dostojanstvo, ukoliko se nije ostvario sa svim jamstvima crkvenih interesa, predstavljao opasnost. Berengarova koalicija velikaa planirala je Berenparov uspon ak i na car.sko dostojanstvo stvaranjem svrenoga ina koji bi papinstvo muralo prihva-titi bez iznuivanja koncesija. U tu svrhu trebalo je ostvariti brak Berengara II. s Adelaidom, mladom udovicom Lotara od Provanse, sina Huga od Ar-lesa, kralja Italije (926947), koji je, prema tome, u etvrtom koljenu bio potomak cara Lotara I. (unuka Karla Velikog) i time po batinskom pravu nasljednik carske krune. Ali Adelaidin bijeg iz tamnice, u koju ju je Berengar bacio jer je odbi-jala predloeni brak, i intervencija njemakog kralja u njezinu korist, po482

su iz osnova izmijenili poloaj papinstva. Ono jo uvijek nije u potpu-nosti usvoplo ansu koja je postupno jaala rastom i irenjem reformnog pokreta i tako nije jo u vlastitim redovima steklo oslonac u borbi protiv alternativne opasnosti: s jedne strane opasnosti od podvrgavanja svjetov-nome feudalnom plemstvu s teritoriia Papinske drave; ili pak, s druge stra-ne, podvrgavani'u vioj, kraljevskoj ili carskoj vlasti, koja bi bila kadra suz-biti feudalce, aii je njihovu supremaciju zamjenjivala podvlaivanjem crkve svome pobjednikom autoritetu. Do privremenog ostvarenja ove druge alternative dolo je u rezultatu konstelacije odnosa u Njemakoj, koja je, na temc]j'u saveza drave i biskupskih vlasti u tome kraljevstvu, omoguila Otonu I. da se nametne kao arbitar zbivanjima u Italiji i da, najzad, ondje stekne i carsku krunu. 5. POLITIKA NJEMAKE U SREDNJOJ EVROPI 1 STVARANJE NJEMACKO-RIMSKOG CARSTVA U Njemakoj je poslije smrti Henrika I. Ptiara (936) kraljevsku vlast preuzeo njegov drugoroeni, u tome trenutku dvadesetetverogodinji sin Oton I. (936973). On je i fiziki i duhovno bio veoma impozantna linost. Suvremeni kroniari prikazuju ga u svemu nalik na Karla Velikoga, jer se i njegovim tjelesnim izgledom, sklonostima i naravi htjelo dokazati legalitet njegova carskog dostojanstva. Odmah po stupanju na vlast on je napustio politiku svoga oca: savez s vojvodama, i vratio se shvaanjima Konrada I. o osloncu kraljevske vlasti na crkvu. Takva politika bila je, uostalom, u tradiciji Karla Velikoga. Ali do punog i sistematskog razmaha Otonova saveznitva s crkvom do.slo je tek nakon prve etape njegove vladavine koja je bila ispunjena sukobima s vanjskim neprijateljima: sa Slavenima u ekoj i na istonoj obali Labe, a takoer i borbama s Madarima. eka U vrii'eme rasula politikih snaga u dravama nasljednicama Karolinkog carstva eka je povremeno bila vezana uz Velikomorav-sku kneevinu, ali kako je ta kneevina slabila u borbi s Njcmakom, a za-tim i iezla pod udarcima madarske invazije, eke su zemlje krenule pu-tem svoga samostalnog politikog razvitka. Proces ujedinjavanja brojnih ekih plemena vrio se u obliku dvaju plemenskih saveza: na sieverozapadu bio je to tzv. eki plemenski savez, a na sjeveroistoku tzv. Zlianski plemcnski savez. Jezgru prvoga od njih inili su esi, kojima ie sredite bio Viehrad. Oni su okupili oko scbc sjcverozapadna plemena: Povane, Deane, Lemuze, Luane i dr. Prma legendi, eku kraljevsku kuu je osnovala kneginja Libua, kerka prvog ekog legendarnog kneza poslije Samove smrti (658) Kroka. Ona se uda1a za vojvodu Lemuza, Pemisla, i od njega potjee eka vladalaka loza Pemislovia. Potkraj IX. st. eka se pod vladavinom Spitignjeva, sina kneza Bor/ivoja, otcijepila od ve teko ugroene Velikomoravske kneevine i priznala vrhovnu 483

vlast Amulfa Karantanskog. Tom prilikom ona je i vjerski bila odvojena od Moravske i podvrgnuta biskupiji Regensburg, u Bavarskoj. Uskoro zatim, nakon oboljenja Arnulfa Karantanskog u Italiji i njegove smrti (899), Savez ekih plemena opet je nezavisan, pod vodstvom kneza Vratislava I. koji je naslijedio svoga brata Spitignjeva. U procesu ujedinjavanja ekih plemena, glavni suparnik plemenu eha (kojima je, po legendi, jo Libua dala, podno Viehrada, podii novi glavni grad Prag) bilo je plerne Zliana, smjeteno u predjelima istono od Praga, a sredite im je bio grad Libice. Oni su zajedno s dva ogranka plemena Hr-vata, koji su zauzimali veliko podruje od rijeke Cidline i gomje Labe do Krkonoa, formirali Zlianski savez plemena. U poetku X. st. na elu toga plemenskog saveza bio je hrvatski knez SIavnik. Tijekom X. st. taj se plemenski savez znatno proirio prema jugozapadu, sve do oblasti Netolica i Dudleba, na gornjoj Vltavi. Meusobne suprotnosti dviju poetnih grupacija ekih plemena oitovale su se i u vezi s politikom eke prema Njemakoj. Kad je ondje 911. umro posljednji njemaki potomak kue Karolinga (Ludvig Dijete), Vratislav I. je smatrao da je nestalo ak i formalne osnove za bilo kakvu podlonost eke Njemakom kraljevstvu. ini se da se eki knez nastojao oslo-boditi i crkvene zavisnosti o njemakim biskupijama, pa se zbog toga sukob-Ijavao s Arnulfom, vojvodom Bavarske, ali i sa zlianskim knezovima koji su bili u branim vezarna s kuom Arnulfa Bavarskog. Poslije smrti Vratislava, knezom je postao njegov najstariji sin Vaclav Sveti (921935), dok je njegov mlai brat Boleslav postao vladarem u zemlji Povana, sjeverno od Praga, koja je prema istoku meaila s oblau Hrvata. U dvadesetim godinama X. st. njemaki kralj Henrik I. Ptiar vodio je osvajake ratove protiv Bodria, Ljutia i Milana. Krajem toga razdoblja (929) on je u savezu s Arnulfom Bavarskirn i Zlianima prodro u eku i primorao Vaclava da ponovo prizna vrhovnu vlast Njemake i obnovi plaanje godinjeg danka u novcu i stoci. Ujedno je drezdenska crkva dobila pravo da upravlja irenjem kranstva u ekoj, a Vaclav se obavezao da e to irenje podupirati. Ali protiv Vaclavove politike poputanf'a Nijemcima i irenja kranstva podigao je pobunu njegov mlai brat Boleslav. On je Vaclava domamio u svoj zamak i ondje ga dao ubiti. Ti su dogaaji bili popraeni ustankom seIjatva protiv sve jaeg pritiska feudalizacije i potiskivanja narodne poganske vjere. lako je izvorna graa o izgraivanju privrednih i drutvenih odnosa u tim razdobljima oskudna, neosporno je da se krajem IX. i tijekom X. st. u ekoj vrio proces feudalizacije, povezan s podlonou eke Njemakoj i s organiziranjem crkve na jednakoj osnovi feudalnog zemljoposjeda, kao to je to bilo i drugdje u tadanjoj Evropi. Formiranje prvih zametaka ve-likog zemljinog posjeda nije mogue pratiti od iskona; no oni nipoto nisu bili batina kasnoantikih odnosa, sa zavisnom radnom snagom na zemlji, kao to je to bilo na zapadu od Rajne, na tlu nekadanjega Rimskoga car-stva, nego se izgrauju prodorom feudalnih oblika posjedovanja s podruja Njemake prema istoku i formiranjem autohtone politike vlasti u Cekim zemljama koja se svojim postanjem zasniva na starijim, rodovskim oblicima drutvenog poretka.

484

Postojanje i jaanje velikog zemljoposjeda u ekim zemljama nesumnjivo se vrilo i iskoritavanjem procesa ekonomskog raslojavanja u seoskim opinama u kom su osiromaeni seljaci gubili svoju gospudarsku samostalnost u korist bogatijih suseljana ili posjednika ve formiranih veih i velikih imanja. Ali usporedo s tim procesom, kneevi su svojim slubenicima davali pravo da umjesto njih s odreenih teritorija ubiru dabine to ih je kneevska vlast imala pravo dobivati od sveukupnoga slo-bodnog stanovnitva. Premda time nije podruje s kog su takvi slube-nici stjecali pravo ubirati kneevski danak postajalo njihovim zemljo-posjedom, ipak je takav odnos uitnika javnopravne dabine omoguavao podvrgavanje stanovnitva u feudalnu zavisnost. Zbog oskudnosti izvorne grae taj proces pretvaranja ustupljenih kneevskih prihoda kneevskim slubenicima u feudalnu rentu kao ni (nesumnjivo dugotrajni) proces pretva-ranja slobodnog rodovskog seljatva u zavisne obraivae veleposjednike zemlje nije mogue pratiti. No eki izvor X. stoljea, ivotopis Sv. Vac-lava, ve spominje postojanje zavisnog seljatva koje obrauje veleposjed-niku zemlju i obavezno je da radi na veleposjednikovu rezervatu. One pak seljake, koji su sauvali svoju ekonomsku nezavisnost i neokrnjenu osobnu slobodu izvori zovu djedii, za razliku od zavisnih seljaka koji nose naziv rustici. Postojali su i servi, ali je njihov faktini poloaj bio srodan polo-aju zavisnih obraivaa veleposjednike zemlje, s razlikom to nisu bili osobno slobodni, a moda su imali i manje zemljine estice s veim rad-nim obavezama. Meu imunim zemljoposjednicima najiri krug ine zemani, posjed-nici vie osnovnih estica zemlje kakve su u prosjeku imali nezavisni se-Ijaci. Njihov zemljoposjed mogao je obuhvaati znatan dio jednoga sela, pa ak i cio njegov teritorij. Dio takvih zemljoposjednika formirao se oito postepenim bogaenjem pojedinih, neko ravnopravnih lanova seoske opine, ali je mogue da su neki od njih svoja imanja stekli kao nagradu za vrenje vojnih ili upravnih slubi kneevskoj vlasti. eki knez imao je, kao i drugi ranofeudalni evropski vladari, svoju ratnu druinu. Ona je preteno bila konjanika vojska, a pripadnost takvoj kneevskoj druini bila je doivotna. Isprva ju je u potpunosti uzdravao sam knez. Ona je imala pravo sudjelovati u diobi ratnog plijena i danka nametnutog pobijeenom neprijatelju. Vjerojatno je, meutim, da su kneevi s vremenom poeli svojim druinicima davati zemlju, naseljenu stanovnitvom koje je bilo optereeno dravnorn (javnopravnom) danakom obavezom, zamjenju-jui na taj nain centralizirani oblik uzdravanja kneevske druine dodje-Ijivanjem prihoda od neposrednoga proizvodnog rada na zemlji. U cjelini, proces pretvaranja seljaka, lanova slobodnih seoskih op-ina u zavisne obraivae zemlje koja vie nije bila njihovo vlasnitvo, nije bio iskljuivo spontan socijalno-ekonomski proces, nego se povezivao s formiranjem dravne vlasti i feudalizacijom (tj. s davanjem zemlje kneevskim slubenicima i s osnivanjem crkvenih institucija, snabdjevenih zemljoposjedima, na kojima su obraivai zemlje pretvarani u podlonike) koja se provodila i nasilnim putem, pri emu seljatvo u X. st. na pro-mjene koje se ostvaruju drastino krnjei njegova dotadanja prava i inte-rese, reagira pobunama, izrazito usmjerenima protiv procesa feudalizacije i kranstva kao jednoga od bitno vanih oslondca u tome drutveno-eko-nomskom procesu. 485

Knez Boleslav I. (935967) morao je po dolasku na vlast najprije uguiti takve seljake nemire i pobune, a zatim je izvrio teritorijalnu reor-ganizaciju razdijelivi stara plemenska podruja na nove upravne oblasti. Tim mjerarna Boleslavova se vladavina razotkriva, uz svoju protunjemaku ori-jentaciju, kao doba smjene rodovsko-plemenske aristokracije novom ojaa-lom klasom feudalaca, ovisnih o kneevskoj vlasti. Sreditima novih uprav-nih oblasti postali su zamci u koje je Boleslav postavljao svoje namjes-nike, koji su imali i vojne i civilne ovlasti a nosili su naslov comes' ili grof. 1 u centralnoj dravnoj upravi izvrene su promjene: komornik je imao upravljati financijama, vladar kneevskim imanjima, a lovij kneevskim umama. Ta imenovanja svjedoe o postojanju zasebnih kneevskih zemljo-posjeda koji nisu istovjetni naprosto s dravnim teritorijem eke knezevine. Otonova ratovanja Nain dolaska Boleslava I. na eko kneevsko prijestolje iskoristio je njemaki kralj Oton I. da istupi kao osvetnik ubijenoga Vaclava I. On je ve 936. napao eku s dvije vojske, ali nije postigao nikakav uspjeh. Uskoro poslije toga morao je poslati vojsku pod zapovjednitvom feudalca Hermanna protiv slavenskih plemena na donjoj Labi, ali ni ti pot-hvati nisu doveli do namjeravanoga podvrgavanja slavenskih zemalja iz-meu Labe i donje Odre. Poetkom 937. zapoeo je novi niz madarskih provala preko Karantanije i Istone marke u Bavarsku, Frankoniju i Svapsku i otuda na pod-ruje Francuske. Ovim ratnim zbivanjima pridruila se viegodinja borba s njemakim vojvodstvima. Poslije smrti bavarskog vojvode Arnult'a (937), Oton se zaratio s njegovim starijim sinom i nasljednikom, uspio ga pobijediti i zbaciti a na njegovo je mjesto postavio njegova mlaeg brata (Bertolda), kao svoga vazala. Nakon toga obnovio je Oton vojnu akciju protiv Polapskih Slavena, ali u toj angairanosti zadesila ga je opa pobuna njemakih vojvoda, kojoj je na elu bio njegov mlai brat Henrik. Poslije mnogih ratnih preobrata, god. 939. Otonova je vojska postigla vanu pobjedu u Porajnju, kojom su prigodom poginuli vojvoda Lotarin-gije i vojvoda Frankonije, a ostali su zavjerenici odluili da se pokore. Lotaringiju je Oton nakon toga predao jednome frankonskom feudalcu (Konradu Riem) uz uvjet da prihvati vazalski udnos, a Frankonija je pripala izravno kraljevskoj kruni. Bavarsku je Oton 948., poslije smrti voj-vode Bertolda, prepustio svome bratu Henriku, ali i opet kau vazalni teri-torij. A 949., nakon smrti saskog vojvode, tu je zemlju stekao Otonov najstariji sin Liudolf, oenjen kerkom umrloga vojvode. Tako je u Njemakoj u razdoblju ud 939. du 949. nestalo nezavisnih nacionalnih vojvodstava sa samostalnim vladarskim dinastijama. Okoristivi se svojom pobjedom nad svojim protivnicima i povoljnim nasljedstvenim okolnostima, Oton je u svih 5 nacionalnih vOJ-vodstava raspolagao vojvodskim poloajem po svojoj volji i time ih potpuno podvrgao autoritetu svoje kraljevske vlasti. 486

Knez Boleslav I. (935967) morao je po dolasku na vlast najprije uguiti takve seljake nemire i pobune, a zatim je izvrio teritorijalnu reor-ganizaciju razdijelivi stara plemenska podruja na nove upravne oblasti. Tim mjerarna Boleslavova se vladavina razotkriva, uz svoju protunjemaku ori-jentaciju, kao doba smjene rodovsko-plemenske aristokracije novom ojaa-lom klasom feudalaca, ovisnih o kneevskoj vlasti. Sreditima novih uprav-nih oblasti postali su zamci u koje je Boleslav postavljao svoje namjes-nike, koji su imali i vojne i civilne ovlasti a nosili su naslov comes' ili grof. 1 u centralnoj dravnoj upravi izvrene su promjene: komornik je imao upravljati financijama, vladar kneevskim imanjima, a lovij kneevskim umama. Ta imenovanja svjedoe o postojanju zasebnih kneevskih zemljo-posjeda koji nisu istovjetni naprosto s dravnim teritorijem eke knezevine. Otonova ratovanja Nain dolaska Boleslava I. na eko kneevsko prijestolje iskoristio je njemaki kralj Oton I. da istupi kao osvetnik ubijenoga Vaclava I. On je ve 936. napao eku s dvije vojske, ali nije postigao nikakav uspjeh. Uskoro poslije toga morao je poslati vojsku pod zapovjednitvom feudalca Hermanna protiv slavenskih plemena na donjoj Labi, ali ni ti pot-hvati nisu doveli do namjeravanoga podvrgavanja slavenskih zemalja iz-meu Labe i donje Odre. Poetkom 937. zapoeo je novi niz madarskih provala preko Karantanije i Istone marke u Bavarsku, Frankoniju i Svapsku i otuda na pod-ruje Francuske. Ovim ratnim zbivanjima pridruila se viegodinja borba s njemakim vojvodstvima. Poslije smrti bavarskog vojvode Arnult'a (937), Oton se zaratio s njegovim starijim sinom i nasljednikom, uspio ga pobijediti i zbaciti a na njegovo je mjesto postavio njegova mlaeg brata (Bertolda), kao svoga vazala. Nakon toga obnovio je Oton vojnu akciju protiv Polapskih Slavena, ali u toj angairanosti zadesila ga je opa pobuna njemakih vojvoda, kojoj je na elu bio njegov mlai brat Henrik. Poslije mnogih ratnih preobrata, god. 939. Otonova je vojska postigla vanu pobjedu u Porajnju, kojom su prigodom poginuli vojvoda Lotarin-gije i vojvoda Frankonije, a ostali su zavjerenici odluili da se pokore. Lotaringiju je Oton nakon toga predao jednome frankonskom feudalcu (Konradu Riem) uz uvjet da prihvati vazalski udnos, a Frankonija je pripala izravno kraljevskoj kruni. Bavarsku je Oton 948., poslije smrti voj-vode Bertolda, prepustio svome bratu Henriku, ali i opet kau vazalni teri-torij. A 949., nakon smrti saskog vojvode, tu je zemlju stekao Otonov najstariji sin Liudolf, oenjen kerkom umrloga vojvode. Tako je u Njemakoj u razdoblju ud 939. du 949. nestalo nezavisnih nacionalnih vojvodstava sa samostalnim vladarskim dinastijama. Okoristivi se svojom pobjedom nad svojim protivnicima i povoljnim nasljedstvenim okolnostima, Oton je u svih 5 nacionalnih vOJ-vodstava raspolagao vojvodskim poloajem po svojoj volji i time ih potpuno podvrgao autoritetu svoje kraljevske vlasti. 486

poslje

F Dsf

Sdf

Dsf

Dfs

Ztht K,,jk Z Trz J Jf

Sveukupni inovniki aparat bio je golem, kompliciran i spor. Rekru-tirao se kalifovom odlukom i izborom, a isto je tako njegovom nesputanom odlukom svaki slubenik mogao biti uklonjen. Sve su sredinje dravne slube bile koncentrirane u kalifovoj palai ili, kasnije, u palai Amirida. Kalif Abd al-Rahman III. ustanovio je etiri glavna nadletva: za veze s upravom provincija, za veze s pograninom i priobalnom obranom, za nadzor nad izvravanjern kalifovih odluka te za albe, molbe i pritube. Osim toga kalif je imao osobnog sekretara koji je zapisi-vao njegove odluke i sprovodio ih nadletvima na izvrenje. U svrhu dostavljanja vijesti u dravno sredite i radi otpreme kalifovih nareenja postojala je redovna potanska i kurirska sluba. U upotrebi su bili i golubovi-listonoe, a i svjetlosna signalizacija za dojavu opasnosti. Upravljanje dravnom i kalifovorn imovinom bilo je povjereno posebnim rizniarima, a riznice (kalifova i dravna) bile su uvane u vladarskoj palai. Najvei dio dravnih prihoda pritjecao je od ubiranja vazalskih danaka, od izravnih i neizravnih poreza. U cjelini, ti su prihodi za Abd al-Rahmana III. dosegli deset puta vei iznos nego to su ga godinje imali poetkom VIII. st. i zatim su se na toj razini zadrali sve do vremena rasula nakon obaranja diktature Amirida. Za vrijeme Abd al-Rahmana III. u dravnoj je riznici bilo tezaurirano blaga u vrijednosti od oko 4 jednogodinja prihoda (tj. od dva-desetak milijuna zlatnih dinara). Od poreskih dabina stanovnitva, desetina od sveukupne pokretne imovine to su je plaali svi muslimani (uur) trajno je ostala naturalno da-vanje. Nju je kod nemuslimana zamjenjivala glavarina (dizija), ali njezin iznos nije bio vrsto fiksiran desetinskim procentom od uroda, priploda i poslovne dobiti. Zemljarinski porez (hara) bio je vezan uza zemlju, pa se ubirao od posjeda bez obzira na vjersku pripadnost njezina gospodara. Poevi od IX. st. on se plaao u novcu. Osim tradicionalnih, redovnih poreza, vlasti su nametale i izvanredne, prigodne ili stalne, koji su svojim iznosom zavisiH od proe na sukovima, prometa na putevima, u lukama i sl. Takvi su porezi veinom davani u najam koncesionarima uz utvreni globalni iznos, a faktino utjerivanje dabina preputeno je njihovoj inicijativi. Poreski prihod od haraa drava je dijelila na tri dijela: treina je bila namijenjena za potrebe vojske, treina za izuzetne dravne trokove a treina je ulazila u dravnu riznicu. Privatna kalifova riznica nikad se nije stopila s dravnom, premda je i ova stajala kalifu na raspolaganju bez ikakvih ogranienja. Svojom privatnom imovinom kalif je uzdravao svoje kuanstvo, sluge i privatnu gardu, isplaivao redovne dohotke lanovima svoje obitelji, pomagao pjesnike, umjetnike i vjerske ustanove. Upravljanje pokrajinama zadralo je staru teritorijalnu podjelu, pa su te provincije (kure) odgovarale opsegu nekadanjih vizigotskih grofovija. Svaka je od njih imala svoj glavni grad u kom je stolovao njezin upravnik (valija) koga je dekretom postavljao kalif. Pogranine oblasti (thugur) imale su vojnu

i civilnu vlast zdruenu u rukama vojnog zapovjednika koga je ta-koer imenovao kalif. U njima je du granica i na vanim stratekim poloa-jima posvuda bilo tvrava i zamkova sa stalnom vojnom posadom. Vojnici tih posada dobivali su u okolici zamka zemljine estice na obradbu, a pod 611

zatitom tih utvrenih uporita razvijala su-se predgraa i pretvarala u zametke novih urbanih naselja. Kalifova vojska sastojala se od redovne vojske, od plaenika i dobrovoljaca. U inaelu, svaki je musliman bio vojni obvezanik, ali se ta dunost s vremenom pretvorila u redovni otkupni porez umjesto efektivne ratne dunosti. Naprotiv, potomci sirijskih dundija morali su se na kalifov poziv odazivati na vojnu slubu bez ikakve posebne nagrade (osim sudjelovanja u ratnom plijenu), jer su za svoju ratniku slubu dobili vojnika lena (ikta ili mukata). Plaenika vojska poela se uvoditi od prijelaza VIII. u IX. st. Isprva je ona sluila samo kao gardijski korpus, ali se veoma brzo pretvorila u jez-gru dravnih oruanih snaga. Bila je redovno dobro uvjebana i imala je profesionalni oficirski kadar. Osim regularne vojske postojali su i dobrovoljaki odredi pri svakom ratu protiv nevjernika. Takve ete vrile su najtee ali i najkrvavije rat-nike ine, poticane na to vjerskim fanatizmom a i pljakom koja im je bila jedina nagrada. Za vrijeme diktature Amirida bila je izvrena dalekosena berberizacija vojske, na raun arapske aristokracije i sakaliba, to je uvelike pridonijelo etnikom udjelu Berbera u sastavu muslimanskog stanovnitva na Poluotoku. Sveukupni broj ratnika dosezao je u doba Abd al-Rahmana maksimalno do 100.000 Ijudi, a ta je vojska preteno bila konjanika. Od kraja X. st. borbeni su sastavi bili iskljuivo konjaniki, a pjeaci su bili samo pomoni i posluni dio vojnog kontingenta. Vojni pothvati protiv kranskih podruja na sjeveru Poluotoka vodili su se bez izuzetaka gotovo svake godine. Pa ipak, premda je premo kalifata sve do sloma diktature Amirida bila oita, do konane likvidacije kranskih drava nije dolo nikada. Uzroci tome mogli su biti raznovrsni: otpornost kranskih boraca i njihov oslonac na zapadnoevropske kranske zemlje, esti unutranji razdori u kalifatu i brojni angamani u zbivanjima u Sjevernoj Africi. Ali ni stvarni efekt neprekidnog ratovanja nije bio bez utjecaja. Mnogi uzastopni udarci muslimanske vojske nametali su kranima obavezu da priznaju nominalno vrhovnitvo kalifata, a to se ostvarivalo slanjem redovnoga danka i bogatih darova na kalifov dvor. Usto je svaka uspjena akcija donosila obilan plijen u materijalnim dobrima i zarobljenom Ijudstvu. Sve je to kranska podruja pretvaralo u zemlje koje su u neku ruku radile za korist muslimanskih napadaa i u tome bile trajan izvor za poveanje bla-gostanja na islamskom jugu. Usto, rat protiv krana udovoljavao je i vjer-kim propisima i mentalnoj potrebi za svetim ratom to ga je Kuran na-metao svim muslimanima kao trajnu obavezu, utoliko ugodniju to je naj-ee bila i unosna,

612

9. VJERSKI I INTELEKTUALNI 2IVOT ISLAMSKE PANJOLSKE (DO KRAJA XI. ST.) Dok je na Istoku islamski ivot u IX. i X. st. vrvio najraznovrsnijim vjerskim i vjersko-filozofskim pokretima, meu kojima je bio nemalen broj onih koji su znatno odudarali od slubenog pravovjerja, u islamskoj panjolskoj vladalo je strogo potivanje pravovjernosti. Omejadska restaura-cija je i nikla, uostalom, u opoziciji protiv Abbasida koji su smatrani protivnicima sirijsko-omejadskog arapskog tradicionalizma i konzervativizma. Jo za vrijeme emirata voena je u panjolskoj estoka borba protiv haridita, a s proglaenjem kalifata, u doba Abd al-Rahmana III., sunitsko se pravovjerje uvrstilo jo vie, ne samo u opreci s Abbasidima, nego i zbog neprijateljstva prema radikalnom, ismaelitskorn iitizmu fatimidske dinastije u Sjevernoj Africi i, kasnije, u Egiptu. Takav isti ortodoksni sunitizam zastupali su i diktatori iz kue Amirida, pa je panjolska muslimanska drava zaista bila izuzetno podruje islama u kome je gotovo 350 godina pravovjernost ostala neuzdrmana. U tome smislu je islamizam muslimanske panjolske ostao sve do druge polovice XI. st. izrazito konzervativan i ak arhaian u usporedbi s mnogim inovacijama koje su preplavljivale istone islamske zemlje pod utjecajem snanih, starijih, predislamskih orijentalnih kultura. estinu kojom se u panjolskoj uvalo taj arhaizam treba objanjavati opasnou od berberskog hariditizma, fatimidskog ismaelitizma, perzijsko-irakog iitizma, ali takoer i postojanjem kranskih drava na sjeveru Poluotoka i s onu stranu Pirenejskog gorja, kao i prisutnou snanih kranskih i idovskih vjerskih zajednica na tlu same muslimanske drave u panjol-skoj. Zbog svih tih razloga vjerska revnjivost panjolskih muslimana javljala se u njihovoj svijesti spontano, kao element borbe za odranje, snaan u svim drutvenim razredima, od siromanih do aristokracije. Na takvoj osnovi panjolski su muslimani revnosno ispunjavali svoje vjerske dunosti i budno bdjeli nad odravanjem svih tradicija i uvanjem uvrijeenog naina ivota. Te pobone naklonosti uvelike su pomagali tumai i znalci kuranskih vjerskih zasada i sunne (fakihi). lako islam nije bio organiziran kao crkva, ti su uenjaci islama uivali autoritet i bili tumai vjere. Oni su utjecali na dvor i vladare, na sudstvo i kolstvo, trudei se uporno da upravljaju svijestima i savjestima u smislu malikitske sunitske ortodoksije, razotkrivajui svako skretanje ili svaku pojavu indiferentnosti prema vjeri i vjerskim zakonima. U prvih nekoliko desetljea nakon muslimanskog osvojenja Pirenejskog poluotoka prelaenja krana na islam bila su mnogobrojna, naroito kod imunijih stalea. Ali od sredine VIII. st. ona postaju rjea. Otad tek poneki kranin ili idov, naveden posebnim okolnostima ili osobnim interesima, pre-lazi na islam, premda je i dalje pristupanje muslimanskoj zajednici bilo lako i primano s blagonaklonou. Ali, ini se da je mogunost islamske ekspan-zije dosegla svoje skrajnje granice i privukla sve one elemente koje je bilo mogue pridobiti ili slomiti. Svi preostali vrsto su se drali svoga kran-stva ili idovstva, u koje reim nije elio dirati spomou sile. Naprotiv, svako odmetnitvo od islama vlast ]e nemilosrdno kanjavala najteim kaznama. Isto tako, smrtna je kazna neizostavno ekala svakog kr-

613

Unutranjost Velike damije u Kordovi. 2. pol. X. st. anina ili idova koji bi nedolinim rijeirna javno vrijeao ili omalovaavao islamsku vjeru ili njezina Proroka. Svi su panjolski muslimani, kao i drugdje u islamskom svijetu, bili duni javno priznavati svoju vjeroispovijest, obavljati pet redovitih dnevnih molitava, odravati propisane postove, bar jednom u ivotu otii na hodoae (hadiluk) u Meku i angairati se u svetom ratu. Sudjelovanje u obredima, posvuda na jednak nain i, ak, u isto vrijeme, stvaralo jc u svijesti svih muslimana snano uvjerenje o njihovu jedinstvu. Mnogi obredi i sudjelovanje u njima odravalo je trajnu vezu islamske vjerske svijesti s kuranskim vjerskim tekstovima, s njegovim tumaenjima i praktinorn primjenom u ivotu. Budui da je Kuran bio ne samo objava vjerskih istina nego i zbirka propisa o ovjekovu ponaanju u drutvenoj zajednici, o njegovu odnosu prema vjeri i dravi, na Kuranskoj se osnovi izgradila normativna vjersko-etika i pravno-povijesna znanost (fikh) koja je trebala da djeluje kao propisnik za oblikovanje sveukupnoga poretka i politikih odnosa u muslimanskom drutvu i dravi. Od razliitih varijanti fikha koje su se izgradile na islamskom Istoku, muslimanska je panjolska suzbila pokuaje prodora i afiizma i zahirizma pa je nastojanjem vlasti ostala vjerna malikitskoj interpretaciji pravno-politi-kog i vjersko-etikog sustava. No panjolski je malikizam proivio vlastitu 614

evoluciju. Njegovi su pristalice ubrzo napustili svako vlastito prouavanje kuranskih tekstova i hadisa, pa su se ograniavali samo na preuzimanje gotovih stanovita iz malikitskih prirunika. Takvo naputanje svakoga osobnog razmiljanja vodilo je neplodnom i krutom dogmatizmu. Malikitski su uenjaci ak obrazovali vrstu, meu sobom povezanu korporaciju koja je autoritativno i uporno branila svoj duhovni monopol. Takva je okarnenjenost naziranja s vremenom pobuivala negodovanja i pripremala raspoloenja za obraun s ukoenom i monopolistikom pravovjernou malikizma. Prvi snaniji prodor opozicionih naziranja postigla je u panjolskoj mutazilitska sekta, nastala u prvoj polovici VIII. st. u Iraku, koja je smatrala da je Allah apsolutno boansko bie koje ne posjeduje nikakvih atributa koje bi Ijudski um bio kadar zamisliti i tvrdila da ovjek ima slobodnu volju i stoga se svojom krivicom opredjeljuje za zlo, pa samim takvim inom nuno gubi svojstvo pravog vjernika. Takva snana orijentacija na obavezu vlastitog rasuivanja o dobru i zlu i radikalna osuda negativnog izbora bila je povod za forrnulaciju naela po kome svi pravovjerni (tj. neporoni) muslimani imaju pravo i dunost da se s orujem u ruci pobune protiv vladara ili imama koji vlada ili ivi nepravedno. Mutazilizam je poeo prodirati u panjolsku u 2. polovici IX. st. u ob-liku to mu ga je dao iraki fakih (znalac fikha) Al-Nazzam, koji je usvojio i neka dualistika shvaanja, prije svega da je bog, kao netvarno bie, izvor dobra, a da je ovjek svojorn slobodnorn voljom, koja nije nuno vczana uz dobro, neizbjeiv izvor zla. Od grke filozofije preuzeo je shvaanje da je materija beskonano djeljiva, a poricao je opravdanost vjere u uda to ih je navodno inio Muharned. Meu kordovanskim mutazilitima, u drugoj je polovici IX. st. Abd al-Ala ibn Vahb ak poricao besmrtnost due. Slina je shvaanja irio i Halil alGhatla. Za ivota ga nisu otvoreno progonili, ali poslije njegove smrti kordovski su pravoznanci na lomai spalili sve njegove knjige. U drugoj polovici X. st. rnutazilizam je u panjolskoj poeo iezavati ostavivi u tamonjoj duhovnoj klimi samo svoje ime kao opi naziv za sve one koji su se protivili ukoenom pravovjerju i zagovarali slobodu Ijudskog duha. Na mjesto mutazilitske opozicije, u irem i puku bliem opsegu, u X. se stoljeu poelo rasprostranjivati pristajanje uz mistiku i asketizam. Svi oni koji se nisu htjeli pokoriti ispraznostima vjersko-pravnog i obrednog formalizma i koji su eljeli prosvjedovati protiv raskonog ivota bogatih muslimana, povlaili su se u pustinjatvo, pa su ondje askezorn stjecali nadaleko proiren ugled. Uskoro su se u islamskoj panjolskoj stali pojavljivati i asketi-lutalice koji su dolazili ak iz dalekih, istonih zemalja islama, pa su uvelike pridonosili sve veem vrijenju ideja i nazora u vremenu koje je prethodilo slomu kordovskog kalifata. Jedan od panjolskih asketa, Muhamed ibn Abd Allah ibn Masara, ivio je u brdima nedaleko od Kordove, pa je ondje, pod utjecajem novoplatonike filozofije, nauavao specifini oblik panteizma s jakim primjesama gnosticizma, iz koga je preuzeo vjeru da se Ijudska dua poslije uzastopnih boravaka u zarobljenitvu materijalnog svijeta najzad pro^iava i konano vraa svome duhovnom ishoditu. Poslije Masarine smrti, vlasti su poduzele teke progone njegovih uenika i vrile spaljivanja njegovih djela. Usprkos tome,

615

masarizam je postao zametkom prvih napora spekulativne filozofije i osebujnog vjersko-filozofskog rnisticizma koji je od kraja XI. st. postao jednim od bitnih obiljeja duhovnog ivota u islamskoj panjolskoj. Dodiri s istonirn islamskim zemljama presaivali su na tlo Pirenejskog poluotoka osim versko-pravnih uenja i mnoga druga intelektualna dobra to ih je islam preuzeo i asimilirao u zemljama starijih civilizacija koje je bio zaposjeo. Pod utjecajem takvih upliva u panjolskoj se razvijao i knjievni ivot. Najprije su putnici koji su odlazili na Istok ili pak doseljenici s Istoka na Pirenejski poluotok sa soborn donosili djela istonjakih autora, pa su se ona u panjolskoj prepisivala, itala i komentirala, a zatim su se poeli pojavljivati i originalni stvaraoci. Jedan od prvih meu njima, Ibn Abd Rabbihi, pisao je na prijelazu IX. u X. st. panegirike kordovskoj vladalakoj kui, a bio je i autor jednoga enciklopedijskog djela o tadanjim znanjima i umijeima. Znatan je utjecaj na razvitak kulture u islamskoj Spanjolskoj imao kalif Al-Hakam, sin Abd al-Rahmana III., kao rnecena, poznavalac znanstvenih i knjievnih disciplina, pisac kornentara znanstvenirn djelima slavnih autora, a i sakuplja knjiga i rukopisa (kroniari navode da je njegova dvorska knjinica sadravala ak 400.000 svezaka). Njegova blagonaklonost prema kulturi privukla je u Kordovu brojne istaknute linosti. Tako su na njegovu dvoru ivjeli istaknuti jezikoslovac Abu Ali al-Kali, podrijetlom Armenac, zatim pjesnik Al-Muhammad, iz Bagdada, povjesniar Al-Kuani iz Kairuana, i drugi. Al-Hakamova knjinica nije bila samo itaonica, nego i radionica u kojoj su se neprestano prepisivale knjige koje su u njoj nedostajale ili izraivali duplikati, sastavljali katalozi i repertoriii s kratkim sadrajem pohranjenih djela. U toj sredini zapoelo je okupljanje uenjaka, pjesnika i umjetnika, pa su se prvi veliki rezultati takvih okolnosti pojavili u prvoj polovici XI. st., dodue ve nakon pada Kordovskog kalifata, ali neospomo kao plod poticaja koji su u njegovu vremenu nastali. Rad na historiografiji postigao je prve svoje znatne uspjehe ve i ranije. Vremenski, na elu niza panjolskih istaknutih historiara stoji Al-Razi, podrijetlom Perzijanac. On je prikupljao podatke od najstarijih Ijudi o islam-skoj epohi panjolske povijesti, pa je tu dokumentaciju sredio u obliku jedne narativne povijesti islamske panije. 1 njegov sin Isa bio je povjesniar velikih kvaliteta, ali se njegovo djelo sauvalo samo u kasnijim navodima kod drugih historiara. Meu njima, Ibn Haijan, s prijelaza X. u XI. st., u svom djelu Muktabis, koje prikazuje povijest panjolske od kraja VIII. do kraja X. st., navodi, osim Ise al-Razija jo i niz drugih povijesnih pisaca kojih su se djela izgubila. Said ibn Ahmad je u XI. st. napisao djelo Kategorije naroda koje je prva povijest znanstvenoga rada to je napisana u islamskim zemljama. Prema podacima toga djela ini se da su se medicinom u doba omejadskog kalifata u panjolskoj najvie bavili doljaci s islamskog Istoka, zatim idovi i krani, a mnogo manje panjolski Arapi. Meu njima velik je autoritet bio Junus al-Harrani, osobni lijenik Abd al-Rahmana II., a Saidovo djelo nabraja jo i niz drugih lijenika, kirurga i okulista koji su izuili struku na Istoku i stekli ugled vrsnih praktiara u Spanjolskoj. Od krana istie se naroito Halid ibn Ruman, a od Zidova slavni lijenik i medicinski pisac Hasdai ibn oprut.

616

K.upola nad dvoranom pred mihrabom u Velikoj diamiji u Kordovi. 2. pol. X. st. Na razvitak medicine u Spanjolskoj velik je utjecaj imalo djelo Materia medica to ga je u I. st. n. e. napisao grcki lijenik Dioskorid. To je djelo u grkom originalu na dar Abd al-Rahmanu III. poslao car Konstantin Porfirogenet, a panjolski su ga lijenici preveli na arapski. Otada je farmakologija poela vidno napredovati, pa su nastajala nova djela iz farmakognozije i farmakoterapije. Meu medicinskim piscima osobito je bio istaknut AlZahravi (u. 1013), autor opirne medicinske enciklopedije koja je kasnije prevedena na hebrejski, provansalski i latinski. Pod zatitom kalifa Al-Hakama II. uvelike su se razvijale matematika i astronomija, najprije prijevodima i preradamaslavnih djela grcke znanosti, a zatim i originalnim spisima. U okviru kulturnih djelatnosti koje se javljaju kao priprema najviih dostignua islamske panjolske u iduim stoljeima odreeno mjesto imaju i likovne umjetnosti omejadske epohe, iako njihov faktini domet nije mogue pouzdano odrediti jer se veina spomenika nije sauvala. Naroito to vai za Abd al-Rahmanovu kalifsku palau Madinal- al-Zahra i Abu Amirovu palau Madinat al-Zahira, koje su potpuno unitenc u revoliiciji iz 1031. Ali potpuno sauvana velika kordovska damija, iako je u XVI. st. ponovo pri617

lagoavana kranskom kultu, daje dovoljno elemenata za utvrivanje nekih bitnih obiljeja panjolske muslimanske arhitekture u doba kalifata. Cio njen prostor bio je stupovima podijeljen na 19 uzdunih i 35 poprenih laa. Veina tih vie od tisuu stupova bili su kasnoantiki stupovi, s korintskim ili kompozitnim kapitelima na kojima poivaju romaniki lukovi od kamenova naslaganih naizmjenino u dvije boje. Iznad laa dizaU su se niski valjkasti svodovi, a nad pojedinim kapelama kupole. Zidne povrine bile su ukraene mozaicima koji formiraju geometrijske likove. Veoma je obilno bilo ukraavanje stijena uklesanim ili mozaikalno izraenim natpisima iz Kurana, cvjetnim spletovima, pleterima vinjaga i listovima akantusa. ini se da su bili oslikani i stropovi. Veoma veliku dragocjenost s podruja likovnih umjetnosti ine predmeti od slonove kosti: kutije s izrezbarenim medaljonima koji prikazuju lovne prizore i borbe ivotinja, lavove, slonove, jastrebove, opletene cvjetnim i vitiastim ukrasima, ili pak kutije od pozlaena srebra s inkrustacijama od slonove kosti ili plemenitih vrsta drva. Bilo je kieno izraenih uljnih svjetiljki, muara, svjenjaka i sl. od bronce, a sauvalo se i obilje veoma lijepih zlatarskih i draguljarskih predmeta, narukvica, prstenova, koluta oko glenjeva, aa i vreva. Razdoblje taifa, koliko je god bilo doba politike razmrvljenosti i mnogih meusobnih suparnikih borbi, ipak je ostvarenjem privrednog procvata u mnogim regijama i liberalizacijom koja je prevladala kao reakcija na doba diktature i dugotrajnog konzervativizma, stvorilo povoljne preduvjete za daljnji i jo bogatiji razvoj kulturnih aktivnosti. To posebice vai za podruje Seviljskog emirata. Ondje je i sam emir Al-Mutamid bio jedan od najboljih pjesnika, a i njegov osobni prijatelj, Ibn Ammar znatno je ime panjolske islamske poezije. No i u drugim je podrujima postojala slina situacija. Tako je u Badajozu vladar Al-Mudaffar sastavio golemu enciklopediju svih znanja u 50 svezaka; u Saragosi su Al-Muktadir i njegov sin pisali rasprave o matematici i astronomiji; u Kordovi je djelovao Ihn Haz.m (9941064), jedan od najveih uenjaka islamske panjolske, pisac Rasprave o ljubavi i Povijesti religija, u kojoj je, uz ostalo, postavio temelje kritike analize biblijskih tekstova. Njemu se pripisuje oko 400 svezaka s podruja teologije, logike, povijesti i pjesnitva. U Kordovi je (od 10031071) ivio i najvei andaluzijski pjesnik i stilist, Ibn Zajdun, a od 998. do 1078. najvei polihistor XI. st., Ibn Hajjan, pisac vie od 50 djela, od kojih se sauvala samo njegova kronika Al-Muktabia. Godine 1094. je u Kordovi umro najraniji panjolski geograf Al-Bakri, autor putopisnog djela 0 cestama i kraljevstvima. U Toledu je u XI. st. djelovao povjesniar, matematiar i astronom Abu al-Kasim Saida, pisac knjige Klasifikacija naroda, a takoer i najvei astro-nom svoga vremena, Al-Zarkali (10291087) koji je veoma efikasno usavrio astrolab i opisao eliptiku putanju planeta. U Murciji je jezikoslovac Ibn Sida sastavio znanstveni rjenik arapskog jezika, a u Malagi )e djelovao prvi ve-liki neoplatoniki filozof evropskog Zapada, Salamon ben Gabirol (Avicebron), po narodnosti idov, pisac djela Izvor ivota koje je 1150. prevedeno na latinski, pa je izravno utjecalo na razvitak skolastike u kranskoj Evropi. Likovna umjetnost XI. st. nala je snaan podstrek u tenji svih lokalnih vladara da svaki svoju prijestolnicu izgradi to raskonije. Posvuda su se podizale damije i rezidencijalne palae, a njihov stil gradnje nadovezivao se na

stare uzore, ali su ukrasi svjedoili o sve veoj raskoi, profinjenosti i bo618 gatstvu slikanih, reljefnih i mozaikalnih (cvjetnih i geometrijskih) dekoracija. Primjer takvoga razvitka je kraljevska palaa Aljaferija, u Saragossi, koja svojom vitkijom arhitekturom i bogatim dekoracijama prethodi obiljejima granadske Alhambre iz XIII. stoljea. Bujni i bogati ivot u mnogirn politikirn sreditima sve se izrazitije udaIjavao od modela stroge discipline to ga je propisivao tradicionalistiki malikizam. Sve se vie irio vjerski nehaj i uvrivao skepticizam, usporedo sa zabavljakim mentalitetom u bogatakim kuama i na dvorovima. Sevilja je u to doba postala najslavnijim sreditem glazbe, pjevanja, plesa i drugih zabava u cijelome islamskom svijetu. Ona je ne samo proizvodila glazbene instrumente, kolovala pjevae i svirae, ncgo ih je i izvozila u kranske zemlje, irei svoju melodiku, pjesme i pjesniki ukus u susjedne pokrajine, naroito u Provansu i sjevernu Italiju. Muslimanska nonja, vrste tkanina, boje i ukrasi na njima, islamska keramika s obojenim glazurama, obradba kovina u noarstvu (seviljske sablje), dekorativno uinjanje koe (maroken) i suknarstvo postajali su uzorima ne samo u kranskim dravama na sjeveru Poluotoka, nego i s druge strane pirenejskog planinskog bedema. 10. PRIVREDNI, DRUSTVENI 1 KULTURNI IVOT U KRANSKIM DRZAVAMA SPANJOLSKE DO 2. POLOVICE XI. ST. Podruje na sjeveru Pirenejskog poluotoka razvijalo se u svom unutranjem ivotu donekle drukije negoli zemlje kalifata i taifa. U Asturijsko-leonskom kraljevstvu, zajedno s Galicijom i Starom Kastilijom vladala je gotovo iskljuivo agrarna privreda. To je podruje bilo slabo rodno, a usto je i razvitak proizvodnih snaga veoma trpio od neprestanih ratnih pustoenja i gubitaka u seoskom stanovnitvu koje je u velikom broju odvoeno u rob-Ije. U znatnoj mjeri sline uvjete imala je i Navarra. Ali Aragon i Katalo-nija, svojim smjetajem uz rijeku Ebro, svojom konvergencijom prcma Sredozemnom moru i vezama s junom Francuskom, sve su vie mijenjali privrednu i drutvenu zasnovanost svoga poretka na iskljuivo agrarnim odnosima u smjeru jaanja novanog gospodarstva, pomorske plovidbe i razmjene s razliitim zemljama oko Mediterana. Kranski U sjeverozapadnim kranskim zemljama na Poluotoku zemsjeverozapad Ija je, kao osnovno sredstvo za proizvodnju, pripadala ranofeudalnoj aristokraciji koja se sastojala od stopljenih vizigotskih i nekadanjih hispano-rimskih veleposjednika. Njihovu zemlju obraivali su draoci seoskih estica koji su svoje podrijetlo vodili od nekadanjih slobodnih germanskih (vizigotskih i svevskih) seljaka, koji su procesom gubIjenja svoje ekonomske samostalnosti bili zapali u zavisnost od klase zemljoposjednika. Njihove neko slobodne seoske zemljine estice ule su u sastav veleposjeda, a oni sarni postali su zavisni obraivai estica koje vie nisu bile njihovo vlasnitvo nego sastavni dio vlasteoskih imanja. Daljnje dvije kategorije neposrednih obradivaa zemlje inili su potomci nekadanjih 619

kolona i robova. Svi su oni, pod razliitim uvjetima, obraivali estice tue zemlje, davali dio uroda s nje vlastelinu i dijelom svoje radne snage kulu-ili na vlasteoskom rezervatskom posjedu. Takvi privredno-drutveni odnosi bili su batina iz prethodne, vizigotske epohe. Ratniki ivot to se otad neprekidno vodio sa susjednim islamskim oblastima te je klasne odnose jo vie zaotrio jer je rat nametao sve tee dabinske zahtjeve od proizvoaa, a s druge strane ratna su pustoenja trajno pojaavala siromaenje upravo tih istih proizvoaa. U biti, klasa neposrednih proizvoaa sastojala se od osobno slobodnih i osobno neslobodnih Ijudi. Osobno slobodni Ijudi smjeli su sa svojom pokretnom imovinom napustiti esticu koju su obraivali; ali budui da naputanjem te estice vie nisu imali ime da se uzdravaju, oni su praktiki, u veini sluajeva, bili ekonomskom prisilom podjednako vezani za zemlju kao i neslobodni Ijudi (servi), kojima njihov pravni status nije doputao da raspolau svojom osobom. Neslobodni Ijudi (servi) obraivai kraljevskih, crkvenih ili privat-nih veleposjeda dijelili su se na serve koji su zaista sami bili servi po podrijetlu i na takve serve koji su drali servilnu zemlju (tj. ne zemlju koja je prvobitno pripadala slobodnim germanskim seljacima, nego onu koju su iskonski drali servi casati) pa je s vremenom status takve zemlje i Ijude koji je obrauju praktiki pretvorio u serve. U jednom i u drugom sluaju, kad je vlasnik neku esticu prenosio na neku drugu pravnu osobu, onda su sa zemljom u posjed novoga vlasnika prelazili i njezini neslobodni obraivai. U mnogim sluajevima kao i na islamskom podrucju gospodari su svojim robovima davali slobodu, ime su se oni pretvarali u osloboenike koji su i dalje ostajali u tienitvu svojih dobrotvora. Opi populacioni razvitak kao i davanje slobode osobno neslobodnim servima postupno je poveavalo brojani odnos u korist slobodnih obraivaa. Cijela ta kategorija na-zivala se jimiores. Oni meu njima koji su neko bili servi a postali su oslo-boenicima, nazivani su juniores de cavesa, a oni koji su potjecali iz katego-rije kolona i neko nezavisnih seljaka (dakle irn pretci nikad nisu bili servi) obiljeavani su nazivom juniores de heredad. 1 jedni i drugi davali su vla-sniku zemlje obroke od uroda u naravi i kuluk; no prvi su uz to jo davali svome gospodaru i glavarinu za sebe i svoju djecu. Za razliku od drugih zapadnoevropskih drava u istom razdoblju srednjega vijeka, u panjolskoj su se na kranskom podruju osim tipinih drutvenih kategorija feudalnih zemljoposjednika i zavisnih obraivaa zemlje koja nije bila njihovo vlasnitvo, razvijali jo i drugi tipovi privrednih i drutvenih odnosa u pogledu vlasnitva nad zemljom kao osnovnim sredstvom za proizvodnju. Budui da su mnoga podruja bila pusta, jer su bila neprekidno izloena ratnim unitavanjima pa je stanovnitvo iz njih izbjeglo, a bilo je takoer i u unutranjosti kranskih drava predjela koji nisu bili naseljeni, za dravne je vlasti a i feudalne vlasnike zemlje bio vaan problem kako pogranine, opustjele i nenaseljene zemlje, koje su po svojim prirodnim uvjetima ipak bile obradive, ponovo naseliti. Zbog toga se javlja tendencija davanja izuzetnih pogodnosti svima onima koji dobrovoljno pristanu da se nasele na zemljitima koja su bila izloe-nija ratnirn opasnostima ili su ostala nenaseljena. Jedan od oblika kojima se to nastojalo ostvariti bio je sistem beheterija (ili henefaktorijd), kolektivnih seljakih opina, kojima je vlasnik zemlje (drava, crkva ili svjetovni velika) 620

doputao da se nasele na njegovu teritoriju, uz uvjet da im on prua zatitu, a oni da njemu simbolikim darovima i nevelikim dabinama posvjedouju njegovo vrhovnitvo nad zemljom, pri emu su lanovi takve zajednice slobodno mogli otii s takve zemlje ako bi se pokazalo da se na njoj ne mogu odrati; u takvom su sluaju imali prvenstveno pravo da se presele na zemlju nekog drugog seniora iz iste velikake obitelji. Naseljavanju pograninih i opustjelih podruja pomagalo je i to to je kraljevska vlast sve one koji su stupali u beheterijske seljake opine oslo baala javnopravnih poreskih dabina, a ako su dotle bili neslobodni Ijudi, davala im je status slobodnih, dok je njihovirn zajednicama priznavala stanovita prava samoupravnosti u unutranjem ivotu takvih opina. Velika vanost takvih okolnosti bila je u tome to se seljatvo tim pu-tem moglo faktino oslobaati ekonomske zavisnosti od feudalnih gospodara. Bilo je dovoljno ui u sastav beheterije i naseliti se na opustoenu ili ratom ugroenu zernlju, pa da obraiva tue zemlje faktino izae iz okova feudalne zemljine podjarmljenosti i da, saino uz simboliko priznavanje feudaleva vrhovnitva, postane samostalan obraiva zemlje, udruen u seIjaku, uvelike samoupravno organiziranu opinu. Jo u veoj mjeri pruala se mogunost oslobaanja od feudalne strukture drutva za naselja gradskoga tipa. Na onim mjestima gdje su otprije postojala trgovita ili gradska naselja, djelomice poruena ili naputena uslijed ratnog stanja, ili pak na prikladnirn pozicijama novoosvojenih pograninih podruja, vlast je potpomagala ponovno naseljavanje davanjem privilegija ili slobotina svima koji u takvu urbanu zajednicu pristupe. Na taj nain formirale su se jezgre gradskog privrednog ivota: obrta i trgovine. Slobotine takvih naselja bile su utvrene kraljevskim poveljama (fuero ili carta de poblacion), ponekad ve u X. stoljeu na (na pr. grad Burgos) ili, ee, tijekom 1. polovice XI. st. Samoupravnu vlast takvih gradova inilo je vijee graana (concilium); ono je imalo u biti one iste kompetencije kakve su imale gradske kurije kasnoga rimskog carstva: lokalnu upravu, sudstvo, nad-zor nad mjerama i utezima, utvrivanje cijena osnovnih ivenih namirnica i obrtnikih proizvoda, staranje za javni red i sigurnost, odravanje grad-skih utvrda i sl. Za ostvarivanje tih kompetencija gradsko je vijee imalo svoje slubenike: poglavara uprave ili judexa, koga je vijee biralo svake go-dine, sudske prisjednike i dr. Pojedini sarnoupravni gradovi bili su u isti mah i sredita svojih seo-skih okruja (alfoz) na kojima su postojala zasebna sela, zaseoci i majuri. Izdvojenost gradskog naselja od neposredne dravne uprave proirivala se i na cijelo seosko podruje (alfoz) tako da su se formirali slobodni kantoni koji su dodue bili sastavni dio dravnog podruja, ali su se svojom samoupravnou a i svojom privrednom osnovicom (obrtima i trgovinom) faktino izdvajali iz agrarno-naturalne strukture feudalnog drutva jo mnogo ranije nego to se slian proces moe utvrditi u drugim zemljama Zapadne Evrope. Ali opa feudaliziranost tadanjega drutvenog poretka postavljala je takvome razvitku i svoje granice. Postojanje slobodnih seljakih opina (beheterija) i samoupravnih podruja sa svojim gradskim sreditem omoguavalo je slobodu ovoga stanovnitva u smislu emancipacije od tipinoga kmetskog ili robovskoga poloaja i stjecanja osobne slobode -svih lanova takvih zajednica; no ono ipak nije obraivae pretvaralo u samostalne vlasnike zemlje niti je gradovima ve tada otvaralo neograniene mogunosti robno-novanog 621

Crkva S. Julianda de los Pmdos u Oviedu. 1. pol. IX. st. poslovanja na temelju akumulacije kapitala. Sjedinjujui elemente osloba-anja od potpune zakmeenosti s osobnom slobodom ali i radom na tuoj zemlji, dodue bez tekih podavanja, oblikovalo se u procesu nastajanja jedne nove drutvene razvrstanosti, sloeno i protivurjeno drutveno stanje koje je u sebi sadravalo i elemente feudalne hijerarhiziranosti na temelju posjedovanja zemlje i elemente klasne diferencijacije drukijega tipa, koja svojim obiljejima navijeta budue, jo daleke, odnose graanskog dru-tva, zasnovanoga na eksploataciji najamnoga rada. Tako su, s jedne strane, na alfozu postojali slobodni seljaci, nepodvlateni feudalcu, ali zemlja pri tome nije bila njihovo neogranieno vlasnitvo. Njihov opi poloaj omogu-avao im je manje udjela u samoupravnosti u usporedbi s poloajem grad-skog stanovnitva. A ovo opet razvrstavalo se meu sobom na uglednike (honorati), bogatije i siromanije graane (majores i minores) te na puane, meu koje su se ubrajali radnici, sluge i razne druge vrste neimunih, koji su ivjeli od davanja svoje radne snage, uz razne oblike nagrada i plaa po izvrenom radu. Dravna vlast koja je na takvim privrednim i drutvenim temeljima reprezentirala poredak formirala se u prvim vren-ienima nakon islamskog osvojenja pretenoga dijela Poluotoka kao izborna kraljevska vlast, jer kralje-vima nisu postali izravni potomci vizigotske ]yaljevske kue nego pojedine linosti, najee iz kruga vizigotsko-romanske aristokracije, koje su u povlaenju pred neprijateljem i u otporu njegovu nadiranju stajale na elu po622

jedinih regija i narodnih skupina. Uskoro, poslije kraih kolebanja, prevla-

dalo je naelo nasljednoga prava, ali se ono moglo prenositi i po enskoj lozi, pa time i na potomstvo novoga roda zetove obitelji. Sredinju dravnu upravu, koja je bila napomu kralju, inilo je kraIjevsko vijee, u koje su ulazili kraljica, kraljevi odrasli sinovi te najvia svjetovna i crkvena aristokracija. To je vijee bilo zametak buduih cortesa. Najvii funkcionari sredinje uprave bili su palatinski grot', vrhovni vojskovoa, majordom i dvorski notar, a dravno se podruje dijelilo na grofovije koje su imale upravne, sudske, poreske i vojne nadlenosti. lako su s vremenom grofovi sve vie povezivali svoju javnopravnu funkciju sa svojim privatnopravnim poloajem feudalnog zemljoposjednika, neprekidnost ratnog stanja nametala je regionalnim upravljaima meusobnu solidarnost i zainteresiranost za odranje kraljevskog autoriteta. Tune se odravala osebujna ravnotea izmeu procesa feudalizacije i monarhijske strukture drave, koja je u kasnijim stoljeima omoguila formiranje nekoliko jakih politikih sredita i, najzad, usporedp s konanom pobjedom rekonkviste, njihovo teritorijalno sjedinjenje. S obzirom na znatnu privrednu i drustvenu razvrstanost meu stanpvnitvorn, a i politike peripetije kroz koje su prolazile kranske dravne tvorevine na sjeveru Pirenejskog poluotoka, i njihovo je zakunodavstvo bilo raznovrsno i u tijeku vremena se mijenjalo i bogatilo novim odredbama. Opi pravni osnov predstavljala je u Asturijsko-leonskom kraljevstvu i, zatim, u Kastiliji, zbirka Liber judiciorum ili Forum judicum (panj. Fuero jusgo, . fuero husgo) koja se srnatrala zajednikom pravnom tradicijom i kojoj su se susljedice dodavali novi zakonodavni akti kraljevske vlasti. Specifine zakonske odredbe sadravali su feurosi pujedinih gradova, o posebnorn poloaju gradskog stanovnitva, o njihovoj izuzetnosti od feudalnih dabina i kuluka, o reimu gradske uprave, javne sigurnosti i privrednog sudovanja. Sve ostale elemente zakonitosti davao je i za gradove sveopi Fuero jusgo, uz uvaavanje pojedinih lokalnih tradicija ubiajnog prava. Dravne zakone koji su se tijekom vremena uklapali u Fuero jusgo donosili su sabori prvaka i najuglednijih linosti, pa je u takvoj djelatnusti takoer bio jedan od zametaka stalekoga parlamentarizma to su ga u budunosti predstavljali cortesi panjolskih kraljevstava. Jednako kao to je permanentno ratno stanje predodreivalo politike, privredne i drutvene odnose na kranskom sjeveru Poluotoka, tako je ono davalo bitna obiljeja i kulturnom razvitku u tim oblastima. Obrazovanost se skuila samo na uzak krug sveenstva i redovnika, prvenstveno benediktinaca. Od svega starijeg kolstva sauvale su se samo biskupijske i samostanske kole, u kojima se izuavao trivium i quadrivium. U samostanskim knjinicama uvala su se knjievna i pravna djela latinskih klasinih pisaca i rasprave kranskih autora. Ti su se spisi prepisivali i time umnoavali. Meu originalnim djelima toga razdoblja najbrojniji su bili ivotopisi svetaca i muenika, vjerske himne i kronike. Tako je u nepoznatom sreditu nastala tzv. Kronika kralja Alfonsa III., koja see od 672. do 866.; u samostanu Albelda, u pokrajini Rioja (Riuha), u Navarr.skom kraIjevstvu, bile su u IX. i X. st. napisane Albeldins^ka i Vigiliaiiska krunika. Ll isto vrijeme nastala je u sarnostanu Silos, u Staroj Kastiliji, Chronicon Silense, u Salamanki kronika biskupa Sebastijana (X. st.), u biskupiji Astorga, 623

u kraljevstvu Len, Sampirova kroriika (XI. st., a see od 866. do 982). Osim kronika pisali su se i anali, kao to su Kastilijanski anali (618939), Portu-

galski anali ili Chronicon Lain'banense (8661110), Navarrska kruniku (Codex de Maya, 882. do kraja X. st.). Od ivotopisa svetaca, najsnaznije je djelo Vitci Froylani, ivotopis biskupa u gradu Len to ga je oko 920. sastavio akon Ivan. Jezik pravnih spisa, knjievnih i povijesnih djela na cijelom kranskom sjeverozapadu bio je latinski, ali je taj jezik u usporedbi s klasinim latinskim jezikom ve uvelike izmijenio svoje gramatike oblike i rjeniki fond, razvijajui se prema oblicima srednjovjekovnih panjolskih govora, kao to su bili kastilijski (koji je temelj dananjega knjievnoga panjolskog jezika) i galicijski, koji je srodan portugalskom. Na drugim podrujima kulturnih djelatnosti, graditeljstvo je na tlu Asturijsko-leonskog kraljevstva ostavilo nekoliko karakteristinih objekata iz VIII. i IX. st. u Praviji, sjeverozapadno od Ovieda (oratorij kraljevske palae Ra-mira I. i crkva Sta Cristina de Lena, oboje iz sredine IX. st.). Osnovni stil crkvenih graevina toga doba bio je rimsko-bizantski ili vizigotski stil trobrodne bazilike na etvornom ili paetvornom tlocrtu, s tri apside i ravnim drvenim ili kamenim svodovitim krovom. Taj se stil odrao do kraja X. st., ali se ve od IX. st. u njemu osjea utjecaj islamske umjetnosti, karakteristian posebice po lukovima u obliku konjske potkove. Umjetniki obrti, posebno zlatarstvo, ostavili su vei broj dragocjenih predmeta, kao to su raspela, biskupski tapovi, kovne ili drvene inkrustirane kutije, bronani svijenjaci i dr. Znade se da su zidovi crkvi bili ukraeni freskama, ali se od njih nije sauvalo gotovo nita. Vei broj minijatumih slika u rukopisnim knjigama, od kojih najstarije poznate potjeu moda jo iz sredine VIII. st., svjedoi o isprva zajednikim ubiljejima evropskoga ranosrednjovjekovnog minijaturnog slikarstva. Ali od X. st. u njima neosporno raste utjecaj kranske umjetnosti kakva se razvijala na podruju pod islamskorn vlau. Kranski Privredne, drutvene, politike i kulturne institucije u istosjeveroistok nim dravama kranskog Sjevera na Pirenejskom poluotoku polazile su u svom razvitku od slinih poetnih odnosa kao i u sjeverozapadnim dravama. Tu je zajedniki pravni zbornik Fuero jusgo takoer bio zakonska osnova i najkarakteristiniji izraz poretka to je bati-njen iz vizigotskog razdoblja i razvijao se dalje nakon berbersko-arapske in-vazije. Poslije osvojenja Barcelone (803) dani su na osvojenom podruju zemljo-posjedi franakim ratnicima, a i svima onirna koji su bjeei pred musli-manirna traili utoite pod franakom vlau. Kako raspoloive zemlje za te doljake, pored starosjedilaca, nije bilo dovoljno, odmah je zapoelo in-tenzivno krenje dotad neobraenih povrina. Franaki doseljenici dobivali su privilegiran poloaj. Zemlja im je davana u trajan posjed, uz jedinu dunost da vre vojnu slubu. Najmoniji meu njima bili su nosioci regionalne vlasti, grofovi. Njima je predavana u posjed sva zemlja njihova teritorija koju ve dotad nisu posjedovali drugi slobodni kranski zemljoposjednici. Iz toga zemljinog fonda oni su mogli 624

podjeljivati zemlju obraivaima uz obavezu da im plaaju obroke u naravi ili pak kao nagradu za vrenje razliitih vojnih ili civilnih dunosti (beneficium). Na toj se osnovi formirala socijalna skupina grofovskih slubenika: vikonta, baruna i drugih, koji su bili vrioci grofovske jurisdikcije u svome upravnom rejonu a za uzvrat su ubirali prihode sa zemlje koja im je bila

dodijeljena kao nagrada za slubu. U tu su skupinu pripadali i lanovi posada u tvravama i zamcima. Oni su kao profesionalni ratnici takoer posjedo-vali zemljina imanja koja su obraivali seljaci, obavezni da za dodijeljeni komad takve zemlje daju obroke u naravi. Kako je i Kataloniji neprekidno trebalo novih doseljenika, a i jer je to podruje bilo utoite mnogih bjegunaca, kraljevska je vlast doputala naseljenicima da kre dotad neobraenu zemlju izvan teritorija grofovijskih vlastelinstava. Oni su je pri tom dobivali na dugotrajan posjed bez dabinskih tereta, pa su se takvi posjednici s vremenom, na temelju steenih prava, pretvarali u slobodne zemljoposjednike koje dokumenti iz X. st. nazivaju primihomini ili bozadores (prvodoseljenici ili novaci). Zajedno sa zemljom primali su obavezu da vre vojnu slubu i polagali kralju zakletvu vjernosti. S vremenom sve se jae oitovalo nastojanje grofova i njegovih namjesnika da razliitim sredstvima i te slobodne zemljoposjednike podvrgnu u jednake vazalne odnose u kakvima su bili i drugi manji zemljoposjednici na njihovom upravnorn teritoriju. U borbi protiv tih nastojanja slobodni doseIjeniki zemljoposjednici dobivali su od franakih kraljeva povelje o pravu da slobodno raspolau svojom zemljom, ali su i velikai uspijevali pronai metode da postignu svoj cilj. Uz ostala sredstva, ne iskljuujui ni brutalnu silu, oni su slobodne male i srednje zemljoposjednike obdarivali dijeloin svoga imanja, uz uvjet vazalske podlonosti za taj dio zemlje. S vremenom, meutim, to se stanje vazalske podlonosti uopavalo na cio zemljoposjed. Tini putern generalizirala se feudalna hijerarhijska piramidalna struktura zemljoposjednike klase, karakteristina za zapadnoevropski tip feudalnog poretka. Neposredni obraivai zemlje koju su posjedovale sve razliite kategorije zemljoposjednika bili su dabinama optereeni seljaci (censatorios). Opom evolucijom u tu su se jedinstvenu kategoriju postupno slijevali i potomci neko nezavisnih i samostalnih malih vlasnika zcmlje i potomci neko ogranieno slobodnih i neslobodnih dr/alaca estica vclcposjednikih imanja (kolona i serva). Svi su oni postajali vezani uza zemlju koja je pripadala svjetovnim odlinicima, ratnicima ili crkvenim ustanovama i osobama. Na podruju sjeveroistonih kranskih drava u Spanjolskoj vrhovna se dravna vlast izgraivala razliito. U Navarri i Aragonu pojavili su se najprije izborni voe, a zatim su se pretvarali u nasljedne nosioce monarhijske vlasti. Do poetka XI. st. takva se situacija u Navarri izgradila potpuno, a u Aragonu je jo bila u zametku. Katalonija je, naprotiv, bila sastavni dio Franakoga carstva. Grof Barcelone irnao je poloaj markgrofa ili rnarkiza, pa jc bio namjesnik centralne dravne vlasti. 1 njegov se poloaj postepeno pretvarao u nasljednu vlast, a takvom su razvitku teili i njegovi podreeni grofovi. On se ostvario naj-prije na najvioj razini, tijekom IX. i X. st., usporedo sa sve veim rasulom Karolinkog carstva, pa je u X. st. barcelonski markgrof bio faktino nezavisan. 40 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka 626