MATA, SAN I LIKOVNO IZRAAVANJE

Ivana Medvidovi

1. UVOD ili o kreativnosti ...ako me netko ne pita, znam a ako moram objasniti, ne znam...
sv. Augustin (354. 430. ) Ispovijesti, gl. XI

Ovaj citat sv. Augustina (354. 430.) sam navela zbog toga to smatram da on upravo odgovara ovom pojmu, jer kada spominjemo kreativnost, veina nas razumije to bi ona mogla predstavljati, ali ako to treba verbalno objasniti, tada za to teko pronalazimo rijei. Iako je kreativnost bila intuitivno smatrana jednostavnim fenomenom, zapravo je veoma kompleksna, to moe dokazati i njena sama definicija. Na nju nailazimo u raznim literaturama u kojima se ona esto razlikuje, te je jedan znanstvenik pronaao preko 400 razliitih znaenja tog pojma. Korijen ove rijei dolazi od lat. creatus, to bi u doslovnom prijevodu znailo; koji je narastao. Kreativnost ovjeku omoguuje da se lake oslobaa rutine i da postaje fleksibilniji i originalniji. Ona prije svega od nas zahtijeva fleksibilnije miljenje i vei stupanj otvorenosti prema pojavama i dogaajima, dok je za razliku od spomenutog, nekreativni stav neka vrsta zatvorenosti. Kreativnost moe imati ue ili ire odreenje. U uem smislu ona je privilegija manjeg broja pojedinaca s natprosjenim kreativnim sposobnostima, te je po toj definiciji kreativno samo ono to je izvorno novo, potpuno originalno i koje pobuuje iri drutveni interes uz vaan kriterij da se moe realizirati. U irem shvaanju kreativnost je kao kognitivna crta linosti normalno distribuirana u ljudskoj populaciji, tj. kreativno miljenje i djelovanje mogue je u manjoj ili veoj mjeri oekivati od svakog ovjeka (Ozimec S., 1996).

U knjizi Ekstaza i geneza, Prstai (2004) o kreativnosti navodi sljedee; Kreativnost je i u kataklizmi beskrajnih slika nae vlastite smrti i roenja koje promiljamo s odmakom i posredstvom nae percepcije uvijek optereene konvergentnim ili divergentnim strabizmom. Ona je, dakle, i u onome to nazivamo empatija i udo srca s ritmovima pokreta irenja i suavanja predodbe svijeta, sve do naela osvjetljenja i otkria, ali isto tako i uzviena svjesnost o naelu zla. Ona je takoer i drvo spoznaje ivota, fotografija samice u kojoj Vincent van Gogh boravi u Arlesu, opasnost baobaba, crte neutralne apokalipse, isto kao i kinetika melodija koja se odraava u pokretu ruke slijepe osobe oarane sadrajem knjige. Ona je u religijskoj, filozofskoj, literarnoj i poetskoj mudrosti koja je probudila veze izmeu rijei i ljudskog srca i koja sadri zauujuu istinu. To je stalno zaokupljajua pulzija smrti prikazana neposredno ili alegorijskim znakovima u djelima velikih majstora, biomitoloka dimenzija simbola kao i latentni faktori depresije i samoubojstva u djelima umjetnosti i glazbe koja nas oaravaju svojim estetskim porukama i u kojima nalazimo sadraje kompatibilne s percepcijom nae vlastite egzistencije na psihodramatskoj, profilaktikoj i/ili terapijskoj razini. U okviru kolegija Kreativna terapija Prstai (2011) opisuje neke komponente fenomena kreativnosti kako je to prikazano na grafikonu 1.

Grafikon 1. Neke komponente fenomena kreativnosti

Na taj nain predoena je kompleksna strukturu razliitih imbenika, koji su u meusobnoj interakciji te u konanici odreuju funkciju kreativnosti. Dakle, kreativnost ne ini samo jedan od tih imbenika, ve njihovo zajedniko funkcioniranje u jednoj skladnoj cjelini. To svojstvo se oznaava kao sinergija (gr. sin ergos, to znai zajedniki rod), odnosno istovremenu suradnju razliitih elemenata. Smatra se da u procesu kreativnosti vanu motivacionu snagu ima unutranja ili takozvana intrinzina motivacija. Stvaratelj tako izvlai osobno (i estetsko) zadovoljstvo iz samog procesa stvaranja. U intrizike motive ubrajaju se Ego motivi (samorealizacija), elja za realizacijom neeg novog, strast prema pronalaenju, potreba za samopotvrivanjem i radost koja proizlazi iz samog stvaranja. U stvaranju ima bitnu ulogu i perzistencija ili ustrajnost zbog toga to u pozadini svijesti stoji i skup motivacijskih osobina kao to su talent, sposobnosti i kreativne osobine linosti koje omoguuju stvaraocu, primjerice, da duga vremenska razdoblja posveti svojim interesima i upornom radu.

1.1. Mata (imaginacija)

Na matu (kao i na igru) se gledalo kao na djeja obiljeja, te su se naroito za vrijeme racionalizma omalovaavale ove ljudske dimenzije koje naravno, ne pripadaju samo djeci. Kako je mata bila istjerana iz takvog racionalnog svijeta, ona se spaavala u svijetu snova i sanjarenja. Snovi su bili sigurnosni ventil mate jer su jedino oni doputali da barem privremeno moemo napustiti ovu surovu stvarnost. Za odnos mate i snova Freud (1856. 1939.) izjavljuje; Ne mogu zaobii odnos izmeu mate i snova. Nai noni snovi nisu nita drugo do li takve matarije, to nam postaje jasno kad ih tumaimo. Govor, u svojoj besprimjerenoj mudrosti, ve je odavno odluio o bitnoj prirodi snova, kad je dao ime sanjarenje prozranim tvorevinama mate. Iako usprkos ovoga stava znaenje snova ostaje nejasno, to je zbog okolnosti to nou elje kojih se stidimo postaju aktivne, to te elje elimo sakriti od nas samih, pa su stoga potisnute i baene natrag u nesvjesno. Zato ove potisnute elje i njihovi izdanci mogu doi do izraaja samo kad su potpuno preobraeni. Kad je uspjelo naunim prouavanjem osvijetliti iskrivljavanja u snu, nije bilo teko spoznati da su sni zadovoljenje elja tono na isti nain kao to su to i matarije po danu, matarije koje su nam svima dobro poznate. Kroz analizu sna pokazalo se da snovi imaju dva prividno suprotna ivotna sistema, od kojih nas jedan prilagoava okolini i prisiljava da rjeavamo zadatke iz dnevnoga ivota, dok se drugi odvija ispod praga svijesti, te je podloen logici razvoja ivog organizma i uva potencijalne razvojne mogunosti nasuprot ogranienju iz okoline. Kod mate je ova dvostruka uloga vie izraena, jer mata je u jo veoj mjeri u slubi dnevnih zadataka budne svijesti. Ona dublje izraava razvojne zahtjeve ivota, pretvarajui san u svoje orue razgovora izmeu budne i snene svijesti, u glasnogovornika nagonskih i ivotnih poriva u ovjeku. Mata otvara ljudskoj misli put prema beskonanosti prostora i vjenosti vremena, ali i padu ponore podsvjesnoga.

Za matu Carl Gustav Jung (1875. 1961.) navodi; Svaka dobra ideja i sav kreativni rad imaju svoje izvorite u mati. Dinamiki princip fantazije je igra, a na dug igri mate je neprocjenjiv. Za razliku od odraslih, koji mataju na pasivan nain, djeca mataju aktivno kroz igru. San i mata se slue mentalnim materijalom, dok se igra slui i objektivnim tvarnim predmetima. U oba sluaja, upotreba subjektivnog ili objektivnog materijala slue simbolikom izraavanju posve zamiljenih situacija ili dogaaja, te zadovoljavanju unutarnjih, doivljajnih potreba. Ernesto Grassi (1902. 1991.) u svojoj knjizi Mo mate (1981) navodi da je mata zapravo najvii oblik miljenja, te govori o matovitom miljenju i razlikuje ga od racionalnog ili logikog miljenja. Po njemu, racionalno miljenje nema inventivni karakter ve to svojstvo pripada samo matovitom miljenju. U matovito miljenje neki autori svrstavaju; avanturistiko (prodor u nepoznato), futuristiko (prodor u budunost) i fantastino (prodor u nepostojee). Matu jo nazivamo i imaginacija (lat. imago znai slika), pa bi prema tome to bila sposobnost miljenja u slikama ili drugim rijeima sposobnost kombiniranja slika u vizije, to se najbolje odraava u stvaranju umjetnikih djela, ali takoer, kako navodi Prstai (2011) i u razliitim podrujima znanosti.

1.2. Snovi i fiziologija spavanja

Prema znanstvenim istraivanjima, ovjek od 60 godina, najmanje je 5 godina ivota proveo sanjajui. Na spavanje otpada treina ivota, a otprilike 25 % spavanja sastoji se od snova. Dakle, noni snovi zauzimaju dvanaestinu ivota u veine ljudi. Najmanje dva sata svake noi ivimo u tome onirikom svijetu simbola. Kakav bi to izvor spoznaja o nama samima bio kada bi ga mogli protumaiti. Stoga su se kljuevi za tumaenje snova namnoili jo u antici, a danas ih je psihoanaliza zamijenila novima. Spavanje je obino povezano sa smanjenjem tjelesne temperature i lake je otii spavati kada se tjelesna temperatura smanjuje (npr. kasno naveer), a tee kada tjelesna temperatura raste. Suvremeno istraivanje dovelo je do zakljuka da su snovi posebno bioloko stanje koje razlikujemo od budnog stanja kao i od obinog spavanja. Snove bismo onda mogli definirati kao tree stanje, koje Ernest Hartmann (1915. 1992.) naziva i stanjem D (D state = dreaming state). Erika Bourguignon smatra da postoji jedan san koji je spori san, a postoje dva tipa budnog stanja; danje budno stanje u odnosu s vanjskim svijetom i nono budno stanje u odnosu s unutarnjim svijetom i snovima. Razlikujemo etiri stadija u odvijanju sna, od kojih je istraivae najvie zaokupio stadij 1, zbog toga to se taj stadij smatra biolokom osnovom snova. Dobio je razliita imena; stadij 1 uzbune, san praen brzim pokretima oima (REM = rapid eys movements, brzo pokretanje oima), snivajui san, te paradoksalni san (Michel Jouvet) . Stadij 1 se razlikuje od ostalih stadija

zbog karakteristinih fiziolokih promjena: velika nepravilnost u kucanju srca, ritmu disanja i krvnom pritisku, kod mukaraca prisutnost potpune ili djelomine erekcije penisa, te opa atonija miia koju prekidaju samo povremeni trzaji malih miia. U toku jedne noi dolazi do etiri ili pet perioda paradoksalnog sna, te kod odrasle osobe na stanje D otpada oko 20 % od itavog perioda spavanja. Kod djeteta od dvije godine ovaj postotak iznosi 25 40 %, kod novoroeneta 45 65 %, a kod prerano roenog djeteta ak 50 80 %. Hartmann pretpostavlja da ljudski fetus najvei dio vremena u uterusu, a moda i itavo vrijeme provodi u stanju D. To onda ukazuje na injenicu da se stanje D razvija prije stanja S, tj. normalnog spavanja i od budnog stanja. Paradoksalni san postoji i kod brojnih ivotinja (pr. maka je jedan od najveih spavaa, jer 60 % sna pripada stanju D). Za razliku od grabeljivaca, on je slabo prisutan kod preivaa zbog toga to se smatra da bi im suvie ugroavao opstanak zbog potpune atonije miia koja se javlja u stanju D (Supek R., 1979). Robert W. (1886) navodi da su snovi sigurnosni ventil duha, jer doputaju duhu da se rastereti od razliitih napetosti steenih za vrijeme budnog stanja, pa stoga ljudsko bie lieno mogunosti da sanja mora nakon stanovitog vremena biti duevno poremeeno. Nakon provedenih eksperimenata, ovo miljenje je prihvatio i potvrdio William Dement (1960). Svoj eksperiment pri kojem je uskraivao snivanje trima osobama, Dement je ponovio i 1964. godine te utvrdio veoma jasne psihike promjene kao to su paranoidne ideje, razdraljivost, umor, smanjena sposobnost drutvenoga dodira i sl. Ako se ljudi ne liavaju samo paradoksalnog sna nego itavog spavanja, tada su posljedice jo i tee. takori koji su bili uskraeni REM spavanja 10 dana poinju prodrljivo jesti, ali umiru od gladi. To znai da je REM spavanje nuno za metabolizam mozga i regulaciju tjelesne temperature (John Allan Hobson, 1992). Posljedice uskraivanja sna tee su kod mlaih osoba, te kod njih mogu izazvati i trajna ivana oteenja. Pretpostavka da snovi ili stanja D imaju znaajnu ulogu u razvojnoj samoregulaciji ini se ispravna, ako je teta uslijed uskraivanja sna najvea u ranoj dobi, dakle kad je razvoj najintenzivniji u pogledu sazrijevanja ivanog sistema. San ima vanu bioloku funkciju. Osnovna funkcija mu je odvraanje organizma od komuniciranja s okolinom, prekid na odreenom nivou ivane organizacije one stalne interakcije koja se nuno vri izmeu organizma i okoline. Ve 1866. godine W. Robert je smatrao da san ima dvostruku ulogu a to su rastereivanje i integracija. Freud za Robertovu teoriju navodi sljedee: San je somatiki proces koji se u toku svake noi smjeta na razinu psihikog aparata, a ima funkciju da ovaj aparat titi od prevelike napetosti i da ukloni smee duha. San ima psihofiziku funkciju, jer somatiki ili ivani procesi omoguuju normalno funkcioniranje psihe (Supek R., 1979). Zato se ovjek budi nou? Halfield navodi: Isto tako kao to idemo spavati da bismo zaboravili danje brige, tako se budimo nou da bismo izbjegli nerijeenim problemima nou. Sve to je predmet nae brige moe postati predmet naeg sna. Snovi koji nas bude usmjeravaju nas

na probleme koje valja rijeiti u budnom stanju. San odgovara primitivnoj razini bioloke regulacije psihe, jer i duevni bolesnici normalno spavaju i snivaju u toku paradoksalnog sna. San je osobito u svojoj paradoksalnoj fazi, do roenja izloen iskljuivo podraajima koji dolaze iz unutranjosti organizma, dok je nakon roenja centralni ivani sistem izloen preteno podraajima koji dolaze iz okoline, te korteks prikuplja informacije koje prima iz vanjskog svijeta. Paradoksalna faza smanjuje se za 80 % nakon roenja, nastaju faziki pokreti te poinju utjecati senzomotoriki dojmovi koji su baza halucinatorne djelotvornosti sna. Nakon ranog djetinjstva paradoksalni se san stabilizira. Neposredno nakon roenja prevladavale su oralne funkcije, a kasnije dolazi do izraaja erotika, s redovitim erekcijama penisa u toj fazi. Motorike reakcije ee su u ranom djetinjstvu, a kasnije se vie deriviraju prema psihosenzualnoj djelatnosti, u tipine slikovite snove. Jedna od funkcija sna je otkapanje posljedica dnevne aktivnosti bilo da se radi o purgativnoj funkciji ili o repuratornoj, tj. o oporavljanju od fizikog i psihikog umora. Spori san uklanja posljedice fizikog umora, a paradoksalni ili brzi san uklanja posljedice psihikog umora. U paradoksalnom snu dolazi do pojaane aktivnosti kad je pojedinac izloen psihikim naporima, novom uenju, odluivanjima, konfliktnim ili stresnim situacijama. Svaki put kada psihi prijeti vei nered poveao bi se paradoksalni san. San nam omoguuje i oslobaanje od stereotipnih ili rigidnih oblika ponaanja i mogunost pronalaenja novih naina. San nije drugi put ili nain da se neka potreba zadovolji ve on slui kao regulativno sredstvo, da se lake pronae u stvarnosti takav drugi put u zadovoljavanju potreba. San ima i funkciju rastereivanja. Rastereivanje na neurofiziolokoj razini uvjetovano je unutarnjim podraajima organizma. Podraaji mogu biti veoma raznovrsni i dolaze do korteksa ivanim ili humoralnim putem. Freud je upozorio da podraaji dolaze najvie iz seksualnih poriva, a kasnije iz tendencija samoodravanja. Dakle, u dodiru s vanjskom stvarnou san ima zatitniku funkciju (brani potrebu mirovanja od vanjskih podraaja), redintegrativnu funkciju (doputa potisnutim doivljajima da se oituju), katarktiku funkciju (omoguuje potisnutim porivima i eljama da se zadovolje na fiktivnim predmetima), prilagodbenu funkciju (razrjeavanjem unutarnjih konflikata, stereotipnosti, ukruenosti omoguuje prilagodbu novima podraajima i doivljajima).

1.3.

Transkulturni i transpovijesni pristup

San je univerzalno iskustvo. Svi ljudi u svim kulturama sanjaju bez obzira na njihovu klasu, spol, uzrast, a sanjaju i oni koji, kada se probude ne sjeaju svojih snova. Gotovo svatko tko sanja, eli znati imaju li njegovi snovi neko znaenje. Primitivni ovjek je svoje neizvjesnosti, slutnje i strahove projicirao u snove kao oblike natprirodnih ili prirodnih viih sila koje djeluju na njegov ivot i esto imaju sudbonosnu ulogu. Postupno se ovjek oslobaao takvih objektivizacija vlastitih psihikih sila, da bi ih otkrivao kao ono to uvjetuje njegovu svijest, ali iz njegove vlastite dubine, iz nesvjesnog i nagonskoga. Ameriki Indijanci snovima su davali toliki znaaj da je za njih ono to kazuje san stvarnije od budnog zamjeivanja. Ne samo da su vjerovali u vlastite snove, ve su i drugi bili skloni tomu da vjeruju u tue snove, pa ako je jedan od njih sanjao da mu pripada stvar drugoga, ovaj e mu tu stvar i dati. Iako nam ovako rasuivanje djeluje apsurdno, ono se zadralo kroz mnoge civilizacije, pa nam povijest govori o mnogim proroanskim snovima koji su ljudima bili od velike vanosti. O znaaju i tumaenju snova moemo itati i u Bibliji, gdje se navodi faraonov san o kravama i klasju, kojeg je protumaio Josip i kakav je znaaj za cijelu zemlju imalo tumaenje tog sna (slika 1.). Slika 1. Josip tumai faraonov san, Gustave Dor (1832. 1883.)

Jedna od zemalja, za koju su snovi bili izvanredno znaajni je i drevni Egipat, klasina zemlja tumaenja snova. Na kako visokoj cijeni su bili snovi u zemlji Nila moe potvrditi i ovaj ulomak jedne mudroslovne zbirke; Bog je stvorio lijekove da lijei bolesti, vino da otjera tugu, a snove da vodi sanjaa koji ne poznaje budunost. Po njihovu vjerovanju, ovjekova dua za vrijeme sna uranja u nebeski praocean i ujutro opet iz njega pomlaena izranja. Za njih je taj praocean predstavljao carstvo ili svijet mrtvih, gdje due bogova i mrtvih koji su se pretvorili u boanstva, primaju snove koji ljudi vode i otkrivaju im budunost. Kako je za egipane tumaenje snova bilo od velike vanosti, oni to nisu preputali sluaju, ve su sve zamislive situacije iz snova morali napismeno utvrditi, te tako nastaju prve sanjarice. Iz doba Srednje drave (2052. 1778. pr.n.e.) potjee Hijeratska sanjarica, koju je oko 1100. g. pr. n. e. napisao pisar Amunahte. Ona svojim saetim stilom podsjea na leksikon. U dugim kolonama su se nizali snovi i njihova tumaenja. Svaki san poinje jednakim navodom: Ako netko vidi u snu... Opisi tih snova su bili veoma saeti, vie poput natuknica koje su tumau sluile kao vodi. Sanjarica nije pisana po abecednom redoslijedu, niti prema pojedinim podrujima, ve je bila podijeljena na snove dobrih i snove opakih ljudi. Dakle, nisu uzimali u obzir samo ivotne prilike ovjeka koji je sanjao i vrstu sna, ve i njegov tjelesni tip, karakter i temperament. Stoga je drevni Egipat prvi koji je prakticirao takvu vrstu tumaenja, koja zalazi u velike dubine. Tu metodu (tumaenja snova) su kasnije prihvatile grke, arapske i indijske sanjarice. Prvi dio sanjarice, u kojem su se nalazili snovi dobrih ljudi, je posveen podlonicima Horusa (egipatski bog Sunca, sin boga Ra), koji je predstavljao boanstvo svjetlosti s glavom sokola i koji moli svoju majku Izidu za pomo u snovima. U drugom dijelu sanjarice su bili zapisani snovi opakih ljudi, te je on posveen podlonicima zlog Seta (egipatski bog pustinja). Set je bio neugodno, mutno boanstvo, a kako navode u tom opisu, njegovi ljudi su se mogli prepoznati po rioj kosi. Prvi dio sanjarice, za razliku od drugog dijela je ostao prilino dobro ouvan (Pongracz M., Santner I.,1970). Osim psiholokog tumaenja unutar Hijeratske sanjarice nalaze se; tumaenja simbolikom koja se slue lako razumljivim asocijativnim slikama, tumaenju suprotnou itd. Dvije Demotske sanjarice (kasniji oblik egipatske sanjarice) potjeu iz 1. stoljea, a zanimljivo je da se one jedine od svih sanjarica koje se bave snovima ena, te su pisane prvenstveno za njihove potrebe. Rijetko su se snovi pojavljivali u obliku jednostavnih, nedvoumnih uloga, ve su se pojavljivali u simbolinom i zagonetnom obliku. Takvi snovi su zahtijevali tumaenje strunjaka koji je zavrio dugogodinji studij. Oni su se obrazovali u kui ivota, nekoj vrsti sveuilita, a njihova struka, poput medicine i magije, se smatrala umijeem nadzemaljskog podrijetla. U drevnoj Grkoj snovi su se veinom shvaali kao osobe. Euripid (480.pr. Kr. 405.pr. n.e.) je smatrao da su snovi djeca Geje, te da poput crnokrilnih genija, danju borave u podzemnim podrujima iz kojih nou izlaze i razlijeu se na sve strane. Geja alje smrtnicima snove da bi im se osvetila, zbog toga to ju je Apolon istjerao iz Delfa, te zauzeo njeno proroansko mjesto, ali ona ipak sada preduhitruje njegova proroanstva svojim snovima.

Lukijan (125. 180.) je vjerovao da su snovi stanovnici otoka, kojeg prekriva gutik mandragore i maka, u kojem se gnijezde sove i imii, jedine ivotinje koje krue zrakom. Po sredini tog otoka nalazi se rijeka, koja tee samo nou. U ravnici se nalazi grad koji je opasan visokim zidinama. Te zidine su bile arene poput duge, a na njima se nalaze etvora vrata. Jedna su izraena od eljeza, druga od zemlje, te su kroz njih izlazili strani, turobni snovi, dok su kroz ostala dvoja vrata, izraena od roga i bjelokosti ulazilo u grad. Kralj otoka je san, no njegovo boanstvo, a snovi puanstvo. Mnogi od njih lijepi, bogato odjeveni u zlato i grimiz, poput vladara na pozornici, a drugi su runi i zaodjenuti bijednim prnjama . Grci su vjerovali da san upuuje na budunost, te su imali odreene ceremonije pri kojima bi namjerno izazivali proroanske snove. Takve procese Grci su nazivali inkubacija, dok ih mi danas nazivamo tendencijom psihe da se sama lijei. Pod tim se podrazumijeva naglo ozdravljenje cjelokupnog organizma, koji se smatra nerazdvojnom cjelinom tijela i due. Ljekoviti san u spilji zahtijevao je tono odreenu i promiljenu ceremoniju, koja se po svojoj snanoj uzbudljivosti moe usporediti s modernom terapijom pomou oka. Te sve pripreme su sluile da pacijent prijee iz svoje svakodnevice na neki vii nivo, nivo magije. Prvo se morao okupati u hladnoj rijeci nakon ega su se prinosile ivotinjske rtve, iz ijih su utroba sveenici zakljuivali da li je taj trenutak pogodan za poetak terapije. Ako su znakovi bili pozitivni, pacijenta su u noi dva trinaestogodinjaka odvodila iz kue pripreme do rijeke. Na rijeci je bio podvrgnut pranju i podmazivanju, nakon ega ga je sveenik vodio da pije iz dva izvora. Prvi je izvor zaborava (Lete) sluio da bi pacijent zaboravio sve dotadanje, a drugi je izvor sjeanja (Mnemozine) pomou kojeg bi se pacijent kasnije opet mogao sjetiti svojih doivljaja u snu. Zatim bi mu pokazali strogo skriveni kip u svrhu da se preporodi, te bi ga odjenuli u bijelu platnenu odjeu i povili dugim vrpcama kao novoroene. Nakon toga je napokon na red dolazila spilja snova u ije je svetite pacijent ulazio ljestvama, odakle je morao otpuzati kroz rupu koja je bila iroka samo toliko da moe proi tijelo. Tek to bi uao u nju do koljena, naglo bi upao potpuno u nju, kao da ga je uvukao snaan vodeni vir, te bi tako bespomoan i naputen, na tom neugodnom mjestu morao ekati proroanski san. Pacijent nije smio izii iz te spilje sve dok nije dovoljno jasno sanjao, a nekada bi to trajalo i po nekoliko dana. Izlazio je s nogama sprijeda, zbog simbolike poroaja zatiljkom koji navodno donosi sreu i zdravlje. Nakon to bi izaao, posjeli bi ga na stolicu sjeanja te bi ispriao svoje snove sveenicima koji su to sve marljivo biljeili. Zatim bi pacijenta vratili u kuu priprema dok se ne oporavi od oka, a nekada je bilo potrebno i due vrijeme dok se potpuno ne stekne mo smijeha. Nakon uspjene terapije snom bila je dunost svakoga ozdravljenoga da sastavi izvjetaj o svom lijeenju i preda ga svetitu kao zavjetni dar. Grki kult arolija povezan sa snivanjem u hramovima jasno odaje egipatske karakteristike. To se najvie odnosi na sklonost zapisivanja snova. Takav jedan primjer je i Imutova knjiga koja potjee iz kasnog Egipta, a u kojoj se osjea jak grki utjecaj. Na alost, nije se djelo ouvalo do dananjih dana, te nam je poznat samo uvod u kojem se veliaju Imutova djela.

Imut je bio egipatski Imhotep u grkom ruhu, koji je upravljao gradnjom stepenaste piramide u Sakari, za vrijeme kralja Djosera (2650. 2600. pr.n.e.)

Hipokrat (460. 380. pr.n.e..) grki lijenik, je opisao jednu pojavu koja se u modernoj

nauci o snovima naziva disocijacija. On smatra da dua u snu zadrava sposobnost miljenja i osjeanja, ve da su samo prekinute vrste veze s osjetilnim organima. Otkrio je i da se u snu mogu javiti bolesti koje prijete zbog toga to se smetnje, koje se danju jedva primjeuju, kada ovjek spava jae oituju te pojavljuju u snu, a to se odnosi i na razna tumaenja o takozvanom pranjenju energije u okviru suvremenih psihosomatskih teorija.

Platon ( 427. 347. pr.n.e. ) grki filozof, je smatrao da su zdrava dijeta i sastav veere Demokrit ( 460. 370. pr.n.e.) grki filozof, je donio zakljuak da san ne stvara u fantaziji Aristotel ( 384. 322. pr.n.e.) grki filozof, je san definirao kao duevni ivot usnulog i

vani za spreavanje snova te je govorio da se izbjegavaju jela koja se teko probavljaju. nove slike koje nisu prije postojale, ve samo preoblikuje ono to se ve doivjelo. utvrivanjem te injenice je otkrio psiholoke osnove sna. Za njega bogovi i demoni nisu bili uzroci snova, ve se te vizije u snu pojavljuju iz vlastite unutranjosti ovjeka. Iz ovog razdoblja poznata nam je Artemidova sanjarica koju je napisao profesionalni tuma snova iz Daldisa u Maloj Aziji. On je tvrdio da mu je u jednoj viziji sam Apolon (u grkoj mitologiji bog muke ljepote, medicine, glazbe i poezije) rekao da napie tu knjigu, ali je on opomenuo svog istoimenog sina, kojemu je posvetio knjigu, da je ne objavljuje kako bi i nadalje znao o snovima vie od drugih tumaa. Ova sanjarica se sastoji od 5 knjiga razliitih sadraja koji se nalaze pod zajednikim naslovom simbolika snova. U knjizi se nalazi oko 3 000 snova, a u petoj knjizi je zapisano stotinu snova koji su se ostvarili (Pongracz M., Santner I.,1970). Freudov registar tipinih snova ve je kod Artemidora potpun; tu su snovi zbunjenosti u kojima se ovjek pojavljuje gol ili nedovoljno odjeven, snovi o smrti voljenih osoba, snovi o raanju, incestni snovi, snovi o zaprekama, snovi o letu itd. Nailazimo i na elemente koje je Freud razradio kao posebno karakteristine za snove kao to su; ispunjenje elja, nagraivanje, odlaganje, saimanje, preobrtanje i dvosmisao, igra rijei pa ak i neto nalik na razigranu govornu alu. Nain tumaenja simbola se nije izmijenio tisuama godina. Simboli koji danas predstavljaju enski spol (posude, brodovi, pei, vrtovi, upljine) bili su isti i kod Artemidora. Muki simboli su takoer ostali isti (oruje, tapovi, zmije, reptili itd.), kao to se san o vodi tada a i danas jednako tumaio i imao znaenje poroaja. Artemidor (134. 200.) je smatrao da je od odlune vanosti tko sanja, a ne samo to sanja odreena osoba, jer isti simbol ima sasvim drugo znaenje ako ga sanja gospodar ili rob. Zanimljivo je da esto upravo najnezgodniji sni nisu cenzurirani, a oni neduniji se pojavljuju ifrirani (Pongracz M., Santner I.,1970).

7. LITERATURA

1. 2. 3. 4.

5.

6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30.

Prstai M. (2004). Ekstaza i Geneza. Medicinska knjiga. Zagreb Prstai M. (2005). Cerebralna paraliza i ex gen kreativna terapija, Fakultet edukacijskih i rehabilitacijskih znanosti Sveuilita u Zagrebu, Zagreb Prstai M., Sobol R. (2006). Psihosocijalna onkologija i rehabilitacija, Zagreb Prstai M. (2002). Umjetnost, znanost i promiljanja o ekstazi i genezi / Art, Science and Contemplations on Ecstasy and Genesis, Hrvatski odbor europskog udruenja medicine umjetnosti / Association Europeene medicine des Arts Comite croate, Zagreb Prstai M. (2002). Umjetnost i znanost u razvoju ivotnog potencijala radovi s Meunarodnog simpozija (Hvar, 1999), Hrvatska udruga za psihosocijalnu onkologiju i Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Zagrebu, Zagreb Prstai M. (2011). Predavanja iz kolegija Kreativna terapija, Ak. god. 2011/12, Umjetnika akademija, Sveuilite u Splitu Pongracz M., Santner I. (1970). Carstvo snova / Das Knigreich der Trume, Naprijed, Zagreb Supek R. (1979). Mata, Globus, Zagreb Parker D.,Parker J.(1991). Snovi, Mladinska knjiga, Zagreb Fromm E. (1980). Kriza psihoanalize, Naprijed, Zagreb Kris E. (1970). Psihoanalitika istraivanja u umetnosti, Kultura, Beograd, 1970. Mitchell. W. J. T. (2009). Ikonologija. Slika, tekst, ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb Jung C.G. (1987). ovjek i njegovi simboli, Mladost, Zagreb Ozimec S. (1996). Otkrie kreativnosti, Tonimir, Varadinske Toplice Supek. R. (1987). Dijete i kreativnost, Globus, Zagreb Hauser A. (1963). Filozofija povijesti umjetnosti, Matica hrvatska, Zagreb Rathus S. A. (2000). Temelji psihologije, Naklada Slap, Zagreb Jacobi J. (2006). Psihologija Carla Gustava Junga, Biblioteka Anima, Zagreb Petz B. (2005). Psihologijski rjenik, Naklada Slap, Zagreb Laplanche J., Ponialis J.B. (1992). Rjenik psihoanalize, Naprijed, Zagreb Hall J. (1998). Rjenik tema i simbola u umjetnosti, kolska knjiga, Zagreb Filipovi V. (1989). Filozofijski rjenik, Nakladni zavod matice hrvatske, Zagreb Halder A. (2008). Filozofijski rjenik, Naklada Jurii, Zagreb Janson H.W., Janson A. F. (2005). Povijest umjetnosti, Stanek, Varadin Arson H.H. (2009). Povijest moderne umjetnosti, Stanek, Varadin Neret G. (2006). Gustav Klimt, Taschen, Zagreb Krystof D. (2007). Amedeo Modigliani, Taschen, Zagreb Essers V. (2007).Henri Matisse, Taschen, Zagreb Walther I. F. (2006). Vincent van Gogh, Taschen, Zagreb Neret G. (2006). Salvador Dali, Taschen, Zagreb