POZITIVIZAM

Ljudski duh naputa apsolutna traganja

Povijest pozitivizma
Pozitivizam je uenje koje sve zasniva na injenicama, a negira svaku metafiziku, te izbjegava objanjenje i stvaranje hipoteza. Kao svojevrstan romantizam znanosti htio je pozitivizam filozofiju svesti na znanost videi u njoj najpouzdaniji temelj ovjekova ivota. Pozitivizam je posljedica napretka egzaktnih prirodnih znanosti, tehnike i industrije. Utemeljio ga je francuz Auguste Comte (1798.1857.), kao protustav spekulativnom idealizmu ali se ta misao najsnanije razvila u anglosaksonskim zemljama s jakom empiristikom tradicijom. Pozitivizam i pozitivistike metode dominirale su kulturom druge polovice 19. stoljea (npr. u knjievnosti i teoriji umjetnosti), a u 20. stoljeu sve do naih dana aktivni su njegovi brojni pravci: empiriokriticizam, logikogi pozitivizam, filozofije logike analize, znanstvene filozofije (B. Russell, L. Wittgenstein, R. Carnap, H. Reichenbach, K. Popper i drugi).

Pozitivistika, znanstvena antispekulativna usmjerenost

Pozitivizam je filozofski pravac koji postavlja zahtjev da spoznaja ostane kod pozitivnih injenica i njihova opisa, da se ogranii na ono to je mogue empirijski provjeriti. Od sada ljudski duh naputa apsolutna traganja, to pripadaju samo njegovu djetinjstvu, i ograniava svoje napore na podruju stvarnoga promatranja, koje se od sada rapidno razvija, na promatranje koje je jedino mogua osnova spoznajama koje su stvarno dostupne i mudro prilagoene naim injeninim potrebama. Sve se moe objektivno mjeriti Temeljna pretpostavka pozitivistikog pristupa je da se i ponaanje ljudi, poput ponaanja materije, moe objektivno mjeriti. Objektivno mjerenje vri se opaanjem ponaanja, na temelju kojeg se mogu stvarati iskazi o uzrocima i posljedicama ponaanja. Prakticistika deviza pozitivizma glasi: Znati da bi se predvidjelo, predvidjeti da bi se djelovalo (A. Comte). Vano je kako, a ne zato. R. Carnap tako kae da neki stav ima teorijsko znaenje i smisao tek po mogunosti provjeravanja. A filozofske se tvrdnje ne mogu provjeriti na nain znanosti. Filozofija, dakle, treba da odbaci svaku spekulaciju o apsolutnom, o supstanciji, biti, smislu i vrijednostima. Ona samo treba usklaivati istraene injenice, ostvariti opu sintezu i tako nadvladati posljedice pretjerane specijalnosti i rascjepkanost moderne znanosti. To znai da filozofija treba sluiti znanosti a ne joj biti predvodnicom.

ablja perspektiva
kritiki osvrt

Pozitivizam ostaje kod injenica (!) (takvo stajalite Bloch ironino naziva abljom perspektivom), pa ne istrauje ni svoje vlastite (metafizike!) pretpostavke. Traeni princip da se sve mora moi provjeriti (princip provjeravanja) nije ni sam provjerljiv! (jer poiva na metafizikim temeljima) Takoer je i antimetafiziki stav sam po sebi opet jedan metafiziki stav. Zahtjev, da se ostane kod istih pozitivnih injenica neizvediv je i nekritian zahtjev. Pozitivistiku tendenciju da se znanost postavi na mjesto filozofije, podvrgao je kritici, meu ostalim, i M. Horkheimer: znanost se kao i svaka vjera ili filozofija moe upotrijebiti u slubi najdijabolinijih drutvenih snaga. Scijentizam (vjera u znanost) nije nita manje uskogrudan od militantne religije. Pozitivistiki optimizam zanemaruje humanistiku problematiku smisla i vrijednosti. Unato napretku znanosti i tehnike ostaju krize ovjeka. U znanosti i tehnici ne lee niti mogu leati razrjeenja krize suvremenog ovjeka.

Beki krug - logiki empirizam

Beki krug je bila grupa koja je oko sebe okupljala filozofe i znanstvene teoretiare.

Od 1922. godine na elu s Moritz Schlickom grupa se okupljala jedanput tjedno u Beu. Od 1936. se vie ne sastaju, naputaju Austriju zbog austrofaizma pa grupa zbog gubitka lanova prestaje djelovati. Struja razmiljanja Bekog kruga naziva se logiki empirizam ili logiki pozitivizam. Beki krug se suprostavlja spekulativnom nainu spoznaje tradicionalne filozofije. Odbacuje se mogunost nekog posebnog filozofskog uvida ili uzviene spoznaje svijeta.
Dokida spoznajnu teoriju i preobraava je u teoriju znanosti. Na njegove lanove je imao jako puno utjecaja Ludwig Wittgenstein s kojim su se Bertrand Russel, Karl Popper, David Hilbert i Henri Poincare redovito nalazili i diskutirali.

BERTRAND RUSSEL
(1872.-1970.)

Engleski filozof, logiar, pacifist, dobitnik Nobelove nagrade za knjievnost. Bio je strastveni borac protiv svih oblika nepravde u svijetu. Beskompromisno je slijedio kult istine. Protivnik vojne obaveze, voa antiratne kampanje u Engleskoj za vrijeme Prvog svjetskog rata, poslije Drugog svjetskog rata postaje prvakom svjetskog pokreta za mir i zabranu atomskog naoruanja.

esto je mijenjao svoju osnovnu filozofijsku koncepciju.

Zajedno s A. N. Whiteheadom objavio je monumentalno djelo Principi matematike, sustav matematike aksiomatike i simbolike logike, koji je utjecao na daljnji razvoj moderne logike. Russell se danas uglavnom smatra jednim od utemeljitelja analitike filozofije. Velik utjecaj na njega je izvrio Gottfried Leibniz, a tijekom ivota je pisao o svim filozofskim idejama osim o estetici. Najplodniji je bio na polju metafizike, filozofiji i logici matematike, filozofiji jezika, logici i epistemologiji.

analitika filozofija
Analitika filozofija se moe saeto opisati u trima openitim idejama:
1. Nema posebnih filozofskih istina a predmet je filozofije logiko razjanjenje misli. To je suprotno tradicionalnom gleditu poev od Aristotela, koji gleda filozofiju kao najviu znanost, koja istrauje temeljne razloge i principe svega. Analitiki filozofi su esto smatrali da su njihova istraivanja podreena onima u prirodnim znanostima. 2. Logiko razjanjenje misli se moe postii samo analizom logikog oblika filozofskih tvrdnji. Logiki oblik tvrdnji je nain prikazivanja tih tvrdnji (koritenje gramatikih oblika, simbola formalnih logikih sistema).

3. Poklanja se velika pozornosti na detalje a otklanja gradnja velikih filozofskih sistema. Meu nekim analitikih filozofima to odbijanje velike teorije je dobilo oblik obrane zdravog razuma i svakodnevice protiv pretenzija metafiziara.
Ovime je filozofija svedena da bude slukinja znanosti da raspravlja o onome to jo nije predmet znanosti. Ono to filozofiji preostaje od znanstvenosti je jedino logika, tj. analiza jezika odnosno analiza misli. (A neko je logika bila tek alat organon za ulaz u tajne filozofije.)

logiki atomizam
Svoju filozofsku poziciju Russel naziva logikim atomizmom. Svijet je neto sloeno. Sastoji se od meusobno nezavisnih dijelova. Procesom analize otkrivamo konane jednostavne logike elemente: logike atome svijeta. Analiza je nain kojim se dolazi do naravi bilo kojeg promatranog predmeta Moe se analizirati sve dok se ne doe do onoga to vie ne moe biti analizirano, i to su onda logiki atomi. Zovemo ih logikim atomima zato to to nisu mali komadii materije. To su ideje, od kojih su izgraene stvari. Dijelovi stvarnog svijeta su stvari i injenice. Stvari u svijetu imaju razna svojstva i stoje u raznim meusobnim odnosima. Da one imaju ta svojstva i odnose jesu injenice, a stvari i njihova svojstva ili odnosi jesu sasvim jasno u ovom ili onom smislu komponente injenica koje imaju ta svojstva i odnose. injenice jednostavno jesu. One same nisu istinite ili neistinite. Tek su sudovi istiniti ili neistiniti. Pojedinana stvar nije injenica, jer stvar sama po sebi ne moe neki sud uiniti istinitim ili neistinitim. Najbolja polazna toka za logiku analizu jesu neosporne datosti. Prva neosporna datost, od koje poinje analiza svijeta, kae da svijet sadri injenice koje jesu to to jesu ma to mi o njima mislili, te da postoje takoer vjerovanja koja se odnose na injenice, i u odnosu prema injenicama ta su vjerovanja istinita ili neistinita. Postoji beskrajno mnotvo razliitih oblika injenica i odgovarajuih oblika sudova (propozicija, iskaza, vjerovanja). Najvanija podjela injenica (i sudova) je ona na jednostavne (atomske) i sloene.

to je filozofija
O tome to je filozofija i koja je njena uloga Russell je mijenjao svoje gledite. Najprije je tvrdio da filozofija treba da bude znanstvena, i da su svi pravi filozofski problemi (a on misli prvenstveno na spoznajne probleme) u svojoj biti logiki problemi. Poslije (u svojoj Povijesti zapadne filozofije) Russell kae drukije: filozofija je negdje u sredini izmeu znanosti i teologije. Filozofija poput teologije spekulira o onim stvarima o kojima do sada nemamo vrstih znanja. Pri tome se ona, meutim, oslanja na ljudski um kao to to ini znanost, a ne na autoritet tradicije ili objave. Filozofija se sastoji od spekulacija o stvarima o kojima egzaktna spoznaja jo nije mogua. Filozofija, naime, nastoji postii odreenu uvjerljivost u odgovorima na ono to znanost jo ne moe odgovoriti. Razlika izmeu filozofije i znanosti bila bi se da je znanost ono to znamo, a filozofija ono to ne znamo. Kako spoznaja napreduje, filozofska pitanja stalno prelaze iz filozofije u znanost.

Russell s jedne strane shvaa filozofiju ponajprije kao uenje o spoznaji (gnoseologiju), a s druge strane uvida da filozofija kao ljubav k mudrosti nuno traga za odgovorima na neka temeljna neizbjena pitanja o ovjeku i svijetu o kojima znanost uti. Evo nekoliko takvih pitanja: je li duh podinjen materiji, ima li svemir neko jedinstvo i svrhu, postoje li doista prirodni zakoni, je li ovjek neto jadno ili neto udesno, je li ivljenje isprazno ili postoji plemeniti nain ivota, to su vrijednosti?

LUDWIG WITTGENSTEIN
(1889.-1951.)

Austrijski filozof trai logiki savren izraz kao djelotvorno sredstvo za racionalno shvaanje svijeta sukladno novovjekoj znanosti.
Za razliku od veine znaajnih filozofa prolosti (Platon i Aristotel, Kant i Hegel, Marx svaki od njih napisao je sam itavu biblioteku knjiga), Ludwig Wittgenstein pisao je malo, a publicirao jo manje. Za ivota su mu objavljena tri filozofska spisa: jedna knjiga Tractatus Logico-Philosophicus, jedan lanak Neke primjedbe o logikoj formi i pismo uredniku asopisa Mind, u kojem se odrie ovog lanka. Sve to zajedno iznosi oko 100 stranica. Pa ipak on je jo za ivota postao jedan od najutjecajnijih filozofa XX. stoljea. U predgovoru Tractatusu Wittgenstein tvrdi da se sve to se uope moe rei, moe rei jasno. A kraj Tractatusa glasi:

7. O emu se ne moe govoriti, o tome se mora utjeti.

Od ega se zapravo sastoji svijet?

1 Svijet je sve to je sluaj. 1.1 Svijet je cjelokupnost injenica, ne stvari. 1.11 Svijet je odreen injenicama i time to su to sve injenice. 1.12 Jer, cjelokupnost injenica odreuje to je sluaj i, takoer, to sve nije sluaj. 1.13 injenice u logikom prostoru jesu svijet. 1.2 Svijet se raspada na injenice. 1.21 Neto moe biti sluaj ili ne biti sluaj, a sve ostalo moe ostati jednako. 2 Ono to je sluaj, injenica, jest postojanje stanja stvari. 2.01 Stanje stvari je veza predmeta (entiteta, stvari). 2.011 Bitno je za stvar da moe biti sastavni dio stanja stvari. Ti stavci zvue prilino enigmatino, kao, uostalom, i cijeli Tractatus.

Svijet se, u krajnjoj liniji, ne sastoji od stvari ili predmeta, nego od injenica. To znai otprilike da svijet ne moemo shvatiti kao hrpu neovisno postojeih stvari: stolica, stolova, knjiga, Ivane, Marka, Zagreba itd. Svijet je neto vie od toga on se sastoji od stvari koje su na neki nain meusobno povezane. Stvari se, kao povezane, nalaze u razliitim moguim situacijama (npr. neka knjiga) ili stanjima stvari. Moguih situacija ima beskonano mnogo; kada se ostvare, odnosno kada se pojave, tada su to injenice. Stoga se svijet sastoji od injenica.

Jezik kao slika svijeta

Nai iskazi su slika svijeta.
Svijet se sastoji od injenica - iskaz se, analogno tome, sastoji od rijei, (Wittgenstein ih naziva imenima). U injenicama predmeti su povezani na odreeni nain - isto su tako u iskazu imena povezana na odreeni nain. Ako su imena povezana na nain koji odgovara nainu na koji su povezani predmeti onda je iskaz istinit. U tom je smislu iskaz slika zbilje.

Npr. U hijeroglifskom pismu jedno ime stoji za jednu stvar, drugo za drugu stvar, a meusobno su povezani, tako cjelina kao iva slika predstavlja stanje stvari. Ponekad neki iskaz koji napiemo na papiru uistinu izgleda kao slika. Npr. reenice kojima se slue logiari ponekad tako izgledaju. Recimo, kada logiar napie aRb, onda to znai da predmet a stoji u relaciji R prema predmetu b, recimo da je olovka lijevo od knjige nije li aRb slika toga? Naravno, na prvi pogled iskaz recimo onakav kakav je tiskan na papiru ne izgleda kao slika zbilje o kojoj govori. Ali ni notno pismo ne izgleda na prvi pogled kao slika glazbe ni nae glasnoznakovno (slovno) pismo kao slika naeg glasovnog jezika.

Jasnoa rjeava sve probleme

Ludwig Wittgenstein je proirio i razvio Russellov logiki atomizam u jedan opsean sistem Predlae da je svijet postojanje odreenih stanja stvari i da se ta stanja stvari mogu prikazati jezikom predikatne logike prvog reda. Stoga se slika svijeta moe nainiti iskazivanjem atomskih injenica u atomskim propozicijama i meusobnim povezivanjem sa logikim operatorima.
Wittgenstein nudi obuhvatnu teoriju o odnosu jezika i svijeta. Jedan od sredinjih pokreta u analitikoj filozofiji je blisko povezan sa ovom tvrdnjom iz Tractatusa: 5.6 Granice mojeg jezika znae granice mojeg svijeta. Ovaj stav je jedan od razloga za blisku vezu filozofije jezika i analitike filozofije. Jezik, prema ovom pogledu je glavno ili moda jedino orue filozofa. Za Wittgensteina i mnoge analitike filozofe, filozofija se sastoji od razjanjavanja kako jezik moe biti uporabljen. Kada jezik bude koriten jasno, filozofski problemi e se poeti rastapati. Wittgenstein je mislio da je dao zadnje rjeenje svim filozofskim problemima i stoga je postao kolski profesor. Ipak, kasnije se vratio neadekvatnosti logikog atomizma i jo dalje proirio filozofiju jezika sa onim to je postala njegova posmrtna knjiga Filozofska istraivanja.

Pitanja

to su stvari, to injenice, a to sudovi? Kako se odnose stvari, injenice, sudovi i istinitost? Kako sve Russell vidi ulogu filozofije?