1

IVAN RAOS / PROSJACI & SINOVI

MATICA HRVATSKA

VLATKO PAVLETI

GLAVNI UREDNIK

SUVREMENI HRVATSKI PISCI

BRANIMIR DONAT

UREDNIK

TISAK GRAFIKI ZAVOD HRVATSKE, ZAGREB

IVAN RAOS

PROSJACI & SINOVI

I. DIO

10

S RAMENA SVOJEGA KRUH E SVOJ JESTI

Svake prve tople proljetne nedjelje kad bi primijetio ono nesvjesno vrpoljenje pastve, nalik komeanju pela pri otvaranju prvih cvjetova, don Pavao bi namjerice i proraunano bez obzira koji se ulomak iz Evanelja po misnom redu itao uvlaio u propovijed priu o Gavanu i Lazaru. I to se ponavljalo svakoga proljea otkad je doao u ovu upu, a doao je poodavno, im se zaredio; tomu e o Maloj Gospi ove 1878. godine biti ravno pedeset i pet godina. Premda mu je tijelo bilo sasueno i slabano, ipak se drao uspravno kao i svi ljudi niska rasta. U glasu i oima sauvao je svjei i zvonki sjaj, onaj udesni sjaj to ga naprice i brani znaju tako esto donijeti do starosti, do sama ruba ivota. Taj sjaj oiju kao da je obasjavao cijelu unutranjost male i mrane upne crkve, koja je imala seanj debele zidove, a umjesto prozora pukarnice, taj zvonki glas kao da je izvirao iz svih kutova, iz svakog pedlja memljivih zidova, odbijao se od kamena poda i lagano, poput sitne, sitne kie rominjao sa stropa ukraena dvama polugolim anelima rosite, nebesa, Pravednoga!. 11

ivljae, brao i sestre, ivljae neko, daklem, ovjek bogat, naprasan i tako silovit, da je i tustu ovnovinu lojem zainjao. A do njega, daklem, do stopala njegovih ivljae i jedan drugi ovjek, prosjak jedan, po imenu Lazar. A taj Lazar, daklem, bijae gladan k loza u kupini i sedam krava misirskih. Da kukavelj, daklem, bude jo i gora, bijae jadnik skovrljen i vitiast, te si ga ve tako smotana mogao na prst nataknuti; usto osut krastama, bubuljicama, irevima, svakovrsnom gadalinom i rastokom, koju, daklem, ni psi nisu lizati mogli. I leae, daklem, tako Lazar pred dverima bogataa Gavana i moljae da mu se dobace bar mrvice koje padahu s preobilna stola. Ali ni to mu ne dadoe, ava' im u pretile guzice pregrt papra sabio! I variak, akobogda!... Pa nek tre... zagrija se nekoliko najvatrenijih. Miiir, marvo jedna, propovijed je svta! zarea Kika, ostariji ovjek, otar ovjek, okosjek. I sabit e im nastavi don Pavao kako e se domalo i vidjeti. Jerbo, daklem, kad umrije Gavan, a zapravo i ne umrije kao ovjek: ispovjeen, prieen, s Bogom nareen, uljem svetim pomazan, svetom popudbinom provien, ve cre k ivina i propade, daklem, u zemlju koja se pod njim prosjela i u bezdano se jezero prometnula. I tako Bog s mjeinom u vodu, a s duom u vatru. Zacvrae na gradelama grijanim paklinom, zacvrae, zacvrljie, daklem, i zapucketae pretile guzice Gavanove, a kako i ne bi kod tolika loja proderana! Neka cvrlje, pas im mater! dobaci neki mladac s lijeve strane oltara. Don Pavao ga oinu pogledom, nakalja se pa nastavi: I tek sada, u mukama paklenim, sjeti se Gavan Boga i uzdie pogled svoj nebesima koja, daklem, u tu svrhu bijahu 12

otvorena. Kad tamo, ima to vidjeti! Abrahama! Daklem, Abraham sjedi na oblaku od same svjetlosti i u naruju dri... Koga, daklem, dri? Lazara! Da koga e!... uzviknue mnogi. Jest, daklem, Lazara, Lazaria, u naruju k dijete prisisno, dojno. A Lazaru godi, pa sve poskakiva, upka bradu ocu Abrahamu... vidi se, daklem, uiva rajsko uivanje sviju svetih. I smjeka se milo, k budalasta ki na ludu mater. Koa mu, daklem, mlada, glatka bijela i sjajna, bez i najmanje bubuljice i ibuljice. I zavapi Gavan to od ognja to od zavisti paklene, zavapi k to prokleta dua zavapiti moe: Oe Abrahame, o oe Abrahame... Daklem, oe Abrahame, uj me i smiluj se, pogiboh! Reci der Lazaru, Lazariu, reci der mu da umoi prst svoj, prsti malahni u bku vode i da mi na papar od jezika samo jednu kap krone i kapljucne! A Abraham ree: Jok! I Jok! mu ostade sve do dana dananjega i vijeka vjenoga. I pravo je... Ja bih jo ee... promrmljae mnogi. I bilo bi dostojno i pravedno jest! potvrdi i Andrija crkovnjak ne da ih nadopuni, ve da pokae kako je on u svetom znanjstvu iznad njih. Miiir, marvo jedna! prosikta Kika dignuvi se iznad crkovnjaka. Don Pavao se priini kao da nita nije uo, malo se nakalja, pa nastavi povienim glasom: Predragi lazari moji, vidite, daklem, kako je Bog u velikoj premudrosti svojoj odavna na vas mislio i ovu priu za vas ishitrio i iskitio. Za vas, velju, jer ako bi netko, daklem, bio tako tvrda srca da vam ne udijeli aku vune i kaiku ulja ni poradi sirotinje vae, ni poradi Boga, nebesa mi, udijelit e poradi sebe sama... Antuka, jezik ti se skovrljio, slua li ti mene?! 13

 Ovo je prosjaka propovijed. Naa e nadniarska biti tree nedjelje! odgovori Antuka i samodopadno isturi bradu. Don Pavao iskrenu oi k nebu i zavapi: Oprosti im, jer ne znaju to ine pa nastavi Nikomu se, daklem, ne da cijelu vjenost pei stranjicu za uperak vune i kap ulja. Stoga e vam dati. Dat e vam kad ih podsjetite cvrljenja na gradelama ne samo biblijskog Gavana, ve i ovog naeg, kojega Bog ni dva pedlja od nas sa svim dvorima njegovim surva u Crljeno jezero. A na imotski Lazar, iako ne sjedi u krilu Abrahamovu, ve u krilu Jakovljevu, svejedno prst ne umae za svog imotskog Gavana, a, bogme, neete ni vi za njih! I jo u vam neto rei. Kad ono otac Abraham, gonjen glau, stie u zemlju misirsku i nagovori enu svoju Saru, koja bijae lijepa u licu, da postane ljubeznica Faraonova, znate li, daklem, to joj ree? Ree joj: Bit e tebi dobro, a i meni uza te! To u, daklem, rei i ja vama: Idite, daklem, idite, gladni lazari moji, idite na put Boji po svoj zemlji kranskoj i turskoj, ponesite prazne torbe i vratite se s punima! Vratite se, daklem, s torbama kruha, s vreama vune i mjeiima ulja, pa e biti dobro vama, a i meni uz vas. Amen, daklem! Ni u jednoj propovijedi nisu toliko sudjelovali, ni za jedne toliko uzdisali i suzili i s toliko se prijateljske suuti pogledavali. ovjek sa strane udom bi se udio zato tako dobro obuene i snane ljude da ne mogu biti Lazari, a opet ne tako dobro obuene i ugojene da bi mogli biti Gavani zato te ljude lazarima naziva i zato i njih same tako duboko potresa pria o bogatstvu i ubotvu, i zato im taj sasueni udnovati starac pop kao neku prosjaku poruku predaje kad se odmah razaznaje da prosjaci nisu niti mogu biti. 14

A jo bi se vie zaudio, da je te veeri svrnuo u kuu Ike palatrina, reenog Kikaa, i vidio Kikaevu nevjestu Maruku kako nove novcate hlae od modre ohe opiva svakovrsnim prljavim, izlizanim i poderanim zakrpama. Tome se zaudio i mali Mate, reeni Potrka etrnaestogodinji Kikaev unuk i Marukin sin koji je ba u taj as dognao ovce iz Orljae, uletio u veliku kuu i bacio pogled na majino lo. Odmah se dosjetio o ijim se hlaama radi i pomamno nasrnuo na majku. to to ini, jad te ne ubio, to uini! i istrgnu joj hlae iz ruku. Maruka pogleda sina, i njeno i podrugljivo, znajui unaprijed to e se dogoditi, te mu onako, kao usput, dobaci: Djed Kika ree: Iskrpi mu to gaetina! Malia se namah ohladi, pogleda majku s nevjericom, a onda isne do tavana i dobaci joj hlae: To je onda druga stvar... sasvim druga stvar. Priivaj, priivaj i tri zakrpe sve jednu po drugoj! Maruki ipak nije bila po volji Kikaeva odluka, pa stane iz daleka, bojaljivo, kao da se opravdava, a ustvari da maliu odvrne od nevolje u koju ga djed prerano uvlai: Ja sam mu govorila, da si jo nejaak, da voli ovce... da toliki put nije za tvoje tabane, ni torba za ramena... i da e se majci ni iv ni mrtav vratiti, i da bi bolje bilo malkac priekati... Mu', maja, djed zna to radi. Zna on da moji tabani mogu bez natuka pola svijeta obigrati. Ne zovu me uzalud Potrka. Uh, to e svi popucati od nenavidnosti, svi, svi, sva djeca iz sva dvadeset i etiri sela, sva, sva... i sretan,

15

presretan potri prema vratima da cijelom komiluku objavi svoju odraslost, svoj odlazak u prosjake, u ljude. Ali prije nego istra oko mu zape za brdo uprtnjaa i jasenovih tapova, svih oblika i svih debljina, nemarno naslaganih ispod srga. Srg. Taj srg ta debela i dugaka jasenova motka vodoravno poloena u visini dohvata ruke, krajevima oslonjena na dva teljiga zakovana u tavansku gredu taj srg bio je izvor nepresunih radosti. Biljci i sukanci, vree i mutapi, torbe i zobnice, hlae i kamparani, zobuni i mdrine, kabanice i jeerme protkane crvenom preom, i toliko toga... i sve to visi na srgu i svojim blistavim sjajem i jo blistavijim mirisom slanine i dunja ispunja cijelu sobu, sav taj golemi prostor dugaak sedamnaest, a irok pet arina. Bila je to najvea i najbogatija kua u svim junim i zapadnim selima Krajine, bila je to tako bogata kua da je i u kasno proljee imala ime puru zainiti: hoe salom, hoe maslom, hoe uljem, hoe slaninom. Kua je bila bogata zato to se kako kaza djed od pamtivijeka pripila uza sveti broj devet. Od pamtivijeka je u njoj bilo devet avlenih batina, devet noeva i devet puaka hajdukih. A kad hajduke to posijekoe, to postrijeljae, to pobacae s litice u Modro jezero, devet puaka zamijeni devet jasenovih tapova, devet arenih torba, devet prugastih vrea za ito i vunu, te devet kozjih mjeia za ulje. A devet prosjakih apa moe hraniti kao i devet hajdukih puaka. Ali i onda i ovda u kui uvijek bijae po devet umnih ljudi koji su znali bilo pukom, bilo tapom namaknuti i s namaknutim upraviti. Eto, sada i on, mali etrnaestak Potrka, spada meu tu veliku devetoricu. Od dvadeset i estoro eljadi, od toga osamnaest sasvim odraslih, djed je izabrao ba njega da bude onaj deveti, onaj mudri koji umije namaknuti i s 16

namaknutim upraviti. Boe, koliko sree, koliko puste sree... Onda u toj gomili torba primijeti jednu omanju, isto novu, i odmah spozna da je to njegova blagoslovljena torba koja mu otvara put u veliki svijet, u veliki ivot. I srce mu se stegnu. estoko, bolno, slatkobolno, zadivljujue. Pomisli da e umrijeti od tolike nenadane poasti. I grlo mu se stisnu, a neki okus i slan i gorak i slatkast ispuni mu usta i utrobu, a onda same od sebe provalie suze i jecaji, tako silovito da ih nitko ne bi mogao zaustaviti. Umjesto da ustri i svoj djeci iz komiluka objavi udesnu vijest, Potrka rairi ruke i prsimice se baci na gomilu tapova i torba, stade ih grliti, grepsti i gristi... sve dok ga san ne obvlada. Zavrivi krpanje Maruka ne prenese usnulog Potrku na slamaricu, ve ga pomilova okom i smijekom, trpkim smijekom kakav ve imaju majke na ovom tvrdom kamenju, i pokri ga sukancem. Zatim sie dolje, u kuhinju, koja se tresimice prislonila uz veliku kuu. Ve svi bijahu poveerali dobra divljaka i koromaa, i kruha dobra, pa se sad razdivanili oko ognjita i bukare. Maruka ue upravo kad je njen mu Joka predlagao ocu da odgode put za dva tri dana dok ne okopaju ono malo krumpira i kukuruza. Na sve Jokaeve razumne razloge, Kika kojemu usprkos sedamdeset i dvije godine nije ispao nijedan zub iz desni, nijedna vlas iz bujne kike na tjemenu samo odreza: U prve! to hoe rei: kree se kad zapjevaju prvi pijevci, i tome nema prigovora. A kad se Joka bodren mrmljanjem, razumije se, onih koji su ostajali kod kue i prema tome morali sami okopati krumpir i kukuruz kad se, velju, Joka stade ponovo 17

suprotstavljati, Kika samo podie glavu i pogledom otrijim od britve presijee Jokaev piskutljivi glas i sve to buntovno gunanje u grlo mu sabi. A onda upita: Gdje je moj mali Potrka, gdje suza djedova? Spava, ako ispod glasa e Maruka, kao da djeak spava meu njima pa se boji da ga probudi. Probudi ga! Ma, ako... Velju, probudi ga! inilo se da to ne izrie Kika, ve strane ubojito skupljene obrve. I pred tim skupljenim, ubojitim obrvama nastade grobna utnja koja potraja sve dotle dok Maruka ne dovede bunovna Potrku, koji jo i na nogama spavae. Prii der djedu obrve se razmakoe, razvedri se staro elo, a usukani vrci brkova zaigrae Prii der djedu, junae! Ovo junae namah razdrami djeaka. Samo trznu glavom unatrag, i svje kao da je itavu no spavao isprsi se i prie Kikau. Vidim ree Kika da si se rasanio. Ma opet hou da budem siguran. Budi siguran, k zec sam ti. Onda dobro otvori sve ui koje ima i reci djedu Kikau, tko je osim nas dobrostoje i na glasu daleko? ini mi se, kiljo iz Zagvozda. Dobro ti se ini, junae! Tvom se ai ne ini ne moe a da ne ubode Jokaa. Ja nita ne rekoh stade se braniti Joka. To ti je isto. Ima ljudi kojima govorili ili ne govorili pamet ne smeta. Onda se opet obrati unuku. 18

 A to bi ti, junae, uradio da si jutros na misi sreo kilju, k to sam ga ja sreo, pa da ti kaza, k to meni kaza, da e svoje ape tek u etvrtak na Ljubuki nahuckati? Ja bih, djede, krenuo veeras odreza Potrka i vidjevi kako smijeak zaigra oko djedova brka, usrknu zraka vie nego mu u grudi mogae stati. A zato bi krenuo veeras? Zato to e kiljo zasigurno krenuti sutra, pa neka on paljikuje za nama, a ne mi za njim. Kika jednim pogledom obuhvati sve ukuane pa zarea: Budale i arcibudale, jedino je dijete mudri meu vama! Onda mu glas omeka kao vosak A to ti misli, suzo djedova, hoe li kiljo na Ljubuki udariti? Svi te danas varakaju, diko moja. kiljo veli da e na Ljubuki zato kako bi ti pomislio da e na Mostar. A on e zasigurno na Ljubuki. Ma ako on misli da se ti ovoj smicalici domilja, moe biti da ne ode na Ljubuki, ve uprav na Mostar. A to e zasigurno i uiniti, jer kiljo dobro zna da te edna ne moe preko vode. Pa kud bi ti, junae? Na Mostar. I jo veeraske. U zoru smo ve u Gorici. Pa obrsti Goricu. Devetoro nas je, jabuko moja, pa kad se onako ratrkamo, svaki od nas do podne moe ispred devet kua po devet krunica samljeti. A devet puta devet, ne ostade nita. Pa dok kiljo u Goricu, mi u Sovie. Pa obrsti Sovie. Dok kiljo u Sovie, mi u Grude i Broanac. Pa obrsti Grude i Broanac. Pa fratre u irokom Brijegu. Pa brsti sve do itluka i Mustaj-age itlukoga. A kiljo za nama. I kud god doe, sve obreno: ne moe se isti dan dva prosjaka nahraniti, a kamoli nadarivati. Iz itluka preko

19

apljine, pa zavij uz Neretvu prema Ljubukome i Vitini, i eto ti nas opet kod kue, vesela nam majka. Otkud zna udi se Kika sva ta pusta sela i gradove i Mustaj-agu itlukoga? Sluao sam, djede, to divane ljudi. Mudar si, mali. Od mudra djeda i unuad mudra. A Kikau zaigrae i brkovi i ui, zadovoljno se protegne, pa podie bukaru s komina i namigne unuku: U zdravlje djedova i unuka, a drugo nek se... Otpi dva tri gutljaja, pa bukaru prui Potrki: mrkni, junae! Znam da, toboe, nisi vjet piti iz bukare, pa ako u njoj njuku i malo due zadri, ne smeta. Potrka ne bi ba veliki ljubitelj vina. Istina, ponekad bi s obanima jo toplo, tek izmuzeno mlijeko pomijeao s vinom i slatko popio. Ali to je bilo neto sasvim drugo, to je bila bkla, sveta i kreposna, pomalo pijano kiselkasta. Neka je po starini povika Potrka kao to i odrasli viu, i kako dolikuje prui bukaru drugome djedu, Kikaevu bratu Divcu, koji e kao dijevac i umrijeti. Potrki je Divac bio osobito drag, zapravo ne sam on, nego ono sve oko njega, ona mlaarija, napose oenjena, koja bi Divca na dugim zimskim sijelima zadirkivala priama o enama i o onome to se sve s njima radi, a to on ne moe da radi. I pjevuili bi svakovrsno slaane pjesmice:

Divac, Divac, Divac, utueni pivac, svakom ensku krivac: nema epa za slavinu, ni za gumno brv, stoinu, ni ojicu za ralicu,

20

To bi potcikivali, a kad bi se zamorili od potcikivanja, zapjevali bi gange:

niti konac za iglicu, niti unak za krosnicu, ni dralo za metlicu, ni teljig za jaram, ni raanj za bajram! Tko to nema klin? Divac palatrin!

ili:

Dobar momak, valja suha zlata, samo nema nonoga alata!

Divac bi se samo neduno smjekao i zapjevuio svojim tankim djetinjim glasiem: A to e ti pogrdno ensko u postelji kad i samu sebi smrdi! O, znao je i djed Divac odgovoriti kako valja. Uze od Potrke bukaru, pa nazdravi Jokau. Nije se moglo rei da Potrka ne voli au kako Bog zapovijeda, ali se moglo rei da ga ne voli mnogo vie nego Bog zapovijeda. Joka je bio dugaak i nekako tromo mlatarast. Ruetine i nourine vazda su mu nekud istravale i mlatarale kako ni u koga ne mlataraju. Osim toga imao je uvuenu bradu i sjekutie isturene tako, da ih nikako nije mogao sastaviti niti njima to tanko ili ilavo pregristi. Kako avao tatine ogranienima nikad ne da mira, nije ga dao ni Jokau, koji se svaki as, gdje treba i gdje ne treba, kaio s Kikaem. Gdje e on, kukavac i mrtva oploina, na djedovu pamet! Kukavelj jedna, samo bi djeda ozlojedio, a kod ukuana prezir izazvao. 21

Mila mati, nemoj meni dati s naim Divcem ni u svili spati!

Tako i sada dok su svi ukuani dodavali bukaru nazdravljeniku uz ljudski Na zdravlje!, Joka morae zabrljati. Dodajui bukaru mlaem bratu Anti, reenom Copcu zbog toga to imaae ukoenu nogu u koljenu, iskrevelji se: Zdrav da si mi, brate, koji si po srcu i onom ocu gore i ovom ovdje! Ukuani protrnue i stadoe sa strahom oekivati to e Kika. A Kika se priini kao da nije nita uo i u misli promrmlja s gaenjem: Kakav iscjedak od kakve ljudine! Copac primi bukaru mirno, on je sve primao mirno podvrgavajui se volji Bojoj, bez koje ne pada nijedna vlas i ne budalae nijedan jezik. O, Copac bijae utljiv i bogobojazan vele, toliko bogobojazan, da bi pobono i mislei to govori izgovarao i one puste meckave prosjake molitve, koje nitko i nije smatrao molitvama, nego vie nekim oruem, motikom i maklinom, da se izbije kora kruha svagdanjega. No uza svu svoju pobonost i potivanje Bojih zakona, prema Stipici Goriu bijae jednako nepravedan kao i svi ostali, u kui, u selu, u Krajini. I Copac ne nazdravi Stipici Goricu, kao najstarijoj mukoj glavi, ve sestri svojoj, Stipiinoj eni Livoguzoj, prozvanoj tako zato to joj lijeva guzica od desne bijae podosta vea i pristalija. Makar je Livoguza imala etrdeset i etiri godine, a tetak Stipica etrdeset razmiljae Potrka ipak je bio red da se mukoj glavi najprije nazdravi, jer je muko uvijek nad enskim, a i Bog ga prvog stvori. Ali, eto, ni poboni Copac nije mogao otrpjeti Stipicu zato to se prienio i eni pod rep zavukao, pa ga nitko osim tetke Livoguze nije zvao po imenu. Zvahu ga Podlivoguz, i on se na to bez ljutnje odzivae. Zato bi se i ljutio! Sam je odabrao i znao to odabire. Osim toga podrepi su po prirodi svojoj mahom dobriine, nesnalaljivi i nesposobni da se u kotac uhvate i 22

s kruhom, kamoli s ovjekom; to je soj bespomone djece, vjenih hranjenika. I ba ta njihova od prirode hladna krv pomae im da se odre, da sauvaju tjelesnu i duevnu ravnoteu, da sve ono to je upereno protiv njih gledaju a ne vide, sluaju a ne uju, da od poruge njima namijenjene uzmu samo zvuk, i to kao um, obini, svakidanji, a rijei prepuste vjetru. I to onda znai Podlivoguz? Nadimak kao i svaki drugi, kao Kika, kao Copac, kao Potrka. Ako mu se ne opire, ubrzo mu izbrie znaenje, pa se povlai kao i svaki drugi nadimak, kao i svako drugo ime. Ostaje smijeno samo djeci, jo tonije svakom novom valu djece, i to samo na velikoj predstavi. Pusti ih, neka se ispredstavljaju, izbjesne, izmore! Izmore se brzo i preputaju mjesto mlaima. A mlai kao i prethodnici: ne izmiljaju nita novo. Zbiju se na vrhu brijega ponad Kikaeve kue, udaraju u razbijene kotle i lonce, oponaaju prdee kroz volunjske rogove i kroz one od spiralno savijene jasenove kore, napol pjevaju, napol potcikuju uvijek istu pjesmicu koju mu seoski lakrdija unjaga za pir ishitri:

To je ovik pravi to se lipo savi ispod prkna ene, da nam ne uvene. Rep, rep, rep! ivijo podrep!

Podrep bijo, podrep osta, ispod repa podguz posta. Guz, guz,guz!
23

ivijo Podguz! Dobru momku da ne bude posta, i jedna je guza sasvim dosta. Livoguza jednu ima kano druge tri. Stipica se pod njom klima. Sad kliknimo svi: Triput: guz! Guz, guz, guz! Nek nam ivi Podlivoguz!

Potrki se ta pjesmica osobito sviala, i on bi se najradije prikuio djeci i s njima potcikivao kad ne bi bilo sramotno vlastitoga tetka javno sramotiti. Stoga bi, im bi djeca poela potcikivati, odletio u pojatu, bacio se u slamu i u slami potcikivao ove udesne stihove. Podlivoguz, uvijek skroman i umjeren, otpi samo dva gutljaja iz bukare, pa nazdravi Potrkinoj sestri Mariji Poprdi, usidjelici koja ve bijae zala u dvadeset i estu godinu. Poprda nazdravi sedamnaestogodinjoj Zlatki Vrtirepki, Copevoj keri, koja, bogme, otpi dobrih etiri, pet gutljaja, jer joj nita to uveseljavae tijelo ne bijae tue. Vrtirepka predade bukaru Kikau, to hoe rei da se sveti broj devet zatvorio, da su svi poslenici primili kao neku otajstvenu okrepu za sutranje poslovanje. Sada Kika nazdravi Jokaevoj eni Maruki, da se zagrije i ona i svi ostali, manjevrijedni, koji ostaju kod kue. Dok je bukara ponovo kruila, malo pomalo razvezae se jezici i kuhinju ispuni onaj bezbrini, veseli, svakidanji 24

amor, u kojem se nita ne odvija osim starenja. Zaahureni u taj mrtvi amor djed i unuk stajahu jedan naprama drugom i gledajui se netremice u oi, jedan drugome bezobrazno otvorenim, gotovo raskalaenim pogledima iskazivahu naklonost i udivljenje. Kika isprui svoje vrste, koate ruke, i eljezne prste stade ukapati u ramena, plea i miice unuka, pa opet u ramena koja pritiskae svom snagom. Djeak stajae poput kamena ulka, i nijednim pokretom ne odade da ga boli, a boljelo ga je. Na kraju djed ga prestade gnjesti, lupi ga njeno pljeskom po pleima, pa zadovoljan njim i sobom zavali se u repa i ree: Junaina si. Ramena su ti k u bika. To je ono to nama treba. Ramena! I neka ti se nikada ne skovrlje i ne ponate. Ramena su naa hrana. Kako hrana? Hrana ree Kika, lica ozbiljna i smrknuta, a on je poesto nosio onu smrknutu ozbiljnost, koju drugi ljudi spontano ili namjerno navlae kad odluuju o ivotu i smrti. Ne razumijem te, djede ueprtlji se Potrka ne toliko od elje da sazna to djed misli, koliko zbog toga to nije znao kako bi svoje lice djedovu prilagodio. Razumjet e ree Kika nakon dulje stanke, a onda irokim pogledom odjednom obuhvati sve ukuane Posluajte i vi, nee vam nakoditi. amor utihnu kao odsjeen, a Kika otpoe onom posebnom visinom i bojom glasa, kojom propovijedaju visoki crkveni dostojanstvenici kad dou na selo, da se i tim uzvise nad siromane seoske upnike:

25

 Sluajte me pomnjivo, jerbo u vam velike stvari otkriti. Kad ono Gospodin Bog milostiva ga budi hvala i slava kad ono Gospodin Bog stvarae ovaj vraji svijet i ovo govno od insana, ne stvori samo jednoga ovjeka, kako popovi nauavaju, ve stvori petoricu, jerbo je pet prstiju na ruci, pet utila u tijelu, pet rana Isukrstovih i pet zapovijedi Svete matere crkve. A kad ih stvori, skupi ih oko sebe, osine ih pogledom k koprivom i ree: Nisam vas sainio da plandujete i aikujete, ve da teglite, marvo jedna, ako ete ivjeti. A teglit ete svaki na svoj nain! Tada dozva prvoga i ree mu: Ti e uljevima dlanova svojih namicati kruh svagdanji. Drugome kaza: Ti e se hraniti natucima tabana svojih. Treemu poloi ruku na glavu: A ti tjemenom glave svoje lude! etvrtome opet ree: A tebi u dati jezik okretan i nezaustavljiv, kojim e kruh zaraivati i mljeti, i nita ti drugo nee biti potrebno da nabije omparu! Onda se obrati svima, blagoslovi ih i ree: Eto tako, a sad kud koji, mili moji! Tada istupi onaj peti, stade pred Boga i ree: Lijepo, bogami, svima dade poneto, a meni rog, kao da sam nekakvo kopile! Vidjevi petoga, Bog se i sm milostiva ga budi hvala i slava Bog se, velju, i sm zbuni i zaudi, te promrmlja vie za se: to u ovome dati kad sam ve sve drugima razdao! I Bog stade razmiljati, i razmiljae dugo, nu nita pametna ne mogae smisliti. Tada uskoi onaj peti i ree: Ne budi ti pod uvredu, ja sam neto smislio. A to? upita Bog. Peti odgovori i ree: Ostala su jo ramena. Daj ih meni. Bog se zaudi i u udu podvikne: to e ti ramena, svih ti Isukrsta?! Peti opet odgovori i ree: Samo mi daj, ja u ve s njima upraviti. Bog mu dade, a potom svu petoricu otpusti, i oni se rasue po svoj zemlji; i oni, i sinovi njihovi, i sinovi sinova njihovih kruh svoj zaraivahu kako im zapovijedi Gospodin. I kako bijae onda, tako je i sada, i 26

vazda, i u sve vijeke vjekova, Amen. I vidjeste orae i kopae, kovae i opanare, radnike svakovrsne i svakojake kako uljevima dlanova svojih mijese kruh svoj uljeviti. I vidjeste Cigane i udije, pandure, rondare, vojnike i obane kako natucima tabana svojih pribavljaju svoj kruh natueni. I vidjeste enske oko Splita i u primorju i po drugim krajevima kud ste prohodili kako na tjemenu nose koare i krtole, matela i vuije, i stvari svakovrsne i svakojake, za ivljene potrebite. I vidjeste popove i fratre, suce i odvjetnike, uitelje i zastupnike narodne kako jezikom vrte bre od vrtioke i ne zna je li to kruh zarauju ili ga ve vau. Kika jedan asak zastane i pomisli da bi i on mogao biti sasvim pristao pop ili odvjetnik, jer se i njemu jezik tako slatko i glatko prevre i obre, a rijei teku kao lojem obloene. No brzo se prisjeti da se Boje ne mijenja, pa ponizno nastavi: Od petoga smo mi, mi koje ramena hrane. Od iskona. Jerbo gdje je na kruh? U torbi. U prosjakoj torbi. A gdje je torba? O ramenu. Visi. I vuije vode, i bremena drva vise o ramenu naih ena. I sveto drvo badnjaka nosimo na ramenu. I iljee kad slomi nogu. Igramo se i nadmeemo: kamena s ramena. I kad mrtvaca nosimo, na ramenima ga nosimo. I kad djecu pravimo, noge na ramena diemo. I kad kolo igramo, ruke su nam na ramenima. I Gospodin na Isukrst nije na Bog nek mi oprosti velju, nije na dok eka i propovijeda, ve dok nosi kri svoj preteki na ramenu svojem slabanom. Bolan aa opet se istri Joka s onom svojom podvijenom bradicom i sjekutiima koji se nikada nee sastaviti bolan aa, ti ba k da su nai oduvijek prosjaci bili. 27

 Kika ga oinu pogledom i promrmlja: Kakav iscjedak od kakve ljudine a onda podviknu A tko ti kaza, macimudane, da su nai oduvijek prosjaci bili?! Ja samo velju da nas je od iskona rame hranilo, a to je tako, jer Bog tako odredi. Ili e ti, smrdeino, protiv Boga k to si protiv oca?! Prije nego ukundjedi nai postae prosjaci, ne bjehu li hajduci? Bijahu, i te kakve hajduine bijahu! Ili moe biti hoe rei, da hajducima puka o nekoj stvari visi? A prije hajduka? Joka se ne da ni uvrijediti, ni smesti. Tko zna to je prije bilo! A ti se, jado, u Boje ne pleti. Zatim ustade i ree: U prve!, i svi ustae za njim i polijegae na slamarice svoje ili u slamu na lisi, ve prema tome gdje je tko spavao. Potrka se svu no prevrtao i okretao muen nekim udnovatim snovima koji mu nikada prije u san nisu dolazili. Bivao je as malen, kakav i jest, as odrastao i obrkovio; as se vrtio oko kue, as pretravao itavu Hercegovinu, as bi se naao u nekim udesnim selima i gradovima u kojima nita nije bilo osim cesta i kuerina, ni lista kostele, ni vlati trave, ni mirisna cvijeta, makar onog od metvice i krabutine. I govor neki stran, kao turski, kao popovski, kao carskih vojnika koji su nedavno ovuda prolazili, a opet nije bio ni turski, ni popovski, ni carskih vojnika. Bit e da je ameriki. I onda bi u snu sanjao da i on odlazi u Ameriku za Ikom keruinim, Antiem Marjanievim, Lukom Matanovim, za kuljom i Kukljaem... Potrka je jurio za njima, za selima i gradovima, trao i trao, valjda zato to je Potrka, i u trku se preoblaio u neka kiena odijela, i uvijek na ramenima 28

neki drugi teret nosio. Zapravo to i nije bio teret, nego kao okienost neka, same samohrane boje... boje bez teine. Bilo je i nekih vrpca, arenih, i marama zelenih i crvenih, i cica, i beza, i dimita, i pea platna koje se neprestance odmataju i nikada se do kraja odmotati ne mogu. I sve je to bilo i crveno, i bijelo, i plavo, zeleno i ruiasto, areno. Pa onda neki kovezi koji vise o ramenu, puni prepuni svega blaga bojega, a sve se to prelijeva i bljeti kao tepsija nasuta mrelicama... Ali svugdje i uvijek: rame i tap, debeli, kvrgavi, prosjaki tap s napol savijenom ruicom. Probudie ga prvi pijevci. Trebalo je krenuti u susret Vlaiima... devet umnih ljudi u susret zvijezdama koje blijede, devet umnih ljudi s istim ciljem, ali svaki sa svojim snom i svojom malom nasladom u pritajenoj krvi.

29

I PADOE KAO SKAKAVCI

Idui hrptom brda jedan za drugim oprezna hajduka krv jo je tekla u njima devet se umnih ljudi ocrtavalo na jutarnjem sivilu neba kao dio na kratko izasijecane glistine. Najednom poput glistine stadoe uvirati u zemlju i zaas nestae s obzorja. Ustvari, sioe u doi to se nalazio oko trista arina pod najviim vrhom, Vilinjakom, koji i ne bijae pravi vrh iljak ili ulak, glavica kupusara ili lukovica ve prostrana, i koliko je mogla biti travnata, zaravan na kojoj se vile sastaju, kolo igraju, bijesne konje vijaju i svakojaka i svakovrsna udesa izvode. Bijae to mjesto zaarano i neprilino po ovjeka, pustopaina nekakva, obrubljena prstenkom crnograbovih i jasenovih grmiaka. Potrka se s noge na nogu primae djedu Kikau, povue ga udvorno za koate prste i upita: Nije li ovo Prpin doi? Jata, mudrosti moja i suzo djedova, jata nego Prpin, jata nego moga sedmodjeda a tvog devendjeda Prpe, junaka, ih, i potenjaka, uh! A kako se ono zbi, djede Kikau? 30

 uo si, lupeino jedna, uo si to bar devet puta. Potrka se poea za uhom i stade mijesiti skupljenim usnama: Jesam, dobro moje, djede moj, jesam i devedeset i devet, ma i stoti mi je drago uti. Kika stade usukivati brk da sakrije smijeak dragosti, volio je on berekina i od krvi i onako. Daklem, rekao bi na pop, daklem, kad ono vile Prpu umakoe i na Vilinjak odvedoe... Mora da je bio udo lijep i moan, jer vile bubuljiave ne odvode uzdahne Potrka i otuno vrcima prstiju pomiluje svoje bubuljiavo lice. Najljepi u Krajini, najljepi to se zamisliti moe, a moan... jer ga drukije vile ne bi onako nemilo grabile i raznosile kod toliko ilih momaka. A, borami, i jesu ga grabile, raznosile i rastezale im na Vilinjak pade u noi mladoga mjeseca kad se vile ponajvema uzblane i kad im se sva mahnita krv u podanak sabije. Sve skoie na nj. to starije to ee skau, uspaljenice nijedne. Te vuci jedna, vuci druga, i moj ti se Prpa u toj pomami izgubi i onemoa k to ovjek uvijek onemoa doim se ensko na nj pomami. Gdje nee kad ih je stotina! Vidi Prpa, vrag odnese alu, i ako ovako potraje do zore, iscijedit e ga tako da e ostati samo prazna mjeina, u kojoj e koja koica ovamo-onamo. E neete, majku mu zaree se Prpa u sebi e neete! Vi jeste vile, ma i ja sam Prpa, a u Prpe i za mladog mjeseca vea glava manjom gospodari! Sve misli to e i kako e, sve promatra neku malu, majunu vilu, nedoraslu Koviljanu, koja se negdje postrance skutrila i sve na nj iz tihana i srameljivo gvirka; netom je pogleda, ona oi k zemlji. Pripit u se uza nju, pa tomudrago ree Prpa u sebi i zaas majstoriju smisli, te podviknu vilama: 31

Nemojte me natren grabiti i raznositi, ve da malo sm za se poskoim ne bih li se stare snage domogao, pa e svakoj biti na lakte i na arine! Prevarie se vile i guja ih ujede. Netom ruke od njega, a on ti, hop-cup, Koviljanu oko pasa, pa se zaleti i skoi ravnih trista arina i dva palca k tomu, to i izmjeriti moe. Od tog silnog skoka prosjede se kamenje pod njima, zemlja se sruni u sredinu i poravna, a okolni se grabii, jasenii i hrastii svie i od vilinskih pogleda sakrie cijeli doi. I tako Prpa, pitajboga, koliko dana uza svoju Koviljanu proboravi, i, pitajvraga, koliko joj novih vilica ugradi, jer vile se ne kano ene, ve kano make blizne. A kako li se ono izvue? Potrki draga pria, draa od pogae. Nijedno ti voe, sine, ne moe tako oslaati da se njim prije ili poslije ne zajazi. Tako ti je i sa enama i s vilama. Samo kad te se ene zasite, alju te k vragu ili pak utke s tobom deveraju, jer kud e i to e, dok ti vile poteno zahvale i s tobom pobratimstvo skuju. Ti popije malo njihove krvi, one malo tvoje, pa te jo i mlijekom zadoje da se velike snage domogne. K tomu te svim i svaim bogato nadare, i dok god ivi u svakoj ti prigodi i nevolji u pomo priskau. Ili moda misli da bi Prpa od svoje poklao i poubijao tisuu trista i sedam stotina to velike to male Turadi, i ono neto poganih krana, da mu nije pomagala Koviljana i male vile to ih s njom izrodi! Hajde, borati, sjedni! Jesu li one, moe bit, umjesto njega i Turke sjekle? upita Potrka. Ni Bog ni vile ne maste krvlju ruke. Oni samo pamet smute, a drugo je na posao. Ili u pie kanu kapi od sna, kapi od zaborava, kapi od glavinjanja, ili se dumaninu na 32

dva tri skoka ukau, pa se pred njim do gola svlae i gole kolo vode. A Turci k Turci: gole se ljepote nagledati ne mogu. I tako: oni gledaj i u prazno sabljom mlataraj, a ti sijeci dok se ne umori. Da je i meni tako! pomisli Potrka i triput se oblizne. I dok je obilazio doi, tu ljubavnu postelju devendjeda Prpe veliku kao ovee gumno opasano roenim komadima kamena, ba tako kao da ga je netko obzidavao deset mu se puta ukazala Koviljana pokrivena samo trepavicama. Potrka ju je gledao i gutao oima, nu im bi ona podigla trepavice, on bi svoje namah spustio. Oboje bijahu mladi i srameljivi, pa im se mora oprostiti. Ipak joj Potrka, makar u misli, govorae: Priekaj, mala, dok porastem, dok mi budu trepavice same od sebe uzgorice stajale, bit e na tisue udaraca i na stotine tisua Turaka... Tada ga neto kljucnu po mozgu i kao da ree: Stani, bolan, kud si navalio! Ako posijee Turke, od koga e prositi?! I Potrka spozna da su zauvijek nestale vile i konji umrene grive, puke male i puke velike, kremenjae i kapsulae, junaki megdani i bojna slava... ostade samo prosjaka torba o ramenu, obijanje pragova turskih i kranskih, zazivanje Boga i Allaha za aku vune, za bukaricu ita, za kaiku masla i kriku kruha, jednako slasna bio turski ili kranski. Tako prva zora prvog prosjakog dana pade na Potrkinu duu, teka i duga kao smrznuti prosinaki put. I tko zna koliko bi utonuo u to alosno i bezizlazno da ga u stvarnost ne privede otar djedov glas, kojemu se nita nije moglo suprotstaviti: Ovamote svi! I u okol mi se poredajte.

33

Svi posjedae po zidiu uz rub ledine, a sm Kika kako i dolikuje sjede na najvei kamen nalik stolcu repau. Izlazi, Jokau! zagrmi. Joka, za udo, bez rijei ustade s kamena suelice, otrombolji se i poe preko doia, nekako udno, isprebijano, antavo, uznjihano, dok su mu se objeene ruke beivotno klatile. Kad doe pred Kikaa, izdrelji oi, dva tri puta zakoluta njima, a onda ih ibne u nebo. Zatim isturi i razvrati sjekutie, koji se ionako sastaviti ne mogahu, te zavapi glasom stranim, samrtnikim: Gospodaruuu... pola mi djece pomri od gladi gospodaruuu... a i druga e polovica ako ne spasi! A Bog gleda i mene i tebe, gospodaruuu... gleda i zlo smilja vie po te nego po me. Dok ti bude razmiljao to e i koliko e mi dati, ja u, evo, dotle pokuati da ga umilostivim. Izmoliti u dio ruaaarja... alosni, jer radosni, gospodaruuu... ne mogu moliti. Ujmoca i Sina i Duha svetoga. Amen. U prvom otajstvu alosnom razmiljat emo... i vie sjede nego klee. Kika zadovoljno kimnu glavom: Dobro je. Dobro si obuen, dobro se izvija i dobro alostivo rie. Samo kad doe na ono: ... jer, gospodaru, radosni ne mogu moliti, malo spusti glas, nekako ga slomi, i nek ti se koja suza outi u grlu kad je ve nije na obrazu. A kad kae Ujmoca... opet zavii, potom sve ostalo utiaj i smelji kroz zube, jer e se drukije brzo zamoriti i glas e ti promuknuti, a s promuklim glasom ne moe ni krave goniti... Livoguza! Joka se povue na svoje mjesto, a Livoguza poe prema Kikau, teko vukui za sobom onu svoju stranu stranjicu, i srui se ocu pred noge poput vreetine: Kono 34

moja, susjedice, ne gledaj me oinjeg ti vida! Ne gledaj me jadnu i nevoljnu, ne gledaj me tunu i alosnu! Ne gledaj to mu-razbojnik od mene uini, kono moja, kruno moja... Kuk mi satr, a divlje se meso prihvati, pa sad vidi kud izraste! te jo vie ispri onu golemu, pregolemu guzietinu, a suze joj potokom niz obraze Nu nije mi do mene, kono moja, kruno moja... ve, kako je lupe koje dijete gradio, tako se svako raalo s ovakvom guzietinom i divljim mesom. Neka i to, da je kruha! A imali smo ga! Kakve loze, kakvo polje, kakvi voli... rogovi dva senja dugaki, obian im teljig na vrat ne moe, a jaram k vjenanica... I sve to razbojnik zapi! I ono bi kuice zapio, da Bogu ne dojadi, pa ga gromom iz vedra neba, kono moja, kruno moja... Iz vedra neba?! zaudi se, toboe, Kika igrajui ulogu Hercegovke. Iz vedra, kono moja, kruno moja, iz sunca sama! Taman die aku da oine malu Mariju, a dan vedar k njezino oko, kad guja iz sunca sinu, nebo propara i u modane mu uleti. I kako pade... Dobro je presijee je Kika samo mi se nemoj tolikim suzama oblijevati, jerbo e cijeli dan vodu lokati i piati, pa kako e onda na njivi Gospodnjoj poslovati... Brate Dive! Divac doskakue poput vrapia i stade enskasto cijukati: Bog neka ti muda uva, svijetli bee, gospodaru... meni ih ljudi otkinue. Hajduci me utukoe, ukopie, mila majko, grdna rano... Onaj prokleti Sukrvica, za grob mu se ne znalo, k to se i ne zna! A i vama, pogan pogana, nazada se mnogih jada. Zatekoh ga taman kad jedno tursko mome, a i sam sam mome bio, htjede tuc-tuc, pa utui. 35

Meni srce u grlo... gdje e momka, gdje jabuku, gdje biia tuc-tuc, pa skoih i povikah: Ne tuc-tuc, protiv Boga je, pustahijo! A on, pogan nijedna, u brk mi se nasmija: Nek onda i tebi Bog pomogne! I pas jedan obojicu nas tuc-tuc, utue svijetli bee, gospodaru... Kika ga obdari dugim bratskim i povlaujuim smijekom: Znam da zna i nije bilo potrebe da te ispitujem, ve mi te drago sluati... Copac! O ne! Ostani gdje jesi, prepoboni sine moj, ti e i umrijeti a da osim molitve nee nijedne rijei izustiti... I zaista je bilo tako. Copac bi samo vukao svoje ukoeno koljeno, pao pred kuu kransku ili tursku, pa bilo u njoj muko ili ensko, dijete ili maka, kleknuo bi pred vrata, prekrstio se: Evo izmolit u dio ruarja... i dok ga ne bi izmolio, ne bi ustao bilo koga u kui ili ne bilo. A kad bi molitvu dovrio progovorio bi samo pet svjetovnih rijei: Bog e vam stostruko vratiti! dali mu ili ne dali. Stipica! podviknu ve unaprijed naroguen Kika. A Stipica, Podlivoguz, poleti struui nogama kao da ga tresu sve groznice i padavice, zabaci donju kosiricu na lijevu stranu, a desnu ruku iskrivi, kao da ju je triput slomio, i prste ukljakavi: O ljudi, o brao svjetovna i oci duhovni... Kika gnjevno potrese glavom i prodera se na zeta: Ost na se! Budalo i arcibudalo! Keri Livoguza, kad e ovu podrtinu ovjekom uiniti! Godinama skupljani jad poradi bezona prezira i poniavanja, razbukti se u podrepu poput suhe slame i provali paklenom silinom, od koje se svi najeie:

36

 A kad e tebe, muitelju na i avle pakleni, kad e tebe i ivinom... i ivinom milostivom! Jesi li ti ovdje bog ili cesar, ili kukavelj k to sam i sm?! Ti, stara okrpino i opuzdrino, komu bi ovu guzaru utrapio da ne bi mene! Umjesto da mene i sve ostale k kap vode na dlanu nosi, ti nam u usta galebinu baca! I svi s uenjem i divljenjem promatrahu kako ponekad i podrep umije u ovjeka izrasti. Kika zaudo ne uzvrati vikom, ve naprotiv snizi glas do apta, a usput izvue zakrivljenu britvu za brijanje ovje i kozje koe: Taj kravlji rep od jeziine uvuci u to prokleto podrepsko prkno ili u ti ga sam uvui! Koja ti je dosad ruka bila kljakava? Lijeva k i sada! obrecnu se Podlivoguz i pogleda ruku. A kad vidje da je desnu umjesto lijeve iskrivio, namah se pogrui i poput prebijena psa vrati se i sjede na zidi. Kao to bijae naglo izrastao u ovjeka, tako se sada jo naglije u crva skovrlji, a to skovrljenje bijae tako muno, da se nitko i ne osmijehnu, ve svi oborie oi stidei se za njega. Potom Kika pozove unuku Mariju Poprdu, dvadesetestogodinju djevicu i muenicu, koja na brzinu savaka svoju priu o jadnoj djevojci to joj silu uinie psi turski ili kranski ve prema tome pred ijim se vratima nalazila. A kad bi joj rekli: Potena djevojka poslije toga u jezero skae!, odgovarala bi: Bih ja jadna i u najdublje, da nije due izgubiti. Jurve mi tijelo u pakao srondae, jo zar i duu da srondam... Smilujte se! I ljudi bi se smilovali: ene to su i same bile nevoljne i davale na put Boji da se i njihovim kerima slino ne dogodi, a mukarci to su se u potaji nadali da bi i oni mogli, negdje pod meom i bez sile. 37

 Vrtirepko! pozva Kika i posljednju od druine. Vrtirepka stade prilaziti polagano, uvijajui se, vrtei stranjicama i treskajui sisama: Dobre ene, sirota sam udavaa... ... kurvetina! zagrmi Kika Stani, sotono prokleta, vrae jedan! Ti zar misli da tako izgledaju sirote udavae? K splitske kurvetine iz kaina! I kakvu si to mdru obukla? Sirote ne nose nove mdre, ve one iskrpljene, ali iste i uredne. Ded! Kika uzvi obrve, a Ivka Livoguza i Marija Poprda, dok bi okom, stvorie se kod Vrtirepke, proparae joj suknju na nekoliko mjesta, potom je stadoe uurbano krpati. Dok su ivale, Kikaev sin, Copac Poboni, ispod oka promatrae kerkicu svoju Zlatku Vrtirepku i usrdno se Bogu moljae da mu dijete ne skrene na put na koji je one proklete uzvrene guziice zanose. Na kraju Kika ustade i ree: Upamtite jednom zauvijek da nismo ni kerua, ni Antinica, ni pitajboga kakva kukavelj i komudrago, to se povlai po naem selu i nae jadne ogrizine griska! Mi nismo prosjaci od nevolje, nego prosjaci od zanata! Za nevolju i ja znam opanke nainiti. Ali kakvi bi to bili opanci? Dobri. Dobri za onoga koji dobra nikad nije vidio! Ma kad bi Stipanica takve opanke nainio, nitko mu vie ne bi doao da mu druge naini. Moe li u vae uplje glave stati bar to, da je ovaj na posao zanat, kao to hajduija bijae zanat naih djedova?! I kao to su hajduci imali harambau, i vi ga morate imati. Vi ste vojska. Istinabog, vojska u dronjcima, ali ne i dronjci! A sad, ala... bre zemljom i ugljenom po obrazu i po rukama, jer istoa je ures sitih. A tko e situ koru kruha dobaciti! Samo ti, Vrtirepko, kao udavaa, mora biti ista. Na te i nee 38

gledati kao na prosjakinju ve kao na siroticu, kao na sebi ravnu. Ala! Skokni do kamenice i dobro se umij, i vrat i ui, jer ako ti koja za uho zaviri... Sedamnaestogodinja Vrtirepka bijae i po sebi lijepa, a kad se umi jo vie zasja meu ovim zamrenim jadom, prekrivenim prljavim dronjcima kroz koje je poesto izvirivala gola, hrapava i kruta koa. Vrtirepka se uputi djedu s oitim naporom zadravajui mlado, ivotinjsko tijelo da, preednjelo, ne zavriti. I pone skromno, oborenih oiju: Sirotica sam uboga, bez oca i majke... To ne valja! presijee je otac Copac, premda s jedne strane bijae obradovan njenom ednou, to hoe rei da je Bog primio njegovu molitvu i na neki joj nain vrckave guziice umirio. A to to ne valja, sine? istiha e Kika, ali s onim prokletim iz tiha s kojim se surov kapetan porunikom pameu zabavlja. Copac to ne primijeti, ve poe razborito razlagati: Sirotica... to je dobro, jer svi smo Boji sirotani. Ali ono bez oca i majke pokraj mene iva i moje Mile! Jer s Gospodinom se nije igrati. Milostiva ga bila hvala i slava, moe on to i zaozbiljno uzeti. A tako! Boji se, sine, za svoje prkno, a? Samo velju: nije se dobro nosati s Bogom. Ma nije ni sa mnom, sine odree Kika I dok sam ja iv, u ovoj je druini dobro samo ono za to ja kaem da je dobro. Hajde, mala, gubi se i moli... Stani! Ipak izostavi poganog au i mater, nek ih vrag nosi. A sad, uz pomo Boju, udarimo! Na me si zaboravio alosno e Potrka prihvativi vrsto djedovu ruku. 39

 Nisam, junae moj. A to u ja raditi? Vodat e slijepoga djeda! Evo ti ista krpica, pa svako malo oisti djedu krmelje, bilo ih ili ne bilo; neka ljudi vide tvoje dobrostivo srce, pa e se i njihovo lake umilostiviti. A mogu li, djede stade se Potrka mekoljiti mogu li, moe biti, udariti onu o Gavanu i Lazaru kad nitko ne udari? Znao bih je, daklem, k i don Pavao! Don Pavao je blagostivo e Kika dobar misnik i dobro se razumije u svoj posao, ma u na ba nikako. Lijepo bi mi bilo kad bi svi prosjaci na svakim vratima bulaznili o Gavanu i Lazaru! Pa to onda don Pavlu govorite, da tu priu posvud raznosite? Gdje e uvrijediti dobra ovjeka, gdje ga oalostiti! Sokole moj, po nekakvoj prii i milosrdnu srcu ljudskom, moe odmah ovdje lei i krepati. to nam je onda initi? Poeati modane i sve depove napuniti smicalicama, i uvijek novim i novim... Kali se, sinko, i zanat mi kuj! Kad se ispee ponad doia, nebo bijae ve rumeno. Pod njima se prostrlo Imotsko polje, tu i tamo dobrano poplavljeno, a iza njega u slabu vidjelu podrhtavahu sivi bregovi hercegovaki. Kika zadovoljno pogledom obuhvati sve do obzorja i s neprikrivenom nasladom ree: Eto Turske carevine, eto nae zemlje misirske! A evo i nas skakavaca njezinih. Padajte po njoj, skakavii moji, 40

brstite je i obrstite, do kosti je ogloite... ako se bude dala oglodati! A kad padoe pod Goricu, Kika ih ponovo zaustavi: Ti e, Cope, sine prepoboni, ti e s krunicom u ruci udariti odmah na prve kue. Hou, mom Bogu hvala, hou ja s mojom krunicom... Ti sine Jokau, onako otromboljeno proeveljaj kroz cijelo selo, nu ne udaraj do posljednjih kua. Ako ovako ludo proeveljam pobunie se nesastavljivi sjekutii ljudi e pomisliti da sam poludio. A ti k i ne zna kud bi s pustom pameu! Gusta ti je k u maka brkovi, e da je i to... Livoguza i Divac opkolit e juni, a Poprda i Podlivoguz sjeverni komiluk. A ti, Zlatko-Vrtirepko... Vidi li one kue pri brdu? E, one! Tamo su ti veinom enske, a ensko je udavai meka srca... U kuu mi Kordia ne kreite. Meni je s njom megdan dijeliti. A sad: poletite, skakavci moji, poletite i pustoite... I poletjee kao skakavci i stadoe po nedavno popaljenoj Gorici brstiti kue turske i kranske, po ratnom planu ve unaprijed svakom podijeljene. Gladne i neizbirljive prosjake torbe gutale su sve to je u njih padalo. Pa ipak se u njima dijelilo i razdjeljivalo, luilo i razluivalo, jer u torbi bijae jo nekoliko zobnica i platnenih vreica, da se sitni ne pomijea, te se u jednu sipalo bar i proso, u drugu kukuruz, u treu penicu i ozimicu, pa jeam i napolicu, maslo u kotlu, a sve krupnije od kruha i krumpira do vune, suha mesa i stara ruha tutnulo bi se bilo gdje. Pred mrak bi se svi okupili i sve istovrsno u jednu vreu pretresali.

41

Dok je sedmoro palatrina molitveni hara po Gorici skupljalo, dotle je, na samom ulazu u selo, pod velikim kronjatim hrastom sjedio Kika i zabavljao se avrljajui s unukom. Eto, to ti je Hercegovina, zemlja turska, a opet zemlja naka; turski begluci i spahiluci, a opet na paaluk. Razumije li, sokole, to djed trabunja? Razumijem, diko moja, kako ne bih razumio! Ti hoe rei, da begovi samo na svojim itlucima anju i klasje pabire... a mi i od njih i od raje, od svih begova i sve raje hara ubiremo... Premudar si, sokole, pa se bojim i strah me je ljuto da mi zlo ne zavri. Potrki zaigra srce od dragosti, ali ne oda se, ve razgovor svrnu: Nego, diko moja, htjedoh te upitati, bi li ti, moe biti, znao koliko e otprilike biti prosjaka u Krajini? Vojska, sokole, vojska! Ovako od oka raunam da ih nema manje od sedam stotina. Pa zato se onda, kod toliko prosjaka, pribojava samo kilje iz Zagvozda? Tko ti kaza da se pribojavam? i obrve mu za dva prsta poskoie. Tko o emu ti o njemu ree Potrka. Ne pribojavam ga se, ve od njega ivim uzdahnu Kika. Ti od njega...? Ja od njega i on od mene. Pamet brusimo i njom se uzajamno proimljemo. Jedini on iskri, jedini on ima najveu druinu, jedini on i na surutku tri da se prvi mlijeka mai... i na kraju jedini je on u svemu dorastao da 42

se sa mnom nosa. Jer to e mi ona kukavelj s Biorina, iz Ciste, s Lovrea, Opanaka, Mrnjavaca i Studenaca, koja mi ak ni putove ne kria, ve mlatara po Duvnu, Livnu i Glamou kud mi samo ponekad, a i to vie od znatielje nego od potrebe. A ne mrse mi konce ni ovi iz Lokviia, Dobrinaa, Grabovca, Zagvozda, Raana i Krstatica, jerbo im je svima Jokaeva mudrost u glavi, te nikad ne kreu dok ono jadna kukuruza ne okopaju, pa kad krenu: meni i kilji maslo, a njima mlaenica. I dok oni u Hercegovinu, mi smo ve primorje i kolje opeljuili. E, kiljo, kiljo iz Zagvozda... A tako... toboe se iuava Potrka Jo mi zerkicu reci: zato ove teke jasenove tapine moramo nosati i mi kojima su, ako emo pravo, vie na muku nego na pomo? Biskupima su jo na veu muku, nu to e kad je Bog tako odredio! Protiv Boje ni Potrka ne moe, te onako, oprt leima o kamen, stade s uitkom promatrati pusto polje, koje se protezalo sve do njegovih brda, prekriveno mladim zelenilom, po kojem su tamo na zapadu i ovdje, nedaleko od njih, polegla ovea plitka jezera, blata, nastala od naplavima otopljena snijega i gustih proljetnih kia, od nabujalih voda to su kao po dogovoru sa svih strana hitale dubokoj sutjesci bujiarske Suvaje i valjale se uz huku i grmljavinu sve do samih vrata bujinjaka, sabijajui stravu i u samo kamenje. No spoznavi da uspavano polje ne mogu ni probuditi, a kamoli ustraiti, mirno bi se po njemu razlile. Ej, koliko je na tom mirnom polju vranih konja igralo, koliko li sablji vitlalo, kolika se krv prolijevala... Je li i ovdje devendjed Prpa dosta jada posijao? 43

 A gdje nije!? Kud okom svaku je stopu zemlje turskom krvlju natopio. Samo se ovdje, u Gorici, najljuega jada dokopao. Bijae tu kula Kasim-age elebia... Je 1' to ona to se onako pogano crni kao da je ognjem izgorjela? Mu' mali obrecnu se Kika ne uvri vraga gdje ne treba. Sve gledaj, i k da nita nisi vidio. I kad stotine puaka zaprai, k da nijedne nisi uo. Zato, djede, kad vidim i ujem! Tie, sinko, i kamen ui ima uapta se Kika djed e ti sve po istini kazati, a ti zaboravi i prije nego ti kaem. Vidi li ovaj gare pred nama? To su turske kule to ih prije dvije godine spri Mian harambaa i don Ivan Musi, hajduina. Tad pobie toliko Turadije da na Ikiino gumno ne bi stalo. Neka, valaj! Mu', sinko, mu'! Miana na Vinjanima zaskoie rondari, a don Ivan umae, pa sa svojim hajducima jo i dandanas eenim olovom balijama pod rebrima srce trai. I jad ti je po svoj Hercegovini, po svoj turskoj zemlji. Nu mi prosjaci, sine, nit to vidimo, nit to znamo, nit to ujemo. Nit komu to govorimo niti nas tko o emu pita; a da te i upita, mui! Ako emo ljudski, nije ni poteno gledati jad onoga od koga koru kruha ite. Nae je da torbe napunimo, sve je drugo u Bojoj ruci. Jesi li me razumio? A sad zaboravi sve to ti rekoh. Zar mi neto ree, djede?! Potrka se sasvim iskreno zaudi, a Kikau brk zaigra. Gdje ono stadoh, suzo djedova? Bijae tu kula Kasim-age elebia...

44

 Aha! O devendjedu Prpi. Vidi, o njemu se moe govoriti. To su junaci iz davnih zemana, pa ni balijama ne smetaju, pogotovu ako i o kakvom njihovom deliji zapjeva... A u kuli Razija djevojka, ki agina, prali-kobila. Oi pasi, napast ih ne moe. Ih, radosti moja! klikne Potrka. Mu', pogrdo kroz smijeh se obrecnu Kika, pa nastavi. K ljepotica, kano kuka jedna, bedevija! Dva oka k dva crna ognja, povelika k jaja u junca. A Prpa bi za ensko iz vode u vatru. Netom dou za Raziju, zakle se da nee okusiti ni kruha ni vode dok se s njom u pletenicu ne splete. I kakve je ve plve krvi bio, baci se na ogina i zaas pade pod Kasim-aginu kulu. Pa zavitla crnim buzdovanom, a kapija na sve etri strane. Dok se pope kuli u odaje to sabljom to topuzinom a to pukom malom ponje dvadeset i sedmero turadije. I tko zna kakva bi jo uda i pokore uinio, da iz odaje ne izleti Razija i povika: Stander, junaino! emu na krv kad znam da na me doe... pa kad doe i udari! Odavno me za srce ujede! Da je malo munuo glavom odmah bi razabrao gdje mu stupicu sprema; ni kurve se, brate, tako bezono ne nude. Nu kad mala glava zavurseti nad velikom, i Bog ruke die. Moj ti Prpa u odaju i odmah se hitnu na Raziju k pas na mrsnu kost. Ona, kuka jedna, uvi se i ree: Neemo valjda sevdisati s pripaajem! Nu im Prpa pripaaj skide i odloi, ona triput ukne, a Kasim-aga sa est sinova, sa est jablana i vukova u odaju uleti, te Prpu, dok se jo ni razaznanio nije, povali, sputa i okova. Zar se ne mogae sablje dokopati? alosno e Potrka. Mogae. Nu jadna ti korist od nje. Ne bijae mo u sablji ve u pripaaju. 45

 to e ti pripaaj ako u njemu nema noa i handara, puke male i drugih stvari boju potrebitih! U mom i tvom, sine! Ali Prpin pripaaj bijae jedan od onih to se svakih stotinu godina pripasuju. I stoga se na cijelom svijetu svakih stotinu godina samo jedna junaina raa. Bijae to, sine, vilinski pripaaj, koji je u ono vrijeme od svih vila samo Koviljana imala i dala ga Prpi utkavi u njoj polovicu svoje kose. A dok te i u obinom pripaaju, kamoli u ovomu, vilinska kosa opasuje, nikakva te zla kob skobiti ne moe. To Prpa nije znao? Kako ne bi znao! Ali rekoh ti: kad donje zagospodari gornjim, i Bog ruke die. Pa to pripaaj, na brzinu, opet ne pripasa? Zaludu. im ga jednom otpae, gotovo je. Vila odmah izvue svoje vlasi, a krpa postane to je i bila... Tako Prpu svezae i kolac mu namakoe. Nisu ga valjda i nabili? izazovno e Potrka, jer ve bijae sto puta uo kako je devendjed Prpa duboko ostario, kako je jedne noi s devenbabom Anelijom na gumno legao, kako se devenbaba Anelija iinjala da spava, a samo je mirkala i sve gledala, gledala kako ga vile umivaju i arobnom pomau mau, kako se pred njenim oima iz smeurana starca u pahuljiasta mlaarca promee, gledala je i to kako je s vilama na vilinskog konja uzjahao i prema Vilinjaku odjezdio. Poslije ga nitko nikada vie nije ni uo ni vidio. To je bila jedina sveta i iva istina, a sve je drugo: luk ti vadim kapulu ti sadim. Nisu odgovori Kika Koviljana im ga iz ruku otela, pa s njim u oblake, iz oblaka na Glavicu povrh kue. I svakog vilenjaka, koji vilinski pripaaj izgubi, vila tri puta od smrtne pogibelji izbavlja, a etvrti bogu ili vragu! 46

 To hoe rei da poslije toga devendjed Prpa nije onako plahovit junak bio? Nije nikakav, sine. Bijae stara, slinava kukavelj. Samo to ne smijemo nikom drugom rei. Onda ti meni ree Potrka alosno i gotovo uvrijeeno onda ti meni drugi put pripovijedaj o njegovim junatvima, a ne o sramoti. Neka, sine, neka, ma dobro je i ovo drugo znati. A sada prui ruku slijepom djedu i odvedi ga do one velike kue, Kordieve, od krana najbogatije stoga to nisu raja ve trgovci, s Turcima dobri, a imaju i zemlje, malo u Turskoj, malo i u nakoj. Hou, djede, a ti zatvori oi, pa e bolje eveljati. Ne ui au kako se prave djeca obrecne se, toboe, srdito Kika i prui mu ruku. Potrka je ne prihvati, ve muen neim to mu iznenada na um pade, opet sjede na kamen i povue Kikaa. Ne ljuti se, diko moja, nu meni ne ide u glavu kako to da ti zna tolike kue, starjeine kua, pa i ukuane, a oni tebe nit znaju nit prepoznaju? Kika se, koliko je mogao, udobno zavali na kamen, otkine otru vlat trave i stade je grickati. Sve to, sine, zanatu pripada. Mi smo prosjaci, oko moje, a ne pae i banovi da bi nas se pamtilo! Svi vojnici znaju u glavu svoga generala, a general moe biti zapamti dva tri diiglavca. A kako mi onda znamo i keruu, i Antinicu, i Kusturau antavu, i slijepog Kileu, Marketinu i amiju to nae pragove obijaju? Valja ti jo mnogo uiti dok za valjana prosjaka ne izui. Svi, koje si spomenuo, prosjaci su od nevolje, 47

kukavelj koja ni na poklade pod cerenjem nema objeenu ni puzdru, kamoli visme ili peu slanine. Taj jad to od naih tapa ivotari, jedva se iz svog sela u susjedno mie; pa kako ih ne bi znao i prepoznao kad ti svakog mjeseca dvaput prag ostruu. A gdje su, sine, nai pragovi! Drava! Pola Bosne i Hercegovine, primorje i otoci, na stotine sela, na tisue pragova... sve da hoe u godinu se dvaput na istom ne moe uuriti. Pa tko bi te upamtio! Zato si se onda onako grdno okomio na Podlivoguza, to je desnu umjesto lijeve iskljakavio? Da ti pravo kaem, nije to poradi posla, ve ga ne mogu ni na nos, ni na oko... A sad ne skreimo. Kad smo ve tu dobro bi bilo da i jo neto naui. Svakog kranina od kojeg prosimo mora nazivati gospodarom, a Turina svijetlim begom, makar ni aga ne bio. I kad si im takav oltari podigao, gdje e oni okom zemlji, dronjak pamtiti i s dronjkom divan voditi! Gdjekad se i to dogodi, ma mogao bi na prste... Nemaju oni vele rijei za nas. Gdjekad e te upitati: Odakle si? Ti im reci: Od Imacke, gospodaru, svijetli bee! To e biti sav tvoj razgovor s njima. I to je dobro. Jer nije sluzi s gospodarom divan voditi. Bijae budala koji su se i u takav posao uputali. Eno ti Luke Kurtovia iz Zagvozda, eno ti Matuke Biria iz Mutlaka, mogao bih ti i jo kojeg pribrojiti. Udarili oni po primorju i Hercegovini u razgovore, pa u drugovanja i prijateljstva, sjedali s domainom za sinije i stolove s njim iz iste zdjele jedi, iz iste bukare pij... A kad kui: drob pun, torba prazna jer gdje e prijatelju u prosjaku torbu dar metnuti! I pogledaj ti danas kue tih diiglavaca i naduvanaca. Krovom pokrite, a na uzglavlje im kaplje. I jo neto sloi u svoju bistru glavicu: ne doputaj nikomu da u tebi prepozna prosjaka od zanata. Jer ovi su ovdje svata uli o nama, kako imamo kue i stoku, odjeu i obuu kakve ni oni sami 48

nemaju, pa jedva ekaju da nas nogom u guzicu. Kad te jedan dune, dunut e te svaki od Glamoa do Mostara, jer da vuje noge ima, opet zao glas o sebi ne moe ni dostii, kamoli prestii! Stoga se uvijek iinjaj prosjakom od nevolje; nikad nikog od svoje druine ne prepoznavaj, i roenog oca kao da prvi put vidi. A sad, na put Boji! Kika se zaas promijeni u licu, u hodu, u dranju, u svemu. Obrazi mu se oduie, a ugasle oi poee suziti, pa ak i krmelje izbacivati, hod mu se maji usitni, a opanci stadoe strugati po kamenju, zapinjati, kriviti se kliziti i posrtati. Doavi pred Kordia kuu, podie glavu visoko, kao to slijepci i ine, te visokim glasom upita unuka: Kai djedu, sine, iji li su ovo dvori? Jali turski, jal' kranski? Ne znam ti ja otrese se Potrka Kuerina k kuerina. Kranska kua, starino, kranska izie na vrata dubok muki glas, a odmah za njim okrupna sredovjena ljudina, sudei po svemu, ba starjeina Marko Kordi. Vidi se odmah povika Kika naglaavajui svaku rije asna kua, astan gospodar, asna eljad ukuanska... Bogu i slijepoj sirotinji sklona. Slijep si ti kao i ja nasmije se ljudina. A Kika, zagledan negdje u nebo i kroz nebo, dobaci: Dabogda i ti ne vidio kao to ja vidim! U to Potrka primijeti neku oveu rupu u dvoritu, pa prije nego to je ljudina mogla odgonetnuti djedovu i suvie jasnu dvosmislicu, povede Kikaa i navede ga na jamu. Iznenaeni Kika, uz psovku, upade u glib do koljena, a Potrka prasne u obijesni i zluradi smijeh, te stade draiti djeda poskakujui i pljeui rukama: 49

 Eto ti, neka ti, stari jare repati! U lokvi e krepati! Nee mene tui, ni za ui vui! Drli-lili, tulu-lulu, drli-lili, tulu-lulu... Potrki je drae krasti, neg pred tua vrata pasti. Stari jarce, psuj i laj, deri tui zalogaj! Potrka e jesti svoj, tulu-lulu, djede moj... i veselo poskakujui otra niz selo. Proklet bio, proklet bio, prokleti berekine! Proklet! Proklet! Proklet! Kika uzdie obje ruke iznad glave, ali da prokletstvo ba zasigurno ne padne, ne rairi palce. Opako Potrkino srce uzbudi i zgranu sve Kordia ukuane, te svi na dvor istrae i strae se oko slijepa starca s punim pregrtima kranskoga milosra, s punim ustima pogrda na Potrku i s punim srcem divljenja vlastitoj dobroti. Zaas Kikaa izvukoe, pregledae nije li nogu uganuo, oprae ga i osuie uz vatru. On im se od srca prepusti, bespomoan kao dijete, neprestano kukajui: Ne grdite ga, dobri ljudi, ne psujte ga. Neka je zao i opak, ma opet mi je od srca otpao. Samo da Bog, milostiva ga budi hvala i slava, moju ludu kletvu k srcu ne uzme, inije u se proklinjati i na ovom i na onom svijetu! Na to svi na nj skoie, kako ne valja biti meka srca, nego guji glavu u zametku, muhi krila, bijesnu drijepcu kopita do krvi i stotine drugih kazna pravednih. A starac neprestano ponavljae: Od srca mi je otpao! To jo vie gane i potrese razmekoena srca ena, a potom i ljudi, te stadoe jedni drugima kroz suze govoriti: Dobar li je! Divan li je! Svetac li je! Sveti Franjo s kukuljicom! Sveti Martin s kabanicom... Dok bi dlanom o dlan Kikaeva se torba napuni i prepuni itom i vunom, maslom i sirom, i svim blagom bojim, a o nju se prislonie i dvije pleke suhe bravetine te dobar pedalj vismena. Kako e to nositi, tugo moja? upita jedno ostarjelo i milosrdno ensko eljade. 50

 Bog koji sve ovo providi, domislit e se i kako u nositi pobono e Kika. Pokrast e te. Danas vjere ni u roena brata opet e ono milosrdno eljade. Nu stoga je u Boga ima ustraja Kika i on e se dosjetiti kako e sauvati slijepa. Tada se uplete starjeina Marko Kordi i ree: Zna li to, stari? Ovako na brzinu sraunah, da u tom to ti dadosmo ima dobrih sedam kruna. Da te i ne okradu, kako e to nositi kad jedva sebe nosa! Stoga to ostavi ovdje, a tebi evo pare, pa ih lijepo zaij u kamparan, i nikom nita. Vidi li, dobri ovjee, kako se Bog brzo domislio! klikne Kika i ve htjede nadovezati da ono to mu dadoe vrijedi i devet kruna, ali se u posljednji as postidi. Negdje oko podne, kao sluajno, naie Livoguza koju je Potrka ve obavijestio u kojem grmu lei zec te se ponudi da e jadnog slijepca odvesti kui, makar e s njim dangubiti i svoj posao zanemariti, ve nek i njoj koju mrvicu otvorena srca... Podvee padoe u Sovie, i svih devetoro zanoie u istoj pojati, a to ne bijae ni sumnjivo ni zazorno, jer su prosjaci oduvijek ma otkud dolazili i meusobno sasvim nepoznati bili radije u drutvu zanoivali nego sami jo i u snu amili... jer i prosjaci su razgovorljiva Boja stvorenja. Kao dobar i poslovan gospodar Kika bi svake veeri savjesno pregledavao to je koji toga dana isprosio, te ovog pohvali, tog pokudi, onog svjetuj. Veeras se okomi na Vrtirepku, koja bijae isprosila jedva aku vune i bukaricu ita, jer veli vie joj ne dadoe... 51

 Ne dadoe, a?! grmnu Kika U mene i u Boga nema: ne dadoe! Moraju dati! Nego... ti e meni, Vrtirepko, silo neista, k i Ruta: od jutra do sutra pabiriti po njivi Bojeg milosra ili e te stotinu lijepih vragova odnijeti! Gledao sam te, pogrdo, da bi pogrdo uspaljena, kako s momcima uz oko i niz oko, i kako tim prokletim guziicama vrcka, da bi i svetom Anti elo oznojila! Ako si se uspalila, silo neista, izdrpaj se i progonjaj kod kue, a ovdje mi se u lokvi hladi i pabiri po njivi Gospodnjoj! Pregrizao jezik, dabogda! prosikta Vrtirepka bijesno, ali tako tiho da ni samu sebe nije mogla uti. Poto je zapovjedio da se sve isproeno sredi i pretrese u dvije vree obje se napunie do vrha Kika sjede do radosti starosti svoje, do Potrke, obgrli ga oko ramena i uzdahnu: Evo sedamdeset i dvije godine uhvatih, ali onakvu prokletu smiljotinu ne smislih! Meni se, djede, u onaj as uinilo da e ljudi vie dati pred zlim inom, nego pred nevoljom i molitvom. Dobro ti se uinilo, sine. A nisi li se malkac pobojao da e te djed krivo razumjeti? Gdje bi me krivo razumio, diko moja, kad se i ovo malo pameti to je u meni iz tebe stoilo! Znao je laskati lupe mali, prepredeni. Samo sam se malice pobojao kad si me, toboe, proklinjao da ti se, kao sluajno, palci ne raire, i tako se kletva ne primi. Ali ja se i opet pouzdah u tvoju pamet. Aj, aj, obojicu vas pamet poplavila k maslokaa... aj, aj... pa se uzmjaukali k make veljai... mijau, mijau... podrugnu se Joka, pakost mu zasja na sjekutiima, koji bi tako od srca zakripjeli i zakrgutali kad bi se mogli sastaviti. Nu Bog zna to ini, pa ki rogove ne daje. 52

Nitko se i ne osvrnu na Jokaev izazov, jer su znali: ako im samo znatieljan pogled izmami, da njegovu siktanju nee biti konca ni kraja. Jokaa to jednoduno preutno poniavanje jo vie razdrai, te se stade iskaljivati u svakoj rijei rasteui je od jednog do tri arina: Obrstit e... mijau, mijau... Premudri ako moj i moj sin premudri. Obrstit e kravlju! potom zae oponaati njihov nekoveernji razgovor: Mijau... pa kud bi ti, junae? Mijau... prema Mostaru. Pa obrsti Goricu. Dok kiljo u Goricu, mi u Sovie. Pa obrsti Sovie. Dok kiljo u Sovie, mi u Grude i Broanac. Pa obrsti Grude i Broanac... Mijau... Obrstit e kravlju! Dok je Joka s avolskom nasladom kroz razmaknute sjekutie prskao pogrde i kiicu pljuvake, dotle se Kika nadigao na lakte, skupio obrve, ukriao trepavice, te ga mirei netremice promatrao. A kad se Joka zamori, Kika prousti hladno s malom primjesom vjeno nazonog uenja: Prvi, pa iscjedak! E, Jokau, antalau, ae svoga budalau! Kokoi ti ono malo kokoje pameti ispie. Jado jadni, ti bi bio najsretniji kad na ovom Bojem putu ne bismo skupili ni toliko da se prehranimo. Tako e i biti slatko se naceri Joka, i tu slatkost svi vidjee, jer mu u polumraku, gdje su se nasluivala usta, ugledae bjelkasti kolobar sline. Tako bi moglo i biti ispravi ga Kika da si drao jezik za zubima. Jer nitko od nas nikoga od kiljine druine nije vidio. Tako bismo za kiljom danima paljikovali, mislei da ispred nas vrlja kakav prosjai. to se izdade, puzdro magarea!? Sad lezi i razmiljaj o svojoj kokojoj pameti i o tom kako tvoj zmijski jezik osim tvojih 53

nijedna druga usta ne moe oblizati, ni tvoj dah nikoga zapahnuti, mijau... i mrnjauuu... Potom Kika prijee okom redomice po svima dok se ne zaustavi na keri Livoguzoj i Potrkinoj najstarijoj sestri dvadesetestogodinjoj usidjelici Mariji Poprdi: A ti, Poprdo i Livoguza, ujutro ete se uprtiti i odnijeti kui ovo to naprosismo. Danas petnaest dana srondat ete se s troje magaradi u Vitinu, i to preko Krstatica i Slivna, put je krai. Ne bojte se, kilji emo zamrsiti konce. Potrka, sine, to bi ti uinio? Koliko je god Potrki bila draga djedova laska, toliko ga i diralo poniavanje oca, kojega, istina, nije volio, ali aa je aa drag i mio ma kakve pameti bio i ne smije se nada nj ba bezrazlono istravati. Stoga stade razmiljati kako bi se izvukao: Kai ti, djede, diko moja... ti si harambaa! Neka, neka... ma drae mi je od tebe uti ohrabri ga Kika. E, onda emo po vojniki! Ustaj, vojsko prosjaka! Torbu na rame, tap u ruke i put poda se! Jesi li poludio!... Bez sna i bez poinka... Ba mahnito... pobunie se i ostali. Miiir, marvo jedna! zagrmi Kika. Vojska je vojska nastavi Potrka i nema tu: jesi li poludio! Zato odmah?! iskesi se Podlivoguz. Zato to sada kiljina uhodina spava i o nama brigu ne vodi, jer misli da i mi spavamo. Kad se ujutro probudi, bit e mu kasno. Tako je, pametno djedovo. A kud misli da udarimo? upita Kika od dragosti upkajui brk. 54

 Sovie emo preskoiti, jer ih je kiljo ve obrstio i u Grudama zanoio. Preskoit emo i Grude, jer e ih kiljo ve na uranku obrstiti. Broanac emo mu dati dobre ruke, pa i fratre na irokom Brijegu, jer su fratri i od nas nemiliji prosjaci... pa emo, duo si ga moja mila i draga, ravno na itluk udariti! Ako se kiljo i tomu domisli to e onda? sad za promjenu upita Livoguza. Ne moe se domisliti dok mu uhodina ne javi. A kad mu uhodina javi, bit e kasno, jerbo ni tada nee znati: gdje li smo, to li smo, kud li smo... Pa e mu cijeli dan proi u iuavanju. Je li tako, djede Kikau? Kika mu ne odgovori, ve ustane i pomalo se ukoi: Torbe na rame, tapove u ruke i put pod noge! Naprijed, marvo prosjaka! Naprijed! to? Zar zbilja neemo ni oka sklopiti?! bljesnue Jokaevi sjekutii. Naprijed! Ne moete ovako k marva i s prebijenom nogom potui se i Livoguza gledajui umorna brata, Copca pobonoga. Naprijed! grmnu Kika. Joka ve ponovo htjede neto runa zaustiti kad li ga Copac povue za ruku i proapta: Mui, brate, ne ljuti ga! Pametno radi. A ti moli Boga, k to ga i ja molim, pa e ti no u tren proi. I nema nita ljepe ve nou pomalo putovati i moliti oenae pod nebom punim zvijezda i tihog, tihanog pjevuenja anela koje moe uti samo dok se u noi moli. Ne smijevi na Kikaa, Podlivoguz se obrecnu na Copca: 55

 Lijepi te ava' mahnita odnio, da je Bogu toliko do molitve, onda bi uinio da nita drugo i ne radimo! I tako pooe svi osim Poprde i Livoguze, koje e poto se dobro ispavaju ono sirotinje kui odnijeti pooe, kao i uvijek, jedno za drugim, oprezni kao hajduci, ne govorei nita i nemajui potrebe da bilo to kau, jer im se itav dan jezik okretae as na molitvu, as na pronju i zaklinjanje, as na kletvu i prijetnju Bogom i Allahom. Ne bijahu uinili ni stotinjak koraka kad Kika osloni desnicu Potrki na rame i aptom upita: to li to uza te uka, sine? Potrka nemajui kud ni kamo prizna: Pet paica, duhana, djede. Otkud li ti duhan?! Pronaoh ga u pojati gdje smo zanoili. Vidim ja, lijep duhan, teta ga je, a puno ga je. I mislim ja na don Pavla, ti zna da on voli lijep duhan, a upelio mi... ... da ukrade? jo e uvijek makasto Kika. Nije ba da ukradem, ve onako da donesem. A tako! aptom povlauje Kika i aptom nastavlja A nije li te sramota krasti ovjeku koji nas je svih dobrostivo ukonaio? Nee on ni opaziti, toliko ga ostade! I nee, jer e sine, iz ovih stopa ukradeno vratiti i metnuti tamo gdje si naao! Ja u te priekati, a ujutro u ti dati dvije krune, pa don Pavlu kupi ljepeg duhana. Svaki koji kupi, bit e ljepi od najljepeg ukradenog. I da mi to nikad vie nisi uinio! Postien Potrka potra prema pojati, na svakom se koraku za kose hvatae i upae ih to od ponienja, to od 56

bijesa na sebe, kako li je mogao takvu nesmotrenost uiniti i djedu se zamjeriti! Nemir ga ne naputae ni poto je ukradeno vratio, te je pogruen i ljutit na sebe itavu no koraao uz djeda neprestano stiui zube. Ni stotinu pria o neprispodobivim djelima devendjeda Prpe to ih ovaj poinjae u svakoj proloini, u svakom umarku i na svakoj goleti kojom su prolazili, tako da ne bijae ni kamenia na kojemu se turska krv nije zgruala ne vrati radost Potrki, koji tako grdno, premda iz dobra srca, sagrijei.

57

U NAMA SJAJU SVI DJEDOVI NAI

Nadomak kule Mustaj-age itlukoga Potrki sine spasonosna misao koja e ih jednom zauvijek osloboditi najljue nevolje to im neprestance pred stope ili u stope uskae. Dobro bi bilo, djede, da aga douka kako je kiljo u prosjaka preobuena uhodina popa Musia, pa da o njem vie brigu ne vodimo? Kika ustuknu kao od iznenadna udarca i zagleda se u unue, u udovite: Ti bi zar k Garci imia, koljeno da mi se zamete k to e se i njima zamesti?! Ih! imi je, bolan, uistinu bio hajduina, a kiljo je kukavelj a ne hajduka uhodina! I tu ti nema izdaje, ve samo, hoemo rei, nekakva malena potvora. Poradi koje ode glava! K da mu puno i valja! Na to ga Kika zgrabi za ramena, okrenu ga k sebi i probode oima britkijim od noa, a koati staraki prsti stadoe nemilice drobiti nejake Potrkine kosti: Ovim u ti rukama glavu u guzicu... 58

Uza svu bol Potrka se uspi nasmijeiti, nevinace: Djede moj, zlato moje, k da za alu ne zna! Kika odahnu, stisak popusti, a Potrka s olakanjem pomisli: Da ne bi moje prijetvorne pameti, ode glava! Lopuino nasmijei se Kika ni ala nije dobra ako je neljudska. A sad, uz pomo Boju, na agu! Stigavi pred kulu Mustaj-age itlukoga, odluie i opet primijeniti Potrkino iznaae, koje im u Gorici toliko dobra donese, te Kika podie glavu visoko, kao to slijepci ine, i visokim glasom upita: Kai slijepom djedu, sine, iji li je ovo ardak! Jal' turski, jal' kaurski? Ne znam ti ga ja! ardak k ardak, zidina k zidina ree nehajno Potrka pomnjivo se ogledavajui za kakvom rupom u dvoritu na koju bi naveo slijepa djeda da posrne. Ali svud okolo kaldrma dobra, ravna kano gumno novo, utoptano u kojeg e ga vraga uvaliti! Avlija pusta, groblje u pono, tek pred kulom turski momuljak, sredan i uredan, na zid se naslonio, fesi nakrivio, pa e nekako svisoka, otrito gospodar je: Nije to, kaurine, zidina k zidina, ve kula kakve nee nai da svu kaursku zemlju uzdu i poprijeko. Allah, ilallah zavapi Kika to je kula Mustajbega silnog! Age, stare, Mustaj-age, babe moga! Bega, sinko, bega, to po srcu i junatvu ne begluk ve paaluk i vezirluk zaslui! Uto u avliju i sm Mustaj-aga s jo dva Turina; a i dvije bule to na demirli-pender virnue sioe u avliju, jer pred prosjakom kao i pred ajvanom ne bijae potrebe da se ensko skriva. Zaas se sjatie svi ukuani: 59

site Turke dosada ubija, pa naiao prosjak ili kuso pae promjena je. Slijepi prosjak vidje da je turadiji milo to ree kako im i ne bi bilo milo! te se uputi prema njima. No im zakorai, Potrka mu podape nogu i jo ga gurnu u lea da posigurnije padne. Eto ti, neka ti, stari jare repati, u lokvi e krepati... upravo se moglo vidjeti kako mu zubi u nasladu zagrizaju. Jo dva tri puta veselo poskoi pljeui rukama, pa magla. Ali dogodi se to ni djed ni unuk ne predvidjee: ono mlado tursko mome porumeni od gnjeva pravedne mladosti i sigurnosti gospodara, zabaci fes i otisnu se za Potrkom. Proklet bio! Proklet bio! stenjae Kika dok mu Turci pomau da ustane i sjedne na prag. to ti doe ono pae? upita ga Mustaj-aga. Sinov mi je sin, nevolja moja, svijetli bee gospodaru! Koliko mi se dua alosti poradi zla srca njegova, toliko se i raduje to uje, ako se ne varam, dini glas unuka svijetloga bega Salih-bega Baagia? Ne vara te, starino ree Mustaj-aga, vidljivo razdragan. Neka ti Allah mirisnim ljubicama i jasminom pute pospe, a slijepi ti prosjak ne trai nita ve da mu gusle doda, pa da srce iskali pjevajui o uzoritom gospodaru Salih-begu, junaku srca milostiva, to me toliko puta vezirski nadari. Eh, rahmetli Salih-beg! Mogao je muhi u letu odbiti jal' lijevo, jal' desno krilo, po elji i po volji. To se svidje Turcima, te zaas Kikau gusle a sebi dueke. Kad Turci dueke po kaldrmi i na podvinute noge 60

posjedae, a Kika htjede zagusliti, u avliju upade ono mlado uznosito Ture vukui Potrku za izvinutu ruku, i bacivi ga pred Mustaj-agu ponosito podviknu: Ja ga dovedoh, a ti sudi, babo! Nemoj, svijetli bee gospodaru, nemoj nevoljnika, krv je moje krvi povika Kika, te odmah zagusli i zapjeva, ne bi li tako agu ohladio i nevoljnog unuka od jada izbavio:

Viknu vila s Motokit planine: Na noge se, serdaru Ivane, pa pokupi svoje Vrgorane. Eto na te bega itlukoga, ba delije bega Baagia, a s njime je dvanaest momaka, sve momaka poizbor junaka. Ti pokupi triest Vrgorana ako misli sili odoliti, jerbo s manje ne ima megdana! Na to Ivan vili odgovara: Ne budali, posestrimo stara! Nji' je dvanest, nek je i nas dvanest, pa to komu Bog i sria dade! Ma je Ivo lukavstvo smislijo: iz busije vatru otvorijo, svi' dvanaest delija pobijo. Osta samac bee Salih-bee. Pa podviknu samac Salih-bee: O Ivane, sinja kukavice, to se krije k mi po kamenju? Izii mi na megdan junaki sa svom svojom jadnom miadijom! Privari se Ivane serdare,

61

Mustaj-agi suze na oi od junatva, od uznositosti i dobrostiva srca djedovskoga. A kako junaku suza ne prilii, Mustaj-aga stisnu zube i proguta je, pa podviknu: 62

privari se, ujide ga guja, s druinom se baci u sedlace, po Ljubukom razigra se polju. A da vidi jada nevoljnoga: trinaest ih pade na jednoga. A da vidi bega Salih-bega, on potegnu dvi kubure male, obe male bez kremena pale, pa od trinest jedanest naini. Sve u trku kubure nabija, sve u trku druge ispaljiva: svako zrno nalazi elenku. A kada ga iva sustigoe, konjica je na nji' okrenijo, pa je britku ordu povadijo: sie, koli mlade Vrgorane kano noca kratke zimske dane. Osta samo serdare Ivane. Pa povika serdare Ivane: Aman, aman, bee gospodare, budi jednom srca milostiva, pa me iva pusti dvoru momu! Odgovara bee Salih-bee: Deliji je da koli delije, ne da gnjei ui, imavice, bii, jado, sinja kukavice! Pa odjai biloj kuli svojoj do itluka mista ubavoga. Bie bee srca milostiva.

 Dvanaest drenovaa po goloj guzici... nek je na djedovu uspomenu! O puno je, bee gospodaru zacvili Kika Budi i ti srca milostiva. Milost je milost, a pravda je pravda ree aga i kao da za glavu izraste i nije dobro kad njom srce ovlada. Da bar jauk ne ujem, svijetli bee gospodaru, jo u ti dvanaest pjesama ispjevati. Potrka zahvalno pogleda djeda, pa premda spasenja nema, ipak je nekako pri dui lake kad zna da bi ti ga netko pruio kad bi mogao. Pogledi im se u letu pomilovae, a Kika bespomono kimnu glavom i ree: Otrpi, sinko, kali se. U naem je zanatu svakog jada. Mladi agin sin ve bijae pripremio itku drenovau i poeo vui nesretnog Potrku kad se aga uplete: Sine Meho, ostaj kraj babe. To to bi ti uinio, u srdbi bi uinio, a pravda srdbe ne poznaje. Potom se obrati momku to je mirno do njega sjedio Alija, odvedi ga u ljivik za kuom, i kako rekoh, ma ne preestoko. Vrtirepka, koja je pred kapijom stajala i sve to gledala i sluala, bre-bolje otri za kulu, da ih u vrtu zaskoi. Doavi u bau za kulom, Alija zafijuka drenovaom kroza zrak, kao da je iskuava, a potom e sasvim poslovno: Mome, skidaj akire! Udari preko njih, dina ti stade moljakati Potrka. Beg ree: po goloj! A za me begova k sultanova! Je za te, ma meni je sramota... Ne nastoj, majci ivio! Beg ree: Ne estoko! Ma ako ti ih ja skinem, bit e i ee!

63

 Sramota je, sunce sjajno, da golu prosjaku gleda svijetli beg i gospodar... Jo mi se i ruga, tene kaursko! razljuti se Alija. U taj as preko oniska zidia skoi u bau Vrtirepka, smjekajui se zavodniki i vrckajui malim, uigranim stranjicama: Ne ruga ti se, ve ne zna. Sudei po obliju i ljepoti, i jelenju stasu, nitko ne bi pomislio da si agin sluga, ve pravi beg i gospodar! Ma to to ti mljacka? I tko si? upita pomalo mrk Alija. Vrtirepka se uzmijea i dojkama i kukovima i svim im je mogla mijeati i mijesiti: Vila Ravijojla! Ima oi: gledaj, pa se nagledaj! Bojim se da mi ne iskape od hurijina ognja! uzvrati Alija striui uima i sjekui oima. A ti zamiri, k u sunce, i ne vitlaj obrvama! Vrtirepko moja... zavapi Potrka, ali u zao as, jer to osvijesti Aliju koji podviknu: Jo nisi skinuo! i zafijuknu drenovaom. Kad je Bog tako odredio... k i biskupu tap... to to meljucka? Nita... ja onako... svom se Allahu molim... proapta Potrka i stade polagano sputati hlae. Tada se umijea Vrtirepka, prie dva tri koraka Aliji, izazovno mu namigne i triput vrkom jezika obliza nabubrjele usne: Hajde, lijepo mome, da se pogodimo. Za to da se pogodimo?! zaudi se Alija. Za ibe. 64

 Kako za ibe?! Evo ovako: koliko ih njemu manje dade, toliko puta moe pomilovati... i ne dorekavi zagali se, a male isprene gole i bijele guziice zasjae na suncu, te Aliji to njihov sjaj a to njegova pogana krv mrak na oi bacie. Krii, mali, to te grlo nosi prosikta Alija, i ve mu ruka uz bijelo i golo puziti zae. Potrki nije trebalo dvaput rei, te se stade neprisebno derati, ali i sasvim prisebno brojiti koliko e puta Alijina ruka uz i niz Vrtirepkinu bojao se da se Ture prerano ne zasladi. No bojazni ne bijae mjesta, jer ljepotu milovati a pamet ne izgubiti ne moe ni kranin, pa gdje bi Turin. Samo to Turinu milovanje nije dosta, te nasrnu kako valja. Vrtirepka mu se izmae, a onda se izvrnu i utonu u gusto busenje rabarbare, pa i sama u vatri kroz vatru ree: Miluj kud hoe... i ja u tebe... pa e ti biti isto... samo ga ne mei, jer grehota je siroti kopile ugraditi. Ako e silu... ti Potrka stoj na strai, pa im ciknem, trk po agu... Potrka stajae kao ukopan, onakav kakav se zatee sputenih hlaa, sagnut, rukama oprt o koljena i gledae to udno milovanje po mjestima po kojima se on nikada pomilovao ne bi. A ono dvoje, kao pomahnitalo, sve se bre miluje, sve zadahtanije hropcu, sve bjelije oima prevru. Najednom se Vrtirepka sva strese, a Turin zgri, pa se smirie jedno kraj drugoga. Potrka zna da nisu radili to aa i mater rade, ve meusobno to obani sami sa sobom, tek to se obani ne gre i ne tresu, niti ovako miruju kao ivi mrtvaci, ve odmah ljudski razgovaraju kao da nita nije ni bilo. Moda su i zamantali pomisli Potrka, te drenovaom Turina badnu, na to ovaj skoi i prosikta: Nek te ejtan nosi! To i Vrtirepku dozove k sebi, te i ona 65

noge kao opruge, otrese i poravna mdru, pograbi Potrku za rukav, skoi s njim preko plota i jo mu u skoku kranski zaprijeti: Ako ikom zucne, variak u ti eravice u prkno sasuti! Vratite se podviknu Alija ... bar ti djevojko. Sama si me zvala... Prokleti kauri, nee ni kad hoe! Kad uvee na noitu djed upita je li arilo, Potrka pogleda Vrtirepku pa djeda i ree: arilo, arilo... taman tako kano da netko Vrtirepku po guzici miluje. Na to svi osim Vrtirepke udarie u smijeh, a djed Kika zastrie obrvama, ponosan na junaku krv koja ni pred im ne preda, a potom ispripovjedi kako ga aga dukatom obdari za pjesme koje mu je tu pred nosom izmislio. Hoe li, moe biti rei, da si te pjesme sam sklonio i iskitio? podrugnu se Joka. Nisam, ve sam doao k tebi da mi ih skloni i iskiti! Potrka se prikui djedu i snano mu stisnu ruku: Djed moe sve to hoe! Je li tako, djede, sunce moje? Koliko je u ljudskoj moi skromno e Kika, koji nikad a osobito pod stare dane na lasku ne bijae neranjiv. A je li taj Salih-aga ba takav junak bio? upita s hinjenom nevjericom Potrka. Stari Salih?! Kukavelj, sinko, da je treba traiti. Ruku bih dao u vatru da ni na jedan megdan iziao nije, kao ni unuk mu Mustaj-aga. Jokaevi sjekutii, koji se ne mogahu sastaviti, oblie se slinom i nenadano se za oca zabrinue: Ako to zna ti, zna i Mustaj-aga. Nije li mogao pomisliti da mu se podruguje, pa te i za glavu skratiti? 66

Netom bi Joka progovorio, ma to govorio, Kikaevo bi se lice u grumen gaenja skrutnulo. Prvi pa iscjedak naviralo je samo od sebe im bi na prvijenca i pomislio, te se odmah stade surovo beljiti i kreveljiti mogao bi i pomisliti... pa za glavu, pa za glavu... prvi pa iscjedak... Zatim se uozbilji i obrati Potrki: Kai djedu, suzo djedova, kad bi ti netko rekao da je tvoj budalasti ako najumniji od svih ljudi pod kapom nebeskom, bi li tog ovna bojeg za glavu skratio? Ne bih, djede, zlato moje, kako bih! Jo bi mi to bilo drae nego prascu mekinje podviknu Potrka s potajnom nadom da e to jo netko nekada i rei. Eto vidite Kika se malo uspravi to je uvijek bio znak da e rije oduiti svima bi nam bilo drago da i o ovoj kukvii netko neto dobra kae. A sad kukvie i jejine, pogledajte jedan na drugoga kano bena na urlin-pticu, pogledajte sebe i oko sebe, pogledajte tugu do nevolje. Ne kaem samo nas, u ovim krpetinama i dronjcima, na tuim vratima, nas koje osim nas samih i onih gorih od nas nitko ljudima i ne smatra, premda smo poesto mudriji od najmudrijih... nego pogledajte Mustaj-agu silnog, i don Pavla, i poglavara u Imotskom. Pa to vidite, osmrdine? Sve sam jad i kukavelj. Bilo da vue prosjaku torbu ili se iz nje hrani, bilo da carske fiorine za prute ari ili dukatima prosjaka dariva. Ma kakva divota niz grlo prola, u smrad se promee. Smee smo svi zajedno, i u ovo nae doba osim smea i krtene due jedva to i ima. Eto, i danas smo uli pukaranje popa Musia i njegovih hajduka. Gdje su to hajduci! Gdje junaci! Gdje zmajevi! Zapukaraj iz busije, pa noktom u ledinu! Opuzdrine nijedne! Ove sadanje zmije i nisu zmije, ni vukovi vukovi, ni snjegovi snjegovi! Nita 67

sadanje nije ono jueranje! U ovo se nae smrdljivo doba ne dogaa ni ono to se dogaa, i svi bismo pocrkali od sramote da se ne ogledavamo u ogledalu slavnih djedova naih. I ako to vrijedi u ovoj vrei govana pod ovom smrdljivom koom, to je razvodnjena njihova krv, krv predaka i junaka to su na junake megdane izlazili, s vilama se bratimili i zmajevima glave odsijecali. Je li, sroljani moji, je li kadikad nou outite kako vam se sva koa usvrbila? Ni od buha ni od uiju, ve onako sama od sebe? To djedovska krv vapi da uini neto to je neko danomice inila, neto to bi se upamtilo i u pjesmu sloilo, krv junaka pod gubom i smetljikom! A moe biti inu Joka da su i ti nai pokojni bili kukavelj k i Salih-aga, da su uvali svoje guzice k i mi nae. Pusto ti je nai antalaa da i o njima pjesmu iskiti za pol bukare vina! Kika se, zaudo, ne raesti, ve gledaju nekud ustranu u pol glasa ree: Moe biti. Ali mi ih samo sa gusala znamo, i oni su ono to rep konjski o njima govori... A sad na spavanje, sutra nam je Ljubuki peruati! Potrki bijae na vrh jezika nekakva zaskoica kojom htjede djeda zaskoiti, no kako mu se i samu uini da nije osobito ni pronicljiva ni zaskoljiva, pomisli da je pametnije u glupoj utnji usnuti nego se glupou pametnjakom iskazati. Poea se za uhom i u polumraku potrai mekaniju hrpicu slame, jer u mekotu i san bolje upada. I dok je tako u nedoumici birao, neija ga ruka stegnu oko zglavka i povue nadolje. Lezi uza me, bit e ti toplije.

68

Jo se nije pravo ni snaao, a ve se nae u slami, pripijen u Vrtirepkino tijelo, koje se nadimalo i dahtalo kao edan pas. Ma kud Bog i nama prosjacima povrh svih vragova jo i ovog ostavi! Kojeg? Da mi nisi oboljela, sunce moje? zabrinu se Portka. Grdno, brajo mili, gre nego i zamisliti moe. Uhvati me prokleta proljetnica. to ti je to, seko moja? Vrtirepka stade zadahtano i isprekidano aputati: K to u vama, kako kaza djed Kika, vrite svi vai ukundjedi, tako i u nama sve nae ukunbabe vrite i jauu. uo si, sunce moje, kakva je bila deven-baba Anelija, kako ju je svakog pramaljea proljetnica hvatala i uspaljenu krv pod mahnitu kou sabijala, izgori. I jao si ga svakoj ako tu krv bre-bolje ne prekali! A kako se to krv kali? Nikad nisam uo... sad i Potrka stade aputati. K s Alijom, sunce moje. Milovanjem. Ono jo vie uzvari krv, a kad ona dobro provre, onda neto pukne, kao ir, kao micina, i tako se prekali. Kakvo je to smijeno kaljenje bez vatre i vode! Budalasto. Nikad ne u da krv nije voda?! zaskoi ga Vrtirepka. Kako Potrka na ovo ne umjede odgovoriti, uuti. A uuti i Vrtirepka, nape ui i stade paljivo oslukivati. Kad se uvjerila da su svi umorni prosjaci pozaspali, ane Potrki: Zavuci ruku i miluj me... umrijet u ti. 69

 Neu, sramota je. I rodica si mi, i... i Potrka prebaci ruku za lea, kao da se boji da mu je Vrtirepka ne zgrabi i ne odvue tamo kamo ni za ivu glavu doi ne smije. Sramota bi bila kad bi ti svoju rodicu badnuo uvjerljivo e Vrtirepka ali tebi tek poe etrnaesta, i tvoj se crvuljak ne moe ni opruiti a kamoli zlo uiniti. Nego ovako, vidjet e... nita se nee dogoditi ni tebi ni meni.. a ako me ne prekali, mogla bi me proljetnica i prekinuti... nee valjda... ako ti nezgodno bude, samo reci... ako ne bude, mui i zavuci ruku gdje i meni treba... Dok Potrka razmiljae bi li to bio grijeh smrtni ili djelo milosra, outi kako ga i sama neka udno uznemirena i znatieljna krv u taj sramotno-milosrdni ponor gura, kako ga topli Vrtirepkin dah kakljuca po vratu i za uhom i neku udnu vatru raspiriva, kako se njeni siuni prsti u hlae vjeto zavlae i jo vjetije prebiru tamo dolje izazivajui neke nepoznate i vraki ugodne mravce i trnce nalik.. nitko iv ne zna nalik emu. Je li ti milo, milo moje, sunce moje ogrijano... crviu moj rascrvani... crvulje moj crvuljavi... ape Vrtirepka, i mnoge druge besmislice ape. On samo uti i obuzet eljom, to sama od sebe odnekud nadolazi, lupeki zavlai ruku meu njena topla stegna, koja se sama od sebe rastvaraju kao edna zemlja, kao cvijet suncokret, kakoli-toli. A onda neto pue, ba kao to Vrtirepka i kaza, samo ne pue kao ir i micina, ve nekako drukije, kao sae, kao mjei meda, kakoli-toli. I Potrka spozna da to nije djelo milosra, ve djelo sramote, grijeha smrtnoga i srdbe Boje, te se u samrtnom strahu i kajanju odvalja u slamu, daleko od nevoljnice i nevaljanice, nadajui se da e tako i od grijeha pobjei. Ali pobjei se ne 70

moe, jer je pakao i ruka Boja, i prsti dugaki ve ga udarie... ono tuge nabreklo i boli, umrijet e. Nikada vie ni taknuti ni pogledati to pogano stvorenje, tu silu neistu, to uz vraju pomo uvodi u napast i Turke i krane, i nevoljnog strievia svojega. O, sve je ovo udno i ludo, vraje; i Vrtirepka, i sav taj na put Boji po otajstvenoj zemlji hercegovakoj, po toj golemoj njivi Gospodnjoj, koju nisu ni orali ni kopali, a sad po njoj obilno pabire, a ponegdje i anju. Ali jadne ti etve kad se na svakom koraku mora iinjati da ne vidi to gleda, da ne uje to slua, i svakoga baliju kojemu bi najradije vratom zakrenuo svijetlim begom nazivati. Putovati, putovati, putovati.. i nikad kraja tom Bojem putu po toj opinjenoj zemlji. Stoga je i sve to nailo, i krv, i grijeh, i prokletstvo... jer nita ovdje nije kao kod kue, gdje ti je sve na dohvatu ruke: krave i ovce, Bog i ljudi, gdje svakom u brk moe skresati to hoe i sasvim pouzdano znati gdje te kakva nevolja ili radost eka: gdje vuk, gdje golub, gdje strailo, gdje milosnica vila. Ovdje nita ne zna ni o ivini ni o ljudima, ni o Bogu; tko e zasigurno utvrditi gdje to prestaje Bog i poinje Allah, da se o pustim iznakaenim strailima turskim i kranskim i ne govori. I tko e pouzdano potvrditi da ova pojata nije stjecite vragova i ejtana, da ova slama nije prepuna onih kao prst malih straila, to osim vodene glave i dviju otrih nerastovih kljova jedva to i imaju? Otkud kljovari kad mu o njima nitko nikada ni rije nije proustio? Ali to treba da netko i prousti kad on sasvim pouzdano zna da u ovoj kljovastoj zemlji moraju ba takva straila postojati, ba takvi kljovasti kljovari s dva zuba vea od sveg tijela, i samo ekaju da ga san obrve, pa da se tim stranim kljovama ukopaju u njegovo mlado greno meso. Na sve to djed bi samo promrmljao: Nita, kali se, sinko! I Vrtirepka se kali, i sve se kali. K vragu i 71

kaljenje! U njegovu se kamenju ne bi dogodilo nita od svega to se dogodilo, pa ni ovo s Vrtirepkom, ovo sramotno, protuboje, greno. Kali se, sinko! Nema tu kaljenja! To su samo neke proklete ari i ini u toj prokletoj, zaaranoj i opinjenoj zemlji. Bacie ih i na nj i na Vrtirepku. On ju je paljivo promatrao a da ne bi vidio kako to nije djevojka, ve opinjena ptica: glavom ovamo i onamo, a oi makar na sve strane skakutale arke, zamagljene i sotonski lude, opet se istom mjestu vraaju i ne vide nita do krvave magle u koju je zle sile bacie. Spasi me, Boe! proapta Potrka i prvi put u svom mladom ivotu osjeti se nepovratno krivim i nepovratno izgubljenim. I zna da je uzaludan svaki pokuaj bijega, svako otimanje, svaka lukavost, ba kao u stravinom snu kad se progonitelji uz lave u velikim skokovima primiu, a on ni plaziti ne moe, pa ipak napinje sve miie iako zna da ih, malaksale i oduzete, nikad napeti nee. A to znaju i ove pogane nakaze kljovarske, te ve igave kljove od prodrljive i nasmijane sline iz slame izvlae. Vidi ih on, vidi kako jedne za drugima izviruju, kako se bjelasaju na utim zrakama mjeseine to kroz pukotine krova tu i tamo probija. I najednom sa svih strana stade slama pucketati i utjeti: to ete prokletih kljovara u bestidnoj sigurnosti izranjaju, izranjaju na tim kljovama, ba kao kad bob nie i za sobom vue svoju isisanu trulu sjemenku. Spasi me, Boe! jer samo Bog moe spasiti. A moda i djed Kika, koji je jedini otvrdnuo u tom ludom turskom svijetu. Skupivi posljednju snagu zavalja se po slami i sudari se s djedom tako estoko, da se ovaj kao zec prenuo i nalaktio: to ti je? Nita jedva istisnu Potrka kljovari, i tako... Kika prebaci preko unuka tvrdu i teku ruku, gotovo ga prilijepi o svoja svela koata prsa i promrmlja: Nita, kali se, sinko. A sad spavaj, suzo djedova. 72

Ali uza svu sigurnost, koju mu je pruala djedova tvrda ruka i jo tvra i pomalo hladna prsa, Potrka ne mogae sve do jutra usnuti. Bolestan si ree ujutro Kika im ga pogleda Sjedni negdje u praniok i grij se dok boljetica ne umine. Nije o glavu raditi, u Boga je vie dana nego u biljcu dlaka. Ni meni nije dobro prostenja Divac, udahne duboko i zamijesi ramenima, a stari zglobovi zakripjee kao egrtaljke na Veliki petak. Kika oinu brata onim svojim mladenakim i svepronicljivim okom, iz kojega se odmah moglo sve proitati, a onda nakon odue utnje klimnu glavom i ree: Ionako ima haraa za pet est dana. Priuvaj maloga. I tako, dok je okljatrena prosjaka eta po Ljubukom hara Boji skupljala, dotle su se Potrka i Divac zavijeni u grube suknene kamparane, s praznom torbom pod stranjicom i starom ruevnom zidinom za leima grijali svojom malom toplinom i mladim proljetnim suncem. im se malkac ugrijao Potrki se snaga vrati kao malaksalu listu kad porosi. Noanji strahovi utonue s mrakom u nedragu uspomenu. Opet je bio svoj, premda malo oprljen: prokleti su se kljovari javljali netom bi oko sklopio. Na mladu se rane brzo sue, a kraste jo bre opadaju. Ali i mlad se ee gdje ga svrbi: Reci mi, diko moja, kako bi se ovjek otresao tog vrajeg straha? Divac ga u udu pogleda pa proapta onim svojim utavim enskim glasiem: A kakav bi to bez straha ivot bio, vrag ti u prkno vreu vrua luga nasuo! Sve to ivi, ivi u strahu, uuuu... od Boga i vraga, od vuka i hajduka, od uroka i vukodlaka... 73

 I od kljovara? upita Potrka u nadi da e ga Divac razumjeti. Ali starac ga preu i nastavi: ... i cvokoe zubima. A to nam je, brajo, kruh svagdanji, te ti njega a on tebe griz-griz dok se ne sagrizete. Samo budale ne poznaju straha, ve dum-bum glavom o zid k muica o plamen. Nego, djed ti htjede drugu rei. Oko me zaboli gledajui kako te onaj antala stranputicom voda. Ne govori tako o djedu Kikau narogui se Potrka. Divac otkinu granicu tek zazelenjene tilovine i stade je griskati s ona dva tri preostala zuba: Sluaj, mali, vrag te od sise odbio, sluaj i mui kad stariji i prdi! Kad neto kaem, onda kaem, a ti, krk, i duu u se! I kad ti kaem da onaj antala baljezga, onda baljezga! Kad govori i ja mu priznajem da govori, a kad baljezga onda baljezga. Kae, da ti je devendjed Prpa bio junaina kakva Krajina nije rodila. Bio je. to jest, jest. I da je sjekao Turke na buljuke, kvrc-krc, fiu-fij! Sjekao je. to jest, jest. S vilama se bratio, i one mu sveer na ruku ile i pri ruci bile. Jesu. to jest, jest. Ma, sroljo jedan nije vilu ni za sisu uhvatio, a kamoli s njom trc-Marica, i toliko joj vilica ugradio! to nije nije, pa bog i maslokaa! A otkud ti zna da nije kad si tim vrajim roenim oima Prpin doi vidio u koji je s Koviljanom uskoio! Brus, miko! Skoio je na kravu a ne na Koviljanu! Ne skae se od ale na vilu! Hop-cup i trc-Marica! A kad se jednom skoi, onda je zanavijek gotovo, moj brcko, mrcko, trcko! to gotovo? Sve gotovo! Kvrc! K da si ga britvom odrezao. Bolan ne bio, i sam zna da vile nemaju mukoga poroda i 74

da s vilenjacima nove vile grade. Vilenjaci su nai momci, viloviti, siloviti, previti. A vile jo previtije, pa ap' mome i s njim na suanj, u travu ili u postelju, pa ki-vole, ki-krava, ki-vole, ki-krava... udari, nabij i muzi, muzi dok mu i posljednju ne izmuzu. A onda s njim zzzzz... u jad i nevolju iz koje je i doao. Ma opet nije nita izgubio, jer vie valja no s vilom nego ivot s babom Anukom ili s tetkom Livoguzom. Jer, sokole moj, sokoliu, vila ti je vila: gdje pipne tvrdo, gdje pomiluje glatko, gdje zagrize sono, gdje okom ari, gdje jezikom sladi, eto ti je, vrae! Vilenjaci se tog slada toliko nauivaju, da itav ivot ne mogu sebi doi, i nema te vraje enske ni tog poganog vrckanja stranjica koje bi ih ma i naas opinilo. A tvoj devendjed Prpa nakon kace meda, hop-cup, pa od prve na babu Aneliju, na vreu govana! A tko ti kaza da se vilenjaci ne smiju eniti ni od srca poroda imati? Divac ispljunu savakanu granicu tilovine i strignu uima: Jedno mome komu mogu vjerovati kano samu sebi. A sad pouj. Bilo, velju, jedno mome. Mome li je, drijebe li je, to li li je? Plahovito, silovito, burovito, vjetrovito, pa kud okom tuda skokom, to ti trkom, on e srkom. Nema zida niti jame da ih nee preskoiti, niti momka da ga nee ramenjakom nadbaciti. Mome li je, drijebe li je, to li li je... I jednoga dana, hu-hu, 'rano moja, strah za se, prike poda se, put preda se, pa vrc u planinu; ne u ova naa jadna brda, u kojima vila k na grabu oraha, ve u pravu vilinsku jazbinu, u Zavelim-planinu. I tako s noge na nogu, gaz-gaz, gaz-gaz, dok ne nagazi na jedno dijete, ciju-miju, to se zaigralo nad jamom, nad jametinom. Vidi mome: nevolja je, i sve misli kako e djetetu lib-lib, 75

da ga ne ustrai, da od zla gore ne naini. A dijete sve neki korjeni iz jametine up-up i sve se vie nada nju nadvlai. I ba kad mome htjede: ap za noicu, korijen se istre, dijete za korjenom, a mome za oboma. Ispoetka dobro: s kamena na kamen, s klina na klin, a onda naleti glatko i vlano, a moje ti mome fiuuu... dok mu se ne smrai pred oima. Kad doe k sebi, nad njim hrastova kronja k nebo, na svakoj granici fi-fi, fu-fu, po jedna ptiica arenica i zlatorepka vraju pjesmu izvodi milinje boje a ono mu djetece up-up malje po prsima, kakljucavo. Kad podie oi, nad njim ljepota djevojka, auuu... kakvu oko nije vidjelo ni nos onjuio, u anteriji od same svile i kadife, protkane zlatom eenim. Vidi mome: vila je. Vidi: podmetnula edo da ga iskua. Sve vidi, ma odati se ne smije. Pa sve misli: to bi, kako bi, dok mu se ne uini da je najprilinije po staroviku, te upita: Tko si? to si? I kako si? Ona okom k zvrkom, pa odgovori: A, eto, dobro sam. Ako hoe, sestrica sam od ove za kojom u jamu skoi. Zovi me Zlatkom i doi sa mnom da te se nadarivam. Uze ga za ruku, pa cap-cap u neku peinu. Naoko peina k peina, zjalo k zjalo, obraslo grabovinom i kupinom, i sve nekom opasnom tminom zja. A kad u tminu, jadna ti majka, zasja k sto slijepih sunaca, zaubori k sto umilnih izvoria. To sa svoda nizovi bisera i dragog kamenja zvec-zvec, k puno polje srebrnih praporaca na konjima razigranim, ubojitim. Pusta svila pada odasvuda, na stolu akonija da ih u tri mjeseca prebrojio ne bi, niti bi ih svi prosjaci u Krajini mljacnuli od nedjelje do nedjelje. Postelja poiroka k kua, a strunjaa nabijena perjem sa samih podvoljaka vrabaca poletaraca, nad uzglavljem alemkamen k tikva misiraa. Gleda mome curu pa postelju, pa opet curu, obliznu se i ree: Ja bih tebi togod djeteca ugradio! A ona prihvati: Najedi se, pa emo onda. 76

Mome opet pogleda postelju, draa postelja od tri stola akonija; a djevojci opet milo to je tako, pa e: Kad ba nema hitnijeg posla... I da ti ne duim: gdje pipne tvrdo, gdje pomiluje glatko, gdje zagrize sono, gdje okom ari, gdje jezikom sladi, eto ti je vrae! Momku se uini kao no i dan, a bijae tek propupalo kad je od kue odlazio i posljednje lie opalo kad se vrati. I tri puta bijae propupalo, i triput lie opalo dok prvu rije preko zubi prebaci. Samo tumara i glavinja, i bum-bup o drvlje i kamenje; bijae lud sebi i drugima, ali nije se moglo drukije. Budan ili u snu, vila sveudilj bijae pred njim, na dohvatu ruke, i ma koliko za njom tr' i zaskoi, uvijek bi mu za dohvat ruke izmicala. A on je znao da ono to mu izmie i nije vila, ve njena prilika utisnuta u njegovo oko i njegovu oaloenu duu. Trideset je puta hit-hit u Zavelimplaninu, i uuu... k ranjen vuk zavijao, traio onu jametinu bez dna, onaj hrast k nebo, i ne mogae ih nai. A kad na izmaku tree godine ponovo zae u Zavelim-planinu, usnu na ledini na proplanku i io se probudi, nad njim hrast k nebo, na svakoj granici fi-fi, fu-fu, po jedna rajska ptiica arenica i zlatorepka vraju pjesmu izvodi milinje boje a neko mu drugo djetece prstiima malje na prsima up-up i pu-pu malim ustacima: Probudio se aica! Tada se u onoj istoj anteriji, zlatom protkanoj, spusti do njega na ledinu njegova vila Zlatka, a stade dragati i milovati i ap-ap: Vrijeme je da se pobratimo i da te ivotnom snagom zadahnem. Potom izvadi sisu kakvu sisu! a mome se prihvati k dojene, pa sis-sis do kapi, i namah outi kako se po svem ivotu neka udesna snaga razlijeva. Tada vila ree: Iupaj der onaj hrasti! Mome prie hrastu k nebo, prodrma ga, al' ga ne iupa. Tada vila ree: Posisaj i drugu! On opet sis-sis, pa i drugu do kapi. I onda ti, sroljo moj, izvali hrast k klimav 77

zub, a taj se hrast jo i dan danas moe vidjeti. Tada e Zlatka: Ostaj zbogom i ne razmei se bez velike nevolje, jer kad zlo naie dobro je svu snagu imati. I nestade. A mome otada k ukopljen parip trus-trus po tom emernom vrajem svijetu nosajui u mrtvo oko i u mrtvu duu utisnutu priliku svoje vile ljubeznice i posestrime... pa tko e onda na ta enska govna i pomisliti! S Divevom priom konano nestade noanjeg grijeha i straha i opet oivi onaj stari, veseli i zajedljivi Potrka: Sve ti je to, moj djede, luk i voda, u-mu pa prolij dok mi to mome ne imentuje i bod-bod prstom u srce! Na to Divac, netremice gledajui Potrku modrim i usprkos starosti ubojitim okom, zabode kaiprst u visini srca. Potrki se sledi smijeh na usnama i najednom mu se sve objasni: Budale mene! Kako se prije nisam domislio zato te uistinu Divcem nazivaju! Nije se htio eniti! He, a zato se nije htio oeniti?! No njegova uroena nepovjerljivost ubrzo ohladi prvo zanosno oduevljenje: Ako si zaista onaj za kojega se izdaje, iupaj tamo onaj hrasti to ni stoti dio neba ne pokriva! Ali Divac sasvim spokojno ree: Ne dade mi vila snagu da se pred usranim juniem razmeem. I Potrka se postidi, vele postidi.

78

GDJEKAD JE PAMETI I U BULE I U AE

Dok su jedna drugoj neto aputale bestidno hihoui, Potrka se gol golcat sklupao na sofi i dozlaboga ustraen cvokotao zubima, pa ne znajui kud e ni to e, usrdno se utjecae Bogu, jedinom prijatelju u nevolji: Izbavi me, Isuse moj, sve uzdanje moje! A usput je proklinjao sebe i nezajaznu gramzljivost prosjaku. Triput su se vraali i triput iz Ljubukoga pune vree u Vitinu donosili, i ono troje magaradi to e ih sutra dognati Poprda i Livoguza nee moi isproeno odjednom kui ni odnijeti. A djed Kika upeo, pa upeo: jo, jo i jo, jer se na njivi Gospodnjoj ne smije besposliiti, ve kao Ruta Moapka od zore do veeri... Onda djed Kika, kao da mu je sam vrag doapnuo, ree Potrki: Vrijeme je da i ti iz gnijezda prhne i vlastitim kljunom kakvu muicu opne. Idi, puti su ti Boji otvoreni. Kali se, sinko! I posla ga u ovu zaaranu kuu u kojoj ne bijae nikoga osim dviju ni mladih ni starih bula, a koliko je iz njihova razgovora mogao razabrati do podneva nee nikoga ni biti... pa sad se kali, nevoljo moja! 79

Ih, kad su mu ono tursko odijelce davali, to ga ne api, pa petama vjetra! Ali gdje e pusta pamet ve u hvalu i razmetanje, kako on nije nikakav sroljo-goljo, i kako su zakrpe samo varakanje i lug u oi ludim Turcima, a pod zakrpama se novo novcato ruho skriva. Onda bule zr digoe, jedna drugoj namignue, zakljuae vrata od avlije, zgrabie ga za ruke, pa s njim u u ovu memljivu odaju, i do gola! Sada paraju zakrpe s njegova novog ruha, cerekaju se i doaptavaju, i tko e znati kakvu psinu smiljaju. A on ne smije ni vrisnuti, ni ciknuti, ni zinuti, jer koga e dozvati osim Turaka! A kad ga Turci ovakva gola s bulama zateknu: ili kolac, ili ue ili glavu na kretinu! Prokleta da si lakoma lakomosti Kikaeva i kaljenje prekaljeno! Osim tiha proklinjanja i prokletog cvokotanja zubi u njemu nema nita. Sve je odrvenjelo, tek ga ui are i rastu, rastu sve do stropa i hvataju svaki um koji izvana dolazi, i na svaki novi um predaju, a noevi kroz cijelo skvreno tijelo. One dvije prokletnice samo oparavaju zakrpe, nikad kraja tom paranju. Onda opet ne paraju, ve jedna drugoj neto u-u, pa obje u isti as na nj bace brz i zelen zmijski pogled, saviju se u kriima i hihou, Boe, i sve se rukama grabe za trbuh, da im od smijeha ne popuca. Kad su napokon s paranjem bile gotove i on se ponadao da e se domoi svoga ruha i u skoku preko Vitine, one opet jedna drugoj namignue onim prokletim zelenim zmijskim okom, zgrabie ga za ruke i odvukoe u nekakvu drugu odaju, te s njim u korito puno mlake vode. Stadoe ga veselo sapunati i prati, natezati za ono skovrljena jada i hihotati k svi vrazi zajedno. Najednom se pred njim u svoj golotinji ukaza strana i jedinomogua istina: on nije uao u tursku kuu, ve pravo 80

u vjetiji osinjak, i sada ga vjetice-radilice peru da ga mogu ista skuhati i njegovim tunim mesom nahraniti svu tu vjetiju gamad to se skriva negdje po rupama i tavanima proklete kue. Krajnji je as da se otme, da u pomo zazove, makar i Turina. Ali vie ne bi ni kapi snage u njegovom tijelu, ni daka zraka u grlu, i posljednje to je spoznao bijae da je omamljen i otrovan tim slatkastotrpkim parama. Svijet se zaljulja i pretvori u same samohrane boje, koje se u irokim rijekama veselo prelijevahu, kao da se ovdje iv ovjek i ne kuha. Dolazi k sebi odnekud promukle rijei koje kao da su otupjele i izobliile se u munom probijanju kroz gustu i otru pjeanu maglu, a malo zatim kroz tu sveunitavajuu maglu razabra neka rasplinuta i zabrinuta lica kako se nada nj nadvijaju. Kaem ti, od gladi je. im malo popije doi e k sebi ree jedna i prinese Potrkinim usnama kotli pun varenike. Ako me hrane pomisli Potrka ne misle me odmah ubiti, a dotle u nekako... i pohlepno ispi mlijeko do kapi. Bule olakano odahnue. to ti bi? upita jedna gledajui ga ne vie zmijskim nego nekako prijateljski veselim oima. Potrka se nadie i vidjevi da je obuen u svoje novo ruho, i sam olakano odahne, i kao da se izgubljeno veselje vratilo s izgubljenom odjeom, gotovo veselo upita: Zato mi to uiniste, bule moje? Zato! ree ona brinija i postavi preda nj ogledalo Ogledaj se, i nee se prepoznati. Ba kao kakav begov sin. 81

Potrki se napokon sva nebesa razgalie: nije nevolja, ve ludo ensko, te ree to je mogao umilnije: A tko e, dobre moje bule, tko e begovu sinu koru kruha turnuti?! To je naa briga rekoe obje u jedan glas, obje nekoj izrezbarenoj krinjici potekoe, u rukama obiju neto zazvecka zlato li je, srebro li je, bakar li je i presu se u njegove depove. Sad emo do Razije. I tako do podne s njim pola Vitine obigrae, a njemu je svugdje poneto u dep zvecnulo. Na kraju ga te udne bule od milja za kose povukoe i rekoe: Nikad ne ii od ljudi. ene su djeci milostivije. I svaka u tebi gleda svoga sina, a nijedna ga ne voli vidjeti u zakrpama. Potrka sav radostan stade traiti svoje i predoavati kako e se svi zgranuti kad ga vide ovakva: umivena, okupana, poeljana, u ruhu novom, svetanom, i kako e se djed Kika na nj izderati, a on e se samo smjekati, dugo i mudro, da na kraju slavodobitno zazvecka punim depovima: Kalim se, djede! A djed e, lukavac stari, odmah u igru uskoiti i initi se ba kao da ga je on na to uputio. No Potrka mu nee dati ni da zausti, ve odmah laktom pod rebra: I svetano je ruho gdjekad od koristi! Ali lukavi e djed i to prihvatiti, pa e onako, kako ve zna, smireno i mudro: Pametno zbori, pametno moje. ovjeku nije zakoraknuti ni u crkvu a da od koristi ne bude. Meutim, kad je na nekom naputenom gumnu, gotovo izvan mjesta, naao svoje, nitko ga i ne primijeti, jer svi bijahu zaokupljeni neim oito nevaljalim. Vrtirepka se 82

uurila do istrule stoine, i sva se u se uvukla, dok se nada nju nadvio djed kao orao grabeljivac, kao gladan jastreb, i samo kroz izobane zube cijedi: Misli li zar da kruh ramenima zarauje ako noge na ramena die?! Kaem ti, silu mi uini... hajduk popa Musia... pod trnovaom... i zvao se Ivan... silu mi uini... zamuckiva ustraena Vrtirepka i sve ruke pred licem izvre da se od udarca zatiti. Silu ti, veli, uini? A ti si samo pod njim vrckala tim vrckavim guziicama, avle uspaljeni! I to e sada, silo neista?! Mule i kopile u asnu kuu Kikaevu?! Nevoljni otac Vrtirepkin, Copac Poboni, skrutio se uz rub gumna, odmah do Potrkinih nogu, svom se snagom akama u prsa busa, iskree oi k nebu i vapi aptom oajnika: Strano si me i pravedno kaznio, moj prepravedni Boe. Jerbo se pobojah za svoje pogano prkno, oee me biem ljuim od otrovnice... Svi ostali stajahu kao uzeti ne skidajui oi s Vrtirepke i Kikaa, koji glas ve bijae do neba podigao: Ali u asnoj kui Kikaevoj nit je bilo niti e biti stoca za mule i kopile! Vritica je izvor-voda, i na dva ti je koraka! Osjetivi da je doao njegov as, Joka skoi i nadmeno se postavi izmeu oca i sklupane Vrtirepke: E, nije, boge mi i boga! E nije ni na sto godina hoda, pao i vezire... Prvi pa iscjedak procijedi gadljivo Kika, kao to bi uvijek cijedio netom bi njegov prvenac proustio. Joka se na to i ne osvrnu, ve kad je ai poeo sasipati, tri e mu arara nasuti: 83

 Skai ti, pao i vezire, jer to nije hajduko ve tvoje zlodjelo! Ne hajduina, ve Kikaina ovom djetetu ugradi mule i kopile! Ti ga ugradi... ta mi sijeva tim vrapjim strailima! Ti ga ugradi, pao i vezire! Na ovu se potvoru stadoe svi odreda ustraeno krstiti, zazivajui Boga, Gospu i sve svece, imenite i bezimene. No Joka to i ne primijeti, ve nastavi prskajui otrovnu slinu, kao iz trcaljke: Da tko ve ti, pao i vezire, i care Sulejmane, aman Sulejman! Pusta mi te pamet zaosjenila, pa s dva krnjatka pravo na Boga! Kika samo krgutnu zubima koji svi bijahu na broju i svi kao od elika: Umukni, svinjo pijana i... mahnita! Neu umuknuti!... Poprdo! Poprdo, keri grebena, dii se, ava' ti lijenu guzicu o stanac kamen prilijepio! to hoe od mene?! smrknu se Marija Poprda i nevoljko prie ocu. Hajde, kai ovdje ai i svima, kako ono prosi po Hercegovini! to me gleda?! Prosi, blentuljo! Poprda odmah uljeze u svoju ulogu, nakrivi glavu, opusti lice i ruke prekrii na istrenu trbuhu: Kono moja, susjedice, psi mi silu uinie, pa sad ja i plod tue sile tue prage obijamo, tue grijehe bolujemo... Joka iskrivi usta i glas oponaajui Kikaevo oponaanje Hercegovke: Potena bi cura poslije sile u jezero skoila! I ja bih, kono moja, kruno moja... i ja bih u tri crna i studena, da nije due izgubiti i sirotno edo... A tko te naui da tako prosi? upita Joka. 84

 Djed Kika, tko bi drugi! Hahaha... stade se Joka usiljeno smijati, a onda se isto tako usiljeno prekinu i uilji oi na oca Kikaa uje li, pao i vezire, uje li, stara opuzdrino, tko Vrtirepki silu uini?! To je drugo! i samim tim Kika se gotovo otuno povue u obranu. to drugo?! pobjedniki e Joka Boga si izazivao, pa ga i izazva! Vraga si mrio, pa ga i domri! Silu silio, pa je i dosilio! A sad skai, pao i vezire, care Sulejmane, aman, Sulejman... Potrki se uini da i samo kamenje sa svih strana vie: A sad skai, pao i vezire!, te mu dvostrukom radou srce zaigra: zbog Vrtirepkina spasenja, a i zbog junakoga iskoka njegova oca, s kojim su se svi poradi nepameti izrugivali, a sad, eto, ta ista nepamet pameu tri koplja nad djedovu iskoi, te bi i slijepac mogao napipati Jokaa kao dub, a Kikaa kao grabov panji. Kali se, sinko! ape Potrka djedove rijei, pa im zajedljivo odaptava: A ti mi se, djede, diko moja, jo ne prekali, a ve ti obje noge u grobu! Kao da se dio oeve snage i u nj pretoio, odluno prie Vrtirepki i pokroviteljski joj poloi ruku na ramena, koja se trgoe, pa opet skupie kao krilaca pokisla vrapia. Odjednom svi osjetie da je najbolje tako: pustiti djecu djeci, te se povukoe utke, kao sa sprovoda. A kad i posljednji nestade, Potrka njeno zagrli sestrinu: Tko li te izdade? Djevojka s mukom ustade, objesi se rukama o trulu jabuku stoine i proapta kao da samoj sebi ape: 85

 Stric Podlivoguz... svi mu Turci guzietinu oerupali! Bit e vidio kad sam prekjuer u Ljubukom aputala s jednim preobuenim hajdukom popa Musia. Zvao se Ivan, kukavica moja. Tada sam s tim Ivanom zgodan momak, zgodni ga vrazi majci iz srca iupali tada sam se s njim, na svoju nevolju, dogovorila, da u na putu prema Vitini malice zaostati, zna, kod one osamljene kruke trnovae. Tako je i bilo. Ja kroz tilovinu, a on ve tamo. Mislim ja: bit e onako k s Alijom, ili onako da mi oprosti k s tobom... sve u dogovoru i potenju ljudskom. Hajduk je hajduk, gori od Turina, navikao na no i badanje... i sad dri tvrdo! A onda? upita Potrka. to: onda?! Kaem ti: tko e sili odoljeti! E da je bila sila! Mogla bih vikati i noktom oko iskopati. Ali kad se ovjek zaigra, pa sve u potenju boducka okolo, pa u tom igravu boduckanju i ne zna da te je bodnuo dok te ne ubode. Onda se opankom opro o kamen i pritisnu... jadna ti majka... hajduina. Je li te puno boljelo, milinje moje? raali se Potrka. Lako za bol. Ovaj uspaljeni vrag, to ga Bog i u nas sirote usadi, i ne uti bol dok igru igra.. a poslije skai u Vriticu. Nee ti meni ni u kakvu Vriticu! Ako bude potrebe i guva vratu doe, u Tursku emo uskoiti; rei e da sam ti mu... i tu sramote nema. Vrtirepka mu privue glavu na grudi i poljubi ga u kose: Potrka moj, duo moja i sve uzdanje moje... I dok sam jo bila onakva, ranjena i svakakva, naleti Podlivoguz. Bit e da je ve odavna neto sumnjao i na oku me drao, ili bog e ga znati. A, eto, najednom iskrsnu iz tilovine, 86

iskrsnu i stade. Hajduk odmah spozna da je to jedan od mojih, pa noktom u ledinu i uma ti mati! Ja na noge da uteem, a krmak Podlivoguz stade brk usukivati, slina mu na usta i niz usta, ba k Radi Drobonji kad ga padavica obori. Lezi veli kuko, na meni je red! A ja, sve u onoj muci, trk... svi me psi ni za oputu uhvatili ne bi! Ja pred njim, on za mnom. Tri ja, tri, on, tri ja, tri on... Ma ja u svom jadu bra. Kad vidje da mu umakoh, povika za mnom: Kurvetino i arcikurvetino, sve u ti Kikau rei! I ree. Pa to i ti djedu o krmku ne kaza?! raesti se Potrka. Tko e uzvjerovati da bi roeni tetak... I to bi koristilo, da i uzvjeruju! Nee me on uzeti. Ali kunem ti se: nai u onog hajduka, pa: ili pred oltar ili... no meu rebra! E, ta ti valja! klikne Potrka i olakano pomisli da nee biti ni Vritice, ni ua, ni sramote, ni bijega u Tursku... E ta ti valja! A sad glavu gore! Malo emo alabazati po brdima, jer brda su ti k i cerot, svaki jad izvlae. Tek se pred mrak vratie i prikuie svojima, koji su utke sjedili ispred neke kranske pojate i preko volje vakali kukurunjak s enjakom i gnjidicom slanine. Nitko ih i ne pogleda osim Podlivoguza, u kojega oi k u kurve: gledaju i ne trepu. O, da ga je pljunuti! Potrka nikada nita nije tako eljno poelio, i tko zna bi li i pljunuo, da ga iz tog slatkog sna o junatvu ne prenu glas djeda Kikaa, koji se bijae osamio na zidiu ispod mlada oraia: Potrko, suzo djedova, doi der ovamo! kako je slatkast i sladunjav taj prijetvorni glas. Potrka stisnu zube, prie oborene glave i smrknuta ela viui svim biem da dobrovoljno ne prilazi. Evo sam ti doao! 87

 Digni der glavu! Evo sam ti je digao! i s mukom ispravi vrat. Pogledaj me u oi! Evo te gledam! ali pogled mu prodirae kroz Kikaa i zamuen se gubljae u zamuenu kamenjaru. Ti se na me k ljuti? Na djeda se ne smije ljutiti. I misli da je od zla srca u vodu nagonim? Zar nisi?! I u onom iscjetku od ae sad gleda Tomi Mijovila, a ne vidi busiju iz koje se junaci! E... suzo djedova, ja bih na njegovu mjestu Kikau oi iskopao! i Kikaeve oi ubilaki sijevnue. Pa iskopaj! ledeno e Potrka, i u srcu osjeti da bi se uvelike nasladio. Ne mogu odvrati smireno Kika ne mogu, zato to nisam ni na njegovu, ni na tvom mjestu, ve na svom. Ja sam starjeina, a u starjeini ne kuca srce, ve zakon. Gdje je zakon milosti nema. A zakon kae: svaka se uspaljenica mora u vodi ohladiti. Ako nee, gurni je, jer ti si glava, a u glavi srcu mjesto nije... Nije ni pameti! dometnu zajedljivo Potrka. Moe biti, nu... to svijet dri. Kali se, sinko, da te vrijeme nespremna ne zaskoi. Ja se neu tako kaliti! Kalit e se... Neu! Kalit e se, ili te nee biti... A sad moli Boga, da joj trbuh ne nabubri, jer ako joj nabubri skoit e... mule ne smije okaljati asnu i estitu Kikaevu kuu... zakon je 88

zakon, i ma kako nerazuman i okrutan bio, od njega nita bolje nema... Stoga e skoit, makar mi triput srce puklo! U slabanom svjetlu kasnoga sumraka Potrka razabra kako se tamno djedovo oko orosi. to mu bi da naglo zgrabi tvrdu, koatu, pocrnjelu i smeuranu djedovu ruku i sa suzom je poljubi!

89

AKO NAM ODUZME MATU IM E NAS ZAODJENUTI

Netom bi na popovu oboru procvao divlji kesten, kojemu po obliju i ljepoti na tom bojem svijetu ne bijae ravna, don Pavao bi odrao i drugu propovijed, koju je takoer od pamtivijeka ponavljao: Daklem, brao, doe vrijeme da u selu ostanu samo djeca i enskadija, pukar Zele Matkov i jo dvojica trojica kojima nije od nevolje, i va stari pop na koncu. Jedni ve odoe na put Boji, a sad odlazite i vi, da na tuim njivama svojim znojem i uljevima kruh svagdanji zasluite. Stoga se i opet prisjetimo prie iz svetoga Evanelja. Izie, daklem, vinogradar prije zore rane, najmi teake da mu okopaju vinograd i pogodi se s njima dinar po nadnici. Oko tree ure uputi se, daklem, na trg i vidjevi besposliare ree: Prehladit e vam se guzice na kamenu. Hajdete u moj vinograd pa ih ogrijte, a ja u vam dati to je, daklem, pravo. I tako opet izie oko este, devete i jedanaeste ure i ree: to se smucate tuda i ui trijebite gdje ih ima i nema! Iziite u moj vinograd. A uvee, kad poveerae i u eglendu udarie, vinogradar poe dijeliti plau od posljednjih, daklem, prema prvima. I onima to dooe oko 90

jedanaeste ure dade dinar. Oni pak koji dooe prvi obradovae se u lakomu srcu svojemu i pomislie da e bar trostruko dobiti. Nu, kad samo dinar primie, stadoe mrmljati na gospodara. A on se nakostrijei, uhvati prvog bundiju za uho i dobro ga, daklem, nategne: Nisi li se sa mnom po dinar pogodio, marvo jedna uljiva?! Uzmi ga i putuj! Ili zar misli da ja sa svojim ne mogu initi to me volja, daklem, i gloginje mlatiti?! Don Pavao se malo usiljeno nakalja pa nastavi: Daklem, brao, to je sveti vinogradar iz svetoga Evanelja. Ali vi ne idete k njemu, ve prokletim primorcima i koljarima koji su od svetosti, daklem, k i Brstilaina guda od carske krune. Oni bi i prvima pola dinara turnuli kad se sjekire ne bi sjetili. Stoga, brao, ne spominjite grdnim gospodarima svojim priu iz Evanelja. Ja je samo tako natuknuh da vidite kako bijahu dobri i estiti biblijski gospodari, a kako su sadanji, daklem, lupei, gulikoe i svakakva pogan. Za tu pogan imam bolju priu, priu Martina Zakrpe, a ta bi vam mogla i valjati. Reeni, daklem, Martin Zakrpa okopavae vinograd nekoga barba Mike, gavana velikog, iz Supetra, daklem, vrajeg Petra. Tog Martina poslae u vinograd tutnuvi mu u torbu podlanicu pogae i tikvicu bevande jada i za dojene. Doavi, daklem, u vinograd Martin ponajprije smulja pogau, potom okopa pet est loza i sjede pod meu da k ovjek marendu prieka, ekaj on, ekaj, ono podne a marende k vraga na misi. Nu, kad je ve sjeo da eka, bar e ruak doekati. ekaj on, ekaj, a ono more u zatiljak sunce poljubilo, daklem, ni ruka ni marende. Kad pred zdravomariju eto ti reenog barba Mike. Gleda on uskop, pa Martina, pa opet uskop, pa se uzvika talijanski, sve mu pjena na usta. A Martin talijanski, daklem, k i ovca naki, ma po vici razumije da se krtac ljuti to mu nita ne uradi. Onda Martina Bog prosvijetli, te i on oei talijanski: 91

Poko vin, poko pan, poko Martin uskopan! Kad sutradan, daklem, i ribe i vina, i mesa i manistre, a Martin oini pola vinograda. Podvee eto ti barba Mike, pa sve kima glavom i talijanski se iuava. Martin odmah vidi da ga hvali, pa mu rastumai: Tropo vin, tropo pan, tropo Martin uskopan! Tako i vi, ovice moje, ne dajte vukovima da vam naivo kou deru. I jo u vam, daklem, neto rei. Kad ova druga vaa braa dou u primorje ili na kolje da za ulje ili za banovce trnu ono malo vune i suhe bravetine to je na putu Bojem po Hercegovini skupie, hvalite im robu. A kad poslije toga stanu obilaziti pragove, tapovima i molitvom kucati na krta vrata tih vrajih koljara, ne recite gospodarima da su prosjaci od zanata, ve sirotinja koja, daklem, u nebo vapi, i da im svake godine po troje djeice glad u rajne anele promee. A da to bude jo kranskije, maite se i vi u dep, pa im obilatu jaspru suknite, da one proklete gavane na bogougodno djelo ponukate, jer kad sluge daju, gospodari ne mogu stisnuti oi i za njima, daklem, zaostati. Ne bojte se za svoje talire, prosjaci e vam ih ili u mraku ili kod kue poteno vratiti kao to su vam i dosad vraali. Ako pak vidite da vas gospodari zakidaju i tako poinjaju grijeh koji, daklem, vapi osvetu pred licem Bojim uzdranje plae teake i najamnike spasite due njihove bilo kao Martin Zakrpa, bilo da im potajice togod mrknete i tako trude svoje namirite. Va grijeh, daklem, na moju duu. Amen. Nikada nitko nije s toliko svete nestrpljivosti iekivao konac mise kao mladi kapelan, koji je prije desetak dana stigao tamo negdje iz Omia, da ostarjelu don Pavlu pri ruci bude. im ostadoe sami iza oltara, k razuzdana hajduina navali na starca, da nauk vraji a ne Boji propovijeda, da pastvu svoju na neposlunosti, lai, lupetine, utaje, 92

otimaine, opaine, svakovrsna i svakojaka bezakonja i razbojstva nagoni... Don Pavao se najprije iznenadi, pa iskreno zaudi. A kad doe k sebi ree blago ali odrjeito: Mladi moj don Petre, istoga nam je dana imendan, ma tebi je dopodne, a meni popodne. Daklem, upamti to i po tom se ravnaj i ne obzirui se na mladu revnost izleti iz crkve na onim sitnim noicama koje su tolike godine odbijane kamenjem kao oprugom i same oprugom postale, ovrsnule i ozrnatile, te poigravahu ba kao zrnca prosa kad na uzvren rvanj padnu pa poskoe. Bijae upravo smijeno gledati kako mladi okrupni kapelan dae i potrkiva da sa starcem korak odri, a jo smjenije to je pri svemu tome mlatarao rukama i brzao jezikom kao zaobadana krava klepkom. A kad don Pavlu sve to dojadi, naglo zastade i prodera se ispod glasa: Pusti me s mirom! Zar ne vidi, daklem, da me eka putnik pred upnim dvorima! upni dvori! Kakvi dvori! Otuna kuerinica, etiri arina iroka, devet dugaka i est visoka, sklepana od grubo obijena kamena, povezana akom krea na variak crvenice. Dolje: niska konoba s dvije rupe za golube i s hrastovim vratima na kojima bi i najljua sjekira ubrzo ozubatila. Gore: u brdo produena soba, u koju se s nasuta obora ulazilo. I na njoj bijahu vrata od tesane hrastovine s tri kao palac debela eljezna zasuna iznutra. Uz to je imala i dva prozoria-pukarnice i jedan poiroki, kroz koji bi se don Pavao provukao za nevolju, a kapelan ni za ivu glavu. Prozor bijae mudro probijen na somiu, pet arina iznad zemlje, da pustahijama ba naporui ne bude. U sobi dvije rasklimane postelje, dugaki crvotoni stol na kom su s jedne strane bile naslagane matine i obredne knjige, a s 93

druge se blagovalo dvije klupe i polica s kojekakvim drangulijama upotpunjavahu unutranju rasko upnih dvora. A pred tim pustim upnim dvorima etka dobro obuen Turin, gospodski. Kad doe don Pavao Turin mu se do zemlje pokloni i Boga mu nazva. Ako me starako oko ne vara don Pavao uzvrati naklon preda mnom je najmlai brat estitoga Rizvanbega glamokoga. Kakva je, daklem, nevolja? Pomai, oe, begov Rasim poutio k votanica. Sve smo hode obili, sve papaze i fratre do Visokog, i svih pet daira iskuali. On ti i ti, neven u pramaljee. Beg te bratski pozdravlja i do crne ti se zemlje klanja, ter te moli i zaklinje da mu togod zapisa dadne, k to ga i Fati na sreu dade. Vidjevi da se na rije zapis mladom kapelanu kose uavlie, don Pavao se uzboja nevaljalih upadica, zgrabi Turina za ruku, pa s njim u dvor i s tri zasuna vrata zasuni. to su divanili i to don Pavao u zapis zapisa nikad se nee saznati. Na kraju mu Turin turnu u aku dva dukata i pozdravi se. A kad ve bijahu na vratima don Pavao se poea po elu, kao da je, toboe, neto zaboravio: E! I upeli begu, da mome zapis sa srca ne skida i da mu, daklem, godinu dana ne dadu ni omirisati jaje ili togod mrsna mesa, ve nek mu u kljuni ubacuju kolikomudrago zeleni na zejtinu i drugog laka jia... A ti se, daklem, prikui, k nama, ima dobre bravetine i ratike. Hvala ti k da i jesam ree Turin ma obeah se Zeli Matkovu, zna i sam da smo u prijateljstvu i da odvavijek za bega puke iskiva i okiva. im Turin s obora a s njim i znatieljni ljudi, skoi kapelan: 94

 Ne samo da pastvu svoju na opaine navodi, ve i zapise suprotiva Boje sastavlja! Zna li... Znam odreza don Pavao znam da je vrijeme objedu i da bih htio s mirom blagovati, a poslije i oko malice ubiti. Ako mi, daklem, to ushtjedne uskratiti, ja u se lijepo zakraunati, a ti kako zna. Tek u duboko poslijepodne kad se don Pavao dobro ispavao i mrknuo suzu kave, to je od Turaka poprimio, uze don Petra pod ruku da malo proetaju po oboru, po tom jedinom jezercu boje trave u ovom vrajem kamenju. Sad emo, moj don Petre, hladne krvi. Daklem, ovako: sve to je, od Boga je, pa tako i zapisi. Kad tomu ne bi bilo tako, onda Bog nijedan moj zapis usliao ne bi. Meutim, On se na mnoge umilostivio, o em e ti posvjedoiti i krani i Turci, daklem, odavde do Fojnice. Eno sam ti Ivana Dajuina od kukurijekavca iscijelio. Eno sam ti iz Ane Katiuine crnu sotonu izgnao. Eno sam ti Martina Bilia od mre izbavio. Eno sam ti Mustafu elia iz Gornjeg Vakufa od nagaza oslobodio. Eno sam ti, uo si i sam, s Rizvan-begove keri Fate ine i uroke skinuo, a bilo ih je, daklem, da bi ovaj obor mogao posalidati. A k tomu sam mu i dreavce oko kue umirio. Eno sam ti... do sutra bih mogao nabrajati. Da nisi i kakva vukodlaka glogovim tapom bocnuo? podrugnu se don Petar s oitom namjerom da igne starca. Tri, a ne jednoga! I o tom ti moe posvjedoiti dvadesetak estitih osoba koje su sve to roenim oima gledale, daklem, i vidjele. Prva ti je mjeina bila pokojnog imuna Prodana iz Zagvozda, druga ti je pokojnog tipana Gudelja iz Poljica, a trea, ponajea, one puste pijanice, daklem, Antie Milasa iz Zmijevaca. E, ta nam dosta jada 95

zadade. Valjala se, daklem, gdje je trebalo i gdje nije trebalo: niz brda i planine, niz kue i pojate, niz rovanje i brloge, niz balege i brabonjke, ba kao da je i na onom svijetu naslijedila ovozemne navike svog pogrdnog gospodara. I don Pavao nasitno razveza kako su on i dva fratra puste zore zorili dok tu pijanu mjeinu na koncu ne zaskoie i glogovim kolcem, uz Boju pomo, o zemlju ne prikovae. Ne spominji Boga, ti koji si zagazio u praznovjerje dublje no to je i samoj bogosloviji poznato. Ne samo da tuje Stvoritelja kako ne valja modo non debito nainom krivim i ispraznim cultus falsus et cultus superfluus ve povrh toga... Stani, daklem, sinko! Nisam vian latinskim doskoicama. Ja sam ti se prije ezdesetak godina iljeetom zametnuo, pa pred biskupa. On me posla da nauim glagoljati i svete knjige titi, pa kaza: Idi, sinko, i luju Evanelja osvjetljuj narodu put Gospodnji! Gospodnji, don Pavle, Gospodnji, a ti vraji osvjetljuje! Umjesto Bogom ti si ovu dolinu suza napuio zapisima i vukodlacima... Nisam ja, brate. Bog je napui da ovjeka iskua, da ga zastrai, a i da mu pomogne k to je i meni pomogao u slici i prilici neke dobre vile... Sluaj, daklem, i ne prekidaj me. Ne bajam ti, ve svetu i ivu istinu kazujem. Vidi li onaj prozori tamo na somiu? Na tu bi rupicu zasigurno ula moja smrt da ne bi Boga i vile. Bijah mlad upnik, a tada, daklem, bijae pustahija i hajduka k na kravljoj krpelja. I jedne noi san me obrva, ma ba estoko. Kad u neka: Don Pavle! Don Pavle! Probudi se, jerbo se inije nikad probuditi nee! Ja k zec. A preda mnom, daklem, 96

u onoj pustoj mjeseini to kroz prozor navirae, djevojka, ljepota, s licem od mlijeka, s kosom od svile. Ustaj veli i kubure se prihvati! Ne kaza vie nita, ve kroz prozori. I ja, daklem, na prozori. I to viu? Tri turske pustahije, eno tamo na groblju, ba za ona dva prva kria konje privezali, pa se stadoe dvorima libiti. Ja korak na se i ekaj. Nisam, daklem, ni Oena kad zauh: ljestve uz prozor prislanjaju. im Ture na prozor, ja krst na se, oganj na kuburu, a moje ti se Ture prekobicnu i tras o ledinu. Ni danas ne znam jesam li ga na mrtvo ili nisam, jerbo ga ona dvojica pokupie i odoe otkud su i doli. A da ne bi vile... A tko ti kaza da to uistinu bijae vila, a ne aneo Gospodnji? ponada se kapelan. E, moj don Petre, koji bi vrag anelu dao takve kose i takve sise! A i s vjeticama sam se petljao, ali, daklem, manje. im se poelo govoriti o vilama i vjeticama u mladom se kapelanu bogoslovski ar malo splasnu; bijae, naime, oito da se starac priicama zabavlja, a usput i njega na tanak led navlai, ne bi li ga izazvao i podegao, jer nema toga bogoslova koji bi te luckaste bajke za gotovo uzeo. Stoga mu se uini da je pametnije prihvatiti nametnutu igru: Znai vrazi su te i s vjeticama nosali? Jesu li bar brkate? Ti se podruguje, a ja zaozbilj. Uili su te, da su vjetice izmiljotina, a? E, da nam je onoliko variaka ita koliko ih je Crkva ognjem sagala! Ne, ovo mladi bogoslov ni u ali nije mogao za alu uzeti, te se opet oblije svetom nesnoljivou: Nedolino je tako govoriti kad dobro zna da to bijae ljudska zabluda u boanskom tijelu Crkve! 97

Sad i don Pavao isprui vrati k kokoti: A tko ti, daklem, kaza da ovo sadanje nije ljudska zabluda, a ono jueranje boanska istina?! Nu, i to e, daklem, na red doi. A sad najprije pouj to se meni dogodilo, a to se i tebi moe dogoditi ako grijeh veliki poini, k to sam ga i ja poinio. Daklem, jednoga jutra doe k meni Antinica Bilina jo je iva pa je upitaj! i ree: Pomai, pope, vjetica mi kravu muze preko komotara! Kako to? velju ja. Doi i vidi! veli ona. Ja k njoj, ona divicu mlijeka u kotlu, pa je navjesi. Nu, im se mlijeko poe grijati, poe se u tanku mlaziu uz komotre uspinjati, pa preko kotlanica i cerenja i tko zna kuda u vjetiinu kotlu. Ja rekoh Antinici: Pouzdaj se u me, i Bog e ti pomoi! I tada, daklem, poinih grijeh veliki: prve nedjelje za podizanja, umjesto da gledam kako Bog silazi u presvetu esticu, ja se okrenuh i vidjeh kako sve ene diu ruke nad glavu, samo jedna ni do uha. To je, daklem, ta! Jo je iva i neu ti je imentovati grijeh otkrij, grenika pokrij nu ja sam ti i Antinica Bilina dovoljni svjedoci. Sutradan dooh, daklem, reenoj Antinici i velju: Hajde uzmi divicu i poi u staju. Kad krava pone piati uhvati jo piaku u divicu, a potom iz svake sise izmuzi po pet munjeva mlijeka u ast pet rana Isukrstovih. Potom izmoli dio ruarja, pa svu onu gadalinu, daklem, prespi u kotlu i navjesi nad vatru. Mislim, dok ona to obavi i ja u do vjetiine kue. Kad ja tamo, vjetica se uzvrckala oko ognjita, a nad ognjem prazna kotla visi i eka. U neke vidim: komotre se ovlaile, a niza nje mlazi ravno u kotlu. A kako je, daklem, kotla bila ugrijana, prve se kapi odmah u paru pretvorie i straan smrad cijelu kuu usmradi. Vjetica stade skakati, vriskati, zavijati i povraati. Onda prekri lice rukama, pa naglavce iz kue. Ja joj podapeh nogu i rekoh: Kud si nasrnula, daklem, k fratar u 98

pojatu! Onoj kuji, Antinici Bilinoj, pogiboh od gadaline! Na to ja rekoh: Ne odlazi, jerbo e cijelo selo saznati tko si i kakva si. Prepusti to meni, ali mi i obeaj da vie iskrnjemu zla initi nee. A ona ree: Kako mogu zlo ne initi kad sam za to stvorena! Ja rekoh: Turaka je i odvie, okreni se, daklem, k njima! Ona se pljesnu po guzici i obradovana ree: Toga se nisam ni sjetila! I otada nikakva zla po selu ne injae. Kako se, daklem, nosila s Turcima, to oni znaju, a ja nit sam je pitao, nit me je za srce ujedalo. I ti vjeruje u takve budalatine?! U ime Oca i Sina... stade se kriati don Pavao a u to u, daklem, vjerovati ako ne u ono to roenim oima vidim! Na to vjerni kapelan uznese oi i kaiprst k nebu i odslovka: Ako te oko tvoje sablazni, iskopaj ga! Lako je tue kopati otrese se don Pavao A ti dobro upamti to u ti sada rei. Ako opstane ovdje, daklem, meu ovim ljudima, kao Krist razapetim, kao sveti Sebastijan strelicama izbodenim, kao sveti Lovre na gradelama peenim s jedne strane, jer nema samaritanske ruke da ih na drugu obrne, ako, velju, daklem, opstane meu ovom eljadi, kojoj od svih zemaljskih naslada i za ovozemnog ivota samo nebeske preostadoe, ubrzo e i sam spoznati da mjeseina nije tako neduna i da se kamenje samo od sebe ne nadimlje, ubrzo e se i ti saivjeti s onim boljim, ljepim i istijim otajstvenim svijetom, jer od ovoga, daklem, nita nee imati. Ali... Ne prekidaj me, daklem! I razmatraj: to si dalji od svjetla, blii si sljepoi; to si dalji od studenca, blii si ei 99

i to si dalji od poela, blii si, daklem, avlu paklenomu. I tako od koljena na koljeno ovjek se sve to vie udaljuje od Boga, od izvora, od onog divnog, cjelovitog, jedinstvenog, skrovitog i otajstvenog Bojega svijeta, u kojemu ivljae otac Abraham, Mojsije, daklem, i Ezekijel. Upita li se, daklem, s kim to danas Bog razgovara i komu se oituje? Gdje li je Sinaj i vrutak u peini, gdje li ljestve Jakovljeve, gdje proroci silni, koji su sa silama nebeskim kao ja s tobom? Gdje li vidovnjaci to gledahu dogaaje stotinama godina unaprijed, a mi ne vidimo, daklem, ni ove pred ivim oima? Nema ih. Ni u Rimu, ni u tvom Omiu! Nema ih nigdje, jer... Ima! Ima ih, daklem, ovdje gdje ih jo jedino i moe biti. Na ovom gladnom i sveudilj krvavom kamenju. Ovdje gdje smo svi osloboeni zemaljskih naslada i gdje se stoljeima nitko iv do grla najeo nije, ni ovjek ni ivina. Zna li ti emu prilii ovaj Boji puk? Valu, velikom valu nevoljnog ljudskog mesa, golemom valu koji stotinama godina as turski vjetri o mletake grebene, as mletaki o turske planine razbijaju. On ustraen bjei, pobjei ne moe, daklem, pada i pasti ne moe. I tako vjekovima izmeu zla i gorega, izmeu Nabukodonozora i Faraona... proganjani i hajkani, mlaeni i mrcvareni, na kolac nabijani, na galije okivani i na kri pribijani, eeni svim ognjevima, bodeni svim noevima, straeni, daklem, svim strahovima... i opet naoe rupicu kroz koju umakoe i odrae se. Jedini! Popni se na planinu i pogledaj. Jedini! Nigdje ni Turia ni Mleia, ni Nabukodonozora, ni Faraona. Siti se raspukoe kao usmrena mjeina. Kako to da se ba Gladni odrae? Boja volja! Tako je! Umjeli su sauvati Boju volju, daklem, ono udesno jedinstvo svega vidljivog i nevidljivog Bojeg 100

svijeta, pa i sebe sauvae. A siti i, toboe, pametni pregrizoe pupkovinu koja ih je povezivala s tim otajstvenim svijetom i pogiboe kao to pogiba luda biljka, koja vidjevi kako se na proljetnom suncu razlistava, cijuknu i kliknu: Dosta je da me sunce grije i rosa osiplje!, pa iupa korijenje i uputi se u iroki, veseli svijet. Ali ova moja eljad zna da se korijenjem ne moe koraati, ve se ukopati to dublje u zemlju od koje nam, daklem, svi sokovi. Lie sahne i na suncu i na rosi, a iz starog panja mladica izbija. Ja i moja eljad, daklem, i suvie dobro znamo da nismo ono to vidi, aka dronjava jada, nego sve ovo ispod nas, iznad nas i oko nas: kosti pradjedova i smijeh neroenih unuka, zemlja i kamen sa svim cvijeem i draem, nebo sa svim suncima i zvijezdama i beskrajni prostori nebeski napueni milijardama otkrivenih i skrovitih duhova; mi smo, daklem, itavi u tom otajstvenom Bojem svijetu, i taj svijet itav u nama. Odakle nam inae ona udesna snaga koja nas odra protiv svih zlih sila zemaljskih i nebeskih?! Jest, mladi moj poluimenjae, mi jo uvijek ivimo ivotom Mojsija i proroka, pa premda vie i nismo njemutom govoru vini, vini smo drhtanju konjske koe i boli u oku steone krave. I tako se jo uvijek onim otajnim, daklem, moda malo i otvrdlim ulima sporazumijevamo sa svim stvarima, biima i duhovima u tom otajstvenom i jedinstvenom Bojem svijetu. Pogledaj ovo kamenje. im padne mjeseina, vidjet e kako se tihano nadimlje i die. U svakom kamenu po jedan duh, u svakoj jeli vila, na svakom groblju strailo, na svakom putu nagaz, u svakoj jami jauk, na svakom izvoru arolija. I tamo sve do zvijezda i sazvijea, do neba i nebesa, daklem, beskrajni svijet duhova ogrnut golemim platem Boje ljubavi. Ako nam to oduzme, im e nas zaodjeti? 101

 Bogom! slavodobitno uskliknu mladi kapelan. Budi razuman, don Petre, ta jo smo jedino mi s njim srasli i urasli u taj njegov, daklem, divni, jedinstveni i cjeloviti vidljivi i nevidljivi svijet. Strpljenje mladog kapelana bijae iscrpljeno: Don Pavle, dosta je besmislica koje se lako u bogohulu mogu prometnuti. To to govori nije praznovjerje ve krivovjerje. I ako jo jednom pone tako razglabati, ako jo jednom kakav zapis naini ili pastvu svoju na put sotone pokua odvesti, biskupu u takav izvjetaj iskititi, da e te istoga asa izopiti! Don Pavao duboko i bolno uzdahnu: O nevoljo moja, daklem, ja se ponadao da si bar neto razumio! Prijeti mi biskupom, a ja se s Bogom sjedinjujem! Budi strpljiv i jo me malo pouj. Pogledaj, daklem, ovaj divlji kesten, ovo rascvjetalo drvo nebesko. A sad pogledaj kostelu, pa hrast, pa klen, pa jasen i tako sve nanie, nanie, do struka mahovine to ga oko jedva i primijetiti moe. Pogledaj, daklem, dobro i reci to zakljui? Sve je to divotno djelo Promisli Boje. Daklem, jest i to. Nu ja sam mislio na onaj divotni red to ga sloi Gospodin: od struka mahovine do kestena nanizat e tisue vrsta biljaka od kojih, daklem, jedna drugu jedva za dlaku nadvisuje. Tako ti je i sa svim ostalim: od zrnca praine do pole, od izvoria do rijeke, od humka do planine, od buhe, daklem, do slona... stotine vrsta i oblika, i jedno drugo samo za dlaku nadvisuje. A sad mi reci: zato bi Bog ovaj prolazni, nitavni i vraji svijet tako pomnjivo satkao i tolikim ga neizbrojivim darovima naikao, a onaj, daklem, pravi, istinski i vjeni onako tunim i pustonim ostavio?! Nekoliko vojska anela, 102

nekoliko eta avola, i gotovo! A, moj don Petre, kad je u ovoj dolini suza toliko prekrasnih udesa, toliko mnotvo svakovrsnih vrsta, koliko ih, daklem, u onom beskrajnom i vjenom mora biti! Kad bi ih bilo, On bi nam to i objavio! A tko si ti, nevoljo moja i ui zemaljska, tko si ti, daklem, da ti objavi! A i ovo to ti objavljuje ne prihvaa, niti oima gleda, niti uima slua. Progledaj i prouj, pa e ti se, daklem, mnoga skrovita otkriti, kao to se i meni otkrie. A otkrilo mi se, osim onih to od pamtivijeka s narodom ive, jo sedam vrsta duhovnih bia. Prvo, ne vee od zrna prosa, stoga ga i prozvah Proskom, otkrilo mi se, ne bez razloga, licem na svetoga Ferdinanda priznavaoca... U taj as uz strminu konj li je, avet li je, vjetar li je dograbi na popov obor i pred samim se ustraenim popovima na mjestu ukopa stranjim nogama dok je prednje digao kao na prosjaku molitvu. To Vijor, to konj prosjaki, konj vilinski. To ga svakog dana Potrka eagijom, a svake mu noi vile vjetim bijelim prstiima grivu raspliu i spliu. Naoko za svakog osim za Potrku bijae to otuno, olinjalo, prljavo, osamareno seosko kljuse. udan li je ovaj vraji svijet! Hvaljen Isus, sveti ljudi podviknu, s uznojenih sapi skliznu i ne ekajui otpozdrava prui don Pavlu torbu Kako obeah. Don Pavao uze torbu, te iz nje stade vaditi paicu po paicu duhana i slagati ga po kamenoj ogradi atrnje gledajui s posebnim uitkom velike ute listove proarane nabreklim i kao ljudskim ilama. A kad se nagleda ree: U mojih sedamdeset i osam godina nitko me ovako ne obdari. Dobra godina kao iz puke odbi Potrka hvalu. 103

 Dobro srce, moj momiu, sklono Bogu i njegovu sirotnom sluzi. Pogledaj, don Petre, i mrtav bi uskrsnuo. Ne puim ree ravnoduno mladi kapelan, ue ramenima i nevoljko baci pogled na nanizane paice duhana, koji je poput zlata treperio u kristalnom brdskom zraku i rumenilu predveernjeg sunca. Nego, don Pavle ree Potrka mekoljei se htio bih te neto zaozbiljno upitati. Na tebi je da pita, na meni da kaem ako znam. Pod ispovjednu ree Potrka jer obrekoh djedu Divcu da u radije jezik pregristi. U Potrke pamenje mlado, pa od rijei do rijei ispripovjedi sve to mu je Divac pripovijedao pod zidiem u pranioku na mladom suncu hercegovakom. To je, daklem, sinko, strano praznovjerje ree smrknuto don Pavao, a mladi se kapelan obradova i stade u srcu zahvaljivati Bogu to je staraku pamet naoposum okrenuo. Ali radost mladog sveenika, kao i svaka ljudska radost, bijae kratka vijeka, jer don Pavao nastavi Praznovjerje, daklem, grdno i neuveno, a toliko u ove vraje i tvrde tikve branske uvreno. Upamti dobro: niti je Prpa, niti Divac, niti ijedan iv ovjek s vilom prespavao niti prespavati mogao, budui da su vile duhovna bia, kao i aneli i svi ostali isti duhovi, a ne kojekakve smuculje i kurvetine. I kao to nijedno duhovno bie ne pozna, daklem, ni bluda ni raanja, tako ga ni vile ne poznaju: koliko ih je Gospodin stvorio u poelu, toliko ih je i sada, i vazda, i u sve vijeke vjekova. Amen. Ma Divac se kune nebom i zemljom da je on vilu Zlatku ne jednom, nego est mjeseci uzastopce prevrtao i da stoga vie nijednu enu ne moe pogledati. 104

 Lae! Prva i prva mu je la da se vila zove Zlatka. Poei malo modane i sjeti se komu nadijevamo ime Zlatka? Eto uzdahnu Potrka i emernoj Zlatki Vrtirepki. Pustimo sad Vrtirepku! obrecnu se srdito don Pavao Komu inije? Pa kravi... odgovori poraeno Portka. I vila e uzeti kravlje ime! A drugo i drugo, Divca je Bog jo u materinoj utrobi ukopio. Ako mi, daklem, ne vjeruje, ti se sakrij kad on gdjekad gae odrijei, pa e vidjeti kakva mu nevolja u njima visi. Don Pavle! iskreno zaprepaten gotovo zajauka kapelan. Smiri se, moj dopodnevni imenjae. Ako ovdje poivi, ut e i gorih. Bojei se da voda ne svrne s njegova mlina i tako ne ostane i bez vrapca u ruci, Potrka iskoristi asak predaha i uskoi: Onda, don Pavle, ako je Divac ukopljenik, devendjed Prpa zasigurno nije. Zato onda on ne bi i s vilom, a naoit je bio! Osim toga njegova se zvala Koviljana, a to nipoto nije kravlje ime! Napokon i starac izgubi tako brino uvani mir, te plane i gnjevno se izdera na Potrku: Glavo od kupusa sotonskoga! Zar ti, daklem, glasno ne rekoh da se vile ni s kim ne smucaju, ve junacima i pobonoj eljadi u jadu i muci u pomo priskau?! A taj mi se va Prpa na sjedine popeo! Upamti: njemu se nijedna vila niti ijedno duhovno bie nikada ni prikazalo nije, kamoli da bi s njim leglo! Po istini, nije ni on sam za duhovima hitao, 105

ve, obnevidio od krvi, kao zaobadan junac u krv nanovo srtao. A to ete, daklem, jo danas obojica uti. A ti, Potrka, porui djedu Kikau da na Boga zube ne kesi propovijedajui vraju doskoicu kako Bog nije stvorio Adama i Evu, nego pet protuha, a usput nije znao kako bi onog petog prehranio. Bog nije Kika da ne zna to ini. A to kako je dolo do kruha s ramena sad ete uti, vi bogohulnici! Hajdete sa mnom! Kamo? upita mladi kapelan. Don Pavao ga omjeri preko oka i podrugljiv mu smijeak zaigra oko pomlaenih usana: Nije daleko. uvam ja njene noge omikih gospodiia i urno poe prema upnom dvoru. Kad sva trojica uoe u onu jedinu i jadnu sobu u upnim dvorima, don Pavao zakrauna teka hrastova vrata, jer nikad se ne zna. Potom stade prebirati pranjave matine knjige dok ne nae to je traio: dvije poutjele biljenice, od kojih jedna bijae mnogo ua i od mieva pomalo naeta. Premda jo sunce ne bijae ni dodirnulo obzorje, don Pavao upali dvije votanice, jer se u ovoj mranoj i memljivoj tamnici, u kojoj je sve zaudaralo po mijem izmetu i gnijezdima, ni u sunano podne slovo nije moglo razaznati. Netom posjedae za stol, don Pavao otvori onu uu, od mieva nagrizenu biljenicu, i stade polagano i razgovjetno itati:

106

SVJEDOANSTVO AETA-NEDOUETA O UDNOVATOJ HISTORIJI ODBJEGLA GALIJOTA JURASA GARIA, REENOG PRPA, KOJI POLOVICU IVOTA PROIVI U VLASTITIM A DRUGU U TUIM MUKAMA
Caput I
U KOJEMU SE BESJEDI O KOMADIU ZEMLJE HRVATSKE NALIK KURVI IZ MAASTRICHTA

Ovo napisah da posvjedoim a moje je svjedoanstvo istinito o sudbinskoj povezanosti ljudi i komadia zemlje Hrvatske, koji do juer bijae u vlasnosti carevine Turske a od juer u vlasnosti Prevedre republike, komadia zemlje puste, besputne i bezvodne, bogu i vragu za leima, komadia zemlje nalik kurvi iz Maastrichta. A ta kurva iz Maastrichta i sam nagazih na nju u svom prokletom lutalatvu a ta kurva iz Maastrichta bijae takoer pusta, besputna i bezvodna, bijae svaija i nikada svoja, te nikome u spomenu ne bi ostala, da se jedne pijane veeri dva pripita plemia poradi nje ne zakavie. 107

Premda bi u druge dane obojica od nje pogled okrenuli, te je pijane veeri obojica svojom damom nazvae. Preesto tatina izaziva srdbu, a srdba maeve. Kako maevi u obojice bijahu podjednako britki i tjelesa podjednako ubodljiva, to obojica u isti as parnue, u isti ih dan i na istom groblju pokopae. Umjesto da zla kob urazumi ljude, ona ih uzbjesni i obezumi. Svi momci, naduvanci, paprenjaci, naprice i najeice, naprasnici i prkoljivci, ljutice i sijevalice, lakomaai i brzobodci, vratolomci svakojaki i svakovrsni, nagrnue ne samo iz grada, ve iz itave Flandrije, Francije i njemakih zemalja, nagrnue da se bodu o kurvu, pustu, besputnu i bezvodnu, kao o kakvu kraljevnu iz pria. Tu pogibe pedeset i sedam to plemia to graana, i tko zna koliko bi ih jo poginulo, da se sasvim sluajno ne nae neka razumna osoba pa potajice, u noi sveanosti vjetrova, kurvi no u lea zabi. Ali zabij ti no u lea ovom kurvanjskom kamenju, stvorenu samo za siktanje zmija i zavijanje vukova! Pametar ljudski ne upamti ni ime ni kob one prve dvojice, u ijoj se ludoj oholosti ovaj emer odrazi kao zemlja obeana, ali upamti itavo islo naroda koji su pristizali sa svih strana svijeta, da se obnevidjeli od silovitosti i tatine isprazno ubijaju za ovu otunu kurvu iz Maastrichta. I svi bijahu jednaki u sljepilu strasti: Rimljani i Bizantinci, Avari i Mongoli, Turci i Mleani, i stotine drugih imenih i bezimenih. I svatko, ma otkud dolazio, ne naputa ovu prokletinju dok ga ne prikolje, a i kad ga prikolje ne naputa je, ve zdrobljene kosti pomijea s kamenjem, te se ponovo s njim sraa i postaje jedno, tako vrsto jedno, da iv stvor ne moe razluiti njega od kamena ni kamen od njega.

108

I mnogi se tako srodie s kamenjem, izginue i nestae. Samo se jedno tvrdoglavo pleme koje Mleani Schiavima, a ono samo sebe Hrvatima naziva vie od tisuu godina tvrdoglavo odra. Ukopalo se u kamen, i ma koliko ga sjekao, ono iz kamena nanovo nie. U muci, u jadu, u emeru i jauku... nie i napuiva ovu prokletu Krajinu imotsku. Caput II
U KOJEMU SE BESJEDI O DVJEMA VRSTAMA SJEMENA I DRUGIM NEVOLJAMA

Ne kanim besjediti o onom dijelu Imotske Krajine oko poljca, na kojemu prije Maloga rata bijahu begluci begova turskih, a po ratu imanja gospode mletake, ve o ovoj golemoj kamenoj pustoi na jugu i zapadu tog nevoljnog poljca, o ovom nedosezljivom depu svijeta to je samo po imenu pripadao turskoj carevini jer u njemu Turci ne prebivahu, ve povremeno slahu obijesnike i haralije da pokupe danak blaga i danak krvi, da se izobijeste u arenju i palenju, silovanju i nabijanju na kolac. Kanim besjediti o kraju nad kojim se nikada ne razgali nebo, ve stravini vjetrovi tmaste oblake tuge i nevolje neprestano sabijaju u teki olovni grumen to itavu Krajinu pritisnu, te uza stravu postade jedina stvarnost. Strah... Ovdje ni prisisno dijete nije moglo usnuti bez straha u oima, u krvi, u itavom mlaahnom mesu. Strah od Turaka, strah od Mleana, strah od pustahija i hajduka, od kuge, glada i rata, od munje, grda i groma, od Boga, ovjeka i Vuka. Zainjahu se u strahu, raahu se u strahu, ivljahu u strahu... a umirahu bez straha, jer smrt esto stizae kao izbavljenje za ovo prvo sjeme ljudsko, koje je u ludosti i priprostosti due svoje vjerovalo da se moe preivjeti od 109

uljeva ruku. Ali ono malo penice, jema, prosa i bara, ratike i divljega zelja, krta mesa i krta mlijeka ni njih same ne mogae odrati, a kamoli gospodare njihove i ono drugo sjeme neljudsko koje u nie navesti, sve kad bi bilo mira i Bojega blagoslova. Ali mira ne bijae. Ovdje ne bijae kao na sjeveru, gdje se granica izmeu Turaka i krana stotinama milja pomicala, a iza granice uvijek se naao kakav takav jezik s gospodarima i nastavilo se ivjeti u miru, makar i u nekom okrutnom miru. Ovdje se granica nije pomicala, ve je obilatih dvjesta godina drhtala od neprestano prolijevane krvi, od suza i jauka, od gladi, kuge, srdobolje, od prokletstva mrnje i srdbe Boje. Dvije stotine godina svakovrsna uasa na granici-drhtulji, kobnoj po Turina i dvakrat kobnijoj po kranina. Jer Turcima je prijetila pogibelj samo od krana, dok kranskoj raji krani bijahu esto pogubniji od Turaka. Ti pogubni krani bijahu iz onog drugog sjemena, koje je jasno vidjelo da je lake ivjeti od krvi nego od uljeva, a za svoju neasnu rabotu iznalazilo je stotine junakih smicalica:

I tako se to drugo sjeme odmetnu u hajduke da sijee Turke. I sjekli su ih po krmama i putovima, iikali u zasjedama, palili im kule i ardake i plijenili karavane to se sputahu na skelu splitsku i makarsku. Ali i Turci ubrzo njihovu vjetinu uvjetie, te ih i same stadoe sasijecati po 110

Orah, kopah, tanke gusle moje, orah, kopah, ne dadoe Turci; ovce uvah, poklae ih vuci, bukvu sijekoh, zaboljee ruke: jamih puku, odoh u hajduke.

mehanama i drumovima i doikati u busijama, dok bi svoje i svoju imovinu zatvarali u vrste kule okopoljske. I tako iz dana u dan bijae sve tee doi do Turina, koji je nosio etiri oka otvorena i etiri kokota napeta na kuburama. Kako se nije ni lasno ni lako moglo ivjeti od Turina, poelo se ivjeti od kranina. Dok se radilo samo o imutku, ni po muke: iva glava dugovanje plaa. Ali kad se poelo, kuku i pomagaj... Naime, za rata Kandijskoga i Velikog, Prevedroj bijae golema potreba od galijota. A galijota nigdje. Stoga se poveza s hajducima, te za svaku ivu glavu plaae i po dvadeset dukata. Kako se Turin ale uhvatiti ne da, to se hajduci bacie na goloruke podanike turske i mlade obane ratrkane po slobodnim brdima. U pola stoljea etovanja pohvatae preko petnaest stotina ljudi, najveim dijelom krana. I tako svaki peti iole odrastao mukarac bi prodan u roblje Mleanima. Uzalud su fratri i popovi jadikovali, molili, kumili, zaklinjali, i hajduke, i providure, i samoga svijetloga duda da prestanu s tom bogumrskom trgovinom, uzalud... Prevedroj bijae velika potreba od galijota, a krani su se jo bolje nego Turci umjeli na vesla naimati. I da ne bi toga, nikad Juras Gari, nazvan Prpa, ne bi uinio to uini, niti bih ja zapisao to zapisah. Caput III
U KOJEMU SE BESJEDI O POHARI KUE JURASOVE, NJEGOVOJ TRPNJI I IZBAVLJENJU

A s Jurasom Gariem, reenim Prpom, zbi se ovako. Djedovi Jurasovi pripadahu onom sjemenu to je vjerovalo u uljeve ruku svojih, sijalo ito po pasikama i barovitima, uvalo ovce i koze po vrletima, i ivjelo tako skromno i 111

skrovito, neprimijeeno. I tko zna dokle bi se ivjelo tako, da jedne Male Gospe ne nahrupi Marko Knez kojemu tada ne bi ni trideset i dvije godine, a ve hajduki harambaa bijae velju, naleti taj Marko Knez sa svojom druinom i u letu sve ote, poubija i popali. Babu Jurasovu Anuu elanuu, djeda mu Kuzmana i majku Mandaru s dvoje djece blizne i prisisne ive u oganj pobaca, a Jurasova oca Mijovila oravca, sama Jurasa, brata mu Treskala i strica Glavinjala u uad sape i prodade Mleanima za ezdeset i dva dukata. Jurasu tada bijae esnaest godina. Dvadeset i dvije godine robovae po galijama, lukama, kamenolomima i arsenalima Prevedre kranske republike slaui danomice bieve na ponienja. Stric Glavinjalo, naviknut na beskrajna tumaranja, netom bi zatvoren na galiju, klonu kao ptica u krletci ni puna tri mjeseca poto ga okovae. Galiju s bratom Treskalom potopie turski gusari druge godine zatoenja i tako ga, mlada, muka oslobodie. Otac Mijovijo oravac izdra punih dvanaest godina, a onda i on pade preko vesla oaj njegov bijae tako velik, da su mu u samrtnome gru ruke za okove prionule, te su mu prste morali odrezati i mrtva ga sakaenjem oskvrnuti. Samo je Juras izdrao. Srce mu bijae mlado i neprestano zadajano najmonijim i najsvetijim napitkom: osvetom. Poslije dvadeset i dvije godine, jedne lude noi, pune sjevatanje i grmljavine, ubi straara i pobjee preko Istrije i Hrvatske ak u tursku Bosnu. A to uini zato da ponovo ne pane u ake Mleanima ili dodvoricama njihovim. Tu u Bosni, u Prologu, namjeri se na dobra ovjeka i jo boljeg kranina, koji ga odjenu u bosansko ruho i svjetova mu da se izdaje za turskoga odbjeglicu, da se imenuje Prpom od Glamoa, jer e tako, nepoznat, svoj sveti zavjet sigurnije ispuniti, dok bi mu poznatu brzo 112

doskoili jal Mleii jal Knezovi hajduci. I jo mu dobar ovjek iz Prologa svjetova da u plemenu Knezovu pokolje sve iz ega tee krv, da se ne smiri dok se i posljednja kaplja zla sjemena ne iscijedi, i da nita ivo ne ostavlja, ni kuku ni maku. I jo mu dobar ovjek iz Prologa svjetova da prije svakog svetog ina opere ruke u turskoj krvi, i to u krvi dvojice nevjernika, a tek onda da zakolje jednoga od Knezovih. Tako e ovaj zavjet i Bogu omiliti, i Bog e njegovu osvetu blagosloviti i podrati. Neka ubija naporedo dva Turina pa jednog od zla sjemena Knezova. Ako tako uspije pobiti sve do maeta i kueta, spoznat e da je Bog zasigurno na njegovoj strani, da mu je in posveen, te da e ist i svijetao biti po rukama anela uznesen u kraljevstvo nebesko. Prpi se ovaj savjet uini dobrim, i on se zavjetova da e uiniti tako. I jo mu ree dobar ovjek iz Prologa, da ne sre odmah u Krajinu, nego da je zaobie, jerbo je rat ve planuo, a fratri pobjegli s narodom pod okrilje duda mletakoga. Osim toga fratri e mu najbolje rei kud se sada kree koja hajduka druina, jer u svakom ratu protiv Turina i sami fratri hajdukuju. Budui da su se fratri sklonili u Dobr, najbolje bi bilo da se uputi tamo. I on se uputi. Ali kako se ovjek esto i odvie uzda u Boga i precjenjuje vlastite snage, to se esto nae u nebranu grou. Umjesto da se najede i odmori u kakvom selu uz Cetinu, Prpa odlui da se, onako gladan i umoran od duga i brza hoda, prebaci preko rijeke i preko brda i da se u predveerje Svijenice nae za fratarskim stolom. A te nesretne godine 1715. bijae Svijenica neupameno studena i bura bijesna kao da je sami vrazi naganjaju. Taman kad se prebacio preko povora brda i, tako rei, 113

osjetio topli miris fratarske vatre uz more, klonu kao da mu je netko podsjekao koljena. Jedva doplazi do nekakva procjepa i prevrnu se na lea. Usnu tako, svladan umorom i glau, i ne ujui fijukanje bure koja je poinjala polagano po njemu prostirati mrtvaki pokriva satkan od njenih bijelih pahuljica. Caput IV
U KOJEMU SE BESJEDI O DVA JADA A NE ZNA SE KOJI JE GORI

Na samu Novu godinu iliti na dan Obrezanja Gospodinova nesretne 1715. po zamrznutu Blatu stie na fratarski otoi iz Imotskoga uhoda i priopi fratrima da se Turci spremaju udariti na otok, samostan sagati i sve ivo poubijati. Ne asei asa fratri pokupie to im bijae najnunije: svete knjige, ruho i posue, desetak puaka, dvije bavice baruta i neto olova, natovarie dvanaest konja i pripasae sablje, pa uz pomo Boju i zubato oruje krenue prema zemljama Prevedre republike, a za njima sva stoka i sav narod, sve to je moglo hodati, pusti ili plaziti. Krajina ostade gotovo prazna. Tako bijae na poetku svakoga rata. Jer Turci krajinici, koji u miru bijahu donekle snoljivi, na poetku svakoga rata postajahu krvoloni, raunajui da e okrutnou stjerati strah u kosti svojim kranskim podanicima i tako im izbiti svaku misao na pobunu. Meutim, ovo naoko proraunano i razumno nasilje gospodara ubrzo bi se nerazumnim pokazalo, a sudei trijezno nije bilo niti je moglo biti ijednoga razumna naina kojim bi bar u poetcima ratovanja raju mogli obuzdati. Dvjesta godina robovanja, dvjesta godina kolca i konopca, etverenja na konjskim repovima... a samo ih nekoliko sati hoda dijeli od velikog i svetog kranskog 114

svijeta, koji ni o to glavu ne tare, ve neprestano misli o njihovu jadu i o tom kako ih mora po cijenu vlastite krvi iz pakla izbaviti. I na poetku svakoga rata bijahu sigurni da istie rok kunje, kojom ih Gospodin i odvie dugo iskuava, i da nastaje as posvudanjeg kraljevstva Bojega na zemlji. I kao svi prije njih, i kao svi poslije njih stanovito su vjerovali da ratuju posljednji rat. Noeni tom nepokolebljivom snagom vjere, podsticani do bezumlja smionim junatvom svojih popova i fratara koji su jednako vjeto prebirali krunicu i sabljom turske glave odsijecali ustajali bi, mahnitali, ubijali i bivali ubijani, da potisnuti nadmoi zajedno s popovima i fratrima pobjegnu preko sivog Biokova u primorje, pod okrilje tog velikog i svetog kranskog svijeta. No ubrzo bi uvidjeli da taj veliki i sveti kranski svijet nije onaj iz njihova sna. Taj veliki i sveti kranski svijet gledao je u njima krdo divljih prebjega koje treba upregnuti u korisnu spregu, te ih bacae na galije, u kamenolome, u ume i arsenale, ili ih loe oboruane slae na Turke, da po njima otet plijen i turska imanja meu se podijeli. Ono malo hrane, to bi im dobacivali, dobacivali bi utke kao psima, i gore nego psima, jer i psu se zatepa: N, uko, n! Tada bi se ovi tuni prebjezi sjetili brae svoje, koju taj isti kranski svijet za dukate kupovae i za galije zakivae. A njih zakova i bez banovca, pa sada i oni i oevi njihovi i braa njihova zovu smrt, a smrt ih nee. S druge strane i Turci krajinici ubrzo bi spoznali sve zle posljedice svoje naglosti: polja ukorovljena, stoka poklana, zalihe potroene, sve se moralo uvoziti iz unutranjosti carevine. Tada se dogaalo da bi Turci jo u toku rata, stali moliti prebjege da se vrate. A oni bi se

115

vraali, jer su radije jeli svoju prosenu kau u nevjernika, nego tuu pogau kao psu dobaenu. Ta opa narodna nevolja bijae samo zbir pojedinanih nevolja, koje ni najvjetiji zbraja ne bi mogao zbrojiti. Spomenut u samo jade djevojke Anelije Pezo, a zato ih spominjem, vidjet e se unaprijed. Iste veeri kad fratri napustie zaleeni otoi, turske pustahije na dva sata hoda pokuae reenoj Aneliji silu uiniti. No otac njen i braa njena skoie na Turke i borahu se s njima dok ne izginue. Kad fratri stigoe na razbojite naoe etiri Peze i est Turaka rumene u rumenu snijegu. Preostala etiri zulumara fratri zaas na sabljama raznijee. I kad sve bi gotovo, iz tora, izmeu ovaca iznie reena djevojka Anelija, s golim sisetinama do pupka zagaljena, s mahnitim pogledom i pomamnim pjesmama na nateklim usnama, te se onakva, ugana i zblanjena, baci na mladog fra imuna i stade ga grliti, ljubiti i ujedati. Jedva je otrgoe. Neki rekoe da je poludjela, a inilo se tako. Meutim, stari fra Mijo Kutlar koji je jo kao momi u Kandijskom ratu etovao uz bok fra Petra Kumbata, zatornika Turaka, a u Velikom sedam Turskih glava odsjekao i etiri posred ela prosvrdlao ree da ona nije po Bogu, ve po vragu sumanuta i da je vrag sasvim obuzeo duu njezinu. A kako fra Mijo nadaleko bijae poznat kao vrstan protjeriva dosad je uz pomo Boju trideset i sedam to velikih to malih vragova iz tijela ovjeanskoga izagnao to se svi njegovu mnijenju podvrgoe i povjerie mu djevojku da i iz nje vraga izagna. Ali ovo bijae neki tvrdokorni vrag, koji kao da se svim amprima i aporcima o samu digericu zakvaio. Da izagna vraga fra Mijo se nikada nije muio vie od pet dana, a ovoga on i petnaestorica hrabre brae ve mjesec dana protjeruju i protjerati ne mogu. 116

Caput V
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO BI MLADOM FRA BONI BOLJE BILO DA JE GOVNO IZJEO NEGO JURASA OD SMRZNUA SPASIO

I dogodi se da je mladom fratru to se vraao iz dalekih kranskih zemalja konji posrnuo i samim tim razbio razulareni ples bure koja je ve slavila slavlje nad ukoenim Jurasovim tijelom. I dogodi se da u tom posrtaju mladi fratar ispade sa samara i pade licem na noge, koje e kasnije satrti sve u emu tee krv njegova roditelja. No kako mladi fratar nije znao kakva se guja skriva pod snijegom, pritee smrznutome i stade ga odmrzavati onako kako je vidio da se ini po zemljama dumanluka, aliti ereije Ivana Kalvina i Martina Lutorana, po Helveciji i Germaniji. No im se dotakao smrznutoga, ovaj ibne poput opruge, a dvije se goleme ake poput klijeta ovise oko fratrovih zapea. Ko s' t'? izbaci kao jednu rije, glasom hrapavim i napuklim, a valjda drukiji glas i nije mogao izii iz ovih badnjastih grudiju, iz ekinjama obrasle glavurde iz koje su sjala dva golema oka kao dva straha i dvije prijetnje. Ja sam siromani mali brat kojemu Bog ukaza milost da te spasi od nenadane smrti. Po tome to si na sam dodir moje ruke skoio spoznajem: na ovoj krvavoj turskoj granici sve to die, hajkano je. Ali... Spaenome se oito nije svidjela fratrova pjesnika brbljavost, te ga presijee saevi itavu reenicu u jednu rije, nemilosrdno brstei sve samoglasnike koji su se dali pobrstiti: Ka' t' ime?

117

 Fra Bone Knez. Jo kao djeak otiao sam u Italiju gdje sam izuio svetu bogosloviju, mudroslovlje i mnoge druge nauke. Obiao sam mnoge zemlje i gradove... t' s' do' amo? Ko t' zva'? upita spaeni smrknuto. Domovina! Porobljena domovina da je spasim. Bog je htio da i tebe spasim. Bolj' d' s' govn' izjo!... t' m' gleda?! Velju, bolj' d' s' govn' izjo, jer t' s' mal' Martin Potpalin! Kad me zna onda si i ti iz Vrdola. Tko si, dakle? Ja s' Prpa 'z Glamo'. Ne bi ti znao moje ime da si iz Glamoa. Reci, dakle, tko si? Prpa iz Glamoa zakrgue zubima, oine fratra pogledom, a onda se naglo baci na koljena: Ispov'd m', pa ' ut'! Ja s' Juras Gari. Fra Boni nije trebala Jurasova ispovijed da se prisjeti zloina oca svojega Marka Kneza, nazvana Potpalom, da se prisjeti otimanja, palea i ubijanja, da se prisjeti krvarine koju utroie da njega uine sveenikom pravednoga Boga! Sada jo uasnije nego ikada iskrsnu pred fra Bonom pitanje koje ga je itavu mladost muilo: Moe li biti sveenik Pravednoga ovjek ljudskom krvlju othranjen? I moe li takav ovjek uiniti ijedno dobro da se u zlo ne prometne? I ovo dobro koje je upravo uinio, u strano e se zlo prometnuti: ovjek, kojega je oteo smrti, zavjetovao se da e pobiti sve njegovo, do kueta i maeta. A fra Bone to ne moe sprijeiti, jer mu je jezik okovan ispovijednom tajnom. Ne moe ga ni izdati ni prokazati, ne moe ga ni ubiti, a da ne oskvrne tu svetu tajnu. Ne moe se ak ni Bogu moliti da ga Turci sasijeku, jer i to bi bilo oskvrnue. On mora strpljivo i bez suza gledati kako jedan za drugim 118

nestaju svi od plemena Knezova. Boe moj, neka ubije oca mojega i brau moju, jer su im ruke krvlju omaene! Ali zar e dopustiti da i nedunu djeicu pokolje? Dopustit e, kao to si i Herodu dopustio da pokolje djecu betlehemsku, dopustit e jer se pravednost tvoja drugim mjerilima mjeri... Ja s' ispov'd, a ti dri' ak' 'o! Sinko moj tiho e fra Bone s usiljenom blagou ja te mogu odrijeiti od poinjenih grijeha, ali od zlih djela na koja se tek sprema... Ti dri' od eg' mo'! I mu'! Ne boj se, sinko moj, ni samome sebi ne smijem povjeriti ispovjednu tajnu. Ja znam to mi je initi, a dobro bi bilo da i ti razmisli... No Prpa ga otro presijee: Sva'k' in' t' mora! I pratar, i ov'k, i 'vina! Caput VI
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA VRAGA U SLAMI IZGONI

Upravo na zornicu, licem na svetoga Blaa Grliara, fra Bone i Prpa padoe na Dobr. Brat ih laik odmah odvede u kapelicu, u kojoj se petnaest hrabrih fratara, na elu s fra Mijom Kutlarom, po pedeset i drugi put suoavalo s avlom. Sa zubljama, krievima, lojanicama i votanicama, sa kropilima i kadionicima bijahu opkolili djevojku, koja meu njima stajae s razdrljenim haljinama na prsima, s varnicama u oima i svom krvlju u licu, stajae i pjevae neki udni napjev i neke udne rijei, koje kao da su same od sebe i same za sebe nastajale:

Svake noi o ponoi moj e dragi k meni doi;

119

A onda se njen tugaljiv napjev prometnu u bijesno potcikivanje:

grlit e me, grit e me, svu e snagu slit u mene. Od svih vas je jai on: sotona je jaha moj! Na ovoj, na onoj, na toj noi dugakoj, na toj zimi studenoj prit e me dragi moj! Od svih vas je jai on: sotona je jaha moj!

I alosni fratri jo jednom alosno digoe ruke, ponovno zatvorie Aneliju u talu i spremie dobar ruak da dolino poaste novoga brata. Ali mladi fratar bijae odavno zaboravio tugu suhe ovetine, te je jedva gutae zainjajui je dozivanjem dalekih mirisa rumenih pilia i paia rasijanih po mnogobrojnim peenjarnicama velikog i svetog kranskog svijeta, dok fratri domorodci ovaj bravlji i kupusni jad jo i gozbom nazivaju! A sada ree debeli fra Lovre kad smo se sastali za gozbenim stolom, moda bi nam na ueni brat mogao rei najprikladniji nain da iz ove nevoljnice sotonu izagnamo. Fra Bone se uvoti oito se trudei da razborom ohladi uspaljenu revnost koja ga bijae svega proela: Brao moja, ako sve molitve i zaklinjanja, rijei velike i strane, zazivanje svih Bojih imena, koja jesu: Sabaot, adaj, Efereheje, Homousion, Emanuel, Paraklitus, Tetragramaton, El, Elohim, Heloa, Hagios, Atanatos, Iskirios i sva ostala njegova imena ne izgnae satana iz nevoljnice i nevaljanice, onda je potrebito uiniti ono to se 120

po prosvijeenim kranskim zemljama ini: neka se ognjem spali! Fratri se trgoe, a starom fra Miji obrve navrh ela skoie i ostadoe tamo: to ree, ueni na brate! Neka se spali! Na podruju Prevedre niti je tko spalio niti smije spaliti ni heretika, ni vjeticu, ni opsjednutu. A kad bi i bilo doputeno, ja bih se u ime Boga prvi suprotstavio. Jerbo koliko je meni neuku, vie obaninu i hajduku nego bogoslovu, poznato ponekad se i zmija zavue u ovjeka, pa hoemo li spaliti ovjeka da bismo i zmiju spalili?! Ako je sotona ula u djevojku, hoemo li razruiti hram Boji, ne da bismo ubili sotonu, ve je oslobodili i pripomogli da i drugi hram Boji opogani? Ne upita li se, ueni brate, otkud tolika mnoija opsjednutih u tim vaim prosvijeenim zemljama? Ja u ti rei: im spalite jednu nevoljnicu, oslobaate avla, koji odmah u drugu uskae i jo poziva nove ete avaoske, i tako samo avaosku etvu ustostruavate. Eto, to vi inite u zemljama vaeg kranskoga poganluka! Ali Potpalin sin bijae za ovu vjeru i gluh i slijep, te stade zanosno rasipati svoje bogato bogoslovsko znanje, koje se u posprdnim zjenama ovih fratara-hajduka odraavalo kao nijemo pitanje: Nije li to sin Potpalin? A kad je u svojoj govorljivosti otiao tako daleko da je fra Miju, gledajui ga pravo u oi, nazvao krivovjercem i otpadnikom, etrnaest gnjevnih fratara skoie kao jedan. Videi da je vrag odnio alu Prpa, koji se fratrima od poetka svidio i gutanjem samoglasnika do suza ih nasmijavao, ustade i zabrza: Mor' bit', svet'oci, mor' bit' d' u d'vojci nij' av' ve ejtan! 121

Na to fratri prsnue u smijeh, a debeli fra Lovre udari Prpu aetinom po ramenu: ejtan i vrag to ti je isto, moj Prpa, samo Turci vraga ejtanom imenuju. A jok! Pust' men' pa ' vi't! I ne ekajui odobrenje od fratra zgrabi sa stola drvenu zdjelu u kojoj bijae jo podosta suhe bravetine, otra u pojatu k Aneliji, koja se bijae skutrila u jaslama, tutne joj zdjelu meu koljena i ree to mogae meke silei se da ne guta samoglasnike: Jid', duo! Iz prazne guz'ce ne bii ni govn' a di b' ejtan! Anelija se osmijehne i bez rijei se pomamno baci na bravetinu. Dok su njeni bijeli i otri zubi vuji kidali komade mesa, Prpa je promatrae sa ivotinjskom radou. Gledajui vrsta bedra i bokove, to bi ponekad zaigrali ispod haljine od gruba sukna, i omane grudi, to bi ponekad tresnule i izvirile iz raskopane prsnice i naoigled bubrile, jedna jedina misao u obliku ruiasta kolobara pojavila bi se pred Prpinim oima: Dobre li bedevije! Izagnam li vraga iz nje, plahovitu e mi drebad drijebiti! I poput marvinskog trgovca stade joj znalaki opipavati glenjeve, listove i butine. I dok to injae osjeae kako negdje iz najmranijih dubina gogolja krv i pod same mu se nokte sabija. Njena se koljena naas rastvorie, pa sklopie da poput klijeta stisnu njegovu ruku to bijae meu njih kliznula. Prpa slobodnom rukom strgne djevojci zdjelu i zavitla je meu stoku, a onda surovim trzajem prebaci djevojinu nogu preko jasala, razdera joj haljine i prui se po njoj daui i sopui, drui i apui joj u vrat, u uho, u usta: 122

 Ne boj s'! Moram t' jednog vraga zab't da drugog izb'jem! Fratri podigani znatieljom primakoe se tali da vide kako to bosanski prebjeg ejtana izgoni, ali ne mogae vidjeti nita, jer vrata bijahu zabravljena, a kroz ono malo upljih vrina opet se ne mogae nita vidjeti, jer unutra bijae tama duboka, iz koje je dopiralo samo sumanuto vritanje djevojke: Tako, tako, vrae moj... Gri, pri, nadiri, razdiri, navuci, razvui, slupi, zalupi, kamen o kamen otupi... i Prpino muklo groktanje: Mu', mala, mu', jo je s' nis' okusjo!. A onda nastade tiina, i to najvie zbuni fratre koji bijahu navikli da vrag uz straan smrad, vatru i urlike naputa opsjednutoga, i tako gori i urlie sve dok ne tresne o planinu. Jo se vie zaudie asni oci kad se vrata otvorie, a na njima se ukaza Anelija tiha, oborenih oiju i lica bijela kao u svetice. I takva, tiha, smirena i sveta, prie fra Miji, klee, poljubi mu ruku, pasac i kri na krunici i ree zvonkim aneoskim glasom: Ja bih se ispovjedila, oe. A fratri zinue svim im se zinuti moglo i stadoe se diviti Gospodinu za kojega se nikada ne zna kad e uzeti mudra i sveta ovjeka a kad nekog tepavca i dotepenca iz Bosne, s kraja svijeta, da Njegovu Svevinju volju izvri. I hvaljae Gospodina itav dan onaj, i mnogo dana uzastopce. A i sam fra Bone ne gledae u Prpi vie zlokobnog ljudskog osvetnika, ve orue koje Bog izabra da kazni oca njegova to okrvavi ruke pred Gospodinom. I bi mu lake uvati svetu ispovjednu tajnu.

123

Caput VII
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO SVATKO, UZ POMO BOJU, INI ONO TO MORA

Kako vrijeme otupljuje sve to je ljudsko, i radost i bol, tako u ova dva mjeseca otupi i ono strahopotovanje to bijae obuzelo fratre pred Prpom kao protjerivaem avola. To se strahopotovanje gotovo izgubi poslije Prpine enidbe s Anelijom opsjednutom, koja i nakon udaje ostade pomalo zvrkasta i luckasta. Prpa opet postade neuki prebjeg, dobar sluga to ih i svojim graktanjem uveseljava. I fra Bone u njemu vie ne gledae orue u ruci Bogaosvetnika, te ga opet spopadoe muke poradi uvanja ispovjedne tajne. I te muke postajahu sve ljue i ee, a kad je osjetio da ih vie nee moi izdrati, okolino upita fra Miju to bi on uinio kad bi mu neki razbojnik pod ispovjednu povjerio, da e poklati toliko i toliko ljudi i nevine djece. Poto mu hajduina u fratru bez razmiljanja odgovori: Ispovjednu bih tajnu sauvao, a pustahiji u pupak kuburu spraio, fra Bone skoi: Zar tako ne bi Boga oskvrnuo?! Potom stade vikati: Heretici! Heretici! Sve bi vas trebalo na lomai sagati! Va bog nije moj Bog! i pobjee meu kamenje, gdje ostade u molitvi itav dan i itavu no, sve do zore. A u zoru mu se uini da uje slatki glas Boji, koji izvirae iz kamenja, iz bunja, iz njega sama: Dao si mi ljubav, i ja u ti je uzvratiti: evo gle, od sada e spokojno gledati kako pada glava oca tvojega i brae tvoje, jer e znati da tako hou. A sada poi kamo si nasmjerio i slui puku mojemu. Fra Bone vie dolebdi nego sie na Dobr, osamari konja i ree fratrima da ide za tursku granicu. 124

Uzalud su ga fratri odgovarali i govorili mu da u tom asu prijei tursku granicu ne znai nositi glavu u torbi, ve je na panj poloiti, da... On je na sve spokojno odgovarao jednim te istim: Moram. Moram vratiti Boga i sakramente kranima koji tamo ostae, moram donijeti Boga nevjernicima koji ga izgubie ili ne spoznae. Moram! Ali fratri opet navaljivahu, a kad to navaljivanje prevri mjeru uplete se i Prpa: Pust' ov'ka k'd mora! Jerbo svak', uz pom' Boju in' t' mora! I pratar, i ov'k, i 'vina! I opet se u Prpinoj mati pojavi toliko puta doarani prizor koji bi ga uvijek ispunjao nekom slatkom, gotovo ulnom slau: tamo na Glavici, ponad njegove kue, sjedi on Marko Knez, reeni Potpala sjedi i eka njega, Prpu. Preko plea sveana kabanica, pod njom jeerma srmom proeena i posuta srebrnim tokama, za pripaajem noi i kubure, ispod njih modre hlae od najbolje ohe, a sasvim na dnu opanci, novi, od suha. Kapu na kamen odloio, a elo uzdignuo previto, kao da kae: Usred njega! Junaan. Prpa se nikako nije mogao odvojiti od ovoga sna, nikako zamisliti da bi i drukije mogao ubiti zatornika svoje kue. Tu, na Glavici, u sveanoj odori. Sjedi. I eka. U elo! Usred ela! Onda se trgne kao iza sna i kao iza sna dobaci urno fratrima: Moram i ja! eka m' ov'k... moj ov'k... na Glav'ci... Na brzinu skupi enu i njenu imovinu, koju fratri bijahu pohranili, pojae bedeviju koju mu fratri bijahu poklonili i poe s fra Bonom preko burovna Biokova.

125

Za njima koracae Anelija vrckajui stranjicom i pjevuei neke udne pjesmice, koje su joj same od sebe na usta navirale i, jednom ispjevane, zauvijek nestajale. A bijahu to zvrkaste i luckaste pjesmice, kao i ona sama, pjesmice u kojima se pjevalo o smrdljivim pupavcima i draesnim grlicama, o zlatnim gundevaljima i govnovaljima, a svaka je zavravala beskrajnim djetinjim udivljenjem Stvoritelju:

Uutkaj je da ne sablanjuje ree fra Bone jedva svladavajui gnjev pravedni. Ali Prpa, usmjeren jednom cilju, vjerovae da je sve neemu sudbinski usmjereno, te ree ledeno, kako je samo on znao: Pust' je! Svak' in' t' mora. I pratar, i ov'k, i 'vina. I lud' 'nsko.

Sve, to udno sloi, Boe, usrid ove ljute koe: svakom dade svoju rupu, da s' na dubu i na stupu, na jasenu, na kamenu, na oboru i u toru, na smetitu i ognjitu, i u sinu i u slami, na mutapu i dolami, i po suncu i po tami preko ove ljute koe dozlaboga prit moe.

126

Caput VIII
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO JE PRPA, UZ POMO BOJU, UBIO TURSKO MOME

I tako jaui Anelija sveudilj repeljae za njima i u njedra aptae svoje luckaste i zvrkaste pjesmice prijeoe planinski prijevoj, kamenu dolinu prosjeenu suhom dubokom sutjeskom, te se preko oniska brdaca prebacie u proloinu, koju bez valjana razloga ne prozvae Ljut. Na itavom tom putu, osim graniarske strae na prevlaci, ne sretoe ni Turina ni kranina, kao da se sve ivo klonilo tog prokletog okrajka podvuena pod sjevernu stranu prijetee planine. Kad bijahu negdje posred Ljuti, Prpa naglo zaustavi konja, skrene s uske kamenite staze obrubljene trnjem i otrom grabovinom i skloni se za polu. Na njegov mig fratar uini isto, a malo zatim pridrui im se i Anelija, koja onim svojim suludasto blagim oicama neprestano zvjerkae po kamenju neujno pjevuei svoje slaane besmislice. Jo uvijek daleki, ali sve jasniji zvukovi neke druge tugaljive pjesmice dopirahu do njih:

To tursko mome, rumeno, punokrvno... na punokrvnu alatu... to tursko mome s toliko arke krvi da bi itavu dolinu ozariti moglo... to tursko mome, to vrisak djedova u njemu, to ivot kipti, to enja do neba, to mlado, golobrado, nadojeno... Misusovo! (U ime Isusovo) zazove Prpa, bogobojazno se prekrsti i prebaci kuburu preko pole. 127

Ima l' jada k kad akam pada, kad mahale fenjere popale, a def bije u sitne jacije i tanani apu edrvani...

Puka pue, pjesma zamue, a mlado Ture kako pade tako i ostade: na leima, bezbrino zabaenih ruku, kao da se odmara u busenju vrijesa i dupaca. Bijae mome lijepo, i jo se ivim injae s rumenim cvijetom na elu i dragim smijekom na ruiastim usnama. Hladno oujsko sunce veselo se odbijae od rumena cvijeta i blistava oruja. Samo je alat alovito njitao za utihnulom pjesmom gospodaraprijatelja. to uini! zavapi mladi fratar, a uasnute mu oi prekrie itavo lice. t' Bog zapov'di. Ja njim zav't uini' odgovori smireno Prpa, te fratru nastavi razlagati, da Bog ovo nije htio, mogao mu je barut ovlaiti, puku zanijeti, uiniti da kremen ne zaiskri i stotinu drugih vragolija. Ali Bog nije maji kaalj, te se dri zavjeta koji s njim uini. On e mu podastrijeti i drugoga Turina kako bi mogao smaknuti prvoga od roda Knezova, pa e mu podastrijeti i treega Turina i jo mnogo, mnogo Turaka, nebrojeno... Premda ga fra Bone nije sluao i premda su njegove misli tekle sasvim drugim koritom, ipak se slie u isto tiho jezero potpune predanosti u Boje ruke: Neka se vri Tvoja sveta volja! Prpa prie momku kao to se jabuci prilazi, i kao to se obiru jabuke, tako i on pobra noeve i kubure, pola kese zlatnika i srebrnjaka promrsivi Nek se u kui nae!, a svilenu maramu dobaci Aneliji. Ona je prihvati, a potom klee do momka i umjesto njegove njeno mu ovi svoju maramu oko vrata i jo njenije proapta: Neka mu bude. Lijep je. Misusovo! uzdahne Prpa, podvue ruke pod momka, nae se, odie ga i odnese do prve dublje krape. I 128

dok procjep zatrpavae kamenjem, mrmljae molitve za upokoj due nevjernike, ako za nju pokoja ima. Mol' i t', pratre! Ali fratar ne mogae ni moliti. Anelija s tihom tugom promatrae kako kamenje sve vie i vie prekriva mladia, a onda se u njoj rodi opet neka nova luckasta i zvrkasta pjesmica, i ona je stade pjevuiti:

Mu' okosi se Prpa Poja' konja, d' od njeg bar net' ima! I tako sve troje neko vrijeme jahahu u utnji, a onda im se putovi razdvojie: fratar ode prema istoku, u upu vrdolsku, a oni prema sjeveru u siva, pustona brda, svaki nosei svoju zlu kob. Caput IX
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO SE PRPA SRETE S MARKOM KNEZOM I NJEGOVOM DRUINOM

Proe mome ispod Blokova, na njemu je maramica nova. Mome piva kano bulbul-'tica. Kad zamue, osta maramica, da ga grije pod 'ladnim kamenjem, crne smrti bijelim znamenjem...

Prvo to je Prpa htio vidjeti bijae roditeljsko zgarite, na koje, toboe, sluajno u glavinjanju bijae naiao. Kad tamo osim navaljenih stjenetina ne nae nita, ak i pepeo duge kie raznesoe. Samo siva kamena Glavica bijae ista kao i nekada, siva i kamena. Prpa se skanjivae da uzdigne pogled bojei se da ga tamo ve ne eka uzronik svega zla, Marko Knez, reeni Potpala. Tamo na Glavici, na ulku, u sveanoj odori, sjedi i eka visoko uzdignuta ela: usred 129

njega! Usred njega! A on ne moe: usred njega, jer jo Boji rauni nisu ureeni ta ubio je samo jedno tursko mome, to zapravo i nije vie od pola Turina. Na sreu, na Glavici ne bi Potpale, ne bi nikoga. Prpa sjede na ulak i dugo promatrae opustjelu dolinu, u kojoj se ni jedan dimnjak nije dimio sve bijae iselilo, a oni koji ne iselie povukoe se u brdske komiluke ili se nastanie u stajama pod samim hrptom brda. Gotovo itav dan prosjedi na Glavici, te se tek u kasno popodne vrati Pezinim kuama, koje bijahu udaljene dobra dva sata hoda. Bijae tek zakoraio u komiluk kad netko povika Hajduci!. U taj as iza susjednog breuljka pojavi se tridesetak do zubi naoruanih konjanika, koji uletjee u komiluk viui i alaui kao pravi kranski Turci. Zaas poskakae s konja, povadie kubure i stadoe pucati u razgaljeno modro nebo, te rumeni od rumene dolame, od rumene krvi i rumena vina zapjevae svoju rumenu pjesmu:

Viu i potcikuju, skau i alau, iz bisaga vade komadine peene ovnovine pa je u zrak bacaju, a gladni je ljudi 130

ari, jari, turske kule pali, rui dvore, pustoi obore, a od blaga to se vu' ne more, neka gori od mraka do zore, da peemo ovna devetaka: malo za se, malo za jataka. Vadi kame, vadi puke male, are tono usrid ela pale. Krvlju turskom omasti dolame, strvinama napuni sve jame, deri bule dok se ne ogule, staro sici a mlado zatuci. Da nam ive Knezovi 'ajduci!

hvataju i prodiru prije nego je uhvate. Toi se rakija iz mjeina, kao da je Boi i svatovi, a onda pomamni hajduci grabe djevojke i pomamno kolo vode. Kako i ne bi pomamni bili kad su prole noi pali na Livanjsko polje, sagali kulu Husein-bega Dizdarevia, poubijali sve to se krstom prekrstiti nije znalo i odnijeli sve to se odnijeti dalo. Dok hajduci u kolu ijujuu i gonjaju djevojke, koje se odavno ne bijahu progonjale, harambaa Marko Knez, reeni Potpala, zavalio se u kamen izlokan poput stolice, zavalio se svean u sveanoj odori ba onakav kakva ga Prpa zamilja i s uitkom, koji ne pokazuje, slua guslara Matuku to upravo o njem novu pjesmu sklanja:

I jes' promrsi Prpa koji, naslonjen na suprotni zidi, netremice smrknuto promatrae sveanog Potpalu i

Besidi mu Dizdarevi-bee: Kuko, kurvo, Marko arambaa, gub' se, jado, sa demir-kapije, danas mi se ne da mastit ruke! Odgovara Marko arambaa: Pobratime, Dizdarevi-bee, ree pravo, odnijo te avo, da ti ruke omastiti nee: ja sam za to svoje pripravijo. Uvik sam ti, dronjo, besidijo: ne mei me na nie od sebe, nek ti ejtan mrtvu majku grebe. Potenje sam uvik ti nosijo i astin te k to sam astijo: ti si junak, ja sam arcijunak, ti si kurva, a ja arcikurva!...

131

njegov zadovoljni smijeak od koga mu brk podrhtavae I jes'! Al' ne' z'dugo! Caput X
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO FRA BONE BI OSUEN NA KOLAC

Misao koja se bijae bila zaela u tuini i nagnala fra Bonu da se vrati u domovinu, sada bi dozrela da se oivotvori. Naoruan milou Bojom i plamenim jezicima Duha svetoga, esti dan po dolasku u upu vrdolsku, fra Bone stade pred Ali-agu, dizdara vrdolskog, siguran da e arom svoje vjere i Ali-agu i sve Turke u Krajini privesti istinskome Bogu. Duh Boji bijae se nastanio u njemu, i dok propovijedae i ispovijedae Gospoda, injae se da lebdi arke ga rijei uznesoe i zapalie, i on gorae u sebi za Gospodina. A Turci videi zanos njegov divljahu mu se i s udivljenjem jedan drugom doaptavae: Gle, mahnita li insana! Ni sam Ali-aga ne skidae oiju s fratra, ve ponesen njegovim arom sjeae se svoga, one puste pomamne mladosti to je bijesno bijesne konje du granica nagonila, po Krajini i Cetini i Mletakoj do Ravnih Kotara glave odsijecala, bacala se kamena s ramena, lov lovila i zoru zorila s bulama i kaurkama, i na svakom od tih pustih brda bar jednoga tusta ovna... i dua mu se raali, i u sijedu bradu stade pjevuiti:

Janjci masni, a jarii slasni, somun sladak od eg ga ispek: od 'enice, jal od ozimice, od jeima, jal od napolice, jal od bara, jal od prosa rana. A sad erbet od pelina gori, urmaice pritiu liice:

132

I jo dugo sluae fratra, a kad se umori, presijee ga i ree: Lijepo divani, plahovito mome, i lijepo te je sluati. Ali utaman besjedi, jer ni sablje ni dina promijeniti ne mogu. Nego, reci mi po istini: zato ti doe kad svi tvoji fratri k mievi pobjegoe? Da zapalim lu evanelja i da vas privedem jedinom istinskom Bogu. Od tog enjkovanja hasne nije. Nego erzuj, mome, dok si za djerzovanje i kloni se kijameta dok se ukloniti moe. Ne rekoe li ti papazi tvoji da se u orav posao uputa? Ti e protiv dravnoga dina? Ne vidi li, bolan ne bio, da se krst ve trista godina na buljuke suneti, a tko je jednom osuneen, ne moe natrag, jer odrezano ne izrasta. Uini da izraste, i ja u se prvi krstom prekrstiti. To tvoji papazi znaju, pa nikada nisu ni pokuavali da nam svoj denet za na podmetnu, ve su nastojali da Pejgambera, koga ludo Bogom proglasie, zadre meu rajom i fukarom, a mi smo im to vie manje milostivo doputali dok su sultanovim fermanima fazilet nosili. Stoga velju: ako ti se utaman divani, a ti divani, nee nikom dokundisati. Ali ako si se u Mleie pouzdao i doao da mi hajdukuje, u busije uskae i raju na oruje die, reci, pa u te k estita insana sabljom dokusuriti; ako utaji, cijelu e heftu na kolcu skapavati. A ne bih htio da ti hatar uinim, jer si mi drag insan i u volji nekako. Budi halis, pa e i tebi biti dobro i raji tvojoj, a ne kao tvoji fratri i papazi to svojim haarilukom neuku raju iz jednog u drugi haer bacaju. Naui svoje da se svoga dina dre, i nikome vlas s glave pasti nee. A va din ui da je svaka vlast od Boga. Ako je od Boga, onda je potujte, jer ete samo tako Bogu ugoditi. 133

skovrlji se aga Ali-aga!

A Bog u ovoj zemlji nama vlast dade i ne dade je brzopleto, jer je ve dvije stotine godina ne die od nas. Ali vi fratri i papazi astite Boga dok vam perom uz omparu, ili jo bolje: kad nemate ni kud ni kamo. Onda potujete i Boga, i sultana, i pau i bega, orete nau zemlju, uvate nau stoku; ako hoete u askere, slobodno vam je. A mi opet uvamo carevinu, va i svoj mir. I tako ivimo skladno i dobro, i sudimo kako je pravo. Koliko puta imotski kadija u hasnu raje i fukare presudi! Ako netko od vaih pravu vjeru prigrli, moe od obana za pau da izae... Onaj koji se svoga Boga odree... plane svetim arom fra Bone. E pa sluaj, mome! Ako se svoga Boga odree, znai da mu taj Bog manje valja i od agaluka, a kamoli od paaluka, jer ja ti velju: kad bi svaki poturica agaluk dobivao, ni jednoga krsta vie bilo ne bi! A ako vam je va Bog drai, eto vam ga, i ne jadikujte. A ja ti mogu rei da su ti tvoji krani jad i kukavica: sretni su kad ih Turin smijekom obdari, s njima se u kolo uhvati ili im kerku prevali. U Imotskom i Prolocu, pa i u Vrdolu svaki je deseti naa uhodina, a trgovci govore turski k i hrvatski i gore pljuju po raji i fukari od nas samih... Na nama je da vladamo, na vama da sluate. I dok je tako eto mira i vama i nama... U taj as uleti u odaju neko sapeto, zgreno, skvreno i skovrljeno stvorenjce, vie nalik jeu nego eljadetu, baci se pred agu i stade mu ljubiti skute i rukave, vriskati, piskati i jaukati dok su se oko sasuena vrata treskala tri erdana od zubi tenadi, jaria, vuia i lisiia, od mia puha i mia poljskoga, od lasice, vjeverice, nerasta petaka, sveg ostalog zvjerinja i nekrtene djece.

134

 Ubij ga, ago, ubij! Na kolac, dobri ago, na kolac... krijetalo je stvorenjce, koje ne bijae nitko drugi nego Maraa-Obaraa, prozvana tako to obarae svaku bolest i svakog dumanina na koga bi uroke bacila. Ta vidarica, vjetica i gatara bijae podjednako aena od Turina i od kaurina. S kim na kolac? upita aga kad se bijes mahnite ene bijae malo utiao. S njim! Sa ejtanovim ovjekom! i ona upre svoje crne aporke u fra Bonu. Ovdje treba pripomenuti da se ve prvoga dana dolaska fra Bone bijae svim gnjevom bacio na Marau-Obarau, da ju je proglasio slubenicom i sulonicom avaoskom, prokleo i izopio iz crkve i zaprijetio prokletstvom svakome koji bude od nje vrabinske i urokljive ine traio ili je samo pod svoj krov primio. Ali ni Maraa-Obaraa fratru nije duna ostala, ve mu se istodobno pred itavim selom zaklela da e ga na kolac ispeti; on e je s kolca moliti i zaklinjati da prebaci preko njega koprenu crne smrti, a ona je nee baciti, ve e ga svaki dan tri puta zasipati prainom ivota da to due crkava. Da ga na vit kolac nabijem smireno e razboriti Ali-aga veliki je gadar morao uiniti. to uini, kai! Maraa-Obaraa stade u desetercu naricati: Gdje li ti je Omer, mome mlado? Upitaj ga za Omera svoga! Tko mu prikla pjesmu u grocu, u grocu i u bijelu vratu? Tko ga hitnu... Fra Bone uasnut ustuknu korak unatrag, jer se odmah bjee domislio o kojem se Omeru radi i tko e njegovu smrt svojom platiti. Ali taj uas trajae samo trenutak, a onda mu se lice ozari: Bog uini kako je najbolje umio. Sauvat u ispovjednu tajnu i osloboditi se paklenih muka koje bih 135

podnosio gledajui kako tee krv nevina od ruku Jurasa Garia, reenoga Prpe iz Glamoa. Neka si blagoslovljen, Gospodine, u mudrosti svojoj, neka si hvaljen u jutra i veeri... Caput XI
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA FRA BONU IZBAVI I DVA TURINA POGUBI

U tri dana dok rahmetli Omera ne prekopae Aliaga trideset godina ostari. Nit to jede nit to pije, ve kroz demir-pender unaprijed fratrove muke u avliji gleda da emer mrviak zasladi. Oduvijek bijae tako: tui jad melem naemu. Sjedi tako aga kao kamen u kamen zagledan i tek ponekad za se proapue: Je 1' ve stigo Fehim-ustabaa? A taj Fehim, delat mostarski, bijae zaista majstor svoga esnafa, i dobar glas ga bio da mu ljudi po pet dana na kocu umiru a umrijeti ne mogu. Ali-aga bijae odmah poslao po nj i po imotskoga kadiju, premda je i sam mogao fratru kolac darovati. Ali kako se pod stare dane pravdi priklonio, uini mu se prikladnijim da kadija istu pravdu podari. Glas o fratrovoj nevolji ubrzo se prostro po svim brdima, a to nije slutilo na dobro. Jer ako Fehim-ustabaa uskoro ne doe i posao ne obavi, moglo bi se dogoditi da se raja podigne, da uskoe hajduci, da Mleii kakav ei odred poalju, i eto, vrae, kijameta! Stoga je i Ali-aga, u prividnoj uzetosti, burovan bio i s toliko burovna nestrpljenja Fehima iekivao, te je od srca odahnuo kad se ovaj u predveerje treega dana pojavio.

136

I dok su jo u divanu bili, u odaju ue agin seiz i dojavi mu da neki sumanut aur napol smrknut, napol nasmijan hoe agi na silu, jer, veli, radi se o ivotu ili smrti. Uvedi ga ree aga slutei da aur po dobru ne dolazi. A kad ga uvedoe, aga ga odmjeri od glave do pete i upita tko je i po to dolazi. Do' po pratra odreza doljak i ti ' mi g' dat! Ja s' t' ubjo Om'ra. Rekavi to izvadi iz pripaaja Omerovu kesu i maramu, a kubure su mu, ree, askeri pred kulom uzeli: Nek' t' ji donesu, pa ' poznat! I jo nadoveza, neka ide do avola grebena turska pravda, koja na rije Marae-Obarae prava zdrava na kolac nabija. Ali-aga, koji kako rekoh pod stare dane bijae pravdu obljubio, progovori smireno: Ponekad je ljudska pravednost orava, no stoga Allahova ima etvere oi. I tebe, neznani delijo, Allah posla da ovu ljudsku krivdu ispravi i fratra izbavi iz nevolje. Ali Allah i kolac pripravi. I budi siguran da ga ne pripravi utaman. Ov' put utaman, Al'-ago! obrecnu se Prpa, a potom stade agi razlagati kako je mahnito i pomisliti da bi njega, Prpu, na kolac nabio kad on ima svoj zavjet sa svojim Bogom, a dok se taj zavjet ispuni, mogu i godine proi. Stoga nek se lude misli okani i Bogu vrijeme ne oduzima, ve nek mu fratra preda, pa mirna Bosna. Ako agi ovaj zavjet s Bogom nije dovoljan razlog, ima Prpa i drugi: jutros mu je oteo i posljednjeg sina, petnaestogodinjega

137

Mehu, i odveo u planinu. Ne vrati li se s fratrom do zore, ima tamo ve netko tko e Mehu pod grocem pokakljati. Svak' in' t' mora, a ti kak' 'o dovri Prpa. A to je skren aga i mogao htjeti! Da ne bude prevare, dogovorie se: Prpa e dovesti Mehu a Turci fratra do dolca u Ljuti, gotovo do same granice. im u dolac puste fratra, i on e Mehu pustiti. Pogine li fratar, i Meho e poginuti. A kad obojica pregaze dolac i zau u kamenje, neka svatko radi to hoe i to moe: ima Turaka, ali i krana ima! A kad fra Bone u kojemu je ponovo ivot ivnuo prijee dolac i s onu stranu ne nae nikoga osim Prpe i Anelije opsjednute, zadivi se Prpi to bijae u toliku pogibelj srnuo, te upita: Zato poradi mene bezumno izloi glavu svoju i glavu ene svoje? Zat' ti uzvrati Prpa svoj' izlo' i ne kaz' Al'-agi k m' ub' Om'ra! Nij' b'la ispov'dna! Kako svatko ini to mora uporno ponavljae Prpa tako i oni uzajamno uinie i dugove poravnae. Zatim ree kako se nada da je fra Bone svoju budalatinu o obraenju Turaka uvidio i orava se posla kloniti odredio. U tu mu je svrhu i konja nabavio, pa na put Boji u Dobr, u sigurnost, jer ova zemlja nije za onoga iji se zubi u stanac kamen ukopati ne mogu. A Prpine su i desni u kamenu, pa se opet ne usuuje naseliti u selu ili kakvoj brdskoj staji, ve je pokupio ono sirotinje, puaka i debane, pa bje pod sam povor planine. Tu je sitno blago sklonio u skrovitu vrtau, a sam se sa enom zavukao u dobro prikrivenu pilju s dva izlaza, gdje ih ni sam avo ne moe zaskoiti. Tako se to radi, jer ovaj ivot nije: ovo hou, ovo neu, nego... A kako ne umjede dovriti, otrese se na enu neka pohita u planinu, 138

a sam se baci na konja i nestade u kamenju u kojemu i Turci nestadoe. Ostavi sama s fra Bonom, Anelija ga dugo i trepetavo zagledae i na kraju upita: Je li istina, oe, da vi fratri umirete a da ne okusite ensko? Fra Bone niti ustuknu, nit se zgrozi u njenu glasu i oku bijae toliko djetinje nevinosti i istoe ve smireno odgovori: Istina je. A kad bi koji od vas nastavi Anelija sveudilj trepui oima okusio ensko pa se ispovjedio, bi li mu Bog oprostio? Bi odgovori fra Bone i obori pogled. Dobr nije daleko, lako e se ispovjediti, oe umiljato e Anelija lijeui izmeu dva kamena kao sita maka i maji zae jelek raskapati. Tek sada fra Bone shvati igru koja ne bijae djetinjasta. Obliven stidom i gnjevom stade se sumanuto krstiti i vikati: Odstupi, sotono! Odstupite, paklene napasti..., baci se na konja i odgrabi prema moru. A ja sam mu samo htjela pomoi iskreno se raalosti Anelija, ustade, otrese haljine i zakopa prsluk. Negdje u daljini, prema istoku, planue dvije puke. Anelija prepozna njihov glas: Obje male ljutim ognjem pale... I sigurna da se Prpi ne moe zlo dogoditi, uzjaha na gola konja i potjera ga prema planini. A onda je neka silna i nesluena toplina itavu proze: To ludo... ta topla konjska koa... to ludo, to ludo, o, Boe...

139

Caput XII
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA RAZLONO UBI PRVOGA OD RODA KNEZOVA

Poto je dareljivo smaknuo tri umjesto dva Turina, kako Bogu bijae obrekao, krenu da utamani i jednoga od roda Potpalina. Krenu tako od sela do sela, od komiluka do komiluka raspitujui se za glavinjanje hajdukih druina, jer preupadno bijae samo za Knezovu pitati. Da je netko drugi Prpinim tabanima gazio ili da Prpa nije u dui nosio to nosae, srce bi mi pucalo od radosti. Jerbo pod koji god je slamnati krov zaao, uz koji god komin sjeo, s gusala se dizala pjesma njemu u slavu:

I tako stih za stihom, stotine stihova, stotine pjesama, od kojih bi za svaku vrijedilo triput poginuti. A junaci su i poradi jednog stiha ginuli, jer ivot koji na guslama nee titrati, i ne vrijedi ivjeti. Ali Prpa bijae tvrd i na ljubav, i na mrnju, i na pjesmu, tvrd na sve to ne bijae na plitici njegova zavjeta s Bogom. Opsjednut potragom za prvim od roda Potpalina, on je te pjesme sluao, ali ni jedne nije uo. Samo tragae i tragae dok ga trag ne nanese na Studence, na hajduko veselje u slavu jo jednog uspjela okraja pod Zavelim-planinom, gdje poklae tursku karavanu i oplijenie trideset i dva emera blaga.

Kur-beg sjai, Al'-aga uzjai, glave skida, rujnu krv ispija, emer-roblje na kolac nabija, dicu kida u stotine krpa dok ne doe od Glamoa Prpa...

140

S toga pijanog veselja Prpa bijae neopazice odvukao starijega Potpalina sina Stipanicu, kojega nazivahu Zele, pod izlikom da ga ima neto ivotno upitati. Odvukavi ga u kamenje podalje od kua a bijae budalasta mjeseina zapita ga to bi on uradio da mu netko kuu zapali, sve njegove mile i drage poubija, to bi uradio tom ovjeku i rodu njegovu? I to ti je to ivotno to me htjede upitati! prasne u smijeh Zele, i kad se prestao smijati jo uvijek su se smijale njegove zelene oi i zelena mjeseina u njima. Jes' potvrdi Prpa gnjevno, gnjevan poradi tog budalastog smijeha i budalaste mjeseine u njemu. Ne zamjeri uozbilji se Zele, jer nije gnjevna gnjeviti Ali sve mi se ini da ti nisi ni iz Bosne, ve pitaj boga iz kojeg jada svijeta... jer i u Bosni svako dijete zna to mu je initi. t'? otrito e Prpa. A Zele stade slagati rije po rije kao da teke kamene pragove slae: Pobiti sve do kueta i maeta. I ti b' tako? skupi Prpa obrve. Jakako! Inije bi mi se kosti u grobu prevrtale. Tada se Prpa uspravi i zabaci ramena: Ja s' Juras Gari na mjeseini se injae da uspravan neprestano raste. Vie od iznenaenja nego od strave Zeli oi prekrie lice, a pun se mjesec ogleda u njima. I kad bi sasvim kasno Zelina ruka pade na drku noa i ostade ondje. A Prpa drugu kuburu opali u kamenje, koje sablasno drhtae na sablasnoj mjeseini. Potom stade vikati i zapomagati: 141

 Turci... Turci... Ubie Turci... Caput XIII

U KOJEMU SE BESJEDI KAKO MUSTAJ-PAA ELIC POROBI CETINU

Odmah u poetku Maloga rata poturi Mustaj-paa eli, Mostarac, sa ezdeset tisua vojnika udari na Cetinu. Silna vojska pritisnu dudevu dravu, koja, kao ptica pred zmijom, obamre sputenih krila. Ni lelek se ne u k ni lelek kamena kamenom pritisnuta. Zaas nesta etovanja i dobrosusjedskih megdana, u kojima se i Turci i krani imenom dozivahu bijae velika utjeha: znati od ije e ruke poginuti. A to se vjekovima znalo, svatko je poznavao svakoga: svi kranski junaci sve turske delije i sve turske delije sve kranske junake, ljute guje s obadvije strane: i Vejie, i Lekie, i Lelasa i Sovianina, Radia, Tomia, Kneza, Markotia, Hercega, oria, Bekavca, Petkovia, urkovia, Bitunjca i Bilia, popa Ivana Gria, fra Petra Kumbata, fra Matu Juranovia, fra tipana Ugriia, fra Nikolu Bria, fra Pavla Vukovia, kao i one druge: Muju Tokmanovia, Zuku Mesiovia, Mehmeda Zidonju, Muju Overuia, Asu Dizdarevia, Ibru Agievia, Mehmed-agu i Tursulovia, Ahmeda olaka, Musu Zekijia pa sve do araj Bai Ale. I ba poradi tog poznavanja, dozivanja i izazova uza svu krv prolivenu bijae neto lijepo i drago, junako i delijsko, ljudsko... i kad se ginulo, nikom ne bijae poginuti ao. Ali kad pritisnu vojska od ezdeset tisua vojnika, od kojih ni jednoga ne poznaje, a Mustaj-pau samo po uvenju kad nema koga, imenita, na megdan pozvati, kome, imenitu, majku opsovati... to e? Kud e? II u 142

tvru, il u brdo, il se prui po ledini i putaj da te bezimena bezimeni konjskim kopitima sataru. Tako otprilike miljae i Prpa dok okolnim brdima oblijetae i s vrhova gledae kako tursko more Sinjsko polje prekriva i sam Sinj zapljuskuje. I gledae kako neki, bezumno hrabri, u to more uranjaju da vie nikad ne izrone, kako se Turci preko Otoka prelie i itav zbijeg pod no okrenue puna tri dana Cetina bijae svijetlorumena i rakovi siti od same djeje krvi. I gledae kako jedna vojska na Vrliku udari i na lana je obeanja zadobi, a potom ene i djecu u roblje, a sve ostalo: to na no, to na sablju. Ali Prpa ne gledae ni da se zgrozi, ni da zagazi njegovo srce bijae na sve tvrdo ve vrebae nee li se tko od toga mora odvojiti i u brdo zai. Nu Turci bijahu srateni, kao spletena kupina i krabutina, i spokojno pokrivahu itavo polje. A kad bi se odvajali, odvajali bi se u vojskama, koje poharae svu Cetinu do Klisa i Drnia. Sve izgori u jauku i plamenu. I tako nevoljni Prpa kod tolikog obilja Turaka ne mogae do Turina. I ba kad bijae odluio da se okani orava oblijetanja i krene za granicu, Bog mu posla ususret dva mlada Tureta. Jahali su bezbrino, a na sapima iza svakoga od njih jahala je po jedna mlada kaurknja, privezana o jahaa trostrukim paom. Misusovo! zazove pobono Prpa, izviri iz zaklona, a prvi momak, pogoen usred ela, prevrnu se s vriskom djevojke. Misusovo! zazove ponovo Prpa, kremen kresnu, ali barut ne prihvati. Drugi Turin obode konja, koji odmah uskoi u galop. Videi da e mu umaknuti, Prpa se u skoku nae na 143

kamenu, a u drugom na konjiku. Ni zmija ne bi bre palucnula jezikom nego on handarom. I dok je tim istim handarom sjekao kajase i oslobaao djevojke, u odbljesku krvi sretan gledae Potpalinu druinu, gledae ih kao prave i ive i premiljae koga e: Potpalina sina Antiu, ili unuke Iviu ili Petra, reenoga Mlatimudana, ili brata ivala ili kakvu ker ili nevjestu, ili kojeg prisisnog vuia prokletog... U Boje ruke predade Prpa odluku Providnosti i uputi se prema avini, oko koje se sada vrtjela Potpalina druina. I tu u nekoj pojati, nevien ni od koga, namjeri se na Potpalina brata ivala, koji se upravo klupao s lijepom Husrefbegovicom, to je prolog utorka iz poharane kule Husref-bega Uzunovia odvedoe. Kao i Zeli, tako i Sivalu oi prekrie lice i on umrije tako, prekriven oima. Caput XIV
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA POGUBI TREEGA OD RODA KNEZOVA

Tko e istraivati pute Gospodnje i pronicati njegovu svetu volju koja alje anela da te ponajprije od smrti izbavi, a potom u nju sunovrati? A to se dogodi Antii, osim fra Bone, jo jedinom preostalom Potpalinu sinu. Taj Antia imaae na Tijarici ljubeznicu, Anuu Poleuu, udovicu krmara, uspaljenicu i raspusnicu koju zajazivahu i Turci i krani i zajaziti je ne mogahu. I kao to ovjeku svako zlo, ponajee izdaja, dolazi od ene, tako doe i Antii. Poleua ga izdade za deset dukata, i Turci ga zaskoie na logu dok je jo po prokletinji mirisao. 144

I ba kad su ga uz ciku i viku zaskakali, naie Prpa, te iz sigurna zaklona kurumom obori dva Turina, a treega koji mu se nekako pri ruci naao prikla. Antia iskoristi mete i zabunu, iskoi kroz prozor, pa u no. Kako Turaka bijae podosta i odvie, to i Prpa zakljui da je najbolje noktom u ledinu, i za bjeguncem. Dozva ga i sustie, pa nastavie zajedno bjeati. A kad se bjehu brda dobrano uhvatili, zaustavie se da odahnu. Tada mu Antia zahvali i ree svoje ime, a Prpa pomisli: Bolje da si govno izio! I jo pomisli Prpa: emu ga je maloas spaavao da ga sada kao u prignjei. I doe mu naao, te se stade skanjivati i pomiljati na to da mu osudu odgodi i prione uz nekog drugog od roda Potpalina. A onda zae razmiljati ovako: da Bog nije htio njegovu smrt od moje ruke, prepustio bi ga Turcima, kad ve njihov bijae. Ali Bog ga preko mene ote Turcima, i ja znam zato ga ote... Pa ipak ga neto u dui zazebe, prvi put zazebe, i prvi put u to skamenjeno srce odnekud kane kaplja milosra: ubi ga kriom, ne rekavi mu zato ga ubija i ne gledajui ga u oi. Caput XV
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA MOLJAE GOSPU A GOSPA ISUSA DA POTAMANI TURKE

Kleei pred vratima Gospine kapelice na vrhu brda, Prpa se svu no usrdno moljae: Molim ti se, Gospe moja, smiluj se svom Prpi, pogibe. Smiluj se jadnom Prpi koji nikada nije imao ni poinka, a poinuti bi htio. Daj mu da to prije ispuni zavjet svoj sveti i krv pravednu iskupi krvlju poganom, pa da se koji dan uspokoji i spokojan bude. Evo ima ve pun mjesec dana da 145

do nevjernika doi ne mogu. Poalji mi Turina, poalji mi Turke, ali ne u buljucima, ve onako po dvojicu, po trojicu... Samo ih ti poalji, a drugo je moja briga; samo ih ti odvoji od buljuka, a ja u znati gdje u ih iekati. Samo ih ti malo rasturi, oinjeg ti vida, jer ne mogu sam na vojsku kidisati. Onako po dvojicu, po trojicu... oinjeg ti vida'... i rasplaka se junak, i plakae sve do zore. Kako s Prpom plakae i jaukae itav puk kranski, a Gospino srce od srca milostivo, to se i ona rasplaka i krvavim se znojem oznoji. Potom se baci na koljena i stade mlijekom materinim zaklinjati sina jedinoroenoga, da se smiluje nevoljnom puku svome. A Isus e otrito: Neu! Dodija mi zlo njihovo i opaina svakovrsna i svakojaka. Nek ih Turci to sasijeku, to u sunje odvedu, jerbo su gori od Turina! A Gospa, milostiva i dobrostiva, ne moe sluati gdje narod jaue, pa se opet krvavim znojem oznoji i stade sina jo umilnije moliti: Nemoj tako, mili sine, due ne grijei. Oni su poradi tebe dvjesta godina krvcu prolijevali... A Isus ree: Ali grijesi su njihovi tu krv dvjesta puta posuili! Tada se Gospa i po trei put krvavim znojem oznoji, razdrije haljine svoje i zavapi: Smiluj se! Ako nee poradi njih, smiluj se poradi mene, jer ja sam poradi tebe toliko jada i emera podnijela, muka tvoja bijae i moja muka, krv tvoja bijae i moja krv. Ili i ja zar tu krv grijesima osuih?! A Isus videi da vie nema kud ni kamo, umilostivi se i ree: Dobro. Nek ih avo nosi! I odnese ih, kako dvojica fratara zapisae:

Na Turina pade srdobolja, zla godina i svaka nevolja. Po trista ih na dan umirae, po toliko iz vojske biae...

146

Kad na Turke udarie zla nebeska, da vidi zemaljskih! Sve se podie k na bezuba vuka. Sva vojska mletaka izleti iz tvrava; svi alfieri i koloneli, svi serdari i rondari, svi hajduci i sva raja to je oruje nositi mogla; popovi i fratri umjesto oenaa tanad prebiru, umjesto kriem i kropilom sabljom blagosivlju. A ponajljui meu svima bijae miroljubivi i ueni fra Bone. Sam se meu Turke baca i jednim mahom po dvije glave odsijeca. Je li to u njemu bila zapitala krv roditeljska, hajduka, ili su mu tajne muke dodijale, pa se bacae u najljue kreevo u nakani da pogine, nikada neemo doznati. Ali ako bijae ono drugo, Bogu se je vele zamjerio, jer kad Turci uoi Gospojine polje napustie, on izie iv i zdrav, bez i najmanje rane i ogrebotine. Dok Cetinom harae Bog i ovjek, dotle Prpa smireno i razborito svoj posao obavljae. Kako ne bijae Bogu obrekao da e ubijati samo delije, ubijae srdoboljae, jerbo mu do njih bijae lake doi i tako u neku ruku posao unaprijediti. ekao bi se rubom polja, skrivao se po bunju i umarcima, vrebao i vrebao dok Gospa ne bi poslala kakva askera da spusti akire... a kad bi ih jednom spustio, nikad ih vie ne bi uspio podii. Kako sada Turaka bijae u izobilju, bilo bi nerazumno gubiti vrijeme tragajui za Potpalinim unucima, koji s djedom tko zna gdje etovahu. Bijae mnogo zgodnije i nekako prikladnije zaletjeti se u Kreevo i Katune, gdje se bijahu sklonili svi ostali Potpalini, oruju nedorasli ili mu nenavikli. Za ove pohare Turaka Prpa ubi dvije Potpaline nevjeste, Maruku i imicu, ker mu Anticu kuljavu, Sivalovu enu Lucu i sina joj Kljaju, prozvana tako to u hajduiji bijae okljakavio. Poubija ih uredno kako bijae Bogu obrekao: 147

izmeu svakoga poloi najmanje po dva Turina. Zatim ubi ker pokojne Potpaline sestre Spie, Matiju eravu i brata joj Matiu, nazvana Tamjan zato to fratarski sluga bijae i kadionikom mlatarae. Na tog je Tamjana sluajno nabasao dok se u crkvi Gospi molio i na milostima joj zahvaljivao... pa joj usput i na toj zahvali. Caput XVI
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO SE PRPI RODI SIN MIJOVIJO

Poto Turci opustoie Cetinu a Gospa Turke, umorna granica odahnu da previje rane, a umoran Prpa pomisli da je i njemu odahnuti, te se uputi u planinu u kojoj je sve ove puste mjesece Anelija, preputena samoj sebi, deverala kako je najbolje znala i umjela. Kao to pas outi gospodara, jegulja vodu, tako i Anelija outi mukoga svoga. I kad se ovaj pojavio, ona ve bijae raskopana, na leima, u sijenu ispred pilje, s titravim smijekom u njedrima i na usnama, ednim, preednim, jer joj Bog dosudi to ne dosudi nijednoj u itavoj Krajini osim spomenute Anue Poleue da joj edna krv uvijek bude edna, pa i u sedmom mjesecu trudnoe. A kad se navri deveti mjesec, nemajui kud ni kamo, Prpa je sam obabi, pregrize i podveza pupkovinu i primi na ruke djetia, mukia, zdrava, od etiri oke. Cijelo ga jutro nosae na rukama i mrmljae: Rek' ja, dobre 1' bedev'je, pla'ov'tu ' mi dribad dribit! Trebalo bi ga krstiti ree Anelija trebalo bi ga krstiti da nam u tminu ne ode. A kako nema fratra, krsti ga ti, Bogu je svejedno. A Prpa ree: 148

 Moj' s' ruk' krvave! Krst' ga ti! Hajde, neka i ensko Boga slavi pomiri se Anelija Samo reci kako emo ga imenovati? Mijov'jo ree Prpa, ali ne usudi se spomenuti da je to u djedovo ime, u ime onog bezimenog djeda iz Glamoa, jer bi se Anelija mogla domisliti da on i nije iz Glamoa, ve sin nevoljnog Mijovila oravca. Potom Prpa sie u primorje i s novcima pobijenih Turaka nakupuje ulja i brana, u planini zakla nekoliko brava, nasui bravetine i nasijee bukava, te tako u toplu i sitosti u planini zimu prezimie. Caput XVII
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA POBI DVA POTPALINA UNUKA

Silan pomor to pade na Potpalinu kuu, Potpala pripisivae Turcima a Krajina Bogu. Samo su dvojica znala otkud munje paraju: Prpa koji u dui neprestance zahvaljivae dobrom ovjeku iz Prologa to ga bjee svjetovao da svoje ime tuim pokrije, te fra Bone pred kojim Bog savi turske sablje i ne dade mu da pogine, nego da pati. A i napatio se jadnik, ne samo unutranjih muka, ve i vanjskih kojima sama sebe kanjavae u ludoj nadi da e umilostiviti Boga. To posti, to se biuje, to kostrijet ne skida sa sebe, to na studenu salidu svoj san provodi. Ali niti Boga umilostivi, nit ga Bog uze, nit na nj posla kakvu boleinu od koje bi okopnio. S prvim lastavicama i Prpa sie u Krajinu. Ali i opet nastade nestaica Turaka: iz Mletake se bijahu povukli, a u Imotskoj se u tvrde kule zatvarahu. Prpi ne osta drugo ve da kriom u Bosnu uplazi i po busijama iika. Nije lako samu junaku hajdukovati: valja piti i blagovati, poinuti 149

valja na logu je ale priklati junaka. Pa kad ti i posrei da osamljen Turin na puku naie, nikad ne zna hoe li ih iz tog avlijeg kamenja jo deset iskoiti. A dvojicu treba ubiti prije nego se otisne za Potpalinom druinom koja pitajboga kuda krui. Pa kad je nae, iupaj iz nje zub koji treba iupati, a da to nikom u oi ne padne. Kako ve davno bijae obrekao da e ponajprije upokojiti dva Potpalina unuka oruju dorasla i s djedom ga u druini nosila to ve i kasna jesen pade kad posao dovri. Tako ubi Iviu i Petra, reenoga Mlatimudana, koji pogiboe a da pravo i ne shvatie zato pogibaju. I tako u Potpalinoj druini od njegove krvi ne bijae nikoga do njega sama. Siguran da mu Turci po krvi harae, Potpala umjesto da klone, razjari se vele i obree Bogu da e poklati sve Turke odavde do Stambula. I stade harati kao mahnit i mahnitim junatvom zadivljavati narod i gospodu mletaku sve do zauzea Imotskoga. Prpa, po Bojoj volji, opet uzae na planinu da prezimi sa enom svojom Anelijom opsjednutom, da se u miru nazahvaljuje Bogu na svim milostima kojima ga do tada bijae obdario, molei ga da ga i novim do kraja obdari. Anelija sveudilj pjevuckae svoje luckaste i zvrkaste pjesmice, i ljuljae jedno edo u beici a drugo u plodnoj utrobi gledajui s tugom na kopnjenje snijega s kojim e i njen Prpa okopniti. Caput XVIII
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO FRATRI UVIDJEE DA KRANI ZAMIJENIE TURKE

Dodijala Prevedroj dokolica kad je rat nema plandovanja te providur Mocenigo naloi generalu Emu i serzent-majoru Rizzu da otponu bitku za Imotski. Da bi 150

sprijeio pomo imotskim Turcima, zapovjedi Vrgoranima da zagrade pute Ljubuacima, Semitecolu posla prema Neretvi, a Nonkovia prema Trebinju i Stonu. Tada podie svu vojsku i seoske ronde, a raju redomice upregnu da vie na sebi nego na konjima i mazgama hranu, streljivo, pa i same topove prenosi stazama i bogazama neprovoznim i neprohodnim. Na samu milostivu i veleglasovitu Gospu od Anela udarie na imotsku tvravu i u krvi je zauzee, a Turke to pobie to zarobie i pokrstie. Na krunite tvrave koja bijae podignuta nad samim jezerom uvrenim u okomito stijenje duboko na stotine arina zabodoe zastavu sv. Marka, sigurni da je dok je svijeta i vijeka nitko skinuti nee. Begluke i agaluke turske porazdijelie gospodi mletakoj, ponekom serdaru i harambai, preostali dio polja napuie crnogorskim izbjeglicama, a raji... A raji suha smokva! prosikta hajduina u starom fra Miji Kutlaru, i on se, oronuo, u gnjevu pomladi. asni brate blago se suprostavi fra Bone zar nije dosta to kransko oruje pobjedu izvojeva? Moramo biti zahvalni Bogu... Mi smo mu zahvalni i kad nas s deset egipatskih zala udara, ali onda znamo da nas udara Bog, a ne Mleii. I ne udaraju nas, jer evo nam i novac dadoe da usred grada samostan podignemo; raju udaraju, raju koja je sve ovo svojom krvlju zadobila i njom svaki kamen omastila. I to joj ostavie? Mrnju. Mrnju kojom je do juer mrzila Turina, a od danas kranina. Ali razum nas upuuje... pone propovijedati fra Bone. Raji nije potreban razum, ni tvoja joj uenost nije potrebita. Potrebito joj je samo ono to ima: isto, junako 151

srce i malo kruha. Prokleti Mleani umjesto da izmeu sebe i raje kruh postave, postavie nedogledno jezero mrnje. Fra Bone pomisli na se i na Prpu, te proapta vie kao molitvu: Gospodin govori: ljubi i neprijatelja svojega! Dok je daleko uskoi debeli fra Lovre a ovaj je vraki blizu. Bit e tu jada, ueni na brate, golema jada. Jo za raju kako tako, tavorit e kako je i dosad tavorila: iz zemlje e ieprkati zrno ita i janje s lista jasenovine. Ali kud e s hajducima? Do juer su im plaali dvadeset dukata po glavi jal po turskoj jali po kaurskoj, a danas im ne daju ni u Turskoj turskog trgovca oplijeniti. Od ega e ivjeti, ivoga ti Boga? Ni zrna prosa iz dlana zemlje, ni gusjenice s jasenova lista! Ne ini li ti se, asni brate smireno e fra Bone da se, zalaui se za hajduke, i za zlodjelo zalae? Ne zalaem se ja ni za to, ve te pitam k ovjek ovjeka: reci mi od ega e ivjeti? ivoga ti Boga, od ega e ivjeti onaj koga je do juer puka hranila? Svi odgovori bijahu dah u vjetru: onaj koji od puke ivljae, od puke e ivjeti sve dok mu je ne otmu. A hajducima je stadoe otimati i Turci i Mleani. I ne samo puku, ve i glavu, i ne zna se koji okrutnije. Pa ipak se ini da okrutnost mletaka neljudskija bijae. Jer Turci to injahu, injahu iz mrnje, a Mleii iz obijesti i avaoske naslade. Jer kad bi uhvatili hajduka, ispeli bi ga na krunite tvrave koja, kako rekoh, bijae na okomitoj litici nad jezerom pokazali bi mu ispupenja na stijeni i rekli: Skoi, i ivot emo ti pokloniti! A kad bi koji nevoljnik skoio, u ludoj nadi da e se spasiti, gospoda asnici mletaki neasno bi grohotali, i taj grohot ne bi prestajao ni onda kad bi se tijelo ljudsko slika i prilika 152

Boja i hram Duha svetoga rasprio i krvlju, komadiima ivoga mesa i kostiju omastilo kamenje. Od te bi se grozote i sama zemlja potresala dok bi opako srce ljudsko svejednako grohotalo. I ba poradi toga grohota i te avaoske naslade fra Bone ubrzo spozna da kranska pobjeda uza sve slavlje, muare, kola i gusle ne bijae izbavljenje ve novi jad i nevolja, te zavapi Bogu: Dvjesta godina narod ovaj poradi tebe krv prolijevae, zato ga u srdbi svojoj jo uvijek udara?! A Bog mu u duu progovori i ree: Zar i otac tvoj poradi mene krv prolijevae? A narod je ovaj prenapuen oima tvojim. Pade mrak i nastade tmina, i nijedna se zraka ne probi, a neka ljepiva gorina potee ilama, i od tog pustog Bojeg naroda fra Boni osta samo emerna tuga njegova i Bog, koji se u milosti svojoj ni jednom ne dade umilostiviti. Caput XIX
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA OBUE POTPALU U SVEANU ODORU

U to vrijeme rodi se Prpi i drugi sin, kojemu u eninu poast a to bijae i jedina poast koja se ikada vlastitoj eni u ovom kraju iskazala nadjenu ime Anelko, nadajui se potajno da e mu s majinim imenom ubrizgati i poneto od majine krvi nesagorive. Po zauzeu Imotskoga Prpa pokupi enu i djecu, ono konja i sitnoga blaga to se namnoilo u planini, te sie u naselja u koja se ve bijahu vratili svi oni to ne pogiboe a vratiti se naumie. Kako ne htjede na eninstvo gdje bi ovjeku da podrep i podguz bude! stade se raspitivati za kakvu naputenu kuu ili gradinu. A raspitivae se obazrivo i okolino, premda je sasvim pouzdano znao to e i gdje 153

e. Napuivahu ga na mnoga zgarita koja opustjee, dok ga ne naputie na gradinu Mijovila Garia. E, to mu se, toboe, svidjelo poradi osame, lijepa pogleda i drugih drangulija, te ostade ondje. im kuu popravi i hranu pripravi, opet noktom u ledinu i kao dim s vjetrom. Negdje na rubu Bukoga blata namjera ga namjeri na dvojicu turskih trgovaca, koji se namah prostrijee po putu i nikad ne saznadoe da se prostrijee. Kod njih nae dva emera blaga, a to bijae dovoljno da, uz pomo Boju, djecu do oruja pridigne. Potom se vrnu u Krajinu da prebere jo jedno zrno treeg otajstva alosnog. Premda se u poetku bijae zarekao da e Potpalu satrti na kraju, sada se poe kolebati iz bojazni da bi Potpala gledajui kako pedepsa Boja pada na krv njegovu mogao od jada poludjeti a gdje e luaka! ili bi ga Bog mogao uzeti i vragu predati, pa to e onda! Da preduhitri i jedno i drugo, najbolje je odmah. Stoga se uputi u Imotski, gdje Potpala, poradi junatva, plemstvo i slubu kod Mleia zadobi. Prpa ravno k njemu, pa lai i mai kako se po svim selima s gusala, izuzev Knezova, niije ime i ne uje, kako svaka dua eli da ga vidi, da mu se svidi i pokloni. A kako ovjeka i bez laske nije teko na roenu ledinu dovabiti, Potpala odlui da odmah ujutro krene na put. Ne' valjd' taki prekori ga Prpa. Kakav? zaudi se Potpala. Go! odreza Prpa i stade mu obrazlagati kako je ovjek, to obukao da obukao, pred narodom i gol i tu sve dotle dok se ne ogrne hajdukom kabanicom. Narod pozna samo onoga s gusala, a svaki je drugi nekakav buljubaa i juzbaa svejedno jal turski jal mletaki jabandija. 154

Bijae sunano podne kad ih put nanese na Glavicu ponad Garia zgarita. itavo vrijeme Prpa premiljae pod kakvom e ga izlikom tu zaustaviti i na ulak posjesti kad sam Potpala predloi da sjednu, da predahnu. Na to Prpa zastade, toboe, da odrijei gae. Skriven iza kamenja promatrae kako se Potpala polagano uspinje i kako raste dok se uspinje. A onda ga gledae kako se uspe, kako rairi noge, zabaci ramena i ogleda se po dolini. Bijae velik i svean, ba onakav kakvim ga je neprestance u mati predoavao. Kad se Potpala okom napasao doline, sjede na ulak, i sjeae ba onako: preko plea sveana kabanica, pod njom jeerma srmom proeena i posuta srebrnim tokama, za pripaajem noi i kubure, ispod njih modre hlae od najbolje ohe, a sasvim na dnu opanci, novi, od suha. Kapu na kamen odloio, a elo uzdigao previto kao da kae: Usred njega! Junaan. Ba onakav. I Prpa outi kako neka silna naslada odasvud u nj navire, neka udesna naslada nalik onoj kad se prui uz Aneliju, samo mnogo jaa, mnogo lua, blistava da bi mogao oslijepiti. I pijan od nje jedva se dokopa vrha i sjedne malo nie od Potpale, zapravo u visini njegovih stopala, da mu ova sveanost gledana odozdo jo sveanija bude. Vidim ree Potpala da se Garia kua dimi. Da mi je znati tko li se u tom imijem gnijezdu ugnijezdio? Ja! A koliko dade za tu gradinetinu? upita Potpala. Nit'. Dad'e m' je. E, moj Bonjo, veli dadoe ti je, a i ne zna tko ti je zapravo dade. Ja ti je dadoh. Znam ree tvrdo Prpa i osjeti kako se odjednom sva ona pijana naslada rasplinu i kako ponovo postaje ono 155

to je od poetka bio: hladno oruje Boje osvete. Ja s' Juras Gari! Ti... ustukne Potpala ti si, dakle, a ne Bog ni Turci, ti si moju krv... O, kako bi ga Prpa sada muio pripovijedajui mu natenane kako je svakog pojedinog ubio i ubijao i kako e svakoga ubiti i ubijati dok ne zatre prokleto sjeme Marka Kneza, Potpale, dok ga ne zatre do kueta i maeta. Ali poboja se da bi Potpala mogao skoiti, pomahnitati, poeti psovati i proklinjati ili se oruja maiti, i tako nerazumno unititi ovaj trenutak arobne sveanosti za kojim je toliko udio i s toliko ga strpljivosti pripremao. I kad je taj trenutak naiao, treba ga poto poto sauvati: sjedi i eka zabaene glave i uzdignuta ela: usred njega! I kad ga pogodi, Potpala nit pade nit se zaljulja, ve ostade onakav... svean, na ulku, na Glavici, kao da i dalje sjedi i eka. Caput XX
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO BOG UVA NEVINU DJECU

Od Knezova roda bijahu ostale jo tri ene i jedanaestero djece, to oruju nedorasle, to posmrtne i prisisne. Pomisao na tu djecu sve ee Prpino srce obvijae zebnjom koja bi ga iz najtvreg sna probuditi znala. Ali zavjet je zavjet, a zavjet uinjen s Bogom vie nije njegova nego Boja stvar; pa ako je Boje srce otvrdlo zar njegovo da omeka?! I Prpa se vesela srca uputi prema Ljubukome, u lov na Turke. Negdje blizu Vitine posrei mu, zatee na plandovanju dva turska momka i na plandovanju ih ostavi.

156

Vrativi se kui nae dva sina blizanca, koja se upravo bijahu rodila. Kako su u taj as zvonila i slavila zvona u ast Velike Gospe izbaviteljice nae blizancima nadjenu imena Zvonia i Slavia. Tek kasnije, u razgovoru s Anelijom, u tim nenoenim imenima prepozna neko veliko znamenje i u prdekterima ve vidje junake kakve ne rodi Krajina. Zatim poe poslovati na Bojoj njivi premiljajui koji e prvi klas otrgnuti. I misao mu pade na Markicu, Potpalina unuka, Antiina sina. Taj Markica imaae zlu krv i grdno uivae u straenju i zlostavljanju golubova u jami Dvovrati, prozvanoj tako to imaae dva zjala, jedno iznad drugoga. Bijae to jama bezdanka, poiroka, obzidana izlokanim kamenjem, u ijim je lokvama uvijek bilo vode. I ba poradi tog obilja vode u jamu se sklanjalo na tisue golubova. Markica bi s jo ponekim krvoednim djeacima ekao da golubovi polegnu, a onda priao jami i stao u nju bacati kamenice ili glavnje gorue i uivao u na smrt prestraenoj ciki golubova, koji bi bezumno udarali o stijenje jametine, ranjavali se i krvarili ili bi izlijetali u no i parali se na trnju i otroj grabovini, ili pak, obezglavljeni, sjekli mrak sa smru za vratom i nisu se usuivali okrenuti. Prpa je znao za ovu Markiinu zlu krv, te se svakog predveerja prikradao, zavlaio se u procjep obrastao kupinom strpljivo oekujui trenutak u kojem e se Markica sam samcat Dvovrati dolibiti. Taj trenutak naie tek sedme veeri, obani se bijahu dolje na dolcu raspjevali i razigrali, a to im se vie dopadalo od muenja golubova. Samo Markica, jer imaae zla ednu krv... I tu ga Prpa zaskoi, prebi mu vrat i sunovrati ga u bezdanku.

157

im se prebacio preko hrpta brda i pod njim pukla njegova kotlina, dopre mu do uiju daleki emerni lelek, koji kao da je izvirao iz svih ovih brda, kao da cijela kotlina tiho i emerno jaue. to se vie kui primicao, to lelek postajae sve jai, sve tei, dok se na kraju i rijei ne poee razabirati:

To Anelija, to njegova luckasta i zvrkasta Anelija naricanjem srce para. Eno je pred kuom. I nije na koljenima, niti prostrta po zemlji. Ve onako poskakiva i rukama pridrava grudi i utrobu. Dva djetia, dva blizanca sa znamenjem u znamenitim imenima, dva jastreba, dva sokola, leahu na vrei obasjani mjesecem koji je upravo iza Glavice izlazio... dva znamenja, dva imena znamenita... Ne pla' otrese se Prpa Bog dad', Bog uz'! A sutradan stie glas da su hajduci u Vitini dva turska momka na plandovanju zaskoili: jednoga ubie, a drugoga teko ranie, ali mu je dobar vidar rane ve izviao. Prpa se skameni. itav su mu dan u uima brujile rijei dobrog ovjeka iz Prologa: Ako uspije tako naporedo ubijajui dva Turina pa jednoga od zla sjemena Knezova, spoznat e da je Bog zasigurno na tvojoj strani i da je svet tvoj zavjet s njim uinjen. A on je taj zavjet prekrio, jer ubi samo jednoga Turina. Stoga se Bog tako pourio da ga oine uzevi mu dva sina, dva imenita. Ili se moda i Boje srce raalilo nad ono desetero djece nejake i prisisne, te Prpi dade znak da je zavjet ispunjen i osveta dovrena? Bit e zasigurno tako. Ni Markicu nije smio pogubiti, jer ono 158

Jo mi niste pravo ni zenuli, a ve ste se s majkom rastanuli. Pucaju mi dojke na prsima: 'ko e piti mliko materino...

ganue nad djeicom koje bijae u srcu outio, ne bijae njegovo ganue ve otajni apat Gospodnji, samo ga on ne umjede razumjeti, ve zloin poini. Caput XXI
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA PROVEDE OSTATAK IVOTA SVOJEGA

U ovih pet godina dok je trajao zavjet s Bogom, Prpa se nijednom ne ispovjedi, jer ne imaae to ispovijedati. A, eto, sada kad se njegova dua, navikla na istou pred Bogom, grijehom okaljala, on je mora jo prije sna oprati, te se i ne pokopavi sinove blizance uputi u Imotski, u tree pijevce probudi fra Bonu i klee preda nj: Ispov'd' m', oe! I ispovjedi grijeh svoj teki i strani, to ubi djetia Markicu, i grijeh jo tei i strasniji, to ga u jametinu baci i sveti mu kranski sprovod uskrati. Drugih grijeha nema, jer sve ono to uini, uini po Bojoj volji. Da je prije toga zlo pred Gospodinom inio, Gospodin bi naao stotine puta i naina da mu znamenje poalje: kao to je spasio ono vitinsko Ture, mogao je tolike spasiti; kao to mu uze sinove blizance, mogao je uzeti Mijovila i Anelka i enu Aneliju opsjednutu. No Gospodin htjede kazniti one koji zlo uinie, i kazni ih; htjede sauvati nevinu djeicu, i sauva je. A za Markicu neka mu fra Bone pokoru i ne daje, on e je sam sebi odrediti. Jer, evo gle, na golo e tijelo kostrijet navui, i nee je za ivota skinuti, i neka ga u njoj i u studen grob poloe. Fra Bone pomisli kako su udesni putovi Gospodnji, jer i on one udne noi smrznua bijae Bogu obrekao da e ispod habita kostrijet nositi sve dok Gospodin ne digne srdbu svoju od doma oca njegova. 159

I dogodi se da on kostrijet svue, a Prpa obue, i nosae je kako je rekao, dvadeset i osam godina, sve do smrti svoje. Gospodin ga bijae obdario sa pet keri i est sinova, koji im do oruja dorastoe, u hajduke se odmetnue, da hajduijom prehrane sebe, ene svoje i djecu svoju ubijajui, na slavu Boju, Turke do Trebinja i Nevesinja, do Mostara i Konjica, do Glamoa i Kupresa, i za Prpina ivota nijedan ivot ne izgubi. A kad osjeti da mu konac dolazi, Prpa posla u Imotski po fra Bonu da ga s Bogom naredi. I umrije tako na fra Boninim rukama. Potom fra Bone uzjaha konja, odgrabi u Imotski i stade nagovarati fratre da ujutro svi pojau pod Glavicu i sprovode Prpu. Nije biskup nasmije se neki mladi fratar da mu tolika svita treba. Ima svoga popa, i to mu je dosta, kao to je i svima dosta. Svatko ini ono to mora tiho e fra Bone i ono to mu Gospodin ape. Ne znam to je Gospodin fratrima apnuo, ali na sprovodu ih bijae dvanaest i pop trinaesti. To svjedoim ja, a moje je svjedoanstvo istinito, kao to je istinita i ova alosna historija, koju mi osam dana prije smrti sam Prpa na svoja usta kaza. Ja je odmah zabiljeih, jer ne znam kamo e me nemir moj odnijeti i to e zaborav moj prekriti. Sutra u otputovati. Sutra u otputovati. Svakim danom govorim sebi: sutra u otputovati. I svakim danom moje noge postaju sve tee i olovnije, i sve vie prijanjaju za ovo prokleto kamenje. I opet mislim na kurvu iz Maastrichta i arko se molim Bogu da odlijepi tabane moje od ovog kurvanjskog kamenja, ali oni kao da za nj sve vie prijanjaju. 160

Preslaba je molitva moja, i nemir moj premlak. Sve mi se ini da se neu moi otrgnuti ni tom kurvanjskom kamenju, ni Prpinoj esnaestogodinjoj Anici, luckastoj i zvrkastoj, kakva joj je i majka bila. I bit u podrep. Pa to? Nisam iz ovoga kraja, niti sam obdaren njihovom besmislenom osjetljivou, te njihove rugalice mogu drakati samo moju znatielju. Osim toga ovdje me poneko dijete i voli, jer znam veliku tajnu koju nitko od njihovih stotina predaka znao nije, znam tajnu slova. Moda tu tajnu povjerim jednom ili najvie dvojici od njih jer ako bih je povjerio svima, vie ne bi bila tajna ni ja njen kljuar. A i to e im slova, to uenost mogu samo srce otrovati! * Doitavi do kraja don Pavao sklopi i odloi biljenicu, ukria prste i ree: To su, daklem, zapisi malo zakanjela oevidca koji vidje razbojite ali boj ne vidje, mrtvozorca koji stie na smrt ali ne i na umiranje, svjedoka to o tuem svjedoanstvu posvjedoi. Posvjedoi o svinjarijama upade mladi kapelan ali ni u tim se svinjarijama ne nae nijedno mjesto koje bi, makar i lano posvjedoilo o vilama i vjeticama, vukodlacima i zapisima i svim onim praznovjericama koje ti ispovijeda i propovijeda. Don Pavao uzdie na nj ivahne i sigurne starake oi: U tomu i jest manjkavost zapisa. Jer to ovjeku prudi sva uenost o ovom oku dostupnom Bojem svijetu ako, daklem, nosi samo otupjela ula lutoranska?! Da vas ne umaram, proitat u vam svjedoanstvo sloeno od pabiraka popabirenih iz mnogobrojnih knjiga i zapisa starovikih i potkrijepljeno iskustvom sjedina. Moda ti onda, moj don 161

Petre, Bog pamet prosvijetli i uputi te, daklem, na put prave i jedine istine. I ne pruajui mladom kapelanu mogunost da odgovori, otvori drugu biljenicu:

162

SVJEDOANSTVO POPA PAVLA IKEA O PRETCIMA I POTOMCIMA JURASA GARIA, REENOG PRPA, E DA BI SE ISPRAVILO I DOPUNILO SVJEDOANSTVO AETANEDOUETA
Glava I
U KOJOJ SE BESJEDI O PROIMANJU PUKA NAEGA I OTAJSTVENOG BOJEG SVIJETA

Da bi se, daklem, spoznalo, ispravilo i nadopunilo to ae-Nedoue brzopleto zapisa, moradoh se i sm ma da peru nisam vian pera latiti. Ve u samu poelu ae-Nedoue zabiljei neto preko ega e povran italac letom preletjeti, a paljiviji se zaustaviti i zauditi ali objanjenja nee nai: I svi bijahu jednaki u sljepilu strasti: Rimljani i Bizantinci, Avari i Mongoli, Turci i Mleani, i stotine drugih imenih i bezimenih. I svatko, ma otkud dolazio, ne naputa ovu prokletinju dok ga ne prikolje, a i kad ga prikolje ne naputa je, ve zdrobljene kosti pomijea s kamenjem, te se 163

ponovo s njim sraa i postaje jedno, tako vrsto jedno da iv stvor ne moe razluiti njega od kamena ni kamen od njega. Iz toga, daklem, proizlazi da bi u samu kamenju bila neka kako se to kae magnetska sila koja bi svaki potplat o se prikivala. A to, daklem, istina nije niti moe biti. Jer potplati su dolazili i odlazili, rimski i bizantski, avarski i tatarski, turski i mletaki, pa i potplati tog lutoranskog dotepenca dooe i odoe. Odoe. Odoe, jer ih nita nije vezalo o ovo kamenje, nita do zemaljskih probitaka, nita do pljake i otimaine, baenja i paenja, peenih ovnova i prevrnutih nevoljnica ili nevaljanica. Ostajali bi dotle dok bi zemaljski probitci probitani bili; nu, im bi ih stali plaati i s odvie glava, nestajali bi kao i razbojnici koji dooe po are, a naioe na muare. I nikad nikomu ako igdje drugdje mogae glavu skrasiti ne pade na um da se u ovaj osinjak vrati ili da ga se bar s tugom sjeti. Samo je puk hrvatski u toj prokletinji stoljeima ginuo i svaki kamen krvlju omastio, bio stoljeima pljakan i mrcvaren, ubijan i zatiran, od osvajaa bacan ovamo i onamo, treskan o mletake hridine i turske planine, na kolac nabijan, na galije prikivan, na trgovima prodavan... Nu, kamo ga god kovitlali i zakovitlali, ma na kakve muke udarali, korijenili i iskorjenjivali, ne mogahu ga iskorijeniti, jerbo je uvijek i svuda sa sobom nosio svoju golemu suzu i kamen ivota u toj suzi utopljen. I ma gdje umirao, inilo mu se da nigdje ne umire, ve se samo pretapa u tu svoju suzu, u kamen u njoj utopljen, a s tim kamenom u golemo more kamenja koje i ne bijae kamenje, ve ono sveivo to je u njem i pod njim, a to je sav otajstveni Boji svijet, vidljivi i nevidljivi, ivi i mrtvi, roeni i neroeni: sve sjene preminulih djedova, sav pla neroenih unuka, svi znani i neznani dobri i opaki duhovi, svi dreavci i vukodlaci, sve 164

vjetice i vile pomonice, sav taj beskrajni udesni svijet to se ukazuje u svakom bunu i svakoj stijeni kad se razlije ludo omamljivo i opojno svjetlo udbe sa sredine zimskog smrznuta neba ili sa sanjiva obzorja tople ljetne noi, dok obanske vatre tajnovito svjetlucaju po povoru brda i njedrima planine, a gluho doba kroz buru svrdla jezovito zavijanje gladna vuka ili zagrobno i u ujednaenim razmacima ponavljano zlokobno ukanje uka, od kojeg se die kosa na glavi i zamire dua u prsima. Ovdje se, daklem, odrao i jedino mogao odrati ovaj obiljeeni narod koji nikada nije presjekao pupkovinu sa svim razgoljenim i skrovitim Bojim svijetom, sa svim njegovim nasladama i strahovima, stapajui se sa svim ivim i neivim u jedno, jedinstveno, nedjeljivo i vjeno. Netko e brzoplet rei: mogao se odseliti i na plodniju zemlju i pri tom sauvati ako mu je ba do toga to ludovito i matovito otajstvo jedinstva svijeta. Nije mogao. Jerbo u poelu svi narodi bijahu upravo tako povezani sa svim razgoljenim i skrovitim, ali malo ih je sauvalo to im Bog u iskonu tako milostivo i obilato podari, ve darove Boje upravo rasipniki razbacae, te ostadoe sramotno goli i nepovratno podrezani, jerbo kad tijelo jednom osali, uljulja se u sitost i sigurnost, onda mu otupi i ovih pet jadnih vidljivih utila, pa gdje nee ona skrovita i istanana, kojima lastavica iz Afrike nepogreivo pronalazi lanjsko gnijezdo pod strehom mojih dvora, maka ljekovitu travu u mom vrtu, a kvoka na mom oboru nasluuje jastreba dok jo iza brda krui. Podrei korijenje nevenu, i on e uvenuti. Ali nije samo korijenje i skrovita ula to ovaj narod vee s ovom naoko otunom krpicom kamenja. Ima neto drugo, neumitnije i sudbinskije, neto nepromjenjivo i neotuivo, a to je prokletstvo Boje, koje emo iz istih stopa spoznati. 165

Glava II
U KOJOJ SE BESJEDI KAKO GOSPODIN BOG SABAOT SVAKIH TISUU GODINA PO JEDAN NAROD PROKLINJE

Kad ve naumih ispraviti neke krivine o pretcima Jurasa Garia, reenog Prpa, krivine koje ae-Nedoue bilo iz neznanja, bilo iz nemarnosti uini, nee biti zgorega da zapiem i neto po emu bi se vidjelo, spoznalo i izraunalo vrijeme i as dana sudnjega, dana stranoga, dana velikoga, kad se budu potresala nebesa i zemlja, kad se bude dolazilo suditi svijet ognjem. A doi e se, daklem, suditi i presuditi, razloiti i rasturiti tisuu godina poslije onoga dana u koji e Gospodin Bog Sabaot, u prevelikoj srdbi svojoj, prokleti i posljednji narod to gamie ovom dolinom suza, gamie a da ni sam ne zna zato gamie, jer zaboravi na Gospodina. Daklem, prvi narod kojeg prokle bijae onaj to ga do toga dana u dnu srca svoga nosijae, sve njegove nepodoptine kroz prste gledae, opatrnu i oparnu svakoga koji narodu ovomu uz nos hotijae. Nu narod osili, i sila mu nad Sion obrve uzdie. A kad se potrese Golgota, to hoe rei Kosturnica, Gospodin pozva oca Abrahama, Jakova Israela, Davida kralja i sina mu Salomona, i sabravi ih ree: Vidjeste i sami to uini narod moj i narod va! Popljuva, pogrdi, izbieva, trnovom krunom okruni i na kri pribi Jedinoroenoga sina mojega koji je po mojoj volji. Stoga u prokleti narod svoj i narod va od sada do vijeka. Kako ga ne mogu zbrisati s lica zemlje, jerbo uinih zavjet s tobom, Abrahame: Umnoit u sjeme tvoje da se nee moi prebrojiti od mnoine, to u ga prokleti ba u razmnaanju njegovu. Evo, rasut u ga po svem svijetu: bit e svugdje i nee biti nigdje; bit e okruen korovima ljudi i nijednim prijateljem; bit e u svim zemljama i ni u jednoj 166

nee biti, jer svoje imati nee. Nee imati ni proroka svojih, ni kraljeva ni pomazanika svojih. Tui kraljevi bit e mu gospodari i krvnici. ivjet e do vijeka i do vijeka e zlostavljan biti. I hram u tvoj razoriti, Salomone, ali u mu zidine sauvati da ih narod moe suzama oblijevati sjeajui se zemlje koja mu bijae darovana, i u sljepilu svomu nikada nee ni spoznati zato mu se odue. I neka bude tako! I bi tako. Trideset i sedme godine po raspeu naega Gospodina Isukrsta, Tito poubija jedanaest tisua udija, a ono to preosta odvede u ropstvo i rasturi po vascijelom svijetu. I tako do dana dananjega i vijeka vjenoga udije su osueni da ive, trpe i umiru tlaeni, proganjani, zlostavljani i usmrivani maem i toljagom po svim tuim zemljama i krajevima vapijui za grudom otaca, za grudom koju nikada nee uzmoi dovapiti, dozivajui milosre Boje, koje nee uzmoi dozvati i tek e na Sudnjem danu saznati zato ne uzmogoe. Tisuu godina poslije ovoga prokletstva stie i drugo i srui se na narod ovaj na hrvatski. A zbi se, daklem, ovako. Gospodin na Isukrst prenu oda sna kralja Zvonimira i govorei mu ree: Zvonimire kralju, sine moj! Ustani, pripai ma, podigni junaki narod svoj i otmi grob moj iz ruku nevjernikih. Kad kralj to priopi narodu, narod ustade i ree: Hoe li zar da svi izginemo za grob iz kojega je Gospodin na odavna iziao i na nebo uzaao?! Da su bar kosti u njemu, pa da svete moi tu i tamo za ito ili za bojnu opremu trnemo... Hoe li zar da napustimo zemlju koju smo s toliko krvi stekli i namakli, pa da drugi s noge na nogu i hou-neu uljezu u nju, u ognjite nae, u loite nae, uza ene nae dok nas ne bude? Ti si kralj. Jesi. I ako misli da nam glave ne stoje dobro, skidaj ih ovdje, na ovoj zemlji, neka zagnoje nju na kojoj su izrasle! 167

A kako kralj ustraja na zapovijedi Bojoj, narod ree: Kad si ba upeo da se gine, neka se gine! Budu je narodu zgodnije i Bogu ugodnije da izgine jedan nego svi, pogini! I pogibe ondje od ruku naroda koji kralja i Boga prisvaja samo dotle dok su mu od koristi. Tada se stisnu nebo i zemlja, udari sjevatanja i grmljavina, a glas strani sve to prekri i govorei ree: Evo od sada e umjesto rose prokletstvo padati na glave vae, na glave sinova i unuka vaih. Pretpostaviste mi zemlju, neka vam je! ivjet ete u njoj, mnoiti se na njoj, ali gospodari njeni nikada vie neete biti. I nikada je tuin nee osvojiti, a ipak e vladati njom i vama, i djecom vaom, i stokom vaom, i lonicu dijeliti sa enama vaim. Kako e to vladati a zemlje nee zadobiti? Sami ete ga dovoditi, sami obilaziti sve etiri strane svijeta i sa prosjakim suzama gospodare namicati. Bit e dana kad ete odjednom i po nekoliko gospodara dovlaiti i glavama brae svoje njihov put utirati. Bit e dana kad e dva grada na dobaaj kamena udaljeni svaki svoga tueg kralja priznavati. I ti tuinci bit e krunjene glave vae, krvnici vai, sulonici ena vaih i oevi djece vae. A vi ete im veselo mahati repom za svaku mrvicu dobaenu s preobilna stola, koji ste im uljevima svojim prepunili. Evo gle, i srca e vaa sveudilj vapiti za slobodom, ali vrat e va sam od sebe u jaram ropski hitati. I sveudilj ete sa sebe zbacati gospodare koji su po volji vaoj na va vrat uzjaili, da novima vrat umjesto sedla podmetnete. I dok e me svi narodi svojim jezikom zazivati i na svom jeziku moju molitvu moliti, dotle ete vi vapiti: Pater noster, Padre nostro, Vaterunser, Mi Atyank, a ponekad i Oe na. Htjeli ste zemlju? Eto vam je! Prokletstvo vae bit e u njoj, u brdima njezinim, u dolinama njezinim, u morima njezinim, u rijekama i jezerima njezinim! I neka bude tako! 168

I bi tako. udije se ratrkae po svem svijetu, i tako u tuim zemljama robuju tuim gospodarima, a svoju zemlju nikad ne zadobie. Hrvati opet nikad svoju zemlju ne izgubie, ali u nju neprestance tue gospodare dovaahu i sluahu im. Kraljevi njihovi bijahu i tlaitelji njihovi, te im poesto nijekahu ne samo zemlju, ve i ime i jezik i narodnost samu. Nu, oni svejedno za te svoje krvnike umirahu s nerazumnim poklikom ivjela Hrvatska! gdje je to, a gdje milozvuno Arriba Espana! kad panjolac umire! I bi tako u poelu, sada i vazda i u sve vijeke vjekova. Amen. Ali nije na meni da povjesnicu svog prokletog naroda piem, ve da ukaem na to kako ljudski razum tu nerazumnu prolost ne moe shvatiti ni prihvatiti, dokuiti ni protumaiti ako mu nije poznato strahotno prokletstvo, koje je mogla izmisliti samo nedokuiva mudrost svesrditelja Boga, mudrost i volja, postojana u zlu i dobru, u prokletstvu i blagoslovu. Glava III
U KOJOJ SE BESJEDI O KRALJEVU TOBOLARU I PRETCIMA JURASA GARIA, REENOG PRPA

Stoga, daklem, moram upozoriti lakovjerne na lakoumnost aeta-Nedoueta, koji brzopleto posvjedoi da Juras Gari proistie iz plemena teakoga i obanskoga, pa se u hajduke odvrgnu. To se, daklem, s voljom Bojom sloiti ne moe, jerbo bi odreeno kako e se unaprijedak vidjeti da se svi pretci i potomci Prpini od sveg puka i naroda razlikovati moraju po tomu to e s ramena svojega kruh svoj jesti. I tako listajui knjige i zapise starovike ustanovih stanovito, da Garii ne bijahu ni 169

obani ni teaci, ve kao i sva prosjaka plemena u Krajini od davnina kruh svoj jeahu s ramena svojega, jerbo kao i sva prosjaka plemena u Krajini proedie od ovjeka, imenom Godislava ili Godeava, koji u dan prokletstva kraljev tobolar bijae. Kad ono, daklem, Gospodin prokletstvo izli na narod i kad ga srdba minu a bijae no blia danu nego sebi svrnu pogled na zemlju i vidje reenog Godislava ili Godeava, kako klei na grobu kralja Zvonimira, sa srcem punim Boga i suza. I raali se Svedobrostivi to cijeli narod prokle, ali prokletstvo vie dii ne mogae. Stoga uspava Godislava, u san mu sie, u snu mu se ukaza i ree: Godislave, Godeave, govori ti Gospodin! Prokleh narod tvoj i prokletstvo ne mogu dignuti. Dijelit e sudbinu njegovu, i nikada nee ni ti, ni potomci tvoji biti gospodari zemlje svoje. Ali, evo, inim zavjet s tobom: premda nikada ni ti ni potomci tvoji neete biti gospodari, neete ni sluge biti, niti ete sluiti tuim gospodarima, niti im davati ita od onoga to steknete i namaknete. Naprotiv, i ti i potomci tvoji uzimat ete od gospodara i kraljeva ma gdje se s njima sreli i susreli. Hodat ete svojom zemljom i mnogim tuim zemljama, i uvijek i svugdje bit e kako obrekoh. A da se ovo ispuni, i ti, i potomci tvoji razlikovat ete se od sviju puka i naroda po tome to ete kruh svoj ramenom svojim zaraivati, kao to si ga i sam u vjernoj slubi kraljevoj zaraivao. I jo ree Gospodin: Uzmi tobolac svoj i kreni prema istoku i naseli se u zemlji pustoj, besplodnoj i bezvodnoj, u kojoj nee omekotiti i doi u napast da ne iskupi zavjet svoj sa mnom uinjen. I, evo, izotrit u oko tvoje da vidi konjanika iza brda i uho tvoje da uje psikanje zmije dok jo spava, i nepce tvoje da razluuje travu ljekovitu od trave otrovne, i jezik u tvoj utanati da mu se i pele pokoravaju. Evo, i tvoje u kamenje kao nijedno 170

drugo napuiti mnoinom svakovrsnih otajnih sila nebeskih, zlih i dobrih, da te iz dobra u bolje potisnu ili da te opaka veom opainom pritisnu. I duh Gospodnji nestade, a reeni Godislav, daklem, krenu i nastani se u zemlji pustoj, besplodnoj i bezvodnoj, nastani se u kamenju koje kao nijedno drugo bijae napueno mnoinom svakovrsnih otajnih sila nebeskih, zlih i dobrih, nastani se u Krajini. I Gospodin ga obdari s dvanaest sinova i dvanaest keri. Od sinova proedie svi oni u puku to s ramena svojega kruh svoj jedu, od keri to kojoj Bog dade, jer je ensko samo zemlja a ovjek sjeme. Tada, daklem, Krajina bijae veleumna i veleopasna, ali reeni Godislav i sinovi njegovi razumijevahu sva otajstva oko sebe i prijateljevahu sa stotina dobrih duhova posijanih po umama i kamenju. I sjekoe hrastie, bukvie, klenie i grabie i ina svakovrsna i svakojaka stabla, te ih na ramenima nosahu popovima i samostanima, knezovima i gospodi primorskoj, a vree uglja jer i ugljenari bijahu davahu kovaima za klepanje sjekira i inog ratila ili pak za gotovu paru prodavahu. Ono pak to dobie, u cijelosti za sebe zadrae, kako obree Gospodin. Tako i unuci i praunuci reenog Godislava vree uglja i trupce drvlja nosahu na ramenima sve do Jakira koji zbaci mutvi sa sebe i zamijeni ga pukom, te se godine 1495. druge po dolasku Turaka u hajduke odvre. Po njemu se jo i dan dananji jedna pustolina Jakiruom naziva. Jakir i potomci njegovi takoer ne plaahu nikome nikakve dabine, ve i od samih vladalaca za turske a i za poneke kranske glave dukate dobivahu. Jakir, daklem, po prvenstvu bijae najizravniji potomak reenog Godislava, tobolara kraljeva. Od Jakira proedi Ilija, kojega poradi mrkomasti puti njegove prozvae Gare. Od tog, daklem, Gare nastadoe 171

Garii, koji hajdukovahu sve do Martina Srbi-guzice to za rata Kandijskoga Turcima mnogo jada zadade. Na koncu kraja stadoe Turci preozbiljne stupice postavljati dok ti se mog Srbiguzice ne dokopae, pa s njim na kolac. Kau, da je est dana na kolcu umirao, a umrijeti nije mogao neki vele da nije htio ve se onakav nabijen i rasuen Turcima u brk smijao i iz rasuenih usta na njih suhom slinom pljuvao. Sin mu Kuzman bijae sam po sebi kukavica, a tom kukaviluku i strana oeva smrt dometnu svoju. On odbaci i puku i handar i nadak, pa s oevim dukatima upljakanim od Turaka a i od pokojeg kranina nakupuje zemlje i ovaca, prometnu se u teaka i obanina, te plaae Turcima hara i danak. Tako prekri volju Boju i zavjet koji Bog uini s reenim Godislavom i potomstvom njegovim. To Boga vele rasrdi, ipak kroz prste progleda. A kad se ni Kuzmanova djeca Glavinjalo i Mijovijo oravac, otac Jurasa Garia, reenog Prpa ne vratie, daklem, zavjetu uinjenu s Bogom, Gospodin vie ne mogae suzdrati srdbe svoje, ve posla Marka Kneza, reenog Potpalu, da zatre pogano sjeme koje zavjet Boji pogazi. I tako nije istinito svjedoanstvo aeta-Nedoueta, da Marko Knez na pravdi Boga pobi, porobi i zarobi Mijovila oravca i njegove, ve je istinito ovo to rekoh: Marko Knez bijae bi u Bojoj ruci, bi koji osinu bezakonike to sveti zavjet pogazie i puku motikom zamijenie. Nu, im se Juras Gari kako vidjesmo na pravi put bijae vratio i poeo tamaniti Turke i hajduke, makar ovi bijahu samo orue Boje osvete, milost se Boja preli preko njega i potomstva njegova, koje otada sve do dana dananjega jede kruh svoj s ramenja svojih, i nikome nita ne daje od onoga to pri bavi, ni kralju ni glavaru, ve 172

poneto kakvom prosjaku od nevolje i meni, siromanom pastiru dua njihovih, a i to, daklem, po Svevinjoj volji. Glava IV
U KOJOJ SE BESJEDI KAKO SE PROKLETSTVO ILI BLAGOSLOV BOJI POSTOJANO NASTAVLJA

O Jurasu Gariu, Prpi, vie neemo govoriti, jerbo sve ostalo to ae-Nedoue zapisa prilino je pouzdano i s istinom sloivo. I kako znamo, poto Prpa obue kostrijet i u pokoru udari, Gospodin ga obdari s ukupno est sinova i pet keri, i za njegova ivota ne smae mu nijedno. Ali muke i nevolje nadooe netom Prpa oi zaklopi. Nu, za ivota Prpina svih est sinova njegovih drahu se Boga, pa kako do puke dorastahu, tako je i o rame vjeahu. I vojevahu s mirom, premda sada ivot hajduki bijae mnogo pogibeljniji od preanjeg, budui ga zaskakahu i Turci i Mleii. Zato Mleii kad bijahu krani i kad do tada hajduke na hajduiju naganjahu i po dvadeset im dukata plaahu za glavu tursku ili podaniku? Zato Mleii kad se zna da bez raje i hajduka posigurno nikada Krajinu od Turina iskamili ne bi? To e, daklem, upitati onaj koji prokletstvo Boje na umu nema. A onaj koji ga ima, znat e da je u Boga sve postojano i da drukije ne moe biti: netom narod jednog tuinca snimi s vrata, drugoga mora na nj posaditi; a im ovaj zajai, ve gledaju kako e s njim pod kopita i s treim oijukaju. Samo oni koji bi uzjaili, miljahu da nikada nee sjahati, pa se uljuljani u tu sigurnost na ivinu nisu ni osvrtali, niti pomiljali da bi se, trvena, ipak mogla jednom zblaniti i kopitnuti, te su je ibali kad je trebalo i kad nije trebalo i u jasle za mija gnijezda bacali. Nu, kako sami nisu u zlu bili ni zla mirisali nije bilo ni potrebe da se sa 173

ivinom drukije postupa. Jerbo dok konjanik s drugim konjikom u miru divani i rzanje mu na zub ide, pa konja po njuci obrzdava. Ali kad se sablje isuu, konjski vrat naglo postaje ba kao stvoren za tapanje, a uho za tisue rijei medenih, te: O konjiu, dobro moje, iznesi me, izbavi me, i u elo kopitni ga... A poslije Maloga rata nevolje ne bijae: Turci i Mleii skladno marvu podijelie, u iste diple zapuhae i u prijateljski divan udarie. Bijahu gospodari. A gospodari radije meu se na gladno avrljaju, nego i s najvjernijim slugom tusta ovna erupaju. Gospodari su gospodari, pijani od samih slatkih rijei gospodarskih njemuti jezik slugu poinju razumijevati tek kad padaju ili misle da e pasti. Stoga, velju, Mleii i Turci ubrzo zajedniku latinicu i arapicu nauie, glagoljicu zaboravie i u tren oka spoznae da ih zemaljski probitci vie prikljuuju nego nebeski razluuju. I dogodi se da su Mleii ee nego Turci stali tamaniti hajduke, pa i one koji su po Turskoj etovali, a u Mletaku prebijegali u ludoj nadi da e u kranskoj zemlji utoite nai. Hajduci, daklem, postadoe ravni sinu ovjeanskomu: ne imaahu ni kamena na koji bi glavu mogli nasloniti. Hajkani od Turaka, hajkani od Mleana i pripuza njihovih, hajkani od gladi i boleina svakovrsnih, hajkani od svega iva i neiva ipak volju Boju ne pogazie, ve i dalje kruh svoj jeahu s ramena svojega zaraujui ga pukom i bodeom. Netko e rei: a to im je drugo i preostalo kad Mleii turske agaluke svojim podguzima razdijelie, na puk namet udarie, zabranie saditi lozu i uzgajati duhan; i da ne bi Francuza krumpir ni do dana dananjega procvjetao ne bi! Mogli su stoku uzgajati, mogli su u Hrvatsku prebjei, mogli su... A opet nisu nita mogli, jer oni su kako ree ae-Nedoue u ovaj kamen do koljena ukopani, prokleti ropstvom i blagoslovljeni slobodom. 174

Putovi su Gospodnji nedokuivi i neistraivi, ma ni ljudski nisu mnogo manje zamreni. Dugo sam ivio, dugo gledao, dugo sluao, okruen vie gadalinom nego sjajem ljudske due, jer preda mnom se svaka i najognojenija unutranja gade bez stida otvara. Mnogo sam puka ispovjedio, i hajduka mnogo, jer hajduci jo ni danas nisu ba sasvim uveli jo uvijek poneko alabaza s pukom na ramenu i glavom u torbi. Ovo, daklem, hou rei: nikad neu zaboraviti dan kad sam prvog hajduka ispovjedio, dan u koji se moja zanosna mladenaka dua ponajprije ganula, a potom zgrozila. Taj hajduk bijae nekakva golema oploina, te me je i kleei nadvisivao. Na prsa si mu mogao rvanj poloiti i ne bi ih prekrio, na njima rvanj izrazbijati i ne bi ih okrznuo. I taj se kremen od ovjeka skovrljio preda mnom poput slabunjava i osjetljiva djeteta. Rasplakao se i razjecao, i sve se akama o prsa busa da itava crkva odjekuje, roni suze k iz kamenice samo zato to je neku udovicu nabusito s puta gurnuo i to nekom slijepcu milostinju nije udijelio. Meni se dua razblai i rastopi, te ga htjedoh upitati: jesi li ti arhaneo Boji koji me iskuava ili mi put svetosti pokazuje? Ali ne upitah ga, ve mi se iz obiaja omae: Jesi li koga ubio? A on, nekako stidljivo prikloni glavu k ramenu i na moj uas odgovori: Stid me je, oe, priznati, da ne bi pomislio kako se hvalim i razmeem, a na svetoj smo ispovijedi... eto, jesam poneto... Tako, tridesetak to Turaka, to rondara i kojekakve smrdljive ivine. A kad mu rekoh da su to grijesi, teki grijesi, samo to me ne usrka svojim golemim iskreno zauenim ourdama: to ti je, oe? I o kakvim to grijesima divani? Turci su nam, bolan, din-dumani, a rondari krvni! Hou li, moe biti, dumanina perjem po guzici?! Ja rekoh: Mirni turski trgovci nisu zulumari, a rondari su vlast, a svaka je vlast od Boga! Meni je, oe, 175

od avla. A avao je neprijatelj Boga i ovjeka, pa glavu mu k zmiji! Na to u ja: Gospodin ree: Ljubi neprijatelja svojega kao samoga sebe! On upita: Ima li Bog neprijatelja? Ima. Lucifera i svitu njegovu! A on uskoi: Pa to uini s njim? Strovali ih u pakao! Na to se on isprsi i nadme: Tako u i ja, oe! U pakao! U pakao sa svim Turiima i Mleiima, sa svim rondarima i serdarima... Ne umjedoh mu se suprotstaviti, ali svejedno mu odrijeenje ne dadoh. A on e: Nita zato, oe, odoh ja k fratrima; oni su due s nama i bolje znaju to je ovdje grijeh a to nije. Poslije sam mnogo hajduka ispovjedio i odrijeio, jer, eto, nek mi se Bog smiluje ubrzo nauih to je ovdje grijeh a to zavjet uinjen s Bogom. Vratimo se, daklem, gdje smo stali. Iako su se Mleii slizali s Turcima i za volju dobre trgovine tamanili hajduke ak i one koji su po Turskoj etovali a u Mletaku prebijegali da na asak odahnu potamaniti ih ne mogahu. I uahu se vele, jer ne znadijahu za njihov zavjet s Bogom. Po svoj Krajini bijae hajduka znanih i neznanih, glasovitih i bezimenih, razvikanih i pritajenih, samohranih i u povelike druine zdruenih. Bijae tu Ivan Bui to poradi crvene kose bi prozvan Roa, pa Marko Caljkui, reeni Mutvica, jerbo mutvicom tri Turina prikla, pa Antia kori, reeni Beg, pa Veki, Ninevi, Veli... do sutra bih mogao nabrajati i sve momci s dobrom druinom, mladom, neenjenom, od kojih nijednom ne bijae stalo poginuti. Nu, neka drugi o njima govore. Ja sam htio samo zabiljeiti rije dvije o potomcima Jurasa Garia, reenog Prpa. enskinje neu ni spominjati osim Anice, koja se kako je reeno bijae udala za ae-Nedoue. ivljae s njim u skladu i ljubavi pune dvije godine, a onda umrije pri porodu zajedno s djetetom svojim neroenim. Netom je pokopae, ae-Nedoue put pod noge: njegovo korijenje 176

ne bijae u kamen uraslo, ve se cestom povlailo kao prokleti gamiavi pruavac neki. Baba Anelija ivljae jo dvadeset i jednu godinu, da se ispuni triput sedam dvadeset i jedan. Bijae svu muku djecu pokopala i sva popucala k hrastova kora, ali sve do smrti pjevuila je svoje pjesmice, koje vie ne bijahu putene ve nekako nabono-krivovjerne, ali sveer luckaste i zvrkaste:

A sada, daklem, skoknimo na muke erede, e da bi se vidjelo kako Gospodin u Svevinjoj mudrosti svojoj za svakoga ovjeka sukobljive, suprotstavijive i proturjeive stvari sloi i slui na udivljenje. Jerbo koji bi ovjek mogao iznai nain da uvijek ima gospodara i da tomu gospodaru nikada ne slui, niti mu ita daje, ve jo od njega i oduzima?! Koji bi stvor mogao istodobno biti proklet i blagoslovljen, suanj i slobodan, da se u blagoslovu hrani pukom a u prokletstvu od nje pogiba? A Gospodin sve to tako uredi i sloi. Jo za ivota Prpina svih est sinova njegovih slono i sretno hajdukovahu. Najstariji bje harambaa Mijovijo, kojemu na dan oeve smrti bijae bilo ravno trideset godina, a najmlai imun, koji taman bijae navrio esnaestu. Braa bi se esto i duboko zalijetala u tursku zemlju, robila 177

Cin, cin, cili-cin, u raju je rumarin, u njem sidi Gospodin, nae Gospe slatki sin. U ruci mu bilac krin, a u krinu utac klin. to tu radi utac klin ne zna ni sam Gospodin, nego jedan bumbar fin i jo mali Cilicin.

i palila, a da im se nikad nita nije dogodilo, pa ni onda kad je bila sva prilika da im se zlo dogodi. Nu, milost Boja i zatitnice vile neprestance bdijahu nad dobrom njihovim. Spomenut u samo jednu zgodu. Bijae to, daklem, na 1752. Te se godine bijahu toliko osilili i obezobrazili, da su turske karavane iikali odmah do Arana gdje bijae mletaka carinarnica ma s onu stranu mee, na turskoj zemlji. Turci se zaozbiljno razgnjevie i stadoe optuivati Mleie da to nije bez njihove. E da bi se oprali i ponovo umilili Turcima Mleii uhvate prava zdrava ovjeka, nekog Andriju Sekeleza, objesie ga ondje pred samom osamicom u Aranu. A da se jo vie umile Turcima, njihovim askerima pridruie nekoliko svojih rondara i dadoe se u potjeru za Garia hajducima, koji Turcima ponajljue za zub zapee. to srea a to izdaja nekog obanina pomogoe im da nau hajduko zaklonite u Vir-planini. Bijae to neka vrtaica sneruke i od svih oiju zaklonjena, tako da se mogla zapaziti tek kad se dolo na sam rub kamena krunita. No mrana i oblana, vjetar pao, na kiu se spremalo kad se Turci i Mleii preko krunita nagnue. Pogledae dolje i imae to vidjeti: oko eravice, koja se ve stala pokrivati pepelom, poleglo estoro brae, poleglo i pospalo kao zaklano. Kako je neusporedivo vea naslada pljuvati po ivu neprijatelju nego ga u snu priklati pa eto mu tut a da i ne zna tko ga prikla, to se askeri i rondari dolibie do pospalih, pokupie im oruje, pa po etvorica sjedoe uz jednoga s isukanim noevima za svaku sluajnost. Potom probudie usnule, koji vidjevi u to su upali, ostadoe k janjci. to poradi hladnoe, to poradi veeg uivanja u gledanju jada zaskoenih, Turci i rondari razgorjee vatru. Hajduci samo skupljaju obrve, stiu zube i premiljaju: je li bolje trgnuti se pa da te na mjestu prikolju, ili ekati da te 178

osude, pa si na istom. Nu nitko se bez harambae na svoju ne usudi. Mijovijo pak uti i uti, sve nekud u daljinu gleda i pogrde slua ba kao da mu pjesmu pjevaju. Onda otvori usta bijahu votana ba kao da mu ih netko drugi otvara i ree: Udrui se krst s nekrstom, i to bez srdbe Boje nee proi. Sad razumijem znamenje to mi noas triput uzastopce u san doe. Na to se jedan od rondara iskrevelji i ree: Nije li to znamenje malo sliilo omaenu konopcu? Mijovijo i ne trepnu, ve e opet na ona votana usta koja se nisu micala, ve samo onako zjala: Bio je sveti kri. U poetku malen, jedva ga razabire, a potom sve sjajniji i vei dok ne prekri mjesec i polumjesec, dok ne zastre itavo nebo. Potom uzdie glavu i zagleda se prema istoku: Eno ga opet! Tada svi krani i svi Turci podigoe glave i stadoe traiti znamenje. Mijovijo skoi, prebaci mutap preko vatre i dovikne: Noktom u ledinu! U mraku, koji si mogao rezati, u se samo kako pet opruga odskoi, kako zapucketae grabove granice i stade se runiti kamenje. Kad vatra probi kroz mutap, vidje samo izbezumljena i sama na se pomamna lica askera i rondara. Kad se, daklem, braa dokopae sigurnosti i stadoe Mijovilu na lukavstvu estitati, on se zablenu: to vam je? Kakvo lukavstvo?! Ja se ovaj as rasanih, a to je prije toga bilo niti znam niti mogu znati. Kad mu oni sve po redu ispripovijedae, on samo promrmlja: Bit e posestrima vila. Tada se i braa prisjetie, da Mijovijo i ne bijae Mijovijo, da mu se usta nisu ni micala ve samo zjala, a glas koji iz njih izvirae nipoto ne bijae njegov, opor i hrapav, ve nekako utanjen, vie enski. Od tada su vile brai esto na pomoi bile, ma ni vile nisu svemogue.

179

Glava V
U KOJOJ SE BESJEDI KAKO UDARIE NEVOLJE OD BOGA I OVJEKA

Nedostojno je i nepravedno istraivati putove Boje, pa bili to putovi milosti ili putovi srdbe. Treba ih samo primati, kao kiu, kao suu. Rekosmo, krani oslobodie Krajinu i na nju sruie vie nevolja nego nekad Turci. Kao da se i Bog priklonio kranskim tlaiteljima, te i on oei i oini gore nego po Misiru. Jerbo Misir ponajprije obdari sa sedam debelih krava sedam rodnih godina a potom sa sedam mravih. Ovdje svaka deseta bijae boepomozi. Glad pritisnu puk, koji stade mljeti ljulj i upati ljaljke i od njih mantati, od sirka i dubove kore kruh mijesiti, opancima i oputom gorko zelje i svakovrsnu travu zainjati. Jugo s Levanta donese boleine trule i svakojake, a kuga iz Bosne dojezdi na buri. Puk zajauka, ali jauci se odbie od kamenja, i nitko ih ne u osim onoga komu se vratie. Kosa smrti stade redomice krst i nekrst, hodu i fratra. I tko se nije pod vrh brda sklonio ili duboko u Tursku i Hrvatsku prebjegao, silazio bi na groblje, plou dizao i lijegao utjeen da e bar tako biti kranski pokopan. Samo se poneko prisisno dijete odralo. Majke, kojima dojke bijahu sasuene kao prazan mjei nad ognjitem, u jutra bi na djejim ustacima zatjecale kapljice mlijeka i u praznovjerju mislile da to vile od svoga daju. Nisu znale da vile svoga nemaju niti mogu imati, da su ustvari kriom po Bosni ovce muzle i dojenadi kriom ovje, a ne svoje mlijeko donosile. Bijae godina Vukojarca. Sinovi su, daklem, Prpini i u tim tunim vremenima sveudilj puku nosali, kruili i estarili oko Duvna, Livna i Glamoa, otimali hranu Turcima i nosili je enama i djeci, 180

kao i udovicama i siroadi u svom selu. I dugo su tako vrljali umiui i gladi i kugi i puci. A onda se odjednom zgrmi. Negdje na rubu Bukoga blata uga se neto u utrobici uzmlaega Nikolice i svega ga sprlji. Braa ga umjesto u grob u dubok krijep gurnue eljeznom kukom kako su vidjeli da rade sereani u Imotskom i tako se sami ne okuie. Jo ne bijahu pravo na brata ni kamenje navalili kad naleti buljuk askera i otvori vatru, koja na mjestu spri Juricu, dok ostala etvorica kud koji. Trojica malo kasnije naioe na Roinu druinu, pa se od progonjenih u progonitelje prometnue i jo u dan isti estito brata osvetie. Meutim, harambau Mijovila, koji se jo na poetku bijae odvojio, zla kob skobi: upade u stupicu to je Mleii harambai Stanku Soivici podmetnue. Tako tjerajui lisicu vuka istjerae, i u splitski ga prun odvukoe. Vuk se u prunu u lisicu prometnu i nevinacem se iinjae, duimaglom i stiajburom, kukaviki drhtae od svakog pogleda straara, tako da su tamniari stotine podrugljivih ala i smijurina upuivali ne njemu, ve onima koji su ih do juer njim straili. A on iza toga janjeeg maji vrebae i paljivo mjerkae svakoga dok mu oko ne zape za nekog Trtelju, koji mu se najprostodunijim uini. I kad ovaj jedne veeri bijae na strai, Mijovijo se stade previjati od zubobolje i ree reenom Trtelji: Pogiboh do zore. Ve za ljubav Boju, donesi mi malo rakije ne bi li bol uminula. Imam uivena dva dukata, jedan je tvoj. A reeni Trtelja ree: A kad Trtelja donese rakiju, onda e Mijovijo napojiti Trtelju. A kad se Trtelja naljoska, onda e Mijovijo Trtelju po iverici, i uma ti mati. A kad profuz nae Trtelju pijana, onda se zna to e biti s Trteljom. Mijovijo ne kaza nita ve pomisli: inilo se da ni mater za sisu ne zna uhvatiti! Uto reeni Trtelja nastavi i ree: Prpi bi se kosti 181

u grobu prevrnule kad bi vidio to bi Mijovijo od Trtelje uinio. Jerbo Prpa je bio ovjek i na oko i na duu, bio je... ima li neto to je veliko, najvee... eto, to je bio Prpa. Jednom je Trtelji, dok je Trtelja dreni bio, pet dukata podario. Zato? Za babino brano! I to mu Trtelja, da ima pet ivota, zaboraviti ne moe. A savjet mu je valjao pet puta po pet dukata. Velju, ree on: Trt'lja moj, dr'niu moj, uv'k in' t' mora, j'rbo sv'k in' t' mora: i pratar, i ov'k i 'vina! I tako Trtelja ini to mora; uva Mijovila. Mijovijo nemono opusti ruke: Kao da ti nisam nita ni rekao! Na to Trtelja ree: Ne moe to tako. Mijovijo ini to mora. I Trtelja ini to mora. A Trtelja se mora oduiti Prpi. Kako Prpe nema, mora se oduiti Mijovilu. Nu Trtelja mora i uvati Mijovila. Stoga e se Trtelja okrenuti, a Mijovijo e Trtelju oblicom po iverici; s Trtelje svui, na se obui, i iroko mu polje. A kad profuz doe, nee nai Trtelju pijana, ve na dunosti ranjena. Udari, to eka! I tako Mijovijo umae iz splitske tamnice. Poradi toga prozvae ga palatrinom, i svi dananji palatrini od njega proedie. Stoga nije tono da se Prpii po Prpi prezivaju, jerbo od Prpe ne postade nijedan Prpi, ve neki ostadoe Garii, drugi palatrini, trei Tunjkii, prozvani tako po treem sinu Prpinu Tomi, koga nazivahu Tunjko, jerbo vie kroz nos rijei izgovarae a etvrti itumi, po najmlaem imunu, kojega bogzna zato itumom prozvae; moe biti da je bio ljutit, naprica i opak, to po zvuku same rijei razabirem.

182

Glava VI
U KOJOJ SE BESJEDI KAKO NA VJERI B0JOJ POGIBE ANTINA, REENI AKIJA

Zbi se, daklem, ovako. Gonjeni od Turina i Mleia hajduci stalna loga ne imaahu, ve as ovdje as ondje, a kod kue ponajmanje. Dogodi se da se ba kod kue uzstariji brat Antina, reeni akija, estoko razboli. Neka pogana ognjica na nj pade, pa ga stade tresti i bacakati, k kad vrag svetom vodom kropljen s krtenom duom kolo zaigra. Kasnije se govorkalo da ga je neka Matija Dalerua opinila to se ne htjede oeniti njenom keri Katuom cotavom. Nu, kako to opinjenje nije stanovito potvreno, to kao da za nj nismo ni uli. Razboli se, a i to je mnogo i odvie. Kako zbog seoskih ronda ne mogae u kui bolovati, to ga braa odnesoe u brdo i sklonie u peinu, pa za svojim poslom. A ena njegova Maraa donaae mu kruha, mlijeka i tomudrago. I sve bijae dobro: nit je tko za nj znao, nit se propitkivao. Kad jedne zdravomarije, kano bez due, uleti u Caria kuu, punu samih enskinja, neki Jakia Brnjac iz Potpoletnice i zavapi: Za ime Boje, kapulajte me, ljudi! Rondari mi u pete uskau. A Mijovilova ena Anuka ree: Ovo je hajduka kua, i ovdje e te najprije traiti. A reeni Jakia Brnjac opet zavapi: Kud u, jadan i nevoljan, ako ne na ruke pobratimu svomu Mijovilu! Uto se niz Glavicu zau orljava kao od stotinu zaobadanih goveda. A u Marae dua k skorup, pa ree: To su rondari. Bje' za mnom! No bijae mrkla, oputine uske, a kamenje i grabovina jo ih vie suzie i od zla pogleda zaklonie. I odvede ga bez pogibelji u brdo, u peinu u kojoj se njen mu skrivae. im pri svjetlu votanice Jakia razabra akiju, koji se malo u ognjici prenuo, namah se mai ovje britve i prikla 183

ga ondje. Ali prije nego priklan bi, akija uspi razabrati Marau i prokrkljati: Zato me izdade?! A Marai to leden mosur u srce i Bog nek joj se dui smiluje uini jedino to mogae uiniti: utopi se u rovanju. Tri preostala brata, prije nego na sud Boji izioe, poteno dugove izravnae: zaklae Jakiu Brnjca i etvoricu brae njegove i tako upokojie nemirnu duu brata svojega akije i milu duicu, u dobroti lakovjerne nevjestice svoje. A puk okrenu glavu od kue Jakiine i od kua sviju Brnjaca: nit se tko enio kerima njihovim, nit se koja udavala za sinove njihove, te se tako ubrzo zatro rod zmijski, izdajniki. Nu prije no to se do kraja zatre jo e jednom zlim progovoriti, kako e se unaprijedak vidjeti. Glava VII
U KOJOJ SE BESJEDI KAKVA VESELA KOB SKOBI NAJMLAEGA I NAJSTARIJEGA PRPINA SINA

Videi, daklem, harambaa Mijovijo palatrin da Mleii i Turci poradi ovozemnih probitaka u isti kutli puu i u istu sviralu sviraju, poravna ih na muici puke. Tomu pridonese i okrutnost Mleia koji bi svakog hajduka makar na mletakoj zemlji od svetoga Franje svetiji bio na muke udarali, a pridonese i to to Mijovilovu glavu velikom cijenom ucijenie, premda na mletakoj zemlji jo ne ubi ni jednog ni Mleia ni Turia. Pa kad je tako i kad se mora mrijeti pomisli neka se veselo mre. A veselo se moe umrijeti samo ako kaparu unaprijed primi i svoju glavu s deset drugih zadui. Pa kad doe pred kljuara Petra i on te upita: Mijovile, kakav je tvoj ivot bio?, moe mu mirne due odgovoriti: Od koristi, sveti Petre... od koristi, kao drugih trideset. 184

I tako s preostala dva brata stade u busije uskakati, iikati Turke i Mleie, trgovce i sereane. U malo zemana opljakae i pobie trinaest turskih trgovaca, hadi Osmana Dizdarevia, Safet-agu elebia, pet rondara, est sereana, serzenta Alfijerija i tenenta Bassana. I Mijovijo i braa njegova govarahu svakom ivu u Krajini: Poruite kolonelu Kambiju i providuru Corneru da sad moemo veselo umrijeti. I umrijee tako. Zaskoie ih, daklem, rondari liiprkna mletaka zaskoie ih na logu u kui Jurevia na Studencima. Toma, reeni Tunjko, ne bi pri estoku piu, pa na vrijeme u glas vile posestrime te uspije pobjei zaklonjen navama od debele bukovine. Najstarijeg Mijovila i najmlaeg imuna, jo bunovne i nerasanjene, uadi sputae, u imotsku tvravu odvedoe i zaas na smrt osudie. Vezanu vuku i nedonoad iz repa dlake upa. Sva ta kukavelj vojnika kojoj su se do juer gae punile na sam spomen Mijovilova imena stade ga danas, svezana i isprebijana, prebijati, dlake mu iz brka upati, smijati se, podrugivati i pljuvati po njemu. Na dan izvrenja osude doe i kolonel Kambij i providur Rocco Corner, da se naslade jaucima omrznutih hajduka. I ba providur Corner dade mig da osuene privedu krunitu tvrave. Osamdesetak arina ispod okomite litice i tvravnih zidova na litici bjelasae se isturena stijena, kao neka odskonica za jezero koje se modrilo na dvjesta arina ispod nje. Providur se dugo naslaivae gledajui stijenu, pa sve od naslade usne oblizava, usukiva brk i smijeak ispod njega. Onda pogleda Mijovila i imuna, te, toboe, prijateljski ree: Laka ste skoka, junaine. Skoiderte na onu stjenicu, pa kud znate! I Corner, i kolonel, i svi sereani odreda ponadae se u opakom srcu da e braa uistinu 185

skoiti i pruiti im ivinsku nasladu, koju su tako dugo i, kako bih rekao, ustreptalo prieljkivali. Jerbo ve vie godina nijedan hajduk skoio nije, nijedno se ovjeansko tijelo nije razmrskalo, niti se rumena krv prolila po kamenu, koji je od krvi poto bi je kie isprale postajao sve bjeliji i sjajniji. Sigurnost providurova zahvati i ostale, te su svi za gotovo drali da e ovi diiglavci hajduki, ludo se pouzdavajui u noge lagane, zaista skoiti i veliku im nasladu pruiti. Nu, Mijovijo ree: Kad bi ti, smrdo, na mom mjestu bio, zaista bi skoio. I nita ti se, moj providuriu, dogodilo ne bi, jerbo se leinarima nita dogoditi ne moe ma odakle se spustili i ma kakvu mrlinu progucali. I udari u smijeh i on i brat imun za njim, a providur krgui zubima i prevri oima. Tada mali imun povika: Gledajte, ljudi, kako vam providuri pozeleni. To je od abe krastae koju ivu proguta, a strvinaru je ivo otrov k i vuku leina! Providur se ne umjede svladati, ve udri pesnicama as jednog as drugog, a njima gospodska pesnica milovanje. I Mijovijo ree: Ne udaraj, jado, dlan e nauljati, a opet nee zaboraviti kako si ono u Crljenom klancu gae napunio mislei od obana da smo mi, a dvanaest ti je sereana diliencu pratilo! I Mijovijo s dva prsta zaepi nos. A to je najgore, Corner je dobro znao da to bijae istina, pa mu se i samu priini da uje smrad od nekad punih gaa, te i on dva prsta nosu prinese. Onda se trgnu i prosikta: Strijeljajte ih! Mijovijo pogleda brata i dobaci mu: Samo veselo, brajo, samo veselo! I neka te ne smeta to smrdo i sad smrdi. Zaepi nos i smij se! I obojica nos zaepie, u smijeh udarie, i smijahu se, smijahu zaista od srca veselo, i njihov smijeh bijae tako ist i zvonak, da se pucnjava nije ni ula. I kad im se tjelesa prostrijee po kamenju, taj je zvonki smijeh jo uvijek zvonio odbijajui se od golema grotla okomitih litica to 186

opasuju jezero. Kau, da svake prestupne godine licem na svetoga Filipa i Jakova u dan njihove smrti poput srebra ist smijeh dugo i jednoliko krui ljevkom jezera, kao da uspavane stijene na junaka djela budi. Glava VIII
U KOJOJ SE BESJEDI KAKO POGIBE TOMA, REENI TUNJKO POSLJEDNJI OD SINOVA PRPINIH

Ostavi, daklem, sam, Toma reeni Tunjko poali i cijelog ivota aljae to poslua posestrimu vilu i zatien navama umae rondarima. Morao je ostati s braom s kojom je vojevao, morao je veselo poginuti. Sada ostade, eto tako, kao osuena grana, a biti eto tako, isto je to i ne biti. Prikuiti se Roinoj, Soiviinoj, Stipanovoj ili bilo kojoj druini, isto je k da se pae piliima prikui. S braom se tako lijepo vojevalo, smijalo i pjevalo, krv je krv, a sve drugo luk i voda. Gdje su oni naleti i zaleti, oni okraji i skraji, kreeva i plandovanja, puste pjesme uz peene janjce i tuste ovnove, puste... I to vie uranjae u divote prolosti, sadanjost se sve vie smrkavae smraujui i samu elju za ivotom. Potucae se tako tamo i ovamo, od nemila do nedraga, a ponekad i kui svraae ne skrivajui se, te je pravo udo to ga odmah ne zaskoie. Njegovo hajdukovanje vie ne bjee ono. Sve nekako mlitavo i oputeno, bezvoljno, i kad ubijae i sam se uae kako mu to za rukom polazi, a esto zapravo i nije znao da ubija, ve onako, k zamiljen mesar i ne mislei kolje li janje ili kozle. Ubijene ne bi ak ni opljakao. Svijet mu je pred oima blijedio i vidljivo se smanjivao, a i sam se smanjivao s tim izvinutim svijetom. Kopnio je. Kopnio od tuge i samoe to ga sve jae i munije pritiskivahu.

187

ovjek bi i tako mogao protumaiti: ubi ga emer za braom. Nu, to bi bilo djetinjasto tumaenje, lieno one udesne osnove kroz koju se provlai sva potka svijeta. Ima li ita mahnitije od ovjeka koji tumara kao obezglavljen pijetao, tumara a da ne zna kud tumara, ubija a da ne zna koga ubija, i to u kraju gdje je krvna osveta vrhovni zakon? Ovdje bi ga tek smrt brae morala zadojiti mlijekom ivota i uliti mu snagu koju ne bi mogao potroiti sve dok ne bi doao glave kolonelu i Corneru, rondarima i sereanima, ili pak svoju izgubio. Bijae, daklem, neto drugo. A to drugo bijae jedino istinito, jerbo je nevaljanica u smrtnom asu pred mnogim uima posvjedoila. Naime, Marija Bendinica ena spomenutoga Jakie Brnjca, onog to bolesna akiju prikla da bi osvetila mua i brau njegovu, koje poslije osveta stie, stade po stazama i bogazama kud su prolazili Prpini sinovi bacati ine od ludila u nadi da e netko od njih na njih nagaziti. Bile su to crvene krpice i uzice, komadi ua od kukuruzovine, krnjave drvene kaike, sueni prasei mjehuri, puzdre i raznovrsne kojetarije. Svi nagazi bijahu na ludilo nakanjeni. Ali nitko ne nagazi. Moda ni Toma ne bi nagazio, da se u onoj trci nije pod navama opotio i maio se za istom crvenom krpicom to mu se na putu nae, da njom znoj obrie. I kako pot obrisa, onako ga jad za srce ujede, a svijet se polagano stade prevrtati dok se sasvim ne prevrnu. I tumarao je, kako rekosmo, ne znajui kud tumara, ubijao ne znajui koga ubija, i kopnio, kopnio, kopnio... A onda jedne zdravomarije doe kui, veera licu zelja, izljubi svoju djecu i djecu brae svoje to mukarci nikad ne injahu i ree da ide malo povrljati po Bosni. Ali, kako e se vidjeti, u Bosnu ne ode. 188

Budui da je bila rana jesen slama, kapucina i jasenov grm spremljeni, a marva se jo po brdu napasala ne bijae potrebe da se na tavan pojate ulazi. I da nisu djeca igrajui se ula, tko zna koliko bi jo potrajalo dok bi ga otkrili. Leao je na slami s pripaajem pod glavom. Od gladi bijae sasvim okopnio, bijae laki od ruka koji je nekada mogao pojesti, bijae tako lagan, lagacan da ga je ostarjela majka Anelija uzela u krilo kao nekad i kao nekad pjevuila mu luckastu uspavanku:

Spavaj, spavaj, malo moje, ispod sise majke svoje: sisa e te od'raniti, majka e te obraniti, s dva e pera zlatne koke odgnat ari i uroke, a s veprove dvije kuke odagnat e svake muke. Aneli e s naeg praga otirati crnog vraga, glogov kolac sa dva kraka probuit e vukodlaka, a vile e na panjiu plesti grivu tvom vraniu. Vik e imat sablju britku, vik e piti vodu pitku, vik e imat barut suv, vik e jisti u kvas kruv, vik e sii dumanina, vik e biti junaina. Spavaj, spavaj, malo moje, bit e dugo ie tvoje... Jadna li sam i kukavna!

189

Glava IX
U KOJOJ SE BESJEDI KAKO UNUCI PRPINI MUDROU BABE ANELIJE NOVIM BOJIM PUTEM KRENUE

Za izginulim Prpinim sinovima ostade, daklem, tuta i tma i sijaset ruiastih kljunia i apica bez aporaka: to mukinja to enskinja dvadeset i osam ukupno na broju od toga tek troje sedamnaestu uhvatilo. Tko e bezdana drijelca napuniti kad muke ruke nije i kad puke nema! Ono malo blaga to barut donese, moe barut i odnijeti. A da i ne odnese, dukati jaja ne nesu niti se iz njih legu; a sve to se ne lee i ne klija brzo kraju doe. Velju, djeica bijahu jo nejaka da bi se oevom pukom zametnula, a usto pospana i nevjeta hoda da na djedovskim putovima posrnula ne bi. Stoga, e da bi sauvao zavjet uinjen s kraljevim tobolarem, Bogu ne osta ino ve da sam neto izmisli i progovori kroz luckastu pamet babe Anelije. Daklem, baba Anelija za prvog proljetnog mlaaka sazva pred kuu na stopicu sve svoje nevjeste, upre prstom u mjeseev srpi i ree: Gledajte, neve, nevjestice, kako je tanahan k vlas i kako e ubrzo k sir nabubriti. Djeca vaa a unuad moja ista su kao on dananji, i neka budu kao on sutranji: neka bubre, neka nabubre, a ne da potamnu prije nego i prvu etvrt dosegnu, kao to oevi njihovi potamnjee. Puke im ne dajte, puke im ne dajte, jer ni on puke nema! Tada Anuka, udova Mijovilova, upita: to emo im dati kad osim puaka nita i nemamo?! Jetrva njena, Kata, udova imunova, odgovori umjesto babe Anelije: Imamo aru dukata. Nabavimo im ovce i koze, pa neka ih uvaju. Na to baba Anelija zapjevui: Pola za vukove, pola za ubojice otaca svojih. Janja, udova Tomina, izmisli neto 190

novo, pa ree: Nabavimo im maklin i motiku, neka kre kamenje, neka siju bar i proso, penicu i ozimicu, lozu i krumpir i bilje svakovrsno. Anelija i opet zapjevui kroz uvele krezube usne: Pola za ptice, pola za ubojice otaca svojih. Tada se nevjeste naroguie i prosiktae: to nas mui! Kai ti, o najmudrija! A baba Anelija umjesto da to kae, zapjevui svojim istanjenim i oturpijanim glasiem:

Anuka, udova Mijovilova, redomice pogleda jetrve i ree: Pravo govori! I povika najstarijega sina Jurasa, kasnije nazvana Potucalo, te mu ree: Poi u brdo i 191

0 neviste, nevistice, podignite k nebu lice. Ko to nebom krui, nikad se ne tui, niti ore niti kopa a deblja se k tri popa? On na svaka kuca vrata, od svakoga neto mata: ovde mlika iz kablia, onde masla iz tapia, ovde ke iz kotlia, onde sira iz miia, ovde komad kruva suva, onde krpu stara ruva, divenice, kobasice i zalogaj peenice, ku ulja, ku vune i za gusle konjske strune, oputine kozje tanke, oglavine za opanke I poneku vinu dinju za preednu sirotinju...

nasijeci devet tapa jasenovih! Potom se obrati jetrvi Anici, udovi djevera svojega Nikolice, to od kuge pokoen bi: Ti si tkanju najvinija. Devet torba uprtnjaa otkaj! I tako nastadoe prvi prosjaci od zanata, za razliku od onih koje nevolja potjera i kojih od iskona svud po svijetu ima. Glava X
U KOJOJ SE BESJEDI KAKO SE PROKLETSTVO BOJE POSTOJANO NASTAVLJA MA KAKVO DOBA NAILAZILO

Premda ne mogu pouzdano ustanoviti bijae li ikoji Hrvat nazoan tajnom dogovoru u Ljubnu mjeseca travnja 1797. da dovede nove gospodare u Dalmaciju, mogu sasvim stanovito potvrditi da Hrvati punih pet mjeseci bijahu najjadovitiji narod pod nebom, jerbo im punih pet mjeseci nitko na vrat ne uzjaha. I stadoe se svijati i zavijati, cesaru Franji molbe jaukati, da im vojsku alje, jer ovako ne znaju ni to e ni kud e s nevoljnim sobom. A kad cesar vojsku u Krajinu posla i zajai, odmah se stadoe kopitati, te mnogi meu inim i moj stric u turskoj Bosni utoite potraie. Bijae mi ravno est godina kad na 1806. Austrijanci sjaie a Francuzi uzjaie. Istini za volju, potonji su u puku malo privrenika imali, ali imali su ih. I da nisu fratre progonili, crkve i samostane u tale pretvarali, svete stvari poganili i svakovrsne svetogrdnosti inili, imali bi ih jo i vie. Ovako narod gore nego Turina zamrzi bezbonog Francuza uza sve to to mu ovaj stade zemlju gospodara dijeliti, kole otvarati, ceste probijati, krumpirovo sjeme i druga ovozemna darivati dobra. Nu, to ovjeku prudi da itav svijet zadobije a dui svojoj nahudi! Narod se podie na Francuza, te nastadoe ustanci i bune, bitke i bojevi, 192

krvoprolia vele velika po svoj Dalmaciji, a ponaosob po poljikoj, neretljanskoj i imotskoj krajini. Bijae na stotine i tisue junaka bez premca, od fratra Dorotia do Zubana i imotskog hajduka Martina Pavlovia aapca, kojega naimenovae gospodarom sve zemlje od Cetine do Neretve. I narod opet po prokletstvu Bojem udarae na jedne da odmah potom druge gospodare dovede. I tako krv prolijevae za Austriju i ne znajui da se ova u Schnbrunu niice prostrla pred kljakava koljena malog korzikog hajduka. I tako ono to u boju glavu ne izgubi, izgubi je na strelitu ili u tamnici, ili se pak po Turskoj i Hrvatskoj razbjea prekriveno oima od straha i pupka o kimu prilijepljena od gladi. Bijae mi trinaest godina kad Francuze protjerae i dovedoe Austrijance da ponovo uzjae pa kako tada zajaie tako do dana dananjega jae. I nita se ne promijeni. Kao i Mleii stadoe urovati s Turcima i tap lomiti na nevoljnom puku hrvatskome. Ono malo hajduka u Krajini i ono malo to iz Turske preskae traei okrilje i utoite, Austrijanci to pred puku, to pod klju, pa dobro njima i Turcima dobro. I da Gospodin u svemudrosti svojoj ovo kamenje raji ne udijeli, na svakom bi drugom mjestu pocrkali k od crkavice. Nu, Gospodin udijeli kamenje i izotri oko da vidi konjanika iza brda i uho da uje psikanje zmije dok jo spava, i nepce da razlui travu ljekovitu od trave otrovne, a kamenje kao nijedno drugo napui mnoinom sila nebeskih, dobrih i zlih. Pa to koristi da im kruh oduzme kad su im eljud i dubova kora jednako slasni! A tebi je i piletina tea od gline, jastuk tvri od kamena, jer nita nema to se prstom opipati ne da, a to pipne, ee. A oni imaju sav Boji svijet s kojim se u jedno stopie. I kako su dio tog sveobuhvatnog i sveivog, ne moe ih ni sasjei ni 193

dotui ako itav Boji svijet ne dotue. I tako ive od cvijeta metvice i mirisa zemlje poslije kie, od iznenadna susreta sa zlatokosom vilom i grdnim Zubanom, od vjene strave i vjene nade, te se gladni podrigivaju, alosni smiju, beteni kolo igraju, zlostavljani pjevaju; i nitko im nita ne moe dok su zaahureni u svom udesnom svijetu, neosvojivom i neoskvrnjivom. Glava XI
U KOJOJ SE BESTEDI KAKO SE LIJEPO IVJELO I UMIRALO U STIDU LJUDSKOM I STRAHU B0JEM

Dok je kamenje vrvjelo Turcima i hajducima, dolina suza bijae kraljevstvo posvemanje strave, smrt vrebae iza svakog busa; s njom se izuvalo i obuvalo, lijegalo i ustajalo, smrt bijae u svakom zalogaju i u svakom disaju smrt, te usprkos molitava svetom Anti da nas izbavi oa nenadane smrti, smrt svejednako iznenada zaskakae. Ljudima se inilo da ivot i nije drugo ve vjena igra sa smru i da izvan te divne i strane igre na tom bojem svijetu nikakve druge radosti i nema. Po svim putovima i oputinama, ogradama i barovitima, dragama i pasikama, svuda same samohrane smrtonosne zamke: teke plovke jedva prislonjene na preosjetljiv splet praljaka, zubata gvoa napeta tankom daicom, bezdanke prekrivene nedunim sunjem, a nagazi, uroci, ini, svakovrsna otajna zla i preobijesna straila bijahu posijani gue od prosa. U zoru bi se i psu i djetetu oi irile u lopare strave, da u sumrak srce zadre udesno slatkom nasladom to se i ovaj dan preturilo i svim smrtonosnim stupicama umaklo, i ne sluajno ve istananom umijenou, protuinima i protuarima, pouzdanjem u Boga, anela straanina i pomonicu vilu. I tako, dok se ivjelo, ivjelo se u 194

neprestanom divnom uznesenju, u udesno zanosnom snu na javi, u slatkostranoj napregnutosti i raspinjanju izmeu sila nebeskih i sila zemaljskih, izmeu sinova svjetla i sinova tmine, izmeu dobra i zla, i svaki dan ivota bijae jedan ivot vie. A kad nestadoe Turci i prorijedie se hajduci, brzoplet bi mislio da e i taj potresni doivljaj ivota, satkana od vjeno ustreptalih uzbuenja, nestati. Nu, ne bje tako. I Turci i hajduci ivjeli su i nadalje, u dugim zimskim noima, ivjeli na guslama, u komeanju sjena oko trepetave vatre u zadimljenim potleuicama, ivjeli po bunju i kamenju u sablasno gustoj mjeseini, strasniji i junaniji nego za ivota. Uza sjene davnanjih junaka skupljala bi se i sva otajstvena besmrtna bia, skupljala se i provjeravala jesu li gusle pravo upamtile ba sve ono to se neko tako slavno i uz njihovo uee u ljutim kreevima dogaalo. A od same pomisli da su ta skrovita bia u tako silnom broju u komiluku okupljena ljudima bi se dizala kosa na glavi, ledeni mravci i trnci puzli uz kimu, i bijahu sasvim rijetki oni koji bi se sami usudili kroz pomrinu iz kue u kuu pretrati. I tako su i hajduci i prosjaci podjednako uzbudljivo ivjeli, nu prvi su nenadano umirali u pijanoj vatri kreeva i ne znajui da umiru, a drugi i nisu umirali ve se tiho i smireno iz smrtna ivota u besmrtan preseljavali. Spomenut u samo kako umirae starjeinsko koljeno koje proedi od Jurasa Garia, Prpe, i najstarijeg mu sina, Mijovila palatrina, onoga to veselo pogibe. Mijovijo palatrin, daklem, rodi Jurasa kojega nazvae Potucalo poradi toga to ne ivljae kao svi ostali prosjaci, ak i ne zimovae kod kue, ve se neprestance po Turskoj potucae, te ga u tuoj zemlji i as smrtni zatee. Naoe ga, daklem, 195

smrznuta u jednoj pojati na Kuprekom polju, gdje su zime ljute, najljue, te iv ovjek jedva opstati moe. I ne bi, daklem, zaudno to ga naoe smrznuta, ve bi zaudno to ga naoe sa smrznutim smijekom. Kau, ljudi su se od ujice i od Bugojna danima na Kupres uspinjali da vide taj ivozamrznuti smijeak, koji oito govorae da je smrt samo sastavni dio ivota. I taj smijeak ne bijae toliko zaudan po poruci ni po samu sebi, koliko po tome to bijae tako mlad na tako staru ovjeku. Potucalov pak sin Markia umrije u pramaljee. Eto tu, pod meom, u Matkovim vinogradima. Ja taman odmisio kad dotra mala Bendina i ree: Pope, jedan bi te ovjek htio vidjeti. Eno ga dolje pod meom. Najprije pomislih: Stupica je! jer tada bijae jo podosta pustahija koji se ne skanjivahu ni na misnika ruku dii, a onda opet pomislih: to ako si ovjeku uistinu potreban! I pooh. Bijae mlado jutro, rosa pala, tilovina procvjetala, trava zamirisala, puevi ietali. Kad pod meu, ono Markia. U bus sjeo, na zid se naslonio; navrtak gleda, a navrtak soi. im me, daklem, po koraku outi i prepozna, podie oi na me i ree: Zvao sam te, pope, jer mi je otii, pa se htjedoh s Bogom narediti i ove svoje grjeetine istresti. Nu, kad se osvrnem na svu ovu divotu boju, nemam srca da je svojim smrdljivim grijesima opoganim. Pogledaj, kako je sve umiveno i okupano, kako die i mirie, kako soi... i navrtak, i metvica, i mljeika, i ljubica pod kamenom, i uta tilovina po svem brdu. Iz toga smo soka i mi prosoili. Pa ako ove svoje smrdljive grijehe na nj ne istresem i ne okaljam ga, nego tijano parnem, ini mi se da u se moi kriom ponovo u nj zavui, kriom se u njem rastopiti i razliti se dubinama zemaljskim iz kojih sam i ponikao, a Bog e razumjeti i bez ispovijedi oprostiti. Jo je malo 196

gledao krupnu i gustu kaplju na navrtku, a onda sklopi oteale kapke, ba kao da ga san obrva. Markiina sina imuna naredio sam prije trideset godina. Bijae, daklem, ljeto. imun plv na poslu, pa u skoku od kue do kue, promumljaj Oena, ono biloto to mu dadu i ne pogledaj, ve suk u torbu, pa na druga vrata. Tako ti on do ruenih doba Broanac obigraj, pa na Posuje udari. Nu, ni pas preko svoje ne moe; nadomak Posuju koljena zadrhtae i noge ga izdadoe, te se prui ispod klena ukraj puta. Njegovi ga svjetovali da se u sunce premjesti, ali tko e umor rijeju podignuti. I tako on na travi, a trava mokra. Kad ustati, ni makac. I mog ti imuna kui donesoe i na slamaricu uz vatru polegoe. Sedam je dana ognjem gorio i svata buncao, a osmi doe k sebi, jer Bog htjede da se pri svijesti s njim naredi. Poslae po me. Ja ga ispovjedih, priestih i svetom popudbinom pomazah. Kad sve bi gotovo on se nadie i ree: Pope, as je smrtni. S Bogom sam se ljudski i kranski naredio, nu ima jo netko. Evo ti ovdje kesica srebrenjaka: pola za mise, a pola za med od kadulje. Svakih desetak dana kupi tari meda od kadulje i odnesi ga u onu peinu pod kukom. Meni to zaudno, pa upitah: Zato? On uzdahnu pa ree: Imam posestrimu vilu koja mi stotine dobrih uini. A kae da joj med od kadulje ivotu godi i glas proiava. Za snage sam joj ga poesto donosio. A sad kad nesta snage i kad mi je seliti, red je da uinim to mogu i koliko mogu. Ne bih htio, sad kad se za koji tren s njom na onom svijetu naem, da me onako ispotiha icne: E, pobratime, pobratime, samo na kaiki! I preminu. A ja sam, dok je novac trajao, svakog petka med u peinu nosio i svakog drugog prazan kutli nalazio. A kad ponesta imunova novca, kupih od svoga. Ja u petak po tari, ono pun kakav sam i donio. I drugi put 197

pun, i trei tako. Pomislih da ju je stid od mene uzimati kad me niim nije zaduila, te joj prestadoh nositi. Tako se, eto, ivjelo i umiralo u stidu ljudskom i strahu Bojem, i smrt bijae samo jedno divotno i svijetlo preseljenje u onaj udesni svijet koji su za ovozemnog ivota tek mjestimino dodirivali, ali s njim uvijek, svijesno ili nesvijesno, duboko ivotno povezani. Spomenuti imun rodi Iku, reenog Kikaa; Kika rodi Jokaa, a Joka rodi Matu djetia, reenog Potrku. Svi su ovi jo ivi i zdravi, a kako e umrijeti neka drugi zapisuju. Glava XII
U KOJOJ SE BESJEDI KAKO BOG, E DA BI ZAVJET ISPUNIO, UMIJE SMESTI I TURINA I KRANINA

Sva je zgoda da e Gospodin uskoro i konano Turke grdno kazniti, jer im i ono malo pameti oduze. U posljednje doba po svoj Bosni i Hercegovini stadoe takav zulum initi kakav ni u najljuoj silenosti inili nisu. A kadije, koji su neko mrvicu makar i turske pravde i raji dobaciti znali, danas tue i sude samo da osude. Raji i opet ne preosta nita do Boga, britka noa i puke arke, te se toga i prihvati, pa tursku pravdu stade hajdukim arinom mjeriti i poravnavati. Kamen se ponovo zarumeni i nitko iv ne moe razlikovati krv kaursku od krvi turske. Meu inim hajducima bijae najimenitiji Andrija imi, koji s Jovom Kadijeviem, Ivanom Lonarom, Antom i Marijanom Joviem iz Vinjana, Ivanom Metroviem sa Studenaca i ostalom kienom druinom Turcima silne jade zadavae, iikae ih i ubijae, a srebro i zlato: pola raji, a pola druini. imi ubi bega Lakiia i Dervi-bega Kopia, a aga, trgovaca i ostale Turadije ni broja se ne zna. I tko 198

raspisa ucjenu na njegovu glavu? Turska carevina i paa mostarski? Daklem, Austrija! Pade li u boju il ga u stupici zaskoie? Daklem, na logu. I ne izdade ga Turkinja djevojka niti kakva raspusna krmarica, ve Ante Garac, dobar ovjek, Hrvat i katolik, koji mu tvrdu vjeru zadade da ga izdati nee. A to se zbi licem na sv. Arkadija, na 12. sijenja 1871. I dok ga kao sputanu ivinu austrijski jad iz kue izdajnike vodae, imi dobaci Garcima: Moje noge nad vaim glavama bile! I bit e akobogda, jer imi je u srcu svaijem i mnoga e se kletva njegovoj prikljuiti. etiri godine poslije toga svijetli cesar Franjo Josip I. proeta Krajinom, tu i tamo komu togod lanu a togod uknu, a to ludu raju s onu stranu granice ojunai, te listom prionu za oruje nadajui se svijetloj pomoi cesarovoj. I tako sijevnu luda munja u Gabeli, u Nikiu i Nevesinju, gromovi protutnjie zemljom Hercegovom. Popovi i fratri, vojevode i glavari, puk to se cijelom rukom ili s tri prsta krsti... sve se die da turski zulum hajdukim uzvrati. Kad se gine, nek se u opancima gine; kad te kolju, za ivota se osveti da potomstvu dug ne ostavlja kad mu nita bolje ostaviti ne moe. Jo i danas bukti zemlja Hercegova, jo i danas luda raja za cesara krumpir iz eravice vadi i u cesara se ufa, a cesar se s Turcima paani. Jerbo, daklem, kad se inilo da e polumjesec zai, a sveto drvo kria nebo prekriti na sam dan sv. Ivana od Boga, na 8. oujka 1876. voe ustanike, pop don Ivan Musi i vojevoda Mio Ljubibrati, tursku zemlju hametom poharae, padoe na Goricu i u njoj sve turske kule popalie ne Turci, ve apostolski cesar zaustavi Boga u zemlji Hercegovoj. A dogodi se ovako. Poslije spaljivanja Gorice don Ivan udari na Drinovce, a Ljubibrati na Posuje. I bilo bi velikoga vraga, da austrijski a ne turski vojnici ne uhvatie vojevodu Miuna sa est 199

drugova i enskinjom nekom dobre due, Johanom Markus, koja je iz daleke Nizozemske pohitala da nevoljnom puku melem na rane previje. A s njom bijae i talijanski knez Faella i Cesari, dobri ljudi, srca pravdoljubiva. Nu, svijetli cesar sa svima njima, sa svim hajducima i ustanicima u lance i tamnice, a goloruke prebjege to u Krajini za rusu glavu utoite potrauju, jo i danas odmah goloruke Turinu na milost i nemilost izruuje, dok se Turci Hercegovci po samome gradu Imotskome, do zubi oruani, etkaju i bae i kupuju ovohou-ovo-neu, ba kao u svojoj kui. Videi da im se apostolski cesar milostivo smjeka, Turci jo vie osilie, te stadoe sirotinju raju na svakovrsne muke udarati, dok se napokon joguni i sileni licem na dan sv. Celestina pape, na 19. svibnja 1876. i na cesarsku zemlju ne prebacie palei, arei i harajui ee nego kod kue. A svijetli cesar prede k sit maak, ba kao da sibirski vuci kineske ovce deru. Ustanici i dan dananji krue i estare zemljom Hercegovom, voeni od don Ivana Musia i Alekse Jakia, koji e Bog im zdravlja podario sva je zgoda, Turinu i do glave doi. E pa kad je tako, kad Turin nemilice kranske glave kupi rei e netko zato onda uknuti ili razbojniki pop Pavao ike pastvu svoju u vuje ralje alje?! A ja u rei: Ne alje! U tomu i jest domiljatost svemudrosti Boje. Mora se priznati da se Bog milostiva ga budi slava nikad u tako gadnom kripcu nije naao. On svoje ne moe porei dok smrtnik svoju ne poree. A smrtnik se zametnuo torbom, pa pravo u kreovo meu Turke i meu hajduke. I Bogu ne preosta drugo ve da u svojoj svedomiljatosti 200

pamet smuti i Turcima i prosjacima. I tako moji lazari u Turinu ne vide zatornika ve izvor ovozemnog ivota, a Turin opet u njima ne vidi din-dumanina ve bogodanu sirotinju, kojoj se sila uiniti ne moe, jerbo Allah svaku njihovu kletvu za gotov gro uzima, i protiv te kletve ne pomau ni zapisi hode zvornikoga koji je na veliku glasu. Stoga nikad ni jednom od mojih lazara, makar i u pravo kreevo zapao, ne pade ni vlas s glave ni vokac na glavu. Star sam i nije mi zamjeriti ako li gdje zabrazdih ili togod nedolina rekoh, ili pak brzopleto zakljuih. Ima jo mnotvo ivih i razumnih ljudi koji zapisuju ono to vide ili to u starinskim zapisima iznalaze, pa neka svatko prihvati istinu koja mu se zgodnijom priini, kako je ve obiaj meu ljudima kad razmiljaju o prolosti, koju ionako svaki svojim arinom mjeri i po svom stasu kroji.

Pisano licem na sv. Josipa, na 19. oujka 1878. Pop Pavao ike, upnik

201

VINO JE NEDUNO, A KRV OVACA U NEBO VAPI

Dok je don Pavao itao a Potrka se svojski upinjao da od svega bar neto shvati i popamti, komadi starake mudrosti u ivot ponese, dotle je mladi kapelan sve bre slinu gutao i sve nestrpljivije ekao kad e se taj bezboni zapis doitati, pa da ga smrvi rojem blistavih strijela Bojih, koje su mu odnekud s nebesa u mozak dolijetale i tamo se kao u tobolac slagale da ponovo polete, izreetaju, u prah i pepeo samelju tu vraju mjeavinu svega i svaega, to bezbono nauavanje kakvo jo nijedan krivovjernik nauavao nije, taj nauk avaoski zakukuljen u lano ljudsko milosre izdignuto nad Boje zakone. I ve htjede zaustiti kad se stari upnik trgnu i rije mu rairenim prstima na vrh jezika zaara. Pst! proita aptom don Pavao i suspregnuta daha stade paljivo oslukivati. Kroz pukarnice i prozori na somiu dopirae neumorno jednoliko glasanje popaca i zrikavaca, kao i onaj jedinstveni skladno prigueni, otajni i milozvuni umor tople proljetne noi, sazdan od milijuna malih umova, koji kao da izviru odasvud, iz itava kamenjara, a nijedan 202

izvori ne moe odrediti. Don Pavlovo uvjebano i preosjetljivo uho odmah primijeti da je neto poremetilo to, tako dobro poznato, tihano i jednoliko. Sada i Potrka i mladi kapelan jasno razabrae ljudske korake na travnatom dvoritu. Netko dolazi ree mladi kapelan i revno skoi da otkrauna vrata. Don Pavao ga hitro uhvati za ruku i ponovo prikova za klupu: Dolaze mnogi. Ja ujem samo jedne korake. A ja sedmore, kao goleme apetine to se uljaju tako, da ni vlati trave ne daju da zauti proapta don Pavao i zagleda se u izobanu gredu pod poploanim krovom, gdje ivi njegov duh-prijatelj, siuan kao zrno prosa Nije li, daklem, tako, Prosko? Bjee li crv u crvotonoj gredi ili uznemirena promjenom vremena neka daska zakripi, no jasno se u tanahni glasi koji negdje ispod krova zacijuka neto slino ljudskome: Je. Mladog kapelana i Potrku srsi prooe, dok se don Pavao sasvim ozbiljno i s neskrivenim potovanjem nakloni gredi i, trudei se da bude to ponizniji, ljupko ree: Hvala ti, Prosko. U tom se asu zau snano kucanje na hrastovim vratima i odmah zatim glas piskutljiv i nekako na ensko izvrnut, glas zagvokog potara, koji se od ovih zatucanih seljaka nastojao razlikovati po svemu pa i po tome to je govorio talijanski, ali ta njegova talijantina bijae zaista njegova, osobita i otmjena, pjevuava:

203

 injor parokijere, ovde potijere. Knjiga, letera donosijere. La rakija toijere u pikolo bikijere za povero potijere. Apri, otvori, pod petom mi gori. Don Pavlu oice mladenaki zaigrae, namigne don Petru i Potrki veselo se kesei, maji se doulja do vrata, zabaci ruke na stranjicu i prinese usta oveoj rupi na kljuanici: Oh, bona sera, signor postiere, ho per lei un bel bicchiere. Voltate kante, signor brigante: olovo, piombo, do' e im dobro, un bel bullo per tuo culo e una bella balla...1 Glas se pred vratima naglo promijeni i kao iz badnja zaurla: Bogu mu popovskoga, prepozna me! Razvaljujte konobu, pa emo odozdo! He, heee, brutti farabutti, nel sotto bit e vam otto, sopra o su, dr'te ga tu! smijao se don Pavao, kojega je sve ovo oito zabavljalo. Snaan udarac sjekire fijuknu kroz no i mrviak se zabi u vrsta hrastova vrata konobe. Od tog udarca potrese se cijeli pod i cijeli stari rasklimani upni dvor. Ta to su zaista razbojnici procvokota mladi kapelan, te se stade sumanuto krstiti i Bogu moliti usrdnije nego se ikada molio, a roj blistavih Bojih strijela, pripravnih da od don Pavla naprave reeto, zastre tamna oblaina strave. Ta zaista, ta zaista, razbojnici... dooe ti zapjevati podoknicu, moj mladi brate... nek, daklem, zna u to si
1 O, dobro vee, gospodine listonoo, imam za vas lijepu au. Okrenite stranjice, gospodine lupeu: olovo e im dobro doi, jedna lijepa marka na tvoje prkno i lijepo tane...

204

zagavljao, zaista, ta zaista... dobaci mu kroz smijeh don Pavao, pa jo uvijek veselo se kesei prie postelji, bez urbe odmae jastuk, uze dvije kubure ispod njega, usu praha u ljebicu, napne kokote kremenjake i primae se prozoru na somiu. teta uzdahnu iskreno to nad vratima konobe nema otvora, da ih malo po stranjici ignem. Kad ve ne moe u stranjicu, moe u zrak, te obje cijevi isturi kroz prozor i opali. Udarci sjekire naas prestadoe, a onda se opet zau siguran, zapovjedniki glas iz badnja, u kojem Potrka prepozna glas razbojnika Matana Caljkuia: to ste se u gae, dronjavci, kad do vas ni dim ne moe! Dok seljani stignu triput emo posao obaviti. 1 O, dobro vee' gospodine listonoo, imam za vas lijepu au. Okrenite stranjice, gospodine lupeu: olovo e im dobro doi, jedna lijepa marka na tvoje prkno i lijepo tane... Sjekira ponovo poe udarati dok vrata ne popustie. I ba kad popustie iz dvaju susjednih komiluka puke zapucae, kao odgovor da su popa razumjeli i kao poruka da se jo samo malice odri dok pomo ne stigne. Sedmorica razbojnika, uz psovke i bogohulne kletve, u konobu nahrupie. Odijeljen od njih samo nesigurnim podom, mladi kapelan ve vidje u njemu rupetinu i kako iz te rupetine iskau kosmate glave razbojnika s razjapljenim ustima, iskeenim prorijeenim zubima, kako striu uima, sijevaju oima i uzdiu sjekiru, te se vie i ne moljae za spasenje tijela, ve samo za laku i kransku smrt. U trenutku se sjeti svih grijeha i greia, a kako mu ruke bijahu odrvenjene, stade se u mislima raskajniki akama u prsa busati nastojei da se savreno pokaje, jer bez 205

savrenog pokajanja spasenja nema. No nikako ne mogae dokuiti kakvo je to njegovo pokajanje, nikako razluiti onu koliko ju je puta razumom jasno predoio onu predivnu i preistu tugu ljubavi, tugu samo zbog toga to je grijehom uvrijedio svedobrog ljubljenog Boga od kajanja iz straha da svoju jadnu duu izbavi od onog stranog mjesta, gdje nita nema osim plaa i krguta zubi, te pomisli na ispovijed, na jedino pouzdano spasenje, i don Pavao mu se kakav je takav je ponovo ukaza kao zamjenik Boji, i to on odrijei na zemlji, bit e odrijeeno i na nebesima. Don Pavle! Don Pavle glas mu bijae blii jauku nego zovu s Bogom me naredi i svetim uljem pomai grene udove moje, da ist uziem pred lice Svevinjega. Kud si navalio k fratar u pojatu! uzvrati don Pavao nabijajui kremenjae Strpi se, bolan, malo dok ovo ne proe. Ne bih te ni zvao kad bih znao da e ovo proi pomisli mladi kapelan i u don Pavlovu odbijanju, u tom uskraivanju najnunijeg svetog sakramenta, koji nikada jedan sveenik uskratiti ne smije, vidje avaosku osvetu. Ledena ga zebnja podie, uas i oaj ispunie ga do dna: uz tijelo e i duu izgubiti. Ali ne! Ne da on due, ne da! Bog vidi njegovu elju i istu nakanu, a to to mu se sakrament pokore uskrauje, ne uskrauje ga sveenik nego vrag u sveeniku nastanjen. O, Bog e njegovo pokajanje, makar i ne bilo savreno, savrenim primiti. Boe, koji sve vidi i sve zna, zna i to da sam se ispovjediti htio, a to je isto kao da sam se i ispovjedio... Ali i opet ne bijae siguran da je ba isto. Majku mu pokvarenu lupeku, ovdje nema nita osim baava u se razgovijetan glas jednog od razbojnika. 206

 Gdje li je jaspre sakrio! ispljunu drugi kao psovku. Gdje je da je, do njih emo, majku mu popovsku preko kupine u se ve poznati harambain glas. Razbijte strop! Ali nije ala debelu hrastovinu nad glavom sjei, te jedan spoitnu harambai da bi bilo bolje i sigurnije gornja vrata razvaliti. Pa da ti k zecu u prsa, budalau obrecnu se harambaa. Ovako e u glavu, pametau zacereka se ovaj. Harambaa ne odgovori, jer je kao i don Pavao veoma dobro znao da rupa na stropu jednu puku odozgo ini pogibeljnijom od sedam puaka odozdo. U kripu epa na bavi umijea se neki novi glas: Brao! Prije boja napojmo se, brao! Otepite sve bave zacijuka opet neki novi glasi, pomalo ukopljeniki odvrnite sve slavine! Kad se ari, nek se ari... Kad zau da iz sve tri bave mlaz iklja i o tvrdu zemlju kao kolac udara, don Pavlu se smrznu smijeh na usnama i povika: Bitange! Protuhe i bitange, to vam je nevino vino skrivilo, nevino vino... Odgovori mu glasan, odvratan smijeh iz iroko razjapljenih drijela obrubljenih izobanim zubima. Sva ta usmrena krezuba drijela stopie se u jedno, golemo i avaosko, i don Pavao vidje kako debeli rumeni mlazevi u taj smrdljivi ponor ikljaju i nestaju zauvijek. Ruke mu se opustie, napol nabijena kremenjaa skliznu niz koljena i muklo udari o pod od debele tesane hrastovine, 207

o pod koji se vrsto priavlan jo uvijek opirao slabanim udarcima sjekire, slabanim jer ne bijae mjesta zamahu. I kad seljani uz pucnjavu stigoe i razbojnike rasturie, naoe ga oputena kako na izmaku snage jedvaujno u mrmoru plae: Neduno vino, neduna krv Isukrstova... Dok su se oboruani seljani, predvoeni pukarom Zelom Matkovim, u neredu gurkali po stijenjenoj sobi i u jedan glas pitali tko je bio i to se dogodilo, don Pavao se bez rijei kroz svu tu gungulu probi do vrata. Njegova siuna prilika ieznu u noi, za njom ostade samo mrtvi sjaj nekad tako ivahnih oiju. Toliko neduna vina, toliko neduna vina... ve i nesvjesno ponavljae silazei prema razvaljenim vratima, koja mu se priinjahu kao vinja opustoena jugom i grdna rana. Kako konoba bijae mala, pod dobar pedalj ispod praga i vrsto nabijen nepropusnom glinom, onako se proliveno vino zadralo kao u bunaru, a ve smirena povrina ljeskala se u slabanom svjetlu to je prodiralo iz sobe kroz uske pukotine na sastavcima dasaka. Don Pavao zagazi u to mirno mirisno jezero, i im zagazi, ozari se, tugu usrka zemlja i stara se radost vrati. O, dobro je, dobro je jednom i tako: gavljati po vinu kao po rovanju, gavljati, gavljati... Zanesen tim novim i dotad nepoznatim uvstvom raskone rasipnosti i ne u kad seljani napustie sobu, ne u ni sve glasnije i uzastopnije dozivanje don Petra koji se od straha ve bijae povratio i na ispovijed zaboravio. On je samo etkao i gackao po tom udnom bojem jezeru, koje se u ovoj tmini beskrajnim inilo, bucao nogama mirisnu tekuinu, prskao i rasipao, tako obilno, tako ludo, tako bearski, dok mu se na kraju ne 208

priini da je on sm i samo za svoj ef sve te bave otvorio i svu tu rumeniku isprolijevao. Tek kad mladi kapelan i sam sie u konobu, zagazi u jezero vina i svojom snanom rukom prodrma slabana staraka ramena, don Pavao doe k sebi i sjeti se zato je zapravo doao. Odmah u ja ree ozbiljno, kao da se ni trenutak od strogo odreene nakane odvojio nije, te se onako siuan zavue izmeu dvije bave, sagne se i stade rukom pipati pod vinom, a onda naavi to je traio veselo kliknu Ipak im je Bog pamet smutio! Zatim izie na dvor, do koljena natopljen vinom, i uputi se u sobu veselo maui tekim, izmeu dviju baava skrivenim, dvolitrom, punim puncatim fiorina, kruna, patakuna i banovaca, koje je ve desetu godinu skupljao kao milodare za gradnju zarunika zvonika uz malu mladenku crkvu. Tamo negdje na brdskoj kosi, premda no bijae bez mjeseine, Potrkine su maje oi u hladnom sjaju zvijezda, kao u pol dana, razabirale svaki kamen, a lake noge svaku krapu preskakale. Polako, mali, mogao bi ravno na puku opominjae ga s podnoja brda brini glas pukara Zele Markova, koji bi sve to je radio, radio polagano, oprezno i sa svih strana osigurano. Ali tko e mladu krv urazumjeti i repicu to se tko sam, ja sam previto uzdigla, natrag pod guzicu skovrljiti! Da ne bi njega, Potrke, ti bi premudri seljani jo i sad trkarali po popovoj sobi k pijana kuja za vlastitim repom. Nu netom je zaprailo i hajduci vjetru pete okrenuli, Potrka nije vlastiti rep grickao, kao njegovi premudri seljani, niti zubima cvokotao kao onaj prehrabri pop iz 209

Omia, ve je otkraunao vrata i u svjetlosti, to je iz njih kao iz puke izletjela i na zelen kamparan pala, prepoznao Matana aljkuia i po stasu, i po irokoj etvrtastoj glavetini crvenim pekirom omotanoj, i tako se posigurno uvjerio da mu se u glasu nije prevario. I dok su se svi muvali po popovoj sobi, on je otrao do divljega kestena, napeo oi i ui i jasno uo brze, gotovo tree korake kroz grabovinu u Grabarju, a malo zatim po kamenju na Gradini. Tada je doviknuo: Ljudi, veselo za mnom! i odmah se htio staviti potjeri na elo, kao pravi voa, odrastao i neustraiv. Ali oni su se mudro dogovarali i natenane raspravljali, ba kao da vrijeme nema drugog posla ve da njihovo nadmudrivanje slua. I kad su napokon krenuli, krenue kao da im se ne ide. I to se sad smucaju kad je k na dlanu jasno da Caljkuii bjee podvinuta repa i uvuena vrata, da bjee bre od vjetra i da nee stati dok ih pukama ne zaustave! O, da mu je bar togod stare are pirlitane, sm bi na kraj s tom prokletom nadrihajdukom miadijom! Gore s Grede, s Matkova ljetnog tora zau se nekako ustraeno, oajniko i krkljavo blejanje ovce, blejanje Potrki tako dobro poznato iz doba velikog predboinog klanja. Slutei da bi grdna zla moglo biti, stade usrdno zazivati sve vile i dobre duhove, pa i onog majunog don Pavlova Proska, da razbojnicima pamet smute i krv s oiju maknu. Ali ini se, da su noas vile negdje drugdje bile ili tvrdo pozaspale, jer kad se Potrka do tora douljao slutei zlo junaka se krv sama od sebe u se i u opreznost uvukla u slabanom svjetlu noi ukaza se prizor jezovit, stravian, i Potrku ledena zebnja o studen kamen prikova. U jasenovim plotom ograenu toru, prislonjene jedna na drugu kao u aputavu milovanju, lealo je nepomino pedesetak ovaca prerezana grkljana. Krv se jo uvijek tihano i beumno cijedila i kapala, puila se i mirisala, a nad tim mirisom 210

krvi, ukopan papcima u umrena i slijepljena runa stajae kao kakav sablasni ulak crn, nedoklan ovan predvodnik i jaukae posmrtnu naricaljku nad zaklanim stadom i nad zaklanim sobom. Njegova se visoko uzdignuta glava ocrtavala u Kumovoj slami, ba tamo gdje bljedokrvna maglica bijae najgua, tako da je Potrka mogao jasno vidjeti razjapljena usta i vrat razjapljen. I injae se da ni na nebu ni na zemlji nema nita do tih dvojnih usta, koja su krkljala prokletstvo i vapila pravdu, onu jedinovaljanu pravdu potpunog poravnanja. Bre, bre, vrag vam materi lug u prkno sasuo obezumljeno dovikivae Potrka tim prokletim balavim puevima koji su milili za hajducima kao za mrtvakim nosilima. Da su odmah potrali kad ih je on po zvao, zlo se ne bi dogodilo. Ali oni su se, predvoeni premudrim pukarom, itavu vjenost savjetovali, dogovarali, raspredali, i stoput Potrku priupitali nije li se moda prevario, nisu li hajduci ipak kroz Proloinu udarili kad im je to bilo i zgodnije i prirunije. I kad su napokon poli za njim, pooe s noge na nogu, kao na derneku. Tabani vam o prkno prirasli, a prkno o stopicu! vie jaukae nego proklinjae. Kad napokon stigoe, naoe Potrku kako klei i u nemonom jadu akama o kamen udara: Prokleti bili! Prokleti bili... Poto bijes ne mogoste iskaliti na don Pavlu, iskaliste ga na vinu i jadnim, jadnim ovcama. Prokleti bili... i svi vam vrazi po due dolazili... Gdje mi je brat Antuka? povika pukar, te poput strijele proleti pokraj tora i ieznu u okrugloj bunji, sazdanoj i zasvoenoj u suhozidu. Za njim ostade tamni oblak jeze, koja se svima odjednom zavue pod kou. 211

 Zaklan, zaklan uz vatru kao ovca... zaklan s krunicom Bojom u ruci, s krunicom Bojom u ruci... i svi vidjee kako pukar naoigled raste i kako se njegove zgrene pesti do neba uzdiu. ... s krunicom Bojom u ruci... To da je stari Antuka zaklan dok se Bogu molio tako silno razjari dotad mlitave ljude, da na poklik nekoga Sigurno su se u svoju pojatu zabili svi jurnue kao da se zemlja za njima prosijeda. I Potrka, koji je dotad poput razigrana drebeta trkarao pred njima, sad ve u prvom letu zaostade i sve vie zaostajae. Sustie ih sklonjene za kamenje i u okrug poredane oko Matanove pojate tek kad je pucnjava jenjala i slamnati se krov rasplamtio poput ivanjskog krijesa. I ba kad netko podviknu: Svi su pobijeni! iz plamena iskoi najmlai Matanov brat djeai od petnaestak godina, ni dvije od Potrke stariji i ostade uspravan na ledini pred pojatom s rukama visoko uzdignutim. Golobradi obraii, koji su posigurno uti i zeleni bili to se iz bezumno rairenih oiju lako razabrati moglo u rumenom odsjaju vatre injahu se dozrelim jabukama. Izlazi, ako jo koga ima! podviknu Stipe Brstilain. Ali vie nitko ne izie: to kurumi ne probie, oganj spri. Tada Potrka na uas vidje kako pukar, koji je i banovac u letu bez ciljanja pogaao, polagano, paljivo i proraunano kuburu oku prinosi. Ne! kriknu Potrka, ali glas mu ni do jezika ne dopre, ve se u grlu smrznu.

212

Na elu, to se tek nebu otvorilo, rumen se cvijet zarumeni. I tako je, uz pomo Boju, i to gotovo odahnu pukar zatiui kuburu za pripaaj, kao umoran vra vle u slamu poslije vraja. Potrka pokri oi rukama i stade trati natrag kui, nasumce, preputajui tabanima da nau oputinu povratka kao to je i konjska kopita nalaze. Ali ma koliko oi stiskao i dlanovima ih pritiskao do dna boli, one su svejednako gledale od straha izbezumljeno golobrado mome, od straha uspravljeno i sleeno u arkom odsjaju vatre, s rukama u nadu uzdignutim i s rumenim cvijetom nasred ela. Stoji tako uspravan, kao mladi jasen, kao nedoklan ovan s glavom u zvijezdama, stoji uspravan i nikako da padne, nikako da padne... o, Boe, nikako da padne! A dva krupna oka, ko dva crna jezera, ne gledaju pukara Zelu, ve njega optuuju, njega, pogrdnog lovakog psa, koji im ni za stopu s traga ne sie. I kad tako slijep od munine i od one proklete hladnokrvnosti ubojice iz zaklona, ubojice zatiena stijenom i zakonom, i kad tako slijep na crnograb naleti, umjesto da nova bol staru potisne, jo je vie pojaa, te kao sumanut stade iz svega glasa jaukati i mahnito udarati glavom o metalnosivu crnograbovu koru to je upravo ivnula u prvom praskozorju pobjednika dana. Dugo, dugo udarae elom o tvrdo stablo, udarae i udarae dok ga krv svega ne obli i koljena ne izdadoe, a onda se sloi na kvrgave crnograbove ile i glavom uroni u bus zvonike, koja je tu tko zna kako izrasla, jer je nigdje u blizini ne bijae. Negdje oko podne, a da ni sam nije znao kako, dobaulja do kue i ni od koga opaen ue u kuhinju i skutri se ispod 213

rvnja. Kao iz magle polagano izroni ognjite i dvije uurene prilike uza nj. Podlivoguz niz dugaki drenov raanj gura tri etiri preostala nedopeena i usvrala pua, primie ih eravi dok opankom cijelu hrpu ispranjenih puevih kuica u vatru smee. I sve to radi s nekom mirnom, gotovo sveanom sporou, putajui site oi da mrtvo puzu ognjitem ostavljajui im na volju da gledaju ili da ne gledaju nedune ivinice, ive na raanj nabijane, ive na laganoj vatri peene i gotovo ive prodirane. Uasni li smo, Boe! Tetka Livoguza sjedi na stoiu suelice, i sve se na onoj pogolemoj lijevoj guzietini vrti, kao na kakvu nevienu klupku vune, sve se bre i dublje za vlane usne ugriza, sve prekomjernije iba mua onim svojim otrovnozelenim i vjeno gnjevnim oima, dok na kraju ne izgubi strpljenje, zajapuri se i uzvrti na stolcu, te ga zovnu kratko i otro: Stipica! On na nju uzdie spokojan pogled sita ovjeka i odazove se naglaavajui svaki slog: to je, Ivka? Ma ta: to je? E, to je? Bolan, sam pojede pun raanj spua! Poje-doh, pa to on-da?! A meni ava' jednoga! Po-jeo ja, po-jela ti, ista stvar! Mu smo i e-na, pred Bogom je-dno! Umjesto da to razvedri Potrku jo ga vie dotue, te mu se u jednom asu priini da mu je teki rvanj na prsa skliznuo i o zemlju ga prikovao. O Boe, kako se sve to 214

zove, sve to to se srui na tvog malog Potrku otkad ga meu ljude gurnue? Kako se to zove, kako se to zove... Je li to ivot? Htjede jo neto Boga upitati, ali glad, bol, krv izgubljena i no zaklana sklopie mu oi, pod kojima se ukaza golobrado mome s rumenim cvijetom usred ela. Onda se to mome prometnu u crna ovna predvodnika, koji s prerezanim grlom i s visoko uzdignutom glavom oajniki krkljae nad nedoglednim poljem zaklanih ovaca. I opet mome s krvavim cvijetom na elu, i opet ovan s dvojnim ustima krvavim, i ivi puevi na raanj naticani, i ivi puevi u ivoj vatri peeni... O Boe, je li to ivot? Na kronama krvavim tkan, krvavim zubima zdan, na krvavom jastuku krvavi sanja san... o, Boe...

215

I S TIM SE VRAJIM PRIMORCIMA NAKRAJ IZIE

U onoj pomutnji i meteu koji nastade po pokolju nedunih ovaca, Kikaevi dobrih osam dana zakasnie da siu u primorje, u Baku Vodu, te da uproeno po Hercegovini primorcima za zdravu paru ili za dobro ulje prvi trnu, a zatim na put Boji togod i izmataju. Nije da se roba ba nikako nije mogla prodati, ali kako su se prosjaci iz zapadnih i podbiokovskih sela odjednom srondali i jedni drugima cijenu obarali, tako su se pogani primorci dobar mjesec potrebnim opskrbili, a viak nastojali u bescijenje dobiti. I nita nije moglo pomoi da poten ovjek do svoga doe. Ni proklinjanje da bi tko srcu uzeo, jer sad nisi prosjak ve trgovac trgovina je trgovina a za trgovevu kletvu i zakletvu ni noktom o zub. Uzaludne su bile i sve Kikaeve doskoice i smicalice: E, ovo je vuna od ovaca pae mostarskoga, koji ovce iz Misira nabavi... e, ovo je katradina od ovna svevidara, to samo bajnu gajtan-travu pase i elverum-vodu pije, pa mu meso od cukra slae, od kadulje zdravije, i svaku drobobolju k rukom... e, ovo je vosak iz ulita travnikih fratara, posveen vosak od kojeg se valjaju votanice grliarke, da 216

nas Bog, po zagovoru svetoga Blaa grliara, oslobodi svake bolesti grla... e, ovo je kozle ispod sise i penica sa vrh lise, ozimica sa novine, s krevine, a krumpir za pir sa Zavelim-planine, vilinske jazbine... e, ovo je... Primorke bi samo sluale, u aku se smjekale i nudile cijenu bescijenja. Jedna se toliko obezobrazila da se Kikau i u brk nasmijala: Ja sam, bolan, zakjuer sedam oka vune za krunu kupila. Kika se najprije trgnu kao na bogohulu, a onda polagano uzdie glavu i zabrinuto upita: Veli, za krunu? Brat to bratu ni za pet ne bi dao. Brat bratu ne bi, ma on meni dade smijucnu se ena. A to mu ti uz krunu pridometnu za uzdarje? namignu joj Kika. A to bi mu pridometnula! to ena ima, a nama je od potrebe nakesi se Kika. Pii, pogrdo stara! ljutnu se ena, ma ne suvie estoko. Ne ljuti se, enska glavo i silo neista! Tko ne zna za alu, ne zna ni za molitvu. Nego... onda si ti to zasigurno kupila od ovjeka to jednim okom gleda u Bra a drugim u Biokovo? Otkud zna!? Kika alostivo obori glavu i promrmlja, toboe, za se, ali opet tako da ga i ona moe uti: Nevoljnica!

217

A to podee ensku znatielju, te ga stade moliti i zaklinjati da joj kae to je time htio rei. Sve kad bih imao srce od meda, ovdje ne mogu odgovori sumorno Kika jer bi i mene veliko zlo sustiglo. Kai, dobri djede, kai svojoj Milki, gdje to moe? stade se umiljavati dok joj se oice agre, pa agre. Valja pola dana izgubiti, enska glavo, a ja sam ovjek star i siromaan, vremenom oskudan, i nije mi dangubiti. Platit e tebi tvoja Milka, platit e ti poteno to zaite... upela, pa upela. Kad je ba tako i kad druge nije... Potrka, sine, doi sa mnom. A onda objasni eni zato i unuka vodi: Neduna su usta i Bogu slaa. Poimo u crkvu, nadam se da je otvorena. Kad u crkvu i svetom se vodom prekrstie, Kika eni i unuku pobono apnu: Kleknite ondje i u sebi izmolite tri puta po tri dijela svetog ruarja, sva otajstva radosna, alosna i slavna. A ja u to znam. Potom se uzeta po crkvi i u trzajima uzlamata rukama: I, avle, i! Ako te je igdje u hramu Bojem, i u pakao: I, i! Uj ora', i... Kad izmolie, Kika uze enu za ruku runjava joj se koa ve u gargae prometnula i kao da po jajima gazi privede je velikom oltaru: Sad se ovdje pred licem predobrostivoga svesrditelja Boga i pred licem, toboe, nedostojnog sluge njegova Ike palatrina, reenoga Kikaa, zakuni i zakletvom potvrdi, utvrdi, utisni, upeati i obeaj da nikomu nee rei ni rijei 218

i da e mi na sve upite svesrdno, sredno, bogoljubno i po dui odgovoriti, jerbo su ti ovo pitanja velika i veledostojna. A kad se ena zakle, Kika tajanstveno prinese usta njenom uhu i aptom je upita ne zaboravivi da je rezne okom sa strane: U koju si svrhovitost i raunljivu potrebu reenu vunu kupila i namijeniti hotjela? Udajem ker, pa za tramac, hoemo rei za strunjau bojaljivo odapta ena. Jesi li ve reenu vunu iz vree initi izvaditi dostoji se? Nisam jo. To dolino bijae injeno i jest. A jesi li, moebitno, stranjicu svoju na reenu vunu spustila ili spustiti hotjela, ti ili tko drugi, u namjeravanoj nakani da na nju sjedne i posjedne? Nitko nije sjeo. Odmah sam je odnijela na tavan i uza zid uspravila. I to dobro, dostojno i dolino bijae injeno i jest. A je li tko tabanom svojim, pa bio u opancima, postolima ili bos, je li, daklem, injae se dostojati reenu vreu dodirom dodirnuo u namjeravanoj nakani da na nju stane i popostane? Nije imao kada uzvrati ena kratko uznemirena njegovim dugim i sve od nekih otajnih rijei sloenim pitanjima. I to najbolje i najdolinije uinjeno bijae i jest, jerbo duh Gospodnji lebdi nad vodama i nad ognjem vjere tvoje ognjevite. Vjerujem ja u svog Boga, tvrdo i stanovito, k stanac kamen. 219

 Stoga je sva zgoda i potporna prilika da vee nevolje nee biti. A sad ti mogu po istini rei, jadnice moja okolina, enska glavo i silo neista: vunu si kupila od onog nevoljnika, u kom su se dva grdna vraga udomila, to si i sama mogla razabrati po tome, to jedan gleda u Bra a drugi u Biokovo. To ti je kiljo iz Zagvozda, vraji jatak i domodavac. Nikad vie nemoj od njeg nita uzimati, pa ti i badava davao! Jer sve to taj opsjednuti u ruku primi, opsjednuto je i jest! I da je netko, kakvom sluajnou, na tu vunu legao ili nogom stao, upao bi u veliku nevolju i izdahnuo u najstranijim mukama, a mogao bi i pamet izgubiti. A tko e od lude matere ker uzeti! to mi je initi, jadnoj kukavici... zajauka ena kojoj se od svetoga i stranoga ina itava koa najeurila kao goloruku u najljuoj zimi. Kika joj prie, palcem joj ureza znak kria na elu, na ustima i na prsima, zatim poklekne pred oltarom i ree utjeljivo: U Bojoj si ruci, ne boj se. Idi kui, uzmi tu vreetinu vune i ognjem je saei. I dok je bude saigala izmoli sva tri dijela ruarja radosno, alosno i slavno i ne misli ni na to drugo izim na ono to moli. Ako, ma i dok bi okom trepnuo, na to drugo pomisli, nee ispasti dobro. Isto tako mora saei svu vunu, do posljednje dlaice. Jer ako samo jedna jedina dlaica ne izgori i netko sluajno na nju stane i popostane, isto ti je kao da je na punu vreu legao. ena ga bojaljivo upita je li on ikad takav jad spaljivao. Kad Kika odgovori da mu je to nu posao kod imotskih fratara i da su ga ba ti asni oci odredili da kilju uhodi i narod od nevolje izbavlja, ena ga stade moliti i kumiti da taj sveti posli umjesto nje obavi, a ona je dobra stanja i 220

imanja, pa e ga bogato nadariti. Kika se dugo skanjivae dok na kraju ne popusti. Pa dobro, on e tu opinjenu vreu odnijeti i spaliti u jami Kukljai, gdje ni uha vjetra nije, tako da nijedna pogana dlaka ne moe ni odmiliti ni odrepeljati i o kranski se taban zalijepiti. No on misli da Bogu ne bi bilo pravo kad bi za tu svetu kransku dunost ita uzeo, ve ako ona ba po dui sudi da mu togod za trud duguje, neka, eto, od njega kupi vunu za kerinu opremu, ako joj je ba od volje moe kupiti i jo koju drugu stvaricu kui potrebnu, a on se nee ni cjenkati ni pogaati, ve e sve prepustiti njoj i dui njezinoj, pa nek plati to misli da je pravedno. Ganuta tolikom kranskom dobrotom i povjerenjem u njeno potenje, ena skupi svu svoju rodbinu, pokupova svu Kikaevu robu i plati je vie nego to se i sam nadao. Potom Kika poe u njenu kuu, zametnu se opinjenom kiljinom vreom vune, stjera na obalu svoj prosjaki opor i veselo doviknu: im brod doe, ukrcajte se... imam jo neki posli obaviti. I ve htjede krenuti kad mu oko zape za nekakvu arenu bluzu, koja je meu crnom ili tamnomodrom prosjakom nonjom upadala u oi kao krvavi kukurijek u zelenoj penici, te se prodera: Vrtirepko silo neista, crna voda na te zja, a ti kurvanjsku bluzu oblai?! to sam mogla kad mi je dade jedna dobra gospoa! Dade ti, a? A vidi li koliko ti more Bog dade! Skai u nj, kurvetino! razgnjevi se Kika. Skai ti, pao i vezire, i care Sulejmane, aman Sulejman! propitae Jokaevi sjekutii. Kika se na iscjedak i ne osvrnu, ve e Vrtirepki, ali nekako smireno i zamiljeno: 221

 Moda je i bolje tako, prilinije i dolinije... utopiti se u kurvanjskoj bluzi s kurvanjskim cvjetiima... kurva mora i umrijeti kao kurva! naglo se okrenu i poe prema crkvi. I ue u crkvu, skruen kao carinik, klee sa strane glavnog rtvenika i stade se raskajniki busati u prsa crnim i tvrdim aetinama: Oprosti ti meni, svedobrostivi milosrdni Boe moj, oprosti nevoljnom Kikau, to sveti hram tvoj opogani! Ne uinih od zle due i opaka srca, ve od ljute nevolje, u koju me sunovrati prokleti kiljo iz Zagvozda, sluga avaoski i sljedbenik svih sila neistih. Nisam mogao ono isprosjaena jada u bescijenje dati. A morao bih da ne postupih kako postupih. Razumije li ti mene, Boe moj? Dato, ve razumije! Ti e me jo bolje razumjeti, Isuse moj raspeti, jerbo si i sam bio ovjek, te zna kakav je to jad biti ovjek. Pa kad razumije, lijepo oprosti svom Kikau, a on e ti zapaliti svijeu... zapalivi svijeu ponovo klee Istina, ovu ti nisam kupio, ma ti e razumjeti, da ovo i nije naa crkva, ve onih prokletih primorskih gavana to i gradele uljem zainjaju, te ne bi bilo ni dostojno ni pravedno jest, da im imotski lazari jo i svijee kupuju. Kupit e tebi tvoj Kika svijeu deblju od noge; nu nek ti u naoj crkvi gori! Znam, znam da si posvudanji i svugdje jedan te isti; ma ovdje si opet malo vie njihov, a gore malo vie na! Sredivi tako raune s Bogom, vrati se u luku i u posljednji as skoi na brod, na kojem ve bijahu svi njegovi prosjaci. Potrka onu prokletu vreu vune bijae prislonio na brodsku ogradu, pa je sad malo izdaleka promatrae s dostojnim strahopotivanjem.

222

 Kad emo, diko moja, ovu prokletinju spaliti? Potrka aptom upita Kikaa I gdje li ti je ta jama Kukljaa? Ni opepeliti!... Ja se pouzdah da ti zna... to emo sad? smjeka se Kika; drago mu to Potrka ba sve ne zna, a malo mu i krivo to oitu budalatinu nije prokljuvio, pa ga pokroviteljski ogrli: Sokole moj i suzo djedova, ve je vrijeme da zaboravi Vrtirepku i hajduke i prihvati se ivota, jer bi ti se pamet mogla zauzlati, pa je ni vrag vie ne razuzla! Ali kako e se ivota prihvatiti u tuem svijetu, koji mora varakati da preivi, u svijetu koji ne moe razumjeti niti se s njim sporazumjeti, jer ne govori ni naki ni turski, ni boji, ni vraji. Rijei kao da i jesu nake, ali sve nekako na o i na u vuku i na kraju zacijuknu kao bosa noga po pepelu. I kad ih ti nesretni koljari izgovaraju ustima skupljenim u kokoju... Boe oprosti glas u nebo izvijaju kao za pjevane mise. A opet i nije tako, jer i za pjevane mise ako ui uilji rije e od rijei razabrati i razaznati, dok se ovdje sve u jednu slijeva, dugaku k ivanjdan u zla gospodara. Kopai kau da se i te vraje Braane moe razumjeti ako uho dobro nategne... on svoje obim rukama do suza navlai, za vraga! Najpotenije ga upuivae Nikoletina Kusi: Ma to oni meni divanili, gragorili, pupurikali i kvocali, ma to pitali, ja njima, onako po bosansku razvuem: J, brajo, j!... J, sele, j! K tomu i Zaboravi Vrtirepku!! Kako se moe zaboraviti, dok jo nad njom visi neodreeno i neodredivo... Jer ako ne bude imala svoga vremena... zakon je zakon, i utljive crne vode... I opet e pasti no pokolja i munine, strave i gaenja, no ovna s u nebo razjapljenim vratom, 223

no momia u rumenom sjaju vatre s rumenim cvijetom posred ela... O, Boe, sve je potonulo u izgubljenost i ludost... i Vrtirepka se gizda bluzom, a moda e ve sutra morati u vodu... Ne, on nema snage da ita uini, da podigne kapak oteao od trepavica... U Povljima ne bi mogao ni s broda, da se o djeda ne objesi: Ne mogu ti vie, diko moja, ne mogu... Zimica me podilazi, a zemljica noge vue. Ne mogu ti pragove obijati, ve onako: s tobom, pa u rupu... Nije potrebe, suzo djedova. Ovdje ti nisam slijep, ve drukiji. Kako drukiji? upita Potrka bacivi kameni u more. Oduvijek je volio bacati piljke u vodu i promatrati s uenjem i divljenjem kako pusti kolobari jedan iz drugoga niu, sve vei i sve mesnatiji, kako preko cijelog bunara zanjihani odlaze, od zida se odbijaju i ponovo vraaju... Boe, od jednog malog, majunog, ovolicnog piljia! Trebalo bi neprestance bacati piljie, da se na sve zaboravi... I Kika se zagleda u te udne krugove koji su se ravnomjerno, kao disanje iste savjesti, irili ustajalom povrinom. Vidi li, sinko, ovdje se i valovi vie ire i due putuju nego u naim lokvama i rovanjima. Pa kad su valovi drukiji, gdje ljudi nee biti! A nama je sve u ljudima. Stoga najprije mora saznati kakvi su i koliki su. Nauli ui i to uje? uje kako ovdje i mukarci svaki as jauu: O, boj meni!, to hoe rei Ajme! A gdje e koga nainca ili Turina uti da ajmee! U brdima su, sokole, orlovi ili im je bar drago uti da to jesu. A ovi prokleti koljari, otkad je Boga i svijeta, nikad akom za no, nikad 224

palcem na kokot, nikad prsima o prsa, ve bezdane guzietine nabijaju i nabijaju dok ne postanu tee od njih samih. I nisu ba tako debeli primijeti Potrka. Jesu u dui. Pa gdje e onda tu nabiguku kukavelj junakom pjesmom kititi i okititi! Bilo bi isto k da se Turinu tui kako te nevjesta svakog jutra jasenovaom budi! On bi te, sinko, nogom dunuo, jer kakav si ti to ajvan kad te ensko, odvojeno od junaka arom k govee plotom, iibati moe! Ba tako uzdie ramenca Potrka gdje e ensko na ovjeka! Ovdje hoe, sokole! Kad vidi same dronjavce oko sebe, u njoj se vrag probudi, pa kuka zavurseti i radi to je volja. Pogotovu nevjeste. U svakoj je stotinu avola, pa bjesne od zore do mraka. A na komu e bijes iskaliti ako ne na svekrima, na onim jadnim barbama, jorima i paronima. I kad je tako, to je razboritu prosjaku initi? On e, djede, po tim nevjestama kuku i motiku uesti se Potrka i odmah se ugrize za usnu, jer je na djedovu licu razabrao da je i opet promaio, te se do nemona plaa stade u sebi izjedati i oajavati, siguran da ga je hitra pamet ostavila i da se vie nikada vratiti nee. Kao da ita unukovu misao, Kika e utjeno: Ne gnjevi se na se, ve ui, sine, nitko se znan nije rodio. A ono to naui ne mei na veliko zvono, jer im drugi sazna, tebi vie nije od koristi. I to izmisli, dri tvrdo, tako i djed radi. I eto, znajui kakvi su i kakve su, ja ve dvadeset godina na dobru korist istu priu predem, kako me nevjestice vole i potuju, kako se meu se nadmeu koja e mi bolje ugoditi. Pa velju ovako: E, dobri ljudi i ene moje, jedna mi triput na dan tura kore kruha, kakvih nigdje 225

ni na oko ni na zub, kore slasnije i sasunije od pruta trogodinjaka, pa umiljato kakoe: ako, duo, zubi nema; ovo e ti desni nazubiti. Druga opet gae: ako moj, milinje moje, buhe te izjedoe; ovo e ih malo rastjerati, pa jasenovaom kud stigne. Trea opet pupurie: ako, radosti moja, noge te izdadoe; treba da te tue nose. Unajmila sam etu vragova, pa nek mi te od kue to dalje odnesu! Mudar li si, diko moja oduevljeno e Potrka, a onda oduevljenje splasnu Ne izaziva li tako te bijesne koljarke koje e pomisliti da im namjerice njihov grijeh pod tui spominje? Izazivao bih, lane moje, da nije prie o trunu i brvnu. Ni avlu tui grijeh nije tako mio k greniku, a nad tuim zloinom vie e se zgranuti opako eljade nego nebo svetaca. Poto sasluaju moje jade, ove se koljarske svetice to bi svim nevjestama arci-uiteljice mogle biti na tuu opainu ee okome nego Isus na trgovce u hramu, pa umjesto mene s avaoskom nasladom moje nevjeste proklinju. Potom, k mesar janje, preda mnom srce rastvaraju, neka vidim kako im je meko i toplo, dobrostivo i milostivo, pa svaki as svekre zapitkivaju ime bi im najbolje mogle ugoditi i sve oko njih k anelii. A u sebi pogrde misle: pogani nas svekri po selu gadno raznijee, pa e sada ovaj aknuti prosjak sve to urediti i po dui kazati to je uo i vidio, i nitko vie nee vjerovati starim pakosnicima, zavidnim na tuoj mladosti i tuoj postelji. Da me posigurno uvjere kako bez tih prokletih staraca ne mogu ni koru kruha udijeliti, po triput ih pitaju im e me nadariti. A otuni svekri, bar preda mnom aeni, naduju se kao pravi paroni pa vele: O, boj meni... Dojte bidnemu Kikou... dojte mu to i to, to i to... podojte mu a vije moete. 226

 A zna li kiljo za tu lukavost? upita Potrka kojemu se kiljo od poetka u duu uvrtio kao jedina istinska opasnost. Ne zna ti ni aa. Ne rekoh li ti, sine, da dobar majstor alata nikom ne daje! Hajdemo, suzo djedova! Samo ne znam je li bolje da sa mnom ue ili da me ispred kue prieka. Doavi pred barba Stipinu palau u Kikaevoj vjeno nemirnoj pameti sinu neto drugo, i on to drugo htjede iskuati: Ipak ui. Nu, odmah sad izvadi oenae i uhvati ih negdje po sredini. Netom u dvor, trk u prvi kuti, klekni na oba koljena i samo zrnca prebiri: od volje ti moliti ili ne moliti, ali zrnca prebiri. I ma to te upitali, jezik pregrizi, ali ne odgovaraj. Peci zanat, sokole, i kali se... Kad u dvor, nije to njihov obor samo s nie strane podzidan ni turska avlija, ve pogolemo dvorite sa svih strana ograeno s tri arina visokim zidom kao tvrava i poploano kao crkva. Neka starija ena cvijee zalijeva, a malo mlaa bob isti. Starac jedan, stariji od svijeta, sjedi za kamenim stolom, vrti crni tap sa srebrenom jabukom i ovje mlijeko pijucka. Netom uoe, stari uzdie obrve, sitne mu oice zaigrae i smijeh se rasu oko vlanih usana, nekako veseo i podrugljiv: O, boj meni... evo non Kiko ki nigdar ne gre svojin nogami, nego ga tuje noge nose. Kako to? Pitoj mu neviste gdi je, pa e ti re: Eno ga vrozi odnose! Eno ga vrozi donose! Hehe, he! Jo i gore, moj dobri barba Stipe, jo i gore... triput uzdahne Kika sjedajui na kamenu klupu, malo podalje od parona. 227

 A a je sad, moj Kiko!? Pogledajte ono emerna djeaia, da vam se dua rasplae. Tri godine mora po svijetu nijem hodati, tri godine oenae prebirati i dok hoda i dok jede. To mu je toliko u krv ulo, da mu i dok spava zrnca sama od sebe izmeu umornih prstia promiu. Potom uz uzdahe i iskretanje oiju u nebo Kika nasitno razveze zlu kob to skobi ovo neduno dijete, ovog jaganjca Bojeg koji svojih grijeha nema, ve tue iskupljuje. Kad je zimus u selo naiao neki putujui fratar, koji nije htio rei ni kako se zove, ni odakle dolazi ni kamo odlazi a po tom je lako prepoznati da se kakav svetac ili sam Isukrst u sirotna ujaka prometnuo kad je, dakle, taj sveti ovjek naiao i vidio opaine Kikaevih triju nevjesta, ree da im due od muka paklenih moe izbaviti samo pokora nedunog djeteca Bojeg. Da spasi duu svoje opake matere i jo gorih strina drlja-vrlja, jedna glava sto jezika, toliko e im i avola po duu doi to suzno dijete na svoja nejaka plea tako straan teret uze. Kika popostane, jo jednom duboko uzdahnu i dovri: Tako on, siromah, po uputama svetoga fratra, pokoru ini, a ja ga pratim pri tom ispod oka pogleda ene i znajui to se u njima dogaa smijeak u sebi zadra I jo vam neto po dui moram rei. Ni mali ni ja ne smijemo ni jedan Oena izmoliti ni za vas, ni za ovce vae, ni za vinograde vae. Sve to izmolimo nareeno je za spas dua opakih nevjestica mojih. Stoga, dobri moj barba Stipe i estite ene, ako ete nam udijeliti koru kruha, udijelite; ako neete, ist vam obraz; Bog vam u zlo ne upisa, jer za vas nita ne uinismo. A stari se barba Stipe s pakosnom nasladom prisjeti svih grijeha nevjestica svojih na njemu poinjenih, te kad mu 228

naas vratie ulogu parona, on e je paronski i odigrati. Malo se nakalja, pa tucnu po ploi tapiem od ebanovine sa srebrenom jabukom umjesto ruice: Luce! Doj molemu patakn... i mon Kikou... patakn! Ti si paron! Luce se pokloni kao pred pravim paronom i ode u kuu po patakune. I jesn! veselo e starac i ivahnim oicama namignu na Kikaa To su neviste, moj Kikou... neviste... Jesu, moj paron Stipe, jesu! Komu Bog konja, tom i sedlo! A meni nevjeste skrojie samar, ma ba po mjeri... po magareoj, moj barba Stipe... A bi li von tribalo akod stare robe? upita Kikaa druga nevjesta. Nu, ta pita, moja dobra parona! ena se slatkasto nasmijei na barba Stipu: Da' u bidnemu Kikou i oni tvoj paletn. Doj, bidnemu Kikou, doj... a onda se naglo trgnu spoznavi nevjestinu podvalu, uzmaha se tapiem i uzvika Moj paletn, moj paletn... dola bi mu ga, vrozi te za marendu izili... dola bi mu moj... Doj mu, doj mu svoga Mikota! Ni to ne razvedri Potrku, ve ga jo vie pritisnu, jo mu crnije misli u uzdahe umetnu: Boe, kako je djed velik, kako najvei prosjak koji je ikada torbu nosio, kako dok bi dlanom o dlan svako udo smisli, sa svakom se nevoljom i sa svakom pameu ponese... da je njemu tako! A dobro je poeo, veselo i uzgorito, sve je bilo blizu kao poslije kie, sve njegovo, a pamet zubata i zaskoljiva dok mu iznenada mrke oblaine podne u pono ne prometnue. 229

Sve je poelo s bulbul-pticom. S bulbul-pticom arobnicom! Boe, kakva je bila ta udesna bulbul-ptica! Nije bilo boje da joj se po perju nije prelijevala, ni slaana zvuka da joj iz ruiasta kljunia nije izvirao, a mirisala je, mirisala mirisima sviju trava, lahorima sviju proljea, svim zapasima ustajala ljeta i opuzima opuzlih jeseni. Bulbulptica... I kad bi bio alostan da alosniji nije mogao biti, samo bi proaptao arobnu rije bulbul-ptica, i ve bi se pod sklopljenim kapcima rasplesale sve boje, izbrljanili svi napjevi i popijevke, a nosnice bi se irile i nadajale kao na smrt gladnu uz peeno kozle to se za druge na ranju okree. Bulbul-ptica... I kad mu poslije godina slatka sanjarenja rekoe da je ta arobna bulbul-ptica obian slavuj, kao da mu pola ivota oduzee. I sve poe nizbrdo. Od vitinskih bula do ovna razjapljena vrata, djeaka s rumenim cvijetom posred ela, djeaka koji nikako da padne, do ubojikog mira one ivine od tetka Podlivoguza koji s puevima isto k i s jadnom Vrtirepkom. Nevolja je rogata, i olujetina se zmija nad Kikaevu kuu zlokobno nadvila. A toliko je irka, nerodnica, to iz noi u no pa nita, toliko ena rodilja to svake pete godine zainju. Vrtirepka jednom, pa uhvati. Ovaj mu se as povjerila: ve peti dan prolazi, a njeno vrijeme ne dolazi, nee ni doi. I moda bi bilo bolje da je u Vriticu, jer to e ti ivot gubavca koji raa novi gubavi ivot iz koljena u koljeno, i nema oprotenja, nema zaborava. O, sve je nestalo s varljivom bulbul-pticom, a i ti se popisani slavuji pomalo u vrapce promeu. Ali ne! ovjek se ne smije prepustiti vodi da ga nosi, ni crvima da ga iva glou, ve zasukati rukave i pamet uz rukave, spasiti sebe i Vrtirepku, postati ono to je ve prve prosjake veeri bio: uzdanica i pamet djedova. Cijele noi nee oka sklopiti, ve smiljati i smiljati dok ne smisli neto im e djedovo pouzdanje ponovo zadobiti. 230

Prolazei uz povljanske vinograde zaustavi se kod kopaa iz svog sela i uspje nagovoriti Matuku Kikina da mu uveer pred gospodarom udijeli fiorin, a on e mu ga poteno vratiti. Cijelu se veer smucao ispred kue Matukina gospodara, sluao razgovore, poalice i smijeh iza zida, oznojene prste izlomio i stotinu puta pragu priao, ali na nj nije zakoraio stidio se to don Pavlovu pamet sebi pripisa i njom se kao svojom htjede okititi. Prolazili su dani i pragovi sela brakih, devet se prosjakih tapa tupilo na kamenim putovima, izlizavalo na tvrdim vratnicama, tamnjelo od sunca i neistih ruku, demejane se punile kaikama ulja, torbe ulomcima kruha, slanim srdelama, sirom i suhim smokvama, depovi banicama a Potrka nemirom. Istina, to njegovo nijemo prebiranje krunice i Kikaeva pria o jaganjcu Bojem koji tue grijehe uzima ponjee triput vie dobra nego svih preostalih sedam tapa prosjakih. Ali to e ti sve blago svijeta kad je to tua dua, tua smicalica! I dok je nijem hodao i zrnca na krunici prebirao uzalud je pamet tro i cijedio, nokte u tjeme ukapao ne bi li togod ieprkao, uzalud se svake veeri nadao da e mu u san kakva zgodna smicalica doi. Ali smicalice su k i peene ptice: s neba ne padaju. Tek kad su cijeli Bra obigrali i skotrljali se u Milnu, da se odande brodom na Hvar prebace, jednog podneva i sasvim sluajno... A co ti je to, o boj meni, moj lipi covik, da zub sa zubom ne mozes sastviti? kroz odkrinuta dvorina vrata u Potrka glas neke ene, te virnu u dvorite. Videi rubom oka da ga je ena primijetila, on kao opinjena ptica gledae oca nastojei da lice to zaprepatenijim uini. Onda, toboe, ustuknu htjede se 231

vratiti, ali toboe, guran u kria nekom avolskom silinom, sav uzdrhtao prie Jokau, izvue iz depa aku banovaca i strusi ih u oevu kapu. Kako je leima bio okrenut eni, namigne ocu da ode, a sam ostade skamenjen. Mli, hodi sim u iza sebe enin glas, uznemiren i sumnjiav, ali ne poe nit se okrenu. eni to bjee zaudno, te ona prie k njemu i stade ga ispitivati tko je i to je i kako to da on, i sam prosjak, akom dijeli jednom medvjedu koji bi za trojicu mogao kopati i s volom orati i tako kruh na poten nain zaraditi? Dobra eno, jesi li mu zube vidjela? upita aptom Potrka i zacvokota zubima. Jesn odgovori ena i sama nekako uznemirena jesn ga, bome, i pitala co mu je to. Nisi dobro uradila. Jesi li jo igdje ikoga vidjela da prednje zube ne moe sastaviti? Bome, nisn. I nee! Jer se svakih ezdeset i devet godina raa po jedan takav, komu vrazi daju veliku mo nad ljudima. I ako mu tko to odbije, bacit e na nj uroke od bolesti ili od nerodnosti, od zle udaje ili od nerasta. A ja sam jo mali, pa ako na me baci uroke od nerasta, ovolini u sveer ostati i koja e me cura pogledati! O, boj meni... teko ensku vraga namriti, te se stade s Potrkom savjetovati to da uini i kako da svoju nesmotrenost ispravi, jer tom urokljivcu nita ne dade, ali ne iz zla srca, nego, eto, on odleti. Potrka joj ree, kad mu je on i sam sirotni prosjak bez oca i bez majke u sitniu vie od krune dao, ona ga svakako mora prepiati, a kako i koliko neka odredi prema svojim mogunostima. Potrka e joj, za ljubav Boju, 232

uslugu uiniti, odnijeti jaspre urokljivcu i uvjeriti ga kako je to njemu ve unaprijed namijenila, ali, eto, on pobjee. Kad ga ena upita hoe li pet kruna biti dosta, Potrka se poea za uhom: Mora biti! Nu, nije zgorega koji banovac povie, jer se onda vrag nae u procjepu izmeu onoga to predvia da si odredila i onoga to si dala, pa ni sm ne zna kud bi ni to bi. Pameton si, mli pohvali ga koljarka, pa i njemu vrati krunu, to je onom urokljivcu pomalo i poradi nje dade. O Boe... Opet je pamet potekla, opet je ivot ivnuo kao promrzao vrapi u njedrima djevojke. A kad pamet potee, ne tee jednom vododerinom! Bulbul-ptica... edan hvale k magare lijepe rijei, ustra se po selu da pronae djeda i veselu mu vijest donese. Ali djeda nigdje, kao da je u zemlju. ini mi se da ga vrazi odnesoe tamo niz uvalu napokon ga obavijesti tetka Livoguza, ali u to ba ne bijae sigurna. Potrka ipak poe, te ve izdaleka ugleda i prepozna Kikaa i Vrtirepku, kako sjede na ovioj siki uza samu obalu, pripijeni jedno o drugo kao dub i brljan, momak i djevojka. Bit e vraga i pol pomisli Potrka prepredenjak stari ne miluje ensko bez zadnje primisli... Ej, Kikau, lie i lukave, to li smjera, u to se zadijeva?! Bosonogu i pokrivenu umorom mora i maistrala, ne bi mu se teko neprimjetno douljati iza njihovih lea i uuriti se u pukotini meu slanim stijenjem.

233

 Milo moje, slatko moje, najslae, drago najdrae mljackae Kika slatkasto, najslatkije ... nikad nikoga nisam tako arko ljubio, nek ti dua kae, i ako eli krvi ispod vrata, evo, pa i ovo vraje srce iupaj, u dnu e njega sebe nai, nai e moju Zlatku Vrtirepku, djedovu mezimicu. Znam, djede moj, i ja tebe volim, moe biti vie nego i Potrka... Pa kad se tako volimo, nemoj onda, slaana, djedu lug u oi i no u lea, i bezono lagati da si imala svoje vrijeme kad djed zna da ga nisi imala, jer djed broji dane i sate... Dobro! Nisam imala, djede... napokon se slomi Vrtirepka. Eto vidi. Nu osim mene i tebe nitko ne zna da ti ne doe vrijeme, ni zato ne doe... ma kad za dva tri mjeseca to nevolje uskisne i nabubri, svi e znati... i to e onda?! Nita! Skoit u... kad sam tako nevoljna da me se od prve prihvati! Bit e kasno, slaana moja, medena, bit e kasno kad sramota pukne na sve etiri strane i zauvijek se oblati asna kua Kikaeva! A tebi je isto: danas ili sutra... Stoga posluaj djeda, pa ovdje, ba je zgoda i prigoda... A ja u svima: I Bogu su milije djevice nego kurvetine, pa je uze sebi da ga razveseli... I prenijet u te kui, poloiti na pragove u grob novi, to ga djed podie svijetu na diku, a sebi i potomstvu svojemu na vjekovjenu slavu... I rue u ti posaditi, toliko pustih rua, da e svakog anela bar jednom zakititi... Sad lijepo poljubi djeda, zapitaj u Boga oprotenje, to za svaku sluajnost, jer smo ti i on i ja ve davno oprostili, pa lijepo skoi! 234

 Strah me je, djede... i Potrka vidje kako joj se plea uzdrmae. Onda nemoj, milo moje, onda nemoj skakati, ve samo onako malkac poklizni, k kameni, k ptice iz gnijezda, k ribica, ribiice moja... samo sklizni, a djed e ti izljubiti i lice i kose, i elo i oi, ako ti je s voljom i ruku e ti poljubiti, k pravoj djevici i muenici, svetici Bojoj, kreposnici, sjaju nebeskom i sestrici aneoskoj... Jer ako emo pravo i poteno, to ovakva ljepota i trai u ovoj dolini suza i opakom svijetu kad te tamo ekaju putovi posuti ruama, zrak zaguen mirisima i zagluen pjesmom milijuna rajskih bulbul-ptica... Pa kad preobraena uzie na oblaku svjetlosti, obuena u haljine svjetlosti, ovjenana kolobarom svjetlosti, sjatit e se oko tebe svi vraji sveci i svi korovi aneoski... govorae Kika glasom tako tenim i slaanim kakav ne mogae smoi ni najpretvornija ena. I ba kad je pomislio da ju je skrio i u arobnoj kolijevci rijei uljuljao u slatki san o vjenom... Sad e skliznuti... kao ptice iz gnijezda... kao ribica... kao bijeli oblutak..., ona uzdahnu: E kad bi me to ekalo... Ma za me je pakao otvoren, samoubojstvo povoljno vapije osvetu pred licem Bojim. Nije to samoubojstvo povoljno, milo moje, medeno, nije to! Ti si jo mlada i nerazumna, k neki pipun Boji, pa gdje e Bog sa svojim nedozrelim pipunom u pakao! Gdje ti je pamet, i gdje njegova milostivost... Osim toga zar nije i sam govorio: Bolje ti je mlinski kamen oko vrata, nego sablazniti... A ti bi sablaznila cijelu Krajinu, cijelu dravu, vascijeli boji svijet... i sve nas osramotila... Ovako e biti djevica i muenica, koja je muenitvo odabrala da vjerne ne sablazni i roditelje ne sramoti... 235

To napokon slomi Vrtirepku, te proapta: Dobro, djede, skoit u... Potrka se ve htjede uplesti i sprijeiti tu uasnu ludoriju, kad Vrtirepka nastavi: ... samo neu ovdje... u tuem svijetu... da nam se ovi prokleti koljari ne naslauju. Skoit u u na bunar; gdje sam zenula nek i uvenem! To je i pravo umilostivi se Kika videi da druge nije Ma, za rije te drim! Netom doemo kui, obuci najljepe haljine, da mi i u smrti bude najljepa, pa pravo u bunar; nu ne u ovaj iz kog ljudi piju, da ga ne zagadi, ve u onaj na brdu, u onaj marvinski... Hou, ne brini... kako ti kae... I sjeti me se gdjekad! Svaki dan, slatko moje, najslae, svaki dan... i svaki u ti dan za milu duu svijeu zapaliti... E nee, jare stari, dok je mene iva! promrsi Potrka uuren u zaklonu; i tek kad se dobrano udaljie polagano poe za njima. E nee! I u mene je mrvicu tvoje pameti, pa emo se malice ponijeti!

236

TI KOJI SI DAVAO IVOT MRTVIMA, DOPUSTI DA GA IVIMA DADEM

Pred ulazom u plitku peinu, zapravo poluspilju, obraslu icima, kupinama, mirisnim vijencima krabutine i grabovim grmljem, uurila se Vrtirepka kao aka u praskozorje ostavljena jada. Potrka moj cvili iz tiha krei oznojene prste ne bi li iz njih kakvu prikladniju rije iupala Potrka moj, sve ufanje moje, uvaj se, bolji si, vojske prolaze. Ne boj se, radosti moja, prosjak je svima pravedan k i ivina utjei je Potrka i u skoku se baci na posluna Vijora Do mraka smo ovdje. Dotle se prekrij sudarom i brnjicom da te zlo oko ne oee. Ja u Vijoru uzde popustiti, a ti ih cvokotu pritegni. Gdje je nevolja smrtna straha nije, sunce moje ogrijano odgovori Vrtirepka to je spokojnije mogla i opusti ruke niz brnjicu koja joj je i opanke prekrivala. Boe, kako je poutjela i uvela, i kako e ivnuti ako sve po dobru poe uzdahnu u sebi Potrka, oinu Vijora i zaas nestane u grmlju i kamenjaru. 237

Put dug, vrijeme nadoveza, samo ih pjesma moe skratiti. I dok je premiljao koje bi se latio: o junacim' gdje li su junaci! o enidbam' gdje su vjenanice! o alama gdje li poalice! sami od sebe navrijee odnekud stihovi, nadojeni mirisom okaena groba:

Ti strani i u nerazumljivosti (jer to mu je to vajnemilom, ognjasilom, sasibilom?!) jo straniji stihovi odrazie se u njemu kao izgubljena Bulbul-ptica, samo ne s onim udesnim bojama i slaanim zvucima, ve sa svim uasima zgusnute strave smrknutih Bojih obrva i nesmiljene osvete njegove, neumoljive trenje neba i zemlje, ognjem opustoena svijeta, kukljave pakline i sumpora to sa dna pakla do zvijezda suklja i nikad sukljati ne prestaje, strave krguta zubi i uzaludna vapaja prokletnika na vjene muke osuenih. Ledena zebnja, to se negdje na tabanima i vrcima palaca raa, u hladnim se zapusima uz cijelu kou uspinje, stie i suzuje ionako stisnuto i sueno ustreptalo tjelece, a udruene vojske mravaca, trnaca i maraca jeure i najskrovitiji dijelak koe, uspravljaju i najskvreniju dlaicu, da ponovo u gogolju progogolje i grgolju progrgolje tamo negdje na tabanima, na samim vrcima palaca, i u tom se neprestanom i nepogreivom krunom uspinjanju promeu u neku jezovito slatku nasladu, u onu nasladu koja je kako kae don Pavao oblijevala Neronove ive baklje dok su gorjele za Gospodina. Ne, Potrki strah nije nepoznanica. Poznaje ga otkad i sama sebe: noi napuene velikim i malim strailima, kotrljanjem vukodlakih mjeina, plaem neroene djece i nepokopanih vojnika, zapasima arulja i poskoka iz gospine kose, kupine, paprati i zimolezine, ptije 238

Dan od gnjeva, vajnemilom, Svit e sudit ognjasilom, Veli David sasibilom.

pae, strah od zaobadanih goveda, zavijanja gladnih vukova, suludasta pogleda i zgusnute pjene na labrnjama pobjenjelih pasa, strah od tisua nepokorenih malih strahova to razuzdano skakuu i protrkuju Krajinom. Ali svi ti strahovi bijahu strahovi od poznatoga, ili bar po uvenju poznatoga. Mogao si se obraniti, zazvati ime Isusovo, pokropiti se svetom vodom, mogao si umai skokom pod majinu modrinu ili pod djedov kamparan, pod bilo iji kamparan. Ovome se ne moe umai, jer ne dolazi ni od koga, ve od sama sebe, sveizvirueg, sveobuhvatnog i vjenog, od uasne spoznaje smrti. Stoga mu se treba prepustiti, sroditi se s njim i zavarati ga pretvarajui se da dragovoljno nestaje u njemu, u njegovoj jezovitoj strasti, u jaukanju njegove uasne pjesme uasu:

I tek poto je ujahao u upnikovo dvorite prestade jaukati, a s jaucima odjednom nestade i te svudizvirue i sveobuhvatne strave smrti, koja nas ini se zaskae samo kad smo sami i u tuem, pustonom i nepoznatom. Meu svojima smo opet svoji. I Potrka opet Potrka. Vjeto skliznu s konja, uputi se prema tali i muki doviknu don Pavlu: Osedlat u ti putalja, nevolja je. Don Pavao, koji je s don Petrom na bucalu atrnje ivahno raspredao o upadu austrijske vojske u Bosnu i Hercegovinu, i ne u Potrku, ve nastavi gnjevno dokazivati kako je general Stjepan Jovanovi jad i kukavelj, a ne podmaral i vojskovoa.

Dan od gnjeva, vajnemilom, Svit e sudit ognjasilom, Veli David sasibilom...

239

 Junak, daklem, trai najtvru kost da zub iskua, a ovaj uljivi barun dumaninu u oi lug baca, da se k mi pokraj slijepe make kroz loj probije. Boe moj uzdie mladi kapelan na rubu strpljenja nije svrha rata ubijati ve zemlju zadobiti. Hajde, bolan, sjedni i ne budalai, ve rasuuj! Daklem, ovako. K to svetu misu valja sluati cjelovito i bogoljubno, tako treba i junaki megdan dijeliti: cjelovito i poteno! Hoe li ti zar nebo zadobiti varakajui Boga: kleati pred oltarom i mljackati ustima, a misliti na pilie ispod crijepnje i peenicu ispod erenja? E, nee! A nee se, daklem, ni perjanicom zakititi ako Turinu kae da e uz Neretvu, i on te tamo na junakom megdanu eka, a ti preko Vrgorca u Ljubuki koji ve pedeset godina ni jednog delije ne ispisa, ve k to kurva noge, on, daklem, ruke podie pred prvim koji naie, jad privlastiki! Oprosti mi, don Pavle ozari se mladi kapelan zar nisu i nai stari, kad su Imotski osvajali, svu no oko vatara i topova od raeljke kruili i tako prevarili Turke da velika vojska nailazi? To su, daklem, druge stvari, sokole moj! I ne kljocaj mi makazama naprazno, ve iaj! Gdje e jedan na stotinu! I na tvravu k tomu! Morali su, daklem, Turcima nekako do znanja dati da ih je podjednako. I pokoji vie naceri se kapelan. A to se Jovanovia tie, to je jedan suvremen vojskovoa, i njegovo e ime povijest u zlato uklesati. Tobonjim utvrivanjem ua Neretve sve je turske snage oko rijeke sabio, tako da je zapadna Hercegovina bez obrane ostala, a u istonoj ustanici popa Musia dobrano odtereeni. I sad e austrijske vojske sa zapada preko itluka, a s istoka preko Stolca i 240

Nevesinja na Mostar udariti i zadobiti ga bez velika prolijevanja krvi. Kakav mi je to rat otrese se ljutito don Pavao u kom se krv ne prolijeva! Ali kad je, daklem, ve tako, onda, moj Jovanoviu, ne pripasuj sablju ve za pojas zatakni kudjelju i vreteno! A ti, utokljune, dobro u pamet utuvi: nema junatva bez gusala! A Jovanovi moe stotinu Hercegovina zadobiti, stotinu konja promijeniti, na strune im nikad zajaiti nee! U taj as Potrka izvede na dvorite osedlana don Pavlova putalja. Stari upnik tek sad primijeti djeaka i zaueno uzdie glavu: Ej, ti nogoglave! Kud si s mojim konjem nasmjerio? U erin emo odgovori bezbrino Potrka, ba kao da kae na pojilo. to emo u erinu, lijepi ti ga avao odnio!? Rekoh ti: nevolja je. I to prije uzjai, prije e sjaiti. Don Pavao se s tugom sjeti pustih davnih jahanja i alosno odmahne glavom: To je dan jahanja, sinko, i biskupija druga. Ako je za spasenje due, moe, daklem, i tamonji fratar. Ne moe gotovo zarea Potrka sijekui ga ispod oka Doi ovamo, apnut u ti. A kad don Pavao prie, djeak mu se unese u uho: Kod itluka krvi do koljena... Zar?! ivnu don Pavao i oi mu se mladenaki zakrijesie. I u toj muljagi krvi naosmo onog Vrtirepkina pustahiju. Sad uzjai, vjenat e ih. 241

 Sinko moj, najprije se, daklem, moraju zapisati i napovjediti... Ne mogu odreza Potrka smrtno je ranjen! Kad je sluaj, daklem, takav, izuzetan, onda se obrati tamonjem fratru, ili... ili povedi don Petra, pa e ih on vjenati. Nee gotovo povika Potrka, a onda urotniki proapta Nee. Kad doe i sam e vidjeti. I don Pavao je vidio netom se u peinu zavukao: Djeco moja, pa ovaj je ovjek ve odavna mrtav, daklem, i zaudara. Jadna se Vrtirepka htjede zakleti nebom i zemljom da je jo ovaj as s njom razgovarao i enidbu joj obeavao, kad Potrka dobaci don Pavlu: Sad i sam vidi da nee ni ovdanji fratar, ni ona uzgorica omika! Neu ni ja, djeco moja. Ne da neu, nego ne mogu! Kako, daklem, mrtva sa ivim vjenati?! A kako pustiti iva da svijetom mrtav hoda! i Potrka prezrivo objesi usne. Vrtirepki se odjednom srce stisnu i u grlo poskoi, a pod irokim eljeznim obruem stade rska rebara. Sve bijae uzalud! S koliko se lude nade objesila o savjet Potrkin, s njim zajedno kriom pojahala Vijora i u zoru 30. srpnja krenula za 18. pjeakom divizijom sigurna da e nai onog prokletog hajduka to je pod trnovaom osramoti, pa: Il'me uzmi, ili umri! No ta sigurnost bijae pokolebana ve u samom Ljubukome, gdje je doula da su hajduci popa Musia daleko, predaleko, tamo negdje na istok od Neretve, oko Stoca i Nevesinja, do kojih ne dopiru ni najsmioniji prosjaci tua zemlja razgovora nema. Potrka na to samo 242

ue ramenima: Gdje je ljudi, tu je i razgovora. Ni Stolac nije na kraju svijeta. I opet krenue za vojskom. Sutradan padoe pod itluk, u kojem se proljetos zlo i rodilo, ono s Alijom, pod ljivom, u travi. Ovdje je poelo ree Potrka ovdje e i zavriti ako i itluk ne bude kurva! A itluk ne bje kurva, ne podie ni noge ni ruke, ve kao to je prosjake opsipao itom i soivom, tako i austrijsku vojsku stade olovnim zrnjem opsipati. No tko e sili odoljeti, tko zadrati sunce da ne padne! A sa suncem i itluk pade. Tada Potrka ree: Na kraju smo puta. Poi sa mnom! I povede nju i konja jasenovu grmu s kojeg oka ne skidae otkad poodavno neka prilika do njeg ne zatetura i ne pade. To je na ovo ree Potrka pomozi mi natovariti! I natovarie tog mrtvaca, kradom zaobioe mjesto, koje vojska ve bijae prekrila, i sklonie se u ovoj poluspilji kod erina. Tada e Potrka: Sve je po Bojoj volji, samo asak dok skoknem po don Pavla. to e ti don Pavao pokraj mrtva ovjeka! A da je i iv, nije to moj Ivan, tuga moja... Sad kakav je, takav je, tvoj je! Glavno je da se uda, da te don Pavao u knjige unese, pa e pred ljudima biti ista, a pred Bogom se peri kako zna! I kad dovedem don Pavla ne reci da ti je ovaj ovjek nepoznat, nego da je ba on tvoj Ivan, Ivan Kurtovi iz sela Koviljana, od oca Mate i majke Rue Grmolez... popamti to. A kad te vjena, ti e s njim kui, ja u Mostar i poslije neke donijet u glas da je umro. Glavu gore i ne dri! Jadno ti glavu gore... Eto ti sad! Luda djeja pameti! Ne, ne... mrtav iva ne uzima... mrtav meu ivima ak i ne hoda... njegovo je pod ploom... s crvima, glistama i krticama... tamo je sve njegovo... puti i staze, prtine i oputine, stolci i postelje, prela i komuanja, djeverue i nevjestice... Trebalo je umrijeti, odmah je trebalo umrijeti... tamo na Vritici, na izvor-vodi, na studenoj... 243

Iz daljine, iz daleke, kao mukli odjek nekog davnog ivota dopire namrgoen Potrkin glas: Ja mislio da ti svaku nau nevolju razumije i suzu utire. A ti... Pogledaj je! U njoj je krvi koliko i u tvojim votanicama na oltaru. Pogledaj tu aku jada... pogledaj ako ima srca! Ne udaraj mi, daklem, na srce, vrae jedan napasni i pakleni! otrese se don Pavao. A na to u drugo! kliknu Potrka uivajui to ga u ivac pogodi. Ne udaraj mi na srce kad zna da je meko, ne udaraj bar dok ne promislim i sa svojim se Bogom ne dogovorim. Dogovori se, ma brzo i poteno promrsi vie za se Potrka. Don Pavao se povue u grabovo grmlje, onda se naglo okrene i priprijeti im prstom: Ne slijedite me! I ne virkajte, ne zirkajte, ve krunicu molite! Netom se don Pavao udalji, Potrka sretno potresen stisnu grevito Vrtirepkinu ruku: Jesam li ti rekao... Misli li da e mi se jadnoj smilovati? upita Vrtirepka dok joj se suze nade kotrljaju niz obraze. Mui, grliice, prepelice... Potrka zna gdje treba udariti: u srce, zoro moga dana, usred prokletog srca! O srce moje... Naavi krpicu ledine okruene stijenjem, grmljem i draom, stari se upnik spusti na oba koljena, zatvori oi, izmoli tri Oenaa, tri Zdravomarije i kratku usrdnu molitvicu, pa tek onda prijee na glavnu stvar: 244

Svemogui, Svedobri i Svesrdni Boe, doao sam, daklem... to kaza? Ti, daklem, zna zato sam doao? E pa dobro! Poten ti, poten ja, pa ti, eto, priznajem da i sam znam da zna. Pa kad obojica znamo, uini, daklem, to je uiniti potrebito. Ti e meni na to: Ne mogu sve da hou. Ne mogu suprotiva zakona svojega, a zakon je da se sakramenat enidbe mrtvome udijeliti ne moe! Ja u tebi na to i upitat u te: Nije li zakon da ovjek roen od ene mora umrijeti i tek na Sudnjem danu uskrsnuti? Ti e meni na to: Zaista, zaista, i to je zakon! Ja u tebi na to i upitat u te: Nisi li taj zakon i sm prekrio i krio uskrsnuvi Lazara, sina udovice iz Naima i ker Jairovu? Ti e meni na to: Jesam. Uinio sam tako, jerbo mi bijae ao Marte i Marije, udovice iz Naima i Jaira koji djetinji vjerovae u mene. Ja u tebi na to i upitat u te: A nije li ti ao ovdje nazone Vrtirepke emerne? Ne slii li tek ojanjenom janjetu, jo vlanu od utrobe matere svoje, a ostavljenu psiki zmija i raljama vujim? Ti e meni na to: Kako je sijala, neka tako i anje! Potinila me je nasladi, neka se u njoj i udui, neka bude vjeno izloena srdbi mojoj i preziru ljudskom, neka stiu nos kad bude mimo njih prolazila, jerbo je okuena! Ja u tebi na to i upitat u te: Jurve je ona tebi zgrijeila i zlo pred tobom uinila, nu zato ono edo u njoj, zato da ono, jo vlano od utrobe matere svoje, okueno bude i zato da i pred njim nos stiu? Ti e meni na to: Oci jedoe kiselo groe, a sinovima utrnue zubi! Ja u tebi na to: Utrnue i oima. Eno ti ga tamo u peini, usmrena i s turskom kuglom u srcu. Nije li, daklem, on svoj grijeh ipak nekom cijenom platio? Zato onda da mu i sin kamate plaa kad je glavnica vraena?! Ti e meni na to: Nije glavnica vraena, niti moe biti vraena, jerbo je mijenica pod trnovaom grijeha vea od Biokova. I tek kad se kao dvije planine potomaka 245

naslae, bit e vraena. Ja u tebi na to: Ufao sam se da tvoj kamatnjak nije lihvarski, dapae u prostodunoj dui svojoj vjerovah da tvoje srce samo dobro stostrukim dobrom vraa. Ti e meni na to: Don Pavle, don Pavle, ne igraj se sa mnom tako i ne lovi me za srce, avle repati! Ja u tebi na to: Na to u te loviti ako ne na srce kad si ti sama Ljubav?! A ljubav je iznad svih zakona osim iznad zakona Ljubavi! Ti e meni na to: Zato mi, moj don Pavle, moj zlomisliu, ne oituje i tu poganu misao koja ovaj as u tebi govori: Pogledaj jadnicu ovu, i Lucifer bi se na nju smilio, pa kad bi trebalo i u crkvu bi je tvoju doveo? Ja u tebi na to: A to u ti baljezgati kad i sm ita sve ono to se u mom smrdljivom srcu dogaa! Pa kad sve zna, i kad si zakon krio da mrtvima ivot dade, dopusti i meni da ga prekrim dajui ivot ivima! Evo ovako emo, da ostane ist ti, ist ja, i zakon ist. Ova je smrdljiva protuha, to Vrtirepki silu uini i kopile joj pod trnovaom ugradi, ova je, daklem, protuha sad duom i pameu pred licem tvojim a ne pred mojim. Stoga ga ti umjesto mene upitaj: hoe li, daklem, ovdje nazonu Vrtirepku emernu uzeti za vijernu druicu i suprunicu svoju po zapovijedi Svete Matere Crkve? Ako hoe, dobro; ako nee, ti s njim u pakao tri je zasluio a ovoj se jadnici i opet smiluj, jerbo jad toliki nije zavrijedila, vjeruj mi, ja je znam u dui je dua. Ti odlui, a ja u vrat prignuti. Evo, daklem, zatvorit u oi svoje, a kad ih otvorim, ako moji obrazi budu istoku okrenuti, znait e da si se u srcu sa mnom sloio. I gle uda! Zalazee sunce udarae ga u potiljak.

246

MOJ IVANE, GOLUBANE...

Vijest o Vrtirepkinoj udaji pronese se selom i okoliem, k uskrnja zvonjava. Mukarci su se naklono smjekali i kimali glavom: Gadna hajduica kad je i hajduka u planini motala!, dok su se ene oko nje jatile, milovale, slizavale i o svemu pomalo izdaleka raspitkivale: to je i kakav je, ima li na zub togod i zapinje li meu zubima. Vrtirepka bi istiha i oborenih oiju, kako mladoj i dolikuje, promuckivala o dvoru i stajama, o etrdeset goveda, trista koza i pet stotina ovaca, o mjeinama sira i hambarima ita, o potoiu na livadi i izvor-vodi ponad kue. Presretna majka Mila za njom bi samo ponavljala: Dvori, duo materina... petsto ovaca, sunce materino... Selo se nije udilo ni kozama ni ovcama, ni hambarima ita, ni peama slanine to grede svijaju ima toga po Bosni i Hercegovini! ve izvor-vodi ponad kue. To je kao Vrljika i Cetina, kao Misir i Obeana zemlja! Jer iz ovog prokletog kamenjarskog reeta ni kap vode da probije, osim suza iz oka. Bunari, rovanji i brlozi te dublje ili plie jame, uvrene u oskudne aice gline te vraje rupe u koje zajedno s kinicom splivaju brabonjci i galebine, pialina i smee svakovrsno, bijahu jedini izvor vode i za 247

stoku i za ljude. atrnju nadsvoeni bunar u koji je s kue splivalo imaae samo poneki pop i fratar. A kad bi za velike sue ove zvijezdama i izmetu otvorene rupe presuile, speenim se ustima zjalo na suho nebo ili na ispucalim tabanima puzlo do Vrljike i Cetine s vuijama, mjeinama i zapaljenom utrobom. Izvor-voda! I dok je Vrtirepka bajala o arama dukata i srgovima prepunim svile i kadife a Mila neprestance ponavljala: ... svile i kadife, srce materino... majke su se u sebi zavjetovale Gospi sinjskoj ili onoj od Veprica ili samom svetom Ivanu Krstitelju kod Jajca, da e to na tabanima, to na golim koljenima k njima doi i veliku svijeu zapaliti ako nekako urede da se i njihova ki udomi u kui na izvor-vodi. ene pak nesklone Kikaevoj kui i Vrtirepki meusobno bi namigivale, tuckale se laktima, smijuckale i doaptavale: Hajde, bona, sjedi, bolja si! Kod tolikih Turaka ba bi hajduka izvor-voda dopala! I ba bi takav ai doveo kuku, koja od prve nasred puta i bez Hvaljen Isus... ve bijahu nanjuile, da su se i prije posveene postelje noge dizale. Ali kako se meusobnim doaptavanjem srce iskaliti ne moe, stadoe to i mnoge druge pogrde Vrtirepki u oi dobacivati. Na to bi se Vrtirepka sa sigurnou predobro udate ene do pasa zagalila, istrila im pod nos svoje male, oble i izazovne stranjice, zavrijela njima kako samo ona umije: Kad vae spiulje ovakve budu imale, imat e i izvor-vodu! Ali nevolja je to sa stranjicama: kad se jednom uzvrte ni bog ih vie smiriti ne moe. Vrtirepka je sve ee samu sebe zatjecala kako vrcka i mijesi tim prokletim vrajim obrazima i gledala kako se sa zapretane erave lug poinje osipati. I kad se jednom, naslonjena na krosne, obazrjela i vidjela ih ustreptale i razigrane, otrese se na njih kao na raskvocanu koko: I, lijepi vas vrag odnio, dosta ste mi 248

jada nazadale! Hitro izleti iz kue, zgrabi si vode i strusi ga na glavu. Hladi se, kerce obodri je majka Mila korinica, koja je sjedila pod solarom i Copcu bjeve plela i ja sam se uz onog nevoljnog nabonjaka poee morala hladiti. Kika, koji bi joj nekad zbog ovakve besramne rijei dralo od motike o kria prebio, sad sjedei pod orahom, smrknut i mualjiv, samo zerkice uzdie trepavice i uzdahnu: Na mom se suncu ve i mraz uhvatio! Stoput sam ti rekla, djede gotovo se izdera Vrtirepka da je poao za mojim Ivanom. Poao i ne doao, put savio i zaglavio... Ovo je sedamnaesti dan, dan sedamnaesti... Joka dolazei na obor u dio razgovora, i kakav je ve brzoplet bio, uskoi kao breculja u oko: A to tu cmolji i ronza! Ja sam mu aa a ne ti! I kad ja guzicu ne eem, to tebe svrbi! Ako je ita moglo Kikaa iz vode u vatru bijahu to sjekutii koji se ne mogahu sastaviti. I kao to bolesno pae na gospodarev zov jedva uhom strigne, a na izdreene i bezobrazne maje oi i mrtvo skae, tako i on skoi: Ti si pas a ne aa! Prvog sam te iscijedio, prvom u ti i vratom zakrenuti isne kao kakav mladac, a prsti mu se u pande prometnue. to ti je, bolan, sad si pri zdravoj bio podrugnu se Joka i podboi se to je izazovnije mogao. Ja sam te ucijedio, ja u te i iscijediti! Ne primii mi se, antalau stari, zaboravit u tko si i to si! 249

 Zaboravit e i da si! inilo se da ne izgovara ovjek ve Sudbina. S jedne strane godinama gomilano gaenje, a s druge godinama gomilano poniavanje sjedinie se bez osobita povoda u golemi krijes mrnje, koju samo krv utaiti moe. Kika zgrabi prvi kolac koji mu se naporui nae, a Joka odskoi i mai se sjekire, to se sluajno uz vrata konobe prislonila. I da u tom asu ne skoi Vrtirepka i majka joj Mila korinica, te da se ukuani ne strkae i bez razmiljanja ne bacie meu razjarene kokote, krv bi zasigurno pala. Poto prva oluja minu a ve se bijae slegao cijeli komiluk Kika se spusti na stolac repa, zagleda se u kljunove opanaka i s mukom svladavajui zadahtalost, drhtanje ruku i mahnito udaranje srca, ree sveano povienim glasom: Neka skupi svoje krpe i zakrpe, dronjke i obojke, kuku svoju i tenad svoju i nek izdire iz asnog doma, u kojem se na oca nikada ni trepavica uzdigla nije! I ba sad kad postade muko! dobaci Ikia, koji se u opoj strci i sm dotapao do Kikaeva obora. Kika naglo uzdie glavu i zagleda se u starca, to devedesetu ve odavno bijae preturio: Je 1' to ti meni, kume Ikia? Ja tebi, kume Kikau! Tebi, ime moje i kume moje uzgorito! Dugo sam gledao, dugo sluao i dugo muao, pa doe vrijeme i da progovorim. Bio sam vrsnik s pokojnim ti aom imunom, bio mu brat. Obojica smo pokojnog ti djeda Markiu k boga potovali, jerbo je i on nas potovao i molio nas da uzmemo od njega komadi znanja to mu ga godine ostavie, da shvatimo i prihvatimo bar to da kroz vascijeli svijet isti Boji sokovi teku: kroz mljeiku i 250

navrtak loze, kroz dvornjak i muhar, kroz carevak i drvo smrdeljevo, kroz ile rovke i lasice, vuka i hajduka. Onda su mi se ti sokovi budalastim inili, jer sam jo pomalo i u nevrijeme hajdukovao i pokoji turski soi prolio, toliko da po njem preivi i vuie pridigne. A ti i svoj vlastiti sok odbacuje i ba onda kad je postao najvie tvoj! Eno ti ga i popij ga u zdravlju nasmija se Kika, ma ne od srca. Velju, tada sam jo pomalo hajdukovao, dok su tvoji ve odavna unosniji put utirali. I spavali u krovinjari dometnu zajedljivo Kika kao to jo i dandanas i ti i cijelo selo spava... s ovcama, kozama i govedima. Doi emo i na to. Velju, tada se jo ni prosjaki zanat ne bijae izuio kako valja, ve ono od nevolje, pa dosta. Nije se do grla punilo, ma ni od gladi umiralo. Tavorilo se, kao to i danas tavorimo svi osim tebe. Jest, to veli, spavalo se, i jo se spava u krovinjarama, zbijeni s marvom oko ognjita; ma oganj grije marvu a marva nas, pa je svima dobro, u toplu i suhu. A ti podie ove puste dvore, ne bilo ih! Podie, uzgoritosti moja, pa to?! A to su oni prema kpi nebeskoj koja nas sve pokriva i koja je pravi dom na? Ili moda misli da su ti prostraniji nego golubovima jama Dvovrata? Moda su ti hambari puniji od ovih u mravinjaku? Ili kace meda od ulita u dubu? Moda si toplije obuen od ovna u toru ili arenije nakinuren od paun-ptice na oboru Marka Ivandia? im se to razmee, nevoljo moja, im osim silenou?! Odreni me se, kume, i poi kui, bolji si pokua Kika s visine dobrostojeeg gospodara, kojemu ni u misli uz nos Jer pametnije ti je svata jesti nego svata govoriti. 251

 Moe li ti bez silenosti? Ne moe! Ali nikakvom me silom ni silenou otjerati nee, sve da tvojim zubima kruh jedem. Eto, kume moj, digni tap na me i o se e ga slomiti; zaepi mi usta akom i prsti e ti se u jezik prometnuti. Stoga stisni zube, nisam dugaak. Otkad pokojni imun parnu i ti starjeinstvo preuze, dvori ti poee bubriti, a eljad u se ulaziti: trbusi su vam pokladni, a due od kljenove nedjelje; stranjice vam postadoe preglasne, a usta onijemie. Nikad se ne upita: vole li, nego: boje li se? Boje se, kume moje i ime moje, boje te se! Pogledaj brata Divca! Pogledaj sina Copca! Pogledaj zeta Podlivoguza, i sve redom pogledaj! Kud ti okom, oni skokom. Ukrotio si ih i uvjebao kao mladu tenad. I koji ti bolje zna papke oblizati, taj ti se dublje u srce usvrdlao, k onaj laskavi posranac Potrka. Jedini to bi ponekad na silnika zube iskesio bijae ti prvoroenac Joka. Ali Joka bijae jad jadoviti, jerbo ne mogae pamet k ni zube sastaviti; a kako e ujesti ako zube ne sastavi! I tek se danas domislio: valja ruku uzdii da te ugrize! Umjesto da ti srce zaigra to se nalo muko i u tvom porodu, ti ga odbaci i prokle... Eto, rekoh ti to mi bijae na dui, a sad odoh u svoj kuerak. I odtapa ne osvrui se. Ded mu sad odgovori kad ti je stranjicu okrenuo; isto je kao da stranjici govori! Stoga mu Kika nita i ne doviknu, ve svojim, kao iglica otrim oicama, opeta ukuane i upita: Mislite li i vi tako? A kad mu svi redomice i sa zgraanjem zanijekae, Kika opusti ruke i promumlja u razdrljenu koulju: Imao si pravo, kume. Sve je to ukroena i uvjebana paad: mau ti repom i onda kad bi htio da iskese zube kraljevski ustade sa stolca repaa, pa se preko solara pope 252

na boj i zakljua u sobici, koju je jo u poetku za se i za enu od zajednike sobetine odvojio i prigradio. Oprui se na slamaricu da u miru i natenane o svemu porazmisli. I to je due razmiljao sve mu se vie inilo da je stari ishlapjeli kum, uza svu slatkorjeivost, barila vjetra na oenae nizao. Jest da mu je pokojni djed Markia vascijeli Boji svijet volio i sa svakom travkom umio rije izmijeniti, a otac mu, pokojni imun, nekog vraga s vilama petljao, ali kakva ti korist od toga kad ti kuerak prokapljava a hambar zjapi, pa gladnoj djeci umjesto kruha u kljun slatke rijei bacaj! Kao da i sad uje pokojnog oca koji je kao poalicu stranu priu stotinama puta pripovijedao: Doe i kljenova nedilja, a u kui ni zrna sirka ni eljud eljuda, ni u kui, ni u Krajini. Kad u neke vitar nanese glas i u se da u Abdulage jajakoga prosa ima. Ja i pokojni aa pokupismo ono dukata, ta ji' godinama za ljutu nevolju i opasnost smrtnu edismo, pa s tri tovarna konja ravno u Jajce. Kad mi agi: Ima li prosa, svitli Abdul-ago? Ima, jabandije. More nan dat'? Kako ne mogu! Po to? Dva dukata tovar. Kad mi k prosu, ugano. Pokojni e aa: Snizi malo, svitli ago, uje se! uje se, uje, i dobro se uje! Da se nije ulo, ne bi vi od Imocke po nj doodili! Ljudi su se smijali, dok je Kikaa podilazila jeza sjeajui se tih kljenovih nedilja svake su godine dolazile, a jo i danas velikoj veini dolaze tog uasnog umiranja od gladi, i svaki se put zaricao: im prihvati uzde, zbogom kljenove nedilje, u navama e i bez uda sv. Ilije uvijek biti brana i u kamenici ulja. I bi tako. Njegova je eljad vazda u toplu i suhu, obuvena i obuena, i dok kljenove nedilje krue i estare po svim komilucima i selima, u njega tusti pokladi piruju. A svega toga ne bi bilo da nije umio ular zaulariti i trn iz malena naotriti, da ih k tenad neka i k tenad, samo da su siti da ih k 253

tenad nije nauio svakoj prepredenosti i lukavtini, pa sad kano hrci hambare nabijaju, veselo zimu zimuju i ne love pue da pramaljee preplivaju. Silnik, a? Silnik koji ih kljuka k to gospoda boinu gusku kljukaju! Boje ga se, a? I Boga se bojimo, pa zar ga ne volimo?! ovjeanski je da se ivot proivi u strahu Bojem i stidu ljudskom! Samo sotona ne pozna straha. Isukrsta mi, pozna ga i sotona, jer kad ga krtenom vodom pokropi ni milju ga sustigao ne bi! Strah... Strah je sve ovo podigao, a kad nestane straha i Kikaa, sve e lijepi vrag odnijeti. Komu e uzde dati?! Divcu? Jokau? Podlivoguzu? Copcu? Sve e ovo lijepi vrag odnijeti... U tim razmiljanjima proe no i dan, pa opet no i osvanu dan drugi. Ispred zasunjenih vrata ulo se samo maje uljanje i ensko aputanje, ali nitko se ne usudi ni da zvekne a kamoli da vrata izvali. Moda bi se prije i usudili, ali poslije Ikiine propovijedi konano spoznae tko su i to su. Osim toga i neka se paklena elja raala: Kad ba hoe da umre, neka umre! Zatim bi se nad tom eljom zgrozili, ali samo zato to Bog hoe da se zgroze u srcu zgraanja nije bilo. Kika to od gladi, to od ei, to od muna razmiljanja bivae sve slabiji i prozirniji. Leae tako na leima dok su mu misli plutale kao mrlje i tapii boja pod kapcima kad na trenutak pogledamo sunce i netremice promatrae gustu paukovu mreu u kutu pod okreenim stropom i pauka koji je satima uuren i pritajen vrebao. I tko zna dokle bi ostao tako kao bezubi vuk u gvoima i ubogi avao u procjepu izmeu tamjana i krtene vode da u osvit treega dana ne doe Potrka i ne

254

izvali vrata. Vidjevi ga onakva, upalih obraza i ugaslih oiju, Potrka zacvili: to to s tobom uinie, djede moj, diko moja... Tko mi te tako ljuto za srce ujede? Nikad bre rosa sparenu vrije vodenjae ne osvjei, nikad se opruga bre ne oprui. Kad sioe na obor, na koji se uz ukuane i pola komiluka sleglo, doeka ih tiina i brade na prsa naslonjene, kao da dolaze orunici i robai, ili sm poglavar iz Imotskoga. Ne primjeujui nikoga Kika sjede na svoj stolac repa, na svoj kraljevski tron, obrvama pokaza Potrki stolac do podnoja i promrmlja: Sjedni i pripovijedaj kud su te vjetri vijali. A Potrka razveza na dugo i iroko, kako ne mogae odoljeti ni srcu ni zetu Ivanu, da za carskom vojskom ne krene. Tako udari na Mostar i vidje kako Mostar pade, a turska sila glavu meu koljena. Onda general Jovanovi posla Ivana vojevodi don Ivanu Musiu, da mu sa svojim hajducima pri ruci i napomo bude. Tako se on i zet mu Ivan licem na Veliku Gospu zatekoe na Popovu polju, u okolu Musievu. Kad u da dolaze don Ivan ipnu na vranca ne zna tko je ljepi i naoitiji: vranac ili vojevoda; planina jedan, planina drugi, a oba srebrom i zlatom posuta! Sedlo srmom proeemo, srebrom okovano, na sedlu jabuka od zlata; vrancu oko vrata pozlaeni praporci, na eocu paunova perjanica, stremen od zlata, a uzde to od srebra to od turske koe. Vojevodina odora sva eenom srmom progana i tokama od pola oke posuta, o boku sablja demekinja, na balaku tri pregrti dragoga kamenja. Kad okom sijevne i obrvama strigne kalpak est puta poskae. im ugleda Ivana, samo se sagnu i podignu ga kao perce sebi u sedlace, poljubi ga u oba obraza i upita: Neroeni k roeni sine, od Neretve kakav aber 255

nosi? Jal' je sokol, jali su gavrani, jal' je dobro, jal' mu se nadati? Kad selo zau da vojevoda u junakoj pjesmi Vrtirepkina mua sinom naziva, i u posljednjoj se nenavidnoj dui sklonost rodi, svima se oi orosie, pa i samoj Vrtirepki, jer napast bijae toliko privlana da je ni istina nije mogla potisnuti. Vidjevi da ga sluaju otvorenih usta Potrka se raspjeva o svim udesima u vojvodinu okolu, naika ga pustim drangulijama i turskim i kranskim svim to mu iz pjesama na pamet pade. Cijelu no od Velike Gospe na sv. Roka jelo se i pilo; jedan je delija, primjerice, ovna devetaka za veeru slistio, a jaria za poveerak. Kad... na svetog Roka stie glas da su Turci carsku vojsku u Stolac sprtili i da e od nje Kurban-bajram uiniti ako joj se u pomo ne priskoi. Tada se vojevoda uspravi i ree: Ivane moj, sve ufanje moje, ako se Stolca ne dokopa propade narod na hrvatski, katoliki. Na tursku se obuci, strae izvarakaj kako zna i umije i porui naima da se dre dok ne stignu moji sokolovi. Sutra sam ti kod Donjih Poplata i Banika, a prekosutra u vraji obru golim zubima k turpijom. Skoi Ivan, a ja uz Ivana. Kad vojevoda vidje to sam naumio, poljubi me u oba obraza, pa veli: Potrka dijete, alost je velika to se osnova ovog rata kraju primie, dobra bi joj potka bio. A tko zna hoe li ikad vie novi rat nadoi, da se junainom iskae, junainom boljom i od mene! Zdrav da si mi! A meni srce u grlo, nu, gdje nee! I tako on s Ivanom, obuen na tursku, od strae do strae sve do pod Stolac. Kad pod Stolac, turska straa iz busa siknu: Susin silamet ilamet vrag e ga znati to li a Ivan od vraga 256

smrsi: Kijamet. Turin za puku, ja zeta za ruku: Bjei, jado, pogibosmo! Brzi mi k misao, ma olovo i od misli bre. Sustie, brate, i pogodi Ivana u zlo mjesto, meu lopatice. Potrka moj, ja k Bogu, a ti kud zna! Neemo tako! velju ja, pa uprti i nosaj. Nosaj, nosaj... Vie no nego brze noge uini da pogibelji umakosmo i sklonismo se u neku peinu punu sunja. Ja s njim u suanj i mui. Kad odahnusmo, on me uze za ruku i glasom zdravim k u djeteta ree: Potrka moj, ura moj pramaljetni, pramaljetno sunce moje, porui vojevodi da noe naljuti i na turskim kostima kri za svog pobratima izdube. A nevjesticu moju, emernu Vrtirepku moju, poljubi u oba obraza i u rosno elo, neka zna da mi je bila draga kao konju trava, kano lug slavuju i insanu dua... Svi se okrenue Vrtirepki, u kojoj kapi krvi ne bijae, kao da se zaista dogodilo ono to Potrka tako uvjerljivo i tako bezono nie. Ivane zete, k roeni brate rekoh ja ne budalai i ne mri vraga gdje ne treba. Stisni zube i pregori, ovdje te ni Zeliin pas nee otkriti, a ja u skoknuti djedu Divcu, koji se s vilama k sa sestrama nosa, pa e ti on od njih dobar melem nabaviti i ljute rane izvidati. Na to se on meni nagne i ane: Potrka moj, kasno je da sad vila pred peinu sjai! Nebo se otva... ree i ne doree, dahnu pa izdahnu, a peina zasja k sunce, i kroz sjaj iz usta mu se izvi golubica bijelija od svjetlosti... Straan krik prekine Potrku, ustrepta kosti i najeuri kou sviju koji ga ue. I dok se skamenjene oi okrenue prema tome kriku, Vrtirepka ve bijae razdrla odjeu, bacila se na zemlju, te golim dojkama i elom udarae o tvrdo dvorite posuto kamenjem i sasuenom travom.

257

Nikada nitko ne u da iz veih dubina vapaj izvire; inilo se da se upa iz samih bubrega i utrobe i da samu utrobu upa:

I dok je naricaljka sama od sebe iz nje tekla, zvonila i breala, ona sama od boli sumanuta sve jae udarae glavom o zemlju rasijecajui elo i lice. I tko zna to sve ne bi od sebe uinila, da tetka Livoguza, majka joj Mila korinica i neke ene videi je svu oblivenu krvlju ne priskoie i ne otrgoe je od oajnike namjere njezine. I najednom, poput bujice, njen emer zahvati sva enska srca, te da ne zaostanu za Vrtirepkom sve odreda stadoe naricati za svojim davnanjim mrtvacima, i sve bijahu k od sedam alosti: O vi koji prolazite, pogledajte i recite ima li vee boli od boli moje! 258

Moj Ivane, golubane, moje janje, moje lane, prav' me nisi zagrlijo, nit mi lice izljubijo, nit mi kose umrsijo, nit mi pleke pogladijo, nit mi puca otpucao, nit mi nidra raskopao, nit mi bedra zagalijo, a ve si me ostavijo, siroticu, kukavicu, nevisticu-udovicu. Di ste vode davite me, di ste vatre eite me, di ste zmije grizite me, di ste Turci sicite me, di ste vuci derite me kad mi nema vojna moga, mog Ivana, moga boga...

Mukarci, tvrdi na enske suze kao i na milovanja, ravnoduno se razioe, a Kika zgrabi unuka za ruku i odvede ga u zaklonicu ispod odrine pod meom. A sad kai djedu po istini kud te je lijepi avao nosao! Ih, don Pavao ti se oitovao! Pa dobro... Kad ono, diko moja, Vrtirepku s mrtvacem vjenasmo pade mi na pamet da sprdeljam, eto, to se danaske sprdeljalo, pa velju: ostat u dva tri dana da ne bude sumnjivo, a potom alosni mutuluk donijeti. I tako ja za vojskom k pae za gospodarom. Glada nije. Onaj ti dobaci zalogaj ciboka, onaj kaiku graha; rukom ije, rukom pije dok se togod eale i vlevlae ne dokopa. Jesu od mrtvaca, pa to!? Kao da tvojom kaikom nije i pokojni ti pradjed jeo! O, djede moj, udo moje... puste vojske, pustih topova i puaka, sabalja i konja vranih, razigranih! Na narod vie i alae, vrat isukuje i zastavama mae, kolo igra, strune strue, baca se kamena s ramena, junake skokove doskakuje i preskakuje, a Turci nosine objesili, usta ispupili, skovrljili se pred damijama i ardacima, pa sve nekud u neto bulje, u Allaha, u Sudbinu, u to li... ba kao da ih se sve to uope ne tie, kao da se ba nita izmijenilo nije. Izmijenilo se, sinko, izmijenilo. Samo djed ne zna je li nas to Bog miluje ili oie. Mene pomilova, milo moje ponosno e Potrka i prosu na bus trave aku bakrenjaka i srebrenjaka, a potom iz depova i torbe stade vaditi i do djedovih nogu nizati mutvice i brtvuline, noe od navrtanja i tilete, lule i kamie, ogledalca i privjeske, puca i sponje, iglice, pletae i igle od kakanja, marame i podvezice, ukosnice i pribadae... svega blaga Bojega. 259

 Otkud ti to?! smrknuto e Kika, siguran da mu je unuk kakav turski epenak razvalio i tuu muku prigrabio. Iz Mostara, djede, odakle bi bilo! Ne pitam to, ve kako? Poteno. Evo kako je bilo. Kad sam ve na putu, mislim ja, ne valja dana gubiti, ve togod isprositi. Isprositi? Je, ovo... Ne moe, djede, ni opepelit ni od Turina ni od kaurina. Vele: Rat je ili nita ne vele. to e? Kud e? Onda mi Bog pamet prosvijetli, pa rekoh: Gledaj, Potrka, na to vojska pare ari! A kad gleda nije teko vidjeti. Imao pri sebi neto jaspri, a usput se namjerio na nekog Turina, Aliju Mutlagia, razborita ovjeka koji je mislio kakono i ja: bolje prodati mnogo pa i jeftinije, nego malo pa i skuplje. Tako ti i ja: u njega kupuj, pa vojsci preprodavaj... A tako! plane Kika Zar su ti vrane mozak ispile, pa Bogu guzicu okrenu i ode u udije?! Je li to s ramena kruh jesti? Je, djede... Ja sam sve to u torbu kupovao, iz torbe prodavao, novac u torbu kljukao, a torba je sveudilj visjela o ramenu, sveudilj, djede, sveer. O, pametno moje... Nijedna udovica nije toliko haljina razdrla, toliko kosa poupala, toliko alopojka iznabrajala koliko Vrtirepka u osmini junake smrti svoga vojna. Oduvijek je bilo udovica, iji su muevi tko zna koju zemlju zagnojili, ali one su sasvim umjereno naricale i to nad grobnom ploom svoga roda. Vrtirepka je, meutim, naricala na nedirnutoj zemlji groblja, u ledini i kamenju krvavim prstima vojnu grob opetavala. A to bijae tako potresno, da se svaka ena u dui zavjetovala: ako joj mu u tuini pogine da e i ona na 260

ledini krvavim noktima grob opetati i bosiljak zasaditi. Gotovo sve ene iz komiluka, a mnoge i iz sela, od jutra do mraka bijahu na groblju nastojei Vrtirepku u boli utjeiti. Nu kako se ona nije dala utjeiti, ve na utjenu rije sve emernijim vriskom uzvraala, dogodi se da njen emer na ene prijee i iz njih emerno progovori. I sad su sve naricale i zavijale, kao nad otvorenim grobom, a njihov se lelek odbijao od brda i unosio opaki nemir i u ljude i u ivinu. Uzalud su ih muevi svjetovali i tukli, uzalud je i sam don Pavao, i lijepom i runom, pokuavao rastjerati to jato oemerenih avki. Uzalud. Tek kad osmi dan Vrtirepki jad opade, a deseti uminu, smirie se i one. A kad Potrka u etiri oka Vrtirepki predbaci zbog tolikog besmislena prenemaganja i lakrdijanja, ona se kao oda sna prenu, u udu ga pogleda i ree: Sve suze ovog svijeta samo su kap za onakva junaka... Potrka moj, tako mi ga ivo uslika, te mi se ini da sam se za nj i udala a ne za onog jadnog mrtvaca u peini. Po Maloj Gospi dou se da je u Hercegovini pukaranje utihnulo, te prosjaci iz cijele Krajine bre-bolje tap u ruku, torbu o rame, pa u jesensku ispau. A koljari, koji su otoanima u nadnice hodili, nabrusie noeve pa u trgainu. Sela u treptaju opustjee. Samo u Kikaevoj kui svi bijahu na broju. I premda je svaki o tom svoje mislio, nitko se ne usudi proustiti. Jedini koji to mogae bijae Joka, ali poslije onog kreeva s ocem, on se u staju zavukao i zarekao se da njegov jezik nikad vie nee tog bijesnika dodirnuti, ve e se Bogu za to bru i bolniju oevu smrt moliti. No nije se moglo vjeno stajati prekrienih ruku i jedan drugog laktom i okom uzaludno gurkati, te se jedne veeri Podlivoguz sedam, osam puta zakalja da se ojunai, pa zae: 261

 Eto, svi odoe... Kika uzdie obrve i pogleda ga nekako vodnjikavo, kao da se pita: to to prdi ova podguzina? Odoe ponavlja Podlivoguz odoe, valaj, svi, svi do jednoga... I vratit e se ree Kika i ponovo zaklopi oi, spokojno kao sit maak, kojega su na as iz drijemea trgnuli. Ma togod e i donijeti. I ne otvarajui oi Kika e pomalo usiljeno i preko volje: Kika nikad nije iao po togod dok je u kui imao neto. A sad su puni i hambari i kamenice, i bave i demejane. Nek bude i sedam mravih krava, preivjet e se! O, pametni moji... Kad vrijes ne medi, pele iz ulita ne izlaze. A ne medi. Ne mede Turci: ile im podrezae. Ne mede krani: rosom ih ne pokropie. Turin misli: izgubit u i ovo to mi ostade. A kranin: umnoit u ono to mi se zatee. Ne pregrt napolice ili sumjesnice, ve ni klip kukuruza, ni klas jema, ni kitu sirka nee donijeti. Za nas je izgubljena zemlja Hercegova. Istina, Bog se domislio i Mleaninu i Turinu, pa e se i Austrijancu domisliti. Nu, nama se neprestance domilja...

262

UJE SE DA ZA VOJSKOM HARA KUPI

Do Rozarice vratie se i najuporniji, vratie se bez klipa kukuruza, bez klasa jema, bez kite sirkove. Kika sabra ukuane i ree: I doe prva od sedam mravih krava. Stoga vi zatvorite srce, a ja u hambare i konobe, jer bi i faraonove itnice preplitke bile. Potom poe od sela do sela, od zaseoka do zaseoka raspitivajui se nije li moda tko gdje susreo kilju iz Zagvozda. A kad mu Matia Strini kaza da ga u itluku vidje, Kikaeve se usne najprije skupie, pa razvukoe u smijeak koji usukivanjem brka uznastoja sakriti. Pozdravi se s Matiom i svrati u Petrievu krmu na bukaru vina, na jo jednu, pa jo na jednu. I tako se, ba lijepo nacvrckan, uputi kui pjevajui, to od mladosti nije uradio. Upade u dvor, gasan i glasan, ne ree ni Hvaljen Isus, ve trgnu Potrku za ruku i povue ga za sobom, kao da se radi o neem ivotnom, neodlonom i neodgodivom, kad vremena ni za rije nije. I tek poto dobrano odmakoe od kue, ree: Valja nam, sine, u Zagvozd... prijatelju kilji.

263

Bijae malo zadruga na ija vrata ne zakuca oskudica i klenova nedjelja. Prosjaci od zanata ne uzdigoe se vele iznad onih od nevolje. Nije se radilo samo o broju prosjakih tapa i torba, ve o cijelom nizu smicalica i dosjetaka, koje su ovaj tankoutni zanat veoma osjetljivim umijeem inile. Iza obilja tapa moralo je biti i obilje hitre, domiljate pameti, snalaljive u svakoj zgodi i prigodi, a toga najvie bijae u kui palatrinovoj i Prodanovoj, i to od onda otkad Kika i kiljo starjeinstvo preuzee. Eto, proe punih etrdeset godina da pokojni imun predade Kikau kljueve od hambara i od konobe osim starjeine nitko nije ni smio ni mogao odrezati kriku kruha ili zalogaj mesa i tih etrdeset godina protee u neprestanom, gotovo bolesnom suparnitvu sa kiljom. A suparnitvo nije bilo samo u tome tko e vjetije dobre due rasplakati i vie zobi u jasle nanijeti, ve i u tom tko e bolje drugoga onemoguiti da nanese. I tako proe punih etrdeset godina neprestanog malog ratovanja s promjenjivom sreom. Cijela je Krajina pratila, pamtila i raznosila na stotine njihovih podmetica, stoput ih prepriavala i stoput se iznova smijala. Jednom, dok je jo bio mlad, vidjevi da e kiljini koji bijahu daleko ispred njega Grude opeljuiti, potra okolnim putem i podmiti neko obane da poleti ususret kilji viui: Rei, bjei, kuga mori... I moj ti kiljo naguz, pa preko polja prema Tihaljini. Drugi put su Kikau, pred Vitinom, dva usplahirena kranska momia put presjekla i cvokuui zubima priopila, da su balije pomahnitale, pa odreda svako krteno muko k ovna kope i sunite. Sad ti i moj Kika naguz, pa preko polja prema Gorici. Jednom zgodom Kika ostavi kraj puta kotlu prosa i sakri se iza stijene. kiljo primijeti kotlu, paljivo se ogleda 264

na sve strane, pa ne vidjevi nikog u blizini uzdahnu: Bog se uvijek dobru sirotinje domilja, zgrabi kotlu i zavue ruku da zrnje kroz prste propusti, kad se prsti o ljudski izmet zalijepie. U slast, kume! doviknu Kika iz zaklonice, pa petama vatru. kiljo mu ubrzo lijepim na lijepo uzvrati nagovorivi neko obijesno Ture da mu istu stvar u up podmetne i prelije medom. Razlika je bila u tom, to su Kikaevi sve do neke taj med i lizali. Kika je obilato iskoritavao kiljinu razrokost i posvud glas raznosio, kako su se u njemu dva vraga udomila, pa svaki na svoju stranu gleda. kiljo je opet razlajavao kako se Kika koji i jastreba na vrh planine vidi iinja slijepim samo zato da u miru moe razgledati gdje to stoji, kako bi umio do tog doi kad no padne i pomrina se uhvati. Hehe... o moj kiljo, kiljo iz Zagvozda... smjeka se Kika sjeajui se svih meusobnih podvala, podvala od kojih se ivjelo i smijalo, zatim se uozbilji, pa e Potrki Jesam li ti pripovijedao kako mi se kiljo htjede dvaput uzastopce osvetiti za ono u Bakoj vodi? Nisi, diko moja. Nu, vidi!... Kad ti ono s Vrtirepkom kradom u Hercegovinu, ja od muke digoh vojsku prosjaku, da na Buko blato udarimo. I poosmo. Hajde mi tako, hajde, oni prvi, ja i arov za njima. No duboka k uma zelna. Kad odjedared, svi vrisnue i svi na koljena. Mislim ja: il je vrag ili zmaj, treega nema. Vrag! odlui se brzopleto Potrka. Moe biti dopusti Kika a moe i ne biti, i ako mi kiljo ne oda, nikad neu pouzdano doznati to u krmau nakljuka. 265

 U krmau?! U krmau i devet praia, to ih preko ceste prevaae. Izvana krmaa, izvana praii, ali... to unutra kiljo nakljuka?! Je li avle, je 1' vjetice? Je l' kilae? Kud e, to e... sve od straha premrlo, niice poleglo. Trnci i uza me, gdje nee! to u, glava sam kue, moram. Kaji stegni, strah pritegni, zube stisni, pa zakorai. Kad krmai, kosa se die, ma i ruka se krsti. Zazvah Boga, udarih zakletvu: Ako ste avli pakleni, u ljudsku hranu useljeni, nek vas potare Otac Sin i Duh Sveti! Ako ste dreavci ili due od pragatorja, oitujte govorenjem ljudskim koliko vam je za upokoj misa potrebito! Nu, ako ste mi prave svinje i krmci pogani, papkom o kr i da vas moje oko ne vidi, inije e na raanj dok trepne! Jo i ne dorekoh, a one s ceste u tminu i no tamnu. To hoe rei da su bile prave svinje zakljui Potrka. Nikad se ne zna. Vrag je lukava ivina, ne slua ti on moje zapovijedi, ve izvrne pa se provodi kako je njemu zgodnije. Hehe... nasmije se Potrka ne vjeruje zar da kiljo moe krmae avlima kljukati?! Nikad se ne zna to sve moe onaj koji avlu duu zapisa i na koje e mjesto vrag skoiti kad ga s jednog izagna! A sad uj i drugo. U zoru se zatekosmo u nekom klancu. Mi u klanac, a puetina preko klanca. Stoj! zagrmi delija iza poletine. to e, stadosmo, a ja rekoh: Ako si hajduk, od nas ti ni mrsa ni posta! Zar ne vidi da smo prosjaci?! Vidim ree on pa stoga i velju: Stoj i imentuj se! A kad se imentovah, zamahnu onom puetinom i ree, nek se vratimo otkud i doosmo, jer da kugu raznosimo, da smo ve deset sela potrovali i 266

totigaznam. Vidim ja, kiljino maslo, te stadoh razborito razlagati: da smo okueni, vrag bi nas odavna odnio, ve nek on selo uva od ovjeka, to jednim okom gleda u Buko blato, a drugim u Zavelim-planinu, jerbo nas upravo taj ovjek kugom potvori da sam moe nesmetano svrab raznositi, a od svraba se ne umire ve pati. Nu, gdje e na puku pameu! Ukopa se k magare, i tu ti razlonost ne pomae. Na kraju mi dojadi, pa zaprijetih: Ako smo kuni, a jesmo, umrijeti nam je tako i tako. Tom puetinom moe samo jednoga skinuti, a ostali e se srondati u selo i svu vam vodu okuiti. Ve, brajo, da se pogodimo: mi emo ostati ovdje, a ti skok u selo i porui seljanima da nam donesu tri vree jema, dvije kukuruza u zrnu, tri bukare masla i uprtnjau katradine toliko smo u ovom selu redovito skupljali pa emo svojim putom ili u kakvo dumansko selo, po vaoj elji i volji! A on poskoi: E, ta ti valja! Dat emo vam dvostruko, samo skoknite u Prisoje, otkud nas jad bije! I dadoe?! Potrki se zaiskrie oi. Dvostruko, sine, samo da Prisojce unitimo... E, kiljo, kiljo iz Zagvozda, gdje e se tvoja pamet s Kikaevom nosati! Pameti moja dronjava... pa u ratni zeman s onim seoskim budalainama na sedam mravih misirskih krava udari!... Lako to meni podvaljuje, ma kud sebi podvali, aava nevoljo moja... hehe... kud sebi... I tako su cijeli ivot, kud god prolazili, jedan drugome klipove podmetali. Ali drugo je kad jedan drugome iz busije ili na junakom megdanu, a drugo je kad sam sebi buzdovanom elenku odbije! A kiljo je odbi! I cijelim putem do Zagvozda, oblijevan nekuanom slatkoom, Kika je poput stare Mlade Grgine, Matije Puzdrine, elanue ili Kusturae sam sa sobom glasno slaani razgovor 267

vodio: E, pa dobro ti jutro, kume kiljo! Bog da dobro, kume Kikau! Neto mi se Biokovo obistrilo, kume kiljo? K da je na dlanu, kume Kikau! A Trtla nad itlukom, kume kiljo? Kakva je ona? K kap rose, kume Kikau po oku je zakotrljaj! Kad je bistrine, kume kiljo, srce omeka, a ljudi akom i kapom, bukarom i variakom! I ararom, kume Kikau! uje se, kume kiljo, da si duinu magaraca unajmio, da ti sam kukuruz prenesu? Duina te crnih vragova od Livna do Kupresa vitlala!... A onda nezadovoljan tim, otresao bi se rukom na rijei kao na uspaljene muhe, te zapoinao iznova. Stotinu je razgovora promijenio dok mu se napokon jedan ne uini pravim: E, pa dobro ti jutro dolo, kume kiljo! I tebe nalo, kume Kikau! Nadam se da ti neu biti vele na smetnju. U prijatelja vazda klju od vrata. Kakvo dobro? Ono pusta masla, to ga iz itluka dovue, uje se sve do kue. Pa ti ne da oka sklopiti? Nije to, ve u meni elja a u kui ni grudice, pa rekoh: kad ga je u kuma kilje toliko, hajdemo, mali, bit e i za nas kaika maslokae! Bit e i za stotinu gladnih vragova u tebi! A ja, budala, mislio: ostaj kod kue, jer kud vojska prolazi trava ne nie, kad tamo, ti za vojskom tolik hara skupi! E, ta ti valja, djede: ti za vojskom tolik hara skupi! poskoi Potrka koji je sve dotle utio i djedov glasni razgovor kao misao potovao. To u mu i rei osmijehnu se Kika i obliznu rasuena usta to u mu i rei, sine, da pukne k precvran cvrak. Kad u Zagvozd crna ti zora ne bila ve na pol ure hoda, kano dim iz mokre slame, lelek iz Prodanove kue. obani rekoe da je za kiljom. Kika se ugrize za donju usnu i stade bijesno psovati: 268

 Kuko jedna i arcikuko! Opet si me nadigrao, pa trkimice u smrt, samo da se ne osladim... Potrka sine, u ovih etrdeset godina svakog smo vraga jedan drugom podmetali, ali ovako bezono nikada! E pa kad se domiljao to u mu rei, mogao mi je po nekom poruiti, i ja bih se ustrpio. Ali ne ovako! Ne ovako... Oprui se, pa... Zbogom! Ba ga briga s kim u se odsele nosati, ba ga briga... A znao je, kuak jedan, da ne mogu ni s kim kad mi je jedino on dorastao. Hou li se zar nosati s kljakonjom itumom? Ili s onim blebetalom Basiem? Ili s naprdom Kriva Krivica? Ili moda s oravim Puzdrom elanom, u koga besjede k u sotone molitve? Ili moda s hitrom pameu use Grgina, koji se pred bulom u Vitini slijepim iinjao, i kad ona dobre due zavapi: Priekaj dok mi se Mujaga vrati, pa e ti se, jadnice, smilovati i glavu odsjei da ti muke skrati, on kao mahnit stade skakati: Nemoj, bulo moja, vidim ti ja... eto ti i pod vratom, meu stotinama crljenih mrelica jednu utu vidim! S kim u se nosati?! E, kiljo, kiljo, nije ti ovo prijateljska, ve dumanska smicalica! Ti e meni pred nosom ovako! Parnuti, i gotovo! I to u ja bez tebe! Pogrdo stara, pogrdno si se ponio, ma svejedno u te odnijeti. I nosio ga je od kue do groblja, nosio na prvom kraju nosila, posrtao pod teretom, ali nikome nije doputao da ga zamijeni... jer tko je pozvaniji od njega da njemu jedinog dorasla na posljednjem putu nosi! I da je bilo mrvicu snage vie, i u grob bi siao da prijateljevo ukoeno, na hajduki obueno i posljednjim perinom ukraeno tijelo na ruke primi i poloi na smrvljene kosti otaca i djedova. Vraajui se kui, kasno u noi, Kika prebaci tvrdu i otealu ruku preko Potrkina ramena:

269

 Umoran sam ti, sinko. Kad zlo pone ne zna se zaustaviti... a kad sve prekrije, onda ti se ono manje zlo dobrim ini, ba kao to se i ova oputina makar bila sva posuta piljcima i akarcima usporeena s kamenjarom kao pladanj ravnom priinja. Ma ja se vie na to ne mogu priviknuti! Kali se. djede! to to kaza?! Velju, to i ti meni neprestano govori: kali se! Kika se sumorno nasmijei djejoj djetinjastoj pameti: Moje se davno iskalilo, sokole! Pa to onda jo juer odnese u viganj svoga djeda sjekiru? to je jo sveer klepa i kali? Kika ne ree nita, ali smijeak mu odlepra s usana, ruka sama od sebe vre stegnu mlada jo ne okoena ramena.

270

JESEN STIE, DUNJO MOJA, JESEN KASNA...

Jesen stie, jesen kasna, a s jeseni iz svih krajeva, iz svih zemalja pristiu kui svi prosjaci i svi koljari. Posla nema, noi duge, a nad ognjitem o komotrama na kotlanicama vriju lonci nabijeni ratikom i krumpirom, a bogme i s piljom suha mesa klenova je nedjelja daleko. Kud e, to e sit i odmoran? Uz vatru, uz najstariju ljudsku grijateljicu i prijateljicu. A kako je Kikaeva kuina najprostranija i ognjite najrazgorenije priklod nikad bez bilja ili naramka oblica s obje strane lunika kamena stopica, duga kao zid od imatorja, a stolaca i za Tomia hajduke, to poslije veere i dijela rozarja, pola komiluka u Kikaevoj kuini sijeli. Uz domae svratio bi ponetko i iz drugih zaselaka i sela, napose guslari i aljivine, s kojima se Kikaeva bukara nikad posvadila nije. Onda gusle vrcnu s klina, a sa struna iskau junaci, vei i ivlji nego za ivota bijahu, pa bijesne konje igraju i junake megdane dijele; iz usta govordija rijetkozubaa iskau vile i vjetice, divovi i vukodlaci, i straila svakojaka, dok aljivine istresaju depove pustih poalica i nikad ih istresti. Veeras se ne skidaju gusle s klina, niti vile iskau kroz razmaknute zube, veeras se s Braa vratio Pava Stipanov, 271

po svem svijetu uven: dok jedan dep izvrne trei pijevci zapjevaju. Kopao ja u Povljima vrt popu, don imunu. Pee zvizdan k zaaren svrdao, pa ti sm od sebe kroz tjeme upada, paljevinu uje. A don imun imao pijevca, pijevinu zapravo, ma rogunu i vele bezobraznu. Dok ja kopam i teg znojem kropim, dotle on malo pa malo i hop na koko. im je pokopuni s nje skae, krilom strue, vrat isukuje, glavu pri, pa me onako, k s Biokova, uzgorito nadgledava. Bezobrazno, k bezobrazno! I svaki put tako. Dojadilo meni, gdje nee, uvrede su teke. E nee, majin sine, mislim ja, ali ne govorim nita. Sutradan nabavim saketi ljute paprike, zaskoim ga u potaji, kljun mu razvratim, pa sve mu do grla saspem. O, brao moja! O, mili moji! uda i pokore! Ustrao se, uzskakao, uzletao, uzevrljao, glavom o kamen, o panj i ledinu, glas isputa, a s glasom vatra izbija... Uzhodao se don imun, uscopala se i sestra mu Marta Copica: O boj meni, Pave moj, a je ovo, po Isukarsta?! Velim ja: Pipita nije, nu mogla bi biti kokoja grozdara nije meni boleinu teko izmisliti ma pod no se moe dok se ne razmae. Copica zakla pijevca, i neka mu! Zakla i ispee kako valja. Goluz ja, don imun jo goluzniji: u obojice oi k lopari, dijeliti se ne da. Onda e don imun: Pavle moj, vidim kako stvari stoje, najbolje e biti da poemo nagladno spavati, pa tko ljepi san usnije s blagoslovom mu i pijevac! Kad ujutro, pop nutka mene a ja popa, dok on prvi ne zae: Prisnilo mi se, duo moja, da sam se s Bogom naredio i lijepo, kranski preminuo, pa na odru poivam: esno obuen u misno ruho, sa zlatnim platem preko ramena i s biskupskom mitrom na glavi. Kad u neke zauh rajsku milopojku, pa uzdigoh oi. Imam to i vidjeti: blaena Djevica sa svim golubicama nebeskim, sa svim korovima i 272

svitom aneoskom k meni silazi. I ree: Eto, moj don imune, jedva te doekah, pusto mi je gore bez tebe! Potom me uze na ruke, kao djetece, pa me sa svim golubicama i korovima aneoskim u raj uznese. Eto, tako ja, a sad ti svoje ispripovjedi! A ja velju: Don imune moj, udo se veliko dogodilo. Ja sam ti vlas na vlas isti san sanjao. Pa kad sam vidio kako te u nebo odnesoe i rajska se vrata za tobom zatvorie, rekoh: teta da pijevac propadne! Probudih se i pojedoh ga. O, ava' ti sreu odnio... i ljudi udri u smijeh, a kad se ismijae u nukanje: Jo koju, Pavle... Deder, bolji si... Ded onu kako si meso dijelio, a unjagu uvijek kost dopala... Daj onu kako si se bolesnim iinjao, pa gospodara zajaio i za vrat mu se popiao... Daj onu o cekinima... onu o proeku i kvasini... znali su ih o njemu vie nego on o sebi. A nisam vam pripovijedao kako je moj paron Miko iz Puia u Povljima kozu kupovao? Nisi, nisi... Ded, bolji si... Naravno da nisam kad se to dogodilo u ovo otkad se nismo vidjeli. Doulo se, velju, da su Bakovoani u Povija krcat brod koza na prodaju dognali. jora Mandina spopala parona Miku da joj kupi kozu. Kako mu se nije dalo u Povija, stade se braniti, da on ne zna to je muko a to ensko. Vrag te izija, onda poj spat sa jor Danom a ne sa mnon! Potom mu parona Mandina rastumai da ensko ima dvije sise a muko jednu, a i ta jedna nije sisa. Ja se zametnuo motikom, kao da u u polje kopati, pa podbrusi pete i u Povija. Znao sam da jor Toni ima jarca, pa s njim u-mu potajice, a znao sam da e i paron Miko u jor Martinovu krmu svratiti. Tako je i bilo. I dok je on u krmi kvarti vina srkao, ja pred krmom odvei kozu i 273

privezuj jarca. Izie on iz krme, kozu i ne pogleda, ve odvei uzicu pa kui. Boj meni, boj meni.. san ti rekla dvi sise! Moj ti paron Miko za uzicu pa natrag i sve misli, al' se ne domisli to ga snae. Ja uredio da ga opet u krmu zazovu. Kad on u krmu, ja odvei jarca a privei kozu. Opet on ne gleda, ve za uzicu pa na rivu da jarca proda a kozu kupi. Nije uinio ni tri koraka kad e jedna ena: Krasne li koze! Prodajete li je, jor, ili ste je kupili? A on bijesan na se i na cijeli svijet prodera se: Bogu ti aina i materina... Tako prokune i drugoj i treoj misli jadan da mu se cijela Povija rugaju a kad mu i etvrta neto o kozi nabaci, okrenu se i razgorai oi. Onda iskrenu pogled u nebo i prst podie: Ako si sotona paklena, zaklinjem te Bogom ivim i svetom krvlju njegovom i u sveto ti ime njegovo kazujem: sii u oganj pakleni, gdje ti je i mjesto! Ako si pak koza, onda s mirom Bojim poi mojoj Mandini! ...onda s mirom Bojim poi mojoj Mandini! ponavljaju oduevljeno, pa opet nukaju: Daj, bolji si... Ded jo koju... Deder... Trst vam va, bi do zore! Ma nek i Antali koja ura ostane, gusle mu se od elje oznojie. Antali nije dvaput rei... ve mu se glasurina o Biokovo razbija:

I tako svake noi do ponoi poalice i doskoice, junake pjesme i strane prie, smijeh i jeza uz lea od ognjita okrenuta. Potrki nita milije od tih jesenskih i 274

Klike vila s vrsnice planine, pa Mijata u Vranu doziva: Kuko, kurvo, Mijat pobratime, zato 're kad ti vrime nije? Eto na te sile i ordije...

zimskih veeri, u kojima se sve znanje, iskustvo i mata djedova od usta na usta prenose, u kojima se ivot tkaje na stotinu razboja, a u aavu se kuinu jate prave i ive posestrime vile, vjetice nesmiljenice, dreavci i vukodlaci, junaci oklopnici, turske pae i hrvatski banovi, bosanske kadune i brake parone... pa se ovjek udom udi da sve to moe stati a da jedno drugo ne tare i ne satare. A kad se gusala i usta nasiti, gleda momke to se u snazi nadmeu i udne oklade sklapaju. Nekidan se Drobia Mustapi okladio da e dva anjka pure i dva kablia mlaenice smlaviti dok dio rozarja izmole. I smlavi, lupe, pa jo i Kikau namigne: Sad bih malo i mrsa, makar dva prsta slanine! Djed odreza i tri prsta, a k tomu pridometnu i pedalj rdloga od peenice. K u jamu! Stipe keruin opet popi divu vina i ne predui, a Markan Sekelez, poto se bio nakrkao boba i lonjaka, okladi se s momcima o prut, da e dok Antala odgusli pjesmu o Malom Marijanu i Alibegu kuprekome sto puta opaliti, a opalio je sto i sedamnaest. Svakog uda i pokore... E, kad bi uvijek bile jeseni i zime: puni lonci, pune bukare, pune ui rijei i grla smijeha. O ponoi, tko na slamaricu, tko na vreu ili na mutap uz vatru kako tko ima i moe pa veselo spavaj i puste snove snivaj. A momci i djevojke na stopicu ispred kue, na zidi ili pod meu, pa se gonjaj i drpaj, i api do zore! O veeri nae! E da te taj prokleti drijem ne hvata, da ti se oi same od sebe ne sklapaju, Potrka bi cijelu bogovetnu no skakao po kamenju oko kue, po kamenju to tihano ivi i pritajeno die, to se vraki cakli dok ga sa smrznuta neba kupa smrznuta mjeseina, gua od mlijeka i ua od rascvjetala nevena. 275

 I, lijepi vas vrag odnio! Potrka zastade na stepenitu sunanika i pogleda prema onoj strani otkud dolazi priguen apat. Tamo kraj pojate k na danjem svjetlu bjelasaju se Vrtirepkine gole uzvrckane guziice. Uspalile se, pa ih hladi. Neka! pomisli Potrka, jo jednom pogleda Vrtirepku koja je sveer stajala iskrenute glave preko ramena, ljutito promatrala i jo se ljue obrecivala na svog avla paklenog: I, lijepi vas vrag odnio! pa snom obrvan poe na poinak.

276

DO AMERIKANAC TRAI I NALAZI SVOJU UAJF

Dva dana prije Svih Svetih pue glas da se vratio Jozina Bekavac, koji se otisnuo preko debela mora, meu prvima iz Krajine, prije dvadesetak godina, u vrijeme kad su svi mukarci, osim najtvrdoglavijih, perine ve poodsijecali. Kau, da se vie ne zove Jozina, ve Do, da je svaki prst okovao podebelim prstenom a prstenjak s tri, da ima sve zube od suhoga zlata, a lanac s resicama od pravih zlatnih grumenia tucka ga od pazuha pa sve do ispod pupka. Vratio se, ma ne zauvijek, ve na neko vrijeme, dok togod cure ne zamjeri. Kau, da e na Sve Svete pasti na Arano: dernek je, nova crkva tek uinjena bit e djevojaka k ramenjaka i akaraca. Ih! uskliknu Potrka kao da mu za to treba na Arano! Gdje je njega, tu je i derneka! Tako je, bogme, pametno djedovo potvrdi Kika Jerbo, evo, ja pamtim kad su dolazili Turci i Francuzi, hajduci i pustahije svakojake, kuga i kolera, ali ovolike pomutnje ne upamtih u narodu. Sve k muhe bez glave, udaraj gdje udari! 277

 Smak svijeta uzdahnu Copac prepoboni Bog nam budi milostiv, samo to nasred puta ne legnu! K tvoja Vrtirepka! ujede ga Livoguza, koja se jedina nije ustruavala u muki razgovor uplesti. Ne vadim je zakljui Copac, sudac pravedni. Livoguza, da malo ugriz ublai, stade presti: Nije duu grijeiti i djevojke potvarati. Ne bi one, da nije majki i tetaka. Sve su krinje isprevrtale, sve srgove ispreturale ne bi li nale kakvu krpicu, kakvu prsnicu sitno vezenu, kakav prsteni ili lani, makar i od bakra. Ali vrag ne dade mira Mili korinici, pa je podee: I ti bi, zaovice, da ti je Dunji bar petnaest! O Dunji ne tari glavu, ve mu svoju Vrtirepku pod djevicu podmetni... ima, fala Bogu, praseih uiju, pa joj umetni gdje treba! lako li je zlo zlim vratiti. Kako te nije strah od Boga: jezik brusiti na sirotici udovici! Umirite se, avli enski i sile neiste! otrese se Kika. Osim meu nevjestama u Kikaevoj kui ne bi ni nemira ni pomutnje, ne bi stoga to ne bijae udavaa. Livoguzina djeca nedorasla, Jokaeva Marija Poprda dvadeset i estu uhvatila, pa se usidjela, Slava se Pelintrava po ljepoti uvrgla na oca, Copeva Tomica jedva trinaestu uhvatila umjesto sisa dvije bobice kaline a s Vrtirepkom znamo to je i kako je. Meutim, u kuama udavaa tresli su se i zidovi. Puna dva dana samo se svlailo i oblailo, nadoivalo i nadovezivalo, kupovalo i pozajmljivalo. Na Sve Svete majke su budile keri ve u prve pijevce nije Arano: iskoraci, pa sjedni kinurile ih kao za svadbu, pletenice 278

im splitale i uljile, da nijedna vlas ne stri, a sestre, tetke i strine po buzavcima, bjevama, po cijeloj odjei i u posljednji su as tu i tamo priivale kakav urei, kakvu mrelicu, kakvu krpicu veliine dukata, uvezle kakvu zvjezdicu od crvene i zelene vune oku najljepe. Kako je Potrka meu onim mostarskim drangulijama, donio Vrtirepki i dva mirisna sapunia, to sve djevojke iz sela jo za noi Vrtirepki nagrnue: Smiluj se, seko, pomogla te Mala i Velika, i dajder mi zerkicu sapunia, da i ja na misi malkac zamiriem! A Vrtirepka je davala, kad za nju nije gdje e udovica na ogled! Djevojke bi sapuni u vodu zamoile, povukle ga lagano po vratu i licu, a malo i po njedrima, ali ne bi ga spirale nek se bolje uje! Od pustih djevojaka to tanjie sapuni, Vrtirepki se najvie dopadoe dvije male zagvoke zvrke, koje su joj prile oborenih glava i trepavica, drale se za ruke i podbadale se laktima neprestance nukajui aptom jedna drugu: Hajde ti, hajde ti... Hajde ti, hajde ti... da na koncu jednoglasno zapjevue: Mi smo dole... ...po sapuni! dovri Vrtirepka. A one, osokoljene razgovorom, udarie iznova: Hajde ti, hajde ti... Hajde ti, hajde ti... i opet zavrie jednoglasno: Mi smo dole po mirluni sapuni, ako nam ga dade. Vrtirepki se u trenutku smilie i omilie, te pomisli kako bi ona da je na mjestu tog vrajeg Doa Amerikanca obje povela sa sobom, jednu kao enu, drugu kao inou kau, da to u Americi nije sramota, jer malo tko mari za tue poslove. I u tom asu najnesebinije njenosti, one se proklete guziice eljno uzigrae, ma ba eljno.

279

 I, lijepi vas vrag odnio! obrecnu se Vrtirepka, a djevojice, mislei da se to na njih odnosi, naglavce kroz vrata. Uzalud ih Vrtirepka dozivae i vikae da to ne govori njima, ve ovom crnom vragu to se i u njoj zbabnoj joguni. Djevojice ve otrae kao zrnca prosa; sad ih trai i hvataj po kamenjaru! Vrtirepku spopade bijes na samu sebe, ludi bijes nesporazuma, te ga stade iskaljivati na prokletim uzigranim stranjicama, i iskaljivae ga dok je dlanovi do suza ne zaboljee. Nema goreg jada od nehotino nanesene uvrede, i Vrtirepka je znala da e joj se cijelog ivota u pamet vraati ove dvije male, stidljive zagvoke zvrke. * Ni Gospa sinjska ne okupi toliko kienih cura, koliko ih ovih Svih Svetih dovue na Arano Do Amerikanac. Punu crkvu i groblje oko crkve. Nitko ne slua ni misu ni propovijed, ve se svi posebice majke i tetke na prste ispinju, da se zlatnog enika nagledaju. Ali kako e ga vidjeti u mranoj crkvi, poklopljena ljudima, a k tomu bijae i niska rasta. Ipak su ga vidjele kad je ulazio u crkvu, te mu keri pred noge gurkale, na njima neto popravljale, uzdisale, aptale, dobacivale i izmiljale stotine besmislica, ne bi li mu bar na asak panju privukle, ne bi li mu se oko bar usputno o djevojku oealo dobro su znale, da gdjekad samo jedan pogled zauvijek probode to vraje muko srce. Meutim, Do je prolazio gordo i uzgorito, kao kakav ameriki kralj, koji osim sebe i Boga nit kog vidi, nit to uje, niti eli uti. I to svima stavlja do znanja. I tako ovaj jad koji naas iz brloga okom proviri u jo dublji brlog gurnu, te im se sva ta svetana odjea, sva ta nauljenost, napirlitanost zaas prometnu u prosjake i 280

nadniarske dronjke, a san o gavanskom stolu zamijeni anak rijetke kukuruzne kae. Nu i nada je avao, jednak Vrtirepkinu avlu, ma koliko ga u glib uranjao, on ponovo izroni i ponovo svoje lude snove prede. Tako se dogodi, da se poslije mise nitko ne razie, ve se svi sabie ispred crkve ostavljajui prolaz Dou, kao biskupu u vrijeme krizme. Ne treba posebno isticati, da su se djevojke sabile odmah s obje strane puteljka, kao krizmanici, majke i tetke iza njih, dok su se mukarci obzirno povukli u pozadinu. Kad e izii, kad e ve izii... ? Ali Do je strpljivo ekao da svi iziu, da i sam pop izie, pa tek onda izie i on, okruen braom i strieviima ba po mjeri skienom kitom ankoliza. No im izie na crkvena vrata, popostane, pogleda gomilu ponuena mesa, kao to neko sitni ovar gleda svoje sad ve pogolemo stado. asak ostade tako, krut i zamiljen, a onda razvue usta do uiju, da mu zlatni zubi zablijete na podnevnom suncu koje se tu upravo zbog njega i nalo, te s blagonaklonou zemlje-gospodara domahnu cijelom djevojakom puku: Haudijudu, maj gerls?!... Pa, kako ste mi? Dobro! Gud! O' rajt! pita i odgovara, kako to ve prilii njegovu sjaju i poloaju. No kako je bio niska rasta, mogae vidjeti samo one u prvim redovima. Tko zna dokle bi se muio, istezao i propinjao na prste, da ne bi pronicljive i udvorne brae i roaka, koji su ve unaprijed doskoili i ovoj nevolji. Dii nogu, brajo mili... apnu mu brat Ivan, a kad ga Do pogleda s nerazumijevanjem, sam mu podie nogu na podmetnut stolac i rukavom kamparana obrisa prainu s lakiranih postola, koje zasjae poput ogledala. To se Dou 281

neobino dopade, potapa brata k psa kad donese lovinu i pope se na stolac. Tek sad zapravo vidje koliko je to mnotvo ponuenih djevojaka, sve ljepih od ljepih, sve krnijih od krnijih... pa budi pametan koju e! Helou, gerls, helou... Haudijudu?... Gud!... Dobro! neprestano se smijeio i domahivao visoko uzdignutim rukama, da svi vide pusto prstenje, koje se na ovom blagoslovljenom suncu ljeska i oko zasljepljuje. Divotno li je visok svisoka gledati pusti narod, to se sklupao pod tobom i poradi tebe! No koja ti korist kad ne moe ni naprijed ni natrag, kad ne moe etkati, ve prikovan o stolac kao kakav oivjeli spomenik, samo mahati i smjekati se. Nije druge, ve mahnuti rukom: Gud baj, maj gerls!, skoiti sa stolca i urno proi kroz dvored, kao pravi biznismen poslije dobro obavljena biznisa. I ba kad htjede skoiti dopre mu do uha sladunjavi glasi brata Ivana: Samo ti zakorai, brajo mili, samo zakorai... Do svrnu pogled poda se i vidje kako se negdje dolje, oko njegovih nogu, komeaju braa i roaci, kako ispred njega redaju stolie, kao neki arobni pokretni most. Do zakorai, pa jo jednom, i ve onaj stolac iza njega vjete ruke naprijed prenesoe. Opet se vrati staro pouzdanje, te se preporoeni Do uzetka, i naprijed i natrag, siguran da e nabiguzi postolje na vrijeme podmetnuti, smjeka se, mae, tek to s vraka prstiju poljupce ne dobacuje: Helou, maj gerls... helou maj bojs... end maj old bojs... Sretnu te majka rodila... kako te samo gleda, keri! Nije me ni trecnuo, majo... Ma kako nije! Vidi li da ti je i zobuni prisvedio od vatre iz oiju mu!... Sre te k edan maak vareniku... 282

 To moju Maricu sre! Tvoju Maricu?! Prekrsti se, bona! Ma to e srkat', nevoljo moja, kad ni sise ni guzice... Gotovo isti razgovor vodio se na svakom koraku, u aptu popraenu priguenim krgutom zubi i ledenim, prezirnim smijekom. Do se paunio i paunio, etkao i domahivao, dok mu malo podalje ne zape za oko nego zgodno djevoje, koje htjede izbliza pogledati, pa zabrza. Ma kako su hitro i vjeto braa i roaci podmetali stolce, ipak tom brzanju ne mogoe odoljeti, te se na Do prostre po zemlji, ba do Jokaevih nogu. No im pade, odskoi poput opruge, te se kao pravi Amerikan i svjetski ovjek, koji i nezgodu prima kao vrijedan dio ivota stade veselo smijati i jo veselije lupkati Jokaa po miicama: O, jes' to ti, maj dir Dek, maj old frend?! Hohoho... Jes' vidio, a?! Hohoho... Tko visoko leti, nisko pada. Ne moe ti, kume, pasti da tisuu puta padne! polaska mu Joka. Hohoho... e, ova ti valja, kume Dek, ova ti valja... Gdje li je kum Kika? Ne vidim ga na derneku. Uhvati ga kostobolja, pa... O nou, nou... Nije novu uhvatio, ve staru za rep vue. O, maj Dek... Ne kaem novu, ve nou! Tako mi Amerikani govorimo kad nam je puno ao domahnu rukom sviti Hajdmo u salun, old bojs, hajdmo na peeno... Kad Do ode, ljudima ne preosta ino, ve da se raziu po derneku, a majkama tiha nada da mu je oko zapelo ba o njihovu ker. I dok je narod pio iz bukare, peenu janjetinu 283

trgao golom rukom i golim zubom, dotle se za Doa i njegovu svitu peenje u krmi po stolu redalo a vino iz bocuna toilo... ma opet su svi rukama erupali, osim Doa za kojeg se nae i no i vilica. No to se ne svidje Doovu bratu Ivanu, koji se uz velika brata i sam, preko noi, u velika prometnuo: Ovdje za ljude nema ba nita, ni stolnjaka, ni... E, jadnog li jada, a u nake u Americi... Stp! Stp, broder Don, stp... Tko je ovdje Amerikan: ja ili ti? Ti ili ja, ista stvar! Braa smo! E, vidi, u Americi nema brae, nema broders, osim kompani! Moja hous, tvoja hous... ali naa kompani! A za kompani trebaju dolari, broder Don, brat Ivan! Tko e meni dati dolare?! pobuni se Ivan. Onda se ne pleti u kompani! potom se zagleda negdje u daljinu E, ljudi moji, gdje ste vi, a gdje mi Amerikani... Gdje je nae znanjstvo, naa teknik... teknik, old bojs, a ne maji kaalj... Pustimo Ameriku, kume Do uskoi Joka ve mi kai, zamjeri li togod cure? O Dek, maj Dek... ti kao na marvinskom pazaru... Da to, kume, ve na pazaru! etkaj i birkaj! A bilo je cura, lijepih i bijelih k Blaena Djevica! Mi Amerikani ne gledamo samo na bjuti, na krasotnost. Valja gerlu i u kui pogledati, pri zdjeli i pri lejbi, hoemo rei, pri poslu svisoka e Do, a cijelo mu drutvance potvrdi izdanim mrmorom kroz prepunjena usta. 284

Amerika, Amerika, maj frends, Amerika... Teknik!... Uzmimo, na priliku evo ovu krmu. Krma?!... Rune li rijei, avo ti je odnio! Ma ba runa rije, ba runa stvar! U nas ti, brajo, te gadljivosti nema! U nas ti je salun! Salun, old bojs, salun! I to da vam kaem... raj na zemlji! Doem ti tako u salun i sjednem za tejblu... nije to sinija ili ovo crvotoine od stolia, ve tejbla, old bojs, tejbla! A ispred mene vindou. Nije to ovo jada prezrivo ispri donju usnu prema prozoriu ve vindou od sama stakla, k odavde do crkve i natrag! O... bojeg li uda... otpjevae ankolizi. I to da vam kaem... Sjedim tako i gledam kroz vindou. I to vidim, brate jadni?! Ispred saluna trideset tisua hena, kokoi. Trideset tisua... ma nemoj... ljudi, trideset tisua... ude se redomice. Trideset tisua i barem tri vie! opnem ti ja prstom i velju: Helou, boj! A boj k meni, pa do zemlje: Helou, mister Do? A ja prstom kroz vindou: Hou onu pipitastu... onu tamo i onako! I to da vam kaem... ne proe koliko bi popuio lulu, kad preda me hena: pol kuhana, pol peena, nerasjeena! Ne ra-sje-e-na... odslovkae u zboru. Eto ti ih, vrae! klikne Joka. Nije to eto ti ih, vrae, ve teknik, teknik, maj frend Dek! Kad si ve spomenuo koko prisjeti se Joka mogao bi, kume Do, sutra navee svratiti u nas na koko, pa onako po naki, ispod crijepnje... a valjalo bi malo i kuma Kikaa obii.

285

 Valjalo bi povrdi Do, ali ne doe ni sutra ni preksutra. Obavijestie ga da u Kikaevoj kui nema traiti ono po to je doao, pa je s etom svojih pripuza i nabiguza obilazio sela i komiluke, mjerkao udavae pri zdjeli i lejbi, ali nijednu ne zamjeri... Istini za volju, oko tog birkanja nije se vele ni trudio, ve ponesen sobom, svojim sjajem, svojom rijeju, potpuno se predao sebi, uivanju u sebi, uivanju zbog uivanja drugih u njemu, onoj arobnoj nasladi, koja proima svaku kost i svaku ilicu kad postane netko i neto oko ega se sve vrti ili ti se ini da se vrti. Rastapao se u sebi kao eer u vodi i neprestance brbljao i brbljao o goulden Kaliforniji, o zemlji udesnoj i preobeanoj, posutoj samim zlatnim grumeiima pa etaj i kupi! o utim rijekama to hue zlatom pa peri i ispiri! o bitkama kopaa s razbojnicima, o pljakaima i otimaima, o ratu Sjevera i Juga u kojemu je i on sudjelovao, as na jednoj as na drugoj strani ve prema tome gdje se u prii veim junatvom moglo zakititi o Indijancima crvene koe k oderan pas, o svim udesima nebeskim, koja bi se na koncu konca ipak na jedno svela, na krv i zlato, blad end gould... a nad svim tim, poput nekog starovjekog boga, kraljevala je teknik. I tako tek poslije petnaestak dana navrati jedne veeri u Kikaevu kuu sramota je ne pohoditi kuma, makar u njeg i nema udavae. Dok su kokoi nadojene maslom i stisnute slasnim brdskim kraljskim krumpirom veselo cvrale u tepsiji pod crijepnjom, dotle se Do razgragorio o goulden Kaliforniji, zemlji preobeanoj, o rijekama kojima tee samo blad end gould... i tko zna dokle bi gragorio da ga ne prekinu baba Anuka: Ti se, moj Jozo... 286

 On je Do, babo Anuko, Do! skoi uvrijeeno i gotovo gnjevno brat mu Ivan. Ti kako hoe, ma za me je bio i ostao Jozo! otrese se Anuka. O, jes, jes! Za te sam vazda Jozo, maj dir Endel, i samo za te uini Do milost kumi Anuki. Velju, moj Jozo nastavi baba Anuka ti se raspripovijeda sve o nekim prdosijama, a ne upita to je s nama i naom sirotinjom. Umukni, silo neista, dok ljudi divane obrecnu se Kika na enu. Skjuz mi, Endel, skjuz mi... rije me odvue... E, pa kako ste mi? Haudijudu? iskesi se zlatno zubalo, ba kao da e svakom u oko skoiti. Kako Bog hoe odgovori umjesto ene Kika, rubom oka opatrne enu, pa e izazovno: Silo neista, ima li ovoj to nadodati? Kako ste? Kako Bog hoe! I tu vie razgovora nema! A sad ti, kume Jozo, raspali o zemlji i dravi, drago mi te uti! Pa ipak Do ne raspali. Upadica ga smete i oamuti, te mu se uini neskladnim i neprikladnim da iz ove otune stvarnosti na kalifornijske oblaie poskoi, te se ukopa gdje se nae, iako preko volje. Spikni der mi, kume Kikau, kako ide tvoj biznis? Koliko sada ima apa? Devet, kume Jozo, kao i vazda. Devet?! O maj frend... Nain, devet apa! To ti je... to ti je prava kompani! Kad mi Amerikrni imamo takvu kompani, odmah povrh vrata pribijamo plou: Kika end kompani, pa inimo veliki pablisiti, jer gdje 287

je kompani tu je i biznis, a nema biznisa bez pablisiti! Treba malo tajma, pa u te u sve uputiti. No tajm i upute odue mirisava kokoina u tepsiji, koju Vrtirepka vjeto poloi na siniju: ... i u slast vam! O, tenkju, ledi, tenkju veri ma... Poslui se. Vrtirepka se nasmijei i povue se na lunik, jer ne dao Bog, da ensko prizalogaji s ljudima! Navali, kume Jozo ponudi ga Kika i strpljivo ekae da se Do prvi mai; gost je, a gostu je sve prvo osim bukare. Samo je Kika smio prvi iz bukare piti i nazdraviti komu je htio. Sada ustade, zagleda se u Doa, podie bukaru u visinu ramena i izgovori sveanu zdravicu: Zdrav mi opet, ne bio proklet! Rukom ruio, srcem kuio, bavu do novog muio! S mladim spavao, sa starim veeravao, s oravim blago raskrtavao! Vazda pio, nikad se opio! Suh ti barut u rogu bio, tane ti oko pratilo, tue po brdu mlatilo! to meni elio, to ti se vratilo! Doove debele obraze preli lako rumenilo, jer ne umjede na dolinu dolinom uzvratiti. No ubrzo se snae i primi zdravicu kao biskup dobrodolicu: Gud, gud... end skjuz mi to i sam ne znam tako. Mi Amerikani nemamo tajma, pa samo katnemo: Ez meni dolars, ez drops! To hoe rei: koliko kapi, toliko dolara. Ima i ta stolac, i repa, bogme oduevljeno e Tomia Lasuin pljesnuvi po glavi kuso i sprljeno pae, koje je vazda za sobom vodao, a koje je upravo svetakom strpljivou svako zlostavljanje podnosilo. A to zlostavljenje dade povoda Dou da odri cijelo predavanje o zatiti ivotinja, kako Amerikan ne tue 288

doga, jer mu je dog najbolji frend. To stade potkrepljivati nebrojenim primjerima, u kojima su psi ljude iz smrtne opasnosti izbavljali ili im opet vratne ile, kao preu iz bjeve, kidali i upali ponekad samo zato to bi ih poprijeko pogledali. Selo je mislilo: Luda li svijeta! ali glasno ni bijele ni crne, kakav je ve obiaj u narodu oduvijek straenom od zlih gospodara. Dok je Do jeo, pio i pripovijedao, oko mu je samo od sebe i ne gledajui gledalo i ne traei nalazilo ensku priliku, u crno zavijenu, kojoj je tuga davala svetaku toplinu, a crna marama i rumeni odsjaj vatre vilinsku ljepotu. Kako je dvorila uglavnom sagnuta, a k tomu obuena u iroku odjeu od gruba sukna, trbuh joj se nije ni zamjeivao, no stoga su plea i sitne guziice neprestano poigravale i treperile, kao mlada trava i edna elja. Poto se dobro ponajeo i ponapio, Do bijelom svilenom maramicom obrisa uhranjena usta i obrati se Kikau: Maj frend i kume, ti zna zato sam toliki put uinio i debelo more preplovio. Nisam se uelio nae lijepe pure, lijepi ti je av' odnio. Ve doe vrijeme da i ja svoj nest savijem pa stoga i dooh u old kontri. Veri gud i Ol rajt! Bio sam, dakle, na derneku u Aranu, bio, dakle, po kuama od Sviba do Zagvozda, ali nigdje ne outih da moj hart ustreperi i ustrepta. A vidi hir, jes! O jes, maj frend i kume, o jes! I to je ol rajt! Pa ako si ti kail i gerla kaila ja bih tvoju grendotarku uzeo za maj uajf i, na zgranue sviju, uzdie obrve na Vrtirepku. Dragi moj kume i prijatelju uzvrati Kika nuen k i aen, i meni je ast velika i nesvakidanja. Nu, od toga brana nema pogae. Prvo i prvo, u mojoj kui nije dotarice... 289

Do oajniki uzdie ruke k nebu i stade njima lamatati: O, nou, nou, maj frend! Ne dotaricu! Dotarka po ameriku znai ki, a grandotarka unuka! I meni zaudno, kod tolikog lanca miraz traiti. Nu, to zna, u svijetu ima svakakvih uda povue se Kika. Nego... Goulden Amerika za to udo ne zna! ponosno e Do. Bogu budi hvala da je tako. Nego, kume i prijatelju nastavi Kika ima neto gore i grdnije. Ona ti je udovica sirotica, a k tomu pod srcem i posmre nosi. Do ustuknu, gotovo uvrijeen, a onda se sjeti da nije u goulden Kaliforniji, gdje enu k kap rose na dlanu nose, nego u zaostalom kraju, gdje pred mukarcem bule lice a kranke jezik skrivaju, muevima noge peru i opanke veu. Ako je ona uidou, i ja sam rosa u podne pa kad tako udovitvo godinama poravna, nastavi to se pak, kako se kae, posmreta tie... mi smo Amerikani tolarant, a... uzdam se, da u i sm pokoje ugraditi, pa neka ajlda djeci! I tako licem na svetu Katu, na kotau rastegnutu, Vrtirepka jo jednom promijeni prezime, a na Mladence rodi posmre koje i proziva Mladenom. Da se netko drugi oenio Vrtirepkom, bilo bi udaranja u sie i vae, kotle i bronzine, bilo bi bukanja i prenja kroz volunjske rogove i one od jasenove kore, bilo bi pjesmica podrugua i pogrda svakojakih. Ali Do nije od nevolje spao na udovicu, mogao je birati koju hoe stoga svi duu u se: nije mudro uz obraz onome koji dukatima zvecka kao piljcima, jer ako od njeg i nema koristi, nema ni tete.

290

Mladenci ostadoe u starom kraju sve do sredine veljae. No kako nije doao samo po svoju sreu, ve kao Amerikanac iroka dua i po sreu svojih prijatelja i zemljaka, Do se vele ne grijae uza enu, ve neprestance oblijetae kue i mjerkae djevojke. Jednoga dana iznajmi dvoja kola i konje jedna u Samca, jedna u Grgurine nakrca u njih dvadesetak djevojaka pa ravno u Split na slikanje. Uz to pusti glas po selima, da roditelji i sami odvedu keri na slikanje i njemu slike alju, a on e ih razdavati naim old bojsima, kojih je podosta ne samo od Imotskog, Sinja i Drnia, ve i s otoka i koji bi se po slici oenili iz old kantrija po onoj: enu i vola iz svoga dola! Usput nagovarae momke, da se to prije izbave iz ove poverti i otisnu u goulden Ameriku. Nije ih morao dugo nagovarati, ni zlatnim lancem zveckati, kad je svaki ivotinjskom nepogreivou znao, da ga ne moe zadeseti sudbina gora od ove pred kojom bjei. Ni dva momka ne bi u Krajini ostala, da im je tko imao preko debeloga mora put platiti. Ali... kamo, sirotinjo?! Da se do gola rasproda ni dobar tovar soli ne moe nabaviti! A gdje je sol, a gdje karta! Tek dvadesetak najimunijih, poto su sve are preokrenuli, sve slamarice istresli, sve depove isprevrtali, dobar dio marve ostavili na imotskom i zadvarskom pazaru, pa i od prijatelja togod uzajmili, izljubie se s braom i roacima i obeae im, zaklinjui se na mladost i neprolazno prijateljstvo, da e ih im se kojeg dolora doepaju izbaviti iz ove poverti i prevesti u goulden Ameriku. I Kikaevoj se ari dno ugleda, jer sa zetom Doom pooe i dva Kikaeva unuka, koji upravo cesarsku vojsku dosluie: Copev Luka i Jokaev Ante, reeni Krile. Ali ni oni ne bi otili da ne bi Potrke, jer Kika u poetku nije htio ni uti o njihovu odlasku videi u tom rasulo ne samo s 291

mukom steenih fiorina, nego i prokletstvo dine kue palatrinove hodanjem uz nos Bogu. Tada se Potrka neem domisli i snano prihvati djedovu ruku: Posluaj me na as, diko moja, bolji si... To to kae moe i ne mora Bogu uz nos ii. Kako ne mora! obrecnu se Kika, koji je poslije sukoba sa sinom Jokaem i kiljine smrti izgubio polovicu estine i tri etvrtine volje za ivotom. Tome je svoju dometnula i ova Amerikaneva pitoma nadmenost i razmetljivost na koju se ne moe razgnjeviti bez velike tete po se i koristi po nj... a drukije mu ne umije doskoiti. Ne mora, djede moj, diko moja! Evo kako. uo si, k i ja, kako se zlato pronalazi i ispire. E! A sad: ako objesi torbu o rame i u nju nabaca grumenie, ne jede li i opet kruh svoj s ramena svojega?! O, pametno djedovo... Pri odlasku sva brda i sve doline lelek ispuni, ba kao da pokapaju poslije kuge i Turaka. A i jest pokop neki, obilni: to ima od njih da su ivi kad ih nikad okom nee vidjeti, ni uhom uti, ni prstima opipati! Vrtirepka se bacila na Potrku kao snop alosti i tako ga grevito obgrlila da je nisu mogli odvojiti, a suze... k izvor-voda. Potrka moj, jedini moj... nikad te neu zaboraviti i samo je on razumio da kae nikad ti neu zaboraviti, i bilo mu je radosno i jadovito, jer, eto, kad se ovjek neem izuzetnom domisli a nema s kim o tome gdjekad porazgovoriti, isto je kao da se i nije domislio.

292

 Zbogom, Vrtirepko moja, ruice moja arenice, boji pijeviu moj, jarebice, prepelice, piliice, pulastrice... i sve to najljepe ima!

293

U SMRTI SU BISTRE OI
Snijeg okopnio, jasen propupao, voke procvjetale, ptiice zapjevale. Granulo proljee. S popova obora stade uka Ane Antunove, uka da se bolje uje: Uuuu... Maruka! Uuuu... Maruka! Kae pop da mu Potrku poalje. Potrka k zrno, zaas, i don Pavla na logu zatee. Postelju dogurao do prozoria na somiu u njoj se nadigao, leima se na jastuk naslonio i gleda nekud, jal' u brdo jal' kroz brdo, jal' u planinu jal' kroz planinu, dok mu mlado oujsko sunce uvele obraze miluje. Na drugoj postelji mladi kapelan, oiju oborenih, prste gnjei. Kad Potrka ue nijedan se ne pomae nit ga pogleda, tek don Pavao apnu: Sjedni podno nogu i budi miran. Zvao sam te, daklem, da ti neto kaem, ali jo don Petru nisam dovrio. Potom nadigne glavu i zagleda se u vrt pod kuom: Nije li ono ispod klena bus procvjetalih ljubica? Kad Potrka pogleda i potvrdi, uveli se starac blago osmijehnu: 294

 Vazda sam volio ljubice... Uzdignu tako onu svoju umiljatu glaviicu, pa ti ortaki namiguju: Mui, bolji si, zimu smo nekako preturili. E... Gdje smo ono, daklem, stali, moj don Petre? Na vremenu i nama u njemu ree mladi kapelan premeui asoslov iz ruke u ruku. Daklem, na vremenu i na tomu kako je najvea blagodat po ovjeka to mu je bistro jedino njegovo vrijeme i sm on u njemu, dok sve drugo gleda kroz opnu mjehura vodenjaka i nita ne moe jasno predoiti. Tako, daklem, sve dobro nalazi u svjetlu sadanjosti, dok je u svim drugim vremenima no i tmina, glupost i opaina. Djedovi su nam ivjeli i umirali u policama oskudice, prljavtine, neznanja, nepameti i praznovjerja; unuci pak, vjetrogonje i rasipnici, zelene pameti, naem se iskustvu i naim iznaaima podruguju, te zavravaju na pliaku lakrdije i otune tjelesne radosti. I tako svako pokoljenje misli, da onaj veliki, istinski i blistavi duh samo ono nosi. Pri tomu zaboravlja da iz istih bunara i rovanja i ono vodu pije. Ne, ne! Ne osuujem tu nastranu sebeljubivost ovjeansku, koja je ljudski rod i odrala, ve ti samo na nju ukazujem, eda bi kad ti je ve poznata malo bolje kroz mjehur vodenjak pogledao iza sebe i ispred sebe, da se bar za zrno goruiino obogati. Mogu ti samo zahvaliti promrsi don Petar, toliko da neto promrsi. Nema, daklem, na emu. I tako, moj don Petre, ti u meni gleda ishlapljela starca, a ja u tebi nedozrela mladca koji nikad nee proniknuti u moj udesni svijet. Ipak u srcu potajice elim da ga duhovnim ticalima bar mrvicu dotakne. A to e se i dogoditi, ako ne prije ono barem kad i ti jednom ovako pod ovaj prozori stane. To je zakon... 295

kao to je zakon da nam ivot prolazi, kao to prolazi i vuku u potrazi za hranom, tek to hrana ljudska nije samo kruh, ve i rije. Nu, tko zna, moda je i vuk rijei potrebit! I ne govorim to, daklem, napamet. Neko davno imao sam psa. Lisko se zvao. Bio je to, daklem, osobit pas. im bi nekog spazio, odmah bi se uzlajao, misli, razderat e. A nee! I na mene bi se svaki put uzlajao im bih na obor stupio. Zato? Odmah e, daklem, uti. Jedne Gospe Rozarice skupilo se ovdje desetak popova i fratara, kakav je ve obiaj kad je u selu dernek. Kako bi koji pristizao, tako bi se i Lisko na nj propinjao i lajao. Nu, poznavajui mu ud, svaki bi mu priao, pomilovao ga po glavi i koju mu, daklem, umiljatu doapnuo. Lisko bi se odmah umirio, sjeo na stranje noge, malo stidljivo, malo igravo glavu u vrat uvlaio, i Bog neka mi oprosti smjekao se k zadovoljno eljade. A bio, daklem, jedan fratar, neki fra Ambrozije, koji iva psa ni make vidjeti ne mogae. I kad su se svi fratri izredali i Liska pomilovali, on se ponovo propne i stade na fra Ambrozija lajati. Uzalud sam ga smirivao i milovao, on je, daklem, neprestance bjesnio i cvilio ne skidajui oi s fra Ambrozija. A tu se naao i jedan veoma uen fratar, pokojni fra Bernardin Podrug, izvanredan zaklinja tetoina i protjeriva vragova, o kom se govorilo da nema tog Bojeg stvorenja iji jezik ne bi razumio. Prie, daklem, don Ambroziju, uze ga za rukav i za pasac, pa ree: Pristupi mu i pomiluj ga! A fra Ambrozije skoi: Eno ti kretina, eno ti sjekira, i evo ti ruka, pa ga odsjeenom miluj do mile volje, ali ivom ga neu ni dotaknuti! Na to e fra Bernardin: Kad bi znao to ti govori predomislio bi se. A govori ti: ovjee, fratre, vrae, tko si da si na mom si oboru. Ja ti otvaram i kuu i srce, red je da mi ruku prui! Evo i ja njemu i kuu i srce prodera se fra Ambrozije a ruku mi ostavi na 296

miru! Lisko je cvilio i zavijao cijelo popodne i dobar dio noi. Kako, daklem, nitko ne mogae oka sklopiti, ja ustadoh da ga smirim ili negdje u komiluk sklonem, kad ispred mene neka prilika mugnu i Lisku prie. Ja u zaklon i promatram koliko mi no doputa. Vidim, habit je. Vidim, okrupna prilika... Bit e bio fra Ambrozije prekinu ga Potrka. Jest. I im se sagnu, neto mu apnu i pomilova ga, lave, daklem, k rukom odnesen. O da je meni takav pas eznutljivo uzdahne Potrka. Don Pavao ga preu pa nastavi: Eto, moj don Petre, to sam ti, daklem, hotio rei: sve to ivi potrebito je ljubavi. I nisu, daklem, vane milijarde vrsta duhova, o kojima sam ti netom govorio a ti to praznovjericom smatra, nije, daklem, vaan ni moj Prosko, draesni i umiljati dui to me i sad iza grede motri i sa mnom se oima sporazumijeva, vana je, daklem, samo ljubav, kojom kao poslenik Boji mora zaodjeti svako Boje stvorenje, a ponajprije ono na sliku i priliku Njegovu stvoreno i ono tebi najblie, daklem, pastvu svoju i narod svoj prokleti. Prokletstvo njegovo ne moe uljem izbrisati, ali rane tog prokletstva melemom ljubavi, daklem, ublaiti moe. Potom ispod jastuka izvue previjen list papira: Ovo mi je pismo onomad poslao fra Rajmund Rude. Proitat u ti ga da vidi kolika je, daklem, vrijednost njegova, pa da ga sauva sebi, nasljednicima svojim i pastvi svojoj bar za utjehu: Predragi moj don Pavle! Premili brate moj! ini se da naem hrvatskom narodu sviu neto bolji dani otkad Narodna stranka pobjedu izvojti i otkad don 297

Miho za zastupnika bi izabran. Nu pri tomu se moramo sjetiti kakvim su se sredstvima sluili i kakvim e se ubudue sluiti nai protivnici, da narod zaslijepe i zavedu. A najpogubnije je to to se iinjaju i to e se iinjati prijateljima narodnim govorei kako e nas Be ponijemiti a Peta pomaariti ako se pridruimo ostaloj hrvatskoj brai koja danas stenje u maarskom ropstvu. Pritom smeu s uma da bi maaroni ostali u manjini kad bi se Dalmacija Hrvatskoj prikljuila i da bismo lake maarsku silu mogli nadvladati. Pogledajmo, dakle, tko se to toliko brine da se hrvatski narod ne ponijemi i ne pomaari. Evo tih narodouvara naih: inovnici, stari talijanski autonomai, srpski doseljenici i neke prodane hrvatske due, a svi na elu s cesarskim namjesnikom Jovanoviem! Dakle, beke sluge, koji hrvatski ni natucati ne umiju, guzice oderae da Hrvatima materinski jezik sauvaju! Stoput im hvala na toj kranskoj i ovjeanskoj brizi! Svi mi predobro znamo od djedova naih, to su Talijani u Imotskoj i drugim hrvatskim krajinama i gradovima radili. I sol, i ribu, i vino, i drvo, i sve to si uljevima iz zemlje i mora iupao morao si prodavati samo njima i uz cijenu koju su oni odreivali. Hajducima bi i po dvadeset dukata plaali za glavu svakog mlaeg roba to bi ga iz Hrvatske, kao junia dognali. Ako bi se u svatovima hrvatski barjak razvio: mladoenji vjeala, a svatovima galija! A kad krvlju svojom ovu stopu zemlje od Turaka izbavismo, oni begovske itluke podijelie oevima dananjih autonomaa, povlasticama i kojekakvim doseljenicima, kojima i dan dananji kmetuju nai nevoljni teaci. Ali... ... dadoe nam kulturu! Kakvu kulturu, jadan brate?! Ni jedne kole ne podigoe! A crkve i samostane narod je sam zidao otkidajui od usta i iz grla upajui. Sve to su sagradili bijahu zidine i kule, da sauvaju nae meso od Turaka, kako 298

bi ga sami i u miru mogli do posljednje kapi isisati. A palili su i razarali Nin i Zadar, Biograd i ibenik i tolike hrvatske gradove s crkvama i samostanima. To ti je njihova kultura! Jedan mali, ali slobodni hrvatski Dubrovnik podigao je velebnih zgrada, naslikao slika i napisao knjiga vie nego vascijela pregolema Mletaka Dalmacija! Nee mi rei, da su se umni Hrvati samo u Dubrovniku raali! Raali su se svugdje. Samo to su nai talenti po svem svijetu rasijavali i drugima kulturu gradili, ili su pak galije vozili i s galijama na morskom dnu trunuli, i osim nas, vie neukih nego uenih fratara i popova, narod nikakve druge lui ne imaae, niti mu doputahu da je ima. Eto tako su nam kulturu gradili! Gradili su Mletke! Kao ipku su ih izvezli. Naim kruhom i naom rukom! A taj na kruh i te nae ruke sazdale su i uresile sve hrvatske prijestolnice: i Mletke, i Be, i Budimpetu, i Carigrad! I Rim! I Rim smo uresivali naom krvlju i Petrovim noviem, a on nam je slao samo Boji blagoslov u svetu vjeru ne kreem ali ne i ljudsku potporu! I tako su nai slavni gospodari naim lojem salo sabijali i naom krvlju vascijelu kou premazivali vremena su imali na pretek, pa sve da su htjeli nisu mogli ni Ahilovu petu nepodmazanom ostaviti. Premili brate moj! Stoljeima smo krvarili za tursko i za kranska carstva: s jedne strane bijahu oevi, s druge njihova zarana u roblje odvedena i poturena djeca. Ima li naroda koji se tako stoljeima klao za dobrobit svojih zlih gospodara?! A dananji nai gospodari i sugospodarice ele da sada i vazda i u sve vijeke vjekova stvaraju od sinova naih talijanske, austrijske, maarske i vrag bi ga znao ije janjiare.

299

Stoga ti se molim, predragi moj brate, kako se samo Boga moe moliti, otvaraj oi ovom naem nevoljnom puku, eda bi ve jednom prestao za druge krv prolijevati i drugima prijestolnice graditi! Don Petar prihvati prueno pismo, paljivo ga savi i u asoslov zadjenu, a don Pavao uzdahnu spustivi mrtvo ruke s obiju strana malog i sasuena tijela, koje se ispod sukanca jedva naziralo: Eto, moj don Petre, to je sve to ti htjedoh rei. Da, i jo neto. Narod je ovaj proklet, i zakoni su gospodara njegovih oduvijek suprotiva njemu upravljeni Ti mu, daklem, ukazuj kako e ih, bez po se velike tete, kriti bogougodno e djelo uiniti. Meutim, zakon Boji nek je iznad svega! Nu opet, ma kako strog i nepromjenjiv taj zakon bio, ako u srcu svojemu, daklem, outi suut za ovjeka, odstupi malo od zakona, jer je ponekad i Bog, u svom prevelikom milosru, odstupiti znao. Ja sam ti ispripovjedio svoj razgovor s Bogom, a sad si se i sam uvjerio kako je Providnost Vrtirepkin korak na dobro uputila. Mladi mu kapelan tiho, ali vrsta pogrda uzvrati: Nastojat u... Nastojat u pronai most izmeu tebe i Boga, pa ako ga naem, posluat u te. Don Pavao sklopi vjee, s razumijevanjem kimne mu glavom, pa se obrati Potrki: Potrka, momiu moj... Evo me! Zvao sam te, daklem, em to si mi drag, em to si bistar, em to nas neka zajednika dobra djela povezuju i na koncu to douh da ti je srce pregorko za braom koja odoe. I moje je srce alosno, prealosno to odoe i za nas 300

umrijee. Uvijek je tako. Naa nas smrt ne boli, s njom se kao i s Bogom brzo mirimo, nu stoga nas smrt dragih do groba alosti. Pisano je: to prudi ovjeku da cijeli svijet zadobije, a dui svojoj nahudi! A ja ti kaem: to ovjeku prudi da sve zlato pokupi ako svoju zemlju i svoje drage napusti! Vidio si, daklem, zeta Doa Amerikanca? Misli li da je sretan? Njegov je smijeh laan, njegovo je veselje usiljeno, razmee se zlatom samo zato da prikrije peal za domovinom. Proklet narod, daklem, prokleta zemlja, ali svaka tua dvaput je prokletija. Nu uza sve to nai momci odlaze i odlazit e sve vie i vie, jedan e drugog vabiti, jedan drugom ip-kartu slati, i tako e, daklem, na nevoljni narod rasturati po svem svijetu, te ga poradi sitnog zemaljskog probitka jo nevoljnijim uiniti. I to je najgore, sinovi e nai drugim narodima djecu raati. Pa premda to bjeanje nee puk iskorijeniti prokletstvo je, daklem, Boje ujedno i vrsto obeanje, da zemlje nikada neemo izgubiti nu okljatrit e nas i smanjiti, a gospodare ojaati i umnoiti. Potrka moj, ti si ve u esnaestu krenuo, daklem, vie nisi dijete, ve momak i odrastao. Zvao sam te da mi se zakune: ma kud, daklem, odlazio, da e se vraati aavom djedovskom ognjitu, djecu u kamen usaivati i komije odvraati, da preko debeloga mora ne plove. Kunem ti se! apnu Potrka i odmah uvidje da suze nee moi zadrati, a uvidje i to da je ba on djedu svjetovao, da unuad u ivu smrt gurne poslavi ih s Doom preko debele crne vode. Bog te obdari, nastavi don Pavao obdari te s deset talenata, a vidim, daklem, da ni jednog ne zakopa. Gdje su ti moje ruke za motiku! pokua se naaliti Potrka. 301

 Ja sam te usto nauio itati i pisati... ... i raunati! istaknu Potrka i ne bez razloga. Daklem, i raunati, to ti nee biti na odmet ako pametno upotrijebi. U mene je i djedove pameti! Kikaeva je pamet, daklem, tvrda i kruta, a tvoja mora biti rastezljiva, u svaku zgodu i prigodu kako bi se reklo uskoljiva. O, i Kika zna uskoiti i zaskoiti! Ne prekidaj ga, ti zvrndalo! ukori ga don Petar. Ako bude potrebe znat u ga i sam obuzdati uzvrati don Pavao kapelanu, a zatim e Potrki Sinko moj, dolazi, daklem, sedam mravih krava misirskih, a sasuena vimena i ljudska srca sasuie. Oko mu opet otpluta kroz prozor i spusti se na onaj busen ljubica: Don Petre, brate, toliko sam volio ljubice, ako ti nije teko... Kad bi bile i na vrh Biokova... skoi mladi kapelan i ustro izie iz mranih upnih dvora. Kad ostadoe sami don Pavao s dva prsta mrviak nategnu donju usnu, pa e Potrki: to ti ono htjedoh rei? A ha! Zet ti Do, daklem, odvue jedne, ovi e druge, a drugi tree... a zrnje e neprestano klasati sve dok ne opusti selo, Krajina i cijela zemlja. I tako e narod kojeg ne uspjee unititi ni Saraceni ni Tatari, ni Turci, ni Mleani, ni Nijemci, ni Maari, niti ijedan vrag pakleni tako e taj narod unititi sam sebe. Jerbo, daklem, dok se krv prolijevala, on se u krvi obnavljao, u krvi preporaao, iz krvi rastao, te ile i korijenje sve dublje pod kamen podvlaio. A sad, u miru, 302

svojevoljno ile i korijenje iz kamena upa, jer omekoti. Ako ih, daklem, iupa umrijet e! Stoga mu ne daj da ile upa, ne daj mu da umre, da neslavno u miru pogine... Kako mu ne dati? upita izgubljeno Potrka. Bog te obdari s deset talenata, smisli, daklem! Od prosjakog se tapa ne moe vie ivjeti, od puke hajduke jo manje... ako neto ne smisli, morat e preko debele crne vode, morat e umrijeti. Smisli, daklem, neto od ega e ivjeti a da kamen ne napusti ili da mu se bar, k lastavica gnijezdu vraa. Uto se vrati mladi kapelan i prui starom upniku struak procvjetalih ljubica. Don Pavao ih poloi na blijedi smeurani dlan i zagleda se u njih, kao da su cijeli svijet u se upile, a i bijahu ga upile... i svu svoju neiivjelu njenost pokloni njima. Ba ti hvala, moj don Petre, ma ba ti hvala! Ne moe ni zamisliti koliko me obradova apnu mladom kapelanu ne diui oka s dlana, s malih nasmijeenih ljubiastih oica ... s njima si mi donio cijeli Boji svijet i sve njegove sokove. Svejednako gledajui struak ljubica, poslije kratka predaha, nastavi zvonkim glasom: Tako, daklem... Mislim da sam sve sredio i da u miru mogu biti otputen. Dugo sam ivio u zdravlju i veselju, premda osim ljetos kad ono prvi put vjenah Vrtirepku s mrtvacem nisam, daklem, nikad prekoraio meaa svoje biskupije. I nije mi ao, kao to mi nije ao ni mnogih stvari koje sam u ivotu propustio. Tako, primjerice, nikad nisam pojeo ni goluba ni jarebicu, a kamoli ljuku, za koju, daklem, kau da je slasnija od ambrozije. Nije mi ao. Nikad se nisam opio, nikad u kolo uhvatio, nikad zaigrao ni na bue ni na karte. I nije mi, daklem, ao. Nikad nisam, ne 303

poznao, ve ni pomilovao enu. Ni to mi, daklem, nije ao. Samo jedno prealiti ne mogu. Djeco moja, malo sam se smijao, malo alio, a tko zna hoe li na onom preozbiljnom svijetu ale i biti! Stoga se smijte, djeco moja! Smijte se, daklem, i smijite, smijite se... i stade se veselo smijati, zaista veselo i od srca. Don Petar i Potrka pridruie se tomu smijehu, ispoetka usiljeno i muno, a onda zaraeni don Pavlovom iskrenou i sami se poee smijati sve iskrenije i spontanije, gotovo razuzdano... I smijahu se tako dugo, dugo, sve dok Potrka ne baci pogled na don Pavlov dlan, na struak ljubica, koje su ba kao ivo eljade svojim majunim, od suza zamuenim oicama, nijemo promatrale, daklem, zauvijek smirene tanke i fine usne zauvijek usnula starog upnika.

304

NI PROKLETSTVA NISU VIE...

Da se komu, sokolova vida, prvog proljetnog ponedjeljka bilo uspeti na planinu, imao bi to vidjeti. Vidio bi kako preko Orljae i Sidaa, Vilinjaka i Kamenjaka, Drenja i Briina, Orlovae i Krukovnika, Petrinovae i Strabenice, preko svih pustih brda to se s ovog visa vide kao truli trud i splasnute mjeine razbacane po kamenoj visoravni, koja od mnotva vrtaa, plie ili dublje uvrenih, imaae koziave obraze po konjskom putu i oputinama uza svako brdo neto kao urepak neki migolji i gamie. Kad bi malo bolje oko izotrio, razabrao bi da su ti urepci sklepani od nekoliko ljudskih prilika, koje jedna za drugom gaze i plaze, u muku, koraka priguena, stonokoga. I videi ih tako rasute po svem kraju, ovjek bi s planine pomislio na urotnike koji su se namjerno usitnili i rasturili, da se u tono odreeno vrijeme i na tono odreenom cilju ponovo nau. Ali ovi nikad nee na istu kulu udariti, ve e svaki svoj glistinski put do svoga cilja produiti, ba kao to repovi gusjenica svaki svom trsu kupusa putuju, na nj udaraju i naputaju ga tek kad preostanu samo niti pauine, ba kao to putuju povorke mravi sveprodera, crnih sobom i crnih za sobom. 305

Gamiu tako, zakukuljeni i zamumuljeni, kao makare o pokladima, jednako namreni i prljavi, tek to im kravlje klepke na kolcu ne klepeu. Gamiu ponaeni, s kvrgavim jasenovim tapom u rukama, s potprianim opancima i upljim obojcima na nogama, s krpetinama i iskajienim dronjcima na tijelu, koje se izmeu tih repova sad ovdje, sad ondje zasivi i zabjelasa; samo im je sramota dobro pokrivena i trostrukim zakrpama utvrena, a torbe i zobnice nove novcate, kao da su ovaj as na samim krosnama sastavljene i porubljene. Jedan takav odui urepak upravo se uzverao na povor Vilinjaka i stao da odahne. Osmoro se umornih ljudi malo rasturilo i posjedalo po vazda uslunu kamenju. Samo jedan mladac ostade na nogama, nametljivo uzdie ruke k nebu, a onda ih spusti i trnu od sebe: Stoga idite, lazari moji, idite, daklem, na put Boji po svoj zemlji kranskoj i turskoj, ponesite prazne torbe i vratite se s punima... Vrag te rogom u prkno... stade se Livoguza u pregrt smijati isti si k i on, pljunut! I glas ti je njegov. I oima zasukuje, i rukama obade razgoni, i noge tare k da ti se pia... A svi mislili ree Divac da onaj zatvorenjak omiki nikad nee za nas av-av, a kad tamo on od jezika do zuba don Pavlovu proljetnu propovijed... U dlaku isto! ovjek Boji, na ovjek nadoveza Copac poboni. Kika sumorno zavrti glavom: Isto a nije isto. Ruke Ezavove, a glas Jakovljev. Rijei kremen, a srce prinjavac. Krv je, rane nije. Ode ufanje nae kud i oria guda. Valjani svijet s valjanim 306

starim ljudima preminu, i do Sudnjeg dana nee uskrsnuti. Ala! Na noge se, gnijezdiprkna nijedna! Kika ljutito dune, skoi na noge i uputi se prema sjeveru. Djede, zazove ga Potrka zaboravio si na Prpin doi, da nam prnje i znanje malo protreska. Nisam zaboravio, sine, ve od znanja vie vajde nije. Jedino je kiljo znao to valja uiniti: pod plou, i nema sramote. Opet vam velju, moe biti da cesar za sebe Bosnu zadobi, nu za nas je posigurno izgubi. Otkad se narod s Turcima prestade grliti oajnikim zagrljajem, prestade i ivjeti. Rekoh vam, Turin misli: izgubit u to mi ostade, a kranin: umnoit u to mi se zatee. Nitko vie ne pozna ni Boga ni prosjaka. Ovdje nama zadugo mrsa nema. Na to Copac poboni uskoi sa svim arom: Bog se i nama domislio! I neka je! Dostojno i pravedno jest, samo da ee ne oine. Kad mi u pamet doe koliko smo izmuzli od same puke sirotinje, od koje smo deset puta bogatiji... Mui, nevoljo moja bogolizna, ava' ti jezik u menele sabio rebnu ga laktom otroiglim ena mu Mila korinica, koja je na put Boji umjesto prokletog Jokaa uskoila da nismo od sirotinje uzimali, danas bismo i od najvee ne deset, nego deset puta deset stotina puta jadniji bili! I ta ima mjesta! nakesie se zlobno svi Kikaevi prosjaci, a sam se Kika na to i ne osvrnu, ve nastavi: Stoga nemojte moliti, od molitve vie prieenja nema, ve odmah u kletvu! Prokletstvo je vazda rodnije od blagoslova, a strah pouzdaniji jatak od milosra.

307

 Zemljo, otvori se! zavapi Copac i prekri lice rukama. Kika prezrivo omjeri sina: I ba e se na tvoje kreveljenje otvoriti, antalau! Potom se obrati ostalima: Kunite i proklinjite sve do devetog koljena. Proklinjite svim to vam na jezik padne, proklinjite u ojkanju i slovkanju, u vici i apatu, u govoru i pjevuckanju, proklinjite kletvom tupom k malj i onom u pjesmicu sloenom, pjesmice su najopasnije. Naprijed, proklinjai moji! Naprijed! Cijeli su sutranji dan kleli i proklinjali oko Bukog blata sve do Karlova Hana: Kako ti meni, tako Bog tebi... to meni uskratio, doktoru stostrukim vratio... Kosti ti jedna drugu turale, za mjesto se gurale, mjesta ne nalazile... K Gavan vapio, k rosa hlapio, golim po trnju gloginje mlatio... Popa dozivao, uk ti se odzivao; molitva ti kugi obanica bila... Penicom ti nicalo, ljuljem ti klasalo; tele ti kravu iskalo, na vuka nabasalo; edo ti k suha oskorua stasalo... Vino ustima prinosio, rasol pio; od svakog osim od jea obraz krio... S kratkom licom iz plitke zdjele kusao, buseve razbusao, ivanjdane u zla gospodara krio, smrdeljuu prio, s njom se sraao i s njom k crkveni mi bogatu djecu raao... ito sijao, kukolj eo; krumpir sadio, ljaljak vadio; sirkovom se mekinjom k braenicom sladio... Uima gledao, oima sluao, jezikom za pogau galebinu kuao; prstima govorio, koljenima hodio, slijepac te preko jame vodio... S miem maku lovio, ovcom vuka tovio, gdje zdrav bio tu i obolio... Solju e gasio, krastama se krasio, s avlom duu spasio! i hoe akobogda! " Uzaman! Utaman! Ili se ljudi osilie pa odrvenjee, ili pak pronikoe da kletve nisu od nevolje, ve od poslovnosti 308

 ega se bojati! Nitko ne iskami ni crna pod noktom, tek Copac i Livoguza skupie neto tuge i nevolje. Copac zato to ga nijedna sila ne mogae na proklinjanje nagnati, pa bi po obiaju ukoeno koljeno do dovratnika dovlaio i ne bi se micao dok ne bi izmolio dio rozarja, pa dali ili ne dali nek je na slavu Boju! Livoguza se pak u majke neke udavae do grla nakrkala pure s vrljcima, a k tomu izmatala dvije bukare prosa i grudu loja, sve zahvaljujui kletvi to joj odnekud, pitajboga kakav vrag na jezik nanese: E, keri ti tri ute dlake na njoj proklasale! Kako takvu kletvu nikada nitko ne u, majka se udavae vele uzboja nepoznato je strano i kad ti je sklono te bi spremna Livoguzoj dati i mnogo vie no to je iskala samo da joj keri pred udaju te tri proklete ute dlake na njoj ne proklasaju. Navikli da ve prvoga dana torbe napune i prepune, uvee se potiteni i mrzovoljni zabie u plast sijena noite im vie ni u pojati ne dadoe. Mrzilo ih da jedni drugima i dobru no poele, ve se svaki zakukulji u svoju opu nevolju i pokua oko ubiti. Potrka se i opet pripi uz djeda Kikaa i doapnu mu: Kako bi bilo, diko moja, da ti opet, kao ono u Gorici, nogu podapnem? Nikako! Ve... kad sutra padnemo u Duvno, promuvaj se malo okolo i propitaj koja je kranska kua najbogatija i kakva je nevolja bije. A ako ne bude nevolje? Mui, mali, bit e je! Gdje je kue tu je i nevolje. Junae moj, kad god bih na neku novu stranu krenuo, rekao bih samom sebi: Nauli ui, Kikau, i pouj o emu narod zbori, to ga mori, za im li mu dua plae i jaue... I 309

nikad se nisam prevario. Skorup veselja s kotle jada i najpliom licom moe pokupiti. Kad ujutro dooe nadomak Duvnu, Kika prie esnaestogodinjoj Copevoj keri Tomici, skide joj s vrata ogrlicu nanizanu od morskih puia i gurne Potrku meu lopatice: Hajde, i kad dozna nai e me pod onim dubom. Moram ovoj marvi pokazati: kad Kika hoe da i moe! Nu, komu e pokazati kad nema kilje... E, kiljo, kiljo iz Zagvozda, kud mi onako bezobrazno pod plou, a mene ostavi da se sam grebem po ovom grebenom svijetu... Oko podne Potrka se vrati i povede Kikaa kui nekoga imuna Kavia, marvinskog trgovca, koji je prije carskoj a sad cesarskoj vojsci stoku namicao, te ni sam nije znao koliko pusta blaga ima. im uoe u avliju Kika bez rijei prie nekom kvrgavu panju, stade ga okretati i prevrtati sve dotle dok mu se najrunijim i najnezgodnijim ne uini. Potom se nad njim uzlamata rukama izvodei neke udne are, znakove tajne i otajne, vrabinske. Na kraju s pola stranjice sjede na jednu zaobljenu kvrgu, izvadi Tomiinu nisku i zae izmeu palca i kaiprsta lagano puia po puia proputati, ba kao da zrnca krunice prebire, a uz to glasno, razgovijetno i pomalo pjevuckavo neku udnu pjesmicu slovkati:

Ai i dan kian,1 ai i an bian, i kuri tan lian, emije curi lan. Cicijan, bibijan, lilijan, ukrijan, roge van!
Arbanake poslovice: 1 Tko dijeli, plae.

310

Tja ben dr,1 dini ga, vodo, tu! Vere me lule, dimni me trule,2 sesijat krule, drmnime sbule. Cicijan, bibijan, lilijan, ukrijan, roge van! Teja ben dr, dani ga, vatro, tu! Si as ditta, citet pita,3 kenzul kita,. ma makita, ilibu ita, sulamita. Cicijan, bibijan, lilijan, ukrijan, roge van! Tja ben dr duni ga, ejtan, tu!

im je Kika poeo pjevuckati na kuna vrata izleti golema ljudina s praljkom meu zubima, oito poslije dobra mesnata obroka, i ljutito se otrese na bezobraznu prosjainu: Gubi se, gubo stara! Ovdje za te ni vode u reetu! Kika ga i ne u, ve pogleda u vrata na koja izie ena s troje jo nedorasle djece. U vratima ostade momi od kakvih sedamnaestak godina, oslonjen na take, jer mu desna noga bijae u koljenu prebijena i skvrena tako, da mu peta stranjicu dodirivae. Ljudina se primae Kikau na dva tri koraka, pa videi da puie a ne krunicu prebire, znatieljno upita:
Crvotoina izjede drvo. Proljee s cvijeem a zima s krpama. 3 Kakav dan, takva pita. Sve ostalo su smislene ili besmislene Kikaeve nadovezice
1 2

311

 Kakve to vraje oenae mecka? Umjesto odgovora Kika sastavi obrve s kosom, zakovrlji oima i kroz stisnute zube glas povisi: Cicijan, bibijan, lilijan, ukrijan, roge van! Videi da od starca budalaa odgovora nee dobiti, pogleda Potrku, zazove ga prstom, pa e umiljato, prijateljski: Kai, dijete, stricu to to stari andrlja-mandrlja? Nisi li ti imun Kavi? upita Potrka umjesto odgovora. Jesam, sokoliu. Ej, imune, imune, ne upita li ga maloas: Kakve to vraje oenae mecka? On ba te vraje oenae mecka! Vraje oenae?! pukne imun obrazima i stade se svijati od namjerno priduena smijeha. imunovoj eni ne bi do smijeha, te im se priblii ne skidajui s Potrke pomalo ispitljiv a pomalo zabrinut pogled. Ej, imune, imune tugaljivo e Potrka puca od smijeha, inuti imune, a morao bi se u suzama topiti. Hahaha... Reci ti njemu, hahaha... Reci ti njemu, da mu u mene ni od Bojih ni od vrajih oenaa ara nema. Pa on i ne trai ara ni iara ravnoduno e Potrka. to onda ukopljene gude kopi! Vidjet e, imune, inuti imune, kad se oriti stane. Kika potrese glavom, kao u elo udaren ovan, sijevnu oima na imuna, a preko njega tresimice opatrnu i djecu, koja su se ve bila malo oslobodila i na dvodite iskoraila. No oprljeni zlim pogledom, kao jedan natrake potekoe, 312

skrie ruke za stranjicu i dlanovima se o zid prilijepie Moj spas! imunova ena prie Potrki i blago mu poloi ruke na rame: uj me, dijete... kaider strini svojoj kakvo to zlo poinismo, te na nas takve ine i ari baciti hoe? Umjesto Potrke odzove se Kika glasom stranim i sveprijeteim: to poiniste pita, o luda eno! Nije li ukundjed tvoga mua Turcima odavao loge i loita Tomievih hajduka, i u Vran-planini i na Blidinjem jezeru? Nije li se brat pradjeda tvoga mua poturio da prokletu guzicu nabije i prasvekru ti pomogne da se domogne zemlje i stoke Jure Biluine, na kolac nabijenog? Nisu li djed i otac tvoga mua, i sm mu tvoj, s Turcima trgovali, busije im odavali, raju ogaljali i za njenu sirotinju, k vojnici za Kristovu odjeu, kocke bacali? Nije li... Ej, luda eno, godinu bih dana mogao nabrajati! Pa umjesto da se za grijehe pokajete, da se u prsa busate dok ih ne razbusate, vi i nas Bogu najmilije, poradi kojih i sunce nebesko grije vi i nas s kunog praga bez kore kruha, bez suze vode na trnovite staze i bogaze bacate. I opet u te baciti, nebesa mi i gornjih i donjih, pa i onih srednjih! razjari se gazda imun i grabov kolac dohvati. Ne, imune zakuka ena ne, imune, ne, jedini... Ni nekrst na prosjaka ruku nikad ne podie. A ja u je podii i spustiti, ni Bog me nee zaustaviti! Ali zaustavi ga Kika glasom hladnijim od mosura: Zamahni i o se e ga prebiti! Nu prije nego zamahne pogledaj sina svoga Stipicu. Nije li 'no on u 313

vratima? i Kika se zapilji u bogalja koji se ljuljao na svojim otunim takama, pogleda jo otunijeg. Je, tuga moja umjesto imuna odgovori ena i vjeto se postavi izmeu Kikaa i mua. E, vidi li polagano e Kika prije osam godina molitvom sam zakucao na ova vrata, nu i tada me je tvoj mu kolcem ispratio, a sini me tvoj Stipica, ugledom na oca, zasuo kamenicama i jednom me kriljkom za uho shvatio. Od tada na to uho ne ujem, ali od tada i tvoj Stipica ne hoda, ve skvrenu nogu nosa. Ne baljezgaj otrese se imun njemu je stijena, a ne tvoja kletva, nogu zgnjeila. Tvoja ena ne misli tako. Srce materino zna da kamen nije sam od sebe poletio, ve da ga je netko zavaljao. A taj netko zove se Dainon, moj prvi prijatelj meu vragovima. O tom e se zaas osvjedoiti kad navale vatra i voda! Kika uznese ruke k nebu, izdrelji oi i glas podie dokle ga najvie mogae podii Dini ga, vodo! Dani ga, vatro! Duni ga... Ne! Za jedinoga Boga, milostivoga... zavapi sva ustreptala ena, a ustraena djeca briznue u glasan pla i jo se vie dlanovima o kuni zid prilijepie. Taj njihov uas donekle prijee i na imuna, koji odbaci kolac, pa se pomirljivo obrati Kikau: Vrag odnio i krv! Da si me k ovjek upitao, nije ni moje od kamena, turnuo bih ti togod. Je 1' ono to i proli put? Ili ono to maloas ree: ni vode u reetu?! imun ne uspi ni zaustiti, a ve se njegova oajem izbezumljena ena baci na koljena do nogu nemilosrdna starca, razmrsi kose, razdera jelek i uvele sise isturi: 314

 Pogledaj ih, pa se sjeti onih koje si sam sisao! Njima te zaklinjem, ne da potedi mene ni mua mojega, ve one koji ih iscijedie, nevini su! Potedi ih, zaklinjem te... i stade ga zaklinjati i preklinjati svim to joj na pamet pade. Sluao ju je nepomian i okamenjen, ne zato to bi ga enskim oajem ganula, nego zato da tom ledenom beutnou sve ostale uvjeri u svoju mo kojom sigurno ravna sudbinom. A kad se eni negdje u grlu i posljednja rije zaglavi, i Kika, toboe, omeka: Dobra eno, ni moje srce nije od mazije da bi ognju emera tvoga odoljelo, nu, poslije podne nije vakat na misu. Sve da hou, zlo se vie zaustaviti ne da... Jerbo da se samo operem pred vragom, to sam ga utaman zvao, moram mu do zore prikazati troja muda janjea, dvoja jarea i jedna telea, i to zdravo na zdravo, ivo na ivo u Vrajoj peini na Vran-planini. Hajde u tor, dobri ovjee, hajde u tor to eka... radosno e ena. Jesi li poludjela skoi imun nee on samo muda, ve uz muda i meso i bekinu! Podaj mu, sve mu podaj, moj imune! Vidjela sam mnogo urokljivih oiju, ali sve zajedno njegove ne sastavie. Daj mu, imune, daj mu sve to zaite... Daj mu, bbo, daj mu... zacvilie i djeca kad vidjee majku u suzama. Da pomutnja bude vea, hromom Stipici pokliznu taka, i on prsimice pade u prainu i ostade leati. To napokon slomi i gnjevnog imuna, koji pozivno mahnu glavom Kikau: Hajdemo u tor! Kika samo odmahnu, kao na djeju glupariju: 315

 Ne ide to ale, prijatelju. Izagnaj marvu, pa gotovo! To je samo kusur da potkusurim avla. A i meni valja nadnicu upisati. Za ono to mi nikad ne dade ni kore kruha, za ono to u zaustaviti bijes vragova, koji u ovom sluaju Bogu slue, za trud to ovako star i nemoan moram do zore u Vran-planinu rtvenu marvu dognati, velju, za sve to, da brat bratu daje nisu dvori dukat po mudima. Dukat po mudima? est dukata, est ti bogova nakrivljenih skoi imun i ponovo se kolca lati. Tada se ena, koja ne bijae ni ustala, na zemlji okrene i obgrli muevljeve noge rukama kao klijetima: U miraz sam ti dvadeset i etiri donijela... Kika tek sada oprui nogu, koja odavna bijae utrnula, te e smireno kao trgovci na pazaru as prije nego pijunu u ake i dlanom o dlan udare: Vidim da emo se nai, pa dok vi marvu izvedete i ostalo uredite, ja u vraje oenae naopake izvrstiti i malo vragu put zamagliti ako se ve k nama uputio i zaputio izvadi iz depa nisku puia i stade je natrake prebirati:

Kenzuli, menzuli, tene deri, bez rasteri, gurambeli, cincinmeli na imeli, krst na jeli, vrae seli! Babiutra cincinputa starikurta, a jasutra rog unutra! Eto mi, vrae, i!

Podvee, dok se prvo rtveno janje dopicalo meu kamenjem uza sam ponor bistre uice i dok su gladne prosjake oi rsku koicu ve devet puta kroz vlane zube protkivali, Potrka je po deveti put od rijei do rijei djedovu majstoriju prenosio, nek se bolje upamti. A kad deveti put dovri upita Kikaa: 316

 Sad nam kai pravo, diko naa, kojim si ono vrajim jezikom vraje oenae brstio? To ti je, sine, po arbanaku odgovori Kika, a zadovoljan mu smijeak zaigra u brku ma i ja sam koju svoju dometnuo, da uhu slae bude. Aha ivnu stari Divac Bit e vrtio one andrljajke to nas, drtesine, uio onaj Arbanas. Koji Arbanas? upita ih dvoje troje u isti mah. Koji Arbanas?! ljutito se izbelji Divac A i znate mi Arbanas, k nijem rijei! Tako se to, bolan strie, pita ugnu se Livoguza. Tako se ne pita, nego kvoca, kvoc-kvoc, prkno moje debelo pa naduveno!... Kako li se ono zvae? Kol? Kol Guraku, kako li... i s uzdanjem pogleda brata Kikaa. I ja zaboravio razoara ga ovaj. Sad svejedno nastavi Divac Pir-pir, vjetar zapirio pa ga dopirio; onda opet, pir-pir, pa ga otpirio. Tako je to sa svakim kad se od svoje kruke odlomi, krc-krc, pa kvrc! A jadni se Arbanas odlomio zato to nije mogao ubiti nekog iz desetog plemena, koje mu je pitajboga kojeg bezimenog iz roda negdje za polom bum-bum, pras-tras! Nije mogao, eto, nije mogao krv, pa se onakav, sitan i goljav u lulu si ga mogao nabiti od sramote u svijet djenuo i tko zna iju njivu zagnojio. I neka mu presudi nemilosrdno Potrka kad nije umio krv krvlju sprati, k moj dini sedmodjed Prpa: sve do kueta i maeta! Kano preklani Ilija Mlatila dok se vismenom kljukao... K pukar Zele sedmoricu Caljkuia pomoe mu strina korinica i ne slutei da mu je tim krastu oupala i staru ranu otvorila. Pred njim opet iskrsnu ono golobrado 317

mome s rukama u nebo uzdignutim, s rumenim cvijetom posred ela, i onaj ovan Boji, pravedni... Namah ga spopade munina, zabaci glavu meu stijene i samu ljutinu povrati. Nije to isto usprotivi se Divac Caljkuii su bili i od vlasti ucijenjeni ivi ili mrtvi, i svatko je mogao bum-bum, pa je pukar samo usput brata osvetio. I neka mu je na ast! Prpa je opet potamanio samo one koji su mu najblie pobili. A da koga e! To je i ljudski i nebeski! Tko se maa laa od maa e i poginuti, veli Gospodin. Krv proljevena, kakva bila da bila, vapi osvetu pred licem Njegovim odslovka Copac poboni, koji ni preko ovoga ne smjede utke prijei. Hajde s milim vragom, boji buzdovane prezirno e Divac, pa nastavi A tamo mora ubijati i one iz sedamdeset i sedmoga sela, koji su ti prije sedamdeset i sedam godina nekog iz sedamdeset i sedmog koljena za busom kvrcnuli. Eto, recimo, sretne se s nekim na putu. ovjek mio i priupen, ba po tvom arinu. Svidi ti se naoko i onako, pa s njim sjedne, jede i pije, udara u alu i makaru k s bratom roenim. Dobro vino otvara i srce i duu, pa tako jedui i pijui vi se i uavrljate. avrlj-avrlj, u-u-u, u-u-u... i odjedared sazna da je rodom iz onog sedamdeset i sedmog sela. Puku u pupak, i bum! No pod rebra, i krc! Eto, to ti ga je tamo, ni ljudski, ni nebeski. Uto Podlivoguz skinu raanj sa erave i uzmaha se peenim janjetom kao barjakom: Evo vrue, nadujte gue! Drijeite kajase, peeno preda se! Opeke meni, butove mi eni! Navali, narode, gladni, prosjaki... poloi janje na ovelik plosnat kamen, vjeto izvue raanj i odbaci ga u bunje pod polom. 318

Glava glavi, plee harambai, a fukara moe i rebara odnekud iz mraka zacvrkuta mala Tomica, a onda spusti glas i, pomirena sa sudbinom, veselo promrmlja: Meni su i rebra dobra. Podlivoguz prstima skorenim, natuenim i na ugljevlje neosjetnim, u jednom trzaju iupa bijele bubrege: Ponajprije, svakom ono to nema! Divcu muda, je l' poteno? i prasnu u smijeh da tui smijeh to prije izazove. Ali i njemu se samu smijeh na usnama sledi, a svima se koa najei od glasurine to odnekud iz mraka zagrmi k stotinu proljetnih grmljavina: Ukraj s mudima! I da mi nitko nit lane nit uzda'ne! A ti se, jare stari, okreni i pogledaj pa e vidjeti da si mi na muici! Rumeni odsjaj ara zatrepta i pokliznu niz puanu cijev, to se pomolila kroz uski procjep izmeu dvije pole i svoje slijepe oi s Kikaevim sastavila. Je li nastavi podrugljivo glas iz tmine je li to taj olinjali avao, to mu zubi poispadoe, pa desnama nita tvre od mojih muda? Hehe, prisjedoe ti, a?! Da je bilo pameti, moda i ne bi. Nu gdje e pamet kad je guzica od glave ira! Da udariste preko polja prema Vran-planini, mogli ste se i osladiti. Ne bi mi ni palo na pamet da vam u stope uskaem. A vi niz polje, u dolje, na uicu, na rjeicu, na ponori, na teferi... Hahaha... na teferi, na prosjaki... Hajde! Na sunce s dukatima i skupi ono ivine to mi jo ostade! A to peenje bacite u ponor! Nije za me, ma ni za vas nije! Bre! Odmah, brate! I hvala ti to nam ivot oprosti, stoput hvala odahnu Kika, potom se obrati Livoguzoj strignuvi oima na raanj u bunju pod samom polom, te 319

ga imun nije mogao vidjeti Skupider mu, kerce, kad je tako! Livoguza u tren zgrabi raanj i svom snagom udari po puci, koja odskoi kao poluga na gredi ili preoptereen kantar. Za kamenja! podviknu Kika, lati se prvog akarca i zavitla ga preko pole. Prokleti bili ali to vie ne bijae ni sjevatanja ni grmljavina, ve nemoan jauk pod brzim nogama, zakriljenim mrklom noi. Kad se odjek koraka izgubi, Kika e svojima: Dok on do prvog sela i ljude skupi, nee proi ni tri sata. Stoga pleke i butove u torbe, a ostalo na brzinu raerupajte, putem emo jesti. Ako je njima no prijatelj, nije ni nama dumanin. A u zoru... Gdje smo mi do zore! klikne Potrka. Pod Zavelim-planinom, Gospe mi Male i Velike, pod Zavelim-planinom, pod zelenom... i soli nam na rep! nakesi se Podlivoguz gutajui dvaput vei komad mesa nego mu u usta mogae stati. Bit emo na Vilinjaku ree Kika Kad sunce grane ja moram biti tamo!

320

OSTADOE SAMO DUBOVI SAMCI I NE ZADUGO

K kap rose, k djetinja suza, k Mara Kasumua dok je djevojkom bila... od srca se nasladi Kika, sjede izmeu dvije podlokane ile, poloi ruke na njih kao na ruke prijestolja, leima se osloni na tri senja debeo dub, to od pametara stoji ovdje na vrhu Vilinjaka I sve k na dlanu... sagni se pa edan sri! Jutro zaista bijae ono rijetko proljetno jutro kad jugo uzmie pred burom, a bura ga jo ne stie, kad se kobaltnomodro nebo ispinje visoko iznad zvijezda, a na njemu se ocrtava samo crna sjena jata voraka ili pluta kakva osamljena grabljivica, kao pomini ukras neki. Na zemlji ni daka pare, ni koviljka magle sve do bosanskih planina to se na siva brda naslanjaju kao uzvod loza na mrtvi kameni podzid. Dolje prema istoku poleglo Imotsko polje, pola ogledalom vode preliveno, pola zelenim njivama blagoslovljeno, bisernom ogrlicom rijeke zakieno, a sa svih strana obrubljeno mrkim klisurama, to se ponegdje u zaravan slamaju, a ponegdje zubato u nebo stre i bezdane ponore zatvaraju. Nad poljem se sablasni ljevak Crvenog jezera k cvijet luda kukurijeka rumeni, dok se sm grad 321

bijeli, i to ga due gleda sve ti se blie primie: svaku kuu vidi, svaki zeleni prozor razaznaje, a prepoznao bi i gvardijana, fra Rajmunda Rudea, da u samostanski vrt ieta. Kikaevo se gladno oko pomie polako, polagano, da svaku mrvicu pokupi i da zna da ju je pokupilo, a ne u jednom srku, u lakomu zalogaju. Kad se dobro napaslo, naglo se okrenu i obuhvati cijelu zapadnu stranu, svu ovu golemu sivu stepeniastu visoravan omeenu modrim Mosorom i jo modrijim Biokovom, a potom poe polagano meraklijski skakutati sa zupca na zubac planinske pile, da u blagim lukovima sie do podnoja, a onda hitro opestari rodnu dolinu, hitro iz ljute bojazni da mu je tko bri ne otme. Gledaj, suzo djedova, gledaj i nagledaj se ponuka Kika Potrku kojeg jedinog uza se zadra dok su svi ostali, stotinjak koraka nie, pod krukom trnovaom drugo imunovo janje ve na uranku pekli. Nigdje toga kud okom i krokom uvijek spreman Potrka uskoi u djedovo oduevljenje. I ja tako mislim. Bog je svemogu, ma opet ne toliko da bi i od ovog neto ljepe stvorio. Pogledaj pusta brda, u kaftanu od zelene jasenovine, izvezenu cvjetnim grozdovima ute tilovine! Milinje boje... Pa pogledaj dubove u Orljai, to nad bunarima kano kvoka nad piliima... Ej, koliko sam puta pod njih marvu dognao i iz bunara s marvom vodu pio! I ja, diko moja Potrki se oi zaiskrie, kao i uvijek kad mu se misao ili djelo s djedovim poklopi. Pa kamenica u Grabarju! U dno jame usvrdlana! Voda usred ljeta k usred zime: zube trni a srce proima... 322

 A ona na Biloj vlaci! A ona u Graovoj pasici, a ona... zanese se Potrka i uini mu se: n, sad e se prsimice na plou pruiti i glavu u studenu vodu zagnjuriti. Ded sad svrni pogled na selo i na kue. Kakvo selo, kakve kue! Sve sami jadni kuerci, krovinjare nakrivljene i ponaene, somii kuljavi, krovovi ulegnuti... I crkvica, sirotica, kao da se trepavicama empresa pokriva. ega li se stidi sirotinja moja? Ne znam, radosti odgovori Potrka premda je dobro znao na to djed cilja, jer ma odakle polazio, uvijek e istom doi. Pogledaj malo bolje i odmah e se domisliti koje se to kue stidi! A to kliknu Potrka kojem se, toboe, tek sad razbistrilo kud djed smjera, pa zacvrkuta Tvoje, diko moja, tvoje se kue stidi. Triput bi se u njoj mogla okrenuti. I etiri, moj sokole, i etiri ponosno e Kika ne skidajui oka s Kikaevih dvora. To i nije kua ve palaa! Palaetina, dobro moje, palaetina! Pola doline prekriva. Nee bit ba pola, ma lijep komadi. Sve su to ove natuene ruke slijepile i sklepale, ovi kvrgavi prsti, sve to... A zerkice je pomoglo i ovo ovdje! Kika se kucne kaiprstom po elu i zadovoljno se nasmijei. Dato, nego ovo ovdje, diko moja, dato naceri se suuesniki Potrka, a u sebi pomisli: Lijepo li je voditi stare razgovore i iinjati se da ih prvi put smilja! Kika dugo ne mogae rastaviti oka od kue, od palae, koja kao da je svu golemu ljepotu bistroga jutra potisnula ili kao da je sva ta ljepota njoj za ures stvorena. Napokon mu 323

se oko otre, pa se pope iznad kue, na Glavicu, kao lijena noga na stepenicu: Osamio sam se s tobom da ti veliku misu otpjevam, a sad ne znam ni kako bih u crkvu. Vidi li Glavicu svog devendjeda Prpe? Sedmodjeda, sedmodjeda! To mi dokaza pokojni don Pavao. Sluaj ti to ti djed kae, a u don Pavlove kosti ne krei! Devendjeda! to ono htjedoh rei?... Kad ovjek sedamdeset i tri godine dane i iskustva kano paice duhana slae, ne moe se sve to u jednoj luli ispuiti, ni u dvije besjede sabiti, i jo da od pomoi budu. Ma opet e tkalja rei neukoj keri: Osnovu kroz zupce brda provuci, potku na unak namotaj, pa je provuci izmeu raepljene pree, potom nogom pritisni i brdom zbij! i kova neuku sinu: Mijehom ugljen raspiri, turni kosor nek se zaari, pa s njim izmeu ekia i nakovnja i klepaj! A to u ja tebi, neuku u tkanju i klepanju ivota? Na kakvim e ga krosnama tkati, u kojoj ga kamenici kaliti? to u ja tebi rei? Pa i to to ree nije malo po obiaju polaska Potrka. Nije as da se laemo. ovjeku gode laske i kad zna da su laske. I kad su bezone, gode mu. Nu kad doe as, onda su mu na muku. I sve ono u to si vjerovao da je pametno, u budalasto se promee. Neto te nevieno zaskoi. Ba kano ovo jutro. Koliko je ovakvih jutara bilo i prolo, a da nam se nijedno nije ni o trepavicu oealo! Koliko li pametnih pametni ljudi uz ognjite prodivanie, a nama ni do uha! Prooe mimo. I sve prolazi mimo... Mi se tu i tamo nekakve otune mrvice uhvatimo, k iak bjeve i sotona due, dok sve drugo tee mimo... I smueni tako 324

jedemo kupus pun dlaka, a dlaku opaamo tek kad nam za zub zapne... Eto, ima dobre dvije godine kako se nas dvojica k ici prilijepismo, pa osim sebe nit koga vidimo nit ujemo, nit elimo uti nit da nas uju. Eno ti ih dolje: i djeca i unuci, i zet, i brat, i nevjesta! Dok moje janje peku i preuranjeno slinu gutaju, tko zna o emu baljezgaju! Ni sluajno im se oko k nama ne uzvi. I onda se ovjek pita: tko su mu i to e mu? Sve to se meu nama dogaa, dogaa se letimino, sluajno ili po nudi, k kad zadahtan pas asak predahne u kravljoj sjeni. Ne pripadaju nam, niti mi njima pripadamo. Ustvari, nitko nikome ne pripada. Svi smo mi dubovi samci, u se i u kamen ukopani... Moda sam ti to htio rei. Uobrui okom svu nau dolinu i brda oko nje, pa mi izbroj sve stare dubove. Tko e to, diko moja... zapjeva tuno Potrka kao da narie. Kamo li sree da je tako! Nu... ima ih svega sedamdeset i est. Znam svakoga i u glavu i u oko. Kad sam bio tvojih godina bilo ih je preko dvjesta, a vukovi su silazili u torove i na obore, i ne samo za meave. Medvjedi izumrijee za pokojnog mi pradjeda; sad pomalo izumiru i vukovi i ovi stari osamljeni dubovi, a meni se ini da s njima i mi izumiremo, uza sve to to nas je iz dana u dan sve vie. Ili ba zato! Mnoimo se, udvostruavamo i utrostruavamo, nu djedovsku duu i pamet kao i oranice dijelimo i usitnjavamo. Jerbo ako Gospodin ne poveava zemlju to je dade praroditeljima naim, nego je ostavi jednakom za njih i za potomstvo njihovo, zato bi onda pamet uveavao?! Idite i mnoite se! A zemlje i pameti jednako! Pa tako: jedno mnoi, dvoje dijeli dok sve troje ne ode k vragu!

325

 Bilo bi najbolje domisli se Potrka da svatko po jedno dijete ima, pa ne bi morao ni meae u oranice ni klinove u pamet! Tada bi i mene zapala sva tvoja mudrost, a ne samo devetnaesti dio. Dade tebi djed i od tuega dijela... Nu, nije to ono to bih ti morao rei. A to je to to bih morao rei? Moda to, da svaka ivina oko svoga brloga krui i estari, pa makar i nakraj slasti svijeta odeveljala, uvijek se rodnoj jazbini bar eljom vraa? Ne! Ni to nije ono ivotno! Kikaeve se obrve skupie i oblai na njegovu elu zamuti bistrinu ovog udesno sjajnog proljetnog jutra. Dugo sam se pripremao na ovaj as i ne mislei to u ti rei, jerbo sam bio siguran da e Ono samo od sebe progogoljati, a sad ni da se smlai. Zato ivimo? Da Boga spoznamo, da ga ljubimo, da mu sluimo i tako da se spasimo zbrza Potrka. Jest to, po katekizmu. Jest to, po Boju. Nu, zato po ljudsku ivimo? Puno me pita, diko moja pogrui se Potrka iskreno oaloen to djedu u muci ne moe pomoi. Nitko to ne zna. Ja mislio da to svatko jednom spozna, da se to svakom u ovom asu otkrije. A nije! E pa kad je tako, sine moj, kad ti nita ne mogu ostaviti, ostavi bar ti meni. Eto, na moju uspomenu usadi jedan orah, ma onaj od Bajine vrste... k jabuke su. esto sam pomiljao da ga i sam posadim, ali ovjeka uvijek neto smete. Hou, diko moja! I bajam u ti usaditi, i slatka i gorka! Nemoj bajam! Gizdavo mi cvjeta. Orah! On je na, i resi se samo siromanim resama, ba kao i nae prosjake torbe. A sad dozovi one svedere. Vrijeme je. 326

im se okupie Kika ih opeta oima pa ree: Posjedajte, nabiguzi moji, jednu u vam priicu ispriati. Kad sam bio djearac, kao Potrka danas, vrag mi ne dade mira, te pod jesen uhvatih mladu lastavicu, pa s njom u gajbu. Hranio sam je muicama, crvima i pitaj vraga im. Bila se pripitomila, sjedala mi na ruku i na rame, letala po kui i po oboru, pa se opet u gajbu vraala. Veselo. I sve do proljea veselo. Kad okopnilo i otoplilo rekoh: Evo ti vascijeli boji svijet! i otvorim krletku. Nu ona ni makac, ve se amprima preke uhvatila, pa sva uzdrhtala i ustreptala stade oice na sve strane bacakati, ciati i cijukati, k da stotine smrti gleda. A i gledala je jadnica. Sutradan se lastavice vratie. Ne razioe se po komiluku, niti sjedoe u gnijezda pod strehom, ve u jatu uletjee u konobu i u gajbi je raerupae. Smrdjela im po ovjeku ubaci Podlivoguz Ptica e iz gnijezda izbaciti svako jaje koje ljudska ruka dotakne. Smrdi joj po ovjeku. Kad sam ja... Kika ga oinu pogledom k biem, a kad ovaj pregrize rije, smireno nastavi: Dok sam jednom obilazio loze na Graovoj pasici dopre do mene pukaranje iz Proloine. Bit e pukar Zele i drugi lovci, pomislim. Tako je i bilo. Malo potom uz huku, uz stranu huku doleti nad Bili dolac jato droplji tada su jo i droplje dolazile. Gledam, bijesne su i krvi im po krilima. Nije dobro. Onda jedna droplja sleti nasred doca, ne sleti ve se oprui poput zamantale koludrice, opusti rairena krila, a vrat prikloni zemlji k osuenik panju. Uza stranu kriku i viku cijelo se jato, kao jedna, na nju srui. A kad se jato podie ostade samo krvavo perje, razbacano oko krpice krvave strvine, krpice ne vee od zeje koice. 327

 Bit e to bila droplja-straar, pa na strai zaspala, a lovci... opet uskoi sveznani Podlivoguz. Tko grijei pravedno je i da ispata. Svi smo greni pred Gospodinom i Copac poboni zabijeli oima na visoko nebo. I oni koji nisu greni nastavi Kika znaju kad im as dolazi. Koliko puta vidjesmo koko kako mahnita od strave dok kokoar krui jo iza devetog brda! I gudina dok je kolja jo iza letve zadjenut! Hou rei, svako Boje stvorenje zna kad mu dolazi as samrtni. I meni doe, pa odluih da upravo ovdje umrem. Nitko se tomu ne zaudi, ba kao da ree: Odluih, da ovdje ruam jer svi jo u porodu bijahu sroeni sa smru. I to bi ivot vie odmicao, to bi se s njom vie sraali, da je na koncu doekaju kao odahnue i osloboenje od prazne zdjele, duga hoda i smrznute noi, da je doekaju kao dobru vilu, izbaviteljicu, koja e ih kroz vrata svjetla uvesti na zelene poljane ivota vjenoga, gdje sa svih strana ubori izvor-voda... Stoga Kikaevu odluku primie bez uzbuenja, jednostavno kako bijae i bila izreena. Tek Copac poboni protrlja ukoeno koljeno: Bilo bi dolinije da si odluio u kui umrijeti, jer se pop ne bi morao pentrati uz brdo da te s Bogom naredi potom strigne okom na ker Tomicu Skoknider po don Petra! Buzdovane ledeno e Kika nikada ti nije palo na pamet da moje raune s ljudima sreuje, pa ih ne sreuj ni s Bogom! A ti, mala, uzmi banjicu i skokni dolje na Markotinu kamenicu. Studene bih se vode napio. Tomica posluno uze banj, izli ustajalu vodu i odskakue niz golu kamenu kosu. Copac se narogui, dva tri puta otvori uprazno usta, a onda ipak pomisli da je Bog i 328

nad aom, i ve htjede zaustiti kad li ga sestra Livoguza munu laktom pod rebra i apne mu ljutito: Pusti ga, nevoljo, da s mirom umre! Kako se svi bijahu uzvrpoljili, Kika se polagano zagleda u jednog po jednog, dok ih svih pogledom ne smiri, kao zmija pticu i ljutit pas usplahirene ovce. Potom segnu rukom u dep i izvadi kljui od krinje u kojoj su se uvale tri enske nonje srmom proeene, dvije hajduke odore krupnim tokama posute, tri kubure srebrom okovane, tilet s ruicom od srnee noge i jo kojekakve stvari, rijetke i dragocjene, i neto novca to ostade za Copevim Lukom i Jokaevim Krilom poto se otisnue preko debela mora pa to mogae bolje glas usveani: Ovaj kljui starjeinstva i gospodarstva naega iz nedostojnih ruku svojih na ruke najdostojnijega meu vama poloiti udostojim se i hou. Potrka, sokole na, rastvori dlanove svoje i klju ovaj primiti udostoji se, za dobrobit plemena naega, da sve to je pod njim uzmnoiti uzmogne. I neka te mojom obnemoglom rukom blagoslovi svemogui Bog Otac Sin i Duh Sveti. Amen. Ali, djede... zagrcnu se Potrka i ne umjede nita vie rei. Kika mu poloi kljui na dlanove, na kojima suze otopie prljavtinu, pa nastavi: Od danas si ovom smeu starjeina i gospodar! U babe su ti Anuke kljuevi od ambara i konobe, i neka vazda budu u nje dok svijetom obija. A kad si kod kue, oduzmi joj, ti si glava! I kad bude dijelio meso, kruh i vino, dijeli pravedno, po radu i glau, po moi i pomoi, a najvie po nemoi, tebi to ostane. A sad, nabiguzi i svederi, srondajte se janjetu i derite, svi vas vrazi derali! 329

Ovom neuvenom odlukom ta, starjeinstvo je od iskona od najstarijega najstarijemu prelazilo svi bijahu tako zaprepateni, da ne mogae ni pljuvaku progutati, kamoli rije izustiti. I vie nego eljom i glau gurani Kikaevim glasom, kao zidom zgusnuta vjetra, odeveljae nizbrdo i stadoe vakati janjetinu, vakati bez volje, bez elje, bez slasti, k to ovjek u ognjici neslano kuhano kokoje bijelo meso vae i razvlai. Kika dohvati banj, to ga u meuvremenu Tomica bijae donijela, od srca se napi pa mljacnu vlanim usnama: Ba studena! Velika je stvar studene se vode napiti. Stani! Moda je to ono... Potrka sine. moda je to ono ivotno: studene se vode napiti. Svakom se ovjeku u ovom asu istina ukazuje, pa zato se i meni ukazala ne bi! Studene se vode napiti... Priider mi, sine! Kad ovaj prie, poljubi ga u elo i u oba obraza: Na asu smrtnom nije sramota poljubiti onoga koga voli. Umalo ne zaboravih. Drder ovih est dukata, trebat e ti. A sad mi ostaj s Bogom, pametno djedovo... i razmiljaj. Moda se domisli... studene se vode napiti... Razmiljaj... Hou, diko moja, razmiljat u. I orah u ti posaditi, i kostelu... i ona je resata... Sve u ja, diko moja, sva radosti moja... i opet suze urkom procurie i stadoe se mijeati s vodom iz prevrnuta banja. Kika se najednom nadigne i sav ustreptao povika: Stani! Stani! Ja budala mislio, da ti iz svoje lude pameti ono ivotno moram iscijediti. A ivotno mi lei tu, tu na prsima! Potom skinu s vrata dvojne kapulare: na jednoj krpici bijae ucrtana Gospa Rozarica, a na drugoj pred Bogom 330

najmoniji a ljudima najskloniji svetac, koji je govorio ribama. Popipaj, sinko! Neto mi je debelo i ukavo ispod svetih krpica. to bi to moglo biti? Ne znam, radosti moja, ako nisu moi od pomoi, onda je zapis kakav staroviki. Ba to, pametno djedovo, ba to! Zapis! To ti je ono ivotno! Ispod svetog ti je Ante zapis na lasijoj koici ispisan, a ispisa ga pokojni fra Gabrijel Grbac iz Visokog. On ti nosi sve vrste blagoslova, mnoi krave, mnoi ovce, mnoi ito, mnoi vino, svako djelo rukom uinjeno, a ponaosob uva od smrti naprasne i nenadane. Iza Rozarice ti je zapis, to ga na koici mia puha ispisa Hadi-Abdul Dizdarevi, hoda glamoki. Posveen je Allahu, Isi i Merjemi, a uva od svih ari i uroka, od nagaza i namaza, osjenua, opsjednua, sumanua, od hladna i vrua, od estara i kvadara, kriva puta, smrtna hlada, a razgoni i vijori sve vragove i bjesove, sve vjetice, arobnice, sve dreavce, vukodlake, zle godine i sve ptice od mrline. Govorei to prebaci Potrki kapulare preko glave i utisnu mu ih duboko pod koulju: Nikad se od njih ne odvajaj i uvijek ih tako nosi: sv. Antu straga, jer blagoslovu je uvijek i mjesta i vremena, a Gospu sprijeda, da je u tren oka moe palcem i kaiprstom opnuti i znamen kria uiniti ako te kakve urokljive oi ili kakvo drukije zlo iznenada zaskoi. Eto, s tobom sam gotov, milo moje, a sad mi valja malo i s Bogom. Namignu Potrki i pogledom i smijekom, potom se ukruti i hajduki ozbiljno uznese oi k nebu: Evo i mene, Gospodine Boe moj, evo i mene k tebi. A ti milostivo primi duu moju, koja se cijeloga ivota ufala u tebe, gazila kud ni krst ni nekrst gaziti ne moe, pa joj 331

stoga ne budi hud sudac, ve otac dobrostivi. Anele moj straanine, dodajder mi majunu ruicu svoju, izvedi mene starca iz ove doline suza i uvedi u pravi dom moj, u komu nitko ne trai kruha vrh pogae. I tada klonu izmeu dvije podlokane ile. I sam se injae ilom, i sam bijae ila; a ile, on i deblo bijahu dub, bijahu ovjek, samac-dub i samac-ovjek, bijahu kamen, od kamena, iz kamena, na kamenu vrhu kamena brda.

332

I POLOIE GA NA PRAGOVE U GROB NOVI

Dok su muki ukuani u dvoritu pred konobom za preminulim starjeinom rakijom tugu izazivali, da je rakijom mogu ubiti, i rakijom zahvaljivali suutnim susjedima to ih tune u tunoj tuzi dooe tjeiti: Sve je crna zemlja, Svi emo pod ledinu, Bog ga sebi uze, jer se i sm togod estita uelio, Dobri putuju a zli hajdukuju i drugim mudrim i umjesnim prigodnim izrekama, dotle je gore u velikoj sobi, na stolu od tesane hrastovine enski svijet bez suza i uzbuenja pokojnika umivao i u ukopno oblaio, oblaio polagano i paljivo, da pred lice Boje stupi sredan i uredan, jer i Bogu je milije vidjeti crva zemaljskoga u istoj koulji, novu kamparanu i hlaama na sponje sa avovima obrubljenim usukanom vrpcom od crvene pree, nego u prosjakim dronjcima to smrde po vlastitoj gubi i tuim stajama. Kad ga obukoe i brk mu malo opljunie pa usukae, Livoguza se okrenu majci, babi Anuki, koja se bijae uurila u kutu i od muke pokatkad suzu rakije mrknula, pogleda uprta negdje u neto ili nigdje ni u to, dok joj se 333

krupne, osamljene suze u dugim razmacima s oka odronjavahu. Majko, prii i ruke mu prekrii. Mu ti je. Baba se Anuka i ne pomae, tek joj suze ubrzae hod niz uvele obraze, da natope sasuene i ispucale ruke koje vie ni rosa nebeska ne mogae natopiti. Dobro, onda u ja promrsi Livoguza, pa kao da se pred sobom i pred Bogom opravdava, nadoveza Ki sam mu. im Livoguza oeve ruke na prsima prekrii, svih osam ena i djevojaka kao jedna udarie u pla i kuknjavu, i svaka zae svoju emernu nabrajaljku bugariti. Takav je adet od davnina: kad ruke dovre svoje, tek onda srce na red dolazi. Ali ne bi im sueno da mnogo suza proliju i alostivih osmeraca kroz krnjatke protisnu, jer im Potrkin gospodarski glas jedno i drugo u strah sabi: Svlaite ga! A kad ga enske zabezeknuto pogledae, ne znajui to to govori ni zato govori, odreza jo jednom: Svlaite ga! Maruka ve htjede lanuti: Zato to, sine? kad se u posljednji as prisjeti da joj vie nije sin ve gospodar, pa poganu rije ugrizom na samoj usnici zaustavi i nemonim slijeganjem ramena dade znak drugim enama da ga posluaju. Kad ene svukoe Kikaa, opet se pojavi Potrka, koji bijae skoknuo u prigraenu djedovu sobicu, pojavi se vrsta koraka i tvrda lica, skupljenih obrva i mrka pogleda, a rijei otre. Od juer se sasvim preobrazio i stao u svemu oponaati djeda. Sudei po strahu koji ene nisu mogle skriti, ini se kao da mu je i to od ruke polazilo, kao to mu 334

je polo, da golobrado lice esnaestogodinjeg derana muevnou obiljei. Nee mi te k prosjaka pred Boga otperjaiti, nee dok je mene iva! Na, drite, derigovna enska! i dobaci im onu ljepu od dvije sveane hajduke odore, to se uvahu u krinji, kao obiteljsko blago. E, to! To je odora za ovjeka, za pravoga, za Kikaa! Od turske ohe saivena, eenom srmom proeena i srebrenim tokama, velikim k Bajini orasi, posuta! Toliko blago pa da u zemlji sagnjije! uzdahnue ene oima, no ipak se utke posla prihvatie. Sm Potrka crveni pekir od pet arina oko djedove glave savi, sm mu pripaaj pripasa i u nj umetnu kuburu, iskienu i napirlitanu, no s drkom od srnee noge, izvezenu duhankesu, lulu s isavijanim i paljevinom proaranim kamiem, grudu truda, kremen i ognjilo, te na koncu pedalj pogae i podlanicu slanine, jer se razborit ovjek ni za oena od kue ne udaljuje a da sve te stvari ne budi nevolje u pripaaju ne nosi. Babi Anuki tek sada do svijesti dopre da se neto neobino dogaa, s mukom se nadie i polagano prie k stolu. Vidjevi mua u svoj toj raskoi, u tom ivu sjaju, i sam joj se uini iv i velik, vei i ivlji nego ikad za ivota bijae. Tu je odoru nosio samo na njihovu vjenanju, dvaput u Sinj, na Veliku Gospu, i pet est puta kad bi biskup dolazio djeci pljuske dijeliti. Neka, neka ga u njoj pokopaju, neka u njoj gizdav i kien pred kljuara Petra stupi. Kano paa! proapta do posljednje ilice proeta ponosom. I bio je paa... tvrdo e Potrka i od enskih okrenu glavu da suzu zadri ... i paa, i vezir, i care Sulejmane, aman Sulejman! 335

Ba kad se ene spremie da napokon u miru udare u dolino naricanje, s dvora se zau bijesan glas Potrkina oca Jokaa, koji se upravo vratio s pazara na Zadvarju i tek sada douo da mu je otac umro i klju starjeinstva preko njega prebacio. Za mnom, ljudi riknu na koncu k ranjen medvjed za mnom, da vidimo: kom opanci kom obojci, komu kljui a komu krauni! Kamene stepenice i solar muklo jeknue od mnotva ustralih koraka, vrata se velike sobe s treskom otvorie, a u sveanom polumraku bljesnue pedalj isturena dva modra oka, uzvrena kao dva usporedna zvrka. U kraj, spiulje! prodera se na ene razmiui ih ruetinama kao lopatama, a onda domahnu hrpi ponapite mukadije, koja opet ne bijae toliko pijana da ne bi pred smru dva koraka ustuknula, jer nikad se ne zna kad e se i poradi ega koji bijesnik povukodlaiti i stotinu im nevolja o vrat objesiti, a Kika je imao oi, Boe prosti... vukodlaje. Svi ovamo, pa ete vidjeti da stari lisac nije umro, ve se samo mrtvim iinja da vidi kako ga to alimo. Odstupi od djeda! bijae to smijena i alosna zapovijed mladog porunika starom naredniku, prekaljenu u stotinama kreeva i krama. Je l' ti to meni, smee usrano! otpljunu Joka i ruetinom pljotimice iznenada zviznu sina tako, da se triput oko sebe okrenuo i tko zna dokle bi se okretao da mu usluni zid glavu ne pridra. Ne obzirui se vie na sina prie mrtvom ocu, opeta okom svu tu hajduku gizdavost, pa e s bijesnom umiljatou: 336

 Lijepo smo te obukli, a? Ba lijepo. Na hajduku, na harambaku. Neka smo! I jesi bio hajduina! Sad si sasvim siguran da u pakao nee: ovakvu odoru ni Bog ale vragu ne preputa... Nego, aa... Nego, ako, bogareti, kakva ti je ono vraja smicalica? A? Prvoroenca svoga, zjenicu oka, razbatiniti? Ne igraj se ovako, jerbo ova marva pogana misli da ti to zaozbilj! A da sad sluajno otegne, moe biti da bi tako i bilo. Stoga stoci reci, da to nije tako... Ne iinjaj se vie. Bolan, svi vidimo da ti se brk smije, i svi znamo da nisi umro: s takvom se ludou na onaj svijet ne odlazi. Nadigni se malo i kai ljudima da meni klju ostavi. Ako ti nije do govora, ti samo kimni glavom, ljudi e ve razumjeti. Ti samo kimni, oko moje, samo kimni, mrvu, mrvicu, zeru, zerkicu... I ne obzirui se hoe li ga tko vidjeti podvue ruku pod oevu glavu i njom nekoliko puta potvrdno kimne. Eto, ljudi, gledajte i vidite! Kima! Triput je kimnuo, koliko sam ja nabrojio, A evo i etvrti, da ne bude zabune... Evo i peti, u poast pet rana Isusovih. Tako je i poteno, aa! Komu e ve sinu prvoroencu, zjenici oka, prstu ake... kese se sjekutii koji se nikad ne sastavie Eto, sad vidjeste! A opet... da zamjerke ne bude, da i najnevjerniji Toma prst metne, ded, aa, dajder jo jedan znak, jo jedno znamenje! Evo ovako emo: ako meni klju ostavi, ne mora nita uiniti, pokopat emo te u tom u emu si; ako ga ostavi mom macimudanu, ti se lijepo svuci, pa emo te... Baba Anuka, kojoj grenje nad sinom sasvim potisnu tugu za muem, ispravi se kao to se odavna ispravila nije: Prokle te, sine, i na asu smrtnom s tebe prokletstvo ne skide. Odlazi, da te i ja ne prokunem... i pusti nas da ga u miru pokopamo. 337

 Pokopaj ga, stara, ma iva e ga pokopati. Ljudi su sve vidjeli, sve! i izie kao iz sudnice nakon dobivene parnice. Prvi pa iscjedak proapta Potrka i protrnu, jer to ne bijae njegov ve djedov glas na njegovim usnama. im je zvono zabrecalo, Kikaa po obiaju poloie na ljestve i ponesoe prema tri kilometra udaljenoj crkvi. Bijae divan sunan dan i sve bijae okupano i blistavo, a Kika najblistaviji. Sav u srebru i zlatu ne injae se kao mrtvac na mrtvakim ljestvama, ve kao neki svetacbiskup na pozlaenoj nosiljci. Gledajui ga svi se sloie s onim to Joka u budalatini izbaci: ovu ljepotu ni Bog ale vragu ne preputa. Sprovod sve vie nalikovae procesiji, a u duama mukaraca sve ee odzvanjae udna jeka: Za ovako neto mogao bih stotinu puta umrijeti! Kako je povorka kroz koji komiluk prolazila, tako se i poveavala, jer je sve ivo to ne ode u pronju ili na kolje u nadnicu hitalo da postane sudionikom ovog nevienog sjaja, koji e poloiti u drugi sjaj, u grob novi, nevieni. Taj grob novi, nevieni, Potrki je od poetka bio neto najudesnije i najvelebnije to ljudske ruke mogoe sazdati. Jer to e ti kua, palaetina, jednaka kao i sve kue, samo malo ira i dua. Ali grob! To bijae izum, najvee djedove pameti. to su prema ovom grobu svi grobovi otkad je svijeta i vijeka! to su oni gradski, da se o seoskom jadu i ne govori, o ovim jazavevim jazbinama, rasutim po svim brdima i dolinama. Eno ti gomiletina na Gracu, na Granica gradini, na Glavan-gomili, eno ti ih posvuda! Mislilo se u poetku da se u tim gomilama skriva zlato. Brus! Kad su krei crkovni vinograd tri pretresli, umjesto ara otkopae grobove, zapravo grobie, lakat iroke, arin dugake i pedalj duboke. Tada su mislili da su to grobii pasji ili 338

djeji dok im don Pavao ne ree da su to zaista grobovi ljudi koji su ivjeli mnogo zemana prije poroenja Gospodina naega. A to se i po kourinama vidi. Kako su tada ljudi imali ratilo samo od kamena, nisu ni mogli dublje kopati, pa bi mrtvaca eto tako isprelamali, koljena mu pod bradu sabili, na bok ga poloili i zasuli kamenjem. Prije dolaska Turaka kopali su grobove jednako plitke, ma na ljudsku dugake. Onda bi na njih navalili one goleme steke, da zvijer mrlinu ne raznese. Nai su stari jo i prije sedmodjeda Prpe izmislili ove sadanje grobove i nisu ih rastrkavali po svem selu, po svem brdu, ve lijepo ljudski i kranski sve sabili u imatorje oko crkve. Ti su grobovi odugaki i poiroki, a duboki za ovjeju visinu. I nisu za jednoga, kao oni pod gomilama i stecima, ve siplji kosti na kosti, koliko hoe, siplji mila do draga da se ni u smrti ne rastavljaju, ve da se zajedno griju, divan vode i tako krate as do trube aneoske. Eno i popa! doviknu Markia, to je ispred sprovoda crni kri nosio. E, Kikau, Kikau zajedljivo e Matan Bilin, koji je najee mrtvace u grob polagao, a i djeda e poloiti komu Bog u ivotu, tomu i u smrti! Nikada pop ni pred koga ne izie dalje od Ostrice, a preda te, bogaremi, do ukina ulka, svi te avli ulili i ukali, i kikom ti kotlove prali... ukaj ti, goljo, ukaj! osmijehnu se u sebi Potrka pa nastavi razmiljati. A djedu Kikau bijae na muku da mu taj i takav goljo od Matana Bilina ugavljanim opancima kosti gavlja, pa smisli grob novi, nevieni: stani pa gledaj! Iskopa jametinu dvostruko dublju od preanjih, svu je u mokro obzida i emeri, a po sredini visine ugradi etiri praga, kao gradele neke. I sad e ga lijepo poloiti na te 339

pragove, pa kad se meso raspadne, kosti e same od sebe u donji dio propasti, a pragovi opet isti k novi. I otvor ne prekri iscijepanim ploetinama iz brda, ve ploom isklesanom od debela kamena, i na njoj ljepotu ispisa: Spomeni se, Boe, sluge svoga Ike palatrina, reenoga Kikaa, koji ovo podie na vini spomen sebi i umrlin svojin. I lipo mi ga upokoji puno mi je noge lomijo. Iz tog slatkog snatrenja o grobovima Potrka spuzne u jo slae oivljavanje uspomena, koje je s djedom nizao i tkao po irokom bojem svijetu s kim e ih odsad nizati i tkati da se na koncu zaustavi na nemiloj slici oca-lupea, ocahajduka, oca-oskvrnitelja, na onim sjekutiima to se ne daju sastaviti, na sjekutiima peena zeca kad se sprena koica povue a oni stre iz tamnomodrih desni, stre... Boe, je li to otac, sotona, to li... I ti istureni zeji zubi izranjaju iz svega to okom dotakne: iz crnoga postolja, iz svijenjaka, iz plamiaka votanica, iz kadionika i oblaka tamjana, iz kropionice i kropila, iz crnog don Petrova plata, iz djedove dolame, iz okaena i pokropljena groba novog, iz svega, odasvud... A kad djeda uz brecnjavu zvona tresimice spustie na ruke Matana Bilina, u grob novi, ti prokleti sjekutii, to se nikad ne mogahu sastaviti, sada tako resko do Potrkina uha kljocnue: Dobro ga vrag odnio, i je bio pas! Istodobno se otri i kruti prsti ukopae u njegovu miicu, a podmuklo se rezanje uoblii: Daj kljueve, marvo pogana! Poput zaskoene ivotinje Potrka se otrgnu, odskoi i u trku se probi kroz gomilu, koja je mrmljala molitve namjenjujui ih vie za upokoj svojih mrtvih nego za Kikaev, te nikako nije mogla dokuiti to se to dogaa i kakva je to mahnitost gdje joj mjesta nije. Mrko i osudljivo okrenue se za Potrkom. 340

A on je trao i trao kroz zelene ograde i opustjele komiluke, trao i trao dok mu ne ponesta daha, dok ga koljena ne izdadoe, a onda klonu na visokoj mei ponad kue Jakie Spiina. Bogu ti lupekoga i arcilupekoga! Znao sam ja, ako odem na sprovod Kikau, da e ti doi na sprovod momu salu. Nu, prisjest e ti, ivino jedna, prisjest e ti, svetog mi Prisjedala! To gnjevan glas mee ori. To etiri noge eveljaju i dvoji opanci obor kopaju. Tu se dva kamparana struu i dvoja drijela dau, to ake, to bubotci, koa puca i rebra rskaju... Tko li je drugi, da mu je vidjeti! I Potrka oprezno izviri preko mee ba u asu kad je Jakia kao junac glavu podvio i iz zaleta je tako zabio u prsa Tomici utinu koji je jo uvijek besmisleno i suludasto mlatarao ukradenim salom kao buzdovanom da se nevoljnik skljokao nauznak i ostao opruen na leima, posjeene due. Poput jastreba Jakia se baci na nj, spentra mu ruke pod kria, pa mu onakav oteak i okrupan zajai na prsa k na samar, i u tom se pobjednikom jahanju u treptaju preobrazi: mogao si sasvim lijepo pratiti kako se gnjev otapa s njega kao snijeg s bora, a glas mu postade k kuhana tikva sladunjav: Tako, tako, rodijae, na lea se pada, junaino, na lea, na leica, na leaca, na plea, na pleica, na pleaca... Nije tako? Nije dobro? A na to mi se to moje prasee okace tui? ulja?! Nije vrag, da takva junainu ledina ulja! O... nee dugo, nee kad ti tvoj Jakia kae. Zaas e on to, zaas, dok pljune, rode moj, dok okom trepne... sve se maji obliziva, polagano izvlai iza pasa britvu od bekine i na palcu joj otrinu otrice kua.

341

 Ne! Za jedinoga Boga! Ne, Jakia, sunce ogrijano... vapi izbezumljeni Tomica i zabjeljuje oima, ba kao ovan dok ga utucaju. Ne vii, oko moje krmeljavo, ne deri se... nee tebe tvoj Jakia, nee on tebe tupom i kao da bezbrino sjedi na kamenu, zasuka se u pasu i doviknu prema kui Jure mali, donesider aki brus! Dok nevoljni Tomica, ukoen od strave i uasa, nemonim aptom moli i preklinje, dotle Jakia sasvim mirno britvu brusi i tepa mu k majka kad djetetu iz duboka trn vadi: Nece tebe tvoj Jakisa, nece on tebe tupom, da te boji... on ce tebe ostjom, da mi se vesejis. Gjedaj samo, bjitvu bjusi, bjitvu bjusi, bjus, bjus, bjus... Bit ce ti, zjatane moj, k voda, vodica, k kopjiva, kopjivica, nece tebe tvoj Jakisa, Jakisica... A kad bi zadovoljan otrinom britve, lijevom ruetinom pritisnu Tomiin nos i obraze, a desnom mu u nekoliko vjetih poteza, ba k kostrijet s bekine, kiku s tjemena skide. Vidi, djago moje, da nita ne boji, nita, nita... Ne boji moju bebu, bebicu, moju pupu, pupicu, moju jutku, jutkicu... Sad ce tebi tvoj Jakisa i pjesmicu zapjevati, maju pjesmu uspavanku... Svejednako drei ljevicom pritisnute obraze desnom stade lagano sjeckati kou na obrijanoj lubanji kao da paicu duhana kria i tom veselom sjeckanju u ritmu konjskoga kasa, prilagodi i treskanje guzova na Tomiinim prsima praeno pjevuckanjem u istom ritmu:

Tuckan, sickan glavetinu k to bi ti saletinu. K to bi ti salo moje

342

O djede, moj djede, to ovo nastade odmah poslije tebe! zavapi u sebi uasnut Potrka i u bijesnom oaju zgrabi prvi akarac s mee i zavitla ga na Jakiu, ve pijana od krvava plesa. Vidje kako se kamen sljubi sa sljepooicom, kako se zbijena tjelesina zaljulja, pa ispade iz tog udnog sedla i prui se bez ivota do drugog beivotna tijela. Ubio sam ovjeka, ubio sam ovjeka... svaku mu ilicu ovi ledena zebnja, ali ne zbog toga to ubi ovjeka, to divljoj maki glavu satr, ve to zbog toga svoju mladost upropasti. Poelo je, i povratka vie nema. Valja se to prije doepati kubure, suha praha i teka olova, pa trk u brda sedmodjeda Prpe i Simi Andrijice, u brda vuka i hajduka... grizi, ujedaj i ubijaj dok te i sama u brlog ne sabiju ili ti pukar Zele, k ovnu predvodniku, k malom aljkuiu, usred ela rumen cvijet ne usadi... Nu kud e bez druine i s kuburom samom! Da se bar pukarove ostrague dokopati... Nu, najprije se odavde, s ovog prokletog mjesta valja izvui. I stade etveronoke preko mee pusti, i puzao je tako sve do pirina zidia, a onda se uspravi i nastavi hodati, silei se da bude to bezbriniji... i u toj usiljenoj 343

sad ja sickan time tvoje, nek se pozna lupeina: arena mu glavetina. Tuckaj, sickaj, jedan, dva, nek se vidi, nek se zna, lupeka je glava ta: obrijana, ostrugana, isickana, iskriana, pasjon krvlju popiana. Tuckaj, sickaj, jedan, dva...

bezbrinosti polagano ispari zloin koji je netom poinio i javi se istinska sigurnost. emu u hajduiju i tamo na pravdi Boga zaglaviti? emu? Zato? Ubio si ovjeka! Kakva ovjeka?! To je bila divlja maka! I ako ima pravde Bog je uinio da ga nitko ne vidje; ili, ako ga tko i vidje, pamet e mu smutiti, pa e zaboraviti da ga je vidio. Ne, ne! Nikud on nee bjeati! Sjest e tamo na stolac repa, gdje mu je i djed sjedio, na prijestolje starjeinsko, i pokazati svima, pa i tom smeu od ae, kako se kunog starjeinu potuje i asti!

344

KAD NAPUKNE UGAO I SLJEME PUCA

Ubio je ovjeka, a ve dobra pola sata sjedi u dvoritu, na stolcu repau, mirno i spokojno kao da se s priesti vratio! Moda taj mir dolazi iz stolca repaa iz koga mu sva snaga k Samsonu iz kose i dok na njemu sjedi nita mu se ne moe dogoditi sve kad bi ubio ovjeka, a ne Jakiu, ludu divlju maku. Stoga i sjedi tako, nekako oputen i omamljen, k umorno govee za sparna dana kad zapravo i ne zna ivi li ili preiva; sjedi i slua vjetar to u dugim njihajima donosi i odnosi graju sa Spiina obora. Aha, nali su Jakiu. Dobro ga nali! Neka! Nali su mrlinu divlje make! Tek kad pomisli da su i kamen nali, a sad trae ruku koja ga je bacila, sva mu se koa odjednom najei, sva mu se dlaka odjednom uspravi. Nije to nita! U srcu nema straha! Pa ipak bi bilo dobro da netko naie, da ga obavijesti jesu li ve poslali po orunike, po te smrdljive pse tragae. Vrag e naii! Muki se zabavie oko poginulih, a ene e jo dobru uru nabrajati na djedovu grobu. Meutim, mnogo ranije nego to je oekivao zau na putu iza kue tupo udaranje tapa i razabra mukli odjek Divevih nesigurnih koraka. 345

 Kakva je ono strka u Spiinu komiluku? izbaci Potrka u jednoj rijei i rukom pritisnu srce da ga njegovo mahnito udaranje ne oda. Ugledavi ga na repau, na prijestolju, Divac sjede na stoli suelice, pa ga stade mjerkati od glave do pete i smijuckati se; na koncu se usiljeno nakalja i pijunu preda se: Zasjede ti na carski, a? Sjed-sjed, pa sjedi. Pitao sam kakva je ono gungula u Spiinu komiluku! obrecnu se Potrka kao to bi se i pokojni obrecnuo. Oprosti, gogogospodaru... stade se Divac bezobrazno treskati i zamuckivati ono... ono... gogogospodaru... ono pukar Zele Jakiu zvec-zvec u sindire, pa kuc-kuc po belenucima... Jakiu? Boe, kakva olakanja! 0, Boe... Kakva je to naslada ne ubiti ovjeka. Boe, ni divlju maku ne ubiti, kakva srea, kakva srea... Preputen toj nenadanoj srei i ne slua opseno Divevo pripovijedanje, kako je Tomica utin, sav u krvi i k telac oderane glave, pred ljude istrao i svu im grozotu ispripovjedio, a onda im na ruke pao, bez svijesti i u ognjici. Pukar Zele, koji se o vlast prilijepio kao krpelj o kravlju te i sam samozvano u neku ruku vlast prigrabio prokleti privlastica! odmah zapovjedi da se povadi oruje, pa ljude po vojniku rasporedi, tako da Jakiinu kuu sa svih strana opkolie. Nu od toga ne bi potrebe, jer je Jakia sasvim mirno ispred kue sjedio i maloj Marici od praljka bebu djelao k i svaki pravednik to svoje brani te se vie iznenadi nego ustrai kad ljudi na nj skoie i uem ga sapee. I k to Isus ree: Ako li zlo uinih..., tako e i on pukaru: Jesi li pri sebi, Zele, da umjesto 346

lupea mene u negve i lisiine!? Na to e pukar: Da si ti njega, Jakia, iz puke pa na mrtvo, ili ga u zaletu akijom progovnio, ili mu grkljan odjednom prekiljao sjekirom po vodi! Nu, ti si, moj Jakia, malog Juru zvao da ti brus donese, pa si, moj Jakia, ponajprije britvu nabrusio, pa ga britvom k bekinu sastrugao, a potom si mu, moj Jakia cupkajui guzicom na prsima britvom po lubanji k tapinom po sau, i uz to si mu, vrae uspjevani, pjesmicu nasladljivku pjevuckao a to ti je, moj Jakia, pred zakonom okolnost oteavajua; ni Bog te ne spasi od sedam godinica Istrije! Tada Jakia uzdie oi k nebu k jaganjac pravedni i zavapi: O ljudi, ljudi, vidite li to od milosrdnog Samaritanca uiniste! Zar otra od tupe manje ne boli!? Ao, pravdo, ve te nije kad cesarski sud taki je! Veina ljudi, a i ja meu njima nastavi Divac s njim u sebi zavapismo: Ao, pravdo, ve te nije... Nu kakva korist! Hu-hu... Pukar je vlast i kad je vlast pokraj njega koliko orunicima jaja tuc-tuc i bukara kuc-kuc a kamoli kad nije! Jadnog ti Jakiu predade dvojici sinova, da ga okovana i pod orujem gon-gon u Imotski, gospodi orunicima na vlastite ruke, e da gospoda, poradi lude seljake pameti, ne bi trla guzice do ove nae vukojebine. Prvi put Potrka stade na stranu pukara Zele i gotovo radosno promrmlja: Bit e tu vraga i pol! A ovdje i tri im ti aa cap-cap, pa sko! Ma nemoj! Ti najbolje zna to i kako djed odredi. Znam, znam zahihoe Divac piskutljivo, ukopljeniki odredi da se ti penj-penj, pa nada me! A tako! Potrka se zaista iskreno iznenadi; zar je i ovaj ukopljenik boji starjeinstvo mislio preuzeti! 347

 Nego, posluaj ti djeda Divca, noktom u ledinu, pa: uma ti mati, brda se lati dok se oganj ne opepeli i krv ne vrati! Razgovarat emo. Nee ni beknuti, janje moje. esnaestogodinji Potrka nadie ramena i vrat isuka; da se mogao u ogledalu pogledati, vidio bi junainu koji je tri turska rata ratovao: Kad starjeina kae: razgovarat emo, onda emo i razgovarati! Velianstveno, kao to ni djed nije umio, sie s repaa, pope se na solar i nestade u kui. Kad se malo zatim pojavi, nae Divca kako se blaeno protee u stocu starjeinskom. Sii, djede, i ne mri vraga bijae to vie prijateljski savjet nego zapovijed. Da me ne bi kvrc-mrc s onoga to mi Bog i moje godine dadoe! propiti Divac kroz pocrnjele i izobane zube. Kad krv padne na oi kasno je i starcu pamet skupljati ree Potrka, spokojno podigne kuburu, koju dotad za stranjicom skrivae, i uperi je u Divca. A tako ti misli divaniti, cum-tum, pa bum... e, to je onda sasvim druga stvar polagano se nadie, sie s repaa i uputi se preko obora. Ne budi lukav! Nee ti od mene! Lijepo sjedi gdje si i dosad sjedio. Ili nek ti pomogne posestrima vila, s kojom si se kucao i junakim mlijekom zadajao, pa mi ovaj hrasti iz ruke iupaj i podrugljivo mahnu kuburom. Ne petljaj vile u ljudske ludosti, nerazumno dijete uozbilji se Divac. Siguran da e ga posluati, Potrka se zavali u repa, prebaci kuburu preko krila i spokojno sklopi oi, ne zato to 348

bi mu to godilo, ve da djed iz rajskih visina s uitkom gleda kako mu unuk muevno vlada i da se na onom svijetu ne kaje to mu vlast predade. Kako se mukarci i odvie zadrae u Spiinu komiluku, dogodi se da dooe kui istodobno sa enama. Ugledavi Potrku u repau, Jokau krv podli oi, te se bijesan zaleti na sina i ne primjeujui ustraena Diveva namigivanja. Ovim u ti rukama grlo iupati... i prsti mu se u kuke prometnue. Prvi pa iscjedak promrsi podrugljivo Potrka i lijeno cijev kubure s oevim prsima sastavi, pa podviknu zar si svoj stolac zaboravio?! No nikakva vika ni odrjeitost ne bi pomogla, da ne bi Divca i Podlivoguza: ili bi kubura planula ili bi Potrka iz repaa, a moda i iz ove doline suza vrcnuo. Ovako se, kao po dogovoru, Divac baci meu noge Jokau, a Podlivoguz mu iskrenu ruku. Posjednite ga ondje zapovjedi Potrka koji ne bijae svjestan da je za dlaku kosi smrti izbjegao a svi ostali, mukinje i enskinje od Kikaeva roda i poroda, posjedajte uokolo, tko na stolac, tko na stopicu. Sine moj, sine... zajei Maruka i potee Potrki, a ne mogae se razabrati je li da ga zatiti ili da ga prekori. Sjedni na stopicu, eno! uvi da ne kaza ni majko ni majo, ve eno, ba k Isus u danom asu, k car i gospodar, Maruka opusti ruke i mirno sjede na stopicu, a sve ene za njom. Kad svi posjedae Potrka ih opeta pogledom pa progovori: 349

 Od kada je ove kue od onda je u njoj i gospodara! Kad u njoj gospodara ne bude, ni nje vie nee biti! To svi znamo. Sada se pita, znamo li svi tko je gospodar? Ja! riknu Joka Ja! Ljudi su vidjeli, i Bog, i zakon staroviki! Umukni dok govori onaj koji na ovom mjestu sjedi! Pitam vas komu djed Kika na asu smrtnom klju ostavi? Odgovori, djede Dive, bijae tamo! Tebi. Nu ako emo... poea se Divac iza uha. Odgovorio si i uti... Ti si, strie Ante, po starosti drugi. Komu djed klju ostavi? Ne mogu protiv Boga uzdahne Copac, ba kao da mu je krivo to ne moe tebi, sinove! Tetko Livoguza... A kad svih sedmero, do najmlae Tomice Copeve, odgovorie: Tebi!, Potrka jo jednom sastavi oko sa svakim okom pa ree: uli ste to djed odredi! ut e ti sve djedove i bogove, ako ne prije ono netom te sanak obvlada! Nu do sna e govoriti samo onda kad ti kaem da govori! Pae lajavo, ti e ai uz nos i uz dlaku! Urazumi se, ovjee! Zar poglavaru u Imotskom aa zapovijeda ili moda biskup ain prsten ljubi?! Ako to ne razumije, ovo posigurno vidi i gotovo neopazice pokrenu kuburu. Nemir proe svim ukuanima, koji se poee meusobno doaptavati, iskoristivi krivljavinu dvogodinje Livoguzine Oskorue, niz ije se nogavice cijedilo. 350

 Nosi tu malu obrecnu se Potrka na Livoguzu, pa ih opet sve opeta pogledom, i agor zaas zemlja upi uli ste, velju, to djed odredi. Tko se podvrgava njegovoj zapovijedi, neka prie k meni i neka me prizna! Dugo se nitko ne pomae, a onda ustade Potrkina sestra Slava - Pelintrava: Evo mene, brajo, tebi... Na guzicu, spiuljo! grmnu Joka, a jadna se Pelintrava spusti gdje je i bila. I Maruka pokua ustati, no videi krv u muevljevim oima, rtvova sina. Tada ustade baba Anuka strvena od alosti i duga puta do groblja s naporom skupi snagu da to sigurnije zakorai, pa uzdignute glave prie unuku: Ti si moj starjeina i gospodar, kako pokojni odredi uze Potrkinu ruku i poljubi je, premda ne bijae obiaj da se ikomu, osim popu, ruka ljubi. Ali baba Anuka htjede ovim potresti nerazumno potomstvo svoje i nagnati ga da potuje volju pokojnika, koji je sve ovo stvorio i odrao, koji je znao vladati i upravljati na dobro sviju i na dobro sviju odabrati dostojna nasljednika. Ali ni od toga ne bi koristi, jer osim nje vie nitko Potrki ne pristupi. Urazumite se, djeco moja, urazumite se! Kad sam ovamo dola, nisam dola u kuu ve u talu! A sad dignite glave i dobro pogledajte to je njegova pamet stvorila! A mi smo svoju u guzicu sabili! planu Joka. I guzice na maranom grijali! prosikta sva zloa iz Livoguze, koju svi odreda podrae: Sve on! Svetoga ti Roka, sve on... A mi govno!... Bi ovo bez nas!... Bi kravlju... Mi po kii i po krupi nosaj i trogljaj k marva... I 351

jesmo marva... Da nije nas, brabonjke bi skupljao... I od galebine kuu slagao... I uknuti bi ukilo s devet tapa dvore sagradio... Bi i dvoje... Ja bih i sa sedam!... Ja i s tri... I tako u jednom trenutku kratka pamet i pogana usta rasturie sve ono to je ovjek vascijeli ivot pomnjivo slagao. A ja budala prekori se u misli Potrka a ja budala, htjedoh se za tu marvu k i djed razapeti! Oni su! Sve su to oni! Stoka jedna, samo deru i u govna promeu to ovjek stvori! Oni su dvore podigli! Oni su izmislili i grob novi, nevieni! A svi e tamo lei k u svoje, da im se guzice na istim i suhim pragovima raspadnu! Najednom se bijes pretvori u slast, slau i opojniju od starjeinstva, od svega: gledati kako propadaju, kako svi propadaju, kako avao sve nosi, i kako se u tom propadanju svaki u prsa busa i s dna kaljue djedu i njemu oi uzdie, oprotenje ie, a oprotenja niotkud, gledati i uivati... uivajui rasti, rasti ludo, vrtoglavo, nee se usuditi ni poda se pogledati da ga ne smanta visina, i stvorit e vie nego je i djed stvorio, jer nee morati hraniti dvadeset i devetoro nabiguza, nee im ni mrvice dobaciti! Neka crknu! Neka im jezik pobijeli od gladi i ei! Ne, nee im dati! I ne od tvrda srca, kao Gavan, nego... nego od... od... od kazne Boje! I kao da je ve ostvario taj divni san, nasmijei se svisoka i mahne im rukom, kao otealom od sama zlatna prstenja: Zbogom vam, dobri moji! Sami odluiste sa sobom, sa ivotom svojim i sa ivotom djece svoje! Mislite da se na brdo uspinjete, a vi na dno jame silazite; mislite da na sunce letite, a vi samo k muhe o prozorsko okno ludom glavom bubate dok je ne razbubate. Upamtite: Josip e se popeti do prijestolja Faraonova, ali, svetoga mi Josipa, ovaj nee biti 352

lud kao onaj, da prepozna brau svoju! to je ovdje moga sve vam ostavljam, osim djedove kubure i starjeinskog stolca na koji me posjede! Ostavit e ti i kuburu, i stolac, i ludu glavu, tene lajavo i prije nego se itko snae Joka skoi pod solar i zgrabi sjekiru. Krv bi i opet zasigurno pala, da kao iz zemlje ne iznie baba Anuka i baci se na sina uzdignutih ruku, tako da mu se njeni prsti gotovo u oi ukopae. Joka se naas smete, a to iskoristi Podlivoguz, koji mu bez borbe izvue sjekiru iz zbunjene ruke. Drhtava i ustreptala, zarumenjena i zajapurena, gnjevna i uasnuta na oigled sviju stade se mladiti i rasti i ne kao bie od krvi i mesa, ve kao neka strana nezemaljska sila osvetnika: Proklet bio sine prvoroeni, proklet od sada do vijeka! Proklet poradi oskvrnua oca svojega! Proklet poradi namjeravanog ubojstva sina svojega! Proklet poradi lude gramzljivosti svoje! Proklet poradi bezumne astohlepnosti svoje! Proklet poradi nepametne pameti svoje! Proklet poradi zmijskog srca svojega! Prokleto ti bilo mlijeko materino... Joka je najprije pogleda zbunjeno, kao starog olinjala psa koji se odjednom mladenaki uzlajao, a onda prezrivo objesi usne: Ne prdi, stara, ve preivaj u zapeku! i podie ruku na udarac. Udari je, i usred u te srca sotonskoga! zaurlika Potrka kroz suze bijesa, te se poslije i sam udio kako mu kaiprst sam od sebe ne povue obara.

353

Jokau ne bijae teko razabrati da e mu sin uiniti to nekim udom nije ve uinio, pljune ustranu i povue se, ali kao gizdav kokot, koji i pored rasjeene kreste pred kokoima pobjednikim krilom strae. ... kud hodio trava ne nicala! Gdje legao, trnje izrastalo! Kad se umivao pregrtima paklinu zahitao! Kad disao sumpor udisao! Kad piao crna krv ti tekla! Na koju se stranu okrenuo, pakleno te zjalo zasjenilo! Iz svakog te busa pijan avo zapahnjivao! Iz svakog ti oka ljuti poskok duu ispijao!... Tko zna dokle bi proklinjala izbezumljena starica, koja preputena bujici gorine tu gorinu u slast pretvarae, da je Potrka blago ne uhvati za miicu: Ne trudi se, jadnice moja, i ne eprkaj kletve iz pameti. Da sve urokljivke odavde do Travnika na nj ari bacaju, manje e mu zla uiniti od njega sama! Ti se samo smiri... Kad ne mogu, dobro moje, kad ne mogu srce zaustaviti... no to bijahu posljednje krupne kapi za olujom, nad kojom se razgaljivalo okupano i nasmijano modro nebo. Poimo, babo moja! to prije to bolje... Odmah emo, sinko, u Crkavice, na babinstvo. Ima baba dobru brau i svoj enski dio na koji nije kri metnula. Osloni se na Potrkinu ruku i pooe... kao dva prosjaka iz prosjake kue, zaboravljena prije nego s oka. Potrka se okrenu u potajnoj nadi da e ipak koga srce zaboljeti. Nu svi bijahu zaokupljeni sobom i onim to e se dogoditi, te im ula otupjee za ono to se dogaa. Samo ga majka Maruka isprati alostivim pogledom, a on joj s oba oka namigne da je razumije i da na nju kivno srce ne nosi, a zatim se brzo okrene da sakrije suzu: Ona, jadnica, misli 354

da je to samo danas za danas i da u se sutra vratiti. Nikada, majko, nikada, ve da me odnekud mrtva donesete! Siavi s obora na seoski put baba se Anuka zaustavi: Stani malo, milo moje, da preko zidia jo zerkicu zirnem na puste dvore Kikaeve... Pusti dvori, bijeli dvori... jo prije mraka bit ete crniji od crne noi... Kad se svae zapodjenu ubrzo se cijeli komiluk sjati, i staro i mlado, bez Hvaljen Isus!, bez Dobar dan!, bez ikakva pozdrava. Muki uljezu na obor, k ukovi posjedaju po ulcima i zidiima, muke se oblizuju i strpljivo gledaju kako vrazi kolo igraju. Svi u kuu, i nek se svaki svoga posla prihvati! prodera se Joka s odbaena rvnja i mahnu rukom k na ustraene niije pse. Osim Maruke i djece nitko se i ne pomae, a i oni sjedoe kad Divac zamiri lijevim okom: Kako to misli, sinove? Onako kako si uo! otrese se Joka. Ti to k pravi starjeina?! sad opet zatrepe s oba oka, kao da ga Jokaevo sunce zaslijepi. to ti je, bolan strie?! Ti najbolje zna da je starjeinstvo vazda od najstarijega najstarijemu prelazilo! pomirljivo e Joka. Hoe rei da je tvojih etrdeset i devet godina starije od mojih ezdeset i est? Hoho... razveseli se Joka Nije vrag da bi se i ti starjeinstva prihvatio?! A zato ne bih kad mi i po Boju i po ljudsku pripada? Zato ne bih?

355

 Strie moj, nevoljo moja, ba me za jezik vue! Zato, strie, to starjeina mora imati... muda! E, sinove, sinove, sto ti se imia u pamet pi-pi, a trista ih u prosjake hod-vod, to me onda strinom ne zove! Ti kao da smetnu s uma da smo ja i Kika braa, i da je sve ovo to vidi: pola moje, a pola vas sviju! tooo?!... Ma nemoj!... Boge ti i boga... skoie svi u jedan mah. Pustite ga umiri ih Joka nek se gonja po sudu u Imotskom. A dotle od volje ti, strie: ili se kupi za mojom prokletom ispiinom ili me priznaj starjeinom kao i svi ostali. A tko te to prizna? isceri se Podlivoguz. Ti, podrepino, mui dok te kruhom hranim! Podlivoguz najprije pogleda svoje aetine, pa Jokaeve, i kad ustanovi to je ve dvadeset godina znao da su mu dvaput krupnije, samo ih stisnu da jo malo bolje nabreknu i rije s neto smijeha zaini: ini mi se, urjae, ljepoto moja, doe zgoda da ti malo te mije zube poravnam, odavna sam se zakleo da u ih jednom poravnati. Evo, izmolit u Oena, pa ako dotle ne potvrdi da je ovdje moga koliko i tvoga i da bih ja od tebe bolji starjeina bio, zna to e se dogoditi. A ti, brate Antia, misli li i ti tako? upita Joka svog pobonog brata. Bog moj vidi uzdahnu Copac Bog moj vidi i Bog moj zna da ne mogu priznati gospodarom onoga kojega roditelji proklee, jerbo toga i Gospodin prokle, budu da se ogrijei o svetu zapovijed njegovu, hoemo je rei: Potuj oca i mater ako hoe biti sretan i dugovjean u ovoj dolini suza. 356

 Ti, gubo cotava... zarea Joka, ali kao bezub pas, koji zna da se samo lanim reanjem moe obraniti. Vidjevi kud se kola zavaljae Maruka pokua podmetnuti kamen: Kad mukarci pamet izgubie, skupimo je bar mi, sestre moje! Ali ba to bijae kljui da se i enski jezik otkljua. Prva se ustoboi Copeva ena, Mila korinica: On e moga Antu gubom nazivati, guba jedna od gube! Za njom uzdrhta Livoguza: On e mom Stipici govoriti da se njegovim kruhom zalae! derigovno usrano! Je 1' ti to, tetko, mom ai tako?! skoi usidjelica Marija Poprda Jokaeva. Da komu e, seko, kad ga je i djed iscjetkom nazivao! uzvrati joj uz neduan smijeak mala Tomica Copeva. Ubrzo se govor prometnu u graju... svi vikahu, psovahu, proklinjahu, a ne bi nikoga koji bi drugoga uo ili htio uti. Dotle se i posljednji komije uglavnom ene, starci i mlaarija, jer oni jai odoe u neslavnu pronju ili u kopainu po primorju okupie i sjatie pred kuom Kikaevom, ali malo podalje, da sve mogu vidjeti. Sjede tako okolo, po ulcima i zidiima, ne upliu se, ne mijeaju, ve s tihim uivanjem promatraju veliku obiteljsku zabavu. Dok se oganj sam razbuktava, stoj s mirom; jenja li, ima podosta suharaka pa ga podei. No nestrpljiva mlaarija ne voli polagano plaminjanje, ve ivanjske kresove od kupine i suhe lozine, to u trenutku uz huku milijuna varnica u nebo liznu. Kako nemaju obraza da prvi ulje na vatru, sve aptom i pogledom podstiu Matana Bilina, kojemu ni po godinama ni po bezobraznosti zamjerke nema. A Matanu ne treba vele ni podstreka ni nagovora, te potciknu utanjenim glasom: Ovako ti njima, Livoguza! pri tom savi ake u trubu i 357

zaprdi. Livoguza to shvati kao bodrenje, kao: Bog i pravda na mojoj strani, te i ono malo krvi to se jo negdje u utrobi zadralo, potjera u glavu, iz koje poletjee rijei u roju vrcavih varnica. A onda prebaci modru preko lea, isturi golu golemu stranjietinu i stade se po njoj pljeskati: Evo ti starjeinstvo, evo ti ga, brate! Gledaj koliko ti je! Ovo e dobiti ovo... I svi ete dobiti ovo, litavci politani! Htjeli biste tuih truda, tue muke... E neete, boge mi i boga, svi e moji trudi i trudi moga mua kroz ovu proi, kroz ovu... i ne prestaje se pljeskati po goloj stranjici. A kad se u jednoj krv uspali, nee se ni drugoj na bunaru hladiti; i kad se jedna zagali, onda po starom i svetom obiaju sve prebace suknje preko glave i svaka se po svojoj pljee. A kako gae bijahu nepoznanica, to mlaariji oi k lopari: Gledaj, gledaj... Kakva runja!... Kakva aa!... Livoguzina je najbusatija... Mui, bolan, Poprdina je k muhar klasata... koriniina je vie k dvornjak... Hajdemo, dobro moje, ne mogu od pogrde... Jo i prije mraka utrnu se slavna kua Kikaeva uzdahnu baba Anuka, kao da o kraljevskoj kui govori. A i bijae kraljevska. Pooe i ne osvrnue se sve do Crkaviinih kua. Kad ue to im se dogodilo, braa babu Anuku primie ne toliko od srca koliko zato to je primiti moradoe, t ona se svoga dijela nije nikada odrekla ni, k druge, brai kria uinila. No kad ue da nita ne trai osim stare naputene kuine ionako su je imiima prepustili laknu pri dui i njima i enama njihovim. Stoga ene i stadoe iskaljivati svoje dobrostivo srce, te im dadoe dva poderana sukanca i dva biljca, a dvije stare slamarice, sastavljene od vrea soli, napunie svjeom kapucinom i odmah u kuinu odnesoe, da se ne bi 358

predomislili pa im u kuu zasjeli. Veeras e s njima i veerati, a za sutra dat e im zemljanu kotlu i bronzin od lijevanog eljeza; drva, komin i komotre imaju za neto se i sami moraju pobrinuti, a to neto bijae sve. Dok je baba Anuka s braom i nevjestama tugu dijelila, dotle je Potrka paljivo razgledavao naputenu kuinu. Zidovi bijahu u suhozidu, ma od velika kamenja i jo dobri. Tu i tamo je trebalo zabiti koju kalju, i to Potrka odmah obavi. Trebalo je izmijeniti pet est merteka to e preksutra u mui usjei; trebat e i stotinjak ruica ozimice da krov prekrije to e od Marka Katia pozajmiti. Kad je sve razvidio Potrka zvecnu s onih est dukata, to mu ih djed pred smrt u aku turnu, pa poe niz komiluk raspitujui se u koga ima kakva dobra koza, mljekara. I nae je u imuna Crkavice. Ne mogu ispod pet kruna ree imun. A kad mu Potrka prui dukat od dvadeset kruna i on ne imaae uzvratiti, Potrka odmahnu rukom: Lako emo! Dat e mi jo tri oke slanine, dva ovja ljuka, ovaj stari ambari da imam u to sasuti ove dvije vree brana, a dat e mi i ove nave da baba ima u emu kruh mijesiti, banj da s bunara moe vodu nositi za vuiju mi je lomna a uz to e mi pomoi dva tri dana dok merteke ne donesem i kuu ne prekrijem. imun e na to: Ti bi za dukat ovjeka do gola! E pa onda, Zbogom, i kao da nismo ni progovorili! Ih, bolan, ti odmah tako, a jo se nismo ni poeli pogaati! Moj imune, nemam ja vremena za pogaanje, stoga ti i rekoh posljednju! E, kad je tako razumjede ga imun znam da si u ljutoj nevolji, jest dabe, nu, eto, na put je Boji! Potrka ga probode ispod oka: Ba ti hvala na srcu dobrostivu! Stoga sutra ne izvodi konja na pau; trebat e mi da skoknem do estanovca i u Bepa Katunaria za babu togod potrebica pokupujem. 359

Ne proe ni tjedan dana, a stara Crkaviina kuina postade kao nova, tako da i braa pomislie: E, bogamu, dobar nam dio oevine odvali! U kui sve sredno k u najboljoj: stolii uz komin, malo dalje dvije slamarice, za njima ambar, na zidu polica s posuem i sinija o klin objeena, a pozadi dio kuine novim jasenovim plotom ograen za kozu: kad ve smrdi, da bar ljudima u nos paru ne isputa. Osmi dan ree Potrka: Eto, babo moja, nabavih ti svega do Boia... Nije trebalo, sunce babino, ima baba brau. Ma bolje je togod i svoga imati ree Potrka, koji je ve prve veeri vidio tko su i to su braa, zatim se mai rukom u dep Priuvaj mi ova dva dukata to od djedovih preostae; nije prosjaku da blago od kue ve u kuu. A to ga podsjeti na neku vraju pjesmicu to je odnekud s vrajeg kolja vraji Pava Stipanov donese:

ic, mic, Micika, bi li 'tila doktura? Joj mamo, mamice, doktura pak ne! Doktur ima bile gvante, umum cure kroz mudante, joj mamo, mamice, doktura pak ne! ic, mic, Micika, bi li 'tila ribara? Joj mamo, mamice, ribara pak ne! Ribar ima mokre gae, u gaama umum skae, joj mamo, mamice, ribara pak ne!

ic, mic, Micika, bi li 'tila prosjaka?

360

 E ba je budalasta ta tvoja Micika nasmija se se baba Anuka, koja je pjesmicu ipak i ula i razumjela. To hoe rei da bi se i ti radije udala za doktora nego za pokojnoga djeda? badnu je Potrka. Ne umijem ti rei, duo moja, kad me osim pokojnoga nitko i nije zaprosio. Nego... usput navrni u Imotski, pa upitaj suca ili odvjetnika kako bismo do svoga doli? Do ega?! iznenadi se Potrka. Do dijela! Do kue, do vrta i oranice! Namakao je pokojni. Imam ja na to pravo uivanja, a i ti ima togod. Jok! odluno e Potrka Jok i stotinu puta jok! Ni koliko je crna pod noktom! Kad sutra vide Potrkine dvore, onda e po cijeloj Krajini lajati: Lako je iz tuih jaja pilie lei! On i ona stara kuka, svi ih avli na ranju vrtjeli, kou nam do mesa oderae; pa stoga i propadosmo... Hou da propadnu sa svim blagom Kikaevim, s mojim i tvojim dijelom, sa svim... a ja u poletjeti maui samo golim rukama i golom pameu! I s jednim tapom?! sumnjiavo e baba Anuka. Ne namiu tapi, ve pamet! Znam, duo babina, ma gdje je tapa tu je i pameti. Nu, opet, kako ti kae. Starjeina si i gospodar. Lijepo je to uti! I lijepo je biti gospodar i starjeina, pa makar samo babi Anuki. Lijepo je biti.

Joj mamo, mamice, prosjaka pak da! Prosjak 'odi, prosjak prosi, prosjak kui sve donosi, joj mamo, mamice, prosjaka pak da!

361

OD DANAS JE SMIJEAK MOJA SMICALICA

To je tvoje, pope veselo e Potrka stavljajui na stol punu aku srebrena novca ravno na ravno pedeset i sedam kruna! Kako moje?! ustuknu don Petar. Kad kaem tvoje, onda je tvoje! Uzmi, mui, ne ispituj! Uzmi, mui, ne ispituj... E, moj gospodaru bez slugu, starjeino bez ukuana, harambao bez druine! Ali o tom potom. A sada, roge van! Otkuda ti toliki novac koji ja ne mogu dobiti ni u pola godine?! A ja u dva mjeseca ponosno e Potrka Otkud i kako neka ostane izmeu mene i Sveznajuega! E, nee valaj! Za to si morao puku ponijeti... i don Petar stade polagano zasukivati rukav. Vidjevi da je vrag odnio alu i da e ga ovaj osobenjak omiki na mrtvo premlatiti, Potrka se predade: Nemoj, bolan! Ja onako, od vraga i eljan ljuta razgovora, pomalo odugovlaim, a ti bi odmah... Nije da se bojim tvojih aetina, jer tko zna udariti zna i otrpjeti, nego, eto, kad si ba upeo... A bilo je ovako. Kazivao sam ti kako 362

me preklani, u Vitini, bule uhvatile, okupale i s nova odijela zakrpe oparale, pa sa mnom udarile u gospodsku pronju, koja mi bijae od velike koristi. Mislim ja: bit e i sada kad na put Boji polee ova nemila oskudica. Nu bule vie nisu kadune, a ni ja djearac, pa kad u avliju, one u ciku i viku... umalo me Turci ne umlatie. Bje u brdo, u kamenje. Otpui, odui, pa im k sebi hajd' od kue do kue. O jade! O nevoljo! Nitko i ne slua to govori, ve svi motre novu odjeu, pa te mjere mrko napoprijeko, i svaki se ljutnu: Doe li ti vele u prosidbu ili u pronju! Nigdje kore kruha a kamoli togod mrsna. Usta se spekla, prkno sraslo, i da se etvrti dan ne namjerih na Jureine prosjake, umjesto Potrke nali bi sasuenu oskoruu. Muka je to iz Jureine torbe jesti, makar ga i zableuio da sam k sluajno nabasao, pa eto tako, poradi drutva premda sam Kikaev unuk, ali zableui ti Kikaa koji iz rajskih visina gleda tvoju sramotu i nad njom gorke suze roni. Zemljo, otvori se! Kad se dobro nadrokah sve, toboe, hou-neu rekoh u sebi: Potrko, zlo moje, Potrko, dronjo moj, lezi tamo pod brijest, pa sit i odmoran tu dronjavu pamet prikupi i neto smisli, za jedinoga Boga! Situ i odmornu misao lako nadolazi, te ja u prvu kransku kuu: Hvaljen Isus! Vazda budi! Pa kako ste svi odreda? Kako Bog hoe. A kakvo tebe, mome, dobro nosi? Nije dobro. Kakva te onda nevolja gonja? Gadna, ma moja je, i moja nije. Kako to? Evo ovako. Na pop dua s medom; a moj aa vrag sa zmijskim otrovom. Okomi se na sveenika Bojeg, i da vam ne duim o strahote! bupnu ga akom o prsa, a prsa posveena! Hercegovci poboniji od Matije amijine, samo se skoenue, a ja produih: Mi na au, da oprotenje pita, da se u biskupa ispovjedi i tako. Ali tko e vraga stjerati da u svetu vodu prst zamoi! On veli da su popova prsa govno k i svaka druga, i da tu 363

grijeha nema. Onda moja nevoljnica majka ravno gvardijanu, fra Rajmundu Rudeu o kom se na sve strane samo sveto uje pa kazuj po istini to je i kako je. Kad gvardijan doznade da smo od zanata prosjakoga, upita to na sveti pop od zemaljskih stvari najvie voli. Ona jadnica ree dobar duhan, a tako i jest. Ti zna da ja uope ne puim spontano izleti don Petru. K da si i dua s medom i k da te je moj aknuti ako akom! Tako to ja, bolan, njima poradi strahote i lijepe rijei... Onda e gvardijan, fra Rajmund Rude: Draga moja Maruka, nema druge ve uzmi svoje najmlae i nevino, obuci ga k za misu, ne daj mu ni banovca, ve ga i bez braenice poalji na put Boji, pa nek se za se prehranjuje a za popa duhan prosi. Pa kad isprosi toliko koliko pop u godinu ispui, muu e ti se grijeh oprostiti. Tako ja s tim od kue do kue. Svugdje me lijepo primaju, i ne kao prosjaka ve kao Bojeg poslenika, daju mi najbolje zalogaje, najmekaniju postelju i najue paice duhana. Ja duhan prodaj, krune u dep... i tako, uz pomo Boju, skupih pedeset i sedam kruna. Ba lijepo rekoh sebi u sebi ni djed Kika ne bi skupio toliko. Ba lijepo, Potrka moj, ivote moj predragi! A onda me neki crv za utrobu ujede, i to blie kui sve to ee grize. Nije to tvoje veli nije! Za popa si iskamio, popu i nosi! I, eto ti ga tu! Jesi li sada zadovoljan? Don Petar ga pogleda ispod oka, i ne bi teko razabrati da to ne bi pogled milovanja. Jesam li zadovoljan? Osobito! Za me isprosio, meni i donio! I u svojoj usijanoj glavici zamilja kako u te jo i pohvaliti, kao to bi te i pokojni don Pavao pohvalio. Vidi, a on bi ti rekao isto to i ja i onako k to pukar Zele ree 364

Jakii Spiinu: Da si ti, moj Potrka, na moje ime prosio, da si ljudima, primjerice, govorio kako bolujem od neke gadne boljke koju lijei samo dobar duhan ini se da vi bez lai i smicalica ni na smrt gladni ne bi koru kruha zaiskali, i kad ste slijepi prosite na gluhou da si bilo to izmislio, rekao bih ti: sjekirom po vodi! Ali ti si se, moj Potrka, poigrao Bogom i njegovom svetom voljom, upetljao u bogohulne poslove i sama gvardijana, oca fra Rajmunda Rudea, i na kraju, ti si, moj Potrka, svetu vjeru oskvrnuo, obeastio i ukaljao uei neuki puk hercegovaki stranom krivovjerju, da smrtnik moe iskupiti grijeh drugog smrtnika, a to ti je okolnost oteavajua. Nisam imao zle nakane zamuca iznenaen i pomalo oamuen Potrka. Dobrim je nakanama pakao poploan odgovori prigodnicom mladi sveenik, a onda se sav zaari Kakvu vi to s Bogom vraju igru igrate?! Kako to naopake Boga u srcu nosite! Gledam vas, ispovijedam i prieujem, i dok ste u crkvi ili u selu u dubini vae due neprestano nalazim djetinji odanu i, tako rei, hajduki raspjevanu vjeru, neko kao smola zgusnuto strahopotovanje i strah pred Bogom u svu kotanu modinu usvrdlan, kakav nigdje ne vidjeh. No netom se zametnete tim prokletim torbama, u dva gogolja prometnete Boga u ortaka, u suuesnika u svim vaim smicalicama, podvalama, prevarama, lupetinama i svakovrsnim opainama. Bog postaje oprosti mi, Svedobri ciganski medvjed koji neprestano plee da ta vaa prokleta nezasitna zjala zaepi. Greni smo i neuki, pope skrueno e Potrka, ali tako kao da tim sve na obostrano zadovoljstvo sreuje: to je tako i ne da se mijenjati.

365

 Ludi! zagrmi don Petar Ludi! A tvoj djed najlui meu svima. On e se s milou Bojom na piljke igrati i klipa natezati! On e Boga u svoje prljave podvale uplitati i s njim ruku pod ruku k sa seoskim glavarom! On e se iinjati prijateljem i gospodarom vragova, a tko s vragom tikve sadi... i inima i arima maslo i loj mtati od prostodunih! I na koncu, on e bez svete popudbine na posljednji put krenuti, i to na brdu, na kamenju kao kakav pataren prokleti! Cijeli su ivot njim avli vitlali, a sad ih i tebi u batinu ostavi! A ti, kukave, za njim k slijepo mae za paetom! Kad se jednom zakon prekri bezakonje se ne da zaustaviti. I da ne bi anela uvara, koji ti prst na samom obarau kubure ukoi, sa esnaest bi godina ocoubojicom postao. Zato? Zato to je jedan stari luak prekrio zakon nasljedstva, zakon Boji, i nerazumnoj drtesini vlast ostavio. I ti e u svojoj ludoj pameti, da te otac kakav je takav je, etvrta je zapovijed poradi njega napisana i ti e, govno usrano, da te otac gospodarom prizna i da ti se braa i sestre, strievi i strine, tetci i tetke, ujaci i ujne do crne zemljice klanjaju! Kad je mogla baba mogu i oni. A i Josipu su se klanjali! odbi Potrka uz nadmen smijeak mladosti koja mora do konca ustrajati. Tako?! Ponadah se da ti digoh mrenu s oiju, a tebi kao da je i naao to roditeljsku krv ne proli. Je li ti to na me kamenom evaneoskim? Samo ti krmelje iz oka vadim. Potrka osjeti da mu ruke dru. Ako se prepusti tom drhtanju, nee moi bijesa svladati. Stoga ukopa prste u kapu i stiskae ih dok ga ljuto ne zaboljee. To ga umiri, pa se stade popu umiljavati najslatkastijim rijeima, skruen i pogruen moljakati oprotenje k komadi kruha ivotna, 366

moljakati lano i prijetvorno kako ve u pronji bijae navikao. A kad se sve smirilo i zaboravilo na estinu, poea se za uhom, pa e onako, izdaleka: Nego, pope... htjedoh te upitati... ne znam zapravo... Eto, je li istina to govore ljudi, da se za biskupa ne ui, ve da papa od popa, tako rei, biskupa ini? Kad mu don Petar potvrdi, nastavi pitanjem: Kako papa zna koga e izabrati kad ne moe svakoga u glavu znati? Kau mu drugi biskupi i sveenici, koji je meu njima najbolji, najpoboniji, najueniji, najdostojniji, naj... A ne koji je najstariji? A tamo ti smjera! E, moj sinko... E, moj pope! Njemu kau, a djed te u glavu znade! E, moj pope... kad papa ini po onom to mu kau, onda je to zakon Boji; a kad Kika po onom to sm vidi, onda je to bezakonje, onda vrag cijelog ivota vitla i Kikaem i Potrkom! A komu bi ti klju ostavio? Bezmudom Divcu? Iscjetku mi od ae? Copcu, bojem buzdovanu? Ili pak usmrenom Podlivoguzu?! Komu?... Eno im ga sada svima! I klju, i vlast, dvori i obori, njive i oranice, marva i ograde, i svi tapovi Kikaevi! Eno im, pope! Pa nek sa svim tim na dno jame Dvovrate! I hoe! Hoe, svetoga mi Potrke... ovaj, Mate, imenjaka moga, evangelista! Nek se valjaju, nek se koturaju... ini mi se da si se i ti dobrano zakoturao, i to niz strminu naslade tuem zlu, niz opasnu strminu koja vodi ravno u pakao. Neka, pope! Slatka je, slaana, slaa od meda. Naslaujem se, dato, i cijelo se selo naslauje, i sva Krajina. Ma iz kojeg sam god zaselka, po Hercegovini, 367

prosjake sretao, svi su znali za propast Kikaeve kue i svi su se naslaivali k nespretan avao kad jednom na kakvu pijanu duu zajai. I k o prut su se otimali tko e bolje ispripovjediti kako su Kikaevi potomci sjekirama kotle dijelili, pa ulomke i olupine na kantaru poteno razmjerivali, svakom podjednako duica iz bukara ierupali, svaku bavu na tri podjednaka dijela tresimice pilili, a i kuu bi prepilili, da su imali tako golemu pilu, pa je pregradie... i sve tako k pred Salomonom ona ena ije dijete nije bilo. Bezmudog Divca iz kue protjerae, a on parnicu zametnu, pa dok parnica parne i on e parnuti, a ako i ne parne, zapast e ga govno, jer e dotle sve Kikaevo blago kroz guzice proletjeti! Kako ti to preda mnom! ustremi se mladi sveenik, komu su svi iskazivali dolino potovanje, svi osim bezobrazne i usijane glave, kojoj slijepa Kikaeva ljubav i nerazumna don Pavlova popustljivost navrnue rogove, i to s parocima. Ali on e mu te rogove potkresati, makar ih sjekirom odbio! Kako Potrka ne umjede proitati njegove misli jo vie obezobrazi: Eto tako! Nisi gluh! A sad zbogom, pope! Ove ti pare smetaju. Meni ne! i posegnu rukama za srebrenjacima. E, nee! kao klijeta vrste don Petrove ruke ovise se oko Potrkinih zglavaka, i on od boli oprui prste E, nee! Jednom i ti mora spoznati da postoje i runjavije nozdrve. A sad me dobro i uj i pouj: na svijetu ima mnogo vie zidova nego ih ovom ludom glavom moe probiti! Potrka se otrgne, ubojiki ga pogleda, stisne zube da pregrize kletvu i bez pozdrava izleti iz upnoga dvora. 368

 Svi su protiv mene zajeca nemonim jadom svi, pa i taj prokleti dopuz omiki! I ne sjetivi se nieg boljeg im bi mu vratio milo za drago, zapjeva to ga grlo nosi:

Ali i to pjevanje ispresijecae jecaji nemona jada, koji je rastao bre i busatije od metvice i razlijevao se gui od maslinova ulja. Uz jad se gomilala gorina i slagala se dolje negdje u liici, gorka i gorua, svu mu utrobu izrova i spri. Sve se urotilo protiv njega, sve nenavisti i mrnje, svi hukovi i bjesovi, sve bure i puanije, krupe i povodnji, ljute ege i zimice studene, sve zle sile zemaljske i nebeske, svi avli krteni i nekrteni, koji se odjednom probudie u tom posuvraenom svijetu. Ogoren na sve i ustraen od svega, nemajui pri sebi valjanijeg oruja, na obje ruke isprui rogove i stade njima badati na sve etiri strane: Evo vam! Evo vam svima! Svima! I ai i materi! I stricu i strini! Tetku i tetki! Komiluku i selu! I primorju i Hercegovini, i caru u Stambulu i cesaru u Beu... I tebi, don Pavle, to mi dade savjeta k pljeve, a ne apnu kakav je gad taj vraji novi pop, taj prokleti lupe omiki! Krvav pod okom, krvav pod koom, krvav u dui i noen krvlju k vihorom sleti na don Pavlov grob i udari u luaku viku: Odgovori! Odgovori kakvo sam to bogohulje raznosio po Hercegovini! Kakvo?... Po mom sam samo malo vatre zapalio da otopim vraja srca koja se za sirotinju iznenada smrznue. Ako ih netko ne otopi, svi izgibosmo! Je li tako? Reci da nije, ti koji si Vrti repku emernu s mrtvacem vjenao da pogane jeziine zauzla, reci da nije, pa u ti na grob pljunuti!... A tako!... U pravu sam? Da to 369

Omi-grade, na krajini smrade, a Makarska luka trgovaka!

sam nego u pravu! Nu, to zna ti, znam ja, i Bog to zna, ali ne zna onaj gad omiki! Morao si ga nauiti ili me bar upozoriti da njegova uplja tikva ne moe zadrati ni kap mudrosti. Morao si! A nisi. Ve si me s ovim vragom to odmah do tebe lei... i tebi roge, Kikau!... ve ste mi obojica prinu u oi, tako da sam ve na prvom iskoraku nogu slomio. Lukavci nijedni... S nama nestaje stari dobri svijet... Ganutljivo! K mlada kad odlazi od matere. A ba ste mi za taj stari vraji svijet, koji s vama umire, davali savjete, ba kao da ih dajete sami sebi u mojim godinama, ba kao da u va ivot jo jednom proivjeti, odnosno da ete ga vi proivjeti u meni, u vae doba i s vaim ljudima, to mi dadoste za moj ivot, za moje ljude, za moje doba? Govno! Govno, eto to! Iz roene me kue s kljuem starjeinstva k niije pae! Roena majka nit pita za me, nit me obilazi! Kud god proem svud seoski momci zveckaju avlima, ipkama, otpiraima, oezima, priklodima i svakim vragom: N, Potrka, n! N kljue, n kljuie! N, mali, n! Ovaj me omiki dopuz okrsti sotonom, a krune uze! Eto, to mi dadoste! To mi ostaviste. Ba lijepu smicalicu, ba lijepu... Kad posljednju rije ispljuva a novu ne mogae nai, izdui k probuen mjehur. I najednom se osjeti iscrljen i sm gaenje to na mrtvacima jad iskali nadoi e kasnije neizrecivo iscrpljen i nepovratno sm, kao samac dub to na vrhu brda uzalud propinje svoje stare, debele, dobrano obrene i pomalo sagnjijale grane, te sablasne batrljke bogalja, lane svijee bez plamena to se naherene glave uzdiu Bogu a kilje na ljudsko milosre, kilje maji bezobrazno. Bogalji, Boe moj, bogalji... Otkud sad bogalji, te iskreveljene sotone paklene, to kao sluz i sluzava gadalina neprestano plaze od sajma do derneka, od protenja do zavjetita i znaju sve crkvene 370

godove bolje od ijednog popa i biskupa, pa i od samog pape, ti nepogreivi jarci oderani! Poi na sv. Jakova u Cistu, na Duhove na Lovre, na sv. Luku u Podbablje, na sv. Mihovila u Proloac i Raane, na sv. Iliju na Studence, a na sv. Anu u Poljica, pa poi na sv. Ivana Svitnjaka u upu i Dobranje, na Sve Svete u Arano, na Gospu od Karmela u Runovi, na Gospu od Anela u Omi, a na Veliku u Sinjsko i Imotsko polje, pa onda poi na sv. Petra kranskoga u Livno, a na onog hrianskoga u Duvno, pa hodaj ako ti se dade sve tamo do svetog Ivana Krstitelja kod Jajca... svugdje e vidjeti jedne te iste majke, koje kao da neprestano raaju djecu s batrljcima, djecu s rasjeenim zejim usnama, djecu s trbuhom veim od njih samih, djecu s polomljenim kosiricama, uvelim i spletenim udovima... svugdje e vidjeti jedne te iste glave bez oiju i uiju, bez nosova i usana, pa glave ko tikve vodenjae, i one ko tikve misirae, i one to iza ije gledaju, i one s kano kutlaa velikom i ustreptalom rupom na tjemenu, pa te za ruku hvataju i silom ti ruku u tu rupu guraju... pa e svugdje i posvuda vidjeti jedne te iste usahle i odebljale trupove, bez imalo noge, bez imalo ruke, jednostavno trupove, baene na crkvene stepenice, pod brijest, pod hrast, pod alosnu vrbu, alosna im majka, ili jednostavno ostavljene na putu, u praini, ili na kakvoj uveloj i prisveenoj dasci s kotaima ispiljenim od hrastove oblice tko li nosa i prenosa te trupove, tko li s njima na stranu ili na poinak, tko li ih elja i umiva, tko li ih brije i brk im usukuje, jer svi imaju pomnjivo usukane brkove kao gizdelini kakvi, a ti su brkovi, na izbrijanu licu, straniji od svega... I svi ti kljasti metilji nita drugo ne rade ve nepogreivo plaze od derneka do sajma, od vreve do veselja, uvijek jedni te isti, sa svojim nakaznim tjelesima, sa svojim otvorenim ranama koje bezono izlau i jo 371

bezonije opijevaju uvijek jednom te istom pjesmicom, istim ljigavim jaukom i mole istom bezobraznom nametljivou istu prijeteu molitvu. Od sajma do derneka... I tako cijeli ivot provedu na derneku, u vjenom veselju, dreci, buci i vrevi, u mirisu vina, rakije i peenih janjaca, i to je najgore, ne smetaju nikome; naprotiv, kad njih ne bi bilo, to bi pijano puko veselje vie nalikovalo sprovodu nego obinoj nedjeljnoj misi. Jer oni su postali bitni dio svakoga derneka, istovrijedni kao i gomile sita i reeta, stapova i mv, kao svatarske tezge, janjci na ranju ili mjeine vina, upravo mjeine vina, njima su najsliniji. Makni te mjeine, ode k vragu cijeli dernek! A oni to znaju, gadovi jedni! Oni to veoma dobro znaju, te vie isprose... to?! Zar su i oni... Gospode, nikad mu ne pade na pamet da s njima u istom kolu igra, da i oni njegovu svetom prosjakom redu pripadaju. Ne, Boe, ne! Nisu oni prosjaci od zanata! Njih nevolja gonja! Hehe, nevolja... a etkaju k urica i peenje mau... Vjeno i nepogreivo, toniji od stoljetnoga kalendara, a svoje kletvene molitve vuku od pamtivijeka i prenose ih od koljena na koljeno, potajno kao lanke progonjene vjere, kao rijei arobnjake... Ipak ih nevolja gonja! A koga ne gonja nevolja?! I doktora u Imotskom, da na svaka govnasta prsa uho prisloni. Onda su oni... Boe, onda su oni i od nevolje i od zanata; neka dvostruka kljuka, dvokuka, to se jednom kljukom prikvaila za one od nevolje a drugom za nas od zanata, i tako premostila jaz koji je dosad nepremostivo zjapio izmeu njega i Bendinice Agine, izmeu Kikaeve kue i onog jada seoskog to na njihova vrata Bogom kuca. U isto su krdo skreni, nigdje ni kukice ni karikice, kojom bi se o drugi soj prikvaio... kao tri umrena busa kraine nasred pusta rovanja, ko tri kupine na kamenoj lazi, a nigdje 372

grmika jasenova da mu se bar jednom vrijei nou i potajice priulja... Boe, neu s njima! Neu s njima, don Pavle, neu s njima, djede Kikau! to mi prije ne ukazaste da smo s njima prstenovani, da su nam o vratu teljizi istoga jarma! Ili ni sami niste znali, tko vam se za pojas prihvatio? to mi onda koriste svi vai savjeti kad zapravo niste vidjeli ni svoj svijet, a kamoli ovaj koji ne tamani samo dubove i vukove i u komu vie ne pale vae olinjale smicalice! Neu u prosjake! Neu s bogaljima! Neu... to kaete? U kopae? Neu ni u kopae! Ne bojte se, neu prekriti sveti plemenski zavjet, ve u i dalje s ramena svojega kruh svoj jesti, ali ne ovaj, ne prosjaki, ne s bogaljima! A kakav?... Snai u se... Sm?... Moda ba zato to sam sm, sm kao medvjed, sm kao dub samac, o kojem si mi, diko moja, toliko kazivao. A ti mi, don Pavle, jo mudrije kaza. Sjea li se? Djeco moja, malo sam se smijao, malo alio, a tko zna hoe li na onom preozbiljnom svijetu ale i biti! Eto to! To je ono ivotno, djede Kikau, to je ono to e mi pomoi da se spasim, to je ono ivotno i na ovom neozbiljnom, a moda i preozbiljnom svijetu. Od danas je smijeak moja smicalica! I kao u nekom preobraaju, cijelo mu se mlado tijelo potrese i ledeni ga znoj probi. I odmah se pokua predati tom ivotnom smijeku, irokom, prostodunom, sveshvaajuem i sveopratajuem. Ali to ne bijae smijeak ve iznueni odsjaj smijeka u komadi voska utisnut. Ve e ti meni omekati! zaprijeti mu Potrka i toj se prijetnji od srca nasmije, ba onako kako je zamiljao: iroko, prostoduno, dobroudno...

373

Kako ga nije izmislio za zabavu, odmah ga htjede na korist primijeniti, te se uputi u Spiin komiluk, onim avlima paklenim to ga najljue zadirkuju. Jo i ne ue u komiluk, a ono ga sa svih strana obavi vlana naslada: N, Potrka, n! N kljue, n kljuie! N, mali, n! Navikli da im na to togod uljivo opsuje i ubrza korak, nemalo se zbunie, kad on zastade, nalakti se na Jakiin zidi i dobroduno se nasmijei: Aj, aj, momci... Ne valja to, ne valja! N, mali, n! Vazda isto k i kukavica: kuku! Aj, aj, jade moj, treba neto bolje smisliti. Posluajte ovo, na priliku:

Drugi put ovako:

Potrka, zlotrka, anjak pure iz trka, pa ga capi protrka. Al on ima kljua dva, gae kljua s obadva, ma prekasno, to se zna! Nije ljudi, mala stvar, Potrka je gospodar, on imade kljua par: ni za dvore ni obore, ni ambare ni konobe, ve za ono jadne robe to mu guzu grije da je bura ne probije!

Ili opet malo treskavice:

Oj Potrko, kres, kres, kres, s kljuevima tres, tres, tres il u bunar il u jamu,
374

 Tako, tako, momci moji! Uvijek neto novo, da se ovjek obveseli ree i odeta kao kakav mudar stari ostavivi ih zbunjene i posramljene. Potom svrati u Galinovie da isto ponovi. Naalost, tamo ga nitko i ne pogleda, jer se cijeli komiluk sjatio da vidi kako se glad sitou razmee, jad s nevoljom ue natee, dok se lokva i rovanj bistrom vodom hvale. Otkad prosjacima po zlu poe, ogrlatie nadniarske ene, koje samim tim to ostadoe na istom nad prosjake iskoie, pa se bae i paune stoput gore nego su se dosad prosjake paunile. Nau kakvo suho rebarce ili kriku slanine s ulomiem jemena i kukuruzna kruha, pa cijelo bogovetno jutro etkaju po komiluku i taj zalogaji natenane grickaju, mrviak po mrviak, sve preko volje, dotuilo im: prederale se, toboe, a grehota baciti. Ili nabiju izmeu zubi mrvicu pruta, pa cijeli dan akaju i nikako da iakaju. Zaredale tako od kominice do kominice i svakoj svoju muku kazivaju: Vranj mi se ene nikad ne govore vrag, grijeh je vranj mi se duom zametnuo ako valja jesti odve mesa! Pola ga dana gloe, a drugu polovicu zube aka. Uz to, meso oteko, pa ti na tumak padne... Druga se opet drukije jada: Ne bi ti moj Ante to sini ne bi ti on pure, man da mu je varjaom u grlo zbija! Lupeini oslaala jaja, pa svaki as: Maja, ispeci dva tri! I nee na maslu ve na salu! Vranj mali, tko li e tolika jaja naslagati! Trea opet, toboe, bjesni: Moj Pere to mu grlo mu s guzicom sraslo, svaki as: Mare, okrenider malo peenice na gradelama! Ma otkud tolike peenice, ne bi da je od sto gudina! Ja na nj nek se 375

ili u gnjoj il u slamu, il o drvo U o kamen! Rekosmo ti. Amen.

lati pruta. Teak mu je, kae... I tako svugdje, po svim selima i komilucima: jednom Bog pogleda i nadniarke! U Galinovu se komiluku Anuka Stipanova uhvatila onih jadnih pet est kokoi, u kojima zajedno ni oka mesa, pa im, kau, cijelo jutro mrvi aicu pure Bog nek nas rasipnosti sauva, ma na sreu puru je od usta otkinula i dobaciva svakog oenaa po mrvicu: pi, pi, male, pi, pi... njava vam pipitu na jezik nabacio, derite i naderite se; niste prosjake! Hajde, bona dobaci joj prosjakinja Rua Poparina, koja upravo pristie s bremenom drva na leima otkad ja u brdo mrvi im taj zalogaji pure, ni za djeju micinu ugrijati! A to si ti, Rue moja Anuka se, toboe, iznenadi, pa e s bezobraznom ljubeznou Doi, nevoljo moja crna, opni i ti zericu s njima, znam ja to je glad. Znam da zna, dragosti moja ni Rua duna ne ostaje znam da zna to je glad, ma sitost ni za spasenje! Tako je, duo mirisna, oli sam ti se ikad zaloila tuim ogrizima da bih znala! Onda Rui priskoi Cukra Galinov gori vrag od Matana Bilina i neto joj sunu. Rua se zaas rasprti, prebaci preko glave jeermu i mdru, pa golu stranjicu istri: Anuka moja, razvedrino moja, zagali se i ti, pa nek ljudi sude u koje su gladnije! Ili su ti moda uvele, sirotice moja tiikava?! Nisam ja kravetina da ljudima smrad pod nos turam! Turnula bi ti i ofrancanu kad bi ti od moje bila deblja... i do noi tako. U aljkuiima ono mukadije, to ne ode ni u pronju ni u nadnicu, zavidno govori o tome kako je Andrija Markov prodao pukaru njivu da sina Slavka otpremi u Amerike, pa o nekom Bekavcu koji je Antiu utinu poslao ip-kartu... Ne, ljudi! Ne, brao! Ne preko debelih crnih voda, ne preko debela mora! gotovo zajauka Potrka, zaboravivi 376

na smijeak i na samac dub, a sjetivi se zakletve kojom se zakle don Pavlu na njegovu samrtnom asu. Ve crknite u Crkavicama! dobaci netko i skri se drugu iza lea. Ne, ljudi! Ne, brao... Strpite se jo malo, Potrka e ve neto bolje smisliti, za sve, za sve... K to si i za se smislio! U Crkavice, crkavico! opet se netko sakri iza lea. E, mali imaga, glavu krije, ma glasa ne moe skriti opet se vrati dobroduni smijeak Kad smislim, doi, bit e i tebi od koristi... ma i meni od tebe! U Crkavice, crkavice! Ja ti rekoh, a ti kako hoe. Eto... Zbogom vam, ljudi i uputi se u Crkavice. Ma kud u Crkavice prazne torbe, izvrnutih depova, da mu se jo i nadniarske ene podruguju! Natrag u Hercegovinu! Ima pravo onaj dopuz omiki. Ne valja se s Bogom igrati i njegovu srdbu izazivati uzimljui isprazno sveto ime njegovo. A kako ne zna kad je isprazno a kad nije, najbolje ga i ne uzimati. I nee! Proei malo pamet, i iskra e sinuti! Hvaljen Isus! Vazda budi Pa kako ste svi odreda? Kako Bog hoe. A kakvo tebe dobro nosi? Ne znam je li dobro, ma smijeno je. Kako smijeno, pobogu? Evo ovako. Kae meni na pop: Potrko, sinko tako mene zovu, Potrka ti za se u pronju ide, ma ne bi bilo zgorega da i za svog pastira noge protegne. Ne za me, ve za presvijetloga biskupa. Spopala ga otraga neka gadna boljetica, u koju se ti ne razumije, k neki irevi a nisu irevi, vie nabrekline, pa ne moe ni sjesti ni lei, ni 377

zaspati ni zadrijemati, a crkveni je poglavar. Rekoe mu ueni ljudi da je jedini lijek: iza svakog oenaa priviti novi list duhana, ma onog hercegovakog, najboljeg na svijetu, i to od donje sredine. I biskup me zamoli da mu nabavim, a on e platiti. Ja rekoh: Presvijetli, kakav bi to pogan narod bio koji svom poglavaru ni paicu duhana!... Eto, ljudi, pa sudite sami je li smijena stvar, da se duhan privija na biskupovo prkno i jo k tomu da prosjak, obuen k gospodii, za biskupa prosa. Ljudi, smijena stvar... A ljudima ne bijae smijeno, te ga smrknuti prekorjee: O tom e nam bolje rei kad za svoje bude iskao!... i birahu najljepe paice. Paica do paice oka, oka do oke sto etrdeset i tri krune do jesenskog oranja, a toliko ne prikupi ni osam prosjakih druina, jer se otvrdlim srcima pridrui i suna godina. Dobro. U, dobro! U, dato nego dobro, bogareti! Srebrenjaci zveckaju po depovima. Divna smicalica! Ba u tomu i jest vrag to je odvie divna i odvie upamtljiva, pa s njom vie nigdje gdje si bio, a posvud si bio; a ne moe ni s drugom jer si uz upamtijivu i sm upamtljiv! Nije to vie po prosjaku, pa si k zrak i tua ivina, nit te tko gleda nit te tko pamti. Sad si poslenik Boji, i svatko e te od prve prepoznati! Nije dobro. A opet i jest. Zima duga, pamet hitra, ve e neto smuljati i ishitriti!

378

BOG I CESAR SVOJIH NE ZAPUTA

Do Svih Svetih i posljednji se vratie kuama. Nadniari sa svojom mravom zaradom, ipak zaradom, ve e nekako kraj s krajem, dok je prosjacima bilo poodavno jasno da e im ispred vrata i prije Poklada prozelenjeti kljenova nedilja, ako ne padne i godina devedeset i deveta. No svi su kao po dogovoru sa zebnjom i ledenom strepnjom oekivali prijanjih vremena toliko obeavajuu zimu, u kojoj se jedino ivjelo, ona pusta sijela i prela, gonjanja u komuanju kukuruza, zamuene oi pri peenju rakije, topli zapah rasporenih utroba svinja i ovaca u doba velikoga klanja, drakavi miris katradine i ratike dok oko rasplamsala ognjita krui smrekova bukara praena nazdravicama i doskoicama, priicama-straicama, svirkom dipala i svirala, gajda i pitaca, a s gusala sva uda boja: vile i junaci, konji vilenjaci, tusti, razigrani, krvi do koljena, skokova do neba i stotinu arolija to te po modanima ekaju i tuom smionou tvoj kukaviluk uljuljavaju u slatki i opojni san na javi. Ove se zime nee ivjeti, nee sanjati... To su svi slutili, dapae i znali osim prosjaka od nevolje, koji su ivjeli k ptice nebeske i ljiljani u polju stavljajui sve u Boje ruke i jedni s drugima potajice 379

izmjenjivali tjeskobne i zloslutne poglede. Samo da ne bude devedeset i deveta, i da prerano ne ugrize. Ali ono, k u prkos, ve o svetoj Kati (sveta Kata bili' gnjata) ne napade do gnjata, ve do pasa i do ramena, pa kako pade tako i ostade. A onda zlo udari. Premda bijae sveta nedjelja, jo k tomu i oii, Kati pirinoj vrag ne dade mira, te svrati u Prisoje da u zavjetrini oko snijega ieprka togod suharaka za potpaljivanje vatre. I taman da e rukom za panji pod polom kad jadna ti majka sva se pola strese od paklene smijurine. Kata se skoenu, gdje ne bi, ruke joj padoe, klonu cijeli ivot, a ono malo due to ostade protrnu kao u plaljiva ovjeka kad iznenada u pomrini mrtvake kosti planu. Godina je devedeset i deveta. Poto prvi zapuh uasa proe, prikupi ono jadne snage to se sakrila negdje po zakutcima, uzdie pogled na Kuk, na ta sablasna vraja poivala, via od zvonika, i na samu iljku ugleda njega, Vukojarca. Ispeo se ondje ba onakav kakav i jest: vuja glava s kozjom bradicom, s volovskim oima i rogovima, jaree tijelo s medvjeim runom, a noge kako i dolikuje: jedna jarja, jedna vuja, jedna medvjea, a na stranjoj desnoj konjsko kopito to razbija prije nego takne. U svakoj dlaci po jedan avao stoji i gleda kako narod mre. Vukojarac visoko uzdigao glavu, smjeka se onim razjapljenim vujim valama i pitomim se iinja, ba kao da ga nita ne zanima do ove snjene bjeline i sjaja smrznuta neba. Igrao bi se. I tako, na sreu, u Katu i ne pogleda, te ona to je noge nose, vie mrtva nego iva u komiluk. U glavi nijedne crne. Svi odmah razabrae da je nadola godina devedeset i deveta, godina u kojoj svakog stoljea Lucifer slobodno anje na prostranoj njivi Gospodnjoj, godina o kojoj se nikad ne zna kad e u stoljeu pasti. No ipak bijae potajne nade da se Kati 380

prividjelo ene esto vide to ni Bog ne vidi, pogotovu ako su, hoemo rei, bezmue, a Kata je bila i tu su nadu uporno podravali, premda se nitko ni od najstarijih nije sjeao da je ovog stoljea ve bila godina devedeset i deveta, i premda je do materica jo pet ena iz razliitih zaselaka i na razliitim mjestima Vukojarca vidjelo; ali kad ga na tusti dan vidje i Anti komrlj, a na sam badnjak i nadasve poboni Copac Kikaev, i najustrajnije napusti nada. Kad na Boi makule i trombuni ne zapucae, ve mlako oduie i zakaljae k sipljiv pas, ne bi druge ve sve predati u Boje ruke pa to bude da bude nek on brigu brine kad svijet vragu predade! Nu uza sve to predanje tjeskoba je razbijala srce o rebra, a koa se neprestance jeurila od neotopivih mosura to su visjeli negdje u grudima, zveckali kao praporci i srebreni uskrnji zvonii. Odmah po Novoj godini snova udari puanija, po prostranoj se goletnoj visoravni vraja bura ushukala, kao da se ono preostalih vragova to se ne mogae smjestiti u Vukojarcu u njoj udomie, da s vjeticama zaigraju bludno kolo i ugrade im na tucete nakaznih patuljaka, jednookih repaa, mrkova, svinoga, rogozuba i ostalih vjetijih kopilana. Bura kakve nitko ne pamti, govorljiva i odrediva. Sad pljuska pljusne, sad bi klakne, sad medvjed zamumlja, sad Vukojarev smijeh brdo potrese; s divovskih mutapa as stresne studenu maglicu, as stog snijega, a ljuto se inje pod kou zabija, ne moe ni nosom promoliti. Na ravnu opuhuje, u zaklonici gradi, smetovi kao kue visoki. Kuka jedna bijesna i bjesomuna uspaljenica studena! Smije se i plae, hihoe i jaue, zvidi i cekee, cijue k iz gnijezda izbaen gola, krijeti k nezasitnica meu pijanim kirijaima, a onda se uzape k nespokojni mrtvaci u Kumovoj slami, da odjednom zatutnji k sva zvona, svi 381

topovi i svi slapovi... u njoj su svi zvuci koje je ljudsko uho ulo, zvui nezaustavljivi, neotklonjivi, neotuivi, neunitivi i nepriguivi, svi prokleti zvuci svijeta sabijeni u jedan zvuk ubojiti. I sve je izgubljeno na izgubljenoj cesti, puti zatrpani, oputine zasute, krape i jame neduno bijele: svud stupice za nevjete noge, a sve noge nevjete. I zeje i ptije. Gdje su oni kunini skokoviti skokovi apica se o apicu tare; gdje gizdavi otisci drozda kraljevski se aporci u batrljke skvrili... ... godina je devedeset i deveta. Ljudi se zbili u kue, u jednodijelne potleuice, vatru na ognjitu i nou podravaju prsa izgori, lea led ledeni gnjate prekrile modre are, buganci prste obakovili, a proklete se ui uzjogunile i one u kosi i one u dlaci siu i grizu, svi ih avli grizli i sisali krpetine palac debele, tko e se kroz njih poeati! O jada! O nevolje! Da je bar gruda pure a ne ove rijetke kukuruzne kae! Da je i klin-orba, pa je zainiti akom loja, a ni vrljka nema! Kad bi guda u bronzin ratike bar mrvicu nogu zamoila, a ova se krikica kruha, k uho prozirna, u hljeb prometnula! Da je i suza vrue varenike, pa se iznutra malice zgrijati!... Ma ovcama se i kravama vimena omosurila i opuzdrila; doba munje proe, a da i ne proe to bi iz jadnica izmuzao kad im daje samo sasueno jasenovo lie, i to na broj! Da prezimi morat e ih klati: ako zakolje im e preljetiti?! Prokleta bila godina devedeset i deveta, i Vukojarac, i onaj tko ga doeka, a najprokletija gavanska Bosna i Hercegovina, i cesar to ih izopai i vlast ovakvu skroji! Kad je zemljarina, daj! Kad je travarina, daj! Kad je kuluk, daj! Kad je u vojsku, evo! A kad glad pritisne, snaite se sami, umirite sami i pokopajte se sami! K za Turina, k za Mleanina. Svi iz usta, u usta nitko! I nikad ne zna tko ti je vei dumanin onaj to vlada ili onaj 382

koji ovog ubija da tobom zavlada ali posigurno zna da su ti obojica dumani. I svaka vlast, ma otkud dolazila, dumanska je. I tavori tako, tavori za brdima, za planinom, za bojim leima, bez igdje ikoga, bez igdje iega osim lane nade i istinskog jada... tavori od prosjakoga tapa i uljeva poklonjenih koljarskim vinogradima, tavori da pretavori, ali nee ni to! Kad bi bar imao svoga proroka, svoga Josipa Pravednoga, koji bi prije godine devedeset i devete usnuo bar jednu debelu kravu... a bilo ih je. Moglo se otcijepiti od pogana drijela, moglo se sauvati poneki variak ita, pokoji ovji ljuk, uzgojiti jo koju ovcu, pa bi bilo i mrvicu loja, makar ugana, ono loja. Ali tko e pravednima Pravednoga dati! Ako su ranije i imali nekakvu predodbu o veliini svijeta pruao se mnogo dalje od dohvata njihovih tapa, od Splita i Jajca, pa ak i od cesarskog Bea i zavravao tamo negdje u magli i tmini iza debelih crnih voda sada je potpuno izgubie, kao da je Vukojarac i taj nasluivani svijet proderao i na ivotu ostavio samo Krajinu, za posljednji slatki zalogaj. Jedva jedvice da iziu iz kue i svrate u susjedovu potleuicu, ne poradi razgovora i zabave gladnoj dui razgovora nema ve u ludoj nadi da e im odnekud miris suhe bravetine pokakljati nozdrve, pa... eto, tako nekako, kao da si se i sam omrsio, jer i mirisi ponekad znaju biti mrsni i zasitni. Poklade su. Prolih je godina i u prosjaka od nevolje mirisalo, a danas moda u popa, u pukara Zele, u Kikaevih ukoliko nisu ve sve sabili u guzicu u Matana Puzdrina, u elanuinih... i u koga jo?!... Da bar vrag odnese ovaj snijeg napade vii nego ikad, pa nit se topi niti kopni sili bi u primorje odmah se proiri skuena slika svijeta sili bi svi do jednoga, polijegali ispred vrata tih prokletih gavana, pa ako ih ne bi htjeli nahraniti, morali bi ih barem pokopati. 383

Dok je selo tonulo u beznae, koje ve bijae poprimilo obilatu primjesu slatkoe, one uasne slatkoe to plavi muenike kad naslute tihe korake izbaviteljice smrti, dotle su u smrznutoj crkvi pomodrjele usne mladog upnika pokuavale arkom molitvom otopiti zmrznuto Boje milosre: ... nikoga osim tebe i mene. I ako ih tvoja dobrostiva ruka ne takne, pomrijet e. Svi e pomrijeti, premilostivi Boe moj, i ostat e samo gadna usta bure da ti sveto ime slave. Prekjuer i Brstilau naoe smrznutu; a nije umrla od studeni. Bila je laganija od perca, pa su se ipak ukopnicima koljena svijala, jer i sami postadoe laganiji od dima. A prije Brstilae umri stari Markota, stari Ilija, stara Maraa, stari Jurea, dva stara brata Piplice, stari Jure Skenderov, stara Roka, stari Ikia, stara olinica, Babua i Bendinica, Nosua, agljua, Kujundua, Zagoka i Grabovka... i nevoljni stari Divac svoju tubu na tvoj sud prenese... Devetnaest iz moje upe. A koliko iz drugih upa, iz drugih sela, samo ti zna. I sve starci. Zar nije udno da umiru samo starci? Ovi nevoljni praznovjerci vjeruju da ih prodire Vukojarac. Ti zna bolje i od mene da Vukojarca nema, da sinovi glau umorie oeve eda bi se sami odrali. Jedna usta manje! Ovdje je zakon: jedna manje! Sutra e biti jo jedna, i jo jedna... od sutra e ubijati djecu! Razumije li, djecu?! Djecu koju si stvorio na sliku i priliku svoju! Ali to vie nije slika i prilika tvoja, to vie nisu djeca, to su samo oi, nijeme oi rasplinute od uasa, goleme oi gladi to prekrivaju cijela majuna, nakazna, zeleno-uta, smeurana staraka lica, koja kao da se nikad u ivotu nisu osmijehnula. Moe li gledati ta staraka lica te jo neotvorene a ve poutjele pupove?! Moe li gledati kako bez grinje savjesti, bez zraka pokajanja poklasmo one to nam ivot dadoe i kako emo od sutra klati one 384

kojima ga sami dadosmo?! Ne moe. Znam da ne moe i da e im pomoi. Ne traim mnu s neba, ali zaustavi ovu buru i digni ovo prokletstvo snijega, da se moe krenuti, i ja u krenuti... I kao nekim udom o podne utihnu bura a podveer duhnu jugo, zavaljae se tmaste oblaine i nastade povodanj kakav se ni o Markovu ne pamti. Jo prije zore mladi se sveenik baci na konja i kroz kiu, koja je sada polagano rominjala, odjai da ostvari to bijae naumio. No ve se na prvom koraku spotae. Ne budali, pope nasmija mu se u lice pukar Zele i stade podrobno razlagati kako nije cijeli ivot slagao banovce u krune, krune u fiorine a fiorine u dukate, da ih sad odjednom u jamu saspe. Nee ih sasuti, ve spasiti duu. Svi e pomrijeti, Zele! Pukar se osmijehnu s visoka, kako i prilii prvom ovjeku u selu, prijatelju vlasti, u neku ruku i vlasti samoj, pa prema tomu Bogu i znanju najbliem: A to ti tim tare glavu i tui rvanj vrti! Jesi misnik, ma opet i nisi misnik... Ili e ti mene uiti kako se puka kuje... gdje, na priliku, doe tetik a gdje kokot... a u Boje se uplie. On je tu marvu stvorio i on najbolje zna to e i kako e s njom... A ti ga kao ui?! On oei gromom, a ti mu podmjesti gromobran! On osini biem, a ti... Ne propovijedaj, Zele, jer to je napokon moj posao, ve kad ne da novac, daj bar kola i malog Ivana. Dat u kad me saslua. Velju, jesi misnik, ma opet i nisi. Ispovijeda Boga, a zakon mu pod noge! Ne ree li on: U znoju lica svojega jesti e kruh svoj? A to ti ini? 385

Ono to ti znojni dadoe ti razdade prosjakim nabiguzima, vragu se ijedan ikad oznojio... Nije li to protiv Boga? Protiv Boga je!... Stani, kad sam poeo i dovrit u. Onda, dragoviu moj, jesi misnik, ma i nisi... jednima redovinu uzima, a drugima je kria. Je li to pravedno?! A je li pravedno da mi ti daje istu redovinu kao i posljednji prosjak, i to onaj od nevolje? I meni jednako za puku daje imotski poglavar i Toma Kikin. I misli da bi me Toma Kikin vie potovao kad bih mu u pola dao? Ovo! Rekao bi da sam budala, k to i za te kae. Zna li ti tko je pravi misnik i koga najvie aste? Don Luku iz Zagvozda i fra Filipa s Lovrea! Oni, bogme ni za sevap ni napovjediti, ni vjenati, ni mrtve pokopati dok se ne namiri sve to im pripada! To i jesu pravi misnici: s marvom kako valja, a ne mile-lale, na junake zalogaje... A sad uzmi konje i kola, i malog Ivana, to u ja ve naplatiti zavri gospodarski Zele, pa se paunski ogleda po vignju, po ono nekoliko jadnih ljudi to mu se osmijehnue krtim udvornim osmijehom. Meu njima bijae i Potrka, koji se od prekjuer zatekao kod ujaka, kod njega i spavao, pa jutros na uranku svrnuo u pukarov viganj, da mu pukar neke kukice iskuje. Jesu li ti ove dobre? upita ga Zele. Potrka mu preko ramena potvrdno kimnu, zatitniki uze pod ruku razoarana popa, izvede ga iz vignja i aptom upita koliko novaca ima. Svojih osamdeset i tvojih pedeset i sedam. Ne ljuti se, vratit u ti. Potrka se najprije snebi taj novac bijae odavna prekriio, a po dui njegov nije bio kad ga je za popa isprosio a onda se pribere, primi stvar kakva jest i jo je u misli na iroko razradi. 386

 E pa dobro ree a sad uzmi jo etrdeset i tri krune, neka je mojih sto na ravno. To toliko ganu mladog sveenika da stade glasno moliti Potrku da mu, za ljubav Boju, oprosti one puste uvrede u naglosti izreene, a potom mu stade dobrotu kovati u zvijezde. Ne tri pod rudo apnu mu Potrka samo je Bog dobar, a Potrka zna to ini. Moj e kukuruz podijeliti onima koje ti ja nabrojim i apnut e im, onako izdaleka, da sam im ga ja poklonio. I pravo je da se kae. A sad upreimo kola. Jo je prokinjavalo kad troje zaprege i pet est slobodnih konja veselo krenue prema estanovcu, do trgovca Bepa Katunaria. Kad u Bepa ni sjemena za lastvicu. Razjagmie Katuni i eevica, ljuta Ljut i Potpoletnica, razjagmie, raznesoe to za novce to za zlato, to na obveznice, to na vjeresiju. Daj onda jema. Ali ni jema ni penice, ni napolice ni sumjesnice, ni prosa ni bara, ni igdje iega. I tko zna kad e biti. Zima bijae duga i zubata, glad pritisnu i onog koji novca ima, pa da ovaj as stotinu kola iz Splita krene, u kasu bi ih istovarili. A ima li ga u Splitu, jor Bepo? upita don Petar. Tko zna gdje ga ima! Godina je devedeset i deveta posvuda, puti zatrpani a more nesklono brodovima. Ako su togod i dovezli, dovezli su iz Rijeke ili iz Italije; iz Bosne nisu, planine su, i turskih kola od Svih Svetih nije bilo. Nego, ako im se nije teko zamuiti do Kupresa snijeg je valjda i ondje popustio, pa su za ciglih osam dana i tamo i amo nai e posigurno i jema i krumpira. 387

Za ciglih osam dana! A koliko e ih za tih ciglih osam dana pocrkati od gladi! uje se da je u Makarsku dolo kukuruza i ozimice ree neki seljak sa strane. Potrko, mome moje, ded na konja uzdrhtalo e don Petar kola e polako za tobom. Ako bude, kupi i ekaj; ako ne bude, grabom natrag, pa uzdajmo se u Boga i jeam kupreki. Na sreu u Makarskoj bi kukuruza, ma trgovci nabili cijenu pasmina prasea i tvorovi smrdljivi na sprovod, njihov pir! Kad se podno Potrka s punim kolima vratio na estanovac i upitao za don Petra, rekoe mu da je odjaio u Split. Vele, zauka mu uak u glavi, pa ravno biskupu i namjesniku; a ako bude od potrebe, i banu u Zagreb i cesaru u Be, pa nek daju ili neka kolju! Kad u biskupa, ono tamo ve nekoliko okolnih upnika, koji don Petra obavijestie da su s njima doli kotarski poglavar i opinski naelnik s oba prisjednika, pa sad vlastima izlau smrtno stanje naroda. I crkvene i svjetovne vlasti irom srca otvorie, iz due uzdahnue i rekoe: Bog i cesar svojih ne zaputa! Tako im rekoe, tako im svaki ree, i svaki srce i duu otvori, ali kesu nijedan. Bog e i cesar! Ovo! odmjeri Potrka od ake do lakta i proguna u sebi i za se Ako ovom ludom vodenjaom ne munem, sve e lijepi vrag odnijeti! Muni, Potrko, suzo djedova i diko moja, muni... Bog e i cesar! Lijepi ti ih avao... ah, Boe, oprosti!

388

II.DIO

389

IZ PRIBILJEAKA DON PETRA FRANESKA OMIANINA

(Donosim samo nekoliko izvadaka iz preopirnih don Petrovih pribiljeaka, tek toliko da oima oevidca mrviak osvijetlimo ono vrijeme, usput i da se osvjedoimo kako su poneki seoski upnici perom ubijali dokolicu. Gdjekad su to bile pjesnike crtice, gdjekad vjerska i udoredna razmatranja, a ponekad suha rije i gola injenica krasopisom ispisana. Od te se dokoliarske rabote malo to sauvalo: ili bi rukopis pod stare dane unitili sami tvorci prolo vrijeme, prolo breme ili njihovi nasljednici uturumi njau i budalau ili bi ga jednostavno izglodali mievi i vlaga rastoila. Nestrpljivi italac moe ovo poglavlje preskoiti bez velike tete po samu pripovijest, a strpljivi e moda i u njemu otkriti poneku radost i pokoju suzu.)

Donapokon okopnilo. Sunce zasjalo, izbrazdani se kr prekrio golemim mutapima utog tilova cvijeta i zelenog lia jasenova, doletjele iope i lastavice, uzvrvjeli mravinjaci, uzujali se streni i bumbari, iz ulita izmiljele pelice pa radino od ljubice do nezaboravka, od jaglaca do majine duice, od trenje do vinje sasuene labrnje 390

goveda i sitne stoke ovlaile se rosnim muharom, troskotom, dvornjakom, slavkom i kozlacem, ivi pui cvre na ranjiima i nedopeeni nestaju u istanjenim elutcima, dok iz mog lonca mirii gorko zelje: utinica i grzdulja, tinjasti bljut, tusti tut i kiselkasti tir to svoje teke mesnate ploice ne moe od zemlje proljee je. I sve je kao svakog proljea, a opet nije. Doimlje se kao posuvraen kamparan i hlae na promaju a bez sponja. to vie obilazim zaseoke, to me taj nelagodni osjeaj posuvraenosti svijeta sve vie prozirnije i ini mi se sve poznatijim, mnogokrat doivljenim i proivvljenim dok me na kraju ne podsjeti na sjemenite, na ono sjemenite u prvim danima poslije praznika, poslije povratka iz mog bunog Omia. I tamo i amo: ljudi okljatreni, probreni. U sjemenitu bi se svijet naglo sveo na mnotvo djeaka i aicu odraslih: nigdje momka ni djevojke, nigdje ene ni djeteta svijet podrezan, nedoreen. I ovdje je takav, podrezan i nedoreen. Nigdje starca! U cijeloj upi nijednoga starca! Pomorie ih glau iz straha pred glau, u godini Vukojarca. I sad se ti preostali pedesetogodinjaci usplahireno osvru a da i ne znaju za im se osvru. Ili moda znaju? Znaju! I te kako znaju! Osvru se da vide stoji li netko izmeu njih i smrti. Ne stoji. Prije je stajalo cijelo islo pomorenih staraca, sve do imuna Skendera, koji preminu u sto i treoj godini i koji punih deset godina zazivae Boga da ga uzme, a Bog ne htjede. Istina! Starci postaju sve umorniji od ivota i sve se ivlje sraaju sa smru. Ali srodi se ti u kojemu ivot kipti! A u svima koji ostadoe ivot kipti, pa se stoga i uasnuti osvru ne bi li nali koga, koji bi bar po odreenju bio pred njima... Nigdje nikoga. Oni su prvi do smrti, i u mojoj upi, i u cijeloj Krajini, jerbo u cijeloj Krajini pomorie starce, i tako sami sebe osudie da gledaju ono to nikada ne bi vidjeli, da se 391

danonono suoavaju s onim to su dotad za pameu nosili... Prilikom crkvenog goda u nekom selu, svi se okolini upnici tamo skupe, da onamonjem upniku budu na pomoi i na ruku. Tako se ovog ljeta na svetu Anu okupismo u Poljicima. Bijae nas jedanaest, to popova to fratara, i imotski upnik fra Rajmund Rude, koji nam priopi, da je Njegovo cesarsko i apostolsko velianstvo iz osobne blagajne poslalo trista fiorina za gladne u Krajini. Na to svi kliknue premilostivom vladaru i po starom hrvatskom obiaju ispie zdravicu. Kako je mene sve upornije i sve opipljivi je proimao duh pokojnoga don Pavla i budu mi neki crni kamen pritisnuo liicu, ae ne digoh, ve povikah: Nek i te sramote! Nek sveenici Boji bogohulniku nazdravljaju! Njima ae u usta k pruti o kljuke, oi im se po licu razlie, a mene ba to njihovo zaprepatenje osokoli i uzjoguni: Dato ve bogohulniku! Jer tko osim Gospodina naega Isukrsta moe s trideset dukata prehraniti i trideset ljudi, kamoli dvadeset i sedam tisua, koliko je gladnih u Krajini!? Na to se fra Rajmund uozbilji i podignu obrve: Pravo ree, brate, ba pravo! A mi... ba budalasto... Eto, i nama prosvjetiteljima narodnim moe gnjilom jabukom oi zamazati! A sad vam ih don Petar opra, pa premilostivoj vlasti jezik plazite umjesto da s njom i s gospodom u slozi proivite podrugnu se debeli don Luka, jedini pop u 392

Krajini koji je s onom aicom talijanskog i talijanakog inovnitva u isti rog puhao. Kako sam ga i poradi drugih nepodoptina na zubu nosio, to uskoih u ve otvorena fra Rajmundova usta: Tako je, moj don Luka! Tko te kruhom hrani, toga ocem zovi. I sve emo na koljena pred talijanskom gospodom, i pred tobom, budu si s njima ko opanak i obojak, rep i stranjica, budu da si i sam Talijan, moj don Luka Karapanda, jer Karapande oito, ve po samu imenu, od Romula i Rema lozu vuku! Po suzdranom ali pakosnom smijehu razabrah da se i u srcima svih ostalih sveenika grena naslaga otopi, to vie to to rekoh ja, ba ja koji se zovem don Piero Franceschi. Don Luka planu i zarudi, ali ne odgovori, ve kao i svaki privlastica kad se nae opkoljen prkoljivcima duu u se, sramotu poda se. ini mi se da ga fra Rajmundu ipak bjee ao, pa e nekako blago, oinski: Ne uzmi svaku k srcu, moj don Luka. Nu ova je stvar i suvie ozbiljina, da bi se oko nje ale poskakivalo. Stoga me zanima kako ti to zamilja da se koljeno prigne i u slozi poivi? I tko da koljeno prigne? Dvadeset i sedam tisua domorodaca ispred dvadeset i sedam dotepenih talijanskih inovnika i stotinjak domaih izroda, koji ni rijei talijanski ne umiju a Talijanima se nazivaju?! A ti izrodi meu njih te ne mijeam, Bog nek mi sudi ti isti izrodi, te tune privlastice do juer bijahu Turci, danas su Talijani, a sutra e Nijemci, Maari, i Kinezi ako ustreba... jer pogana krv privlastika tee iz koljena u koljeno do smaka svijeta. Pitam se, moj don Luka: otkud to da dotepenci Depolo, Colombani, Miroevi, doktor Mazzi i jo neki gotovo cijelo polje to zadobie, to pokupovae, 393

tako da i okopoljce na prosjaki tap stjerae? Lijenik bi morao biti to i fratar, gol i bos, i s narodom plaan. A doktor Mazzi umjesto da za koricu kruha lijei, s bolesnika kou guli i ne isputa je iz ruku dok i posljednju krpicu ne odere. Onda stani i pani, lezi i crkni! I jo te pitam, brate Luka: ima li besmislenijeg uasa, ovaj, uasnijeg besmisla od talijanskog jezika u upravi Dalmacije? Preko pola milijuna Hrvata, a Talijana i njihovih pripuza ni petnaest tisua! Ne vapije li to osvetu pred licem Bojim, to, da aica vjetropira ovim narodom vlada i ovom narodu sudi, a da njegovu obranu i ne razumije, da mu sudi k njemaku u njegovoj roenoj zemlji, na njegovoj vjekovima uvanoj i sauvanoj ukundjedovini kano u Turske zemane, pa jo i gore? A ti, da u slozi poivimo! Livada je moja djedovina... Dok je govorio neprimjetno je iz orukvice habita izvukao ispresavijan i od prevelike upotrebe dobrano izhaban list papira: Evo to nam o toj slozi nedavno u varou govorae na narodni zastupnik, na don Miho Pavlinovi, starina i uzdanica naa: Hrvatsko ime mrsko je i krvavo onome,

koji nee hrvatskog jezika ni hrvatskog prava. Na Hrvatsku mrze oni, kojima se hoe gospodstva na hrvatskoj zemlji, nad hrvatskim narodom. Da, sloge imati neemo pod hrvatskim imenom s onima, koji bi htjeli da zaboravimo hrvatsku prolost; da se odreemo hrvatske budunosti. Da, sloge nee biti s onima, to od hrvatske drave otkinue udo po udo, te za se priredie pokrajine, upanije, kotare, gradove, slobode za svakoga, izim za samoga Hrvata. to bi nam dala sloga s takvima? Da ostanemo na vijeke u nevolji do koje nas dotjerae: bez cjelokupnosti, bez samostalnosti, bez drave, bez narodnosti, bez jezika, bez hrvatskih sloboda; jedni u Latine, drugi u Nijemce, jedni u Maare,

394

jedni u Turke... Vidi u kojoj smo nevolji ljutoj; nemamo hljeba, nemamo puta, nemamo trga, nemamo prometa, nemamo uionica, ni sudova da razumimo... Naa su polja vodom potopljena; nai su kri potocima oderani. Nemamo ume za ogrjev, nemamo prediva za odijelo; turske gore sijeemo, tue obojke kupujemo. Naim morem tui brodovi plove; nae miice tuim gospodarima izmet iste; Turke i cincare dvorimo, da koru hljeba zasluimo. Na stotine odlazimo glavom po svijetu, da u prekomorskoj raboti, kao Faraonovi argatari, staru i nejaku zimnicu u ove grozovite kre dovuemo, ako prije na tuem ognjitu ne zaglavimo, ako starcu babi i sirotoj djeci pust glas ne doe... U toj viegodinjoj smetnji tko to da razmrsi? Svijestan puk. Ko da puk usvijesti? ivo hrvatstvo. Da, ivo hrvatstvo. Zatonici narodnosti i slobode, branitelji narodnih prava... I puk e razumjeti da on nije roen prosjak, da on nije nahod; jer je Hrvat, od hrvatske slavne i samostalne drave... Za hrvatskom zastavom ustat e jednodunije puk... Ti e, zastavo, uvijati grdne narodne rane; ti sama sljubiti razdore; ti ujediniti, to zlotvori iscijepae; ti zacijeliti, to vjekovi rastoie, ti usvijestiti, to tuinac obesvjesti, to raskolnici obeastie...
I to e potom biti? upitah, ma nekako tuno, alostivo. Zasjat e sunce narodu momu. I bit e svak na svomu, Hrvat na hrvatskomu! I Hrvat vie nee tue stranjice osaljivati ni drugima prijestolnice graditi, ve e ono to stekne i namakne na se troiti, sebi podizati crkve i kole, ceste i eljeznice, tvornice i brodove, a svojoj e nadarenoj djeci omoguiti da bezimeni ne sklanjaju pjesmice po sijelima i svatovima, ve da imeniti sjaju s vrha Siona Boje i sveope ovjeanske uljudbe i da svoje talente ugrauju u sveti hram hrvatske, a ne talijanske,

395

njemake i pitajvraga ije kulture, da budu pjesnici i kipari, uitelji i uenjaci, odvjetnici i lijenici narodni, da budu... Dok je sav nezemaljski zaaren, govorio i govorio, i govorei ve u duhu gledao ostvareno to ivo i divotno hrvatstvo, meni u uima odzvanjae jasnije nego ikad prokletstvo Boje iz don Pavlovih zapisa: Pretpostavite mi zemlju, neka vam je! ivjet ete u njoj, mnoiti se u njoj, ali gospodari njeni nikada vie neete biti... I tuinci e biti krunjene glave vae, krvnici vai, sulonici ena vaih i oevi djece vae... Evo gle, i srca e vaa sveudilj vapiti za slobodom, ali vrat e va sam od sebe u jaram ropski hitati. I sveudilj ete sa sebe zbacati gospodare koji su po volji vaoj na va vrat uzjaili, da novima vrat umjesto sedla podmetnete. Htjeli ste zemlju? Eto vam je! Prokletstvo vae bit e u njoj, u brdima njezinim, u dolinama njezinim, u morima njezinim, u rijekama i jezerima njezinim! I neka bude tako! Htjedoh im rei to i tota drugo, ali videi ih obasjane arom nade kao gladnu djecu privienjem hljepia kruha, ne mogoh... jer tko moe biti tako zao da samrtniku to sanja o svijetloj dgi budunosti, dovikne: Sutra e umrijeti?! Ima tamo negdje uz Jadran-more planina visoka, grozovita, i nitko ne zna to je za planinom, za visokom, za grozovitom, tek uje da gogoljaju jauci, jauci za Jaukplaninom. Ali nitko nikada ne poeli vidjeti tko to groban jaue za Jauk-planinom, za visokom, za grozovitom, jer svi koji sluahu bijahu slijepi, slijepi sobom i slijepi od sebe... Svijet se suava i suava, kao u krvavu snu, u snomorici. Gdje li se djenue one puste zemlje i gradovi, 396

posuti draguljima katedrala, udesnim palaama i mirisnim vrtovima to u mladog kapelana svoje bujne sokove pretakahu kao jedra njedra majke hraniteljice? Kud se djenue puste raspjevane uljudbe i kulture, to me iz stotina knjiga zapljuskivahu, i ivljahu u meni kao dio mene i primahu me kao dio sebe?! Kud li se djenue?! Utonue u maglu i s maglom isparie. Ostade samo gorko zelje i tuga za nekom neodreenom i neodredivom Hrvatskom, u kojoj se nikad nee razdaniti. Do mene dopiru jo samo biskupske poslanice, gorke i besmislene svae Hrvata-pravaa, Hrvata-narodnjaka i Hrvata-talijanaa iz varoa Imotskog, svae uljive i podmetljive, kao svae ena-uspaljenica koje bi jedna drugu u kapi vode... Razabirem jo samo sebe i ovu svoju alostivu pastvu na rastoenu i ispranu kru, ove svoje obane i teake, nadniare i prosjake, koji se opet poee vraati s punim torbama ita i mjeiima ulja. Je li se to duh don Pavlov u meni nastavio, te ne elim ni prekoraiti mea svoje biskupije, ba kao to ni on nije elio niti ga je prekoraio izim ono kad Vrtirepku s mrtvacem vjena? Ostati ovdje za planinom, za visokom, za grozovitom, za Jauk-planinom, gogoljati u gogolju jauka i jecaja, ukopati se u kamen, u gomilu, u steak djedovski, obijeliti kosti poniene, da vie nitko ne uzmogne razabrati to je kost a to kamen. Nije li sve to ipak prerano naletjelo, nije li to umiranje na poetku ivota... Nedostaje mi onaj sebeglavac pogrdni, to ga Gospodin obdari sa svih deset talenata kud li e ih rasuti! Eto proe puna godina, a ni dopisnice. Kao da ga jo uvijek gledam: 397

sad na ulku, sad na kuku. Stoji i pilji. Nit se komu javlja, nit odzdravlja. Stoji i pilji. Suludasto. Samo su mu ui uiljene. Jo suanj ni do njega, a on ve na drugom kuku. Prhne ko kamenjarka. Pa opet stoji i pilji. Ma ba suludasto. I tako cijelo bogovetno ljeto, cijelu bogovetnu jesen po godini Vukojarca. A onda negdje s proljea doe k meni. Sve se smjeka. Gledam ja: nije to suludast smijeak, ma nije ni pravi, ve kao odnekud izrezan pa prikrpljen, ba neznalaki prikrpljen. Veli on meni: Smislio sam, pope! Ja upitah: A to? On preu, pa okrenu: Priapnu li ti Antalagi i Jokalagi, Galei antinu i Keku, Tutkalu i Srbiguzici, a posebice imagi Malom, da ih moje krune od smrti izbavie? A kad potvrdih, on nastavi: Priapni im jo koji put, bolji si! A kud si to naumio? ne izdrah da ga ne priupitam. On ree: ut e se! Zatim se ponudi da e vojnom referentu odnijeti popis dogodinjih novaka upnici su, naime, duni svakog proljea povaditi iz matinih knjiga za levu dozrele momie. Ja mu zahvalih, a on se k obrecnu na me: Moje ime izostavi, kano da ga nikad i ne bi! Kad se tomu usprotivih i rekoh da se Boga i cesara mora sluiti, on se iskrevelji: Jel' onog cesara to cijeloj Krajini udijeli maltene k ti i ja naem selu?! Kriaj me iz njegove ete! Ne mogu, ne mogu... oprijeh se i to estoko. On samo prezrivo objesi donju usnu: Don Pavao bi mogao! Ovoj je marvi don Pavao ostao kao olienje ovjeka pripravna da uini svaku nepodoptinu za dobro njihova prokletog prkna. A opet mislim: mome pravo govori, to mu ne bih uinio! I uinih. A onda jo jednom priupitah: A kud si to nasmjerio? On opet ree: ut e se! Ali ne u se sve do dana dananjega. Zaglavi li negdje? Baba mu Anuka o Ilijnoj preminu, otac mu Joka i stric 398

Copac poteui amerikanske dolare zaboravie da se u znoju lica svojega i s ramena svoga kruh svoj jede... Kao da netko apnu: Stan' der, bolan! Ja stadoh i pogledah prema merteku, jer mi se uini da otud glas doe. U tom asu u se silna kripa, i jedna od poprenih greda o koju bijah objesio tri etiri pleke i peu slanine tras... ni dva koraka ispred mene. Da ne stadoh, pogiboh. Gledam gredu: izobana nije, pukla nije, ve pravo kao da ju je netko iz zida iupao. Nisam sklon da naravno vrhunaravnim tumaim i oito skrovitim objanjavam, ma ovdje se moj inae bistri razum dobrano zamuti. Ne zbog onog apta u ovoj se bunoj tiini samoe vazda neto privida i priuka, prirodno je ve zbog grede, koja oito privienje nije. Gledam je, pipam je: otcijepila se nije, pukla nije, sama se iz zida nije mogla iupati, ve da su je mievi nategli. Mievi nisu, ni stotina ih ne bi abruni pomaklo, a kamoli gredurinu. to je, dakle? Jedino sila neista, avaoska. A apat? Bit e od usta mog anela straanina. Ma ovjeku je aneo straanin uvijek uz rame, uz uho, pa zato bi se pod mertek zavlaio? A apat doe ba otuda gdje se po don Pavlovu govorenju nalazi lg onog siunog duia Proska. I ne imadoh drugog razumna tumaenja, osim da su gredu iupali oni obijesni duhovi o kojima je don Pavao takoer govorio a Prosko im u posljednji as zlu namjeru osujetio. Istina, to ovako brzopleto zakljuujem, no stanovito odluih da se tim malo ozbiljnije pozabavim. I ove godine udari na Krajinu sua i nerodica: to sunce ne saga, otue krupa. Iz moje upe jo trojica momaka, 399

krnih kano gora, dobie ip-kartu i odoe preko debele vode. Iz drugih upa ode ih jo i vie. Opustjet e ova zemlja, ma opet i nee, jerbo je Gospodin u prokletstvu svomu kao i u blagoslovu jednako postojan. To dade povoda fra Rajmundu da se i opet javno na vlast okomi, da je optui kako narod hotimice s djedovskog ognjita u roblje alje, umjesto da mu javne radove otvori, ceste i kole gradi, jerbo narod bez svoje inteligencije trup je bez glave, konica bez matice, crkva bez sveenika i nebo bez Boga. Ali njima je zgodnije da nepismenu raju odgone u galijote i janjiare ili ovako, preko debela mora... a ono malo i sluajno obrazovanih naih ljudi odvlae u Italiju i njemake zemlje, da svojim blistavim umom njihovu kulturu grade... od Klovia i Medulia do Kunia i Bokovia... Boe moj, uvijek li se na isto navraa, kao sveti Ivan na Ljubite se meu sobom! i slijepi Katon Ceterum censeo Carthaginem esse delendam. Ali od ovoga ni poljuljati, kamoli razoriti. Kad obave dnevne dunosti izmole asoslov, podijele sakramente kakvu ivu ili umiruem gotovo svi upnici cio bogovetni ostatak dana provode u posjetima i avrljanju s okolinim upnicima, ili pak konja razigraju, pa uzbrdo i nizbrdo, ili se sa seoskim momcima nadmeu kriljke i kamena s ramena, ili se jednostavno po komilucima etkaju i u seoske se razmirice spliu. Ovo ne iznosim ni da ogovaram ni da kudim, ve da se vidi koliko besposlen pop dragocjenog vremena ututanj pohari zujei zadovoljno k muha na smetitu i u tom mu nerazumnom zujanju sva duhovna ticala otupe, ba kano kad se prsti prekriju 400

uljevima, a uljevi se u kopita prometnu pa osjeti svilu meu njima! Jagodice prstiju treba uzdrati i njegovati. Ali uzalud ti i njegovanje ako s njima vjeno neto ne dodiruje, ne pipa i ne istrauje. I kao to slijepac vrcima prstiju moe i uh vjetra napipati, tako i ovjek, dugo godina izotravanim ticalima duhovnim, moe i ona najfinija eterina bia outiti i putujui njihovim obrisom i sam im lik i oblik odrediti. Poslije onog sluaja s gredom bijah se zavjetovao, da sve svoje slobodno vrijeme posvetim izotravanju tih duhovnih ticala. Zatvorio bih se meu etiri memljiva zida upnog dvora, sjeo na hrastovu klupu, metnuo ruke u krilo i zatvorio oi, te bih tako nepomian i ukipljen ostajao satima. Ispoetka se nije nita dogaalo, osim to bi uobiajene mrlje boja plutale ispod sputenih vjea, umorili ve poznati umovi tiine i spopadala me vrtoglavica. Malo pomalo meu tim mnotvom bezoblinih plutajuih mrlja, ponekad bi se javila jedna odreena oblika i odreene boje. Nu kad bih je pokuao zadrati, hitro bi se oku izmakla i sunovratila preko ruba ponora tmine. Gdjekad bi se oglasio i poneki zvuk izdvojen iz onog opeg nerazluivog snoplja umora, ali im bih uiljio uho, u tren bi se izgubio, a s njime bi nestao i onaj cijeli umor, tako da bi naas zavladao stravini gluhi mir kojega u prirodi i nema, ona sablasna tiina to podsjea na zjalo paklenog jezera i na as smrtni. Zatim bi opet veselo zaplovile boje i razigrali ze zvukovi. Iz dana u dan ona bi se izdvojena mrlja sve vie uobliavala, sve due zadravala, a zvuk postajao sve jasniji, tako da bih ponekad razabrao i pokoji oblikovan glas, a meu prvima m i n, dok negdje pod konac 401

tree godine napornog razmatranja ona mrlja ne poprimi ljudsko oblije, ma sitno, siuno, a opet u svakoj crti tako otro udo jedno! I onda se to siuno djetinje lice razvue u veseo i neuvredljiv smijeh: Hihi... pope! Premda sam znao da jednom do slina mora doi, ipak me srsi prooe, te se iz te obamrle ukoenosti trgoh ba kao sneno pae kad mu na rep stane. I kao to bunovno pae opet nepogreivo zna kud e pogledati, tako i ja pogledah ba onu gredu, koja po don Pavlovim rijeima bijae Proskovo utoite. Pogledah i imah to vidjeti! Iza grede proviruje ono isto siuno i vragoljasto nasmijano lice: Hihi... pope! I tako poslije pune tri godine munog i strpljivog trapljenja uspostavih prvi dodir s malim, jogunastim don Pavlovim duiem.... Godine pete poslije Potrkina nestanka s proljea stie pismo, a u pismu pie: Dragi pope, hvala budi Bogu, ja sam zdravo i napokon dobro, to i tebi elim od Boga i od srca svoga. Ded, molim te, poalji mi Antalagu i Jokalagu, Galeu antina i Keka, Tutkala i Srbiguzicu, Dodijala i Kekeza, a najpae imagu Maloga. Mogu ti rei, da e se uskoro uti kako naoh njive i vinograde Gospodnje po kojima emo pabiriti i paljikovati kao da anjemo i trgamo. Zasad ti aljem sto i etrdeset kruna: podaj svakome od imentovandh po deset kruna za popudbinu do Sarajeva, gdje u ih priekati a preostalih pedeset tebi da ree mise za mile duice djeda Kikaa i babe Anuke. udi se to znam da je umrla. Ne udi se, jerbo svjetski ovjek sve na tanjuru ima i ne eprka po anjku k vi dolje, pa vam rose ni kosu ni otkosu ovo poslednje ne

402

razumijem niti u do Sudnjeg dana umjeti razumjeti. Ali, poslah mu to je traio. Danas, licem na Duhove, netom poslije velike mise izioh iz crkve, probi mi ui neki piskutljivi glasi, koji zvidae ba kao da na pitaljku zvidi: Protiv svake boljkice i bolje, protiv svake tuge i nevolje, zubobolje, trbobolje, srdobolje, kostobolje, protiv kuge i kolere, posliine i tiike, protiv vrana i gavrana, skakavaca, gundevalja protiv svega to ne valja... Gledam ja: stotine se enskih ruku kao jedna njemu prua. Vidim ja: krune mu daju, a on njima neke siune zamotuljie, plosnate, u modru papiriu, kao cerotie neke. Pitam ja: tko je to i to prodaje, a meni e stara imundua zlobno, ma ba zlobno: Dobar ovjek pomae sirotinju, a ne ko ti! i zlonamjerno mi stranjicu okrenu. Na to mi priskoi crkovinar Marjani i objasni, da to neki nabonjak s Tijarice prodaje moi od pomoi, komadie habita svetoga Ante. A ja iknuh, i skoih k munja i k munja udarih nabonjaka, izdevetah ga onako na prepad, ma ba akama izdevetah. I Bog zna to bi se zbilo, da se lupe nekako ne iskobelja i ne umae u brdo podvita repa, ba kao pae koje nitko drukije ne pomilova nego ja njega. ene se najprije usplahirie, a onda uestie i zagrajae, te na me drvljem i kamenjem, da im milost Boju i pomo ljudsku kratim, da ih u jamu turam i nikom ne dam da ih vadi; umjesto da im kao don Pavao pomaem, ja jo po pomoniku Bojem k po avlu paklenomu... Kad rekoh da ono nije pomonik Boji ve vraji i lopua, i da ove krpetine to im po krunu prodaje nisu od habita sveca iz Padove, ve od turskog otluka, Matija-Opaklija ciknu k guja ljutica: Lae, pope, lae, jerbo propast nau ite! Ite, jer da je ne ite zapis bi mi ispisao, i moje rajno ne bi umrlo! i k ranjena lavica unese 403

mi se noktima u oi. A za njom se sve unesoe, pa udri i udaraj: e pomorih im djecu, e pokrepah im ivinu, e krupom im otukoh polja i vinograde, e bolestima ih sapeh i rastoili... Bukti u njima k u suhoj kupini. I u tom uasu poludjele vriske Matija-Opaklija, luda u oima, protenja samo ono ludo um! i kano to se poskok hitro na nogu baca, tako i ona svoje crne ampre na moj obraz baci i povue. K da me stotinu munja zapara. A krv sveenika umjesto da obuzda ludost, jo je vie oslobodi. I da me Marjani s jo nekolicinom razboritih stvarno na rukama ne iznese, lude bi me ene rastrgale. Ne uzmi im za zlo, pope smiruju me crkovinari nije ni njima lako. Otkad pokojni don Pavao preminu, umnoie se smrti i bolesti, emeri svakojaki. Zar sam ja za to kriv?! Nisi kriv, ma ljudi misle da bi ih sve to minulo kad bi zapis u njedra turnuli. Nek turnu kapulare! Oni me pogledae saalno: kapulari nemaju tolike moi. Pii nam zapise, pope! to mi je initi, milostivi Boe moj, to mi je initi meu ovim kranskim poganima? Eto, molim, misim, odjeu bolesniku blagosivam, gamad svakovrsnu po poljima zaklinjem, procesije vodim, ne mrsim i postim, svakako se trapim i svakovrsnu pokoru inim... Ali oni zapise hoe! Hoe praznovjerje! E pa kad hoe, dat u im! Ali u njima nee biti rijei arobnjakih i smumljakih. Bit e samo rije tvoja, molitva i psalam tvoj... I ove godine este po svom odlasku Potrka posla stotinu i etrdeset kruna, a ja mu poslah novu devetoricu: Miju Mrkuia reenog Izduak, jer se pogrda nakljuka kruha i enjaka pa poda se dui, potom Marka Skoimia, Ivana Silazia, Peru Ikiina zvana ambo, te reene: 404

Mlatila, ekaju, Kozmuza, imatala i Puljala, nazvana tako to bi svagda i svugdje gdje trebalo i ne trebalo ui i gnjide puljao. Ona prva devetorica bijahu o Boiu svrnuli kui, a kau da ne bi ni svraali, da ih Potrka ne nagna, budui se kako veli zarekao don Pavlu, da e ljude, ma kud ih vodio, svake godine djedovskom ognjitu vraati. Iz njihova pripovijedanja razabrah, da hodaju ravnicama Srijema i Slavonije i po selima svakovrsnu robu raznose: cic i bez, dimit i cajg, somot i pipitu, uticu, telamadonu i totigaznam. Potrka im robu nabavlja u Sarajevu kod nekog udije aloma, a oni tu robu velju preprodaju po selima raznosei je u ruksacima, eda bi se ispunilo: kruh e svoj jesti s ramena svojega. A prst se Boji vidi jo i u ovome: premda, velju, robu u ruksacima nosaju, tamonji ih paori ne zovu ruksarima, ve torbarima, eda prosjaka torba naprtnjaa ne ostane zaboravljena. A ljudi iz okolinih sela na zapadu Krajine, uvi i vidjevi da je ovima dobro, i sami se i na svoju ruku otisnue za njima. Danas mi ree moj dui Prosko: Hihi... to ste glupi vi ljudi! Ne znate se zabavljati, ba se ne znate zabavljati... (Otad pa sve do godine 1892. u dnevniku nema ni rijei o upi i upljanima, o Krajini i krajinicima ili o bilo emu iz ovog naeg opipljivog smrdljivog svijeta. Preko dvjesta stranica dobrim dijelom nagrizenih od mieva posveeno je Prosku i njegovim siunim duhovima, njihovim vragolijama i huncutarijama. Vrijedno je spomenuti samo to, da je don Petar u potpunosti preuzeo don Pavlovu sliku duhovnoga svijeta, sazdana od 405

neizmjernoga mnotva duhova, od kojih vrsta vrstu samo za dlaku nadvisuje.) Gdjekad bih se svojim malim prijateljima potuio na zlu kob svoga naroda. Nu oni kao da nisu imali smisla za ljudsku patnju. Samo bi se obijesno cerekali: Hihi... vi ljudi nemate ba nikakva smisla za zabavu! U posljednje doba stadoe se pronositi glasovi, da e koncem ovog stoljea, hoemo rei godine tisuu i devetstote, nastupiti smak svijeta. Ljude ubrzo zahvati strava, koja s vremenom nije jenjavala, ve rasla. Meni ta strava bijae i neprilina i nerazumna. Smak svijeta, pa to?! Veselimo se, brao, radujmo se! S nama e vrag odnijeti sve puke i sve narode, sve banove i kraljeve, care i cesare, sve one koji nas gnjetoe i satirae a tih u ovih tisuu godina ne bje malen broj. I moje je sveeniko srce s neiskazanom, upravo avaoskom nasladom po paklenim krugovima smjetalo i razmjetalo sve ugnjetae svoga naroda, sa svim njihovim silnicima svjetovnim i duhovnim, i sa svim svecima njihovim, jest i sa svecima, jer su ti njihovi sveci uli ili morali uti jauke iza Jauk-planine i dii svoj glas za milost, za pravdu, za Boga. A ne digoe ga. U pakao i sa svecima njihovim!... Oh, oprosti mi, Boe, oprosti, ali ne mogu drukije sa srcem do dna ispunjenim gorinom. Satari svijet ovaj, da moj narod muka oslobodi! Oprosti! I sam znam da ga nee strti, ve polagano svakih tisuu godina jo po jedan novi narod proklinjati i tek kad posljednji prokune... Koliko li e to tisua godina umirati narod moj i tvoj narod, koji za te i za svetu vjeru tvoju poloi stotine tisua ivota, stotine tisua muenika, pa mu opet ne dadoe ni jednoga sveca, ni jednoga blaenika! Ili si ti moda odredio 406

da sveci, kao i pape, niu samo meu onima koji nasilja ine, a ne meu onima nad kojim ih ine? Oprosti, oh oprosti smuenoj dui mojoj i pameti krvlju zamuenoj! Dvanaeste godine poslije Vukojarca svijet opet postade donekle cjelovit i doreen: pojavie se starci. Istina, jo mladi starci, ezdesetpetogodinjaci, a ipak starci. Bijahu to starci samo u tijelu, u duama vie ne bi starakog spokoja otaca i djedova njihovih. Zloin koji nad ocima uinie ponovo oivi u njima, i ne u kajanju, ve u uasu da i njih ne umore sinovi k to oni umorie oeve svoje u grozovitoj godini Vukojarca. Ustreptali od strave i trepeta prilie ranjenoj ivotinji koja uvijek pronae skriven kutak da se smota, ali ne i nain da ranu zaboravi. O sile! O uzgoritosti! O opute pokoene! O mjeine podsaljene! O nepopravljive ludosti ljudske! U usporedbi i s posljednjim od njih Kika bijae olienje skromnosti. Odebljalo, zarudjelo, nadulo se, nalickalo, namirisalo. Pljunulo na pekir i kamparan, pljunulo na sponjarice i opanke, pa kapu sa zaslonom na uho naherilo, somotnu jaketu koom potkrpilo, obuklo pumperice, nazulo gojzerice, a kukavelj od Keka i izmice da se u njima moe ogledati. Sukance i biljce nazivaju jorganima, anjak erpom, kutlau eflom a prevrtu lepinjom, pa udarie u lepo i belo da sve poaavi. A kad im to ne bez gnjeva spoitnem, ne vrijeajui se, ve me pokroviteljski smiruju: Razumi, pope... sad smo ti svecki ljudi. U Sremu se tako govori! Potom me suuesniki bockaju laktom i namiguju: Pusti raju u brlogu... bar ti k 407

svecki ovjek razumi tamugajeto telegencija i mnoge druge stvari! I za ovo boino vrijeme dok su kod kue, vucaraju se po okolnim selima, uglavnom po krmetinama, te junaki zagrljeni pjevaju neke pogrdne pjesmice odozgo dovuene i jo pogrdnije dvostihe gange, koje sami izmiljaju... ne jedu ve deru, ne piju ve lou, treskaju ae i bocune, lome epove i tapune, nek cure vide: tko hari, taj i tabai, ovaj, ima! Taman poeh zavrno misne evanelje: U poetku bijae Rije i Rije bijae u Boga... kad se prolomi huka i tutnjava, tako silna da je plitica na kaleu poskoila. Pravo se ustraih. Nu remeta me smiri rekavi da to poljiki zidari minama uravnavaju Prpinu Glavicu. Kad upitah zato, odgovori mi: Zato to se s Potrkom pogodie, da e mu za trinaest tisua fiorina dvore podignuti. Na to se osupnuh gore nego od tutnjave: Trinaest tisua! Pa to je palac da se i po Splitu namui traei ga! Na to se remeta saalno osmijehne kako to ja toboe ne razumijem i objasni: Nije to zbog koristi i potrebe, ve zbog ae Jokaa. Boe moj, ima li te budalatine pred kojom e prkos ustuknuti?!

(Odavde don Petar ponovo uranja u jalova razmatranja i traenje odgonetke dviju kvadratura kruga: shvaanje ustrojstva carstva duhova i jadikovanje nad rjeenjem kao Bog vjenog hrvatskog pitanja.)

408

SVAKE NEDJELJE CVJETNICA A RADNI DANI K JESENSKO LIE

Sad je na meni rednost, kume Matane! Molit u fijeno: balu cica, balu dimita, balu telamadone... Niskorasti ljudi na mnogo naina izraavaju svoju veliinu. Keko ju je naglaavao posebno fijenim, rijeima, probranim. Primjerice nikad ne bi rekao: Mara je rodila ili Mara se obabila, ve: Kuma se Mara sretno isprtila. Naglaavao ju je jo fijenijim naglaskom, i najfijenijom odjeom: karirano gizdelinsko odijelo, zapravo djeje odjelce, izmice s visokom petom, izmice u kojima si se mogao i u pono ogledati. Potomstva nemam, nije mi k kerovu kost glodati odjedared, ve k estitu gospodaru ljudski ivot proivjeti, ist i opran! Dok je taj i takav i mnogo opirniji Keko nabrajao sve to mu treba, Potrka je sa svojim vjeno slatkastim smijekom, gledao preko njega u ovjeka to se upravo pojavio u vratima. Gotovo, brao, gotovo zapljeska rukama za jutroske gotovo! Tko se jo ne podmiri, podmirit e se popodne kad i oni iz Inije. 409

 Kako ti to odjerared? I zato ti to odjedared, kako da kaem... uotri se Keko, ma opet uljudnim glasom svjetskoga ovjeka I zato ti, uzmimo, ba na meni i nekako olako, bez crne i bijele, odjedared?! Ne ljuti se, kume Keko slatkasto e Potrka ja vas, eto k kvoka pilie, i vezirsku vam gozbu za trideseti roendan... Valja i mene razumjeti. Viu, eto odjedared, Malog imagu u vratima, a zna po kakvu ga posliu kui poslah, pa mi srce odjedared ustreperi, da ne kaem jo i gore odjedared... ali to podrugljivo i bezobrazno odjedared tako fino u fini smjei zavi, da ga nitko, a ponajmanje Keko bezobraznim ne outi. I s tim istim irokim smijekom izgura ovjeuljka i sve ostale iz sobice, nabijene svakovrsnom konanom i pamunom robom, prijateljski prebaci ruku preko imagina ramena i uvede ga u bogato opremljenu spavau sobu. A gdje ti je Totica, vatra-udovica? upita imaga znatieljno se osvrui po praznoj kui. Potrki milo to mu za sulonicu pita, milo i ono vatraudovica, te se kao sit maak zadovoljno oblizuje, a usput se, toboe, od imagina miljenja ograuje: Mui, imaga Mali, duo vodnjikava! Kakva vatra! Ni pepeo! Eno ti je na pjevanoj misi, a bila je s nama i na ranoj. Kad bi mogla u oena bi se prometnula. A obno? namigne mu suuesniki imaga Mali. I obno ti je takva, dua moja prilenika! Hehe... imaga Mali, dok sva tri dijela ruarja ne prebere, ta ti ni bogu noge ne rastavlja! A poslije? ustraja s bezobraznim smijekom imaga Mali.

410

 A poslije joj vrazi ne bi noge sastavili... nakesi se Potrka, leimice se hitnu na postelju, podmetnu pod glavu tri jastuka od samih pahuljica, pokaza imagi stolicu do prozora Sad mi sjedni, radosti moja jedva doekana, pa onako polagano, natenane... Ne umijem ti ja ko Keko, araj i pirlitaj. U mene ti je to je: odrei, pa gotovo! Stvar ti je kod kue naopaka. aa ti jo uvijek vadi dukate iz Fatine jame, mater ti se skovrljila ko draa koviljaa i da joj nije udatih keri odavna bi crkla od glada. Brat ti Andrijica cara slui, Marija Poprda neprestance nagovara najmlau ti sestru Ljubicu da na svoju ruku u pronju krenu, nu osim nagovora i razgovora ni kaike prge. Eto, unaprijed ti rekoh, u mene ti pirlitanja nema. Nema, brajo, nema smjeka se Potrka gledajui u strop ma opet svaka tvoja meni bombon u usta. Nego, milo moje odreipagotovo, udari der onu o Fatinoj jami! Stoput sam ti udario! brani se imaga. I sto prvi milo mi je uti. Ded udari! Ma ne odmah o Fatinoj jami, ve zahvati malo izdaljega. O svim Kikaevima? Ded o svima, a Jokaa mi prikraji, k to bi rekli vabe u Iniji: Cukar kom cu lec! Natoi mul ljivovice, za jezik ti nema boljeg maziva. imaga Mali natoi i zagrcnu se: Ljuta li je, svi joj avli na krtenju bili! Ma moram ti s aom poeti i zavriti, jerbo se drukije ne moe. A ti kako moe promekolji se Potrka u postelji, da se to udobnije mjesti. Godina Vukojarca doe, i da ne bi tebe, moj Matane... Potrku su ve dugo nazivali krsnim imenom, 411

jer ne moe svakakav nadimak krpiti odraslu i k toma bogatu ovjeku, pogotovo ako ti se na nj osloniti. Preskoimo tu prokletu godinu sumorno se brani Matan-Potrka i davdanju mi dobrotu zavij u duu ko krianiju u list duhana. Onda emo ovako... okretan je imaga Kad ti ono od kue ispari... E, e, od onda, od onda... razblai se Potrka i stade se zadovoljno milovati po bradi i podbratku. Kad ti ono ode, ljudi ap! za tape, sunce slijepo i garavo, bolje ita nego nita. Zgrabie svi, pa i Joka zgrabi Mariju Poprdu, Slavu Pelintravu i nejaka Andrijicu. U tu stopu potijer: Stan, Jokau, grom te ne ubio! Mutuluk mi vadi, donosim ti sto dolera amerikanskih! A Joka ti prije nego i uze dolere zavitla u kupinu sve tape i sve torbe. Onda isnu i podvrisnu: Juhu... I Jokau dade Bog vime bez krave! I da ti ne duim, kupi u Bepa Katunaria soli, ita i loja za godinu, a s onim to ostade u krmu: Dok sam da sam, nek sam Hasan! I druge godine doe sto dolera amerikanskih, a tree stotinu i pedeset, samo ovi ne dooe od brata ti Krile, ve od minerske kompani, u ijoj mini Krile zaglavi. Ne prosuzi Joka ve veli: Nema Krile milog, ima grebene kompani! Plaat e ona meni za mog nejaka! Don Petar mu iskiti pismo, a kompani, brate, odmah otpisa i veli, da je ono bila jednokratna ispomo, i bog te veselio! Sad se Joka rasplaka za sinom, rascvili se k ljuta godina, kose upa, iz krme ne izlazi: vinom emer gasi. Kad pohari ono dolera, stade smicati to Kika namae, dok este godine i posljednij doi ne ode na inkanat. Suza za oko, bukara za zub, iz krme ne 412

izlazi, a u krmara veresije nema. Kud e, to e, o jade, o stomorice! Hehe... prekinu ga Matan Ostavi der to za poslije, dunje ti! Sad malo na strica Copca uzjai. imagi Malom nije teko gusle promijeniti, pa nastavi kao da je o Copcu cijelo vrijeme i govorio: Copcu dvostruk potijer dolazi, sunce slijepo, i dvostruke dolere donosi: ja od Vrtirepke, ja od Luke. Kakva pronja, brate! Osilio, opernatio, svetaku odoru radnim danom nosa, dvaput se u tjednu brije, a u crkvi se istee i propinje na onim kljakavim nogama, ne bi li preko sviju pogledao, ne bi li ga svi vidjeli. More mu do koljena, planina do pupka! I to dalje, sve to gore. Ba one godine kad Krile zaglavi a pust glas jo ne doe licem na Braenevo, dok smo svi ispred presvetog sakramenta koljena uljali i povor lomili, moj ti Copac ustade, ispe se na one kljakave noge i povika iz svega glasa: Isukrste moj u zlatu i svetoj braenici, iskoi na as iz presjajnog obrua i reci puku svomu: Ovo je Copac moj ljubljeni, kom ste se svi rugali zbog pobonosti prevelike, i stoga ga nadarih dolerima amerikanskim! Razgnjevi li se Bog poradi toga ili poradi ega drugoga ne umijem ti rei, ma od tada vie ne doe nijedan doler amerikanski. S one bogohule zamrzi ga i selo i don Petar. Ma opet don Petar srca oprostiva, raali se nad kljastom budalom i nejakom mu djeicom, te Vrtirepki iskiti knjigu alovitu, ma ba alovitu, da bi se i vuk pola ovce odrekao. Knjigu kiti, odgovora nema. I tek druge godine o Maloj Gospi otpisa Vrtirepka: Darling pope, duo moja! Tvoja mila letar srcu primila i u srcu se rasplakala. Ma u nas Amerikana hart je hart, a rizn je rizn, to e rei: to pameti prilii. 413

Pita me za Luku i to ai ne alje dolere? Sunce moje, Luka ti je radijo s pokojnim Krilon Jokaevin u istoj majni, sve dok se Krili ne dogodi oni eksident. Unda Luka ree: Darling, duo, sele moja, ne doo' ti ja u goulden Ameriku da u majni kosti ostavim, ve da gouldon deset mazga natovarin, i dok to ne obavin ne trai me, dim san ti i para! Vidim ja, spopala ga gouldfivar, groznica od zlata, i kud u ti ga, jadna, trait; nije ti Amerika Jercegovina do Sudnjega dana tri, nee je optrati! Stoga, darling pope, duo mirisna, porui ai da mu od Luke zadugo gejna nije. A nije ni od mene, jerbo ve peto dite mi kaemo ajld pod srcon nosan, zapravo esto ako raunamo ono ta san ga Dou u dotu donila. Pope darling, duo pravedna, i sam zna da Do vie nije mladikovina, pa ako se i njemu kakav eksident dogodi, ko e pogledati na uidou sa estero orfana, siroadi! Stoga ti sve ta imamo na benk meemo, da u nevolji nevolju za rep povuemo. A ti, pope darling, duo ugodna i milostiva, porui ai nek uzdri stanje Kdkaevo i nek malo po Jercegovini pulja, ka' ta smo s didon Kikaon puljali i na ton puljanju pusto Kikaevo stanje stekli i namakli... Ispuljalo se, moja Vrtirepko, ispuljalo... s lanom e suuti Potrka, ba kao da Vrtirepku gleda i njoj govori. Potom se slatkasto obliznu i namignu imagi Uh, srce mi raskrabi... A to bi s tetkom Podlivoguzom, trn ga... to bi bilo! Od krvi ti je Kikaeve, pa e ga prokletstvo oprljiti! A na uvredu osjetljiv ko govnovalj na galebinu! Hehe... Moj Matane, kog mlada u badnju prezira pokriva mutapom poruga, a on smireno pod eninim prknom prede, nee ga ni stara uspaliti i na budalatinu nagnati! Lani u vraju Antuka Bendin naeo prut, a ono crvi akom i lopatom. Svima nam utroba u grlo, a 414

Podlivoguz samo zaagri okom: Valja i crve razumjet. I njima je prut sladak. Ljudi, brao, to u slatku nie gorko nije! Pa razjapi one puste valetine i na prut i na crve. Ogadi der ivot takvu ovjeku, svi mu vrazi dlake iz prkna upali, a balegari mu u njih breculje zavijali! Da mu k vama Kikaevim ne bi pala krv na oi! Taj ti eninstvo nit smie nit zaputa, ve ujarmi Livoguzu, pa ori i anji, sadi i vadi. Pod jesen torbu na rame, tap u ruku, pa sam u Hercegovinu i primorje: malo moli, malo obrlati, i s punom vreom kui. Zimi pod sukancem potpaoi Livoguzu, pa krei i krei dok ih etvero ne iskresa: Dunju i Vinju, Trnovau i Oskoruu. I samo se u tom porodu prst Boji vidi: ne daje podrepu sina, ve gole spiulje, da na podrepstvo nove podrepe nasadi. Eto, nije mu loe, nije... Neka, neka! Ne nosim ja zlu krv na njega. A sad, gucni malo, pa razvezi o Jokau, ma onako, po turski, natenane... imagu Malog nije dvaput moliti, odlomi jo jednu ljivovicu i pljesnu se po koljenu da jezik bolje razvee: E tu smo, pa neka smo! Kad se pae na eer naomei moe s njim to mu milo i nemilo. Dubit e ti i na repu, i na uhu, i na trepavici. Ne kaem da ti je aa pae, ma vino je eer. Isparie doleri, isparie doii, ma krma ispariti ne moe, Selo se malice isporavilo, nije vie: lezi pa umri. Nekima djeca u Americi, neke ti povue, a i prosjaki se puti proistili. Ima ih podosta kojima mimo soli, ita i loja ostane koji banovac i za au vina. A kad ti banovac zauka u depu, vrat se sam od sebe sue da komiju bar za dlaku nadvisi. I tako ti svi rasti, rasti k trava u snu... a gdje e vie izrasti ve pred sinom prvog gose u Krajini. A, eto Kikaev ti se sinak k pae oko

415

koljena mota, milo okom prevre i repom o salid tucka. O radosti! I tko mu ne bi platio bukaru vina! Bi bavu! Dato, gospeti! Ako im uzmanjka, Matan e poslati samo da mi ga u glibu suzdre! Hehe... Jokau, Jokau, budalasti Jokau... Ded, imaga Mali, ded srce medeno, duu mi zaeeri! A imaga Mali stade sladiti i eeriti: Muko slavna, to sve od njega ne radie! Nema ti u nas plesa ni cirkusa, ni kurava s kojima bi se ovjek proveo, a svakom provoda treba. Muko slavna, alosna, to sve od njega ne inie! Nasred krme baci nabijenu vreu sunja: N kokice uspaljenice, n! Skoi der i pokopuni! A Joka bi skakao i kopunio. A sad zastrui krilom i kukurijei! Sad se propni na stol, k na magaricu i alovito njai! Kopitni se k bedevija u vraju i zari! A sad se burljaj k krmak u rovanju i roki!... On bi kukurijekao, njakao, rzao, roktao, a nijedno nije znao, i ba zato to nije znao, svi bi pucali od smijeha, samo bi Bog kriom zaplakao... Ima Bog nad im i pametnijim plakati otrese se Potrka a ti Boga ne uplii dok o pogrdi govori! aa ti je predbaci mu imaga, no videi no u Matanovu oku, u as uvi Nije bilo te vraje domisli kojoj se ne bi domislili. A najgori meu njima onaj smutljivac, imenjak ti Matan Bilin. Sjea li se kad se ono zet ti, Do Amerikanac, raspripovijedao o pjevaicama po salunima? Toga se i Bilin sjetio, pa e jedne nedjelje iz ista mira: Nije druge Jokau, od danas e nam biti pjevaica! A Joka razvali pijane zube: Dato u! A vi ete me tipat za guzicu! i odmah se stade vrtjeti i poskakivati u onim hlaetinama na promaju, to umjesto depova imaju samo proreze, da ovjek kroz njih moe slobodno ruku zavui i meu nogama proeati ono malo nesree, to je uvijek neki 416

vrag napada, jal znoj, jal svrab, jal u, jal buha, jal krpelj, jal gamad svaka. Ne moe to ovako vrti glavom Matan Bilin, a zna kako on zna snudeno vrtjeti ne moe u tim akiretinama! Ve nogavice lijepo podrei, a otluk pomalo izrezuj, dok suknjicu ne naini, suknjicu repaticu kakvu prava pjevaica nosa! Za svaku e nogavicu dobiti po bukaru vina, a za svaku podlanicu proparanoga au. Je li poteno? Ti samo skakui, rezuckaj i pjevuckaj, ja u ti pjesmice sklanjati! aa ti skakui, pjevuckaj i rezuckaj dok ne bi cijeli otluk iskajiio, dok hlae ne bi u repatu suknjicu pretvorio. A ti bi repi vijorili i mlatarili oko gole guzice i gole sramote, muko slavna, alosna... Jadna ti mater Maruka repe po noi sastavljaj, a Joka ih po danu opet paraj, pa skakui i pjevuckaj Biline pjesmice. A pjesmice... boe-sauvaj! Prolo je bogme i tri mjeseca dok pop zato ne dou; prije i ne mogae douti, jer godinama iz kue ne izlazi, ve se u onaj memljivi budak zakukuljio, zamumuljio, vele, pokoru ini. Nu kad dou, odmah skoi, pa ko munja oei po Matanu Bilinu, po Jokau, po cijelom selu. Veli: Sodoma i Gomora! Veli: Ognjem i sumporom! Veli: Mlinski kamen! Onda se smiri, pa e ljudski: Nije meni to Joka budalae, ve to mi skaradnim pjesmicama sablanjava malene! A maleni avli znaju vie od nas starih. I to se pop vie ljuti, Joka budalastije plee, a Matan Bilin pogrdnije pjesmice sklanja. Kad jedne nedjelje Joka zavri novu pjesmicu, na uenje sviju, don Petar ree: Kad drukije ne moe, onda bar to pjevaj. Neduno je! A zna li kakva je to neduna pjesmica bila? Evo kakva, radosti moja pogrdna:

Imao sam etri konja, etri dripca iz kamena, etri sedla imirova i kobilu bedeviju.

417

 Hehehe... stade se Matan svijati i za trbuh hvatati ... zacenit u se, avle jedan pakleni... pupak e mi se od smijeha odrijeiti... Taj razuzdani, nezaustavljivi smijeh prekinu mali Keko, koji uleti nekako sav usplahiren: Kume Matane, ljudi kau da im pia moe odjedared uzmanjkati. A nije dobro da ba na tvoj asni i astohlepni roendan, i to trideseti, molit u fijeno, odjedared pia zemaljskoga uzmanjka. Matan na nj izdrelji nasmijane oi, kao da pita: Otkud sad ovo ovjeulje?!, a onda se uozbilji: Gospeti, skoite do krme i donesite koliko vam treba. Neka ika Mikleu upie na moj raun. I, molit u fijeno, pustite me dok s ovjekom divanim odjedared! Kad Keko ode, imaga Mali zatrepta oicama na Matana, ba ko to mi gubicom trepee na slaninu: Da ti odreem onu o Fatinoj jami?

Ustreme se etri konja, etri dripca iz kremena na kobilu bedeviju. Ja potciknu' etri konja: Bi', nevoljo, od tog vonja! Pa se mai' za kandiju i za sablju nakrivliju, i sasiko' etri konja, etri dripca iz kremena, etri sedla imirova, pa mlad sko' na bedeviju! Pijmo, brao, iju, iju...

418

 Ne rei, brate, ne rei moleivo e Matan ve razvezi i raspredi, jerbo mi ni kruka batvaa od toga nije sonija. imaga trgnu jo jednu ljivovicu, obrisa usta rukavom, ma onako s uivanjem, na iroko, i strignu obrvama kao da njima poetnu rije hvata. Brat ti Andrijica taman navrio petnaestu. Osvrnu se mome, siroe, osvrnu se i pogleda, svud jad na se, a tri u se! Kud e? to e? Iz kamena nee zrno, man puano. Od pronje nejaku samcu vajde nije. Zametnu se motiicom, pa s nadniarima u koljarske vinograde. Pod jesen se vrnu kui s ono siromane zaradice; kakva je takva je, dijete na nju ponosno, postade ovjek. I ba tog istog dana naletjee Cigani kotlorkrpe i kalaisari. Meu njima gatara Fata, vrag joj zmijski ivot oko repa namata'! Kako doe, tako se srui na pijana Jokaa, aku mu na silu razmota, pa udri itaj iz dlana, udri uitaj dok sve ne iita, od devendjeda Prpe naovamo. Na koncu oei po Kikau i po tebi. Sve zna, jade moj, kuka pasja! Teko li joj znati! osmjehne se Matan. imaga mu namignu pa nastavi: Veli kuka, a da joj se ni trepavica o trepavicu ne oee, veli: O, o! U, u,... Br, br, mre... stari ti bee ukvaren, mnogo ukvaren, da ga u grob pogani... Br, br, lele to to bee? Pre neg parnu, uuu... mnogo ukvaren, sve svoje i tvoje unuku zavesti... I sin ti Potrka ukvaren, jo vie od dede, uuu... mnogo ukvaren, da gu u majku secka... 'tede sve tvoje da uzme i tebe da pod komandu, da gu u majku secka... Mnogo ukvaren, i mnogo paru vole! I sve e za paru da da, a poslednju na kurvu da spiska, mre, gadan bekrija... 419

 Aha! osladi se Potrka E, Fato, Fato, mnogo si ukvarena... Hehe... Matan e i posljednju paru od kurvu da izvue... Sveti moj Ante, koliko li robe prodadoh kurvama, i to skuplje nego ikomu! imaga mu od srca u smijehu pomoe, pa nastavi: Izdreljio oi Joka, izdreljilo cijelo selo, gdje nee kad ti zmija onim vrajim crnim okom sa sedmerostruke tajne katance obija. Jo nitko ne zna da je to Matana Bilina maslo. Onda na kraju Fata zaguguta: Triput sedam dvadeset i jedan! Da pamti, lepi gospodin, da mi gu lepo pamti! Triput sedam dvadeset i jedan up dukati od caru Trojanu! Ona e mu odati gdje se ti upovi nalaze, ako je estito nadari. I da ti ne duim, to estito iznese svu Andrijiinu zaradu, koju mu Joka na oi ote. Zadovoljna Fata, ma ne da znati da je zadovoljna, ve ree: Kad nije vie i to je lepo, lepi gospodin... Sad e Fata da ti gu kae, a ti e da gu dobro pamti... Kandilo e da pali, lepi gospodin, i sve liturgije da poje kad nae to gu trai, i e posle da Fatu ljubi gdje gu samo majka ljubi... Ti ima kuu i iza kuu jamu, velika jama, mnogo velika... Triput sedam dvadeset i jedan seanj od tvoju kuu e kamen da vadi, da gu vadi sedam arini! Na sedam arini e da nae zmijska koulja. Na druge sedam arini e da nae kost ot zmiju. I kost i koulja ot zmiju e u raku da dene, e da ukopa i da gu na grob kosi krst prebije, jer to kost i koulja ot svetu zmiju... Zatim, lepi gospodin, e da kamen vadi jo sedam arini i e da nae tri ivu zmiju riovku. Ne da gu ubija, lepi gospodin, neg da u emane udara. Zmije voledu emane, mnogo voledu emane, ko ti rakija, lepi gospodin. U emane da udara i svirkom da ih pija i opija, i kad budu do dasku... e opet da udara u emane, a tvoj e ovaj dobri sin... lepo dete, lepi gospodin, mnogo 420

lepo da gu cune i pojede... ispod pijanu zmiju e da krade triput sedam dvadeset i jedan up dukati ot caru Trojanu! U emane da udara! A udari li kako? smijucka se Potrka. O, udari! Dan i no, no i dan! Nema ti vie ni krme ni pjevaice. Puljkaj kamen po kamen, koji ne moe ispuljkati, maljem izrabijaj. I da ti ne duim, u ove tri godine ispuljka dobrih petnaest arina. A nae li zmijske kosti i kouljicu? Ih! Ko da je Matan Bilin poginuo da ne bi naao! I nitko mu ne oda, da je Matan u Fatu Duha svetog ulio? Ma kako ne oda! Cijelo mu selo stoput ree! I ba ga to osokoli, jer bi inije moebiti i pameti doao. 0vako veli: Zavidljivci! Sad svata izmiljaju ne bi li me zaludili! Pop opet kae: Ostavite ga u ludosti njegovoj. Bolje je da jamu i zubom kopa, nego da mi sablanjava malene!... A sad, milo moje, o dvorima... Ne jo, brajo, ne jo, duo brzokazna! zavapi Matan kao da svi prosjaci iz njeg zavapie ded jo koju odozdo, zna da mi je jezik ovdje a uho dolje. imaga Mali nekako se nevoljko promekolji, dosta mu pripovijedanja, a opet obveze su prema Potrki prevelike. to u ti kazati ipak poe kad i sam zna kako je kad se ljudi razmile po svijetu, a nas je, Bogu budi hvala, i ovdje, i u Americi, u prosjaiji i nadniariji, mladost u vojsci... kod kue starost i enskadija, a enskadiji se ono nevolje ueglo... vonja dalje od ugana sala... nije to ono malo dok se ovjek iz pronje vrati, pa te ohladi u slami. Mjeseci su to, pa i godina... Uspali se, brate, uspali se da je

421

sveta... Oduit se mora: jal u bijesu, jal u lijesu. Zna kako je kad se i Gavranua osmjelila kljunom na pukara. Na Zelu? Ma nemoj! poskoi Matan i osjeti kako mu srce od radosti rebra razbija E neka, neka... Ima pravde, ima Boga! Vraga pravde, moj Matane! Dobro jede i pije, nita ne radi, slijepim se iinja. Nekidan se nevjesta Gavranua, jedna glava sto jezika, prodera na nj da dabe kruh jede, da bi mogao bar kravu na pau. Zele samo zabaci glavu, pa e k iz badnja: Ne vidim ti je, nevjesto, da je k planina! A Matan Bilin, sotona paklena, samo pucnu prstima: N! I hitnu banovac u zrak. Jo ga pravo i ne hitnu, ono puka kue, a banovac k vragu. Zasikta Gavranua k arulja o jematvi: A u banovac vidi balin udjeti! Ne vidim ti ja, nevoljo enska, ne vidim, ve onako od oka! Hehehe... nasmija se Matan, a onda stisnu zube... vrag ti ga krvava odnio! i opet se javi ona luda no priklana ovna i rumen cvijet na elu nedozrela momia. Nekidan starog Antiu Kuljaeva... nastavi imaga Mali Zna Antiu, lijepi ti ga ava' odnio... lud li je, to li li je... Jedini se u Krajini s popovima i fratrima bode i svoju vjeru vjeruje. Nekidan ga, velju, silimice u crkvu spratie i uz oltar privezae. Pop prebaci tolu preko ramena pa ga upita: Antia, edo Boje, vjeruje li u Boga Oca Svemoguega? On ree: Vjerujem! A u Isusa Sina Njegova Jedinoroenoga? A on ree: Jk vaalaj dok je stari iv! Jk valaj dok je stari iv! ponovi Matan s odobravanjem i prijetnjom, i kao bludnica u perje i on zaas uroni u slatki san o Kikaevu vremenu u kojemu se nita ne dogaae ni sluajno, ni postrance. Jedan je gospodar na nebu i jedan na zemlji. E Jokau, Jokau, do smrti e 422

proklinjati as u kojemu tvoja luda pamet pametnu htjede doskoiti! Dvanaest godina, punih dvanaest godina potucanja od nemila do nedraga... Vraga se potuca! To samo ukleto tijelo krui, dok mu je duh vazda dolje, u kamen ukopan, duh pun mrnje i paklene naslade, avaoski duh, to se unaprijed raduje neminovnoj propasti Kikaeve kue koja ga sramotno odbaci. Stoga i ne prekri zakletvu kojom se don Pavlu zakle: ma kud hodio svake e se godine kui vraati ta on je uvijek kod kue, ukopan u Prpinu Glavicu zauvijek i zavazda! imaga Mali, duo izgubljena, razumije li, imaga Mali, kako to ovud glavinjam a dolje sam ukopan, ovdje spavam a tamo snivam, ovdje diem za onim uzdiem? Jede meso, jede ono tebe; vino pije, ono te ispija; prevre Toticu, ono prstom u spuvu! Ovdje ti nema ni dana ni noi, ve vazda ono gluho doba izmeu psa i vuka. Tui u tuemu! Cigani, brate, Cigani to umjesto kalaisarskoga saka torbarski ruksak nosamo. I uzalud ti uzdranje, uzalud ti fiorini i dukati! Evo, s ove postelje mogu ti danaske kupiti kojeg hoe grebenog paora od Golubinaca do Hrtkovaca, pa opet i onaj posljednji goljo gleda na me s najvie planine! A i pravo je tako. Jerbo on je goso na svojoj njivi, a mi mlatarala i putobijci, prosjaci k to smo i bili... pumperice ne prekrie dronjke! Da se i u samo zlato okujemo, opet ispod njega: koa prosjaka! Da mu je Potrka i sto puta uinio koliko je uinio, imaga se Mali s ovom bogohulom ne moe sloiti: Mui, Matane, mui arhanela ti Mijovila i svega oko njega, mui, izbavitelju na, vraga ne mri, due ne grijei! Jest da je: gavljaj blato do koljena, koljenima paorske pragove obijaj i po kii i po krupi, i po snijegu i po ledu, spavaj po sjenicima i plastovima... Jest, da je koa 423

prosjaka, ma opet je potkoena: kruha, luka i slanine koliko ti dua hoe; gdjekad se u paora i kaikom mai, a nedjeljom se, bogme, i odoji na ranju zarumeni! A dolje i kad je najbolje: prst katradine u kotlu ratike, oka bakalara, u urlinu bunaru krumpira, naprstak vrljaka u anjku pure... a inije, jade roeni, zub o erenj, jad o emer i suzu na oko! Mui, izbavitelju na, ti k da zaboravi iz kakve nas osoke izvue! Vjeruj mi dui, svu bismo godinu ovuda galebinu lizali i brabonjcima se zalagali, samo za ono oko Boia kod kue... brajo roeni, obue se k doktur i samo se etka od Ciste do Lovrea, od Arana do Studenaca, pa po varou Imotskomu! A narod ukipljen stoji i gleda, cure se u aku smijuckaju, stidljivo, brate, stidljivo i edno, svima oi k elje a elje k lopari... Sve jedno na drugo mirka i laktom se gurka: Otkud ovolika gospoda dokturi!? Mui, bolan, nama srce u grlo, gizda kiku die k da je brenuje. A ti sve odozgo k s planine, k s devetog neba gleda negdje dolje u paklenoj dubini ono skovrljene sirotinje i tek poslije duga, duga propitkivanja udostoji se brata prepoznati! A je li se i on skovrljio? prekinu ga Potrka. Tko to? Joka, da tko drugi! Ti jedno te isto k i kukavica: ku-ku! Nije, vrag ti ga odnio. Uspravniji je nego ikad. I to blii dukatima, sve se vie isporavlja. Hehe... Toj u Fati tri spomenika podignuti... Veli, oni dolje gledaju u vas k aba u konja? A gledaju li u mene, ovako na daljinu? A? A u dvore?... Stani, neba ti! Je li ljepe rei: Matanovi dvori ih dvori Matanovi? Ne snalazim ti se ja u tomu. Priupitaj guslare, oni ti ve o dvorima i pjesmice sklanjaju. O, moj Matane, jesu 424

dvori, kuerina neviena. Na dva boja, majko moja, dugaki ko imatorje. epure li se, epure, paune li se, paune... k iv insan. Cigla se crveni, prva u Krajini, a kapci k trava zelena... A gledaju odozgo, s Prpine Glavice, gledaju, velju, k jogunjasto june i gizdavo djevoje. A gleda li on u njih? Tko? Ma aa mi Joka, da tko! ljutnu se Potrka. Gleda, gleda, ma bolje bi bilo da ne gleda. Samo pijucka u stranu i ronza: Ih, to mi se ona moja previta grebiina tim govnom pri! Kad se ar doepam, ovakve u za kokoinjac sagraditi! Nije da govori, ve i misli tako; moj Matane. Ubrzo e promijeniti miljenje i opet veseo smjeak zaigra na asak zamuenim obrazima imaga Mali, da je bezdanka, ne bi je nasuli ni oni koji su je nasipali. A kad su je do vrha nasuli, duboka nije. Jo arin dva, pa e i maklin o stanac! A ispod stanca, imaga Mali, ispod ivca kamena nema ar ni za ludu Jokaevu pamet! Nu, bogareti... iskreno se zaudi imaga. E, bogareti! Treba malo munuti glavom, imaga Mali, Des mozges... E, Jokau, Jokau, kad kljun o ivac, i ti e mi izduiti, smrdljiva vukodlaka mjeino! imaga Mali kao uostalom i nitko iz sela ni iz okolia nije mogao ni razumjeti a kamoli odobriti zlu krv koju Potrka tolike godine na oca nosi. Dobro, kad mrena na oi. I majku se zakolje. Ili kad je strava, kao u godini Vukojarca. Ali ovako! Potuj oca i majku ako hoe biti estit i dugovjean na zemlji! bojaljivo proapta imaga. 425

 Kad ti to tako dobro zna Zapovijedi podrugnu se Potrka onda posigurno znade i to, da je u nebu vea radost poradi jedne naene ovce, nego poradi devedeset i devet u toru! E pa kad to zna, imaga Mali, poganine veliki, onda bi morao znati da te ne mogu nai ako se ne izgubi, da se ne moe pokajati ako ne sagrijei! A od grijeha i pokajanja slaeg slada nema! Razumi, imaga Mali, da se i Bog greniku veseli! Razumi, da je greben ivot pravednika! zadovoljan sam sa sobom zatvori oi i razvue usne u nekakav mekan i trepetav smijeak. imaga ne ree nita, ve privuen bukom iz bate odmae malo zavjesu na prozoru i stade promatrati vrpoljenje ve dobrano ponapitih torbara. Povue ga elja da se umijea meu njih. Vidjevi da Matan spava, uputi se vratima na vrcima prstiju. I taman kad prihvati kvaku, oinu ga Potrkin glas: Ne tri od ljivovice dudari, nevoljo moja... jer ljiva je ljiva, uvijek i svugdje jednako imenita: ljiva u Pazovi, ljiva u Imotskomu, to valja ime ne mijenja. A dudari i murvari moe i tisuu imena nadjeti, ono svudje ista pialina! Isto ti je, imaga Mali, duo zauzlana, isto ti je rekao ti: Prid kuom ti bila murva, u kui ti ena kurva! ili Pred kuom ti beo dud, u kui ti ale lud, ako potonje nije i gore od prvoga. A moj je lui i od najluega, imaga Mali, duo posuvraena, i ne grijeim ti ja suprotiva njega, ve on sagrijei suprotiva oca svojega Kikaa, jerbo me starjeinom po Bojoj i Kikaevoj ne ushtjede priznati! E pa sad kad ga Bog kanjava, moje je da na Boju stranu stanem i s mojim se Bogom Jokaevu zlu naslaujem. Razumije li ti to, razumije li Boju, imaga Mali, duo zmijana sljepia? Vraga razumije!

426

Valjda zbog zmijana sljepia, zbog ega li, imaga prsnu u smijeh. No videi da oblai prekri Potrkino elo, podreza smijeh i nekako ga plaljivo i nevjeto zabauri aicom ljivovice. Potrka se promekolji na postelji, pa upita kao kroza san: Sjea li se, imaga Mali, kad si me ono prije trinaestak godina bockao: U Crkavice, crkavice!? Ih! To mi ni na drugom svijetu nee zaboraviti! Nije da neu, ve mi se drago prisjetiti. I to ti onda rekoh? Ko da ne zna! nevoljko e imaga. Znam, znam, ma opet mi je drago iz tvojih usta uti. Eto, ree da e nekog vraga smisliti, pa e i meni biti od koristi. Pa bi li? Ti ba k neki: Kako ti esno stoji moja koulja! A ree, da e i tebi od nas. Pa bi li? ljutnu se imaga. Dato nego bi! Hehe... Ne sainih puste dvore samo od svoga! imaga Mali, koliko 'no vas je pod mojim krilom? Ovdje devet, u Iniji devet... k da i sam ne zna! Znam, znam, ma drago mi je i iz tuih usta uti... A koliko ono tapa bijae u pokojnoga djeda Kikaa? A kad vidje da mu imaga nee odgovoriti, odgovori sam Devet! E, e, samo devet! I to ukuanskih! A u mene je osamnaest, i to starjeinskih! E, djede Kikau, djede Kikau, ustani pa vidi... Pola je sela poda mnom a onda se naglo rastui A to mi to valja, diko moja, kad nigdje kilje iz Zagvozda! 427

 Otkud ti kiljo pade na pamet? upita imaga. Nikad mi s nje i ne silazi! imaga Mali, nerazume veliki, to e biku plea i rogovi vilai kad su oko njega samo ukaste krave!... Pustimo to, duo moja, jad me crni istoi... i to ga ee iz kuta u kut pameti bacam, to se bre nasred modana vraa, pa kljuc-kljuc, kljuc-kljuc... Sam ga od sebe skrivam, a znam da ga neu skriti dok se nekom ne ispovjedim. I evo ga tebi, a ti ni crnoj zemlji! Nu! odmahnu imaga kao da se to samo po sebi razumije. Sjea li se kad sam ono dobre pola godine mlatarao od ulka do kuka? to je onda selo govorilo? Ma pusti to! Selo k selo... odbija imaga. Ne nosim ja zlu krv, imaga Mali. Govorilo je da sam s pameti skrenuo, a? Je, ma kad si nas u svijet povukao, ljudi su se dosjetili da si onda smiljao dok nisi svima na dobro smislio! Vraga sam smiljao i smislio! Eto, to je ono to turam iz kuta u kut pameti! Nita nisam ni smiljao ni smislio, ve glavinjao kao prava budaletina. A kad, kivan na se, uvidjeh da do Sudnjega dana neu nita smisliti, turnuh u dep preostalih ezdeset i pet kruna, zametnuh se torbom, pa u Mostar: k vojsci, k Aliji ili Mustafi, kako li se zvae. I onda te oni uputie... Vraga me uputie! Mislio ja da u ogledalca i mirisne sapunie vojsci prodavati, kao i onda kad Austrija Bosnu zauze. Bje', brate alosni! Mustafa vie ne bi onaj Mustafa, ni vojska ona vojska! A ja, budala, najprije nakupovah u Mustafe pune torbe svakovrsnih drangulija, i to po puno vioj cijeni od nekadanje, pa tek onda pooh k vojsci. Kad 428

tamo, vojska se srepila s Mustafom, i sa svim Mustafiima, te u njih uz popust kupuje... Znaj, svoju ti sramotu pod ispovjednu kazujem... Samo kazuj, rode, samo odui, trista mi je katanaca na ustima! ... jer aka ae i badanj mlijeka zamuti. Sve to stvorih, propade ako se sazna da se Potrki samo jednom pauina oko prkna splela. A sad posluaj. Tuina ti je samcu ko mosur brku: ne moe ga otrgnuti ako i dlake ne iupa. Ja ni ovjek ni dijete. Pamet se nekud izgubila, isparilo ono djeje samopouzdanje po kojemu si se sa svakim ivim k sa sebi ravnim nosio. Tko ti je umio rei, da odrastao meu odraslima nije drugo nego dijete meu djecom! Svakom ravan, pred svakim slobodan! Bje', jadan brate! A tad ljudi oko mene k adaje, k strahovi. Duu u se, glad na glad nii, drob o rebra lijepi, ali ne nainji glavnicu za guzicu! One prdosije ne moe prodati, ve pod isto ili da na njima izgubi. Gubiti nisam nauan! Ponos ti opet ne da da zakuca na vrata: iako je nevolja, nisi prosjak od nevolje ve od zanata, a vie ni prosjak nisi. Stoga pij vodu iz Neretve, jedi vodu iz Neretve, spavaj pod mostom od Neretve. Onda pomislih: ako nee vojska, hoe narod, te stadoh izvikivati robu po ariji. A narod pomisli: Roba ukradena, bit e ara! Nu kad vidje da su u mene cijene iste k i pod epencima, moj ti narod namah okrenu lea, kao to ih okree svakom od kog mu nije koristi... Ne zna ti kako je to kad ovjek izgubi sebe, a izgubi se im ogladni a zna da se nema od ega najesti. Ih, k da mi i samu stoput ne bi tako! E ne bi, imaga Mali, ne bi! Ako si i ogladnio, kod kue si ogladnio i uvijek znao: nema u mene, ima u ovjeka! Pa da i u ovjeka nema, ono bar zna gdje e 429

parnuti i u koji e te grob turnuti. A tko zna gdje bi mene, da me k lupea ne zatvorie! to ti je ljudska sudbina: tamnica ti glavu spaava! Muim ja i ekam dok mi ne dadoe ono malo nevoljne hrane uznike, pa tek onda rekoh da te prdosije nisam ukrao, ve poteno kupio. Oni trkom k Mustafi. I da im on pravo i po dui ne ree, u kazamatu ti kosti ostavih. Kad me pustie, ja opet uz Mostar, niz Mostar, vii i nudi... U pet dana ogledalce i dva mirisna sapunia! Ne bih ni to, da se djevojci udavai ne zaprijetih kletvom usidjelatva. I tako na kletvi zaradih glavu kruha! A gdje e pet dana od glave kruha! U glavnicu ni za ivu glavu! to ti je prkos: crkni od gladi kod punih depova novca! I najedared svijet mi se zavrti k na vrtuljku, koljena se podsijekoe, a na oi tmina. Onda outih neku slatkastu mlakou u ustima, i sve sanjam da mater za sisu povlaim. Bit e ti se netko smilovao, pa te varenikom napojio domisli se imaga. Mesarua. Dobra ena, dobra kranka, a sva vilasta i suha, kost i koa, ko da je kosturova a ne mesarova ena. Doe i mesar, ljudina s tri podvoljka usvrbljena od znoja i tustoe, tako da ih je morao neprestance ekati. Navali on na me: kazuj! I ja mu sve po istini kazah. Veli on meni: Rei u ti kako e se obogatiti ako ti pamet nije uvredljiva! Nije da nije uvredljiva, mislim ja, ma kad se o blagu radi niija pamet nije uvredljiva. On ree: Daj mi dva banovca! A kad mu ih dadoh, nastavi: Mogao sam ti i darovati, ali neu, jer nije dobro s darom otpoeti stjecanje! Evo ovako: za ova dva banovca dat u ti janjei drob. Isperi ga na Radobolji, pa mi ga vrati. Za taj u ti isti drob dati dva neista... ti opet na Radobolju, pa e za dva dobiti etiri, za etiri osam, za osam esnaest, za esnaest trideset i dva... i evo ti blaga dok okom trepne! Meni se 430

sedmo nebo otvori, ma odmah se smrai: Kako e to drobove prati a kruh s ramena jesti?! Ih, muke li! Dok pere drob, crijeva na rame; dok pere crijeva drob na rame! ponosno e imaga. Tako sam i inio. Bi dobro s jednim, i s dva bi dobro. Ma s etiri nevolja. Poskliznu mi noga na pralu, ja na guzicu, drob na potkresanu ljivinu granu, pa kako se natae onako i pue, a mene sva ona pusta gadalina poprska i obli... Mui, ne smij se, umrijet u od sramote! Ne vidim ti ja tu sramote prestade se smijati imaga ljude su i ljui jadi gonjali. Matan ga oinu rubom oka, kao da se pita, je li to prostodunost ili lickanje, a onda e pouno: imaga Mali, ne ree li maloas kako svi misle da sam neto umno smislio? E, pa reci im sada, da je to umno drobovi to se po meni cijede... mogao bih i carske dvore imati, uvijek bi me vidjeli govnom oblivena! Moda i ne bi suprotstavi se ne ba uvjereno imaga. Bi, rode, bi, jer slaa ti je aa tueg pelina nego dvije svoga meda! Ma kad se poeh otvarati, otvorit u ti bubrege i utrobu. I tako ti ja na Radobolji umjesto drobova peri sebe, a drobove bacih, nek ih kokoi kljuckaju i voda nosi. A kad se oprah, porazmislih... kud e suza ve na oko, kud e gladan ve bosonogu. im fratrima duu razgalih, odmah kupie nekoliko sapunia za brijanje, a i to bi drugo, i lijepo me svjetovae, da u varou kupujem a na selu prodajem, da pri kupnji traim to vei varo a pri prodaji to veu zabit. Najbolje bi bilo uz Neretvu pa do Sarajeva, jer Sarajevo je grad trgovaki. Kad, jadna ti majka... nije ovo Duvno ni Bekija, gdje krani i Turci jedni na druge navikoe i primaju prosjake kao boje poslenike. 431

Ovdje Turci gledaju na te k na kaursko kopile, kao da si im ba ti glavom carevinu oborio. Ne bi kupili ni melema svevidara da im i iz stotinu smrtonosnih rana krv iklja! A krani? Krani! to e s njima! Srce milostivo, a u kesi ni duhanske praine da buhu otjera. Pa opet bi se tu i tamo togod trnulo, togod u kljun metnulo. Onda nagarie kie i mrazevi, a uvijek te zaskoe ili na putu ili u turskom selu; gdje e glavu skloniti man pod bukvu, pod propust na cesti ili pod mokre dlanove. Mui, jade, ne govori! Nova se odjea iskajiila, kroz miicu moe svijeu vidjeti, preostali se sapunii otopili i slijepili, ogledalca umrljavila, mutvice, makazice i ukosnice ra naela i proarala... o ro rava, o jado dronjavi, o ivote pasji, naopaki, o pameti ludih djevica, kud s glavom u gvoa kod obiju nogu! K da nam je i kod kue bilo bolje tjei ga imaga Sjeti se samo kad ono naleti Vukojarac! Opet ti nita ne razumije. Ali nije mi ni vano, glavno je da duu iskalim. Boi me stie u Bradini, crn Boi pod bijelim snijegom. Ruke se rascvjetale od ozeblina, tabani se u trijeske cijepaju, crijeva se vlasaju, a odnekud zasjae Kikaevi badnjaci, soparnik zamirisa... Aneo me straanin vue k tim toplim badnjacima i drakavim miriiima, ali kakva korist kad sotona naprijed gura! Naprijed! Nek tutnje svi gromovi, nek ibaju sve kie i gradovi, nek opliu snjegovi i ledovi, svi vjetri i puanije, svi vuci i svi Turci... naprijed! Naprijed, ili lezi i crkni odmah tu pod toilom, pod Ivan-planinom! A je, opasan je Ivan, i gadan, lijepi ti ga ava' odnio! taj imaga ba nita ne razumije.

432

Potrku ljuti to nita ne razumije i ve htjede prestati s priom, a onda mu se uini da je tako jo i bolje: on e svejedno duu oduiti. U Bradini svrnuh u prvu kuu koja mi o kljun opanka zape. U kui neka starica, zvae se Drndarua, i Bog nek mi oprosti, imaae nos kao jedro, kao da ga je tri godine u mengelama pljotila, te bijae tako tanak da se od sama disanja svijao sad na jednu sad na drugu stranu. Ugrija me uz vatru, pothrani me jemenom kaom, a onda baci grah i iz graha proita, da e mi neko drago ensko eljade za sedam mjeseci Bogu na istinu. Nu vidi vraga! poskoi imuga Pa i jest tako! Baba ti Anuka umri druge godine o Ilijnoj. I jo mi iz graha proita da e mi netko od roda noktima oskvrnuti utrobu majice zemlje... a sama mene dugi i trnoviti puti ekaju. Ali ako ustrajem jo trideset mjeseci, nebo e se razgaliti, puti proprtiti i prometnuti se u bijele ceste, koje e me vodati kroz mnoge zemlje i gradove, obuvena i odjevena, uhranjena i rumena, te da u se na kraju estito oeniti; ma neu imati velika poroda, jedno ili najvie dvoje. No sve se to moe k dim razii, k snjegovi otopiti, k pljeva razvijati, k vrapii razletjeti i k u pijana hode molitva rasuti ako joj za dobar glas krunu ne ostavim. I ostavih. A to e od vraje babe! dobrostivo e imuga Mali. I da ne bi te gatare nastavi Matan odnese me vjetar otkud i donese, pa k vragu sve! A ovako, kad god bi mi se od muke liica skovrljila i slezena potpaoila dozvao bih u pamet onaj spljoteni nos koji se od sama disanja klatio ja tamo ja amo, pa iako ne bi hincanja, ne bi ni jecanja, to sve nisam prodeverao u tih trideset mjeseci! U 433

Sarajevu mi neki blagi vjetri propuha pamet i kao da mi ree: Klon' se, nevoljo, kra i kamena; dr' se, rode, trave i vode! To mi se uini pametnim, te s robom, koju sam kupovao kod sarajevskih trgovia, udarih dolinom Bosne sve do Doboja, pa uz Spreu sve do Tuzle, uz Lavu sve do Travnika; svuda voda i livada, ne moe u jamu da hoe. Ne moe propasti, ma ne moe se ni uspeti, svud je livada. U Ostrunici me dobro ostrugoe samo zato to nekoj curi, bez ikakve zle primisli, ogrlicu o vrat objesih, bit e da sam joj pri tom mrviak sisu oenuo; u Busovai me pripiti momci do ulja svetoga izdevetae i u bus hitnue; u Gromiljaku zamalo me ne zgromie to upadoh u tursku avliju i bez svoje krivnje zatekoh dvije bule bez zra; u Nemili, uh, u Nemili... Bogo mili i brate roeni, gdje me nije bilo, gdje me nije mlatilo i udaralo, velju, sve to petog sakramenta! Nu, a da koga e ve poteno eljade! Boe moj, budalasta li ovjeka! pomisli Matan i ne izdra da mu to ne ree: I tako se, budalasti rode moj, napatih svega i svaega: kruhom se hranih, vodom se pojih, ponoeno nosih, zime se nazimih i sunca naznojih. Nu, k vragu i muke kad ih za lea hitne! Dato, gospe ti! im se pruta dokopa, prkno se ne sjea da je kroza nj i prga prolazila pouno e imaga i strusi jo jednu ljivovicu. Kad proe trideset zaaranih mjeseci nastavi Matan proljee na me, ja na Sarajevo. I dok bi dlanom o dlan, dan se u no pretvori, nebo sa zemljom sastavi. Proli li se, proli. Dok sa sokaka u prvi duani, mokar do koe. A to bijae Moin duani. Da iji e ve udijin! 434

 Dadi li dadi, a po ovakvu dadu ni idov se kupcu ne nada. I tako poesmo razgovor da as prikratimo. Rije po rije i lukavi udija sve ispipa. A kad ispipa, nekako i prijekorno i zabrinuto zavrti elavom glavom: Ne pila mutra, momak-efendija, ne pila mutra, trgovina ne znala, a pistra glava momak-efendija... No, topro svi no trepala; ogledalce topro trepala muko za kika i za pritva, trepala ensko za lice i pletenice; mirisni safuni topro przo se troila; erdan... erdan ne piti topro. Ne nosila svaka erdan, a i kat ga nosila ot kujundija kupila... Ti ne protavati to svaka nosila? Svaka nosila marama! Moa imala puno, puno marama. Ti pistra glava, momak-efendija, ti kot Moa kupovala, i samo kot Moa, ne kot Aron i Joua, kot Mehmet i Aptul, kot Ivan i Jovan. Ti dosat kupovala gde stigla, to ne biti topro. Kot puno trgovci na malo kupiti ne piti topro, ne piti popust... Ti pistra glava, momak-efendija, ti sve kupovala kot Moa, a Moa ti dati velika popust... Ma gdje ti je pamet, ve u Zudije! zaini imaga i obliznu se kao da je i sam udija. E ljudi, e Turci, nikad toga uda! Kakva uda! Taki ti je svaki udija! Ne ui au kako se prave djeca obrecnu se Matan Ne udim se ja udijama, imaga Mali, Gospe ti Velike! Ve... onaj njegov duani, nema se gdje ni okrenuti, a nabijen stotinama stvari i stvarica, da bi mogao pola Sarajeva okititi. A sve te stvarice kao da ive, kao da te ljudskim okom gledaju; sve te novarke i torbice, gajtani i marame, ogledalca i naramenice, lonii i boice, sve to kao da nadie glavicu, ui uli i s povladljivim smijekom slua i oslukuje Moino kvocanje i pupurikanje, udo jedno, samo to mu ne zapljeu! Vidim ja, sve se te stvarice 435

urotile da me namame i obrlate. Onaj ukavi umor rijei krezuba trgovia raste ko zid vode na Crvenom moru kao da u se zazidava cijelu moju desnu polovicu. A onda se s druge strane ispe novi zid umora, umora dada koji kao da je tvrdo odluio umoriti do smaka svijeta. I tako umori Moa, umori dad, rominja Moa, rominja dad, pljuti Moa, pljuti dad, smjekaju se vraje stvari, a ja padam k to se u snu pada kad zna da u snu pada i da ti se nita zla nee dogoditi, pa uiva u tom padu, ugodno do boga! Ne volim ti ja ni u snu padati! odbi tu radost imaga Kad pomislim: i sa solara na zemlju, pune su mi gae. Niim se ti u ivotu nee oslaati, imaga Mali! I uzalud premudrost Boja do rue sadi drvo smrdeljevo, smrdelj se svejednako ne sladi njenim ve svojim mirisom. Ne ljuti se, bolan Matane, ne esti se. Ti onako, ja ovako; svaki po svomu, i mir ljudima dobre volje. Ja ti znam samo jedno: jeftino kupi, skupo prodaj, da djeici to vie u kljun kljukne. I ne treba mi vie kad ti za nas pamet tare. Ma opet, ni odvie trti nije dobro. Prevrne se k amac kad ga suvie zaljulja. To kano meni se prevrnula?! ljutito e Potrka. Ne kaem da ti se prevrnula, da si lud, ve, eto, nekako drukiji. I svaki je od nas nekako drukiji. Eto ti maloga Keka! Samo se licka, flicka i picani. Galea bi antin u luli duhana au popuio, Srbiguzica bi ogloao i bijele gnjate svete Kate, ona dvojica blizanaca Antalaga i Jokalaga... imagino naklapanje ubrzo prekri umor davnanjeg sarajevskog dada, umor ukava Moina glasa: ... pistra glava, momak-efendija, pistra glava ne pila uplja tikva to ni samu sebe u vodi ne zna napojiti... Ti pistra glava, 436

momak-efendija, i radila za ensko, samo za ensko, jer tko za ensko radila nikad ne propala... Ti pjevala enska ljepota, ti gizdala enska gizda, ti hvalila, ti laskala, ti namigivala, ti nasmijavala, ti alila ensko, ti alila i smijala, da pukla ot smijeh... Da pukla ot smijeh, da pukla ot smijeh... neprestano odzvanjae u Potrkinim uima u onom malom zaaranom duaniu ispunjenu umorom dada i nasmijanim urotnikim stvaricama, dok na kraju i dad i sve te urotnike stvarice ne stadoe oponaati Modn glas, te je u dvopjevu i svepjevu sa svih strana rominjalo, ukalo, zveckalo, brealo i jealo: Da pukla ot smijeh, da pukla ot smijeh... I kroz taj pakao zvukova, nekud iz daljine, iz daleke, s don Pavlova i Kikaeva groba probi se siuni glas onog nedozrela a tako samopouzdana sebe: Od danas je smijeak moja smicalica! Ali otkad se otcijepi od kamenja, nijednom se ne osmijehnu, i moda ba odatle i sve njegove nevolje. Sam Bog posla ovog idovia da ga zavjeta sjeti: O Boe, hvala ti, Boe... da pukla ot smijeh... O Moa, Moa, sipala marama, sipala sva marama k kukuruz u rvanj, sipala, Moa sipala... Zaleprae marame, zavijorie k zastave, k barjaci i prekrie cijelu Bosnu; ma kud okom ibnuo, o maramu e ga oeati, ma kud uho okrenuo zatitrat e od vesela Potrkina smijeha... O zavjete, o Moo, o misli i domisli... Izvaljen tako na mekoj postelji Totice udovice strignu obrvama i zaiskri zjenicama, te glasno zapjevucka tisuu puta otpjevuckanu vlastitu popijevku:

Stade uka bakrenjaka, stade ita srebrenjaka, stade zvecka zlatinjaka...

437

 ... da pukla ot smijeh, imaga Mali, da pukla ot smijeh... to ti je, bolan?! iskreno se zabrinu imaga. E, to mi je, to mi je! To mi je! I da ne bi toga, imaga Mali, ti bi jo uvijek prosjaku torbu nosio i njom se ponosio, i ti i ovih mojih osamnaest pilia i stotine sadanjih i buduih s Lovrea, Ciste, Studenaca, Arana, iz cijele Krajine... Da pukla ot smijeh... Hajdemo na gozbu, valja dostojno proslaviti trideseti roendan proroka, koji iz ove emerne pustinje svoj narod izvede i uz pusti smijeh pograbi imagu za ramena, te vie iskoie nego izioe u prostranu bau Totice udovice. Kad u bau, ono jadna ti majka pui se lonina, zapravo kotao do podvrh pun graha, svinjskih noica i glavica, dok se dva obilna odojka vrte na ranju i cvrlje nad ugljevljem. Ve im rskava koica porumenila, zglobii popucali, bijele koice zasjale k sunce rosno. Pristigli momci i ljudi iz Inije svih osamnaest Matanovih ruksaka pa uz smijeh i galamu neki prazne boce dudare, drugi zasukali rukave pa hitro preda se prste bacaju: ije, ete, kvatro, kvatro je!... da se cijela Pazova trese, trei uz pusta bogetanja i gospetanja po ledini bue valjaju. Kakav dernek, kirvaj, bai! Mali Keko sjedi na paljivo razastrtu pak-papiru, podvio noge po tursku i istom krpicom neprestano iste izmice svjetla i u njima se ogleda. Galea antin sie lulu nabijenu najljuim vrkom duhana, a sie je tako da se u kamiu uje itanje rastopljena zivka, ba kao da pljuvaku na slamicu sie. No to Juri Munitiu, ne bez razloga zvanom Srbiguzica, ni najmanje ne smeta da re nozdrvama drakanim mirisima kuhanja i peenja, da prodrljivim okom bestidno skakue s kotla na raanj i s ranja na kotao, 438

da Adamovom jabuicom gore-dolje kao edan vol na kamenici. Kume Jure, ti se od sama gledanja nasiti dobaci mu Matan onako slaano, kako samo on umije, i to slaano ovi smijekom kano zaeerene jabuke lisnatim tijestom. Pusti krmka obrecnu se Keko koji se vie gadio prodrljivih usta, nego... bolje ne usporediti. A to ti zna, jado mirluni prezirno e Srbiguzica to ti zna o radosti blagoslova Bojega! Je li, nevoljo gizdava? Je li Gospodin na Isukrst uoi svoje gorke i pregorke muke izmice lickao ili je s apostolima k ovjek u slast veerao? Tako je! Tako je! u se s vie strana samo ti njemu... Kraljevstvo je Boje vjena gozba dobaci preko lule Galea antin Srbiguziinu omiljenu tvrdnju i namignu ostalima. Vjena i vjekovjena obliznu se Srbiguzica a raj ledina beskrajna puna stolia, astalia. I svaki blaenik ima svoj stoli, astali, dugaak tako k odavle do Amerike. A na stoliu, astaliu, slastica do akonijice, vonji do miriia. I svaki blaenik, glade roeni, svaki blaenik samo etka uz stoli, niz stoli i oko stolia, pa: ovo hou, ovo neu va vse viki vikov... i tako vazda etka, vazda jede a da se nikad ne najede. O muko moja od nezaboravka! Kad misli na te akonije nebeske ree mladi Dodijalo podstiui vatru pod kotlom onda ti ovo nae jie doe ko galebina. Mui mali, vrag ti zube polomio, sve je od Boga, i ono njegovo i ovo nae a onda baci pogled na brau 439

blizance koji su odojke vrtjeli, te proita Antalago i Jokalago, sotone paklene, avli vam duu na ranju, odgrnite eru s donjeg kraja, zar ne vidite da e prisvediti! A ti Dodijalo, podstakni pod kotliem nek se noice dobro svare, da se ono ilasto u ustima samo odsebice rastegne i rastopi, da sitne noice rsnu im pod zub... Vidi vraga toboe se ljutnu Dodijalo ti bi noice usebice a fukara nek se s glavom natee! Mui, sinko, svih ti Bojih isposnika, o glavi mi ne govori, due mi ne truj! Kad samo pomislim na uhace i ono oko njega: rdlo je a meso nije, mrsno je a slanina nije... To bi ti i glavu?! zarea Tutkalo. Samo uhace, Tutkalo moj, jade moj roeni! A to e ti i uhace ako ga malo soia ne oblije i u nj ne uskoi koje zrnce graha, ba kao oj u pjesmicu! Vidim, brao, muke su to nesvakidanje ree Potrka alostivo i namignu ostalima, premda i nije trebalo namigivati Stoga kaem, budimo ljudi i krani, pa njemu ui i noice a nama ono s ranja. Srbiguzica se trgnu, zajauknu, pa zacvili: Peto: ne ubij! Kume Matane, brate roeni, ne ubij! Kakav raanj, sirotinje ti nebeske, a meni pod okom i pod jezikom ve pucketa ona zlaana koica... pa rskava rebarca oko povora, pa vrati, pod prstima mi se raspada, pa mrvicu mozgia s dva zrna krupne soli, pa repica skovrljena, duo rajna, nebeska, skovrljena, pa napukla... Ne vidim druge, kume Jure, ve sve preda te a nama to ostane! Donesite, gotovo je! E usta ti se posvetila, rodijae, kranine, duice zlatna ko ubor vode! kliknu razdragano Srbiguzica dok su ostali, toboe, nezadovoljno mrmljali, a u sebi unaprijed 440

uivali i aptom se meu se kladili: odakle e otrgnuti prvi zalogaji, koliko e smljaviti i na emu e prestati. Srbiguzica se pobono prekrii i smrsi prigodnu molitvu: Blagoslovi, Gospodine, nas i ove tvoje dare koje emo blagovati... Krme jedno s gnuanjem e Keko moli za onoga koji e derati, a ne za nas! Poteno zbori, kume Keko, ma opet: kad sam za vas molio, za vas u i pojesti! Odjednom svi prekinue igre i zabave, poslie i razgovore te u muku posjedae oko Srbiguzice, koji neko vrijeme stajae drven kao pred nekim otajstvenim inom kojemu se ishod nikad ne zna, potom stade jesti zjenicama i nozdrvama, cijelom koom i cijelom utrobom, da na koncu i zubom zagrize u repicu, skovrljenu i napuklu, duo rajna, mirisna... U repicu je zagrizao! podviknu Dodijalo koji se bijae kladio da e najprije u repicu zagristi. Kad se jednom zakotura sve se bre kree, sve bre poee nestajati i noice i uhaca, i vratii i lopatice... Ma gdje mu staje! agre se oi mladom Kozmuzu. Tutkalo ga opatrnu pogledom, pa nakubi usne u kokoju: O! Oploina je to, mome-jadikove, oploina! Je oploina, ma i pupak mu se o bubreg prilijepio! Sad se odlijepio! Pa siplji, brate, k u kacu i bigunac! Kladimo se da nee ni pet zalogaja poslije onoga to mu dobacim apne Galea antin, trcnu pljuvaku pokraj kamia, pa e glasno Lako ti se Matanu odricati odojka i praseih glava kad mu Totica tri patkice cvriji. A patkice mlade, k pri sisi, nadjevene prutiem i vismeniem, 441

prekrivene prutiem i vismeniem, pa cvrlji patkica, cvrlji pruti, cvrlji vismence, cvrlje, cvrljulje, milopojko rajna, zoro rujanska, a Totica udovica, prokletnica, uspaljenica, nanizala salatica svakovrsnih: loike i vodopije, trpke i endivije, matovilca, krstovnika i glavatice; za slast slastice, za krv cikle i rotkvice, za svirku graha i soivice, a za muku snagu hrena i celera... Srbiguzici koji Galeu u poetku bijae samo okom opatrnuo i nastavio jesti kao da ga se nita ne tie malo pomalo sve se sporije otvarahu vilice, sve se slabije stiskahu zubi; usta se stadoe puniti slinom, ali ne vie od onoga to je jeo, ve od onoga to mu je prokleti Galea doaravao. A kad stade nabrajati salatice koje je Srbiguzica iznad svega volio, ne izdra ve zavapi: Ubij me, nu ne mui me vie, svih ti rana Isukrstovih i krune trnove! A onda ti mu je pripravila: pitu od jabuka, sonicu, pa pitu od sira, slasnicu, a u njima klinia i oraaka, suvica i groica... Jesi pas i kuak i kukin sin! Srbiguzica podie lopaticu od odojka u namjeri da je Galei o nos prelomi. Potrka, koji mu cijelo vrijeme bijae za leima da se nevien moe slae smjekati, uhvati ga za ruku, pa e blago: Samo ti blaguj i uivaj, rode moj! Zar ne vidi da ti ele slast zagoriti. Ne peku ti se za mene ni patke ni pite, ve pet-est goljavih ljukica... ljukica?! zagrcnu se Srbiguzica ljukica, benica, privienje rajsko... A to ti je ljukica! Ni za zub!

442

 O, o! otegnu Tutkalo kroz nakubljena usta Ni za zub! O, o! Pa to i nije za zub, ve za ono! Hehe! Zna Totica od ega kukuruz raste, a njoj klip malen da je odavde do Rume! Hehe... nacerie se svi, a Mijo Mrkui, nazvan Izduak podmuklo nadoveza Samo ne znam, kad se nakiuri s onih trinaestak suknjica, a u svakoj po trinaestak arina dobre mjere, pa ti se ini ko zvono nabijeno pamukom... velju, samo ne znam kako to Matan razgrne, da tukom o zvono, hehehe... Hehehe... oponaa ga Matan hehehe, duo moja usmena, uzmem ti kakav izduak, pa ga u ono robetine do izduka, i kad ujem hehehe... da je izduilo... Dok su se svi smijali i zabavljali drakavim sliicama o Matanu i Totici i domiljali se kako to oni ono, dotle je jedini Kozmuz gotovo s pijanim udivljenjem promatrao kako se razina graha u kotlu ustrajno snizuje, kako odojci prema bubrezima nestaju a Srbiguziin spljoteni trbuh sve vie bubri, kad li e puknuti... Najednom Srbiguzica skoi i drei objema rukama golemu trbuinu pretri preko bae i presamiti se preko opruene ljivine grane. Svi se k jedan trgoe i pogledae za njim, ali ne vidjee nita, tek to da mu se stranjica stisla i jednostavno se uvukla u ono dugo i usko tijelo, kima mu se savila i na sredini ispupila, ba kao maki kad neto otrovno drokne. to mu bi?! skoie svi kao jedan. Krme krme istresa gadljivo e mali Keko dero se prederao! Nije se prederao sa sigurnou e mladi Kozmuz nije se prederao, ve od zdlake. 443

 Od zdlake? upita netko. Od zdlake potvrdi Kozmuz. Ne kae se od zdlake, ve od dlake poui ga Galea antin. Dlaka i zdlaka jedan vranj kad ovjek od nje riga. Ba sam vidio kad mu se zdlaka, ovaj, dlaka smotala oko faola k vitica loze oko brka taklje. I ba mu htjedoh rei, kad on s njom u usta... bit e da mu se o zub splela, a nema nita gadljivije nego kad ti se zdlaka o zub splete, pa ni tamo, ni amo... I tako se svake nedjelje okupe ovdje ili u Indji, naderu se i nalou, naigraju, izasmiju, izujedaju, rije ujedno, nazabave. Podveer se svaki odljulja u svoj kvartir, a u ponedjeljak ruksak na rame, pa kroz glib i prainu nedogledne srijemske i slavonske ravnice:

Evo cica, evo beza za divojke sitna veza, i utice za tuhice, za sve redom maramice, za strunjae inlet pravi, za akire dimit plavi! U Mate je robe svake: za divere i za snahe, za mladenke i za babe! Svakoj mladoj stojim dabe!

444

E, KILJO, KILJO IZ ZAGVOZDA...

Kad se negdje potkraj ljeta rasu brino uvano osamnaestoruksano Potrkino carstvo, ree ambo, uz Srbiguzicu jedan od nekadanjih na zdjeli najvrednijih podanika: Samo budala misli da mu je carovati u selu kad nije ni u kui! Potrka opet ree: Nikad nita iz gliba ne vadi osim vlastitih nogu! A on je sve ove vraje glibote iz gliba vadio i izvadio umjesto da im na tjeme stane i jo ih dublje gurne vie bi ga astili. Ma kud ga nemirne noge i znatieljna dua u Srijem odvukoe! Nije to Bosna, brate roeni, ve zemlja crnica do pakla duboka, zemlja misirska. Nije to kukavni Bosanac to s tovarom jema ili karom sijena i japije preko stotinu planina do sinjega mora po tovar soli i bavicu rakije! Ovdje paoru noge u klompe urasle, ruke o plug prionule crne ruke a bijela pogaa. Ljudi, bolan, radini, inokosni. Velike novce imaju, a s novcima i potrebice velike, gospodske nije to maramica, arenica, ve plahte i navlake, stolnjaci i jastunice; nisu to arini ve bale platna i robe svakovrsne! Varo daleko, a u selu osim crkve i krme nikakve trgovine! Pusti sjekiru da u med padne i ne 445

vadi je vanka do Sudnjega danka. Zbogom, maramice arenice! Zbogom, moja Moa, odoh alomu! Nije ovjee, u aloma duani, ve kua trgovaka! Golema, pregolema, u njoj svega blaga bojega, svega to paoru treba: i za krstitke, i za pir, i za sprovod! Kruha za svu Krajinu! Iskupi zavjet kojim se don Pavlu zavjetova! Zovi ljude, zovi skakavie svoje, da brste i obrste zemlju misirsku! Lijepi skakavii, ba lijepi, lijepi ti ih vrag odnio! Sito Vlae gore nego pae misli Potrka gledajui sva ta zajapurena lica, sva ta bijesom i srdbom sasuena usta, koja ba ludo na nj svaku pogrdu siplju: e on im je godinama preprodavao robu po dvostrukoj cijeni, e on je s njihovih natuaka skorup brao ba ludo e on je njihovom crnom krvlju bijele dvore sagradio, e on je... A ne sjete se da im je put plaao, na veresiju davao, u posao ih upuivao, oprao ih i obukao, od marve jedne ljude uinio. Ubij Vlaja, pusti vuka misli Potrka, i jo misli Koza pae odoji da joj kosti grize! Gamad jedna usrana! Kao danas mu je pred oima: im ue u onu alomovu kuerinu, prodavai se srojie oko njega k muhe oko govna. Usluno doboga, tek to mu ruke ne ljube. Ali on ne ue da ga sluge dvore. "Gazdu hou! Kad oni opet: "A to e ti gazda? on odreza: To u njemu rei! I ree mu: Tamo po srijemskim selima duana nema, a ja ljudi... idov mudar, sto mu ih ne treba, odmah uskae u usta: Jezik dukata ne li! Tovari roba! Cijena veletrgovaka! Uman ovjek: s malo rijei veliku paru kuje. Matan nakupova robetine za punih osamstotina kruna. Trideset mu fali. Nije da fali, ima on, ve udiju kua: ao mi robu vraati kad je o srce prionula. Trideset kruna do preksutra? alom samo odmahnu rukom. A Matan ih 446

preksutra donese. I sve ove puste godine vazda je veresiju uzimao, vazda je mrvicu povisivao i vazda pet minuta prije podne dug vraao nikad se ne zna kad e ti potenje ustrebati. I sve sam to za ovu marvu inio! Vidi sada dua neharnih... Vidi onog grebenog Keka! ovuljak li je, gusjenica li je... Zmija prokleta! Sve se fijeno svija i uvija, a do dna srca grize odjedared! Ne govorite svata cvrkue Keko ovjeku doe da i au zakolje odjedared. Pa to onda nije ljudski dvore graditi, a mater pustiti da premine od glada... Nu, vidi kuka bjesni u sebi Potrka i kukina sina. Ma tko je o tom govorio, tko mater spomenuo! I ono p r e m i n u umjesto c r k n e! Ba fijeno fijeni te ava' odnio... Tako ti je kad guju u njedrima... odjedared! Kako to nastavi Keko kako to odjedared na potenje udariste! A svi znamo da je poten odjedared i da vazda na potenje radi odjedared! Ako poteno radi, to nam ne oda gdje robu nabavlja! uspali se Galea antin Mi znamo samo za njegov duan u Totice raspusnice! Nu, gdje je onaj pravi, gdje se u pol njegove cijene moe dobiti? Neka nam dade adresu! Tako je! povikae u jedan glas Adresu! Adresu! Matan ne ree nita, ve iz nabijene lisnice izvadi alomovu posjetnicu i baci je meu njih gadljivo, kao da hijenama baca strvinu, a i oni se na nju kao hijene bacie. Hehehe... sad je proitajte! nakesi se imaga Mali, ma ba zajedljivo. Bolje ti je jezikom po kravljoj, nego svata odjedared oinu ga Keko oima. Molit u fijeno, ima na tom 447

udnom svijetu i pismenih ljudi, koji e nam tu blagodarnu ljubav zablagodariti. Punih devet dana Matan se nit nasmija nit osmijehnu. Po selima robu ne raznosi, iz kue ne izlazi, silom jede, preko volje pije... a prokleta se Totica uspaljenica samo na njeg baca, ono nezasitno tijelo neprestance poda nj podmee, k veselo tene zubima se po svem njemu igra i zubima ugriza sad za miicu, sad za vrat, sad za rame uspaljenica prokleta! Dvovrata jama bezdana! Pusti me, enska glavo, ne grizi, ne nasri! Ojica se ne zabija u ralicu dok ti vuci vole deru! A ona slubenica paklena, svi joj vrazi radost raznosili gole mu sise preko obraza prebacuje: Ni promrzle se golubice ne puta da se smrznu! Vrag enski svoj grebeni posao znade, i dahom i gugutom, i prsima i prstima, i prednjicom i stranjicom, i svom vrajom koom. Krv je krv jad je moe umlaiti, ma ne moe zamrznuti. I tako: kuka vrela, on mlaan opet nekako svatko na svoje doe. Deseti dan, a bijae nedjelja, ba usred te njihove vrelomlane igre prolomi se u bai silna graja i smijurina, a na vrata deset ruku udari. Tko je?! prenu se Potrka. Svoji smo! odgovori namah deset glasova. Potrka na brzinu navue hlae i izie na dvor. Bijae ih svih osamnaest prokletih neharnih skakavaca. Malom se Keku lati lice k i izmice, iskorai ispred sviju i prui Matanu snop rauna: Molit u fijeno, pogledaj po to nam udija a po to ti daje odjedared! Potrka uze raune kao da ih od sluge uzima, pa preleti okom ostalu gospodu neharnike: Svi ste bili u Sarajevu? 448

 Mi nismo! skoi imaga Mali, uze za ruku vrnjaka Marka Skoimia i mlaahnog Kozmuza, privede ih Potrki a oni stadoe uza nj, ispreni i uzdignute glave, kao to vjerni mornari staju uz kapetana nasuprot pobunjene posade. On im samo kimnu glavom, a onda se svojim umiljato isklesanim smijekom obrati Keku: Pa izrauna li, kumiu Keko, koliko na toj robici bi zaradice? namjerno upotrijebi umanjenice, jer je dobro znao, da nita ljue od njih ne moe pogoditi ovu umanjenicu od ovjeka. Ali Keko i to otrpi, to vie razvue usta do uha i podrugljivo se pokloni: Molit u "fijeno", kume Mate, cakum-pakum, pedeset i sedam kruna! A koliko te put doe? upita Potrka na uenje sviju, ni smeten ni zateen Kekovom zaradicom. Nita, brate, nita! Svakog po osamnaest kruna. Raunamo samo tebe, s drugima je lako pomnoiti. A koliko dade za jie, pie i konaie? Nita, brate, svega dvanaest kruna. Nee ti mene odjedared edna preko vode! Molit u fijeno, i moja je glavica raunu vjeta: ostade mi cakum-pakum dvadeset i sedam kruna preiste dobiti. Nije dobro tvoja glavica izraunala, odjedared, kumiu Keko! Kako nije, molit u fijeno! Zbroji dvanaest i osamnaest, pa odbij od pedeset i sedam, odjedared, gospodiiu moj i kume Mate, Matane! A ti, seljaniu moj i kume Keko, Kekane, izrauna li ti devet dana dangubice do Sarajeva i curik? Pribroji li 449

troku proputenu zaradicu? Uzmimo najmanje pet kruna na dani. A koliko je to pet puta devet? To ti je isto koliko i devet puta pet: etrdeset i pet! A sad ono to propusti pribroj onom to potroi, pa mi izraunaj kolika ti je onda zaradica, kume Keko, Kekane?! O, gospeti, izgubi cakum-pakum osamnaest kruna odjedared uskliknu imaga Mali i stade se bezobrazno smijati upirui prstom u petnaestoricu buntovnika Gledaj, gledaj ih, majko mila, k... k... k pilii popiani... A tako su i izgledali sve dok se Galea antin ne poea po proelavu tjemenu: I smijeh kraju doe! Stanite, ljudi, pobogu! Svi se raamo budalasti, ma umire i pokoji pametan. Tako je svaki od nas izgubio po osamnaest kruna! A zato? Zato to je iao svaki za se, umjesto jedan za sve! Hehehe... imaga se i dalje bezobrazno i bezono smije a to je drugo Matan inio?! Jesi li budaletina, imaga Mali, ma ba budaletina prezirno e Galea Vrati se prosjakoj torbi, jer se bez rauna ruksak ne nosa! Ako jedan ode, trokovi su za sve sedamdeset i pet kruna. Ma neka su s utovarom i pretovarom ne moe sam toliku robu nosati neka su dvjesta! A zarada je osamnaest puta pedeset i sedam kruna. Tisuu dvadeset i est kruna napamet! Odbij dvjesta, pa eto toliko naeg svaka dva mjeseca Matanu ostade! Sad e nama ostajati! zagraja ih vie. Pa emo i mi dvore sagraditi! zacijuka Puljalo. Bog vam dao i troje! Ma sve mi se ini da ete natanje srati ree gotovo oinski Potrka, ogrli trojicu vjernih i ugura ih u kuu.

450

Oni koji ostadoe na dvoru, usprkos zatvorenih vrata, jo su dugo vidjeli Potrkina malo povinuta lea i uli oinski prijekoran glas. Uavi u kuu uzdie prst u nebo, pa e propovjedniki: Jao si ga onima koji na pomazanika Gospodnjega ili pak na dobrotvora svojega srce uzdignu! Vjerujte mi, harni moji: neharnika je sudbina otpisana i zapeaena, a sjaj Kekovih izmica od ovog je asa poeo tamnjeti. Vjerujte mi... I da ih u toj vjeri podri, natoi im pune vinske ae ljivovice prepeenice, pa podvikne prema kuhinji: Julika, silo neista totska, tri nam masne guske ispeci... to kota kota sve e ti Matan u postelji platiti! I veselo namignu svojima Udri brigu na veselje! Ako ete i vi u neharnike, slobodno vam bilo! Kleti vas neu, jer vas dobre volje otputam. Ma to govori skoie sva trojica kao jedan ali vrijedan Ako treba, i krvi ispod vrata... Potrka samo kimnu glavom i nasmijei se: Nismo mi za krv, ve za paru odreeni! Ti, Skoimiu i Kozmuzu... vae je stanje jo na djeda upisano? Odlino! Sutra emo zorom u Sarajevo da stvar po svom kroju skrojim... Odjedared, odjedared, kume Keko, Kekane, mrav li si, crv li si, to li si... odjedared! Uinivi se ljutit mnogo vie nego to je kanio, bez najave i kucanja uleti u alomovu sobu, te iz svih puaka otvori vatru na iznenaena idova, vatru to ga na pravdi Boga izdade i onim odmetnikim gadovima robu proda. alom se u poetku bijae ne samo iznenadio, ve i ustraio: nikad se ne zna kad e i odakle e ti divljaci no isukati. No to je Potrka due bjesnio, njemu se sve vie 451

krvi u obraze vraalo i sve vie lukava smijeka po tankim usnama nizalo: Tko misli ubosti, bode odmah ili nikada, pa odlui da ga ne prekida dok sam ne posusta. Ali alom ne vidje kako ga preko gnjevnih rijei miluju Potrkine nasmijane oi: E, moja aloma, mutra pila, ma premutra ne pila... Ti mislila Matan oganj na usta, a ne znala da taj oganj nije ot srca, ve ot pamet... I kad mu se uini da bi tim jalovim bijesom mogao pretjerati, naglo ga presijee, spusti se na stolicu suelice alomu, pa e nakon tono odmjerene stanke, smireno poslovan poslovnu: A sad, gospodaru alome, bi li to od tebe inat ili to drugo? alom ne odgovori ve u veliku au natoi rakije i lagano je dogura preda nj unosei mu se u oi onim svojim vjeno ivahnim i pronicljivim oima. Ali i Potrka zna da o toj bitci oiju sve ovisi, te mu ubod uzvrati. I gledaju se tako, i bodu se tako preko netaknute rakije, pogledom se jedan drugom do bubrega zavlai. alom zna da je njemu prvom oi oboriti, pa ih i obori, zavali se u naslonja, te stade dugim i tankim, brino njegovanim prstima onaj lukavi smijeak po bradi tanjiti. Ne za inat odmahnu odluno glavom ne za inat, Matan-efendija! Ne za inat ve za trgovina... i stade mu na dugo i iroko obrazlagati kako se ono to je uinio nije moglo drukije ni uiniti. Da ih je odbio ili im cijenu podigao, okrenuli bi se i sve to im treba nabavili kot Aron i Joua, kot Mehmet i Aptul, kot Ivan i Jovan, kako mu onog dadevnog dana govorae i Moa ot maramica. Ot mene utekla, tebi se ne vratila, Matan-efendija zavri alom Kat propasti, bolje propasti jedan nego dva, Matan-efendija! 452

Potrka se, toboe, urazumi i odobrovolji, razli smijeak po cijeloj sobi, pa nazdravi alomu pomirnicu. Ba u tom asu otvorie se nebesa, i on u njima ugleda ono za im je sve ove puste godine eznuo i venuo, te obradovan kliknu u sebi: alome, alome, moja aloma, dosad si bio samo krmar i pekar: ti meni kruh i vino, ja tebi jaspru, i zaboravimo se... od danas ti si sve moje, moj ueni kiljo iz Zagvozda!, a onda e glasno: Oprosti ti meni, gospodaru alome, to me mlada krv zanese i zaslijepi, pa ne vidjeh ono to je mudru od prve k na dlanu. Jest tako je, bolje da vrag nosi mene nego obojicu! Ma opet mislim, nije poteno da neharnici bez kazne prou... Vidim... u skladitu ima dosta odleana platna, memljiva... A ne, ne! skoi alom U aloma potena trgovina! To alom trapiti onaj koji jednom dola i otila, a ne stalna muterija. Tvoji stalna muterija, svaka dva, tri mjesec! Poteno alom, poteno! ava' ti se u potenje popiao pomisli Potrka Ma svejedno e ta grebena roba stii ondje kud sam odredio, pa i s trista dukata morao skladitara podmazati!, a onda e glasno: Svaka ast, gospodaru alome! Dobro te razumijem, jer me i sama potenje za srce ujeda. Nego... poe, pa nekako odvie primjetljivo zamue. alom to odmah primijeti pa ga stade nukati: Nego...?! uljalo, a? Hehe... alom vidi, uljalo Matan-efendija! Hajde, na stol s tim! Bolje i ne govoriti suvie bolno uzdahnu Potrka i zakoluta oima Zavij se u svoj emer i k pas rane lii kad melema nema. 453

 Budala! Budala! Budala! zakrijeti odjednom papagaj, koji je dotle dremuckao u gajbi za alomovim leima. Matan na nj uzvi pogled kriva djeteta: Ima pravo, brate! Budala sam. Ako ti je po volji izvikuj do sutra. Tada alom navali, da mu kae to ga mui i kakav mu melem treba. Matan ga puta da navaljuje i navaljuje, a kad outi da e sustati, namah mu ranjenu duu razgali: Kad me ovi neharnici napustie, u nerazboritu gnjevu veliku ludost uinih. Pisah kui po dvadeset novih i za put im paru poslah. Sad ljudi doli, kud u s njima?! Hahaha... nasmija se veselo alom Kud e s njima?! Lukav lija, Matan-efendija, lukav lija... Ja ozbiljno, gospodaru alome! Meni treba mnogo robe, a para... Zbog toga glava ne eala! alom dati veresija, k i vazda! Bog s tobom, gospodaru alome! Lako je na veresiju pet est stotina kruna, ma meni danaske treba pet est tisua! Sad se i alom poea po glavi: Velika jaspra, velika jaspra... Ma ti vazda poteno vratila, ura na ura... poteno vratila... pet, est tisua... velika jaspra. Dok se alom glasno raspinje izmeu tolika novca i vjere u Potrkino potenje, dotle se ovaj u sebi neprestance tue po elu: E, luda pameti, gdje si sve ove godine bila, ludo srce za kim si uzdisalo a u oi te bolo! E kiljo, kiljo iz Zagvozda, lijepo li si se zavalio u alomovu stolicu... Znoji se, znoji moja aloma, moja kilja iz Zagvozda, pilji u stol k robija u reetku: ni njemu gole ene, ni tebi 454

anela savjetnika. Misli i smiljaj, ma svaku ti itam, a misli ovako: Ako nasrne nema nita ot potenje, Matan prevaru smislila... Ako ne nasrne, more bit ot potenje, a more i ot lukavost... E, moj kiljo iz Zagvozda, Matan nee ni jedno ni drugo, ve ovako... polagano ustane, nevoljko se nasmijei i mlitavo prui ruku alomu: K da nismo ni progovorili, gospodaru alome. U mene si aen odsad k i dosad. Stani, stani ti, Matan-efendija, i razumjeti svoja alom! Pet tisua velika para, ma i potenje ot Matanefendija velika potenje. I rizinost je velika, gospodaru alome! Uzmimo, na priliku, pokradu, opljakaju, ubiju, pa ode Matan i potenje. I ja ovoj sirotinji moram na veresiju. Uzmimo, da ne znaju trgovati, da se propiju, proenskare, da vjerom krenu... Ne vjerujem ti ja ni u arhanelovo potenje! Lukav smijeak zatitra oko alomovih usana: Bravo, Matan-efendija, uzmi i za est tisua... ma ne na potenje, Matan-efendija, ne na potenje ve na palaa. Na palaa?! zinu Potrka. Hehehe... Ti mislila alom budala, davala na bombon u ustima, na rua u oko... ot svaka svoja muterija alom se raspitala i za kua i za zemlja i za livada... a Matan-efendija imala palaa ot trinaest tisua... Hehe... sad se i Potrka stade smijati e jesi vraji, gospodaru alome, vas si vraji... Budala! Budala! opet zakrijeti papiga iza alomovih lea. Potrka uzvi oko na papigu i okom je pohvali: Sve li zna, vraja ptico! a onda se upilji u aloma: Dvore, a?! 455

Kad uze robu, potpisa mijenicu Kozmuz je i Skoimi supotpisae alomu junaki stegnu ruku, ali ne odoli srcu da jo jednom ne dobaci: E pa zbogom, gospodaru alome, u veliku se rizinost upusti i gegajui se napusti sobu. Budala! Budala! zakrijeti za njim papiga, i dugo poslije toga krijetanje je visjelo na stropu du cijeloga hodnika, kao vjealice krupna groa i nezaboravljena prijetnja. Budala! Budala! smijucka se u sebi Potrka Vidjet e se tko je budala, pametna moja ptico govoruo!... E, kiljo, kiljo iz Zagvozda...

456

OENI SE MATAN-EFENDIJA
Gledajui toliku robu nabijenu u sobi Totice udovice, robu koju Potrka dobi na veresiju, imaga Mali uzdahnu kao pred pasikom koju valja iskriti: Nee je rasturiti ni za dvije godine! Ne tari glavu, radosti srca moga nasmije se Potrka sve u bez soli pojesti to ne ode do svete Kate, zatitnice udavaa. Bolan, rodna je ova godina, prerodna. Eno ti ih esnaest u Golubincima, devet u Putincima, jedanaest u Peincima, etrnaest u Hrtkovcima... i nabroji sva sela od Zemuna do ida i Iloka Urodie udavae bolje od kupina. Kad napomenue da udavae opremu nabavljaju i u varokih trgovaca, a ni ona petnaestorica odmetnika nee sjesti i zjati i barila vjetra nizati, Matan ih umiri: to se tie moje neharne paadi i kukinih sinova... na brzinu obletite sva sela i doapnite ljudima da njihovu robu ne kupuju dok je ne povonjaju. I to e biti dosta. to se pak varokih trgovaca tie, raznesite po selima glas da ove godine s deset od sto Matan asti sve udavae, da mu to doe kao porez na njegovo neenstvo. 457

I zaredae po selima, a roba iz ruku kao u edna konja voda iz korita. U meuvremenu, licem na Martinovo, petnaest gnjevnih ljudi, predvoeni siunim Kekom, bjesomuno udarie na vrata Totice udovice. A kad im ona otvori i spoitnu da se tako ne lupa ni na vratima krme, Keko se u ime sviju savi do koljena: Neka nam oprosti gospoa od meka kucanja, ali uzrujani jesmo odjedared, traei uzronika zla naega, onog tvog grebenog valera, krmka, da ne kaemo svinju debelu odjedared! Prvo i prvo pouno e Julika nikad se jednoj gospoi ne kae da ima valera, pa ih i sto imala; drugo i drugo: svakoj je gospoi njen valer najljepi, pa ga ne smije nazvati svinjom debelom; tree i tree, moj vam maor u krmi ika Mikleua pomae svetom Martinu krstiti vino. Nahrupie u krmu kao jedan, jedan vepar a sto kljova, svaka kljova Potrki u vrat, Kekove najdublje: to ti nama odjedared, maore i krme debeli! to nam robu skudi k curu ofrancanu! to svojoj cijenu obori k eljudu kad krmadi nema! Ovo ti ga vie nije na rije, ve na no! A ti ga potegni nasmijei se Potrka s oitim potcjenjivanjem, a onda e dobroduno Sjedni kume Keko, meso moje srdito, sjedni i napij se s kumom, Martinje je. to se posla tie, ist ko sunce. Nije te kum uio da surutku pod mlijeko i otresine pod penicu! Samo se jednom ili nijednom moe podmetnuti. ista roba, ista para, i ruke iste! Ti me razumije? Morao sam ime spasiti. A kako ga spasiti, ako ne razglasim da me odbjegoste, da na svoju ruku, to se kae, buavu robu podvaljujete? to se 458

pak moga tie, mogu astiti koga hou i kad hou, mogu i u vatru i u vodu... E, moj kume, kumiu, s memljivim se potenjem nije kumiti. Ne moe se smrdljivo pod mirisno, rog pod svijeu, pogotovo kad si ga pod rog nabavio! Ma to pod rog! skoi Galea antin Pod novo! Pod novo smo platili! Pa si mene naao... nasmija se Matan vama e netko pljesnivo pod mirisavo! Nije nama ogradi se Galea ve onom prokletom Izduku i Tutkalu, vrag im nos odnio! Ne moemo svi u Sarajevo, trokovi su... Ma to mi ne kaete! Trokovi... podrugnu se Potrka. Roba je bila tako zamotana brani se Izduak da je ni pas ne bi pronjuio. Tek kad je rastvorismo i povonjasmo... Onda Keko trk u Sarajevo i buni se. Za avla! Onaj krmak magazar mrko rei a u sebi od smijeha puca... Kakono, Keko? Keko skupi obrve kostobolno se iskrivi u pasu i iskrevelji usta: Mogla biti tako, mogla i onako. Mogla se usmrdjeti ovamo, a mogla i onamo. Mogla kupiti ot alom, a mogla i ot Gaon! Vino piti iza beara, cura pipati prije oltara, roba vonjati prije pazara! Gospemi, tako je! A odoste li alomu? upita Potrka. Vrag ga odjedared odnese u Be po novu robu. A da je i bio... Ista stvar! ivahno uskoi Potrka, a u sebi pomisli: Dobro da nije bio, jer kakav je gad sigurno bi im robu natrag primio. 459

 Matane, bolji si, trkni ti, vie si mu poznat prosjaki e Dodijalo. Od srca, ljudi. Ne nosim na vas zlu krv, Bog moj vidi i Martin sveti, iji dan ishodniji danas slavimo... Ali to ja tu mogu! U mene jedna pamet, u vas petnaest... pa kad petnaest pameti oine po alomu... E, jesi pogan pogana predbaci mu zajedljivo Galea malo ti je to se naoj muci naslauje, ve bi nas jo i u vei troak! Ma tko o troku uvrijedi se Potrka, a onda pucne prstima ika Mikleu! ika Mikleu, toi vino vrag ti ga odnio, sve bave istoi, Matan plaa... Vrag ti troak i onog koji zlu krv na vas nosi... Osim mene! dodade brzo u misli za svaki sluaj. Pijte, pijte, brao, zapio bih za vas i gae i koulju! pa zapjeva: Vino pije Dojin Petar, varadinski ban... A petnaestero neharne brae stade piti, i to vie piju, pamet im se vie bistri, dok se sasvim ne razbistri, dok svaki na kraju ne uvidi kako zbog Kekove napritosti pravu ovjeku nepravdu uinie, estitu i korisnu stranjicu okrenue, pogrdno, ma ba pogrdno. Pa to ako je na njima mrvicu i zaradio tko ne bi! kad su i oni uza nj janjce etvorili... bogami, bez njega ni pure... i sva je zgoda da e se ruksak sam od sebe opet u prosjaku torbu prometnuti. Rasplakani od vina i kajanja stadoe Matana moliti i kumiti da ih opet pod svoje uzme i pod krilom ogrije. Matan samo polako i tuno odmahnu glavom: Ne mogu, brao, ne mogu, ljudi. Ne zato to me za srce ujedoste, pa stoga i za sutra strepim. Ne vjerujem ti ja u onu: Kog su zmije klale i guterice se boji! Izmislie je oni koje nijedna ne ujede. To su mi i ueni ljudi kazivali. 460

Vele, od prvog ugriza i sam postaje otrovan, i to te vie zmija ugrize sve otrovniji. Nita ti ne mogu, jer si i sam zmija. Velju, nije zbog toga ni od toga. Ve mi se neto drugo po glavetini mota. Dodija mi ovo, i glib, i Totica... Ja bih s proljea nove prtine prtio, rizine. A dua mi ne da da i vas u rizinost povuem k lud ovan... i dok im je tako sa suzom besjedio, dotle je blaeno sluao unutranji umilni glasi od kojeg su mu sve ilice treperile: Slaano li vas je na koljenima gledati i pred torom ostaviti, izgubljene ovice moje. Nije ovo nebo, ve Matan, a Matanu je radost vea: jedna pred torom, nego milijun u toru. Sveta Kata bijae daleko kad i posljednji lakat robe rasprodae. Dok je u slavu toga Totica svatovski objed u kuhinji spremala, dotle je Potrka s vjernom trojkom u sobi rakijicu polagano i s uitkom utke ispijao. Onda kao da se neeg vana sjetio, naglo se nagnu prema imagi: imaga Mali, srca ti prekaljenog, ti posljednji bi kod kue i ne ree svom Matanu ima li dolje togod zgodne cure udavae? Ako te Totica uje! strignu uima Kozmuz. Ne traim ja curu poradi sebe, ve poradi aloma! Lijepi ti ga vrag odnio zagrgolja iz dna grla Marko Skoimi nisi valjda udiji podvodadija?! Ne traim, bolan, curu za udiju ve za se umorno e Matan. Pa to onda ree za aloma?! Ne rekoh za aloma, ve poradi aloma! A poradi ti je sasvim druga stvar, moj Skoimiu! Poradi mene i moje eljice sve bi se te upljae dvocijevne mogle do Sudnjega dana usidjeti!

461

 Zato onda curu trai? iskesi se Kozmuz. Da joj pod rep gleda! Gospemi gadljivo e Potrka gua u ose brada nego u tebe pamet... imaga Mali, jo mi ne odgovori? A to u ti odgovarati nevoljko e imaga kad i sam zna da nas Bog u svemu pokrati, samo u upljaama izdui. A kako se od srca ne eni, uzmi prvu koja naie. Potrka malo ustuknu, kao na uvredu, a onda se razvedri i veselo se pljesnu po koljenu: Tako u i uiniti, imaga Mali, svega mi, tako u i uiniti kad ti je svakako iz vree zmija jegulju vaditi! Desetak dana iza toga, bijae druga subota studenoga, vratie se iz svijeta i zagazie u tvrdi kamenjar. Bijae juno jutro, juno i toplo, kakvo je u to doba poesto znalo biti u djetinjstvu, koje se sada poslije dvanaest godina tuine vraalo u svem svom sjaju i izviralo iza svakog kamena, iza svakog sasuena busa. Sve zamirisa po uvelu liu, po toploj, vlanoj zemlji, zamirisa opojno i nekako tuno zavodljivo. Najranije bi se uurio u kakvoj krapi, utonuo u slatki umorni polusan i kroz ukrtene trepavice gledao malo podalje djeda Kikaa i njegovu prosjaku vojsku, okupljenu oko prie i vatre... Dvanaest godina... Boe moj, dugo li je dvanaest godina... a opet im je outio kamen pod tabanom, uini mu se kao da nikad i nikud nije ni odlazio... Ej, sokovi, sokovi... sokovi ukundjeda Markie... isti Boji sokovi i u travi i u tebi i u svakom stvoru... promrmlja u razdrljena prsa. A kad ga imaga Mali upita o emu to ronza, Potrka ga samo ibnu okom, pa e potiho: imaga Mali, da te u rosi i suzi okupam, tvoja bi aava duica ostala to je i bila: aavica! Pusti ti njegovu aavicu, ve se ogledaj za svojom golubicom! upade Skoimi. 462

Potrka ne ree nita, ve ustro iskorai. No ne uini ni dvadeset koraka kad se opet naglo zaustavi i podigne glavu: Mir! ini mi se da mi slavi biglie... usrid zime kad mu nije vrime. Vrag joj srce odnio, koja li se to prva podmjestila! ree Skoimi i sa zlobnom nasladom pomisli na suludastu orkanovu usidjelicu, pa se iskesi Ako bude Manduka...? E, kad bi ti umjesto Boga dijelio! nasmija se Potrka, ma ipak se u sebi mrvicu strese. Sada se iza kuka jasno razabra mlaahan djevojaki glasi:

Potrka baci pogled na nove sive gamae, strignu obrvama, pa potra prema kuku otpijevajui:

U mog dragog oi jastrebove, na nogama gamane mu nove.

Kao jari skoi sa stijene na krpicu ledine na kojoj je neko malo crnomanjasto djevoje, od kakvih esnaestak godina, taman poinjalo presti novu kudjelju vune. Uplaena njegovim skokom djevojica ustuknu, vreteno joj ispade iz ruke i nasadi se u ledinu. Zabi se protisnu zaueno kao plaljivo dijete koje se uvijek za neto osjea krivim i uvijek se iza naivnog uenja skriva. Zabi se, duo moja, nek se zabi... a kad se vreteno zabija, zna se i bez Ciganke, da e se i neto drugo zabiti... e ija li si, curo, ljubice mirisna? Markote Grgina zatrepe mala oicama pa ih obori. 463

Ljubim njemu skutove i mane i gamae di mu noge stae.

 Pa to je Nua uskliknu Skoimi koji pristie s ostalom dvojicom E, Matane, Matane, vrag ti sreu odnio: od prve, pa rumen-jabuku! Potrka se i ne osvrnu na Skoimia, ve otkri granicu vrijeska i stade je polagano grickati ne skidajui oka s djevojice: Pozna li ti mene, vrae mali? Djevoje uzdie ramence, pa na nj mazno prisloni glavicu ne skidajui oka s tog veselog starijeg ovjeka: Bit e da si ti Potrka Jokaev. Ispotrkalo se, cure, djevoje, ispotrkalo se... nasmijei se Potrka, a onda se uotri Kako moe zvati potrkom ovakvu mominu?! A, eto, mogu osmjeli se djevoje, koje strah od nepoznatog bijae minuo im se poznata trojka pojavila. Ako moe, neka moe, ma ne moe triput za redom rei: Hou! Mogu valaj i to! Hou! Hou! Hou! Potrka se okrene svojoj trojci: uli ste! Vie ti, curo, povratka nema! Sad si mi se triput zaklela za tri napovijedi! Hajdemo k don Petru! i zgrabi je za ruku. Djevoje se namujsi, pa se naglim trzajem ote: Nisam ti ja znala za tu zagonetku a onda stidljivo zatrepta oima U nake valja najprije u ae pitati. To e djeveri! mahnu Matan glavom prema svojoj trojki, uze djevojku za ruku i s njom gotovo otra do upnoga dvora. Don Petar se uvelike i iskreno obradova Potrkinu povratku i obasu ga stotinama pitanja.

464

 Pope moj, ima u Boga dana k i u Jokaevoj pameti dukata, lako emo. Ded nas upii i odmah sutra napovjedi, jer tree ti je nedjelje sveta Kata, a po njoj Doae Gospodinovo kad se ne eni nit piruje, a meni pripelo jedno i drugo. I ostavivi popa u rijei, zgrabi Nuu pod ruku, pa trkomice na Prpinu Glavicu. Boe, umri od ljepote! Cigla crvena, kapci zeleni, zidovi od kamena klesanca, oko dobro nami da do kraja zidine sagleda! Ba lijepa kua uzdahne Nua, kao i svaki put kad bi ispod nje ovce progonila. Kakva kua, silo neista! Dvori, avle pakleni, dvori Matanovi! a kad vidje da je oalosti potapa je po ramenu Ne uzmi k srcu. Nisi ti kriva to ensku na pameti nema zamjerke. Sad pritegni oputu, u Imotski nam je. Ujmisusovo! prekrii se Nua Kud u Imotski, a jo ni au nismo vidjeli. Od danas sam ti, enska glavo i silo neista, od danas ti je Matan aa i mater, car i sultan! Mui, uti, jezik ne prevri, usta ne otvaraj, ve gazi kamen... a ljut li je, sladak li je... I vie ni rijei sve do Imotskoga, do pisarne odvjetnika Jerkovia. A u pisarni ni Hvaljen Isus!, ni Dobar dan!, ve obilnu kesu pred iznenaena odvjetnika. Takva i takva stvar. To je za trud i mazivo, da mi se danas sve uredi, i na sudu i na zemljinom, i da mi po mom ugovor naini. Odvjetnik oale niz nos, a oi preko oala: Nita te, brate, ne razumijem. Matan upre prstom u kesu na stolu: 465

 Ovo bi i budalastijem pamet provjetrilo. Samo ti uzmi pero i drljaj: Ovdje nazoni i reeni Matan ovdje nazonoj i reenoj Nui prodaje Matanove dvore... Stani, bogareti! Je li dolinije rei Matanove dvore ili dvore Matanove? Meni je ljepe ovo drugo upade Nua stidljivo lomei prste meu prstima k u pjesmi: Bijele se dvori Ivanovi, bijele se kano balutovi... Kad se bijele, nek se bijele, pa upii tako: bijele dvore Matanove... reenoj Nui za deset kruna... Za deset kruna? Nije li to malo oskupo! podrugnu se odvjetnik, istrese kesu i jednim pogledom obuhvati srebrenjake. Ne sri ih, brate, trideset ti je kruna na ravno. Dobra plaa za dobru radnju. Stoga ne trati vrijeme, ve kako smo rekli: reeni Matan reenoj Nui prodaje reene dvore Matanove za deset kruna austrijskih. Amen. Odvjetnik se naglo zabaci na stolicu i zagleda se u nj znatieljno: Sve mi se ini da si ti onaj reeni Potrka o kom se po svim reenim selima reeno i rjeito govori? Dobro ti se ini nasmija se Potrka. I jo mi se ini da e ovom smicalicom nekom gadno na ulj stati? To ti se jo i bolje ini... pistra glava, pistra glava, momak-efendija! A sad ne asi asa, ve sreuj i ureuj. Kad sredie i uredie i kad mu Nua pred svjedocima dade deset kruna, koje joj ve prije bijae kriom u pregau tutnuo, Potrka turi u dep oba ugovora, a izvadak iz zemljinih knjiga dade novom vlasniku: 466

 Metni bijele dvore u bijela njedra, i uvaj ih k oi u glavi. A sad put pod noge, pa kui, silo neista i avle pakleni! to eka?! Kad ostadoe sami, Nua stade smeteno prebirati resice na zobnici, pa im pribra snage i bojaljivost malo potisnu, progovori: ovjek mi nisi, ma k da i jesi, i ne pitam te to radi... Ma reci mi zato me pred tolikim svijetom naziva silom neistom i avlom paklenim? Zato, silo neista, to to i jesi po roenju svome, po ustrojstvu svome, po tijelu i dui enskoj, paklenoj! I ne mui me vie, ve krst na se, put poda se, pa preko brda kui! Ja u s potanskom diliencom do Kamenjaka... Ili bi se moda i ti vozikala?! Bog s tobom! Nisam ti ja sudac iz Imotskog da se u koiji vozikam pokraj zdravih nogu! to ti je to meni!... Ni tri ure i ve sam ti kod kue! Mogla si i s manje rijei mrzovoljno e Potrka, pa se bez pozdrava okrenu i poe prema potanskoj koiji. Upregnuti konji ve nemirno topu kopitima. Ne poe koijom samo zato da pokae vjerenici tko je gazda u kui, ve i da se prije nje vrati i bez onog trla baba lan stvar oko prosidbe s Markotom sredi. Vraga! Nua ve na solaru, rumena i zajapurena, okruena raznjeenim drugaricama i zavidnim enama, laskavicama i savjetnicima. im opazie vjerenika, sve kao jedna uletjee u kuu i zatvorie vrata. Nita od toga! pomisli Potrka, te odgurnu vrata bez kucanja kao da i nije prosidba ve dan svakidanji: Markota moj, nemam ti ja vremena za naklapalice i prepoznanice, svjetskom ovjeku nije dangubiti. Moju 467

ovcu znamo obojica, pa mi je ovih petnaestak dana priuvaj. Ja u dotle u Split da joj jasle i prigratke nabavim. Markoti krivo to se stari obiaj zamee, ma pred svjetskim ovjekom valja u poneem glavu prignuti, te e kao da i nije oekivao tu aavu seljaku prosidbu: Ma kud u Split, Bog ti tabane urazumio! Coli e ti asomice postelju istesati, a drugo e ovca sa krinjama... krinje nit donosi, nit spominji! Ne udaje ker za seljainu, ve za ovjeka! Nisu dvori Matanovi za tesane postelje i ukave slamarice, za stolce i sinije, anjke i bukare, ve za koete i oete, ute i tramce, veltrine i koltrine, tavuline i bierine, tavaje i tavajole, tee i terine, pjate i poade... bje, bogareti! I sve to nabroji s vjernom trojkom i trojim kolima iz Splita doveze. Kad stvari po dvorima porazmjestie i ispie bocu benediktinca Nije liker samo za pokojnog Bajamonta! , Potrka svoje vjerne velikoduno otpusti: Poite i odmorite se, a ja u malo pogledati kako to jedno spram drugoga stoji. Ali ne bijae mu duga razgledanja, jer tek to se baci na postelju da vidi ljulja li se kako, u vratima se ukaza neka prilika, prikaza zapravo. to hoe, eno skovrljena? A ena jedvaujno zacvili: Vie ni roenu mater ne pozna! U onom polumraku i u tom sasuenu tijelu Potrka Maruku zaista ne bijae prepoznao, ali to joj ne oda, ve glas povisi i uzvisi: Tko starjeinu ne pozna, ni starjeina njega nee prepoznati! 468

 Kako sam te mogla prepoznati kad mi je, tunoj i nevoljnoj, Bog uz mua mjesto namjestio, zauvijek i zavazda! Onda i ostani tamo, zauvijek i zavazda! nesmiljeno odreza Potrka. I ostat u, ne boj se, duo materina pomireno e Maraka ma ne po svojoj ve po Bojoj volji. I ne svrnuh poradi sebe, moje je davno odbrojeno, ve poradi njega, nevoljnika, nema ga jadnijeg na svijetu ni u Krajini... Ne moe vie suze suzdrati, prinese licu poderanu pregau i u nju suze lije, glasa ne isputa, samo suze lije. A te suze... I Potrkino srce puno suza, do grla dopiru, ali on ih opet natrag u srce potiskuje. Kakve su to vraje suze, je li ovjek ili kezme prokleto! Sluaj, majko, nit lijevaj suze, nit srce posuvraaj preda mnom, ve pred njim! Sve to vidi, sve blago i bogatstvo Matanovo, bit e njegovo, samo neka doe k meni, nek mi se pred ljudima pokloni i starjeinom me prizna! I sam zna da to nee. Nee, a?! A hoe po krmetinama za au vina kukurijekati i njakati, roktati i rzati, i gol poskakivati k najgora pijana kurva. Drago je to, sine! Drugo je pred dragima... drugo su oni a drugo ti. Budi milostiv s nama, sva milosti materina... U Potrki prokuklja i bijes i prezir, ali on ih potisnu kao i suze maloprije, pa glas nekako usiljeno na nujno preokrenu: Ne mogu, majko, ne mogu biti bolji od Boga. Drijei li on bez pokajanja? Ne drijei, sinko! Kako u onda ja! 469

 Razumijem te ree dotueno skrena Maruka, te se povue tiho, tihano kao sjena, a i bijae sjena. Netom ode, Potrka kao da nita nije ni bilo, a bilo je i jo je usred njega dograbi dalekozor i uperi ga dolje, na rasjedene Kikaeve dvore: E, djede Kikau, ustani i pogledaj s moga na svoje i sa svoga na moje... Ili nemoj! Mui i lezi gdje jesi da jesi, bolji si. Eto ti i sina... prvi pa iscjedak... Kuko, kurvo, Kikaev Jokau, jesi aa ma jesi i pas i kuak grebeni... to to ini, skovrljeni kovrljko, to to ini, to li to uini... zja ti pamet ko Fatina jama, a gomila zasu dvore Kikaeve... Nee na koljena pred sinom, nee Kikaevu samrtnu ispuniti, nee, a... A hoe da ti gladne kopilane hranim dok ti pred onom marvom k gologuza stara kurva... i vue kamen vei od sebe. Vuci, greba ga ti i on tebe... Hehe... a kad ne bude imao to izvlaiti, kad ti maklin o stanac udari, kad i tvoju ludu pamet sunce ogrije, pa spozna da nema ni zmija ni upova blaga cara Trojana, hoe li onda kleknuti? E, kleknut e, to ti kaem ja!... I tako bi pola dana oca gledao i na njem duu iskaljivao, a drugu polovicu tratio po selu red je da se i svijetu javi, jer se nikad ne zna kad e ti tko ustrebati. U krmu zalazi da ljude poasti, a ne da se kao ostali torbari razmee razbijanjem boca i bocuna, odvranjem epa i tapuna, pa nek vino po konobi iklja... Njegovo se iz bez toga vidi! Sa svaijeg obora, sa svaijih vrata... bijele se dvori Matanovi! Ponekad ne bi mogao srcu odoljeti, pa bi se otisnuo za davnanjim vatrama obanskim: od ulka do kuka, od drage do pasike, i prebiri uspomene... Ovdje smo pekli ukradene klipove, ovdje ovce muzli, sir sirili i biklu pili, ovdje pole iz prpe vadili... odavde sam s Vrtirepkom na Vijoru, gdje li si Vrtirepko moja, ljubice mirisna mladosti moje... ovuda sam s djedom Kikaem po stazama i bogazama... Sve je isto a 470

opet drukije, otvrdlo i opustjelo, kao da su presahli oni pusti boji sokovi... i Vilinjak, i Prpin doi... samac dub i dubovi samci, dubovi, dubovi, sve sasueniji i sve ih je manje i manje eljuda na njima... tuno, alosno, doboga alosno... Ustani, djede Kikau, i ti, djede Dive, stari, dragi, dobri, razboriti, ustanite, da jo jednom srcem kroz radost, okom kroz suzu, da jo jednom... o Boe, vrag sve odnese... samo opalo lie jednako trulo vonja... Dok on tako srcem po kamenju, dotle mu do dna due ranjen tast Markota bijesnim koracima potleuicu mjeri: Nee krinja, diiglavac grebeni! Misli lupe ako je s ljudi kou zgulio i dvore... Ne vii, zet ti je! presijee ga ena, ustravljena da tko ne uje, da sramota ne pukne. Neka je i boji! Nee krinja! Hoe, Danice mi jutarnjice i veernjice i udbe mjeseeve, hoe! Nije mi dijete ni kue ni mae, ve iz dobre kue prosjake, iz dobre kue sa est tapa, pa da mi golo ode! Ne jedne! Troje! Troje krinje zakiene na tri konja okiena! Nek se kite koe, neka rese treskaju, nek praporci zveckaju! Nek se znade kad Markota ker udaje! Na prvom konju krinje od tesane hrastovine, izrezuckane i paljenom arom iarane, a u njima sve to mladoj treba: bluze i koulje, zobuni i prsnice, sudari i lanete, mdre i jeerme na Tihaljini stupane, i pled kupovni. Na drugom konju sivi biljci i bijeli sukanci, a na treem mutapi i vree, torbe i zobnice, puste bjeve za kumove i djevere, za starog svata i brza aua. Kad pooe Markota predade pratiocima tri burae rakije: Pojte mi i staro i mlado, nek mi selo dobro krinje vidi! A selo pije, gleda i vidi: Ni Petrieva dotarica ne pronese takve! 471

U vatru s tim krpetinama! U oganj gorui! krgue u sebi ljutit Potrka, ljutit na se, na diiglavca Markotu, ljutit na prokleto selo koje ba hotimice, njemu za inat, krinje gleda i razgleda i ne moe od rijei medenih, a njegove dvore i ono blistavo pokustvo, gospodsko, kao da vrazi pronesoe. Kad unesoe krinje skupi svu razlivenu u i sli je u nakubljene usne: Zbacajte to smrdeine u konobu, ionako e je vrazi razvijati! Zatim zgrabi gusle pa strugnu gudalom kao kolcem, a onda se malo smiri, nasmijei se, ruku umeka i gusle zatreperie, pa zapjeva, tono rije, tanko glasovito, da ga svo to marvinsko selo moe uti:

Kako naglo poe onako i zavri: Svi vam Turci mater grebavili dok je avli k svetu Katu na kotau rastezali, neete samo te grebene krinje upamtiti! I ponavljae to u stotinu inaica sve dok ne stra do imagine kue: imaga Mali, oprui te lisije noice, pa od kue do kue, da mi kupi kitu i svatove! Sto ih hou na broju i konju! imaga odbaci kosor ba je kupinu istio pa malo naheri glavu: 472

to se bili Prpina Glavica: jal su snizi, jal su labudovi, jal divojke nidra otkrivaju, bila nidra, pod bilon prsnicon? Nit su snizi, nit su labudovi, nit divojke nidra otkrivaju, bila nidra pod bilon prsnicon, ve pribili dvori Matanovi...

 Lako za broj i za svate, ma gdje e konje! iroka je Krajina! skrati Potrka, i ve krenu Skoimievu komiluku: Skoimiu, sve te make ispreskakale, troje obojke u opanke! Za svate mi zairu nanosi: sto kokoi, sto pilia, ezdeset pruta, trideset janjia, trideset kozlia i deset telaca, ma gojnih i ugojenih; ako nema u selu, ima u varou imotskom. Trebam deset kuharica i sedamdeset braenica. Ne zjaj na me okom, mra ti ga ispila, ve sluaj i pamti! Pa s tim moe tri sela nahraniti! I etiri! Svu mi djecu skupi, do jednoga! Neka vatru loe, neka janjce vrte i pilie peku! U Matanovim svatovima nee udarati o kotle i vae, nee klapati to im peenja ne daje! Dri pare i nemoj da ti se koja o prste priljepi, oi sam ti u dlanovima ostavio! Kozmuza zatee pod grobinim zidom, vatricu naloio, uz vatru se grije i krunicu prebire. Bolje ti je togod cure drpati, Kozmuzu preisti. Ala! Na noge se, do jutra mi stvori deset konja i dvadeset mjeina, pa emo u Lokvu; na Matanovu piru pit e se rogozniko vino, Kapinovo! Usput mi u pukara Zele kola unajmi, ja u u Split po cvijee i torte. Do subote ujutro trojica vjernih sve uredie, pola marve i pola pia u mladinoj kui ostavie. Diiglavac se bunio, a? upita Potrka s pomalo prezirnim smijekom. O, bunio! Zna Markotu! iskesi se Skoimi est tapa u kui, a sa zetovim svatove doika... A to selo? Zija. 473

 E, neka zija!... A sad ovako: dovedite sve vae enske da mi kuu dre i mladu doekaju. Vas trojica bit ete mi djeverovi. Skoimi pognu glavu i stade nelagodno kapu u ruci vrtjeti. Nije mi stalo... ma stari je obiaj da se na piru s rodom miri. To bih i ja, dobro moje, ma ne mogu biti bolji od Boga... to zja u me? Tvoje je da vjeruje Bogu i Matanu, pa e biti sretan i dugovjean na zemlji. A sada ovako: za barjaktara sam odredio Stipu Maraina, momak zgodan naoko i onako, vitak k jela a binedija! Za starog svata pukara Zelu... Anta je stariji i vraji na jeziku upade Kozmuz. Ma na pukara imam merak. Kao da ve pustu djecu sluam: Stante, svati, nevjesta e srati starom svatu u veliku kapu! Dobro mi ih nahuckajte, nahranite i vinom napojite da tu pogrdnicu neprestance izvikuju... Za kumove sam odredio Jakiu Spiina i Tomicu utina. Bog s tobom! zgranu se imaga Mali Ti zaboravi da je Jakia Tomici tjeme isjeckao i sedam godinica u Istriji odleao! Nita ja ne zaboravih trpko se nasmija, pa nastavi rasporeivati tko e to biti u svatovima, tko djever, tko au, tko jengija, tko cvjearica, tko pjevaica... Pod veer se svati okupie, jedu, piju, dunosti primaju. A ujutro, jadna majko, majko jadna, Prpina se Glavica od konja ne vidi: vojska li je turska jal kranska! Konji bijeli i crveni, i kulai i ilai, i dorati i putalji, vrani konji zakieni! Na elu im kita od vune crvene i arene a po ormi rese i kuglice u sto boja, oko vrata praporci zveckaju, koa 474

im se lati k Kekove izmice, a nemirna kopita poigravaju, rekao bi, sad e se u junaku bitku zaletjeti. Cijelo jutro bojni konji jeam zoblju dok bojovnici prut sijeku i rakijom ga zalijevaju. U sedla! poviknu stari svat kao kakav vojskovoa. I da se svatovi bacie kako on zapovjedi, o divote! Ali... ono mlaarije kako tako, ostali, uuvaj Boe! To se s konjima natei i krvi, uzjahuj i sjahuj, penji se i padaj. Dok se posljednji jo ne bijahu ni uputili, prvi s barjaktarom na elu ve odavno niz Glavicu i na usku puteljku konje razigrae. Vijori se barjak, kuu bi mogao prekriti a na vrh barjaka nogama o samo koplje privezan iv pjevac nemono lepra i jadikuje: to li me ovo snae... I ne sluti, tuga moja, da e njegova krv jo veeras pasti kao i izazov krvi djevice. Boe, uda, uda golemoga! Posljednji svatovi jo u podnoju Prpine Glavice a stari svat ve estoko udara na mladina vrata: Otvarajte, due kranske, ovcu izgubismo, a uli jesmo i kau nam ljudi, da se u va tor zaprdecala! Kroz zatvorena vrata odgovara Markota: U nas su samo nae i na broju. Ma kad estit ovjek drukije divani... A kakva je vaa ovca? Runo k no, obrazi k zora, oi k ugljen, vime k buraa... Bit e to ova! podviknu Markota, mrviak otkrinu vrata i proturi oravu i grbavu babu Bendinicu. Vidim, srce ti je dobro, ma oko ti ne valja ree Zele i stade ponovo opisivati sve drai svoje izgubljene ovce. I tako se izreda desetak to baba to djevojaka, dok se na kraju, ne pojavi Nua u kienim haljinama, s bijelim tilom i vijencem od bijelih votanih bobica na glavi. E, to je ona prava! usklikne zadovoljno stari svat, pa se obrati kumovima: Drite je do pod ovna! 475

Kumovi priskoie, svaki je vrsto uze ruku pod ruku, pa je ponovo uvedoe u kuu. Tijesna kua za tolike svatove, pa uoe samo imeniti, a ostali se rasue po dvoritu, tko na stoli, tko na kamen, tko na zidi. Prije nego imeniti uoe u kuu stari svat podviknu: Sluaj ovamo, svatovski narode! Sad e cvjearica svakom svatu priiti cvijet kupovni! Moralno je da svaki plati jednu krunu, jerbo toliko cvijet zapada. Za doruka i uine pjevat e nam pjevaice. Pjevaicama nije moralno plaati, ve dobre ruke, tko banovac, tko dva... Ni kuharicama nije moralno plaati, ma vrag vas izjeo, kad ste ve drobinu nabili, nee vam ruka usahnuti ako mrviak i dublje u dep posegne... Osim pet est iznemoglih i bolesnih i ono prisisadi u povojima, ne bi u selu ni jednoga koji ne doe k crkvi da vidi svatove kakve ne skupi ni Sibinjanin Janko, a kamoli Senjanine Ive. Potrka sjai s konja, te na oi sviju skide iza sedla ruksak prepun robe, uprti ga na lea, pa gluh na apat, gurkanja, zgraanja i savjetovanja, probi se kroz gomilu sve do oltara. Kad ga don Petar ugleda, jednostavno mu se noge podrezae, a ledeni znoj sam od sebe obli mu elo. Doe li ti na pazar, marvo jedna, ili na sveti sakrament enidbe? upita gnjevno. Dooh skruen na vjenanje! skrueno e Potrka i skrueno klee do vjerenice. I ti misli da u te takva vjenati?! Neka Bog uz blagoslov tjelesa naih i kruh na blagoslovi, jer to e ti enidba i postelja ako vrag ruksak 476

odnese! Osim toga, gdje to u tvojim knjigama pie da me s ruksakom ne moe vjenati? Ne ui ti mene gdje to pie! ljutnu se don Petar. to bih te uio! Ako e vjenati, vjenaj; ako nee, muke ti je meni u lutorane ili u hriane! Prokleto sjeme Evino, sve to hoete dobivate na to: u lutorane ili u hriane! Don Pavao bi razumio... I na don Pavla... uzdahnu don Petar i predade se Hajde sklopi ruke i obori oi pogrdo nijedna! I tako se Potrka oenio s ruksakom na leima, da svom Bogu zahvali na milostivim darovima prolim, sadanjim i buduim. U mlade se do tri sata popodne jelo, pilo i pukaralo; jeli su i pili i svi oni koji sa strane dooe, a doe cijelo selo i jo tkogod izokola. U tri sata, oni koji se uz mladence u trci htjedoe nadmetati a bilo ih je dvadesetak, sve momaka mladih neenjenih konje osedlae pa na cestu izjahae. Vidi Potrka dadoe Nui konja najboljega, putast u tri noge, kraljevski to don Luka veli: Puto in tre, cavallo di re! Matan postrance ibne okom Nuu, zakrgue zubima i proapta u sebi: Gdje e upljaa nad junaka! iv ne bio ako ti na re ne stao! I stade joj na re i na rep! Ne usuujem se rei kako to troputastu na rep stade, jer bi italac osjetljiv na trun u tuem oku gdje nee na avao u kopitu mogao i odve runo o Potrki misliti i zauvijek ga otpisati. Bilo kako bilo, trka se zavri Potrkinom pobjedom, a zavri se i bez velikih nezgoda, ako izuzmemo Puljkala koji 477

prebi ramenjau i malog Ivana amijina kojem naciknu kljunjaa i rebra se malice ugruvae. Nuina braa, svatovski prvenci, bijahu ve odavno zetovim dvorima pristigli i od ukuana koji, eto, ne bijahu zetovi bogate darove dobili: po troje bjeve i buzavce i po tri pruta u zobnicama, dok su svatovi tek uzjahivali pred Markotinom kuom, a Nua od ae i matere oprotenje pitala i minulo djevojatvo ljutim suzama zaljevala, kao da za mrtvacem narie. I tko zna dokle bi naricala da je kumovi silom ne otrgoe i silom na konja ne bacie. Prvi krenu barjaktar s jo ivim muenikom na koplju, za njim stari svat s tri tovarna konja peenih jagnjaca i kozlia, pa tek onda ostali svatovi. Ni grabom, ni kasom, ve laganim hodom, od komiluka do komiluka, od kue do kue. A pred svakom kuom ljudi iznose bukliju: bukarom vina mladencima i svatovima nazdravljaju, a za uzvrat od staroga svata zalogaj peenja dobivaju. Ali Zele ne dijeli zalogaje, kao u drugim grebenim svatovima, ve im cijele ereke dobacuje. Potrka jae za njim, sve to gleda i srcem uiva, a jo vie uiva u djeci, koja sita i napita neprestance oko pukara trkaraju i izvikuju ve spomenutu pogrdnicu. Sad se nami, mladenko! potciknu kum Jakia kad stigoe pred mladoenjine dvore i prui joj jabuku sa svih strana nabijenu banovcima. Nua i ne sjaha, ve zavitla jabuku i na divljenje sviju k od ale prebaci dva boja visoke dvore Matanove. Bit e radosti! Ali nisu ovo svatovi od jedne jabuke! Dvadeset ih je nabijeno banovcima dvadeset svadba i dvadeset Boia za djecu iza kue. Prve poletjee preko krova kano ptice lastavice, ali i vjeta Nuina ruka na kraju se istrza, te 478

pet est jabuka o krov udari i s krova se pred dvore skotrlja. Bit e i alosti! Nije to Markotina potleuica, ve bijeli dvori Matanovi svi svatovi pod krov, svi sjede, a da se jedan o drugoga i ne oee. Udri brigu na veselje, udri alu na poalicu, a pjesmu na gusle i onako. Jedi i pij, pukaraj iz svih puaka i muara, nek se brda ore sve do noi o ponoi. O ponoi i pijevac na red doe. Pukar Zele izvadi kuburu srebrom okovanu, pustom arom proaranu, najudesniju puku koju je ikad nainio, i prui je Potrki: Ako od prve, tvoja je! Nisam ti ja od puke, ve od ruksaka uzdahnu Potrka. Mjeseina je! sokoli ga pukar, a u sebi strepi: budala bi mogla i pogoditi. Nije druge, prihvati puku i izae nadvor, a svi svatovi za njim. Pusta se mjeseina razlila, u iglicu konac vidi udjeti, pusto kamenje istiha sjaje i istiha die. No bez uha vjetra, bez lepeta imievih krila. Zastava se tuno objesila, a izmuen pijevac od sebe znake ne daje. Kad barjaktar barjak potrese, pijevac samo malo i alosno zalepra, pa se opet smiri. Matan podie kuburu i niz cijev se zagleda u to muenikog jada, a onda se pijevac pretvori u glavu onog priklanog ovna predvodnika, pa u malog aljkuia s rumenim cvijetom posred ela, i na kraju u od bezobrazna smijeha razjapljena pukarova usta. I ta razjapljena usta kao da sama od sebe zrno usrkae. u se lepet krila i kapanje prvih kapi po oputenoj zastavi, a onda sve prekri urnebes pijana veselja.

479

 Tvoja je! viknu pukar, ma ne od srca A sad kad proli jednu krv mojom pukom, drugu prolij svojom! Uz opi hihot i kakljucavo bodrenje kumovi i djeverovi strpae mladence u sobu i bacie ih na postelju, na to novo krvavo borilite. Kad ostadoe sami, Nua stidljivo zatrepta oicama, prie petrolejki i stijenj povrati. to to ini, silo neista?! obrecnu se Potrka. Nua brzo podigne stijenj i s osjeajem krivnje skupi ruke u krilo, a onda stidljivo promuca: Tko e se pri svijei svlaiti! Tko ti kae da se svlai! A kako emo onda? upita hitro i jo hitrije obori oi. Potrka ne odgovori ve lijeno ustade, prie prozoru, zadjenu palce pod prsluk i zagleda se u pustu mjeseinu, u Kikaeve dvore to se dolje lelujaju kao u magli i ljeskaju kao na vodi. Zatvorena sva vrata i svi kapci na prozorima, nigdje traka svjetla, nigdje odsjaja vatre... Prvi pa iscjedak... O Jokau, antalau! to vie prozore zatvara i oi sklapa, to bolje vidi; to vie ui zaipa, to bolje uje; to vie usta vlai bre ti se sue i bre izgaraju od elje, od nenavisti... O Jokau, antalau, svetog Roka budalau, to se ili k pu u vatri! Doi i pokloni mi se, sve e tvoje biti... Doi i pokloni mi se, vrae budalasti!... O djede Kikau, kakvo tele naini, sprava ti se sasuila, k to i je... Bar ti ustani i pogledaj svatove svog Potrke, a ne Doa Amerikanca, lijepi ti ga vrag odnio s njegovom goulden Amerikom... Amerika je svugdje za pametna ovjeka...

480

Iz tog zadovoljnog samorazgovora trgnu ga tihano Nuino dozivanje: Matane... Matane... to je, avle pakleni?! obrecnu se na nju i ne okreui se. Stidim se, Matane... Pa stidi se, bogareti, ali ti Matan smeta! Ne okrei se, bolji si! Ako se okrene, umrijet u ti. to?! Samo mi to uini, sveca ti ludoga, zadavit u te! Ako crkne, silo neista, na bubanj e dvori to mi ih u miraz donese! Nisam, bolan, dvore, ve krinje... krinje mi ne pominji, zubima u ih samljeti! Dvore... Upamti, silo neista, da si mi dvore u miraz donijela, i uvaj mi ono karte u njedrima, uvaj je bolje od njedara! Hou kad ti kae bojaljivo e Nua Samo se asak nemoj okreati, bolji si. Ih, da ne bih togod vidio to nisam vidio podrugnu se Potrka, pa izvue jednu od desetak olovaka, koje su vjeno stajale u gornjem depiu jakete i u njega i u svih nepismenih torbara, kao ukras neki, opljunu vrak olovke pa stade u biljenicu biljeiti: Sto pilia, etrdeset kruna, sto kokoi sedamdeset kruna... Neprestano strepei da joj se mu sluajno ne okrene, Nua u tren oka izu bjeve, svue suknju, hitro se zavue u postelju i navue pokrivae do brade svisnula bi od sramote da je mu vidi u samoj prsnici i podsuknji iako se ispod njih nije mogao nazrijeti ni komadi gole koe. Matane... ej, Matane... a kad se on okrenu zatrepta oicama Sad moe... 481

 Ma to mogu, silo neista? Moe se svui... Ja u zatvoriti oi... Moe, ovaj... Ma to mogu ovaj... Ovaj... moe... ovaj... eto, moe doi po svoje... cijelo ti je. Sluaj ovamo, silo neista! Matan e doi po svoje kad njemu bude od volje! A ti, ako si se uspalila, uspaljenice nijedna, sii na bunar pa izlij dva tri sia vode na to pogrde! Tako ti meni... prvi dan i u se kako krupne suze stadoe umno o jastuk udarati. Bolje prvi nego posljednji mudro e Potrka a sad me pusti da raune sredim i nastavi raunati trideset janjia, jaganjia, sto i trideset kruna, trideset kozlia... doi i pokloni mi se, budalau prokleti... to no bi? A, ha! Trideset kozlia... I tako uz treperenje petrolejke i buku svatova koja za tri dana nee prestati, malo s Jokaem, malo sa svatovima raune sreuje. Na kraju povue crtu: Dvadeset i est stotina i devetnaest kruna. Trokova. E, sad stani, pa odbij to u kuu doe... Dakle, ovako: sto cvjetova uvotenih sto i dvadeset kruna. Pii stotinu i dvadeset! Jedan kum petnaest, drugi jedanaest kruna... Pii dvadeset i est!... Svi svatovi mladoj na pladanj osamdeset i sedam kruna, osamdeset ih i sedam krtih avala na osamdeset i sedam raanja nabijalo... Po tele dadoe Zele, Antina i unje, ast im svaka! Pii... a kad sve ispisa, zbroji i odbi, ve trei pijevci zakukurijekae Potroih ravno devetnaest stotina devedeset i devet kruna... pare su to, djede Kikau, pare su to, moj kiljo iz Zagvozda! Kakva goulden Amerika! Ostade obilatih pet tisua... 482

I tako s jedne strane zadovoljan, s druge mrzovoljan, zadjenu olovku u depi, ustade i protegnu se, a onda baci pogled na Nuu koja je usnula na jastuku mokru od suza, na samim suzama, pa se stui: Plai, plai, jabuko moja, a to bi drugo i radila u ovoj dolini suza! Ja se odoh napiti! I sie dolje meu ve iznemogle svatove Ba estita prva brana no.

483

A NA POKLADE ZBIE SE VELIKE STVARI

Ljudi su ti k i krave: zamoi noge u salamuru, pa e ti vazdan tabane lizati razdragano e Potrka dovravajui boinji objed Slua li ti mene, Nuo, silo neista? Sluam prenu se Nua koja nad obilnim stolom bijae mrvicu zadrijemala. E kad slua, onda i odsluaj! Sve to se zbiva, zbiva se po redu i starom obiaju. I Bog nam po redu i obiaju i ove godine Boi snijegom obijeli a onda supito zapjeva Okropit e mene iopom, i oistit u se; oprati e mene, i vrhu snijega obijelit u se. O silen li si! O bijesan li si! promrmlja Nua u njedra. to to re, vita bedevijo? ali kao da mu i ne bi vano to to re, nastavi Kad je u Boga tako, ne moe ni u kopigude drukije! Da si bila na ponoki, vidjela bi kako se vie tiskaju oko Matana na koru nego oko popa na oltaru! to ti je zrno soli na dlanu! to ti je zalogaji, a sa svakim zalogajiem sila nanie, pa nanie... Vidjela si jutroske, a? Doe li ti u estitare djeurlija, kao drugima, jal vascijelo selo k Frani Josipu! I glavari i rondari, i poljari i 484

putari... znaju nabiguzi da nije u Matana samo suha smokva i naprnjak dropulje, ve pruti trogotci i sirevi kupovni, kolaii splitski, proek rogozniki, Kapinov, i sveti liker benediktinski, benediktinski, boge mi i boia dananjega! Ne betimaj! Ma tko betima, gospe ti budalaste! Ja samo svoga Boga hvalim i na milosti mu zahvaljujem... Jesi li vidjela jesenaske, a? Svi oi i glave poda se k da uroci s kugama prolaze, a meusobno se bockaju laktima: Lako ti je tuim po gloginjama i tuu muku sa sinije... E operuio, e oiao, e obrijao, e sastrugao, e tri koe sa svakog oderao i zgulio... Ma kad se oni moji neharnici onomad vratie ni s polovicom para s kojima su se vraali prolih godina dok ih je Matan pljakao, svi u druge diple zadiplie. Sad Matana u zvijezde kuj, pod noge mu mjeseinu razastiri da tabane ne naulja... A Matan skroman... Vrag ti skromnost odnio! pomisli Nua ali ne ree nita. ... skroman, velju, repicu ne die, zlu krv ne nosa, ve ovom variak ita, onom krtol krumpira, ovom oku mesa, onom burau vina, ovog naderi u kui, onog napoj u krmi... sad mi svi iz dlana proso oplju. I onih petnaest neharnika! oplju! Vidjela si ih jutroske, pokunjene i smetene, samo to mi s krtoliem ne dooe:

A onda se prodera: Slua li ti mene?!

Doli smo vam kalendati, ako ete togod dati: joli smokvu, joli grozdi. Na dobro vam doa' Boi!

485

Ali ena im se uda i mrvicu u braku popostane, brzo doe k sebi i oslobodi se straha od kojeg je u poetku na svaku otriju predala; usput ubrzo naui i razlikovati kad se njen paa srdi od bijesa, kad od obijesti. Ovo oito bijes ne bi. Stoga mirno ustade i stade s uurbanou prezaposlene domaice pobirati sue: Dok ovo sua operem, ti lijepo sluaj za me i za se! Kad je tako, silo neista, a ti... ne umjede nastaviti pa svrnu Gdje mi bi pamet i des mozges da s kokoi uene razgovore vodim! Svjetski ovjek, pa s obanicom! Des mozges, ma ba des mozges, gospemi... Ogrnu kaput s krznenim ovratnikom, preko uiju nabi ubaru jedinu u Krajini, dar Totice udovice pa onako rakijat i vinat odglavinja k don Petru. Don Petar iskoristi dan djetia pomiritelja, da i Potrku s njegovima izmiri. Na popovu propovijed, koju dovri s: Mir ljudima dobre volje, Potrka odgovori jednom jedinom reenicom, popraenom irokim, dobrodunim smijekom: Neka doe s dobrom voljom i nek mi se pokloni! Uvidjevi da od tog brana nee biti pogae, don Petar ga stade nagovarati, da ponovo prigrli petnaestoricu neharnika, da povede u svijet i drugu sirotinju, da je pod krilo metne. On se i opet iroko nasmijei: Ne mogu, pope, biti svaija kvoka i cijeli vijek za svaiju ludost pamet kriti i obraz izlagati! uo si kako me s ono pljesnive robe osramotie! Kako bi svako daljnje nastojanje urodilo jo gorim plodom, don Petar svrnu razgovor na vjeru i hrvatstvo, te mu stade toplo preporuivati da nikad ne smetne s uma tko je i to je, i neka se tamo u tuem kraju samo sa svojim 486

Hrvatima drui i u njima podrava vjeru u slobodu, koju im, istina, Bog nikad nee dati, ali... Kad im ne da Bog, kako e Matan! Ma ba budalasto! Ne treba da im dade, ve da ih u nadi podri! Zna li to, pope? upita Matan preko gutljaja rakije Podri ti narod u parama, i eto ti mu slobode, gospodstva, zemlje i Hrvatske do mile volje! Ne ivi ovjek samo od kruha... Nego i od mesa, gospemi! Don Petar se smrai i stade ga dugo i sumnjiavo gledati, pa e sputenim glasom: Ne prepoznajem te vie, ne prepoznajem svog vedrog i potenog Potrku. Je si li ti uope Hrvat i katolik? Da to sam, kad nisam drugo! Neka te za to glava ne boli. Jer, evo, izmijeaj u brdu ovce kako hoe, a kad ih dogna s pae ja u samo prulunuti: Pru-lu, ovca! Prulu, ovca... i svaka e u svoj tor! naglo posegnu rukom u dep, pa punu aku kovanih novia rasu po stolu Ja tebi razluih ovce, sad ti meni novce, i reci mi koji dooe od Hrvata, koji od Nijemca, koji od Turina! Ovo! Ti veli: dr' se tamo sa svojima! A ja ti velju: od tuina paru grabi! Ili ti je moda drae da zgulim Hrvata a pustim Maara?! Vidim, to je! predade se don Petar. E, to je! Dato, nego to je! Des mozges i svjetski ovjek... Stoga podijelimo posao: ti moli, a ja u paru zgrtati. Oboje je potrebno: jedno je za spasenje due, a drugo za spasenje ovog, da prosti, grebenog tijela. U zdravlje! Don Petar ne prihvati, ve kao da utonu tijelom u pleten naslonja a okom kroz bezbrojne ljuske carstva duhova, 487

koje sve bre potiskivae ovozemaljsko. Potrka to drukije shvati, pa e zajedljivo preko objeene donje usne: E ba ti hvala na tom to misli! Nita zla ne mislim opravdava se umoran don Petar. Misli, moj pope, misli: Vidi ove razmetljive budaline i gube uzgorite! Ovamo svjetski ovjek i des mozges, a onamo glib do koljena, kia do bubrega, konak u plastu, kapula za marendu, orbali grah za uinu i mermerli enjak za veeru! Misli, pope, tako, a tako i jest! Kie su najgore, devet koa probijaju, ni na desetoj ne staju! Pa kad te na onoj vujoj ravnici ijun oplete, a selo od tebe k spasenje od proklete due, daj glavu skloni: jal pod klas ita, jal pod klip kukuruza!... Kakav des mozges i svjetski ovjek! Kukavelj pokuarska to kisne i kad zvjezdan pee! To samo tebi i Bogu, pod ispovjednu... Mui, pope, ne zna ti to su kie... Ali Matan vie nee kia, ni ravnica, ni usranih orova i sokaka paorskih, ve ulice iste, poploene, izlizane i okupane, da s njih orbu sre... Kad to postigne, onda si des mozges! Za des mozges nisu taljige ve eljeznica, bolan pope, i, kau, kola to sama sebe gone, i, kau, svijea to sama od sebe suni, sunce ti jarko, a ne mirkava lu, lijepi je vrazi zaluili! Sobe, bolan, naloene i obojene, koulje svilene, odijelo somotno jal tofano, a ne ovo od cajga jal grebena sukna seljakog, to te grebe im na oko... i gospoe, bolan, rasute kose, okupane i namirisane, u pic-postolima, u taban bi ih poljubio, a ti meni klompastu Toticu u klompama, klompasti je... Grijehom se u nebo ne uzdie, ve u dno pakla pada zabrinuto e duobrinik. 488

 to to veli? Hoe rei da sve ovo nije za me stvoreno? A ja ti velju: na svijetu nita nije tako dobro da ne bi bilo za ovjeka; a to je za ovjeka, to je i za Matana, dana mi dananjega, Bojega! Cijele zime sve do Poklada, taj s don Petrom naeti razgovor, sam je sa sobom nastavljao, raspredao i razlagao stotinama se krivih stvari domiljao, dok mu je prava izmicala kao daljina oka. Tako sve do Poklada. A na Poklade zbie se velike stvari. Od obilna mrsa i jo obilnijeg vina prethodnu no provede nemirno i u postelji i u snu, poglavito u snu, u suludastu bacakanju. Sve neke lisnate zmije, sve neke pernate ene, grdna zjala zjaju, grdne se vale na sir razvaljuju, a to i ne bi sir, ve pun mjesec mjeseinu prolijeva li, prolijeva... golemi puevi kolo igraju, bezobrazno mu se u zube kese, po golom mu tijelu plaze i svega ga obljepljuju prst debelom ljepivom sivkastobijelom slinom, nanu im slinavu... k neki ponori ne u zemlju ve u nebo iskrenuti, a on u vrh njih uzlijee, zapravo ne uzlijee ve oputen pada, pada... do na vrh zvonika i tamo se uli, ivi ulak-gromobran. Nije ala biti gromobran, strah je i u veem junaku, ali gdje si tu si, pomoi nema. Bljeskaju munje, tutnji grmljavina, iaju gromovi u obliku mlijenih kukuruznih klipova, udaraju u dlanove, klize niz ruke, niz tijelo, niza zvonik i slau se dolje u hrpe i stogove, uskoro e cijeli toranj zatrpati kao Jokaevo kamenje dvore Kikaeve... Eno ti ga opet kako pliva u zraku ne lebdi i ne leti, ve upravo pliva pliva niz ulice, niz trgove, niz drvorede, kroz varoi i gradove, oko njeg se sve neto ljeska, sve neto vijori u samim bojama, u samim arama, u okienosti nekoj, ludoj nekoj okienosti...

489

Tad se naglo prenu, skoi, sjede na rub postelje i osluhnu: odnekud jo uvijek dolazi njegovo bolno jecanje iz sna... pred zatvorenim oima jo uvijek vijore boje i are, okienost neka odnekud poznata, negdje ve viena... Nije li to ona ista okienost iz prvog sna u noi kad mu djed Kika bijae turnuo u ruku prosjaki tap i odveo ga meu ljude?! Nije li to neko znamenje dvostruko? Ali kakvo? Cijelo se jutro domiljao i odgonetao, uz kavu i rakiju, a odgonetae i cijelim putem do krme. Kad pred krmu, ono krmarov Marjani staju isti i gnoj na ubrite u takama prevozi. Najednom s taki otpadoe ruke, kota i platice, gnoj nekud ieznu, a take se oblanjae, sastrugae, zasjae kao ormar kupovni. Tada u prazne take uskoi stotinu pregrada i svaka se ispuni svojom sitnarijom: eljevima i ukosnicama, krupnom dugmadi i ovolicnim pucetima, sponjama i kopama, iglicama i kalemovima konca, ogledalcima i mirisnim sapuniima... okolo vijore objeeni muki i enski pojasi, naramenice i maramice, ogrlice i krunice... Treba samo prikucati irok remen, provui kroza nj glavu, i evo ti kruha s ramena... Nije li tako i poeo onda nekad i tamo negdje u Mostaru? Vrag ti Mostar i rastopljene, slijepljene sapunie u prljavoj prosjakoj torbi! Ovo je sredan i uredan vascijeli Moin duani! I ne u kui, ve na trbuhu, momak-efendija! I ne eka kupce da dou k njemu, ve on za njima, uz ulicu niz ulicu, poteno i otvoreno, do svake sitnice svakom oku vidljivo i svakoj ruci pristupano, momak-efendija, korpa galanterska! Ej, krmaru, prut sijeci, peenice peci, vino toi da se grlo smoi! Danas Matan asti sve od reda... i ne osvrui se na upadice i dometnice dvojice trojice besposliara, zae iza krme i krenu uz brdo, da potanko i u miru o snu i snovienju porazmisli. 490

Glas o aenju brzo se raznese po selu, a jo se bre sjatie junaci na junake zalogaje. Ono malo kruha i peenica to je krmar od svoga imao jer tko ti u krmi jede, osim po netko zalogaji peenoga ubrzo se potroi, pa krmar razasla djecu po selu da nekoliko hljebova kruha uzajme i pokupuju peenica ako ih jo tko ima i ako ih je voljan prodati. Oko deset sati pristie i onaj lakrdija Matan Bilin. Lulu ulijevo zabacio, kami smijekom obgrlio, pa sve nekud ustranu gleda vrag pakleni opet neku podvalu sprema. Svi dobro znaju: ako ne nasru, prije e gae istresti, pa mukom mue. I on mui. Lulu mrlji i cmre da zivak protjera, i mui. Kad mu se uini da se dosta namuao i znatielju raspirio, zavrti glavom: E, ljudi, ljudi... viu, ba se zgodno astite. Jedi i pij, Matan plaa! veselo e krmar. Ma nemoj! A ja mislio Joka! Njima spomenuti Jokaevo blago isto je kao i od smijeha bolesnu prst pokazati. Ozbiljno, ljudi! Muka je dovrena, znoj isplaen, Fatina jama do stanca kamena ispuljkana... Na svoje sam oi vidio. I to da vam kaem... Nu, evo naeg novopeenog Gavana, pa nek on besjedi, zlato i mutavom jezik drijei... Svi se kao jedan okrenue i pogledae niz cestu. Kostur li je, sablast li je... zavrti glavom ambo i bezobrazno se upilji u pridolazeeg Jokaa. Joka nit se komu javi, nit kog pozdravi, ve se probi kroz gomilu, pa e krmaru ukavim, zagrobnim glasom: Daj mi se napiti! i svi koji sluahu ue kako zvecnue sjekutii koji se nikad ne mogahu sastaviti. Krmar dohvati s gradela dva tri komadia propeene 491

peenice i okrajak kruha, sve to baci na drven tanjur i gurnu pred Jokaa: Zamezi malo, slae e klizati pa mu prikui i bukaru vina. Joka prihvati bukaru i ne pusti je sa zuba dok u njoj bijae i kapi, a onda je preko stola doturi krmaru: Natoi! i svi koji gledahu vidjee kako komad peenice skliznu niz grlo a da ga zubi i ne dotakoe. I on koji neko kao od ale mogae ispiti cijelu divu, sada iscrpljen dugom trijeznou i Fatinom jamom, od bukare se zaljulja i vie pade nego sjede na stolac to mu ga netko obazriv podmetnuo. Ali, on kao da ne bijae svjestan svoje slabosti, uznese oi na krmara i prostenja: Natoi! Ne boj se, platit u! Ih nakesi se Matan Bilin K da ne zna da je dabe, da ti sin cijelo selo asti! U tren oka Jokaev se zamueni pogled proisti, zjene mu zasjae i dobar pedalj ispred lica iskoie: Ta je i u ali za no! Nek je i za dva! Ako mi ne vjeruje, upitaj ljude. Opi muk bijae Jokau govorljiviji od svake rijei. Lagano se podignu sa stolca, zatim se odmah srui na oba koljena i grevito obgrli noge Matana Bilina: Plati... plati mi ovo, pa u ti sedam godina sluiti! Plati ovjeku kad te tako milokrvno odjedared zacvrkuta Keko koji ue u krmu i odmah se prihvati latenja izmica. Kao da sam rekao: neu brani se Bilin. Znam ja tvoje i neu i hou Zaleti se estoko Srbiguzica i, toboe, ga srdito odgurnu Kakav si gad i 492

guba, ti bi od ovjeka da ti sedam godina slui!... Ne boj se, Jokaino moja! Znam kako ti je! Prije tri smrti nego zalogaj od one svoje gube, ma ni ova ti tua nije bolja... Ja u platiti, a ti svom Srbiguzici nee sedam godina sluiti ve malkac otplesati, pa gotovo! Je li poteno? Kako ne bi bilo, svanue moje... obradova se Joka. Onda raspali onu: Imao sam etri konja, etri dripca nekopljena... ... iz kremena, iz kremena ispravi ga Joka Znam ja, znam. Hehe... He! odreza netko. Razmaknite se, ljudi, da to svjetski bude odjedared i milopojno... raskvoca se Keko, pa onakav siuan stade gurati ljudine dok se nasred zadimljene i prepune krme ne stvori komadi slobodna prostora. I da mi noge visoko die! strignu obrvama Tutkalo. Joka uini dva tri mlitava poskoka i pone nekako hrapavo i alosno pjevuiti. Tutkalo ga zgrabi za koulju i nemilosrdno se obrecnu: Jesi li gluh, to li! Rekoh ti, da mi noge visoko die! Da ti se iz podanka vide! Nismo ti mi purajlije okopoljske, pa smuljaj i sburljaj! Meni su na dlanu plesaice noge dizale i pjevaice u uhu cvrkutale... Stani ustremi se na Tutkala Srbiguzica Plaa li ti ili ja a onda njeno potapa Jokaa Plei ti, duo iskrnja, kako zna i moe. Joka ga zahvalno pogleda, skupi sve snage da svoju zahvalnost i inom potvrdi, da to bolje otplee, da to ljepe otpjeva... Ali noge bijahu oteale pa se jedva 493

podizahu, a glas promukao, ukav, zagroban... Vie ne bi ni traga od nekadanjeg Jokaa, od one razmetljive i previte budaletine; bijae samo staro, islueno strailo za ptice. I svi outjee da ine neto runo, pogano, ma ba pogano. Pa ipak svaki ekae da netko drugi tu neljudsku igru prekine. I dok su tako jedan na drugoga ekali, Jokaeva su koljena sve vie drhtala, pjesma sve vie krkljala, kao da ne izlazi iz usta, ve iz rasjeena grla. Neprimijeen ni od koga ue Potrka i stisnu se do vrata. Napokon e i on to udo vidjeti. Ali... dok je tamo u Srijemu uivao i naslaivao se u pripovijedanju o oevu ponienju, sada suoen sa sagom satkanim od samih uasa sagom dostojnim predvorja pakla najprije se skameni, a onda u njemu sva krv uzavri, gornja usna zatreperi, ake se stisnue i ruke same od sebe poletjee da surovoj i tuim jadom nezajaljivoj gomili kimu prebiju. I prebile bi, da ga najednom ne ozari spoznaja, da to iivljavanje u poniavanju ovjeka ne ivi u ovim ljudima samo kao njihovo ivinsko nagnue, ve dobrim dijelom i kao elja da ugode njemu, Potrki, i njegovoj petnaestogodinjoj mrnji na oca. Jedino to je u ovom asu mogao uiniti bijae: prii, ocu, uzeti ga pod ruku, odvesti ga kui i svu besmislenu prolost zaboraviti. Ali poesto sotona u ovjeku sve dobre nakane razbija i na njegova usta izgovara sasvim druge rijei od onih koje je htio izgovoriti. Tako se i sada dogodi, na najvee zaprepatenje Potrkino, da umjesto namjeravanog: Vratimo se kui sotona izbljuva: Vrati se, oe razmetni! Da zlo bude jo i gore, Potrka se upravo toj avaoskoj rijei od srca nasladi i tu paklenu nasladu jo vie razgradi: Pokloni mi se pred ljudima, pa u te paom uiniti!

494

Tada od pijanstva zamuene Jokaeve oi bljesnue nevidljivim sjajem, sjajem najproienije mrnje, koja se taloila i bistrila punih petnaest godina. Suhe mu se usne u pljucanj skupie: P na te, sotono paklena! pljucne mu ravno meu oi, a slabost i pijanstvo, koje na as mrnja potisnu, ponovo ga obrvae; zatetura, zaevelja i srui se na hrpu odbaenih starih vreetina, nagomilanih do prve bave. Potrka lagano obrisa pljuvaku i ljudima se nasmijei izvjetaenim smijekom; ali taj ga, godinama uvjebavani smijeak, ovaj put iznevjeri. Pokrijte ga imgod, studeno je smeteno se okrenu i poe k vratima. U tom asu poe se zbivati i ona trea velika stvar: ispred krme se zaustavi koija udo nevieno, jer ovom cestom, Bogu i vragu za leima, nikad nijedna koija ne proe, ve samo lagana domaa i teka bosanska kola natovarena sijenom i japijom. Iz koije izie alom s jo jednim visokim, svjee izbrijanim i namirisanim gospodinom odvjetnikom, kako e se kasnije doznati. Obojica bijahu u skupocjene bunde uvijena, dok im se na glavama gizdala ubara od samurovine. Misao na aloma, na svog kilju iz Zagvozda, misao na slavni megdan koji mu je sada dijeliti, najednom potisnu svu malopreanju muninu, i on se ponovo osjeti onim to jest, Potrkom, nadasve Potrkom. Izgubljeni se smijeak opet vrati, a s njim sigurnost i neprispodobiva vjera u se. Gledajui iz prikrajka aloma, sjeti se onih pet est pisama koja su ove zime uporno iz Sarajeva stizala, a on ih jo upornije neotvorena u vatru bacao... U vatru bacao, djede Kikau, u oganj gorui! Zna li ti to je to u vatru 495

neotvorena... Zna li ti to je to sarajevska koija usred ove muljavine... Nije to: tr, mali, tr, nije to tvoj kiljo iz Zagvozda! Nu, bogareti, pa ja se poeh i s tobom nosati, s tobom pokojnim nadmetati... Naglo se okrenu i opeta oima sve u krmi, prstom prizva imagu Malog i apnu mu povjerljivo: Skokni po Nuu, nek mi njedra donese i topuzinu u njedrima. Kakvu topuzinu?! blenu imaga. Topuzinu, imaga Mali, topuzinu da junaki megdan podijelimo! Tr', pogani nijedna, tri, tri... Kad imaga otra, on nastavi u sebi slagati po zvunosti srodne rijei i odmah ih na svoj nain pjevuiti: Tri, tri... trak tri, cvrak cvri, zvrak zvri, udija se gri, a Matan ga... ej rode, rode, radost me izbode... a onda veseo i na svoj nain nasmijan poe ususret alomu koji se upravo pojavio na vratima krme: O gospodaru alome, kakva ast i poast, slast i poslast... i raskrili ruke da ga zagrli. alom smrknuto ustukne, podie tap od ebanovine sa iljkom od srebra i jabukom od jantara, pa srebren iljak upre u Matanova prsa: Ti moja pisma ne odgovorila! Ih! Ti ba k da sam ti djevojka! Tko e, gospodaru, po ovoj iavici pisma pisati i na njih odgovarati! Prsti se smrzli i okoenuli, ne moe ih ni u kokicu skupiti, kamoli olovku drati... Maknite se, ljudi! Mjesta gospodaru! to buljite kao buljine i jejine, vrag vas... ovjek putnik, gladan i edan, i gospodar k tome... krmaru, peci peenice, svi te vrazi pekli... Uh, nemoj! Vrag ti i moju pamet, gospodaru alome! Eto, zaboravih da si ti udija i da je prase svinja... 496

krmaru, ne peci mu peenice... melje li, melje, a sve slatkasto, sve lickasto. Uzalud ga alom u nekoliko navrata pokua prekinuti, Potrka bi se samo srdano nasmijeio, srdano ga potapao po ramenu i brzo mu koju apnuo: Lako emo... vrag ti pisma... kasnije o posliima... i nastavljao glasno razmiljati im bi se moglo poastiti ovako ugledna gosta i pravog prijatelja, koji se dao na tako dalek i zimovan put samo zato da se prijatelju obraduje... I kad je iznabrajao sva jela koja je znao i o svakom ustanovio: ili da ga nema u ovom grebenom zaviaju ba tako kaza grebenom zaviaju ili da je po zakonu Mojsijevu prokleto, napokon mu, toboe, sine: Skrei prut od jalovice: pred Mojsijem isto, pred alomom dobro! a onda sav razdragan gotovo na silu odvede aloma do jelova stola i silom ga posjede na jelovu klupu Gospodaru alome, zovni der koijaa i onog slugu, i oni su ljudi! To nije sluga, to moja advokat! Sluga, gospodaru alome, sluga ustraja Potrka sve to je oko tebe slui tebi, a da komu e!... Nu, vidi mi te, zvijezdo moja Danice, jutarnjice i veernjice... o gospodaru alome, srce mi dolaskom slomi... I meni se ini! nasmija se u sebi alom, koji u poetku bijae tvrdo odluio da za stol ne sjedne. Ali s jedne strane Potrkina nasrtljiva ljubeznost, a s druge stoput prokuano iskustvo, da se sa sitim i gasnim lake na kraj izlazi, uinie svoje. I dok su tako listili prut od jalovice i to sami, jer se ljudi pred krmu povukoe da gospodi ne smetaju alom u nekoliko navrata i opet uzalud pokua zapodjeti pravi razgovor. Potrka bi uvijek naao smicalicu da vodu u pijesak svrne. 497

 E sad kad smo ovo pogrde podmirili ree draesno tuckajui aloma po ispupenu trbuiu kai ti svom pobri to te ulja? Mijenica protisnu alom. A ha, to sam i mislio! veselo e Potrka, a onda se smrknu, zabrinu, pa snudi i na kraju nemono odmahnu glavom gadan ulj, gospodaru alome, ma ba gadan... Sve mi se ini da za nj nema melema. alom skupi ramenca, spusti ruice u krilo, zatrepta trepavicama, pa razvue tihano: Nema melem... i glas, i lice, i sve mu bijae kao u razoaranog djeteta, tek to su mu oice podrugljivo skakutale. Nema melem... ponavlja Potrka sumorno vrtei glavom. Nema melem, pa nema melem... Nema, pa nema... Nema jaspra? Nema jaspra... Nema, pa nema... Nema, pa nema... O djede Kikau, lijepe li igre, skladna li nosanja... Gdje je ovo, a gdje tvoj kiljo iz Zagvozda... kliknu u sebi Potrka, koji e cijelo vrijeme voditi dvostruki razgovor, jedan sa alomom, drugi s pokojnim djedom, i oba podjednako slaana. Zatim segnu rukom u dep, izvadi aku sitna novca i rasu ga po stolu. alom, koji je ovu djeju igru nametnuo oito sebi za zabavu, poskoi i pljesnu ruicama: Ima jaspra! te bridom dlana veselo omete onih desetak kruna i smete ih pred odvjetnika. 498

 Ima jaspra... i Potrka razvue usta od uha do uha. O djede Kikau, vrag mu se budalastom duom zametnuo! Igra li se, igra, da ga iz igre oine... alom, ba kao da slua ovaj unutranji zagrobni razgovor, poskoi na noge i stade pljeskati: Ima melem! Ima jaspra! Ima dvori... Potrka se odmah povede za njim: Ima melem! Ima jaspra... a onda se snudi, sneveseli Nema dvori... Nema dvori?! i alom se naas uozbilji. Nema melem, nema jaspra, nema dvori... poteno ti rekoh, da se u veliku rizinost upusti. alom ga trenutak gleda zabrinuto, a onda se ponovo razvedri kao dijete koje je proniklo u varku odraslih: Ima dvori! Potrka se vie ne moe igrati, smijeh ga gui, obuhvati rukama koljeno, zabaci lea unazad i stade se od srca smijati: Kad ima, gospodaru alome, a ti ih uprti i nosi! alom i to shvati kao nastavak igre, pa se i sam stade od srca smijati i toboe ozbiljno objanjavati kako njemu nije sile dvore ni prtiti ni nositi, jer on ima neki mali, arobni bubnji, na koji moe stati i stotinu takvih dvora. Na ovu gospodarovu dosjetku prasnue u grohot i koija i odvjetnik. Vjerujem da ima arobni bubnji, ma i ti vjeruj da i mi ovdje imamo arobni vjetri, koji sve ono to na bubanj doe s bubnja otpuhne i nasadi tamo gdje je i kvocalo naceri se Potrka, pa stade dozivati i one ispred krme; kad svi uoe upita ih koji e se to od njih isprsiti za trinaest tisua. 499

 Za est! Za est! revno ga ispravi alom. Tada Keko stade odjedared svjetski i slikovito objanjavati: kad bi cijelo selo za gnjate odjedared uhvatio, naglavce ga okrenuo i do smaka svijeta odjedared tresao ne bi est stotina istresao odjedared. No ni to ne smete aloma, koji ve glasno stade nizati mogunost do mogunosti: ima ljudi u drugim selima, ima ih u varou, a mogla bi i drava uz pol cijene kupiti kuerinu za kolu ili crkva za upne dvore... Sve bi se to moglo, gospodaru alome, i sam bih u pol cijene kupio kad bi dvora bilo! uzdahnu Potrka i namignu Nui koja upravo pristie sa imagom Malim. Bila dvori, bila, alom vidjela! Hehe... alom sve pitala i raspitala: Gdje bila dvori ot Matan? A ljudi kazala: Tamo bila dvori ot Matan! Gospodaru, gospodaru... svakom li vjeruje osim starom prijatelju prijekorno e Potrka, pa se duboko pokloni Nui Nuo, gospoo, budi draga kako si esna, pa pokai sarajevskoj gospodi to to pod bluzom skriva! A ne, ne! skoi alom Ne padala alom na enska prsa! Ne padala ti ni na kozje vime ava' te tako lijepa odnio! promrmlja Matan Bilin. Nua segnu rukom u njedra, izvue papire i predade ih muu, a ovaj ih doturi odvjetniku, koji na njih baci samo letimian pogled, pa pucnu debelim usnicama: Sporna je kua neosporno uknjiena na Anu Vei Markotinu. alom otvori usta ali glasa ne ispusti, tek mu ruka sama od sebe k srcu potee. Kad prvi udarac proe jedvaujno protisnu: 500

 Gonila jamac... Boe moj, luda li ovjeka uzdahnu Potrka vie za se, pa e glasno moe s tim jamcima mazgi pod rep, da ti malo mirisa saberu onda pogleda odvjetnika kao mudar mudra, pa e kao mudar mudru: dosta je ime, da im imutak prosudi! Jedan ti se zove Skoimi, a drugi Kozmuz! Nita vam oni ne posjeduju odjedared posvjedoi Keko, ozbiljan kao na sudu. Ni komadi neba da im gdjekad od svoga ne pozajmim nadoveza Matan Bilin i prasnu u bezoan smijeh, a s njim i cijelo selo, oduvijek nasladijivo nevolji bogatih. alom polagano doe k sebi, mrkim okom opeta sve te smijeno ugizdane torbare, pokrpljene nadniare i dronjave prosjake, sva ta prostaka, prljava i nakeena lica, ta ravaljena usta, gadna i gadljiva, s izobanim zubima, do kojih nikad ni jedan zubar doprijeti nee. I sad da ga ti zubi bez zubara, ti gnjili, crni, izhrdani, rbavi zubi iz mira izbace... E nee! Nijedan se bijes s jednim nee ne potisnu, te gnjevan na njih a jo vie na se to se kao kakav utokljunac dao navui na tanak led i upasti u tako jadnu i prozirnu seljaku klopku stade prijetiti zatvorom, oduzimanjem pokuarske dozvole, bojkotom sviju trgovaca, da na kraju alosno splasne podviknuvi na svog dostojanstveno utljivog odvjetnika: Ukesala ot bbo ot Matan! Uh, pameu drau zaudio, kud se prije tome ne domisli! Dato, nego ot moja bbo, ot kospodar ot blago ot car Trojan... nakesi se Potrka Samo ruho babe moga valja vie nego deset tvojih usranih mijenica. 501

 Tako je odjedared, snishodljivi gospodaru alome, sam se udostoji pogledati i provjerodostojiti udostoji se... Keko uvijek ima pravu rije za pravu zgodu, pa s Jokaa paljivo odie one poderane vrectine. Matan Bilin zabi prst u uho i zapjeva, zapravo zavija: ve

Nisu dronjci, dronjci jadikovci, Sinu Janko kano sunce arko!

Poteno sam ti govorio, gospodaru alome: U veliku se rizinost uputa! ree Potrka nemarno akajui meso izmeu zubi. Na to alom ustade uilji lice i podrugljivo ga prope sve do Potrkinih oiju: Znala ti ona pria: Ila lonac na voda dok se ne razbila? A znala ti ona druga: Komu sueno biti greben, gae mu sama padala?! Padala, moja Matan, padala! alom ustuknu dva tri koraka, a onda doviknu torbarima Matan nagovorila moja magazar i moja haznadar za ona smrdljiva roba! to!... Matane... Ljudi, istina je... Gubo od gube... Grebiino grebena lupeka... skoie svi kao jedan, a alom protrlja dlanove i povue se iza stola s jetkim i pakosnim smijekom. Kao to nitko ne mogae tako brzo iz suze u smijeh, tako se nitko ne mogae tako brzo i tako uvjerljivo zauditi kao Potrka: Ujmoca i Sina... stade se kriati O ljudi, o Turci, jo iv stvor ne vidje da udija moe jednom mraznom rijeju kranina s kraninom omraziti! Ma Bog 502

vam pamet prosvijetlio, upitajte se: od koga robu nabaviste, komu novce ostaviste, tko vam ree kakono, kume Keko... Mogla biti tako, mogla i onako... otpoe cvrkutavo Keko, no Potrka ga prekinu lica alovita, do boga alovita: A poradi vas ja i juer odvjetniku Jerkoviu. I Jerkovi mi ree: Poalji mi te svoje budaletine, pa emo tuiti tog i tog aloma zbog prljave trgovine i prikrate ispod polovice! Ma to ti kuak lajala! prasnu alom ali njegov ga odvjetnik smiri, jer je osjetio da neki nevaljao vjetri poinje piriti. Potrka se ne osvrnu ni na jednog ni na drugog, ve nastavi svojima: A vi umjesto udiju hoete raspeti svoga Matana, otkupitelja svoga! E, zahvalnosti pasja... i poe prema vratima oka i lica na smrt uvrijeena i do smrti alosna; onda se na vratima naglo okrenu Je li?! Matan vam pljesnivu robu prodade, da bi alomu kesu napunio! A tko mu je isprazni, budale jedne! Opet prekorai prag i opet se vrati Zbogom, moja aloma, i ne ljutila se na svoja Matan, ni ti nisi drukije svoje dvore sagradila... I mnogo mi pozdravi svoja mutra papagaj... im zamae s oka i uputi se stazicom prema Prpinoj Glavici nastavi onaj drugi, jo slai razgovor: O djede Kikau... tvoj kiljo... moj kiljo... srce e mi rebra izrazbijati... I tek kad se poeo uspinjati uz Prpinu Glavicu primijeti da to od poetka sam sa sobom glasan razgovor vodi. Ako ga tko slua?! Od stida protrnu i na mjestu se ukoi. Potom se paljivo i bojaljivo ogleda oko sebe i olakano odahne. Nigdje ive due. Tek negdje daleko iza sebe opazi Nuu, 503

kako se kroz drae probija i hod namjerno usporava da ne vidi muevo jogunjasto i djetinjasto hincanje. Duevna ena, paljiva i obazriva... raznjei se Potrka, a onda se obrecnu na se Ne mekaj srce, jer e ti ga vrag enski k grudicu voska meu prstima... O djede Kikau, vazda stoj kraj mene, pa uivaj to sve tvoj Potrka radi i kako radi...

504

PRTI NOVE PRTI I TABAJ OPUTINE NOVE

Nuo, uspaljenice, dvanaest mi votanica uspali, dvanaest svjetlosti apostolskih da se nagledam, da se nauivam! od dragosti e Potrka dovravajui kienje posljednje korpe galantarske. Bolan Matane, ni na oltaru se ne pali... ali joj njegov britki pogled svaku daljnju izbi s vrka zuba, te stade uurbano paliti votanice oko etiriju na komu poredanih korpa. Ako joj rije i izbi, misao se nastavi: ... dvanaest nego est svijea, a on, poganin pomiluj ga po velikom milosru svomu od tih vrajih korpetina oltar ini. Potrka privue naslonja kupovni na mjesto odakle se pruao najljepi pogled na svu to okienost, pa udari akom po naslonu: ujem, Nuo, silo neista, kako ti uz ono to pregrize, vrag i togod drugo ape. Na priliku, da za ovo moje prijestolje guzicu zalijepi kad mene ne bude. A ja ti velju: ako je zalijepi, nikad je nee odlijepiti! Ovo ti je, Evo, jabuka iz raja Matanova! Neu, moj Matane! 505

 Ma to nee! I kako u znati da nee osim da ti laljivoj vjerujem?! Stoga u s prijestoljem na tavan i preko njega nit pauine, gdje i kako ja znadem. Pa kad doem o Boiu, ne naem li tu nit i cijelu lijepo isprepletenu paukovu mreu, nema u nas oskudice u paucima: ne ekaj me u bijelu dvoru, vee na dnu duboka studenca. A sad me pusti da se svoje radnje nauivam. I zagleda se u etiri korpe, u etiri skoena koveia i njihovih stotinjak pretinaca. U najniem redu puceta enska i muka svake fele i svake vrste, od limenih do ronatih i bisernastih, od onih boje suze do onih boje potonice i mauhice pa spojnice sjajne kao srebro i ute poput zlata, pa kope i kopice, prstenii, naprnjaci i ukosnice... U drugom nizu igle i iglice svakodune, kalemovi konca crna i bijela, svakidanjeg, pa puljice konca svilenoga, to se sjaji sobom i stotinama boja, da djevojke mogu sitan vezak vesti. U treem eljevi svakojaki: krupnozubi za pletenice, srednjezubi za uvojie i sitnozubi za puljkanje uiju i gnjida, pa oni ovalnosvijeni da kiku pridre, a izraeni od roga, od eljeza, od drva za svaku elju i imovno stanje. U etvrtom nizu i dalje uzgor svakog uda i bojeg i vrajeg: mutvica, temperina brtvulina, akija, tileta, noia za nokte i onih za navrtanje, britava brijakih i onih marvinskih, sapuna i kistova, bruseva za noeve i belegija za ustre, ila i ognjila, karica i turpijica, pera i olovaka, narukvica i privjesaka od kriia i medaljica do zvjezdica i etverolisne djeteline za svaku sreu nebesku i zemaljsku... i mrelica, danun duo moja, mrelica... Pa naoala za vid i za sunce, ogledala ravnih i onih uleknutih u kojima svaka dlaka kolac, pa ogledalca dvostrukih i onih otraga oslikanih svetim slikama ili polugolim pogrdama... kako tko voli, kako tko eli, svakog blaga za kranina i poganina, muslimana i lutorana. A 506

sprijeda i sa strana ovih udesnih duana vijore marame i lanete, rupci i sudari vuneni, prteni i svileni alovi i kravate, opasai sa sjajnim prejicama, kajii za navlaenje britava, trake i vrpce u sto boja, pa bludne enske podvezice, a do njih svete krunice od zrnaca staklenih i sedefnih, od rogaevih i bagremovih koica i bobica... slasti za svako oko, mamca za svaku elju! Nije to smuljaj i zbuljaj, u-mu pa prolij! I ne alim to to drangulija u Splitu kupih i po malo otrijoj cijeni i to dvadesetak dana na slaganje izgubih kad ispade: otmi se ako moe! Skoi iz naslonjaa, prebaci irok koni remen preko lijevoga ramena: Ne boj se, djede Kikau, i ovako u s ramena svoga kruh svoj jesti!, a korpa sjede na trbuh kao da je s njim roena. Potrka rairi noge, poda dno korpe podmetnu debeli jasenov tap, pa se ljupko nasmijei Nui: Stojder, gospoo draga! Nee zar slijepa kraj ovog blaga? Noica nek ti mrvicu stane i oko na radost pane! A Matan ti se kune i veli, nai e svega to ti srce eli: pomadice za lijepo lice, za ruse kose ukosnice, za ruice narukvice, za noice podvezice, za uhaca naunice, za vrat bijeli erdan cijeli... uje li ti mene, silo neista?! Pusti me, oinjeg ti vida, zar ne vidi da te u svijet spremam! A tako! E kad je tako uzlobi se Matan svetoga mi Trojstva i Jedinstva, odmah e vidjeti da si i ti u svijetu! Tri silo neista, i tri krune donosi ili: otmi se ako moe! A kad ustraena Nua otri, Potrka se zadovoljno nasmijei i zavrti glavom: Hehe, od prve ti upali moj sveti Otmiseakomoe! 507

Poto je od vlastite ene iznudio taj prvi sveti otmiseakomoe i za tri joj krune podmetnuo nekakve eljeve, sapunie i ukosnice, stade je oinski karati poradi rasipnosti: lako je tue budnato, ma uznoji te tri krune, pa ih onda raspi ovako na bezube eljeve... Ovo! Kupit e vreu ita i u strahu Bojem cijeli mjesec poivjeti... Budui da si taka i takva, s muevim rasipna i razmetna, to ti on u ime Boje milostive pravde niti moe niti smije ostaviti vie od pedeset kruna. Ako je pameti s tim se dade sito i obueno sve do Boia; ako je ludosti, bacaj odmah u dim i vjetar, pa pod meu, lezi i crkni. Kad bi joj ove alomove stotine i tisue ostavio, brzo bi se u rasipnoj ruci i na zlu putu istopile: malo ai i materi, malo brai i sestrama, posigurno, togod kriom i Jokau, im bi svoju ludu glavu na kretinu pod sjekiru, a mua pod klju dvadeset i koju godinicu. Stoga e dio alomovih para uzeti sa sobom, a s ostalim u kotlu, zaspi zemljom i u zemlju zakopaj k hrak, i to na mjestu samo tebi poznatu. Ako ti se togod dogodi? lanu Nua i odmah se ugrize za jezik. A to bi ti! Jo se nisi uza me ni zagrijala, a ve bi me ohladila! E nee, silo neista! Zatim je prisili da mu pomogne iznijeti pred kuu krinje i sve to mu u miraz donese: Razdaj, razbacaj, zapali samo mi ovo vie u dvore ne unosi! U Matanovoj je kui sve Matanovo! Nua ree da e cri od sramote ako to selo ispred kue vidi. Potrka opet ree, ako je do crkavanja, bolje je da crkne hranjenik nego hranitelj... zapravo nitko i ne mora crknuti: no je duga, pa ako se ba nee prtiti i ai Markoti dronjke vraati, neka ih zbaca u Fatinu jamu na udo selu, Jokau i caru Trojanu.

508

Potom svoju robu odvoji od njezine i zakljua je u ormar kupovni, eda dua razmetna ne bi to od njegova komu dala, jal prodala. Ve i prvi pijevci zapjevali, a on je jo uvijek poneto premetao, sreivao, eni u ludu glavu pamet utuvljivao, gdjekad blagim smijekom, gdjekad porugom, a gdjekad otrom rijei i svagdanjom nasunom psovkom. Kad se ve iscrpio u paunjenju mukoglavou i starjeinstvom primaknu se Nui nekako njeno-ratniki, njeno-ratniki je zagrli i obori u naslonja kupovni. Nua ciknu kao da je na zmiju sjela i odskoi s naslonjaa tako silovito da umalo i Potrku na pod ne zbaci. Ne cii, ne boj se! Ne sjede od svoje ve od moje umiri je Potrka smijekom i milovanjem. Samo ti legi, legilegi kvoko raskvocana, legi-legi u prijestolje ko u gnjezdace... i na lea mi se izvrni, kuko, vuice, duo uspaljena! Hou da u prijestolju prijestolonasljednika ugradim! Ujmisusovo ti! zaprepasti se Nua, ali videi neugasiv sjaj u muevim oima, obori trepavice, a glas joj zatreperi Bog moj vidi da nije po mojoj.., a ti, Matane duo, svijee pogasi, umrijet u ti od stida... Nije nijedna, pa nee ni ti! Neka gore sva svjetla kad se Boja vri... svih dvanaest svijea, dvanaest svetih apostola. Dii noge, eno pobona! Netom obavi sveti posao, otrese se ko pijevac s kokoi i zadovoljno protrlja dlanove: Ih, to e se mali veseliti kad mu ako kae da ga je u prijestolju ugradio! Nee valjda... zgrozi se Nua, pa zanijemi.

509

 eno moja, muko moja i nerazumnice neuka, to ti zna to mu ga je bijeli svijet i kako svjetski ovjek sina podie! U tree pijevce pristie vjerna trojka: imaga Mali, Skoimi i Kozmuz. Odmah svaki zgrabi svoju okienu korpu, objesi je o rame, pa svi sletjee do ceste gdje su ih ekala kola da ih odvezu u Makarsku, odakle e parobrodom na Rijeku a dalje vlakom do Zagreba, do te nove i jo neiskuane njive Gospodnje. Smjestivi korpe u skrovit kuti broda, trojica vjernih stadoe polagano etkati palubom i meraklijski uivati u udesnom parobrodu i svim udesima na njemu. Dugaak je makar pedeset arina zadivljeno e Kozmuz. Pedeset? Nije li, moe biti, i pedeset i tri vano e i znalaki mladi Kozmuz koji se osobito ponosio mjerenjem duina i teina odoka. Ma tko ga zamisli... ma tko ga naini... I stadoe se nadmetati u divljenju: tko mu dimnjak savi, tko mu skova kormilo, tko sidro, tko usuka konope kano aka debele, tko tu vraju mainu skroji, tko vijak isturpija, a tko ogradu po visini taku i jednaku onako esno zakrivi i zaobli i svu je zakovicama zakova... Potrki dade u boga to budalasto divljenje, pa im prie s gorkastoslaanim smijekom: Novci! Sve to, rode, novci uinie, zakrivie i poravnae! Moji i vai novci sve te puste zakovice zakovae, a sad vi iz zakovica ponovo novce iskreite! Kako?! Nu gledaj, rode, ovako! Da se do Amerike vozimo, Matan bi se dabe vozio.

510

 Ih, ko da nisi ko i ti kartu platio! podrugnu se Skoimi. Tako se, moj Skoimiu, nit razmilja nit domilja! Ve ovako: kartu nisi platio, ve predujmio onom koji e je platiti. I ne gleda se u dimnjak, ve u kapetanovu lulu. Vrag ti lulu! to na njoj ima vidjeti! nasmija se mladi Koznuz. Ono to vidim: mal te nije progorjela namignu mu Potrka, okrene se i poe na drugi kraj palube. Ba ludo odgovori, ma ba ludo zavrti glavom Kozmuz. Malo zatim ugledae ga na kapetanskom mostu kako s korpom na trbuhu ivahno i prijateljski razgovara s kapetanom: hoe-nee-mora sa mnom da se lola i prebire po korpi! Poslije duga prebiranja kapetan izvue nekoliko lula, pa ih ogledava i meusobno usporeuje dok na kraju ne zataknu jednu u vanjski dep, a iz unutranjeg izvadi lisnicu. Bogaremi, i ne bi tako lud odgovor bonu Skoimi Kozmuza. Pa to onda! Nije sva radost u grebenom banovcu! imaga Mali, gledajmo mi udesa... Dok su Kozmuz i imaga Mali gledali udesa i teneom znatieljom istraivali svaki predmet na parobrodu nemilo se prepirui koji bi to mogli biti otoci mimo koje prolaze i koji gradovi u koje pristaju: jal Zadar, jal ibenik, jali gnijezdo Senjanin Ivana, a Skoimi im svaki put sve ljue odgovarao: Split, budaletine! Svaki ti je grad Split, svaki otok Bra svaka rijeka Cetina!, dotle je Potrka s korpom na trbuhu etkao palubom, s ljupkim smijekom i smijenim doskoicama mamio starovozioce i 511

pridolice, pa ovom elji, tom noi, onom ogledalce s razgolienom pogrdom. Bogaremi, on e do Rijeke i tri vozarine zaraditi ree Skoimi pomalo udivljeno a i zavidno pomalo. Zaradi i ti, Zaradiu! otrese se mrko imaga Mali, koji od vjernih bijae najvjerniji. U Rijeku stigoe sutradan o podne. imaga Mali i Kozmuz prikovali oi za palae i brodove, ui za onu ludu luku buku, pa ni makac. Tko zna kolike bi dane ostali tako prikovani i ukipljeni, da ih Potrka ne povue za rukav i ne odvue u za njihov dep prikladnu krmu. Kad pokuae tri tanjura pata-faol i pomrknue po kvarat vina, s okienim korpama na trbuhu u etveroredu krenue prema kolodvoru da se raspitaju o kretanju vlaka. Gledaju li nas, moj Matane, gledaju... namignu mu Skoimi i trepavicom i obrvom. Potrka mu odmignu jo i uhom i usnom: Gdje ne bi! Ljudsko ti je oko znatieljno i na prase u krmai, pa gdje nee na ovo udo nevieno... a onda , kao da se neeg vana prisjetio, stade Aptak, rode, pozor!... Ne meu se novaci u najljue kreevo! Ovo vam je, sokolii, egzercir-plac. Egzercirajte, novaci moji! Moe biti da togod i nauite! Grad je velik, luki, pun ljudi putnika, mornara, ena svakojakih, i onakvih. Valja samo stati uza zid i prstom ih vabnuti. Primaknut e se. A kad se primaknu, otmiseakomoe! Stoga, rode, po planu komande: dvojica u luku, dvojica na kolodvor! Umjesto da iste veeri produe, ostadoe u gradu punih etrdeset dana. Koliko i Gospodin u pustinji pobono ustanovi Potrka Neka je i nae proienje njemu u slavu! A i 512

jesmo se proistili, egzercir zavrili, novom se poslu svikli i obikli, dobro na sitno prodavali, a na krupno kupovali jeftinije nego u Splitu. Pred gospodom ste se oslobodili kako vam rekoh: ovjek s ovjekom neusiljeno ko i dijete s djetetom... Velju, kad je sve tako i ovako, ne bi bilo zgorega da jedan ili dvojica ostanu ovdje i grad, tono rije, zaposjednu. Mislili smo i na to umjesto sviju odgovori Skoimi Istina, mjesto je rodno i plodno, mornarsko i kurvanjsko da tako kaem, ma Zagreb je Zagreb, grad glavni, banski... Ako bude poslovno jalov, nije pakao da se iz njeg ne moe u bolje vratiti dopuni ga imaga Mali. Dok je parna lokomotiva stenjala kroz brda kao grena dua kad tri vraga uz Vilinjak nosi, dotle mladi Kozmuz ne mogae rastaviti oka od puste ume, kojoj kao da nema kraja. O radosti! O divote! Hoe bukvu, hoe jelu, hoe omoriku... jal za gredu, jal za vjenanicu, jal za mertek, jal sa sljemenjau, hoe jaram, hoe teljig, jal dralo od motike... Ljudi, uda li, to li je ovo?! To ti je, duo graevna, Gorski Kotar za razliku od Ravnih kotara prevre oima Potrka Ovi su ti ko ena runjavica, a oni ko operuana bula, pa opet po onim obrijanim junak do junaka, hajduk do hajduka, a ove ti libar Kai i ne spominje. Iz toga ti velika pouka: ne trai vazda vuka u umi, ni u u runji, ima ih i na livadi i na bezdlaku insanu. I zametnu se razgovor, ni o vuku, ni o gori, ve o bezdlakim bulama i kako to one: briju li ili upaju; a to golo mora da je gadljivo i uvelo, pa ga opet Turci vole, to je jo 513

jedan dokaz da su protiv Boga i njegove svete volje, koja ba runju odredi ovjeku za last i slast, pa zaojkae:

Tko zna dokle bi potrajao ovaj bogohulni razgovor, da ga ne razbi mladi Kozmuz, koji ni po cijenu ivota ne mogae prihvatiti da oenjeni ljudi-krani takve pogane i besramne razgovore vode: P, pogrde... Kad ve ne mislite na Boga i na Mali katekizam, spomenite se bar muka paklenih, gdje vam se ne treba misliti ni o manjai ni o kvartiru: skupio se, jal protegnuo i tamo e ti, kao i ovdje, ostati samo dvije krune... Ma to to ti mulja? ustremi se na nj vie od ale nego od zbilje Skoimi. A, eto, muljam... a vi se prebrojite... pa ete vidjeti koliko vam ostade od puste rijeke zarade! Ba vas brige, je li?! Umjesto da munete kako emo u Zagrebu jeftinije, vi o bulinoj priklapai. Eee... velik je Bog i ne plaa svake subote, a kad vam plati... Ma sluaj ti, bae prisisni... skoi Potrka Ako ga tebi Bog skovrlji, meni ga uspravi, i neu ga tebi za volju o komotre privezati! To bi htio, a?!... to se tie manjae i kvartira, ast ti svaka. Valja proi to jeftinije. Proite. Meni zajednikoga kvartira ne treba. Nisam ga imao ni u Srijemu, ve u svoje Julike uspaljenice i sile neiste... Ej, Julikice, hitra mijealice! Mui, Kozmuzu, vrag ti zle i urokljive misli u Fatinu jamu! Sluaj, jare ukopljeno, meni vazda togod priruna enska treba! Kao da nama ne treba! uvrijedi se Skoimi.

Neu bule, dupe joj se gule, nego iste ike katolike!

514

 uje li, Kozmuze, jare ukopljeno i Josipe Pravedni, uje li da ljudima i priklapaa treba! A to treba ljudima od Boga je. Gdje nije grijeha, nije ni kajanja, ni Boje suze za izgubljenom ovcom i sinom razmetnim. Za razmetnim!... A ne za tobom, Abele i Josipe Pravedni, pih, iz one nae vukojebine! Onda se obrati ostaloj dvojici A vi, brao? Recite mi poteno, je li vam potreba od kurve ili od ene? Ako je od ene, svaki sebi; ako je od kurve, moete sva trojica u isti kvartir, pa neka Kozmuz preisti za sve moli dok vas dvojica po redu i na preskokce. Meni, na priliku, nije potreba od kurve, ve od estite ene, bedevije... O, Julika je bila bedevija, alosti moja... zanosno e imaga Mali. Nai e Matan i drugu Juliku, makar pola godine izgubio. I vama bi bilo bolje da zgrampate togod udovice... Da je na pasju, zeevi bi po oboru etuckali alosno e Skoimi. Ne kaem, roo, da etuckaju, ma nae se. Ako ba bude oskudica udovica a vi se prihvatite kakve udate. I to eljezniarke. Jer ako je mu radnik u gradu, nikad se ne zna kad e iznenada kui banuti. Ako je eljezniar, ne moe, na priliku, s Rijeke ko ptica, pa dok on bui karte, ti mu... umjesto Potrke obijesni smijeh dovri reenicu. Pa ipak trojica vjernih ne posluae Potrku. Lako ti je njemu kad je tvrda srca! Ne samo to svojoj Juliki uspaljenici nije nikad nita darovao, ni iglicu, ni maramicu, ve joj je svu torbarsku robu prodavao bar za banovac skuplje nego drugima. A njima bi i iz usta izmatao vrag enski... Ne, brate roeni! S kurvom je raun ii i jeftiniji! Plati po to pogodi, poten ti, potena ona! 515

Osim toga: jedna je soba jeftinija nego tri. I tako se sva trojica smjestie u oveu, pomalo memljivu sobu gospe Rezike, dobrano i kano tusto rastresite pedesetogodinjakinje, o kojoj je ba tada nastala ona skladna i nekad toliko pjevana slavopojka:

Potrka, meutim, odsjede u maloj prizemnoj gostionici u Petrinjskoj ulici, u gostionici koja je obilovala mirisom pregorena luka i zaprka, otrim vonjem mokrae proizvedene od piva i kisela vina, dok su po utim plahtama plazile tamnocrvene i smee stjenice, te due mirisne, avaoske. Valja se to prije osloboditi sveg tog nekrsta i smiriti se u kakvoj toploj sobi, uz kakvu toplu Juliku udovicu. A toga se uvijek nae preko Save. Narod napredan, ene milosrdne i milostive, na ljute elje sladak melem, to im narod kroz prste, a ne ko u nas: skai u bunar, Vrtirepko, sunace djedovo... Nu, to e ti sva rajska slast enska ako najprije posao temeljito ne utemelji! Stoga ve prve veeri s trojicom vjernih prokriaj cijeli grad i ispipaj sve toke prometne; a kad je sve toke ispipao i sve im prednosti i slabosti uoio, okupi svoje i oinski podijeli grad: Kolodvor tebi, Skoimiu, jerbo je u tebi seljakoga ponajvie pa e se sa seljacima najbolje znati bosti i bockati. Kozmuzu, edo prisisno i maleno, tebi Mali plac, 516

Tam vu Vlakoj vulici Jeu na! Bila baba brkata Jeu na! Imala je dugi nos Jeu na! Da je mogla meat sos Jeu na!

pa majke piljarice ganjavaj do srca i do guzice. Desnico moja, imaga Mali, ti e po Jelai-placu etkati, a ja u uz Ilicu, niz Ilicu s gospodom gospodski... I da ne zaboravim, ovdje vam je govor drukiji. Kaj vam znai to, a drugom se sami domislite. I jo im ree: to se kupovine tie, da mi se ne dogodi kano s Kekom, odjedared, svaki e za se veletrgovce traiti i naveliko kupovati a u sebi pomisli: Samo kupujte, kupujte dok vam ja jeftinije ne ponudim; a ponudit u, djede Kikau, im naletim na svoga kilju iz Zagvozda, na svoju zagrebaku alomu! Sutradan, u sjaju sunca koje se bijae upravo probilo kroz iscijeene i napukle metalno-modre june oblake, na zagrebakim ulicama zasjae etiri korpe galantarske. Ako zanemarimo kratki rijeki egzercir, toga jutra Zagreb ugrabi prvenstvo svim evropskim gradovima, koji e tek kasnije biti poaeni ovom jedinstvenom vrstom kitnjaste trgovine. No kako se sve velike stvari, rekao bih, dokradaju i niu neprimjetno kao trava, tako i ovaj dogaaj ne bi ni jednim retkom oznaen u ondanjem ne ba veleokretnom novinstvu. Zanimljivo je da ovaj nemar novinstva Potrka i njegovi vjerni i ne primijetie, valjda zbog toga to cijeli dan bijahu naprosto opsjedani od znatieljna graanstva. Naalost, bijae mnogo vie znatieljnih nego kupaca; takva je ljudska narav, oprezna i skanjivaka, prema novom i naprednom vazda uskogrudna i sumnjiava. Pa opet, iako nije curilo, ono je kapljucalo. Prvo vrijeme Potrka nije ni prodavao, ve bio pola dana obilazio trgovce i veletrgovce ogledavajui robu, cijenu i valjanost, a drugu polovicu trkarao od kue do kue u potrazi za sobom i njoj pripadajuom Julikom udovicom. 517

Bijae na desetke udovica, ali ili bijahu rune i stare, pa se njemu nisu sviale, ili pak iodvie zgodne i mlaahne pa bi onaj nepogreivi nagon kojim bi na dan hoda kupca osjetio odmah zazvonio na uzbunu i objavio da to tijesto nije za njegove nave. Tek sedamnaestoga dana nae tikva epinu. Netom se na vratima ukazala znao je da je to ona prava, kraljica njegovih elja: pea od ene, nabijena i rumena, okata i bokata, sisata i guzata, vita bedevija nasmijane jamice na desnom obrazu, sa sedamdeset i sedam ludih elja na dnu maje zjenice. Bit e da mu je vrnjakinja, moda mrvicu i starija na zdravlje joj kad se tako veselo nosi. Jednom rukom uspuzla uz dovratnik, drugom se podboila, a bokovi se sami od sebe uvijaju, muko alosna, mijese li mijese, vape li svim grijesima, vape. ute joj kose sjaju ko napast uta, a sitne se zlaane dlaice razigrale nad izazovnim smijekom. On strignu obrvama, strignu i ona, pahnu on, pahnu i ona, a oi im se kukama zakvaie ko vagoni eljezniki. Tu e biti velika loma! kliknu radosno u sebi Potrka i proe pokraj nje namjerno se oeavi bokom o bok, pa promrsi: ibnu li me munja, ibnu i pogleda je bezobrazno, ma ba bezobrazno, to se njoj oito dopade, jer mu uzvrati iako podrugljivim, ono i obeavajuim pogledom, ili mu se bar tako priini. Onda, gdje je ta soba, gospo Juliko? Kak mi znate ime? upita ona ali ne ba zaueno. Mui, gospo, silo neista, viu mi ga srsi od pete do tjemena govori joj drsko kao seljanici i sve se u sebi hrabri: Dr' se, rode! Sve bez straha i da si mi svugdje kod kue! A i jesi... ljudski ti je jad posvud isti... 518

 Je, gospon, da se razmemo: trebate vi sobu ili flundru? Vidi Potrka: uvrijeena, ma ne preduboko, te se stade opravdavati svojim divljatvom i otvorenim vujim srcem, koje ne moe odoljeti da ne potape bedeviju po sapima, da se bar okom o vatru ne oee. Vidi Potrka: kuki godi ovakav razgovor, smijeak joj se provlai kao oblai kroz ove zlaane dlaice, a zjenice mile iz oiju. Sad se i ona provue preda nj, sad se i ona kao nehotice bokom o njegov bok oea, pa ga s dva prstia za mali prst uhvati i povue za sobom u mrani hodnik njiui na sitnim koraiima one bogodano raskone guzove. Pri dnu hodnika otvori neka stara izobana vrata koja nemilo zakripjee, pa se opet jednom uzdignutom rukom osloni na dovratnik a drugom se podboi, izazovno, vraki izazovno. Prosim, gospon... Matan, gospoo, Matan! Prosim, gospon Matek, krevet vam je poleg vrata. Kako?! zablenu se Potrka u malu sobicu koja bijae sasvim ispunjena s tri jelove svijetlosmee postelje i s tri uska, preuska ormaria. Gospa mu Julika lijepo protumai, da je njegova postelja do vrata samo zato to u ove dvije do prozora spavaju dvojica eljezniara, prijatelja njenog pokojnog mua, koji je i sam bio astan i estit eljezniar sve dok ga iberica nije zamijenila za tranice. to moe nevoljan ovjek ne bez rauna uzdahnu s njom i Potrka kad preko njega pree svaki vrag koji naie... Da vidimo drugo i pritisnu kvaku na suprotnim vratima. Joj, gospon Matek, to je kuhinja... 519

 A gdje je druga soba? Ne, ona nema druge sobe. Ovu jedinu mora izdavati dok sama spi u kuhinji. Kaj more sirota vdovica! Mirovina kak za ftieka. Svaka joj postelja nosi po etiri krune, pa si tak nekak spomogne da se nekak spreivi... Ne, ona gosponima eljezniarima ne kuha... Je, njemu bi pak mogla, e joj se zdopal... Cijena?... Pa tak, cela kota bu kotala petnaest kruna, se je denes skupo... On e joj dati dvadeset i pet ako otkae onoj gospodi eljezniarima. Je, i to bi se pak moglo. Odmah? e je volen gosponima eljezniarima vratiti osam krun za ovaj neiznucani mesec, ona ih bu smestila kod susede gospe Rozike, koja ima tak lepu sobicu... Sutradan bijae sve ureeno. I tako se Potrka smjesti u samom srcu grada, do parne uspinjae, koju prije osam godina podie promuurni gospon Klein tko e ako ne udija da bi gornjogradskoj gospodi penjanje pritedio. Dugo u no, u utom svjetlu petrolejke gospa Julika s djetinjom radou razgledava galantarsku korpu i svako malo pa malo pljeska ruicama i oduevljeno klie: Kak Kristbaum!, to Potrka, istina, ne razumije, ali razumije ono drugo, ono tvrdo, zbijeno, ruiasto to neprestano drhturi i treperi ispod duge i lagane kune haljine i ledenim mu marcima cijelo tijelo ple. Dobre li bedevije, devendjede Prpa, o dobre li bedevije... A kad kriom primaknu ruku da je pomiluje po sapima, ona se trgnu, pa se lagano uspravi i poprijeti mu prstiem: Joj gospon Matek... Kaj pak sad bute teli? Juliko, gospoo i gospo, ja samo tako, od vraga. Ma kad me po dui pitate, po dui u vam i odgovoriti, htio bih da vi elite od mene to i ja od vas: lk ti vadim, kapulu ti sadim. 520

Fuj, prostak otrese se Julika, ma vie sa smijekom nego s ljutnjom. A to jo vie osokoli Potrku, te joj dugo u no stade razlagati i obrazlagati kako se greno i uzaludno suprotstavljati istini poznatoj, a istina je poznata: svakom ralu ojica, svakoj motiki dralo, svakoj tikvi epina, svakoj bravi klju. Kako je ona ena svjetska i razumna, nee svoju bravu ostaviti bez kljua kad joj klju pri ruci... Julika se vie smijala i cerekala njegovu ozbiljnu nainu govora, nego onome to govori, pa i sama zaigra njegovu igru i sasvim ga ozbiljno upita: kaj e klu ne bu pasal? On opet ree, nikad se ne moe znati pae li ili ne pae dok ga ne utakne i malice ne okrene... i neka ga vie ne mui kad bistro i plemenito uje da u njemu tri srca udaraju i tri crpke u ono nevolje krv sabijaju... neka mi se ne skriva iza cerekanja, jer je oi izdaju iz svakog joj po sedamdeset i sedam putenih vragova rumen jezik plazi... to se ima zbiti i zabiti nek se zbije i zabije odmah, da te sutra ne kara zbog danas, as je ivotni kratak i osjetljiv: ud za neko proputenom aom danas ti cijelu bavu zagori... Ona je sluala to, i mnogo drugo to se zabiljeiti ne smije, as se smijuljila, as cerekala, a onda bi joj skrovita misao navukla ozbiljnost na lice, ukoila oi, razigrala potmulu vratnu kucavicu, dok bi joj se zmijsko tijelo u tiini i nesvjesno svijalo i uvijalo, uivalo ba kao da se dogaa ono to se mora dogoditi a nee da se dogodi. Lud bio to je razgovor zainao i misliti joj dao, umjesto kao pijevac: skoi i pokopuni, pa nek se onda misli! Nekoliko je puta pokua uhvatiti i zagrliti, no ona bi mu uvijek, uz umilan smijeh, iskliznula iz ruku kao jegulja i prelazila dlanovima preko zaarena lica, da toboe kosu popravi. Napokon ga izmui ova nikud ne vodea igra, die ruke od svega i prepusti se posnoj sudbini. Podstanarski slubeno zaeli gospi Juliki laku no i stade svlaiti jaketu 521

iinjajui se vie srdit i uvrijeen nego je bio. Prie svojoj postelji, stade polagano otkapati koulju i skidati naramenice. Ona mu se s lea tihano priulja njiui se u bokovima koje on, istina, nije vidio, ali ona je prokleto sigurno znala da to njihanje uje ovi mu prste oko vrata, utinu ga za obraz, a onda se naglo zavrti i nakubljenim usnama cmokne gdje bijae utinula: Kaj se jo srdi, Matek? Obradovan njenom njenou naglo se okrenu i posegnu rukama za njom. Ali ona bijae ve ne odskoila ve odlebdjela do vrata: Laku no, Matek... Malo zatim u kako kljocnu klju na kuhinjskim vratima. Zabravi se kuka, ko pred hajdukom! To ti je kad istog asa ne skoi ve joj daje misliti! E, nee! Vraga nee! Iz noi u no, petnaest noi uzastopce. Svake bi veeri ulazila u njegovu sobu i vazda s valjanom izlikom treba postelju raspremiti, prozor pritvoriti, bokal vode unijeti, runik promijeniti i svake veeri s njim kakljivi razgovor zapoinjala dok ga ne bi dovela do svlaenja jakete i skidanja naramenica, a onda ga za obraz utinula, utinuto cmoknula, pa uz Laku no, Matek ne odskoila ve odlebdjela. Nekoliko mu puta i mrak pade na oi, pa bi je svojim golemim aetinama obuhvatio oko struka i obalio na postelju Ali tada bi se njeni nokti, kao medvjei aporci zarili u njegov vrat ili obraz, a ono bi zmijsko tijelo u trenutku iznenaenja samo iskliznulo ispod njega kao da ga pod njim nikada nije ni bilo. Tada bi se zaricao da je vie nikada nee ni taknuti, ni rije prozboriti, te bi utke i smrknut pokusao to bi preda nj iznijela, ne poastivi je ni 522

rijeju ni pogledom; no kad bi kriom rubom oka na tren uhvatio njeno lice, vidio bi na njemu prokleto bezonu bludnu elju, kuka jedna uspaljena! Tako i ove, esnaeste veeri, ue za njim nosei upaljenu petrolejku, koju je poslije jutronjeg ienja, toboe zaboravila unijeti: Zakaj se srdite, gospon Matek? Raje mi nekaj lepoga pripovedajte. Kud e ljepe prie, gospoo i gospo, od one, da te, kakono vi kaete, spreluknam? naceri se Potrka i poe prema vrajem zmijskom tijelu, koje je ispod duge, lagane i mrvicu prozirne kune haljine izazovno drhtalo i upravo vapilo da ga povali, jal kakono vi kaete sprelukna! I opet lude rijei, ludi nagovori, ludi srsi kroz cijeli ivot, ludo uvrijeeno svlaenje jakete i naramenica i ludi nokti po svoj koi, najlue Laku no, Matek! Ali ovaj put gospa Julika ne poe k vratima ve k petrolejci na malom klimavom stoliu i povrati stijenj do granice gaenja. Siuni plameni stidljivo zadrhta, pa se ugasi. Potrka u kako svilenkasta haljina spuznu niz golo tijelo. Naglo se okrenu i u mraku mu se prividi da nekakve iskrice sinue i zapucketae. Malo zatim zautjee pokrivai i zakripi ona postelja do vrata. Je li to s vragom ili bez vraga? upita se glasno. Gospa Julika, mislei da nju pita, odgovori pomalo ljutito, pomalo uvrijeeno, da tu nema nikakva vraga, ve da sama uzima ono to bi joj on da je kavaler i da ceni damu kak se ika morao odavna ponuditi. Dok se on valjuka na tri postelje, zar da ona, gospa i udovica eljezniarska, spava u vlanoj i smrdljivoj kuhinji?! I ako je dola spati u sobu nije u postelju, i nek si 523

nikaj ne zamila ona mu je ve kazala i pokazala, da se bumo rekli zna braniti kak treba kad ustreba. Potrka nita ne odgovori, ve nekoliko puta prijee palcem i kaiprstom preko usnica, beumno se svue, na vrcima prstiju prie Julikinoj postelji, naglo sjede do njena uzglavlja, stisnu joj obraze dlanovima kao lopatama, pa joj se upi u usta. Njene se usne najprije podatno uznemirie, dok joj zubi ne napipae njegovu gornju usnu. Ciknu Mijat ko u gori vue. Ugriz naglo popusti, on jo naglije ustade i htjede krenuti svojoj postelji kad ga zaustavi enkino ubrzano i kiselkasto dahtanje i ono prokleto tijelo to se pod plahtama s tako laganim i zamamnim umorom protezalo i krvlju raspinjalo. Opet sjede do uzglavlja, zarekavi se da se nee primaknuti zubu vuice, polagano zavue ruku pod pokriva i stade istiha milovati golo, vrue i glatko bezdlako tijelo, koje se pod njegovim aputavim prstima podatno jeurilo. Najednom ga njene ruke obgrlie i snano privukoe; a kad se on upi u kucavi i mirisavi vrat to dalje od zuba vuice i svoje udno tijelo privi i oprui po njenom jo udnijem ili mu se bar tako priinjae osjeti kako mu se prokleti nokti, proklete medvjediine pande u lopatice ukopae i nemilosrdno po cijelim pleima povukoe duboke ognjene brazde. To ga toliko iznenadi i razbjesni, da i on jo nemilosrdnije zgrabi te njene ivinske ruke i svinu joj ih pod lea. Kuko, vuice, veeras u te zadaviti jal silu uiniti! Joj, vini, Matek! To si tak elim! propiti Julika, ba propiti kroz stisnute zube, kroz ednu slinu od udnje ukiseljenu. O lude li ene, krmae li uspaljene, divote li neviene! Mijesi li, mijesi; vozi li, vozi... o mte ko najbolja metilja, 524

pa vie insan ne zna to je stap a to meava... podmee ti se ko sto majih kurava, a eprlja ko sto vujih djevica, svu ti modinu isisa, pijavica prokleta! I Julika Totica, udovica i uspaljenica bijae bedevija, n bedevija... ali gdje ti je ono od ovoga! A da se tebe, Nuo duo, sirotice moja, i ne spomenem. Da sto godina ui, ne bi ni do Slava va Vinjem. Pa i nije ovo za te, za seljanicu kamenjarku... Mui, Matane, dunje ti, ne sjeaj se vode studene, ve, Potrko, potrbuke potri, potrbuke prtine prti i nove mi krevine kri u umi tamnoj i dubokoj. Kri, duo eljna, nee nikad ni dublje ni slae! Zaori, duo teaka, zaori brazde duboke jesensko je oranje, do tvrda mekoti ralo je klenovo, ojica bradvom ba po mjeri otesana, ige joj ne treba!

525

I RAZMILITE SE PO SVIM DRAVAMA

Sveta Kate bijeli gnjate, oputu pritegni, kui potegni. I ne da se uz ognjite ogrije i na svoju siroticu uspenje vrag ti komin i onog koji se na njem ogrija i na vlastitoj sili neistoj osladi kad ti u svijetu pe svedi u svakom sobiku, a mirisna kuka mirie u svakoj postelji... prebire misli Potrka uz dosadno klaparanje vlaka, a onda e glasno kao da mu i vjerna trojka misao prati: I svakoj, bolan, drukiji bombon iz usta sladi i drugi sapuni s ono pogrde vonja. A u nas, boge mu, sve po staji, po osoini. Kad ustima u usta ko u anjak pure... pura je, ma zaina nema, pa i ono zrnce soli obljutavi. O emu ti to? ne snalazi se imaga Mali. Razoaran to mu ivotnu misao ne slijede, Potrka zabaci glavu na pregradu odjeljka i promrsi: Velju, ma kud hodio kui ti je doi i na svojoj se vatri ogrijati pa se priini da ga drijem obrva. Dok je tako usiljeno dremuckao na tom dugom putu, vjerna je trojka est puta novac prebrojila i po esti put zadovoljno ustanovila, da im galantarska korpa donese dvostruko vie od kukavna ruksaka. Pa kad dou kui, prvo 526

e im biti: lisnicom po stolu seoske krme: Sad se prebroji, kukavelji torbarska! I lupnue tako. Torbari bi jamano junaki izazov i prihvatili neki ve rukom posegoe u unutranji dep prsluka da ne bi siunoga Keka, koji je unaprijed zamku predvidio, vrag mu odnio siune ulatene izmice gizdelinske: Javite mi se dogodine kad i ja na banci zajam podignem! Kakav zajam? skoi Skoimi Na to nam ga banka dade? Na oianu strininu! Zaludu, ovjek e povjerovati u svaku besmislicu koja drugog za stepenicu snizuje. I tako, umjesto slavlja pobjednika stie ih sramota varalice. Usto mali Keko podmiti djecu akom banica, pa ve sutradan sva smrznuta brda stadoe odzvanjati novom rugalicom, kojom se mnogo vie osladie nenavidna srca torbarskih ena nego sami torbari:

Trojica vjernih upadoe u dvore Matanove, kao tri razbuktjele buktinje, tri gorua gnjeva: 527

etri momka korpe nose i od banke novce prose. Varali bi svakog stog da ji' ne oznai Bog. Pogledajte desno, livo, svako im je rame krivo: jedno doli, drugo gor, jedno jela, drugo bor! U gaama, pile moje, iskrivljeni muci stoje: jedan gori, drugi dol, jedan kopun, drugi vol!

 Zar ne uje ovo svih ti rana Isukrstovih! Jur nas potvorie, sad nas jo i iskrivie... Kad krivi i jesmo mirno e Potrka preko zalogaja, a onda proguta pa dreknu to je! to me oima natreso i na prijesno?! Pogledajte se u ogledalu, pa ete i sami vidjeti kud vam se die desno a kud spusti ono o kom korpa visi! Ma tko o ramenu krinu zubima Skoimi kad od prvog dana znamo na emu smo! Nego o emu? iinja se Potrka. O jajima, o mucima, svi mu Turci mater grebavali! Jedan kopun, drugi vol! Ja troje djece ugradio, a on ni maki maia... Pa to se ljuti kad ti slue? i pritom s gorinom pomisli na svoja, jer evo proe godina a Nuin pupak jo uvijek za bubrege prilijepljen. Nu, kad mi slue?! U kamen bih jametinu uvrtio! Ma da nas ona ukopljena pogrda na jezik iznosi... Iznesimo i mi njega! Vi djeurliji pregrt banica, a ja u pjesmicu trkomice:

Pedalj mua, lakat brade. Svak e rei: Mali Rade! A ja vama reko': Nije, nego Keko! Po ljestvama dok se penje na enicu, teko stenje. ena jei: Aj, joj, joj... kad e vie, Keko moj?! Ubode je pujim rogom. ena njisnu, ljestve Zbogom! Ljudi viu izdaleka: Valja skinut' Keka!

528

Vjerna se trojka oduevi, a onda ga stade moljakati da jo jednu kiticu ishitri, jer nigdje ne spomenu proklete torbare, a ba su im oni na zubu. Vrane vam u kapi vode modane ispirale, tko e torbarsku potcikivati kad su djeca u veini torbarska! Potrkina njiskalica ubrzo potisnu Kekovu klickalicu na nemoan bijes gizdava patuljka a na slast selu, posebice opaku ensku uagrena oka. Premda nijedna nikakvu primjedbu ne stavlja, ono svakoj iz maji svedene zjenice i smijeha skrivana u aku, sve ita i doe ti naao gledajui to sve u poganoj mati ne rade od nevoljnog Keka: to ga u pelene umataju, povojem povijaju, pa o enine sise-burae vjeaju, to ga razgoljuju i po ljestvama na enin trbuh uspinju, to ga tiplju i kaklju, ono mu pueva roia, ono nevoljna crvuljka vlae i navlae... Kad don Petar dou za ovaj poganluk okomi se s oltara na selo, zaprijeti se paklom, a djeci jo i tim da e im nepovratno oduzeti anela straanina. Dobro je ponekad biti i okrutan! laskae sebi dobri upnik gledajui taj divlji narataj kako nakon njegove prijetnje pokunjen i oborena oka prolazi ispod upnog dvora s mrkim i otritim Hvaljen Isus! Da su ti isti raskajanci prst u uho netom bi se brda dograbili, prostoduni upnik nikad ne doznade, kao to nikad ne doznade da se njegova pastva po svoj Krajini razmee njegovom svetou, svojatajui i za se dio te svetosti: s kim si onakav si, nema sveta meu prokletima. Otkako se u svijet otisnue i don Petrovo se imovno stanje vidno popravi. Koja korist kad ovozemne elje i potrebice presahnue ta odavna se bijae srodio sa svojim velikim duhovnim carstvom u kojemu je radost 529

Ljudi viu izdaleka: Valja skinut' Keka!

vakanja nepoznanica. Koulje, hlae, jakete i druge stvarice koje bi mu danas poklonili, poesto bi ve sutradan vidjeli na gologuzoj sirotinji. Pa ipak ga ne prestadoe darivati, valja se gdjekad i due sjetiti. On bi iz zahvalnosti poslije svake nedjeljne mise ostajao s njima u oduem razgovoru, ivahno se propitkivao o dalekim krajevima, toboe, kao da ga to iznad svega zanima, kao da im malice i zavidi na golemim prostorima samo njima podastrtim. Oni se opet ne bi mogli nahvaliti bogatstva i veliine svijeta, usput dajui svima na znanje da su i sami sudionici tog bogatstva i veliine, te bi bajali i bajali... cijeli bi se svijet svodio na arobni grad zatoen u staklenoj kugli, a po tom gradu neprestance pri bijeli topli snijeg. A na Zagreb? Ne spominji, pope smrknu se Skoimi u zoru kreni, pod mrak mu ni do pupka! A ku, a pala, a crkava... A drvea, moj pope... uzdahnu Kozmuz preisti I ne rasuta i rastepena, ve poredana kano vojnik do vojnika, k uvojak do uvojka... i nije to grab i klen, ve p l a n t a n a, drvo slubeno! A Khuen-Hdervry, ban hrvatski, to se bezono srpskim banom naziva? ne moe a da staru ranu ne pozlijedi Je li teak koliko se uje? A tko narodu nije teak! uzvrati Potrka I ban i Bog, Boe, oprosti! Samo to ban tare, a Bog iskuava... Je gad, je opak, ma opet moj ovjek: to smisli, i uini! Dvore gradi i podie grad blistav i sjajan, da ga je i suncu milo obasjati... k i bijele dvore Matanove. Jedne ga nedjelje pozva don Petar u kuu, pa mu stade omekavati srce mekom rijeju i etvrtom zapovijeu. 530

 Protiv etvrte ne zgrijeih ja, ve, Joka! Nije on otac meni, nego ja njemu, jer ja sam djedov odabranik i pomazanik. A tko digne ruku na pomazanika, puljkat e Fatinu jamu, lizat e tk i tapun na praznoj bavi, smrdjet e u svom smradu, smrzavati se smrznut do smrznuta komina, s psom se o kost otimati, jed e na porod trcati, a porod mu pljucnjem uzvraati. A tako je i bilo, to s porodom. Netom keri poudade, Joka namah prekinu i s njima i sa zetovima gdje e njegove spiulje i tui spianci njega svjetovati i odvrati od blaga cara Trojana! A kad mu sin Andrijica ne htjede i ponovo dati krvavo steenu nadniarsku zaradicu, i njega istjera iz kue. I tako s njim osta doe samo dvije strpljive muenice: ki mu Marija Poprda, usidjelica, i ena Maruka kojoj Bog dodijeli vjeno mjesto uz pogrdu... pa sad u troje jad jaduju i glad gladuju. Sevap je bar materi togod kriom iz depa u pregau... Ni pijan, pope! Bila je na raskru, obje ceste vidjela i onom drugom krenula. Sad je svakim korakom sve vea razdaljina, i nema preaca izmeu naih cesta, a ni povratka raskru. A kad bi ga i bilo... okreni stranjicu Bogu, pa e mi te on potraiti! Slomi se, jablane! Ogrni se kostrijeti i pospi se pepelom! Klekni pred Gospodina Boga svojega! Ako te njene suze mue, evo ti rupi pa ih utri! Nosio sam i kruha i ruha, ali nee od mene. Veli, nee od tebe? A ja neu da se to i meni dogodi izlanu se Potrka, a onda ponovo otvrdnu Neka crknu! Nisam ja odbacio njih, ve oni mene! Pa da mi jo i u lice pljunu kano to mi pljunu i brat Andrijica kad mu ono velike pare ponudih? Ne ree li: Ne trebaju meni Judini srebrnjaci? Kakav sam to Juda, pope, kakav sam to Juda, svih ti cjelova Judinih?! 531

 Ne nosi Andrijica zlu krv na te, ve htjede sam sobom upraviti. I, bogme, upravi. Pokuari po Slavoniji i meu prvima zarauje. I nikad se ne udui osim na poetku u image. U image?! A, moj pope, jesi pop, ma... Tko imagi tutnu trista kruna, trista ti tajna ispovjednih?!... Pustimo to. Ja tebi po drugom poslu. Ono moje sile neiste, irka i jalovica... Tek ste drugu godinu u blagoslovu, a Sara je u dubokoj starosti milou Bojom razveselila Abrahama. Sara je Sara, ma gdje e se Bog spetljati s mojom silom neistom! A to hasni da se i upetlja pod starost! Ve ti menikarce togod zapisa, togod svetih moi od pomoi. Kad don Petar uza sve jadne i tune zapis ispisa, Potrka ga priveza na zlatni lani i objesi ga Nui oko vrata: Nosaj to, silo neista, moli se od zore do mraka i zavjete ini... Ve sam se jadna, zavjetovala zatrepta oicama Nua osjeajui se krivom zbog neplodnosti, ona se vazda i zbog svega krivom osjeala da u pola puta bosa a pola na golim koljenima Gospi sinjskoj... Gospi?! Ma to Gospa s tim ima, luda enska glavo! Eno ti svetog Ante na Zadvarju, eno ti svetog Vincenca u Podgori, eno ti svetog Ivana Krstitelja u Jajcu, eno ti... s njima se gonjaj, silo neista, to su njihovi a ne Gospini poslovi... Licem na Kandaloru, hoemo rei na Svijenicu, opusti selo. Ve u prve pijevce, bez pozdrava i bez pukaranja, ispari dobra polovica torbara. Na Potrkino Kud li se prosjedoe? druga polovica odgovori sa zagonetnim smijekom: Vidjet e se! Sluti Potrka da se sprema neka 532

podvala, samo ne zna kakva. Pa kad u misao domami sjeanje, najednom se stadoe otkrivati mnoge sumnjive stvari. Kad bi se god tijekom posljednjeg mjeseca kojoj kui uputio, uvijek bi se netko silom nakaljao, bez potrebe zvidnuo ili zapjevao, a kad bi u kuu uljezao vazda bi zaticao domaina kako neto mutapom pokriva. I kad bi iznenada upao meu grupicu torbara, razgovor bi presahnuo kao odrezan. Neharnici bi poesto otrkivali u susjedna sela, a i oni bi iz okolnih sela sve vie na sijela dolazili. No nit bi cure drpali, nit uz komin gusle sluali, ve s domainom u kut, pod somi ili bilo gdje, pa u-u, u-u... uukaj do ponoi, ko najgore seoske protresue. Nema sumnje, svu su zimu potajice kovali nekog vraga. Ali kojeg? To mu se objasni netom poetkom oujka s vjernom trojkom iz vlaka sie i zakorai na Glavni kolodvor zagrebaki. O jada, o gada, o pogrde, o kurvanjskih oiju i cereka kurvanjskog! Ne jedan, ve trojica s korpama pred njih ietae i jo im bezono robu ponudie. Kad u grad, jo i gore, itav prekriven lupekim torbarima koji se potajice preruie u galantare. Potrki krv na oi, u na usta: Gubi mi se, gubo i marvo kurvanjska, gubi mi se s moje steevine dok ti povor ne prebijem! Kolodvor je Skoimiev, Mali plac Kozmuzov, Jelaiev imagin, a Ilica moja krvarina! Moe biti da si se na nju i uknjiio?! icnu ga Keko, kojemu su jedva i oice ponad korpe izvirivale. to e sada, moj Matane, to e sada, rano ljuta, to e s nama biti?! cijuknu Skoimi kano takor miolovkom pritisnut. Potrka mu ne odgovori ve smuen ode Kod rlenog lajbeka da jed u rakiji utopi. Tamo zatee starog znanca i prijatelja Jureka Cveka, biveg inovnika, koji se srpskom 533

banu kako on veli zbog hrvatstva, ili kako drugi kau zbog mita, vrag e ga znati bijae teko zamjerio, pa ga ovaj izgnao iz slube, te sada vodi knjige gosponu Steineru, u koga je Potrka svu galantarsku sitnariju kupovao i ve u opakoj dui smjerao da ga smota oko prsta kao i svoju alomu. Rakijicu po rakijicu, rije po rije, dok na kraju pred prijateljem Cvekom srce do kraja ne otvori, duu ne razgali i svu preostalu u ne razli po mokru stolu. A prijatelj Cvek, umjesto da proplae s njim i nad njim, udri u smijeh koji je avolski neugodno pitio izmeu izbijenih zubi. Se bu dobro, Matek, se bu dobro... proiti kroz smalaksali smijeh iz izduene mjeine, te stade Potrki objanjavati kako e ovi bedaki si do jednega pocrkati od gladi, jer ih ima vie nego kupaca... to koristi uzdahnu Potrka kad u i ja s njima crknuti! E, pa u tomu i je stvar to nee! Nije li polag njega, Cveka, i polag gospice Julikice nekaj i vapski navil? I s tim kaj je navil, kaj ne mre vusred Bea, kaj ne mre i z Francekom Joekom... U carskom se Beu pedeset Zagreba moe okrenuti, da jedan drugog ne takne ni skutom ni rukavom. Vusred Beeka firmica Kohn & Shne u kojoj se opet pedeset Steinerovih moe okrenuti i od koje i gospon Steiner najveim dijelom kramu nabavla. Cvek bu Potrki na memorandumeku taj memorandumek triput ponovi lepu preporukicu iscifral. Prijateljski, kaj ne... i samo za dvadeset puljivih kruna, kaj ne... Varum nain niks! prozbori Potrka njemakim ko roenim. Kad se kasno uvee nae sa svojima, onako vinat i rakijat, zapjeva da se cijela kua potrese: 534

 U Beu se bijele gradovi... Srce ti kalaisano u Beu se bijele gradovi, to ne moe care Sulejmane, to e moi Potrka Matane... Na Be, brao! Na koljenima ga hou vidjeti! I Be, i cara, i Kohna! Ej, Kohne, Kohne, rudlavi Kohne, u te sam se zaljubio, kano pae u koicu... Kohne, Kohne, sva moja radosti, moja prava aloma, pravi moj kiljo iz Zagvozda... Cvekova se preporuka na Steinerovu memorandumeku pokaza vie nego djelotvornom. Ve i nii namjetenici bijahu voljni spustiti cijenu mnogo nie nego mu je u Zagrebu Steiner sputao. Ali njemu se nije sa gadijom, ve s glavom! Te ravno Kohnu, nakupuj se puste robe... i barem krunu veresije, piljivu krunu, koja e u alamove tisue prerasti. I dogodi se po prvi put, da se od prve ne pomami za kakvom udovicom, da ne poe za kukinim mirisom, ve pogrdi na njuku nagubac i brnjicu, a sm lezi gdje bilo, poslu prioni i gradu se uvjeti, sve e ostalo samo od sebe i na tanjuru. Straha nije: svi su ljudi isti, a ti svugdje i sveer ko u svojoj kui. Bez stanka i odaha! Po esnaest sati korpu nosaj! Rame trne, koljena klecaju, oi se sklapaju, ali... on jo uvijek stoji. Posao svre, novac se obre i dvaput bre nego u Zagrebu, grad je to, bolan, velik i svjetski na samom Prateru mogu dvadesetorica unosno poslovati. Jedne veeri okupi svoje u zajednikoj sobi i podviknu: Pare na stol! A kad ovi povadie, odvoji svakom po sto kruna Sve ostalo potom kui. Zato to? skoi Skoimi. Za uspomenu na nae stare koji Turcima preotee Imotski. 535

 Ujmisusovo ti... A preotee ga topom od raeljke i vatrom oko koje je njih pedesetak cijelu no kruilo i estarilo, da Turci vide kakva silna vojska nadolazi urotniki se okrenu Skoimiu Ovdje sam ti bratu Jozini knjigu iskitio: netom nai novce prime on e ih od njih tajom pokupiti i kriom iz Splita natrag poslati. Puku vidim, ma cilja ne vidim slegnu ramenima Skoimi. Vidjet e kad se streljivo pet est puta okrene! Ni etiri se ne obrnu kad stie pismo iz Zagreba, a napisa ga Cvek po Tutkalovu kazivanju. A u pismu pisa: Rodijae na, izbavitelju, majko a ne strino naa! Zgrijeismo Bogu i tebi, i veliko ti zlo uinismo. Ma, rodijae, nevolja je taka: ruje i rije ni ljaljka izrovati, zuji i zija kadulja ne medi, a u kljun ti ni ovlaena koica od vinje. Otvori uho svoje, uj na vapaj i molitvu nau uslii. Jesi, brate, od kremena, ma srce ti je od pamuka. Ne odbij pokornika to se u prsa busa i pred tobom niice: mi tebi sluge, ti nama gospodar. I neka svi lijepi avli Kekovu ljuljavu pamet raznose i ono krljavo tjelece eree, jer ovo je ve drugi put to nam duu smuti i u jamu strmoglavi. Pravo nam budi kad ovna predvodnika napustismo i krenusmo za ugavim iljeetom, kad dub s panjiem i orla s crnom vranom zamijenismo... Zableji, ovne! Klikni, orle! I evo ti dvadeset pokislih orlia, sokolia, tvrda kljuna i jo tvre vjere... Vrag vam je odnio promrsi Potrka, pa e Skoimiu Vidi li sada, miu, Skoimiu, kako Turci skau pred topom od raeljke i obanima oko vatre!

536

 Outili prenu slaninu... i Skoimiu postade jasno, a onda se smrknu Nee valjda tim izdajicama i opet kruh u ruke?! Ako im ga ne da u ruke, kako e im ga iz usta?! Pipi, pi-pi, pilii moji, a ne orlii, sokolii, nabrusite kljunie, u carskom se Beu samo dukatie oplje... Zadovoljno se smijuckajui izvue iz depia jednu od desetak olovaka, opljune joj vrak, pa stade polagano pisati vitiajui svako slovo, uvjeren da ga tako ukraava i svjetskim ini: Da sam negdje drugdje, neharni sine Tutkalo, mogao bi i u jerihonske trube trubiti moje te uho ne bi ulo. Srea tvoja i vaa to sam u carskom Beu, pa mi je i srce carski milostivo. Evo bo otvaram dveri cesarske milosti svoje! Prvo, doite! Nu morat ete se na tri kria zakleti da ete punih pet godina samo od mene robu kupovati, a ja u se opet zakleti da u vam je davati po cijeni po kojoj vam je danas u Zagrebu daje gospon Steiner. I ne smiljajte kako ete se pred Bogom na jedan a preda mnom na drugi nain zakleti, jer ete zakletvu potvrditi i jednim papiriem to se svjetski zove mjenica bjanko! Drugo, Keka mi ne dovodite, jerbo u mu aku mravi priguza u kilave monje sasuti. Tree, oni koji nisu carsku vojsku sluili i njemakom uho svikli, neka potrae prijatelja mi i gospodina Cveka, on e ih za male pare nauiti. Ne dolazite mi bez trista rijei svakidanjih i svih, velju, svih brojeva koje milostivi Bog za nas trgovce izmisli. Ja molitvu odmolih. Na vama je: Amen. Poetkom srpnja, na udivljenje Beana, iskrca se na Junom kolodvoru dvadeset i sedam galantara. Potrka ih lijepo doeka i ukonai. Sutradan im napuni korpe robom to za gotovu paru, to na veresiju a preksutra 537

prostupa s njima pod korpama kao pod bojnom opremom kroz cijeli Be i izvede ih na Kahlenberg: Skupio sam vas ovdje, kano to je nas djed Kika skupljao u Prpinu doiu, da nam umijenje na kantar objesi... i namah mu misli djedu odletjee: O djede Kikau, duo pokojna, nije ti ovo Prpin doi, niti ono dolje zemlja Hercegovina... ve Be carski sa stotinu gradova... A u njemu Frane Josip i tvoj Potrka do njega. I to da ti kaem... dobar Frane meni, dobar ja Frani; kako i ne bismo kad je mjesta za obojicu... S ovog ti je brda, djede Kikau, s ovog ti je vilinskoga brda dini junak Sobjecki Ivane udario na turske katane... Odavde e i tvoj Potrka udariti... i odmah nastavi galantarima ... pa u i ja vae objesiti! Pridoli galantari stajahu u vojnikom jednoredu. Uslijed teine korpe lijevo im se rame objesilo, kria uvila a trbuh ispupio. Na trbuhu korpa okiena milina pogledati a teka je jasenova tapina odozdo pridrava. Potrka prie k elu, jedno oko zatvori a drugo niz jednored pusti, pa kad vidje da vijuga, zarea: Bogu vam kljakavog, je li to eta bojovnika ili urepci bogaljski?! Je li to korpe nosite ili, nahereni, tralje vuete? Ko da strinu Livoguzu gledam. Ispravite to jada! U razulju s korpama! U ravnjau! Jesu li to asni trgovci, marvo jedna, isti i oprani, kano strugom-hodavcem povueni, to ekaju kano da e svaki as pred Franu Josipa izii!? Izlazi, Tutkalo, da te vidimo! Budi to jesi, a ja ti stojim kupac prolaznik... I vapski mi tandri! Tutkalo istupi iz reda, tapom podboi korpu, prenese teinu na desnu nogu i kao da se na nevidljiv zid nasloni, pa zakrijeti: Jeftine robe, jeftine robe... navali, narode... 538

 Nisam ja narod prodera se Potrka ve jedan, bogu ti aina i materina! Jeftine robe, gospodaru, uzmite, gospodaru... Ogledala, noeva, britava, sapuna... onda zape pa se izgubi Srce mu vrazi pekli, kakono se njemaki kae narukvica? Bravo! podrugnu se Potrka. Ma bravo! Kad pred vabom zapne vapski, udari mu hrvatski: vabo, rode, zjakni mi kakono se vaki kae... a onda se prodera Kad ne zna, budaletino, ne zastajkuj i ne zjakaj, ve zgrabi stvar pa mu je pod nos: Nur draj Krunen! Nu, Isukrsta ti, ko da je sve po tri krune! Nebesa! zavapi Potrka, pa odmahnu rukom Gubi se k vragu! i prstom zazva Pzdru. Jeftine robe, jeftine robe... uzvika se Pzdro, a da mu vika to boljom ispadne, potegnu usta na jednu stranu, te umalo uho ne zahvati Evo lula svake vrste, evo... Potrka se zaustavi, znatieljno pogleda korpu, pogleda Pzdru, pa mu prie polako i otmjeno: Po to lula, prijatelju? Ova krunu, ova dvije, ova sedam... Zakuni se! Ma to: zakuni se?! izdrelji se Puzdro. Zakuni se da si je vie platio! ustraja Potrka. Bog s tobom ustraeno e Puzdro kako u se krivo zakleti i duu svoju tumbe u muke vjene i vjekovjene! A kako si se ono pred sucem iz Imotskoga zakleo da je oranica Lukiina a ne Bekaveva?

539

 Nisam se zakleo da je oranica Lukiina, ve da na Lukiinoj zemlji stojim. A Bog moj vidi da sam i stajao, jer sam opanke pravom Lukiinom zemljom nabio i opanke na bose noge nazuo. To ti je bila prava i sveta zakletva! Tako se i sad pravo i sveto zakuni! Tako ti meni kai obradova se Pzdro i podie lulu visoko iznad glave Sad ti se, rode, mogu kleti do sudnjeg dana da vie mene stoji! Ima ti pravih zakletva ko na nebu zvijezda uplete se Dodijalo Recimo, u jednoj ruci dri lulu, a drugom se tucka po koljenu, pa se kuni koliko hoe: Dabogda, ovdje oslijepio, ovdje... Na koljenu, gospeti! Ili ovako: Dabogda mi ovim vratom zavrnuli... a ono s dva prsta puce zavre... Glavno je da se pred Bogom pravo kune, a tko je kriv budaletini to ne vidi kud ti ruke etkaju! Ljudi, kad emo togod u kljun?! zajauknu odnekud Srbiguzica. Mui, nevoljo, oglodao bi i gnjate svete Kate obrecnu se Potrka, pa nastavi smotru nasred Kahlenberga, nasred starog razbojita. Kasno popodne ispe se na ovei kamen pred zavjetnom crkvom: Sad se zbijte oko mene, pilii moji! Zbijte se i pogledom mi ruku pratite! Ja pod njom vidim Be i na jugu zemlju austrijsku. Na istoku vam je zemlja Ugarska, na sjeveru eka a na zapadu njemaka carevina. Nije za nas jedna, ve mnoge zemlje obeane, misirske i palestinske... Skaite skakavci moji, letite i razmilite se po svim zemljama i carstvima, brstite ih i nikad ih neete obrstiti; zemlje su to bogate, medom nadojene, a ne grebena Bosna i Hercegovina... Milite, skakavci moji... 540

 Milite i razmilite se plaljivo e Srbiguzica a ja odoh domu svomu. to je sad?! nakostrijei se Potrka strahujui da bura ito ne razvije prije nego ga i na hrpu skupi. Nita, moj Matane! Nita tebi, duo iskrnja! kuka Srbiguzica Nita ti meni ne govori, sve mi po srcu kaza imaga Mali. Svaki dan kruha i slanine, kruha i luka, kruha i krumpira, vrag im one slijepe oi pokopao i crve u njih udomio! Nije to hrana za sliku i priliku Boju, a kae: medi... Medi, brate, i ima to ti srce eli. A to to ima, Matane moj, duo iskrnjega moga? Imentuj mi togod da mi slina glad utre! Imentuj mi kozlia i jaganjia na ranju, ili togod rskava odojia! imaga Mali kae, da u tri carstva ranja nema, a grebem ti ja cara i carevinu u kojoj se na raanj ne nabija! Vrag ti raanj kod toliko slasnih stvari! Beki odrezak, na priliku... I to jo? Ne zna? Znam da ne zna. I da sazove cijelu Njemaku, ne bi mi imentovala onako neto, velju, da zagrcnem, svetoga ti Grce! Imentuj mi barem cicvaru! Danum, duo moja... kad se kukuruz mladim maslom nadoji, a sirom i jajima prelije, pa skorup vrh svega toga... ava ti cicvaru gadljivo e Galea antin Ako mi nije draa popara, jal prga... Ali Srbiguzica uje samo svoju jadikovku: I u naoj sirotinji prutia ko djetinje due, pa peenice iz salamure to samo malkac dim outi, pa ti na gradelama cvrlji i cvili ko svi mirisni avli, danum, duo mirisna... pa katradine u ratici, pa ovnovine tuste, raskuhane... Kad u Grabovac, makaroni maslom nadojeni, 541

mladim sirom pokriveni, grudastim, grudice srebrena... Kad u Slavoniju sarmica do sarmice, a visme triput mesom proeeno, pa papriica punjena, samo joj se rebarce iz masti i skorupa izdie ko sveto znamenje, a svinjske se noice razvlae u kiselu kupusu ko med kaduljin, ko benina utrobica, pa sekeli-gula, muko slavna, a iz njega rdlo i mrsno podjednako vrajim okom namiguje... Kad u Bosnu ica ga Galea alve i baklave, urmaica i kadaifa, evapa i evapia, ulbastije i bureka... a ono kud nogu prui u kalju i bosanski lonac ugazi. O, usta ti se posvetila, danum, duo vidovita.,. klie Srbiguzica Pa kad do sedmog neba vidi, zirni der mi i u deveto, na teanjsku dagaricu! Dagarice, dagarice, vraja zajaznice... U dagare, u torbice obanske, u zdjelice zemljane, nasjeckaj, danum, duo moja, nasjeckaj mi luka i enjaka, pa ko lanke od palca dobra mesa bravljeg i teleeg, pa rajice tvrde tek dozrele, pa papra i papriice, slatke i ljute, pa mirodija i mirisia, krumpiria na lik prsta rezanih, pa onog vraga i ovog ejtana... Sa zdjelicom na tronoac, na vatricu, na laganu. A ti uz tronoac sjedi i kavendii, a izmeu srka kave i dima duhana podstakni vatriicu ovdje jednim ondje drugim praljiem, pa nek to vricka i pirjucka, gogoljii i puka, o puka! I ne ini ti to: pu-pu-pu... ve lagano iz tihana: pu... pu... pu... ko da mu se hoe, ko da mu se nee: pu... ovdje, pu... tamo. I tako ti cijelo bogovetno jutro gogolja, vricka i vrijucka, pucka i pucketa... to koristi ui zaipati kad i okom ono pu... uje! Sklopi oko, o nozdrvu e ko brzojav udariti... u jednom se skoku nae na nogama Vi kud znate, ja u Bosnu! Matane moj, oituj mi pute kud si maramice raznosio!

542

 Oitovat u ti, danum, duo moja, i nabaviti maramice za cijelu godinu po dvostruko nioj cijeni nego kot moja Moa u Sarajevo. Kruna ti se na nebesima vila, ma ja ti puno kruna nemam. U Boga i Matana vazda veresije irokogrudno e Potrka, pa okom obreda galantare Nije vrag da mu svaki nee na put Boji bar desetak kruna! Ako ne za duu, onda bar za ono: pu... ovdje, pu... tamo! Kad Potrka svu svoju pastvu sredi i rasporedi neke u Graz, neke u Linz, neke i u Salzburg tek se tada ogleda za svojim potrebicama, za vruim prenoitem. I nae ga u Blattgasse, nedaleko Burga a blizu Pratera iz postelje gledae Svetog Stjepana i udesno kolo, a u postelji Juliku uspaljenicu... Nije Julika, ve Berta, udovica topnikoga veljbabe vrag ga pijana odnese za egzercira na mokroj travanjskoj travi. Vraja nabijenica svog veljbabu ni u postelji ne moe zaboraviti, i ne zbog njegove topnike vjetine, ve zbog male mirovine. Potrka joj sve reei odobrava, ali dalje ne razumije. On ne razumije, a ona pobona i udoredna ne moe s iskrenom eljom istrati, ne moe mu otvoreno za uslunost tijela plau traiti, a ne moe mu ni to mlado i povozito tijelo za podstanarinu pride dodati. Jedne veeri stisnu zube i pokri se stidom: Popodne dolazio neki gospodin i nudio dvostruko... Potrka ne ree nita, ve se povue u svoju sobicu, iz koje malo zatim izie s korpom na trbuhu i koveiem u ruci. Kamo e?! skoi iznedaena i prestravljena Berta, zaboravljajui da se i postidi to ju je jednim pogledom prozreo. 543

 Moja stvar. Evo ti sobica, pa je iznajmi i stostruko... tom popodnevnom gospodinu! O, moj Boe... objesi mu se veselo i razbludno oko vrata Samo sam se alila, srce moje... Sa mnom ti ale nema! Jednom zauvijek! I mii te ruke, da ovo vraga sa sebe skinem! Odloi korpu i kovei, obavi je oko struka i prikova o se, pa je stade nemilice drakati dahom po uhu i vratu, a prstima po boku i pozadi. Kad joj se disanje ubrza, slina ukiseli, koa najeuri i zjenice rairie, smota je poda se kao gladan jastreb iznenadni plijen: Pruaj ruku, udovice topnika, pruaj tu vraju razbludnu ruku i imotske se kubure dohvati, pa slobodno reci je li joj ijedan njemaki top ravan! A ona i prije nego opipa prostenja: Nije, srce moje! Upamti, veljbabice, da bi tako prostenjala i svaka topnika generalica! uti, srce moje... uti i pucaj, cilj ti je ve istaknut! Veljbabice moja, uspaljenice, od prve u ga oboriti. Gdjekad se naboj i u cijevi zaglavi smijucka se kuka i sve od slasti mali prst sisa. U cijevi gdjekad, u tunelu nikad ne da on kuki posljednju, i vatrenu kou baci na ognjenu. Netom tijelo odui, dua poputa, tako popusti i Potrkina a da ga Berta niim i ne ponuka. Zna li to, veljbabice moja? teta je ono sobice kad ja i onako spavam u tvojoj sobi i u tvojoj postelji.

544

Iznajmi je, vrae nabijeni. Ali upamti: neu jarca u kui, ne podnosim miris previne! Dobro, srce moje... Uzet u kakvu djevojku sloi se Berta, a onda joj se ui uiljie Ali ako mi i na nju uperi imotsku kuburu, zaklat u te! Ne peri se kubura na abu, ve na srnu i koutu, lane moje polaska joj Potrka. Ona se prikupi poda se kao zvjerica i gledae ga oima zvjerice, a i on nju gledae tako, te iv stvor ne mogae dokuiti tko je plijen a tko grabeljivac, i to ovako dok bijahu siti, kamoli e kad uskoro ogladne i nanovo se pograbe!

545

KAO HAJDUKA, NOSITE ME KAO HAJDUKA

Za vazda znatieljan i neobinosti edan svijet galantari bijahu i sladak i upamtljiv napitak. Tko jednom vidi to udo iskrivljenih ramena, uleknutih kria kako etka s onim udesno okienim duanom na trbuhu na laktu prostora stotine stvarica i stotine boja upamti ga jednom zauvijek, kao carski vatromet i cirkuskog dugonju na hoduljama s patuljastim klaunom u naruju. Za vesele Beane kao i za zauene pokrajince Be ne bijae ni Sveti Stjepan, ni Burg, ve Prater, a galantari sastavni dio tog veselog Pratera. Tko ne bi poelio bar jedan izloak s te stalne izlobe najveeg svjetskog pukog zabavita! Poeli i gradonaelnik Mariazella, te povede Galeu u svoj gradi i o svom troku, i jo se obveza da e mu nadoknaditi svu dangubu ako je bude. Meutim, u ovom proteninom gradiu Galea nae dobru raunicu te se zadra sve do zime. Takvih gradia pa carskim zemljama bijae nebrojno. I da su Krajinici hrpimice nove putove prihvatili, bilo bi za svu Krajinu u izobilju bijela kruha, tusta mesa i koja bukara dobra vina. Ali, kao to vuci pokoljenjima krue istim vijencem planina s njukom u djedovskim apama, tako su i 546

Krajinici kruili za mirisom opanaka hajdukih i prosjakih, te bijae neprispodobiva smionost i to to mnogi odskoie s vjekovnog kamenja i zagazie u glib savski i dunavski; pa kud e jo i dalje, jo dalje od mornara i vojnika, s tuim se svijetom njemutim jezikom sporazumijevati i tuem se Bogu k iz pakla prognan avao usrdno moliti! A u Ameriku?! Drugo je Amerika: pregori se i skoi jednom zauvijek, pa je l' jama sunovratna ili dvori zmijskog kralja, sazdani od zlata i optoeni dragim kamenjem! Ovo je drugo, i tko zna bi li dovde dospio i sam Potrka, da mu goljavi Keko onako muki ne preote Zagreb. A opet da ga ne preote oteto prokleto nikad ni ove dvadeset i sedmorice u carskom Beu, ve bi jo i sad i do smaka svijeta gavljali po blatnim orovima slavonskim svijajui se pod balama alomove robe. Ali kad se jednom korpa o pupak prilijepi, nema povratka naprtnjai: sva bi se brda tresla od smijeha kao od potresa. Kozlii moji, sad ste mi jaganjii naslauju mu se oi dok ih utke na njihovoj zbunjenosti napasa O planino, o Golijo, gdje li ti se sa mnom ruhom nadmetati! Da vas je triput toliko i da se svi prometnete u trn, bio bi mi tup i za oko, kamoli za taban! Kohne, Kohne, jedina boljko moja, vele ti se lijevi dlan usvrbio, vele li ga grdno eka! Stan' poekaj dok te odjedared i desni ne zasvrbi, pa pripazi, duo pohlepna, da ne slomi zlatno zubalo kad bude smijeh pregrizao... A pregrize ga petog ljeta moda bi i ranije da Potrki toliko ne omili prokleto Bertino tijelo, to je, po njegovoj gruboj procjeni govorilo sedamdeset i sedam jezika, to aneoskih, to avaoskih pregrize ga ba kao i alom. I

547

sve bijae kao u aloma, sve osim kretave papige, koju si, ako si ba htio, i bez velika truda mogao zamisliti. Zlo je, gospodaru Kohne... Pozvah trideset novih momaka i novac im za put poslah. Ljudi doli, kud u s njima! Vjetar nitko ne kupuje. Trgovcu robe treba, a bez petsto kruna po glavi... Velika para, velika para... petnaest tisua, velika para... ma i Matanovo potenje veliko... I tako mu na potenju odnese petnaest tisua... Ustani, djede Kikau, ustani pa gledaj i nagledaj se, nadivi se suzi svojoj... Ni na kraj mu uma, da to Kika moda i ne bi odobrio. Zato ne bi? Nije to, brate, ni kraa ni prevara, ve potena junaka igra: ponesi se, zapjeni se, pa tko s kim prvi o ledinu, alka, rode, pa tko bolje u sridu! to e ti sve blago svijeta kad potajice otrovnica sike i svaki as za srce gizne: Veljbabice moja, to sve ne inim i kud sve sjeme ne prosipljem samo da u teg ne padne! A to opet ne inim s ono svoje sile neiste, i na kap uvam ko ulje mirisno, pa ni struk kupusa. to e ti djeca! Samo su ti na brigu, srce moje... tjei ga veljbabica, podmeui mu bludno tijelo kao pehar zaboravka. A to mu jo veu muku pod liicu: Lako ti se ensku pomiriti kad osim ono vraje rupe nita i nema. A komu u ja pusto blago ostaviti? Da tua krv dupe nabija! Dub bez grana, otac bez sinova! Boe moj, grdno li me prokle! Sve mi dade, pa i ovu kuku veljbabicu... Netom ree kuku, ona se hitnu na drugu stranu, pa u suze. Sad se u spuvu promei, pa utiri! Muke ti je bludnu 548

ensku suzu utrti! Ali utr svoju! I da ovjek stanovito ne vjeruje u svemudrost Boju, mislio bi da je neki aavac ovaj svijet stvarao. Jer komu pametnu moe pasti na um, da u to pusto i besplodno kamenje usadi najplodnije ene! Plodile su kao kupine, jo se ne istanji, ve nabubri. Bijae djece kao pua za kina proljea i zlatnih gundevalja na crnoj murvi. I ivjela su kao gundevalji, i ne oni zlatni, ve crni, govnovalji, i goludrava se s njima otimala o murvu i kupinu i s njima prerano nestajala u glau, golotinji, bosotinji i boleini svakojakoj. Tako mnogi od ovih kriavaca uvenue netom zenue. Ali za tom uvelom prisiadi ne bi tuge ve radosti: sad i njihovi greni roditelji imaju svog zagovornika, svog nedunog anelia, to e pred prijestoljem Bojim tititi i zagovarati i njih i njihovu ivinu. I to svoje prisie koje Bog uzimae kao neku vrstu danka u krvi, kao neke nebeske janjiare nikad ne bi spominjali po imenu ve po njegovom novom nebeskom poloaju: Rajni, Rajna, Rajno... bijae u tom neto i milo i tuno, posveujue i nadajue. U staroviko doba djeca su se raala u svako doba godine, obani su imali prilike da ih sade svakog dana, hajduci im bi se s vesele pljake kui zaletjeli, a prosjaci netom bi torbe nabili, ili bi pak ene sa sobom u pronju poveli, pa priepi u busu i kupusu, ponekad i u begovoj pojati, gdje bi se dvostruko naeli i oeli ki, oini, da togod i begovske sree na ugradbu pane. Jedino su nadniarske ene raale u jesen ili pod zimu, jer su im muevi cijelo sunano vrijeme teaili po primorskim i koljarskim vinogradima. Istina, ponekad bi se poneki mlaarac i usred ljeta zaletio to ti je dan hoda ovamo, dan onamo da ovjek smiri ono mokra avla u mokrim gaama! 549

Nu otkad Potrka probi nove prtine, uravna nove ceste, povue za sobom prosjake i mnoge nadniare, te ih prometnu u torbare i galantare, djeca se stadoe buljukimice raati u jesen kad i svi plodovi dozrijevaju. A kako i ne bi kad su im oevi u najboljem sluaju samo izmeu oia i poklada majke badali. I on je svoju silu neistu badao, odozgo i odozdo, iz skoka i s boka za vraga! Neplodnica, jalovica, irka prokleta u nju ili u posoljenu zemlju. to sve nisu inili, emu se sve nisu utjecali! Don Petrove zapise nosili, pili znamenite trave od poroda, Bogu se molili, inili zavjete svim imenitim svecima po svoj Bosni i Dalmaciji i gdje se god za njih ulo. Moe biti da je nevolja ba u svecima spomenu jednom don Petru Ono se moje sile neiste htjede utei Gospi sinjskoj, a ja je odvrnuh mislei muko e bolje. Ma kad sve te svece ovako u pamet sazovem i proreetam, svaki mi je muenik ili ispovjednik, nauitelj ili propovjednik, sve sam zgoljni ukopljenik do ukopljenika, dijevac do dijevca... kako e tebi djecu ugraditi kad je ni sebi ne ugradi! Ve mi, pope, ukazuj na estita sveca, to se mnogostrukim oinstvom posvetio! Ali ni don Petar se ne mogae sjetiti nijednoga, osim otaca starozavjetnih, a ti i ne bijahu sveci ve udije. Kad Potrka spomenu da bi se moe biti u Turaka naao takav svetac, jer njima Bog po etiri ene dosudi, don Petar u kom se don Pavlov duh bijae estoko uilio ne ree ni da, ni ne, pa Potrka trkomice prozorskom hodi o kome se govorilo da je moan u svakoj zgodi i prigodi. Hoda mu ispisa dva zapisa i jo mu dade prosuenu puzdru od vepra trogodca, u tom poslu najmonijega; kad se eni primakne neka puzdru privee ispod pripaaja, ne bi li se togod i veprove snage u suno ensko slilo. Kad sam ve tu pomisli Potrka nije zgorega da skoim i do 550

Bradine, do babe Drndarue, jednom mi je estoko pri ruci bila. Zatee babu ivu i zdravu i sve joj po dui kaza. Skuha baba kavu, on srknu pa iskrenu fildani. ita baba iz taloga, ita iz graha, pa mu i u dlan zaviri: Koliko ti god godina bude kravica neplodna, toliko e ti kasnije teladi oteliti! Josipa mi Pravednoga uesti se Potrka ovo je sedma godina i bit e mi ih sedmoro dosta! Na to Drndarua ponovo u fildani zagleda, a tri joj se boanske dlake pod spljotenim nosom nakostrijeie: Ne ide to samo od sebe. Grdnih si se zima nazimio, smrznutu ti suzu vidim. Otopi je, druge ti nema! Imam ti ovdje dvije opeice iz avolje pei u Ivan-planini, opeice prepeenice, vatru dugo dre. Dobro ih ugrij, pa na njih sjedi da ti se to smrznute nevolje otkrabi! Nije u mene mraza, babo Drndaruo, stotinu e ti kuaka posvjedoiti! Ona uvrijeeno savi usne oko desni: Drndarua ree svoju, a tebi na volju! Nevoljnu izbora nema. Dade babi dvije krune za gatanje i pet za one dvije avolske opeke i uputi se kui. Cijele bi dane sjedio na tim vruim opekama kao kvoka na jajima i cijele noi s privezanom veprovom puzdrom skakao po eni. Utaman! Za koga to on noge lomi, pamet tanji i usukuje! Za koga puste novce grabi i vatru loi kad e se tua krv na njoj grijati! Okreni se, veljbabice moja, da bar u tebi jad utopim! Jo bijae mokar od nje, od vlana joj trbuha i poroenih grudi vazda bi je bijesnu rosa probijala kad zazvoni na vratima, a njega neto icnu i kao da otajno apnu: evo ti mutuluka i blagovijesti! On na vrata, ono pismo preporueno, ispisano don Petrovom rukom, ma od don Petra nije:

551

Sreo moja preko sedam gora i planina, nisam ti se prije pouzdala javiti ni po knjizi ni po bijeloj ptici: obveseli se a ono se urekne, ugrija se a ono po zlu poe, ozepst e mi i punte se dokopati: ja udovica, ono mrtvo a ne posmre. Bogu hvala, sad kad sve poe po dobru i utrobica se otvori kako valja, blagu ti vijest navjeujem: evo ti rodih i porodih djetia veselica iz kamena mu cvala rua, bosiljak i maurana mukia zdrava, ni da kihne, pustahiju to Dumbusov kantar izravna ravno na pet oka, ni vlas gore, ni dlaku dolje... Potrka pismo i ne doita, ve se uskaka, uznjisa, uzlepra: Orle, iri krila! I rairi ih ponad Bea bijeloga, te bre od orla i jastreba doleti u gnijezdo na Prpinoj Glavici, gdje ga u gajbi pred kuom doekae dvije grlice dobrojutarke Dobr' utro! Dobr' utro, a iz zipke vrisak k od glasurine dvogodinjeg djeteta. Oevici pripovijedaju da od sree bijae sasvim pobenavio, u prilog ega govori i injenica da je Nuu pred cijelim zaseokom poljubio ravno u usta, to u ovom kraju ne upamti nitko iv, da se o mrtvima i ne govori. Da tih dana nije bio pri sebi, svjedoe i jo dvije injenice, to preoe i posljednju granicu bezumlja. Umjesto da prvoroencu, kako i dolikuje, nadjene djedovo ime pogotovu to po smrti brata Krile u Americi on postade izravna loza, najmlai brat Andrijica, takoer u nemile s aom, dade prvencu ime Ikan u ast pradjeda Kikaa: a poslije ga Bog unesrei s etiri spiulje zaredom zapovjedi don Petru s nekim suludastim smijekom: Neka se zove Matan Drugi! Kad mu don Petar ree da ovo Drugi ne moe upisati, jer to nije ime ve broj koji se 552

samo na vladare odnosi, Potrka se narogui: Kralj je svaki onaj koji osim Boga iznad sebe nikoga ne vidi! A ja ne vidim, pope, niti vidim, niti priznajem ikoga iznad sebe, pa ni Franju Josipa! Zar mu vojsku sluim? Zar mu danak plaam? Ja sam ti, pope, kralj! Kralj galantarski! Ti upii kako hoe, ali moj e prvenac za mene i za sve oko mene biti ono to rekoh: Matan Drugi! Da bezumlje potvrdi, odmah iza krstitaka odleti u oevu zadimljenu kuinu i naavi oca Jokaa, kako se muen kostoboljom previja na slamarici grijui se uz ognjite, prie mu i zagrli ga kao oca, a ne kao ovjeka od kojega ga dijeli dvadeset i tri godine mrnje. aa, aa, evo ti se vraa... sin razmetni! Veseli se, jado moj, sko' poskoi da se u zagrljaj stegnemo... i u svojoj ludosti miljae da samo o njemu ovisi stezanje i onih drugih ruku. I zaboravi sreom opijena budala da dvadeset i tri godine mrnje u dobru i mrnje u zlu nije isto. Nije isto letjeti penjui se u vis, i letjeti a neprestance sve dublje padati u bezdanku. Joka je padao, i sve dublje to mu se sin vie uspinjao. Ali kao da je u tom sunovratnom padu sve vie nalazio sebe, siguran da e se jednog dana nekim udom na trenutak odbiti od dna svoje jame i u tom skoku dohvatiti leteeg sina za nogavicu i s njim se ponovo sunovratiti. Tolika bijae gorina u njemu. Gorak na Potrku ve se upoetku ogori i na svu djecu, te ni onda kad skapavae od gladi ne htjede ni od koga koliko je crna pod noktom, ni od udatih keri, ni od sina Andrijice, ni od njegove ene Gare, a pogotovo ne od Potrkine Nue. Otkad mu prije nekoliko godina preminu ena Maruka, srvana emerom i upalom plua, ivio je s najstarijom keri, usidjelicom Marijom Poprdom, u tronoj pradjedovskoj kuini ne ploari, ve 553

krovinjari koja mu bijae jedina preostala. Istini za volju moram rei, da u Mariji Poprdi nije tekla luda i uznosita aina krv, te bi u danima glada znala kriom otii nevjestama Nui i Gari po zalogaj kruha, po kutlau pure ili krumpiri krumpira. I sve to nou, sve to kriom od ae i od sela, jer nedajboe, da tko Jokau doui... zemljo, otvori se! I sada se taj njegov prokleti iscjedak, uzronik svih njegovih zala i ponienja, koji ga i as prije pred Bogom i pred cijelim selom najbezonije ponizi nazvavi prvoroenca svojim a ne djedovim imenom... sada se taj prokleti razmetljivac, to se po svem svijetu prevarom steenim novcem razmee, vraa da ga jo jednom bezono ponizi, vuk u janjeem runu, sin razmetni u Luciferovoj kabanici! E nee! Jednom u te za nogavicu... O da mu je snage i sjekire, ubrzo bi mu podrezao taj samosvojni smijeh i spljotio trbuinu to mu one proklete grudi nadimlje i do brade nadie! Ovako ga samo mrtvo gleda i s vremena na vrijeme lagano odie usnu sa sjekutia koji se nikad ne sastavie a u tom odizanju bijae mnogo od one muke prijetnje strpljiva psa kojemu ve dojadi stalno gackanje po repu. Odlazi i pusti me da s mirom umrem! Nee ti umrijeti, starino moja, ve ivjeti i uivati, pao i vezire, kad ti se koljeno okoljeni i loza olozi... i opet budalasto zavri noem u netom zadanoj rani. Odlazi! zarea Joka. Odjet u te ko kneza i viteza, najboljeg ti konja nabaviti, sedlo od imira, praporce od zlata, a uzde i stremene od ista srebra uskokoda se bezuman Potrka, pa jo bezumnije nadmeno izvadi iz prsluka omanu lisnicu i izvue iz nje prst debeo smotak novanica, koje podie 554

visoko iznad oeva leaja, a onda ih obijesno ispusti. Novanice zaleprae i rasue se po biljcu i slamarici. Joka se s mukom pridigne na lakat, pa ispod smrknutih obrva presijee sina okom kao sabljom: Pokupi to i gubi se! Ili ue za kotlanice pa oko vrata! Potrka problijedi kao da ga netko gredom u eludac, a onda se prikupi i usiljeno se osmijehnu, siguran da se Joka ali, jer ima li iva stvora po svem svijetu i svoj carevini, koji bi budalastu ponosu toliku gomilu novaca potinio! Pokupi to smee ili u ga spaliti! Spali! Koliko ti, toliko u i ja! razmetljivo e Potrka i ponovo otvori lisnicu. Jokau se oi zaiskrie. Za nogavicu, o za nogavicu... S divljim veseljem dohvati prvu novanicu i baci je u vatru. Istodobno Matan izvue drugu iz lisnice i pripali je na vatri prve. Videi da je vrag odnio alu, neki od seljaka priskoie i sputae ruke Jokau koji se ve bijae za drugom maio. Pustite mi au! Ne pali vae! Potrki po tri otra noa iz svakog oka bljesnue. ovjek pravo govori zakrijeta Keko koga u taj as tko zna otkud vrag donese Dok crkva gori, vrazi bijesno kolo vode! E, ti mi ga nee voditi zarea Matan, pograbi ga s dva prsta za ovratnik jakete, iznese ga iz krovinjare i obdari nogom za popudbinu! Potom ue i mahnu glavom na Jokaa: Pali, aa! Otac i sin, jedan s bolesnike slamarice, drugi s tronoga stolia, stadoe u oganj bacati jednu po jednu od pustih novanica rasutih po izobanu biljcu i zbijenih u novarku... 555

Kad Jokaevi zgreni i od kostobolje okvrgavljeni prsti zgrabie nekoliko novanica i zamahnue da ih bace u vatru, Matan naglo zgrabi oevu ruku: Polako stari, poteno emo. Rekosmo: koliko ti, toliko ja! Stoga mi ne bacaj akomice, ve jednu po jednu, ostat e ti vremena i za ubotvo... Poteno potvrdi Joka i stade ponovo bacati u oganj jednu po jednu novanicu. S plamenom svake nove novanice javljae se novi avaoski sjaj u njegovu krmeljivu oku. I sa svakom spaljenom novanicom, kao da je kostobolja poputala, vraala se izgubljena snaga i negdanje slavno prosjako bogatstvo Kikaevo, ona luda zlatna groznica, to ga neprestano tresla dok je traio blago na dnu Fatine jame, san u kojem je upravo na ovakav nain rasipao otkopano blago cara Trojana... O ta luda groznica, o taj ludi san o blagu cara Trojana, o te lude slike to u slapu padahu sa svakim izvaenim kamenom iz Fatine jame: on u kneevskom ruhu i pozlaenoj koiji, a Ikia i Gado, Piplica i utum i cijelo selo samo ustranu skae: kad on u krmu, oni ustranu, kad on u crkvu oni ustranu, na koljena i obri glavu, a don Petar ga sama i posebice prieuje... Onda nesta sna i nade u povratak bogatstva, vlasti, pameti i dostojanstva, ostade samo budalasti Joka prvi pa iscjedak i utonu u dva desetljea bijede, glada, pijanstva i svakovrsna ponienja od onih suludastih plesova do ienja tuih svinjaca, proenja po prosjakim kuama i nadniarenja ast svaka primorju i koljima i kuama paronskim u ovih grebenih guzoliza i guzobraza torbarskih i galantarskih koje njegov prokleti sin izvede iz pustinje kao Mojsije udije, a on im isti pojate i gnoj raznosi po oranicama i vinogradima... za hljeb kukuruzna 556

kruha, za torbu smeurana i proklijala krumpira... Ima Boga, ima pravde vjene i vjekovjene! Eto, za sav taj jad, za svu tu rastoenost od siromatva, kostobolje i svakovrsna poniavanja, napokon dobi zadovoljtinu nad zadovoljtinama: na svom kominu baca u vatru i oganj toliko avaoskog blaga, da bi mogao kupiti i najvee seosko stanje... u oganj, u vatru pred oima zablenuta sela! A njegov budalasti sin htijae tim grebenim novcem kupiti njega... kupiti ono neto, to bi drugi prodao za lulu duhana, a on ni za sva blaga svijeta... Eh, ono neto po kom je jedinom eljade ovjek! Njegov je budalasti sin napokon uhvaen za nogavicu... Kad posljednju novanicu proguta oganj, Joka podie krmeljive oi i pogledom polagano obreda svakog suseljanina a podosta ih se bijae natiskalo pa kad na svakom nijemom licu razabra da je onaj cijeloivotni prezir zauvijek istisnulo potovanje, zadovoljno zaklopi oi i jo se zadovoljnije nasmijei. I u tom mraku, u toj tiini koja se pruala u nedohvat, osjeti kako raste i kraljuje nad svom tom grebenom kotlinom ponienja, u koju vie ni poplatom. I ne otvarajui oi jasno razabire kako se tamo negdje polagano udaljuju sinovljeva pogrbljena i osramoena lea, kako sileni Potrkin korak prepoznatljiv meu tisuama koraka odzvanja u tmini i gubi se do njena beskraja, uvijek jasno odzvonjivog beskraja. Potovanje koje tog dana stee, nikad vie ne izgubi. Iako uslijed sveope slabosti, iscrpljenosti i kostobolje, bijae slab radnik, ene i oevi torbara i galantara esto bi ga pozivali u nadnicu, davali mu lake poslove sijanje rasada i ita, sadnju kupusa i krumpira, navrtanje i obrezivanje loza, gonjenje konja u vridbu, a nikad vilanje i grabljanje, krevinu i teku kopainu dok bi mu nadnicu 557

plaali kao najboljem radniku, ba po Gospodinovoj prii o vinogradaru. Punu godinu pozivi Joka u situ i toplu. Marija Poprda vie nije morala kriom odlaziti nevjestama. Druge godine s proljea zametnu se motikom i doe don Petru: Ove u ti godine ja vrt uskopati, krumpir i kupus posaditi i uzvod urediti. Ne odbij me, pope! Meni je svejedno komu u nadnicu platiti odgovori don Petar, koji nipoto nije htio da mu seljaci ono malo vrta obrauju besplatno. est je dana Joka vrt obraivao dobar bi ga radnik u dan obradio, nu don Petar mu odbroji novac za est nadnica. Joka pogleda novac pa don Petra: Je li ovo dosta za sprovod i za dunu misu, za pjevanu? A kad don Petar ree da je i za tri, Joka odgurnu novac prema njemu Onda dr' tamo! Moj ti je sprovod unaprijed plaen. Nitko unaprijed sprovod ne plaa... usprotivi se don Petar. Ja svoj plaam! odreza Joka Ako se ovjek sm brine za smradno tijelo, to se jo vie mora sm za svoju grenu duu pobrinuti! I o tom ti zbora nema! Potom je dva dana kopao u imuna Galeina: Za ove e me dvije nadnice u grob poloiti! A kad se imun stade braniti, da nitko ne uzima plau za silazak u grob, ve da je ljudska dunost i djelo milosra, reeno pokopati mrtve, Joka se obrecnu: Ja svoj ukop plaam. I o tom ti zbora nema! Potom odradi tri nadnice Maunu Eravomu: 558

 To ti je za zvonarinu, Maune! I jedna je dosta odgovori remeta. Znam. Dosta je za brecanje. Ali ja neu brecanje, neu: mrnjau-mrc, mrnjau-mrc... Ve hou da mi neprestance u oba kraja udari: inga-drn, inga-drn, da sva brda odzvanjaju, kao u pokladnom slavlju... Ne mogu ti zvoniti ve brecati, takav je red i obiaj staroviki: mrtvaca se alovito ispraa. Za mnom nema tko aliti, pa ne treba ni brecanja! Neu brecanja, neu o jedan kraj, neu mrnjau-mrc, mrnjaumrc... ve veselo s ovog raskalaena svijeta, pa neka mi i zvona veselo skakuu: inga-drn, inga-drn... Potom deset nadnica odradi Mrkaevima, koji jo ne bijahu ni pradjedovinu podijelili, ve svi stanovahu pod istim krovom i kljuem starjeinskim pa od etrdesetak Mrkaa pet est mukaraca vazda u kui, to je Jokau i odgovaralo. Ovih deset nadnica neka vam je za noenje kapsila! Bolan Jokau, mrtvaca se uvijek dabe nosi pouno e stari Ilija Mrkaev, koji se jedva vukao, ali kljueve od mesa i kljueve od vina jo nikom ne htjede predati. Mene se nee dabe nositi. I o tom ti zbora nema! A neete me nositi ni onako kako se mrtvaca nosi: polagano i na poivala. Jaki ste momci a ja nisam teak, pa me nosite urno i poskakujui, kao da vam svi Turci u stope uskau! Nosite me kao hajduka... bez predaha i odaha, bez sustajalita i poivala... Nosite me kao harambau, kao devendjeda Prpu, jer na ovom grebenom svijetu nita i ne valja osim pustahija... I ne nosite me hu-hu, hu-hu, ve trkomice i piskavo: kiju-kiju, kiju-kiju, kiju-kiju... kao da 559

zvidi stotinu kijaa ubojitih. Ako treba jo i deset nadnica, samo kaite, ali nosite me kano hajduka! Uoi Ivanj dana, dok su obanski kresovi sukali u nebo po svim brdima i komilucima, dok je mlaarija u trku kroz plamen proskakivala da ih sveti Ivan dobro oeni i uda, a usput da ih sauva i od natuaka na tabanima, dotle je Joka sjedio na onoj gomili kamenja iza kue i netremice piljio u mrano zjalo proklete Fatine jame iz koje je sve to pusto kamenje neko izvadio. U neke malkac nakrivi glavu i podviknu prema kuhinji: Marijo, Marijo... Doi ai! A kad Marija Poprda pristie, Joka se izravna koliko mogae, pa e glasom koji smatrae sveanim: Klekni pred au, podigni ruku ponad glave i tri prsta rairi! Evo digla sam i rairila. Sad mi se zakuni, da e sve ono kamenje ponovo svaliti u Fatinu jamu. Zato, aa? Zato, kerce, to ja ne mogu, smrtni mi se as pribliava, a neu da leziguzi mojom mukom dou do blaga cara Trojana. Sam si vidio da dolje nema nikakva blaga, ve stanac kamen. Tako sam vidio dok su mi oi bile slijepe. Ali kad se jutroske stade dijeliti no od dana, progledah i vidjeh tajnu dvostruku pukotinu. U poetku miljah da je ispunja ivackamen, ali sada znam da nije, ve umetnuti klin-kamen, kojim jamu s blagom zaepie. Najprije pomislih da dozovem dva jaka momka s polugama da klin-kamen izvale, pa da ti ostavim sve blago cara Trojana. Ali u asu 560

smrtnom oko ljudsko drukije gleda i vidi da bi sa zemaljskim blagom samo dui svojoj nahudila. Siromatvo te posvetilo i ja te svetu neu prljati. Stoga ne ezni za tim blagom, ve mi se zakuni, da e ga zatrpati. Ako nee, neu ti s mirom umrijeti. Na kra u ti pasti i mjesecima na slamarici leati, a ti e me uleana dvoriti i istiti. A kad lipsam u vukodlaka u se prometnuti i svake noi ovu prokletu gomilu oriti. Kad se Marija Poprda zakle, opet e Joka: Doim Fatinu jamu zatrpa, posljednji kameni u nju baci i vrak joj poravna objavi cijelom selu ono to ti rekoh o klin-kamenu, neka znaju da je Joka znao tajnu, ali nije htio due uprljati. Pa ako se nae netko lakom, neka znojem do blaga doe, a kad doe nek mi se mrtvu ne smije ve mi na samrtnoj postelji pozavidi kako sam umio ist izai pred Gospodina. Zatim poveera ratike i krumpira zainjenih poprenom i pomalo uganom slaninom, pa spokojno lee na slamaricu do ognjita. Ba mi godi ova vriska i buka mladosti oko ivanjskih kresova. Godi mi i tvoja blizina, kerce... Zovu te Poprda, a ti si najbolja od sviju u ovoj prokletoj kui i u ovoj prokletoj Krajini. Nije obiaj da roditelj dijete hvali i da mu zahvaljuje, a eto, ja ti zahvaljujem na svemu to si za au uinila... Sad otii u selo, da se i ti ivanjske noi nauiva... Ostavi mi vrata otvorena, da malo gledam vatre u planini i mjeseinu na pragu, samo malo, a onda u askomice i s mirom umrijeti. Kako god ti eli, ako moj ree Marija Poprda i suzu, to joj zatreperi u grlu, okrajkom pregae s oka obrisa. 561

 Hajde, milo akino, hajde... htjede joj jo mnogu rei, ali preko suhih usana prelazilo je samo jedno, i sve tie, sve tihanije hajde... hajde... Ujutro ga naoe hladna i ukoena. Cijeli je bogovetni dan veliko zvono veselo udaralo o oba kraja: inga-drn, inga-drn... kao da i ne zvoni mrtvacu, ve krupu rastjerava, a sutradan ranim jutrom Mrkaevi momci hitro podigoe Jokau na mrtvaka nosila i urno ih ponesoe, bez predaha i odaha, bez stajalita i poivala, poskakujui u zasukanim bjevama i laganim opancima od suha, ba kao da progonjeni hajduci u trku mrtva hajduka nose: kiju-kiju, kiju-kiju... Ljudi zapazie a i sam provjerih zapisa don Petar da se mrtvu Jokau sastavie sjekutii koji se nikad ne mogahu sastaviti, to bijae oit znak da ga Bog odabra za primjer i opomenu. I ba dok ga sputahu u grob, zau se drndnjava mnogih kola da pravo kaem, bijae ih osam na broju pretovarenih silnom i svakovrsnom robom. Netom se s grobljem izravnae, stadoe da odadu poast mrtvomu. A Matan, reeni Potrka, udari dlanom o grobinu ogradu, pa se preko nje cijelim tijelom prebaci a da je niim osim dlanom i ne dotaknu. Ljudi se razmakoe, a on prie jo otvorenu grobu i zajauka: aa aa, kud oi zaklopi a ovo udo ne vidje! I svi koji stajahu uokolo vidjee suze sina pokajnika, samo ja nek mi se Bog smiluje vidjeh suze nemona bijesa, zauvijek izgubljenu priliku slavlja avaoske oholosti. Moda to i ne bijae moja misao, ve misao mojih siunih duia odkad se nastanie u meni i sa mnom se srodie vie ne mogu luiti svoje od njihova koji mi na svoj jezik Matanov jauk prevedoe: aa, aa to ne prieka dva tri dana da vidi duan silniji nego u Bepa 562

Katunaria, bar bi lijepo od jada crkao, u mrnji skapao i duu avlu predao, a moju obveselio! Ne kaem, moda su se i moji duii upakostili, jer je velik i potresan grob otvoren, a opet, je li toliko velik, da ga bahata i nerazumna uzgoritost ljudska ba nikada ne moe i ne umije nadvisiti?

563

I PTIJEGA MLIJEKA...
Ba tako bijae napisano na jelovoj ploi, koju donese iz Splita i priestari ponad vrata dvora Matanovih, ba tako: I PTIJEGA MLIJEKA... trgovina mjeovite robe. VI. Nua, ena Matanova. Bijae naumio nadodati sila neista, ali ga pismoslikar odgovori rekavi mu da je to ozbiljna i slubena stvar, a po slubenim stvarima nije kojeta brljati, ponajmanje istinu. Puna je tri dana robu u police slagao, a etvrtog se iznutra zasunuo i cijelog dana nit je izlazio, nit jeo, nit pio, nit se komu odazivao. Samo je po duanu etkao, zastajkivao, posjedao, zagledao se u robu i police i neprestance se u nove i nove likove uivljavao. Sad je bio kupac, sad trgovac, sad aa Joka, sad djed Kika: O Potrko, suzo djedova, to to uini, im li sve to blago stvori!? Pameu, djede Kikau, da im! Od pametna djeda i unuku pameti! Golemo je to blago, suzo djedova, uprositi se nije moglo! A tko veli da se uprosilo, vrag ti prosjake! Nove sam ti pute proprtio! A nae li se na tim prtinama i kakav kiljo iz Zagvozda? Bog s tobom, djede! Da nije kilje kao da bi svega ovoga bilo! Samo ti se ja ne nosam s jednim, malo mi je! Dvore ti podie moja 564

alom, pute podmiri moja Steiner, a Kohn duan otvori... od njega ti potegoh petnaest tisua kruna! A, ha, lupe... najednom se Kika prometnu u Kohna petnaest tisua, moja petnaest tisua... u tamnica e lopov, ja duan zaplijenila i moja para vratila... Pisala na led, draga moja Kohn, pisala na led... Nita ti Matan ne vratila, Matan ti bila prosjak i nita ne bila ot Matan... sve bila ot Nua, ot sila neista... ot Matan pila samo usrana gaa i ti ih odnijela ako htjela... Valjalo bi tri knjige napisati da se vjerno prenesu samo ti slaani samorazgovori. Sutradan, taman se dan s nou sporazumno dijelio, zgrabi Nuu za ruku i uvue je u trgovinu: Evo ti carstvo, silo neista, vee carstvo nego u Bepa Katunaria na estanovcu, pa vladaj i upravljaj! Kako u ti nepismena trgovinu voditi! zakuka Nua. A koliko ih je pismenih meu torbarima i galantarima, sve ti se strijele nebeske u pisalo zabile! Muko je drugo brani se Nua. A kad je zlo popamtiti ni sam se vrag ne moe s vama nositi! U tri u te dana pismenosti nauiti, jerbo ti osim brojeva nikakva druga pismenost i ne treba. Zgrabi olovku, pa na komadu papira ispisa velike brojke od jedan do devet: Ovo ti je jedan, ovo su ti dva... gledaj, silo neista, ovo ti je tri, ovo ti je... Gledaj, sve sam ti ih sredno i po redu sloio i posloio. Na tebi je samo da mjesta broji. Broji! Vidi na estom ti je mjestu est, na sedmom sedam... Iza devet zar ne dolazi deset? A kako se gradi deset? Napie jedan, pa mu priestari niticu, a to ti doe kano ja 565

jedan, a ti nita, kako i dolikuje. Ako ti priestarim jo i veljbabicu, Bertu, onda su ti to dvije nitice, to opet ini brojku sto! Jesi li me razumjela, silo neista?! Stani, bolan, dunje ti, polagano. Ako iza jedan ispiem nita, onda... ... onda ti je to deset. Ako iza dva napie nita, onda ti je to dvadeset. Ako iza dva napie jedan, onda ti je to... Tri! presretno kliknu Nua kojoj napokon pue pred oima. Dva i jedan... strpljivo e i uiteljski Potrka, no Nua ga veselo preduhitri: Tri! Matane moj, dva i jedan su tri! Drugo je dva i jedan, a drugo dva pred jedan, drugo ti je ako sam ja kraj tebe, a drugo ako sam na tebi. Onda obeshrabreno zavrti glavom Nije vajde, moram ti ispisati sve brojke od jedan do sto, pa broji! Na kojem e ti mjestu biti trideset i pet? Na trideset i petom gotovo uvrijeeno odgovori Nua. Bogu hvala, da ti je neastivi pamet prosvijetlio! Sad u ti do svake vrste robe na polici cijenu priestariti. Na tebi je samo da pogleda broj na polici i da ga potrai na ovom velikom papiru. A to e mi to, moj Matane?! Kako e prodavati, silo neista, kad cijene ne zna?! Pitaj me! Potrka izdrelji oi na nju, ba kao da pred njim iskrsnu prilika pokojnoga djeda: Ma to, pitaj me?! Pitaj, koliko to kota! 566

 Koliko zapada ovaj sapun? est banica. Petrolejka? Krunu i tri banice. I na njegovo golemo uenje ne bi ni najmanje sitnice kojoj u dlaku cijenu nije znala. Pa to zamuca, to zaeca, silo neista, kako e nepismena trgovinu voditi! Nisam, jadna, mislila na cijenu ve na ono drugo. A to drugo naie netom Potrka ode, i ne vie u Be. Tko e Kohnu na oi! ve u Prag i to zaobilazno, preko Budimpete. Na rastanku ree: Sva je prilika da o Boiu neu kui navraati. Ljeto je ve na izmaku, ne isplati se. A i emu dolaziti kad sam ti po volji Bojoj i babe Drndarue i drugo edo ugradio, a dok je ono u tebi ni po vrajoj mu ne mogu jo jedno prigraditi. Rodi u blagoslovu, pa emo onda. Goji mi Matana Drugoga, uvaj kuu i vodi trgovinu, a vodit e je kod tolike upamtljivosti. Kad dio robe rasproda, uzmi Ilijaeva kola pa u Splitu namakni novu. Na kraju joj upeli Jedno mi duboko urezi u srce, u moane i u guzicu: ast svakomu, veresije nikomu, ni roenoj majci! Muko moja, ba u tomu i jest nevolja! Lako ti je poslovicu u pamet, ma ded je u srce! Kad ti doe majka roena i probere malo masti, malo ulja, malo sapuna i petrulja i togod drugih prdosija, pa se u njedra mai, izvadi rupi i na njem uzli odvee da koji krvavi banovi iz njega povadi, ded stisni srce pa gukni: Istresi to sirotinje, majko! Je, u boga!

567

A, eto, ba majka i ba onako vie na krpici nego na rupiu uzao razvezuje, one siune banovce triput kroz prste provlai kao da se s porodom rastaje: Uzmi, kerkice, nismo mi sirotinja ve dobrostojei prosjaci od zanata. Usto je u nas, Bogu hvala, i neto malo stanja, trideset ovaca, sedam koza, vol i kravica... ak i jednog psa za sevap drimo! Majko, Majke ti alosne, srce mi ne upaj i, svetoga ti Lovre na gradelama, kou mi ne prlji. Da cijeli duan uzme pod ruku, ne bi se naplatila ni za mlijeko iz jedne sise! Potom dou Potrkine sestre, Ljuba i Matija i SlavaPelintrava: Nevjestice naa... i one krpice drijee, pa iz vora kao iz lokvice banice puljkaju. Zaovice moje, ne izazivajte Boga, ni, to je jo gore od Njega, pogane seoske jezike... Kako u uzeti od vas, od tekuice krvi Matana svoga... kuka Nua, pa se rukom iza sebe maa Nego, zaovice moje, ponesite djeici aicu bombona, nek im je od ujne.. Nije to: zavei u krpicu kockicu eera, pa kroz krpicu sii, ve pravi bomboni areni, nek se djeica jednom u ivotu oslade... moj je Matan na sve mislio. Onda naie Kata djevera Andrijice, pa veli: Jetrvice moja, ast ti svaka na dobru i milostivu srcu, ma meni moj Andrijica upelio, pripelio i na duu metnuo, da od djevera Potrke ni zrna soli na dar ne uzimam. Jetrvice moja uzvraa Nua ako su braa budalasta, nek je u nas pameti. Valja razumjeti i muhu na izmetu, pa razumi i mene i Andrijicu. Ti mu, seko, reci da

568

si mi novce dala, a meni ih nemoj ni nuditi, jetrvice moja, sunce moje razumljivo... Onda naie Maraa korina, sirotinja u nebo vapijua. Ne trai ni meda ni ptijega mlijeka, ve dva zrna soli i kap ulja. Gdje e je pustiti da se zalae soparnom prgom i neslanom purom! Nebo, otvori se, zemljo, prosjedni se! Pa ti dou Bekua, Skenderua, Gaua, drokua i druge ene nadniarske: Nuo moja, duice milosrdna, ne mogu djeci, i sama jedno ima, u blagoslovu ti bilo, a drugo ti pod srcem kuca, ne mogu djeci ono nezainjena jada... Sve e ti moj podmiriti, do banovca i krajcara, doim se iz primorja vrati... Ne mogu, ene moje, Matan mi je upelio i na duu metnuo... Hajde, bona, kao da on mora sve znati i doznati, ovjek je a ne babetina! Ded jednoj uini a drugu odbij! enama nadniarskim pridruie se i one obanske: ... dok ne prodam iljee na Zadvarju... dok mi se tele ne ugoji... dok ne smaknem vola... Neke su poteno vraale dugove, a druge ih odgaale do nove nadnice, do novog iljeeta i jalovice. I sirotinji ulja treba, a novca ni za sol. Istini za volju, bijae i onih koje su gotovinom plaale vjerujui onoj: dugovi zli drugovi. Meutim, jedine koje su vazda plaale bijahu ene torbarske i galantarske, i ne zato to su strepile pred dugovima, ve to oholost bijae jaa od pohlepe. O, sve bi selo avkalo i od avkava lajanja tutnjilo kad bi saznalo da se koja uduila. Ode sila na dugove! Plaale su. Kad ne bi imale novaca, ne bi u duan ni zavirile. 569

Radije su gladovale i soparnu ratiku mlavile, nego se dugovima sramotile... Ubrzo se javi i jo jedna vrsta potroaa-neplataca. Prva dobaulja baba Smuljuka, o kojoj se ukalo da se potajice i pod bavu zavlai. Takvo ti je sjeme Evino, kerce moja, ba takvo.... u nevolji se i hromu avlu za taku hvata, a u bijesu i anelu nogom u guzicu. Kad je trebalo ne b bolje od babe Smuljuke! Do Sudnjeg ti dana neu zaboraviti samo mi utrobicu otvori, sunce moje, babo Smuljuko! A baba Smuljuka u brdo i planinu, na tabanima i koljenima, pa skupljaj kozlac i mljeiku, dupac i ivicu, smilje i kovilje, glogove bobice, vilinske kosice i stotine otajnih trava pomonica, kuhaj soie ko sve vjetice, i moli molitvice ko svi avli pakleni... A kad se utrobica otvori, pa doe jedan djeai, a i drugi, eto, na putu: Bog providio, Matan ugradio, a ti, babo Smuljuko, smuljni mi se s oiju i s pameti! Nisam, pomonice moja, nisam ni smetnula ni smuljnula, ve... ti ne pita, a ja, jadna, i ne znam to ti treba... Ne zna? E, ne zna! Moe biti da i ne zna. Ded pogledaj pa e znati: mdra zakrpljena, pregaa ko da su po njoj bijesni drepci kobile naganjali, a u udaru na glavi sve baje od svijeta gnijezda savile... I tako dolaahu jedna po jedna dok ih se ne napuni sveti broj devet. I svaka joj je utrobicu otvorila: jedna molitvom, druga postom, trea zavjetom, etvrta travama i korijenjem, peta u utipku podmetnutim vrapjim mudima i svim drugim arima i arolijama... Boe, oslobodi! Kamo krenuo i kako god okrenuo, muktaa i veresijaa kao pljeve na gumnu... A s takvim kupcima ni svi udije, 570

svi Grci, svi Potrke ovoga svijeta ne mogu trgovinu voditi. to su dani obilnije kiili, to se sjajni duan I ptijega mlijeka... sve vie suio i police bivale sve krezubije. Kad se podzimu naredne godine Potrka vrati iz eke, samo se uhvati za kose i riknu kao ranjen medvjed: Kohne, moja Kohne... doi i vidi to sila neista uini od tvojih petnaest tisua! Matane moj, srce iz njedara, nisam li ti, jadna, besjedila, da ovo nije za me niti ja za ovo! Mui, da ne promelju mlinovi Boji, dosta e ti biti i Matanovih! Kad se ari nek se ari! Ti duan, ja u dvore! I bijesan tako, vie odleti nego otra popovoj kui i zviznu akom po stolu da je don Petar s cijelim slabakim tijelom odskoio: Hvataj, pope, divit i hartiju i bijelo pero od labuda, pa mi araj knjigu arovitu ba na ruke caru prisvitlomu... Smiri se, bolan, Matane, i ponajprije kai to te mui. Nita mene ne mui, ve pii knjigu Franji Josipu ili komu ti drago, a iskiti je ovako: Ja Nua, sila neista... i sve tako, to joj po umnosti pripada i pristaje... osim jedne sobe i kuhinje sve ostale cijele, vascijele i sveukupne dvore Matanove poklanjam zemlji i dravi s tim da mi ih u kolu prometnu... a ti, svijetli care, ili kojimugagod svijetli gade, alji uitelja da nam djeci pamet otvori i u nju ubaci ako ne slova ono barem svete brojeve trgovake. Amen. Pop iskiti, car proita i posla uitelja, a Potrka odnese drvenu plou u Split, pa je sutradan ponovo donese i na staro mjesto pribi. A na ploi je pisalo: I ptijega mlijeka... Puka kola Matanova. Da mi djecu ptijim mlijekom poji poprijeti u ali uitelju, pa zarea na u se skupljenu Nuu A ti, silo 571

neista, kose upaj dok ti se ne vratim. Ode Matan u zemlju eku, prosvijeenu, brate, i punu mirisa kukanskoga... Ali kad se zametnu korpom i prekorai preko praga, najednom mu koljena cimnue i naao mu doe, pogotovu kad za sobom zau jecaj priguen i u suzu zavijen. Okrenu se, zagrli Nuu, u kose joj suzu obrisa, pa je junaki cjelunu u oba obraza: Utr suze, silo neista, samo ti se alim. Evo ti me opet o Boiu, slamaricu dobro protresi, zbit emo je do kamena... On se osmjehnu, ona obrisa suzu.

572

UZORITA KONSTANCIJA BESSEROVA

Hradany se povisoko ispeli, galantari jo povie, te sa zvonika svetoga Vita pasu oi po kulama i tornjevima prakim, a imaga Mali svaki as dahne pa uzdahne: Lijepe li ume od ulaka! Boe moj, da ju je u Krajinu presaditi, svu bi je prekrilo. Vrane ti mozak ispile kori ga Kozmuz kud bi onda pui plazili, gdje slavii pjesme uili! Vrag ti pue i slavie i cvrke uzcvrane! Ma n gledaj Vltavu, gledaj kuku jednu, kako grad grli i opasuje, kako mu se umiljava, kako ga miluje, kuka razvratna! Gledaj Matane... Ma to u gledati, Gospe ti blaene srdnu se Potrka Nije nae za gledanje ve za prevrtanje, pa prevri jal krune, jal babe! Uh, dr' der onu irokulju na trgu, je li je, okruglica li je... dlanovi mu se sami od sebe okrenue k zemlji, ba kao da je okruglica pod njima ... zavaljukaj, pa ubodi! Vazda li su ti pogrde i u oku i na jeziku! Jesu i na em drugom, imaga Mali, jade veliki! Ti o ensku ni koliko hoda o misi! Bukaru niz grlo a da ti 573

jabuica i ne zaigra. Bolan, struni ljudi kap vina na jezik, pa ga po svem nepcu razmazuj, pola dana ustima mljackaj i uivaj! A tebi kad pripne, velju, bukaru niz grlo, odsponji hlae pa u kakvu kurvetinu... ava' slasti! Ti ba kao da se potene nismo ni okusili uvridi se Skoimi a mi i kurvu u neku ruku opotenjujemo. Ba kad o imagi... eno ti prekjuer, na moje oi, kod Karlova mosta zaustavi jednu smuculju, pa se triput obliznu i upita: Po to si, enska glavo? A kad ona spomenu tri krune, obliznu se jo jednom, jabuica mu ba meraklijski zaigra: Dat u ti svih pet... samo mi se malo brani, duo nebranjena! I branila se, je li, imaga Mali? Branila se, ne branila, kurva ostaje kurva, a potena potena nemilosrdno zakljui Potrka. Ti opet svoju ko i kukavica ku-ku! nemono iskrenu oi imaga Mali Kao da nikad nismo ni jednu potenu... samo su ti potene dvaput skuplje, a kad umoi razlika ti je taman tolika kao izmeu vrue pure s hladnom varenikom ili hladne pure s vruom varenikom: u svakoj ti kaika jednako stoji. Ovo ti je nae pogrde kalup svakom opanku. Tako je govorila uskoi Skoimi i ona okopoljka kad se udade u Revane: Boe moj... eto, ja iz Zmijavaca, on iz Revana, i opet jedno u drugo ko da nam je kua do kue, pa od roenja mjeru uzimali, pae li, pae... Kad smijeh utihnu, imaga Mali svoju nastavi: Kaem vam, ljudi, plati pa si miran: ti ist, ona potena, nitko te nee vui za skute ni svoju koulju na tebi pipati. Tri krune, tri krune. A estite kuke prijetvorne, misle ako su se uza te opruile, da su ti nebesa poklonile, pa jaz-nezajaz zja od jutra do sutra: te krmice i kavanice, 574

gaice i arapice, bluzice i haljinice, narukvice i prstenii... Mui, jade, od estite skuplje kurve nema! Gospe mi, tako je od srca e Skoimi kad se sjetim one svoje Frau Anne iz Bea... Muko slavna, volio bih cijeli ivot dijevcem ostati nego jo jednom sve to proi. Nikad dosta nezajaznici. Bacio te njoj u postelju ili turanj za masline, ista stvar. Pa kad te isturnja do kraja, da te bar pusti s mirom! Ovo! Tek se tada kuka razigra, vija se i svija, kaklje te po uhu i trbuhu, a bali gdje stigne, cmae i mljae: Volim te Voli me!... muke ive, Isusove. Ja sam opet imao jednu prihvati imaga Mali koja bi u Boga avla izmatala. Danas roendan, sutra imendan, preksutra majin dan, zaksutra ocu dan mrtvi, ishodnji... Tko vam je kriv da kukama dajete vie od onoga to vam Bog dade da im dadete nasmija se svisoka Potrka. A ti ne daje?! zakilji zlobno imaga Mali. Ne kaem da ne bih dao, ali kadgod kakav dari ponesem, Bog preda me, pa mi pamet smete. Evo, danas je, napriliku, Konstanciji Besserovoj, uspaljenici mojoj, sveti i asni roendan. Ba zamjerih zlatnu narukvicu od pedeset kruna. Pan Prohaska dat e mi je za trideset i pet, kad u njega ionako svu robu uz velik popust kupujemo... Poite sa mnom i vidite kud e je avli razvijati! Poto kupi narukvicu, obgrli pogledom trojicu vjernih: Dan je rabotni, nije ga Bogu krasti. Do podne emo poslovati dolikarce oko Tynske crkve, pa ete se osvjedoiti da ovjek snuje a Bog odreuje objesi korpu o rame, a zlatnu narukvicu stade premetati iz ruke u ruku, da se sjaja nagleda i zveka naslua.

575

Nisu ni uru vrljali, ni pregrt sitnica rasprodali, kad evo ti neke gojazne ene. Kako zlato vidje, tako zaarana zastade. im do daha, mua za rukav, a mu bogat Moravac, sad je li vojni ili civilni, teko je prosuditi, ma marvinski je trgovac Potrki narukvicu iz ruke. Je li od zlata? pita ena i ve je na ruku mee. Od suhog zlata, ba kao i vi, lijepa gospoo udvorno e Potrka, a u sebi pomisli: Zagrize li, Evo, jabuku, zagrize! Ni bakar pozlaen struno e marvinski trgovac, od nabrekla novanika i pamet mu nabrekla. udim se, gospodine ponizno e Potrka da tako bogat i uman ovjek, sirotinju pred svijetom kudi i narukvicu od ista zlata... Bakar! intai se Moravac, pa intai. Kad ste ba upeli, gospodine, da mi obraz ocrnite, moram ga oprati ili va ocrniti. Ovo bez oklade nee proi. Vi deset kruna a ja dvadeset, pa emo k zlataru kojega sami izaberete. Je li poteno, narode? Narodu je sve poteno samo da se neto dogaa. Moravcu uzmaka nema, te pooe zlataru, pa jo k jednomu. Kad i trei potvrdi, Moravac teka srca rukom u dep, pa gnjevno lea okrenu. Kud e, majin sine? Zar ne vidi da ti je zlato eni za dlan prionulo?! Ne otimlji se, lojonjo, ni vrag se ne ote eninu cupkanju! to prije rukom u dep, to e prije mir u srce. Sad vidjeste ljudi kasnije e Potrka svojima kako me Bog uva od uspaljenica, im im togod ponesem, odmah ti poalje kakva Moravca da mi iz ruke ujagmi. Jadna moja Kosta i opet e svoj sveti i asni roendan bez dara prokuburiti. 576

Kosta, zapravo Konstancija Besserov, trostruki doktor znanosti, bijae onakva kakvom je kasnije opisae njen najvatreniji poklonik, besmrtni Jii Fiedler, i njena najbolja prijateljica i suborkinja za ravnopravnost eke ene Irena Wenigov u zajednikoj raspravi: ... tijelo joj bijae svetilite Prijapovo i Triphalosovo, pogled ma Aleksandrov, krv vrui koktel udnja Messaline, Agripine i Elizabete Bthory to se kupae u krvi trista zaklanih djevica. Pore na njenoj pohlepnoj puti nalikovahu liu mesoderke, jao si ga kukcu do kojega dopre i najsiunija estica putenog njena zova, opojna i kiselkasta. Kao to pravi pilac ne pije ve jede vino, tako je i ona jela ljubav, jela svom ludom koom i sluzokoom, pluima i elutcem, arenicom i bjeloonicom. Meu njenim neizbrojivim i svim ljubavnim vjetinama uvjetenim ljubeznicima bijae i tamo neki divlji Hrvat satirskog tjemena i meuboja i sasvim primitivne seksualne kulture. Svi smo se udili da Kosta ba tog divljeg Hrvata uzdie iznad svih majstoraljubavnika, pa i ponad onih francuskog i talijanskog tipa. Zato? Sama nam dade odgovor u jednom od svojih najsjajnijih proglasa: Uz mekoputna razvratnika ena postaje samo roba, sredstvo razvrata i mukareve samovolje. Osloboena se ena mora uzdii iznad omekopuena mujaka i zagospodariti nad iskonskom divljinom nasrtljiva jelena... A Potrka vazda nasrtae ba kao jelen, nerast i pastuh u jednom biu, pa tako nasrnu i na njen asni roendan netom mu nasmijana otvori vrata, nasrnu ne tedei snage, ne stidei se krika ni urlika, koji su iskonskom divljinom prodirali iz njegova tamna grla, kao da prodiru tamo negdje iz prapoela putenosti zaete tko zna u kakvu praivu. A ova uena ena, izvanredna uma i profinjena duha, ova uzorita borkinja za enska prava i za netom zapisanu seksualnu prevlast nad mujakom, prepusti 577

se kao plaha kouta i koko oborenih krila, presretna to moe nositi teinu mujaka i povesti se za njegovim ludim zanosom stvaratelja. Razotkri bedra, otputa noge i skide nagupce stotinama zvijeri, neka bjesne i urliu ispod gipke i nezajaljive koe. Pjesnik bi rekao: brod bez kormila nek je crvenom vihoru krvi pa hoe li se nasukati na pjeani sprud ili smrskati o otru hrid, sasvim je svejedno, dok traje prepusti ga ludom uitku njegovu. Tek kad brini susjedi, mislei da se nadomak njihova uha krvavi zloin zbiva ustravljeno zalupae na vrata, utihnue vriskovi ljubavnika, istini za volju, utihnuli bi i bez brinih susjeda, jer ve i posljednja kapljica slasti bijae na slamicu posrkana, i posljednje krilace snage nemono klonu na jastuk. Leei tako nauznak, ruku pod glavom, injahu se kao dvije ispijene pa naputene elje. Samo bi Potrkine oi ponekad lagano preskoile s nonog ormaria na stoli, sa stolia na veliki trokrilni ormar i kroz njegova zatvorena vrata skakutale s police na policu. Razliiti skupocjeni predmeti na asak bi se pojavili kao prikaze i kao prikaze nestajali. U to si se zagledao? pita Konstancija nekim neprirodno dubokim, rekao bi zagrobnim glasom. Uspaljenice moja, radosnice, eto, gledam puste kristalne zdjele i vaze, bruena ogledala, svilene haljine i rublje svileno baci pogled na njen vrat i ruke ogrlice i narukvice i prstenje briljantno kojim sam te toliko puta naresio. Ti si moj najljepi briljant uzdahnu Besserov, pa ueno nadoda Kohinur! Ali... uspaljenice moja, radosnice, netom mi pred oima iskrsne kakva kupovna radost, onako odmah i 578

iezne, ba kao kad se grena dua grenu eljadetu ukazuje. Boe moj, kolikih ti se darova nakupovah, a ti nijednoga ne vidje! A kako bi i vidjela, duo razbludna, kad sam ti proklet! Doim ti neto kupim, ve avao alje svog perjanika da mi uz dvostruku cijenu iz ruke ujagmi. Kakvu sam ti danaske narukvicu nabavio, za tvoj sveti i asni roendan, a onda vrag nanese onog Moravca s babuskarom, svi je Turci guzatu grebavali... Nema pod nebom stvari koja mi na dlan padne, da odmah s njega i ne otpirne, da se odmah u grebeni novac ne prometne. Tako ti od mene slaba korist u darovima. Od tvog mi vrnjaka ljepeg dara nema zaguguta Konstancija, uvue glavu u vrat, zaigra, zatrepta onim vjeno okupanim i vjeno ednim modrim oima. Kad je tako predade se Potrka 'ajmo jo jednom uz pomo bo... vraju, vraju, jer ovo je avaoski posao! Bijae slatka valjukanja u irokoj postelji uzorite Konstancije Besserove, bijae izletia i plandovanja po Petfinu, Viehradu, Proeku i Biloj Hori, bukanja po potoiima, buanja po djevianskim livadama Letne i sladostrasna nosanja s panom Prohaskom, koji se, uza sav suen pogled vazda nepovjerljiva mia, ipak korai po korai pribliavae mirisu peene slanine u miolovci. O moj kiljo iz Zagvozda... Velim, bijae javne radosti, ma i skrovita jada. Pod teinom korpe ramena im se sve vie krivila, od duga hodanja i stajanja noge sve vie natjecale, tabani se slijegali i sijevalo u kriima. Bijae mnogo vie posnih nego mrsnih dana, posnih i u poslu i u tanjuru, i sve vie pisama od kue, pisama u kojima se molilo samo otajstva alosna... dok se u njihovim pismima kui molilo samo radosna i 579

slavna. Potrka ih je tome jo u poetku nauio: Na svakom je putu i rua i trnja, palmina granja pod poplatima i teka kria na ramenu. Trnje i kri, to su, brate, samo tvoje stvari, pa ih skrivaj i od sama sebe, a ruama i palminim granjem i u snu mai, nek svijet vidi, nek ti marva pozavidi! Zveckaj krajcarima kao patakunima, nek zja i zija od uda kukavelj prosjaka, obanska i nadniarska gledajui kako svjetski ovjek svjetski na prstima hoda! Gledaj, majin sine, cigansko kopile! vali uti jed zavisti! Tebi je udo jedno i ovo to brkamo kad kui doemo, kad u Mikovoj krmi ili po okolinim dernecima streskamo koju aicu ili bavicu vina, kad od dvije oke peenoga gricnemo zalogaji, a ostalo psima i vaoj gladnoj djeurliji! Jadna ti troka u ovim stajama i pojatama! Da vidi u svijetu, brate roeni... nisu to krmetine, ve hoteli i barovi, lokali noni u mramoru i ogledalu, stropovi zlatni, stolci carevi dueci, a svjetlo kako ti godi: jal uto, jal crveno, jal modro, jal kako ti dui milo... Ti za stolom, a pred stolom deset sviraa milozvunih vrag ti gusle o guzicu prebio! oko tebe deset gologuzih pjevaica i plesaica jedne ti pjevaju, druge ti se uvijaju, a onda skok poskoi: dvije na koljena, dvije na ramena, jedna jal na kiku, jal na golo tjeme... a ti, roo, tip1ji i za sisu i za guzicu, o radosti avaoska... I tu se, brate, moe svjetski shariti, je li vol vol! Je li stanje stanje! Vama je udo to Matan Nuu i ne ukori zbog duana. Vraga e je ukoriti, kad je po tri takva za jednu no... Dobro su znali da je mnogo uvjerljivije hvaliti drugoga nego sebe, te bi vazda o treem govorili: Sjea li se imaga, svetoga ti image, kad ono Galea antin slumpa ezdeset i devet kruna, tri vola petaka, neba mi nebeskog, zbog one kuke Kunigunde..., a Galea opet: Sjea li se, Skoimiu, kad ono Matan... uze dvadeset i etiri sviraa i 580

trideset i est plesaica... dvije tisue kruna, oinjeg ti vida... I tko e onda saznati da nijedan od njih nije u bar ni zavirio osim Potrke, kojega triput odvue uena bearua Konstancija Besserova, pa: Bear pije, bearua plaa. Bearuo, ostat e bez gaa! da su se hranili knedlikama u stanodavke, a samo bi se nedjeljom i blagdanom pokusurali i odojka zavrtjeli negdje na rubu grada, i to za lijepa vremena, a za kia i vijavica naruili bi obilan objed U kaliha (Kod kalea) u krmi koju e kasnije vejk ovjekovjeiti. U ljetu tree godine, taman kad Potrka bijae zadobio potpuno vjerovniko povjerenje pana Prohaske i kad se u eku bijae prebacilo jo tridesetak galantara, sav usopljen uleti U kaliha preisti Kozmuz nosei u ruci pismo kojim je valjda od Prane brane mahao: Matane moj, itaj, itaj svih ti velikih sakramenata, veliko se zlo sprema! Ciani i Lovreani udarie na njemaku dravu! Prepiat e nas! Potrka mu istre pismo iz ruku, preleti ga okom, pa se stade od srca smijati: Gnjide ciske i lovreke! Na kakvu njemaku dravu, Kozmuze preisti?! Vidi li da odoe u Bavarsku? Nuder, u Bavarsku! To ti je u Bosnu, preisti! U Mnchen, a? Nuder u Mnchen! U Kupres, preisti! Nuder u Kupres! Kud udara, Kozmuze preisti, kud udara care Sulejmane: na Be bijeli jal na Kupres crni?... Hajde, Gospe ti blaene, ako e na carstvo, onda u srce, brate, u srce kopljem ubojitim! Puke imate, a streljivo e Matan u pana Prohaske... Na Berlin! Na Berlin, brao! Na Berlin! potresoe se zidovi krme U kaliha mnogo prije vejkova Na Beograd! Sigurni u sebe kao Napoleonova laka konjica, ve vidjee prijestolnicu i 581

carstvo pod nogama, a pobjednika ganga zaori u krmi, pa odskakuta od kupole do kupole, od tornja do tornja, dok ne obie sve zlatne krovove zlatnoga grada:

Poto dvostih odojkae desetak puta, pomalo im se i ogadi, pa zamukoe. Preisti Kozmuz prvi probi tiinu: Tko li bi to drugo mogao iskititi? Ne bi li bila dobra ova? poskoi Skoimi sav zaaren iznenadnim nadahnuem, pa zaganga:

Moj Vilime, odoe ti novci doim stignu iz Krajine momci!

ava' ti grlo odnio, bre li propjeva... zadivie se mnogi. Rastanak s uzoritom Konstancijom Besserovom bijae vie nego ganutljiv. Nakon cijele noi krenja i duboka oranja, iznuren je Potrka poljubi u elo, pa se pobono prekrsti: Neka nam Bog grijehe oprosti, uspaljenice moja, radosnice, jedino je nju nazivao radosnicom a ja se, za pokoru, punih etnaest dana neu neistu ensku ni primaknuti taman da se gole poredaju odavde do Berlina. A Konstancija Besserova, taj neprispodobivi borac za enska prava, obrisa suzu, pa e glasom velikim Ivane Orleanske: A ja ti se kunem, da u jo danas, kao uspomenu na te, bar trojicu prakih gospodiia tako iscijediti da pet dana nee ruke od kri odvojiti. Bijae to ljubav neponovljiva. 582

Bi', Vilime, iz Brlina grada, ie na te Matanova garda!

KOD KUE SE DRUGE GUSLE UJU

Dok imaga Mali, vie ponosan nego istinski ustravljen, jauui klie: Velika li grada! iroka li carstva! Tko li e ga pregaziti! Tko li e se u kotac s neznanim delijom..., a Potrka ga razumno hrabri: Nema ti ni delija, ni neznanih! Sve ti je to jad svakidanji, potrkuci i golai, brate... pa ti velju, sve mi ljude gledaj k dijete djecu na opinskoj livadi, majku im nabijem i sestru priepim k i svoju irokoguzu Gretu... o Greto, rajska slasti, to mi ruke nisu dvaput due da te mogu opasati i u seanj sabiti, pa nabiti, drhtuljo moja od najbolje vapske hladetine... muko slavna, imaga Mali, zar se nikad ne upita: u kakva li sve udovina mesa dobri Bog ono uplje pogrde ne uvija?, dotle dolje u Krajini pristupaju Nui one iste nadniarke to sa slatkastim smijekom i sirotinjskom suzom slavni duan raznesoe, kao ljuti mravi priguzi, do zrna prosa pristupaju s himbenom suuti i Judinim poljupcem, da joj stavljajui melem na rane, tek zametnutu krastu surovo odvale: Ne uzmi k srcu, seko, to to Matan trgovce pljaka. Nisu ni oni s Bojom ve s vrajom molitvom blago stekli, pa je pravo da i njih tkogod operua. I nije samo Matan, 583

seko, ima tu i drugih erupavaca, i Ciana, i Lovreana, i Studenana... uzmi na veresiju, pa im soli na rep kad je sve stanje i imanje jal na eni, jal na ai, jal na brai, kano i Matanovo na tebi. Pa kad dou suci i robai, mogu im s kravlje vunu obrijati! Samo ti, seko, u miru i blagoslovu oteto vai i Gospi sinjskoj zavjet uini, da ti se Matanu to zla ne dogodi, jer se uka, seko, da e ga prokleti udije, kad se ve ne mogu naplatiti, strpati u tamnicu, u Istriju na pet godina, rano ljuta. Ma i to e se prodeverati kad su bjeve nabijene i nasigurno sklonjene... Jedna otii, druga doi: Ne uzimlji k srcu, seko, ne grizi se iznutra. Jednako ti muko i pae: svakoj kuki nosom pod rep! K da i moj ne bi kad bi se primorkinje kucale! Ma one tvrde k i nae: nee tuu ojicu u svoju ralicu. Ako ti ue, u bunar, seko! Pa da se koja i smiluje, to bi ono moje nevolje?! Lako tvomu kad cijeli dan s ono korpe k paun etucka, pa o emu e misliti ve o tom, da u kakvoj rupi ohladi ono uspaljene pogrde! A to e mom kukavcu, to cijeli bogovetni dan po tuem vinogradu motikom mlati, to e mu pasti na misao osim sna!... Vjeruj mi dui, gdjekad poelim da i on kakvu pogrdu badne. Ne kaem, da me ne bi strignulo, ma njemu je sevap... i ja bih ti uas preboljela ba kao kad te obad bocne ili breculja pred kiu. S kukom pio s kukom se i popiao: kad ga stresne, opet e ga tebi donijeti, a da kud e s njim! Zlo ti je kad ti se s kukom spetlja k s roenom, pa joj i mule ugradi: po muu tvoje, po majci kukino... pa kud e? Ma to, kud u?! smrknu se Nua. O lude li mene druga ruke kri ja mislila, tugo moja, kako ti je sve znano i poznano kad svi cvrci odavde do Biorina cvre da Matan ima u ekoj kerkicu, u 584

Njemakoj sinia. Ne uzmi, seko, k srcu, Matanovi k i tvoji, nek je djece k djeci, grehota je i tene na putu ostaviti... ma opet: po ocu tvoji, po majci kukini! I tako iz dana u dan: jedna sjai, druga uzjai, pa veselo kui apui u razgaljena njedra: O rekla sam joj! O, neka sam joj! A i je se bila uzgorila, nos do neba, guzovi do ramena... Uh, to nije i zericu vie, to ne podreza pletenice i ne nabi kapelin, pa sad kad joj ga vjetar odnese da mogu gledati kako ia-glava kroz lanetu probija! Gdje si, pusta silo, pusti dvori i duani... pusti ostadoe!, ba kao da te dvore Potrka ne pokloni njima, da bi se njihova djeca opismenila, ba kao da Nua ne sabi duan u njihove nezajazne i lupeke guzice! No one svog lopovluka ne vide, ve zatakavaju crva savjesti uvjeravajui se da im jo umi u uima glas nebeski, koji je onda, toboe, nesuprotstavljivo grmio: Grabi, Rue! Grabi, Mare! Grabi, Stane! Sve grabite iz tog prokletog duana, grabite na dug i nikad ne vraajte, jer evo u satrti Matana i Nuu to se drznue iznad sviju vas uzdii i uzvisiti! A kad ih ve tarem, bilo bi ludo da uludo propadne ovo odjee i obue, ita i brana, ulja i petrulja... Okoristi se mrviak i ti, sirotinjice moja, bez koje ni sunce crno ne bi grijalo... A Nua bi, u njihovoj mati, kao da i sama tu nesmiljenu zapovijed slua, odgovarala: Jo uvijek imam sama k vi sve zajedno, kukavelji prosjaka! One bi ba na to ekale, da joj mogu s pjenastom nasladom uzvratiti: Svrati veeras, gladnice naa, svrati na kaiku jemene kae, prosjakinjo Markotina! i inilo im se da e ona zaista svratiti. I tako joj iz dana u dan medenim smijekom usauj crva pod kou dok joj ne usadie dva tusa i opaka, to joj danju i nou srce izjedaju. Gdje e tuu mulad pod svoju?! Ma opet mueva su, a muku se drugim arinom potenje mjeri: sada je vazda ist ma gdje ga zabio, samo su rupe 585

kurvanjske! Neka! Neka i muladi! Moda joj one kurve majke nee djecu ni poslati, ali... ali ona druga rana ljuta: ako joj Matana bace u tamnicu, u menlu od kamena, u vodu do koljena, pa na noge elik-bukagije, a na ruke teke lisiine... crni dani, paklom premazani! Kad o Boiu evo ti Potrke iva, zdrava i slobodna! O, srce, rebra isprebijaj! Tri mu je dana na ramenu proplakala, a tek etvrtog duu otvorila. Utr suze, silo neista, i ne strepi, tu ti strepnje nema! Ma svejedno strepim, oko moje! Kad mi te iskopaju, tko e me, sljepicu, vodati! Ne dri mi, pahuljice svilena Potrka je i prema njoj ponekad umio biti svjetski njean ne mui se, jade rasplakani, nitko s tvojim Matanom nee u tamnicu. Nit sam orobio, nit okrao, ve od svog kilje na dug uzeo, kao i od tebe one tvoje lupeice to ti duan razvijae, i pljevu i ito. Pa hoe li s njima u tamnicu?! Moe im u prkno puhati! Onda si i ti od tih udija, k na veresiju? Nu, da kako, srebro moje! Onda ta stvar i nije od tamnice umiri se Nua. Ali jednog avla sputaj, drugi se ve uskoprca: Nije mi pod smrtnu ranu, ma selo govori da si s onim pogrdama... Nisu to pogrde, silo neista obrecnu se ljutito Potrka ve velike gospoe s koje ih god strane opali! Muko si i ne kaem, i kad ve jesi moe biti da mi je i drae da si s gospoom nego sa smrdljivom seljankom... nego kud emo s tolikom djecom kad se i meni utrobica otvori, a srce mi govori da sam ti i opet zbabna... i lako ti je meni s mojom seljakom djecom, a kako u jadna s 586

gospodskom, kako u ih oblaiti i hraniti, kako s njima govoriti i Bogu se moliti... Ma s kim to, silo neista? Vidim, jadna, ti me i ne slua! Pa s tvojom djecom, to ih tamo po gospoama ugradi. E lude li enske glave, to li sve ne smurlja i ne zburlja! Kad bi gospoe djecu raale, ne bi bile gospoe, silo neista! A tko onda te gospoe ugradi? Gospodin, a ne smrdljivi seljak! A kad izrode jedno ili najvie dvoje djece, lijepo pokopaju mua, izvade sve iz sebe i kcaj se, kuko! Dok djecu raa i pelene pere nijedna se vraja uspaljenica ne uspali! Ako se koja i priplodi, ona ti to brzo ieprka k to opaka koko vlastito jaje probije, pa iznova i na suho! To hoe rei da ti tamo... i nema poroda? I kad bih htio, kuka nee. Nek sad laju seoske lajavice, njoj je srce spokojno. Vraga spokojno! Netom Potrka ode, evo ti snova jada i nevolja. Otkad ono duan rastepe, Potrka bi joj na zrno soli godinju potronju izraunao i na banovac novac odbrojio. Ostali torbari i galantari bijahu mekanijeg srca, a htjeli su izvojtiti i neku prednost pred Potrkom, te bi enama vika ostavljali, pa i preko godine jo poneku krunu poslali. Kako torbarue i galantarue prema ostalima jo uvijek bijahu u velikoj manjini, to su im se uzdignute repice nadaleko razabirale, a one, svjesne toga, neprestance bi njima mahale, u kui kriom puru derale, a riom i tjesteninom u polici drakale vodene oi sirotinje. Radnim bi danom, kao i sve druge, nosale mdre od domaeg sukna a na glavi rupce pletene od 587

grube domae vune, no stoga bi se nedjeljom u novom i kupovnom u crkvi i oko crkve gizdale, i kao to utvrdi don Petar sasvim na Boga i molitvu zaboravljale. Sve to gizdanje i ne bi poradi sela muke ti se pred sirotinjom koiti i priti ve poradi Nue, kojoj da padne i na najuboniji prosjaki tap, ne bi mogle oprostiti to je jednom bila neto to one ni u snu nee biti: vlasnica duana, gospoa. I kad su iscrple sve zalihe bockanja, nenadano se novi rudnik otvori! Sasvim sluajno Maruka Prgina poe neto poslom u Imotski, pa usput kupi i neke sitnice za uitelja. Nui vrag ne dade mira, te joj u torbu zaviri. Maruka najprije htjede planuti: to ti, smrduo, u svako govno nos tura! a onda joj sotona apnu neto drugo, pa se sva rastopi od ljubeznosti: Eto, i za se sam kupila neto sirotinjice, po sirotinjsku: aku soli, kap ulja, mrvicu sapuna, glavu cukra, pa malo rie i manistre, djeca mi se purom zajazila, pa nek se malo i oslade. Nije u mene svaki dan mesa i manistre ko u tebe. Ne rugaj se, bona potiho e Nua kad i sama zna da mi jedva i za puru ostavi. To ovako pred svijetom, a onako... Zna seka da bi s onim iz bjeve mogla dva duana kupiti, a ja eto, sirotinjski... malo robice za djeicu, pa i koji bonboni da im mrvicu oslaaju gorka usta... drugo ti je uati kockicu eera kroz krpicu, a drugo gol bombon u gola usta! Kad uvee, uz pune ake smijeha, ispripovijedi pajdaicama kako je gospou trgovkinju slatkasto izbockala, die se irka Zla, a u irki stotinu vragova: ene moje, ovako emo...

588

Otada gotovo ne bi dana da bar jedna ne proe kraj dvora na Prpinoj Glavici makar je put tuda i ne vodio i da pred Nuom ne rasprti torbu obilja: A, eto, neto sirotinjice... pa nie i nie da na koncu neduno upita A kad e ti u varo? Lako tebi, dunje ti, nee sa sirotinjskom torbicom, ve bar s dva konja, i jo im togod u antreenj! Kakve konje, majko alosna, kad joj je i zrno soli u oku vagati! Nu pogledaj, bolja si, i vidi der jesam li dobru robu izabrala? Jesam je skupo platila? Ti se u to razumije, nisi zaludu duan imala. Jadna bi Nua gledala i razgledala, o jednom i o drugom sud davala, a najradije bi zaplakala i nogom zviznula o tu torbetinu, neka se sve razaspe! Ali, eto, bila je takva, plaha i strpljiva, trpjela je i utjela, u ozeblu se srcu nadala, da e novci brzo ispariti i da joj se te proklete i sve punije i prepunije torbetine nee vrzmati pred oima. U djetinjoj prostodunosti nije ni primjeivala, da je taj cic, bez, dimit i muulinu ve negdje vidjela, da je boca ulja istom kureljinom zaepljena, da su vreice sa eerom, tjesteninom, riom, bombonima i drugim bogatakim radostima ve dobrano zguvane, uprljane i izvlasane... rije ujedno nikada joj ne pade na pamet, da ove pakosnice svaki dan jedno te isto i zajedniki kupljeno samo iz torbe u torbu premeu i tek poneki predmeti novim zamijene, da ne odlaze ni u Imotski ni na estanovac, ve zorom u brdo, a o podnevu kroz proloinu i grabovinu na njena vrata: Pogledaj, seko, ti si duan imala i trgovinu vodila! Kad bi otile s nasladom u zmijskom srcu, Nua bi dugo gledala za njima i u sebi prekarala i njih i sebe: Jesam duan imala i trgovinu vodila... Ali, nisam ni krajcare rasula ni u prkno 589

sabila, ve razdala vama i vaoj gladnoj djeci, gladna, lakoma sirotinjo! Moje ste okrali i opljakali, pa mislite da ete se ispovijeu spasiti. Nema spasenja dok tue ne vratite, u bolesti ga pojele! Ali, neka! Duevna sam ja, i nek vam je s blagoslovom, samo me ostavite u miru! Da ne bi mog Matana, ne biste ni sirkova kruha imale. Pa opet moj Matan ima vie nego svi vai zajedno. A to meni ne daje, ima i pravo, jer kakva sam i opet bi vam sve razdala. Neka vas! Iskalite vraje srce... samo da mi se, jadnoj, komu potuiti! Nikom do Boga, ni roenoj majci! A znala je dabe i zobnice i torbe, pa i vree, sad me gleda ko ludu ker. Neka! Jednom e sunce i na moja vrata! Glavno da su mi djeca iva i zdrava... I neka mog Matana! Ja sam zadovoljna onim to mi daje, nismo ni gladni ni edni ni goli ni bosi, sve koliko je potrebno, a to je preko potrebe grijeh je i pred Bogom i pred svijetom. Zna moj Matan upraviti... i neka ima one svoje pogrde, isto on voli svoju Nuu... Potrka ju je i volio, istina, na onaj divlji, iskonski nain djeda Kikaa, mujaka-gospodara. Ona opet bijae zadovoljna tom naopakom voljbom, sigurna da joj se u njegovoj sjeni ne moe nikakvo zlo dogoditi. Kad je bio kod kue svijao se oko nje snano poput brljana, a kad ga nije bilo ili je njegovu djecu povijala ili je pod srcem nosila; on je znao da ih povija i nosi, pa kako je ne bi volio! Tihano je trajala u sjeni velikog mua, kako i prilii potenoj eni, starinskoga kova. Onda bi opet dola zima, u kojoj se jedinoj istinski ivjelo. S jesenjim oranjem, osim krenja, zamrzli bi svi poljski radovi. Trebalo je samo nahraniti stoku i ukuane. Za stoku je bilo slame i jasenova grma, za ljude kako u koga, u nekog gole pure, repe, rotkve, ratike i krumpira, a u nekog, napose u galantara, suha mesa i kisela kupusa, 590

zgrijana vina u drvenoj bukari do rasplamsala ognjita, da ugrijano bolje grije ljude to uz vatru sluaju nadmetanje guslara i junaka s gusala dok mlaarija izvodi stotine vragolija i smijurija na prhkom snijegu i smrznutoj mjeseini. Nedjeljom su opet svi torbari i galantari u Mikovoj krmi, te se po vazdan budalasto utrkuju: tko e vie uzalud potroiti. U tim zimskim danima sve je tako ivo i ludo pijano od vina, pijano od sebe. Neka gleda sirotinja prosjaka i nadniarska, kako ive odabranici, bolan, ljudi svjetski obueni ko dokturi, s po desetak olovaka u gornjem depiu od jakete. I to smeta da im desno rame visi! Nije to vie primorje ni Hercegovina, maslo, vuna, ulje i kakav banovac zauzlan u prljavoj krpici, ve parusine sloene u konoj lisnici, nije to zgoljni prosjak, ve samostalan ovjek, nezavisan trgovac, a pred njim cijeli svijet do svog krajnjeg kraja, golemi svijet stvoren samo zato da iz njega u Krajinu teku fiorini i patakuni galantarski, dolari amerikanski, iseljeniki, franci francuski i belgijanski iz mina triput dubljih od najdublje jame. O podiglo se, podiglo, pa opet je mnogo vie obana, nadniara, prosjaka od zanata i od nevolje, nego ovih to zdrav novac poteu. Netko e sumnjiav upitati: Kad Potrka tako sjajne putove otvori, to svi za njim ne poletjee? Za svaki posao treba poetni krajcar, a u kui ni prosena kruha! Zaloi djedovinu! Oi mi iskopaj, ali ne krei u djedovinu! Raspi steevinu! Steevine ni za podlanicu! U to doba don Petar zapisa: Svijet se sve vie posuvraa, sve se vie odvre od Boga, sve vie, u nerazumnosti svojoj, lijepotu djela Njegova unitava. Gledam, na priliku, cvijet. Bog ga stvori da cvjeta, da se mnoi i da se svijetu smijei. Kako se sam ne moe mnoiti unajmljuje pelu da mu raznosi pelud i 591

polen, kakoli se ve kae, te joj poteno trud nadoknauje i medom nadnicu plaa. I tako sve u strahu Bojem on se pelom mnoi, a pela od njeg ivi. I dobro je dok je razuma, dok je pela i kukaca. Nu, nadoe koza. I to ini? Obrsti i cvijet i list, i tako potamani sve budue cvjetove koji bi iz ovoga ponikli. to e, valja i kozu razumjeti, da ne unitava cvijet, unitila bi sebe, i to mu doe kao krv u samoobrani. Napokon eno ti ovjeka! I to ini? Otrgne cvijet, pogleda ga, pomirii, neko ga vrijeme brlja po ruci, pa ga na put baci. I tako ubija cvijet i sve cvjetove koji bi iz njega mogli proistei, a da sam nikakve koristi nema. Kau, osladi se bojom i mirisom, to je pakleno izvrnue i oskvrnue, jer je iva i sveta bilinoslovna istina: od trenutka kad otrgne cvijet, mirisa je sve manje a boje su sve bljee... Nisam jednom gledao kako dijete zadivljeno promatra ruu i ape djetetu do sebe: Vidi kako me gleda! I nije to izmiljaj ni slika, nego nepobitna injenica: dijete zna da je cvijet vedra dua i mirisno oko svijeta... i da to oko gleda, gleda sa stotinama iskriavih zjenica i udesno obojenih arenica. Poznato je da biljke, po ustrojstvu svome oinjeg vida nemaju. Pa ije li su ono u tucima, pranicima i laticama ije li su ono zjenice i arenice? Razuman je odgovor samo jedan: to su oi mojih siunih duia, koji prebivaju u svakom cvijetu, po stotine ih u svakom cvijetu! Doim cvijet otrgne i presijee otajne sokove iskona, moji duii stanu bjeati, a sa svakim duiem odlaze po jedne arenice, po jedan mirii duhovni, pa stoga boje blijede i mirisi nestaju, a ono to od cvijeta ostaje postaje glib kao i sve to je zemaljsko i avaosko. Glib je djelo avaosko, iz kojega Bog umijesi tijelo ovjeje i u nj udahnu svoju boansku duu, svoj oganj ivotni. Bog je oganj (grm gorui Boga oca, zasljepljujua svjetlost uskrsnua Boga sina i plameni jezici 592

Boga Duha svetoga!) i oganj se moe samo Bogu prepisati. Stoga je krivovjerno i bogumrsko govorenje da je Pakao sazdan od ognja! Pakao je glib smrdljivi; gehena je smrad skupljen od svih usmrdljenih rana svijeta, skupljen, pa zbijen i ustupan. To dobro znaju moji siuni duii, koji se nadnijee nad vrata paklena i zagledae se u mranu dubinu usmrena gliba. Oh, kolike li mi udesne tajne otkrie moji mali duhovni vragoljani s kojima proivjeh duge godine u slaanim zagrobnim otajstvima! Umjesto da sve vie uranja u svoje prapoelo i priklanja duhovno uho otajstvenim zvucima to sve snanije bree iz njegove vjene domovine, ovjek to uho sve vie prislanja o zemlju iz koje nita do brboljenja i burbotanja uzavrela a studena gliba, u koji polagano ali postojano sve dublje tone i propada. Premda su obani, prosjaci i nadniari u golemoj veini, ipak su i meu njima malobrojni oni koji pristupaju misi na starinski bogoljubni i bogobojazni nain raskajana carinika. Sablazan je velika i alostan primjer nije bez uinka. A primjer torbara i galantara vie je nego alostan. Ne kaem da se odvrnue od Boga uz njihovu obilnu pomo popravih crkvu, u mokro ogradih groblje, podigoh nove upne dvore, a i za svoje umrle po desetak misa plaaju i da na svetanu misu ne dolaze, nu bolje bi bilo da ne dolaze, jer ih na to ne nagoni vrua elja due, ve strah od pakla, obiaj i oholost previta. Nije dovoljno sluati misu cjelovito, ve i bogoljubno. Tko ih u duu ne zna, mislio bi da i oni tako rade, jer ak i utljivije od drugih propovijed sluaju, glasnije misne pjesme pjevaju, vidljivije koljena sagibaju, skruenije poniu oima i ee se akama u prsa bubaju. Nu kakva korist kad je sve bez soka, te od svega nita ne ostaje izmeu njih i Boga. Oni samo upriliuju veliku glumu, e da bi ovi moji poboni siromasi vidjeli 593

kako to oni s Bogom izbliega razgovaraju, prisno kao sa starim prijateljem svjetski ljudi sa svjetskim bogom. Dok, na priliku, moji ubogari u iskrpljenim, poderanim i od luga posivjelim hlaama na promaju, kleknu bilo gdje i na oba koljena, dotle oni najprije laktima poture i od sebe odbiju te ubogare da im ganjc-nova odijela ne uprljaju, potom otmjenom kretnjom po dva i po tri svilena rupia paljivo razastru po podu, zabace nogavice ustranu, a onda jednim, samo jednim koljenom kleknu na te mekane i iste rupie. To urodi time, da i ovi moji sirotani koji se kao i galantari prstima useknjuju i rukavom nos briu pod iskrpljene i zamazane hlae rupie podmeu; istina, to i nisu rupii ve neporubljene krpetine istriene od iskajiene koulje ili odbaene enine mdre. I sve jedan pogledava drugoga: koji e zdraviju krpu pod koljeno domjestiti, koji e esnije kleknuti, esnije ruke sklopiti i oi iskrenuti, koji razgovjetnije molitvu izmoliti, te mislei na nain zaboravljaju na bit i posvetilite molitveno. I tako se o luda li besmisla! upravo molitvom od Boga odaleuju. Kud nas to vodi i kamo e nas dovesti? Moji mi duii neprestano apu: Evo bo se zemlja zapari, uzdie se maglica srdbe Njegove i zbi se u tmast i crn oblak, koji e se rastvoriti i pustiti straan povodanj to nee prestati dok svaku grudicu zemlje, svaki komadi kamena ne raskvasi do itka blata. A poludjeli ovjek, umjesto da se ispne na vrhunce ponad voda, silazit e na polja i u blatu kopati rovove spasenja, i krtijim rovovima bit e proarane sve ravnice i doline, i ti e rovovi biti razbojite njegovo, a ujedno i njegovo svezemaljsko grobite. I podavit e se tuta i tma naroda, jer e Gospodin poslati kie olovne uz grmljavinu i tutnjavu zaglunu. A oni koji se ne budu zatekli ni u blatu ni u rovovima blatnim, ve se nau uureni na kakvu oguljenu drvetu bit e drugim poastima 594

udareni, i ivi e zavidjeti mrtvima. A taj dan nije daleko... I ne bi daleko.

595

I POLOIE GA MEU ETIRI EMPRESA DO PREDASTNIKA NJEGOVIH

I ba licem na lice na moj pedeseti roendan toboe e ljutito Potrka, a u sebi se ipak osjeti polaskanim, i ve u glasove koji e i dvadesetak godina kasnije po krmama i dernecima mnogu priu otpoeti: Ba smo slavili Matanov pedeseti doendan kad grunu... Sedamnaest supitih galantara okupljenih u berlinskoj krmi Kod paroia oko mrsna odojka i kiselkasta vina, pijano nazdravie Matanu roendan, a cesaru poetak velikog pobjedonosnog rata. Na Tursku! Na Tursku! razgalami se ratoborno sasvim pijani antalo. Skoimi mu zaepi dlanom usta, oima brzo obleti krmu, nema li kakva zbira, pa e poluglasno: Vrag ti jezik pregrizao, na kakvu Tursku, na prijateljicu carsku! Na Srbiju! Na Srbiju! kliknu antalo, a onda se pijano uozbilji Zato na Srbiju? Zato to jarine ubie Ferdinanda odgovori Skoimi, a imaga Mali alovito zapjeva: 596

Na to Potrka ustade i estoko lupi akom o stol: Ljudi, brao, budalai roeni i stvoreni! Nije vrijeme ni pjesmi, ni klicanju, ni ovdje ostajanju! Ve neka svaki, po potrebi i mogunosti, nakupuje to vie brana i soli, ulja i sapuna, pa ako sm i pogine, da mu bar djeica ostanu... Jo pukaranje i ne zae a tebi pune gae prekinu ga s cerekom neki Ante Garan s Mrnjavaca, ljudina, oploina, okrupna i nabusita Nisi ti, brate, kako nam se hvalie roda hajdukoga, ve kukavikog i prosjakoga! Ljudi, brao, narode ognjeni, nije junaku pod eninu brnjicu... ... ve da ordu pae, bojna konja jae nadopuni ga preisti Kozmuz. U guzicu i s ordom i s konjem i s korpom galantarskom otrese se Garan ivio rat! Budali tat, pametnu brat! Doe vrijeme prave trgovine:

Kad ubie njega i Sofiju, krune im se na nebesim viju...

Meutim, osim Garana bijahu jo samo trojica pametnih, dok se ostalima priini da je mudrije golaima, unaprijed togod za kljun osigurati, pa se priklonie Potrki... Slino pomislie i svi ostali, u Beu, Pounu, Pragu, Stuttgartu, Hamburgu i drugim gradovima dviju carevina, na broj stotinu osamdeset i sedam torbara i galantara koliko ih tada ukupno iz Krajine bijae. Tako se dogodi da od pamtivijeka ne bi u zapadnim selima Krajine toliko ruha i kruha koliko poetkom ovog kao i svakog alosnog rata. Neka i tri godine potraje, nee se od gladi pocrkati! 597

ito u dak, masnoe u kante, are zlata u Garana Ante!

Nee u kuama galantarskim! Ali to e biti s onim obanskim i teakim, s prosjakim i nadniarskim kad car pozove obane i teake, prosjake i nadniare, svu mladu snagu da pred puku stane i od puke pane? A pozva ih ubrzo, i pokupi sve konje i sva velika zvona u Krajini. Nije za ljude carski su; nije za konje ljudski su. Ma kud Bogu Boja zvona otimlje? Ote i njihovo veliko zvono, koje je don Pavao, jo kao mlad misnik, u Mlecima salio od novaca hajdukih i prosjakih, od suza sirotinjskih Bogu prikazanih. Bijae to tako veliko zvono, da bi se i najdeblja ena mogla pod njim rairiti, a zvonilo je nekako promuklo, duboko, hajduki, da bi ga i aneli s uivanjem sluali. Bijae na njemu lik svetog Roka s paetom koji u slatkoj labrnjici dri sveti hljepi kruha, a s druge strane Gospa Rozarica, majka i zatitnica sirotinjska. I sada glas Boji i svete slike u topove lijevaj i dobru se nadaj! Jadan ti dobra! Ni Turci ne bi tako, ni Turci! Tako se rat ne dobiva! Tako se Boji rat ne dobiva ponavljae i don Petar, koji bijae ve dobrano proelavio i sasvim osijedio, sasuio se i naborao premda je tek ezdeset i neku uhvatio. Dobro je da je i takav, da je i iv koliko je svoje jadno tijelo muio i trapio, i ne da Bogu patnjom ugodi, ve, eto tako, od nebrige i nehaja za sve zemaljske radosti, pa ak i za potrebe. Otkako bijae uspostavio prve dodire s don Pavlovim duiem Proskom i s ostalim silama duhovnim, bijae kao i onaj poboni redovnik to je rajsku ptiicu sluao trista godina, a inilo mu se da je slua izmeu ruka i veere. Opipljivi svijet bijae grdna uvreda njegovu duhu. Znao bi i po tri dana proboraviti zakljuan u upnom dvoru, bez kruha i vode suzdrana daha i ukoena oka sve dok se iza greda, ispod dasaka ili pak na pragu prozorapukarnica ne bi ukazali eljkovani nebeski duii, s kojima 598

bi poveo i vodio beskonane slaane razgovore o ustrojstvu zagrobnog ivota. Ali ti siuni duii nijedan ne bijae vei od zrna kukuruza cinkvantina znali su govoriti samo o sebi i vrstama slinim svojoj, dok su oni mrvu vei da se o divovskim duhovima i ne govori i njima samima bili nepoznanice, te su tek umom dokuivali i duhovnim okom raspoznavali njihov blijedi obris, kao da ga gledaju kroz maglu ili razlivena po nemirnoj povrini vode. Ako ovi don Petrovi dodiri s duhovnim silama i biima nekoga posebice zanimaju, neka proita njegove spomenute rukopisne Pribiljeke koje se pomno uvaju u novom upnom dvoru. Ovdje to spominjem samo kao uzrok njegove prerane tjelesne iscrpljenosti. A spominjem jo i zato da se vidi kako plahovita mladost ba uvijek ne oblikuje i ne odreuje budui ljudski znaaj: jer, evo, ovdje se bjelodano vidi kako se mladi i vatreni bogoslov malo pomalo odaleio od Pisma i Zakona bogoslovskih i sve dublje uranjao u svijet bogoslovskom nauku suprotan. Tko bi i pomislio, da e onaj mladi i borbeni kapelan ma i korak nasljedovati don Pavla koji neprestano prilagoivae zakone Boje potrebama ljudskim a kamoli da e ga u mnogoemu i nadrasti. Sjetimo se samo njegova prvotnog gnjeva na praznovjerice i sastavljanje zapisa, da te iste zapise malo kasnije pritisnut voljom i jadima naroda i sam pone sastavljati. Istina, u tim prvim zapisima bijae: samo rije tvoja, molitva tvoja i psalam tvoj! Ali malo pomalo stade u njih unositi rijei sve tee i strasnije, rijei prokletstva iz obrednika starih zaklinjaa i protjerivaa vragova, da se malo pomalo sroza do biljeenja nesuvislih slogova svojih duia savjetnika. I shvati, smrtnie, putove Gospodnje: ovi posljednji zapisi bijahu jednako djelotvorni kao i prvi, pa ak i djelotvorniji! 599

Kad otpoe ovaj nesretni rat, kad sila ljudska zvono Boje skinu i stade odvlaiti sina od majke i vojna od ljube, don Petar ne mogae stii ispisati toliko zapisa, koliko je od njih potrebe bilo... jer dolaahu mu ne samo iz Krajine, nego iz Bosne, Hercegovine, iz primorja i s otoka da ih sauva od olova i elika. Ti zapisi mogu posluiti povjesnicima kao porazan dokaz o srozavanju tadanjeg ovjeka koji je sve inio da izbjegne slavnoj i junakoj smrti. Daj nam, pope, moi od pomoi! A don Petar je davao i davao neumorno piui dan i no. Na njegovu sreu, budui su mrtvaci zapise zaivali u svete kapulare s kojima su ih pokopali. No da je kakav revni kapral bio mrvicu znatieljan, pa koji kapular otvorio, jadnom don Petru vie ne bi mogla pomoi sva kabalistika njegovih siunih duia, to se lako moe razabrati iz jednog, nasumce izvuena zapisa: Ja, Petar Franceschi, misnik i grinik veliki, po kriposnoj milosti Svemoguega Boga svestvoritelja, svedritelja, svespasitelja i svesrditelja, sainih zapis ovi za ouvanje due i tila imuna Brstila pokojnoga Mate, koji po ludosti ljudskoj i carskoj na poginue pozvan bi. U ime Presvetoga Trojstva sainjena od Bogastvoritelja, Boga-otkupitelja i Boga-prosvjetitelja u ime blaene Marije, vazda Divice, svetih apostola Petra i Pavla, svih svetih svetaca, anela, arkanela i ostalih sila duhovnih, posebno pak u ime svojih malih prijatelja, poimence: Proska, Roska i Grzduljka, urka, Burka i Miurka, Grozdana, Osmana, krabana i svih ostalih

proklinjem, osuujem, biujem, prosipljem, rasipljem i u nitar obraam

600

onoga pustopanika koji u godini Vukojarca dade trideset dukata gladnima u Krajini, a sada iz Krajine uzima trideset stotina momaka da za nj ivot poloe. Na kraju molim i preklinjem Trojedinoga Boga, blaenu Mariju vazda Divicu, svete apostola Petra i Pavla, sve svece i ugodnike Boje, sva anele, arkanele i svoje duhovne prijatelje Proska, Roska, i Grzduljka, urka, Burka i Miurka, Grozdana, Osmana, krabana i sve ostale nosioca ovoga zapisa imuna Brstila pokojnog Mate, eda nitko ne prolije njegovu krv, niti on krv ikoga drugog! Satari, Boe, rat ovi i onog pustopanika koji ga otpoe! Ali zapisi, to ranije imaahu tako silnu mo nad bolestima, zlim oima, arima, inima i nagazima, sada ozbiljno zakazae... i svaki dan snova pust glas dolazi: ovaj kosti ostavi ondje, onaj ovdje, a car pustopanik sveer novo i novo meso trai i orunicima ga lova po kamenju i zelen-gori. Ne pomau zapisi. Mora da su se sve paklene sile sjatile i sabile u oblak izmeu neba i zemlje, u tmast oblak koji ni milost Boja odozgo, ni vapaj ljudski odozdo ne mogu ni do polovice prosvrdlati, da se bar u avaoskoj tmini alosno sastanu. Poginue tako blizanci Antalaga i Jokalaga, jedan na Piavi, drugi u Galiciji; pogibe tako Pero Ikiin reeni ambo, pa Mlatilo i ekaja, Puljalo, imatalo, Glavinjalo i preisti Kozmuz ne okusivi ene do etrdeset i druge godine u kojoj u glib utonu i glib ga prekri. I tako od svih torbara i galantara, to ih Potrka izvede iz suanjstva misirskog, malo tko preostade: jedne potopi glib, druge pijesak pustinjski, trei padoe u suanjstvo talijansko, francusko i rusko... 601

da se udostoje skloniti, sauvati i uzdrati

Opusti zaklano selo i zaklana Krajina, ene se zavie u crni emer, a siroad u glad, golotinju i bosotinju. Pomoi niotkud: ruke hraniteljice trnu pod sagnjijalim liem dalekih mranih uma, a od ono malo neredovita provijanta nit ivi nit umri. Kopati nema tko komu, prositi nema to od koga ve na uranku novog stoljea naie godina devedeseta, godina Vukojarca. I ambari galantarski, u poetku rata prepunjeni, polagano presahnue: neto se pojede, a neto se prve godine dok se mislilo da nikad nee presahnuti rodbini i sirotinji razdade. Sad i galantarske kue peku kruh od sirka ili od mekinja pomijeanih s dubovom korom, i kao ozebao sunca svi ekaju da snijeg okopni i da se proljetne travke probiju: tut i tir, utinica i grzdulja, rana repa i rotkva, opojni gomolji ljaljka i sveti puevi ne samo u proljee ve u svako doba godine, pa nek smrde previtim jajacima! U cijelom selu bijae samo nekoliko vrata na koja jo ljuta glad zvekirom ne udari. Meu njima Potrkina i brata mu Andrijice, kojemu torbarenje dodija, pa za uteevinu nabavi velika kola i konje, te se dade u trgovinu s Bosnom: vozi u prokletinju smokve i rakiju, a iz nje sijeno, krumpir i japiju. Kad rat poe povjerie mu da za selo iz Makarske dovozi provijant. Kako na tom grenom svijetu nema svetog ulja da se naulje ruke, ne naulji ih ni Andrijica, pa se uvijek poneto smona o suho zalijepilo. Jedino ga muila strepnja za sinom Ikanom, koji glavinjae po carskim bojitima ne znajui gdje e glavu iz torbe izgubiti. Ali i ta briga proe kad mu se etvrte ratne godine javi iz talijanskoga ropstva. U Potrke ne bi ni te strepnje, jer kad rat poe najstariji mu sin Matan Drugi jedva trinaestu navrio, i Potrki tek sada ne bi ao to ga nije onda u naslonjau ugradio dosad bi ga avao odnio, a za koga!? Ostala djeca jedno drugom do uha, sve do djeteca Jelice to se zae kad prve 602

lumbarde na Srbiju grunue. I tako ne bi ni brige, ni bolesti, ni oskudice da ga mui. Ali kako nema iva stvora bez ive muke, to Potrku, u sveopem emeru stade muiti glupa dosada: nema ovjeka s kojim bi se porazgovorio, izasmijao, na bue zaigrao i pokavio. Svud nemoni starci i nedorasli momii a zelenokadrovci zalijeu se iz planine samo nou ko jejine i buljine, none uhodine. Sa enama se ionako ne radi nita do onoga, a ove bi nae ene radije u bunar... pa ako i ne bi, zar e u postelju sa akom skovrljena jada kad i svoju situ i napitu, rumenu i nabitu vae kao nedokuhanu goveu potrbunicu. Ponekad bi, kao svjetski ovjek odetao drugom svjetskom ovjeku, don Petru, ali ovaj vie i ne bijae od ovog svijeta. Istina, misio je i propovijedao, sakramente dijelio i asoslov molio, sve poteno i kako valja, ali im bi poeo s njim razgovarati, najednom bi zastao, ukoio se i ukoenim se okom upiljio u te, nekako proegljivo kao usijanim araem i Boe, oprosti suludasto. Potom bi prasnuo u avaoski smijeh: Car ratuje... Ljudi, na car ratuje... ponavljao bi vriskavo i sve te ljue proigao, ba kao da si ti taj sileni car to na nj goloruka udari. Neki od Potrkinih vrnjaka, koje zbog godina rat potedi, odluie da vrijeme ne provode kod kue u dangubici, pa korpu na drob i u bijeli svijet. No ubrzo se vratie, ne zato to ne bi kupca, ve to ne bi robe golemo drijelo rata gutalo je ne samo ljudsku odjeu i hranu ve sve to mu na usrk doe. Neki se i ne vratie, ve se pridruie Garanu s Mrnjavaca, pa sada s njim po slavonskim selima stoku kupuju i meso u Zagreb krijumare. Kau, pare ne slau u novanike ve u torbe. Nije to kruh svoj s ramena svojega osudljivo e, ma mrviak i zavidno Potrka. 603

 Ako, akane, meso preko ramena, a torbu o rame, k i ti one janjee drobove u Mostaru... iskre se sjajne oi Potrkina esnaestogodinjeg prvoroenca, Matana Drugoga. A starom trkaralu drage te sjajne oi, nove oi Potrkine, oi i krv njegova i Kikaeva, Prpina i kraljeva tobolara. Radostan tako zbog podrijetla, radostan zbog potomstva okupljao bi oko sebe s brinom njenou kvoke sve svoje pilie: Matana i Antiu, Anicu i Mariju, a prisisnu bi Jelicu uzeo u krilo i cupkao je, cupkao... Cijela bi jutra gubio u slaanom pripovjedanju svojih stvarnih i izmiljenih dogodovtina, a djeca bi ga sluala s udivljenjem i oboavanjem, otvorena i oka i uha. Nua je u poetku naganjala djecu na redovite poslove oko stoke, oko vrta i ograda, ali nikad ne uspi da ih i nagna, jer bi se Matan smrknuto otresao: Ako ti je do posla, posluj, a djecu pusti da se u miru oca nauiju, silo paklena i triput neista! I to bi Nua upornije djecu naganjala, to ih je on odlunije i sve ee oko sebe okupljao. A kad ih ona prestade naganjati, prestade ih i on okupljati, te se opet dade u tumaranja bez veselja, u susrete bez slasti. Kad preminu premilostivi car, mislilo se da e s njim i rat preminuti. Ali ne bi tako. Rat se jo vie razmaha, mrtvi se vojnici umnoie, glad pritisnu svu carevinu, i samu carsku vojsku, o emu svjedoi dopisnica Ivana Puzina, koji je lukavo, ma ba lukavo sastavio, da mi znamo, a da se biri ne domisle: Zupa ritka, ealica plitka; mes malo u oko bi stalo. Takvo ti je stanje u vojsci, kuhaju se na orbi opasai i cokule. A novi car i dalje ratuje, lijepi mu vrag runu pamet odnio! Ma gdje e ratovati kad te i antala Bajin kroz sve selo pita:

Care Karlo i carice Zita, to ratuje kada nema ita?

604

Ali lucprdasti car ne odgovara ni antalau Bajinu, ni selu, ni Krajini. A onda pust glas doe: vojska se razvojti, rat razrati, car rascari i carstvo rascarstvi, pa svatko sebi i po svomu. Netko pronese glas da se mora vascijeli dan slaviti. A kad se zvonar Jure Marjanov pope na zvonik i stade jezikom i tukom po jednom preostalom zvonu udarati, don Petar se tre, poput mladia otri k crkvi, po rasklimanim se ljestvama uzvere do Jure, odgurnu ga od zvona, pa sav zadahtan prihvati lanac i stade jarosno brecati. Poto outi da ga snage ostavljaju, turnu Juri lanac u ruke i povika da nadglasa brecnjavu: Ne slavi ve brecaj! Brecaj za upokoj cara i carevine, i naroda hrvatskog! Brecaj jutarnjicu i veernjicu, i podne brecaj! Brecaj... i u nedjelju e brecati prvi, drugi i trei zvon... Brecaj dok se zvono Boje ne raspukne... Remeta brecae podneva i zdravomarije, i pozive na nedjeljnu misu. Poto na nedjeljnoj misi otpjeva evanelje i poljubi evanelistar, don Petar mimo obiaja sveano uzdie ruku i blagoslovi pastvu: Brao i sestre, Ja vas blagoslivam, nu slaba vam vajda od toga, jerbo sve da imam vlast nad polovicom Boje milosti i da svu tu polovicu meu vas razlijem, opet mi na suhu ostadoste. Evo bo dolaze dani crni i strani u obliku glistine i zmijskoga elja, plameni se maevi kriaju, vuja drijela ognjem zjaju, zemlja tutnji, nebo grmi, i na to god otvorite uho, otvorit ete ga na tutnjavu i grmljavinu. Drugi po redu prokleti narod opet promijeni gospodara, od zla gorega. I promijeni ga dragovoljno udan ne palme ve ostana muenikog, jer je ostan mueniki najvea slast ovom 605

prokletom narodu. I kad bi mu Bog u svojoj milosti to muenitvo uskratio, uvenuo bi u noi i na proljetnoj rosi, pa gdje nee u suno srpanjsko podne! Brao i sestre, u sebi je alostan prokleti narod ovaj, i moje je srce na smrt alosno jer evo bo postadoh svjedokom jo jedne smrti ivog hrvatstva, u koje sam se cijeli ivot uzdao. Uzdanje se prometnu u uzde, nadanje u nedanje, ve otimanje slobode, imutka i due vae: otimat e vam jezik matera vaih i Boga otaca vaih... jerbo nema okrutnije vlasti od vlasti onih nad kojima se dugo i okrutno vladalo; drugo nisu mogli ni nauiti, kao to ni uenik ne moe nauiti grki od uitelja, koji ne poznaje slatku Homerovu rije. Ostan, danak u blagu i danak u krvi! Netko e rei: Kao da i dosad ne bje tako! Kao da stoljeima ne davasmo dukate i ovnove, sinove Turinu za janjiare, Nijemcu za konjike i oklopnike! Imenuj mi pedalj te proklete Evrope, koji ne omasti hrvatska krv za tuina proljevena! Evo i u ovom ratu: od Moskovije do Francije i Italije... Jest odgovorit u ja ali bar smo imeniti pod imenitim imenom ginuli, a sad emo bezimeni ginuti za tuinskog kralja obanina. Zar ne ujete to njegovi perjanici govore o muslimanima? Ili e se posrbiti ili e ih no progutati! To e sutra govoriti o Hrvatima. I bit e kako mi objavie moji duii, navlastito Prosko, Rosko i Grzduljko veliki pomor u narodu. Najprije e udariti nametima i porezima: zemljarine, kuarine, stoarine, vrtlarine, itarine, vinarine i travarine, grmovine, sunjarine, putardne, mostarine, vratarine, oknarine i na sam e zrak porez udariti. Na svakoga koji se suprotstavi nahuckat e pandure svoje, andare, koji e vas kao zeeve lovati. Potom e vam nametati sve vee namete i dabine, korake vae uhoditi, nagubac sve vie stezati, grbove narodne i svete zastave paliti, a vi se neete usuditi da ime svoga naroda izgovorite 606

ni u vlastitom srcu. Odricat ete se svega, imena i naroda, vjere i jezika, dine povjesnice i jo divnije sveukupne batine, koju djedovi vai umom i duhom stekoe i vama namrijee. Ako se ne odreknete svega, ako sasvim ne zatajite sebe, pustit e na vas svoje pandure, kao bijesne pse s lanca, a oni e vas lovati po kuama i pojatama, po brdima i umama, po sajmovima i dernecima. Ubijat e vas i u hramu Bojemu, i u procesiji, samo ako koraknete za crkvenom zastavom s narodnom trobojnicom. I prolit e se krv velika, u dan za godinu, u godinu za stoljee, jer e bezumno vladati oni nad kojima se dugo i bezumno vladalo. Mnoga e krv pasti dok i sam bezumni kralj ne padne. Vi je gledajte i neka vam se Bog smiluje. Ja odoh. I ode. Odblagova posljednji obrok: janjeu juhu, dva kuhana rebarca i tri prena krumpiria, ispi au vina i mrknu naprstak kave. Zamoli staru sluavku Martu da pod divlji kesten postavi stolicu od savijena drva sa sjedalom spletenim od riine slame bijae je donio iz Omia kao neku vrstu otmjena miraza. Sam pak izie iz upnog dvora ne bacivi pogleda ni na jednu gredu za kojima obitavahu njegovi siuni duhovni prijatelji, proeta nekoliko puta po travnatu oboru, a onda spokojno sjede na svoju otmjenu stolicu ispod najkronjatijeg divljeg kestena koji ikad poraste u Krajini. Premda bijae kasna jesen, vrijeme bje meko, juno i nekako njeno sunano, ono udno vrijeme u kojem zmije, guterice i ostali hladnokrvni gmazovi blagonaklono doputaju suncu da ih pomiluje. A don Petar ne sjede na sunce ve pod zlatnu kronju kestena, koja se zlatila od sebe i od nagnuta sunca. Nasloni se zatiljkom na deblo i zagleda se u etiri vita empresa izrasla na etiri ugla misnikoga groba, u kojemu bijae pokopan don Pavao i dvojica njegovih predastnika. etiri empresa za etiri misnika. Tko e razaznati koji je iji, tko e razluiti moje 607

kosti od kostiju one trojice, prah na prah, zemlja u zemlju pomisli sasvim spokojno ne skidajui oka s empresa, a ne skinu ga ni onda kad nestade i posljednje iskre iz njega.

608

KORPU O RAME A SVE DRUGO ZA RAME

Vraajui se s don Petrova sprovoda osamnaestogodinji Matan Drugi upita Potrku, hoemo rei oca svojega Matana Prvoga: Je li istinito, aa, ono to don Petar kaza? Hoe li nas po sajmovima i dernecima kao zeeve? Sinko moj, u svata se uzdati. Ako je Bog tako odredio, moe moliti ko svi avli jal proklinjati ko David Kusi, ista ti stvar. Stoga korpu o rame, a sve drugo za rame. Sveta se propovijed dri svake nedjelje; na nama je da je pamtimo do druge, a onda i s njom preko ramena. Naredne nedjelje ostarjeli i jo uvijek pretili don Luka Karapanda, koga Bog umijesi od privlastikog gliba da posvjedoi za svaku vlast, odra Tebeboga-propovijed: Otvorite oi svoje na suze radosnice i usta svoja na pjesmu slavljenicu, jer vam, evo, blagu vijest navjeujem: tmina minu, sunce sinu, magla presta, ropstvo nesta, a slavuji zabiglisae. I potopi Farauna u more Crljeno, a posla nam kralja koji je po njegovoj volji a od nae krvi... Je od tvoje i od moje kuje trulje! zarea oronuli Matan Bilin, kojemu jezik kao da ne mogae oronuli. 609

... posla nam Davida malenoga da prakom u eoce cakne Golijata, posla nam potenjaka i koljenovia od koljena prejasnoga voda Karaora, posla nam bojovnika, to bi i samom avlu na megdan iziao... Iz busije! Iz busije! Gle junaka busijaa! I dva kralja iz busije! opet e Matan Bilin mislei na Aleksandra Obrenovia, kojega Petar Prvi atentatom smae i ote mu prijestolje, te na nadvojvodu Ferdinanda koga ucmeka uz nedunu Miljacku. Potrka se sjeti djeda Kikaa, pa Matana Bilina proe laktom: Mui, marvo, propovijed je svta. Onako ti je lijepi vrag odnio! uzvrati Bilin. No ni to ne zbuni don Luku Karapandu; kad provrije pjesniki ar, nek udaraju sve kie i povodnji, sve krupe i snjegovi, on e vreti i gogoljati. ... posla nam zemaljskoga kormilara da nam narodnu lau provede kroz sve bure i oluje, kuge i kolere, talase i valove zapjenjena i vrebajueg mora i da je vodi do Sudnjega dana, posla nam strpljiva ranarnika da zavada nae grdne rane... Ponese li i togod cerota za moju kostobolju? propentra utea Kusturain, da Matana Bilina ba svaka ne dopadne. ... posla nam anela straanina da nas brani, anela hranitelja da nas hrani, anela tjeitelja na nam sirotinjsku suzu utre... Brao i sestre, evo mi od silne radosti srce puca i rebra razbija, pamet mi se muti... ava' ti je odnio, ko da ti je ikad bistra bila! sad ve pljucnu preda se Matan Bilin.

610

... a jezik zaplie. Ne mogu vam vie govoriti, suze me dave, sape ponestaje, jo jedino mogu kliknuti Gospodu to nam posla svijetlu krunu srpsku i pravoslavnu na izmirenje i slogu svega puka kranskoga. I evo ja, katoliki sveenik, punim srcem pjevam psalam pravoslavnom kralju i Bogu to nam ga posla. Brao i sestre, i vi punim srcem zapjevajte za mnom Tebe Boga hvalimo... Ali umjesto Tebe Boga... suludasti grbavac Iki sa Studenaca, koji po protenitima i sajmovima prodavae zemljane lule, krunice i svete sliice, zaojka ispred crkve visokim ukopljenikim glasom:

Iki u pjesmu, crkva u smijeh, a don Luka bijesno krinu zubima, pa jo bjesnije umjesto suznog Te Deum... zapjeva Veruju va jedinago Boga... Poslije mise Potrka metnu ruku na rame prvoroencu Matanu Drugomu: Ovu svetu propovijed odmah zaboravi, a Ikievu pamti. Nema, sokole, od sirotinje cara ni kad ti slui a kamoli kad zapovijeda. Uzdaj se u Boga i u au, pa s korpom u eku i Njemaku. Kako u kad mi je mladu vojsku sluiti! aa ti ni bolju nije sluio. Lako je ai kad ga don Petar od prve prekrii, a don Luka bi i roenog brata... Koji magarac o don Luki, tolomakoj posrbici presijee ga Potrka Pusti sluge nek se valjkaju sa slugama, a ti gospodarove vrlje odvrlji. Ravno u Imotski srpskom vojnom referentu! Srpski ti je, bolan, vlast od

Oj, Ikiu, nesta trgovine otkad vlada nevoljni Srbine...

611

Turina divan izuila, ovaj jezik najbolje razumije pritom mu turnu u ruku odeblji smotak stotinjarki. Jo se no od dana i ne zae dijeliti kad Matan Drugi noge u opanke pa preko brda. Kako mu se juer novci o prste zalijepie onako mu s dlana ne silaze; s njima spava, s njima hoda i sve jedno misli: Za ovo bi i vrag vojsku sluio, kamoli te ne bi iz nje izbavio! Takva i takva stvar, gospodine vojni referente, to otjera momke iz Dervente... Ne tjeraj me, slabaak sam ti i nezdrava uma, sramota je da kralja ovakvi slue... Referent ispod oka omjeri ovu peu od momka, pa prasnu u smijeh udarajui leima o naslon stolice: Hehehe... Slabaak, je 1'?! Bre, bre, na lepo mestace u da te smestim! U kraljevu gardu. Takvu planinu jo ne videh! Ni ja sloi se Matan, pa zakilji A to je s ovim drugim? Kojim, bre, drugim?! Pa s tim... Lud sam ti, brajo, pa me luda kui ini! Ne moe, ne moe! Ubeleen si u vojni spisak, a to je, br, ubeleeno... ... da se i izbrisati dovri Matan i izvue iz depa nekoliko novanica i promelja ih izmeu dlanova. Ne moe, br, tintom si ubeleen! Svaka tinta ima i brisalo poslovino e Matan, pa izvue iz depa jo nekoliko novanica, rairi ih u lepezu i stade se njima hladiti. Referentovo orlovo oko prebroji novanice bre nego bi ih obino i vidjelo, a jezik mu sam od sebe obliznu suhu usnu. 612

 Ne moe, bratac, ne moe da se brie dravna tinta! Matan proiri lepezu dvjema stotinjarkama i izazovno pogleda referenta! Za dravnu tintu dravno i brisalo! Referent jo jednom obliza suhe usne, pa otuno odmahnu glavom: Ime ti se, bratac, oteglo ko pantljiara, ne moem da ga zbriem ni polovinu. Matan polagano izvue jo jendu stotinjarku. Ako koje slovo a ostane, nee iz azbuke. Ali ne sme u vojsku da ostane. U vojsku ima svako slovo da se brie, a tebi dvanaest ostalo... tu ti je, br, i oino ime... gle, dvanaest! to koristi snudi se Matan kad je brisala jo samo za tri. Nema vie? Ni za sluaj smrtni! Kad je, br, tako, daj ta ima, a ja u do daljnjega od svoga da nadomestim. Vrativi se kui Matan Drugi baci na siniju snop stotinjarski: Ni polovicu mu ne dadoh! podviknu ponosito. Potrka ponosniji na sina od sina sama, usuka brk i smijeh, gurnu prema njemu rasute novanice: Dvaput si ih zaradio! Ako sam ja avao, ti e stoavlom postati! O djede Kikau... Hvataj korpu pa s akom u Njemaku! Jo proljee i ne ree: Tu sam!, a oni ve po Njemakoj k po svojoj kui, po Stettinu i Rostocku, Hamburgu i Bremenu, po Dortmundu, Essenu, Dsseldorfu, 613

Klnu, Frankfurtu, Stuttgartu i Mnchenu, po svim lukim i tvornikim gradovima za zdravu mornarsku i radniku paru tri sitnu robu, koju su poradi ureenosti tolikim manama od tvorniara ili veletrgovaca dobivali budzato. No netom bi ta oteena roba dola u njihove ruke, kao da bi se preporodila i ozdravila, bar sudei po mnotvu hvala kojima bi je obasipali i jo veom mnotvu zakletva kojima su se na njenu valjanost zaklinjali. Ali ne bijahu, krivokletnici: odvie se bojahu Boga, a jo i vie muka paklenih. I u toj nesavrenoj ljubavi prema Bogu bijahu savreni. Njihova je zakletva pred Vjenim sucem vazda bila istinita, a to lakomi ovjek tu zakletvu krivo tumai, grijeh ne pada na njihovu glavu. Od Potrkina uenja ako vie mene ne stoji (predmet nad glavom) i dabogda ovdje oslijepio (tuckanja po koljenu), pa do otac mi jutro ne doekao (a ve odavna istrunu) i jedinica mi se Milava krumpirom zadavila (tko ti je kriv to misli da je Milava ki a ne krava koju lani prodade Ilijau Tunjkinu a namaknu dvije jalovice: Zekulju i Bjesnulju) bijae vie dvoglavih zakletva nego sitnica u njihovoj korpi. U tri godine obijanja i uenja razliitim smicalicama, Matan Drugi obie cijelu Njemaku, duh mu se izotri a tijelo izoblii, kao i stotinama galantara koji su krstarili po svim srednjoevropskim lukim i tvornikim gradovima vukui po deset i petnaest sati teku korpu na trbuhu: lijevo se rame opustilo, desno izdignulo, trbuh istrio, a kria uleknula. Jednom ukalupljeno u novi poloaj, tijelo bi taj poloaj zadralo i kad bi korpa sila s trbuha, tako da galantari bijahu prepoznatljivi po dranju kao i mornari po raskrebeljenu hodu... jo dugo godina po naputanju broda. I kao to mornar svoj raskreeni korak ne smatra nedostatkom ve odlikom, tako je i galantar, a posebice mladi Matan Drugi, u svom izopaenu tijelu gledao poseban 614

odsjaj ljepote, ivu sliku gizdave uzoritosti, te bi poesto stajao pred ogledalom jo se vie uvijajui u kriima, jo vie zabacujui unazad i trup i glavu: Ba si mi estan, kume! A kad bi se do sita nauio vlastite ljepote, blaeno bi se opruio po postelji, zaklopio oi i doaravao u mati golemu vojsku galantarsku poredanu na dugakom Imotskom polju. Ba na Imotskom polju! O, ostvarit e on ono u emu Potrka nije uspio: dii e na noge sve preostale prosjake, obane i nadniare, oboruat e ih orujem trgovakim i od tih krnih momaka stvoriti odabranu vojsku hajduku, zapravo trgovaku. Poredat e ih na tom Imotskom polju, sve po trajini kao prave vojnike, poredati u red bojni, ubojiti, pa e stati nakraj reda i odjednom vidjeti kako se po trajini nie stotine uvijenih kria, isprenih trbuha, iskrivljenih i zabaenih ramena... Pa kad se doboga nauije sve te ljepote, popet e se na ulak i izdati zapovijed otru, zapravo vojnu: Vojsko galantarska... na Evropu: mr-mr! O divote jedne! O kruna, o maraka, o forinti, o franaka... I na istu srijedu Boi! A vojska se galantarska mnoila, tako da se ve tree godine ne samo namiri broj u ratu poginulih, ve se prema predratnom i utrostrui. Kako i ne bi kad u novoj dravi za Hrvata manje kruha nego u staroj. Kud e, to e? Ili crkni za pragom, ili kreni preko praga! Kreni, znade kud e kad ti stari galantari prti proprtie! Kreni? im e gologuz krenuti, im li korpu napuniti?! Uzajmi, udui, zaloi komad zemlje... Zar djedovinu?! Tko te pita... vremena su nova, moderna, stare sramote nit poznaju, nit priznaju! iaj u svijet, tri e djedovine stei!

615

I oni inue. Po svijetu nasitno tri i varakaj (zrno do zrna pogaa venig do veniga palaa), a o Boiu u zaviaju nakrupno lai i mai (Po Njemakoj, to su brige nae a kod kue svilene gamae!). Kad se etvrte jeseni Potrka i Matan Drugi Vratie kui, da po obiaju prezime, u kuu ih ne pustie. Kako bi ih i pustili kad od pustih dvora Matanovih ustupljenih, kako je reeno, koli i uitelju ostade samo pogolema sobetina-kuhinja s prvim tednjakom u selu neka se pamti! a u toj sobetini baba Jela Kikina! A gdje je baba Jela Kikina, muku pristupa nema. Da trudni i umorni ne bi silazili u komiluk ili na buri cvokotali, uitelj ih pozva u toplo i na rakiju. Dobar neki uitelj, i ba od srca uiva dok mu oni na tanano vezu kako su digli ovog vabu i onog eha, kako su mu podvalili ealj od bakelita pod ealj od bivoljeg roga: I nije to za dvije marke, popiam ti se u njih, ve za uivanciju, pogotovu, brajo, ako mi se struan pravi! Dok oni tako u toplu pijuckaju i askaju, oko dvora uzbjenjelu i zahuktanu buru sve vie probija vrisak djece iz susjednih zaseoka tko im prije kaza da dooe! Prozebli i modri poskakuju po oboru na vjetrometni dok im vjetruina glasove u grlo sabija, snjena pravica prekriva suhe ispucale usne. Svaki se as nagruvavaju pod zastrtim prozorom ili pred zabravljenim vratima isteui vrat i ui: tko e prvi uloviti cijuk u Nuinim jaucima. Zaokupljeni oekivanjem tog prvog cijuka i ne opazie da se desetogodinji iavi stovrag, unuk Marka Skoimia, kriomice uzverao uza stepenite sunanika i skutrio u zavjetrini vrata uiteljeva stana. Kad drhtavci zaue toliko oekivani cijuk novoroeneta i hrpimice potrae prema solaru, mali Skoimiev iavac ve tresnu vratima 616

uiteljeve kuhinje i uzvika se inei se zadahtanim iako to nije bio: Mutuluk, mutuluk... to je bilo? upita sav usplahiren Potrka. Rodilo se, rodilo... zamuckiva malian da dobije na vremenu. Znam da se rodilo, ali to se rodilo, smuljko muljavi?! Rodilo se i.. Sin! Sin! povika nekoliko derana s praga i sa sunanika. A to bi drugo bezobrazno e mali lukavac Za ensko se mutuluk ne donosi! Lisac si, mome, i za rep dui od djeda... nasmija se Potrka prozrijevi balavca, ma ipak mu za dobru vijest tutnu aku sitnia, a potom svu djecu podjednako obdari A vas bi, blesave ovice boje, valjalo iibati. I ovo vam nije za to to ste se budalasto dali prevariti, ve nadnica za cvokotanje na zimi i buri. Kad se djeca razioe, uitelj nekoliko puta odmahnu glavom. Vidi se, ovjek se skanjiva izmeu: bi li ne bi li. Sve pogledava Potrku, sve mu rije na vrku jezika igra, ali kad je pokua pronijeti izmeu zubi, oni kao da su ba na nju u zasjedi ekali: kljocnu i pregrizu. Otru Potrkinu oku ni prvi put to ne promaknu, pa stade hrabriti uitelja: Ispljuni to ti je u poganu srcu! Otprilike znam to e ispljunuti. Eto, ba kad me vue... Nisam pop ve slobodouman i napredan uitelj, pa ti opet moram popovati. 617

 Popuj, duo umna i svjetska! ezdeset ti je manje dvije, vucara se s kojekakvim kodkogasamtogasam, moda si se i kakve boleine dokopao, a ovamo djecu gradi... i kakva e to biti djeca pod starost iscijeena! Tvoji su spermatozoidi, hou rei, sjeme ti je prozeblo i upljesnivilo se, ako nije i kakvom boleinom otrovano! Zna to uitelju? Dr' se svoga i djecu ui, a popovsko popu prepusti. Neu due grijeiti, nu moe biti da su i oca Abrahama avli kojekud nosali, pa u kojim godinama dobi Izaka, mome bistro i vidovito! E pa nek se iri vjera Isusova, nek plodi Krajina bar onim im jedino moe ploditi! potom se obrati sinu Matanu Drugom, stisnu mu i junaki potrese ruku estitam ti, sine, dobio si brata! I nek mu je ime Ivia! Ivanima je vazda sklona i srea i pamet, pa ako jedna izda, druga nee. Dok uitelj mrmljae Stari pr, stari pr... i na smrtnoj e postelji rukom za neiju, makar za eninu, dotle Matana Drugog stadoe druge misli moriti: Neka pri, bogamu, al nek meni djecu ne gradi i mir ne odnosi! Em se pokasno oeni, em se pokasno materi utroba otvori, em jadnica iz dobrote i neumijenja trgovinu rasu, ma kud iz prkosa dade za kolu dvore u kojima se moglo i spavati i pirovati! Sad se tua djeca po njima bae, neenja se uo preko triju soba razastro, dok njih osmoro u jednoj, pa prdi i smrdi kao u pradjedovsko doba, jo je i pregradi plotom i nabij stokom, pa svi uuture, i krst i nekrst, kao u prosjaka od nevolje i grebenih nadniara! Gdje su pusti dvori Kikaevi? Gdje dvostruki dvori Matanovi? Jedna sobetina u tuoj kui, i manja od mnogih jednodjelnica, krovinjara i ploara! Svi galantari kue sagradie, crijepom ih pokrie, a stare prometnue u pojate, samo on, prvi meu njima, i njih 618

osmoro vie jedno na drugome nego jedno uz drugo... I na kraju taj prokleti usranac Ivia, iscjedak grebeni! Vidjet e jada i pokore, nee oka sklopiti: taj e prokleti usranac cijele bogovetne noi cviliti i kmeziti iz bukove zipke, koja ih je svih odzibala. I nitko nee smjeti ni trepavicom trepnuti, jer budalasti roditelji zaboravljaju na svu djecu netom se pojavi iscjedak i cijelom se duom posveuju tom bespomonom i bezobraznom gadu, koji njihovu slabost ve u utrobi sluti, pa kad doe na svijet radi stotine svinjarija, siguran da e se materino srce postaviti izmeu njega i najnedunijeg reanja. I ode san, ode mdr, propade ovjek... Kad ostade nasamu s aom Potrkom, junaki se podboi, rijei mu kao i oi sijevnue: Ne moe, aa, ovako, ne moe, svih mi naopakih bogova! A to to ne moe? Ne moe se s usrancem ivjeti! Poginuti ili sagraditi nove dvore! Pa sagradi, sine, ionako ne zna kud bi s pustim parusinama podrugnu se lupe stari, koji je dobro znao da se onim to mu sin ima ne moe ni estit temelj usaditi. Matan Drugi ne odgovori, ve sutradan zorom trknu u Poljica i dovede metra Stipu Gudelja: Izmjeri der aine dvore, pa pod njima zapai moje, i nek su mi suprot bure! Tri arina dui, arin iri, lakat vii, nek narod vidi, da se i sin moe nad oca uspeti. Evo ti deset tisua kapare, a ostalo po troku i radu kako se pogodimo. Lako emo odmahnu Stipe ima ti u ae i za troje dvore. Matan Drugi outi, ne otkrivaj ovjeku svoje jade, da se ne popimani. Kad mu se uvee aa podrugnu divei se 619

prozirno, kolike je to veliajne dvore zapasao, Matan Drugi samo krinu zubima: Misli, aa, da nema pameti izvan Potrkine. A ja ti kaem, ima je, aa! Ti probi prtine i otucka pute, a ja u ih u ceste proiriti i prinom poravnati. Zbogom, aa, u prve mi je pijevce krenuti. Kud sad, nevoljo moja, jo snijeg i ne poe priti! Kud e kad zapadne, kad smetovi k kue, kad udare puanije? Smrznut e se, mae moje toboe se zabrinu stari, a u dui mu milo, podsjeti ga na vlastitu prkoljivu mladost, na sve kie i snjegove, bure i puanije, hercegovake i bosanske, na koave i smetove srijemske i slavonske, a bijae mnogo mlai od njega. Ne boj se, ako, zovnut u te da me smrznuta odmrzne! uzvrati Matan milo za drago. Ponesi mutap, da me ne mora zvati podrugnu se Potrka, jer od mutapa nema goreg ogrnjaa. Je li to onaj satkan od tvojih kruna austrijskih?! uzvrati Matan, i podrugljivo i bijesno, saevi u jednu reenicu sva ona godinama suzdravana predbacivanja zbog oeva nerazumna poslovanja od propasti duana, otuenja dvorova do budalasta zaivanja zdrava novca u bolesne bjeve. A bjeve zaista bijahu bolesne, te se s rasulom Austrije i same rasue: rasu ih nova grebena drava besramnim mijenjanjem kruna u dinare, i tako jednim pljakakim potezom opljaka i ogoli ne samo Potrku, nego i cijeli hrvatski narod i sve ostale carske podanike. Jedino dobro to uini Potrka bijae davnanja kupnja katnice u Zagrebu. A onda opet: paru u arapu i strpljivo ekaj da te nova drava kakvom novom smicalicom nanovo do koe ogoli. 620

E mene nee, kurvo nezasitna zarea Matan Drugi i uzdie glavu, kao da e jednim pogledom cijelu dravu obuhvatiti Nit sam te zvao, niti odabrao, ja tvoj a ti moj prvi neprijatelj! Svih mi Isukrsta i svetoga Petra naopake razapeta, od danas ti se sa mnom grdno nosati! I poten u ti, kurvo, biti, i poteno rei kud u udariti! Po monopolu, po bubrezima, nevoljo moja... i to po monopolu, po bubrezima ponavljae sve do Mnchena, kao uspavanku u uspavljivo kloparanje kotaa brzoga vlaka... kroz drijeme, kroz san i susanicu... Iz Mnchena se vrati vlakom, ma zaobilazno, preko Leobena i Graza, da ga u pograninom Ehrenhausenu napusti. Sie s vlaka, zametnu se ruksakom punim upaljaa i kremenia, veselo pogleda snjenu pusto za sobom i jo vie prijeteu pred sobom, razigrane i umovite bregove Slovenskih Gorica prekrivene bijelim pokrivaem smrti, pa podviknu sebi kao da cijeloj eti podvikuje: Tamo nam je! Naprijed mr! Onda se nasmijei onim ljupkim i pomalo lukavim smijekom oca Potrke, u mati preobrazi dravu u pretilu pijanu bludnicu, to se na tustim nogama ljulja pred vratima javne kue, pa procekee kroz vlane zube: Tu li si mi, avle pakleni? Pa neka si mi! Dosta ti ih lee na pupak, lei u i ja, da ti se osvetim. Jesi gadura, jesi mjeina pljesniva i vrea govana... tko li te takvom stvori, jadi ga ne ubili! Bog nije, ve vrag pakleni... i kako te god krojio i prekrajao, vazda si kurva kurvanjska meni i mom narodu. Samo, Matan vidi da si kurva ma otkud dolazila, pa kakva ti njemu takav on tebi, s kurvom se kurvanjski nosati... Nu vidi, kako si mi se raskreila s tom gnjilom utrobicom, takljom ti je vadim! Umjesto kurvanjskim pascem opasa se puetinama, pa misli da ti nitko ni u 621

pupak ni u upak. E, kuko, kurvo, vuci i hajduci izmeu puaka kano imi izmeu grana. A ja sam ti i vuk i hajduk, i imi i jegulja! Je l', droljo? Je l' ti to zna o jegulji? Ne zna? E, onda je metni na suho izmeu dvije razdaleke vode, pa e znati! A o imiima? Je l'? to zna o imiima?... I tako cijelu no razgovarae s dravom, koja mu se u obrisima snjenih planina neprestance ukazivala u liku pretile olinjale drolje opasane pascem puetina. O droljo droljava i dronjo dronjava, premlak si ti zalogaj za mene... U tim slatkim junakim samorazgovorima prebrodi no i granicu. Jo samo zaobii Maribor, pa su ti za leima sve puke i bajunete, svi carinici, andari, financi, biri i svakovrsna dravna gadija. Potom sjedni u vlak, odahni kao ovjek i prodremuckaj do Zagreba! Nu, nije dobro sjesti odmah u Teznom moe koji vrag nabasati pa te i odnijeti noge su mlaahne, nek jo mrviak nose, do Hoa. Hoe su sigurnije, dato nego sigurnije, umijea se meu aicu radnika i seljaka, pa ako kakav gad i zabasa, zar e te prepoznati? I tako poe prema Hoama. Na putu ga sustie neki seljak sa saonicama i ponudi mu da ga poveze dio puta. Matan odbi i zahvali, pa tu hvalu u sebi obrazloi: Moda ovjek misli poteno, a moda i lupeki. Mislio kako mislio, jedno je posigurno: ako se ovako umoran zavalim u tople saonice, san e me obrvati. A kad te san obrve, i najpoteniji e u ruksak zaviriti. Bude li ovjek poten, eto ti ga na kriu izmeu potenja i lupetine, a zato bi ba ti sveca raspinjao?! Bude li lupe, s ruksakom e pod gunj a s usnulim tobom pod put, pa zamrznut ekaj dok okopni, da te nau i sahrane u tuem zaviaju. Za svoje i njegovo dobro ne smije u saonice, ve hodaj makar sa ibicom 622

meu kapcima. Ne smije stati, ne smije sjesti ni zadrijemati. Sklope li ti se oi, i sam si se zavazda sklopio. Trusaj pomalo, trusaj i odagnaj ovu bijelu kurvetinu koja te mami svim kurvanjskim mamcima. Osluhni je, gotov si. Trusaj, mome, dok ti treska ruksak na leima svoj si... Jo malo, do Hoa, do vlaka, do sigurnosti... Ej, da je zapjevati! Vragu i pjesma! uje te zbir, uje te finanac pa sve prijateljski: to to, kume, u ruksaku nosi? Ne smije zapjevati, ne smije trepavice ukriati... Teke li si pute izabrao! Jesu teki, o aa Potrka, teki jesu ali e ih Matan u iroku i ravnu cestu prometnuti. Ej, da je zapjevati...

623

TO TI JE OVJEK BEZ SVOJE DEKTIVE

Nove putove bijae lako nai, a s malo vuje snalaljivosti bez velike pogibelji i robu preko granice prenijeti. Ali hajde sm tolike kremenie nasitno raskrmi! Istina, zaradica je velika, esterostruka, ali sporost jo i vea. Usto pogibelj na svakom koraku. Granica je jasna. Crta! Na crti karaule k piljii. A ti: izmeu piljia, probit e se da su igline uice. A ovdje karaula u svakoj krmi, u svakoj ulici, u svakog kupca jatagan i eana. Ba jedan takav goljavi kupac vie krmeljiv nego elav, a bez ijedne vlasi na tjemenu zaskoi ga s detektivom u prizemlju oeve zagrebake katnice, gdje Marko Mi bijae otvorio nekakvu dalmatinsku krmetinu u kojoj se krmilo sve osim dobra vina i dobre hrane. To je on! podviknu goljavko i slavodobitno upre u Matana slomljen kaiprst kao slomljeno koplje Od njega sam, gospodine detektive, kupio i upalja i kremenie. U ime zakona... poe detektiv, ostalo promrsi kroza zube ba kao Iko keruin Zdravo Marijo... smrti nae. Amen, zgrabi Matana za ruku i odvue ga u mali odjeljak pozadi krme. 624

 Da mi nisi to jesi krgutnu Matan zubima prebio bih ti povor ko divljoj maki. Detektiv, koji bijae glavu nii od njega, uzdie nos i ibnu ga okom: Preti to, ukelo, zvaninom licu?! Kakva prijetnja, jado jadni, kao da i sm ne vidi da te mogu od duka i u zubima odavde do Berlina! Ali kud bih, roo, bez tebe kad si mi kruac nasuni, moj kiljo iz Zagvozda, moja aloma. Premei, bratac, koliko te volja, ispipaj me ko djevojku, pa ako ti je povoljito i prstom u guzicu! to se premetaina vie bliila kraju, detektiv je sve uzrujanije prevrtao svaku od stotina stvarica nanizanih u korpi galantarskoj i sve gnjevnije pogledavao onoga goljavca, koji je naoigled blijedio kao prljava krpetina u lukiji. Nita, a?! ica ga Matan Nita, moj uzdahu. Tako je i moj djed Joka prevrnuo na tisue tovara kamenja da doe do blaga cara Trojana. On je ionako bio budala, a budali nije teko i za Cigankom. Ma kud se ti, tako uman ovo, povede za goljavkom! Pogledaj ga tugu od nevolje pogledaj me peu od ovjeka pa odoka rasudi komu e se, rodijae, prikloniti carstvu,... A ti se prikloni krmeljivcu elavom, i prav ti budi, kak se ovde veli, moja uzorita Dektiva i to Dektiva izgovori velikim slovom ne slutei da je izgovorio vlastito ime, to e ga nositi stotine i stotine buduih bira i njukala, bez kojih, ini se, nijedan narod ne moe opstati. Grubo, ma ba grubo valja na nekom neupjeh iskaliti umjesto Matana odvede Dektiva onog goljavca, koji e zbog zavoenja zvaninog lica u bludnju ve u prvoj vei svoga boga vidjeti, a Matana samo reznu okom: 625

 A ti, dukelo, jo e od majke sisu da trai! Usta ti se posvetila, moja Dektiva, moj kiljo iz Zagvozda, moja aloma uzorita... to? to to, bre recka? Nita, roeni! Tako mi katolici molimo Boga uoi junakog megdana. Hajde uzdravlju, i vrati mi se. I vratit u se, mre, a ti e lep bostan da obere. Mi katolici kaemo da je i bostan u Bojoj ruci. Gledajui za poraenim detektivom Matan Drugi sjetno aptae sebi u mislima: Tako ti je to, rodijae, kad ti ostavie u batinu poganu krv, koja se s koljena na koljeno mora s nekim nosati, i sve ee, jade otrovani. Zasui, pobro, rukave dobro, nije ti ovo kiljo iz Zagvozda ni aloma iz Sarajeva, ve moja Dektiva sa svom policijom ovog policijskog svijeta; nije to klipa i kljuke, i kamena s ramena, ve ti je s vojskom bitku biti i rat voditi. Rat voditi a puke nema! Des mozges ti i puka i sablja. Izotri ga, rode, kad ve ia cestu kroz klance jadikovce. Danas vie sree neg pameti, jer da te zaskoi uru ranije, k vragu tava i jaja. Srea ti je zrno boba u bronzinu orbe. Stoga pamet u glavu, a kremenie u aku, da ih moe u bus, u kanal, ili, brajo, u dno korpe, ugradi togod otajna pretinca. Pa kad ugradi to si razumio? Skrio si od Dektive? Jesi! Ma to si drugo razumio? Proturit e dnevno dva tri upaljaa i stotinjak kremenia, zaradica lijepa, esterostruka! Jest, brajo, esterostruka, ma tri ti mjeseca treba da to ruksaia rakrmi. Sve ti je to: vodu grij, vodu hladi. Posao ti je, brajo, ruksai u dan rastriti, pa nek je zaradica i dvostruka! Ne bakaj se nasitno, vidi kakva si ljudina, ve kutlaom iz kotla kad ti Bog dade da moe i s gogolja kusati. Ustroji, brajo, tako, da velikom lijeva a male nek 626

raznose. Neto novca ima, skokni za granicu povuci tri, etiri ruksaia, pa kad pristignu galantari zaas e raznijeti od cvijeta do cvijeta k marne pelice. Dravu u dravi kroji, a sabora nema. Sazovi, brajo, sabor galantarski! Ali na prvom galantarskom saboru, koji bi odran potkraj veljae u krmi Marka Mia i na kojem bi okupljeno pedesetak galantara, zametnu se tiha kavga i doe do tihog raskola. Matan Drugi odra vatreni govor i ne ba bez politike primjese, te meu ostalim izree i ovo: Otkad propade Austrija, u nas, tuni zbore, ko za mrcem nariu: Nesta Vrane, nesta' rane! Nesta Zita, nesta ita! Nesta Karla, nesta para... Netko e rei: S njima i bez njih sirotinji vrag isti! A ja vam velju, nije, brao, ve stoput gori! A kako i ne bi kad siti gospodari sjaie a gladni uzjaie! Baci, brajo, na me pregrt nasisanih imavica iliti stjenica, a ja u na te samo jednu sasuenu! Pravi kralj svilenim platom i konja prekriva, a kraljuobaninu i tvoj mutap dobar. Gdje su vam bogati i slavni prosjaci-krajinici? Imenujte mi jednoga uz Kitu Brajina! U koga e prositi, kad kud okom sve na prosjakom tapu. Gdje e ovce uvati kad je travarina skuplja od janjeta! U koga e teaki kad primorce i koljare natjerae da i sami zemlju napuste i preko debela mora koru kruha poiu?! Odlaze li samo primorci i koljari? Ti se, aa, zakle don Pavlu, da e nae zaustaviti? Pa zaustavi li? avla zaustavi! Odlaze ti ne samo nadniari i obani, ve i sinovi hajduki pokuarci, torbari i galantari to se novom poslu ne svikoe sve sami sramenjaci, odlaze da iz belgijskih i francuskih rudnika, poput krtica, iz utrobe zemlje izvuku koru kruha, koju na svojoj roenoj njivi ne smiju ni popabiriti. Prosjaka im drava klasje zgrablja, 627

oganj pokropi, a njih i ognjite rasturi na sve etiri strane, i od sunca i od vjetra. Ne vapi li to osvetu pred licem Bojim? Ja ti kaem, vapi! Vapi, aa, i ubij svakoga koji hoe da ti svetu djedovsku vatru pogasi! Ubij i kurvanjsku dravu dok te ne ubije! A ja znam kako emo je ubiti. Ne pukom i topom, ve udri kuku po trbuhu, mater joj kurvanjsku i arcikurvanjsku! Udri po bubrezima i monopolu! Ima nas krivoramenjaka na stotine, a bit e i na tisue. Ne glavinjajmo po ekoj i Njemakoj, rasturimo se ovdje kao mravi, vuci i hajduci po svim banovinama, po svim gradovima... Znam izvor ive vode, koji nikad ne presuuje ni kremeniima, ni upaljaima, ni cigaretpapiriima... Udri kuku po monopolu, po trbuhu, i zaas e natanje srati, a vama zarada etverostruka! potom im podrobno objasni svoj veliki krijumarski podvig, svoju i njihovu ulogu u njemu, upozori ih na zamke carinike i finanake i kako e im doskoiti, kako e u nedune svatarske korpe ugraditi tajne pretince, kako e... Galantari ga pozdravie burnim pljeskom i vinatom vikom. I da na tom saboru ne bi oca Potrke, sveukupno bi galantarstvo krenulo novim revolucionarnim putem i, tko zna, moda bi karaorevsko carstvo avao odnio jo i prije sramotnog ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskoj skuptini. Ali Potrka, koji se sve do tog stranog dana osjeae izbaviteljem i Mojsijem, ne mogae otrpjeti da se njegovo djelo i njegovo poslanje samo tako obezvrijedi i uniti, da ga jo iva prekrije ivi zaborav i da uzrok tom zaboravu bude ba njegova vlastita krv, njegov prvoroenac, kojeg je s toliko elje duge godine iekivao. I ne sjeti se da i sam ocu Jokau bijae istu poparu skuhao, ve miljae na hram koji je godinama strpljivo podizao, a sad mu ga vlastiti sin 628

rui. Mogao se sa sinom i zakrviti, ali ne, on e ga svojom, jo uvijek svjeom, ezdesetogodinjom pameu nadigrati. udim vam se, ljudi poe onim svojim slatkastim i malice nasmijeenim glasom Onamo estiti i razboriti, a ovamo kano slijepe ovce za slijepim ovnom odbijena roga. Svi znamo da je drava kuka i to o tom oenae moliti! Ma svi ne znamo da je ta kuka bijesna i opaka, i da je Bog udijeli svakom narodu za okajanje grijeha njegova. to je narod greniji, to mu daje bjesniju, a na je narod proklet, pa to hoete? Dade nam dravu kakvu zasluismo. Ne moe se, sine, suprotiva Boje ni s vodom ni s vatrom, ni s burom ni s juinom. A neba mi, ne moe ni protiv drave! Ti e joj, tele jo neoblizano, ti e joj nahuditi kremeniima, upaljaima, kartama i kartinama! Ti e... Pa da i hoe? Pa da i jesi! A kad ti ona i kruh monopolom proglasi, im e je onda?! Ti e mi se s Bogom i kurvanjskom dravom nosati! Hajde, bolan, sjedni!... Mi smo, brao, dosad mirno poslovali, svijeta se naobigrali i nagledali, bez ikakve se pogibelji po dravama, bolan, svjetskim i evropskim lijepe robe naprodavali, lijepe svotice domogli, tune se sirotinje nasitili, a idovskih gavana nakrupno navarakali... Dobro jeli, dobro pili, dobre kuke prejaili, toplo se oblaili, u suhu spavali, u mokro kue zidali, djecu podigli i njom upravili. Eto imagin izuio za pisara, Kekezov za popa, Srbiguziin unuk uiteljsku plau potee... I sve u miru i Bojem blagoslovu. Putnice i dozvole k sunce arko za sve pismene i nepismene. andaru ih pod nos, a on ti salutira k ministru! Kud e kruha vrh pogae! A ovo moje pile utokljuno i zelemba poslije proljetne rosulje, hoe rat, i ne Mali, Morejski, ve svih mi Isukrsta Veliki, Beki! Pa kad vam uzmu putnice i dozvole, kamen sij, kamen anji, a o Pokladama zube na klin k i vas ostali jad u Krajini. 629

 Neba mi, tako je! podra ga imaga, a za njim svi postariji nu jo uvijek snani ljudi, koji s Potrkom bijahu svu Evropu izobijali i po svim se javnim kuama i krmetinama izubijali. Pozor! vojniki zagrmi zadovoljan Potrka korpe o lijevo rame! Mr, mr! Na Prag! Na Berlin! Na Mnchen! Na moj kurvanjski Hamburg, koji me s toliko veselih iglica ubode da me i sad bockaju pod svom koom! otrim vojnikim korakom prvi napusti krmu, a za njim posluno krenue svi njegovi islueni vojnici. Od pedesetorice s galantarskog sabora trideset i estorica krenue za njim. Kakva korist da su i svi krenuli kad ostade uzdanica njegova, prvoroenac njegov, Matan Drugi, zvuna imena, a njemu se prikloni i sedamnaestogodinji brat mu Antia! Divne li pobjede! On na jednu, a sinovi na drugu stranu! A zato na drugu? Zato? Zato to se nije htio odrei svoga i prihvatiti njihovo? O ne! Zato to nije htio segnuti rukom u bjevu i krvavu steevinu sasuti u gomilu kamenja, u sinovljeve nove dvore! to e mu beskorisni dvori u onoj vukojebini! I on ih je sagradio, pa? Zar nisu i prije nego ih ustupi za kolu, svikolici spavali u jednoj sobi, pa to im je bilo? Zar i ostali galantari ne podigoe kuerine, pa opet u jednu ili u dvije sobe, dok se u svem ostalom legu mievi? Nije obijao drvlje i kamenje i krv piao da saspe paru u Fatinu jamu. A opet, sin mu je u pravu: u bjevi kano i u jami. E, nee ni u bjevi ni u jami! On e svima pokazati kako se para razborito ulae. Prije nego poe u Njemaku kupi etverokatnicu usred Zagreba i odmah poalje Antinu utina da dojavi Matanu Drugomu, zvuna imena i ukave pameti, koliko e ako mjeseno stanarine ubirati, a on nek aki odgovori: je li to 630

manje ili vie od one koju e donositi novi dvori pod Prpinom Glavicom. I dok je, tako utjeen, s vjernom vojskom u toplu vlaku spokojno prelazio granicu, dotle je Matan Drugi u podrumu Mieve krme najveu bavu po svom prekrajao i svojoj maloj eti dijelio upaljae, kremenie i savjete: Ovo vraje robe drite daleko od sebe i od svog kvartira. Bolje je i deset puta na vru krumpir puhnuti, nego se jednom oprljati. Ono malo to moete u dan proturiti nosite u aci, u depu ili gdje drugdje naporui, a kad prodajete nek ste mi uvijek blizu grmlja, zahoda ili kakva kanalskog otvora, raspite i saspite pa nek ih kupe po grmlju i vade iz izmeta, vai nisu! Usto sam naao pouzdana metra koji e vam u korpe tajne pretince ugraditi. No ni u njih se ne pouzdavajte odvie, vrag ne spava, ve napnite sve ui, i one od uha, i one od nosa... Nu, gospeti, od svih pet utila, pa smo odmah gotovi odreza unje. Nije ovo ala, ljudi, ljuti nam je bojak biti sa svom policijom, sa svom mojom Dektivom! Gdje je boja tu je i padanja. Prvi pade Mali Jurica Garanov, Antiin vrnjak, jedva sedamnaestu navrio. Nasreu, kod njega nalo svega nekoliko kremenia pa mu udarilo novanu kaznu, i ne veliku, a mogao je i bez nje da je guak otvorio i odgovorio otkud mu kremenii. Gdje e izdati, svih ti Juda Ikariota, gdje e izdati pa da ti se sjeme umete i zamete kao to se ve u drugom koljenu zamelo Garcima to izdadoe hajduka imia. to ne gleda, pasje tene, komu robu nudi! obrecnu se Matan.

631

 Gledam ja, gledam opravdava se Jurica ma nikom na elu ne pie da je dektiva, a da i pie isto mi je Slava ocu... kad sam ti nepismen! I zec je nepismen ljutnu se Matan pa sa svakog pasjeg ela ita ko iz Svetog pisma. Ako ne naui jednim pogledom odacovati ovjeka, skupi prnje, prirui ih oputom i evo ti prosjake torbe. Uvij mi moju Dektivu u tamjan i molitvu, meni e zaudarati po sumporu. Lako tebi kad ima pasji nos brani se Jurica. Nemam ja nos ni pasji, ni lisiji, ve ivim kako je pisano. A pisano je: Tko ima oi neka vidi, tko ima ui neka uje Preobuci mi fratra u pau, pa u ti ga i zatvorenih oiju prepoznati: negdje e mu rije po zvoncu. I ui mi zaepi: negdje e mu para po tamjanu i votenici... Prerui mi asnika u fratra, pa e mu Franjin pasac zveckati kano sablja po kaldrmi. Drvo po godu, marvu po rogu, a ovjeka po svemu i svaemu, po zboru i tvoru, po obui i odjei, po hodu i stoju, po znoju i po pari i po avlijemu oku. A tebi treba sve ljude izuiti i popamtiti. Izui samo jednoga, samo moju Dektivu. Moja ti je Dektiva na svemu svijetu taka i jednaka, a prepoznatljiva ko roena dua. Isti uiljen nos duhovni, iste klempaste psee ui, iste zvjerkave oi, a hod, brate, i maji i psei, uhodarski i gospodarski. Koljena malo svijena, na skok spremna, stopalo mu i taban i apa, ruetine za motiku stvorene a ulja nijednoga. Prepoznat u ti svakog i po malom prstu. Dosta sam ih se nagledao po ekoj i Njemakoj i mogu vam rei: svi iz istog kalupa ispali, kano da ih je ista majka sve odjedared obliznula, i mlade i stare i one u mirovini, svi tki i jednaki i ucijelo i na ereke. Pa gdje nee prepoznati svoju Dektivu, svog vidljivog anela straanina. Onog nevidljivog

632

moe i ne prepoznati, ali ovoga prepoznaj, rodijae, ili te ava' odnese! Sve je to tako, ali kako u ga razaznati? opet e Jurica. Nesreo nesretna, o emu ti cijelo vrijeme i dokle u vjetar burom kopiti? A moe li raspoznati seoskog ilkana, razbijaa i nikoristi? Lako ti je to uzvrati Jurica On se tako ri i pri da ga selo mora vidjeti usred sela i onda kad je nasred polja. Nu, vidi! Ova grebena drava ba od takvih seoskih pra ustroji moju Dektivu, pa do smrti, navri lozu na kupinu, ili kako sm ree: on nasred polja a ti ga do sebe vidi! A jesi ava! Svi te avli u orbi posrkali zadivi se Stipina Bakri. Matan preu hvalu, pa nastavi Jurici Garanovu: I ne viem na te to se u srcu ljutim. Odavna Matan znade da je i najtvre kuhano jaje jednom bilo mekano. Stoga se, potrkue, kuhaj i kali ako misli za mnom trati. I ne govorim ti poradi sebe i svoje pasje sigurnosti, ve poradi tebe. Ako te ponovo ulovi, slobodno reci da si od mene robu donio, uinit e mi uslugu, zato to se moja prokleta krv mora vazda s jaim nosati, a kud e jae od sve policije! Pradjede Kikau, nije ovo kiljo iz Zagvozda! Uinit e mi uslugu, potrkue! Ne proe ni mjesec dana kad li mu je i uini. Tri brza kucnja o pod gostionice upozorie Matana, koji upravo bijae s bratom Antiom i prijateljem unjom preko granice novu robu prenio i u podrumsko je skrovite sklanjao. A skrovite bijae majstorski ugraeno u gornji dio bave. 633

Pipkaj i kuckaj, ipku razvlai i burljaj vino na sve strane, od volje ti, ma skrovite nee otkriti dok dge ne raspe. A kad tebi ustreba, uzmi dvije u stare nemarno baene kukice i sa stranjeg dna tajni pretinac izvuci, pa ga opet utisni, dno kao to je i bilo: ni najpaljivije oko nee otkriti nita osim starih natrulih dasaka i starim kitom zakitanih pukotina i avova. Kad se podrumska vrata otvorie, pretinac ve bijae zatvoren, a Matan, Antia i unje u skoku sjedoe na unaprijed pripremljene stoliice, opljunue prste i stadoe bacati karte na uspravijenu drvenu kasetu od sapuna. U ime zakona, ruke u vis! oni u podrumu ne mogae se zakleti to vie kripi: stare sasuene drvene stepenice ili Dektivin glas. Umjesto da podigne ruke, Matan podie bukaru, koja mu je vazda naporui bila, pa nazdravi svojoj Dektivi: Zdrav mi opet, ne bio proklet, kunu zlaticu gonio, lasicu izgonio, na kuku smokve sadio, pod empresom se hladio, k Tobija vidio, k Josip Putifarkom i ti se svakom osladio. ut, mre prodera se Dektiva netom se dokopa tvrda pod nogama majku ti nabijem. Da mi tako stoji. Ni prstom da mrdne ni suzom da trepne! Na trepavici e da mi dubi, kukin sine! Da mi je znati na koju si jutros ustao, moja Dektiva? zabrinu se Matan. Dektiva mu prie s naduvenim smijekom i cijevlju od samokresa opisa mu oko nosa dva, tri kruga, pa se obrecnu na trojicu podreenih: Do koe da mi ih pretresete i kou da im izvrnete! a sm se k edan na bunar baci na rasute Piatnikove karte. 634

 Mre, nita da ne naem izim ovega, majku ti nabijem, ima mesec dana da mi prine ulja! Matan ga omjeri nekako prijateljski saalno: Boe moj, um tako svijetao, a rije tako zarala. Kakve prine, brzopleto moje?! Pogledaj der asa dinara, asa ili keca, na volju ti, ter mi reci, ter mi samo kai to ga ono u oko poljubi: jali templo, jali timbar ljuti, jali peat, jali muhur turski? Meu novim novcatim kartama ne bi teko pronai kukavnog asa dinara, kojeg kao da je sedam mravih krava po sedam godina vakalo. Treba imati golemu sreu da se na tom svijetu nae togod prljavijeg jada. Ali na jadu peat dravni! Nije to, mre, kec od ovih karata, nije pravi! pokua ga zbuniti Dektiva. Meni i dravi dobar i ovaj uzvrati Matan, lagano mu oduze karte i dobaci ih unji Mijeaj, na tebi je red! Nadam se da marijaem neemo omesti gospodu u dravnom poslu. I nastavie kartati dok je Dektiva uzrujano i sve uzrujanije pretraivao stopu po stopu podruma, kuckao ekiem o pod i o zidove, zavlaio se pod bave, eprkao po nabacanoj starudiji, tke pomicao, kroz tapune drveno mjerilo zavlaio i kroz vino po podanku baava strugao... Ne strui toliko, svi ti avli eludac strugali, vino e mi uzburljati, ukvasit e se! srdi se Marko Mi, koji bijae siao za njima, ta njegovu kuu premeu. Ne brini, burazeru, drava e sve da plati. Platit e vraga, koji e je... ali u skoku rije pregrize.

635

Dektiva se smrknu u obrvama, pa se ustremi kao ljuta doga: Je li ti to, bre, na dravu?! Je li ti to, dukelo krmarska, kralja u materinu? Jesam ja i u tri materine! podviknu Matan. Dektiva se poput igre okrenu i nemajui pitolja u ruci upre u nj kaiprstom: Hapsim te, u ime zakona! Matan visoko podie jednu od igraih karata i mangupski se naceri: Ovoga kralja, moja Dektiva, ovog grebenog kralja od kupa zbog kojega izgubih partiju! A ti mislio na Njegovo Velianstvo... Nu, bogati, to si pokvaren... Ti bi htio da ljudi psuju Velianstvo, pa ih na to i nagoni... i nagoni! Jest, nagoni. To emo svi i na pravom mjestu posvjedoiti! Dukele! prosikta Dektiva, mahnu svojima i ode. E ljudi, e Turci razblai se Matan to vam je pogrdno ensko, to oka peenja i bukara vina, to sve slasti ovoga svijeta prema pjesmici slomljenih koraka moje Dektive! Sluajte je, nu sluajte je, vrag vam karte odnio! Ej, ivote, sladak li si kad u tebi bja ima, ljuta bja, oj Dektiva moja!

636

EJ, KAD ZAMEDI KADULJA PA VRIJESAK

Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak... ne zna se ve po koji put uzdahnu Potrka ne skidajui oka s izazovnih Gretinih oblina, koje su kroz od znoja vlanu haljinu mirisale primamljivije od sve ovozemne kadulje i vrijeska, ivice i dupaca, i svih trava ljekovitih, medenih. To ti, pobro, vie ne prilii. Godinama i sjedinama pristoji se ast, a ti se za svakom ko i pas... spoitnu mu imaga Mali nemarno vrtei po prljavu stolu gotovo prazan vr piva u jednoj od mnotva zloglasnih i zadimljenih hamburgkih lukih krmica I ne uzmi, to, velju, pod uvredu, nije dumanski... to to mljacka, imaga Mali, sunce veliko! Sve ove grebene godine, jal medilo jal pelinilo ja tebi no, ti meni krnje, ti meni kremen, ja tebi trud i ognjilo. Gdje bih ti uzeo pod uvredu kad te prvog za sobom povukoh i nikad se ne naljutih kad me Potrkom zazva? Svakom bi drugom zube u dupe. Ba ludo, kao da Potrka i Matan nije pljunuto jedno. Dok bijah momi bijae mi drago, kad osilih danas bi mi opet bilo milo da me Potrkom zovu. Eto, to ti je ovjek, njegova previtost, njegovo nita... luda leptirica oko ivanjske vatre. 637

 Ja drumom, ti umom imaga Mali staraki nemono podie ruke, kao da se vie ni od neba pomoi ne nada. Uto punana konobarica to bijae tu da gostima u svemu udovolji tko zna po koji put metnu pred njih dva zemljana vra pjenuava piva i zaini ih izazovnim smijekom svog dvostrukog zanimanja. Potrkine oi uskoie meu razgoljene dojke, a kad konobarica ode mijesei istrenim stranjicama, priljepie se o njih kao pu o gladak kamen. Uh! huknu Potrka, obrisa suho elo kao da leden znoj brie, pa uzdahnu Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak... Ne vrljam ti umom, imaga Mali, ve ti ne razumije mnoge stvari, kako bih ti rekao, na razmei, pa kako e razumjeti kad zamedi kadulja pa vrijesak... Naui me, neba ti uzvrati imaga, ne zna posluno li ili podrugljivo. Kae, godine? Kae, sjedine... kao da godine ne utim u kostima, kao da me sjedine u oi ne bodu! Sve ja to znam i stoga ne govori meni, ve ovom mom aknutom vrnjaku, diiglavcu prokletom! Ti si mu gospodar! uiteljski e imaga. Gospodar?! To ti misli, imaga Mali, osebice velika, jer po sebi sav svijet kroji. Lako ti je tvomu gospodarom biti kad zapravo i ne zna ima li ga u gaama. Nu uutkaj ovo moga pasjeg jada, to neprestance gae ko edan gavran sa vrh drae: Daj, avle pakleni, daj... Laje prije nego i onjui, prije nego i ugleda dvocjevku zvizne te po bedru k tuak od zvona. Ne kaem... izvlai se imaga ne kaem da nema razlike, ma opet... nisam ni ja ukopljeni aneo, niti 638

mi je javna kua nepoznata, pogotovo dok bijasmo mlai. Mladu nije zamjeriti, a ti si nam zamjerao i neprestano nas icao i podbadao: Radije bih ga odsjekao nego se kurvom omrsio! A sad po stare dane... Od obijesti vrag materi u dupe lug siplje, a od nevolje i muhe dere. Ne sramoti sebe i sjedine, ve ako ba drukije ne moe, nai opet togod udovice-uspaljenice... Kakve udovice-uspaljenice gorko e Potrka Kakve, imaga Mali, srca ti alosnoga?! Tko je cijeli ivot drebice jahao, ne moe ni okom na ragu! Ovo se moje pogrde, lijepi ti ga ava' izbirljiva odnio, na mlado naomeilo i meu mladim probire, pa gdje e na ragu! Na dan ti je hoda njui, i prije nego se prekrii uvue se u puevu kuicu iz koje ga svi vrazi ne bi izvukli. Fuj kae po kenji mi zaudara! Ti o njemu, Boe prosti, k o krtenom eljadetu! zgrozi se imaga Mali. Potrka ga preu, pa nastavi: A kad opazi, napriliku, ovu nau Gretu, do Stuttgarta bi bez taka i odaha. Pa da se ta vraja Greta i godinu dana ne opere, njemu mirii, mirii ko kaun i rua zajedno. Voli ti on, brate, palac mlade kurve nego stotinu arina najpotenije babe. Kau, da svi djedovi ive u nama, a u meni, eto, samo pogana krv deven-babe Anelije... Vatra i oganj! A oganj ne lie uz mokru slamu. Mokra ti je slama moja Nua. I da nije poradi djece, Bog mi je svjedok, da je nikad ne bih ni badnuo jal u nju, jal u crnu zemlju, ista slast i njoj i tebi. Sve su ti nae takve utjeno e imaga Mali A kako i ne bi bile kad ih bije svaka kukavica: glad i trud, marva i djeca, polje i kua... 639

 Sve to i mnogo gore bilo je i devenbabu Aneliju... Imala je takvu krv zakljui umno imaga Mali. Boja milosti, pa o tom ti cijelo vrijeme i govorim! Krv, rode, krv... a kroz moju grabi stotinu bijesnih drebaca i rie osamdest jelena... Zauzdaj ih kad te povuku za onim vrckavim guzicama... pa je li stanje, je 1' imanje... ustade i poe kao da ga zaista vue stotinu drebaca i rie osamdeset jelena. Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak... imaga pogleda za njim na usko drveno stepenite s kojeg ona pogrda Greta nepretance preko Potrke i njemu namiguje, sasvim lagano otkapajui od znoja mokru bluzu, da, toboe, vrijeme u sobi ne gubi; u stvari, guba jedna kurvanjska, pokuava da i njega svojim buraama raspali i razjari. E kad zamedi kadulja pa vrijesak... sad uzdahnu i imaga, a ono malo kasnih i pomalo pospanih gostiju mogli bi se zakleti da su uli kako etiri drepca iz njeg zarzae. Poslije dobre ure Potrka sie niza stepenice, sie polagano zakopavajui puce na jaketi, uvjeren da e svi na pravo puce pomisliti. Stari jarac, umjesto da se prekrije kolobarima i sramotom, evo ti ga uspravna, osvjeena, pomlaena: preporoen krmak stari i ponosan na svoj grijeh, k kurva na potenje. Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak... Opet kod tjeiteljice? pecnu ga unje, koji bijae u meuvremenu pristigao I u grobu e s njima avla mijesiti. Ba avla, prijatelju unje, ba avla! A ovo ti je ava' nad svim vragovima. Jer kad zamedi kadulja pa vrijesak, lakome se pele bre roje, gore piju i krae ive. 640

A meni vazda medi kadulja i vrijesak, bagrem i tilovina, pa opet svaka aa slaa, svaka kurva medenija, a ivot sve dui. Iz ista mira bijesno zviznu akom o stol, povue preko njega rukom kao metlom; zemljani se vrevi razletjee po svoj krmi. Bog budi s tobom osupnu se imaga Mali to ti je odjednom? Ono mi je to u poganom srcu nosi, a u poganim ustima krije! Rairi ta vraja usta i cerekaj se, razvei jeziinu i ispljuni: Umiljao si da si prorok, da si Mojsije, da nas izvede iz zemlje misirske kroz more crveno i pustinju sinajsku, da si arkaneo Mijovijo, a samo si razvratnik stari to na kurve sasu i posljednju paru! Gdje su dvori? Gdje duani? Gdje li pusti novci? I djeca ti lea okrenue, pa to se tu busa i pri pred nama?! Tako mi recite, gube od gube! A ja u vama rei: Duan se rasu po dobroti moje svete Nue, da ne pocrkate od gladi. Dvori se rasue po mojoj svetoj dobroti, da vam sinovi ne budu volovi kao i vi, ve ljudi svjetski, pismeni. Sagradiste dolje kuerine, pa opet traljate u jednoj ili dvije neobukane sobetine dok sve ostalo zjapi prazno. A ja imam dvije kue usred Zagreba, mogu kneevski ivjeti od same stanarine. A to se kurava tie, vi ste i s dvadeset godina k njima odlazili dok sam ja boga svoga uivao s gospoama bekim, prakim i njemakim, s veljbabicama i kaplaruama. Sad zbrojite i prebrojite to od mladosti kurvama dadoste, pa e ovo to pod starost dajem biti napojnica prema onom to vi razdadoste. I to sad?! Ja ivio i uivao svjetski i gospodski, a vi: badni da se istrese, da te to avla u gaama ne mui. Vie se osladih u jednoj noi...

641

 Ma tko ti to govori! prekinu ga oneraspoloen imaga Mali. ujem ja i ono to mislite. Da nisam uo ne bih io sumrak doivio, ve bi me vrag odnio jo na uranku. ujem ti ja zuku muhe u mlinici. Kaete, sin mi ceste uravnava? Lako ti je uravnati kad je Potrka kroz kupinu i grabovinu pute protrsio! A da ne bi tih putova, danas ni oputine ne bi bilo, niti ikoga da je probije. I unuci bi vam s prosjakim torbama ljapali po Hercegovini i primorju, ili bi vapili pregrt zraka po rudnicima belgijskim, ili bi zauvijek nestali preko debele vode... Izbijte iz pogana srca, sotone paklene, izbijte da su moja djeca suprotiva mene! Moda bi i bila, kao i ja protiv ae Jokaa, da u njima tee samo moja prkoljiva hajduka hrv. Ali tee i materina, sveta krv milosra to utire suze sirotinjske. I neka moj sin, moj Matan Drugi, dvore gradi, i neka su vei od mojih, ali vei su i od ijednih vaih! Vole mene moja djeca, vole, kako me ne bi voljela... jedva suzdravajui suze sjede za stol i obori glavu na prekriene ruke. imaga Mali pogleda ga suutno i promrmlja sebi u sebi: Vazda je tako, poslije svake Grete spopadne ga bijes i suza! Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak...

642

TO VOLEM POKORAN NAROD, TO UMEM NJIM LEPO DA VLADAM

Potrka se nije varao. Djeca su ga zaista voljela i bila mu odana premda udarie drugim putem, opasnijim ali i unosnijim. Netom Stipe Gudelj druge godine pod jesen dovri nove dvore, Matan ga isplati, do posljednjeg dinara, i to zdravom jasprom krijumarskom. Potom ponizno stade pred oca: Ti zna, aa, da iz roene kue ne mogu ni s prokletstvom ni s blagoslovom. Pred Bogom je grehota, pred ljudima sramota a pred selom smijurina, da ovakva kuerina prazna zjapi. Kad si ve svoje dvore za kolu poklonio, pokloni i ono sobetine-kuhinje, pa svi u novo, okreeno i namjeteno, i novo je tvoje a ne moje! Kako to ree pred mnotvom ljudi i ena, kojima mila rije suzu na oko, ono malo kivnje i prkosna ponosa, to se bijae ugnijezdilo u Potrkinu srcu, otopi se kao liica eera u ai vode. Pred svima zagrli sina i poljubi ga naoigled sviju. Matan Drugi bijae dvore uredio i rasporedio ba esno i ukusno, kako se ve radi po kuama zagrebakim i 643

njemakim: kuhinja jedno, konoba drugo, blagovalite tree, a svakom eljadetu njegova soba i njegova postelja. Istina, zahoda ne bi a i to e ti: iroka je dolina, visoka je planina, pa kud sve ivo, tud i ovjek. Glavno je da su dvori od eera, naoko i onako. Ali to zna gedo to je okolada kartu vae okoladu baca! Prva je baci Anica, najstarija sestra, koja netom esnaestu navri: Ne mogu ti sama spavati. Omrknem li, neu osvanuti; crknut u ti od straha. Kad e ona cri od straha, gdje nee mnogo mlae Marija i Ruica! Ne samo da nee svaka u svoju sobu, ve ni u postelju. Sve tri u jednu kao i dosad, toplije je i sigurnije: njihova se tri anela straanina mogu sasvim lijepo za ruke uhvatiti i sve tri opestariti, a preko kruga aneoskog nikakva neista sila ne moe ni nosom ni dahom. Majka Nua podra keri u svetom strahu, pa stvar zahvati i s praktine strane: Ne mogu curice same u sobici. Ako mi se suzice moje po noi otkriju, tko e im sukanac navui! Prozepst e, puntat e ih, pa umjesto tri postelje eto ti tri groba aneoska. Mali Ivia i tako mora do mene, pa nek smo svi na okupu. Ova soba do kuhinje ionako niemu ne slui. U nju emo. Pa kad tipne zima, natiskaj tednjak, svi u toplu i u suhu, uteda je u sukancima, a suharaka i panjia koliko ti srce eli. I tako dovukoe u blagovaonicu dvije postelje od perone i pol, jednu za tri sestre, drugu za Potrku, Nuu i spiuljka Iviu. Kako ni Antia ne htjede sam spavati, to Matan Drugi morade s njim podijeliti sobu, a jedva uspi da ne podijeli i postelju. Sve ostalo od pustih dvora pustim ostade. 644

 Jesam li ih za mieve gradio! kripe zubi, igraju kosirice Nikad kolture u 'vu vukojebinu! Ne upaj, sine, zdrava zuba tjei ga Potrka u nas ti je tako. Sviklo za Turaka i hajduka, svi u jednu rupu da se lake brani, sviklo pa obiklo, i tu pomoi nije. I drugi podigoe kuerine, pa opet svi u jednu sobetinu, u jednu posteljetinu, kao govee uz govee, da se bolje ogrije, da strah zataka, da no mine, da jedno drugo poee kad se buhe i ui uzgojune. U galantarskoj crijepnici i u nadniarskoj plonici, prostor ti je jednak, tek to i stoku ne zbijaju do sebe. To je tako. Ako se mrtav moe na dva senja opruiti ni ivu ti vie ne treba. Vidio si, bolan, po svijetu puste mramorne grobnice, pa i itave kapelice nad njima. Kao da je to mrtvacu od koristi. Nije, brate. To ti je samo spomen silenosti ivih. Mi jo ne osilismo toliko da podiemo nadgrobne spomenike, pa diemo ove nadivne. Koliki spomenik, toliki i ovjek. Zar i sam ne uti ove dvore kao dio sebe: zar ti se ne ini da se i sam nadimlje i iri dok ih sobom sve ne ispuni? avao stari ba ga u srce pogodi. Takav ti je ovjek nastavi Potrka za malo silenosti, za malo lane hvale i slave stoput e avlu duu prodati. Osim pokojnog Srbiguzice, ne naoh iva eljadeta koje bi pristalo da ga carskim akonijama kljuka, a selu objavi, da se jadan jedva domogne i soparne pure. Svi e drugi cijeli ivot o njoj ivjeti, samo rastrubi da peenjem i pse hrane, ovjek e sve uiniti da ga smatraju boljim i skupljim nego to je. Vidio si ove nae galantare: koliko se po svijetu muke namue, zime nazimuju, svaku paricu uvaju kao oko u glavi, nikad potena obroka, ve melju kruh i slaninu, a kod kue... ekaju da im sudac iz Imotskoga zavee cipelu. 645

A tako je bilo. Svaki dan nedjelja u Mikovoj i ostalim krmama to se umnoie po svoj Krajini. Janjci se vrte, vino se lijeva i prolijeva, svatko naruuje dvostruko vie nego mu treba, pa nagrizene ostatke dobacuje jal djeci, jal psima, tko prvi zgrabi i ugrabi. Uz galantere i oevi sileni, po komadie peenja, toboe, kriom gurkaju iz mrsnih ruku u posne ruke tihih i uvelih staraca, koji se, toboe, nekaju skakuui ugaslim okom s pupka na koljeno, srameljivi kao djevojke, i apu poda se kako nisu gladni, kako su sad kod kue mesa i manistre dovle... i tek kad se otac galantara, stari prijatelj, srdne i aptom ljutito podvikne: ava' ga odnio, nee se udaviti! Uzmi zalogaj slana, da se moemo ljudski napiti!, daju se razlogu, uzimaju i sve nekako preko volje vau oponaajui sita. vau i vau, a onda usred zalogaja, usred gutljaja stanu pa uzdahnu: E, i moj je imun mogao tako a ne drugom u nadnicu za pet kila kukuruza! to e, moj Luka, svatko za svojom pameu! tjee ih oevi galantara, a jedni i drugi vide da ih ne tjee ve pljuskaju. Pa opet su jedni drugima potrebni kao no danu i nokat mesu. Ni jednima ni drugima nije ni do vina ni do ranja, mogu oni i neslana krumpira, ali neka narod vidi kako se bogat asti i prijatelja asti, s druge strane neka vidi kako te bogat bogato asti, a uz bogata i sm si bogat, a ne kao ostala fukara to iz prikrajka zirka da ukrade bar miris peenja. Ej, gdje smo mi a gdje vi! U istom niklo, u istom raslo, pa jedno zakrljalo a drugo se razgranalo; kako e vidjeti da si se razgranao, ako ti sprljen grmiak pod kronjom ne raste! miljahu samozadovoljno oevi galantara gledajui u uvelim starcima grmike pod sobom, a onda bi se poeli skromno hvalisati 646

kako su samo s malo pameti od Boga dane, upravili i sobom i porodom svojim. Eto, da on ne izmisli korpu... Zar je ne izventa Potrka? bojaljivo e neki od uvelih staria koji ne umjedoe upraviti sinovima, ve ih ostavie na krtoj zemlji i tuoj nadnici, ili ih uputie u rudnike francuske i belgijske, ili pak preko debele vode oekujui franke i dolare, ali franci teki, dolari jo tei pa ih pota ne moe prenositi. Potrka?! Ne spominji mi protuhu i vucibatinu, prdonju i macimudana, to umije samo udije varati i pljakati i sve na kurve rasipati! Kau, ne moe se s njim od sramote ni u krmu ni na ulicu: pogrda re, ma pravo re k uspaljen drijebac. I on e mi korpu izmisliti! Ma kakvi Potrka prezrivo e otac drugog galantara, neko i sam galantar Nije mi do toga, ali svi znaju da sam je ja izmislio! Ti?! uplie se trei sjea li se kad usijekoh onaj kljeni pod Njivetinom, a ti me upita, to e mi? Ne rekoh li ti da u korpu uiniti? Ti?! Ja! Ti? Ja! Ti, ja tija tija... bijae ih vie nego prsta, ali nijedan se ne usudi da to i pred Potrkom ponovi. Svaki zimski dan bijae nedjelja, ali otkad Matan Drugi oeve pute u ceste proiri, dani se prometnue u Boie. Sudarie se dvije sile, galantarska i krijumarska, pa udri u nadmetanje: tko e vie proliti i razbacati, tko e vie spiskati i streskati. I gle uda! Ma koliko troili, lisnica vazda podjednako debela: ako kopne novanice ne kopni novinski papir! I svaki je mislio da se samo on toj umnoj podvali domislio, pa bi svaki as, trebalo i ne trebalo vadio debelu lisnicu, ovla je u ruci zadravao ili njom u unu razgovoru kao rukom mahao toboe, zanio se pa zaboravio da je u prsluk tutne. Na poetku zime dok zaista bijahu pune lisnice se, tako rei, nisu ni vidjele, no to se vie bliilo proljee i dan odlaska, galantari se, tako rei, nisu vidjeli od razigranih lisnica. 647

To nadmetanje nije ba uvijek bilo nevino, ve bi ponekad i do tekih dolazilo i ne zbog krupne rijei i smrtne uvrede ve onako, budzato, zbog sluajna gurkanja, zbog kapljice proljevena vina, pogotovu ako su djevojke iz prikrajka bitku promatrale. Bilo je bogetanja i aketanja, kriljakama i akaracima razbijenih glava, a ponekad se no iz bjeve znao i sam od sebe isukati. Tako lani Jokina Mijin badnu Ivana Buljubauina, koji tri dana odlea u splitskoj bolnici, ove godine onaj naprasti Zelica, okrznu dvojicu po rebrima, a njemu urina propara ruku od lakta do ramena. Dok su se galantari i krijumari tako nosali i bili reei jedni na druge poput nahuckanih pasa, dotle su njihovi utemeljitelji stajali postrance, jedan drugom kriom namigivali i svaki as pogledavali dvojne dvore na Prpinoj Glavici, kao da kau: Nama nije do sile i prenja, nae se vidi! Zbog uestalih tunjava zagvoki andari naoe valjanu izliku da i ne izlaze iz Mikove krme. Reda mora da bude, a bez njih ga nema niti moe biti. Lijenu volu ostan, a pijanoj ljudskoj marvi kundak. Za uvanje reda i gledanje kroz prste na Mikove zavijutke i utaje troarina, zar pokraj tolikog rasipnitva galanterskog ne zasluuju kukin zalogaj i psei log na slamarici kraj komina? E, bogme, zasluuju! Istina, andar Spasoje ne moe bez dva kila tusta bubrenjaka; nek mu je s blagoslovom kad bi ga bilo. Ali blagoslova nema. U nj ili u jamu. Da vola izjede, trkaljica opet trkaljica, dijete bi ga meu zubima odnijelo. Podnarednik Steva opet blagoslovljen. Prima ga se ko ugavca guba. Mrsno na oko, eludac na usta, pa opet ljudina da bi od njega ale iskrojio dvojicu osrednjih. Pregrize ti komadi rdla i plona od lopatice ili od vratia, krikicu kruha ispod crijepnje, dva tri luia i aku soli, to 648

toliko da se moe ljudski napiti. Kakvi ljudski, brate! Ko spuva, rekli bismo mi, ko suner, burazeru, rekli bi oni. Kad se naljoska, oi mu se zakrvave, golemo se tijelo uzljulja pa se uzvalja uza solar podtapajui se pukom. I tu sa solara u junakom raspoloenju svakog dana isti junaki govor dri: Sluaj amo! Podnarednik Steva ima neto da vam kae. vazda je govorio o sebi u treem licu istiui i in i ime Podnarednik Steva ima da vam kae, da vas vole, da vole s vama da jede i pije i brigu na gajde da udrara. A zato vas vole? Zato to ste vi narodski ljudi, on narodski ovek, pa e i poslednje okanje krvi da da za narod, za kralja i otadbinu, majku mu nabijem! I zato vas jo vole? Ajde, ajde, burazeru, zato vas jo vole? Zato ta vole narod pokoran i svaku e da mu razume, ama svaku... Hoe, mre, da jede? Jedi! Hoe, br, da pije? Pij! Hoe da zapeva? Pevaj, mre, do zore, pevaj, majku mu nabijem, pevaj kralju i otadbini... I nemoj da mi se zadeva u politiku! Odma' si narod nepokoran, a podnarednik Steva nita tako ne vole ko nepokoran narod. I ta da peva Radiu? Pored sultana e agi u emane da udara?! E, nee more, majku ti nabijem. e u aps da krene i da ostane dok ne zabiglie kralju i otadbini... Ju, br, ta volem pokoran narod! A ta vole podnarednik Steva, to vole kralj i otadbina! Jedan kralj, jedna otadbina, pa ima da bude jedan narod i jedna drava jasno ko deje dupe! A ko e da upravlja dravom? Ko ume, majku mu nabijem! A Srbi umeju. Eto zato su, Jozina, andarmi i financi Srbi. Zato ta umeju da vladaju, zato ta imaju dravu od cara Lazara, pre vas i pre ikoga i to su uvek verni kralju i otadbini. U dravi ko i u porodici, braa imaju poso da dele, da opte i dejstvuju spram sopstvenoj sposobnosti. Vi ete da radite i kulturu da gradite, mi emo da vladamo, a 649

svi da uvamo dravno jedinstvo Njegove vladavine, pa da vidi, majku mu nabijem, kako se lepo ivi! I vi ete da razumete andarma, i andarm e da razumede vas. I s vama e da jede i pije, u emane da udara, a ne da puca. Jeste... pucalo se. Na rudare u Bosni, na komite u Srbiji, na ene u litiji... Gde nee da puca, kuu da uva! Mre, ima da puca i na besna kerova, gde nee na besna oveka! Ko puca na dravu, puca i na podnarednika Stevu. A podnarednik Steva ima da ga ukoka u samoodbrani, ima da provodi Zakon o zatiti sebe i drave... lep zakon, majku mu, zdravo lep i lepo kae: ako tampa ili ako hucka svet na dravu i s belosvetskim se protuvama drui, rastura protudravnu tampu, ako prikuplja oruje da ga digne na dravnu vlast a zato za drugo da ga i prikuplja? Skakavce da koka?! ako sve gore navedeno lepo izdejstvuje ima smru ili dvadesetogodinjom robijom da te se kazni. Pa kad te jednom podnarednik Steva na jednom od ovih dela na delu uvati i u ime zakona kae: stoj, a ti nee da stane, ima da puca u tebe ko u besnu kuju, u samoodbrani... Sem toga, kad ujete: andarmi ubili ovega i onega na derneku, na protenju i tako... ima unapred da znate zato su ga ubili i da verujete andarmu, pa vam andarm majka. Budite verni i pokorni kralju i otadbini, i podnaredniku Stevi, pa e Steva s vama da jede i pije, i sve da razume. Ju, br, ta volem pokoran narod i ta umem njim lepo da vladam, majku mu nabijem... Bravo, pop-Steva! zapljeska Matan Drugi ba nam zdravo lepu liturgiju oita! Kakav pop-Steva? zablenu se podnarednik u Matana i stade u pijanoj pameti premiljati: ne odnosi li se to na Zakon o zatiti drave, na izdaju kralja i otadbine. U svakom sluaju ima da dejstvuje: stoj! Nee da stane, ima da puca ko u besnu kuju, u samo odbrani. Na kraju mu sinu 650

da bi taj posao mogao obaviti i obian andar, pa upre bukarom u Spasoja: Ima da ga apsi uvrede Njegova Velianstva radi! Pa nije on vreao... zamuca Spasoje, ali ga Steva presijee: Jesam li ja podnarednik Steva? Jesi! E pa lepo! Je 1' me nazva pop-Stevom? Jeste! A s kakvom namerom? S namerom da me namerno uvredi! A ko namerno vrea kraljeva podnarednika, vrea i kralja, majku mu nabijem! Komu majku da nabije? uskoi Matan Zar kralju?! Ponesen vatrom govornikog ara podnarednik ga Steva i ne u, ve zavri svojim blistavim zavretkom: Jasno? Jasno ko deje dupe! Dakle, ipak kralju! zabrinu se Matan. Kakvom kralju? nakostrijei se podnarednik Steva, kojemu tek sada neto sumnjiva zazvoni u uhu. Kad si Stevo, ne pravi se Too namreka se Matan Svi smo, bolan, zdravo lepo uli kad ree da kralju majku nabije. Je li tako, ljudi? A kad ljudi svi dojednog potvrdie, Matan odmahnu rukom Ali neemo te za to prijaviti, moda ti je to i uzreica, ve za drugo. to, bolan, vrijea popu, i to svog rkakog? A tko vrijea popu, vrijea otadbinu i kralja... Kako, kako?! Otadbinu i kralja? oamuti se Stevo Valjda: kralja i otadbinu?

651

 Velim, otadbinu i kralja koji i ne moe postati kraljem dok ga ne okruni popa, sveteno lice. Takav je Zakon! Netom Matan spomenu Zakon, kao rukom odnesen nestade tmurni oblak sa Stevina ela, lice mu se ozari, oko sinu, noge same od sebe poletjee, ruke se same od sebe rairie i stegoe Matana u junaki zagrljaj. Pijani ga podnarednik svega prekri poljupcima: To sam, burazeru, to sam teo da ujem! To! Zakon! Zakon, majku mu nabijem! u te jo jedared u oba obraza da cunem... Zakon! Ti meni Zakon, ja tebi majka i pomajka. Ja tebi majka i pomajka, ti meni sine i pastore, majku nam obojici nabijem! e u andarme, u smesta da piem kapetanu Miloradu S. Jefimoviu, pa e i ti da vlada! E vidite, ljudi, kad je ovek na svom mestu, kad vole kralja i otadbinu i kad ume da vlada... ne pita se je li Srbin, Hrvat i Slovenac, jedan pletu venac! Ju, br, ta volem Zakon, ta volem pokoran narod i ta umem njim lepo da vladam! A i ti e da ume, burazeru... Dozvoli, da te podnarednik Steva jo jedared cune... Ljubi, brate, ako e i u prkno nasmijei se prijateljski Matan, ali za svaki sluaj ipak mu podmetnu obraz.

652

IZUM PATENT
Izum je jedno, a patent drugo objanjava Matan Drugi unji i bratu Antii u polupraznoj krmi Marka Mia usred bijelog Zagreb-grada Uzmimo eagiju. ovjek, na priliku, izumi eagiju... to je treba izumiti kad je izumljena prije boga i svijeta! uskoi unje! Matan ga samo ibne okom i ugadljivi lice: Vidim, unje moj, da ti pamet ne smeta! a onda mirno nastavi Velju, ovjek izumi eagiju, koja uz to moe biti i grebene i gargae, pa i jo koje radilo. Recimo da si ba ti, unje, taj izumitelj. Ti izumi, ja vidim, pa sklepam togod tvorniice meni jaspra tebi ipak. Eto, to vam je izum: izumi, pa ga grebi! Ma kad ti tu eagiju odnese u patentni ured, i on ti udari templo pui ti u guzicu! Mogu podii stotinu tvornica, a ti samo doetka pa veli: Rui to smee, ili mi plaaj dinar po eagiji! I, brajo si ga moj, sve e sruiti ako ti ne dam dinar za pamet!

653

 Bogami, poteno muki e unje i ve vidje dva nabujala potoka: jednim teku eagije a drugim dinari koji se slijevaju u variake s njegovim imenom. Vidi nastavi Matan aa Potrka izumi i ruksak i korpu, Srijem i Slavoniju, eku i Njemaku, pa tko mu to dade za izum, za pamet? ipak! Nije patent, brajo! Istina, on se naplatio na drugi nain, ma to je njegova stvar. Ima izuma koje moe bez straha patentirati, i onih koje ne moe a da sam sebi grob ne iskopa. Gdje bih ja, na priliku, bio da moja Dektiva zna za uplje dno od bave i tajne pretince u korpama? Nu, gospeti! u isti e glas i unje i Antia. aa je Potrka mogao svoj izum patentirati, a ja nisam. Pa ipak smo obojica na svoj nain naplatili porez na pamet. Poznavali smo, bolan, ljude i kratkovjeku ljudsku zahvalnost. Netom se poslu sviknu i dobra doepaju, namah ti zaborave tko ih poslu naui i od koga im dobro. Okrenu ti lea k gizdava kuka poslije parenja. Stoga kuj dok je vrue i pij dok je mlako. Odvrgoe se aini od ae, a sad i moji od mene. Misle da e im rue cvasti gorko e unje i ve im vidje ruke ieprljane od drae i trnja. Nek im cvatu! Nit sam jalan niti kivan. Ja sam svoje poteno naplatio. Eto, kod kue podigoh dvore da ih se ni Be ne bi stidio, a lisnica nabijena kao da u nju nisam ni krenuo. to oni podigoe? Neto praznih kueraka, a ti, moj unje, ni to! Nu, gospeti! Ti uzdrava samo sebe, a ja au i mater, enu i troje djece, i etvrto na putu! Velika mi uzdravanja! Jedno krme i deset tovara kukuruza na godinu! Ni ja ne bih imao vie od tebe da nisam naplaivao porez na pamet, na izum koji nisam 654

mogao patentirati! Vidi, nas smo trojica preko granice podjednako glavu u torbi nosili i robu u ruksaku prenosili, ma u Njemakoj sam sam robu nabavljao! Po mraku! Vama kai dvije, a onim naim buzdovanima naveliko prodaj po tri! A to smo dijelili, moj unje? Samo onu treu krunu na nas trojicu... Pa ti si i roenog brata... zgranu se unje. An, an! Nikog ja nisam prevario, ve onu drugu krunu poteno uzimao kao porez na izum, na pamet! A da ne bi moje pameti i moga izuma, pitam te, nevoljo zgoljna, gdje bi danas bio? Gdje bi bio i ti, i brat mi, i desetci onih gologuza to se sada siti i izueni odmetnue?! Vie im Matan ne treba. Sami e oni! Izuili za kalfu, pa izuili! Sami e kupovati i prodavati, sami granice prelaziti, nije ala, poiroke zemljopisne karte nabavili... vuku i Matanu nikakve karte ne treba, i soli nam na rep! Bogemi, nikad nas ne ulovie ponosno e Antia. Gdje e mi orla uloviti! uzveseli se unje. A Luketina nastavi Matan karte zemljopisne, vojnike! On e po njima! Pa est mjeseci! nasladi se Antia. A mi est godina .srknu Matan pjenu iz krigle est godina preko granice kao preko kunog praga. Proetkaj! est su godina bili sa mnom i nikom ni vlas s glave osim to bi ponekad moja Dektiva zaskoila kakva zelenka s dva tri upaljaia i desetak kremenia; plati kaznu, i vesela ti majka. A u ovih est mjeseci, otkako se odvrgoe, eno ti ih sedmoricu na granici! I to su zaradili? Tri do est mjeseci, pa pamet o memlu ei! Jesi mi prijatelj, unje, jesi mi brat, Antia, ali ako ete i unapredak sa mnom, onda vam je ona druga marka i unapredak porez na izum. Neu da se hvalim, niti da vas obeanjima 655

zableuujem, ali mogu mirne due rei, da e u mene biti tajnih izuma ne samo za svu grebenu Krajinu, ve i za svu Evropu. Ovo to rekoh vama, rei u i onoj dvanaestorici apostola koji mi vjerni ostadoe, ne od ljubavi ve od straha da ih, plaljive, na granici ne zaskoe. unje se najednom nagnu nada stol mogao si pratiti kako mu se kima izduuje kao zmija i kako plazi prema Matanu, a Matan prema njemu dok mu se uho ne sljubi sa unjinim ustima: Onaj jeinac svaku slua apnu unje Jesi li ga opazio? Od prve odapnu Matan i da to dokae stade ga opisivati ne osvrui se Igliast nos, pjegavo lice, koa roava i zeleno-uta kao nesazreo duhan, izobani zubi puni jeda od kojeg dopodne cijeli svijet, a popodne i zmije ugibaju. Ali, unje moj, on ti se nas ne tie. To ti je politiki. A meni se, roo, nije nosati s politikim ve samo s mojom Dektivom, kriminalnom. Kao da je osjetio da se o njemu ape, Igliasti nos sakri lice novinama. I ba kad se Matan Drugi htjede okladiti sa unjom o dvoguz vina da te novine imaju rupicu, nahrupi mu u krmu otac sa svojim vjernim pajdaima imagom Malim i Markom Skoimiem. Sva trojica bijahu zajapurena, s korpama na trbuhu, i s uasom na licu uasnu vijest donesoe: usred Beograda, usred Narodne skuptine ubie Stipicu Radia, metra i nauitelja... i jo dvojicu zastupnika narodnih slavna imena, prokleti bili... Kasnije se ispostavilo da su Radia samo ranili. Ubili pa ubili! Ne bi da nisu zaradili! Ako e dravu po prstima, drava e tebe po glavi, i kvit posli bezono e Matan Drugi i kriom namignu pridolicama. 656

 Ma to govori, ra te ne ubila! zarea ispod glasa imaga Mali, ma zarea, to bi se reklo reda radi. To je, brao, stvar politika, i nas se potenih trgovaca ba nimalo ne tie. Njihov izum, njihov patent. Igliasti nos spusti novine na stol, kimne suuesniki Matanu Drugom, uzme kriglu piva pokretom koji se njemu tako draesnim injae, ispi do kraja pa pogledom gospodara opeta pridolice: ovek vam lepo kae: dravu po prstu, ona tebe po glavi. A vai poslanici obezobrazili, mnogo obezobrazili. Hoe da vladaju, a ne umeju da vladaju. Misle da im je ovo kojekakov beki i petanski parlamenat, pa baljezgaj ta ti pade na pamet i ostale kojetarije. Jok, mre! Beogradski je parlamenat pobedniki parlamenat, fini parlamenat francuskoga tipa, i nema tu, br, da aka meku, besna e da grizne, kuku-lele, pregrize tele! zadovoljan objanjenjem a i tim to meu njima ostavlja Matana Drugog, kojeg smatrae jednim od svojih, hitro ode onamo gdje e danas vjerojatno biti potrebniji. Ne proe ni pola sata a Mieva se krma to poslovno i razonodno sastajalite svih zagrebakih krijumara i galantara dupkom ispuni uzbuenim, ojaenim i gnjevnim ljudima. Neki udarie u kuknjavu: Kad kolju voe, i narod e zaklati!, drugi povikae: Branimo se, ljudi! i stadoe iz korpe vaditi peroreze, navrtnjake, tilete, britve od ljudi i one od bekina, mahati njima ponad glava i vikati: Zakoljimo koljae dok nas ne pokolju! Zakoljimo Puniu Raia! Nee mu ni vlas s glave, nije bez kraljeve... Zakoljimo kralja! Trei opet predlagahu da se pobuni i digne cijeli narod, da se dozovu galantari iz Njemake, radnici iz Belgije, Francuske, iz svih rudnika i topionica, da se pozovu u pomo Rusi, papa, Talijani i 657

Nijemci, poglavito Nijemci, koji ih u glavu poznaju i s kojima tako lijepo posluju... I Kineze podviknu netko i Kineze zovimo! ... Bijae tu prijedloga svakojakih i svakovrsnih, ma nahom budalastih i djetinjastih, kakvi se ve raaju u glavama miroljubiva ovjeka i naroda ponienjima i zlostavljanjima stjerana u oaj, pa kad doe stani-pani, ivot gubi svaku vrijednost osim jedne: u svoju u smrt i tebe povui. Jedino krmar Marko ne miljae na smrt, ve na krmu, te bi svaki as istravao na vrata zvjerkajui plahim oicama uz ulicu, niz ulicu, i svaki put olakano odahnuo kad na njoj ne bi zasjala uniforma. Daj ljudima piti! Potrkin glas nadjaa buku, koja na spomen pia sama od sebe nekako jenja. Matane moj kri ruke oajni krmar zaklinjem te Bogom ivim i njegovom pregorkom mukom: izvedi ih, upropastit e me! a onda zajauknu iz Muke Isusove Kad toliku ine tetu u zelenu jo drvetu, to e istom tad initi kada bude suho biti... Daj ljudima piti! ponovi zapovjedniki Potrka, pa nadoveza tie ... karmine su hrvatske. A i vama u, brao, rije, dvije namah se graja stia Krv u se i strah na se! Ne moe se akijom na topove, ni topom na Boga i prokletstvo njegovo! Evo gle, i srca e vaa sveudilj vapiti za slobodom, ali vrat e va sm od sebe u jaram ropski hitati govori Gospodin. I svi vidimo da hita. Evo ne proe ni deset godina otkad Be zamijeniste s Beogradom, a ve hoete da Beograd razorite i da se pod okrilje bilo kojem vragu uteknete. Netko spomenu i Kineze, lijepi ti ih avo razroke odnio! Stoga vam kaem, ljudi, dok se ne razabere to e ovdje biti i to e se zbiti, drmo se svog posla: krst 658

na se, korpe preda se, pa po ekoj i Njemakoj, izdaljeg se bolje vidi! Tako je! podrae ga najprije njegovi pobonici imaga Mali i Marko Skoimi, a onda i svi njegovi ostali redom. Galantari-krijumari pogledae najprije svoga vou, pa kad vidjee da i Matan Drugi zapljeska, ni njima drugo ne preostade. Ovog puta svesvadljivo vino injae se svepomirljivim. Matan Drugi ne zapljeska ai zbog umna i jedinospasavajueg prijedloga, ve zato to mu se starac bijae saalio, teko saalio. Smanjio se i stanjio, u se uao, nepostriene mu sjedine pale po zatiljku, odvojile se u rijetke kovrljice i slijepljene u repie, brk mu se skorio i sasuio poput slame, crne mu ibuljice osule nos, podonjake i navoranu kou na sljepooicama, debele nabubrjele modre ile ispreplele ute ruke, mrtvake. Boe moj pomisli evo to ti je ivot i slinost ljudska! Na to doe ljudina kojim si mogao planinu razbijati, na to doe car galantarski i do juer stari jarac previti! Zar u i sam tako? I tako brzo, duo alosna, tako brzo raanje sa smru spojiti kao glavnjom krug vatreni?! I gle uda! Netom starcu zapljeskae, one mu sitne i ve pomalo vodnjikave oi mladim bijesom zaigrae, koa mu se nape i zarumeni, pa se ak i oni znojem slijepljeni repii razvlasae: u tili as starina se prometnu u ljudinu, u onog negdanjeg Potrku, kojemu more do koljena, planina do pupka. Zapljei mu, rode, da jo koji trenutak pozivi u mladosti i radosti. Ma to odsad uinio, i najlue, podrat e ga... jer tko zna kad ponovo klone, hoe li se ikad vie pridii!

659

A Potrka kao da je proitao sinovljevu misao, jo vie ponaraste i ukruti se za ponovo zadobivenim kormilom i outi kako kroz sve ile ponovo struji ona slatka, opojna i niim nezamjenjiva naslada starjeinstva, struji kao to je neko strujila u djeaku Potrki i nezaboravnom djedu Kikau. Sine Matane i Antia sine, nek se Boja vri! Smrt ivot izaziva. Jedni Hrvati padaju, druge valja graditi, enite se i mnoite se, kako ree Gospodin. Prvi se podmjesti Antia: I tako sam mislio Maruu Tugorovu uzeti o svetoj Kati, ali kad ti kae, nek je i u pono! A ti, suzo moja, prvene moj? to ti veli? Svi ispitijivo zirnue na Matana: to li e rei taj koji nikad ni na jednu oko ne baci niti koliko im je poznato ikad prekorai praga javne kue, kao kakav dijevac Boji? U brk e mu se nasmijati? Ali na zgranue sviju Matan savi iju i obori oi kao akon pred biskupom: Tvoja elja, meni zapovijed! Svi vidjee kako se Potrka uhvati za srce, ni on to nije oekivao. U svemu sam te nasljedovao nastavi Matan Drugi pa u i u tomu: koja prva ispod Kaiputa, moja je. Osupnuti galantari gledaju as oca, as sina, pa roenim oima ne mogu vjerovati. Tolike godine mislili: pas i maka. Mislili: suparnici. Mislili: no i krv, a ovamo: nokat i meso. Da su njihova djeca bar upola takva! Ovako emo nastavi Matan Drugi uivajui u zabuni svojih i ainih podanika, kao i onih neharnih odmetnika, diiglavaca i diireponja to se ovdje zbog hrvatske smrti brzo sabrae i jo bre na nju zaboravie 660

zbog nekakve aave enidbe tamo nekog grebenog galantara. Ti e, aa, sjesti uz vozaa, a ja, Antia i unje otpozadi! Uz kakva vozaa? u udu e Potrka. Boe moj, uz taksi-vozaa, da uz koga! S taksijem iz Zagreba u Imotski? graknue desetorica odjednom. I to je za ljude ravnoduno e Matan A to je za ljude, to je i za Matana. ovjek se jednom eni podra ga imaga Mali. Bogemi, ovo e se jednom i malo odue pamtiti dometnu unje, onako ispod daske. Pamtit e se smjeka se Matan u sebi promatrajui zauena, izduena i nijema galantarska lica dato nego pamtiti... Sve to Matan ini, ini da se pamti, a i pamti se, budalasti junii moji! Kad biste skupili sve pare to ih rasuste po krmama i dernecima na proljeveno vino i streskane ae mogli biste imati taksi i za se, i za korpu, i za tap, i za kapu, za svako posebice. Ne pamte se razbijanja, budalasti junii moji, mnogo ih je. Valja znati to se pamti... des mozges, rekao bi vabo, des mozges! Poslije podne trknu na potu, pa potaru Jakovu Gabri iskiti brzojav: Jakove moj, sve uzdanje moje, iz ovog brzojava trkom maloj Nui krmarovoj. Neka preksutra popodne uva ovce odmah podno Kaiputa. Nek ih uva sve dok ne doem, makar do ponoi. Neka sobom nijednu drugu ne vodi, a ako koja obanica naie nek joj ni za ivu glavu ne da stati izmeu sebe i Kaiputa. Ti za svaku sigurnost potu zatvori i uz Nuu mi budi, da izvri kako rekoh. Od mene ti jedna mjesena ne gine. 661

Prekosutra oko podne, jo taksi pravo i ne skrenu s glavne ceste na odvojak to ga preklanjske godine napravie seljani o svom trudu i galantari o svom troku kad li Matan otvori vrata i skiknu: Stander mi ovdje! Ieta paunski kooperan, raskopane jakete i bearski podboen, pa sve stricka oima na Nuu koja se bijae uplaila auta, pa s ceste odleprala u kamenjar ko preplaena grlica, jarebiica. Eno ti je sad na kamenu, ukipljena stoji i eka. Kuka jedna i sila neista smjeka se veselo Matan gdje li pade, gdje li stade ni dva pedlja od Kaiputa! Sluti prase s kojeg e mu duba aka eljuda kronuti. Eto ti eljuda, prasence moje, grlice, jarebice. I svejednako se paunei sasvim joj se primae. A ona ukipljena, pokrivena trepavicama do opanka i s prekrienim dlanovima nad ono pogrde eka ga edno, ma ba edno. Lagano joj se primaknu, prihvati je za bradu pa joj palcem i kaiprstom podie glavu. to tu stoji ko klin-orba! Ili moe bit mene eka? A zato me eka? Ne znam odapnu djevoje zirnuvi trenutak na nj oicama boje nezaboravka, pa ih opet sklopi upkajui napamet latice s cvjetka ivanice. Zna, silo neista i vrae pakleni, zna ti dobro da sam ve odavna na te oko bacio, i da te ovdje variak eljuda eka, a od dobra eljuda dobro i vime i pruti pa je pljesnu po stranjici; zna Matan udvarati i skladno i sono. U taj se as ugasi motor i nastade ona udna krka tiina u kojoj se u pol dana uje kao drugdje u gluho doba. Matan se poboja njenih rijei, pa doviknu ai, bratu i unji: 662

 Evo hljepi sirkova kruha kog mi gorka sudba podmetnu pod sirnicu. Cura li je, vila li je, u Krajini ljepe nije. Gdje si bila, gdje uvojke svila, rosnom ruom gdje si lice mila... kad se i o nevjesti radi u Potrki potajni avao ne miruje. U Schnbrunu, gospeti, da gdje! presijee Matan ain zanos Hajde! Vas trojica u auto, pa Miku na mutuluk, i nek nekog po ovce poalje. Ja u s mojom silom neistom preko brda popu da nas upie i napovijedi. Nije hie, sine prigovori Potrka drimo se obiaja starovikih. Sve po tvom izumu, ako! Koju prvu sretne, dri je. Ti sreo svoju, ja svoju! Ti sa svojom odmah popu, i ja sa svojom. Tvoja Nua, moja Nua. Ti sa svojom odmah na sud u Imotski, ja... E, nee! E nee, avle pakleni! Neu u Imotski, ako, neu na silu neistu dvore prepisati. Ne drem ja pred svojom Dektivom kano ti pred alomom. to je moje to je moje, ni na Boga ne prepisujem. To ti je moj izum-patent. A ti, Nuo, silo neista, da mi krinje u dvore ne donosi i da mi te ourde oborenim nosa sve dok ih zavazda ne zaklopi! Nosat u, moj Matane! Za vjenani dar poklanjam ti taj svoj izum-patent. to mi poklanja? upita Nua. To, da vazda nosi oi oborene. A to ti je i dar ivotni! Ba ti hvala, moj Matane potiho e Nua prekriivi ruke ispod pupka. Nema na emu odbi hvalu Matan stari je i sveti obiaj da enik mladoj togod estita pokloni. 663

SVETE TAJNE MATANOVE

S jedne strane da se, tono rije, vrsto najede i napije, s druge da blagovremeno sprijei sva mogua protivudravna dejstva, podnarednik, sada ve narednik Steva: puku o rame, injel preko ramena, novopeenog kaplara Spasoja do ramena, te ve zorom uoi dvostrukog vjenanja pade pred nove dvore na Prpinoj Glavici. Sve lijepo i prijateljski ispozdravlja liska zna tvrdo da vlada i meko da se vlada pa povue Matana nastranu: Burazeru, ovde ujdurme i kojeta da mi ne pravi, narednika Stevu na zlo da ne tera! A vi to umete, majku vam nabijem. Jes' video na ta nas malopre naterae! Na to, bolan Stevo? iuava se Matan Drugi. Na to, burazeru, da vas ko besne dukele po skuptini seckamo! Sramota, br, sramota... Hrvata radi velika e sramota na va narod da padne, da padne pred velim svetom i Francuskom. Zbog Hrvata?! Jeste! Hrvata radi burazeru, radi onih vaih dukela ta usred skuptine miran poslaniki svet mnogo izazivaju, mnogo vreaju. Video si, mre, kako e i ovde zabiti seljak 664

na uvredu kamu da potegne, pa gde nee narodni poslanik kad mu ceo narod u obraz gleda! Pa gde e obraz da mu padne! Gde e da dozvoli besan ker da besni posred skuptine, za brk da ga vue, u oi da pljuje? Da urnie na javnom mestu vlasti ispred oi celoga sveta i Francuske? Ko vrea narodnog poslanika, vrea narod i rui dravu. A narodni poslanik ima da brani dravu, majku mu nabijem, ima da puca u dukelu na licu javnoga mesta, da puca u samoodbrani! Jasno ko deje dupe! Zna li ti, jadan Stevo to ree? zabrinuto e Matan Zna li ti da je kralj dolazio u Zagreb i da je ranjenoga Radia ljubio u lice kano brata? A ti kraljeva brata naziva dukelom! Moram te prijaviti, crni Stevo! A kad te prijavim, bit e kuku-lele, da e te uti ceo svet i Francuska. Gde e prijatelja da prijavi! poboja se narednik Steva, poboja se pa omeka. Neu ako zaepi ui dok se na piru bude pucalo. E, to ne moe! Ne moe! Zakon o bezbednosti drave, burazeru... A narednik je Steva stub Zakona i Drave. Ne moe stub da rui! Onda u brzojavi komu znam, a ti se tamo pred njim prpaj kako zna. Natezae se dobra pola sata dok narednik Steva ne nae salomonsko rjeenje: Dobro, burazeru, neka se puca. Samo, bre, da se puca tijano ko zuj zunzare, da ne uje ona dukela porunik u Imotskom. Jo ne doree, a mladost se ratrka po stajama i brdu, pa iz slame, iz krapa i peina izvlai kremenjae i kapsulae, nabijae i ostrugue: 665

Sutradan po Matanovu i Antiinu bijelom vjenanju stie crna vijest da je i Stipica Radi, metar i nauitelj, podlegao ljutoj rani. O toj e crnoj vijesti ve nekoliko trenutaka kasnije guslar Mijo pjesmu iskititi:

Pucaj, pali, moj livorvel mali, dok te nisu odnili endari!

A to kako dolikuje sastojalo se u tomu da se bukara naizmjence dizala sad u slavu hrvatskih muenika, sad za dug ivot hrvatskih mladenaca. Jednolino ponavljanje 666

Svi junaci nikom ponikoe i junaku suzu zadrae, zadrae ali srce plae. Ma junaku nije do plakanja, ve osvete sveta vojevanja. Kad se trnci uz plea popee i kroz kose nebu izgubile, junaci se mahom povratile. Prvi usta Potrka vitee, pa junakom stade besiditi: Sici, Aco, glave po Rvackoj dok i tvojoj glavi reda doe, a doi e ko to zora rana rumenilom tminu razagnava. Ne tugujmo, brao i junaci: ovik gine a narod ostaje, mrtav junak nove snage daje ko uvelo lie rodnoj ili. Mrtvim slava, a ivot ivima! muenici to nam poruuju. Stoga, brao, pijmo i pirujmo sve u tuzi, kako dolikuje...

ubrzo prerasta u dosadu, te kao iz spuve cijedi iz ovjeka i radost i tugu. Nit se komu jede niti pije. Redomice zapadoe u ono bezvoljno mrtvilo to se javlja trenutak prije rasua prezasiena drutvanca. Da podstakne opepeljenu vatru, ini mi se ba unje podie bukaru i nazdravi treemu, nazdravi Hrvatskoj. Kad se led probije, krene i on i rijeka. Ubrzo se vrati svatovsko raspoloenje i zaredae zdravice svim ivim i mrtvim, od devendjeda Prpe do djeda Kikaa, od don Pavla i don Petra do Kikaeva kilje iz Zagvozda, Potrkina alome i Matanova Dektive. Druge veeri pirovanja upade meu svatove starac antalo, koji duhom pobonosti bijae natkrilio i sama pokojnog Copca pobonog, upade s krunicom napravljenom od golema bobova zrnja, na koje bijae osobito ponosan. Pirujete, bezumnici, a tri mrtvaca u kui! povika glasom gnjevna Bojeg ovrhovoditelja. Kakva tri mrtvaca?! protrnu Potrka, protrnue i ostali svatovi, nikad se ne zna otkud e te jad zaskoiti, pucnjava je velika oko kue, a ljudi vinati, pa moe i nehotice i hotice. Nu ubrzo se ispostavi da su tri mrtvaca braa Radii i doktor uro Basariek, pa ljudi nekako olakano odahnue, jer svaki u mati bijae ve vidio nekog svoga s olovom u elu. Bolan antalo, ne strai ovako ljude, zna da e svaki na svog pomisliti... Zar Radii nisu tvoji?! ustoboi se antalo Njihova zar mrtva tjelesa nisu meu vama?! Jesu, bolan antalo, jesu u srcu, ma nisu u kui. Ako su u srcu, onda su i u kui neumoljivo e antalo onda im je i lijes, evo, ovdje, na ovom stolu. 667

Stoga emo za upokoj njihovih svetih, djevianskih i muenikih duica, osam dana krunicu moliti, kako je molimo za svakog svog dragog pokojnika i ne ekajui pristanka, spusti se na staru krinju, glasno se prekrsti i prihvati se krunice: U prvom otajstvu slavnom razmiljat emo.. I svi, koliko ih bijae, ostavie jelo i pie, te se pobono pridruie molitvi. A kad starac antalo dovri krunicu, koju po Gospinoj zapovijedi sroi sveti otac patrijarh, sveti Dominik stade, po obiaju, nizati Oena do Oenaa: u ast svetog Nikole Putnika, da nam sve nae putnike po svijetu prati i zdrave kui vrati... u ast svetog Roka kugomorca, da nas od bolesti kune izbavi... u ast svetog Blaa grliara da nas ouva od svake bolesti grla... u ast svetog Ante Padovanskog da nas izbavi od smrti naprasne i nenadne... u ast svetog Jure zmajobodca, da hajducima naim pripomogne turskog zmaja probosti (to bijae ostalo od turskih vremena)... Potom zaredae Oenai za sve nae drage umrle ukupno, po skupinama i pojedinano da se zavri Oenaem, kojim se u ovom gladnom kamenjaru oduvijek svaka dua molitva zavravala: Evo, izmoli' emo Oina, Zdravamariju i Slavocu u ast nae Gospe Rozarice, e da bi se usrdnim zagovorom svojim kod milog sinka svoga udostojala isprositi i iz'oditi zdravlja nami i stoci naoj. Tri se dana pirovalo i osam za upokoj svetih duica molilo. A kad proe pir i osmina, korpe na se, put poda se. aa moj, brate moj i prijatelju unje zabrinu se Matan Drugi neto mi se nebo namujsilo, sva je zgoda, bit e grada teka. Ni kalpak te ne bi spasio, pa gdje e mutap! Stoga, brao, noktom u ledinu, pa iz ove grebene drave to te noge nose! 668

 A kud e, roo?! poeka se unje po zatiljku Ba kad lijepo poesmo, da vrag odnese i izum i patent! Nee valjda i Njemaku kremeniem i vajercagom! Nema te grebene drave koju se ne moe neim po neem! Nama i nije drave ruiti, ve od njenih podanika koju paricu dignuti. A to moe od sviju osim od Grka i Talijana, lijepi ti ih avao lisiave odnio! Naoi e ti i oko ukrasti, a ti e tek sutradan saznati da su ti ga ukrali, to tebi moe Grk i Talijan, to ti moe Nijemcu. Nijemac ti je ovjek od reda i potenja nee te prevariti, pa budaletina i ne pomilja da bi ti mogao njega. Nai e Matan i za nj izum-patent i ne jedan! Poslije duga razmiljanja i stari Potrka odobri sinov prijedlog: Kad nasmjeriste, hajdete. I u potenju koliko se moe! I ja bih s vama da mi starost ne sie u noge a kostobolja u ljuke i gnjate. Ja u malo po staraku, sa imagom i Skoimiem, vrljuckati s korpom po Zagrebu. Tko e to starcima, a bit e i gnjidu ara: nas malo, kupaca podjednako. I ta ti je dobra odobri mu Matan I tamo ima stan u svojoj kui. Povedi sa sobom i ono moje sile neiste, nek te pazi, nek te dvori, i ivi ko bubreg u loju. Ima mene tko dvoriti samouvjereno e Potrka i s dragou se sjeti svog prvog koraka u Zagrebu, svoje lude Julike uspaljenice. Izdvaralo se! dobaci s pakosnom nasladom Potrkina Nua, kao da tom jednom jedinom osvetljivom rijeju dobiva zadovoljtinu za sve njegove prevare, za sve proklete enturae s kojima se izleavao po tom pokvarenom svijetu, u kojem nita i nema osim enskih 669

pogrdusina, uspaljenica nezasitnih... svi ih dravni bikovi ne bi zajazili. Mui, silo neista zarea Potrka velike si mi kole izuila, pa to ti je skubicirati aku vatre u starom panju! I duan si mi ba esno skubicirala! zna on dobro da je na sam spomen duana hvata mala snaga. Tri dana potom Matan se Drugi nae u Zagrebu. Odmah okupi sve svoje galantare-krijumare u krmi Marka Mia, isprazni skrovite u bavi do posljednjeg kremenia i robu porazdijeli ljudima: Platit ete kad rasturite. A rasturite to bre, pa i uz manje. U Njemaku nam je. to e u Njemakoj vercati kad iz nje vercanu robu donosi?! podrugnu se mali Jurica Garanov. E, moj Jurica uzdahnu Matan teko meni s tobom, a i tebi s pameu! Zna li onu o anelu to je liicom puljkao more i pretakao ga u rupicu? to ini? upita ga neki ter neki metar i nauitelj crkovni. Aneo mu odgovori i ree: Puljkam more i kaem ti: prije u ga svega u ovu rupicu ispuljkati, nego e ti proniknuti u tajnu Presvetog Trojstva o kojoj glavu tare! Tako i ja tebi, moj Jurica! Uzmi kaiicu pa puljkaj i pretai; vea ti korist nego da te usrane modane ee o svete tajne Matanove!

670

PSIKIKI TO, MILI MOJI, PSIKIKI

Poto rastri sve zalihe, vlastima skrovite, robe i izvadi osam voznih karata do Mnchena sedmorica se popimanie pod izlikom da se neto novca zbrdilo, pa to e pod konac ljeta u tui svijet kad im je pod zimu nazad, a ta tri mjeseca bila i ne bila i kad zaklapara eljezo o eljezo, tek tada Matan Drugi stade ozbiljno razmiljati o njemakim poslovima. Gdje li e? to li e? U njega izuma ko na maki dlaka! A sad... da mu bar jedan na usranu pamet padne. Samo upaljai i kremenii! to e s njima? Kad ih proreeta na njemako reeto, nigdje zrna ita sve sama otresina. Do granice lako i buka vlaka ima ui, pa duu u se i jezik za zube ali netom preoe granicu nasrnue kao ose na kap vode za velike sue, pa ujedaj ljue od muha pred kiu: Kazuj to emo! Kazuj... A to e im kazati? to i Gluvonima Galinova andarima kad je upita za puke: avvrc-av! Kazuj, Allaha ti, ne mui nas! navali Kopun. Na spomen Allaha Matanu se raspukoe modani, i evo ti gnjezdace, a u gnjezdacu zlaano pijevevo jaje. Priskoi kovegu, u kojemu se uz ono neto rublja nalazilo i 671

tuce fesova to ih aa Potrka posla nekoj svojoj Dokogasamtogasam, a on ga i ne upita zato ih zapravo alje. Nije izum akaj meku, ve sijevni pa zagrmi! Dohvati fesove i dobaci svakom po jedan. tomigaje to? izdrelji oi Kopun. Fes! Viu da je fes, al ne viu Turina. Allaha mi, vidjet e ga i od njeg se poplaiti u ogledalu smjeka se samopouzdano Matan: iz zlatnog se pijetlova jajeta ve izlegla priica Nije ti vabo na dronjo koji ronza i dok mater sisa: to ga razvodni, majko! Daj naem vuku vola u pola cijene, opet e te potvoriti da si ga zakinuo. vaba ga zacijeni trostruko, pa e misliti da je vol od neke osobite vrste ili da su ti nepoznate trne cijene, a nikad da si ga htio opeljuiti. Istina, vola ti nee kupiti, ali o tebi e poteno misliti. Koja ti korist od potenja! pobuni se mali Jurica Garanov. Velika, ako nabasa na pravoga, koji volu po parocima godove broji. Samo, roo, ni s takvim ne moe onako seljaki: tufbuf, i ini me, dragi, da ujem i, ve fino zamotano i zlaanom vrpicom zavezano... psikiki, brajo! to ti je to psikiki? Psikiki, mali moj, psikiki... to ti je ovako. Dok sam ti prolih godina s aom po Njemakoj korpu nosao nisam ti se jednom zaletio u Belgiju da vidim ono nae tuge i nevolje po minama i visokim peima u Ligeu i Seraingu: nadnicom se opanci kupuju a trgovinom dvori grade. To zna i Kata Marjania Bekavca, to za muem 672

ode u Belgiju. Znate Katu, stjenica i imavica, suh krpelj, ne puta dok se ne nadoji dok ne nabubri. Preklani se uhvati i mene, pa dri', dr' dok mi ne utrapi neki turski ilim. Vraga turski, jad tvorniki! Veli da su takvi ilimi utipak za Njemaku, med i alva, brajo, jednopolac ko tropalac. Mislim ja: ne upaj krpelja, glava e mu ostati pa to si razumio! K vragu i dvjesta maraka, moe s njima i u vatru, nije prvi put da ti u kui gore. Ma opet ovjeku ao, i koricu kruha podigni sa zemlje, opui, poljubi i pojedi. Te ja ilim na rame pa preko granice do prve krme u Aachenu: dat u ga za dobar ruak, pa nek vrag nosi. Kako sam tada po Njemakoj nosao fes, to od vraga, to od potajne nade da u kojoj vabici lake zapeti za oko, nije ala: crven fesi, mamo, crven fesi, joj mamice... U to u krmu neki goljo, ni prst vii od pokojnog Keka; do njega ena, ni leptiria arenija, ma pozamana leptiria, prstenje joj tee od ruku. acam ja, onako psikiki: seoski gavani, gradska im pamet nepoznata. Sjedoe za stol do mene, a u meni se sam od sebe psikiki vrag probudi. Zaas mi se ruka stade treskati, zaas suze niz obraze. Prstima suzu pokrivam, a izmeu prstiju zirkam. Vidim, ena se uzmuvala, zove konobara pa ga alje k meni: Mogu li vam pomoi, gospodine? Ja kroz suze, ma glasno da i prstenlifrau uje: Od Allaha ast i hvala, efendi-gospodaru, meni vie pomoi nema. Imam sinia, zjenicu oka, sudbo kleta, samo mu beki doktor moe na koniu ivot odrati. Tri tisue maraka. Tko e sirotinji tri tisue! Sklopi mu oice, s njim u gasulhanu, zovi gasala da gasul obredi, pa u turbe to ti ga neko bogati i slavni djedovi podigoe. Onda e mi jedan na profesor, uen ovjek: Ima tri molitvena ilima to ti ostadoe od ukundjeda Raid-pae prizrenskoga! Ja rekoh: to su ti ilimi, hadiluka ti! On ree, da veliku vrijednost imaju, te me uputi na nekog grofa von Brauna u 673

Klnu, koji kupuje stare slavne stvari. Kupi mi dva i za svaki dade po tisuu i sto maraka. Kupio bi i trei, da ne skoi ena; nijedna vam ena za tuu suzu rupia nema znam, lupe, da e to ovu moju prstenli-frau psikiki u srce, pa nastavih I sad me taj grof alje u Pariz nekom svom prijatelju. Otiao bih, emeran, i nakraj svijeta, da jutros ne stie pismo od ene: ako nam sini za deset dana ne bude u Beu, ni Allah mu ne pomoe. Dok ja u Pariz, efendi-gospodaru, pa kui u Macedoniju, pa u Be... Prstenli-frau koja je svaku rije suzno guckala, debele su ene suzi mnogo sklonije, podie oi s mene na ilim do mene, pa s muem: u-u-, u-u... I to da vam duim: danas vam prstenli-frau klanja na molitvenom ilimu Raidpae prizrenskoga! Sa vabom se drukije ne moe ve psikiki, psikiki, mili moji... Vidi Matan i po utnji i po oima, da ih se izmiljena pria dojmila, da je ba onako psikiki i kod njih upalila. I to sada? Nije druge, valja za prvu zgodu negdje nabaviti te proklete sagove. I nabavi ih im se s bratom Antiom i prijateljem unjom smjesti u oveoj sobi udovice Helge Strauss, koja mu je neko s aom Potrkom, valjda da utedi ogrjev, postelju dijelila. Dajui svakom po sag ceketae veselo: Da vas vidim, lisiii moji, da vas vidim kako ete vi to psikiki... da vas vidim, da vam pozavidim... A imade to vidjeti i na emu pozavidjeti kad treega dana nae svu sedmoricu Kod zelenog vra. Svi se sabili oko jednog stola, fesi nakrivili, pa udaraj po vinu i pivu kao pravi pravovjerni sveci Prorokovi. to radite, svih vam Allaha i Muhameda predvodnika?! 674

 ekamo! odgovori Kopun u ime sviju. Ma to ekate?! Da unie prstenli-frau, pa da udarimo jednu psikiki. Korpu o rame, ilime preko ramena i za mnom mr! krgutnu Matan zubima i vojnikim korakom poe prema svomu stanu. Otkljuavi vrata ugura Kopuna unutra: Ulazi Kopune! Kad si kopun ionako, e damu da mi izigrava, ili ima da te nema! rekao bi narednik Steva. A vi ostali, poredajte mi se po stubitu i etvore oi otvorite, da vidite kako se to psikiki radi. Zatvori vrata i dohvati sag koji mu prvi doe pod ruku, pa zazvoni. Kad Kopun otvori vrata, Matan se slomi u kvadru: Ljubim rukice, milostiva gospoo. Ja sam od macedonske firme Matan & jaranen, o r i j e n t a l n e, milostiva gospoa! pa se prodera na Kopuna, kojemu se obrazi napuhnue od suzdravana smijeha Podrepino Isusova magareta, ne guckaj mi smijeh, ve zini: Hvala! Ne treba mi nita. Kad Kopun kako-tako zinu, Matan nastavi: Ja nita i ne nudim, milostiva gospoo, tek traim sitnu prijateljsku uslugu. Naa ugledna macedonska firma Matan & jaranen obavijetena je o vaoj ukusnosti i... tra-la-la, da na koncu zavri pa vas najljubeznije molimo da na sag nekoliko dana ostane prostrt u vaem previsokom stanu, kako bi ga mogle zapaziti vae presvijetle goe koje... tra-la-la. Zatim se povue u stan poput jegulje i u svojoj sobi razastre sag. Potom se obrati svojima: 675

 Tako se to radi, mili moji! Prostri joj stotinu ljubeznih rijei, pa e i sag prostrijeti. A kad svrne za desetak dana, ono se milostiva gospoa na sag navikla ko Matia na lulu, pa je ni za zalogaja ne upa iz usta. To vam se zove psikiki, mili moji... A oni su to psikiki izvodili tako, da su milostive gospoe redovito zvale u pomo susjede, a jednom i policiju da napasnike izbaci. Nije za vas psikiki jadno e Matan Prihvatite se korpa kao i oevi vam, dok ne smislim neto budalasto kad se na vama pametni navrtci i pod vlanom kuinom sue. Preostale sagove, u sve jadne i tune, sm rasproda, pa se zaleti do Hamburga, jer bijae nauo da je tamo galanterijska roba raznovrsnija a loija, pa zbog toga i mnogo jeftinija ba skrojena po srcu galantarskom. Lutajui tako po Hamburgu namjera ga namjeri na blistave izloge gospodina Schwarza. Pusto prstenje, narukvice, ogrlice, kutijice za puder i cigarete, sve od suha zlata amerikanskog! A cijena... kao da je i nema. Izvanredna roba galantarska, moe je svakoj budali pod zlatnu proturiti. Moe jedanput ili dvaput, do tri puta Bog pomae, a etvrti ni avao! A zato bi je pod zlatnu i iao kad se i na takvoj moe poteno zaraditi! Nakupova je pun ruksak. Taman htjede napustiti trgovinu kad li mu pristupi sam glavom gospodin Schwarz dobar se kupac ale ne isputa: Ako vas zanima i pravo zlato... uinit emo cijenu. Grebi trgovca kojeg svaka roba ne zanima! O, dobra roba! Istina, tvornika, ali samo struno oko prepoznaje da nije rukom raena. Cijena triput nia od zlatarske! 676

 Ljudi moji veselo e Matan svojima donesoh vam neto galantarskih inuva, ali i robe zlatne, da se ni biskupskog prstena ne stidi! Odakle ti zlato? upita Jurica Garanov. Mui, ne govori! Vrua roba, vrua od ugljena. Donosi je s Istoka kapetan pravog engleskog broda. Kriom, brao, samo kriom, ispod ruke i ispod ita, jer e istonjaki vezovi i are u oko svakom tukcu, pa gdje nee mojoj Dektivi kad je ve krijumarsku cestu sagradio, ne moe se na aine prtine vraati, te lai i mai i njima i sebi da duu bar obmanom zadovolji. Pucketanje varnica u oima suboraca uvjeri ga, da je i njihovoj izmuenoj dui laknulo nisu to grebeni sagovi, ve pravo krijumarenje te e prijateljski: Mili moji, ni ovo vam nee bez mraka i bez psikikoga! Pola dana korpu nosajte i prodajite one prdosije, a drugu polovicu korpu odloite, orijentalno zlato u depove tajne, upicanite mi se u novo i isto ba kao da ete na bojnom polju poginuti, pa zvrc na vrata. Kako mi niste slatkorjeivi, ni njemakom dosta vini, udarite samo dvije, tri rijei: Milostiva gospoo, naa uvaena orijentalna firma Matan & jaranen ljupko vas moli, da ovu narukvicu nosite desetak dana, eda bi je vae presvijetle prijateljice vidjele! Tutni joj narukvicu i vrati se za deset dana... A ona e: Kakvu narukvicu! Nikakve potvrde, pa kud e onda? nakeri se Kopun. Nisu to nae okokradice i dvostrukokletci, ve potene ene njemake. Velju, vrati se za desetak dana, a njoj zlato za kosti priraslo. Ubrzo se pokaza da je Matan u pravu. Istina, bijae sluajeva da zlato ne priraste ni za kost ni za kou tomu 677

uglavnom bijae kriva oskudica u novcu ali ne bi nijednog jedinog sluaja da bi neka povjereno utajila. Sve u svemu psikiki je posao tekao dobro i donosio primjernu zaradicu u sasvim stvarnom novcu, gotovo dvostruko veu od galantarske korpe, koju su nosali vie zbog navike i pokria nego iz nasune potrebe. Samo je Matan znao da tu nije potrebno nikakvo pokrie, te mu stoga dua bijae smuena i do raspea alosna. Jedne noi oivi i ta alosna dua kad outi kako posvemanju i pomalo svetu tiinu sitnih sati razbi nemilosrdna zvonjava u stanu estite udovice Helge Strauss. Jo prije nego tri mrke sjene s desnicom u depu i s baterijom u ljevici nahrupie u njihovu sobu, Matan Drugi skoi iz postelje i zaklikta kao to bi odvaan ovjek kliknuo dragu mrtvacu, koji usred alopojke sasvim mirno ustaje s odra i pomalo zaueno, pomalo prijekorno pita to vam je, ljudi? Gdjeno prestadosmo piti? O sunce moje... moja Dektiva... evo mi te napokon! Matanovo iskreno oduevljenje ne ostavi ba nikakva dojma na Dektivu, koji turo zatrai putnice, odobrenje boravka i trgovake dozvole. Kad sve papire nae u najboljem zdravlju, izvadi iz depa i svoj papiri: Imamo nalog za premetainu! Premei, sunce moje ogrijano, premei moja Dektiva, crkoh ekajui na to... Poslovinom njemakom cjepidlaarskom savjesnou stadoe sustavno premetati stvaricu po stvaricu stavljajui ponovno svaku na svoje mjesto. Prevrnue tako korpe i kovege, ormare i none ormarie, kao lijenici iskucae ekiiem sve zidove. Nita. Nu kad odigoe strunjau na Matanovoj postelji, Dektiva samo bljesnu oicama pa ih pobjedniki upitno zaustavi na Matanu. Matan se smeteno 678

osmijehnu, kao dijete ulovljeno u krai bombona: Ja mislio da su to moje pekule! Smeteno zatrepta oima na Antiu i unju, kao da e mu od njih doi pomo i spasenje: To mi je od pokojne majke, Turkinje! Je li tako, brao? upita hrvatski, pa prie svojoj Dektivi, povjerljivo ga odvue u kut i prui mu nekakav papiri popraen pokornikim aptom. Dektiva as gleda papir, as pogledava zlatne narukvice, pod strunjaom, na kraju vrati papir Matanu promrmljavi neto kao: Oprostite, zabunili smo se..., dade glavom znak ostaloj dvojici, pa ode. ava' ti radost odnio, im li si ga opet zableuio?! sa zavidnim e udivljenjem unje. Mui, unje, sveca ti Muhameda i Alije, pot me krvav obli! Da vi ne kimnuste, ni ovo me ne bi spasilo pritom izvue list papira sav iaran nekom udnom arom To vam je zapis hode zvornikoga to ga sroi pradjedu Kikau za ozdravljenje kobile Cvitke, a ja svojoj Dektivi rekoh: Ovo ti je sveta potvrda da je zlato miraz majke mi Turkinje, a ne nekakva krijumarena roba. I on ti uzvjerava? sumnjiavo e unje. Vraga ne bi! Jesi li vidio kako paljivo ita, kao da mu je turski roeni. Psikiki to, mili moji. Prije e vam moja Dektiva crknuti nego priznati da neto ne zna objasni mu Matan. I kao da vie nemaju jedan drugome to rei, ponovo se spremie na poinak. Matan ugasi svijeu, tmina kvrcnu unju po mozgu i ovaj poskoi na postelji: Majku mu nabijem, da mi je znati tko te izdade, tko ti ovo zlo za vrat... Ovako bi mu, ko piletu... Um!

679

Matan ponovo upali svijeu, primae se unji i podmetnu mu vlastiti vrat: Zavrni, moj unje, taj sam! Umjesto da mu zavrne vratom i unje i Antia stadoe se preneraeno krstiti: Ujmoca i Sina... Krstili se, ne krstili, ista vam se kaa pui... Kaem vam, ljudi, ne mogu bez svoje Dektive, pa propni i raspni! Ne znate vi to su muke ive, niti znate niti moete znati kad nikad ne bijaste pas lisiar. Ti kao bi?! podsmijehnu mu se brat Antia. Matan preskoi preko alca pa nastavi: Zamislite, brao, psa lisiara, ma zamislite ga onako mlada, sjajne dlake, ruiasta jezika, hitra i skokovita, sad e preko Biokova... a ono o kratak lanac privezan, i jo ga opor lisica opetava, keve i podrugljivo zube kesi... Nisi ti, bolan, pas nego lisica uskoi unje A, svetoga mi unje, jo ne viu lisice koja bi poeljela da se pas s lanca otrgne! E, moj unje suutno e Matan moe stotinu godina poivjeti, ma nijedne Boje nee razumjeti! ava' te, mahnita odnio, zar je ovjek smrdljiva lisica a ne slika i prilika Stvoriteljeva?! Pa e ti Bogu i ivini istim arinom rep mjeriti? Nije li i na Gospodin Isuskrst pustio s lanca bijesne pse i vukove, sve zvijeri i svu gamad pustio i dopustio im da ga lovaju i ulove, izbiuju, trnovom krunom okrune i na kri razapnu? Zar za njim nije itala i iala sva policija svijeta i njegova Dektiva, kao i za mnom moja?! Zar je nije mogao smesti i zaustaviti? Mogao je. A on ju je s lanca pustio. Zato? Zato to je Bog i ovjek jedno, a smrdljiva ivina drugo: ona ti se sklanja i od lovca 680

i od grabeljivca, a mi i usnulu medvjedu dlaice ispod nosa upkamo! Zato? Pitaj vraga, ali tako je! Kao to je tako da mi Imoani ne obijamo ovu grebenu kuglu zemaljsku zbog kruha i trbuha... ima tu, brao, i dubljega pakla... I kao to Bog izaziva avla da mu moe potom glavu pritisnuti, tako i ja, slika i prilika Boja moram drakati svoju Dektivu... e da bih kasnije mogao u sva zvona slaviti. Pa opet... nasuprot tom javnom slavlju, negdje duboko u njemu napuhivali su se i izduivali sve vei mjehuri sve gue kae stida i sramote. Puf-pljaf! Na sreu, nitko ne u to: puf-pljaf, kao to nitko osim njega sama ni ne nasluti, da ovdje ne bi ni lisica ni lisiara, ni lovca ni lovine, da svojoj Dektivi nije pokazao nikakav neumjestan hodin zapis, ve sasvim umjestan raun gospodina Schwarza, da je sav taj, toboe, krijumarski posao pred zakonom ist kao suza, ili kako bi rekao narednik Steva jasan k deje dupe! Ne moe se ovako, ne moe se ovako lano i naopako... aptao je budan i stenjao u snu. I tko zna dokle bi se izjedao, da ve ujutro ne stie pismo od oca Potrke: Dragi sine, Bogu hvala, mi smo... od Boga i od srca svoga... Eto, glavinjam s korpom po Zagrebu vie da na starost zaboravim, nego... Pouj, milo moje, to ti htjedoh rei: nije starost toliko tvrdoglava koliko je po tom razvikana, niti se mlaima opire iz prkosa i jala na mladost i mladu pamet, ve, eto, zakukuljila se i zamumuljila u se i u svoje, pa kako se ovdje veli Gradi kotec kak ti otec! Nisam ja, sine, ni protiv tebe, ni protiv tvoje pameti, protiv napretka kojim kroi i ivota ovjeanskoga... Napredan si, sine, a napredak... Moe biti da upoelu nisam ba svaku razumio, ma kad sad u miru sve zbrojim i odbijem, ne mogu da ti 681

raun ne potpiem. I nije zbog para, vrag ti pare, ma opet: koliko ih ima toliko u oima drugih valja... ve zbog kilje iz Zagvozda. Ja mislio da sam sa svojom alomom i inim buzdovanima triput djeda prepiao, i da me nitko nee prepiati, a ti nas obojicu ne triput ve sedamdeset i sedam puta... ast ti svaka! Mi se bodi s ono kukavelji, prosjake i udijske, a ti sa svojom Dektivom, sa svom policijom svijeta! E, to je nosanje, sine, to je napredak! Nego, kad smo ve tu i o tom, pade mi na um da se i sm prije nego se preselim iz ove emerne doline suza da se, velju, i sm malice s policijom pobodem... Stoga, sine, kad nasmjeri kui, ponesider i aki dva tri ruksaia od onih stvari, ako e ti poteno platiti... Matan doita pismo, triput ga poljubi, triput poskoi pa se zapraaka kao riba vraena u vodu. I Antia se ganu nad oevim pismom, te odlui da i sm obraduje au ruksakom upaljaa i kremenia, i to na dar a ne na prodaju. Dogodi se, da se vojnik ili ga drob zabolio, ili dosada izjedala, ili mu se naprosto etkalo udalji od kauraule i nae na njihovoj stazi. unje ga prvi spazi, pa dade petama vjetra, ni zrno ga uhvatilo ne bi. Iznenaen Antia postupi spontano kao iskusan kapetan kojemu brod ranie: odbaci teret i nagna u mrak s preplaenom nonom zvjerkom. Matan dohvati bratov odbaeni ruksak i po borovim iglicama tihano se skotrlja u nekakav procjep kojega priroda sazda bez ikakva smisla osim da njemu bude pri ruci. Buka koraka i skrena granja koju proizvodie dvojica bjegunaca sasvim prigui ionako lagaan um kotrljanja, tako da straar bijae uvjeren da treega nije ni bilo. Dvaput zapuca u tamnu i neodredivu umu, odnekud se javie i drugi straari, pa i oni pripucae. Ali koje to zrno zrak probi a da se rupa za njim odmah ne zatvori! 682

Kad sutradan Matan s oba ruksaka u Zagreb, Antia se uvelike obradova i odmah isprui ruku za svojom imovinom. ic! icnu Matan i lagano ga opukne po prstima. Pa to je moj ruksak, brate roeni... Ne sjeam se da si ikakav ruksak ovdje donio. A ovaj sam ja, braco, na granici zaplijenio! pa sva tri prodade ocu Potrki po ve uobiajenoj cijeni: marku na dobit, marku na pamet. Izum-patent-rizik! I psikiki, mili moji, psikiki... Zadovoljan to je brata namagario a ljutit to i unje u tom bespravno uiva, cijelim je putem do Splita tro modane kako da i unji napakosti. unje prijatelju, ko brate roeni, hajd' u tri pruta i barilo vina, da e me moja splitska Dektiva do kue besplatno dovesti, i to u autiu luksuznomu! Kad se okladie, povue ustranu brata Antiu pa e poslije ukanja glasno: Vi pomalo autobusom i ekajte me... moda doem veeras, a moda i sutra... Netom se autobus zaprdelja, Matan se, zamiljeno i pomalo preplaeno uzvrzma po obali zirkajui paljivo u svako lice dok na kraju ne prepozna svoju nepoznatu Dektivu. Kako je ne bi prepoznao kad je pljunuta svakoj! Sad se jo vie uzvrpolji i stade jo napadnije zvjerkati oko sebe. Napokon se odlui, zaustavi jednog pa drugog prolaznika s kojim apui izmjeni nekolike tajnovitih rijei. Poto tako obreda nekolicinu, prie i svojoj Dektivi, koji ga je izdaleka pratio okom i suzdranim korakom. Kremenja, mome? upita ga Matan aptom.

683

 Po to komad? odmah e Dektiva oponaajui poslovna ovjeka. Nema ti u mene, brajo, na komade razoarano e Matan i ve mu lea okrenu. Dektiva ga vrsto zgrabi za rame maka je maka i kad se s maiima igra. A onda bojei se da ne postane Matanu sumnjiv, prometnu stisak u prijateljsko tapanje: Ne bjeim ja ni od veeg posla. A koliko toga ima? Koliko hoe? Hoe oku, hoe torbu, hoe mau kremenja... Dektiva bi ga najradije zagrlio i poljubio kad se tim ne bi odao. Ovako se samo eka iza uha: Pa... ako cijena ne bude preotra... Ne brini, brajo, bit e za te ko za brata roenoga! A gdje ti je roba? Na sigurnom, brajo, mozak ne ei. Mogu li je vidjeti? Zar izgledam tako kao da prodajem maka u vrei?! uvrijedi se Matan Je li ja tebe pitam za pare?! Hajde, hajde, burazeru, neemo oko toga pomirljivo e Dektiva Ve ako e me odvesti do robe, vodi... Sutra! prekinu ga Matan. Zato sutra? Zato to do sutra nema autobusa za Imotski. A tamo je to? Hehe... Tko e dati promuurne Imoane... ve htjede udariti u bubnje i talambase, a onda se kao neeg sjeti Zna to? Ako nema autobusa ima taksi! 684

 Znam, brajo, da ima, samo ti ne zna da ja nemam para. Imam ja, pa k vragu tava i jaja! Nego, zna kako je, kod pogaanja e i ti malo spustiti... Hajdemo! Samo da skoknem kui po pare... Naoe taksi, pa kroz kamenjar, zagrljeni ko dva ratna druga. Usput obredae sve krme nauljene uza cestu. Matan veselo jede i pije, a Dektiva plaa i u sebi krgue zubima dok se izvana smijucka i Matana nuka ne smije u njemu ni trunka sumnjiavosti probuditi: lovina je i odvie velika da bi mu kroz nesmotrene prste promakla. Negdje o zdravomariji obasjae reflektori nove dvore Matanove. Matan izmijeni s bratom znaajan pogled, pa e glasno: Iznesi der, brajo, onu maetinu, kupac mi izgori od nestrpljenja! Netom Antia iznese mau sumrak ve bijae dan zamutio kao para hladno okno Dektiva ustuknu korak natrag i mai se revolvera: U ime zakona, ruke u vis i elom o zid! Ne moe se akom na olovo. A kako je u taj as i unje izvirio iz kue, i on im se pridrui. Stoje tako dlanovima i elom priljubljeni o zid, sluaju iza sebe vrljanje majih koraka, potom udarac noge o vreu, pregrien jauk koji se stopi sa zveketom rasuta kamenja. A onda iknu bijes i sve materine od ovoga svijeta, a poneka i s drugoga. Neto triput fijuknu kroza zrak, a Matan, Antia i unje osjetie kako ih redomice ignu munja iza uha pa udari o rame; nije trebalo biti osobito uman da prepozna drku revolvera. Sve u vas pobiti, majku vam spianu i usranu.. 685

 Bit e ti premalo naboja da sve svjedoke pobije zna Matan ako se i ne osvre, da je auto primamilo cijelo selo. Majku ti banditsku... Matan po sjeni osjeti kako se Dektivina ruka jo jednom podie s tekim revolverom i ve se htjede malo uzeti da izbjegne izravnu udarcu kad se preko svega preli glasurina: Stan, poekaj, od Doboja Mujo, i mi konja za trku imamo. To dre Bilurica kvocin, ljudeskara i od srca kavgadija, to ima skrivena oruja da bi etu mogao naoruati. Samo da mu krv na oi ne padne... moli se u sebi Matan. Ali, jao... pade! Rezak se prasak odbi od glatka zida, a Matan u zvonak zveket Dektivina revolvera o poploano dvorite. Naglo se okrenu i odahnu: blijed poput krpe, ali ne ranjen, stajae njegova Dektiva uzdignutih ruku. Ubijmo ga! Zatucimo ga... ali to ne vie Bilurica, nego onaj goljavi Bakalari, kojemu se ubrzo pridrui jo desetak krvoednih glasova, gomila se pokrenu i stade se maji pribliavati suavajui krug. Samo asak veselo e Matan Nije meni to emo zbog ovog govna, koje nije ni politiko, u tamu i tamnicu, ve sam se sa unjom okladio o tri pruta i barilo vina, pa tko e to slistiti ako nas sliste! Bijae to snaan razlog, i gomila se zaustavi. Matan iskoristi trenutak, brzo se sagne, dohvati odbaeni revolver i turnu ga svojoj Dektivi u dep apnuvi: Ako ti je mila glava, ne vadi ga, ve duu u se i nokat u ledinu! Kao da se s povratkom oruja vratila i sigurnost, Dektiva se ispravi i nadme, pa istiha podmuklo zarea: Platit e mi za ove kremenie! 686

 Moja Dektiva osmijehnu se Matan suuesniki naklono ja drumom, ti umom! Tko i spomenu kremenie? Ja o kremenju moja Dektiva, o kremenju! I evo ti ga puna maa! Tovari i nosi dabe! Ako nabavi togod dobro kaljena ognjila i suha truda, da ne kaem gube, moe tri ivota vatru iskresivati. Onda u onoj nenaravnoj tiini kao da unaprijed u svu strahotnu buku zaas odgoene oluje, hitro ugura u auto vozaa i svoju ojaenu Dektivu Magla, dok ne pukne nebo! a kad auto poskoi i probi se kroz zaskoenu gomilu, Matan odahnu i alostivo promrsi u runjava prsa ... jer ako pukne, pue i ti, moja luckasta Dektiva! A kud bih ja bez tebe i psikiki i onako?! Svoji smo, zar ne? Poslovni ljudi a ne marva politika!

687

VALJA SVAKOG RAZUMJETI

Poslije Dektivina sramotna odlaska nit dooe andari niti sudski pozivi bojalo se prevareno pae da novom sramotom staru ne oblie no stoga doe tetka Vrtirepka, doe bez pisma i bez javke. Stade taksi do Kikaevih dvora u kojima stanovahu samo Vrtirepkina braa, Markica, i Tomia, s potomstvom ocu Copcu pobonom i majci Mili korinici ve se odavna kosti pomijeae i slijepie s kostima Kikaevim, a Podlivoguz, vian selenju, kad mu ena preminu obilaae zetove mukih potomaka nije imao i ostavi kosti kod najmlaeg zeta, na Dobranjama. Vrtirepka izie iz auta drhtavih koljena i trepavica. utei da se ono teko prikupljenih snaga ponovo rastura, osloni se o hladnjak auta, pa stade promatrati dvore to joj tolikim dragim mladost zainie i to je, eto, nagnae da zauvijek napusti goulden Kaliforniju te da s njima, dotrajalim, i sama dotraje. Djeca su je odgovarala, odgovarala je i ve poenjena unuad, kojima stari kraj ne bi drugo do tamo neka turska Indija nit ih elja vue, nit im srce plae. A njoj prepue. I to je pusta kua u Kaliforniji, okruena cvjetnim vrtom, naikana svim 688

moguim spravama i pomagalima prema ovim golim dvorima Kikaevim, razjedenim od kisela mirisa ovaca, od reska vonja brabonjaka i galebine, to plantae naranaa prema ovoj drai i kupini! O djeco, moja, ovdje se ivi a tamo se tek nada u ivot! Gdje ti je korijenje tu si i ti, i nikad nee prosoiti ako se ponovo na svoj korijen ne navrne. Ona se, eto, navrnula, i sad joj se ini da svih tih pustih amerikih godina zapravo i ne bi, da je nakon kratka i muna sna nastavila ivjeti ondje i onakva kad bijae usnula ta sva joj se krv pod koom uzsvrbjela kao i u negdanje Vrtirepke. U sjeanju joj oivjee braa i sestre onakvim kakvim ih je i ostavila: sitna djeurlija, musava i spiana, u prljavim kosama od utice. Hoe li ih poznati? Hoe li je prepoznati? Iz Kikaevih dvora izie staro i mlado, nova a opet ista ona spiana i musava djeurlija u kama od utice. Poredali se pred kunim vratima i zirkaju vie na auto i vozaa nego na nju, zirkaju, znatieljno i ispitljivo, ali nit govore niti zbore, ekaju da stranac prvi Boga nazove i poee se gdje ga svrbi. Vrtirepka paljivo i napregnuto promatra starca po starca. Nijednoga ne moe prepoznati. Boe mili, koji li je od njih moj Potrka?! Dolazak auta zaas okupi cijeli komiluk. Ljudi pitaju Copeve i okom i aptom: Koji su ovi? Vrag e znati? Upitaj! Ako ti se jezik zaplie, ja u! Netko i upita, ali Vrtrepka sveudilj stajae nijema, ekae da je prepoznaju. Onda gore s brijega, s Prpine glavice, od nekakvih tamo palaa koje se ne bi stidjele ni da su u goulden Kaliforniji sie ljudina sijeda i proelava tjemena, a ona outi kako joj srce o rebra bolno udari. Potrka moj! Vrtirepko moja! 689

Izgovorie u jedan glas, izgrlie se i izljubie, i sa suzama ustanovie da se prepoznae samo po oima koje jedine zadrae onaj pusti i neko nepresuni sjaj mladosti. Ljubei je u smeurane obraze i steui joj kotunjave ruke Potrkin pogled skliznu niz spljotene, uvele grudi i okrznu objeene beivotne stranjice: Bogo mili... to uini od moje Vrtirepke! uvi da je to Vrtirepka i vidjevi goleme kone kovege mjedom okovane, Copevo se potomstvo brzo dosjeti da je to njihova a ne Potrkina sestra i tetka, te je iz Potrkina naruja iupae jednostavno kao mlijeni zub, stadoe je sliniti i baliti uz uur stotina mljackavih rijei koje joj se razlijevahu uhom isto onako ljigavo i sluzavo kao zabaljeni blagoslovi prosjaka od nevolje. Pa ipak joj bijae milo od svojih je. Jo se ne bijae sa svima pravo ni ispozdravljala oni koji naioe prvi prilijepie se o svilene haljine amerikanske kao o svete moi, pa ih ive glave ne putaju kad se nad svom tom koristoljubivom zaslinjenom njenou razli poput grmljavine duboki Potrkin glas: Koliko dolara donese? Vrtirepka se sledi, bezumnom rukom proe kroz sijedu kosu, osmijehnu se i smeteno i ustraeno, a onda se sjeti onih divotnih dana uzajamna povjerenja, te bi sigurna da je ni sada nee izdati. Deset tisua. O,ooo... otegnu Potrka Triput vie no to je dovoljno da se pasja tenad o te na smrt pokolje. O da vidi jada i nevolje kad svi u jedan glas osue na Potrku drvlje i kamenje, kad se braa stadoe kleti svim ivim i mrtvim da bi je ko suzu na dlanu nosili da se i gola 690

vratila, kad nevjeste udarie prsa razgaljati i mlijekom proklinjati Potrku do u deveto koljeno... On se samo ali, on se samo ali... smiruje ih smetena Vrtirepka. Ne alim se, zoro moga dana, ne alim se. Ve... dajder mi sav novac na ruke! A kad mu ona i opet puna pouzdanja mjesearski posluno doda lakiranu torbicu, desetci se ruku Copeva potomstva uzdigoe poput sjekira, a neki se i prave sjekire maie. Ti ono, Markica, imade sedmoro djece Potrkin je mir jai i od sjekire Ki ti Anica ima tri sina i etiri keri, Pilip dva sina i... Ne znam to hoe, rodijae prekinu ga Markica ali ako mi odvjetke broji, onda imam sedmoro djece i dvadeset i devetoro unuadi, da zna s kim ti se nosati. Brat mi Tomia... Poslije viestruka zbrajanja i prebrojavanja napokon stanovito ustanovie da ivih Copevih potomaka ima ukupno, na broj i zbroj ravno stotinu i dvadeset. Potrka skupi obrve, pusti da galantarski mozak uini svoje, pa objavi: Na svakoga mu doe po osamdeset i devet dolara amerikanskih. Prilazite jedan po jedan! A oni kojih nema, neka mi glavom dou na Prpinu Glavicu! Daj djeje kunim starjeinama pobuni se Markica, kojemu se pridruie sva braa i sestre. Ja sam ovdje djelitelj, i hou da mi svaki svojom glavom doe po krvarinu neumoljivo e Potrka, baci oko na Vrtirepku koja nijemo promatrae kako se tope dolari kao da i nisu njezini, i slua Potrkin zajedljivi glas koji kao 691

da dopire iz daljine, iz daleke, iz dubine, iz grobne. Hajde da vas vidim! Tko li e je sada golu pod krov uzeti! Kad od sto glasa glasa uti ne bi, prie Vrtirepki i njeno joj ovi ruku oko skupljenih i uvelih ramena: Hajdemo, Vrtirepko, hajdemo, zoro moga dana. Ima Potrka jo sobu i kuhinju u starim dvorima. Tamo e mi stanovati sama k gospoa, a jesti e s nama. E nee! skoi Matan Drugi, a od toga glasa ledeni marci ne samo uz Vrtirepkina i Potrkina, ve uz lea cijeloga sela. Ma to nee, krvi ti Isusove! sav zelen protisnu Potrka gledajui s uasom kako izmeu njega i sina tako iznenada pue jaz sve do pakla, jaz za koji je bio siguran da nikada nee puknuti. U opoj tiini, u kojoj bi se i zuj muhe uo nije, ovo, ljudi, mala stvar Matan uzvrati ocu potiho, gotovo nemarno: Nee u stare dvore Potrkine! Ma to nee... zelena pjena obigra Potrkine zube, a on sam bojovno iskorai pred sina. Ne budalai, bolan aa umorno e Matan, pa prihvati Vrtirepku za uvelu miicu Stari bi blento s tobom ko s koludricom u smrdljivu eliju! Ti e, tetko, u nove dvore Matanove, kano kneginjica. Cijeli ti je kat na volju... a za te u sklepati i zahod amerikanski. Poslije sve te lude strke i zbrke, nalik runu snu, Vrtirepki prvi put zaigra nepatvoren smijeak oko usana, a Potrkinu u potisnu neto kao suza. Dok su se na razoaranje sela, koje se potajice i krvi nadalo, zagrljeni uspinjali uz Prpinu glavicu, razdragan 692

Matan jedva da i dahom prekidae slaano i besmisleno brbljanje: Tako ti je to, ako, akane... valja svakoga razumjeti. I krpelja! Da se ne pripije o kravlju, reci po dui, to bi ono bilo od njega! I obada na ljuku! 1 muhu na skorupu! Nije nevolja gonjala samo Kikaa po primorju i Hercegovini, niti gonja sve nas po bojem svijetu. Napuni Biokovo ovcama i kozama, vuk e ti opet sutra na vrsnicu, preksutra na Vran-planinu. Valja i vuka razumjeti, i ono to ga ganja. A to ga to ganja? Neto! A to je to neto, ako?! Glad nije a moda je i jae od gladi... Eto, i ti ima kuu u Zagrebu i depove pune novaca, ima i sinove da te mogu kano bana uzdrati, pa opet... korpu o rame, vucaraj se po svijetu, varakaj nasitno, bodi se sa alomom i Gaonom, a sad se kani i s mojom Dektivom pobosti! I tebe valja razumjeti. Valja razumjeti i staroga Potpraila s Arana, po godinama je u centimetar s tobom, a die svaku buu na dvadeset koraka. Jednom je u Zagrebu die i na trideset, k tomu pri izbijanju jo i posrnu. Ne mogoh odoljeti da mu ne zapljeem. A on ti odbi hvalu ko pijanac vodu: Eto pade tute na buu, morala je negdje pasti! U toj skromnosti bi vie gizdavosti nego da i sm sebi zapljeska. Kaem, ima svakakvih stvorenja... Eno ti Tome Mate Grgina! On ti se, tetko, jo momiem zaljubio u kamen ee nego pae u koicu. upa ti polugom kamen iz kamena ko zdrav zub iz kosirice, pa klei komade velike kano stolove. Klei ekiem i zubaom, nek se sjaju, sjajniji od mramora. I to uini od tog pustog kamenja? Svinjk! Svinjac? Jest svinjac ili svinjak, kako hoe. Eno ti mu ga i sad ponad kue a da u njem nikad krmei papak ne zastruga gdje e prosjak krmka isprosjaiti! Drag momak zabavan, ne moe ga pustiti da istrune. Skupismo neto novaca i ljetos ga povedosmo u Njemaku. Jedne nedjelje 693

svratismo u Ulm. Kad ugleda ulmsku katedralu, kad je ugleda, muko crna i slavna, ravno na nju i ne d se od nje ko ni muha od stakla, ve zuji li, zuji: O, svih ti avala Isukrstovih, o je je nainilo, o je je sloilo i sastavilo... Hajdemo gore! Kad mi gore, meni pune gae, ni sa sred zvonika ne mogu ti kroz otvor pogledati. A moj ti Toma ruke na guzicu, pa kroz otvor kao preko kunog praga, i eto ga na istaci, na vijencu, drmusa se na njem da mu vrstou provjeri, saginje se, podviruje i sve vriti od udivljenja: O, svih ti avala Isukrstovih, o je isklesalo o je uinilo, o je sastavilo i sljubilo... Hajdemo gore! I stade se poput vjeverice uzvirati uz toranj s vanjske strane. Dolje nastade strka i uzbuna, doletjee vatrogasci s ljestvama, ali gdje e uz grahovu vrije na nebo! Ode Toma... valjat e mu bar tri mise za duu platiti. Ne znam koliko sam stajao tako skamenjen, k od zmije zaarana ptica, stajao i ostao oekujui s uasom krik i sunovrat, kad evo ti Tome, ueta, brate, ueta k na sijelo, pa sve dlan o dlan otresa: ... a je ga ugladilo, a je ga sastavilo, a je ga izrezalo i zarezalo, a je sljubilo, ni vlas meu sastave... Jesi li mogao poginuti! prekorih ga. On samo kljocnu zubima i zacvokota vilicama: Mui, svih ti avala Isukrstovih! Gdje e kamen na me, gdje na brata! Metni mi ga gdje ti ptica, on vazda moj a njegov! Kad je tako rekoh ne moe niti njega izdati! I eno vam ostade u Ulmu, klee nadgrobne spomenike. Stoga i kaem, valja svako stvorenje razumjeti, pa gdje nee tetku iz Amerike, gdje joj nee pola dvora dati! Cijele, tetko... i jo u ti sklepati zahod amerikanski!

694

PO UZVIENOJ KRALJEVOJ VOLJI DOK VRAG NE ODNESE I TEBE I NJEGA

Poetkom veljae narednik Steva okupi narod pred Mikovu krmu i obznani mu uzvienu volju kralja ujedinitelja: ... i zdravo lepo kaza kralj: Narednie Stevo, majku mu nabijem, mrdanja nema! Ko mrdne, majku mu nabijem, ima rep u zube da mu sabije! Ko zucne da je Hrvat, ima smesta da ga apsi, narednie Stevo! Ko ti bilo gde u nos dune i pod nosom hrvatskom zastavicom mane, bilo gde, narednice Stevo, na svadbi, na derneku, u litiji, ili trobojku na kapu da priije ili njom akire da podvee, ima da ga apsi, u apsanu sprovede, u apsani bubrege da mu odbije, i crne i bele, narednie Stevo! I popu da mi apsi ako je na svetiteljskom barjaku ime hrvatsko ubeleeno. Sem toga... ako se pevaju svetiteljske pesme protivudravne: Rajska devo, kraljice Hrvata... i sline zadevice, ima da mi popu u apsu zadevi, muda da mu recne, i popi, i pojcu, i pevaljki. Ko se apenju opre, ima k dukelu da ga strelja na mestu lica, i o tom sreskom izvetaj da sastavi i podnese u roku od tri dana. Sem toga... na sumnjiavu derneku smesta da naredi: U rasaps! Ako se narod smesta ne raspe i ne 695

rasturi, ima u nj da puca k u besnu kukinu kopilad! Tako kralj kaza naredniku Stevi, a narednik Steva e vama da kae: Paorski kerovi, ima da volete kralja i otadbinu! e da vole ili e narednik Steva da puca! Sem toga, takvo je nareenje. Sem toga, narednik je Steva mogao da ti nareenje i ne saopti, da ga prenebregne i da naslepo puca. Ali kako, br, da puca a oveku da ne kae?! E, stoga ti, burazeru, narednik Steva lepo kae ta e da ini, a ti ga, mre, ne teraj i da uini! Nije da vas nipodatavam, ali paor je paor, a andarm andarm. Vi ete da radite, mi emo da vladamo, a svi emo lepo da jedemo i pijemo, i da zapevamo kralju i otadbini. Jedan kralj, jedna drava, i to ima, majku mu nabijem, da ne bidne i jedan narod, srpski, jugoslovenski, kako k vole, hrvatski ne more da bidne! A i ta e vam, br, ime, glavno je da dupe nabije... Te se veeri u novim dvorima Matanovim skupilo pustih ljudi kao u svatovima. Svatovi jesu, ma svatovstva nema, ni gange, ni gusala, ni smijeh se djeji ne uje. Kud e, to e, sedam ti alosti Gospe alosne, sve e nas pobiti k zeeve na polju bez jazbine. Kau, imotski je zatvor prepun, a splitski ko ipak. Bolja memla od olova netko se gorko tjei Bar je glava na ramenu! Grebi glavu kad joj bubrege odbije! pljucnu ustranu Skoimi. Trei ree ovo, etvrti ono, svatko poneto, crno i alosno, dok se Potrka i don Petrove ne sjeti: Nema okrutnije vlasti od vlasti onih nad kojima se dugo i surovo vladalo! Zaredae prie o sili ovdje, o krvi ondje. Svatko uo, nitko vidio. Kad svaki odjada svoju jadikovku i odbugari bugariju, a ene ve udarile u priguene naricaljke, Matan Drugi skoi sa stolca pa se gotovo prodera: to ste se uzmrcali, svi vam vrazi na guzicu suze ronili! Cmoljite ko Cigani i zavlaite prst pod omu za koju jo nisu ni posijali konoplju. Naprstak pameti u glavu! A ja 696

vam kaem, svaka sila za vremena, pa i ova! Duu u se, korpu na se, put poda se, pa u eku i Njemaku dok se ne razgali! Ja u u Belgiju! javi se iz prikrajka Miura Vlasteluin, koji netom doe iz vojske, a njemu se pridrui jo nekoliko vrnjaka. Kud koji, mili moji mahnu Matan kao da ve lete ovdje za nas vie ni kruha ni opstanka. Zar emo zbilja na sve strane kano divlje zvijeri, nebeske i zemaljske?! uzdahnu stari Puzalo. Kau upadne Antina da e svima koji budu hodili po selima i vikali: ivio kralj! davati po dvije vree kukuruza... moe biti da bi se i tako moglo preivjeti! Pas ti mater pasju, ivi ti tako, kopilane i pae kurvanjsko zajapuri se unuk Matana Bilina. Ne kaem ja, nego eto... Ne proe ni deset dana, a zapadni se dio Krajine isprazni kao raskren mravinjak. Nekoliko jo uvijek upornih prosjakih obitelji, sastavljenih uglavnom od vremenije eljadi, zametnue se torbama pa na put Boji prosjaci su sveti i Turinu i andaru. Torbari uprtie ruksake cica i beza, dimita i telamadone, pa krenue na put pokuarski po srijemskim i slavonskim selima i salaima. Potrkini i Matanovi galantari preskoie granicu i zaas se razmilie po svoj Srednjoj Evropi. Neki ostadoe u zemlji, pa se rasue po gradovima i varoima: nas okrto, kupaca obilato, bit e ara, samo se u politiku ne petljaj i zataji sebe ko Petar Isukrsta. Ponajvei dio mladih ljudi onih koji ne imaahu dovoljno novaca ili strahovahu da s tom vrajom korpom ne bi umjeli kako valja pouzdae se u svoje snane miice, pa se otputie u rudnike i topionice njemake, belgijske i francuske. 697

Matan Drugi, brat mu Antia i prijatelj unje i opet se smjestie u prostranoj podstanarskoj sobi udovice Helge Strauss u Mnchenu. Ali to vie ne bijae ona svijetla i vesela soba, ve kao da se u nju kriom uselio mrak i pala teka, zaguljiva vlaga, vlaga raspadanja, plijesni i ustajalosti. I taj mrak i ustajali zapah grobnice kao da se i o njih prilijepio. Niti posao od ruke, niti zalogaj sa slinom, ve suho vai i na hladno pui. Omrznue na sve i jedan na drugoga. Ode ak dotle da se Matan grstio i od same pomisli na svoju Dektivu. Zlo se pie, dobra biti nee zapjevui Antia Kua kleta, valja trkom iz nje. Bjei sablji kad te puka nee, kupuj konja kad te mazga zbaci... Sloie novi do novia, preselie u Stuttgart i kupie suh dvosobni stani. Ma ni tu pravog veselja ne bi. A onda, licem na Veliki petak, nestade Antia, nestade kao da u zemlju propade. Valjalo bi javiti policiji. Ne tri pod rudo bez nevolje, ne mri vraga gdje ne treba. Moda se srepio s kakvom kukom, moda hoe kakav posli na vlastitu ruku, moda... Kad na uskrnji utorak, eto ti ga. Ubij me prostenja kao djeai ulovljen na tuoj vinji ubij me jer sam zakletvu prekrio. Nisam mogao vie izdrati. Na samu pomisao da ne smijem kui dok sila ne mine, a dotle mogu proi i godine... bjee mi kao da se crknuta maka u meni raspada. Ubij me, brate, ali ne mogoh bez nje! Bez crknute make? pogleda ga Matan kao to se suludasto gleda. Eno ti je pred vratima, a ti to hoe! Pred vratima naoe Antiinu enu Maruu, uplaenu i skutrenu kao grumen odbaena stida. 698

 Ulazi unutra, silo neista, i kuu redi nimalo e ljubezno Matan, pa se na isti nain obrati bratu A ti, mekoputnie, kaputa ne svlai, jer iz iste stope ibamo za Nizozemsku! Tamo ti je bolje i jeftinije robe nego u Hamburgu, a ima i drugih razloga. Pusti me asak, da nevoljnici togod u kljun donesem. Njemaki ni beknuti, poginut e mi od glada! Ma kud od glada, tele zaljubljeno podrugnu se Matan, izvue aku maraka i metnu je na stol ispred ustravljene Marue Ovo ti govori k i apostoli... svim jezicima, silo neista! Potom na brzinu iskiti svojoj Dektivi pisamce, u kojemu javlja da e Matan & Kameraden, sve bez putnice, iz Rotterdama prenijeti neodreenu koliinu dragulja i zlatnine. Prijei e granicu trinaestoga u mjesecu i to izmeu Brachta i Kaldenkirchena. Zato ba kod Hladne crkve? Zato, moja Dektiva, da ti od nje i od mene uz kimu marci i mrzlaci... i jo se potpisao: Anonimus. Kad se najavljene noi kroz poplavno podruje Maasa ili Meuse (po naku Muze) s kupovinom sretno probie, Matan uputi Antiu i unju s robom prema Krefeldu i Dsseldorfu, a sam se uzeta uz granicu u potrazi za svojom Dektivom. Kad ga napokon pronae, osmijehnu se zadovoljno: I Gospodin ree: Ja sam onaj kojega traite! Uspostavivi tako veze sa svojom Dektivom, opet se u nj vrati onaj veliki i veseli ivot progonjene zvjerke, ali ne plaljiva zeca, ve bezobrazne lisice to se naomeila ba na loveve kokoi, pa e gladna pokraj stotinu zejih logova, da lovcu kroz samu koko provue. Opet je svoj na svomu, na ratitu policijskomu. Nije njemu na istom stolcu sjediti ni isti zrak udisati, ve kao da otpade od Ciganke: od grada do grada, od zemlje do zemlje, preko svih granica pazei da svojoj 699

Dektivi ostavi jasan trag i svje miris svog opanka. O radosti! Bilo bi je jo i vie da ga malo pomalo i poesto ne zae probadati sve gora misao na kuu: kad e lijepi vrag odnijeti kralja i otadbinu, da se zavjeta oslobodi i domu vrati, da se s mirom oprui uza svoju Nuu dok joj vrazi meso ne omeckaju. Netom bi douo da je koji krajinik granicu preskoio, ne bi mu se teko za njim zamuiti makar do Belgije, do Francuske, da uje to mu pismo donijeti ne moe. ut e jad i kukavicu, sve gore od gorega, u Krajini najemernije: to se po svijetu ne razmili, sve ti je tuno cvili suanj Vladimire u tamnici cara bugarskoga jadikuje stari Popivalo sa Sviba, pa nadovezuje ako je Austrija bila tamnica, ovo je klanica; udo Boje da narod ne poludi, da ne zakolje i sebe i muitelja A i ono to se razmili, zakopa se u belgijske i francuske rudnike, u jame dublje od najdublje tamnice: sunca ne vidi, zraka ne sre, u o zub tare i pamet posuvraa: on e u ustae, on e u komuniste, on e u svakog vraga da sotonu s vrata skine! U razum, ljudi! Nisu to dva zrna krupe, ve tua k orasi! Uzalud zvonjava dok ne doe vjetar od sunca da nebo razgali! Nije to slinava moja Dektiva, pa se malo poigraj make i mia, ve vojna sila i ordija, arkanela ti Mijovila bojovnika! Ne pletite se, glave ete pogubiti. Ali, gluhu itaj i slijepu zubljom put osvjetljavaj! E pa kad ne uju i ne vide, svatko sebi kom opanci, kom obojci. Proe godina, proe druga, i trea se meu kutnjake zavue, ali oluja ne prolazi, ni uha vjetra od sunca, ve se sve modriji oblaci nadvijaju, posebice nad Liku i Krajinu. I nisu samo jauci iz tamnice i batine batinake ve i andarske puke praskaju po dernecima i procesijama i na 700

samom euharistijskom kongresu u Omiu. Ba ko to zaprijeti narednik Steva: ima da puca u gomilu ko u besnu kukinu kopilad. Gomila velika, ne moe promaiti. Pa opet, to je gomila vea, vea je i mogunost da ivu glavu iznese. Bjei u grad! Ded ti, aa napisa Potrki, koji bi se, otkad Vrtirepka doe, samo na mjesec dva godinje zalijetao u Split ili u Zagreb, da malo pronosa korpu iz unutranje potrebe ded ti, ako, pod ruku svoju i moju silu neistu, tetku Vrtirepku i bracu Iviu, sestre se ionako poudae, pa mi se sklonite u Zagreb, u zavjetrinu, da te kostobolna vraja krka bura ne propue i ne otpue... Knjigu sam ti arovitu primio i svaku razumio otpisa Potrka i odavna bih ti u pranioku koljena grijao da ne bi Vrtirepke. Ni ut! veli ona Dooh u stari kraj jednom zavazda i zavazda otpisah Ameriku! Nije Zagreb Amerika velim ja ve kua pokraj kue! Ona e na to: Ali nije moja kua! Moja je samo ova, samo ovo kamenje, samo ovaj gaj, ovaj lug i ova dubrava, samo ovi jutarnji slavuji, podnevni cvrci i noni popci, samo ovaj vrijesak i mjeseina. Potrka moj, razumi me: sve je Amerika to nije ovo; svugdje ti se manta a ovdje bistri, svugdje pijano tetura a ovdje ivi... a ja sam poela ivjeti gdje sam neko stala. Za tebe su odavna istrunule kosti don Pavlove i Kikaeve, pukara Zele i djeda Divca... a ja im jo glas ujem, jo ih za tople ruke hvatam... Jest mi tijelo staro, jesu ile modre, jesu dojke svele, ali... u sebi sam jo uvijek Vrtirepka, ona ista Vrtirepka iz ljivika i ispod trnovae... I ponaala se tako, kao da nije ono to jest ve ono to je eljela da bude. Drubovala je uglavnom s mlaarijom. S njima sijelila i kukuruz komuala, smijala se i pjevala oi joj bijahu are i glas zvonkiji nego i u jedne mladice. Srkala je ivot ko i Stipina unjagin vino: iz 701

dive, iz bigunca. Onda, prolog petka... pade joj napamet da obere onaj vjeni bus kovilja, to po Bojoj ili vrajoj raste navrh Jastrebova kuka. Zna i sm kakav je taj vraji kuk, zvonik li je, kula li je. E nee! obrecnuh se na nju jedva sam se i djeakom na nj uzvirao! Ona me kao poslua. Ja na to i zaboravih zabavljen oko savijanja murvovih dga. Najednom me onako iznebuha zla misao ap! za srce. Ajme meni, majko moja i anele moj straanine! Tri na kuk! Sape nema, zla ti slutnja jo i vie koljena podrezuje. Kad pod kuk, ono ona, suza moja i zora moga dana... u busu vrijeska, kano grlica slomljena vrata. Lei tako na leima, u mirisu rascvjetala vrijeska oko nje zuje pele sa strukom onog prokletog kovilja u stisnutoj aici, oiju modrih i sjajnih, zauenih oiju iznenaene djevojice... Pokopasmo je u novi grob Kikaev. Danas sam se dogovorio s Ivanom image Maloga, da mi ono ljetine pobere, a prekosutra emo, akobogda, kud smo naumili, kud nas i ti pismeno svjetova. Bogu hvala i tamo kuu imamo, neemo u tuoj zepsti... Matan bi Drugi radije vidio Zagreb nego Boga. Ali zavjet je zavjet, i povratka nema dok se ne ispuni, dok lijepi avao ne odnese kralja i otadbinu, tueg kralja i tuu otadbinu! Jedne veeri po veeri, poe brat Antia onako izdaleka, sve kole naokolo, dok ne svede na pravo: Kako bi bilo, kad ve kui ne moemo, da ovo maraka ovdje u togod pametno uloimo? Pare moe pohariti i izgubiti, moe i lupe, a kuu ako ti i srui, temelji e ostati. Je zemlja njemaka, ma kua je nainska. Matan zakilji na nj podrugljivo, pa tko zna ve po koji put napuni au arkim rajnskim vinom: 702

 Uzdravlje! A ja se cijelu bogovetnu veer pitam: otkud odjednom takva carska veera, da ni Srbiguzici poveerka ne bi trebalo? A ono togod kuice, a? I nije po tvojoj, ve po eninoj pameti? Marua se pokri trepavicama i obori glavu, postien Antia vrat zasuka i stade trljati neusvrbljen nos, kao da e mu od svrbea izgorjeti: Valja koji put i budalasto ensko posluati promuca na kraju. A ti sluaj i kupuj, mene druge mre more. Ako ti to novca uzmanjka, stojim ti, i ti e meni stati u Zagrebu. Matan samo u svojoj zemlji kuu gradi... osim ovo stania od nevolje. Od duge li tuine, od tjeskobna li oekivanja, od jauka li za zemljom i zaviajem, od ega li... od tih pustih godina Matan Drugi posivi do neprepoznatljivosti. Kao da se onaj nekadanji arki ar pepelom osu, pa sad tinja i tinja, sve sivlji, sve turobniji. Pod pepelom, eto, sivi i ivotari. Posivio posao i zarade, posivjelo psikiki i bjeanje pred Dektivom. Zapravo to i ne bi bjeanje, ve plaenje motikom nasjeene glistine. Sve je manje granica, sve je manje robe, i sve se vie njegovih galantara od njega odvre kao neko od ae, i na svoju ruku potrebno nabavlja, kao neko Keko u aloma... I to potraja mjesecima. To tmurno, dotueno, bezvoljno. Kad, jedne veeri, sav usplahiren i izbezumljen doleti unje, pa iz neba u rebra: Ajme meni, majko moja, ajme meni, ajme nama... Hitler preuze vlast i dade andarima da nas sa svih sedam sakramenata sakramentaju! Kud u, jade, na koju li stranu?! U materinu! zarea Matan vie gadljivo nego srdito. 703

 Bog nam pamet kua predano e Antia Moja ga nee razoarati. I tko je pametan za mnom! U Belgiju, U Francusku, u Amerike... U Belgiju, u Francusku, u Amerike... izbelji se Matan, to bijae oit znak da se trgnuo iz viemjesene bolesne bezvoljnosti U materinu! Antikrist, kae? A ja vam kaem: Slavite ga, avoli nijedni, slavite ga jer napokon doe vrijeme da se i umala u guzicu badne! Heil Hitler! Trideset u mu misa za zdravlje platiti to e i moju oglistinjavljenu Dektivu u guzicu badnuti. A kad je badne, da vidi kako toj ljigavoj glistini, naoigled, stotinu vujih nogu izrasta! I podbrusi pete, Matane, bit e trke oko Krke, a, boge mi, i oko Rajne! Onda se smrknu pa nadoveza turobno Samo da mi je kui skoknuti. Ali ne moe, zakletva je zakletva, dok vrag ne odnese onog prokletog ofrancanog krvnika! A odnese ga naredne jeseni u francuskom gradu Marseillessu. Dok su svi pretresali sve one krupne i sitne pojedinosti spletene oko ubojstva kralja ubojice, iji i otac kraljevstvo ubojstvom zadobi, dotle je Matan samo etkao i pjevuio U francuskom gradu Marseillessu... izgovarajui Marseille kako pie i dajui posebno turoban i pomalo nosni prizvuk onom dvostrukom el i nadodanom dvostrukom es. U francuskom gradu Marse-il-le-ssu... doimalo se i tuno i eznutljivo, kao poetni i jedini sauvani stih neke davnanje i sasvim zaboravljene balade, koja pjeva tko zna o emu tajnovitu i neuvenu... to se vie primicao granici, to je balada bivala sve manje turobna i sve se vie prometala u veselu romancu. A kako i ne bi kad pune etiri godine vezan zakletvom nije smio outjeti krv zemlje pod kamenom ni toplinu vlastite ene u postelji! Ej, Nuo, silo neista, mora da ti je 704

silna pauina po njoj pala. Dii mi je, duo vjenana i avle pakleni, avolskog e rata biti! I gdje e ti, skvrenice moja, gdje e ti stati sve ovo to se etiri godine u juncu skupljalo i nakupilo... O veselja! O radosti! kliktae s druge strane unje o slobode hrvatske! Vidjet ete kad udare izbori i volja narodna... Luk i voda! to e ti devedeset i dva posto glasova u Krajini naspram osam posto bajuneta! to e ti zastavicekrpice kad puka i novac ostadoe u istoj aci! to e ti volja narodna kad se volja ucmekana kralja povukodlaila pa divlja neodgovornije nego to je za ivota divljala! Povampireni andari osveuju krv kralja-ubojice, osveuju je na cijelom hrvatskom narodu. Praen crnim vjeticama na leima crnih gavrana crni vjetar zaurla nad svom Krajinom. Dani onijemie, a gluho doba progovori svim jaucima. Strah, strah i strah... I ne zna se u komu je vei: u onima pokraj kojih i ne pogledavi ih prooe, ili u onima kojima batinama i kundacima sve kosti prebrojie ili im vreicama pijeska odbie utrobu i bubrege... Mi umemo da vladamo! Jeste, ba lepo umete... U Krstaticama ustrijelie dvije ene u procesiji, samo zato to su molile lizui iza svetiteljskog barjaka s utkanom narodnom trobojnicom. U Glavini iz zasjede u mrkloj noi ustrijelie omladince Breia i Adiju, a kad im se pet tisua krajinika slijee na sprovod, pedeset andara postavi strojnice po ulicama Imotskoga, na Vinjanima... Ajmo Hitleru! Ajmo Staljinu! Ajmo crnom vragu, kad ve nosi nas da i njih odnese! usplaminja Biluina Jurkin i bijele mu se oi zakrvavie. Tamo emo gdje smo i bili mirno e Matan, pokupi svoje i sjede na vlak. Netremice zagledan u korpu na 705

drvenoj polici treeg razreda i opet je sve do granice pjevuio neku novu u nedopjevanosti dopjevanu baladu:

Ova zemlja, Mate, ova zemlja, moj Matane, ova zemlja razgovora nema.. .

706

MOJ FHRER I MOJA DEKTIVA

Netom vlak probi austrijsko-njemaku granicu, Matan lijeno ustade, na silu zijevnu, na silu se protegnu i usiljeno stade skidati korpu s prtljanika. Silazimo, momci! Jel' to dubi na glavi?! podrugnu se Antia Do Stuttgarta bi se mogla kuja triput pokucati i triput oteniti. Kaem li ja da ne bi! mirno e Matan Nu vrag je u tomu to ne silazimo u Stuttgartu ve u Rosenheimu. Da nisi kupio ono kuerine, mogli bismo ovaj sirotinjski posli obaviti i tamo. Ovako nam je ovdje. A moe biti da je i bolje: seosko se zvono najdalje uje veselo namignu, pa otro strignu okom na bratovu enu Maruu, koju je Antia kao jalovicu uvijek za sobom vukao Ti e, nevjesto, do Stuttgarta. Evo ti vozna karta. uvaj nam stan i oekuj nas potkraj mjeseca. Ma to emo u ovom grebenom varou u koji nikad ne zakorai potena galantarska noga! prosvjedova Kopun. Vidjet e se, ut e se... do Berlina e se uti nae malo aneosko zvono iz Rosenheima! zagonetno e 707

Matan, pa stade polagano mjerkati Antiu i unju, Kopuna, Stipinu Bakria i Juricu Garanova Ba ste mi kako valja, i naoko i onako. I to je potrebno imate svi osim malog Jurice Garanova. Dr' natakni ovo! izvue iz depa zlatni vjenani prsten i dobaci ga zableuenom Jurici. to e mi vitica, neba ti! Nee me valjda silom oeniti?! Dri i mui! Sioe u Rosenheimu i pet est dana lunjaju po varoicu s kitnjastom korpom na trbuhu, s likom kapom na glavi. Sedme veeri zavapi Stipina Bakri: Izvedi nas odavde, o Mojsije, potopismo se u Moru crljenom! Ni elji kupilo, a papire stoput prevrnulo! Danas vie dektive u komiluku nego prije u Mnchenu. Vie se ne moe ni popiati bez Hitlerove dektive! Nije to, rodijae ljutito se obrecnu Matan nije to Hitlerova ve moja Dektiva! Nek mi se mnoi, nek mi cvjeta i to obilnije plod donosi! Ne moe ga ni podii koliki je bezobrazno e Stipina. Umjesto da se razbijesni, Matan savi ruke oko koljena pa prasnu u neobuzdan smijeh. Nije ovo za smijanje, ve za plakanje dobaci Kopun. Kako se ne bih smijao, plaa ti Judina, kako se ne bih smijao kad vas gledam ovako, k pokislu pilad, a znam ja, a znate i vi da se bez moje pameti nikad ne biste osuili i nikad, o orave kokoi, ne biste apnuli ni zrno ita kad, evo, po cijeloj hrpi gazite, a zrna ne vidite! Ma gdje ti je hrpa, vrajoj materi dlake iz guzice upkao! razljuti se Stipina. 708

 Sutra e je i slijepac vidjeti smijucka se Matan sutra kad mnchenske glaveine dou zbor zborovati. Doim dou i pogledaju arovitu gomilu, to e im prvo zapeti za oko? areno perje slijepih kokoiju! A to e uiniti slijepe kokoi? Nita! Sve e to umjesto njih njihov pijevac koji se, bolan, razumije u psikiko i razne druge stvari... Slegli se kukasti barjaci, uzleprali se kukasti orlovi, kukasti narod kukasti trg prekrio, pa iz kukastih srca kukasti Heil... izvikuje. Tri kukaste mnchenske glaveine dre kukaste govore, sve kole naokolo pa na mala vrata: kukastom je Voi ljuta sila od njihova zlata. Naprijed mr! apnu Matan svojima, podie ispruenu desnicu a glasurina mu cijeli trg potrese Heil Hitler! Heil! prolomi se iz tisua grla. est galantara s okienim korpama na trbuhu, kao est bubnjara iz davnanjih ratova, otrim vojnikim korakom zastupae preko slobodna prostora prema sveanoj govornici, zastupae na zbunjenost naroda, na uznemirenost glaveina i dektive koja ih je okruivala i zaskoena zbunjenim se oima pitala: to da se radi? I u tom to da se radi? galantari prioe glaveinama i vojniki caknue petama. Matan iskorai do same govornice i uzmahne rukom: Heil Hitler! Heil Hitler! uzvrati mlako glava glaveina, pa ga sumnjiavo mjernu to hoe, strance? Jesmo stranci ponosno e Matan a vi domai, ma opet nisam siguran tko je zahvalniji i privreniji Fhreru. Vama dade rad, red i sigurnost. I pravo je, njegovi 709

ste! Ali nas, koji u svojoj zemlji ni sirkova kruha nemamo, nas mesom nahrani! Glaveine, zbunjeni ovakvim nainom miljenja, ne umjedoe odgovoriti, te mu mudrom utnjom odobrie i neodobrie, a on nastavi: Dobar otac on nama, harna djeca mi njemu. On nama dar, mi njemu uzdarje. Nisu u nas okovani koveii, pa odvoji kakvu sitnicu, kakvu ogrlicu ili narukvicu, nee se ni vidjeti... Ako nemamo zlata, imamo srca, pa to svoje srce sa svim svojim blagom poklanjamo zvom Fhreru skidajui viticu Matan se estoko utinu za prst da lake istisne suzu. Je li ono lupe proplaka? Je, svih mi Isukrsta apnu unje Proplaimo i mi! Prolomi se pusti pljesak, pusta vika, pusti Heil..., puste suze oblie narod njemaki. Zakljocae fotoaparati, zazujae filmske kamere, uzvrckae se asna pera novinarska, a glaveine ispruie svoje fine, odnjegovane ruke i galantare vlastoruno izvedoe na sveano zakienu govornicu pokazujui ih cijelom puku njemakom kao najsvjetliji primjer i uzor. Gradonaelnik ih pozva na veeru, na koju se po Matanovoj uputi bacie poput gladnih vukova, nek se jo bolje vidi da nisu od obilja ve od zuba otrgnuli. Matan bi ponekad preko punih usta svojoj Dektivi koju je ubrzo otkrio meu onom politikom to je kusala za drugim ili treim stolom uputio podrugljiv pogled, kao da kae: to e, takav je ivot, moja Dektiva! Ja uz glaveine, a ti postrance... nije to tuf-buf, ve des mozges, moja Dektiva, des mozges... Sutradan u mnchenskim i mnogim drugim novinama osvanue njihove slike popraene najslavnijim rijeima, koje je moglo ispisati suzdrano tronuto njemako srce. 710

 Nakupujte to vie novina i napunite depove izrescima, pa ih doturite naima. Neka malo sliku zamau i umaste, pa svaki moe rei kako je on na slici. Kad vabo vidi korpu, nee te za obraz ni upitati. Tako e se jo tkogod okoristiti, grehota je da se pamet uludo raspe. Uskoro se pokaza da ta vjenanoprstenska darovnica donese mnogo vie ploda nego se oekivalo. Na stranu to je vlast postala manje sumnjiava, manje im smetnje pravila i rjee korpe i papire pretresala. Narod ih je prihvatio, kao to prihvaa sve to se razbubnja, te stade hrpimice kupovati to mu je trebalo i to mu nije trebalo. Samo je Matanova Dektiva po odreenosti svojoj sumnjiavim okom gledala na to nenadano oduevljenje stranaca, te ih s uitkom i za najmanji prekraj lovila. Nu teko psu koji lovcu iva zeca hvata, a lovac ga svaki put u slobodu vraa! Uvijek bi se naao kakav mudrija koji bi umno zakljuio da ti smrdljivi stranci donose vie politike koristi nego novane tete. Matan uivae u nijemom bijesu svoje Dektive i toliko obezobrazi, da je objeruke prihvatio u poetku odbaenu misao o prodaji lanog pod pravo zlato. Naprijed mr! I nee ga skupovati u Hamburgu ve u Amsterdamu, i ne toliko zbog razlike u cijeni lijepi ti je vrag odnio koliko zbog one slaane groznice treskavice koja ga ispunja neopisivom nasladom cijelo vrijeme dok se preko granice vere izmeu uznemirene trske i svoje negdje pritajene Dektive. A kad se provere, udri, brajo, psikiki: Milostiva gospoo... od orijentalne firme Matan & Jaranen... A kad milostiva gospoa otkrije da je rog za svijeu... Vidi se, brajo, da mulja kroz ivot kao maak kroz vreu i da ti je psikiko ko nepismenu slovo, pa mu ga 711

ucrtao veim od Biokova! Od svih tih estitih njemakih ena polovica e umrijeti, da i ne posumnja u prevaru. A dok druga polovica otkrije mogu proi mjeseci i godine. Od te polovice polovica nee ni muu sramotu priznati. Polovica od te polovice nee te ni Bogu prijaviti. Strah je velik u narodu i nikad se ne zna: kad ue u policiju, hoe li iz nje i izai. I tako e ti, milinje moje, tek ukunpoloviina polovica podnijeti prijavu, a dotle... muko slavna, gdje si ti dotle! I ba na tom dotle ujede ga guja. Prije osam dana sve se odvi sa slaanim smijekom: ... od orijentalne firme Matan & Jaranen... va profinjeni ukus... dine prijateljice... takva njena ruica kao da je roena s naom narukvicom... Trljaj ruke, kupi pare, narukvica je ve i s kou srasla, zlato se okostilo a kost ozlatila. Jo dvije slatke rijei, jo dva slaana smijeka i rukoljub slaanoj gospoi, da te preporui drugoj ljepotici najprofinjenijega ukusa i najnjenije ruice... Ali ne otvori mu vrata draesna gospoa ve njegova Dektiva uagrenih oiju lisiara: I ovo si smee htio podmetnuti pod zlato, i to nikom ni vie ni manje nego milostivoj gospoi SS-pukovnika von Sturma! smjeka se zveckajui prokletom narukvicom. To je on! virnu iza Dektive sada vie ne draesna gospoa, ve krmaa debela, a sitne joj krmee oi, ne iz glave ve iz vrata, jer se glava s bradom i podvoljcima u vrat slila sjeckaju Matana tako, kao da bi za nj sabirni logor bio milost posveujua a mesarski no ono pravo. Kud e? to e? Ne moe rei: nemam veze! Kako nema sveze!? Nisi valjda zazvonio na vratima SSpukovnice da je upita vodi li kroz njezin stan put za 712

Frankfurt! Ma to rekao, kuki e vjerovati. Pomozi, Boe i sveti moj Mate, rodijae po imenu i po prevelikoj pameti! I dok ga tako leden znoj oblijeva, dotle njegova Dektiva, oslonjena na dovratnik, stoji na jednoj nozi, a prstima druge udara takt pogrebnog mara po hrastovu parketu, zvecka narukvicom i s vremena na vrijeme bezono ponavlja: Nooo? Krvniko se pseto uurilo u hladu i ponekad preko volje avkne na lisicu u gvoima. Nooo...? Kolike se slike izredae u Matanovoj dui dok napokon ne obori bradu na prsa i ne isprui ruke za lisiine, koje mu Dektiva polagano i s naglaenim uitkom namaknu. Kad zamakoe zlom oku SS-pukovnikovice i sioe u polumranu veu, Matan i opet isprui ruke: Skinider mi to, brajo! ulja me. Ma nemoj! Da mi nisi to jesi, pustio bih te da me odvede na komesarijat, pa da vidi bruke. Ali ne smijem Fhrerovu stvar upropastiti, a ti kako hoe, moja Dektiva. Kakvu Fhrerovu stvar? skupi obrve njegova Dektiva, nikad se ne zna otkud zlo moe zaskoiti. Nije druge, moram ti rei. Kad ono u Rosenheimu poklonih svom Fhreru sve svoje zlato, odvedoe me u Mnchen, i tamo mi jedna visoka linost ree: Sad je zgoda i prilika, moj Matane, da neto i vie uini za svog Fhrera. Dok za spas Njemake rodoljubi poklanjaju i uspomene od ukunbabe, dotle neke ter neke enturae visokih asnika i inovnika krijumareno zlato kupuju. Na tebi je... Tako ree visoka linost, a ja dosad raskrinkah pedesetak krmaa debelih. Razmisli, moja Dektiva! Ako stvar pukne, onemoguit e i mene i Fhrera, a tebi to 713

Bog i srea... Eto, vidi, poten ja tebi, poten ti meni. I lovajmo se po naem dvoritu: po granici preko koje ti tovare robe prenosim... Odrenimo se, brajo, politike govorio je u Dsselforfu drugoj a opet istoj svojoj Dektivi Prilii nam ko krvniku redovnika kukuljica. Politika ti je kuka prevrtljiva: danas lovi ti mene, sutra ja tebe... dok ti je u naem poslu stalnost nebeska: ja vazda pred tobom, ti vazda za mnom kao Vlai za Vlaiima, kano kola za rudom Velikoga Medvjeda... va vse viki vikov. Za nas ni drugog izlaza, ni druge radosti... ... ni u jelu, ni u piu, ni u postelji nastavljae u srcu Berlina svojoj treoj a opet istoj Dektivi Moe li derati ko Srbiguzica? Moe li lokati ko Matan Bilin? Moe li s kuke na kuku ko aa mi Potrka? E, ne moe! Mi jedemo i pijemo da se odrimo, a ono to gdjekad badnemo vlastitu ili koju drugu pogrdu, to ti je, brajo, k da tuim sadaem tuu zemlju bada i tuemu kupus sadi! Nae je drugo, moja Dektiva, i mi smo tim drugim tako uzajamno proeti, da bismo se rasuli u prah i pepeo kad bi ga nestalo, kao to bi se i moj nevoljni narod rasuo, ispario i u drugi narod pretvorio da ga budalasti gospodari ne ibaju svim munjama i tako ga odravaju i jaaju sjedinjena zajednikom mukom i jaukom... Nije poteno govori uz aicu svojoj pograninoj a vazda istoj Dektivi nije ni poteno, ni dostojno, ni pravedno da ti ima sve sprave i otprave, i aute i brzojave, a ja samo trnje i tabane! Stoga ti i opet u etiri oka, estit stojim: i neu ti vie kroz trsku i movaru, kostobolja me estoko naela, ve zranice pod guzicu, pa se, pobro, treskaj i uivaj! I neu ti vie prenositi one puste prdosije i drangulije, ve togod malo a valjano... 714

Kako ree, tako i uini. Namaknu auti pa s bratom Antiom svaki as u Nizozemsku, iz Nizozemske... a na granici svaki put: do gola i njih i auto! Bogo mili, da mi je znati iuava se Matan da mi je znati, moja Dektiva, to toliko po mojoj goloj tjelesini prka i kakve li sve jade istrauje? Neto malo a valjano o emu si mi govorio u krmi Kod kozoroga. A ti vjeruje pijanoj budali! Dvadeset i osam puta u pola godine ne ide se u Amsterdam da se goudom osladi! Iao bi i ti kad bi tamo vijorila njemaka zastava, a ovdje te strijeljalo ako bi je razvio! E, moja Dektiva... i Hrvat za Hrvatsku nosi njemako srce! Ali komu nije smijena tua ljubav i tue rodoljublje, i tko nee posprdno dobaciti: U to si se zagledao, nevoljo moja slijepa?! I to ikom znai neka tamo obanica Nua i tamo neka obanska Hrvatska kad na svijetu nema nita ljepe od Grete i slae od monoga Reicha! Po dvadeset i osmi put ugurae ih u niski pogranini ured, koji je zaudarao po vlazi, jetkoj masti, ukiseljenu pivu, loem duhanu i carini. Oni prioe ve poznatom stolu, izvjebanim pokretima hitro ispraznie depove i sve sitnice uredno poslagae ispred dremljiva carinika, koji od sebe dade znak, ugadljivi lice, tek onda kad mu Matan gurnu ravno pod nos rupi sav slijepljen slinom i nadojen rastopljenom duhanskom prainom. Potom ih ugurae u malu dobro poznatu sobicu, u kojoj se izmeu njega i njegove Dektive i sad odvi toliko puta ponovljeni razgovor: Svlaite se! Do gola? Do gola! Ni roena mi se ena toliko ne nagleda golih guzova! Ma 715

to li slatka nae na njima?! A kad bi ih vodili u drugu zamraenu sobicu u kojoj se nalazio Rntgen, Matan bi bacao njean pogled na svoju Dektivu: Hvala ti ko avlu na tamjanu! Ni majka se roena ne bi toliko brinula o mom zdravlju. I sve dabe, dok ti u imotskog doktora nema rengela ispod teake nadnice. Kako u poelu tako i sada: zdravi na rengelu, zdravi u autu, koji mehaniari bijahu rastavili do posljednjeg vijia. Pokupie svoje po stolu rasute stvari, Matan uputi svima gromki: Heil Hitler! a svojoj Dektivi suutan pogled i tihi apat: Mogao bih ti rei, da po Fhrerovoj volji tuu zemlju obilazim. Ma to, brajo, ne bi bila potena igra! Uavi u auto s jagodica skupljenih prstiju odpuhnu posljednji poljubac svojoj Dektivi, pa e zadovoljno Antii koji ve bijae za upravljaem: Polagano, braco, rastanci su teki. Pusti me da se svoje ljubavi jo zericu nagledam. Izvadi iz depa ogledalce i stade u njemu raznjeeno promatrati svoju razoaranu Dektivu, koja stajae na cesti kao Lotova ena poslije znatielje. Najednom kip od soli oivi, a ruka se od soli lupi po slanu elu, kroz koje se zrnce soli napokon probi do mozga. Halt! Halt! Halt... uzvika se njegova Dektiva grlom i rukama i itavim sobom. ini, braco, iz prve u etvrtu! dobaci Matan Antii, izvadi iz depa onaj slinom slijepljen rupi i zagrize. U slast! dobaci Antia i jedva jedvice potisnu eludac koji mu se bijae do grla podigao. E moj braco, valja i govno pregristi, kamoli ne slinav koni mirno e Matan, iupa noktom komadi konia 716

koji mu bijae zaao meu zube, pogleda u ogledalce, pa kad ugleda svoju Dektivu kako na motorkotau bjesomuno juri za njima, munu Antiu pod rebra: Gas do daske dok se ne doepamo onog traka, one movarice... Iz slinava rupia ispade mu na dlan briljanti veliine osrednje maraske. Matan ga alostivo pogleda: Gdje e s bratom u movaru, gdje e s roenim... A moram te, duo presjajna, dui mi prirasla prinese opruen dlan do otvorena prozora, a onda ga voknu tako, da se u zviduk kao sastavljen od zviduka puana zrna i vrtuljasta kamena. Malo zatim na bunom Indianu proia mimo njih njegova Dektiva, pa pone usporavati. Uspori i ti, braco dobaci Matan Antii pa kad on stane, a ti do njega. Kad stadoe Matan srdanim smijekom poasti svoju Dektivu: Gdje to gori? Ne gori nigdje draga mku igra ve me hunjavica osvojila, a rupia nemam. Vrag ti rupi istovremeno i Matan i Antia povadie iste maramice. Takav i sm imam odahnu Dektiva i stade kaiprstom vabiti Onaj slinavi... bolje mi odgovara. Kakva podudarnost! I meni! kliknu Matan i jedva se obuzda da ne prasne u divlji i bezobrazni smijeh. A Dektiva... nikad maka bre ne isprui apu, ali i nikad glumcu bre smijeak ne napusti usne.

717

 to e, moja Dektiva, ivot je pun sitnih razoaranja i bijelih mieva. Naredne nedjelje pogodi i Matana sitno razoaranje dok je s ostalom galantarskom braom vrtio odojka i valjuckao bue po oveem dvoritu prigradske krme. Kao bez due uleti unje i povue ga za rukav ba kad se zasukao da izbije bulin i tako dobije etiri punta. Pusti me da igram! otrese se ljutito, te umalo samim pogledom ne smodi unju. Pusti me da igram! Majn Got, majn njemaki Got... zajauknu unje, a onda mu apnu Noktom u ledinu i pete k vjetru, da te sve vile uhvatile ne bi... to je? upitae bore s Matanova ela, odbaci bue, pa se sa unjom povue ustranu. Majn Got, majn njemaki Got, ma ta: to je! Zlo je! Ulovilo draguljara Zimmermanna, a on im poslije trodnevnog prijateljskog uvjeravanja skrueno priznade da je od tebe robu nabavljao. Otkud zna? Od svoje Dektive! Od svoje Dektive!? Da od koga, brajo! Oprosti, to ti o tom nikad ne zucnuh: ne bi nevolje a stida na pretek... Nikad ti ja nisam bio junaina, pa vitlaj kijaom i avlinom batinom... a ni moja Dektiva. Ona ti je vie od ovih sitnih ljudskih potrebica: ja njoj dvadeset maraka ovdje, trideset ondje, ona meni u-u tu, u-u tamo, sve ljudski po ljudski. Tako mi ree i o tebi, pa mi, evo, i tjeralicu donese. Kakva lijepa tjeralica, moj Matane, kako sastavljena, goro moja, ni roena te majka ne bi bolje opisala. Ne klepei, ve govori to je s tobom i s Antiom! 718

 to bi bilo, milo moje? Oli smo ti ikad vidjeli Zimmermanna! Mene si ostavio da se bakem s narukvicom i gospoama, a draguljaru si sam briljantie odnosio... Ma znaju da je i Antia sa mnom granicu prelazio! Kako ne bi znali! Nu Antia se brani da te je morao voziti kad sam ne zna i da te je vozio po dravnom poslu, jer da si mu govorio kunui se mlijekom materinim: Vozi, brajo, u zemlju nisku i zelenu! Fhrer me alje ko Ivana Krstitelja da pripravim putove njegove! Kad mu rekoe kakve si putove pripravljao, kae moja Dektiva, da je Antia bjesnio ko sve tri oujske bure i svi vrazi zajedno, da ga petorica nisu mogla svladati: Dajte ga meni, dajte mi ga, mlijeko u mu materino na nos istjerati... kljocao je stisnutim zubima i usukivao akama kano da ti vrat zaista lomi i mlijeko ti materino na nos cijedi. A oni mu povjeravae? I ti bi mu povjerovao da si ga vidio. Osim toga kriminalnoj je bolje vjerovati nego u politike priupitati, jerbo ni Nijemac ne zna koji e mu zubac prste odsjei. Zamrena ti je, brajo, maina Hitlerova. Vele si me zaduio tronuto e Matan pruajui mu ruku pa u ti se odmah dobrim savjetom oduiti: sve svoje pare vazda sobom nosi, jer nikad ti nije znano ni kad ti je ni kud ti je podbrusiti pete pri tom se zadovoljno potapa po nabubrjelu prsluku. A kud e sada? upita unje. Zecu je vazda uzbrdo. Jesi li uo, rode, za Schaffhausen? Tamo ti se kuju satovi bolji i od eana pukara Zele. Vajda mi, rode, onoj naoj divljini donijeti togod moderne spravice, da i po oblanu mogu odrediti je li doba ruku jal uini. 719

EVO ME OPET K TEBI

Pjesnik bi rekao: Evo me opet k tebi, ma jedina, premilena domovina!, a Matan ree: Evo me opet k tebi, moja premila domaa Dektiva! i s punom uprtnjaom tazesvjeih vicarskih satova prijee vujom stazom kamenu granicu. Stigavi u Zagreb ne poe ni ocu ni majci ni enicimiljenici koji se prije tri godine preselie ovamo, i u svoju, istina, ne roenu, a ono poteno kupljenu kuicu ve sie u podrum Mieve krme i odloi dragocjenosti u svoj davnanji tajni pretinac u bavi. Potom se pope u krmu, zaokupi se domaim krvavicama s kiselim kupusom i obilno ih zalijevae dobrom domaom kapljicom, te i ne primijeti svoju Dektivu dok ga ovaj ne nagovori: Prijaina i ne nudi! O moja Dektiva! Moja domaa Dektiva! skoi Matan, zaumjee zagrljaji, zapucketae poljupci Sjedni, jedi i pij koliko ti dua eli, jer sam te se uelio... Aaaa bje' bogareti! Jesi, brate, jesi... svugdje, gledaj te, majku mu, isti si mi tk i jednak, k slika, k pljunut i u Njemakoj i u Austriji i u Nizozemskoj i u vicarskoj, ma opet, braco, ovdje si mi drukiji... miris ti je to slanine i enjaka, miris 720

domai... kao da sam uskrsnuo. Vrag ti vabe, ogade se ovjeku, nema ti s njima junakih megdana, ve ih oko prsta k ludog Martina imudina, pa sanjkaj i tociljaj! O da vidi uda i pokore... i zaredae prie vie izmiljene nego istinite, prie o stotinama podmetalica, kojima je vraje vabe oko prsta kao ludog Martina imudina. I tako priicu za priicom, aicu za aicom, opie se od jednog i od drugog, pa negdje oko ponoi, zagrljeni kao stari, teturavi plastovi, zaeveljae prema izlazu. Na samim vratima njegova ga Dektiva jo jednom snano zagrli, zviznu mu poljubac o elo, pa mu vjetim rukama poe njeno niz prsa: Dopusti, mili, da te pretresem! Tako je i Juda poljubio Isukrsta! spoitnu mu Matan. Kakva podudarnost, mili! naceri se Dektiva. Danas je toliko tih nemilih podudarnosti da im se nije ni uditi uzdahnu Matan i stade skidati jaketu Hoe li do gaa ili i ono ispod njih? Neu nita, mili... samo da ti depove opipam. No Matan nikako ne mogae prealiti to ga ne svue do gola, da mu pokae to mu nasmjeri pokazati... a bilo bi vraki zgodno: sagni se, pa po nosu. I alio je sve do kunog praga, na komu se poslije duge ponone zvonjave pojavi dremljiva Nua u gusto nabranoj podsuknji i ipkom obrubljenoj prsnici, koja je mnogo vie nalikovala tvrdoj teakoj koulji nego grudnjaku. Ti li si mi, Moj Matane, golubane... ti li si mi... A tko bi drugi mogao biti, silo neista! zarea gotovo uvrijeeno, kao da dolazi svake noi a ne svake etvrte godine. 721

 Mui, golube, probudit e au i mater, mui, jadna li sam... Podraen eninim razgoljenim vratom i ramenima, kiselkastim znojem ispod uspavanih pazuha, a jo uvijek pod dojmom one proklete misli o golotinji pred policijom, unese enu u sobu, baci je na postelju, pa kao opsjednut stade njeno seljako rublje od vrste utice trgati lagano kao da svilu trga: Okrenut u te golu, kuko, vuice, golu... Nemoj, duo asna, umrijet u ti od stida! Umri poslije, a sad mi vrckaj k u plastu kopriva! U susjednoj sobi stara Nua prodrma Potrku: Ne ini li ti se, uho moje, da se na Matan vratio? i ne ekajui odgovor ustade s postelje da pohita sinu. Ali ne dadoe vrste Potrkine ruke: Lezi ovamo, silo neista, zar e im svijeu drati?! Pogrdo stara, tko o emu, ti... ali ne doree, ve se tihano zavue u postelju i pritaji se kao da odmah zaspa. Potrka se izvali nauznak, savi ruke pod glavu, zaklopi oi da i sam to prije usne. Vraga e usnuti! Umjesto blagog naruja sna podvue se poda nj kripa sinovljeve postelje, podvue se poput kakva nestana vala, pa ga odbaci na hrbat nekog drugog vala, neke druge kripe, ovaj put kripe Julikine postelje. A kad se jednom nae na hrptu svoga vala, zna se, da e s hrpta na hrbat do nakraj oceana, skraj naukraj ovog grebenog bludnog svijeta! Gdje si, Juliko, puko ostraguo! K suh si barut pucala, a k vlaan vonjala... Pa ti, druga Juliko, Juliko od majeg eprljanja, gdje su nokti da me do kosti proegu... Anelijo, guzajlijo, vita bedevijo, ko vuica si zavijala, ko kobila njitila, ko kuka mirisala... O Ilonko, moje zvono 722

zvonko, Maarice moja bezdlaka, pa opet: kudgod dlanom, na uaren se trn ubodi... Ruko, kruko, runjava ko muko, moj Ezave, moje janje, da mi se jo jednom na tvom runu ogrijati!... Konstancijo Besserov, slubenice avolova, moja Kosto, moja lasto... O da mi je mojoj Kosti, pa se bosti sve do kosti, Bog da prosti... Gdje ste Helge? Gdje ste Grete? Gdje li Anne, gdje proklete... to ti uinih, Boe, da mi ovako napakosti? to mi po starosti bar pregrt mladosti ne dade?! I usnu tako, ali ga uspomene ni u snu ne ostavie. Zanesen hvalisanjem Matan Drugi tek oko podne primijeti, da se uzalud hvalie, da ga otac Potrka slua ba kao more baru koja se razmee vodom, tek oko podne sazvuie se sve oeve tu i tamo ubacivane reenice koje su do tada mimo njega prolazile a da mu ni uho ne oeae: Jesi li vidio tu i onu... i kako se dri? Matan bi mu odgovarao slijeganjem ramena ili uzdizanjem obrva, to toliko da mu pitanje ne ponavlja, pa vatreno nastavljao priu o uglavnom izmiljenim megdanima. Tek oko podne uvidi kako je bacao rijei u vjetar, kako su kroz cijelo vrijeme tog junakog blebetanja piljile u nj oeve vodnjikave oi i gledale ga i podrugljivo i prezrivo: to mi tu mulja i baljezga, kao da sam se juer rodio! Pa i da si istinit kano Evanelje, to onda? Samo pare mlati, hrak prokleti, samo pare, a nijednom ne spomenu da kupi i najsitniju radost! Vie ti valja, razmetni sine, vie ti valja zagristi sisu i tipnut za guzicu nego sve pare u ovoj dolini suza! Prisjest e ti, jarino zabaljena! nasladi se u sebi Matan. Pa kad mu malo zatim pohotnik stari istiha podmetnu: Je li jo iva vlasnica krme Kod dobrog rogonje podno Taunusa? Hilda se zvae, Matan poskoi:

723

 Hilda?! Vrag ti je razvratnu odnio! Jo i danas zavodi momie i samo momie, i odbija ti sve to po mlijeku ne mirii. Ma nemoj! ivnu Potrka Bit e joj sada pedeset i esta ili i sedma, a veli jo uvijek vatra iva! Ne bi joj dao ni trideset i pet! Tamo su ti ene k i zmije: vrag e im starost odrediti. Eto, ti se, aa, na priliku, skovrlji i oronu, a tvoje vrnjakinje jo uvijek iz noi u no struu parket po berlinskim i hamburkim barovima. Mislio je da e ga tim do kosti ubosti, stoga se grdno razoara kad Potrka jo vie uzdie rep i rairi krila: Znao je ako kruke probirati... Nego, kad ve spomenu Hamburg, reci mi, dunje ti, zae li ikad Kod vesele Emme? Kad je ve ugrizao uprazno Matanu se uini i nevitekim i poniavajuim da ponovo grize otac mu je, a i njega starost eka pa zasvira u drugu sviralu: Emma? Draga gospoa Emma. Kakva je morala biti u mladosti kad je jo i danas krasotica! Satima mi je znala pripovijedati o tebi, o vama... mora da je to bila velika ljubav? Poznavali smo se odbi Potrka sa smijekom koji mu ne ode dalje od usana Jesi li, moe biti, zalazio i Kod probuena jedra? Kako da nije! Tu se spominjalo nekog Dalmatinca koji je pred vie godina vodio veliku ljubav s nekom plesaicom... S pjevaicom! zaleti se Potrka, no brzo se snae i povue Nije to bila ba ljubav, nego vie kao veliko prijateljstvo. A je li te put nanese u Nordhausen? 724

I sve tako do ponoi, i sutra, i prekosutra. Bi i do Boia da Matanu ne dojadi trlababalan. Donio sam, ako, neto maraka, pa ne bih htio da mi mievi izoblju i marke i bjeve ne nadoda kao to tvoje izobae Vremena su mi mutna i mekana, valja jaspru u togod tvrda uloiti. Najbolje ti je u togod kuice. Moe se za nevolju i od stanarine kruac griskati. I ja tako mislim sloi se Matan, i odmah se dadoe na posao. Proe dobar mjesec u traenju i prebiranju dok na kraju ne kupie i na Matana ne uknjiie po jednu trokatnicu i etverokatnicu. I tek kad sve bi sreeno i ureeno jo koja parica i pretee Potrka se junaki predade: Ja mislio togod kuice, a ti palaetine! Prepia me, sine! Ma nokat je i moje zasluge, ne nadjenuh ti uzalud ime Matan Drugi! Jednog neobino vedrog prosinakog jutra, poslije obilna doruka, Matan Drugi veselo ustane od stola i jo veselije pljesnu enu po stranjici: Nuo, duo i silo neista, spremi se da ti sokol pokae Zagreb! Ujmoca i Sina... stade se krstiti Nua Ovo je etvrta godina da iz njega i ne izlazim! Znam ti svaku kuu, ko roenu. A ja ti kaem: ne zna! Ne zna, niti smije znati dok ti mu ne pokae! Kako ti kae, moj Matane, golubane pokori se Nua. Paunei se uze je pod ruku, ali nit jo to pokaza, niti rije prozbori sve dok se ne popee na toranj katedrale. 725

 A sad gledaj Zagreb, silo neista! Vidi li onaj breulji pod starim dubovima? Vidi. E pa kad ga vidi, razabire li i onaj crveni krovi izmeu dva najvea duba? Razabire. E pa kad razabire, onda mi reci iji li je ono krovi? Od nae trokatnice promuca Nua. Od nae?! zagrcnu se Matan, a oi mu iskoie dva pedlja ispred obraza. Od tvoje, ma od tvoje, moj Matane ispravi se hitro Nua, pa zakuka Jadna li sam, meni to izleti ko Grebenalu psovka u oenau! Tako te volim uti, lakomice i silo neista primiri se Matan A sad pogledaj onu zelenu kupolu, pa onu manju iza nje, ter mi reci ter mi samo kai to li vidi izmeu nje i kruke od zvonika? Tvoju etverokatnicu, moj Matane! Matan se slaano osmijehnu i zadovoljno prijee dlanovima po najednom udvostruenim grudima: Moja, eno, moja! potom nesta i smijeka i milovanja, pa e strogo poslovno Eto, eno... sad kad sam ti se Zagreba nakazivao i napokazivao, tri na trnicu po togod odojia, a ja u za svojim poslom. Sredivi tako sve svoje poslove novac vrsto uloio, za vicarske urice dobra kupca pronaao, eni se Zagreba napokazivao stade se ogledavati i za opim. Na Jelai-placu umalo se ne sudari s Baukom Puhom, starim maekovcem, kojemu andari jedan bubreg odbie i tri rebra naee i koji nije nikad izlazio iz zemlje, ve uglavnom po Zagrebu korpu nosao i svaku desetercem izricao. Stoga mu i Matan prie s desetercem:

726

 Moj Baue, iz gorice, vue, svi mi vrazi oi zamaglie pa ne viu kud sam ni gdje li sam: je li ovo zemlja Nizozemska, jal Luksemburg, jadna li mu majka? Zato, brajo, zemlja niskozemska, jal luksum-bus, kako li ve kaza? Nizozemski viju se barjaci! Nije ovo barjak niskozemski, ve hrvatski barjak brdoviti: crveni, plavi, u sredini bijeli, Hrvatska se od Srbije dijeli pa zapjeva to ga grlo nosi:

Onda se naglo prekinu, pa prijekim okom ibnu Matana: Nu, rodijae, to ti mene zajebava! 727

Pade srpska sila i ordeja, strana vlada na magarcu perja, usrae se sileni andari: Vlatko Maek poparu im svari, kralju Petru ljuti pozdrav daje: Vraaj, more, sve hrvatske kraje, da sastavim svoju djedovinu, Hrvatsku mi eer-banovinu: od Zagorja i od Meimurja, od Prigorja i od Moslavine, Posavine i sve Podravine, Slavonije, zemlje uzorite, Srijema ravna do bogata ida, tvrd Korduna i ljute Banije, od Kotora Gorskog i Ravnoga, medu njima Like i Krbave, plemenite hrvatske drave, Dalmacije do sinjega mora, polovice zemlje Hercegove, ponos-Bosne do Travnika grada...

 Bog s tobom... etiri me godine nije bilo, pa kako u znati kakva se sve uda dogodie! A tako umiri se Bauk, pa veselo nadoveza Onda, brajo, vie me ne pitaj, kup' novine, iz novina itaj. U njima e nai, pobratime, sva hrvatska i ljeta i zime, o emu ti Bauk besjedio dok si spiom u kolijevci bio... U novinam... A, moj Baue, ne jaue narod po novinama ve po krmama lijeno zijevnu Matan i bez pozdrava okrenu lea zabezeknutu Bauku. A po krmama svega i svaega, ponajvie vatre Baukove: okieni grbiima i trobojicama, okieni vinom i rakijom, iz dna due upaju ilirske davorije, pa udri moli i kumi Jelaia bana da ustane iz groba u oima im ita: n, sad e ustati da sve to sredi i uredi diu glas i ae do neba kliui ivio! svim ivim i mrtvim junacima, od Zrinskih i Frankopana do Radia i Maeka, a ponajvie nazdravljaju, kao kakvoj gizdavoj izbiraici, Banovini hrvatskoj. Jadna vam vaa banovina u tuoj kraljevini! uljivo e neki povratnik s Lipara, a njemu se pridrui i lijep broj onih koji su dotle toj istoj banovini klicali. Bez socijalne pravde nema ni nacionalne. ivjela slobodna sovjetska Hrvatska! kliknu Ante Juriin o kom se govorkalo da mami dobrovoljce za panjolsku. I njemu se mnogi pridruie, tek to mu Biluina zajedljivo dobaci: Dr' je tvrdo! Rusi e ti je svakako donijeti, samo su u nedoumici, gospodine drue: hoe li je u zemljanoj, jal u drvenoj zdjeli! Bojim se da ete svi sve to na nos i na usta kad domalo zajauknete: Avaj nae, za malo bijae... nasladi se neki bijesni ljotievac. Hrvat po roenju, da tko e...

728

I tako od krme do krme: u ovoj kolo, u toj vika, u onoj bitka, a posvud pjesma, grbovi i trobojke. Sve pobudalilo smije se gorko aa Potrka u Mievoj krmi svima nebo pamet oduzelo... Kad je tako, veselite se, budalai, veselite se krpicama i ploicama, kolima i pjesmicama.. sve vam gospodar daje i sve e vam dati osim puke i pare! Da ne bude od zla gore, Matan izvue pijana i gnjevna Potrku, i povede ga kui vie ga nosei nego pridravajui. Nisam ti pijan, sine, nisam ti pijan, niti govorim ja, ve mi pokojni don Petar na usta progovara: Propast je tvoja u tebi, o Jeruzolime... Vidi to radi taj prokleti narod, gledaj kud se razdrobi i rasturi... tri Hrvata, pet stranaka! Barjaii i krpice... a puka i para... Nu daj im puku i paru, pa e vidjeti kud e ih lijepi avao odnijeti! To ne moe biti, jer je prokletstvo Boje postojano: nikad nee zemlju izgubiti, ali nikad joj ni gospodarom! U slobodi narod na to zaboravlja, zaboravlja tko je i to je, pa se osiplje i pretapa... stoga e ve sutra crni oblak nad Hrvatsku, pa udri svim munjama i gromovima... udri, da narod zna tko je i to je, da se na svojoj zemlji u jauku zbije, jer se samo u jauku i moe odrati. Znam, ako, sve to je don Petar govorio. Nije dosta znati, ve va vse viki pred okom imati! Tako ti je to, sine... Uzmimo da naie kakav milokrvan gospodar, i da ovom narodu dade pola slobode, on bi se poluslobodan rasuo kao ito iz bave kad obrui popucaju, i zaas se odrekao i imena i jezika, zemlje i sebe, pretopio bi se u narod gospodara i tako osujetio prokletstvo Boje... Ali gdje e smrtnik i jedno Slovo vjeno dlanom prekriti! Stoga ree Gospodin gospodarima naim: Budui da znam kakve ptiice imam, udarajte ih! Udarajte ih vatrom i vodom, 729

itkom pruu i avlinom-batinom, opliite ih biem i kijaom, zlostavljajte ih svim nainima dostojnim svedomiljate sotonine pameti, jerbo jedino u opoj i zajednikoj muci mogu ovaj narod sloiti i za nove muke sauvati! I tako ti je, sine, tako ti je k bog: na stratitu smo svi jedno, a na piru jedan drugom noktom u oko! K sveto evanelje povlauje Matan bojei se da ga pijana jo vie ne razdrai, pa e se ndati u viku, a onda k vragu mir i san Bit e to bude, glavno da si mi ti u zdravlju, ti i mater. Ne spominji mater, ne ujedaj me za srce zaboravi Potrka na narod, don Petra i prokletstva, pa zagrize u novo kao da s njega nije nikad zuba skinuo Ne zovi mi pred oi sve opaine, crne i opake... a jesam krvnik, a jesam razbojnik, a jesam... A ona, sirotica, k kruh koji se jede, k vino kojim se prieuje, k dua to duom mirie... I to, nevolja moja, imade od ivota? Jad i kukavicu, i zlo moje! Nisi ti, bolan, ni zao koliko se ini. Ono malo vrajih udovica... Ma tko o kukama, tko o uspaljenicama! Kajem se to ih nisam jo toliko. Kao da su nju kuke muile! Zna ona, sirotica, da je bik bik, a krava krava, jedan pijevac na sto kokoi... Nije to nju muilo, ve moja opaka osvetljiva ud. Kad se samo sjetim duana... Kolike sam joj godine krv na slamicu sisao i u slami, i pred ljudima, koliko je puta kukom rasipnom nazvao... a ona, dua aneoska, mirisna, sirotinji krvi ispod vrata, utjeiteljica sirotinjska! Uh! Ne sjeaj me, vrae jedan, ne sjeaj me grijeha neoprostiva! Zna li ti da je cijelog ivota i ne nazvah drukije, ve Silom neistom, kao da joj je to krteno ime! E nee vie, avle pakleni! E, nee vie pasji sine!... A ti, prvene moj, uzdanice moja, a ti se zakuni ai, da e mi 730

jezik odsjei netom prvi put preko njega pree: Silo neista! Evo ti akija i sijeci ga, majku mu!... Eh, sijeci ga?! Dobro, sijeci ga! Ali daj ti smisli zamjenicu za silo neista!... Janje moje? Ma kako e, gospeti, bezuboj ovci rei: janje moje!... Duo moja? Kakva ti je ono moja dua kad ta dua-skovrljenica nikad iz one vukojebine, izim ovo u Zagreb, nosa ne proturi, a ja obioh sve zemlje i gradove, nadisah se svih zrakova evropskih i barskih, nasvlaih se toliko dua uspaljenih i razbludnih... kakva moja dua za njeno usko nebo! A ti je zovi: Starice moja! nabaci Matan kojega aine pijane suze poee ve dobrano uzrujavati. Potrka zastane, a onda kao da mu se deveto nebo otvori nesigurno tijelo gotovo zabi u sinovljevo, obgrli ga za svoje godine i odvie snanim rukama, i ne obzirui se na podrugljive poglede kasne none brae, obasu ga pregrtima vlanih pijanih cjelova: Sunce moje, i tu me prepia... E neka!... Starice moja!... Ba milo, k iz srca, k iz due... Starice moja, dato, nego starice moja... I zna li to, sine, znade li to? Grebem ti Zagreb i Evropu! Vrtirepko, zoro moga dana, odoh ja za tobom i k tebi... i ja i moja starica, da ponovo navrnemo ile na roene, na Kikaeve i Prpine... A tebi, prvene moj, Matane Drugi, tebi ostavljam svog Iviu, svog uenjaka iz petoga gimnazije. Pripazider na nj i velika mi iz njeg ovjeka istei: jal popa, jal suca, jal bilo to, samo da veliko bude... Ne boj se, ako, samo se ti kalemi na staro, meni je na novo. Ivia je moja briga: njemu je sueno uza me ba kao i meni uz svoju vjekovjenu Dektivu.

731

KAD ONO HITLER ZAMETNU BOJ

Istoga dana kad ono Hitler zametnu boj s Poljskom, Potrka i njegova starica napustie Zagreb i ponovo uljezoe u nove dvore Matanove, u dvore koji ih zapahnue zapahom duge vlane ustajalosti. Napokon kod kue, starice moja! Napokon poe pravi ivot... Gdje tko nikne, tu i obikne. Nije ti ba mudra, starice moja, ali neka ti je! ensku mudrost i ne prilii pomireno e Nua Ma opet mi je teko... Jesmo u svomu, a sami kano uk i sovuljaga! Matan i Ivia u Zagrebu, Antia u Njemakoj, sam Bog zna hoemo li ga ikad vie vidjeti. Mui, starice moja, ma gdje bili s nama su. Muku je da svijet obija, no stoga nam se keri na blizu poudale, obilazit e nas. to e ti spiulje, sunce moje: da si ovca i o Boiu bi s tebe runo strgli! Ne zna ti to je ensko, sila neista i gramzljiva. Jedne zime spavala ja s Marijom u postelji, a ona i u snu cijeli sukanac grabi sebi, i ba je brige za mater. Vidi, sunce moje, a ti si me i u snu pokrivao... 732

 Ma pusti to neugodno Potrki. E, pusti!? Pamtim ja i zlo i dobro. Stoga i kaem, pusti spiulje, i kad sinova nema, bar o njima misli. Ivia moj, mlaak materin, da mi bar za popa izui, sjetio bi nas se kojom svetom misom... E, ba budalasto govori! Sjetio bi te se kojom misom, a ne pita tko bi mu tu misu platio? Nitko! Komu bi je mogao prodati? Nikomu! Ne mise se dvije mise na dan. Neka tebi jednu pokloni, ode ututanj sveta nadnica. Od ega e onda ivjeti? Zaludu bi tolu nosio preko ramena kad ga rame ne bi moglo hraniti... jer bi mu tvoja dua sve unaprijed izjela! Bogu hvala u Potrke je novca k u vraju pljeve. Ostavit emo naem popu za tisuu misa, vei grenici nismo a onda mu se uini da moda i jesu, pa potiho nadoveza mislim tisuu po svakoj glavi... moe biti za me koju i vie zbog onih uspaljenih pogrda... netom bi o uspaljenicama poeo besjediti, znalo se da e zaveslati i dugo veslati po slatkim vodama davnanjih uspomena. Kad ono Hitler zametnu boj s Poljskom, najplaijivijim se galantarima stadoe tresti gae, te pohitae kui iz eke i Njemake, a kad ga zametnu s Francuskom, vratie se i oni najhrabriji, te gotovo nitko i ne ostade u zaraenim zemljama. Sve se avli pakleni u kolo uhvatili. Valja glavu u rupu, ulje u kamenicu, krumpir u trap, ito u ambar govorahu oni od mudrih djevica. Za dobre pare vazda je dobre hrane, a to se glave tie nijedan je parajlija ne izgubi... osim budale govorahu opet oni od ludih djevica i nastavie baniti po krmetinama, ba kao da ne pucaju topovi, ve da dravna kovnica za njih sitni kuje. 733

O ratnom ishodu bijae miljenja takvih i onakvih. Oni iz Njemake ni trenutka ne posumnjae u Hitlerovu pobjedu, a oni iz drugih drava u njegov posvemanji poraz. Engleska, ljudi moji, ne znate vi kakva je vraka sila Engleska... znalaki bi vrtio glavom kroko Krnjagin, koji je Englesku s belgijske obale tri ako ne i etiri puta vidio Kad se Englez uani, svi ga avli ne bi ianili! Hajde, gospeti, ne pijuckaj mi zube u opanke uzbjesni se imaga Mali Englez? Englez?! Glade gladni, imentuj mi jednog nainca koga Englez nahrani, i evo ti, roo, cijela Evropa! A da nije Njemake, usro usrani, cre pola Krajine! A Englez... samo grabi, grabi, pola svijeta opljaka, pa i samom Crncu-ljudoderu zalogaj iz usta upa! I onda e mi Englesku?! E nee, svetoga mi Roka i njegova paeta bogoljubnog! Uani se, a? Bravo! Vidjesmo i to nedavno. Netom vabo nagari s tenkovima, oni k takori pljus u more i plivaj do Engleske! Teknika je to, sroljo moj, teknika... u vabe vie tenkova nego u Slavoniji dubova, mitraljeza vie nego grana, a debane nego lia... teknika vojna, brajo! Pljuc ti ja na tu tekniku ne da se kroko Zna li ti, pimple pimplavi, da je Englez isukao elinu nit tanju od vlasi?! Jel' to onu pljucnu podaleko preko kamia imaga Mali to je posla vabi, a vabo mu je od dna do vrha prosvrdla?!... Hehe... Hajde sjedni, gospeti! Jo ako Staljin doleti u pomo, a hoe, jerbo su Hitler i Staljin ljudi napredni, od socijalizma i drugih naprednih stvari... samom e piakom potopiti Englesku. I Ameriku, to ti je navrh jezika, i Ameriku... to ti zna, cmoljo, tomugaje to sila i ordija, usto Blitzkrieg, Brderlein! 734

I tako, dok se svijet lomio u krvi i plamenu, dotle su oni uz bue, bukare vina i peene janjce sve po miloj volji krojili, kao to nogometni navijai kroje ishod utakmice i ne pomiljajui da bi i sami mogli zaigrati. Samo se Bili Zekotin, koji se netom vratio iz Italije, i toga sjeti: ava' e odnijeti Evropu, i Englesku, i Ameriku... ma i Jugoslaviju. Novi red dolazi. Pa kad nai s Lipara... Koji nai? Vraji a ne nai! ustremi se Marai koji je potajno navijao za crvene i umalo to iz Belgije ne zagazi u izgubljeni panjolski rat. Ti, Maraiu, mui icnu ga Podbadalo za te se nita nije promijenilo. Otkad se Hrvati i Srbi sporazumjee, maknue nam narednika Stevu a dovedoe tipana, pa sad obojica preko muice gledaju dok te ne ugledaju. Kad treba istrijebiti crvene nitko sloniji od Hrvata i Srba! Ne baljezgaj otrese se na nj Bili Zekotin, pa e prijateljski Maraiu Ne boj se, rodijae, u isti rog puemo! Sloio se Hitler i Staljin, sloit emo se i mi, ustae i komunisti, pa da vidi kud e lijepi vrag odnijeti Jugoslaviju... Osnovat emo svoju naprednu dravu, i socijalnu pravdu, bolan, svoju slobodnu Hrvatsku! A tko e onda, sinko sumorno e Potrka tko e onda tom Hrvatskom gospodariti? Ma to, tko e gospodariti?! Srca ti Isusova, ma tko e gospodariti osim Hrvata! Um, um... Nikad Hrvat! Nego Srbin?! Ne znam, sinko, ali ako ne naete boljega, nai ete jo gorega! Tako je Bog odredio. 735

 E, Potrko, Potrko nasmijei se Bili prijeteim smijekom Prvi e mi visjeti kad doe nae! Bog e se smilovati pa nee doi. Nu Bog se ne smilova. S prvim lastama dooe i ustae, i te godine, tog mjeseca travnja ni najstariji ne pamte pade suhi snijeg na ljubice i afrane. Netom Potrka sazna od potara to je i kako je, smjesta sinovima odasla brzojave: Doe mi vrijeme. Priite da vas blagoslovim. Kad se za nekoliko dana oko njegova prijestolja, oko stolca repaa pokojnoga djeda Kikaa taj repa poslije Jokaeve smrti prenese iz stare kuine u nove dvore skupie svi sinovi i keri, Potrka s naporom ustade mrmljajui u razdrljena njedra: Valja djeda nasljedovati u svemu, pa i u tomu! i uputi se prastarom dubu samcu, to kraljevae nad ispravnim kamenjem negdje po sredini Prpine Glavice. Popostade na rubu dvorita, pogleda dub, odmjeri razdaljinu, pa se usili da to vre i sigurnije zakorai. Ta vrstina ne popusti sve dok se ne dotaknu duba, dok poda nj ne sjede i leima se o deblo ne osloni. Umoran pogled uini jo umornijim as je samrtni i valja mu dostojno pristupiti okom obreda sve sinove i keri, koji ga u polukrugu okruie: Svi ste tu, a opet niste svi. Gdje su moji neroeni unuci, gdje djedove suze eljnice? Neka vam to bude nausvijest to znai kasno se eniti, kasno djecu raati. Da sam se mlaahan oenio, ne bih u roenoj djeci unuke gledao... a unuka ni za lijek: prvenac mi neplodan, Antiino jedno u povojiu, drugo u ki, a keri mi ionako drugom imenu moju krv daju... Nigdje suze djeda Kikaa, nigdje Potrke. E da mi je jedan Kikaev Potrka!... Nu kad ga nema, 736

ded ti, sine Ivia, uenjae moj, ded ti budi meni to ja neko bijah Kikau, pa sokolovim okom preleti ovu nau dolinicu i prebroji stare dubove u njoj. Ne treba ti ih brojiti, ako! Ostade ih samo devet, a na desetog se oslanja. Deset, veli s nevjericom e Potrka deset... Kad djed Kika Bogu duu bijae ih sedamdeset i est; kad bijae tvojih godina preko dvjesta ih je nabrojio. Izumiru dubovi, izumiru dobri stari ljudi, a s njima i narod izumire, to se vie mnoimo, sve nas je manje i manje... Zar nema svoje rijei, ve i as smrtni mora djedovom mudrou zainiti? Zbuni se i postidi pred samim sobom, i tako zbunjen stade tjerati s lica muhu koje tamo nije ni bilo. Nek bude i mahnita, reci svoju! I on e je rei: Okupih vas, djeco moja, vie zbog starinskog obiaja nego iz potrebe da vam ivotnu mudrost otkrijem. I to bi vam mudrost ivotna?! Dok se sjeti da se njom okoristi, nestade i nje i tebe. ivot je varka. Misli da ga nikad nee potroiti, kad tamo: udahni, dahni i izdahni! Dok se u njem snae, ve ga nema. Evo, sad mi se ini da sam i Kika i Potrka, pa da sm sebe za ruku vodam. A kad sam bio Potrka mislio sam: uh, kad li u ponarasti, kad li u biti k djed Kika, tomu putu kraja nema... A kad sve te puste putove zbroji kud me vrazi nisu nosali opet ti se ini da to ne bi ni put, ni cesta, ve kratka stazica od krstionice do groba, ni da odahne izmeu aneoskog i mrtvakog zvona. Pa ipak, osvrne li se, vidjet e kako se i na toj kratkoj stazi i u tom kratkom odahu umorne noge dugo, dugo vuku i greno tijelo neprestance na grijeh navode. Mnogo sam grijeio, djeco moja, mnogo, premnogo, ma opet ne duom. Dua mi vazda ostade ista dok je ovo prasee tijelo gavljalo po glibu, brljalo se i brloilo gdje je 737

stiglo. Kaem, ne bijahu grijesi due, jer niti Boga hotice opsovah, niti iskrnjemu velika zla nanesoh... ono to sam se s uspaljendcama posvudarce tuckao, grijeh je od tijela, po momu ni to, jer nikomu zla ne uinismo, ve sebi kap meda u au pelina, kap smijeha u dolinu suza. Nije to grijeh ma bio i dulji nego odavde do Hamburga. Nikom zla od toga. Drugo je kad je ovjek pijan, pa i djeji zalogaj propije. Ili deronja, pa ogloe i kosti Isusova magareta na putu u Egipat. Ili ubojica, ili lakomica, ili gizdavac kakav, pa s djeteta svui i na se obuci... Recite, djeco moja, slobodno recite je li vas ako u iemu prikratio? Je li s vas svukao na se obukao? Je li vam iz ruke oteo bombon da ga metne uspaljenici u usta? Nije ako... ve je jo i od uspaljenice za vas uzimao. Nisam zgrijeio vama, nego tebi, starice moja, smrtno i teko... Nisi, sunce moje, nisi... ganu se Nua i pod suze podmetnu pregau, as je njenosti i smrti. Jesam, starice moja, jesam. I ne opravdavaj me, ve psuj, bit e mi lake. Kad se samo sjetim Julike i Grete, pa Koste Besserove... Nemoj, sunce moje, nemoj mi u asu smrtnom pogrde u pamet dovoditi! zakuka Nua. Koji bi ih vrag dovodio da same ne dolaze! I ne kajem se, starice moja, to sam se s kukama koprcao, ve zato to sam u svijetu s vragom a u kui s Bogom... to i tebi, starice moja, u ovoj dolini suza ne zasladih au pelina medom koji mi kuke otkrie. Mui, sramoto moja, ne sramoti me ispred djece. Nijedna ispovijed nije sramotna, kamoli samrtna! Pusti da se do kraja za grijehe pokajem. Niemu te ne nauih, i tako e mi umrijeti a da ne okusi radost koju sam bacao na lopate i arare. Ma opet, starice moja, kod kue 738

sam bio tvoj i Boji, i ni na jednu drugu nisam ni oko bacio... Bacio bi ti, nevoljo moja, kad bi bilo od koristi. Ma u nas oteene skau u bunar k Mlada Biljkanova s Lovrea, k Stana Graorova sa Studenaca, k... Ti ba upela da s mirom ne umrem, silo neista izleti Potrki, ali odmah se pokaja i estoko se bubnu akom o prsa Oprosti ti meni, sveta starice moja... Oprosti ti meni, to te umirueg na grijeh navedoh. Razabravi na licima djece da mu takvo umiranje nee posluiti na ast ni na svijetlu uspomenu, prevrnu na drugo: To samo onako u ali, da vas uvjerim kako mi nije ao umrijeti. A sad u koju i ozbiljnu. Djeco moja, protiv Boga ne moe ni s vragom. A ustae s njim poee i s njim e ih lijepi vrag odnijeti. Ma gdje e, crve zemaljski i tmino paklena, ma gdje e suprotiva Boga, suprotiva vjekovjenog prokletstva njegova: Pretpostaviste mi zemlju, neka vam je! ivjet ete u njoj, mnoiti se na njoj, ali gospodari njeni nikada neete biti. I nikad je tuin nee osvojiti, a ipak e vladati njom i vama... Sami ete ga dovoditi... I tuinci e biti krunjene glave vae... I ba se na toj krunjenoj glavi slomie i svetogre strano pred Bogom uinie. Toboe izabrae Talijana za kralja, pa e Boga oko prsta: Evo, Boe, hrvatske krune na tuoj glavi i budi nam zadovoljan! a u sebi misle: Grebi krunu kad je u nas puka i para, vlast svakolika! kano da je Bog Puzdro antalov, pa mu krumpirovo lie pod duhan! A ja vam kaem, poradi ustakih grijeha past e srdba Boja na sav narod hrvatski, i potonje e biti gore od prvoga. I uzalud ete golim koljenima listi po trnju i kamenju, uzalud vapiti: Od kuge, glada i rata, od munje, grda i groma... od srdbe Tvoje... kad e se to i mnogo gore stutiti na spreno tjeme 739

vae. Pomorit e, rainiti i u prah rasuti mnoge i mnotva, posijat e vas po svim grobljima i svim zemljama, brat e ubijati brata, otac sina, sin oca, kraljevat e krv i izdaja... ivi e zavidjeti mrtvima. Od svih naroda svijeta najvie e vae krvi potei, najvie vaih glava pasti, a jedini ete vi biti proglaeni narodom krvavim i krvnikim... Ja rekoh, a vi uste! Sad mi zaklopite oi i poloite me do djeda Kikaa i Vrtirepke. Oni stajahu pobono, u utnji, oborenih glava, kako i dolikuje stajati pred licem smrti. Stajahu tako i kroz ukriene trepavice zirkahu na oevo lice, moda im posrei da vide kako iz grenog tijela na poluotvorena usta izlijee grena i umorna duica u liku bijele golubice. I stajahu tako, stajahu... A kad se ni do zalaza sunca ne pojavi bijela golubica, prvi se pokrenu Matan Drugi: Bit e najbolje da te u kuu prenesemo, ovdje e te samo mravi napastovati. Neka, neka... Mogu i sm, djeco moja. Vidim da mi nije sueno odgovori Potrka trsei se da govori mirno kao o nekom nevanom promaaju, a u sebi osjeti kako ga zapljusnue slapovi stida zbog iznevjerene a tako pomno pripremljene biblijske smrti. I to sada? Od ivota se oprosti a smrt ga ne prihvati. Prokleta smrt! Osramoti se gore nego da mu mlada ispred oltara pobjee. I gdje je on to sada? S onu stranu mee ivota i s ovu stranu mee smrti. I dokle e tako na niijoj zemlji, u niijem vremenu? A tijelo mu se kao jaa, miii kao vrsnu, svi se avoli koprcaju u nogama, ini mu se da bi mogao trkomice do Berlina i jo se preko Grete... odstupite, neiste napasti, od due oiene, od tijela prebaena s onu stranu ivotnog meaa! Ili moda ne? 740

Moda ovjek mora biti na niijoj zemlji dok mu se posljednja elja ne ispuni, dok se na neki nain ne pozdravi s onim to je u toj dolini suza najvie volio. Usto mu pade na pamet i uiteljev prijekor, koji je moda bio i proroanstvo. imice mala... zazva dvadesetogodinju curicusiroticu to je lani uzee da im ostarjelima bude pri ruci, a da i sama uz njih malkac estitije preivi. to ti treba, djede Matane? upita imica ulazei u sobu. imice mala, milosre veliko, samo mi ti moe grenoj dui pomoi po proroanstvu uiteljevu. Ako je za duu, djede... samo reci kako! Veliko je prokletstvo na meni, milosre moje... Ne mogu ti se s duom rastaviti dok mi se dlan na mladoj ne ovlai. Ded irni noge, duo samaritanska, da je na dlanu vagnem i mrvicu na njem podrim. Na to e ona prostoduno: Vagni, djede, i podri, samo mi je nemoj otetiti, grehota je. Moe Bog dati da mi u ivotu bude valjala. Nu kad ni to ne pomoe, Potrka izgubi i posljednju nadu da e neto drugo pomoi, te poharan lee nauznak, odbi jie i pie, i rije svaku. Zalea se. Nu kad ni trei dan nita ne okusi, Nua kao da je prozrela njegove tajne samoubilake nakane sjede do uzglavlja i stade mu milovati ono neto vlasi po golu tjemenu: Samoubojstvo povoljno... to ti je, sunce moje, grijeh veliki i suprotiva Duha Svetoga. I nije to e dui svojoj nahuditi i u krgut je zubi srondati, ve e i nas osramotiti: nit zvona, nit molitve, nit sprovoda, nit groblja... ve k 741

pae u jamu, pod gomilu! Ne pita se to e na to djed Kika? Potrka ne odgovori niti progovori punih deset dana, ali otada uzimae i jelo i pie: nisu ala muke paklene, a bogme ni gomila u grabovini bez kria i znamenja. Nua bi nou leala uza nj, milovala ga i tetoila, aptala mu rijei pokajnike i one tepave, i svako bi jutro ustajala jo vie umorna, razoarana i uvrijeena njegovom upornom utnjom. Jedanaestog dana ve se bijae uvelike razdanilo i sunce poskoilo dobra tri senja od obzorja, a Nua jo uvijek lei do njega, lei i ne ustaje. Rueno doba, Nua ne ustaje, obani ovce dotjerali, Nua ne ustaje. Zazvoni i podne. to li joj je? Slukinjica donese zdjelu juhe, Nua odbi cimnuvi s dva kotunjava pomodrjela prsta. Eh, da mu je upitati! Kako upitati kad je govor stvar ivotna, a on mea ivota prekoraio uza sve to mu jezik nepce sastruga od ljute elje. U sumrak elja jezik svlada: Da i ti nisi oboljela, starice moja? Nisam, sunce moje, ve kano i ti: legla pa zalegla. Moje je drugo. A ti ustani i brljaj togod. Nita mi se vie ne brlja dok te takva gledam, sunce moje. Bogu duu, Bog je nee. Pa, kukavna, u sebi mislim: ako i sama zalegnem, i u smrti ima zerka ljudske lakomosti, lake e se zamuiti po dvoje nego po jedno. Potrka joj tek trei dan odgovori: Nee! to nee? upita Nua koja se ne mogae snai. Nee se smrt ni na dvoje polakomiti! Bit e da sam negdje pogrijeio. Ali gdje i u emu? ivota se zasitio, 742

klonulost u tijelu outio, s djecom se valjano pozdravio, pa i maloj imici... to, maloj imici...? Nita, silo... starice moja. Kaem, sve sredio i uredio, pa opet tavori i taveljaj na tom aavom putu izmeu ivota i smrti... Najednom se Nua kao neeg sjeti, ugrize se desnama za donju usnu: A jesi li ba sve sredio i uredio? S ljudima jesi. Ma jesi li s Bogom? Sunce moje, kako e i umrijeti bez svete popudbine, bez ispovijedi i priesti, bez ulja svetog i otajstva umiruih? Kako e umrijeti dok se s Bogom ne naredi! Suzo moja, zovimo popa. Ni Kika ga nije zvao, ve se po svoju s Bogom naredio! Tko zna kakvu je on tajnu znao. Ti je ne zna, greno moje. Bogemi, ako je ne znam ja, ne zna je ni onaj tvoj mladi prdekter! to smeta da je mlad, svete su knjige stare! U looj ruci i najbolja puka puhaljka! E da je don Petar, ili don Pavao... Meni je svaki misnik dobar tihano e Nua, pa milo uzdie na mua jo uvijek ivahne oi Ja u se narediti, a ti... veliku e mi ljubav uiniti. Veliku e mi ljubav uiniti ponavlja u misli Potrka veliku ljubav... Ej, starice moja... Ti zalea iz obijesti, iz obijesti popa zove, iz obijesti na sud bez utoka! Ej, starice moja... da kroza te ne vidim! I razgovarae tako sam sa sobom sve dok se ne oglasie srebrni zvonii, dok ne ue mladi prdekter nosei 743

svetotajstvo u pozlaenu ciboriju i sveto ulje u okruglastoj srebrenoj posudici nalik na starinsku putnu tintarnicu. Kad sveenik prie Nui, Potrka se hitro nadie na lakte i gnjevno se prodera: Zar ti, prdekteru, ne zna tko je glava u kui! Ne vii na misnika Bojeg, sunce moje! Sa sunca je doao pa ne vidi tko je s ove strane postelje. To udobrovolji Potrku. Prvi se ispovjedi i priesti. A kad mu pop uljem svetim pomaza srce, pamet i udove, dobrostivo mu kimnu: Ne uzmi k srcu... i lijepo mi naredi moju silu... staricu moju. Poto ostadoe sami, njeno kao nikad niiju prihvati uvelu Nuinu ruku: Nadam se da e ovo pomoi. A ti, starice moja, ti ustani da me lijepo pokopa. I nemoj mi na grobu naricati ni nabrajati, ve se onako u sumrak gdjekad kriom dolibi i koju mi apni... moe biti da i mrtvaci uju. Sunce moje osmijehnu se Nua sjetno i sretno to bih ja na tom svijetu bez tebe, sunce moje... Ujutro ih naoe okrenute jedno prema drugom. Njegova ukoena ruka poivae na njenom boku, a njena na njegovu vratu.

744

POGOVOR ILITI USAETO DALJNJA SUDBINA MATANA DRUGOG

Kao to se ovjek prebijene noge i na crna vraga oslanja da bi mogao hodati, tako se i Matan Drugi, kad naleti Drugi rat, osloni na Nuu Drugu da bi mogao preivjeti. Nuo, duo, travo moja poroena i livado pokoena, svjetuj i pomai! Hrvati na Boga udarie, dravu osnovae pa rominja li, rominja, plaminja li plaminja, duo arka, preista i prebistra! Gdje si, aa Potrko! Gdje si da si, dobro si mi govorio: Protiv Boga ne moe ni s vragom! A i jesu s vragom s najcrnijim. Jer po boju nitko ne moe zjati to ustae zjaju: Tko nije s nama protiv nas je! A zna li, ako, duo pokojna, zna li tko je s njima? Antina, Jozara, Smrikica, Matuka... stade nabrajati Nua. Ne poimence presijee je Matan ve onako uuture, openito? Mrtvaci! Eto tko je s njima! Mrtvaci! Jerbo oni mrtvacima kau: S nama su! Ako su mrtvaci s nama, onda su ili mrtvaci vukodlaci ili mi mrtvaci, treega ti nema. I sad mene mali Jakica unuk, ako, tvog pajdaa Galee antina i sad, velju, mene mali Jakica, ustaka 745

dektiva zazva u ustae. Kako u odbiti? Umjesto pokojnog ake odgovori ti, Nuo, i zakloni me utoite moje, gnjezdace moje zaklonito! Reci ti Jakici... uzvrpolji se i jednom u ivotu polaskana Nua reci mu, eto to, da nisi ni mrtvac ni vukodlak a onda vidjevi na Matanovu gadljivo skupljenu licu da nije bogzna kako pogodila, zatrepta oicama i uvue glavu u se. Silo neista i pameti kokoja razvagani se Matan ja mislio da ti je ratno stanje um mrvicu prosvijetlilo! A ono... Da Jakici rekoh to mi sad savjetova, ve bih bio mrtvac i vukodlak! Ma ja se svojom pameu s njim ponesoh, pa velju: Jakica moj, sunce moje ogrijano, na krilima u ustae, na krilima, rode, da ih imam! Ali, jao, izvanka rumen-jabuka, iznutra metiljav krumpir i gnjila tikva, za vojsku otpisan... raspadam ti se, rode! I to sad? Povrijeena Nua, da bi u muevim oima porasla i pamet osvjetlala, hitro zabrza: Bogu budi hvala, imamo dva pedlja hiljadarka, tri are dukata, etiri trokatnice ovdje u Zagrebu, lako emo preivjeti rat, da se iz postelje i ne dignemo! A tako! skoi Matan Ti bi mene u postelju, u sanduk mrtvaki! Dok svi anju, ne bi mi dala ni pabiriti! Da bar po starinsku kae: Rat nekom tat, nekom brat! Prihvati se, muu, togod verca, togod soli, masti i slanine, kao to se i svi nai vrazi prihvatie... Ni to! Ve u postelju! U sanduk mrtvaki, a ja meem pijavice, da mi pusta krv odui! Uh... Ne vidi ni ono to i mali Jakica vidi. Veli on: Kad nee u ustae, onda e sa mnom u spregu! Ja poskoih: Dato, Jakice, dato, rode, nego s tobom! A on mi vragoljasto poprijeti prstom: Samo nee dugo, jer sam i sm s tobom hodio i sve vae krijumarske smicalice 746

izuio! Jesi, rode velju ja ma kad se lija u kuku prometne, vie lija nije. A ti si se prometnuo. Eto, koliko te god gledam, vazda si mi isti k i svaka moja Dektiva. I eka i njemaka, nizozemska i belgijska. Iste oi, ista usta, isti frntast nosi bez mirisa, pljunut, brate. Dok je Boga i svijeta, moja ti je Dektiva vazda tka i jednaka: po stasu i uzrastu, po licu i obliju, po pameti i po pasjoj udi. Nema ti, brate, vie nijedne lisije dlake. Svu si je na pasju prekrojio. Na tebi je da lovi, na meni da bjeim. Niti moe ti bez mene, niti ja bez tebe, bez svog kilje iz Zagvozda, bez aloma... Nego, brajo, da se nagodimo! Vremena su ratna, i ovjek ovjeku vie nego ikad potrebit. Ti zna da ovdje u Zagrebu, imam etiri trokatnice i jo etiri u zlatu i zlatnicima, pa: po pola emo, i pusti me u miru! On poskoi k opruga, zaiti k guja i metnu ruku na me: Liavam te slobode zbog pokuaja mita! Ja se nasmijah, ma onako posigurno: Sjedni, brate, ni lud ti nee vjerovati! Ma srcu mi je drago to tako poskoi, to zapsika! Sada znam da vie nijedne lisije nema, sad znam da si moja prava Dektiva, da me gonja iz uivancije. Vrag ti pare! Ne moe vie od dvostruka obroka pojesti, niti se vie od preko dvostruke postelje opruiti. Za sve zlato svijeta nee kupiti ovu vraju uivanciju! Ti lovi, ja bjei! Ja bjei, ti lovi! O radosti! I nije ovo ko sa kiljom iz Zagvozda tko e vie u prosjaku torbu ve ti je ovo igra ivotna. Ratno stanje i sud ratni, pa ako me ulovi, nije: pue nokat, ve ode glava... to ulog vei, uivancija slaa. Stoga mi je ludo veselo s tobom zaigrati, ma ba ludo veselo... Ti si... pa ti si, Boe, oprosti... ne dovri izbezumljena Nua, ve ga nijemim ustraenim oima svega prekri. 747

 Nikakve koristi od tebe razoarano e Matan Ne zna ti za uivanciju, silo neista, pa ni za onu za koju bi morala znati! I gdje ti je ta: na pogrdi se uspui, na pogrdi izdui, a gdje ova: dri, brajo, u tijelu i dui, uivancija ivotna! Poginuti, pa poginuti! Kad toliki silom u rat nagnani ginu za tui ef, moe ti, brajo, za svoj! Ovo! Ovo u poginuti! Smrt je dostupna svakoj budali, a ti, pametni, preivi! Igraj se s vatrom i ne opeci se, pregazi preko vode i ne smoi se, privei svoju Dektivu za uzicu kao gospodsko pae, njuku mu u stope turaj, a mirisa mu ne odaj! Kako mu ga moe ne odati kad je uvijek uza te? Ma tko govori o tebi? Odaj mu svoj, odaj mu miris svoje smrdljive tjelesine, ma od due ga odvrni. Od poslia! Poslii su dua ovjekova. I to je ovjek sitniji i prljaviji, to mu je i dua sitnija i prljavija! Kloni se grebene soli i ugane masti, velika se i ista posla prihvati. A taj veliki i isti posao naie u liku njemakog intendantskog pukovnika, sklona tekom piu i lakim enama, naie u krmi krmarice Julike, najveselije zagrebake radodajke. Tu nae pijana i iscijeena pukovnika i zaskoi ga u trenutku besparice. Rije po rije saznade da na Zapadnom kolodvoru ve dugo lei vagon prikovica za cokule. Otpii ga, brate apnu Matan, koji se u meuvremenu s pukovnikom bijae pobratio na zavist i uenje svoje Dektive Ja sam kupac. Wehrmachtu trista, a tebi dvjesta tisua! I pusti vagon neka oran lei! Domalo pukovnik opet oboli od besparice. Lako emo, Brderlein tjei ga Matan imam vika vagon prikovica. Meni ne slui, a Wehrmachtu kruh nasuni. Meni milijun, tvojih je dvjesta tisua. I pusti vagon neka oran lei! Kad domalo: Brderlein, otpii onaj vagoni... Wehrmachtu trista, tebi dvjesta... I tako je taj vagoni prikovica mjesecima prelazio iz ruke u ruku orno leei na Zapadnom kolodvoru. 748

ist posao! I s Talijanima bijae ist posao. Samo to se nije radilo o prikovicama, ve o kavi, i to taj vagon nije oran leao na Zapadnom kolodvoru, ve se u tren oka rasuo i milijune alica oblijepio smeim talogom, proaranim udesnim arama iz kojih su vjete oi itale sudbinu ratnika, udavaa i svih ostalih bogalja, itale jasnije nego pop Evanelje. Premda je njegova Dektiva neumorno za njim capkala, ni u snu nije mogla pomisliti da on s obrstima i kalunelima sklapa poslie, ve je bila sve uvjerenija da je Matan neki visoki osovinski bir... nije ala tikati se s viim vojnim asnicima! No po predodreenosti svojoj i dalje je njuila za Matanom, ali bezvoljno kao prepeliar, kojemu lisiji trag podmetnue. Jednog dana i beskorisna Matanova Dektiva dobi koristan zadatak. Pretpostavljeni joj povjerie da zemljake, krajinike, te migoljave jegulje, upregne u dravni posao. Kau: eli Koak to ministar od novca i udo od djeteta, komu je uspjelo to nikom na bijelom svijetu: voditi dravno novarstvo bez ikakva prihoda i bezvrijednu kunu odrati uz bok vrijedne marke Koak eli, da sastavi pukovniju krijumara koji e kune pretakati u marke, a marke u njemako i maarsko zlato i ine plemenite kovine. Dvadeset od sto tebi! zavri Dektiva, siguran da e Matan objeruke prihvatiti. Ali na njegovo uenje Matan otuno odmahnu glavom: Razoara me, moja Dektiva, grdno me i pasji razoara... Ja mislio: ti iz uivancije... A ti, rode, umjesto da me lova, ti bi mi jo i pri ruci bio! Lovat e te Nijemci i Maari!

749

 Malo je to, brate, malo i premalo za Matanov kalibar. Vidjevi da se Dektiva smrknu i da ga zae gledati kao dravnog neprijatelja, povue se malice Ja se, eto, alim a ti zaozbilj... Na krilima bih, rode, u dravne vercere, na krilima da ih imam! Ali, jao izvanka rumen-jabuka, iznutra metiljav krumpir i gnjila tikva, za vojsku otpisan... raspadam ti se, rode! Dektiva ode umiren, a Matan dreknu na Nuu: Silo neista i vrae pakleni, trkom po brata mi Antiu i pobru unju, a oni e po ostale! Kad se okupie Matan im stvar razloi, ministrovu zamisao pohvali i predbaci sebi, to i sm na to nije nadoao. I taj ti je ministar neka stvar gadljivo e brat Antia kad misli da bi za dvadeset od sto... Kilenc, bai! uzvika ih se nekolicina. A tko bi dvadeset kad moe svih sto od sto! ubaci Matan Stoga vas i sazvah. Onda netko podviknu: Na Maarsku! Na Maarsku, majku joj! unje poskoi i stade medvjei poskakivati uvjeravajui nazone da arda plee. Piro, izma, viel o boban... Nuo, silo neista, izmice mi ulati, da sjaju kano sunce garavo! Dosta je hrvatskog zlata rijekom u Maarsku teklo, nek se bar mrvica potoiem vrati. * Poslije rata nahrupi opasna crvena opasnost i sve otplavi kao mahnita proljetna bujica: tvorniare i trgovce, kuevlasnike i kulake, krmare i trafikante. Otplavi Matanove trokatnice i gradilita, otplavi sve vidljivo mukotrpno stjecano cijelog potenog krijumarskog ivota. 750

I Dektivu mu otplavi, ali drugog mu za vrat okai. I ne ma koga ve Slavka Ivandu, susjeda i mjetana, na krijumare preko mjere naroguena crvena opasnost zna svoj posao. Ma zna ga i Matan, i sve se u sebi smijucka dok se sa Slavkom kuca u krmi Kod Obnove, iinja se da ga paljivo slua, a u sebi se smijucka: Jade moj, tako mi slatkasto govorucka, a tako gorkasto kruac grizucka! Nije ti ovo govori Dektiva nije ti ovo, drue Matane, burujsko: staro i trulo, ve narodno: zdravo i novo! Lako ti je budalu edna preko vode, ma od danas ti se sa mnom nosati! Svako nae danas sazdano je od svih naih juer, govorio je pokojni uitelj Mirko ree Matan a ja ti kaem: svaka moja Dektiva sagraena je od svih mojih Dektiva, od eke i njemake, nizozemske i belgijske. Eto, rode, sve te gledam, a ono... iste oi, ista usta, isti frntast nosi bez mirisa, pljunut si, brate, po stasu i uzrastu, po licu i obliju, po pameti i udi, neu rei, pasjoj. I sve mi doe da te upitam: Zar ti, moja Dektiva, ne bi dosta tranja za mnom po svoj Evropi, po svem starom i trulom, te sad i opet tri po novom i zdravom, po socijalistikom? Kad si upeo tri! A ja ti kaem, i opet zaludu tri. Jezik e isplaziti i zemlju lizati, ma ulovit me nee! I ne zato to ne bi umio, ve zato to mi verc iz ruku izbiste i silu na me udariste... A, ha! strignu Slavko obrvama. Nije to A, ha! usprotivi se Matan nije to A, ha! politiki, ve onako, vie ljudski, gospodarski. Udri silu na ovjeka prisili ga da ne radi, da mu se raditi ne isplati. Nije para za arapu, ve s njom na sunce, da je narod vidi. Evo, cijeli ivot polomih da podignem ono malo 751

kueraka, a vi: gramp, to je narodno! Ne podie to, brate, narod ve Matan, a narod razjagmi. A, ha! Jo uvijek plae to ti nacionaliziralo one puste trokatnice! Ma kakvi nacionaliziralo! Otelo, moja Dektiva, otelo, pa me jo i prisililo da za se i za Nuu togod kuerka podignem. Za se i za Nuu, jer djeice nemamo... U poetku me zbog enine jalovosti tuga opasivala, ma kad vidjeh kolikima Bog porod podari, a potom ga nemilosrdno oduze, utjeih se i rekoh sebi u sebi: Meni ga ne dade, pa mi ga ne moe ni oduzeti! Kvit smo, Boe! I dobro je to smo kvit, jer kad vi dooste i razjagmiste mi ono sirotinje rekoh sebi u sebi: Ne tuguj, bolan Matane, svoga nema da mu ostavi. Vrag bi to i ionako odnio, pa nek ti je svejedno koji, crni ili crveni! Ve se pobrini za se i za Nuu golubicu! I tako me prisililo da podignem neto kuerka sa sedam osam sobiaka. Sa sedam, osam... zgrcnu se Dektiva ... i to danas kad dvosobni stan po tri obitelji dijele! to e, moja Dektiva, svatko po svom, po svojoj eljici i potrebici. I nije to da e ti dati gradilite na Jelai placu, ve te bacie u Tukanac, u umetinu na brijegu, pa crkni dok se uzvere! A ja ovako oteak, okrupan, etrdeset i treu preturio, sape nema, noge ne sluaju... I tako me prisililo da i togod autia nabavim. Bogami, lijepa prisila! A sad ti meni kai: im to kuerka sagradi? im to autia nabavi? Jaspram, bolan, da im! zaudi se Matan. Zlatom skrivenim od naroda! zviznu Dektiva, kao da akom o stol udari.

752

 Ih! Kad bi i zlatom, zaradio ga Matan, a ne narod! Ma ja sam vam pod silu sve zlato predao, svih sedam dukata! Zar se ne sjea? Ne otimljem ja narodu, ve narod meni. Ali ima i drugih naroda osim moga roenoga. Ti najbolje zna, da sam proarao Evropu uzdu i poprijeko, mnoge prijatelje stekao i mnogima u nevolji priskoio. Sad se ljudi i mene spomenu, pa vraaju dugove, i one od tijela, i one od due... O, kako ga je zabavljala ta nova igra, to hvalisavo uzdisanje o prisili i neimatini, to bezono nijekanje sebe i svog umijea, to jaukanje zbog povlaenja u prosjaku mirovinu, taj otuni ivot pokrivan tobonjim milodarima davnanjih prijatelja... sve te lai u koje Slavko nije vjerovao, niti je Matan elio da povjeruje. Pa kad neko vrijeme ne bi vidio svoju Dektivu na svom tragu, sm bi se poigrao nepoznatog dounika i napisao pisamce sastavljeno od slova izrezanih iz novina: tu i tu u taj i u taj sat ona e debela svinja preuzeti takvu i takvu robu. I uvijek bi palilo. Netom bi Matan preuzeo zaveanj od unje ili koga drugoga, iskakao bi iz zasjede Slavko s rukom kao apom: Imam te! Matan bi ustraeno ispustio zaveanj, digao ruke u vis i stao mucati: Nisam kriv, moja Dektiva, nisam znao da je i to verc crveni... Ona prokleta Nua, veli: Za bosiljak su mi najbolji ovji brabonjci... Drugi put bi u smotuljiu bile hrastove ike, trei borovi eeri, etvrti vrag bi znao to. No jednog dana dok kuerak sa sedam, osam sobiaka jo ne bijae dovren, a Matan stanovae na etvrtom katu u sreditu grada netko drugi napisa pisamce policiji. Veer proljetna, tiha i bezopasna. U duboku naslonjau kod otvorena prozora Matan sre svje zrak i prezaslaenu kavu bezbrino oekujui poiljku zlatnika, to mu je po unji alje iz Njemake brat Antia. 753

Znajui iz dojave da e unje doi oko desete ure, Slavko odlui da ga pretekne i na djelu zaskoi, te s etvoricom momaka pola sata ranije pritisnu na zvonce Matanova stana. Netom Nua otvori vrata, sva petorica nahrupie unutra. U trenutku se Matanove modane vijuge nabie kao elektrine navojnice, a silina ga te modane struje odbaci ravno na prozor. Njegov se, ovaj put neprirodno dubok glas prolomi nad trgom i zaas prekri ulinu buku: Upomo! Upomo, ljudi, upomo! Razbojnici u stanu! Zovite miliciju! I tek kad ga Slavko zgrabi za ruku, Matan doe k sebi: O to si ti, moja Dektiva. to ne kaza, ja mislio... Dolje se gomila zbila, u prozor gleda, miliciju zove... i naravno, unje ne doe. Ali doe deset mjeseci kasnije. I ne bez svoje volje. Naime, unje bijae prihvatio novo ili barem dio toga novoga: svaki radnik ima pravo na godinji odmor. Kako se smatrao radnikom, on bi taj odmor svake ili svake druge godine dobrano iskoristio. Ako se za to ne bi pobrinuli drugi, pobrinuo bi se sam. Ovaj put se drugi pobrinue: zaskoie ga na granici bez putnice i izvedoe na sud. A unji nita drae od sudske rasprave, od pustih nadmetanja i govorancija. I sad se drao kao ovjek zatvoren u krletku, te glavom ja tamo ja amo, gledajui u udu kako ga nadlijeu pitanja kao pobenavljene ptice. Slavni sude, vrat u slomiti letajui glavom ja tamo, ja amo... Svega me smetoste i duu mi zaglaviste. Nita vas ne razumijem, kao da budalast budalastu govori. Pita me, slavni sude, pita me, na priliku, gdje mi je putnica? A ja tebe pitam: to e putnica potenu ovjeku? Za me je, slavni sude, obraz najsvetija putnica i propusnica. A koliko si puta s tom najsvetijom putnicom i propusnicom preao granicu? upita sudac. 754

 E, to ti ne bih umio rei, ma bit e jedno dvjesta trista puta, koliko je bilo potrebito siromanu ovjeku. Jest, jest, prelazio je u Austriju i Italiju, a odatle u Njemaku, pa u Nizozemsku i Francusku... i sve bez putnice, i sve preko Drine. Kako preko Drine zablenu se sudac kad tamo nema nikakve Drine!? Ne znam ja, slavni sude, ima li je ili nema, ma preko nje sam prelazio. Znam po tomu, to ja i Bukarica, kad prvi put nasmjerismo u Francusku, doosmo do neke vode, te ja Bukaricu za rukav: Suzo moja, obadva ti svijeta, koja je ovo voda? On e onako otresito, obrecito, znate ve kakav je Bukarica: Drina gospeti! Ne pitaj ve gazi! Slavni sude, ako tebi to ime nije povoljito, a ti ga uzmi za nadimak. U nas su ti nadimci bolji od imena. Meni je na priliku krsno Stipan, a svi me zovu unje. Ima Stipana k... sramota mi rei, a unje je jedan! Kad su vas uhvatili graniari bili ste dvojica. Jedan je pobjegao. Koga se gonja taj i bjei, i zamjerke mu nema. Kad bi i tebe gonjalo, i ti noktom u ledinu, slavni sude! zakljui unje. Kako se zvao onaj drugi? To njega pitaj! Svatko e ti svoje ime najbolje rei! Nit sam mu ga dao, niti mu ga znam, niti elim znati! On miran, ja mirniji. Kako to, da ne znate ime ovjeka s kojim ste krijumarili?! Slavni sude, ne krijumarim ti ja imena, ve togod robice da djeicu prehranim.

755

Kad sudac spomenu zlatnike, i da ih je od Antie iz Njemake Matanu prenosio, unje podie tri prsta i zabrza: Na sva tri oslijepio ako sam tog ovjeka ikad vidio! Matan iskrivi vrat, namrgodi se i zavrti glavom stavljajui unji do znanja da je pretjerao. Sudac ga opomenu, da ne daje znakove. Na to se Matan dobroduno nasmijei: Nisu to znakovi, ve me stee nova koulja. Ona moja sila neista kupila dva broja uu. A unje ne kae da me nikad nije vidio, u istom smo selu roeni, iz iste zdjele puru kusali, ve veli da me nije nikad vidio pri vercerskom poslu. Je li tako, unje! Iz due mi ita, rodijae! obradova se unje. U istrazi ste teko teretili Matana... nastavi sudac. U istrazi, e, u istrazi! I roenu mater! veselo e unje Slavni sude, skokni i ti na policiju, pa e pritisnuti palac da si ubio Abela i razapeo Gospodina Isukrsta! I stadoe se vrtjeti u krugu. A Matanu dosadi ta vrteka, pa se uplete: Drue sue, oprosti to se mijeam u tue poslove, ma vie se udim vama nego njemu. Takav uman ovjek pa se tutek cijelo jutro natee s tugom zemaljskom, sa stvorenjcem zaprene kulture! To zaprena kultura bijae pokupio u kavani, a kako u ono doba sam bijae jedan od rijetkih koji je imao auto, to mu se taj diobeni kastinski izraz osobito svidio, te bi ga upotrebljavao gdje je trebalo i gdje nije Raspali toj zaprenoj kulturi tri mjeseca, po obiaju, pa mirna Bosna! I to bijae unjin godinji odmor. Radost za nj i za sve uznike u njegovoj eliji. Kako i ne bi kad bi mu Matan 756

svakog dana slao cijelo peeno janje ili odojka. unje bi odgrizao samo uhace, zalogaj od vratia ili pleke, a ostalo gladnim oima uznikim. Neka jednom i unje caruje! I ba je to u Dektive izazvalo nezadovoljstvo i mrzovolju: zatoiti onoga koji eli da bude zatoen! Ali zatoi Matana! Stoga ga saeka na ulici i krgutnu kroz stisnute zube: I opet si izmigoljio! Ali... kad tad doi e mi pod zub. A onda ija: kvrc! Ma to ti toliko upe na me? namrgodi se toboe Matan to se iv izjede da me upropasti, a ja te uinih ovjekom! Ti mene?! zgranu se Slavko i porumeni od bijesa. Da tko, moja Dektiva, da tko? Sjea li se kad te ono jo prije rata mater dovede pred moje dvore i zaiska desetak tisua, da ti robu nabavim, da te u posao uputim i po Njemakoj provodam? A ja njoj... A ti njoj: Mare, ne dam ni pare, da na golim koljenima lie odavde do Gospe sinjske! Tako si joj rekao, lopuo! E ba tako! nakesi se veselo Matan E ba tako! Pa tko te onda uini ovjekom?! Da sam te tada poveo sa sobom, nit bi otio u tvornicu na Dugi Rat, nit kasnije u partizane, nit bi ikad postao Dektiva, ve bi i tebe druga Dektiva lovila, a kakve si vatrene pameti, od prve bi te i ulovila! O bogareti! E, sad bogareti! O ute Mali, doktore... veselo domahne tridesetogodinjaku koji je upravo mimo njih prolazio a da ih nije ni opazio. Ba dobro doe, ute

757

Mali, doktore? Reci ovom paetu tko tebe doktorom napravi? Valjda ti! podrugnu se ute Mali. O neharnosti ljudska! zavapi Matan Sjeti se kad ono po ratu doe k meni k ubogo pae: Matane, rode, duo dobrostiva, dooh za doktora uiti a novaca nemam. Ve dajder i meni togod robice, da je preko ruice prevrnem! Pa dadoh li ti? Nikad neu zaboraviti tvoj nadmeni siti smijeak: Okani se vraga, sinko! Da togod valja ne bi te slalo u kole! Eto vidi blaeno se nasmijei Matan eto vidi tko te uini ovjekom i doktorom! Da sam te u vercerske poslie uveo i pamet ti novcem smutio, nikad od tebe doktora! E, e, neharnost, brate, neharnost! Ali harnosti ja i ne traim ni od tebe ni od moje Dektive, ve nek se zna. A sad hajdemo neto popiti! ne ekajui pristanka, zgrabi ih golemim ruetinama, ugura ih u krmu koju kao da im netko pod korak podmetnu, pa s vrata doviknu Konobar! Narei pola kila pruta i otepi dvije boce dingaa, homi ti stranjicu zaepio... da neharne prijatelje poastim! asti li ti to milodarima ili utim kanarincima brata Antie? lukavo e, toboe, Dektiva. Matan navue obrazinu na pla vazda spremna razmaena djeteta: Nema ti u mene, moja Dektiva, ni utih kanarinaca, ni zelena kupusova lia. Gledaj brate, sve ti zdravim i tunim dinarom podmirujem Izvadi novanik nabijen hiljadarkama Gledaj, duo sumnjiava, pa itaj k iz knjige: domaa para ista k i Matanova dua. Zato me goni, zato li progoni? Ma kad upe, goni! Goni i dai, jezik e do zemlje isplaziti... Hajde, u zdravlje! Znam da ti 758

je drago sa mnom piti. Misli: supit e se Matan lako izlanuti. A ne zna, da ti je Matanovo srce cijelo vrijeme otvoreno k otvorena brikula. E, jesi lovno pae i dua sumnjiava... Tako bi poesto pio i drobio bilo sa svojom Dektivom, bilo s prijateljima ili sa znancima, a onda se supit kui vraao, krpeljio se o enu ili o mlaeg brata Iviu, vjenog studenta i pijesnika dok naposljetku ne bi zahrkao na kauu, u naslonjau, bilo gdje. Tako i sad doe, ba oran da se nekom u kou upije. A kako u kuerku ne bi nikog, prikrpelji se o sama sebe, o svoju uveanu fotografiju iz onog doba dok je jo nosao korpu na trbuhu: Jes' to ti, roo, svih ti Isukrsta! O Matane, Matane, nakinureni Matane... im se to epiri i pauni, vrag ti budalasto srce za marendu na gradelama! Dii se korpom ae Potrke? Ima i im, kukavice moja! Pa to po njoj stee i namee osim reume? I da ti je ne iscijepah, gdje bi bio? Skovrljio bi se kano pu i bogec bistriki zaprene kulture. Vrag ti korpu! Des mozges i gajbe, gajbe za ute, ute kanarince! Osvrni se oko sebe, jado, i gledaj to moj Des mozges stvori i uini! Nije to kuerak, ve vila sa sedam, osam, zapravo s deset sobetina. A u njoj svakog blaga bojega! E kaua, e naslonjaa, e radija, e televizora, e maina, za rublje i za sue... A to e da ti nabrajam, kad i sam vidi! Oko vile vrt pun rua, a u vrtu nije tala ve garaa, u garai nije zaprena kultura, ve ergela moderna od sto i deset konja, Mercedes ganjc-novi, ispod ekia! Sve je to Matanovo, roae, sve to ti oko... ne doree ve se zagrcnu, jer se i on i slika bijahu zagledali u stroj za ivanje, a uini mu se da se slika nasmija posprdno i bezobrazno, bezono.

759

I ba tad ue Nua vukui cijelu trnicu u rukama usput reeno, nikad joj namirnice ne doveze autom, nit joj ikad, pa ni bolesnoj slukinju priuti: u neradnu se enu po sedamdeset i sedam bijesnih avola useljuje. Netom je ugleda, zaigra kosiricama i strignu obrvama: Gdje je mojih pedeset tisua? Kakvih pedeset tisua?! zableknu se Nua i u udu se prekrsti. Ne krsti se, avle pakleni, ve zijaj gdje su! Kad sino dooh malkac veseo, od tuge veseo, da od ega... to me gleda!... imao sam pedeset tisua. Kud sam s njima? Prava ena mora znati kud supit mu novac baca. U smee! otrese se ljutito Nua, u kojoj bi se ropska krv ponekad samoj sebi iznevjerila. Stoga se nemalo zaudi kad umjesto oekivana gnjeva ugleda blaen smijeak na Matanovom licu. Tako je, pametno moje!? I to bih ja bez tebe! Vazda prave pameti u prave ene! U kante za smee? Naravno! Kao da sada gledam... Ajme meni, majko moja skri ruke Nua ba su jutros smee odvezli! Od-vez-li? odslovka Matan i prostrijeli je oima Odvezli, a ja rekoh prava ena! Rasipnica si ti, eto-to! Dolazi ovamo! Matane moj, ubij me... avla u te ubiti! Dolazi ovamo i odgovaraj! ija li je ovo vila, park oko vile i bazeni u parku? Tvoja, moj Matane! A ije li je ovo pokustvo od ebanovine i mahagonija i od drva trenjeva? Tvoje, moj Matane! 760

 A ije li je... nemilice stade nabrajati predmet po predmet, dok nevoljna Nua samo kima glavom i sumorno kao Moli za nas u litanijama neprestano ponavlja: Tvoje, moj Matane! A ija li je ovo ivaa maina? Moja, ne bilo je. To je jedino to sam ti u dotu donijela. E kad je jedino, nek nije ni toga! Uprti je, silo neista, i nosi u staretinarnicu, da mi nadoknadi onih pedeset tisua, to zjaka na me?! Nosi! A kad posluna Nua iznese mainu, Matan se zadovoljno nasmijei i namignu svojoj slici na zidu: Sad se podrugni, rodijae! Ima li sad ita to okom vidi a da nije Matanovo! Zatim se naklopi na telefon i narui da mu hitno dostave ganjc-novi stroj za ivanje nek njegovom iglom krpe proiva. Potom poe u sobu brata Ivie, uze sa stola snop papira i stade itati: USTAJALE PUPKOVINE. Roman Ivie palatrina. Poglavlje prvo. Patnjava patnja patnji kroz zubak zatka zapaha ognjenih zmija-zelembaa sklupanih oko biserna pupka opustoenih djevojaka i beskrvnih tjelesa saganih u ognjenoj plazmi krematorija zloina stoljea, u zamrznutu ljudskom leleku, do sleenih nogu kapetana slea i sadista, koji i mrtav kroz zlatnoute proteze urlie: Na noe! Na kopita! Na vav-vav! Na viv-viv! lajui kano pas, vivkajui kano vivak, rumen kano kukurijek kurvanjski... Hehe... kukurijek kurvanjski! Napokon jedna razumna rije, a i ta je nedolina! E, moj brajo, moj pijesnie, u to vrijeme buca i razbuca umjesto da za odvjetnika izui i da braji na pomoi bude ako mu pomo ustreba! Onda mu misao za granicu odluta E, brate 761

Antia, daleko si i blago ti se to si daleko, da svakim danom ne gleda na to pare harimo! Uh, gospeti male i velike, moram ti hitno javiti da gajbe s kanarincima ne alje dok je unje u gajbi... unje moj, jadni moj unje... Ma opet, dobro tebi... car caruje nad svojim, a ti nad svojim uznicima... Samo zalogaji od uhaca, od rskava... Ne boj se, odoji se pee u pekara, danas k i svaki dan... Caruj, unje, kad ti Bog dade da moe carevati... I tako bi u mislima razgovarao sa svim i svakim i u tom uivao vie nego da sa ivim razgovara. Ti bi samorazgovori bili najivlji u danima besposlice, dok bi unje amio na godinjem odmoru. Ne samo to se sam nije ni u kakav posli uputao, ve bi cijelu mreu umrtvio, opsjednut praznovjericom da je bolje poslove obavljati i u petak trinaestoga u mjesecu nego dok ti desna ruka ami u tamnici cara bugarskoga. Iz kue bi rijetko izlazio, u kui se s njim nije moglo ivjeti, neprestano bi se krpeljio ili o Nuu ili o brata Iviu: ute Mali doktor i arcidoktor, gospemi! A ti deset godina kravama travu otimlje, pa da i kap mlijeka za uhar! to e tebi mlijeko! to e tebi znanjstvo! Pijesmice su za te nauk pravi, pravni i kranski! Pijesnik pijesmice pijeva... a ti ga, ludi Matane, kljukaj i opaj ko boinu gusku! E, neee! Neka te pijesmice kljukaju i opaju, moj pijesnie-gotovane! Pijesnik bi neko vrijeme strpljivo sluao, a onda bi prezrivim pogledom omjerio starijeg brata, tu naduvenu zgriparu, paunski ietao iz kue i ne bi se do u prve pijevce vraao. Dugo po njegovu odlasku, Matan bi mu i dalje drao propovijed, tuio se svim nenazonim prijateljima i znancima i na kraju klonuo. Neko bi se vrijeme mrijestio po 762

kauima i naslonjaima, a kad bi se oni oplodili iglicama i stali ga bockati u debelo meso, nervozno bi ustajao, etao se i vrpoljio po pustim rastvorenim sobetinama. Onda bi ga silan glad obuzeo, te bi svaki as odlazio u smonicu i grickao sad pruti, sad unkicu, sad sir, sad kakav suhi kolai. Kad bi mu i to dodijalo hrana obljutavila a pie omrznulo spopala bi ga neka tjelesno bolna dosada, te se nije mogao ni prstom ubosti da ga do kosti ne zaboli. Zastao bi nasred sobe, poeao se po tjemenu, kao da lijeni mozak proeava, potom bi se ozario, dohvatio novine i kare, sjeo za stol i stao svojoj Dektivi od novinskih slova ljubavno pisamce lijepiti. Tako uini i danas: Slavna milicijo, ast mi je osvetiti se onoj svinji debeloj, vama dobro poznatoj i prepoznatoj u liku i naliku Matanovu. Stoga vam rodoljubno javljujem i dojavljujem, da jo nije uspio ute, ute kanarince (hoemo rei dukate inozemne) promijeniti za kupusno lie (hoemo rei za dolare amerikanske), koje opet vajnim i tajnim putovima, po vedru i po kii alje Antii, jerbo su tamo kanarinci puno finiji i jeftiniji a kupus puno skuplji. Stoga vam rodoljubno javljujem i dojavljujem da ih ima jo baramko petnaestak kila u njegovoj grebenoj vili. Ne znam gdje su po logu i pologu, ma uzdam se da ete ih nai i pronai. Otrovni dumanin svinje debele. Kad bi otposlao pismo, blaeno bi se zavalio u naslonja, pa ustreptala srca stao iikati svoju Dektivu, koja bi svaki put neminovno dolazila i uzalud cijelu kuu tumbe okreala. E, to je bila uivancija! Kakva uivancija rei e netko kad zna da u kui dukata nema! 763

U tomu i jest avo, to ih ima, to su se svakom od tih vajnih premetaa bar po deset puta o oi oeali, a ponekad im se i o ruku prilijepili. Petnaest kila dukata smireno je poivalo u litrenki tinte na Iviinu stolu. Uivancija je to, brate, uivancija, napose za to to bi Dektiva na raun tinte vazda poneku zajedljivu dobacio. Uivancija, brate, uivancija. im se podjesen unje vrati s godinjeg odmora, poslovi krenue, tono rije s nesmanjenom estinom. Antii se odmah knjiga pie, a Antia drugu otpisuje: Bogu budi hvala, zdrav sam, mili brate, pa evo naoj siromanoj krajikoj opini i peti auti poklanjam. Ovaj sam namijenio Domu zdravlja, jerbo su kola bolnika, a bolesnika, Bogu hvala, dosta. Pisao sam doktoru i opinarima da dou po auto u Zagreb, zapravo u Pezinu garau, pa ako je togod u kvaru neka Pezo popravi. aljem ti potom sve u potenju trista maraka njemakih, pa togod zavrti na ranju za nae dine opinare... I svi bi bili zadovoljni i opinari, i bolesnici, i vojska Matanova, da onaj prokleti opinski lijenik, onaj silom aljivdija, ne srete Dektivu i ne pozva ga na sveano preuzimanje auta. A kad Dektiva odbi, da mu nije do Matanova peenja, lijenik podviknu: Vrag ti peenje! Doi i vidi kako na ovjek na zaviaj misli! Ni Zagreb nema tako krasne gajbice! im spomenu gajbicu kao da je avla pokropio krtenom vodom: ni puano zrno ne dostie Dektivu. to mu bi?! upita se lijenik, pa slegnu ramenima. Malo zatim zvrcnu telefon u Matanovu stanu: Hallo! Hallo! Ovdje Krivi. Provalilo u garau i sve pohvatalo... Ja umakoh i ovo ti se... 764

Matan bijesno tresne slualicom i strignu obrvama na unju, koji bijae navratio da s njim poe na sveanost: Noktom u ledinu i ne osvri se do Mnchena! A ti? upita unje kojemu nije trebalo nita objanjavati. Meni se boriti! Onda, zbogom svima! doviknu unje i za svaku sluajnost iskoi kroz prozor. U meuvremenu, ne gledan ni od koga, Ivia baci kroz prozor staklenku tinte, koja nestade u grmu rua. Potom udari dlanom o dlan i izazovno se nakesi: Kako me se ova stvar ne tie, odoh, brate, malice u kavanu! Svi te avli u njoj silovali zarea Matan, a onda podviknu Nuo, silo neista, slualicu zgrabi i vii: Hallo! Hitna pomo! to e ti hitna pomo?! zabrinu se Nua. Ne pitaj to e, ve vii: Hallo! Mu mi umire! I na im naslov daj, pa Rebro nazovi, utu Maloga, da i on doe i ako mu je s ruke, da jo kojeg lijenika povede. Bolje da ih je vie. Kad lijenici dooe, naoe Matana opruena u naslonjau, ruku prekrienih na prsima i pogleda o strop prikovana, dok mu se preko usana neka udna molitva valja: Patnjava patnja patnji kroz zubak zatka zapaha ognjenih zmija-zelembaa... Na noe! Na kopita! Na vavvav! Na viv-viv, Na iv-iv!... Magla maglovita, i strani strah svijeta. A onda se najednom razbistri, razgali, i sasvim tono zna gdje spada ovjek, gdje zvijer, pisano je: broj je jednak, i sasvim tono zna da vrsto stoji na vrstoj 765

podlozi, jer zna da ti je na vrstu stajati... Na viv-viv! Na vav-vav! Oit sluaj! ree prvi lijenik, a svi za njim kimnue. I taman kad bolniari bolesnika poloie na nosila, nahrupi Slavko s otvorenim lisicama, koje u trenutku kljocnue na Matanovim nepomino prekrienim rukama: Rekao sam ti, da u te jednom zaruiti a, kad te zaruim... Matan, se ne udostoji ni da ga pogleda, ve zaneseno nastavi meljati svoju pjesniku molitvu. No stoga Nua vrisnu, vrisnue i lijenici, nastade silna guva i gungula, ljuta bitka oko dva ugleda: samovoljne policijske vlasti i samodopadne zdravstvene slube. I dok su se tako upali, jedni o zloinca, drugi o bolesnika u istoj osobi, dotle je ta ista osoba tupo buljila u strop i spokojno mljela: Na vivviv! Na iv-iv! I tako fikajui fi-fi i fukajui fu-fu savi se jedan besmisleni kvarcni kvarc u kvarc-lampi slomi se oit i prijevoj trbuni, dupe jedno, a da ti ne otkri ljigavu mudrost pupkovine svijeta savijene oko estitosti uzajamna proimanja kozoderaca, pseih ivodera... Na vav-vav! Na viv-viv! Na iv-iv... Tko zna dokle bi Matan vakao i dokle bi trajao taj nemili rat vlasti i ponosa, da ute Mali prijateljski ne potapa Slavka po ramenu: Pusti, bolan, ne pleti se. Tvoj je prije ili poslije. Ako psihijatri... Ne spominji mi prokletnike! im nekoga apim, oni se poput vampira bacaju na nj i krvavim kljovama urliu: On je na! On je na! Dokle u ja loviti kriminalce za te aave psihijatre! 766

Na to ga ute Mali odvue ustranu: Ovdje ti je i odvie lijenika, osobno uvrijeenih i ozlojeenih tvojim postupkom. Ako se dokae da je Matan zaista poludio, svi e se zakleti da su ga mogli spasiti, da im ga ti nisi oteo! Utopit e te! I nitko te nee izvaditi! Slavko gnjevno stisnu vilice, skinu Matanu lisice i ljutito mahnu bolniarima da ga nose. Kad ga bolniari ponesoe, Matan podie glas: ... i cvrci osloboeni zaprene kulture, opleteni bodljikavom icom zora i praskozorja bremenito kliknue: Budale pune tamnice, a mudraci ludnice... Stoj! grmnu Slavko Sad ste uli! Lijenik Hitne pomoi poasti ga prezirnim smijekom: Prijatelju, ne mijeaj se u ono to ne razumije. Ovo je samo potvrda o gotovo beznadnom stanju bolesnika. I razmiljate o tom, kako su nai zatucani djedovi nosili svoje krieve, a mi dananji, umjesto krieva nosamo svoje utvare, a utvare su ovog bolesnika stranije od svih naih utvara i tee od svih djedovskih krieva. Kompleksi su to, drue policaje! Slavko ne ree nita, ve se ugrize za gornju usnicu, okrenu se i hitrim koracima ue u Iviinu sobu. Nuo, gdje je ona litrenka tinte to je na stolu bila? Nua baci pogled na stol i ustraeno ciknu: Moji dukati... no odmah se ugrize za jezik i neduno pogleda Slavka... dukati mog Ivie, mog pjesnika, njemu tinta valja vie od dukata... Vjeruje li mi, Slavko moj? Slavko ne ree nita, samo je oinu bijesnim pogledom, okrenu se i mahnu svojima. Zaas cijelu kuu okrenue naglavce, ali ne naoe nita osim bijesa poraza. 767

Ivia se vrati tek podvee i zatee Nuu svu u suzama: Ivia moj, Ivia, tko e nas sad hraniti i od zla braniti kad nam hranitelja i branitelja odvedoe? Najednom kao da se tom njenom, kovravom pjesniku ramena proirie i prsa nadue, kao da izraste i prometnu se u svog velikog brata: Mui, silo neista i glas mu je bratov i nain bratov Brod plovi dalje samo pod boljim kapetanom! O kapetane moj! klikne Nua im si me nazvao silom neistom odmah sam znala da si dukatie na mjesto sklonio i da e nove namai. Punu godinu ostade Matan u ludnici, a da mu stanje ne krenu nabolje. Elektrookovi, tuevi, pilule, injekcije, muke tjelesne i duhovne u mnogoemu ga jo i otetie. I kad umni savjet umnih strunjaka ustanovi: Izgubljen sluaj!, dogodi se udo. Matan ue u upraviteljev ured i prvi put progovori rije koju Ivia ne bijae napisao: Doktore moj, htio bih vam od srca zahvaliti... Evo sam ti preporoen, zdrav k jastreb, bistar k izvor-voda... Puna dva dana oblijetae ga sa svih strana i na kraju zakljuie, da je bolesnik potpuno izlijeen, ali koji mu nain pomoe, koji lijek, ostat e vjena tajna. Boe moj, smijenih li ljudi ree Matan Nui i Ivii sjedajui u Mercedes, koji Ivia bijae dovezao Dok ive udit e se to to Matana izlijei. Ludu suda nema uzdahnu Nua. Ali upeo tuilac, upela tvoja Dektiva, pa tek prekjuer digoe ruke... ree Ivia. A gdje je moja Dektiva, sunce moje?! osovi se Matan. 768

 Eno ti ga tamo u Fii Ivia mahnu glavom prema grmlju. Hehe... To, kao u zasjedi! Ded, Ivia, roeni, ded udari s Merdom prema Sloveniji! Hehe... oznojit u je, majku joj, oznojit u svoju Dektivu... Prati li nas? Dato, ve prati... Sad do daske, mili, pa iza okui skreni na putelji. Propusti ga... Sad opet za njim... Preteci ga, rode...Vidi li nas? Vidi... Sad na prvom raskru skreni desno, pa iaj uz brdsku cestu prema granici... Kud e, Matane moj... zajauka Nua. Mui, silo neista! Vozi, Ivia, vozi prema granici. Vie mu ni bog ne izbi iz glave, da zlo smjeramo... Eno ti ga dolje na treoj okui... Jadni Fio, siplje li, siplje... Vozi do hotela, pa skreni na lijevo do umareve kue... Tako... Sad zaustavi i otvori prtljanik... Tako. Sad emo mi u kuicu, a ti, Nuo, netom ugleda Fiu, svirni! Netom Nua svirnu, Matan i Ivia izletjee iz umareve kue nosei izmeu sebe neku vreicu, ali tako sagnuti i napeti kao da ne znam kakav teret nose. Bacie vreicu u prtljanik i uskoie u Mercedes, koji poskoi i gotovo preskoi Fiu, to se zaustavio uz cestu pred hotelom. Ne osvrui se na Dektivin poziv da stanu, ni na revolver za kojim bijae posegao, stadoe se vrtoglavo sputati niz zmijoliku cestu. A, ha!... Evo ga za nama. Nu, bogareti... Vidi ti Fie... Lako ti mu je nizbrdo i niz okui... Nizbrdo se svako govno valja... onda se od srca nasmija Boe moj, sad je pun zrak mog imena i mog Merde. Sve mi kraj uha beini psi promiu: Vav-vav! Drte ga, dr'... O uivancije!... Vidjet ete koliko e nas policijskih autia saekati na glavnoj cesti! 769

I zaista, netom sioe na glavnu cestu, dvoja policijska kola sprijeda a dvoja straga pute zakrila. Matan lagano zaustavi Mercedes, proturi glavu kroz prozori i ljubezno se nasmijei: to je, drugovi? Kakva nesrea? Svi ruke u vis i izlazite! Zato, pobogu?! ustraeno e Matan, a Nua pade u nesvijest. Uto pristie i Dektiva i odmah se baci na prtljanik, na vreicu, na plijen krvavi. Sad te imam, Matane, i ludnica ti vie nee pomoi! Meni je pomogla kad je trebalo nasmijei se Matan ma ne znam hoe li tebi. Dektiva brzo odrijei uzicu s vreice i htjede pobjedonosno kliknuti no u posljednji as rije mu zape, zahliknu se, zagrca, promuca: to je... to je ooovo? Pitomi kesteni, moja Dektiva, a to bi bilo... uelio se, brajo. U ludnici ne daju pire od kestena, ve od krumpira... a ovdje su ti kesteni k lovranski maruni... Ili je, moe biti, iziao zakon... Goni! zarei Dektiva. Kud se djenu ona pusta silenost policijska! Spustie noseve kao da e se za njih ugristi, i cestu otvorie. Matan krenu prema Zagrebu i zaustavi Mercedes kod prvog motela. Kad i peta patrolna kola nestadoe s vidika, Matan zadovoljno srknu posljednji gutljaj kave i strignu nasmijanim okom na brata Iviu: Ivia, duo, puti su propreni, moemo u miru poslovati. Obrni Merdu prema granici! Hehe... moja 770

Dektiva, moja policija... Jesu, brate, ulickani i ugizdani, za upravljaem sjede, benzin miriu, ma opet po zaprenoj kulturi smrde ponjui zrak oko sebe, pa se obrecnu na Nuu ko i ti, silo neista! Matan se stade uputati u sve opasnije poslove, u sve smjelije izazove, kao pokera kojemu srea nikako da okrene lea. Nemoj, Matane, nastradat e! Nemoj, Matane golubane... svjetuje Ivia, plae Nua, a njega to jo vie mami, u jo ga veu pogibelj gura. Lako ti se bilo nosati sa kiljom i alomom, ali nosaj se ti sa svom policijom svijeta! Uivancija je to, glave vrijedi! U tihe dane kad bi posao zamro, a u grad mu se nije silazilo, ubijao bi dosadu uvijek na isti nain: mrijestio bi se po naslonjaima i leajima, etkao po kui, grickao, pijuckao i krpeljio se na Nuu: iji li je, silo neista, ovo kuerak sa sedam, osam, zapravo s deset sobiaka? Tvoj, moj Matane! A ije li je sve ovo to okom vidi? Tvoje, moj Matane! iji li kruh jede? Tvoj, moj Matane! Na ijoj li postelji spava? Na tvojoj, moj Matane! A dok spava, iji li san sniva? Tvoj, moj Matane! A kad se probudi na ijoj li maini iva? Na tvojoj, moj Matane! 771

 Ima li ita tvoje, srebro moje? Nema nita, moj Matane! U beskraj. Na kraju bi zavravao udoredno-odgojnim govorom: Tako estita ena razgovara s muem, razgovara o svetim kunim i svakidanjim stvarima, a ne o frizerima, ava' ti ih odnio, ili jo gore, moe biti, o pjevaima ili raketama na mjesec... Prava ena i u snu zna da je svoja na tuem, svoja na muevu, jerbo mu je sol zemlji i sok eni... to na sok odmah zirka oima, puteni te ava' putenu odnio... Ma nisi nikad ni bila, nevoljo moja... Ti zna to je putenost kad ne znam ni ja u kojemu kao da i ne tee uspaljena krv Potrkina mljeo bi po cijele dane. Ili bi se uhvatio Ivie: Moj pijesnie ovo to ti pijeva ne kaem da nije korisno. Korisno je pametnu da se budalastim uini, da zavri u ludnici umjesto u tamnici, korisno je za nevolju. Ali, brajo, tebi nije nevolja, tuim guzicu nabija, a tamnice ni u snu. O nevolji treba pisati, onako openito. A nevolje u nama i oko nas na vree i arare. I u meni, i u unji, i u mojoj Dektivi. Uzmimo, na priliku, prometne nesree... te stade nabrajati sve prometne nesree o kojima je uo i o kojima je itao, pa ubojstva i samoubojstva, pljake i bolesti O tom pii, nevoljo moja! Ili ne. Pii... pii o lakrdijama, da, o tom pii. Vidi, brajo, ja o tom esto razmiljam, o tom kako se ovjek sve vie promee u lakrdijaa. Tako ti je, brajo, mi lakrdijamo od obijesti, a nai pokojnici od nevolje, od nevolje su se nosali i sa kiljom i sa alomom. A koji mene avo tjera da se s Dektivom nosam, da trunem u ai i magli, u smogu, kako se struno veli, dok je u Krajini sunca i zraka, da se samim njima nasiti... 772

Tada bi ga spopala neodoljiva enja za zaviajem, pa bi u bilo koje doba dana ili noi ne govorei nikom ni rijei sjeo u Mercedes i ko sumanut odjurio u Krajinu. Popeo bi se na Prpinu Glavicu i sjetno promatrao sveto mjesto gdje Prpa ubi Marka Kneza, gdje ako Potrka iliti Matan Prvi sazda dvore i darova ih za kolu, gdje i on malo nie podie svoje dvore, pa mu ih otee i u zadrugu prometnue. Potom bi okom obgrlio cijelu dolinu neko kamenu, a sada otkad cement zamijeni kre i elektrika ognjita, pa nit se pale klaine nit se loe komini svu obraslu neprohodnom jasenovinom, hrastovinom, grabovinom i tilovinom, pustom mladikovinom nad kojom hue debele aluminijske ice dalekovoda ili one tanje seoskih vodova... i sjeta bi se prometala u tugu... Kue nove, kamene, okupane, s crvenim crijepom prekrivene, sazdane od samih njemakih maraka... nigdje krovinjare, nigdje potleuice, nigdje ognjita. Gospode, nigdje nita od sveg onog svetog starinskog siromatva! Nigdje mjeseine, hladne i sablasne, pod kojom je svaki kamen oivljavao, disao, i nadimao se. Suludaste arulje gore u svakom komiluku! Nigdje lui, nigdje muka. I prije ne bi muka, prije dok se odlazilo u hajduiju, u pronju, u nadniarenje; u galantariju i krijumarenje, i prije su se stari vraali samo zimi, kao to se i sad vraaju iz Njemake ovi novi, ovi Gastarbeiteri galantari uvenue, a nas vercere moe na prste izbrojiti. Ali prije su se ene meu se nadmetale grudom pure, vrljkom i prstom slanine, a sada njihovoj silenosti i Krajina pretijesna. Gladno se prejelo i uzbjesnilo to od pogane krvi koju samo zimi muevi gase, to od onog nezasitna vraga, koji u situ triput gladniji nego u gladnu. Svaka hoe biti prva, i ne u selu i Krajini, ve u Splitu i Zagrebu, u dravi, s dravnim se inovnicima nadmee. Hoe postelju mekanu, kredence ostakljene, elektrine 773

tednjake, hladnjake, maine svakovrsne, haljine gospodske, petice visoke i autie polovne... Sirotinjo, gdje si? Gdje si, dobra moja sirotinjo, to si za glad znala i gladna s gladnim gladan zalogaj dijelila! A sada nikog, da te bar pozdravom ponudi! Sve se zavuklo u se, u svoju situ sreicu, u svoj siuni siti imutak! Ne vidi nita osim sebe, osim svoga otunog blaga koje jadni muevi skupljaju znojem i krvlju gradei beskrajne autoceste njemake. Jesi li vidjela moj novi televizor?! Gospe ti blaene, u ovom svetom hajdukom kamenjaru moj novi televizor, kao da je deset starih pobacala! I tuga prerasta u gorinu, bogat jaue za siromatvom, sit za glau. Vrati mi ono vilinsko doba pradjeda Kikaa i ae Potrke, vrati mi godinu Vukojarca! vapi Matan, vapi za povratkom jada u Krajinu. Ali negdje rubom svijesti iz sveg tog jada izuzima sebe, svoj kuerak sa sedam, osam, zapravo s deset sobiaka, svoj Mercedes, svoju udobnost... Jer on je drugo. On ivi u Zagrebu, u veliku gradu. Grad je grad, benzinska a ne zaprena kultura. Zaprenoj je mjesto ovdje, da se ovjek provjetri od benzina, ma i da se osladi vonjem galebine i zavijanjem bure kroz uplje zidove oko ognjita, ledenim mosurima s krova krovinjare, anjkom soparne pure, svim hladnim i gladnim arolijama gola i smrznuta djetinjstva. I to naoko protuslovno i neljudsko, bijae ipak duboko ljudsko i ivotno. S jedne strane neodricanje udobnosti, a s druge elja za nastavkom jada u Krajini ne bijae ni bezona sebinost, ni naslada tuoj nevolji, nego bedasti vapaj starosti za djetinjstvom, budalasta misao, da e se s povratkom davnanjeg siromatva vratiti i davnanja mladost sa svim divotnim udesima, koja djetinja svijest upija kao raspucala zemlja blagoslovljenu ljetnu kiu. 774

Vraao bi se u Zagreb pokunjen, prevaren i opljakan, a onda bi se iznova sa starom strau hvatao u kotac sa svojom Dektivom, sa svojim jedinim istinskim ivotnim napitkom, opojnim. I nije alio ni truda ni vremena da svojoj Dektivi namjesti igru. Kad bi mu netko spoitnuo to vrijeme ni u to trati, a usput se i opasnosti izlae, samo bi se dobroduno nasmijeio i labavo odmahnuo tustom peu: ovjek je dijete dok ne umre; a dijete je igra. Eto, bolan, i ti igra tresete i brikulu, drugi brid i preferans, trei poker i makao, etvrti marija, remi, kanastu, kote, tarok, belot i vrag zna kakvih sve kartakih igara ima... ovaj ah, onaj bue, sedmi se kladi bud-zato i budnato! A ja, eto, malo murke sa svojom Dektivom. Ja bez njega nitko i nita, on bez mene jo i gore. Pa kad nas je sudbina spregla i upregla, udari murke! On za jelu, ja za dub. On meni plovku napni, ja njemu gvoa razapni. Ja oko plovke, on u gvoa... O, kakva mu sada spremam! A i spremi mu. Zamoli brata Antiu da mu po kakvom njemakom turistu poalje novanik ganjc-novi i ganjc od glanjc koe i u njemu tisuu maraka. Kad mu turist donese, Matan ga zamoli, da mu novanik gurne u vanjski dep od jakete. Potom zasjede u krmu, pa grickaj pruti, pijuckaj dinga i ekaj svoju Dektivu. A kad Dektiva napokon doe i sjede do njega, Matan uroni u alosnu utnju, koju tek nakon pustih nagovora jedva probi: Teko mi je, moja Dektiva, teko... spopadne me golema tuga kad pomislim to starjeine o tebi misle: eto, godinama lovi, lovine ni za lijek, a pas to stariji nos mu zaepljeniji. Napredovanje ti otpisae. Meni leden obru oko srca, a pred oima vazda slika onog vrajeg financa iz Zmijavaca. 775

 Koji je to? znatieljno e Dektiva. Ne zna ga, brate. To ti je bilo davno, jo za Frane Josipa, kad nai nisu u financima i endarima bili bijele vrane. I to ti mome iz Zmijavaca jo pravo odoru i ne zagrija, ve navali na au: Izvodi konja, stari, i tovari tovar duhana, pa preko Ivanbegovine! U Ivan-begovini, on iz busije pred au, lijepo ti ga sveza, pa s njim i s duhanom u Imotski. Ne treba ni spominjati kakav napredak u slubi postie! Eto, ta me slika proganja, i ne mogu vie... Vrijeme je da i ti uznapreduje. Vei me! i opruzi ruke. A zato, Isukrsta ti!? Segni rukom u dep, pa e vidjeti! Kad Slavko segnu u dep i izvue novanik s tisuu maraka, oi mu se zacaklie, kao crnoj maki na mjeseini: Hehe... Napokon si, lijo dolijala! pakosno se naceri i s uitkom kljocnu lisicama. A jesi pas i pogan, pasja i pogana razoara se Matan Umjesto hrane ljudske rijei, ti kao da me po svojoj ulovi... Sad ti pjevaj do suda i po sudu... smije se Dektiva pakosno. Neu ti ja na sud ni doi. I ne doe. Netom mu privedoe suca istraitelja, Matan rairi ruke kao na velikoj misi: Gdje si vie, sunce moje ogrijano, izbavitelju i spasitelju Matanov! Dektiva me na pravdi Boga u lance okova i u tamnicu baci. I vezanu mi podmetnu novanik i prokletu valutu njemaku... Ne migoljim budalasto, izbavitelju moj, ve ti istinu govorim. Ne vjeruj meni, ve zubom u injenicu! Moj novanik kao da su ga goveda savakala a onaj to mi ga podmetnu: ganjc novi, i ganjc od 776

glanjc koe! Pozovi, rode, vakmajstora od prsta, pa ako na koi, ili na parama ili bilo gdje nae sliku moga prsta, e onda... ne tri mjeseca, ne godinu, ve glavu, izbavitelju, glavu roenu! O bijae to velika igra, velika smijurija... od koje se mjesecima ivjelo. Ali na kraju: svaka igra umori, svaki se smijeh zalijepi za usta kao odljev dosade, godine sve nezamjetljivije prolaze, sve tee ivot nose, beskrajna ponavljanja, da su i najslaa, ogore... a onaj praiskonski zov to slonove nagoni na groblje slonova i ini da se make vraaju iz panjolske i Rusije, a starci iz Amerike i Australije da utonu u mrak ondje gdje prvo svjetlo ugledae onaj neodoljivi, zamamni, rominjavi i napasni zov djetinjstva zazva i ostarjela Matana. Nuo, duo i silo neista, grebem ti grad, njegovu au i maglu i njegovu benzinsku kulturu! Idemo kui! Nove sam ti dvore sagradio, pod Prpinom Glavicom, u dolini, u zavjetrini. Nisi ni znala da ih gradim? Ko da mora znati, silo neista! Stare otee, nove gradi i namjetaj. A jesam ih i namjestio, k da si ih ispred grada izvadio: to talijanskim ploicama poploani, to hrastovim parketom popoeni, to drvom a to mramorom iznutra obloeni. Ponad dvora pogolema atrnja, da kinicom napaja kuhinju i kupaonicu, tu i bazeni na oboru. Oko kue brijest, hrast, klen i kostela... hladovina za pola sela. Vidi pa umri, silo neista! Mili moji, jo jedan posli, pa u mirovinu! I unje e dolje... e da se pod stare dane mogu s nekim o ivotu narazgovarati. A ti nam, Ivia, ovo kuerka priuvaj, ponekad ga i provjetri. im udari zima, evo ti i nas gore, da se malice u gradu zgrijemo. Savjeta ti mojih ne treba. 777

Postade jai i umniji od mene. A tko bi ti rekao... Pijesnik... I da zna u sebi sam te neprestance nazivao kao i pradjed Kika djeda Jokaa: Iscjedak! Samo je tebi iscjedak bolje pristajao, jer te aa zaista posljednjeg iscijedi. Nu, vidi sada! Nu, bogati... Pravo zavri, s estitom se oeni, etvero djece ugradi, lijep kuerak podie i odvjetniku pisarnu otvori, svi poslii od ruke, i oni pravni i oni krivni. Para ko kalje, na lopate, brajo, na vree... ma opet... brata Antiu ne isputaj, ve se jo i s novim ljudima povei, ne moe ovjek bez ovjeka. A ja u, brajo, dolje, da se bar pod starost ista zraka, rumen-zore i ptijeg cvrkuta nauivam. ezdeset i trea je za vratom. Umori se ovjek. Jo samo ovaj posli, pa dlanom o dlan... Jes' vidio, to ga onaj umjetnik naini, to ga naini... Pljunut brate! Kotalo me, kotalo, ma da je dvostruko ne alim!... Hajde, Ivia, duo moja, spremaj se, lijes je odavna na putu. Kakav lijes? trgnu se prestravljena Nua i na brzinu se prekrii. Lijes unjina sina, to pogibe na radu u Njemakoj! objasni joj Ivia. Ma kad poginu? Ne viu unji suzu u oku! Umukni, silo neista! Nije unje baba da e suzu na svaku sitnicu. ut'! Eno zazvoni na vratima! Hajdemo, brate Ivia, sigurno je unje. Ja i on u Merdu a ti u kombi. U pono nam je biti, to partizani kau, na koti. Zna da je vabo ko urica. Tono po sekundnoj kazaljci stigoe Nijemci s otmjenim mrtvakim kolima ukopnog poduzea, pomogae im prebaciti lijes u kombi, pozdravie na vojniku, kako im je ve u krvi, i odoe svojim putem.

778

 Sad, bre s ovim mrtvacem u Merdu, a s naim u lijes uurba se Matan, pa milo pogleda unju E, pobro, pobro, ba si zlatna sina nainio! Posrei ovjeku odbi skromno unje. Zaas lijes otvorie i leinu od osamdeset kila ve se domiljate zlatnika u Mercedes prebacie. Ivia moj, sunce moje, sad e ti u Merdu, pa polako... Budi paljiv s mrtvacem, ne ini cestovne prekraje... vazda sporije nego ploe piu... da mi mrtvaca zdrava i iva kui doveze. A kad ga nasigurno skloni, zvrcni telefonom mojoj Dektivi. Ja emo i unje popostati dva, tri sata, po lagacno... u propast! Zora ve bijae zarudila kad jo sanjivu ranu cestu proparae pomahnitala modra svjetla. unje moj, u pravi as! nasmija se zadovoljno Matan i skrenu na odmorite prije nego mu svemona prometna i znak dade. Samo da se u zlo ne izrodi! uzdahnu unje. Matan mu veselo namignu, otvori vrata, te zajedno i jednako lijeno izioe iz kombija. Matan malo podie hlae na trbuhu i protrese ih, protegnu se s dosadom i zijevnu jae nego ikad u ivotu, pa protare sanene oi i zapilji se u desetak milicionara, koji mu se stadoe urno primicati. to vam je ljudi, pobogu! Kakva turska sila na uranku? Ako mene traite, u mene vam prekraja nema. Milicionari, predvoeni Dektivom, bez rijei navalie na vrata kombija, navalie pa ih odvalie. Otvarajte lijes! grmnu Dektiva i slavodobitno uzvi oi na Matana. Ajme meni, majko moja zajauknu odnekud unje zar ete i mrtvaca skrnaviti! 779

 Ne ini to, moja Dektiva, ne ini! svjetova ga Matan Stoput e se pokajati, stoput poeljeti: Bolje bi bilo da sam neku stvar pregrizao! I poali. Jer kako Dektiva poklopac otvori, onako se skameni: iz lijesa je, mrtvaki izdreljenim oima, dreljila, u nj njegova vlastita leina. Dva mjeseca po tom, poetkom ljeta skupi Matan sve svoje tedne knjiice, svoje dinare, svoje zelene listove kupusa i ute, ute kanarince, uze Nuu pod ruku i preseli se u Najnovije dvore Matanove, podignute na kamenju do kostiju djeda Prpe, Kikaa i Jokaa, do kostiju ae Matana Prvog, reenoga Potrka, do baba Ane, Anuke i Maruke i matere Nue Prve. Kad su u dvorima sve uredili, sredili i rasporedili, i po ruku trunice oko ubili, Matan e nekako sanjivo i njeno, tronuto kao nikad u ivotu: Nuo, duo, mjeseino moja i gnjezdace zaklonito... Dugo li sam te u ivotu gnjeo i gnjeio... ma opet da nisam, tko zna u to bi se izrodila, jer u ensku je sedamdeset i sedam vragova, vazda budnih i na svaku opainu spremnih. Ma opet... odvie se tvojom dobrotom zaduih, vrijeme je da ti se i oduim, da s vjeno vrijednim i neprolaznim prolazno zainim. Hajdemo na groblje, hrizantemo moja, mrtvako moje cvijee, da vidi to su neispisane i trule ploe ukundjedova, to neko udesni Kikaev grob novi, a to na vjeni poinak! Nisi valjda i grobnicu?... Nui dah zastade. Jesam, cvijee moje mrtvako, jesam ba kako ree: ne grob, ve grobnicu! O, Boe, o tom sam vazda sanjala...

780

 ita Matan tvoje snove i itat e ih dok ti se kosti ne raspadnu, ita Matan. Jo prije nego uoe na groblje Nua opazi kako se visoko iznad ograde die zasvoeno zdanje, sloeno od najbjelijeg bijelog kamena... kao kapelica neka... Boe prosti, kao svetohranite. Matane moj, sva suzo moja... objesi mu se o ruku i zajeca. Ne plai, silo neista, ne plai dok je izbliza ne vidi, a onda do mile volje... dobro je da i za ivota koja suza na nju kane... jer poslije, tko zna, djece nemamo, a drugi svoju suzu za svoga uva... Na to Nui suze jo jae i jo krupnije, kao krupne kapi pred oluju. Na bijeli kamen padaju i kao da se u kamen zavazda upijaju. Kad ponestade suza i ostade samo tuga, sva ona budua tuga, u koju se slie sve budue tuge neroenih potomaka, bespomono i njeno nasloni glavu na Matanovo rame i proapta: Proitaj mi, golube moj, to na grobnici ispisa. to najbolje znadoh i umjedoh: Ovi vini greb i vikovini spomen sebi i svom virnom muu podie ucviljena Nua. Poivali u miru Bojemu! Ba lijepo, ma ba lijepo... Nego zato ree da podiem ja kad ti podie! Sve je tvoje, moj Matane, pa i to! A, bogami, nije! A ne, ne... Ne rekoh li ti, da sam dosta prema tebi grijeio i zla ti uinio, pa i kajanju doe vrijeme! Pusti me da grijeh svoj okajem i zlo svoje ispatam! A jesam grijeio, a jesam zlo inio, epirio se i paunio: Sve to okom vidi, sve je moje! Pa sam te, kod svih tvojih jada, jo i nevoljnu nagnao da ivau mainu proda, samo da svoga nita nema. Pas, Nuo, duo i 781

cvijee moje mrtvako, pas sam ti a ne ovjek! I onda toga psa za guak! A gdje e ga za guak tim slabanim ruicama! Ne moe ti, mogu ja, mu sam ti. Skoim i aporcima u grlo: Stani, duo garava, gramzljiva i nezajazna, sebesvojni prahu zemaljski! Prije nego ti se sudi, sam si presudi! to dade onoj kukavici osim jia i pia, k to bi i kenji dao? to joj dade da je njezino, da se ena ima im podiiti?! A to e meni, moj Matane! Tvoje i moje ista stvar! E nije, silo neista! Sluaj duh pravedni iz mene! A duh veli: Radila je, trudila se i muila kao i ti... Ja skoih: I gore od mene! Ali to sada? Zagradi bujicu kad je voda protekla! Podijeli radost kad je ivot ohromio, pa se vue ko prebijena maka! Evo ve smo etrdesetu u braku! Koliko nam jo preostaje?! Da joj sve dadem, dao sam joj nita! Onda mi duh moj pravedni pamet prosvijetli pa ree: Kad je tako, a ti, sinko, zadri to jada zemaljskog to si i dosad drao, i dolare i dukate, i dvore i obore, a njoj vjeni i vjekovjeni dom sagradi! I podijelite se tako: tebi sve ovo zemaljsko, tuno i prolazno, a golubici kua vjena, vjekovjena i neprolazna! I eto ti, golubice, eto ti tvoje, vjeno i vjekovjeno! Pa kad doe vrijeme i as kucne, ti e prva, golubice.. nije red da prije tebe ue u tvoje netko drugi, pa i mu ti bio... Ti lijepo prva i doekaj me gospodski, ko svoja na svomu! A Nua ree: Hou, moj Matane! Sad lijepo s noge na nogu pa kui. I togod pileta pod crijepnju! Nek bude na maslu! Masla sam se uelio. Ja u jo malice popostati na groblju, proglavinjati po selu i ogradama, dugo ti se nisam trave namirisao! 782

Kad Nua zamae, Matan stade bacati oi as na svoju grobnicu, as na Kikaev grob novi, as na pradjedovske grobove prekrivene ispucanim ploama i obrasle vie korovom nego travom, as opet na popovski grob usaen izmeu etiri empresa, koji ve i zvonik nadrastoe. A kad se oiju nabacao, kaljucne i progovori: Evo me do vas, mili moji, do vas i uz vas. Gdje si bio? to si radio? Nigdje! Nita! Vie leao nego stajao i hodao, vie jeo i pio nego si mogao pojesti i popiti, vozikao se u Merdi a ne u zaprenoj kulturi, i vascijeli se ivot nosao sa svojom Dektivom kao s draganom. Bogami, lijepo! kaete vi. A ja vam kaem: An, an, roeni moji! Meda na badnje i bigunce, a jezik umrtvljen. Lie, zajaziva se, melja med po nepcu i oko zubi, puna ti ga usta, ali... slasti nema, gorina ti dere iz utrobe. Da vam je ustati i pogledati oko sebe: ljudi u toplu i suhu, dobro obueni i obuveni, siti i napiti, gojni i pretili, skau, lakrdijaju, smiju se, njemake marke razbacuju, ali... veselja nema. Vidim, neete me razumijeti. Vi ste, roeni, eljad zaprene kulture, i vama je u Travnik ili u Jajce, kao na kraj svijeta. Popiam ti i Travnik i Jajce, danaske ovjek u kui rua, u Americi veera. To jo manje razumijete. Nisu ljudi ptice. Jesu, gospe mi, i gore. Ma tim u vam samo pamet smutiti. Stoga emo polako. Najprije u s tobom na muicu, s tobom, don Pavle, to mi ainu a i moju duu smuti onim grebenim prokletstvima. Je li ono Bog prokle narod idovski i hrvatski? Je li se ono zaree, da idovima nikad nee dati zemlju, ve ih rasuti po svemu svijetu, a Hrvatima je nikad oteti, ali i nikad ih uiniti gospodarima njezinim? to kae sada kad idovi imaju svoju zemlju, a Hrvati se bore da

783

dravnost izbore i sva je zgoda da e je izboriti? Kae: Ne igrajte se s Bogom, ve pustite sve po njegovoj! A zar se i sm nisi poigrao kad mi na samrtnoj postelji zakle oca Potrku da ne da ljudima preko debele vode? Ako si stanovito vjerovao da je Bog Hrvatima za vjekovjeni Vazda zemlju ostavio, zato si strahovao da je ne napuste? A naputaju je, duo sveta, naputaju buljukimice. Danaske izvan tora i obora ivi vie od treine Hrvata koji se jo Hrvatima osjeaju. Kad tomu zbroji i pribroji ono pusto potomstvo iseljeniko to se ve u prvom koljenu utapa i nestaje u tuem stadu kao to se utapa i nestaje kaplja maslinova u kamenici sojina ulja onda ti nas, duo sveta, dvije treine u tuem toru ivi, s tuim kostima kosti mijea, a drugi e ih pomijeati s naim kamenjem, s kojim se, toboe, srodismo, u koje, toboe, duboko korijenje pustismo! Ustani, don Pavle, ustanite, mili moji, i pogledajte oko sebe, pogledajte Krajinu! Pa: vidi uda i nagledaj ga se! Nigdje krovinjare ni ploare, nigdje ognjita ni erenja; sve kue nove, kamene, na gradsku uinjene, crijepom pokrivene i nadojene vrajom strujom o kojoj vi i ne sanjaste. Ali... to e vam sve kue i palae kad u njima ovjeka nema! A ovjeka nema. Ostadoe samo uzjogunjene ene i razmaena kopilad... Gdje su ljudi! Gdje sinovi i unuci vai, uzdanice vae? Kao da im je vrag pod prkno aku konjskih muica, pa se ustrkae i protrkae preko plitkih i debelih voda. Sve to doraste puci i motici ratrka se kao avli od krtene vode. I eno ti ih sada po svoj grebenoj kugli zemaljskoj. Tui kruh jedu, tuemu djecu raaju i s tuim kostima kosti mijeaju, jer u svome ni kruha ni groba!

784

to kaete? Ne odlazi valjda i pleme obansko? Odlazi, moj don Pavle, i s njim ti je najgore. Vraje pleme ne moe bez ukopita, kao ni biljka; a netom je ukopa oprui ile i grebem ti zemlju iz koje me iskopae! Nadniari? Ma, dato! Osiplju se. Nije to vie: zaleti se pa preskoi na kolje, uskopaj tui vinograd, a pod zimu kui. Danas ti se kopa i plijevi po Njemakoj, Americi, Australiji a to nisu koljii ve kontinenti lijepi ti ih avo odnio. Ne znate vi to su to kontinenti, i benzinska kultura. Dok okom trepne eno te tijelom tamo, gdje vi ne mogoste ni okom, ni duom. Takav im je odskok. Ali kad se o priskoku radi, onda vam sva ta benzinska skakala i preskakala zaboravljaju na benzinsku kulturu i sjeaju se samo zaprene. A ded ti s taljigama prekoturaj ocean! Povratka nema. A mi, pita, pradjede Kikau? Jo se drimo. Jo se dri pleme hajduko, prosjako i galantarsko. Sad ti se u krijumarske poslenike prometnusmo. Pa iako vie ne jedemo kruh svoj s ramena svojega, ono u srcu mislimo da jedemo, a ovjek je ondje gdje je i srce njegovo. Je li tako, don Pavle? A zapravo ga i jedemo s ramena, jer: glava je na ramenu i des mozges u glavi, a bez toga ni vrag se ne bi mogao nosati, tono rije, s modernim policijskim aparatom. Mi smo ti jedini postojani kano klisurine. To ti je zbog toga, to se uvijek vrtimo oko granice i preskakujemo ti je, preskakujemo, a kad se umorimo od pusta preskakivanja, dovuci se k vama, uuri se pod plou i tari kosti o kosti iz kojih proedi. Odlaze li okopoljci? Odlaze, roeni, odlaze svi oni otuni gavani od kojih ste vi prosili i od uproenog dobro ivjeli. A zato? Pun variak razloga. Prvi vam je polje, s kojim uvijek isto. Jo za vaeg ivota turski se begluci i 785

agaluci prometnue u harambaluke i dotepenluke. Danas vam je nova vlast, dravna, pa veli: meni sve a vama to ostane. I tako uze begluke i itluke. Istina, i seljaku ostavi togod zemljice, i to dobre zemljice, ma ree: Napredni moj seljae, ti lozu sadi i navri, okapaj i razgri, polijevaj i sumporaj, pa kad groe utrga, ti meni pedesetak kila, a ja tebi koulju! A onda vam, roeni, ta vina prodaje Matanu za etiri koulje. S duhanom jo i gore. Za pare koje dobije po kilu duhana od seljaka dvadeset novih kila kupuje. Nije to vie: desetina gospodaru, ve dvadesetina tebi! Kud e onda ovjek ve u Njemaku kad na svojoj zemlji i od svog truda vajde nije! Narod bjei i izumire. Ni djecu ne raa kao to je neko raao. Djeca vie nisu milost, ve prokletstvo Boje. I tako e vam se, mili moji, ostvariti ono drugo proroanstvo, pjesnikovo. Ovaj e narod sam sebe ubiti, a drugi e zasjesti na njegova brda i polja, uz rijeke i mora. Pa kad jednom neki tui sini moje i vae kosti iskopa i upita akana: iji li su ovo ljuci?, ako e mu odgovoriti: To su, sine kosti, nekog davnanjeg magareta koje nije htjelo ivjeti! Nije meni do naroda, ve do sebe, do muka onih buduih jadnika dok se u drugoga ne pretope. Kau, svejedno je Gut Morgen ili Dobro jutro. A ja vam kaem, nije, jer onaj koji veli: Gut Morgen misli na Siegfrieda. Ne mogu ja s Dobro jutro misliti na Siegfrieda, ve na Prpu i Zrinskoga, na ovo nae junake i slavne sirotinje! to kaete? Glad udari i godina Vukojarca? Nije, roeni, nije. Laem. Laem da se ne bi moglo na svojoj zemlji ivjeti i djecu raati. Moglo bi se kad bismo mi dananji htjeli ivjeti kao vi jueranji, to kaete? Vi ste dobro ivjeli, pogotovo ti, pradjede Kikau? Vazda je bilo kruha i pure na siniji i slanine na erenju? Vrag ti puru i slaninu! Ve se dvadeset godina ni u jednoj kui pura ne svari, a od 786

slanine sapun prave. Vi ste jednom ili nijednom na godinu skuhali mesa i manistre, i to vam je bila sveanost koja se pamti. A znate li to mi juer ree Rua antalina, znate kakva je roda i poroda, proedila od prosjaka od nevolje? Veli ona meni: Matane moj, ne znam vie ta u i kako u. Skuvala juer dici manistre i ba lipa mesa teletine, a oni na me: Ko e te splaine u usta! Kupi ti nami ikolade, mrmelade, safalade, naranade... Ne shvaate vi to? Vraga ete shvatiti. Vi ste imali dva svijeta: dolinu suza i slavlje nebesko, pa ste svaku suzu vjenom radou zainjali. I sve to ste radili, radili ste iz srca, potresene due. Vi ste se u molitvi sjedinjivali s Bogom i s anelima, sa svecima i svim svojim mrtvacima. A mi molimo to iz straha, to iz obiaja. Mlako. I sve to inimo inimo mlako. Niti se s kim nosamo, niti se elimo nosati osim s ludou naom. Prejeli smo se, roeni, pa od bijesa ne znamo to hoemo. I to si sitiji, sve si gladniji, mjeina ti sve vea i sve vie prodire, ne samo jia i pia ve svega ega se dohvati. I u posljednjeg golje svaki as nova potrebica, nova eljica, ba kano u ovjeka koji vragu duu prodade, pa ga neprestance mui sad ovim, sad onim, mui ubogog avla dok ga ne nagna da mu sve ostavi i za privagu duu vrati. Ne znate vi to je to Teknika, to je to Napredak, to je to Letrika i svi avli to se oko nje spletoe! Vama je zaprega bila san nedohvatni. Da vam je ustati o Boiu, kad nai dou iz Njemake, ustati pa pogledati: po petnaestak kola bez konja. to su to kola bez konja? To vam je vraja arolija, koja sama od sebe ia cestom, da je okom ne moe pratiti. A to je najmanje udo dananje. Kad bi netko bilo kojemu od ovih vaih unuka dripaca ponudio carske dvore iz vaeg doba u zamjenu za njegove arolije, za ta vraja kola bez konja, za gramofone, telefone, magnetofone, radija, tranzistore, televizore 787

zijate od pustih udnih rijei, i ja koji put zinem taj bi ga dripac odbio, da ne bi ni okom trepnuo. Velite: To je onda raj na zemlji! Vrag na zemlji! Vrag koji duu zaosjeni i rairi se po svem tijelu. Rak, roeni, to sve prodire: I to ga vie kljuka, sve je gladniji. Vama i prike dobre, nas i kroz izme zebe. Vi bijaste gospodari tap i torb, ral i motik, konj i kol, a mi smo i ja, roeni moji, i ja jadne sluge to kukavno sluimo ovoj naoj razmaenoj i grebenoj tjelesini! Grebem ti ja: Dobro nam je! Grebem ti Napredak i Tekniku i Letriku, sve ti grebem za list kadulje! Grebem ti sve to ti duu ne moe potresti! Ali... dua grebe, a razmaeno tijelo vapi. Pa nikud iz te zavrzlame. Zaboravismo se smijati... Kau: to ovjeku prudi da cijeli svijet zadobije a dui svojoj nahudi! A mi nahudismo, premda mislimo da se uzdigosmo. I to se naoko vie diemo, ustvari dublje padamo. Eto, popesmo se i na Mjesec. Bajke! Nisu bajke, nisu, duom se zaklinjem. Uistinu se popesmo na Mjesec, na to nono vidjelo Boje. Popesmo? Ne, roeni ve propadosmo. Nije Mjesec nad nama, ve pod nama. Pod nama, roeni, jer svi oni koji se na nj, toboe, popee, zaklee se da su Zemlju ponad glava gledali. A kako e se s neega uspinjati, a poslije to neto iznad sebe vidjeti ako si se zaista uspinjao a ne padao?! to vie u nebo, to dublje u jamu. I od tog pustog gledanja u nebesku jamu, ne vidimo ni ovo svakidanjeg jada oko sebe, kamoli da se u se zagledamo. Istina, ja ponekad pogledam i oko sebe i u sebe, a ponekad malice i unatrag pamet zabacim. I to vidim? Vidim vas, utljivi mrtvaci moji, vas to mi iz sjeanja, pria i pjesama lagano izranjate. Drugi ste vi bili, drugi i kako rekoh, sve to ste radili, radili ste potresena srca i potresene due. Bijaste vukovi, gladni ma ponositi. I vuji 788

ozbiljni... ozbiljni kad ste jeli i pili, ozbiljni kad ste ratovali i umirali, ozbiljni i kad ste se smijali... Bogu vam vaega, bijaste ljudi. Vi ste blagovali a mi deremo, vi ste se smijali, a mi regeemo! Lakrdijamo k roene budale! A tako i umiremo, jer nema velike smrti bez velika ivota. Sjetite se kako ste vi umirali! Na priliku, ti Marko Knee, hajdue, palikuo i love na ljudske glave! Kako si ti umro? Junaki, brate, viteki, kapu dolje! U crvenoj kabanici, u smrmali jeermi, kapu odloio, previto uzdigao elo kao da veli: Usred njega! I bilo ti je, brate: usred srijede! A veliajno umri i onaj koji te usredsredi: dvanaest mu fratara na sprovodu i pop trinaesti. A ti, pradjede Kikau, pod hrastom, pod otvorenim nebom, kao kakav prorok i pomazanik Gospodnji. Pa ipak to ne bijae ni Potpalina ni Prpina smrt, bijae kao malkac naeta i oteena. Sin ti Joka umri sm i skovrljen, k niije pae za plotom. A unuk ti Potrka, koji se u svemu za tobom povodio, htjede se i u smrti povesti... Ne ljuti se, aa, ali tako je. Preko brda se moglo vidjeti da oponaa djeda Kikaa... usiljeno, ako, akane, i da ne bi svete majke Nue, ba bi sramotno umro, lakrdijaki. Pa i ti, don Petre, to nasljedova don Pavla, kako umri? U tijelu skovrljen, u dui zatvoren, razoaran i utnjom okovan. Nije to don Pavlova smrt! Ne ljutite se, kosti moje rasute, ne ljutite se, ali svaka nova smrt bijae mrviak okrnjenija, da ne kaem siromanija od stare. Pa ipak, svi bijaste momci i junaci, da vam se tono rije pokloni do crne zemlje i jo dublje. Nama se nee imati tko klanjati, jer mi smo, nita, roeni, a nai unuci arcinita! Vjetropiri i lakrdijai, punoglavci, upljoglavci i bezglavci. Due nemamo, a srce se skameni. Ne treperimo, roeni, ne dremo, ne uzdiemo, ne plaemo, nit se uzbuujemo... osim televizije i gange nikakve radosti 789

nemamo. Gdje su kola i derneci, gdje svatovi i poklade, gdje stotine obiaja naih? Gdje su diple i svirale, gdje sijela i prela, gdje su gusle i grla tanka, glasovita, gdje junaci i pjesme sa gusala? Nigdje nita. Ojkavica i televizija. Koji je vrag to televizija? Teko vam je to i zamisliti. To vam je kao neki nevjet guslar koga kao na nekom rupiu stotinu Krajina odjednom gleda, a on za sve jednu te istu aavu pjesmu gusli. A u vas je u komiluku, u svakoj treoj kui drugi pravi i ivi guslar drugu pjesmu guslio, a ti: ovu hou, ovu neu... Ma to? Vi opet k djeca: Zar se vie ne gusli? Kako ne gusli?! Kako moe kua bez gusala?! Kako moe dogoaj bez pjesme?! Moe, roeni, moe! Kad ovjek duu avlu preda, sve se moe. Vi ste o svakom dogaajiu nizali pjesmu odavle do Duvna i Livna. Koliko ih ispjevaste samo o devendjedu Prpi, da se o drugim hajducima, junacima i ne govori! Momak badne momka na derneku, a sutradan Mijo guslar cijelu veer uz gusle jaue. Nije to vie kako u koli uismo:

ve

Ta sva povijest moga roda s guslinih se lica uje

Danas jedva i dva slova gange! I sve u ta dva grebena slova! Cijeli rat... Ne znate vi to je ovaj rat dananji. Kad ste uli... sto tisua vojnika, pomisliste: vrag odnese svijet! Danas vam to nije ni estita hajduka druina. I kad bi se u vrajem ratu sasjeklo dvadesetak tisua ljudi, smak svijeta! U dananjem se ratu sasijee tri tisue Krajina, do kueta i maeta. Pa to se o tom krvoproliu ispjeva? Dva budalasta stiha: 790

Svu tu povijest u dva slova nama ganga poruuje!

To vam je sva pjesma o ratu, o smaknuu tri tisue Krajina i o ljubljenom vojnu svomu. To vam je dananja ivotna druica, sila neista! Nek ti gavran oko pije, ne boj se, ono tvoje sirotinje nee propasti, kuka e ti je s bratom podijeliti. Uzmimo poslije rata. Kao u godini Vukojarca: narod od glada ne moe ni zinuti, ni ljaljka ni grzdulje, ni kruha od sirka i dubove kore. I da ne bi amerike pomoi... Pa to o toj pomoi ovaj budalasti svijet?

Ako, dragi, pogine u ratu, dio mi je k i tvomu bratu!

Onda doe novi poredak, nova vlast, pa veli: Sve prosjake torbe u Krajini iskreni na jedno gumno, a ja u dijeliti! Svu zemlju veli uuture, a tebi samo vrtli oko kue kau okunica! Krivo ljudima, gdje nee, oevinu i djedovinu na pedalj svesti, a sili neistoj i to smijeno, raskreila noge na pragu i ojka:

Draa mi je moje male... (Sramota me pred vama!) Nego cila pomo amerika.

Zatim vam odnese Batama tvornice, alomima trgovine, iz vjetih u budije ruke: u obanske, muko moja. A sila neista prst u uho:

Riilo mi imovinsko stanje: s praga piam na tue imanje!

Onda vam nova vlast vrag zna zato udri u parole, u uskrsna zvona socijalizma: Smrt vercerima i kozama! Poklae koze, poklae dojilje sirotinjske, Kai bi o tomu libar ispjevao, a mi dva stiha treskavice:

Svakog dana gumam mrmelade to je dragi iz zadruge krade.

Sve za neku opu stvar

791

Onda vam doe kontrahaa. Turski hara, izmeu zubi ogrizine vadi. Veli: Drue, ima toliko i toliko oranice, toliko ovaca i krava. E, nama e dati toliko i toliko ita, vune i mesa po toj i po toj cijeni! Zlo, roeni moji, tvoje pod svoje sebi prodaje. Dvadeset kila mesa po kravi. A u tebe jedna. Moe li joj na ivo od prkna otkiljati? E, ne moe! Cijelu zakolji, zakolji hraniteljicu! Pa kakve bugarije o tom vrajem poslu izbugarie?

ode koza i ular!

Onda nam doe obnova. Pola zemlje srueno i popaljeno, da ti srce od same suze pukne. Dii kue na zgaritima, gradi razorene ceste i mostove, Kako, roeni, kako? Pjesma e vas neupuene uputiti:

Hajde, drue, u tvrda zasviraj pa mi ovo bruca kontrahiraj!

Onda vam doe elektrifikacija. Ne znate vi to je to. To vam je lu avaoska. Upri u puce, i nekakve ti krukaste staklenke zasvijetle, zasjaju kano sva sunca arka!

Lezi, mala, na postelju novu, radit emo dvostruku obnovu!

Onda vam doe Informbiro. to mu ga je to? Evo ovako: mi u dobre s Rusima, a Rusi age. Ma kad rekoe: Vei konja gdje ti aga kae! nama to uz nos, znate kakvi smo, pa otpjevamo: Ne moe se, moj Filipe, ni u duduk, ni u diple! Stani, kukin sine! Nu, u nake vazda onih kojima je i zrak na vratu preteak, a aga im ba po mjeri lagan... Kud e s njima? Bogami, na Goli otok, u tamnicu cara bugarskoga, pa nek misle! A znate li o emu taj jad suanjski misli? 792

Mala moja, daj mi malo... (Sramota me pred vama!) svitlit e nam sve nebeske zvizde.

Onda doe rat u Koreji, to vam je tamo daleko, jo, jo, jo dalje od Turske. Rigaju topovi, tutnje lagumi, zemlja nebo potresa, a ove se nae budale grle i kese, ojkaju i gangaju:

Kad se vratim sa Golog otoka, golim u te i sprijeda i s boka!

Oda se nova vlast u jo noviju prometnu: ljudi isti, pamet druga, pa vele: Nema vie zajednikog anjka, ve koliko tko radi, tolika mu zdjela i kaika! Pravo emo i poteno, po uinku, drue! A nai to uz pukaranje pozdravie:

Ko Mokartur zemlju u Kureji! protrest u te, mala, u posteji!

Malo kasnije jo i nadovezae:

Skidaj, mala, gaice i minku, od danas se radi po uinku! Od kada se po uinku radi, sama mee i sama ga vadi.

Ma opet sve ne poe kako valja. Svaki novi dan pamet nanovo bistri. Baci to ne valja, nadountaj to valja. Prekrpi, premijesi, preokreni, preoblikuj, obnovi i sve to nazovi privrednom reformom, novo opet k i staro:

Mrtve moje kosti, najglavnije zaboravih. Zaboravih rei da poratna vlast ni ptici iz zemlje. Ali tko e ptici i verceru nebo zatvoriti!

Lezi, mala, u slamu di bilo, da ti lola reformira tilo!

Ljudi su vam kano ovce u zabranu: digni branik, i eto ih vragu! Pa kad granicu otvorie, svekoliko to puci i motici 793

iri, mili, krilo ko u 'tice Na mom tilu nema ti granice.

doraste, razbjea se po svijetu i Njemakoj. Potkoi se kapulom i slaninom, pa drugom ceste gradi, drugom kanale kopaj i bjesnicama pare alji... a sile neiste sve ramenima trecaju, sve guzovima vrckaju, nos u nebo, grlo u planinu:

Muko moja, jada li je kad se glad najede! Onda mu se tek jednjak proiri. Daj kue i palae, daj svilu i visoke petice, potpriane opanke neka avli deru... daj leda usred ljeta i sprave to taj led prave, daj radija i televizora, daj Isukrstati, daj sve to na svijetu ima! A sve to na svijetu ima moe se kupiti zdravom valutom, hoemo rei zdravom jasprom. A za jaspru:

Mila majko, ne bojim se gladi, otkad mile u tucgardu radi.

Eto, tako vam je otkad odoste, to vam je tono ree pjesnik, ta sva povijest roda moga! A moj rod ganga i ojkovica, bura u badnju zahui, pa odui! to hoete?... Zar se u svoje vrijeme niste i vi tako tuili i u djedovima boga gledali?! Pa vam je i ova moja tualjka u redu! E, kad vam je u redu, dr' te je tvrdo i ostanite gdje jeste, a ja odoh... Ljutito se okrenu i poe prema izlazu s groblja. I taman na izlazu oko mu se oea o neku priliku, to je sjedila u hladu empresa i utucala vrijeme upkajui cvjetie maslaka i slaui ih u vijenie. Svih mi Isukrsta, ako to nije moja Dektiva! kliknu Matan s jo uvijek gorkim ustima od malopreanjega govora mrtvacima Moda se i ne vara ako misli da je moja nova grobnica gajba za kanarince. Otvori je, duo rajna, pa... moda kanarince, a, gospemi, moda i opet sebe u njoj ugleda! 794

Moe, dragi, ako e na putu, samo vadi nimaku valutu!

 Po meni moe cijelo groblje dukatima nasuti sumorno e Dektiva, lijeno ustane, prie Matanu i rukova se. Je 1' to orah sa kestena, jali sunce sa zapada?! Nije, brate, ve me otpisae. U mirovinu... U mirovinu?! Pa je li kolika, rode? red je da se uznatielji. Da se preivjeti. Sto i pedeset tisua starih dinara. Sto dolara amerikanskih, etiri stotine maraka njemakih iliti pet utih kanarinaca rauna Matan da se bolje snae, a onda pucnu ustima Slabo, brate, slabo! Crna neharnost dravna! Samo za onu pustu trku oko mene, dvostruko si zasluio. A gdje su druge trke tvoje, druge muke, muko sveta... to e! U dravnoj ti je slubi tako pomireno e Dektiva. Ma to: tako! razjari se Matan jarom pravednim Brani psa koji te grize, brani dravu vjekovjenog dumanina svoga! U to si se uzdao, jado jadni, kad si mi govorio da drava izumire, a ono e ti i praunuad nadivjeti, lijepi ti je av' odnio! Da ti dade bar treinu moje mirovine, pa... Ma tko tebi dade mirovinu?! nakostrijei se Dektiva. Ma to: tko mi dade?! Bolan, gazda za kog sam i radio! Lijepi te avo odnio, za koga si radio osim za sebe!? Eee... vidi, vidi kako ti se pamet bistri! Istina, moj posao bijae malo pogibeljniji od tvoga, ma opet... tamo sto i pedeset tisua, a ovdje milijun. Milijun?! zagrcnu se Dektiva. 795

 Milijuni, brate. Ni vie ni manje, ve kako dostojno i pravedno jest. Ma to ti, brajo, nije dravna, ve ljudska pravda. Onako, usput, grebem ti svaku pravdu koju ovjek ne kroji sam sebi! Razumije li ti mene? Nu, kako te ne bih razumio! Bog je najprije sebi bradu... i svatko je sebi najblii potiho e Slavko, koji se, otkad ga umirovie, bijae nekako izgubio, uskromnio i utihnuo, jer... kad vlasti vlast iz ruku, kao da hromu take ispod pazuha. Nije to ba tako, moja Dektiva i Matan osjeti kako raste i u svojim i u Slavkovim oima ne govorim ti o sebinosti ve o pravdi, o ljudskoj i dravnoj pravdi i pravednosti. Uzmimo, da si me ulovio, kao to nisi, i da si mi ono sirotinje pokupio, kao to nisi... bi li moja, recimo, glavnica ula u tvoj ili u iji drugo dep? Bog s tobom ljutnu se Dektiva To bi bila zapljena dravna! Tako je, moja Dektiva! Zapljena dravna. A bi li za tu zapljenu tebi drava veu mirovinu, tono rije, obrezala? Ma kako bi kad... Pusti, bratac, to kad... E, sada sasvim lijepo vidi. Dravna pravda, vraja pravda! Sad, gledaj ovo! Gledaj moju pravdu! Da si me ulovio i ono sirotinje prijagmio, zar bih i onda obrezao sebi milijuni mjeseno? Ne bih! Ne bih ni deset tisua, moja Dektiva! Eto, to ti je ona ovjeanska pravda neumitna, ono to ti maloas iskazah: ovjek moe biti pravedan jedino prema samomu sebi! Pogrdo, dao si se uloviti, e, sad ispataj, pogrdo! Nisi se dao uloviti, eee... sad lijepo sjedi i troi milijunie. Vitlaj ih, brajo, i razvitlavaj, razvitlati ih ne moe. To ti je ovjeanska pravda, Matanova pravda. 796

 Ovdje e nam svima biti jednaka... uzdahnu Slavko i prenese tugaljiv pogled preko mnotva malih u zemlju ukopanih kamenih krinjica. A to je, moja Dektiva, to je... Gledam ovu svoju grobnicu pa joj onako uznosito u sebi dovikujem: Roena, jesi crkva, jesi katedrala prema ainu koritu! Kad tamo, kosti e nam jednako istrunuti. I kad se u to zamislim, sav ti se najeim, a onda se uzkakljem, pa mi doe i da se smijem i da plaem... Gdje nee, srca ti Isusova! Gledam ovo svoje grebeno tijelo, ovu mekoputnu kou, ovo prodrljivo meso, ovu uspaljenu krv u ilama, pa mislim... ... sve je crna zemlja dovri Slavko. Ma ne: crna zemlja sutra, ve crna zemlja i danas i juer! Velju, evo, i sad kad se zagledam u svoje ruke, jal u noge, u ovo tobonje meso, mesa ne vidim. Sam prah i pepeo. I jeza me podie. Ukipim se, odrvenim i jedva se usuujem i najtie disati. Bojim se, brajo: dahnem li, vlastiti e me dah otpuhnuti. Prah i pepeo. Od roenja. Od zaea. I onda te pitam: zato smo se ganjali i proganjali, zato je to vraje meso tolike godine glavinjalo, pute obijalo, o drvo i o kamen mlataralo, grilo se i prilo, glavu do neba dizalo kad od poetka bijae prah i pepeo, koji e vjetar razvijati, pa opet novim i tuim prahom prekriti? I u to ivot erdasmo? Ja bjei, ti goni, ja bjei, ti goni... I u tom bjeanju i gonjenju ni stanka ni odaha, da bar togod djetia napravimo. I sad samo pod plou, na kojoj ni vraja rua nee procvasti. Ako nema Boga... Boga nema! uskoi Slavko mladenakom tvrdokornou bezbonika. E, onda grebi i ovjeka, moj Slavko! odsijee Matan, naglo zaustavi korak i u udu se zagleda u sudruga Moj Slavko! Ne rekoh li: moj Slavko? Eh, prvi te put 797

zazvah po imenu, i nije to bez vraje. Sve mi se ini, da nas vie i nema: ni Matana ni njegove Dektive. Mirovina, moj Matane, mirovina... Doe vrijeme da u miru poivimo. Hehe... da u miru poivimo! ovjek ti je zvjerka svakojaka, to stariji, to lui; to blii grobu sve se glasnije zaklinje: od sutra poinjem ivjeti! Hehe... pa ivimo, moj Slavko, ivimo! Ionako smo najmlai u selu. Pa dok mlaarija truli po njemakim cestama i kanalima, mi emo u njene ludorije udariti. Ja, ti i unje! Para kao pljeve i kalje, pa vij i razbacuj... jal na vino, jal na peenje, jal... a na to tree jal, reci mi na to tree, svih ti Isukrsta, na to tree izim na prvo i drugo, na ovo smrdljivih crijeva u nama! Koji emo put sjesti i u Merdu, avo ti ga odnio pa ini do Brela, ibni do Splita, zaori do Dubrovnika... I to onda, moj Slavko, to onda?! Gdje je moja Dektiva, gdje moj kiljo iz Zagvozda i moja aloma iz Sarajeva?!... Vie nismo to smo bili. Ostarjesmo, propadosmo, nestadosmo... njeno kao preko alosna djeteta prebaci ruku preko Slavkova ramena, a Slavko opet preko njegova. I zagrljeni tako, kao dva prozebla brljana i dva uboga druga, usiljeno ivahnim, pa ipak dobrano starakim hodom napustie groblje i zaputie se prema zadrunoj krmi u starim Matanovim dvorima. A kad malo odmakoe od vjenog poivalita, zaojkae, zagangae, zagrcae:

Oj, starosti, ti si svemu kriva: nesta Matan, nesta i Dektiva. Zagreb, 1968-1971.

798

BILJEKA O PISCU
IVAN RAOS rodio se 1. sijenja 1921. god. u Medovu Dolcu kod Imotskoga. Puku kolu zavrio u Grabovcu (udaljenu 6 km), est razreda klasine gimnazije u Biskupskom sjemenitu u Splitu, maturirao na Klasinoj gimnaziji u Splitu. God. 1940. upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu, ali naputa studij. Od tada stalno ivi u Zagrebu. Jo kao ak bijae primoran da jede kruh vlastitim zubima. Stoga se tada, a i kasnije bavi svim i svaim: od pouavatelja, nosaa, sudopera, pipniara, konobara, honorarnog uitelja i statistikog inovnika do novinara i slobodnog knjievnika. Bio je grafiko-likovni urednik mnogih hrvatskih asopisa (Arhitektura, ovjek i prostor, Teatar, Kulturni radnik, revija Kerempuh itd.), kao i posebnih izdanja Urbanistikog instituta Hrvatske, Turistikog saveza i dr. Neko je vrijeme vodio i komercijalni odjel Nakladnog zavoda Matice hrvatske. Ve godinama ivi kao slobodni knjievnik. Jo u gimnaziji poeo je pisati pjesme i igrokaze za ake. Od god. 1940. poinje objavljivati u asopisima. Od tada se javlja gotovo u svim hrvatskim knjievnim i drugim asopisima, povremenim izdanjima, na radiju i dnevnom 799

tisku. Pie pripovijetke, romane, drame, komedije, groteske, pjesme, pjesme u prozi, humoreske, lanke, polemike, kozerije, radio i TV-drame i komedije. Pojedine su mu drame izvoene su u nekim inozemnim kazalitima, te na radiju (ehoslovaka, Maarska, Rumunjska). Po ovom romanu (PROSJACI & SINOVI) upravo se snima dosad najzamanija dramska serija (13 nastavaka) televizije Zagreb. Osim knjievnih djela objavio je: dva kriminalistika romana, petnaestak monografija i turistikih vodia o Hrvatskoj, napose o Zagrebu i hrvatskoj obali; u suradnji s F. Hadiem uredio je knjievni prirunik: Suvremeni pisci Hrvatske. Pojedina djela prevoena su mu na vie evropskih jezika.

POSEBNO OBJAVLJENA KNJIEVNA DJELA:

UTJEHA NOI (pjesme u zajednici s + P. Metroviem,

V. N., Zagreb 1942)

GROLD TAQUART (pjesan u prozi, V. N., Zagreb 1943) PJESAN NIKODEMOVA (pjesan u prozi, V. N., Zagreb
1943)

DVIJE KRISTALNE AE (drama, V. N., Zagreb 1953) BANALNA TEMA (drama, V. N., Zagreb 1954) BANGO BANGO (lakrdija, V. N., Zagreb 1954) I PLOVI BIJELI OBLAK (drama, V. N., Zagreb 1954) TRI RATNE PRIE (drame u jednom inu: Treba sauvati
zelene krijesnice, Kolica ne mogu hramati, Bol bi se dala podnijeti, V. N., Zagreb 1955)

800

TRI EGZOTINE PRIE (drame u jednom inu:

Uznemire se mornari, Tojo ljubiasti obru, Dvije tisue prvi, V. N., Zagreb 1956) TRI LJUBAVI (drame u jednom inu: Rue hodaju, Dolje nema zvijezda, M. At. Regul, V. N., Zagreb 1956) KAKO JE NEW YORK DOEKAO KRISTA (alosna igra, V. N., Zagreb 1956) VOLIO SAM KIE I KONJANIKE (dvije pripovijesti, DKH, Zagreb 1956) GAUDAMADA (neobine prie, IBI, Zagreb 1956) KNJIGA O TAQUARTIMA (pjesni o trojici razapetih, LYKOS, Zagreb 1956) AUTODAFE MOGA OCA (herojska tragedija, V. N., Zagreb 1957. preraeno izdanje Biblioteke HNK, Zagreb 1967) VJETAR JE ZASTAO (drama, V. N., Zagreb 1957) VJENO NASMIJANO NEBO (kronika moga djetinjstva, roman, ZORA, Zagreb 1957) ENE I MUEVI (deset scenskih monologa, RUKOVET, Subotica 1958) TRI GROTESKE (groteske u jednom inu: Pod Guillotinom, Pua-Pua, Ima i veih hulja, g. Fares, V. N., Zagreb 1959) POD SLIJEPOM PJEGOM (drama, KULTURNI RADNIK, Zagreb 1959) ALOSNI GOSPIN VRT (kronika moga djeatva, roman, ZORA, Zagreb 1962) IZABRAT E GORE (pripovijetke, NAPRIJED, Zagreb 1964) 801

PARTIJA PREFERANSA (neobine prie, NZ MATICE

HRVATSKE, Zagreb 1965) BIJELI BRIJEG (prikazanje, SCENA, Zagreb 1965) VELIKA IGRA (ili Veeras Cyrano de Bergerac, drama u tri ina TELEGRAM, Zagreb 1965) VJENO ALOSNI SMIJEH (trilogija: Vjeno nasmijano nebo, alosni Gospin vrt, Smijeh izgubljenih djevojaka, NZ MATICE HRVATSKE, Zagreb 1965) NA POETKU KRAJ (tri mala romana, ZNANJE, Zagreb 1969) NAVIK ON IVI KI ZGINE POTENO (ljetopis tjeskobe u pet slika; po narudbi Hrvatskog narodnog kazalita u Zagrebu objavljeno: asopis KOLO, br. 4 Zagreb 1971) PROSJACI & SINOVI (roman NZ Matice hrvatske, Zagreb 1971)

802

KAZALO I. DIO S RAMENA SVOJEGA KRUH E SVOJ JESTI ........... 11 I PADOE KAO SKAKAVCI ........................................... 30 U NAMA SJAJU SVI DJEDOVI NAI ............................ 58 GDJEKAD JE PAMETI I U BULE I U AE ................. 79 AKO NAM ODUZME MATU IM E NAS ZAODJENUTI .................................................................... 90 SVJEDOANSTVO AETA-NEDOUETA O UDNO-VATOJ HISTORIJI ODBJEGLA GALIJOTA JURASA GARIA, REENOG PRPA, KOJI POLOVICU IVOTA PROIVI U VLASTITIM A DRUGU U TUIM MUKAMA ....................................... 107 SVJEDOANSTVO POPA PAVLA IKEA O PRETCIMA I POTOMCIMA JURASA GARIA, REENOG PRPA, E DA BI SE ISPRAVILO I DOPUNILO SVJEDOANSTVO AETANEDOUETA .................................................................. 163 VINO JE NEDUNO, A KRV OVACA U NEBO VAPI ................................................................................. 202 I S TIM SE VRAJIM PRIMORCIMA NAKRAJ IZIE ................................................................................ 216 TI KOJI SI DAVAO IVOT MRTVIMA, DOPUSTI DA GA IVIMA DADEM ............................................... 237 MOJ IVANE, GOLUBANE... .......................................... 247 UJE SE DA ZA VOJSKOM HARA KUPI .............. 263 JESEN STIE, DUNJO MOJA, JESEN KASNA... ......... 271 803

DO AMERIKANAC TRAI I NALAZI SVOJU UAJF ............................................................................. 277 U SMRTI SU BISTRE OI .............................................. 294 NI PROKLETSTVA NISU VIE... .................................. 305 OSTADOE SAMO DUBOVI SAMCI I NE ZADUGO .......................................................................... 321 I POLOIE GA NA PRAGOVE U GROB NOVI ......... 333 KAD NAPUKNE UGAO I SLJEME PUCA.................... 345 OD DANAS JE SMIJEAK MOJA SMICALICA .......... 362 BOG I CESAR SVOJIH NE ZAPUTA .......................... 379 II. DIO IZ PRIBILJEAKA DON PETRA FRANESKA OMIANINA .................................................................... 390 SVAKE NEDJELJE CVJETNICA A RADNI DANI K JESENSKO LIE .................................................... 409 E, KILJO, KILJO IZ ZAGVOZDA.............................. 445 OENI SE MATAN-EFENDIJA...................................... 457 A NA POKLADE ZBIE SE VELIKE STVARI ............ 484 PRTI NOVE PRTI I TABAJ OPUTINE NOVE .............. 505 I RAZMILITE SE PO SVIM DRAVAMA .................... 526 KAO HAJDUKA, NOSITE ME KAO HAJDUKA ......... 546 I PTIJEGA MLIJEKA... ............................................. 564 UZORITA KONSTANCIJA BESSEROVA ..................... 573 KOD KUE SE DRUGE GUSLE UJU......................... 583 I POLOIE GA MEU ETIRI EMPRESA DO PREDASTNIKA NJEGOVIH ........................................ 596 KORPU O RAME A SVE DRUGO ZA RAME .............. 609 804

TO TI JE OVJEK BEZ SVOJE DEKTIVE ................. 624 EJ, KAD ZAMEDI KADULJA PA VRIJESAK .............. 637 TO VOLEM POKORAN NAROD, TO UMEM NJIM LEPO DA VLADAM ............................................. 643 IZUM PATENT ........................................................... 653 SVETE TAJNE MATANOVE ......................................... 664 PSIKIKI TO, MILI MOJI, PSIKIKI ........................... 671 VALJA SVAKOG RAZUMJETI ..................................... 688 PO UZVIENOJ KRALJEVOJ VOLJI DOK VRAG NE ODNESE I TEBE I NJEGA ....................................... 695 MOJ FHRER I MOJA DEKTIVA................................. 707 EVO ME OPET K TEBI .................................................. 720 KAD ONO HITLER ZAMETNU BOJ ............................ 732 POGOVOR ILITI USAETO DALJNJA SUDBINA MATANA DRUGOG ............................................ 745 BILJEKA O PISCU ........................................................ 799

805

PROSJACI & SINOVI

Ivan Raos

Izdava Nakladni zavod Matice hrvatske Zagreb, Matiina 2

Za izdavaa Pero Budak

Oprema Alfred Pal

Korektura Marija Katui

Tisak Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb 1971.

With love, Scan & e-booking by

Pagellus62
Beograd 2013.
806

807