Sie sind auf Seite 1von 372

Ivan Mužić

HRVATSKA

POVIJEST

devetoga stoljeća

IVAN MUŽIĆ HRVATSKA POVIJEST DEVETOGA STOLJEĆA

IZDAVAČ:

Muzej hrvatskih arheoloških spomenika HR-21000 Split, S. Gunjače b. b. Tel. 021/323-901, fax 021/ 323-903 e-mail: muzej@mhas-split.hr www. mhas-split.hr

ZA IZDAVAČA:

Tomislav Šeparović

TEHNIČKI UREDNIK:

Karmen Vuletić

RECENZENTI I. IZDANJA:

Dr. sc. Denis Alimov, Sveučilište u Sankt Peterburgu (Rusija) Dr. sc. Danijel Dzino, Sveučilište u Adelaide (Australia) Prof. dr. sc. Darko Gavrilović, Novi Sad Prof. dr. sc. Ivan Jurić, Zagreb Dr. sc. fra Bazilije Pandžić, Zagreb Prof. dr. sc. Ivo Rendić Miočević, Rijeka Akademik Radoslav Rotković, Herceg Novi

LEKTOR: Mario Blagaić

PRIPREMA ZA TISAK: ACME

PRIJELOM KNJIGE: Marko Grgić

FOTOGRAFIJA NA KORICAMA:

Spomen bana Branimira s hrvatskim etnonimom na arhitravu i zabatu predromaničke crkve na Crkvini u Šopotu kod Benkovca. Snimio Zoran Alajbeg, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika

POVIJESNE KARTE IZRADIO: Tomislav Kaniški, Zagreb

© Ivan Mužić, Čiovska 2, 21000 Split www.muzic-ivan.info

Tiskanje ovoga izdanja pomogli su gospoda Željko Bilić i Zlatko Ževrnja

IVAN MUŽIĆ

HRVATSKA POVIJEST DEVETOGA STOLJEĆA

TREĆE DOPUNJENO IZDANJE

MUZEJ HRVATSKIH ARHEOLOŠKIH SPOMENIKA SPLIT

2011

Ženi Vlasti

S A D R Ž AJ

PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU MUŽIĆEVE KNJIGE HRVATSKA POVIJEST DEVETOGA STOLJEĆA (MARIN ZANINOVIĆ)

UVOD

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

. 9

O STAROSJEDITELJIMA I HRVATSKOJ ETNOGENEZI

 

19

I.

J APODI, L IBURNI I D ALMATI

 

21

II. VLADAVINA GOTA NA TERITORIJU LIBURNIJE I DALMACIJE

 

39

III. DOSELJIVANJE SKLAVINA I NASTAVLJANJE KONTINUITETA KULTURE BALKANSKO-DINARSKIH

 

55

HRVATSKA POVIJEST DEVETOGA STOLJEĆA

 

81

I.

BIJELI HRVATI U BANSKOJ HRVATSKOJ I ŽUPANIJSKA HRVATSKA

. 99

1. BIJELA HRVATSKA I BIJELI HRVATI U DE ADMINISTRANDO IMPERIO

 

99

2. BIJELI HRVATI U NESTOROVOJ KRONICI I U HRVATSKOJ KRONICI .

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

106

II. HRVATI IZ BANOVINE STARE BIJELE HRVATSKE PREOSVAJAJU OD AVARA ŽUPANIJSKU DALMACIJU POČETKOM IX. STOLJEĆA

117

 

1. O AVARIMA I NJIHOVIM OSVAJANJIMA U DALMACIJI

 

117

2. HRVATSKA KRONIKA O DOSELJENJU AVARO-SKLAVINA U SUSJEDSTVO HRVATA DO OKO 639. GODINE

123

3. AVARSKI ARHEOLOŠKI NALAZI I MOGUĆI AVARSKI NAZIVI

 

129

4. HRVATI IZ BANSKE HRVATSKE PREOSVAJAJU ŽUPANIJSKU DALMACIJU OD AVARA

136

III. SJEDINJENJE LIBURNIJE I DALMACIJE 818. I OSLOBOĐENJE HRVATA OD FRANAČKOG VRHOVNIŠTVA DO 839. GODINE

149

IV. HRVATI U DRŽAVI KRALJA TRPIMIRA I NJEGOVIH NASLJEDNIKA KREŠIMIRA I MIROSLAVA

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

161

V. HRVATSKI BANOVI U DRUGOJ POLOVINI IX. STOLJEĆA

 

179

 

1. DOMAGOJ.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

179

2. Z DESLAV

 

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

182

3. BRANIMIR.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

184

4. MUTIMIR

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

192

VI.

POKATOLIČAVANJE HRVATA

 

197

PRILOZI

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

215

O

VLASIMA

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

217

OSTACI KULTA PREDKRŠĆANSKOGA BOGA VIDA

 

NA

TERITORIJU

HRVATA .

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

239

O

KULTU SVETOGA JURJA U HRVATA I SVETI JURAJ

 

NA RELJEFU CRKVE U

 

255

BIBLIOGRAFIJA VRELA I VAŽNIJA KORIŠTENA LITERATURA

 

289

K AZALO OSOBA (N ADA V RSALOVI Ć)

 

353

K AZALO AUTORA (N ADA V RSALOVI Ć )

 

357

KRATICE.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

367

PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU MUŽIĆEVE KNJIGE HRVATSKA POVIJEST DEVETOGA STOLJEĆA

Ivan Mužić dodao je, nizu svojih knjiga, i ovu najnoviju Hrvatsku

povijest devetoga stoljeća. Rođen je 1934. u Solinu, prepunom povijesti

i njenih spomenika i tu je upijao bez sumnje veličajnu prošlost od naj-

mlađih dana. Završio je Klasičnu gimnaziju u Splitu, jednu od elitnih hr-

vatskih obrazovnih ustanova. Studij prava diplomirao je u Zagrebu 1958. godine. Ve ć kao mladi stru č njak objavio je studije, koje su izazvale širo- ku pažnju javnosti. Bila su to Razmatranja o povijesti Hrvata 1967., ko- joj je slijedila Hrvatska politika i jugoslavenska ideja 1969. Djelomično otapanje najrigidnijeg totalitarizma u "jugoslovenskoj" varijanti, nakon pada sveprisutne udbaške strahovlade Aleksandra Rankovića, omogući- lo je pristup i nekim zabranjenim temama naše povijesti. Pa ipak, bilo je prerano i sjećam se kako su na ove knjige reagirali južni i sjeverni hrvat- ski unitaristi, pa se na kraju u debatu umiješali i Centralni komitet SK BiH, Okružni javni tužilac Ljubo Prvan u Vjesniku i drugi. Od tada Mu- žić nosi žig čovjeka opasnog po federalni javni red. Mraz Hrvatskog pro- ljeća i svih iluzija koje je pobudilo dohvatio je i Mužića i podvrgnuo ga sudskom progonu koji je trajao od početka 1972. do jeseni 1975., kada je apsurd te optužbe sagledan, pa je optuženi od Vrhovnog suda u Zagrebu bio oslobođen zbog "pomanjkanja dokaza". Bilo bi dobro pretiskati te knjige sa svim njihovim odjecima i optužbama, jer su one dobri doku- menti u kakvom smo društvu i vremenu živjeli. Tim više što i danas ima onih, koji nam prodaju tu "jugoslovensku unitarističku idilu i maglu" kao neko idealno vrijeme za naš narod. Mužić bi učinio dobro djelo, kad bi obradio ta zbivanja, kako bi mladi ljudi, a pogotovo oni, koji će ući u ta proučavanja, doznaju kako je to izgledalo. Sudionici totalitarizma stare

i umiru i oni koji to znaju i mogu, dužni su zabilježiti za buduće nara-

štaje kako nas je pritiskao. Sjećam se i sam mnogih primjera, a posebno

Kerubina Šegvića. On je bio dobar čovjek i vrstan znanstvenik, čiju sam sjajnu knjigu o Tomi Arhiđakonu Splićaninu, u izdanju Matice hrvatske

1927. pročitao u gimnaziji. Nikada neću zaboraviti zaprepaštenje koje sam osjetio, kada sam na studiju u Zagrebu nakon 1950. doznao da su ga naši boljševički barbari ubili u njegovoj 85. godini ugušivši ga želje- znom žicom, jer se davne 1937. bio usudio pisati o gotskoj komponenti u etnogenezi Hrvata. Eto, to je bilo bavljenje znanošću u "jugoslovenskoj idili", koja je uništila I. Pilara, M. Šufaya, I. Guberinu i tolike druge pisce, pjesnike, književnike, profesore i novinare, nestale u tamnicama Ozne i Udbe. Sreća je da je Mužić došao na javnu scenu, kada ovakve barbarske egzekucije bivaju rjeđe, jer da je djelovao desetljeće ranije, pitanje ka- kva bi ga sudbina bila zadesila. On naime u svojim djelima ruši broj- ne zabrane i raščćava pojmove. Doživljavam ga kao kolegu po struci, iako sam malo drukčije, arheološke grane. Novo djelo, koje nam je po- klonio, bavi se ranim i ključnim stoljećem hrvatske povijesti. To deve- to stoljeće je, kao i u ostaloj Europi, vrijeme oblikovanja niza sastojnica bilo narodnosnih, bilo teritorijalnih, koje više-manje sačinjavaju i naše današnje odrednice. Ovakve knjige, koliko je meni poznato, trenutačno nema u našoj historiograji, pa je i te kako dobrodošla. U našoj "služ- benoj" historiograji ponekad nailazimo na svjesno izbjegavanje nekih tema. Nekad su to bila različita ideološka polazišta, čega ima i danas, zatim različiti oblici autocenzure i slične pojave, svojstvene malim sre- dinama a pogotovo u društvima totalitarnih okvira u kojima smo živjeli pola stoljeća. Neki elementi tih pozicija imaju svoje korijene i u ranijim državnim okvirima kako mađarsko-austrijskim tako i u jugoslavensko- kraljevskim, da ne spominjemo komunizam. Ivan Mužić je pravnik i u našoj tradiciji su brojni pravnici bili povje- sničari kao na primjer Josip Alačević, Ivan Strohal, Nikola Tomašić, Antun Dabinović, Lujo Margetić, Marko Kostrenčić (Mužićev profesor hrvatske povijesti na Pravnom fakultetu u Zagrebu), ali i drugi. Mužić je Solinjanin i Splićanin, učenik jedne od poznatih klasičnih gimnazija u Hrvatskoj. Od djetinjstva je bio okružen poviješću i njenim spomenicima koji u njegovu kraju idu u svjetski vrh, što ga je od tih ranih dana zanimalo i privlačilo. Mene je na pr. kao dječarca u osnovnoj školi u Hvaru zanimalo što piše na latinskim natpisima u našoj Stolnici, što se tu krije i što znači. Bilo mi je pomalo tajanstveno, kao i mnogošto drugo u djetinjstvu i želio sam to upoznati. Sve to i odrastanje u stoljetnoj kući i po ulicama sa starim pala- čama, crkvama i tvrđavama dovelo me do arheologije. Odavno je poznato,

da čovjekovo podrijetlo, dobrim dijelom, određuje i njegovu kasniju ljud- sku osobnost. Stoga nas ne čudi, da se to dogodilo s našim plodnim povje- snikom i publicistom. Ovo je trebalo reći nasuprot nekim primjedbama na početne radove kolege Mužića. Svojim knjigama on je dao primjer kako se radi i ovom najnovijom knjigom još jednom pokazao svoju znanstvenu zrelost i ši- rinu koja imponira, kojom razmiče obzore naše davne prošlosti. Svojim brojnim raspravama on je već i ranije potaknuo pripadnike povijesne struke da i sami priđu obradi nekih problema, što se i vidi u određenom broju novih publikacija. U našoj je historiograji trajno prisutno složeno pitanje o seobi Hr- vata, njihovom podrijetlu i pravcima kretanja. Dvije su temeljne postav- ke i odrednice: Kako su i kada Hrvati došli u ove krajeve, trajanje tih se- oba, a s druge strane čimbenik autohtonosti, koja je naglašenija nego li što smo to nekada mislili, kako to zastupa i potanko obrazlaže Ivan Mu- žić. Ove ranosrednjovjekovne seobe su jedno od najsloženijih pitanja europske povijesti, jer su izmijenile narodnosnu sliku mnogih zemalja i predjela. Često su bile razorne, ostavljajući za sobom pustoš i prazninu, da bi pojedine naknadne i mirne simbioze stvarale nove temelje za slije- deća stoljeća. To nisu bile velike skupine ljudi, ali kada su djelovale bile su dobro vojnički organizirane. Najčće su to bile konjaničke zajednice, koje su to predvodile, jer je konj u tim vremenima, kao uostalom sve do izuma kojekakvih samopokretnih strojeva modernog doba, bio glavno sredstvo vojničke strategije. Na pr. poznati narod razornih Vandala, ko- jih je prema vrelima moglo biti oko 35.000, početkom V. stoljeća napra- vio je strah i trepet po čitavoj Europi kuda su prolazili, dok se nisu pre- bacili u Afriku, gdje su na kraju nestali. Galijom tj. Francuskom su proš- li skupa sa sarmatskim Alanima, koji su ostavili spomen u imenu grada Alençona, poznatog po svojim čipkama. Od vremena cara Valerijana, od sredine III. stoljeća do Dioklecijana i Julijana Apostata sredinom IV. sto- ljeća trajali su ratovi rimske države s moćnim germanskim plemenom Alemana. Oni su prešli Rajnu u drugoj polovini III. stoljeća i počinili takva pustošenja po Galiji, te su se toliko usjekli u zajedničko sjećanje njenih stanovnika da Francuzi Nijemce i danas zovu Alemani – les Alle- mands. A tijekom cijele antike oni su bili samo dio germanskoga naroda. Danas samo engleski jezik naziva Nijemce Germanima. To je jedan od zanimljivijih primjera kako nastaju imena naroda. Alemani su ratovali i

zajedno s Francima, koji su na kraju pokorili čitavu Galiju i dali joj svoje germansko franačko ime u drugoj polovini V. stoljeća. Kao i dalmatinska obala i južna Galija, koju su Rimljani zvali provincia Romana, službeno

je bila Galia Narbonensis, ušla je izravno iz antike u srednji vijek. Bila je

jedna od najprivlačnijih rimskih pokrajina stjecište bogatih Italika i jako romanizirana s cvatućim gradovima. Moramo spomenuti Istočne i Za- padne Gote, Ostrogote i Vizigote, koji lutaju Europom od kraja IV. i tije- kom VI. stoljeća, od Krima do Hispanije ugrožavajući Rim i kasniji Bi- zant. Stvaraju moćnu državu u Italiji, s prijestolnicom u Ravenni, čiji je

dio bila i naša zemlja od 473. – 537. godine, kada ih je porazio car Justi- nijan. U tome njihovu boravku u našim krajevima od oko 60 godina mir

je bio nekih 37 godina, a ostalo je proteklo u ratovanju. Kada su izgubili

državu u krvi i pokolju nestali su iz povijesti i pretopili se u druge naro- de, pa tako i u nama ima njihovih gena. Bugari i Mađari su također bili konjanički narodi, koji su došli nešto kasnije s istočnih rusko-ukrajinskih stepa i Urala. Međutim, za razliku od ovih prethodnih koji su više-manje nestali iz povijesti, oni su se nametnuli svojim pokorenim stanovnicima tračkim i panonskim Slavenima, davši im svoje ime, stvorivši državne tvorevine, koje traju i danas. S druge strane imamo zastrašujuće Hune, koji su tijekom dviju godina dva puta prešli na svojim konjima euroa- zijski prostor, došli do kineskoga zida, a kako preko njega nisu mogli, vratili su se natrag u Europu, bili poraženi i pretopili se među druge ko- njaničke narode. To su samo neki od izabranih primjera, koji pokazuju koliko je Europa šarena po ovoj fazi svoje rane povijesti i po tolikim seo- bama i sukobima, koji su stvarali njenu današnju sliku. U ovoj panorami rane povijesti i etnogeneza Hrvata je složena kao i kod drugih europskih naroda, ako ne i složenija. Od pada Salone u prvoj polovini VII. stoljeća (614.?, 639.?) pa do naših narodnih kraljeva Krešimira i Zvonimira i ka-

snije, traje jedan proces, koji neke svoje daleke odraze ima i danas u na- šoj suvremenoj povijesti. To dokazuje i ova najnovija Mužićeva knjiga čije ćemo odjeke, bez sumnje, pratiti i u godinama koje slijede. Mužić je hrabro ušao u gustiš činjenica, vrela, knjiga i rasprava sa stotinama na- slova. Iz toga je uspješno izišao s intrigantnim zaključcima s kojima se možemo ili ne moramo složiti, ali koji su utemeljeni i ukazuju na nove mogućnosti pristupa i rješavanja stoljetnih rasprava naših povjesničara.

U svome uvodnom dijelu Mužić je raspravio o ilirskim starosjediocima

južnoga hrvatskoga prostora, Japodima, Liburnima i Delmatima, zatim

je prikazao vladavinu Gota na teritoriju Liburnije i Dalmacije, te prešao

na doseljenje Sklavina – Slavena i završio s tekstom o kontinuitetu bal- kansko-dinarskih starosjeditelja i poslije doseljavanja etnosa sa sjevera Europe. U sljedećem težišnom dijelu knjige obradio je hrvatsku povi- jest devetoga stoljeća. Raspravio je prvobitni smještaj Hrvata na libur- nijskom području i franačko ovladavanje Liburnijom i Dalmacijom. Pri- kazao je sjedinjavanje Liburnije i Dalmacije 818. i oslobađanje Hrvata od franačkog vrhovništva do 839. godine. Slijedi vladavina kraljeva Tr- pimira, Krešimira i Miroslava, čiju je kraljevsku vlast Mužić uvjerljivo

dokazao. To posebno vrijedi za Trpimira, prvoga u tome nizu. Logično

je iskoristio niz dokumenata koji spominju Trpimira (natpis, darovnice,

Čedadski evanđelistar, Gottschalkove zapise i dr.), koji ukazuju na nje-

govu vojničku snagu i povijesnu situaciju, koju je znao iskoristiti i okre- nuti sebi na korist. Bio je ključni čimbenik na našoj obali i zaleđu u pr- voj polovini IX. stoljeća. Druga polovina istoga stoljeća u znaku je moć- nih banova Domagoja, Zdeslava, Branimira i Mutimira, koji su ostvarili daljnje jačanje hrvatske države u igri između Rima, Mletaka i Carigrada.

U petom poglavlju raspravlja o pokatoličavanju arijanskih Hrvata, koje

ubraja u arijance kao što su to bili i Goti s kojima su se pomiješali. U Pri- lozima na kraju raspravlja teme: o staroj ili Bijeloj Hrvatskoj oko 639. godine prema spisu De administrando imperio cara Konstantina Porro- geneta; o doseljenju arijanskih Gota "koji su uistinu Sklavini" u rimsku Dalmaciju, posebno na teritorij Liburnije i njihovu suživotu sa starosje- diocima prema pisanju Tome Arhiđakona; o Avarima, protobugarskom osobnom imenu i hrvatskom etnonimu; te o saboru na Duvanjskom polju u drugoj polovini IX. stoljeća prema Libellus Gothorum. Završio je do- datkom o Vlasima, starom stanovništvu u nekim predjelima od Jadrana do Crnoga mora, koji su se u moderno vrijeme nacionalno odredili pre-

ma svome vjerozakonu katoličkom ili ortodoksnom. Tekst prate zemljo- pisne povijesne karte, koje skupa s kolor snimkama natpisa hrvatskih vladara pomažu boljem razumijevanju teksta. U ovoj svojoj knjizi Mužić je temeljito razradio poznata stara vrela od Konstantina Por rogeneta, Ljetopisa popa Dukljanina, Kroniku Tome Arhiđakona i druge stare tekstove i pisce. On staru problematiku podvr- gava novim procjenama, vrednujući ova i druga vrela kritički i sa svo- jih originalnih polazišta. Fascinira nas broj auktora, koji se bave našom davnom prošlošću u sadašnjem vremenu i to kako domaći tako i stranci,

koje je Mužić sustavno prikupio i vrednovao. Često nas začude poneke neobične postavke ovih stranaca, koji uz rijetke izuzetke ne poznaju naše auktore, pa često ni naš zemljopis. Mužić je sve to dobro obradio i stavio na svoje mjesto. Treba podvući njegovo poznavanje istočne, a posebno ruske literature, stare i nove i njeno dobro vrednovanje, što često izostaje kod stručnjaka, koji ne poznaju ovu komponentu historiograje i ne ko- riste njene rezultate. Mužić je mnoge svoje ranije stranice posvetio autohtonosti Hrvata na njihovu području, pa je i ova knjiga na tragu tih nastojanja. Stoga je on pažljivo prikazao starije populacije, koje su preživjele na hrvatskim prostorima bilo iz antike bilo iz teških perturbacija kasne antike i rano- ga kršćanstva, te sukoba i seoba ranoga srednjeg vijeka. Pokazao je kako sve te skupine čine dio naše etnogeneze. Činjenica je da se Hrvati u svojoj najranijoj povijesnoj pojavi na svojoj obali susreću sa stanovnicima obalskih gradova s čvrstim još i an- tičkim zidovima od Istre do Skadra. A posebno s onima koji su se nalazili

u središnjim dijelovima ove rane Hrvatske i njene težnje za supremaci-

jom, poput Osora, Raba, Zadra, Trogira i Splita u Dioklecijanovoj palači, spasiteljskoj utvrdi nakon pada Salone. Ti su stanovnici dočekali novo- došle Hrvate pred svojim vratima i s njima su dalje živjeli u simbiozama

i sukobima tijekom ovih ranih stoljeća. Kroati ili Sklabini tu se susreću

s Romejima odnosno Romanima, koji govore dalmatinskim jezikom. U

tituli hrvatskih vladara, u nizu njihovih isprava, oni su kraljevi Hrvata i Dalmatinaca i Hrvatske i Dalmacije. Klasična je u tome smislu prisega kralja Zvonimira, kada ga je u nedjelju 9. listopada 1076., u bazilici sv. Petra u Solinu okrunio papinski poslanik Gebizon: Ego Demetrius qui et Suinimir nuncupor, Dei gratia Chroatiae Dalmatiaeque dux, te domine

sinodali et concordi totius cleri et populi electione de Chroa-

sceptrum et coronam investitus atque

constitutus rex. – (Ja Dmitar koji se zovem i Zvonimir, Božjom milošću

zajedništvom i

slogom cjelokupnog klera i naroda izabran vladarom kraljevstva Hrvata

Gebizo

torum Dalmatinorum que regni

knez Hrvatske i Dalmacije od tebe gospodine Gebizone

) U ovoj

prof. D. Rendić

Miočević vidio (kako to i Mužić prepričava) prežitak antičkog signuma ili supernomena, za što u antici imamo više primjera, pa i kod Delmata.

i Dalmatinaca

žezlom i krunom obdaren i postavljen kraljem "

je formulaciji "Ja Dmitar, koji se zovem i Zvonimir

Takav je mornar u rimskoj ratnoj oti u Mizenu kod Napulja koji se na

svome nadgrobnome natpisu naziva: C. Ravonius Celer qui et Bato Sce- nobarbi natione Dalmata CIL X 3618--- 2810, Neapolis, a ima ih još. Ovaj je natpis zanimljiv, jer pokazuje da se staro i rašireno dalmatsko ilirsko ime Baton na latinski prevodi sa Celer, što znači brz. Zvonimir je dakle, kao i drugi hrvatski knezovi i vladari, kralj Hrva- ta i Dalmatinaca. Mužić u ovom dalmatinskom imenu vidi staru dalma- tinsku ili dalmatsku populaciju, koja je i dalje bila, u ovo vrijeme, prisut- na u području hrvatske države. To možemo prihvatiti, jer danas znamo da je priličan, iako preciznije nepoznat, broj staroga stanovništva preži- vio, pogotovo oni koji nisu bili uz stare antičke prometnice, koje su funk- cionirale i u srednjem vijeku. Tako su dakle i Hrvati, kako su to ustvrdili

i naši raniji zaslužni povjesničari, zatekavši i ostavivši ovdje starosjedi-

oce da im služe i prenesu svoja znanja ostvarivali s njima suživot. Sve auktore koji se time bave registrirao je Mužić u svojoj knjizi, zasluže- nom pažnjom stručnjaka, koji nastavlja njihov posao opremljen novim spoznajama, odajući im zasluženo priznanje. Ovdje se moram prisjetiti moga dragoga, blage uspomene, profesora Zdenka Vinskoga, koji je u svojim predavanjima i sjajnim raspravama produbio u mnogočemu naše spoznaje kao arheolog i povjesničar. Za života je bio jedan od 4-5 vode- ćih europskih stručnjaka, koji su se bavili jednim od najsloženijih razdo- blja povijesti i arheologije seobe naroda, koji su oblikovali i suvremenu Europu. Njegov je vrijedni student, kao i ja, bio moj vršnjak i dragi ko-

lega i prijatelj prof. dr. Željko Rapanić, koji je napisao tolike studije o ovome razdoblju naše prošlosti. Posebno podvlačim njegovu već klasič- nu raspravu O kontinuitetu naseljenosti u salonitanskom ageru u ranom srednjem vijeku u Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku 1980. godine, kojom je anticipirao i radove kasnijih auktora. U svojim dugim

i plodnim raspravama s Mužićem našli su mnoge dodirne točke, što je i

Mužića potaknulo u radu, koji mu je to i rado priznao i zahvalio na kra- ju I. izdanja ove svoje knjige. Činjenica je da Hrvati nastavljaju i zajed- nički sa starosjediocima podižu svoje crkvice na kasnoantičkim i rano- kršćanskim kultnim mjestima u izravnome kontinuitetu, ukapaju svoje mrtve, štuju iste svece i dijele mnogošto drugo, što je Rapanić uvjerljivo pokazao. U prilog ovim Rapanićevim i Mužićevim promišljanjima idu i naj- noviji rezultati antropologije i genetike, koje su na široka vrata ušle i u

suvremenu arheološku znanost s mikrobiologijom, od kojih mnogo oče-

kujemo. Ti rezultati idu u prilog zaključcima arheologa i povjesničara, među nama i Mužića. Ja sam arheolog, koji sam se bavio pretežno an- tikom i protoantikom u području Ilirika, pa sam pored ostaloga napisao

i opsežne studije o Delmatima ili Dalmatama. U ranosrednjovjekovna

razdoblja nisam ulazio, ali uvijek sam bio svjestan mnogih prežitaka iz antike koji i danas traju u mnogim etnografskim, folklorističkim i dru- gim tradicijama. Sjetimo se šibenske, drniške i ličke kape, narodne orna- mentike i drugih i danas prisutnih sastojnica s području Delmata. I danas žive imena njihovih naselja i brda u pohrvaćenom obliku poput Promone

(Promin), Osinium (Sinj), Ninia (Knin), Tilurium (Trilj), Adrion (Dina- ra), Narona (Norin), Salona (Solin) i druga. Prema tome kada proučimo i pročitamo Mužićeve interpretacije o autohtonosti hrvatskih Dalmatina- ca i njihovu udjelu u etnogenezi Hrvata, nema razloga da se ne složimo

s njime. Kao arheologu, međutim, meni su još uvijek ključni arheološki

nalazi i dokazi iz ovih ranih vremena, a tu smo praktički još na počet- ku. Mnoge je važne ostatke i spomenike prebrisalo neumitno vrijeme, koje sve razara. Kolika su stara groblja nestala ili prekopana, ali ih ima

još, samo ih treba pronaći i istražiti. Sretan je na pr. bio nalaz ranog sta- rohrvatskoga groblja kod Stankovaca pri gradnji nove autoceste 2005. godine. S velikom znatiželjom očekujemo objavu nalaza kolege prof. Radomira Jurića, koji to istražuje. Što se tiče genetike, njeni su rezul- tati fascinantni, ali osobno smatram da su potrebne još mnoge potvrde i istraživanja da bi se oblikovala čvrsta struktura njena razvitka. Po mome mišljenju neki dalekosežni zaključci ovih istraživanja još uvijek se kreću

u okvirima sjajnih plauzibilnih hipoteza, ali ipak hipoteza. Nema među-

tim, razloga da ne prihvatimo dio spoznaja stručnjaka, koji se time bave. Budućnost je nema sumnje pred njima. Kao čovjek koji se bavio pitanjima Delmata u antici, prihvaćam, da-

kle, proučavanja kolege Mužića i drugih stručnjaka o našem ranom sred- njem vijeku, te i Delmate ili Dalmate vidim kao jednu od važnih kom- ponenata etnogeneze Hrvata u središnjem prostoru rane hrvatske države. Hrvati su međutim, tijekom svoga razvitka sve to asimilirali pod svojim imenom, koje traje i danas. Dalmatinsko ime postaje sinonim hrvatsko- ga. Rekao bih da kasni odraz toga nalazimo u čuvenom Rječniku pet naj- plemenitijih europskih jezika Fausta Vrančića iz 1595. godine, koji riječ dalmatice prevodi sa hrvatski. Hrvati su jedini narod u Europi zapadno- ga kršćanstva koji se u bogoslužju služi vlastitim jezikom i to tisuću i

tri stotine godina prije II. Vatikanskoga sabora. Crkva je kao jezike bo- goslužja priznavala samo latinski, grčki i hebrejski. Nadalje Hrvati, kao još jedan unikum u Europi, koriste tri pisma, latinicu, glagoljicu i svoju varijantu ćirilice, koji su stari Poljičani zvali "Rvacko pismo". Latinski natpisi hrvatskih vladara i druga epigračka ostavština, koju je u svojoj monumentalnoj knjizi sjajno obradila moja draga studentica i kolegica Vedrana Delonga, pokazuju kako je ta latinština bila prisutna i u našim ondašnjim selima i crkvama Dalmatinske zagore i drugdje. Ovakav kor- pus srednjovjekovnih natpisa svojih vladara nemaju ni vodeći europski narodi. U Baškoj pak, na otoku Krku, na jedinstvenoj, glagoljicom pi- sanoj Baščanskoj ploči oko 1100. godine, opat Držiha naziva Zvonimira "kralj hrvatski". Čitava je naša obala govorila hrvatskim čakavskim je- zikom i to od Kopra do Skadra već od sedmog stoljeća. Kada su Hrvati svojim lađama nadzirali svoju obalu bili su najjači. Uspješno su ratovali s Mlečanima, Normanima, Saracenima, raznim gusarima i drugima. Knjiga Ivana Mužića nam pomaže razumjeti i doživjeti sve te pro- cese koji nas na svoj način i danas određuju. Ona je, možda, u nekim svojim aspektima kontroverzna, ali prava je znanost uvijek takva i stoga poticajna za nove rasprave. Mužić uspješno razmiče naše, ponekad na- oblačene, obzore, pa neka njegovo raspravljanje bude poticaj, pogotovo mlađim kolegama, da rado proučavaju ovu našu davnu prošlost, kao vre- lo trajnoga nadahnuća u plemenitome poslu, kojemu nema kraja.

Prof. dr. sc. Marin Zaninović

UVOD

O STAROSJEDITELJIMA I HRVATSKOJ ETNOGENEZI

Na č ini pokapanja u predrimsko doba (Karta iz studije: Dragoslav Srejovi ć , Pokušaj

Načini pokapanja u predrimsko doba (Karta iz studije: Dragoslav Srejović, Pokušaj etničkog i teritorijalnog razgraničenja starobalkanskih plemena na osnovu načina sahranjivanja. Zbornik: Sahranjivanje kod Ilira, SANU, Balkanološki institut, Naučni skupovi, knj. VIII. Odeljenje istorijskih nauka, knj. 2, Beograd, 1979., str. 81.)

I.

JAPODI, LIBURNI I DALMATI

1.

Pojam Ilir kao etnonim za balkanske starosjeditelje, koje su pokorili Rimljani, ne može se prihvatiti u smislu postojanja jedinstvenoga etnosa. Znanstveno nije opravdano narode od Istre do Skadarskoga jezera, a na isto- ku do Sandžaka, Kosova i rijeke Drine, koji su imali svoja imena i posebnu tradiciju, nazivati Ilirima jer se taj etnički pojam vezuje za jedno uže ilirsko područje, pretežno za teritorij današnje Albanije. 1 Nema uopće dokaza da su narodi, koji su nazivani Iliri, sami sebe tako nazivali. Iz antičkih pisanih izvora ne može se sa sigurnošću zaključiti gdje su tzv. Iliri živjeli i u kojim su predjelima bili rašireni. 2 Do rimske prevlasti na tom području 3 starosje- ditelji su u pokorenim krajevima imali svoju organizaciju i posebna imena

1 Duje Rendić-Miočević, Antička baština u kulturi jugoslavenskih naroda. Zbor- nik Zagrebačke slavističke škole, god. III, knj. 3. Zagreb, 1975, str. 293.

2 Zbog toga su interpretacije izvora o tome različite i gotovo je nemoguće naći dva znanstvenika koji se potpuno slažu koji se narodi i etničke skupine staro- ga svijeta mogu podrazumijevati pod zajedničkom oznakom Iliri i koja su po- dručja ilirska. Schon aus dieser kurzen Übersicht über die Dehnung der Be- griffe Illyrier und Illyrien im Altertum ergibt sich die Feststellung, daβ uns die schriftlichen Quellen der Antike keine klare und bestimmte Antwort auf die Fra- ge geben, wo die Illyrier lebten, in welchen Räumen sie sich ausbreiteten. Da- her sind auch die modernen Interpretationen dieser Quellen so sehr verschie- den. Es ist fast unmöglich, zwei Wissenschaftler zu nden, die völlig darüber übereinstimmen, welche Völker und Stämme der alten Welt unter der Sammel- bezeichnung ‘Illyrier’ zu verstehen und welche Gebiete als ‘illyrische’ anzuse- hen sind.“ (Borivoj Čović, Die Ethnogenese der Illyrier aus der Sicht der Vor- und Frühgeschichte. U: W. Bernhard - A. Kandler-Palson /Hrsg./, Ethnogene- se europäischer Völker. Aus der Sicht der Anthropologie und Vor- und Frühge- schichte. Gustav Fischer Verlag, Stuttgart-New York, 1986, str. 58.)

3 O rimskom osvojenju Ilirika usp. John Wilkes, Iliri. Laus, Split, 2001, str. 196-231.

svojih zajednica, tako da su te “zajednice imale sve oznake posebnih naroda, a ne plemena 4 kao Liburni, Dalmati, Japodi i drugi”. 5 Vrlo su važne formulacije Plinija Starijega: “proprieque dicti Illyrii et Taulanti et Pyraei” (C. Plinii Secundi, Naturalis Historia, III, 144) i Mele: “Taulanti, Encheleae, Phaeaces; dein sunt quos proprie Illyricos vocant, tum Piraei et Liburni et Histria.” (Pomponii Melae, De Choro- graphia, II., 56). Alojzije Benac navodeći te formulacije, točno je zaklju- čio da to bez sumnje znači da postoje i Iliri koji ne pripadaju onima “u pravom smislu te riječi”. 6 On je pojam Ilir ovako denirao:

“b) Očito je da se u starijem željeznom dobu odvijalo konačno iz- dvajanje pojedinih plemenskih zajednica, odnosno sve jača asi- milacija manjih grupa u veće plemenske cjeline.

c) Sasvim je, zaista, vjerovatno da se u prvom dijelu starijeg želje- znog doba pripadnici pojedinih plemenskih zajednica na mno- gim područjima nisu osjećali pripadnicima neke šire ilirske gru- pacije, nego samo pripadnicima svog plemena (ili naroda!).

d) Među mnogim plemenima, koja su nosila vlastita imena, naj- vjerovatnije je, ipak, postojala na južnom području (svakako iz- među Drima i Vojuše) i plemenska zajednica čije je ime glasilo Iliri. Moguće je da je ta zajednica i prije ozbiljnih kontakata sa antičkim svijetom proširila svoje ime na susjedna plemena ili je grupa plemena na ovom prostoru određenom konvencijom prihvatila zajednički naziv za čitavu grupaciju. Mora se pretpo- staviti da se radilo o srodnim plemenima.

4 Danijel Dzino upozorava da bi termin “pleme“ trebalo izbacivati iz terminolo- gije etničkih studija koji se bave antičkim Ilirikom i da suvremena socijalna an- tropologija preferira izraz “etničke skupine”. (D. Dzino, Delmati, vino i formi- ranje etničkog identiteta u predrimskom Iliriku. Vjesnik za arheologiju i povi- jest dalmatinsku. Sv. 99. Arheološki muzej, Split, 2006, str. 73, 75-76.)

5 Šime Batović, Aleksandar Stipčević: Iliri - povijest, život, kultura. Diadora, sv. 8, Zadar, 1975, str. 185. (Dakako, da oni koji upotrebljavaju za navedene i dru- ge zajednice oznaku narod, misle na skupine istoga ili sličnog etničkog podri- jetla, koje borave na istom, posebnim granicama određenom području, koje se služe istim jezikom i koje imaju uglavnom iste običaje.)

6 A. Benac, O etničkim zajednicama starijeg željeznog doba u Jugoslaviji. U:

Praistorija jugoslavenskih zemalja. Tom V, ANUBiH, Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo, 1987, str. 759.

e) Pošto je prvobitna ilirska zajednica (pleme ili grupa plemena) živjela na jugu kasnije provincije Ilirika, antički svijet je prvo dolazio u kontakt sa tom zajednicom. Pa i Rimljani su u svo- jim osvajačkim pohodima prema Balkanu pošli od ovih kraje- va. Prema tome, sreli su se sa prvobitnom ilirskom zajednicom i onda je logično što su taj naziv sve više uopštavali.

f) Širenjem rimske vlasti na Balkanu širilo se i ilirsko ime prema sjeveru i istoku, da bi najzad bila formirana provincija Ilirik, koja je obuhvatila i područja na kojima su živjele plemenske za- jednice, odnosno narodi, sasvim različiti od onih koje obuhvata ilirski populacioni kompleks u užem smislu.

g) U svakom slučaju, prvobitno jezgro ilirske zajednice plemena se

nalazilo na teritoriji Albanije.7 M. Suić drži da je izričaj “pravi Iliri” obuhvaćao više užih etničkih skupina od kojih je svaka imala i svoje posebno ime. On je posebno na- glasio “da se ti Iliri proprie dicti, ma tko oni bili sami nikada tako nisu zvali i nisu se mogli tako zvati. Njima je takvo ime nadjenuo izvor kojim su se poslužili Plinije i Mela. Plinije kaže da su dicti - nazvani, a Mela da ih tako zovu - vocant. Ta je, dakle, sintagma nastala u izvanilirskom krugu rimskih pisaca”. 8 Ime Iliri (Illyrii, Illyrioi) spominje se u grčkim izvorima od VI. st. prije Krista i prvobitno je vjerojatno značilo manji narod ili skupinu ple- mena naseljenih na području sjeverozapadno od antičke Makedonije i sjeverno od Epira, a već od Herodota pa tijekom idućih stoljeća naziv se u grčkih pisaca širio dobivajući i značenje geografske odrednice. 9 U zna- nosti se prihvaća mišljenje da su Rimljani, kad bi došli u odnos s nekim poznatijim plemenom, njegovo ime i citirali, dok su u početku, kad im se činilo da su anonimna etnička masa, sve nazivali imenom Iliri. 10

7 A. Benac, O etničkim zajednicama, nav. dj., str. 762.

8 M. Suić, Illyrii proprie dicti. Godišnjak ANUBiH, knj. XIII, Centar za balkano- loška ispitivanja, knj. 11, Sarajevo, 1976, str. 180.

9 B. Čović, Iliri. U: Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, I, Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1988, str. 93.

10 D. Rendić-Miočević u: Simpozijum o teritorijalnom i hronoloskom razgraniče- nju Ilira u praistorijsko doba. ANUBiH/CBI. Posebna izdanja IV/1. Sarajevo, 1964, str. 275.

Središnji, zapadni i sjeverni dio Balkana nije nastavao jedinstven et- nos. Paleobalkanski narodi su već tijekom željeznog doba, u vrijeme svo-

je kulturne i etničke stabilizacije, prakticirali posebne pogrebne rituale koji potvrđuju njihov osjećaj posebnosti. Dragoslav Srejović je utvrdio da se na Balkanskom poluotoku “jasno izdvajaju tri velika etno-kulturna područja, i to:

- područje čije stanovništvo pretežno inhumira svoje pokojnike,

- područje s nekropolama spaljenih pokojnika i

- područje na kome se pokojnici inhumiraju i spaljuju s približ- no jednakom učestalošću”. D. Srejović je, svoje istraživanje, zaključio ovako:

Oblast s inhumacijama ograničena je na istoku Drimom, Limom i Drinom, na severu - Posavinom, na zapadu - Kupom, a na jugozapadu i jugu - Jadranskim morem. Istočno od ove oblasti prostire se zona sa ne- kropolama spaljenih pokojnika: poput širokog pojasa, koji se prema jugu sužava, ova zona preseca u uporedničkom smeru Balkansko poluostrvo i jasno odeljuje zapadne oblasti sa grobovima inhumiranih pokojnika od istočnih oblasti, gde se s podjednakom učestalošću praktikuje i sahranji- vanje i spaljivanje mrtvih. Jednoobraznost pogrebnih rituala na prostra- nim teritorijama pokazuje da se na Balkanskom poluostrvu mora računati već od sredine VIII veka st. ere s tri posebna etno-kulturna područja.11 Logično je zaključiti: kada nije postojao jedinstveni ilirski narod, nije mogla postojati ni jedinstvena duhovna ilirska kultura, dakle ni “ilirska umjetnost”. U tom slučaju možemo govoriti samo o umjetničkom izričaju pojedinih etničkih skupina kao što su Dalmati, Japodi, Liburni i drugi. 12 Aleksandar Stipčević, jedan od velikih poznavatelja ilirske problemati-

11 D. Srejović, Pokušaj etničkog i teritorijalnog razgraničenja starobalkanskih ple-

mena na osnovu načina sahranjivanja. Zbornik: Sahranjivanje kod Ilira. SANU, Balkanološki institut, knj. VIII, Odeljenje istorijskih nauka, knj. 2, Beograd, 1979, str. 80. D. Srejović je posebno naglasio da se pokapanje pod tumulima prakticira- lo samo na jednom, i to nevelikom području i da se tumuli “s klasične ilirske teri- torije znatno razlikuju po veličini, broju sahrana, pogrebnom ritualu i konstruk- cijama od tumula s ostalih područja, na primer od onih u Dolenjskoj, donjoj Šta-

Jednoobrazni tumuli sreću se

u stvari samo na području između Drima i gornjeg toka Neretve, između Lima i Tare, kao i nešto severnije, niz Drinu”. (D. Srejović, nav. dj., str. 82.)

12 D. Rendić-Miočević, A. Benac (ur.), Umjetnost Ilira u antičko doba, ANUBiH/ CBI. Posebna izdanja LXVII/11. Sarajevo, 1984, str. 65-66.

jerskoj, pojedinim delovima Srbije i Makedonije

ke, a koji se ponekad služi i oznakom Iliri u širem smislu, priznaje da se pozornom analizom sačuvanoga arheološkog materijala i pisanih izvora može doći do sve očitije spoznaje da Iliri nisu nikad imali jedinstvenu, u duhovnom pogledu konzistentnu i zrelu kulturu, koja bi imala toliko svojih elemenata da bi se kao cjelina mogla raspoznati među drugim kulturama onih vremena onako npr., kao što su to bile kulture Kelta, Skita ili Etru- ščana. 13 Različitost se pokazuje ponajprije u posebnostima umjetničkog izričaja kod pojedinih zajednica. Te su razlike očite čak i među susjednim narodima. Tako je težnja za guralnim izričajem u Liburna i Japoda izra- žena mnogo jače nego u drugih zajednica, a antropomorfne i zoomorfne predodžbe jake su osobito u Japoda. 14 U posebnom umjetničkom izričaju Japoda možda nije isključena ni keltska komponenta. Poznato je kako je Strabon naveo da su Japodi ilirsko-keltski narod. Neki arheolozi smatraju

da

je u Japoda bilo nekih tipova keltsko-latenskog nakita, iako drže i to

da

u njihovoj materijalnoj kulturi nema primjetnijih keltskih elemenata. 15

U

znanosti se isključuje utjecaj Kelta na Dalmate, uz napomenu da već

epigrafski spomenici uistinu pobijaju tezu o miješanju Kelta i Dalmata. 16 Očite su razlike i u vjerovanjima ondašnjih naroda. Neke bitne slič- nosti, koje su zajedničke svim tim vjerovanjima, rezultat su prvobitne religije koja je bila zajednička također Grcima, Rimljanima, Keltima, Germanima i drugima. Enver Imamović zaključuje da su “pojedina bo- žanstva Ilira potpuno identična germanskim ili keltskim, njihov karakter ili funkcije su iste, a obavljanje kulta ili kultna mjesta su i kod jednih i kod drugih identična”. 17

13

14

15

16

17

A. Stipčević, Iliri. Školska knjiga, Zagreb, 1974, str. 180. Usp. i A. Stipčević,

Arte degli Illiri. Edizioni del Milione, Milano, 1963, str. XI.

Milutin Garašanin, Praistorija. Jugoslavija-Beograd, Spektar-Zagreb, Prva

književna komuna - Mostar, 1982, str.119. Osobito su zanimljive japodske urne iz bihaćke okolice, koje se datiraju od V. st. prije Krista pa do III. st. poslije Kri- sta Na tim urnama važan je prikaz žena u kolu, koje se kreće s lijeva na desno, a koje je nesumnjivo povezano uz kult mrtvih. Istraživači naglašavaju geometrij- ska obilježja tih guralnih prikaza i pojednostavljeni izraz samih gura. (Usp.

M. Garašanin, nav. dj., str. 142.)

B. Čović, Umjetnost Japoda. Arheološki leksikon, I, nav. dj., str. 177.

M. Zaninović, Ilirsko pleme Delmati, I, Godišnjak, ANUBiH, knj. IV, Centar za

balkanološka ispitivanja, knj. 2, Sarajevo, 1966, str. 80.

E. Imamović, Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovi- ne. Veselin Masleša, Sarajevo, 1977, str. 110.

Važno je naglasiti činjenicu da su od početka pa za sve vrijeme rim- skoga vladanja starosjeditelji, posebno oni u teško pristupačnoj unutraš- njosti, nastavili živjeti na svoj drevni način, i to tako da su između staro- sjediteljskih plemena i rimskoga namjesnika posredovali njihovi prvaci (principes Dalmatarum). 18 Dakako da su autohtone zajednice selektivno usvajale tekovine mediteranske kulture, ali na miran način. “Treba upozo- riti da je Rim bio najtolerantnija državna vlast koju historija poznaje. On nije zadirao u autohtone institucije sve dok one nisu izravno ugrožavale rimsku vlast, nije nasilno zatirao jezik pokorenog stanovništva, nije za- branjivao kultove i religiozne institucije uopće domaćeg svijeta. Naprotiv, poznato je da je u svoj panteon preuzimao mnoga božanstva pokorenih naroda. Nije dirao u običaje, imena, oblike društvene organizacije itd.” 19 Zahvaljujući takvoj toleranciji uprave Rimskoga Carstva autohtono je sta- novništvo i pod njegovom vlašću očuvalo svoju kulturu i svoj umjetnički izričaj. Nadgrobne ploče u Ruduši (kod Sinja), koje B. Gabričević datira u I. st. poslije Krista, nisu imitacija proizvoda rađenih u rimskim provinci- jalnim radionicama. Gabričević je istaknuo činjenicu da krug na tim spo- menicima ispunjen šesterolatičnim cvijetom ne pripada životno bujnim formama toga motiva (rozeta) u klasičnoj grčkoj ili rimskoj umjetnosti, nego prapovijesnom svijetu geometrijski stiliziranih ornamenata, odno- sno religijskih simbola. 20 Uspoređujući nadgrobne spomenike nekropole u Ruduši s nekropolama iz sjeverozapadne Bosne, Gabričević drži da se i sličnosti jednih i drugih može izvesti zaključak “o duhovnoj povezanosti domorodačkog življa na širem području provincije Dalmacije”. 21 Narodi na području Dalmacije, odnosno Ilirika i tijekom rimske vla- sti osjećali su se kao posebne zajednice, iako nisu bili podijeljeni strogim granicama. Različitosti se zapažaju po pojedinim regijama u specično- stima kultova i u načinu pokapanja. Tako se kultura između Save i Drave bitno razlikuje od kulture na Balkanu jugozapadno od Save; to se po- sebno zapaža u načinu pokapanja pokojnika, jer na Balkanu prevladava inhumacija, a u Panoniji incineracija. 22

18 F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb, 1925, str. 128.

19 M. Suić, Neke historijske determinante u formiranju hrvatskog etnosa. Naše teme (Zagreb), XXIII/1979, 3, 370.

20 B. Gabričević, Studije i članci o religijama i kultovima antičkog svijeta. Knji- ževni krug, Split, 1987, str. 31.

21 B. Gabričević, Studije i članci, nav. dj., str. 42.

22 Š. Batović, Aleksandar Stipčević, nav. dj., str. 176.

Točne granice između pojedinih naroda na današnjem hrvatskom području na svršetku stare i na početku nove ere još nisu sigurno de- nirane. Dalmati su prije Rimljana bili nastanjeni između Cetine i Krke, a u unutrašnjosti do razvođa Vrbasa i Bosne na Vranjici planini. 23 Frane

Bulić, govoreći o Dalmatima 24 koji su stanovali u unutrašnjosti oko svo- ga glavnog grada Delminija, njihovo je područje opisao ovako: “Tokom ovog stošezdesetgodišnjeg rata oni su malo pomalo, proširivajući svoje granice privukli sebi nekoja ostala plemena ilirska, tako da je koncem republike, a početkom naše ere granica zemlje Dalmata tekla po prilici ovako: na zapadu šibenskog zaljeva i donjeg toka Krke (Titius umen) na zapad Knina, na sadašnje tromeđe dalmatinsko-hrvatsko-bosansko. Dalje na jugoistoku išla je granica do rijeke Tilurius ili Nestus (Cetina). Od zavoja Cetine prema istoku, to jest prema unutrašnjosti zemlje, tekla je granica k Imotskom pa odavle prema sjeveroistoku na Vran-planinu, istočno od Duvanjskog polja, na kojemu je ležao nekad njihov glavni grad Delminium. Odavle je granica hodila na Šator-planinu, a dalje na Grahovo polje, sijekući koje je išla na Grab ispod planina Ilice (mons Ditionum Ulcirus), a odatle južno na zapad Knina.25 Južna granica Dalmata, posebno područje od Cetine do Neretve, teško

se može precizirati. Prevladava mišljenje da su završetkom stare ere Ardi- jejci igrali važnu ulogu južno od Neretve, ali da je veoma prijeporno jesu

li oni kao i Autarijati držali neko vrijeme i jadransku obalu sjeverno od

rijeke Neretve. 26 Š. Batović u vezi s rasprostranjenošću Dalmata, ili sku- pine plemena u okviru njihove zajednice, drži kako nije sasvim ispravno mišljenje da su oni nastavali samo prostor između Krke i Cetine, nego i

prostor između Krke i Neretve, jer se na tom prostoru u željezno doba na- lazila uglavnom jedinstvena kultura. 27 M. Zaninović smjestio je glavninu

23 D. Mandić, Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine. II. izdanje. Ziral, Chicago-Rim, 1978, str. 17.

24 Stariji oblik bio je Delmatae, Delmatia, a noviji oblik Dalmatae, Dalmatia. (D. Mandić, Crvena Hrvatska u svijetlu povijesnih izvora. Hrvatski povijesni insti- tut, Chicago, 1957, str. 51- 54.) Usp. Slobodan Čače, Dalmatica Straboniana. Diadora, sv. 16-17, Zadar, 1995, str. 101-103.

25 F. Bulić, Po ruševinama stare Salone. Arheološki muzej u Splitu, Split, 1986, str. 21-22.

26 A. Benac, O etničkim zajednicama starijeg željeznog doba u Jugoslaviji. U:

Praistorija jugoslavenskih zemalja. V, nav. dj., str. 782-783.

27 Š. Batović, Aleksandar Stipčević, nav. dj., str. 178.

Dalmata na uže područje, između Krke i Cetine. Prema njemu, stanovniš- tvo toga užeg područja od Krke do Cetine i prema sjeveroistoku stanovalo je od davnine na svojim područjima i bilo jedinstveno po imenima, vjeri, a i po običajima. “Ovo je područje istovjetno u svojoj ekonomici, jeziku, vjerovanjima i načinu života, koji počinje odmah iza obalskih lanaca ili gotovo na samoj obali.28 S. Čače obrazlaže da se “možda već potkraj II., a svakako unutar prve polovine I. st. prije Krista, ukorijenila uporaba ime- na Dalmatia na području koje možemo približno smjestiti između Krke i Neretve”. To ime označavalo je tada, prema njemu, u zemljopisnom smislu oblast, koju su nastavali uz Dalmate i stanovnici drugih naziva, ali se taj domorodački živalj etnički od njih nije razlikovao. 29 Ime Dalmata, kao glavnih nositelja otpora Rimljanima, tijekom bor- ba od jednog i po stoljeća, proširilo se na prostor kojim je tada nazvana čitava provincija. 30 M. Zaninović je istaknuo da su Ditioni, Mezeji i De- sitijati bili su stupnjem društvenog i kulturnog razvitka vrlo srodni Dal- matima, s kojima su se čak Mezeji i Desitijati zajednički borili u svom posljednjem ratu s Rimljanima. “U rimsko vrijeme služe u istim augzili- jarnim jedinicama, ali rijetko zaboravljaju da istaknu svoju užu plemen- sku pripadnost, odbacujući delmatsko ime, pod kojim su često služili.31

28 M. Zaninović, Ilirsko pleme Delmati, str. 82. Zaninović upotrebljava naziv Del- matae, iako se pojavljuje i oblik Dalmatae, s obrazloženjem da se taj oblik jav- lja u natpisima njihova rodnog kraja i u natpisima koje su postavili mnogi Del- mati širom carstva, a da je i mnogo čći. (Zaninović, nav. dj., str. 45.).

29 S. Čače, Ime Dalmacije u 2. i 1. st. prije Krista. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, godište 40 za 2001. Zadar, 2003, str. 29, 45.

30 M. Zaninović, Ilirsko pleme Delmati, nav. dj., str. 83-84.

31 M. Zaninović, Ilirsko pleme Delmati, nav. dj., str. 58. Prema njemu stanovnici toga širokog područja opetovano se “ističu i deklariraju kao pripadnici odre- đenih nationuma: Delmata, Maeseius, Ditio, Daesitias, Daversus i dr.; iz čega moramo zaključiti da su i te kako bili svjesni međusobnih razlika, i pored toga što su ih mnoge stvari povezivale, od kojih nam je većina nepoznata” (Zanino- vić, nav. dj., str. 59.). Desitijati su bili jedna od najbrojnijih i vojnički najjačih zajednica, što proizlazi i iz njihove uloge u ustanku godine 6-9. poslije Kr. i iz mnogih desitijatskih dekurija koje se pojavljuju u izvorima nakon pacikaci- je. (B. Čović, Srednjobosanska grupa. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja. V, nav. dj., str. 528.) Oni su bili naseljeni na najvećem dijelu gornjeg tijeka rije- ke Bosne na završetku stare i na početku nove ere. A. Benac smatra da Desiti- jatima pripadaju i krajevi oko gornjeg Vrbasa i oko Lašve, a to znači prostor od Bugojna i Gornjega Vakufa do Zenice i gotovo do samog izvorišta rijeke Bosne

A. Benac na temelju postojećega arheološkoga materijala zaključuje da

su Dalmati svojevrsna zajednica. On je naglasio i to da bi naziv naroda, ako bi se govorilo o predrimskim narodima na sjeverozapadnom Balka- nu, mogli ponijeti Dalmati, Histri, Liburni i Japodi. 32 Vrlo je važno istaknuti da se već tijekom rimskog i gotskog vladanja u Dalmaciji pojavljivao pluralni oblik Dalmacije, što dokazuje da taj oblik nije ni u kakvoj vezi s kasnijim bizantskim pretenzijama na tu pokrajinu. 33 Moguće je mišljenje, koje iznosi J. Medini, da je pluralni oblik “provincia Dalmatiarum” označavao dvije povijesno zemljopisne cjeline, Dalmaciju

i Liburniju s tom razlikom što je Liburnija, različito od Histrije, koja je bila dio pojma “provincia Venetiarum”, katkad u svojoj antičkoj i ranosrednjo- vjekovnoj povijesti imala i status administrativno-teritorijalne jedinice. 34

M. Zaninović zaključuje da kasna antika (ali ne samo ona!) “dijeli Dalma-

(Benac, O etničkim zajednicama, nav. dj., str. 797). Na području Desitijata od 9. st. pr. n. e. prakticirano je pokapanje mrtvih u zemlju, ali tako da na grobovima nisu podizani zemljani ili kameni tumuli. (Benac, nav. dj., str. 798.)

32 A. Benac, O etničkim zajednicama, nav. dj., str. 781.

33 D. Mandić nastanak tog oblika tumači ovako: “… u općoj reorganizaciji rimsko- ga carstva god 297. po Kr. postojeće uređenje u Dalmaciji samo je utoliko pro- mijenjeno, što je od Naronskoga okruga otrgnut južni dio, provincija Prevalita- na (Praevalis), tako da je ubuduće za sve vrijeme rimske uprave Naronski okrug bio stegnut na krajeve od Budve do Cetine. U Dalmatinski i Liburnijski okrug nije se ni tada diralo. Budući da se Gornji Ilirik već od god. 10. po Kr. stao i privat- no i službeno nazivati Dalmacijom, to su se i pojedini njezini dijelovi, više puta spominjani sudskoupravni okruzi, nazivali Dalmacijom. Ali kako je svaki okrug imao svoj posebni pridjevak, kojim se označivalo pokrajinsko značenje njegovo, to se prema pravilima latinskoga jezika upotrebljavao množinski oblik Dalmatae, arum, kada se htjelo pod jednim zajedničkim pojmom označili sva tri dalmatinska okruga, dotično cijelu provinciju Dalmaciju. Takova razdioba i nazivi ostali su sve do seobe naroda.” (D. Mandić, Crvena Hrvatska, nav. dj., str. 68-83.) Mandić je naglasio da je množinski oblik Dalmacije spomenut prvi put, kad se Kami- lo Skribonij proglasio “Imperator“ u Dalmacijama nakon smrti cara Kaligule (+ 41 posl. Kr.) i da od tada množinski oblik Dalmacije dolazi čće. Tako je on na- veo putopis Augusta Antonina, koji u današnjem obliku potječe iz III. st, ali koji sadrži građu iz polovice II. st. i u kojem je na više mjesta spomenut pluralni oblik Dalmacije. D. Mandić je naveo i spis Notitia dignitatum (oko god. 425. po Kr.) te svjedočanstvo kralja Odoakara u izvornom sačuvanom papiru iz godine 489. On je zatim nabrojio više izvora iz rimskoga i gotskog doba koji govore o razdiobi Dalmacije na više dijelova. (D. Mandić, nav. dj., str. 74-75.)

34 J. Medini, Provincia Liburnia. Diadora, vol. 9, Zadar, 1980, str. 433.

ciju do Krke i onu sjeverozapadnu od Krke, tj. teritorij antičke Liburnije do rijeke Arsije – Raše”. Zaninović se poziva i na Medinijevo pisanje kako je Liburnija u gotskom razdoblju također bila izdvojeno područje. “To se zaključuje i iz podataka što su zabilježeni kod Anonimnoga Kozmografa iz Ravenne, u glavi 22 njegove IV. knjige, gdje se u dva navrata spominje provincia Liburnia (IV 31, IV 37). To je svakako odraz prijašnjih podjela iz kojih se razvio oblik Dalmatiarum, čiji bi začeci prema tome išli u II. stoljeće, denirali se u III. za Dioklecijana, a nakon toga se ta podjela zadržala do kraja antike, pa i kasnije u zrelom srednjem vijeku.35 U historiograji dosad nije utvrđen broj Dalmata u doba rimske vla- davine. Poznato je da su Dalmati imali 342 dekurije, ali se iz toga podatka ne može sa sigurnošću zaključiti koliko je tih stanovnika bilo. U prvom desetljeću poslije Krista, kad su se Desitijatima i Breucima pridružile i druge susjedne skupine u borbi protiv rimskog osvajanja, u Rimu se tvrdi- lo da boraca ima 800 tisuća, a od toga 200 tisuća ratnika pješaka i 9 tisuća konjanika. F. Šišić drži, pod pretpostavkom da su ti podaci točni, da je tada Ilirik (tj. Dalmacija i Panonija do Drave) imao najmanje milijun žitelja. 36 Prema nekim procjenama poslije rimskog osvajanja stanovništva u Dal- maciji moglo je biti u jednoj generaciji vjerojatno do 700 tisuća. 37 Kod

35 M. Zaninović, Od Helena do Hrvata. Školska knjiga, Zagreb, 1996, str. 381. Usp. V. Posavec, Prilog poznavanju ostrogotskog razdoblja u Dalmaciji. Histo- rijski zbornik, god. XLIX, 1996, str. 6.

36 F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, nav. dj., str. 98. “Nach Vel- leius (2, 110, 3) nahmen am pannonisch-dalmatischen Aufstand rund 800.000 Eingeborene Teil, von denen aber etwa die Hälfte in der Provinz Pannonien leb- te. Die Zahl der Einheimischen, die am Aufstand nicht teilnehmen (Liburni, die Mehrheit der Iapodes usw.), ferner der fremden Ansiedler kann wohl ungefähr auf 200.000 - 300.000 geschätzt werden.“ (Géza Alföldy, Bevölkerung und Gesell- schaft der römischen Provinz Dalmatien. Akademija znanosti, Budapest, 1965, str. 29.) D. Dzino navodi da Velej Paterkul procjenjuje broj panonskih pobunjeni- ka u Bellum Batonianum 6-9 n. e. na 200.000 pješaka i 9.000 konjanika i obrazla- že da se broj pobunjenika mora reducirati na realnijih 69.000 – 100.000 pješaka i 9.000 konjice, odnosno 85.000 pješaka ako se uzme srednja vrijednost. (D. Dzi- no, Velleius Paterculus and the Pannonii: Making up the numbers. /Velej Paterkul i Panoni: premetanje brojki./ Rukopis u tisku u: Godišnjak ANUBiH knj. XXXV, Centar za balkanološka ispitivanja knj. 33.)

37 G. Alföldy, Bevölkerung und Gesellschaft, nav. dj., str. 24. Na početku V. st. u rimskoj vojsci je bilo četa s dalmatskom oznakom, posebno konjanika u različnim provincijama Carstva, u tolikoj mjeri da se “ukupni broj njihov može odrediti s

Dalmata je prevladavala isključivo ruralna naseljenost tako da u njihovim naseljima nema važnijih arheoloških nalaza. 38 Pod Liburnima na istočnoj strani Jadrana razumijeva se skupina “s izrazitom materijalnom i duhovnom kulturom, na dosta tačno delimitira- nom geografskom prostoru što obuhvaća područje od rijeke Raše u Istri do rijeke Zrmanje u Lici i rijeke Krke u srednjoj Dalmaciji”. 39 Š. Batović je označio liburnske granice ovako: “Liburnska kulturna skupina bila je rasprostranjena na našem primorju od rijeke Raše u Istri do Krke u sjevernoj Dalmaciji, tj. u istočnoj Istri, Hrvatskom primorju i u sjev. Dalmaciji s pripadajućim otočjem. Međe su joj se pružale rijekama i gorama: Rašom, Učkom, Gorskim kotarom, vrhovima Velebita i Krkom, ili točnije Butišnicom, Krkom, Kosovčicom i Čikolom, jer ima dokaza da je obuhvaćala i manji predio jugoistočno od Krke, uključujući grad Pro- monu (danas Tepljuh kod Drniša). Prema tome, graničila je na sjevero- zapadu s istarskom, u zaleđu s japodskom i na jugoistoku s dalmatskom kulturnom skupinom.40 Liburnska i istarska kultura različito su se razvijale zbog posebnog položaja, različitih predaja i narodnosnog sastava. 41 Područje Liburnije

20.000 momaka“. (F. Šišić, Povijest Hrvata, nav. dj., str. 117.) Za vrijeme Augu- sta rimska vojska je brojila 300.000 - 350.000, pod Dioklecijanom 500.000, a u doba Konstantina Velikog 900.000 vojnika. (Joachim Herrmann /Hrsg./, Lexikon früher Kulturen, I. Pahl-Rugenstein Verlag, Köln, 1984, str. 352.)

38 Spomenuli smo narod Delmata, koji je još uvijek periodično dijelio zemljišta, a, po svjedočanstvu istoga Strabona, nije poznavao novac već je vršio natural-

Strabon donosi da su Delmati imali svega pedesetak naselja spo-

mena vrijednih, a među njima tek par gradova. Najbolje je bila urbanizirana stara Liburnija, teritorij od rijeke Raše (Arsia umen) u Istri do rijeke Krke (Ti-

tius umen). Čitav teritorij te regije gusto je pokriven neprekidnim nizom užih teritorijalnih općina i njihovih domena, sve odreda autohtonih formacija. Je- dini ´rimski´ grad na ovom području bio je Iader (Zadar), središte agrarne ko- lonije rimskih građana.” (M. Suić, Odnos grad - selo u antici na istočnoj ja- dranskoj obali. JIČ, XII /1973, 3-4, 28 -29.)

39 M. Suić, Iz mediteranske baštine jadranskih Ilira. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, IV/ 1966, 4, 46.

40 Š. Batović, Liburnska grupa. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja. V, nav. dj., str. 339.

41 Š. Batović, Liburnska grupa, nav. dj., str. 386. Batović je naglasio da se kultur- no, a bez sumnje i narodnosno Liburni bitno razlikuju od Histra i Veneta, oso- bito običajem pokapanja mrtvih, a da su najbliži Dalmatima. (Batović, nav. dj.,

nu zamjenu

ostalo je u sastavu Rimskoga Carstva sve do njegove propasti godine 476. godine. Za Augustova vladanja granice između Histra i Liburna bila je rijeka Raša. Godine 170. poslije Krista dio sjeverozapadne liburnske periferije bit će izdvojen iz Liburnije i cijele provincije zajedno s gra- ničnim gradom Tarsatikom i njegovim područjem. M. Suić misli da je granica tada išla vinodolskom sinklinalom negdje do visine današnje Crikvenice. 42 S Liburnima su graničili i Japodi. “Naime, japodski je etnički prostor (Gacka, Lika, Krbava, Ogulinsko-plašćanska udolina, Pounje, Gorski ko- tar, Primorje od Rijeke do Jablanca), od ključnog značenja za sve kopnene puteve prema Panonskoj nizini, južnom Jadranu i unutrašnjosti Balkana. Stoga su ratoborni i neovisni Japodi smetali širenju rimskog političkog i gospodarskog utjecaja, a svojim su čestim vojnim upadima izravno ugro- žavali i rimske posjede u cisalpinskoj Galiji (sjeverna Italija)… Od samog početka procesa stvaranja japodskog naroda, tijekom kasnog brončanog doba (11. – 9. stoljeće prije Krista), Japodi su predstavljali jasnu i relativ- no određenu etničku cjelinu čiji se prostor uglavnom nije mijenjao. Gacka, Lika, Krbava i Ogulinsko-plašćanska udolina predstavljaju svakako jez- gru njihova teritorija. Međutim, Japodi su živjeli i na području Gorskog kotara, Hrvatskog primorja i Pounja, o čemu nam jasno svjedoče povije- sni i arheološki izvori.” 43 Ružica Drechsler-Bižić opisuje granice Japoda ovako: “Na osnovu svih do sada dobivenih rezultata, granice japodske teritorije treba postaviti na slijedeći način: Zapadna je morala biti negdje oko današnje Vinice i u dijelu Bele krajine. Dalje prema jugu i istoku ja- podski teritorij obuhvaćao bi Liku, Ogulinsko-plašku zavalu, dio Gorskog kotara i Korduna, te područje sjeverozapadne Bosne sa srednjim tokom

str. 390.) Benac je napomenuo da su Histri bili izloženi utjecajima i jačoj in- ltraciji nositelja kulture žarnih polja iz Podunavlja već od kasnog brončanog doba, a da su njihovi kulturni i drugi dodiri s Venetima također bili i normalni i trajni. Prema Bencu, zajednica Histra sastojala se od niza manjih plemena (npr. Catali, Menoncaleni, Subocrini) među kojima je romanizacija bila jača nego u drugim krajevima. (A. Benac, O etničkim zajednicama. U: Praistorija jugosla- venskih zemalja. V, nav. dj., str. 776.)

42 M. Suić, Zadar u starom vijeku. Filozofski fakultet u Zadru. Zadar, 1981, str. 225 - 228.

43 Boris Olujić, Oktavijanov pohod protiv Japoda. Grad Otočac, sv. 7, Otočac 2003. Izd. Katedra Čakavskoga sabora pokrajine Gacke – Gacko pučko otvore- no učilište Otočac, str. 28, 30.

rijeke Une (Cazinska i Bihaćka krajina). Na jugu, prema Liburnima, pri- rodnu granicu čine masiv Velebita i rijeka Zrmanja. Za sada je još uvijek sporno pitanje izlaska Japoda na more, jer podatke historijskih izvora, zbog slabe istraženosti ovog područja, nije moguće potvrditi arheološkim nalazima.44 Granice Japoda, prema Batoviću, nisu dopirale do Jadrana, već na zapad do Gorskog kotara, a na sjeveru do Kupe. 45 Da su Japodi iz južne Like ovdje izbijali na Zrmanju, čini se ipak presmionim nagađa- njem, ne samo zbog teških planinskih prolaza nego i zbog činjenice da se, koliko mi je poznato, niti japodsko prisustvo oko izvorišta Une, Zrmanje i Krke ne može ni pokazati ni razgraničiti.46 Međutim u rimsko doba, kada Japudija s Japodima postaje dio rimske provincije, od te veličine nije ostalo gotovo ništa. Rimska Japudija predstavlja tek reliquiae reliquia- rum nekada moćnog i ekspanzivnog naroda, kojega je matična postojbina bila reducirana uglavnom na prostoru između velebitskih izdanaka i vijen- ca Bebijskih alpi (Kapele i Plješivice), dakle na području današnje Like, Gacke i Krbave.” 47 Sredinom II. stoljeća ime Liburnija nije označivalo samo područje gdje su živjeli Liburni nego se proširilo i na područje Japoda. Širenje imena Liburnije bilo je posljedica činjenice što su Japodi zajedno s Li- burnima bili uklopljeni u onaj sudbeni okrug rimske provincije Dalma- cije čije je sjedište bilo u Skardoni. Liburnija je u tom stoljeću obuhva- ćala i krajeve nekih drugih ilirskih plemena na istoku. Na svršetku II. st. provincija Liburnija je obuhvaćala područje skardonitanskoga juri- dičkog okruga približno u granicama koje je on imao prilikom osnutka u Augustovo doba. Pri kraju tridesetih godina III. st. Liburnija je bila uključena u provinciju Dalmaciju, ali je ipak i u to vrijeme bila tretirana kao specična cjelina. Ona se “bitno razlikovala i drugačije tretirala od južnog dijela provincije Dalmacije”. 48

44 Ružica Drechsler-Bižić, Japodska grupa. U: Praistorija jugoslavenskih zema- lja. V, str. 393. Usp. i Dubravka Balen-Letunić, Japodi. MH, Ogranak, Ogulin, 2006, str. 100.

45 Š. Batović, Aleksandar Stipčević, nav. dj., str. 178.

46 S. Čače, Položaj Telavija. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, sv. 27, Zadar, 1988, str. 75-76.

47 M. Suić, Arheološka kretanja u vezi s antičkim Japodima. U: Arheološka pro- blematika Like. Znanstveni skup Otočac 22-24. IX. 1974. Hrvatsko arheološko društvo, Split, 1975, str. 110.

48 J. Medini, Provincia Liburnia, nav. dj., str. 364, 384-385, 391-392.

2.

Žitelji priobalnog zaleđa živjeli su stoljećima gotovo na isti način ba- veći se pretežno stočarenjem, 49 ali jedan sloj dijela starosjeditelja balkan- sko-jadranskog zaleđa posjedovao je i vlastitu pismenost za svoje potrebe već u antičko doba. U vrijeme rimske vlasti službeni jezik u Dalmaciji, odnosno Panoniji, bijaše latinski za sve etnike u državi. Sloj stanovništva za čije su potrebe sastavljani prvenstveno nadgrobni natpisi služio se i svojim posebnim slovima za glasove kojih nije bilo u latinskomu jeziku. Karl (Carl) Patsch otkrio je i u više navrata objavio tri nadgrobna spome- nika iz IV. stoljeća (Lisičići kod Konjica, Hercegovina) i o tome zaključio:

Da latinski alfabet domaćim glasovima nije potpuno odgovarao, može- mo raspoznati iz natpisa iz Lisičića, u konjičkom kotaru, u kome su se u daleko carsko vrijeme održali Iliri i Kelti. Ovdje se pojavljuje dvaput (u trećem retku) u dva nerimska imena jedan strani znak za glas, koji se po svoj prilici može držati za konzonantsko j.” U dva natpisa tri puta se nalazi nepoznato slovo koje Patsch označava kao “j”. U tekstu trećega spome- nika iz Lisičića u zadnjemu retku natpisa Patsch je našao ime u kojemu je nepoznato slovo. Neobično je na spomenicima iz Lisičića pisanje slova “f” koje se jednom navodi kao normalno latinsko slovo “f”. 50 Navedena slova dokazuju da se pismeni sloj starosjediteljskog stanovništva služio

49 Ivo Rendić – Miočević, Hrvatski identitet: trajnost i uidnost: uporedba Kvar- nera i gorske Dalmacije. Adamić, Rijeka, 2006, str. 48 - 49.

50 Carl (Karlo) Patsch, Zbirka rimskih i grčkih starina u B.-H. Zemaljskom muz- eju. Naklada Bos. - Herc. Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1915, str. 89. Usp. C. Patsch, Historische Wanderungen im Karst und an der Adria. Verlag des For- schungsinstitutes für Osten und Orient, Wien, 1922, str. 169. Džemal Čelić natpise na grobovima iz Lisičića kod Konjica datira u III. stoljeće i ističe da su to „nova slova stvorena za neke glasove neuobičajene u latinskom jeziku“. (Džemal Čelić, Tokovi pisane riječi u Bosni i Hercegovini. U: Pisana riječ u Bosni i Hercegovini. Veselin Masleša, Sarajevo, 1982, str. 7.) I Đ. Basler ističe posebnost slova iz Lisičića. (Đ. Basler, Grčko-latinska pismenost. U: Pisana riječ u Bosni i Hercegovini, str. 37- 40.) Ljubinko Popović je svojim posebnim tumačenjem pokušao objasniti ta slova, koja su po njemu nastala iz ligature vul- garne latinice. Usp. Ljubinko Popović, Počeci jugoslavenske pismenosti. Život (Sarajevo), XXI/1972, 10-11, str. 461-475; 12, 577-587. Latinska slova na na- vedenim natpisima predstavljaju latinsku kapitalu koja se osobito upotrebljava- la za pisanje na spomenicima ili važnim dokumentima. (Marko Japundžić u pis- mu piscu iz Odre 4. veljače 1996.)

Carl Patsch, Historiche Wanderungen im Karst und an der Adria. Wien, 1922, str. 94-99 35

Carl Patsch, Historiche Wanderungen im Karst und an der Adria. Wien, 1922, str. 94-99

ne samo latinskim slovima, nego da je imao i svoja prava slova za oznaku onih glasova svoga jezika kojih nije bilo u latinskom jeziku. Prema Strabonu možemo zaključiti da je jedan od kriterija za ra- zlikovanje etničke pripadnosti jednog stanovništva od drugog, neovisno od izvanjskog antropološkog izgleda, u antici bio govor (jezik). 51 Nije sačuvana ni jedna riječ na jeziku starosjeditelja iz antičkog doba s teri- torija Dalmacije i Panonije, tako da lingvisti samovoljno operiraju samo imenima osoba i mjesta, koja su sačuvana u latinskoj ili grčkoj verziji. 52 Zna se iz Tacitova djela Germania da se u I. stoljeću u Panoniji govorilo posebnim jezikom, kojim nisu govorili ni Germani, ni Rimljani. Osi su u Tacitovo doba obitavali na sjeveru Dunava, a graničili su s germanskim Markomanima i Kvadima (Tacit, Germania, 43). 53 Oni su na sjever od Dunava došli iz Panonije. 54 Ti Osi imali su s panonskim Avariscima, koji su tada stanovali južno od Dunava, iste uredbe, običaje i isti jezik, koji Tacit naziva “panonskim” (Tacit, Germania, 28). 55 Taj “panonski” jezik govorili su i susjedni “ilirski” narodi. 56 Sveti Jeronim (rođen oko 348. godine u Stridonu, 57 na teritoriju nekadašnje Liburnije, 58 ) svjedoči da su starosjeditelji u njegovo doba govorili svojim “barbarskim” jezikom. (Coment. in Isai. 7,19.) Jedan važan arheološki nalaz s otoka Brača upućuje na mogućnost zaključivanja kojim se jezikom govorilo u rimsko doba na teritoriju Dal- macije. Naime, u dolini iznad sela Škripa na Braču jedan od dva natpisa, koji su posvećeni Liberu (jednom od najranijih staroitalskih i starorim-

51 Ceka Neritan, Die Illyrer und die antike Welt. Verlag Philip von Zabern, Mainz

am Rhein, 1988, str. 81.

52 M. Suić, Zadar u starom vijeku. Filozofski fakultet u Zadru, Zadar, 1981, str. 109.

53 Cornelius Tacitus, Germania. Priredio I. Mužić, Verbum, Split, 1993, str. 74-75.

54 Der Ortsname Osones in Pannonia läss auf ihre Abwanderung über die Donau schliessen.“ (Joachim Herrmann /Hrsg./, Griechische und lateinische Quellen zur Frühgeschichte Mitteleuropas. Berlin, 1990, str. 207.)

55 Tacitus, Germania, nav. dj., str. 61-63.

56 Der Kleine Pauly. Tom IV. Deutscher Taschenbuch Verlag, München, 1979, str.

369.

57 Jeronim o tome piše ovako: “Hieronymus, natus patre Eusebio, oppido Stridonis,

”. (Ge-

rolamo, Gli uomini illustri. /De viris illustribus./ Nardini editore, Firenze, 1988, str.

quod a Gothis eversum Dalmatiae quondam Pannoniaeque connium fuit,

230-231.)

58 M. Suić, Hijeronim Stridonjanin - građanin Tarsatike. Rad JAZU, sv. 426, 1986, str. 213-273.

skih božanstava), glasi ovako: “Veselia Felicetas Libero M (agno) Patri Torcle(n)si ex voto.” 59 Hans Krahe je prvi osjetio nešto nejasno u ovom natpisu s Brača pa je ime donio ovako: “Veselia Feli(c)etas”. 60 U litera- turi je navedeno mišljenje da bi ime Felicetas moglo biti prijevod imena Veselia. 61 Milan Budimir (1891.-1975.) ističe natpis iz Škripa na Braču u kome se, po njemu, nalazi “ilirsko ime Veselia” i njegov latinski prijevod Felicitas (“seine interpretatio latina Felicitas lautet”). Milan Budimir zaključuje da riječ Veselia proizlazi iz slavenskog veselu (“und ill. Vese- lia ein idg. Erbwort ist, geht aus slav. veselu”). 62 Mate Šimundić, koji je

59 Citirajući taj natpis M. Zaninović je istaknuo slijedeće: “Otočanka Veselia po-

svetila je ovaj natpis Liberu kao božanstvu zaštitniku turnjačice i podruma, što se ogleda u neuobičajenom pridjevku Torclensis, poznatom jedino u ovom nat-

Torcular ili torculum je naziv vinskog ti-

jeska u užem smislu, a torcularium je naziv cjelokupnog sustava turnjačice”. (Usp. M. Zaninović, Štovanje Libera na istočnom Jadranu. Simpozij: Duhovna kultura Ilira, str. 248.)

60 H. Krahe, Lexikon altillyrischer Personennamen. Carl Winter´s Universitäts- buchhandlung, Heidelberg, 1929, str. 127.

61 R. Katičić je načelno odbacio svaku mogućnost da je u tom natpisu posrijedi prijevod imena s jednog jezika na drugi, pa je zaključio da se u imenu Veselia može raditi samo o rimskom gentilnom imenu, koje uistinu glasi Visellia (R. Katičić, Veselia Felicetas. Beiträge zur Namenforschung, sv. 12/1961, H. 3, str. 271-279.) Aleksandar Stipčević je i nakon objavljivanja Katičićeva mišljenja, koje je on citirao, zaključio sljedeće: „Nažalost mnogo je više onih imena -osob- nih i mjesnih-kojima značenje za sada ne znamo nego onih za koje pouzdano možemo reći što znače. Među ove posljednje možemo spomenuti npr. dvočlano

ime Veselia Felicetas s jednog natpisa iz Brača. Drugi, latinski dio imena znači sreća, a kako ilirski dio Veselia ima očite sličnosti sa slavenskom riječju