Sie sind auf Seite 1von 53

imo Ei VEZENA TORBICA

MOJA KUA Moja kua na dva sprata, a dva sprata k'o dva brata. Oba duga i iroka, u svakoga po tri oka. Po tri oka i vratanca ba su kao dva blizanca! Razlika je vrlo mala, u moj dep bi cijela stala: Prvi ima podrum rov, drugi ima kapu krov. Prvi tu, na zemlji, stoji drugi zvijezde nebom broji! Tako ivi moja kua od svanua do svanua. TIKTALICA U mom satu zakljuana

ivi ptica Tiktalica. Tu tuguje svakog dana za slobodom drugih ptica. I tu ona vjeno sanja oblakove bijele skute i vjetrova aputanja niz seoske uske pute... Pa bi htjela Tiktalica da otvorim vrata sata, da je pustim, da odleti do nevida nepoznata!... I zato ona svakog minuta kljucne u vrata ezdeset puta... KAU MI DA SAM VELIKA Kae ika-Mika: Ti si ve velika.
2

I vie ne smije lutkice da ije! Al' ja ijem, iko, kad ne vidi niko... Kae mi i baka: Mani se lutaka! Ja se kriom uljam da ih malo ljuljam... LJUDI I PTICE im ovjek sebi napravi kuu, umoran, ali sretan do zvijezda, pod novim krovom skupe se ptice i ponu sebi svijati gnijezda. Sjate se vrapci, pa cijeli dan gnijezde jedan po jedan stan. Onda golubovi dou, pa guu i askom sebi naprave kuu. Pod strehom, zatim, brzo naraste gnijezdo za male, nemirne laste. Ima li dimnjak jo iznad kue gospoa roda tu svije prue.
3

I kuu onda svakoga jutra lepet krila i cvrkut budi, pa tako dugo i sretno ive pod istim krovom ptice i ljudi. TAKO SMO RASLI Imao rudar u svom kuerku sedam sinova i jednu kerku: sina Ivana, sina ivana, sina Marka, sina arka, sina Antu, sina Matu, sina Ivicu i lijepu kerku Anu. Kada je lijegao nou u krevet, s njime je ilo i briga devet: jedna za Ivana, jedna za ivana, jedna za Marka, jedna za arka, jedna za Antu, jedna za Matu, jedna za Ivicu i dvije za lijepu kerku Anu. Kad su se rezali komadi hljeba, uvijek se znalo koliko treba: jedan za Ivana, jedan za ivana, jedan za Marka, jedan za arka, jedan za Antu, jedan za Matu, jedan za Ivicu
4

i jedan za lijepu kerku Anu. Bili su jedno drugom do uha, kako od zime rudar da uva sina Ivana, sina ivana, sina Marka, sina arka, sina Antu, sina Matu, sina Ivicu i lijepu kerku Anu? Kad jednom bratu postane krai, kaput je taman ostaloj brai: od Ivana ostane ivanu, od ivana Marku, od Marka arku, od arka Anti, od Ante Mati, od Mate Ivici ije se jedino kerki Ani. Dok su kaputi tako kraali, svi su porasli i ojaali: i sin Ivan, i sin ivan, i sin Marko, i sin arko, i sin Anto, i sin Mato, i sin Ivica, i lijepa kerka Ana. Zatim se lijepe stvari dogaaju rudaru sretnom se unuci raaju od sina Ivana, od sina ivana, od sina Marka, od sina arka,
5

od sina Ante, od sina Mate, od sina Ivice i lijepe kerke Ane. Sada ih ima kao u prii i svaki svakom pomalo lii: djeca Ivanova, djeca ivanova, djeca Markova, djeca arkova, djeca Antina, djeca Matina, djeca od Ivice i djeca od lijepe kerke Ane. Sad, kada kakve izlete timaju, u svakoj zemlji roake imaju. Treba se, moda, drati toga lijepo je svugdje imati svoga. MOJE SU BREZE Breze su moje obino selo jednim ih moe uhvatiti okom, ali su meni jedino vrelo s kojeg se napajam ivotnim sokom moje Breze. Breze su moje k'o runi rad, k'o lijepa ipka, vez ili ara, kao ilim, k'o cvjetni sad, kao najljepa stranica iz spomenara moje su Breze. Breze su moje ogromno platno na kome godinja doba stvaraju: prvo ih jeseni boje u zlatno, pa onda proljea cvijeem araju
6

moje Breze. Breze su moje poput bjelutka, k'o gnijezdo laste toplo i meko, al' sve to shvatim onog trenutka kad odem nekud, odem daleko od svojih Breza. SLASTIAR Na eljeznikoj stanici u Bosanskoj Poljani, ivio, ne tako davno, slastiar Galib Hasani. Niko ga nije volio, to ja tek sada znam stanica vrvi od ljudi, a Galib uvijek sam. Ponekad neko i doe na au boze il' vode, uzme poneki kola, pojede, plati pa ode. Bio je pogrbljen i nagluh, esto su mu se smijali, djeaci su mu prakama i prozore ak razbijali. A on je, ba tu grupu djeaka razbijaa, esto znao da asti okrajcima od kolaa. I nastavljao bi da uti, nikad se nije tuio, nou je kolae mijesio, a danju goste sluio.
7

A prolazili su vozovi, vagoni, ljudi i dani, s njima je jednom, zauvijek, oti'o Galib Hasani. Tek poslije, dok smo etali oko staninog trijema, boljelo nas je jako to ga tu vie nema... DJECA I TELEVIZOR U mojoj kui stalno isti me nervira prizor: tata novine gleda, a mama televizor. A ja bih htio bajku o vjetici sa Gria, i onu o patuljku, ali ko da mi ih pria? Jednom ih lijepo pitam: "to e eiri iru?" Oni smrsie samo: "Pusti nas sada na miru!" Jednom hou u etnju, sporo mi teku minute, elim priati s nekim, al' oni samo ute. Sve mi je manje jasno, dok trpim sline prizore, ta e takvima djeca imaju televizore!

PROLJEE NA STOLU Jesen se bila uvukla u ume, u njive, u vonjake i u ljude. Putovi bili blatnjavi, vrtovi bili pusti, a zrak studen. Bila je nedjelja. Skupili smo se oko stola i ekali da mama sue za ruak pomee. Odjednom je u nau sobu ulo proljee! Mama je unijela stolnjak sa stotinama cvjetova, sa suncem i nebom to se plavi! inilo nam se: ruamo usred proljea, na mekoj, zelenoj travi... KAKO NASMIJATI MAMU Kada je mama ljuta, tuna il' brina lica, tada potamni nebo i zamru pjesme ptica. Sunce se tada zbuni, zaboravi da grije, ni potok ne zna tei
9

k'o to je tekao prije. Odjednom nisu vane igrake, ni drugari, ni kola nije bitna, ni druge velike stvari. Onda te samo jedna vana misao prati: kako da se, to prije, opet nasmije mati. PUTOVANKA Ozbiljan je tata uvijek kad se sprema na put, al' smjeka se njegov eir, kiobran i kaput. Raduje se njegov demper, koulja, kravata, jedva eka putna torba da mugne kroz vrata. Poskakuju nestrpljivo i cipele dame, i kola se obraduju daljine ih mame. Mama nita ne govori, samo usne pui, ja i brat se radujemo kad se vrati kui. LJUBAVNA PJESMA Kad god mi ljubavna pjesma u moje pero doleti,
10

ja se njih sjetim. Nerazdvojni su bili od prvog sunevog zraka do mrklog mraka. im neto malo jedno od njih zaboli, i drugo se razboli. On joj je tepati znao, kosu joj milovao i cvijee brao. Ona je njemu spremala pite, kolae, supice i druga lijepa jela. Takve ljubavi nije bilo u devet sela! I im u svome peru osjetim ljubavne zvuke, sjetim se kako su se drali za ruke i kako su bili skupa od jutra, pa do mraka... Pitate ko MOJ DJED I BAKA!

PRED MOJOM KUOM Pred mojom kuom u bujnoj travi ivjelo trideset hiljada mravi: mravi kovai,
11

mravi nosai, mravi pjevai, mravi kosai, mravi pastiri, mravi kuriri, mravi berai, mravi perai, mravi vozai, mravi monteri, i brojna njihova djeca. Mene je stalno boljela glava, od njih se nije moglo da spava. Ve ranim jutrom svira im budnica i onda poinje prava ludnica: kovai sijevaju, nosai nose, pjevai pjevaju, kosai kose, pastiri se dovikuju, kuriri ih nadvikuju, berai beru, perai peru, vozai ofiraju, monteri montiraju, a djeca njihova brojna otvore polja bojna! I tako vazdan nesnosna buka, prosto da te uhvati muka. Jo pred mrak sami, kad e veera, svi krenu u kuu u krau eera! Mravi kovai, mravi nosai, mravi pjevai, mravi kosai, mravi pastiri, mravi kuriri, mravi berai, mravi perai, mravi vozai, mravi monteri, i brojna njihova djeca.
12

Na kuu krene najezda prava trideset hiljada gladnih mrava! Izdrim i to zavitlavanje, krenemo, zatim, svi na spavanje. I taman pomislim nee me brkati, kad oni ponu glasno hrkati! Mravi kovai strani hrkai, mravi nosai kao hajkai, mravi kosai ite li, ite, mravi pjevai pite li, pite, mravi pastiri kao motori, mravi kuriri ko kompresori, mravi berai kao trubai, mravi perai kao brusai, mravi vozai kao oferi, mravi monteri k transporteri, a brojna djeca, ene i babe glasni i dosadni kao abe! albe sam slao na razne strane: putaru Marku, efu ciglane, alio sam se i vodovodu da mravi iz kue nee da odu, pomo sam traio od policije, al' nita, nita pomoglo nije. I ta u drugo, na kraju velim pokupim stvari i, evo, selim!...

CVJETKO Te veeri otac nas okupi oko sinije i, krijui oi, ree da je prodao Cvjetka. Uzeo sam kaparu, a Zijad sutra iz grada dolazi po tele. Do podne ga moramo zaklati i
13

srediti. Kao da nas biem oinu, trgosmo se na ove hladne oeve rijei i poesmo ga uglas moliti da to ne ini. Ni nae suze ga, meutim, nisu smekale. Otac je, izgleda, imao golem razlog koji mi, djeca, nismo mogli dokuiti ni razumjeti. San dugo nije doao u nae postelje te noi. Prevrtali smo se i okretali, smiljajui kako da spasimo Cvjetka, ali smo bespomono doekali sutranji dan. Prvi put se tatinom prijatelju Zijadu u naoj kui niko nije obradovao. Koliko ti je tele, domaine? Hoe li moi stati u moj prtljanik? upita Zijad tatu izlazei iz auta. Dobro mi doao, Zijade mirno ga pozdravi otac. Sjeli su zatim za sto pod lipom ispred kue. Tu se Zijadu najvie svialo. Uvijek, kad bi tu sjedao, ponavljao bi mom ocu: Eh, kad bih mogao ovo pare tvog dvorita prenijeti sebi u grad!... I nami je bila draga lipa u dvoritu. Sad bismo je, meutim, dali Zijadu zajedno sa stolom i zemljom oko nje, samo da nam ostavi Cvjetka. Jer, Cvjetko nije bio obino tele. On se igrao s nama, nauio nam je jesti iz ruke, volio je da ga mazimo i bio posluan kao kue. Kao da je razumio sve to mu se kae. Kad je bio posebno dobre volje, nije branio ak ni da ga jaemo. U pismu sam ti sve objasnio ree otac kad poee razgovor o Cvjetku. Cijenu si prihvatio, ali ti moram rei da tele svojom rukom nisam mogao zaklati. Nisam mogao... a ni djeca mi ne bi oprostila... Ti zna, Ivane, ja se u taj posao ne razumijem ree Zijad. Taj mali nesporazum kod nas, djece, probudi nadu da bi se Cvjetko mogao spasiti, pa se jo vie primakosmo stolu pod lipom, toboe, zanijeti igrom. Znam ree otac povukavi dugaak dim cigarete. Zato sam pozvao komiju Vitu. Svakog asa bi trebao doi... Vitu?! izletje nekom od nas uzdah razoarenja. Otac to u. ta je, prislukujete, a?! Hajde, hajde...! blago nas poe tjerati od stola pod lipom. Mi se, neveseli, odmakosmo. Vito je bio majstor za sve. Izraivao je stolariju, pravio nove i popravljao stare cipele, razumio se u kovaki, limarski i ko zna kakav jo zanat, a ujesen kad su se klale svinje, najee je vodio struni dio tog mesarskog posla. Imam ideju! iznenada e poluapatom moja sestra. Kakvu, govori! Neka neko od nas otri do Vite i neka mu kae da Zijad iz grada nije ni doao i da se tele nee klati. Pametno! Evo, ja u askom otrati! oduevljeno rekoh i pooh. Ali, ve je bilo dockan. Niz put je svjetlucalo na suncu sjajno sjeivo Vitinog mesarskog noa. Pod lipom ne sjedjee dugo. Trgnue jo po jednu, pa pooe ka tali. Mi, djeca, krenusmo za njima, ali nas otac vrati u kuno dvorite. Tu se pokaismo na plot kao avke sa
14

zebnjom oekujui ta e se dogoditi. U talu je uao samo otac. uli smo kako odvezuje Cvjetkov lanac i kako tape Milavu. Ona, kao da sluti nesreu, muknu tri puta. U nama bolno odjeknu otegnuti kravlji muk, zarismo glave izmeu parmaka, a vidik nam se zamagli i razli. Suze vie nismo ni mogli zaustaviti. Kroz njih smo gledali kako Vito prihvaa Cvjetkov ular iz tatine ruke i kako ga vodi pod kruku. Cvjetko je nekoliko koraka iao posluno, a onda veselo poe mahati repom i poskakivati oko Vite. Da ga umiri, Vito ga poe milovati po vratu i po tjemenu, ali se to Cvjetku svidje, pa poe blago elom udarati u Vitinu ruku, kao da se bode s njom. I tako korak po korak, u toj udesnoj igri, stigoe pod kruku. Tu se Cvjetko umiri, kao da je odjednom shvatio da ga ovi ljudi nisu poveli u etnju i svojim krupnim pametnim oima pogleda Vitu. Vito premjesti no iz lijeve u desnu ruku i poe se namjetati kako bi mu bilo zgodnije. Cvjetko istee vrat, primae se, onjui Vitinu ruku u kojoj se caklilo otro sjeivo, i liznu je nekoliko puta, kao to to ini pas kad se umiljava gospodaru. Vito iznenaen zastade, a onda naglo tre ruku i zamahnu. Mi pokrismo oi rukama i usmo tup udarac noa u drvo! Ne mogu, Ivane! Ja ovoga ne mogu zaklati usmo zatim Vitu i vidjesmo gdje klei pred teletom i upire elom u Cvjetkovo elo. Iznad njih, zaboden u krukovo stablo, drhtao je dugaki mesarski no.

APRIL IDE...

APRIL IDE Ustaj, ustaj, april ide, oba mu se krila vide: jedno krilo prezeleno, drugo krilo preareno!

15

Ustaj, ustaj, april zove da u igre poe nove, da sa neba skine dgu i zamijeni sreom tugu! Ustaj, ustaj, pa poleti, kao to i april leti: od umice do vrtia, od travice do cvjetia!... Leti skupa s leptirima na hiljade sad ih ima! Drugi put se predaj sjeti sada samo leti, leti!... A ako ti fale krila posudi ih od aprila!... TA SVE LETI? De razmisli, pa se sjeti: ta sve leti, ta sve leti? Leti, leti, leti... ptica!
16

Kad u kavez, kad u icu, zarobimo ilu pticu, de se sjeti, de se sjeti ta e onda sve da leti? Onda leti, leti... vjetar ! Kad u kavez, ljutu icu, zarobimo ilu pticu, kada u dak od dva metra uhvatimo krila vjetra, de se sjeti, de se sjeti: ta e onda sve da leti? Onda leti... avion! Kad u kavez, ljutu icu, zarobimo ilu pticu, kada u dak od dva metra uhvatimo krila vjetra, i kad, brze i smione, pokvarimo avione, de se sjeti, de se sjeti: ta e onda sve da leti? Onda leti, leti... leptir! Kad u kavez, ljutu icu, zatvorimo ilu pticu, kada u dak od dva metra uhvatimo krila vjetra, kada, brze i smione, pokvarimo avione, kad na cvijetu pokraj vira klonu krila tog leptira, de se sjeti, de se sjeti:
17

ta e onda sve da leti? Onda leti, leti... zmaj! Kad u kavez, ljutu icu, zarobimo ilu pticu, kada u dak od dva metra uhvatimo krila vjetra, kada, brze i smione, pokvarimo avione, kad na cvijetu pokraj vira klonu krila tog leptira i kad igri doe kraj, pa na zemlju padne zmaj, de se sjeti, de se sjeti ta e onda sve da leti?! Onda leti, onda leti... Onda leti ova pjesma iz mog kraja u tvoj kraj, a u pjesmi, a u pjesmi leti pozdrav u zaviaj... OGRLICA U vrtu je jedna lala jutros udno zasijala. Zaiskri joj ispod vrata, kao da je
18

sva od zlata, udno lijepa ogrlica lala planu k'o ar-ptica! A otkud joj o g r l i c a? To je jedna pauia obmotala oko lale dvije niti tanke, male, pa se na njih pohvatale (dok je Mjesec pleo kose) sitne kapi bistre rose... POZIV NA RUAK Ispod trenje, to mirie po cvijetu i medu, mravia je baka zvala mravie da jedu: Hajde, hajde, unuici, pripremljen je sto. Dosta igre, trebali bi i pojesti to. ekaj malo, draga bako, makar pet minuta! ponovie uglas mravi nekoliko puta.

19

Bre, bre, supa eka i stotinjak mrva. Neete li, neka znate, poastiu crva! A mravii ispod bulki i ljutia utih: Evo, evo, ve trimo! to se odmah ljuti?!... RADNI DAN JEDNOG VJETRA Vjetar se esto probudi rano, dok je jo uvijek nebo zvjezdano, pa brzo skoi, umije lice i ta e prvo? buditi ptice! Zatim sa lia izbrie rosu, pa se razleti po sjenokosu: ukrade pranik od snenog maka, namigne veselo horu cvraka, povue za nos stranog bauka, prodrma krevet jednog pauka, zavrti listi na jednoj ljivi, probudi leptira na jednoj njivi, vrkne klobuak jednoj gljivici i otme balon malom Ivici, nestano kucne bubanj od ira,
20

a zatim pije vode iz vira. Iz umskog stana istjera ose, pa zatim brezi zamrsi kose... Na kraju jutra svojim nemirom takne oblaak to juri svemirom, onda ga primi u kronju kruka, gdje vazdan pue, pirka i uka. Pred samo vee umoran mirne na kraju neke umice mirne, legne i sanja do samog jutra kako e opet trati sutra... PROLJEE UZ RIJEKU Ujutro s prvim sunevim zracima bude se ptice po vrbacima gonei pjesmama tragove sna. Zatim brzaci ivlje poteku, mrmorom zvonkim razbude rijeku i malog raka sa njenog dna. A onda dan se razvaari... Sunce raskono pone da ari ini se: s neba ut potok tee... Ribice ponu udesne igre, virovi rijeni postaju igre sve dok ne padne vee... Kad vee igru otme od dana, tad Mjesec ieta iz svoga stana
21

u pratnji prekrasne zvijezde Danice, pa se vozucka u zlatnoj koiji od jedne do druge nebeske stanice... A za to vrijeme vjetri nad rijekom miluje vrbu ruicom mekom i drijema rai na rjenom dnu. Dok Mjesec u rijeci ogleda lice, stanu brzaci, zaute ptice i sve se preda snu... DGA Nebo mutno i sjetno kao mog oka zjena, satima kiu lije na sela tiha i snena. A onda sunce virnu kroz oblak iznad luga, nenadano, k'o srea, na nebu procva dga. Zasja kao to radost sija u djeijem oku, vrati ljepotu nebu i bistri tok potoku. Vrati nadu u sreu leptiru, ljubiici, a vjeru u ivot i pjesmu cvrku, meni i ptici. Ali potraja kratko na nebu poslije kie, onda se negdje izgubi i ne vrati se vie... UMAR Njega slavuj cvrkutom budi, prije sunca i prije zore, pa mu tiho, kradom od ljudi, okai radost na sve prozore. U umi svi ga znaju po redu: drag je potoku, zekama, cvijeu...
22

Njemu srne iz ruku jedu i ptice mu na puku slijeu! Sav je zelen dok umom stupa i srce mu je zeleni vir, pa zato osjeti kad list propupa i kad na hrastu iznikne ir. On tano zna gdje jelen ee, kud leti leptir, ta rade laste, on zna kako die drvee, koliko koja grana naraste... Jezdi umom gord i zanesen, radosna srca i vedra lica, zato u glasu kui donese umor lia i cvrkut ptica. O LIPI Jo nije s time naisto svijet da lije lipa drvo il' cvijet. Jer, ona s proljea, izgleda prvo kao i svako normalno drvo, ali im proljee pred ljetom padne, sva se u cvijet i miris dadne. Tada joj kronja postane medna poslastiarnica osa i pela i prava konica koja mirie u deset uma i devet sela! A onda prou vruine ljetne i jesen lipi u kronju du'ne, pa joj se lie i grane cvjetne, kao maslaci ponu da krune. Tada je lipa ponovo drvo
23

cijele se zime mrzne, al' sanja kada e ponovo granuti sunce i doi bajno doba cvjetanja... Zbog toga ostaje tajna za svijet, da lije lipa drvo il' cvijet. O ZOVI U moje djetinjstvo uvijek me zove, gdje god ga sretnem stabalce zove. Odmah me sjeanja skole i stiu, k'o da ih itam na njenom liu. Sjetim se kako me u srce dirala jedna stara zovina svirala, kako se ni do nonih svjetlucaljki nismo razdvajali od njenih pucaljki, kako su cvjetovi znali da traju po cijelu zimu u toplom aju... ta ne bih dao kad bi se ule one note iz stare frule, kakvu ne bih cijenu platio kad bih se, naas,
24

pucaljki vratio, koliko danas dao bih sjaja za onu olju zovinog aja?!... U moje djetinjstvo uvijek me zove, gdje god ga sretnem, stabalce zove. Ovo malecko i krhko drvce lako ovjeku sraste za srce... O BREZI Ima neto u kori breze, neto skriveno, toplo i meko, kao da neko tajni vez veze, kao da ara pod korom neko. Zbog toga breza i tmurnog dana, stoji k'o suncem sva obasjana. Ima neto u njenoj kori, ivotno, vrijedno k'o zjena oka, kao da u njoj voda ubori najtajanstvenijeg gorskog potoka. Zbog toga breza, nou i danju, provodi vrijeme u aputanju. Ima neto u njenoj sri, nekakva sila i snaga neka, neto to je vjeito dri
25

kao to nada dri ovjeka. Zato joj grane ka suncu hrle jednom e stii da ga obgrle!... TRENJA DOBRO JUTRO! kucne mi u prozor trenja tek rascvjetanom granom. Vrijeme je da ti miriem zajedno s jorgovanom. I mirisale su dugo njene latice cvjetne. Onda me, jednog dana, opet na prozoru sretne: DOBAR DAN! stidljivo ree i strese pregrt treanja u moje krilo. Ima ih dosta! i, zbilja, i za komiluk je bilo. Vrijeme je i dalje ilo, a ona nije makla... Jednu veer mi, opet, kucnu tiho u stakla: DOBRA VEER! na pozdrav mi utei mahnue njene grane. Stari se... Bjei mi lie na sve etiri strane... I, zaista, lie joj sletje i po vrtu se rasu... A jedne noi opet se javi s prizvukom tuge u glasu:
26

LAKU NO!... Neto mi je kraj srca hladno, ini se nee pro'. Ko zna da li e cvjetovi moji ikada vie do'... LAKU NO... LAKU NO... Nije se javljala vie, jedne noi je pala. Al' je kraj njenog panja mladica isklijala... BEHARLI KOULJA Velika trenja kraj moje kue raskopa svakog proljea svoju cvjetnu koulju i zagolica mirisom jo pospane pele u konicama. One, kao opinjene, polete u njenu kronju i zuje povazdan kao da zlatne suneve niti upredaju u sitno grumenje budueg voska. Kad sunce zae i pele odlete u svoja medena gnijezda, trenja ne zakopa svoju beharli koulju, nego rairi njedra ne bi li se u njih s k o t r
27

lj a l a i neka zvijezda... PLAE U PARKU TRAVA Plae u parku trava, suza joj suzu stie, dola nekakva sprava, pa strie li je, strie. "Nije mi to me kosi", plaui uzdie trava, ve to me nee jesti ni konj, ni vo, ni krava. Bilo bi divno da sam na nekoj livadi rasla, upkala bi me ovca i krava bi me pasla. I kosom kad bi me kosili, skupili bi me u plast, pa bi me cijele zime krave jele u slast. A krave daju mlijeko, od mlijeka djeca rastu... Bilo bi, zaista divno, da sam u nekom plastu. Ovako moram da plaem, jer nema gore sree: im me pokosi sprava, strpat e me u smee..." I plae trava, i plae,
28

u sjenci visokih zgrada, puklo joj zeleno srce mirie pola grada... KAKO JE PROCVJETALA PRVA VISIBABA Zima vie nije mogla ostati. Dolazilo je sunce i prijetilo da e je svu istopiti. Zato je pokupila krpice preostalog snijega, ogrnula se mrazevima, uzjahala pomamnog Sjeverca i pola u hladnije krajeve. Jednoj pahuljici se, meutim, nije odlazilo. Ona se tokom zime sprijateljila sa suhim listom i hrastovim irom i nije ih eljela ostaviti. Osim toga, oni su joj cijele zime divno govorili o suncu, pa je zaeljela saekati i vidjeti tog princa kome su se list i ir divili i radovali. Zato se, kad je Zima poela skupljati posljednje snjene krpice, brzo sakrila pod suhi list s kojim se sprijateljila. Izlazi odatle! vikala je Zima, kojoj se, ipak, nije uspjela sakriti. Izlazi, ili u narediti ljutitom Sjevercu da te potpuno zaledi! Ali pahuljica nije htjela izai. Zima taman zamahnu rukom da naredi Sjevercu kako e kazniti malu neposluljivicu, kad kroz granje zablista sunce i natjera ih u bijeg. Pahuljica je, malo kasnije, plaljivo provirila ispod lista. Pred njenim oima se u jednoj kapljici divno presijavao sunev zraak. Koliko je tu boja! uzdahnula je oarana pahuljica. Ne alim se istopiti, kad sam vidjela takvu ljepotu! Ne, nee umrijeti! ree joj sunev zraak, kome su godile pohvale. Ti si mi se u ovoj umi prva obradovala i zato te neu istopiti, nego nagraditi. Zraak zatim naini arobni pokret, dotae pahuljicu i pretvori je u njeni zvonasti cvijet. Od tada sitni bijeli cvjetovi na kraju svake zime doekuju sunce i prvi ga pozdravljaju.

VEZENA TORBICA

VEZENA TORBICA Prisvojila je sve boje jeseni, sve boje kanarinca


29

i sunca, djetlia i pjetlia, sve boje livade u cvijetu pa je postala najarenija na svijetu!... PUI TOO Rijeio je pui Too da sa mora, preko gora, stigne pjeke ak do eke! Poao je na put dug i iao, iao, i iao, iao... sto koraka otiao, pa je stao. Nije znao pui Too kud je po'o! MUSKETAR Odluio miji car da postane musketar, pa k'o kakav fifiri nakrivio eiri. HI-HI-HI, HA-HA-HA: KO JE KAO TO SAM JA! Uniforma tu je sva, a o bedru ma se sja.
30

Kad me vide, sve e make da pobjegnu naglavake! HI-HI-HI, HA-HA-HA... NIKO NIJE KAO JA! Gledao ga maor stari kroz velike naoari, pa ga samo apom vrknu i caru se odmah smrknu... HI-HI-HI, HA-HA-HA... ETO, TO JE PRIA SVA!... OVJEK I KRAVA o vj e k: Zdravo, gospoo kravo! Reci, je li ti pravo to te hranimo travom, to te pojimo Savom, to te ne astimo kavom, ampitom ili baklavom? K r a v a: Jeste, meni je pravo to me hranite travom, to me pojite Savom, to me ne astite kavom, ampitom ili baklavom, ali mi nije pravo to me nazvaste kravom!

31

PJESNIK I MI Pjesnik: Eto kie, eto kie! Svakog trena pada vie, loe nam se svima pie! Bjei, mie! Mi: Neka kie, neka kie! Lake se die poslije kie. Pjesnik: Evo kie, evo kie! Kapljice nas pokropie, na glavu nam skoie, koulje nam smoie, kapute promoie! Bjei, mie! Mi: Neka kie, neka kie... Sve mirie poslije kie. Pjesnik: Evo kie, evo kie! Oblaci je izruie, sve jarkove popunie, sve pelice poplaie, sve cvjetove poplavie! Bjei, mie! Mi: Neka kie, neka kie... Sunca je vie poslije kie.

32

Pjesnik: Evo kie, evo kie! Mlazevi se na nas slie, potopie, poplavie, promoie, poplaie! Bjei, mie! Mi: Pjesnie, brate, to je sramota ta pisci rade od mog ivota! To nema smisla, dosta je vie! Gdje god se govori, gdje god se pie makar o jednom jedinom miu, smislite uvijek maku il' kiu! Zar ne bi mogla ta vaa lira smisliti kakav komadi sira?! I zar nemate srca ni trunke opjevajte me uz komad unke! Pjesnik: (koji se zvao Pavao, nije nikakva znaka davao, problijedio je kao kre i nije rekao nijednu rije). NIJE REKAO, ALI JE KASNIJE ZAPISAO: U jednoj prelijepoj malenoj kui, u koju maka ne moe ui, ozidanoj od istog sira, ivio sretno mi zvani ira. Ne morate mi vjerovati ni trunke, ali u drugoj kui od unke, smjetenoj negdje iza ormara, stanovala je miica Mara. Sada u veoj kui, od sira,
33

pokrivenoj unkom k'o slamom, stanuje sretni tata ira sa jo sretnijom Maricom mamom i sa najsretnijim: Griom i Miom, Grickom, ickom i Necom njihovom lijepom djecom... UITELJICA Nije lako biti uiteljica 38 aka, svakog jutra treba rei "dobro jutro" za 38 djevojica i djeaka. Kada odlaze kui, mora da ima strpljenja 38 puta kazati "do vienja". A tek na svakom asu to su podvizi pravi: 38-oro djece pomilovati po glavi, 38 pitanja da postavi, 38 puta greke da popravi, 38 aka u jedan hor da grupie, 38 lijepih ocjena da im upie! 38 puta, i to joj je u slubi, ponekad mora da uputi primjedbi ili tubi. 38 puta da trpi roditelje na roditeljskom sastanku, i da im slua elje. A na kakvoj je tek muci dugakoj na nekom putovanju, na ekskurziji akoj! To vam je, stvarno, nezgodno skroz: 38 aka mora da smjesti u voz, 38 puta provjeriti da li je sve u redu, 38 briga da se svi lijepo provedu, 38 puta mora viknuti: "Pozor! Ne trite po vozu, ne naginjite se kroz prozor!" A kada dou u hotel, tamo u neko doba, ona mora vidjeti ima li dovoljno soba, i, onda, kad se smjeste, nastanu brige
34

mnoge: 38 aka ima po dvije noge, pa, poto njeni aci nisu u svojoj kui, valja im noge oprati i pidame im obui, 38 puta zube im mora prati, 38 puta pusu im mora dati, obveza se dalje jedna za drugom rea: svakome koji lijee mora ekati lea, 38 puta mora im mazati krike, 38 puta da ih vodi da pike, 38 kreveta mora da im namjesti, 38 nemirnih u njih lijepo da smjesti, odjednom mora uti 38 zahtjeva, 38 uspavanki mora da im otpjeva! I tek kad i posljednji zaspi, ako joj se posrei, i ona moe malo odahnuti i lei. Nije lako biti uiteljica 38 aka, nije lako voditi toliku klapu, zato molim pljesak za vau uiteljicu, a ja joj skidam kapu! TAJNA Gordana je na prvom asu, pod klupom pronala papiri. Uzela ga je, odmotala, zatim se zarumenjela i stavila ga u dep od kecelje. ta ti je to? tiho je upita drugarica iz klupe. Ne mogu ti rei. To je moja tajna. Na prvom odmoru svi su ve znali da Gordana ima tajnu. Kakvu to tajnu ima? apatom je upita Marica. Nala sam pod klupom pismo. Od koga? Ne mogu ti rei. To je moja tajna. Zatim je poeo drugi as. Na drugom odmoru svi su ve znali da je Gordana dobila pismo. Ko ti je poslao pismo? tiho je upita Anica. Goran! apnu joj Gordana na uho da niko ne uje. A ta pie, ta ti pie?
35

Ne mogu ti rei. To je moja tajna... ree Gordana i sjede na svoje mjesto, jer je ve zvonilo za trei as. Na tom asu se mnogo utalo i aputalo, a na sljedeem odmoru svi su ve znali da je Gordana dobila pismo od Gorana. Ali niko nije znao pravu tajnu ta u pismu pie. Svi su Gordanu salijetali da im to kae. I Nevenka, i Slavica, i Nihada, pa ak i Ranko i Slavia, ali je Gordana samo odmahivala glavom: Ne trudite se uzalud. Ne mogu vam rei. To je moja tajna... Kad su se oni razili, Gordani je prila Mirsada, povukla je ustranu i rekla: Ja sam ti najbolja prijateljica u razredu. Meni moe rei ta ti to Goran pie. Ne mogu ti rei ree Gordana. Tajne se ne govore, one se apuu na uho, da niko ne uje. Pa, apni mi onda! nasmija se Mirsada. I Gordana je poela da apue. Tiho, kao to se samo tajne apuu: Su, su, su... A ta joj je to Gordana aputala? E, to vam ni ja ne znam rei. To je ostala t a j n a.

TA SVE UJAK TREBA ZNATI TA SVE UJAK TREBA ZNATI Nisam htio, ta u kriti al' moradoh ujak biti. A ta znai ujak biti, rei u ti da zna i ti: Kad si ujak, mora znati zato tata nije mati, zato rastu brci tati, zbog ega je magla siva, to na kruci nema ljiva?! Ujak mora da se sjeti: zato i slon ne poleti,
36

zbog ega je imi slijep, ta e konju konjski rep?! Ujak mora sve da shvata, mora biti akrobata i vjetine znati mnoge: hodanje na etir' noge, premet, kolut, stoj na glavi (i u sobi i na travi) mora dobro i da skae, da mjaue i da njae, da re i kukurie, i da pria lijepe prie! Kad moradne ujak biti, sve e ovo znati i ti! Potpuno je isti vic, ako mora biti stric!... PITALICA I SKITALICA Dvije dobre drugarice, nerazdvojne, takorei, izgubile jedna drugu kad su htjele Bosnu prei. Prva od njih udna bjee, zvali su je PITALICA, i druga je bila udna, a zvala se SKITALICA. Poele su da se trae niti brzo, nit' polako, a sve to je izgledalo posve udno evo kako: PITALICA pitala, SKITALICA skitala:
37

dok je prva pitala kud je druga skitala, druga je ve skitala kud je prva pitala!... Oekujem od vas vijesti: DA LI E SE NEKAD SRESTI? MANJAK Od danas je u ustima Vanje jedan stanovnik manje! VIAK Od jue je u ustima Mie jedan stanovnik vie! HAJDEMO PRAVITI SMIJEH Hajde smijeh da pravimo! Kako se smijeh pravi?
38

Najee se raa u glavi, moe se nai u travi, a moe se spremiti i u tavi. Ima dosta glava, al' smijeh u njima spava. Ovdje je beton, nemamo travu... ...ali imamo veliku tavu. Divno! Tavu emo da stavimo i u njoj smijeh da spravimo! A od ega se smijeh pravi? Ako se kiselkast smijeh eli, stavi se najprije kupus kiseli. Uh, neemo taj! Ako hoemo da je slan, onda je neto drukiji plan: stavi se soli kilogram sav... Neemo ni takav! Hoemo smijeh vedar i zdrav i sladak, sladak, sladak k'o med! E, onda je ovakav red: stavi se najprije mlijeko kravlje, ono je mislim, dobro za zdravlje... A otkud nam mlijeko? Pa, to je lako, priemo kravi: "Izvini, draga gospoo kravo, uli smo da ti je mlijeko zdravo,
39

bi li nam ga malice dala? Moe?! E, ba ti hvala!" Pomuzemo i gotovo! Lako, zar ne?! Da, ali otkud nam krava? Zbilja, pronai kravu stvar nije laka... A moe li mlijeko iz tetrapaka? Moe! A zatim? Zatim, neka nam ne bude mrsko, stanimo i pred eernom trskom: "Trsko, trice, bi li nam dala malo svoga slatkog kristala?! E, ba ti hvala!" A ako nemamo trske? Ako nam nije pri ruci trska ili neka eerna repa, onda moe i kocka eera ili bombon iz tvoga depa. to se dalje stavlja? Dalje se stavlja i jedan vic, koji je priao neiji stric, pa malo igre, desetak ala, poneka dosjetka dvorskih budala, onda se sve to u tavi dri i jednom aljivom pjesmom zapri. A kad je gotov smijeh?

40

Saspemo ga u mijeh, pa kome god se smije, neka iz mijeha pije... Nazdravlje! TA BI BILO LIJEPO BITI Hajde da se igramo "ta bi bilo lijepo biti". Mogu l' i ja? Moe i ti. Pa, bilo bi lijepo biti jablan viti. Navrh brda kao strijela, pored rijeke, na kraj sela, miluje te sunca zraka, ima kapu od oblaka, kraj uha ti vjetar uka, sokovi kroz stablo mile... Jeste, da nije pile! A ta e kad doe pila, visoki zeleni drue, pa te kod nonih prstiju poprijeko prestrue?! Zato bih ja radije bila ptica ila. Imala bih krila, nebo nada mnom kao svila, cvrkutala bih od jutra do mraka... Jeste, da nema kobaca i svraka, da nema praki, puaka i zloestih djeaka.
41

Pa ta bi ti radije bila, hajde smisli, pa reci. Ja bih radije bila riba u rijeci... Riba u rijeci, ludice?! A ribari, a mree, a udice?! Pa razni krivolovci, pa zagaivanje rijeka... Nema tu lijeka. Ja bih zato volio biti obina krava! Bar bih vam davao mlijeka... Kako hoe, na tvoju volju, al' stare krave mesari kolju... Ja imam elju bolju: biti zei u polju. Brz da budem poput munje kad kradem komijske dunje... Ha, ha, ha!... ta e ti dunje, ako si zeko?! A, osim toga, ne bi stigao daleko: promae lovci, stignu te vuci, pobjegne njima, zgrabe te lije... Zecu uopte veselo nije. Vidite, svima je teko od jablana do zeca... Budimo zato sretni to smo obina djeca!
42

Hajdemo se igrati neke druge igre... Hajde da se igramo neke druge igre... PREVRNUO SE SVIJET NAOPAKE Prevrnuo se svijet naopake: zemlja je gore, a nebo dolje! S nogama uvis etaju make, kronjama nadolje vise topole! Tokovi kola idu al' strijepe da se od puta ne odlijepe, jer, dabome, i taj je put, pogodili ste izokrenut! Naglavake cvjeta i cvijee, poleuke hodaju mravi, ak se i zemlja STVARNO okree kad malo due dubi na glavi! OKRUGLA PRIA Kruio jedan okrueni krug oko jednog okruglog kruga, pa tako kruei zaokruio jo jedan okrugao krug. Ponu, onda, ta dva okruena kruga da krue oko onog okruglog kruga i, tako kruei, zaokrue
43

jo dva okrugla kruga! I onda sva etiri okruena kruga ponu ukrug da krue oko onog okruglog kruga i zaokrue jo etiri okrugla kruga! Pa onda tih osam okruenih krugova ponu da krue oko onog okruglog kruga i, tako kruei, zaokrue jo okruglo osam okruglih krugova! I onda tih esnaest okruenih krugova ponu da krue, okruuju i zaokruuju okrugle krugove oko onog okruglog kruga, u sredini okruenih krugova sve dok im se, od silnog kruenja, sve nije zavrtjelo u glavi... DOSJETLJIVI DJED Svi djeaci su tog ljeta imali po jednog arenog zmaja. Bili su otprilike isti, ali su krila kod svakoga bila drugaije iarana. I svi su mogli daleko i dugo letjeti. Samo Ivan nije znao sam napraviti takvu igraku, pa je povazdan pogledom tuno pratio zmajeve veih djeaka. Dodue, Davor mu je dva puta nudio svog zmaja, ali je za to traio etiri klikera i lopticu za tenis. Zbog toga niko nije bio sretniji od Ivana kad mu je tetka iz Bea donijela pravog pravcatog zmaja! Bio je vei i areniji od svih koje su imali djeaci iz susjedstva. Ali ta to vrijedi, kad nije mogao poletjeti! Ivan se dugo uzalud trudio i naposljetku rasplakao i rastuio vie nego kad ga uopte nije imao. ta bi mu moglo biti? pitala se u udu Ivanova tetka. Ne znam u emu je kvar, ali, zbilja, ne moe letjeti rekao je Ivanov tata, nakon to je i on isprobao igraku. Da mu, moda, negdje nije ispao koji dio? pitala je Ivanova mama. Nemoj mi plakati. Kupit e tebi baka drugog zmaja brino ga tjeila baba. Samo Ivanov djed nita nije rekao. Ustao je i otiao negdje iza kue. Ubrzo se vratio
44

nosei u ruci Gaana svog najdraeg goluba. Privezao je zmaja za njegovu nogu i pustio ga iz ruke. Gaan zamahnu krilima, a u Ivanovim rukama poe se odmotavati konac kojim je bio vezan. Golub i zmaj brzo su se smanjivali pred Ivanovim oima. Djede, leti! sjao je od sree djeak. Leti, leti... zadovoljno se smjekao i dosjetljivi djed.

IDE JESEN, IDE ZIMA...

TA RADI JESEN? Ta jesen ini ta joj je volja: sasui trave i sljuti polja. Ohladi sunce i skrati dane, svakom vonjaku opljaka grane. Sakrije negdje cvrke i svice, nekud daleko poalje ptice... A zatim mirka kroz tune kronje, zlatei njihove dronjave nonje... TUAN DAN

45

Danas nisu pjevale ptice, ni vjeverice nisu skakale. Danas su sve ume kraj Rume plakale... Sruila oluja dom jednog slavuja... SAN JEDNOG MASLAKA Sanjao jedan uti maslaak da je postao meki oblaak, da mu je umjesto ute krunice izrasla druga, od bijele vunice kao mjehuri od sapunice! I da se nove latice krune im malo jae vjetar dune! Sanjat' se vie nije usudio, i zbog toga se odmah probudio. I gle uda:
46

to mu se snilo, ve mu se bilo i dogodilo... LIE Lie drvea je poput jata ptica: S proljea se izlee, preko ljeta raste, a s jeseni mu ojaaju krila, pa poleti iz kronji kao ptice iz gnijezda... JESEN U PORODILITU Jesen je. Na sve strane umiru trave bez glasa, prazne se njiu grane, nigdje cvijeta ni klasa. Nebu se oi mute, nit' vidi, nit' gleda ita, kesteni tuno ute ISPRED porodilita. Al' UNUTRA je radost, pjesma, prava divota Svake veeri pone desetak novih ivota! Napolju, puna sjete, tone suneva laa, unutra dijete po dijete, k'o cvijet po cvijet se raa... ZIMA

47

Obukla priroda u selu bijelu odjeu posljednjih dana. Livade male pospale ispod mekanog jorgana. Gole umice lice amijom plianom skrile. Barice, ograde, stazice, dobie ogrtae od svile. Zelene sestrice jelice skupile iroke skute, pa pod ubarom bijelom cijelo vrijeme na brdu ute. Grudvice lete gle'te! Djeca se sankaju na brijegu! Ptiice bose prose, one se ne raduju snijegu... NEMOJTE BITI TUNI Svako je naao sreu u ovom arenom svijetu: mravu je srea u radu, a leptiru u letu. Ptici je cvrkut srea, peli je srea u medu, lopta je sretna na travi, a klizaljke na ledu.
48

Sreu ima i potok, i zei u umi siv, potok je sretan to tee, a zei to je iv. Nemojte biti tuni, drugari, ni ja neu, u ovom velikom svijetu svako e nai sreu. Ima, sigurno, negdje i mala srea neka, koja niija nije ve samo na vas eka.

BIJELI SVIJET, ARENI SVIJET Nekad davno, dok jo ni sunce nije bilo tako sjajno i toplo kao danas, svijet nije bio ovako aren i lijep. Njime je, iz bijelog dvorca s vrha Bijele planine, vladala Bijela Carica, a kako je ona najvie voljela snijeg i zimu, sve je u tom njenom svijetu bilo bijelo, prebijelo. Dok je trajala zima, to je i bilo razumljivo snijeg bi pokrivao ume i kue, brda, doline i puteve i sve je moralo biti bijelo. Ali, kada se snijeg za vrijeme kratkog ljeta otapao, ni tada nije bilo druge boje, osim bijele. Iz bijele zemlje rasla je bijela trava, cvjetalo je samo bijelo cvijee, u umama su rasla samo bijela stabla, ivjele samo bijele ivotinje, tekle su samo bijele rijeke i letjele bijele ptice. Ljudi su nosili samo bijela odijela i u bijelo kreili kue. Nije im to smetalo, jer za drugu boju nisu znali druge boje na svijetu nije ni bilo. Svijet je bio tako bijel da mu je i poslije toliko vremena ostalo to ime, pa se i danas moe uti: "otisnuo se u bijeli svijet" ili: "luta po bijelom svijetu." I sve je to bilo tako i ko zna koliko bi jo trajalo da na bijeli svijet nije doao jedan sasvim drugaiji djeak. Imena mu se vie niko pouzdano ne bi mogao sjetiti, ali pria o onome ta je uradio prenijela se i do danas. Izgledao je, u stvari, kao i sva druga bijela djeca. Ali izgled nije uvijek najvaniji, zar ne? Dok bi se drugi igrali, on bi radoznalo zavirivao ovdjeondje, eprkao po travi, rezuckao neto noiem, zapitkivao starije o stvarima o kojima oni nikada nisu ni razmiljali, a esto bi ga vidjeli kako zamiljeno i odsutno zuri u nebo. Tako su pomislili da je skrenuo s pameti, pa su ga vrnjaci poeli izbjegavati, a odrasli saalijevati. Ali, to je djeak vie rastao, bivao im je sve zagonetniji. Govorio je tako lijepo, da bi, sluajui ga, seljaci zaboravljali na posao, domaice na ruak, pa ak i bolesnici na svoju
49

bolest. Sam je napravio neku udnu sviralu, kakvu ljudi do tada nisu poznavali, i svirao na njoj tako divno da su ak i ptice u letu sa uenjem zastajale da ga uju. Vijest o tome prenese se brzo, kao da ju je vjetar raspuhao po cijeloj carevini, pa stie i do uiju Bijele Carice. Tako neobinog djeaka, sada ve mladia, dovedoe u Bijeli dvor. Njegove prie i muzika opinie vladaricu i ona mu ponudi carsku slubu. Priao je na dvoru i svirao neprekidno. Sluali su ga otvorenih usta, gotovo ne diui, ne vjerujui da se rijei mogu tako sklapati i slagati i da na svijetu postoje zvuci kakve je mladi izvlaio iz svoje svirale. I svi su poslije njegovih pria i svirke bivali opinjeni, samo je on bio nespokojan i nezadovoljan. Bijeloj Carici, koja je bila otroumna vladarica, to ne promae, pa ga jednom nasamo pozva i ree: Otkrio si nam arobne stvari, svima si nam miljenik, pa ipak, ini mi se, nisi zadovoljan. Reci mi ta ti je? Ne znam, presvijetla Carice slee mladi ramenima. Toliko toga lijepog i neobinog deava se u meni, a tako malo uspijevam prepriati rijeima i doarati sviralom. Osjeam da postoji jo neki skriveni nain. Tu negdje, u blizini, na dohvat ruke, ali nikako ga ne uspijevam otkriti... Mlad si ree mu Carica na to i odatle taj nemir u tebi. Vremenom, nauie biti zadovoljan s onim to ti je dato. No, pusti to... Hajde, odsviraj mi neto. Prolo je otada ne mnogo vremena koliko da vjetar preleti planinu s kraja na kraj, a mladi usni straan san. San o njihovom bijelom svijetu koji vie nije bijel! Drvee, trava, kue, ljudi, ptice nita vie nije bilo bijelo! Sve je izgledalo nekako drugaije, mnogo drugaije. Mladi se silno uplai, probudi se znojav i izmoren, ali nikome o svom stranom snu ne ree ni rijei. Meutim, druge bijele noi san se ponovi. Lijepo je vidio da uma vie nije bijela, da se i krovovi kua razlikuju, da je gotovo svaki cvijet drugaiji! Kad mu se san i tree noi ponovi, mladi se uplai da e poludjeti, pa izae u vrt gdje ostade budan do ponovnog izlaska sunca. A no je bila tiha, topla i, kao sve dotadanje, bijela. Ba onako bijela kao to su i sada noi ponegdje u svijetu bijele. Na velike bijele cvjetove u vrtu pala je rosa. Kapljice su glatko ali lagano, zastajkujui ponekad kao u nedoumici, klizile niz listove, skupljale se na njihovim iljastim obodima, oteavale i otkidale se kao krupne gorke suze. U jednoj od njih, prije nego to odluno krenu nadolje prema umi vlati, ogleda se tek izalo sunce. I gle! Mladiev, san se ponovi i pred njegovim sasvim budnim oima: u krupnoj je kapljici na trenutak zasjala rasko duginih boja! Jasno ih je vidio: jedna, dvije, tri, etiri, pet!... Kapljica se otkinu od lista i rasprsnu u travi. Na trenutak sve opet postade bijelo, ali se u novoj kapljici udesna igra ponovi. I tako, od lista do lista, od kapljice do kapljice, mladi je oima upijao arobni sklad boja, pa i kad rose nestade, on nastavi tu arobnu igru. "Ova bi rua mogla biti kao ona prva boja. Ovaj cvijet kao ona druga. Trava bi mogla biti kao trea, rijeka kao etvrta, kue, drvee, nebo, svijet...!" grozniavo je raunao. "Pa, da! Zato bi sve na ovom svijetu moralo biti bijelo?!"
50

Presvijetla vladarice! kliknu mladi naklonivi se pred Bijelom Caricom. Jutros u vrtu, kap mi je rose otkrila skrivenu aroliju boja! Niko na to nije ni pomiljao, ali na svijet vie ne mora biti bijel! Carica ga najprije nije razumjela, ali kako je njegova pria bivala sve arenija, ona ga ozbiljno prekori i naposlijetku mu strogo zabrani da o tome uopte misli: Ti o tome lijepo govori, ali svijet moe biti samo takav kakav je b i j e l! I ne prljaj mi ga niim! Potiten, mladi napusti dvor i no prespava u polju. Ujutro ga probudi grupa seljaka koja je u blizini kosila ito. Sviraj nam dok radimo zamole ga oni. Sviralu sam ostavio na dvoru, a tamo se vie ne vraam. Ali, dok ne napravim novu, priat u vam priu o bojama. ta ti je to? Evo, na primjer, uta... uta je uta kao uta. Sunce bi moglo biti uto. Sunce je bijelo ree jedan od seljaka i sve je bijelo kao bijelo. I tvoje uto je bijelo kao bijelo. Vae bi ito moglo biti uto kao uto dosjeti se mladi. ito je bijelo! ree seljak ljutito i okrenuvi mu lea nastavi konju. Teki su dani doli za mladia. Prestao je priati, jer niko vie nije sluao njegovu priu o bojama. Ljudi su pomislili da je skrenuo s pameti, pa su ga poeli saaljevati. Dozvolili bi mu da prespava u nekom sjeniku, a ponekad dobio bi ostatke njihovog objeda za neki sitni posao u tali. I tako, prolo je ljeto, prola je jesen, a proe i zima. Jednog ranog proljetnog jutra, dok je u polju gledao raanje novog bijelog dana, na dlan mu sletje leptir. eli li ti uti priu o bojama? upita ga mladi. Ovaj samo sklopi i ponovo rairi svoja bijela prozirna krila to su mu plaljivo podrhtavala na svjeem proljetnom vjetru. Ah, to je tako tuno uzdahne mladi. Kada bih ti ih barem mogao pokazati. One su tako lijepe... Jutro je bilo tiho i bijelo. Negdje u daljini uo se pijetao. I crkvena zvona. Seljaci su se spremali poi u polje. Jedna topla suza klizne niz mladiev obraz i kapne na krilo leptira... I gle! Zbi se udo! Suza se topila u sliku od hiljadu boja! Iznenaen, leptir uplaeno sklopi i ponovo rairi krila i tako preslika aroliju. Ushien od sree, ali jo uvijek pomalo uplaen, unu s mladievog dlana vrludavim, drhtavim letom, kakvim i danas leti, stresajui zlatasti prah boja s krila. Mladi nije mogao zadrati uzvik oduevljenja. Noen vjetrom, prah je bojio travu, vrt, polje, umu, ptice, nebo! Sve je zablistalo i oivjelo u stotinama, u hiljadama nijansi. Obezglavljen od radosti, mladi potri za leptirom i uronivi u udesni oblak, izgubi se u arenilu. Seljaci iz oblinjeg sela, koji su ve krenuli u polje, razrogaenih oiju promatrali su
51

udo. Oni odvaniji poeli su klicati od oduevljenja i bacati kape u zrak. Neki od njih ostavljali su svoje alatke, trali i valjali se kao djeca, kupajui se u bojama. Ubrzo, cijelim se krajem razlilo slavlje. Tog istog jutra, zbunjeni carski savjetnici probudili su Bijelu Caricu, da bi je izvijestili o udu to je blistalo u dolini podno dvora. Stavi pred prozor Carica je imala ta vidjeti: plavo se nebo oslikavalo u rijeci koja je vijugala kroz zelenu livadu ureenu arenilom prvog proljetnog cvijea. A tamo dalje disala je tamnozelena uma. Gdje je moje bijelo carstvo?! to se zbilo s mojim bijelim svijetom?! vrisnu Carica od ljubomore. Slika je bila tako lijepa, prelijepa, da ju ova sakri od svojih podanika navukavi na prozore debele bijele zastore. Straa! zazove u oaju razderavi komad bijele tkanine sa svog carskog ogrtaa. Stavite ove bijele poveze na svoje bijele oi i dovedite mi mladia koji nam je nekad svirao i zabavljao nas svojim priama. I ma to da se dogodilo, ne skidajte poveze s oiju! Uz topot bijelih konja, bijeli su se vojnici razjurili kraljevstvom, ali onako slijepima, izgubio se ubrzo svaki trag. Bijela je Carica tada zauvijek zatvorila vrata bijelog dvorca i vie je niko nikada nije vidio. Vremenom, na vrhu planine, ostala je samo bijela ruevina, komad leda, kao bijeli nijemi svjedok jednog davnog, bijelog vremena. A kuda je otiao areni mladi? Niko to pouzdano ne zna. ak mu se ni imena niko vie ne bi mogao sjetiti. Ali, pria o onome to je uradio prenijela se i do danas. Moda jo ponekad, u rano proljee, kad su jutra tiha i svjea i kada zapjeva pijetao, negdje iz daljine, moe se uti neto poput njegova daleka apata i arobnih zvukova flaute noenih vjetrom. I kad se na nebu poslije kratke kie pojavi dga, kau da ga se tada moe sresti kako pod njom smilja, pronalazi i mijea nove boje, ijom neponovljivom ljepotom moda opet kani izmijeniti svijet. BILJEKA O PISCU imo Ei, roen 1954. godine u selu Breze kod Tuzle, poznati je djeiji autor. Objavio je desetak knjiga poezije i proze, ("Zdravica na kraju djetinjstva", "Vezena torbica", "Rudarev kuerak", "Pola igra, pola zbilja", "uma", ,,Putovanka ", "ta li mrda iza brda ", "Dva srca ", "Prie za laku no"...) te nekoliko radio-igara za djecu i kazalinih predstava za najmlae ("Zeleni eiri", "Amela", "Tajna sehare", "Oivjele stvari"). Knjiga "Rudarev kuerak" doivjela je sedam izdanja i proglaena je najboljom djejom knjigom u Bosni i Hercegovini 1979., a za radio-igru "Zeleni eiri" dobio je nagradu RadioZagreba 1973. godine. Vie puta je nagraivan na knjievnim konkursima za kratku priu. Ei je zastupljen u kompletu "Djeija knjievnost naroda i narodnosti BiH u 20 knjiga", u antologijama i izborima lektire u naoj zemlji, te u udbenicima za osnovnu kolu u BiH i
52

Hrvatskoj. Knjige su mu prevoene na slovenski, makedonski i albanski, a pojedinane pjesme i prie na poljski, njemaki, vedski, talijanski, maarski, bugarski i turski jezik. Radio je kao novinar Radio-Tuzle i Radio-Sarajeva, urednik Izdavake kue "Univerzal" u Tuzli, a posljednjih sedam godina je slobodni knjievnik. Sada (privremeno) ivi i radi u Wuppertalu, u SR Njemakoj.

53