Sie sind auf Seite 1von 2

7

LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / sijeanj 2013.

METAMORFOZE TRANZICIJSKE IDEOLOGIJE

Hrvatski san o Europi


Hrvatska u srpnju ove godine postaje lanica Europske unije. U Sloveniji, koja je u Uniji od 2004. godine, ulice kljuaju. to recentna zbivanja na slovenskim ulicama znae za Hrvatsku i njezin dugo iekivani "bijeg s Balkana"?
Stipe urkovi
(SFRJ) potrajalo je onoliko dugo koliko i Federacija iz koje su nastojale pobjei. Nakon toga, njihovi su se putevi razdvojili. Slovenija je vrlo brzo postala sinonim uspjene "tranzicijske prie", zemlja ija je prilagodba na parlamentarnu demokraciju i trinu privredu uspjela izbjei dugu tranzicijsku depresiju i duboke socijalne traume, koje su iste procese pratile diljem ostatka postsocijalistikog istoka Europe. Dobrim dijelom, to je bila posljedica veeg stupnja politike autonomije pri upravljanju procesom transformacije u kapitalistiko drutvo nego to je bio sluaj u drugim tranzicijskim zemljama. Dok su u ostatku Istone Europe MMF i druge institucije Zapada propisivale agresivne doze neoliberalne ok-terapije Vaingtonskog konsenzusa kao panaceju za sve tranzicijske boljke2, Slovenija je slijedila vlastiti, gradualistiki model prijelaza u kapitalizam i tako izbjegla dio socijalnih patologija koje su dominirale sociolokim profilom mnogih drugih postsocijalistikih drutava od deklasacije irokih slojeva do spektakularne tajkunizacije. Hrvatska se u prvom postsocijalistikom desetljeu nala na suprotnom kraju tranzicijskog spektra. Neovisno o tome koliki znaaj pripisivali ratu kao katalizatoru brutalizacije naina politikog rukovoenja procesom socio-ekonomske transformacije, nedvojbeno vie instance ideolokog autoriteta u proglaje da je pruio ne samo zaklon, nego i snane sima samog predsjednika drave. Tuman je mehanizme ideoloke pacifikacije drutve- socijalizam i idejnu tradiciju kojom se histonog otpora tim procesima. Spoj rata i esto rijski legitimirao proto-rasistikom gestom kriminalne provedbe pretvorbe i privatizaci- upisivanja ideoloko-politikih predispozicije u njegovoj zavjetrini, jamili su da prvobit- ja u "etnike supstance" proglasio "inherenna akumulacija u Hrvatskoj na scenu stu- tno srpskima" i time ih, u uvjetima rata u kopa u punom mranom sjaju oprave od ognja, jemu su Srbi predstavljali glavnog neprijatelja, blata i krvi. No dok su u drugim postsocijali- ideoloki anatemizirao. No tako osloboen val stikim dravama stranke koje su nadzirale ideoloke inkriminacije nije se zaustavljao na inicijalnu, traumatinu fazu restauracije ka- preostalim deklariranim socijalistima (kojih pitalizma, u pravilu platile cijenu brze smjene jedva da je bilo, dijelom i zbog "nacionalnos vlasti, nerijetko u korist reformiranih stra- etnikog" prefiksa kojim je socijalistika idenaka-nasljednica omraenih komunistikih ja obiljeena) ili na onima kojima se moglo partija, u Hrvatskoj se Tumanova Hrvatska "dokazati" "etniki dvojbeno podrijetlo". Jeddemokratska zajednica (HDZ) na vlasti uspje- nom definiran, odnos ekvivalencije izmeu la zadrati cijelo desetljee nakon prvih vie- socijalizma i "srpstva" bez potekoa se dao istranakih izbora. Rat je definirao i zaotrio riti uvezivanjem dodatnih karika, sve do uspofizionomiju hrvatskog nacionalizma i isto- stave lanca ija je logika omoguila ideoloku vremeno ga promovirao u difoltno polazi- denuncijaciju veine oblika otpora socio-ekote i nultu razinu politikog diskursa o svim nomskoj transformaciji i njezinim posljedicadrutvenim procesima. To je njegovim politi- ma. U konkretnome, to je znailo da je svaki kim nositeljima osiguralo moan instrument otpor privatizaciji ili restrukturiranju privatidrutvene kontrole, ideolokog disciplinira- ziranih poduzea i rezanju nadnica bilo monja i uutkavanja svih opozicijskih projekata gue denuncirati kao refleks "socijalistikog i njihovih protagonista. Dvije karakteristike mentaliteta", a time dovesti u preutnu vezu koje su dalekosenije od svih drugih odredile s destruktivnim intencijama prema nacionalprogramatiku hrvatskog tranzicijskog nacio- nom projektu i nacionalnom interesu. Kako nalizma bile su antisrpstvo i antisocijalizam. su ultimativno utjelovljenje takvih destrukNjihova artikulacija kao bezuvjetnih ekviva- tivnih intencija bili Srbi, povratno je i svatlenata3 propisana je i ovjerena od strane naj- ko kome su se takve "intencije" mogle impu-

iroka prosvjedna mobilizacija na slovenskim ulicama tokom proteklih nekoliko mjeseci1 u Hrvatskoj je ostala gotovo bez ozbiljnijeg analitikog odjeka. Sudei po indiferentnosti izraenoj u toj utnji, prvi sjeverozapadni susjed kao da se kree u nekoj drugoj orbiti stvarnosti, pa ni zbivanja u njoj nemaju potencijala za reperkusije na hrvatsku realnost. Ta injenica je tim udnija to se Slovenija nalazi upravo tamo kamo Hrvatska grozniavo ve dva desetljea eli dospjeti. Osnovni narativ hrvatske "tranzicije", pripovijest kroz koju su procesi postsocijalistike socio-ekonomske i politike transformacije manje ili vie eksplicitno tumaeni i pravdani, pripovijest je o bijegu s Balkana u spasonosni zagrljaj Europe. No na taj su se put Hrvatska i Slovenija svojedobno uputile zajedno, s istom odlunou i nadanjima, i istom estinom prezira prema onome to ostavljaju iza sebe. Milan Kuan i Ivica Raan su na XIV. Kongresu Saveza komunista Jugoslavije preac iz labirinta duge agonije jugoslavenskih osamdesetih potraili na istim izlaznim vratima. Partnerstvo dviju najsjevernijih i najbogatijih saveznih republika Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije

Ilustracija: Ivica Druak

LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / sijeanj 2013.

tirati postao potencijalni ideoloko-politiki agent "srpstva", a slijedom toga i neprijatelj drave i njezinih interesa. Logika nekoherentnost operacije koja u prvom koraku sklonost socijalistikim idejama (i svemu to se s njima konotativno moe dovesti u vezu) izvodi iz navodne "etnike supstance" "srpstva", da bi se u sljedeem koraku optubom za "srpstvo" posluila kao potencijalno univerzalnim sredstvom denuncijacije svakog otpora vlastitoj politici, i to neovisno o etnikom i nacionalnom identitetu prokazanih antagonist, nije bitno natetila njezinoj ideolokoj uinkovitosti. Razlog efikasnosti tog aspekta hrvatske tranzicijske ideologije devedesetih lei u njegovoj dubokoj kongruenciji s temeljnim narativom "bijega s Balkana" i "povratka u Europu" te specifinoj funkciji koju je u sklopu toga poprimio. Agresivni ideoloki egzorcizam "srpstva" i svih elemenata "socijalistikog mentaliteta" unutar tog je narativa bilo mogue prikazati i pravdati kao nune etape na putu povratka u "zapadnoeuropski civilizacijski krug", uz obeanje budueg udjela u obilju zapadnoeuropske drave blagostanja kao konane nagrade za prolazak kroz istilite nacionalizma. Rigidna dihotomija Balkan/Europa temeljni je ideologem hrvatske tranzicijske ideologije. Etno-nacionalizam devedesetih predstavljao je samo jednu od njegovih izvedenica. Hrvatski "bijeg s Balkana" u smjeru prieljkivane "europske normalnosti" samo je u prvoj etapi poprimio oblik agresivnog nacionalistikog kidanja spona (institucionalnih i simbolikih, realnih i imaginarnih) s "balkanskim" istokom. injenica da Zapadna Europa u hrvatskom nacionalizmu nije znala prepoznati aspekt njezina "postajanja Europom", bio je izvor dubokih frustracija njegovih politikih i intelektualnih nositelja i glasnogovornika. U gorkoj inverziji uloga, europski je pogled hrvatskom etno-nacionalizmu poruio da u njemu prepoznaje obrise Balkana, a ne vlastite. I ta je presuda znaila poetak njegova kraja. Preveden iz Tumanova registra folkloristikog nacional-romantizma u jezik historijske, politike i socio-ekonomske realnosti, "povratak u zapadnoeuropski civilizacijski krug" ionako je prije svega znaio restauraciju kapitalistikog naina proizvodnje i euroatlantske integracije. Kada je postalo sve izvjesnije da se etno-nacionalizam devedesetih iz glavnog ideolokog sredstva na tom putu pretvorio u glavnu prepreku dospijea na njegov kraj, nacionalizam je poeo gubiti na hegemonijskoj snazi. Socijalne rtve koje je bio zahtijevao vie nije bilo mogue opravdati kao nune korake prema buduem europskom blagostanju. Na koncu i sam "prepoznat" kao "balkanski" element i uteg, u apdejtanoj varijanti hrvatske tranzicijske ideologije nacionalizam je poeo figurirati kao jo jedno zastranjenje na dugom putu iz tame loe prolosti u svijetlu europsku budunost. Upravljanje kormilom sada je moglo biti preputeno drugima, koji e skupa s nacionalizmom preko palube baciti veinu njegovih retorikih rekvizita, ali e socijalne i ekonomske rtve zahtijevati i pravdati istim europskim snom i strahom od "ostanka na Balkanu"4. Sve dosad izneseno, dakako, daje vrlo jednostran i nedostatan prikaz hrvatskog nacionalizma devedesetih. Antisrpstvo nije bilo samo sredstvo ideoloke inkriminacije, nego je podrazumijevalo i vrlo realne zloine i sustavna krenja ljudskih prava. Oni koji su se protiv njega borili, u pravilu su to inili polazei od ljudskopravake perspektive. Tome je teko prigovoriti. Na vrhunca ratne histerije, takav oblik djelovanja esto je bio jedini koji je odgovarao na akutnost situacije i obeavao zatiti-

ti ljudske ivote. Iz naknadne perspektive, meutim, postaje razvidno da je nacionalizam djelovao obuhvatnije od svojih protivnika. Artikulacija antisrpstva s antisocijalizmom u nacionalistikoj ideologiji, njezini dubinski uinci na planu politikih i socijalnih borbi, nisu adekvatno problematizirani. To je rezultiralo cijepanjem tih borbi na dvije fronte, meu kojima nije postojalo ozbiljnijih pokuaja komunikacije. Dok su civilnodrutveni aktivisti vodili bitke za ljudska prava i protiv diskriminacijskih praksi, radnici su se borili protiv destruktivnih uinaka ekonomske transformacije. Ni jedni ni drugi nisu se mnogo osvrtali na borbe ovih drugih. A kada jesu, jaz se esto pokazao nepremostivim. Sluajevi u kojima su radnici borbu za svoje interese artikulirali u obliku apela na nacionalnu solidarnost bilo zbog toga to su elemente socijalne inkluzivnosti u nacionalistikoj retorici shvaali ozbiljno i traili njihovu realizaciju, bilo u pokuaju preventivne imunizacije na optube za ideoloku retrogradnost i "nostalgiju za socijalizmom" aktere na civilnodrutvenoj sceni mogli su samo udaljiti. Radnici su tako ee percipirani kao dio problema nego kao potencijalni saveznici. S druge strane, indiferentnost ili ak demonstrativna distanca civilnodrutvenih udruga prema radnikoj problematici, s radnikog su gledita nerijetko tumaeni kao elitistiki prezir prema njihovim problemima i "potvrda" slutnje da u vrijednosnom sustavu civilnodrutvenih aktivista prava "manjinaca" kotiraju vie od njihovih. No pored tih nezanemarivih razlika i uzroka uzajamne distance, jedan moment povezuje ove dvije skupine: ni jedni ni drugi u svojim borbama nisu dovodili u pitanje osnovni smjer socio-ekonomske preobrazbe. I jedni i drugi su pretvorbu i privatizaciju problematizirali prije svega zbog kriminalnog naina provedbe, a ne zbog fundamentalnih drutvenih i demokratskih implikacija predaje proizvodnih resursa drutva u privatne ruke i posljedinog redefiniranja njihove svrhe, unutarnje logike i ustroja po uskim kriterijima racionalnosti koji proizlaze iz imperativa profitnog motiva. Problem ni za jedne ni za druge nije bio kapitalizam kao takav, nego ono to se percipiralo kao njegova lokalna anomalija "tajkunski" ili "ortaki" kapitalizam, "kapitalizam s balkanskim karakteristikama". Za obje su skupine posljedice restauracije kapitalizma, koji je inicijalno predstavljen i pravdan kao nuan korak ka "europeizaciji" i blagostanju, esto posluile kao dostatan dokaz potrebe za produbljivanjem te iste "europeizacije". Obje su tako ostale vrsto usidrene u hrvatskom tranzicijskom snu o Europi. Tokom devedesetih, komparativni pogled na razvoj situacije u Sloveniji, koja se na isti put uputila u isto vrijeme, mogao je rezultirati samo potvrdom uvjerenja o hrvatskim problemima kao samoskrivljenoj aberaciji. Poteena devijacije nacionalistike histerije, prokletstva "balkanskog mentaliteta" i njegovih patologija od nepotizma do kulture kolektivne kleptomanije Slovenija je ostvarivala kontinuiran gospodarski rast i, inilo se, ope blagostanje. Kao takva, postala je ne samo predmet hrvatske zavisti, nego i empirijska potvrda o realnosti i dostinosti "europske normalnosti" i blagodatima "ureenog" europskog kapitalizma. Hrvatska e, ako sve bude ilo po planu, u srpnju ove godine postati 28. zemlja lanica Europske unije. S obzirom na to, oekivalo bi se da e hrvatska javnost budnim okom pratiti zbivanja u Uniji, a posebno u Sloveniji, koja je tako dugo figurirala kao uzor i dokaz opravdanosti njezinih oekivanja od lanstva. Da

tome pitanju posveti imalo ozbiljne panje, zbivanja na slovenskim ulicama trebala bi je ozbiljno zabrinuti. Posebno ako uini sljedei Mislav itko analitiki korak i zapita se o uzrocima tamonjih prosvjeda. Tada bi saznala da je Sloveniju ubrzo po ulasku u monetarnu uniju sustigla tranzicijska normalnost iz koje se Hrvatska ulaskom u EU nada pobjei. Iako je krenula od boljih polaznih pozicija od Hrvatske, Sloveokom dva desetljea takozvane trannija degradaciju vlastite ekonomije na status zicije dosegnut je konsenzus izovisne periferije5 nije uspjela sprijeiti. Ni pomeu najjaih politikih stranaka, ekonomskih strunjaka i uvaenih gled s onu stanu slovenskih granica, u dubinu EU prostora, ne umiruje. Tamo se moda jo ja- politikih komentatora prema kojemu su tesnije naziru obrisi polarizacije na centar i pe- kui ekonomski i politiki procesi ustvari dio riferiju, na one koji diktiraju politike i one koji jedinstvenog konvergencijskog kretanja koje su prisiljeni pristati na podinjavanje6. A mo- postsocijalistikim zemljama osigurava mjeda jo i vie od toga, trebala bi zabrinuti inje- sto za zajednikim europskim stolom. Usprnica da ni veliki igrai, koji definiraju pravila kos tome to se zavrnica tranzicijskog razigre, ne uspijevaju kontrolirati i usmjeravati doblja nezgodno poklopila s financijskim slomom na Wall Streetu i posljedinom duval krize koji ih nosi. bokom krizom eurozone, pripovijest o zajedI za hrvatski i za slovenski pogled, situacija bi nikom europskom stolu nije, ini se, izgubila trebala biti sablasno poznata: prijetnja du- svoju privlanost za spomenute drutvene aknike krize, mjere tednje, opresivna sjena tere. Kljuni uinak pripovijesti o konvergenMMF-a (sada kao lana famozne "Trojke"), za- ciji u politikom polju odnosi se na moguzivanje radikalnih strukturnih reformi, soci- nost iroke upotrebe retorike igre zasnovane jalni nemiri, polarizacija na bogati Sjeveroza- na dihotomiji drave i trita, pri emu je drpad i siromani Jug, (zasad jo uvijek napola ava jednostavno sinonim za korupciju, dok je latentni) sukobi oko distribucije vikova... Po- trite sinonim za optimalne ishode. Rije je sljednji put kada su ovi elementi bili na bro- o vanom legitimacijskom momentu budui ju, u dubokoj krizi jugoslavenskih osamdese- da se tranzicija (dakle, ono to je Branko Hortih, gordijski su vor na koncu presjekli uspon vat nazvao restauracija kapitalizma) odvijala agresivnog nacionalizma i raspad nadnacio- pod sloganom "drava je lo vlasnik i jo gori nalne zajednice7. Slovenija je, ini se, svoj eu- poduzetnik", stoga je bilo osobito vano nai ropski san dosanjala do kraja i probudila se poveznicu izmeu prve faze tranzicije obiljena mjestu i suvie slinome onome s kojega ene stvaranjem trinih institucija i aktera je krenula na put, odluna da mu se nikada vi- kroz privatizaciju i kasnijih eurointegracije ne vrati. Grubo trgnuta iz sna, danas se buni. skih napora. Sudei po stanju na njezinim ulicama, Hrvatska svoj europski san jo uvijek sanja. Kako e Dihotomija drave i trita reagirati kada shvati da se nala usred uur- ili dihotomija centara i periferije? banih priprema za dramu koja je vrlo slina onoj koju je ve jednom odbila odigrati do kra- Problematinost spomenute retorike ne moe ja? S tom razlikom da joj je ovaj put namije- se ukloniti veim zagovorom drave naspram njena uloga statista, smjetenog na samome trita, budui da je sama alternativa izvor porubu pozornice, i bez pripremljenog plana za tekoa. U mjeri u kojoj se drava pokazuje kao bijeg u sluaju poara. Prvi put kao tragedija... jednostavna homogena tvorevina, primarno A drugi put? obiljeena nemogunou da upravlja ili bira "pobjednike" ekonomskog natjecanja, dok * Stipe urkovi je glavni urednik hrvatskog se trite predstavlja kao alokacijski mehaniizdanja Le Monde diplomatique i suosniva Cen- zam bez institucionalne dimenzije, rasprava je svedena na bespredmetnu potragu za "itra za radnike studije. stim" tritem, a sloen i proturjean sustav koji skraeno nazivamo drava svodi se na ad1 Vidi tekst Primoa Kraovca na str. 5-6. ovog broja. ministraciju trinog natjecanja. Posljedino, 2 Usp. Peter Gowan, Neo-Liberal Theory and Practice for Eastern Europe, New Left Review I/213, rujan-listopad 1995., str. mnogobrojni komentatori dolaze do zakljuka da postsocijalistike zemlje nisu iskusile ni 3-60. kapitalizam (budui da se potonji nije pojavio 3 Prikaz politike artikulacije odnosa ekvivalencije izmeu u zamiljenom "istom" obliku), a kamoli nerazliitih pojmova slobodno se koristi nekim elementima oliberalizam (budui da se meu relevantnim rada Ernesta Laclaua i Chantal Mouffe. No iz injenice da taj teorijski alat moe biti koristan za osvjetljavanje speci- politikim strankama ne moe pronai nositelj "iste" liberalne ideje). Nasuprot ideoloki finog problema artikulacije antisocijalizma i antisprstva u ideologiji hrvatskog nacionalizma 1990-ih, ne slijedi au- motiviranoj opreci drave i trita koja danas svoju funkciju nalazi u legitimaciji ubrzane tomatski i prihvaanje punog opsega ireg, postmarksistikog, teorijskog projekta u kojemu se originalno pojav- privatizacije i komercijalizacije javnih usluga poput obrazovanja ili zdravstva, razumijevaljuje. Usp. Ernesto Laclau & Chantal Mouffe, Hegemony and Socialist Strategy, Second Edition, London-New York, 2001. nje postsocijalistike periferije kroz prizmu procesa financijalizacije usredotoeno je na meZa primjer kritike temeljnih teorijskih postavki, vidi npr.: Norman Geras, Post-Marxism?, New Left Review I/163, svi- uigru razliitih oblika kapitalizma u razdoblju obiljeenom usponom financijskih trita i libanj-lipanj 1985., str. 40-82. beralizacijom meugraninih tokova kapitala 4 Da je taj strah jo uvijek aktivan moment u hrvatskom i novca. politikom ivotu pokazale su i rasprave pred referendum o

pristupanju Europskoj uniji prole godine. Tada se ni umiveniji liberalni "europejci" nisu libili posezati za u osnovi rasistikim dismisivnim karakterizacijama Balkana kao teritorija osuenog na vjenu nazadnost i inferiornost. Referendumsko pitanje je tako izrijekom pretvoreno u zahtjev za posthumnim ovjeravanjem Tumanove formule o "civilizacijskoj pripadnosti", dakako bez spominjanja njezina autora. 5 Na tu temu, vidi tekst Mislava itka na str. 9-10. ovog broja. 6 Vidi tekst Perryja Andersona na str. 3-4. ovog broja. 7 Usp. Jake Lowinger, Economic reform and the double movement in Yugoslavia: an analysis of labor unrest and ethno-nationalism in the 1980s, Ann Arbor, 2011.

Upotreba pojma periferije ini se opravdana ako namjeravamo potovati injenicu da se nominalna politika konvergencija (irenje Europske unije na jugoistok) odvija istovremeno sa sve izraenijim produbljivanjem ekonomskih razlika meu zemljama lanicama. Iako taj pojam ve zauzima istaknuto mjesto u dobro poznatim radovima Raula Prebischa, Paula Barana, Andre Gundera Franka i Immanuela Wallersteina, on zadobiva poseban sadraj u kontekstu analize putanja postsocijalistikih zemalja. Naime, jednako