Sveta Terezija od Djeteta Isusa

POVIJEST JEDNE DUE

AUTOBIOGRAFSKI ZAPISI

( PREDGOVOR i RUKOPIS B)

PREDGOVOR
Nita nije tako tajanstveno kao one tajne pripreme koje ekaju ovjeka na pragu svakoga ivota. Sve je dovreno prije nae dvanaeste godine. to se tie svete Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, kod nje je sve bilo dovreno tek 30. rujna 1879. godine kad je izdahnula u bolesnikoj sobi Karmela u Lisieuxu, podrovana suicom, u dobi od dvadeset i etiri godine i devet mjeseci. Meutim, njezin je suvremenik Peguy govorio i za nju, jer je istina da se sudbina ukorjenjuje u jednu zemlju, razdoblje, obitelj, da je dunik naslijeda, povijesti. Nitko nije otok. Terezija nije sila s neba kao aneo; rodena je u zemlji normandijskoj, ovisna o svojim precima i svome kraju. Prije nego to je cijeli svijet slavio svetu Tereziju iz Lisieuxa i njezin put djetinjstva, postojalo je jedno dijete: Terezija Martin, iz Alenona. Ona je doista tajanstveni plod onih tajnih priprema. Da je svaki od njezinih roditelja slijedio sklonost svoga srca, najvea svetica modernih vremena ne bi nikad ugledala svjetlo dana. Louis Martin, dijete vojnike obitelji, roen u Bordeauxu 22. kolovoza 1823, poznavao je ivot vojnikih logora i bio odgojen u uspomenama na Napoleonove podvige, iako se njegov otac pridruio kraljevskoj vojsci za vrijeme vladavine od Sto dana. Kapetan za vrijeme Obnove, budui Terezijin djed povukao se u mirovinu u Alenon 1830. godine.
2

 Glas koncila: Oci karmeliani, Zagreb, 1997.

Njegov sin Louis, uredan, toan, povuenog i zamiljenog temperamenta, izuio je urarski obrt, obrt strpljivosti i tonosti. U dvadeset i drugoj godini pomilja na jo samotniji ivot pa se javlja za pripravnika u samostanu Velikog Svetog Bernarda. Budui da nije znao latinski, bio je odbijen. Nakon stanovitog boravka u Parizu nastani se kao urar u Alenonu i ivi sa svojim roditeljima u ulici Pont-Neuf, provodei kroz osam godina gotovo samostanski ivot, ispunjen radom, molitvom, itanjem, ribolovom - njegova omiljena razonoda - i posjeivanjem prijatelja u katolikom klubu. Alenon glavni grad pokrajine Orne, imao je onda 13.600 stanovnika. Taj miran gradi savreno je odgovarao ovom tihom ovjeku, a na glasu je jedino po svojim ipkaricama koje izvoze uvene alenonske ipke po cijeloj Francuskoj, a napose u Pariz, gdje buna rasko skriva krhkost Carstva. Zelija Guerin rodena je 23. prosinca 1831. u obitelji seljakog podrijetla. I ona ivi u ratnikim uspomenama, budui da joj je otac sudjelovao u bitci kod Wagrama, i zavrio karijeru u andarmeriji. Godine 1844. povlai se u Alenon, u ulicu Saint-Blaise broj 36, nasuprot opinskoj zgradi. Odgojena od tog silovitog oca i majke koja je nije voljela, Zelija e jednoga dana pisati svome bratu: Moje djetinjstvo, moja mladost bili su alosni kao mrtvaki pokrov, jer, dok je tebe majka mazila, prema meni, ti zna, bila je veoma stroga; premda tako dobra, prema meni nije imala razumijevanja; zbog toga sam mnogo trpjela u

30

srcu. (Obiteljska pisma, 7.11.1865) Ona e svoju naklonost pokazivati prema tom bratu Izidoru, studentu farmacije, i prema svojoj sestri Elizi, svojoj pouzdanici, koja e kasnije stupiti u samostan od Pohoenja u Le Mansu pod imenom sestra Marija Dositeja. S njima e se dopisivati sve do svoje smrti i u pismima otkriti svoj nemirni temperament, esto alostan, ali i svoju ivu narav, revnost u poslu, postojanu vjeru, zdrav razum, pa i duhovitost. Kao Louis Martin i ona pomilja na redovniki ivot. Kao i on, i ona e doivjeti odluno odbijanje kad bude molila da je prime sestre u gradskoj bolnici u Alenonu. Onda se dala na proizvodnju alenonskih ipaka i otvorila ured na svoj raun, potpomognuta od svoje sestre: kao sposobna radnica, potpuno e uspjeti. Dvoje iskljuenih od redovnikog ivota, urar u trideset petoj i ipkarica u dvadeset sedmoj godini, sreli su se i poslije kratkih zaruka vjenali u crkvi Nae Gospe 13. srpnja 1858. Nastanili su se u ulici Pont-Neuf i ivjeli najprije deset mjeseci - na Louisov prijedlog, ali zajednikim pristankom - kao brat i sestra. Posredovanjem jednog ispovjednika promijenili su prvotnu odluku tako da se iz tog braka rodilo devetero djece od 1860. do 1873. to se mene tie, jako volim djecu, rodila sam se da ih imam, ali e i tome uskoro biti kraj. Imat u etrdeset i jednu godinu dvadeset i treeg ovog mjeseca, a to je vrijeme kad se postaje baka! pisat e prije rodenja svog posljednjeg djeteta, Terezije. (15. 12. 1872)

O Isuse, zato ne mogu rei svima malim duama kako je neizreciva tvoja susretljivost ... Ja osjeam, kad bi ti - to je nemogue - naao duu slabiju i manju od moje, ti bi se udostojao da je obaspe jo veim milostima kad bi se ona predala s potpunim pouzdanjem u tvoje beskrajno milosre. AIi emu da elim objavljivati tajne tvoje Ijubavi, o Isuse? Nisi li me ti sam pouio o njima i zar ih ne moe otkriti i drugima? ... Da, ja to znam, i ja te arko molim da to uini, ja te zaklinjem da baci svoj boanski pogled na velik broj malih dua ... Zaklinjem te da izabere itavu vojsku malih rtava vrijednih tvoje Ijubavi! ... Sasvim mala sestra Terezija od Djeteta Isusa(i) od Svetoga Lica nedostojna karmelianka

29

vraa k nedostupnoj svjetlosti koja e odsada biti tvoje boravite!Ti si onaj koji jo ostaje u dolini suza pod prilikom bijele hostije ... Vjeni Orle, ti hoe da me nahrani svojim boanskim biem, mene, siromano malo stvorenje, koja bih se vratila u nitavilo kad mi ne bi tvoj boanski pogled davao ivot u svaki as ... O Isuse, dopusti mi da ti u pretjeranoj svojoj zahvalnosti kaem da tvoja ljubav ide do ludila ... Kako ti kraj toga ludila moe htjeti da se moje srce ne vine k tebi? Kako moje pouzdanje moe imati granica? ... Ah, za tebe su sveci, ja to znam, poinili toliko ludosti, uinili su velike stvari jer su bili orlovi ... Isuse, ja sam premalena da inim velike stvari ... a moja je ludost da se nadam da e me tvoja Ljubav primiti kao rtvu ... Moja se ludost sastoji u tome da zaklinjem svoju brau orlove da mi pribave milost da poletim k Suncu ljubavi na vlastitim krilima boanskog Orla ... (usp. Pnz 32, 11) Dokle god ti bude htio, o moj Ljubime, tvoja e ptiica ostati bez snage i bez krila, uvijek e upirati oi u tebe; ona hoe da bude oarana tvojim boanskim pogledom, hoe da postane plijenom tvaje Ljubavi ... Jednoga dana, ja se vrsto nadam, boanski Orle, ti e doi po svoju ptiicu i s njom e se vratiti na Ognjite Ljubavi, i tada e je za svu vjenost zaroniti u arki bezdan one Ljubavi kojoj se ona prikazala kao rtva ... Poziv malenim duama

Samo je pet keri preivjelo: u to vrijeme smrtnost djece nije jo bila pobijeena. Slaboga zdravlja, gospoa Martin, podgrizana rakom na prsima koji se otkrio kao neizljeiv tek 1876., pristaje, bez kolebanja, da svoje peto dijete, a kasnije i ostalu djecu, preda vie ili manje savjesnim dojiljama. Kroz petnaest godina izmjenjivat e se roenja i umiranja: otila su dva djeaka i dvije djevojice, od kojih draesna Helena u petoj godini. Otkako sam izgubila ovu djevojicu, osjeam arku elju da je ponovno vidim, pie majka; meutim, ova to ostaju trebaju me i, radi njih, molim dragoga Boga da me ostavi jo koju godinu na zemlji. Jako sam alila za dvojicom svojih djeaia, ali jo vie alim zbog gubitka ove; poela sam se radovati, bila je tako draesna, tako mila, tako razumna za svoju dob! Ne proe ni trenutak dana da ne pomislim na nju. (2Z 3. 1870) Rat od 1870. i njegove posljedice - trebalo je primiti u kuu devet njemakih vojnika - ne prekida poveanje obitelji i njezin uspon medu bolje stojee graane neumornim radom majke, koja ustaje rano, ide na poinak kasno, a sada joj pomae i njezin mu koji je prodao svoju urarskodraguljarsku radionicu. Obitelj Martin seli se u ulicu Saint-Blaise, u kuu koju se moe i danas posjetiti. Obiteljski ivot ima povlateno mjesto. Sretni su samo kad su zajedno. Marija, najstarija, oeva miljenica. Paulina, iva i nestana, mamina pouzdanica, odlaze redovito u samostan Pohodenja u Le Mans. Dvije gojenice ive tu

28

sretne pod budnim okom tetke Dositeje. koja pripovijeda njihovoj majci o njihovu napretku u koli. o njihovu vladanju i cijeni njihov tako razliiti temperamenat. Ali svaki dolazak na praznike izaziva provalu radosti. a svaki povratak potoke suza. Samo jadna Leonija, najslabije nadarena, esto bolesna, ostaje stalna mamina briga. neustraiva Celina postaje uskoro nerazdruiva s Terezijom, najmanjom. etnje u Paviljon ili u normandska sela, izleti u Semalle, susreti s obitelji ujaka Guerina. koji se nastanio kao apotekar u Lisieuxu, putovanja vlakom u posjete tetki redovnici u Le Mans, obiljeit e djecu Martin koja e se cijeloga ivota sjeati tih jednostavnih radosti. Sedam smrti koje su obitelj zavile u crno od 1859. do 1870. - dva djeda. baka i etvero djece - nisu ugasili ovu uzajamnu ljubav koja ujedinjuje njezine lanove, ba naprotiv. Oevu strogost i krutost smekala je njegova blagost i dobrota prema ivim i bunim djevojkama koje pomuuju njegovu sklonost utnji i miru. On sam nastoji razonoditi obiteljske veernje sastanke itajui pjesme pjesnika koji su tada bili na glasu - romantiara - pjevajui stare melodije svojim lijepim glasom, izraujui sitne igrake na veliku radost svojih keri. Mama, esto u brizi za budunost (ona osjea da joj malaku snage), upravlja kuom sa doista nevjerojatnom i udesnom hrabrou, poput jake ene! Ne obaraju je protivtine, ne uzdiu je uspjesi! pie njena sestra (25. 10. 1868). Njezin

pristaje da se smrzava od studeni i jo se raduje toj patnji koju je, meutim, zasluilo... O Isuse, kako je tvoja ptiica sretna to je slaba i malena: a to bi bilo od nje da je velika? ... Nikada ne bi imala smionosti da se pojavi u tvojoj nazonosti, da drijema pred tobom ... Da, to je jo jedna slabost male ptiice kad hoe da gleda u boansko Sunce i kad joj oblaci smetaju da vidi jedinu zraku; protiv volje joj se njezine oice zatvaraju, njezina se glavica skriva pod krilce, a siromano malo bie zapada u san, mislei da uvijek gleda u svoju ljubljenu Zvijezdu. Kad se probudi, ona ne tuguje, njezino srdace ostaje u miru, ona ponovno zapoinje svoju slubu ljubavi, zaziva anele i svece, koji se uzdiu kao orlovi prema Ognjitu koje unitava, prema predmetu njezine elje, i orlovi saaljuju svoju sestricu, tite je, brane je odgone jastrebove koji bi je htjeli prodrijeti. Jastrebovi, to su slike zlih duhova, njih se ptiica ne boji, njoj nije sudeno da postane njihovim plijenom, nego plijenom Orla kojega gleda u Sreditu Sunca ljubavi. Boanski Orao O Rijei boanska! Ti si onaj boanski Orao kojega ljubim, koji me privlai! Ti si onaj koji si se zaletio k zemlji progonstva i htio trpjeti i umrijeti da privue due u krilo vjenog ognjita Blaenoga Trojstva! Ti si onaj koji se

27

ptiica ne naputa svoga mjesta; ona zna da s onu stranu oblaka njezino Sunce sja uvijek, da njegov sjaj ne moe potamnjeti ni jedan jedini as. Katkada, istina, srce male ptiice napada oluja, ini joj se da ne postoji nita drugo osim oblaka koji je okruuju; to je as savrene radosti za siroto slabo malo bie: Koje li sree za njega ostati ipak ondje, gledati nevidljivu svjetlost koja se izmie njegovoj vjeri. Isuse, dovde shvaam tvoju ljubav prema maloj ptiici, jer se ona ne udaljuje od tebe ... Ali, ja to znam, a i ti to zna, esto se nesavreno malo stvorenje, iako ostaje na svom mjestu (to jest pod zrakama Sunca), daje malo odvui od svoga jedinog zanimanja, uzima zrnce zdesna i slijeva, tri za crviem ... nailazei na lokvicu vode okvasi jedva razvita krila, ugleda cvijet koji joj se svia, i tada se njezin mali duh bavi tim cvijetom ... Napokon, ne mogui letjeti poput orlova, siromana se ptiica bavi jo zemaljskim tricama. Meutim, poslije svih svojih nedjela, mjesto da se sakrije u kakav kut i da oplakuje svoju bijedu i da umire od kajanja, ptiica se okree prema svome ljubljenome Suncu, izlae njegovim blagotvornim zrakama svoja okvaena krilca, cvili kao lastavica i u svojoj mu slatkoj pjesmi povjerava, pripovijeda u tanine svoje nevjernosti, mislei da e u svojoj smionoj predanosti na taj nain stei vie vlasti, potpunije privui Ijubav Onoga koji nije doao da zove pravedne, nego grenike ... (Mt 9,13) Ako boanska Zvijezda ostaje gluha na tune cvrkute svoga malog stvorenja, ako ostaje zastrta... eto, malo stvorenje ostaje mokro,

osjeaj za stvarnost, ivost njezina razgovora, njezina osjeajna ljubeznost dua su obitelji. U obitelji Martin vlada vrsta vjera koja vidi Boga u svim dogadajima i slui mu neprekidno: molitva u obitelji, jutarnja misa, esta sveta priest - rijetkost u to vrijeme kad jansenizam nastavlja svoje pustoenje - nedjeljna veernja, duhovne vjebe. itav je ivot ureden prema crkvenoj liturgijskoj godini, hodoaa, tono obdravanje posta i nemrsa... Medutim nema nita izvjetaenoga ili namjetenoga u toj obitelji koja ne poznaje ukoenosti: djela to potvruju. Prihvaaju i hrane naputenu djecu, prosjake i starce. Zelija Martin prikrauje svoj ionako kratki san i njeguje svoju sluavku. Louis Martin sam se osobno zauzima za naputene, pomae nekom padaviaru ili nekom umiruem. Ue djecu potovati siromaha u njegovu ljudskom dostojanstvu. Mama voli da su joj kerke lijepo i ukusno obuene, a kad se sestra Marija Dositeja uznemiruje videi kako se Marija, koja ima esnaest godina, zabavlja u drutvu svojih vrnjakinja, Zelija joj odgovara: Dakle, treba li se zatvoriti u samostan? Ne moe se, u svijetu, ivjeti poput vukova! Od svega onoga to nam sveta djevojka govori, ima tu dobrog i loeg. (12. 11. 1876) U etvrtom mjesecu trudnoe ona javlja Guerinovima o dogaaju koji e se dogoditi vjerojatno pri kraju godine 1872. i koji se, za sada, tie samo nje: Nadam se da e to dijete dobro uspjeti. To je prvi spomen opstojanja one

26

koju ve nazivaju mala Terezija za sjeanje na onu Tereziju koja je umrla u dobi od nekoliko mjeseci. I evo radosne vijesti: Moja se kerkica rodila, juer, u etvrtak, uveer u 11 sati i pol. Veoma je jaka i dobro izgleda, kau mi da je teka osam funti, recimo est, to je ve prilino;izgleda veoma draesna. Trpjela sam svega pola sata, a ono to sam osjeala prije ne raunam. Bit e krtena sutra, u subotu, samo vi ete nedostajati pa da sveanost bude potpuna. Marija e biti kuma sa, kao kumom, jednim djeakom manjevie njezinih godina. (3. 1. 1873) Sve e se odvijati kako javlja gospoa Martin. Jedino iznenadenje: jedan djeak donio je ovo pisamce u ulicu Saint-Blaise, u kojem je njegov otac napisao ovu kratku pjesmicu : Smijei se i rasti brzo Na sreu, sve te poziva, Njene brige, njena Ljubav, Da, smijei se Zori, Pupolje to si se tek otvorio. Jednoga dana bit e Rua. Ali tek to se rodila, Marija-Franciska-Terezija Martin upoznala je patnju: s petnaest dana malo da nije umrla od jake crijevne upale. U treem mjesecu jo opasnija uzbuna: Veoma je bolesna, i nemam nikakve nade da u je spasiti. Ova jadna mala strano trpi, od juer, ovjeku se kida srce kad je vidi. (1. 3. 1873)

sjeanje na moje zemaljske nade. Dopusti mi zato da srem slatke gorine svoga muenitva ... Isuse, Isuse! Ako je elja da te Ijubim tako slatka, kakva je tek slatkoa posjedovati, uivati ljubav?... Slaba ptiica Kako moe dua, tako nesavrena kao moja, teiti za posjedovanjem punine ljubavi?... O Isuse, moj prvi, moj jedini Prijatelju, ti kojega jedino Ijubim, kai mi kakva je to tajna? ... Zato ne zadrava te beskrajne tenje za velike due, za orlove koji lebde u visinama? ... Ja pak sebe smatram slabom ptiicom koja je pokrivena samo lakim pahuljicama; ja nisam orao, ja imam samo njegove oi i srce, jer se usprkos svojoj skrajnjoj siunosti usuujem gledati u boansko Sunce sunce ljubavi, i moje srce osjea u sebi sve tenje orla. Ptiica bi htjela letjeti prema tome sjajnom Suncu koje je oarava oi, htjela bi oponaati svoju brau orlove koji se uzdiu do boanskoga ognjita Presvetoga Trojstva ... Jao ! Sve to moe uiniti, to je da zamahne svojim malim krilima, ali poletjeti - to nije u njezinoj ogranienoj moi! to e biti od nje? Zar e umrijeti od alosti videi da je tako nemona? ... O ne, mala ptiica nee se ni rastuiti. Sa smionom predanou ona hoe da ostane i da gleda u svoje boansko Sunce. Nita je ne moe preplaiti, ni vjetar ni kia. Pa ako tamni oblaci sakriju Zvijezdu Ijubavi, mala

25

plakati vrei tako radosno djelo?), pjevat u, pa i onda kad budem morala brati cvijee usred trnja, i moja e pjesma biti toliko skladnija koliko trnje bude vee i otrije. Isuse, to e ti moje cvijee i moje pjesme?... Ah, znam to dobro: ta mirisava kia, te krhke i bezvrijedne latice, te pjesme ljubavi najmanjega od svih srdaca veselit e te, da, te sitnice pruat e ti veselje, izmamit e smijeak slavnoj Crkvi; ona e pokupiti moje latice to sam ih iz ljubavi pootkidala, stavit e ih na tvoje boanske ruke, o Isuse, i tako e ta Crkva nebeska, hotei se igrati sa svojim malim djetetom, takoder bacati to cvijee poto ono od tvoga boanskoga dodira primi neizmjernu vrijednost, bacat e ga na trpeu Crkvu da u njoj ugasi plamen, bacat e ih na vojujuu Crkvu da joj donese pobjedu!... O moj Isuse! Ja te Ijubim, ljubim svoju majku Crkvu, sjeam se da njoj najmanji pokret iste Ijubavi vie koristi nego sva druga djela zajedno (Sv. Ivan od Kria, Duhovna pjesma). Ali je li zaista u mom srcu ista ljubav?... Nisu li moje neizmjerne elje samo san i ludost?... Ah, ako je tako, Isuse, rasvijetli me: ti zna da ja traim istinu... Ako su moje elje nepromiljene, raspri ih, jer su te eije za mene najvee muenitvo ... Meutim, ja osjeam, Isuse, poto sam teila prema najuzvienijim predjelima ljubavi i, ako bude trebalo da ih jednoga dana ne postignem, ja sam onda ipak osjetila vie slatkoe u svom muenitvu, u svojoj ludosti, nego to u ih kuati usred radosti u vjenoj domovini, osim ako mi kojim udom ti oduzme

Kad je opasnost prola, majka je, na savjet lijenika, bila prisiljena odijeliti se od Terezije i povjeriti je jednoj dojilji prijateljici. Godinu dana malu e dojiti jaka i ivahna Rua Taille te e provoditi ivot seljanke. U Semalleu velika beba pocrnjela od sunca uiva u prirodi medu cvijeem i ivotinjama: njezina je dojilja vozi na takama u polje posadenu na sveanj trave : ne plae skoro nikad. Mala Rua veli da nema draesnijeg djeteta (20. 7. 1873) Plavojka s plavim oima, veoma lijepa, nasmijana, prirodno nadarena, iva i vrlo osjetljiva, sklona na estoku srdbu, svojevoljna i otmjena. Terezija ubrzo postaje miljenica, obasipana poljupcima od cijele obitelji, i utoliko vie milovana to je bila odsutna. Cijeli moj ivot svidjelo se dragome Bogu da me okrui ljubavlju, moje su prve uspomene pune osmijeha i najnjenijih milovanja!... Alenonsko ozraje, ne ba idilino, ali dovoljno vedro da bi sestra Terezija u dvadeset i treoj godini piui iz poslunosti uspomene iz djetinjstva koje emo itati, mogla govoriti: Ah! kako su brzo prole sunane godine moga ranog djetinjstva, ali kako su sladak trag ostavile u mojoj dui (...) Sve mi se smijeilo na zemlji; nalazila sam cvijee na svakom koraku, i moja sretna narav doprinosila je takoder tome da moj ivot bude ugodan. (V str. 30. i 31.) Smrt njezine majke morala je naglo prekinuti tu sreu i potaknuti na odlazak u Lisieux. No, to e nam pripovijedati sama Terezija...

24

PISMO SESTRI MARIJI OD PRESVETOG SRCA RUKOPIS "B"

ine ludosti i pokazuju svoju slabost... A eto, ja sam dijete Crkve, a Crkva je kraljica, jer je tvoja zarunica, o boanski Kralju nad kraljevima!... Srce malog djeteta ne trai bogatstva ni slave - pa ni slavu nebesku... Ono shvaa da slava s pravom pripada njegovoj brai, anelima i svecima ... Njegova e slava biti odsjev slave koja e izbijati iz ela njegove Majke. Ono trai samo ljubav... Ono zna jo samo jedno: ljubiti tebe, Isuse... Sjajna djela njemu su uskraena, ono ne moe propovijedati evanelje, prolijevati svoju krv... Ali to nije vano... njegova braa rade umjesto njega... a ono, malo dijete, stoji uz prijestolje Kralja i Kraljice, ono ljubi za svoju brau koja se bore... Sipati cvijee Ali kako e ono zasvjedoiti svoju ljubav. kad se ljubav dokazuje djelima? Eto, malo e dijete bacati cvijee, napunit e njegovim mirisima kraljevsko prijestolje, pjevat e svojim srebrnastim glasom pjesmu Ijubavi ... Da, Ljubime moj, evo, tako e se istroiti moj ivot ... Ja nemam drugoga sredstva da ti dokaem svoju ljubav, nego da bacam cvijee, to jest, da ne propustim nijednu malu rtvu, nijedan pogled, nijednu rije, da iskoristim sva najmanja djela i da ih inim iz ljubavi ... Hou da trpim iz ljubavi i dapae da se radujem u ljubavi; zato u bacati cvijee pred tvojim prijestoljem, neu proi ni kraj jednoga svijeta a da mu ne skinem latice za tebe ... Zatim u, bacajui cvijee, pjevati (a moe li se

10

23

O Isuse, znam da se ljubav plaa samo Ijubavlju (Sv. Ivan od Kria, Duhovna pjesma). Zato sam traila i nala sredstvo da olakam svoje srce vraajui ti ljubav ljubavlju. Nainite sebi prijatelje nepravednim bogatstvom da vas prime u vjene stanove. (Lk 16,9). To je, Gospodine, savjet to ga daje svojim uenicima poto si im rekao da su sinovi tame spretniji u svojim poslovima nego sinovi svjetlosti (Lk 16,8). Kao dijete svjetlosti shvatila sam da su moje elje da budem sve, da obuhvatim sva zvanja, bogatstvo koje bi me lako moglo uiniti nepravednom: zato sam se posluila njima da sebi pribavim prijatelje... Sjetivi se Elizejeve molitve ocu Iliji, kad se usudio moliti od njega njegov dvostruki duh (usp. 2 Kr 2,9), pomolila sam se pred anelima i svecima i rekla im: Ja sam najmanje stvorenje. poznajem svoju bijedu i slabost, ali znam i to koliko plemenita i velikoduna srca rado ine dobro; zaklinjem vas dakle, blaeni stanovnici nebeski, zaklinjem vas, da me uzmete kao svoje dijete; jedino e vama pripasti slava koju steknem s vaom pomoi; ali udostojte se usliiti moju molitvu; znam da je presmiona, ali usuujem se moliti vas da dobijem vau dvostruku ljubav! Isuse, ja ne mogu produbiti svoju molbu, bojala bih se da e me satrti teina mojih smionih elja... Moja je isprika to da sam dijete, a djeca ne misle na zamaaj svojih rijei. Ali njihovi roditelji, ako dou na prijestolje, ako dodu u posjed silnih bogatstava, bez oklijevanja ispunjuju elje malih bia koja ljube kao same sebe; da ih razvesele,

I. M. J. T. Isus (Rujan 1896.) Ljubljena moja sestro! Molite me da vam dadem kakvu uspomenu na moje duhovne vjebe, na duhovne vjebe koje e moda biti posljednje. Budui da to naa Majka doputa, radujem se to u se porazgovarati s vama koja ste mi dva puta sestrom, s vama koji ste mi posudili svoje rijei obeavajui u moje ime da hou sluiti samo Isusu, tada, kad jo nisam mogla govoriti... Draga kumice, veeras vam govori dijete koje ste prikazali Gospodinu, dijete koje vas ljubi kao to moe dijete ljubiti svoju majku...Tek u nebu upoznat ete svu zahvalnost koja se razlijeva iz moga srca... Ljubljena moja sestro! Vi biste htjeli uti tajne to ih Isus povjerava vaoj keri; te tajne povjerava On i vama, ja to znam, jer ste me upravo vi nauili razumijevati boanske pouke. Ipak u pokuati da protepam nekoliko rijei, iako osjeam da je ljudskom govoru nemogue izrei stvari koje ljudsko srce jedva moe nasluivati... "Znanost ljubavi" Nemojte misliti da se ja rastapam u utjehama. O ne, moja je utjeha u tom da ih nemam na zemlji.

22

11

Isus me upuuje tajnu, a ne pokazuje se i glas se njegov ne uje; ne pouava me pomou knjiga, jer ne razumijem to itam, ali katkada me utjei jedna rije, kao ova koju sam izvukla na kraju razmatranja (poto sam ostala u tiini i suhoi): Evo uitelja kojeg ti dajem, on e te nauiti sve to treba da ini. Hou da te nauim itati iz knjige ivota u kojoj je sadrana znanost ljubavi." Znanost ljubavi! Ah da, ta rije slatko odjekuje u uhu moje due, ja elim samo tu znanost. Premda sam za nju dala sva svoja bogatstva, smatram, kao zarunica u Pjesmi nad pjesmama (8,7), da nisam dala nita...Shvaam vrlo dobro da nas samo ljubav moe uiniti milima dragom Bogu, i ta je ljubav jedino dobro za kojim teim. Isus se udostojao da mi pokae jedini put koji vodi k tom boanskom ognju. Taj put je predanje maloga djeteta koje bez straha zaspi u naruju svoga oca ... Ako je tko sasvim malen, neka dode k meni, rekao je Duh Sveti na usta Salomonova (Izr 9,4). I taj isti Duh Ljubavi rekao je takoer da je milosre dano malenima (Mudr 6,7). U njegovo ime otkriva nam prorok Izaija da e na Sudnji dan Gospodin povesti svoje stado na panjake, da e skupiti male jaganjce i privinuti ih na svoje grudi (Izaija 40,11). I kao da sva ta obeanja nisu dovoljna, isti prorok, iji je nadahnuti pogled ve ponirao u vjene dubine, uzvikuje u ime Gospodinovo: Kao to majka miluje svoje dijete, tako u ja tjeiti vas, nosit u vas u svom

svih udova: shvatila sam da Crkva ima Srce i da to Srce gori od ljubavi. Shvatila sam da jedino ljubav oivljuje udove Crkve, i kad bi se ljubav ugasila, ne bi vie apostoli navjeivali Evandelja, muenici ne bi vie htjeli prolijevati svoju krv ... Shvatila sam da ljubav obuhvaa sva zvanja, da je ljubav sve, da ona obuhvaa sva vremena i sva mjesta ... jednom rijeju, da je ona vjena! ... Tada sam u zanosu svoje mahnite radosti uzviknula: O Isuse, Ljubavi moja ... napokon sam nala svoje zvanje: moje zvanje je ljubav ! Da, nala sam svoje mjesto u Crkvi, i to si mi mjesto dao ti, o moj Boe!... U srcu Crkve, svoje majke, bit u ljubav... Tako u ja biti sve ...Tako e se ostvariti moj san! Zato da govorim o mahnitoj radosti? Ne, taj izraz nije ispravan. To je vie tihi i vedri mir mornara koji je ugledao svjetionik koji treba da ga dovede u luku... O sjajni svjetionie ljubavi, ja znam kako u doi k tebi, nala sam tajnu kako u se razgorjeti tvojim plamenom. Ja sam samo djevojica, nemona i slaba, ali upravo moja slabost daje mi smionosti da se prikaem kao rtva tvojoj ljubavi, Isuse! Nekada su samo iste i neporone rtve bile drage jakom i monom Bogu. Da se zadovolji Bojoj pravdi, trebalo je savrenih rtava. Ali poslije zakona straha doao je zakon ljubavi, i Ljubav me je izabrala za rtvu paljenicu, mene, slabo i nesavreno stvorenje ... Nije li taj izbor vrijedan ljubavi? ... Jest, da bi ljubav bila potpuno zadovoljena, treba da se ponizi, da se snizi do nitice i da tu niticu pretvori u oganj ...

12

21

ispuniti moje djetinje eljice, i ti hoe danas da ispuni i druge moje elje vee od svemira ... Terezijino zvanje Kad su mi kod razmatranja moje elje zadavale pravo muenitvo, otvorih poslanice sv Pavla da potraim kakav odgovor. Padoe mi u oi 12. i 13. glava Prve poslanice Korinanima ... Ondje proitah, u 12. glavi, da ne mogu svi biti apostoli, proroci, uitelji itd., da je Crkva sastavljena od razliitih udova i da oko ne moe u isti as biti ruka. (usp, 1 Kor 12,12-30) Odgovor je bio jasan, ali nije zadovoljio mojih elja, nije mi donio mira ... Kao to je Magdalena, naginjui se neprestano nad prazan grob, napokon naia to je traila, tako sam se i ja, ponizujui se sve do dubine svoga nitavila, napokon digla tako visoko da sam mogla dosei svoj cilj (Sv. Ivan od Kria, Pjesme). Ne gubei sranosti nastavih itanje. i ova me reenica utjei: Brinite se za savrenije darove, a ja u vam pokazati jo izvrsniji put. (1 Kor 12,31) I Apostol tumai kako svi najsavreniji darovi nisu nita bez ljubavi ... i da je Ijubav izvrstan put koji sigurno vodi k Bogu. Napokon sam nala odmor. Promatrajui mistino tijelo Crkve nisam prepoznala sebe ni u jednom od udova koje opisuje sv. Pavao, ili bolje, htjela sarn prepoznati sebe u svima ... Ljubav mi je dala klju moga zvanja. Shvatila sam, ako Crkva ima tijelo sastavljeno od razliitih udova, da joj onda ne nedostaje najpotrebniji i najplemenitiji od

naruju i njihati vas na svojim koljenima. (Izaija 66, 12-13). O draga kumo, poslije takvih rijei moemo jo samo utjeti i plakati od zahvalnosti i ljubavi ... Ah, kad bi sve slabe i nesavrene due osjeale ono to osjea najmanja od svih dua, dua vae male Terezije, ni jedna jedina ne bi gubila nadu da e stii na vrh gore ljubavi, jer Isus ne trai velikih djela, nego samo predanost i zahvalnost, jer je rekao Psalmu 49 (9-13): "Ja ne trebam jaraca iz tvojih stada, jer su moje sve zvijeri umske, tisue ivotinja to pasu po bregovima; poznam sve ptice nebeske ... Ako ogladnim, neu rei tebi, jer zemlja i sve na njoj pripada meni. Zar da jedem meso bikova i pijem krv jaraca? rtvuj Bogu rtve hvale i zahvale. Predanje malog djeteta To je dakle sve to Isus trai od nas. On ne treba naih djela, nego samo nau ljubav, jer se taj isti Bog koji izjavljuje da mu nije potrebno da nam kae ako je gladan, ne ustruava prositi malo vode od Samaritanke. Bio je edan...Ali govorei: Daj mi piti (Iv 4,7), traio je Stvoritelj svijeta ljubav svoga bijednoga stvora. Bio je edan ljubavi ... Ah, osjeam vie nego ikada, Isus je edan, a susree samo nezahvalnike i nehajnike medu uenicima svijeta, a i meu svojim vlastitim uenicima nalazi, jao, premalo srdaca koja mu se

20

13

potpuno predaju, koja shvaaju svu njenost njegove beskrajne ljubavi. Ljubljena sestro, kako smo sretne to shvaamo najskrovitije tajne naega Zarunika. Ah, kad biste htjeli napisati sve to o tom znate, imale bismo lijepih strana za itanje, ali ja znam, vi radije uvate u dnu svoga srca tajne Kraljeve- a meni kaete da je asno objavljivati djela Svevinjega (Tob 12,7). Ja vidim da imate pravo kad utite, i samo zato da vam uinim veselje, piem ove retke, jer osjeam svoju nemo da zemaljskim rijeima iskaem nebeske tajne, a zatim, poto bih ispisala strane i strane, vidjela bih da nisam jo ni poela .. Ima toliko razliitih obzorja, toliko raznolikosti koje se izmjenjuju u beskraj, da e mi jedino paleta nebeskog Slikara, poslije noi ovoga ivota, moi dati boje kojima se mogu naslikati divote to ih on otkriva oku moje due. Ljubljena moja sestro, traili ste od mene da vam piem o svom snu i o mojoj maloj nauci, kako je vi zovete ... Ja sam to uinila na slijedeim stranama, ali tako loe da mi se ini nemogue da to razumijete. Moda ete moje izraze smatrati pretjeranima...Ah, oprostite mi, to dolazi od moga premalo ugodnoga stila; uvjeravam vas da nema nikakva pretjerivanja u mojoj maloj dui, da je sve u njoj mirno i spokojno... (Kad piem, onda govorim Isusu, i tako lake izraavam svoje misli... Ali to, na alost, ne prijei da ne budu loe izraene!)

na svih pet kontinenata i sve do najudaljenijih otoka ... Htjela bih hiti misionarka ne samo nekoliko godina, nego bih htjela da sam to bila od stvorenja svijeta i da to budem do svretka vjekova ... Ali iznad svega bih htjela, Ijubljeni moj Spasitelju, da prolijevam svoju krv za tebe do posijednje kapi ... Muenitvo, to je san moje mladosti. Taj je san rastao sa mnom pod trijemovima Karmela ... Ali i tu jo osjeam da je moj san ludost, jer se ne bih znala ograniiti da elim samo jednu vrstu muenitva ... Da bih bila zadovoijna, trebale bi mi sve ... Htjela bih poput tebe, boanski moj Zarunie, biti bievana i raspeta ... Htjela bih umrijeti kao sveti Bartolomej... Htjela bih poput svetog Ivana biti baena u vrelo ulje, htjela bih podnijeti sve muke koje su pretrpjeli muenici ... Htjela bih sa svetom Agnezom i sa svetom Cecilijom pruiti svoj vrat pod krvniki ma i poput Ivane Arke, moje ljubljene sestre, na zapaljenoj lomai zazivati tvoje ime, Isuse ... Mislei na muke koie e podnositi krani u vrijeme Antikristovo, osjeam da mi srce dre, i htjela bih da te muke budu sauvane za mene...Isuse, Isuse! Kad bih htjela napisati sve svoje elje, morala bih posuditi tvoju knjigu ivota; u njoj su zapisana sva djela svih svetaca, i ja bih voljela da sam ta djela izvrila za tebe ... O moj Isuse, to e odgovoriti na sve moje ludosti?... Ima li gdje dua koja bi bila manja, koja bi bila slabija od moje!... Ali upravo zbog moje slabosti ti si se, Gospodine, udostojao

14

19

sjedinjenja. Ah, oprosti mi, Isuse, ako bulaznim hotei ponoviti svoje elje, svoje nade, koje se dotiu neizmjernosti. Oprosti mi i izlijei moju duu dajui joj ono emu se nada! Biti tvoja zarunica, Isuse, biti karmelianka, biti po svom sjedinjenju s tobom majka dua, to bi mi moralo biti dovoljno... Ali nije tako... Bez sumnje, te su tri povlastice svakako moj poziv: karmelianka, zarunica, majka. Ali ja osjeam u sebi i druge pozive, osjeam poziv borca, sveenika, apostola, uitelja, muenika; napokon, osjeam potrebu, elju da ispunim za tebe, Isuse, sva najherojskija djela... Osjeam u svojoj dui odvanost kriara, papinskog zvava, htjela bih umrijeti na bojitu za obranu Crkve... Osjeam u sebi sveeniki poziv. S kakvom bih te ljubavi, Isuse, nosila u svojim rukama kad bi ti na moju rije siao s neba... S kakvom bih te ljubavi davala duama... Ali jao! Premda elim biti sveenikom, divim se i zavidim poniznosti sv. Franje Asikoga i osjeam se pozvanom da ga nasljedujem odbijajui uzvieno dostojanstvo sveeniko. O Isuse, ljubavi moja, ivote moj... Kako da uskladim te suprotnosti? Kako da ostvarim elje svoje sirote male due?... Ah, uza svu svoju neznatnost htjela bih prosvjetljivati due poput proroka, uitelja, imam zvanje da budem apostol...Htjela bih protrati zemljom, propovijedati tvoje ime i na nevjernikom tlu zasaditi tvoj slavni kri! Ali, Ljubime moj, samo jedno misijsko podruje ne bi mi bilo dovoljno, htjela bih u isto vrijeme navjeivati evanelje

I. M. J. T.

8. rujna 1896.

(Mojoj dragoj sestri Mariji od Presvetog Srca) O Isuse, moj Predragi! Tko e moi da izrekne s kakvom njenou, s kakvom blagou vodi ti moju malu duu! Kako si se udostojao da zapali zraku svoje milosti i usred najmranije oluje !... Isuse, oluja je bijesno tutnjila u mojoj dui sve od lijepoga blagdana tvoga slavlja, od svijetloga blagdana Uskrsa, kad sam jedne subote u mjesecu svibnju, razmiljajui o tajanstvenim snima koji se katkada daju odabranim duama, mislila u sebi da to mora biti vrlo statka utjeha, ali ja je nisam traila. Uveer, promatrajui oblake koji su pokrivali njezino nebo, moja je mala dua mislila i na to kako lijepi sni nisu za nju, i u toj je oluji zaspala... Sutradan bijae 10. svibnja, druga nedjelja Marijina mjeseca, moda godinjica onog dana kada se Blaena Djevica udostojala nasmijeiti svome malom cvijetku. Utjean san U prvi osvit zore naoh se (u snu) u nekoj vrsti galerije; bilo je ondje vie drugih osoba, ali u daljini. Naa Majka bila je sama kraj mene. Najednom, a da nisam vidjela kako su ule, opazih

18

15

tri karmelianke obuene u svoje plateve i velike koprene. Uinilo mi se da dolaze radi nae Majke, ali jasno sam shvatila da dolaze s neba. U dnu svoga srca kliknula sam: Ah, kako bih bila sretna da vidim lice jednoj od tih karmelianki! Tada, kao da je ula moju molbu, najvia se od svetica priblii k meni: odmah padoh na koljena. O sree! Karmelianka podie svoju koprenu, ili bolje, podie je i pokri me njome... U isti trenutak prepoznah asnu majku Anu od Isusa, utetmeljiteljicu Karmela u Francuskoj. Njezino lice bijae lijepo, nadnaravne ljepote, nikakva zraka nije iz njega izlazila, a ipak sam, usprkos kopreni koja nas je obje ovijala, vidjela to nebesko lice obasjano neizrecivo blagim svjetlom, svjetlom koje lice nije primalo, nego ga je samo iz sebe proizvodilo... Ne bih znala iskazati veselja svoje due. Te se stvari osjeaju, a ne mogu se izraziti... Vie je mjeseci prolo od toga slatkog sna, ali uspomena koju je ostavio u mojoj dui nije nita izgubila od svoje svjeine, od svojih nebeskih ara... Jo vidim pun Ijubavi pogled i smijeak asne majke. Kao da jo osjeam milovanja kojima me je obasula... Videi da me tako njeno ljubi, usudih se izgovoriti ove rijei: "Draga majko, zaklinjem vas, recite mi hoe li me dragi Bog ostaviti dugo na zemlji... Hoe li skoro doi po mene'?... Smijeei se njeno, svetica proape: Da. skoro, skoro... Ja ti obeajem. - Draga majko, dodadoh, recite mi jo ovo: ne trai li dragi Bog od mene jo togod osim mojih ubogih djela i mojih elja? Je li zadovoljan sa mnom ?

Svetiino lice poprimi neusporedivo njeniji izraz nego kad mi je prvi put govorila. Njezin pogled i njezina milovanja bijahu mi najslai odgovor. Ipak mi jo ree: Dragi Bog ne trai nita drugo od tebe. Zadovoljan je, vrlo zadovoljan !... Poto me je jo pomilovala s vie ljubavi nego to je to ikada uinila najnjenija majka za svoje dijete, vidjeh je kako se udaljuje... Moje srce bilo je radosno, ali tada se sjetih svojih sestara, te htjedoh zamoliti koju milost za njih, ali jao!... probudih se!... O Isuse! Oluja nije vie bjesnila, nebo je bilo mirno i vedro... Vjerovala sam, osjeala sam da ima nebo i da je to nebo napueno duama koje me ljube, koje me gledaju kao svoje dijete... Taj dojam ostaje u mom srcu, to vie to sam prema asnoj majci Ani od Isusa dotada bila potpuno ravnoduna, nikada je nisam zazivala i nikada nisam na nju pomislila, osim kad bih ula o njoj govoriti, a to je bilo rijetko. Tako, kad sam shvatila koliko me ona ljubi i kako ja njoj nisam ravnoduna, moje se srce stalo rastapati od Ijubavi i zahvalnosti ne samo prema svetici koja me je pohodila, nego i prema blaenim stanovnicima neba. Beskrajne elje O Ljubime moj! Ta je milost bila samo uvod u jo vee milosti kojima si me htio obasuti. Dopusti mi, jedina moja Ljubavi, da te danas sjetim na njih...danas, na estu godinjicu naega

16

17