Gerard Genette: Tipovi fokalizacije i njihova postojanost

Perspektiva
pripovjedna perspektiva (odnosno drugim nain podeavanja informacija) pitanje je koje su najede prouavali svi koji se bave pripovjednom tehnikom, od kraja 19. st na dalje u okviru tih prouavanja javlja se problem razlike izmeu naina i glasa ~ koji je to lik ije gledite usmjerava pripovjednu perspektivu? => tko je pripovjeda?~ ~ tko gleda? => tko govori? ~ Cleanth Brooks i Robert Penn Warren pomodu izraza pripovjedno arite predlagali tipologiju u 4 razdjela DOGAAJI ANALIZIRANI IZNUTRA 1.) junak pria svoju priu 3.) analitiki ili sveznajudi autor pria priu DOGAAJI ANALIZIRANI IZVANA 2.) svjedok pria junakovu priu 4.) autor pria priu izvana

pripovjeda prisutan kao lik u radnji pripovjeda odsutan kao lik u radnji

okomita kolona odnosi se na gledite (unutarnje i vanjsko), dok se vodoravna odnosi na glas (identitet pripovjedaa), bez prave razlike u gleditu izmeu 1 i 4 i izmeu 2 i 3 F.K. Stanzel razlikuje tri vrste romaneskinih pripovjednih situacija I. auktoriale Erzahlsituation (sa sveznajudim autorom) {Tom Jones} II. ich- Erzahlsituation (pripovjeda jedan od likova) {Moby Dick} III. personale Erzahlsituation (trede lice koje slijedi gledite prvog) {The Ambassadors} Norman Friedman objavljuje mnogo sloeniju klasifikaciju s osam razdjela - 2 tipa sveznajudeg pripovijedanja (sa ili bez uplitanja autora) - 2 tipa pripovjedaa u prvom licu (ja-svjedok i ja-junak) - 2 tipa selektivno sveznajudeg pripovijedanja (suenog gledita- mnogostrukog ili jedinstvenog) - 2 tipa isto objektivnog pripovijedanja (dramski i hipotetiki nain) esti tip (selektivno sveznajudi jedinstveni) => primjer James Joyce Portret umjetnika u mladosti- pria koju pria jedan lik, ali u tredem licu => oigledno mijeanje fokalizatora (reflektora) i pripovjedaa Bertil Romberg preuzima Stanzelovu tipologiju,te ju upotpunjuje etvrtim tipom (objektivni pripovjedni tekst, bihevioristikog stila) {to je sedmi tip kod Friedmana} I. pripovjedni tekst sa sveznajudim autorom II. pripovjedni tekst sa gleditem III. objektivni pripovjedni tekst IV. pripovjedni tekst u prvom licu Jean Pouillon i Tzvetan Todorov => promatraju isto nainska odreenja, ona koja obuhvadaju ono to nazivaju gledanjem ili aspektom trodjelna tipologija

I.

pripovjedni tekst sa sveznajudim pripovjedaem => Pouillon naziva to gledanjem odostraga => Todorov to simbolizira formulom Pripovjeda > Lik (pripovjeda zna vie nego lik, odnosno kae vie nego to ijedan lik zna) II. Pripovjeda = Lik (pripovjeda kae samo ono to odreeni lik zna) => pripovjedni tekst sa gleditem ili sa suenim poljem, gledanje sa III. Priopovjeda < Lik (pripovjeda kae manje od onog to lik zna) => objektivni ili bihevioristiki pripovjedni tekst => gledanje izvana da bi se izbjegle specifino vizualne konotacije u izrazima gledanje, polja i gledite, koristi se apsktrktniji izraz fokalizacija

Fokalizacije
1. tip (obino ga predstavlja klasini pripovjedni tekst) => nefokalizirani pripovjedni tekst ili pripovjedni tekst s nultom fokalizacijom 2. tip => pripovjedni tekst s unutranjom fokalizacijom (fiksna, promjenljiva ili mnogostruka => isti dogaaj moe biti evociran vie puta prema gleditu vie likova) 3. tip => pripovjedni tekst s vanjskom fokalizacijom (primjerice u djelima Dashiela Hammeta, u kojima junak djeluje pored nas, a da nam nikad nije dozvoljeno da upoznamo njegove misli i osjedaje obveza na fokalizaciju nije nuno postojana du itavog pripovjednog teksta nijedna formula fokalizacije ne odnosi se na itavo djelo, ved na odreeni pripovjedni segement razlika izmeu razliitih gledita nije uvijek jasna => ambivalentnost, reverzibilnost ponekad je vrlo teko uspostaviti granicu izmeu promjenljive fokalizacije i ne-fokalizacije, jer se nefokalizirani pripovjedni tekst najede moe analizirati kao multifokaliziran po naelu tko moe najvie, moe najmanje; fokalizacija = ogranienje ono to zovemo unutranjom fokalizacijom rijetko se potpuno strogo primjenjuje sam princip tog pripovjednog naina podrazumijeva da se fokalizator nikad ne opisuje niti ak ocrtava izvana, i da njegove misli ili opaaje pripovjeda nikad ne analizira objektivno Jean Pouillon => gledanje sa => lik se promatra ne u njegovoj unutranjosti (jer tad bismo trebali izadi iz unutranjosti, dok mi, umjesto toga bivamo u nju uvueni) ved se promatra u slici koju stvara o drugima, i u neku ruku, kroz tu sliku {osjedamo ga u naim stavovima s obzirom na ono to nas okruuje, ali nije u nama samima} unutranja fokalizacija ostvaruje se u potpunosti samo u pripovjednom tekstu unutranjeg monologa ili u graninom djelu u kojem se sredinji lik apsolutno ograniava i izvodi iz samo svog arinog poloaja Barthes => minimalni kriterij osobni nain pripovjednog teksta- mogudnost da se odreeni pripovjedni segement prepie u prvo lice 2 instance => fokalizacija i pripovijedanje- one ostaju odvojene ak i u pripovjednom tekstu u prvom licu, odnosno u sluaju kada te dvije instance preuzima ista osoba {izuzev u pripovjednom tekstu u prezentu, u unutarnjem monologu} pripovjeda gotovo uvijek zna vie od junaka (ak i kad je junak on sam), tako da za pripovjedaa fokalizacija junaka znai suavanje polja jednako tako umjetno u prvom licu kao i u tredem

Alteracije
promjene u gleditu mogu se analizirati kao promjene u fokalizaciji => npr u Madam Bovary, promjenjiva fokalizacija, sveznanje s djelominim suavanjem polja promjena u fokalizaciji moe se takoer analizirati kao trenutana povreda koda koji vlada tim kontekstom, a da postojanje koda ne bude time dovedeno u pitanje

nain (mode) => alteracije- osamljene povrede, kad povezanost cjeline ipak ostaje prilino snana tako da pojam dominantnog naina ostane pertinentan dva poznata tipa alteracija a) lateralna isputanja ili paralipsa- davanje manje informacija nego to je u poetku potrebno *lipsa od leipo = ostavljanje] b) paralepsa [lepsa od lambalno= uzimanje]- davanje vie informacija nego je dozvoljeno kodom fokalizacije koji odreuje cjelinu obrnuta alteracija, prekomjernost informacija ili paralepsa, moe se sastojati od prodora u svijest likova tijekom pripovjednog teksta, uglavnom voenog vanjskom fokalizacijom u unutranjoj fokalizaciji paralepsa se moe sastojati u iznenadnoj informaciji o mislima nekog drugog lika, koji nije fokalizator ili u prizoru koju fokalizator ne moe vidjeti informacija (koju daje fokalizirani tekst) interpretacija (koju je itatelj pozvan o njemu dati, ili koju daje a da nije na to pozvan) itava igra onoga to Barthes naziva indicijama zasniva se na prevlasti implicitne informacije nad eksplicitnom, a jednako dobro funkcionira u vanjskom fokaliziranju kao da pripovjeda na shvada ono to pripovijeda, ali to ne spreava itatelja da interpretira to u skladu s autorovim namjerama pripovjedni tekst uvijek govori manje nego to zna, ali esto omoguuje da znamo vie nego to je reeno

Polimodalnost
upotreba prvog lica, tj identinost pripovjedaa i junaka ne podrazumijeva fokalizaciju pripovjednog teksta kroz junaka pripovjeda autobiografskog tipa prirodnije govori u vlastito ime nego pripovjeda pripovjednog teksta u tredem licu impersonalni pripovjedni tekst naginje unutarnjoj fokalizaciji zbog jednostavne sklonosti prema diskreciji i potivanju neupudenosti svojih likova => autobiografski pripovjeda nema razloga da bi sebi nametnuo utnju, da bude diskretan prema samom sebi ako eli on moe izabrati fokalizaciju kroz junaka => da bi se drao informacija koje junak ima u trenutku radnje, mora izostaviti sve informacije do kojih je doao kasnije (paralipsa) Proust je u Traganjima u velikoj mjeri koristio unutranju fokalizaciju junaka - Junakovo gledite obino upravlja pripovjednim tekstom, sa suavanjima polja, trenutanim neupudenostima, pa i onim to sam pripovjeda smatra mladenakim grekama, naivnostima, iluzijama koje treba izgubiti - pazi na fokalizaciju, uskraduje si svaku preuranjenu obavijest => princip neuplitanja - Proust koristi i otvaranja prema psihologiji drugih likova- to su indicije fokalizacije koje pripovjedni tekst upotrebljava u hipotetinom obliku => Marcel pogaa ili pretpostavlja misao svog sugovornika - uestalost nainskim izraza (moda, bez sumnje, kao da, ini se..) omoguduje pripovjedau da hipotetiki kae ono to ne bi mogao tvrditi bez izlaska iz unutarnje fokalizacije - Marcel Miller te izraze naziva alibiji romanopisaca - Proustovi opisi su strogo fokalizirani- njihovo trajanje nikad ne prelazi trajanje stvarnog promatranja, ni njihov sadraj nikada ne prelazi ono to je promatra doista primjetio - implicitno prepoznavanje i potvrda koda- izrazito suavanje polja, junakove tekode da zadovolji vlastitu radoznalost => unutranja fokalizacija

- nekad ide i do hiper-suavanja polja- paralipsa (iako za njihovo postojanje saznajemo tek naknadno kad nam ih objavi pripovjeda, dakle intervencijom koja proizlazi iz paralepse) jedina fokalizacija logiki sadrana u pripovjednom tekstu u prvom licu je fokalizacija kroz pripovjedaa Proust => npr. najave-upozorenja (o bududem utjecaju neeg na junaka) ne pripadaju junaku ved pripovjedau => prolepsa nadmauje spoznajne sposobnosti junaka; dopunske informacije- iz pripovjedaeva iskustva (ne sveznajudeg!) izmeu informacije junaka i sveznanja romanopisca nalazi se informacija pripovjedaa izraz kao ja nisam znao da.. => dvosmislenost esto se proizvoljno odabire pripada li neka injenica romanopiscu ili pripovjedau romanopiscu (sveznajudem) pripisujemo samo ono to doista ne moemo pripisati pripovjedau ako pripovjedni tekst izvjetava o mislima nekog drugog lika, i to u prizoru u kojem je prisutan i junak => paralepsa, nesvodljivo na informaciju pripovjedaa kriterij (za paralepse) nije toliko materijalna mogudnost (pa ni psiholoka vjerojatnost), koliko tekstualna dosljednost i pripovjedni tonalitet {npr. razgovor bez svjedoka- navodi na pomisao o direktnom pripovijedanju, bez posrednika} Proust zaboravlja ili zanemaruje fikciju autobiografskog pripovjedaa i fokalizaciju koju ona podrazumijeva => tekst vodi nultom fokalizacijom, sveznanjem klasinog romanopisca prizori u kojima su (to se tie gledita) ja i drugi tretirani ravnopravno => dva konkurentska koda funkcioniraju na dva plana stvarnosti koji se suprotstavljaju jedan drugom ne poklapajudi se => dvostruka fokalizacija Proust se poigrava istodobno s tri naina fokalizacije => svojevoljno prelazedi iz svijesti svog junaka u svijest svog pripovjedaa i polako se uvlaedi u pojedinane svijesti ostalih likova => kri zakon duha tonalni sistem => sve povrede paralipse i paralepse = alteracije atonalni sistem => ni jedan kod ne prevladava, nema povreda Traganje posredno stanje- stanje mnoine- politonalni sustav => polimodalnost itav modalni postupak Traganja je paradoksalna koegzistencija mimetikog intenziteta i prisutnosti pripovjedaa, konkuriranje teorijski nesumjerljivih fokalizacija, ometajude mijeanje pripovjednog izvora u tekstu