Pedro Calderon de la Barca ivot je san

Pedro Calderon de la Barca je panjolski dramatiar iz razdoblja baroka. Napisao je oko 200 kazalinih komada, 120 drama i komedija i oko 80 crkvenih prikazanja, kojima je u svoje vrijeme postigao najvie uspjeha. Danas su mnogo zanimljivije njegove drame s opeljudskim temama, a ivot je san je jedna od njih. Djelo ivot je san nastalo je1636. godine. To je drama u tri ina, pisana u stihu. U I inu nas pisac uvodi u priu, u II inu se pria razvija, a u III inu se stvari rjeavaju. Obrauje neke od tema baroka odreuje li sudbina ovjekov ivot, je li ona ve zapisana, ili je sudbinu mogue izbjei razumom i slobodnom voljom; koliko odgoj mijenja ovjeka (bi li Sigizmund bio takav da su ga drugaije odgajali; da nije bio u tamnici?); to je san, a to java i je li mogue premostiti jaz izmeu ideala i zbilje, sna i jave. Pisac nam daje dva kontradiktorna odgovora da sudbinu ne moemo izbjei koliko god pokuavali (Klarin) i da se ovjek svojom upornou i razboritou ipak moe suprotstaviti sudbini (Sigizmund). Tema je bezvremena, njome su se bavili mnogi pisci. Postavlja se pitanje to je zapravo realnost? Kroz cijelo djelo se mijeaju privid i stvarnost, od samog poetka drame kad se pojavljuje Rosaura preruena u mukarca i njenog mijenjanja muko/enskih uloga ve prema potrebi u jednom trenutku je fina dama, a u drugome osvetnik s maem. Likovi su vie zastupnici ideja, nego stvarni ljudi. Iznimka je Klarin "renesansni" lik lien uzvienosti i plemenitog, za razliku od ostalih likova. Njegov nain razmiljanja i praktinost "lakrdijaa" sputaju radnju na zemlju. I ba je zato poseban, jer je obian. Jedini se boji smrti i jedini umire. Likovi se u drami ostvaruju kroz druge likove (u paru). esto izgovaraju kontradiktorne rijei u reenici, npr. I to je la Klotaldo, okrutna i laskava la, gdje upotreba kontradiktornih rijei stvara paradoks. Izraena je upotreba kontrasta: ivot-san, ivot-smrt, sudbina-izbor, sloboda-okovi, ljubavdunost, osveta-oprost, dobro-zlo, vjeno-prolazno, traginost-humor, privid-stvarnost, strahhrabrost, ovjek-zvijer. Radnja se zbiva na dvoru - koji predstavlja civilizaciju i svjetlo i u tvravi u umi koja predstavlja prebivalite zvijeri i mrak. Kontrast, slino kao kod Shakespearea u Snu Ivanjske noi (slinost je i u koritenju napitka, iako u razliitu svrhu). U I inu svjetlo nestaje, u II inu nastupa jutro kontrast noi i dana, sjene i svjetla. Tvrava je metafora ovozemaljskog ivota (kranstva), jer je ovaj ivot je samo priprema za vjenost. Pronalazimo i poveznicu s grkom mitologijom (kralj Edip), kranstvo se mijea s mistikom (astrologija). Barok se bavi emocijama i sve je nekako prenaglaeno. Izraz je dramatian, Calderon obilno koristi stilske figure: metafora (ivljenje san je hudi), hiperbola (to je ivot? Mahnitanje. to je ivot? Puste sanje, prazna sjena...), antiteza (a ja vie due imam, no slobode mnogo manje). Izneena je barokna ideja da je ovozemaljski ivot samo san, nakon kojega dolazi buenje na onom svijetu u bojoj milosti (jer sav ivot to je san, a san su i sami snovi).

U sreditu radnje je mladi poljski kraljevi Sigizmund kojega njegov otac Bazilije odmah po roenju zatvori u tvravu u pustoj umi s jednim odgojiteljem (uvarom), jer su mu zvijezde

rekle (Bazilije je bio astrolog) da e Sigizmund kad odraste biti okrutan tiranin i da e upropastiti kraljevstvo. Sigizmund odrasta u divljini i mraku. Bazilije nije imao drugog nasljednika, pa ga je poela progoniti sumnja u vlastitu odluku (moda su zvijezde pogrijeile) i odluio je vratiti sina na dvor, sve mu ispriati, pa ako se pokae dobar dat e mu vlast, a ako bude zao, vratit e ga gdje je i bio provjeriti je li proroanstvo bilo istinito. Sigizmunda uspavaju nekim napitkom i dovedu na dvor. Kad se probudio i od oca uo istinu, razbjesnio se kao zvijer. Ponovo ga uspavaju i vrate u tvravu. Kad se probudio, odgojitelj ga uvjeri da je dogaaj na dvoru bio san, ali uz upozorenje da i u snu treba initi dobro. Sigizmund je zbunjen, ne zna to je san, a to zbilja. Zbog silnih snova i buenja zakljuuje da je ivot samo san i da emo se tek u smrti probuditi, pa zato treba pobijediti sebe i zlo u sebi. Jo je vie zbunjen kad ga pobunjeni vojnici (zbog elje njegova oca da na vlast postavi moskovskog kneza Astolfa i jer tako Poljska ne bi imala vladara svoje krvi) oslobode iz tvrave i ponovo vrate na dvor, da im on bude kralj. U Sigizmundu se ponovo javlja sumnja je li to opet samo san? Je li ivot smo buenje izmeu dva sna? Ipak je krenuo s vojskom, pobijedio oca i postao dobar vladar, bojei se da ga narod ne vrati u tamnicu. Drama zavrava Sigizmundovim monologom u kojem kae da se njegovim postupcima ne treba uditi, jer mu je uitelj bio san: emu divljenje i uenje? Zar ne vidite sasvim jasno da je san bio moj uitelj i da jo uvijek, evo, strepim da u se opet probuditi i opet doi u tamnicu? Pa kad i ne bi bilo tako, samo sanjati ve je dosta, jer sanjajui spoznao sam da svaka srea ovjekova nestaje kao pusti snovi... Kroz dramu se odvijaju i druge paralelne radnje. Tako Klotaldo, Sigizmundov uvar, u Rosauri prepozna vlastitu ker prema mau kojeg je nosila, a koja na samom poetku drame dolazi izdaleka preruena u mukarca u drutvu Klarina, lakrdijaa, i tui se na svoju nesretnu sudbinu. Tu je i ljubavna pria ljubavni trokut, izmeu Astolfa, Stele i Rosaure. Astolfo na kraju oeni Rosauru kad dozna da je plemenitog roda, a Sigizmund Stelu.

Poanta drame je da dobro pobjeuje, zato i kad sanjamo moramo initi dobro. Svatko sanja ono to potajno prieljkuje, a najtee bitke su upravo one u kojima se borimo protiv sebe i protiv zla u sebi. Sanjajui ovjek postaje skoro nestvaran lik. Pitanje je jesmo li vladari i krojai svoje sudbine, ili samo rtve kojima ta ista sudbina upravlja? Pravi odgovor ne moemo nai. A zamisli da se sutra probudi i da shvati da tvoj ivot nije bio nita drugo nego san. ... jer sav ivot - to je san a san su i sami snovi"