You are on page 1of 22

Stud. ethnol. Croat., vol. 17, str. 51-72, Zagreb, 2005.

Branko akovi: Vatre ivanjske

VATRE IVANJSKE

BRANKO AKOVI Filozofski fakultet Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju 10000 Zagreb, Luia 3

UDK 398.31(497.5) Izvorni znanstveni rad Original scientic paper Prihvaeno: 15. 6. 2006.

Vatre ivanjske kao dio dogaanja u sklopu obiaja obiljeavanja blagdana Sv. Ivana Krstitelja u irem kontekstu pripadaju obiaju paljenja godinjih vatri. Do sada nisu sustavno istraivane iako su prisutne u dobrom dijelu etnografskih zapisa starijega datuma, a u suvremenoj egzistenciji sve su manje prisutne u ruralnim sredinama i sve vie u urbaniziranim i urbanima gdje se percipiraju kao znaajna turistika manifestacija. Kljune rijei: vatra, Ivanje, krijes, svitnjak

Kad se posumrai planu krijesovi i vitiljae po gorskim lavicama sve na doseg oka (E. Kumii: Urota Zrinsko- Fankopanska)

Prema jednoj poslovici, od Ivanja (24. lipnja) dan se poinje skraivati za onoliko koliko pijetao moe skoiti s praga. Izraavajui pukim metajezikom doivljaj smjene godinjih doba, ovom poslovicom narod osvjeuje injenicu ljetne dugodnevnice, suncostaja (solsticija). Prirodni kruni tijek vremena, kao i linearni kalendarski ili liturgijski kranski, prema gregorijanskom kalendaru, sastaju se poetkom tree dekade estog mjeseca u toki kada je Sunce u zenitu i kada krisi, ee, pali, pee. U periodu koji slijedi gori i voda i gora, a to je vrijeme kada je najvei kris, najea puina lita, kako je to napisao don Frano Ivanievi u svojoj monograji o Poljicima.
51

Stud. ethnol. Croat., vol. 17, str. 51-72, Zagreb, 2005. Branko akovi: Vatre ivanjske

U vrijeme ljetnoga solsticija tuje se blagdan Sv. Ivana Krstitelja (Sv. Ivana Svitnjaka, Ivana Svinjaka, Sv. Ivana Svijetnjaka). Kao i drugi blagdani kroz godinu koji su popraeni nizom obiaja i obreda tako je i Ivanje obilovalo dogaanjima folklornih sadraja s bogatim repertoarom izraavanja pukog svjetonazora i puke pobonosti (ophodi ladarica, ivanica, gatanja, bajanja i razliitih magijskih radnji). Palili su se, ili se jo pale, ognji, vatre, svitnjaci, prosviti, kresovi.1 U etnolokoj je literaturi publiciran velik broj radova s tematikom iz godine dana hrvatskih narodnih obiaja. Neki su od njih u cijelosti obraivali pojedine obiaje vezane uz odreene dane, datume i periode, a u nekima su, pak, zastupljeni izabrani segmenti ili detalji. Predboini i boini ciklus, poklade i karnevali, uskrsno vrijeme, Jurjevo i Ivanje, Martinje i mnogi drugi blagdanski dani razliito strukturiranim sadrajima i ritualima opisivani su, istraivani, tumaeni na razliite naine i u razliitim kontekstima. No, ini se da je u etnologiji ipak vie svjetlosti padalo na neke druge pojave nego li na vatre. Zato su vatre najee spominjane tek u kontekstu cjelovitih dogaanja, iako su nerijetko bile stoer oko kojega se i radi kojega se mnogo toga dogaalo. Tako i vatre ivanjske. Ergo, poimo od podatka da se Ivanjska vatra palila u Zagrebu u 16, 17. i 18. stoljeu, a kako su kroniari zabiljeili na Trg sv. Marka kmetovi su iz Graana dovozili drva i sloili kres oko kojega su se okupljali svi stalei i slojevi gradskoga stanovnitva. Prema njemakom se uzoru oko krijesa plesao johannentanz. Navedeni podatak uzimam kao polaznu toku u pokuaju da rad strukturiram kao svojevrsni hodogram kroz trajanje obiajne prakse koja ima razliita znaenjska obiljeja u razliitim dimenzijama i aspektima
1

Nije mi se namjera u ovome radu baviti lingvistikim analizama ni etimologijom cijele palete rijei i izraza koji su u asocijativnim vezama s vatrom, svjetlou i svjetlom, pa i cvijetom (ivanjskim) bilo da se radi o sinonimima, dijelaktalnim razlikama, inaicama i inaicama inaica (npr. kris, krijes, kres, svitnjak, svinjak, svjenjak, svijetnjak, cvitnjak, prosvit). Isto tako, nemam namjeru problematizirati izvornost i podrijetlo obiaja, kao ni utvrivati injenice na razini istraivanja in loco u dihotomiji kranski pretkranski elementi.

52

Stud. ethnol. Croat., vol. 17, str. 51-72, Zagreb, 2005. Branko akovi: Vatre ivanjske

prostora (geografskim, vremenskim, socijalnim, kulturnim, a na neki nain i identikacijskim). Intencija je napraviti odreenu sintezu koja bi iz jedne druge vizure ukazala na raznolikost obiaja paljenja Ivanjskih krjesova kroz interakciju vie faktora koji se isprepliu, nadopunjuju, mijenjaju, nestaju ili revitaliziraju U skladu s tim, ovom prilikom neu naglaeno isticati kartografsku grau iz upitnica Etnolokog atlasa (stoga su u prilogu tek etiri karte prvoga stupnja) kako bih je analizirao i komparirao s drugim pisanim izvorima koji nesumnjivo potvruju dosta veliko rairenje navedenog obiaja izvan Hrvatske - u njegovoj dijakronijskoj i sinkronijskoj egzistenciji. No, zaustavimo na trenutak vremeplov nekoliko stoljea kasnije i... saznajemo da je 24. lipnja AD 2006. Stotinjak Remetinana pjevalo, plesalo i palilo krijes na Ivanje u zagrebakom naselju Remetinec, a susjede je oduevio pukovnik i pilot Ivan Ivandi koji je posebno za njih preletio u MiG-u 21. I dalje, Tradicionalna manifestacija Ivanje u Remetincu poela je s nastupima kulturno-umjetnikih drutava... a poslije je program preuzela Udruga za promicanje hrvatske tradicijske batine, Zagrebaki potepuhi... U sklopu priredbe predstavljeni su stari hrvatski zanati, izrada tradicionalnog nakita i drvenih djejih igraaka te ekoloki prehrambeni proizvodi i tradicijske pisanice. Cijelog dana odravala su se razna sportska natjecanja, igrao se nogomet... a pravu zabavu priredili su arobnjaci na rolama. Prema rijeima organizatorice, suradnice Centra za kulturu Novi Zagreb, Feride Kajtazi Jurilj: Cilj nam je promicati autohtonu kulturnu batinu i zbog toga cijeli dogaaj ima etno prizvuk, ali i Ovaj dogaaj mnogo nam znai jer je to valjda jedini dan u godini kada na kvart oivi i kada se svi uzrasti mogu zajedno zabavljati zakljuio je lan predsjednitva Sportskorekreacijskog drutva Remetinec, Zdenko Pigelhof (Veernji list, ponedjeljak, 26. 6. 2006). Dan ranije, u petak 23. lipnja u nedalekom Karlovcu takoer su gorjeli Ivanjski krjesovi.2
2

Tradicija paljenja Ivanjskih vatri odrava se dan (no) prije Ivanja, na Ivanjsko naveerje, uein Sv. Ivana Ive ili na samo Ivanje. Prema etnografskim podacima, u nekim su se mjestima vatre palile svakodnevno i po nekoliko dana prije Ivanja, ali i jo od Duhova, pa ak i Jurjeva, kao i svake noi od Ivanja do Petrova.

53

Stud. ethnol. Croat., vol. 17, str. 51-72, Zagreb, 2005. Branko akovi: Vatre ivanjske

Naime, u organizaciji Turistike zajednice od 1996. godine, karlovaka naselja Banija i Gaza pale vatre na obalama Kupe dvjestotinjak metara nizvodno od Banijskog mosta. To je cjelodnevna polisemina manifestacija kojoj u poslijepodnevnim i veernjim satima nazoi vie tisua graana. Aktivni sudionici su natjecatelji u streliarstvu, povlaenju konopca, gostujua kulturno-umjetnika drutva, glazbeni sastavi Grofovi i Karlovaki beari, breakdanceri iz plesnog kluba Promenada... Dogaanja poinju sveanim mimohodom povijesnih postrojbi (Karlovaka graanska straa, Dubrovaki trombunjeri, Otoki graniari, KumpanijaSmokvica...). S obje strane Kupe improvizirani su tandovi s ponudom galanterijske robe i suvenira te toionice pia. Odjekuje muzika u punoj raskoi ponude za sve ukuse. Od narodnjaka tipa Nije mjesto eni u kafani do domoljubno intoniranih napjeva tipa Geni kameni, Sude mi i Vjera, ljubav i domovina Thompsona i kore, pa i hip-hopa ala Edo Maajka.3 Vrhunac je nastupa u 22 sata paljenjem krjesova koji su danima slagani od oko tisuu i petsto paleta u obliku kupole promjera 12 m i visoke 12-13 metara. Istovremeno, pirotehniari doprinose velikim vatrometom. Nota bene, manje od pet kilometara nizvodno, na podruju u blizini sela Orlovac, Husje i Donje Mekuje, uz Kupu kod Vukovi mlina u Gradcu, prije dvije godine ugasili su se krjesovi koji su pripadali jednoj drugoj tradiciji okupljanja lokalnoga puka. Jo samo u sjeanju krjesovi ive i u iljaviu, Luki Pokupskoj, Koritinji, Zavrju, Blatnici pokupskim selima nekoliko kilometara
Svaku godinu, slinim programom i etno-radionicama, manifestacije organizira i Centar za kulturu Dubrava. Navedeni novinski izvjetaj koji se odnosi na krijes u Zagrebu, kao i moje vlastito svjedoenje manifestaciji u Karlovcu, upravo su ogledni primjeri za analizu u smislu razliitih diskursa u istraivanju i tumaenju samoga obiaja. Ovdje bih samo kao primjer spomenuo nazonost povijesnih postrojbi oformljenih posljednjih desetak ili neto vie godina, koje u svojim slikovitim odorama i rekvizitorijem gotovo profesionalno nazoe razliitim smotrama (i dravnog karaktera) i koje se odazivaju pozivima organizatora prema ve utvrenom planu. Tako su za Jurjevo (Jurjevski krijes) u turopoljskom Lukavcu uz Turopoljski banderij, bili prisutni i Dubrovaki trombunjeri, Trenkovi panduri, Zrinska garda akovec
3

54

Stud. ethnol. Croat., vol. 17, str. 51-72, Zagreb, 2005. Branko akovi: Vatre ivanjske

nizvodno. Izuzetak su, koji u ovakvim sluajevima potvruju pravilo, dva zapaljena krijesa u Reici.4 Posljednjih se desetak godina, a ponegdje i krae obnavlja tradicija paljenja Ivanjskih krjesova i u drugim sredinama; ne ekskluzivno ni u ruralnim ni u urbanim. Zapravo, u veini bi se ruralnih moglo prije rei da se gasi kao to i te sredine iz mnotva razloga odumiru. Navest u nekoliko primjera u organizaciji opinskih ili gradskih vlasti, kulturno-umjetnikih drutava (KUD-ova), turistikih zajednica, vjerskih laikih udruga i sveenika pojedinih upa. Tako npr. Turistika zajednica opine Tuhelj organizira paljenje Ivanjskoga krijesa u Pristavi. upni ured Krapina i Drutvo prijatelja grada Krapine organiziraju proslavu blagdana Sv. Ivana Krstitelja na brdu u naselju Tkalci u kojoj sudjeluju Gradski puhaki orkestar, Kuburaka udruga Sv. Juraj, izviai, a poslije blagoslova vatre pali se kres. U Podravini, u Kalinovcu organizatori su Odbor za kulturu Opine, KUD Grgur Karlovan i upa sv. Luke evanelista. U pii Bukovici kod Virovitice u parku imen krjes organizira KUD Seljaka sloga, a uz krijes se pleu stari plesovi: Lado, lado Hvaljen Isus i Marija; Na ivanjsko naveer...
U navedenim su se selima takoer palili krjesovi na vie mjesta (u polju, na brijegu, na raskrijima putova) Uz skromni se krijes jednoga mjetanina Tomin krijes u Reici, okupilo tek nekoliko ljudi, a nedaleko njega, uz jedan vei, tri etiri sredovjene obitelji. Stotinjak metara dalje, na terasi kaa Dijamant istovremeno se odvijala promotivna akcija Jeger party koju su vodile hostese angairane za jednu marketinku agenciju. Tu je, pak, bilo vie desetaka mladih potpuno nezainteresiranih za dogaanja oko krjesova. Slino sam iskustvo imao godinu dana ranije, na otoku Krku u Rasopasnom i Gabonjinu kod Dobrinja. Tamo se nekolicina starijih spremala za paljenje straganje za Ivanju i Petrovu ali je daleko vie zainteresiranih bilo za promotivnu veer Heineken beer. U samom Dobrinju, Svetom Ivanu Dobrinjskom, Gornjoj i Donjoj Hlapi, kod nekih je stanovnika ostalo tek blijedo sjeanje na dogaanja u ivanjska predveerja. Jo sredinom prologa stoljea bilo je drugaije, kako je to zapisao Jelenovi: ...djeca sakupljaju drae da se osui, a kad pridu blagdani, ontat to zanesu na jedan kup nasrid sela i predveer, sa zahojem zapale. To je straganja. Ako je na seli vie straganj ontat se naganjaju, ija straganja e bit vea. Djeca preskau i izvikuju ivijo straganja, preskau i bacaju krpe u vatru nee prit kaka (zmija), hodaju bosi po jo neugaslom aru, ali, Ako jih zapitate, za skau priko straganje, nijedan vam to danas vie nee znat re (Jelenovi 1949:146).
4

55

Stud. ethnol. Croat., vol. 17, str. 51-72, Zagreb, 2005. Branko akovi: Vatre ivanjske

U Moslavini, u Gornjoj Jelenskoj, pale se krjesovi po breuljcima, naveer 22. lipnja, a 23. lipnja se u organizaciji upe sv. Jakova zapali veliki zajedniki krijesa. Obred posveenja vatre i paljenja krijesa pred crkvom u Sv. Ivan Zelini kod Zagreba odvija se u organizaciji Crkve i mjesnog sveenika. Na otoku olti, u Gornjem selu, svitnjak (oganj) se pali na uein (dan pred blagdan na koji se u pravilu postilo lat. jejunium: post) kod crkve sv. Ivana Svitnjaka, sveca zatitnika kome je posveena i crkva u selu, kao i u Sutivanu na Brau u cimitoriju crkve sv. Ivana (u veini sela palio se u sve dane od Ivanja do Petrova, a prava fjera je uoi Petrova). I na Zlarinu pale svakodnevno od Ivanja do Velike Petrove. Impresivne su, pored spomenute karlovake, gradske manifestacije u Slavonskom Brodu gdje krijes potpali gradonaelnik, kao i u Poegi u organizaciji Drutva za ouvanje poeke tradicije Sveti Grgur, gdje krijes na glavnome gradskom Trgu Svetog Trojstva zapali kostimirani Veliki Grgur koji se bira svake godine. Veliki Grgur i maoretkinje s bakljama u stilu modrenih dadofora deliraju uz prisustvo Trenkovih pandura i zabavno scenskog programa u kome sudjeluju i estradne zvijezde. U Imotskom krijes pale na uein blagdana u staroj gradskoj jezgi Bazani, a zatim na Jezeru i iradi. Posebno je osebujna bila izvedba umjetnike instalacije San Ivanjske noi kiparice i slikarice, konceptualne umjetnice Sanje Sao. Na brdu Talaak u Hrvatskom zagorju kod Pue, 2002. godine spaljena je dotrajala laa gajeta dopremljena iz Omia, to je dobar primjer performativnog anra folklora. No, zavrtimo jo jednom kota vremena i vratimo se na stariju etnografsku grau s nekim primjerima iz etnolokih publikacija. Ve u prvom broju Zbornika za narodni ivot i obiaje, kao dio priloga o vjerovanjima u koprivnikim predgraima, kratko je zabiljeeno: U predveerje poslije pozdravljenja sastaje se narod na krianju. Svako ponese sa sobom komad drva, pa tako ondje sloe veliku lomau. Kad se zapali lomaa stanu djevojke s jedne strane, a mladii s druge, te pjevaju pjesme, a stari sluaju (Horvat 1896:243). Ulogu krijesa u drutvenom ivotu zagorskih sela s poetka 20. stoljea oslikava prikaz jedine ene, uz Katu Janerovu, koja surauje u Zborniku, kako slijedi:
56

Stud. ethnol. Croat., vol. 17, str. 51-72, Zagreb, 2005. Branko akovi: Vatre ivanjske

Ivaski je krijes jedina zabava u bedenikoj upi, u kotaru Sveti Ivan Zelina. Poinje na urev dan. U sred sela na kakovoj livadi naloe vatru, oko ne se uhvate u kolo etiri za to odabrane djevojke i etiri momka, dok se ostali mlado i staro sakupi oko nih i sluaju pjesmu, koju pjeva to kolo...Kada otpjevaju ovu pjesmu, onda se enskine razie svojim kuama, a mladii ostaju pa se jo koje vrijeme zabavljaju. To se ponava sve do Ivaa, a noi toga dana na veer oko 7 sata naloi se velika vatra, da se vidi na sve strane u dalini: to je ivaski kres. Pastiri dobijaju od svojih gospodara jaja, pa kada kres dogori, onda ih na masti ispre i veeraju na zgaritu (Stipeti-Valka 1905:157-158). Pored toga to se iz zabiljeke moe iitavati drutveni ivot i status (rodni, dobni, ekonomski), u nastavku se spominje, vjerojatno jedan od prvih, ophod ladajnki s notnim zapisom i stihovima pjesme. Iako takoer saet, opis don Frane Ivanievia za poljika sela donosi neke nove injenice i na taj nain ukazuje na regionalne razlike i specinosti: Uoi svetoga Ivana Svinaka (24.VI) svaka kua ili u plemenu dvi tri kue nabaca veliku rpu slame, lozovine, a tako po glavican i oko kua, kuda e blago proi. Dok vatra planca, preskae mlaarija oga i govori Od Ivana do Ivana dne, da me noge ne bole. Kau da je to zdravo, nee zlo na noge. Drugi iu bosonogi po lugu od svinaka, kau da ne e naboj na nogu, prie li se priko onoga luga (Ivanievi 1987:454). No, zanimljiv je podatak kako se obiaj paljenja Ivanjskog krijesa gubi ve poetkom 20. st. u selima Pleivikog prigorja: Negda su palili na veer istega dana (pred Ivae) kres. Naloili su oga na dvoriu i nabrali uda preprati, pak su preprut grejali na ogu i tukli se preprati po goli ega, da ji kaa ne grizne. Mlaji udi, deki i cure i mlaje ene skakale su prek oga, a si su popevali ivaske popevke se do pol nei... Ve pet let i vie ni se ulo da je gdoj palil kres (Roi 1908:35).5

A evo, sto godina kasnije, neke se starije generacije sjeaju da je toga bilo u okolici Jastrebarskog, ali nikad toliko koliko se palio uskrsni krijes vuzmenjak, vuzmenka. Jo bi prije dvadesetak godina poneka kua koja je slavila imendan Ivana, nekoga iz obitelji, zapalila krijes u dvoritu ili ispred dvorita. Mladi iz podpleivikih sela Prho i Desinec i danas organiziraju okupljanje uz simboliki zapaljen Ivanjski krijes... da se tradicija ne zaboravi.

57

Stud. ethnol. Croat., vol. 17, str. 51-72, Zagreb, 2005. Branko akovi: Vatre ivanjske

Kako su se nekada traili kresovi u Slavoniji? Konstatirajui da ih praktino vie nema, autor je zapisao: O Ivau je od starine adet, da mlade, devojke i momki, trae kresove. Seam se dobro ko dete, a tom valda ima ve e preko 30 godina, danas ga vie nema... Palilo se vie vatri na merai, izvan sela ili krstopuu, izmeu kojih se moglo prolaziti, igrati, trati. Svirao je gajda, plesalo se kolo, a na polasku doma utrne se vatra. No pre nego to bude svaki momak ima ve u pripremi baku, stuenu i osuitu od mladi rastia, koju sad na polasku zapali i visoko drei u vis vraae se doma, da se mrak od svetla sjaji i iskre erom frcae. Tako su se nekada traili kresovi uoi Ivaa (Filakovac 1914: 173-174). Dva tri dana naprid pobrinu se djeca za slamu. Po armanu i tala pokupu sve. Idu u tagljeve, pa podinu kupu, samo da ta vie nakupu...Tko ba nema slame, dobro je i sino, osobito a: za vatru on pasira, samo nek se pui i nek ima veliki plamen.Vatra se priskae u prvi mrak do pozdravljenja, im se malo smrai...Kad odzvoni pozdravljenje, veera se, a potlje veere idu momci i cure, pa i oni priskau, samo naprave malo veu vatru nego djeca... Kako preskau bude ih i opaljit. Opale vlase, obrve i trepavice, pa i rubine (Luki 1924:305)6. U Istri su se, u prvoj polovici 20. stoljea, za krijes koristila suha drva iz seoske ume a krijes su palili na viliju (naveer) Sv. Ivana. Djevojke bacaju povezane rukoveti cvijea jedna drugoj tri puta preko vatre. Ovo cvijee na Sv. Ivana meu na strehu, pod strehu i rupice od zida. To ine zato da bude godina obilna travom, odnosno sijenom. Mladi skau zato da ih ne bi buhe grizle preko ljeta. Ali, ve u to vrijeme autor navodi da djeca preskau, ali ne zato da ih buhe ne grizu, nego da se provode. Krjesovi su se palili i po poljima, te u blizini pelinjaka, kao i u najnovije vrijeme, iako ih malo tko uga (Mikac 1933:222-223). Za Primorje je Ivo T. Frani zabiljeio: Kresove su pravili iz slame, draa, mrike. Djeca su ih preskakivala. A palili su od Ivanja do Petrova na cesti, ali ne blizu kua. Kad izgore, triput se pree preko pepela, da se bude lagan na putu kao pepeo (Frani 1937:135).

A danas? Fotografija u prilogu.

58

Stud. ethnol. Croat., vol. 17, str. 51-72, Zagreb, 2005. Branko akovi: Vatre ivanjske

Moda je najcjelovitiji opis do tada publiciran onaj Josipa Milievia za Sinjsku krajinu. Budui je, ne zaobilazei Gavazzija, ustvrdio da je paljenje vatre pod imenom svitnjak, krijes (kres, kris), koleda u vrijeme ljetnog solsticija raireno na teritoriju itave Hrvatske, zajednika je tradicija svih Slavena, a davne podatke o svetkovanju toga praznika nalazimo gotovo po itavoj Evropi, Milievi nastavlja: ... Znaenje paljenja vatre vidimo iz podataka da je kranski svetac dobio ime u Sinjskoj krajini po toj vatri zvanoj svitnjak, pa se tamo sv. Ivan Krstitelj (24.VI) zove Sv. Ivan Svitnjak... U Sinjskoj se krajini vatre loe u osvit uoi Ivanjdana. Loilo se po svim breuljcima oko sela i na raskrima putova te gledalo ija e vatra biti vea. Sastali bi se lanovi nekoliko porodica pa bi skupa loili vatru. U nekim selima danas se vatre loe u crkvenom dvoritu. Kada se vatra razgori, mlade poinje preskakati preko nje i to s jedne strane na drugu i natrag i pri tome govore:I dogodine doekao Sv. Ivana Svitnjaka i kitu enice zdrav i iv (Glavice) ili Pomozi Boe i sveti Ivane. Neki kau da preskau vatru da ne bi imali uljeve na nogama. Stariji ljudi ne preskau vatru, nego je samo prekorae kad je ve prilino izgorjela, a ene uzimaju u naruje i dijete pa s njim preskau. Vjerovanje u zdravstvenu mo svitnjaka raireno je u svim selima te stariji ljudi griju kosti da ih ne bole idue godine. Pri tome u Hrvacama kau: Sauvaj me Boe od ove bolesti. U tom selu govore takoer da se na toj vatri mora grijati onaj koga ee boli glava i rei: Sauvaj me Boe, od ove bolesti pa e se osloboditi glavobolje. Djeca, rjee odrasli, naberu klasove ita, pre ih na vatri i jedu, kako se spominje u svim selima, za sreu i obilje. Negdje te klasove pletu u pletenicu i onda pre na vatri. U Dicmu kau kako je to preno klasje znak prve hrane i da e brzo biti novoga kruha, a u Brnazama kau: Evo, zapalili smo svitnjak novoga kruha. Na svitnjaku uoi Sv. Ivana svaka djevojka obgori tri ika, pomisli na tri mladia i svakome namijeni po jedan iak. Sva tri opaljena ika ostavi do jutra u posudi s vodom na prozoru i koji iak ponovno procvjeta kazuje da e mladi kojemu je namijenjen biti djevojci sueni mladi.7
7

U vrijeme kada je publiciran rad J. Milievia ve je trajao projekt kartograranja i komentara obiaja paljenja godinjih vatri u Europi, a rezultati su objedinjeni i objelodanjeni u redakciji Matthiasa Zender-a (Die Termine der Jahresfeuer un Europa) u Gottingenu 1980. godine.

59

Stud. ethnol. Croat., vol. 17, str. 51-72, Zagreb, 2005. Branko akovi: Vatre ivanjske

Na iovu se pale krjesovi u slavu sv. Ivana litnjeg ili Ivana Kupavca. Na Brau krijes (prosvit, svitnjak, oganj) napravljen od smilja i grmlja (najee na gumnu), potpaljuje starjeina dvora, a triput se preskae s uzvicima da glava, ruke i noge ne bole, ali i: Od Ivana do Ivana, da me noge ne bole, da me trige ne moru. ene i djevojke pjevale su razliite pjesme, a meu ostalima i Budila majka Ivana. Na Koruli se sakupljalo puno mirisnog smilja (bilo je vano i da bude puno dima), a vatra baldekin se preskakala na viiju Svetog Ivana uz uzvike i pozive: U ime svetoga Ivana jur, jur, barba jur... zavon Pero, zavon Mate...8 Da se obiaji paljenja godinjih vatri mogu tretirati i u jednom drugaijem kontekstu, kao izraz etnikoga pluralizma na nekom prostoru kao i za pokuaj utvrivanja etnogeneze etnikih skupina i nekih obiljeja njihova identiteta, potrudila se pokazati Milana erneli analizirajui razliite tradicije paljenja pri istraivanju okake uskrsne crkvene vatre na Veliku subotu i bunjevake ivanjske vatre na sjeverozapadu Bake u Vojvodini (erneli 1994). I u najnovije se vrijeme ivanjskim vatrama (naziva svitnjak i suvrsticama), eksplicitno izraava lokalni identitet odreenih skupina. Takvo je npr. neformalno druenje Dalamtinaca s Hvara (Dalmati u maarskoj Sentandreji) koji se okupljaju oko ivanjskih vatri.9

Etnomuzikolozi donose vei broj zapisanih napjeva, esto sa pripjevom lado Lep nam Ivo kres nalae, na ivanjsko naveerje. Oj lado, lado, oj Ivo lado!... ili Gori nam vatra kresnica, uoi goda Ivanja

60

Stud. ethnol. Croat., vol. 17, str. 51-72, Zagreb, 2005. Branko akovi: Vatre ivanjske

Danas se ve i na internetskim stranicama mogu nai pozivi zaviajnih klubova na ista okupljanja (npr. Duvnjaka u Norvalu u Kanadi). Po kojeemu se, osobito u posljednje vrijeme, takve manifestacije folklornoga karaktera legitimiraju koliko kao zrcalo prolosti toliko i kao tranzistor svojevrsnoga povijesnog imaginarija kao uvara dogaaja ili osoba kolektivne memorije. Evokacijama se proimaju i stapaju stoljea. Pozivanjem na bolju prolost nerijetko stupaju rame uz rame s nekim politikim ili vjerskim ideologijama. Nova se komunikacijska paradigma dobrim dijelom formira pod snanim utjecajem medija, kao to se nove znaenjske sintagme oblikuju kroz svojevrsnu karnevalizaciju. S druge strane zrcala, sve je manji pomalo bezazleni natjecateljski duh koji je neke davne sudionike poticao na dokazivanje iji e krijes biti vei, tko e vie i dalje preskoiti i sl., a sve vie raste duh konkurencije i surove kompetitivnosti hranjen nesmiljenom trinom utakmicom. Ponekad toliko da se pretvara u grotesku i postaje skaredno. Financijski opravdano, dakako.

Dalmatinci (Dalmati) u Sentandreji, gradiu dvadesetak kilometara sjeverno od Budimpete najsjevernija su hrvatska dijasporska zajednica u Maarskoj. Kako nema poznatih pisanih izvora o vremenu njihova doseljenja u Sentandreju, oslanjajui se na usmenu predaju, smatra se da su tu naseljeni iz Dalmacije i Zagore prije otprilike 300 (moda i vie) godina s vie desetaka obitelji. Jo su poetkom 20. stoljea neki od predaka dananjih Dalmata govorili dalmatinskim jezikom i djelovali u drutvu Dalmatin brat. Bili su vrsni graditelji laa za plovidbu Dunavom, a bavili su se i vinogradarstvom. Ostaci terasastih vinogada podzidanih kamenom (obala) nalaze se na Dalmatinskoj planini, nazvanoj i Szamar brdo jer su magarcima niz terase nosili vree s groem. U ovo vrijeme, odravanjem fete paljenja ivanjskog krijesa, moda dijelom ublaavaju sindrom deracine. Tom prilikom kao dobri domaini ugouju brojne sugraane Maare, Srbe, Slovake.

61

Stud. ethnol. Croat., vol. 17, str. 51-72, Zagreb, 2005. Branko akovi: Vatre ivanjske

Slika 1: Ivanjski krijes u Karlovcu (naselje Banija); foto B. akovi, 2006. godine

Slika 2: Ivanjski krijes u Karlovcu (naselje Gaza); foto B. akovi, 2006. godine

62

Stud. ethnol. Croat., vol. 17, str. 51-72, Zagreb, 2005. Branko akovi: Vatre ivanjske

Slika 3: Ivanjski krijes u Karlovcu (naselje Gaza); foto B. akovi, 2006. godine

Slika 4: Ivanjski krijes i vatromet u Karlovcu (naselje Gaza); foto B. akovi, 2006. godine

63

Stud. ethnol. Croat., vol. 17, str. 51-72, Zagreb, 2005. Branko akovi: Vatre ivanjske

Slika 5: Ivanjski krijes u Reici; foto B. akovi, 2006. godine

64

Stud. ethnol. Croat., vol. 17, str. 51-72, Zagreb, 2005. Branko akovi: Vatre ivanjske

Slika 6: Ivanjski krijes u Sutivanu na otoku Brau; foto Franjo Mlinac, 2002. godine

Slika 7: Ivanjski krijes na Trgu sv. Trojstva u Poegi; foto arko Vukovi, 2002. godine

65

Stud. ethnol. Croat., vol. 17, str. 51-72, Zagreb, 2005. Branko akovi: Vatre ivanjske

66

Karta 1

Stud. ethnol. Croat., vol. 17, str. 51-72, Zagreb, 2005. Branko akovi: Vatre ivanjske

Karta 2

67

Stud. ethnol. Croat., vol. 17, str. 51-72, Zagreb, 2005. Branko akovi: Vatre ivanjske

68

Karta 3

Stud. ethnol. Croat., vol. 17, str. 51-72, Zagreb, 2005. Branko akovi: Vatre ivanjske

Karta 4

69

Stud. ethnol. Croat., vol. 17, str. 51-72, Zagreb, 2005. Branko akovi: Vatre ivanjske

LITERATURA: ARDALI, Vladimir (1915): Godinji obiaji (Bukovica u Dalmaciji). Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena, XX/I:48, Zagreb. ERNELI, Milana (1994): Tradicije paljenja godinjih vatri kao indikator kulturnih razlika. Etnoloka tribina 17:25-42, Zagreb. FILAKOVAC, Ivan (1914): Godinji obiaji (Retkovci u Slavoniji). Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena, XIX/I, Zagreb. FRANI T. Ivo (1937): Hrvatsko primorje I, Meja i Praputnjak. P.o. Etnografskog muzeja u Zagrebu. GAVAZZI, Milovan (21988): Godina dana hrvatskih narodnih obiaja. Zagreb, 86-95. HORVAT, Rudolf (1896): Narodna vjerovanja (Koprivnika predgraa). Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena I, Zagreb. IVANIEVI, Frane (1988): Poljica. Split (pretisak). JARDAS, Ivo (1957): Kastavtina (Graa o narodnom ivotu i obiajima kastavskog govora). Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena, 39:69-70, Zagreb. JELENOVI, Ive (1949): Proljetni obiaji u Dobrinju (na Krku). Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena 33, Zagreb. LUKI, Luka (1924): Varo Narodni ivot i obiaji. Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena, XXV, Zagreb. LOVRETI, Josip (1987): Otok. Zagreb, (pretisak). MIKAC, Jakov (1933): Godinji obiaji (Brest). Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena XXIX/I, Zagreb. MILIEVI, Josip (1957): Narodni ivot i obiaji na Brau. Narodna umjetnost 11-12:456-457, Zagreb. MILIEVI, Josip (1967-68): Narodni obiaji i vjerovanja u Sinjskoj krajini. Narodna umjetnost 5-6:484-485, Zagreb. RAJKOVI, Zorica (1981): Obiaji otoka Zlarina. Narodna umjetnost 18:240-245, Zagreb. RAJKOVI, Zorica (1990): Obiaji otoka olte izmeu dva svjetska rata. Narodna umjetnost 27:79, Zagreb.
70

Stud. ethnol. Croat., vol. 17, str. 51-72, Zagreb, 2005. Branko akovi: Vatre ivanjske

ROI, Vatroslav (1908): Prigorje. Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena XIII, Zagreb. STIPETI-VALKA, Anka (1905): Ivaski krijes. Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena X, Zagreb. KODA, Klara Marijana DRI (1941): Godinji obiaji na otoku iovu i u Segetu. Etnografska istraivanja i graa III:76, Zagreb.

71

Stud. ethnol. Croat., vol. 17, str. 51-72, Zagreb, 2005. Branko akovi: Vatre ivanjske

MIDSUMMER DAYS BONFIRES Summary In the annual cycle of calendar customs, usually connected with specic religious holidays, in rural as well as in urban regions, bonres were lit or are still lit as part of the rites celebrating these days. The lightning of annual res has not been researched in Croatian ethnology, however, older ethnographic accounts give short descriptions and some attempts at interpretation of this phenomenon, usually in the framework of culturalhistorical school if ethnology. Midsummer Days bonre, also called krijes, svitnjak, prosvit, etc. is connected to the day of St. John the Baptist (24 June according to Gregorian calendar) and presents a long tradition linked to the night before Midsummers Day, and as a customary practice has been present among rural population for centuries. On the basis of the authors eld research and available publications on the topic, we can observe certain changes in social and cultural sphere where the custom of lightning of Midsummer Days bonres has been preserved till present day, or has been revitalized in some ways. In the majority of rural regions, the custom has been mostly abandoned or has been symbolically marked, while in the other regions it has survived signicant changes, mostly in the form and the size of the re, but preserving the function of community gathering, mostly relating to the middle-aged local population. Furthermore, the Church and religious elements are now present in the custom to a larger extent than in the past. In cities, lightning of bonres is a central event followed by numerous festivals in which city authorities, tourist ofces, folklore groups, cultural organizations commonly participate and different sports events are also organized. New scenography and choreography with historical reminiscences give to the custom a completely new dimension and meaning than it had in its original form. Key words: re, Midsummer Day, Midsummer Days bonre (svitnjak)

72