Demal Najetovi, Britanska politika u Bosni i Hercegovini 1992-1995, DES, Sarajevo 2008.

Britanska politika u Bosni i Hercegovini 1992-1995 Demala Najetovia se sastoji od dva dijela: prvi dio, Britanska politika u Bosni i Hercegovini 1992-1995 glavni dio knjige. Poinje sa kratkim pregledom historije Bosne i Hercegovine u okviru Kraljevine Srba, Hravata i Slovenaca pa do rata 1992-1995. godine. Zatim se prvi dio nastavlja o ratu u Bosni i Hercegovini i britanskoj politici prema tom ratu. U drugom dijeli knjige Hrestomatija autor donosi meunarodne ugovore i druge vane diplomatske akte, tekstove, lanke, predavanja i dokumenta. Na samom poetku prvog dijela knjige opisan je poloaj Bosne i Hercegovine unutar KSHS i Kraljevine Jugoslavije, te Titova politika prema Bosni i Hercegovini. Uzroci raspada SFRJ su samo deonekle spomenuti, na njima se autor nije mnogo zadravao, a svakako nisu ni tema ovog djela. Opisujui raspad SFRJ i odcjepljenje Slovenije i Hrvatske, te poetak rata u Jugoslaviji autor predoava vienja evropskih drava kao i SAD-a o stanju u SFRJ. Njihova pasivnost je donekle bila Miloeviu podrka za ono to e se deavati u narednih pet godina. Velika Britanija nije dozvoljavala nezavisnost Slovenije i Hrvatske, samo je dolazila u obzir promjena unutar SFRJ, ali da ostane cjelovita. Rat u Sloveniji i Hrvatskoj je prekinula EZ. Nakon dugih razgovora o rjeavanju stanja u sada ve bivoj Jugoslaviji prevagnulo je miljenje Njemake da se Sloveniji i Hrvatskoj prizna nezavisnot iako je protiv toga odluno stajala Velika Britanija. Sljedei problem je bio BiH. Kod bosanskohercegovakih lidera se pojavila dilema, da li da proglase nezavisnot i rizikuju napad od strane JNA ili da ostanu u sastavu SRJ. Nakon opisa stanja u Hrvatskoj i Sloveniji te meunarodnog djelovanja po pitanju tih drava autor se vratio historiji BiH. Poetak konflikata u BiH je oznaio sa stvaranjem tri nacionalne stranke SDA, SDS i HDZ. Nakon izbora 1990. godine retorika Tumana i Miloevia je naruila odnose meu narodima u BiH. Iz straha da ne bi dolo do rata Predsjednitvo BiH je dozvolilo jedinicama JNA da konfiskuje svo oruje TO SR BiH. Uslijedilo je potom proglaavanje Srpskih autonomnih oblasti. Karadi je zajedno sa Miloeviem radio na naoruavanju bosanskih Srba. Autor opisuje rezilaenje evropskih zemalja po pitanju Bosne i Hercegovine. Pitanje je bilo da li da se u BiH odri memorandum pa da se vidi opredjeljenje naroda i da se tako postupi, ili da se Bosni i Hercegovini prizna nezavisnost od SRJ kao to je

uinjeno sa Hrvatskom i Slovenijom. Prevagnula je ideja o memorandumu. Na memorandum se nisu odazvali Srbi iz BiH, a nakon memoranduma Miloevi i Karadi su odmah poeli dogovore o podjeli BiH. im je poeo rat u BiH autor navodi da evropske drave nisu odmah djelovale kako bi se sprijeilo irenje rata na cijelu BiH, pri emu autor njih smatra, pored Miloevia i Karadia, krivcima za rat. Na poetku rata Velika Britanija je preuzela predsjedavanje u EZ, i oekivalo se da e sankcije koje je EZ usmjela na ekonomsku izolaciju SRJ donekle pomoi pri smanjenju nasilja nas civilima u BiH od strane JNA i paravojnih jedinica eelja i Arkana, ali od tog ekanja bez ikakvih akcija nije bilo nita. Autor smatra da politiari u Velikoj Britaniji nisu shvatali uzroke rata u BiH pa zbog toga nisu mogli adekvatno reagovati u pravom trenutku. Embargo na uvoz oruja u BiH je takoer prema autoru bilo rezultat neshvatanja razloga za rat i same prirode rata. Prema stavovima Velike Britanije u BiH je bio graanski rat, a prema autoru stvarno stanje je bila agresija na BiH koja je planirana sa ciljem stvaranja Velike Srbije. Problem koji se stvorio na teritoriju sada ve bive Jugoslavije nije mogao biti rijeen zbog prosrpske orijentacije britanske politike. Autor ide ak dotle da simpatije britanskih politiara prema Srbima vee za period osmanske vladavine na ovim prosotorima. Veliki doprinos razvoju te prosrpske orijentacije dali su historiari koji su irili srpska shavatanja o Bosni i Hercegovini, kao sastavnom dijelu Srbije, meu Britancima. Takoer autor smatra da je misija UNPROFOR-a u BiH bila veoma pasivna, pa je samim tim bila i podstrek VRS za nove napade. Za nepostizanje nikakvih rjeenja na Londonskoj konferenvciji od 27.08.1992. godine autor smatra glavnim krivcem Veliku Britaniju, koja nije mogla ili nije htjela da shvati prave uzroke rata, pa su nastojali samo da rijee vojne sukobe i da za sve to ne trae krivca, jer je po njima to bio samo graanski rat. Problem etnikog ienja i izbjeglica niko nije rjeavao. Meutim, nakon dolaska Bill Clintona u SAD-u inilo se da se stvari mijenjaju na bolje. Dok su britanski politiari tetoili Miloevia i Karadia smatrajui ih dobrim partnerima u mirovnim pregovorima izgledalo je da je Clintonova administracija spremna da goni sve odgovorne za zloine na prostoru bive Jugoslavije. Vance-Owenov plan je trebao da teritoij BiH podijeli na kantone i to po etnikom sastavu i to da kantoni sa veinskim srpskim stanovnitvom pripadnu Srbiji, a sa veinskim hrvatskim stanovnitvom Hrvatskoj. Tom palnu se strogo usprotivio Clinton. Svakako do

impelementiranja ovog plana nije moglo doi jer niko nije mogao ili nije htio prisiliti srpsku stranu na poputanje i prihvatanje plana, a samim tim i prihvatanje kraja rata. Doktor Najetovi je sa posebnom panjom predstavio palnove o teritorijalnoj podjeli Bosne i Hercegovine, misiji UN-a, minimalnoj humanitarnoj pomoi te stvaranju enklava u istonoj Bosni. Autor se kritiki odnosi prema lijenosti SAD-a i zapadnih dava za rjeavanje problema u Bosni i Hercegovini. Iako su se i Francuska i SAD zalagale za vazdune napade na vojsku RS tome se strogo usprotivila Velika Britanija koja je to onemoguavala zbog navodne opasnosti po jedinice UN-a na teritoriji Bosne i Hercegovine. Ipak se ini da je jedna drava sama odluivala, a to je Velika Britanija. Bombardovanju, kojim su prijetile Francuska i SAD srpskoj vojsci u BiH ako ne prekinu sa vojnim napadima, suprostavila se Ruska Federacija. Ruska politika prema deavanjima u i oko Bosne i Hercegovine je bila slina kao i politika Velike Britanije. Velika Britanija je pored strahova za sigurnost UN-ovih snaga u Bosni i Hercegovini imala i strah od srpske osvete UN-ovim vojnicima. Velika Britanija je takoer otro reagovala i na zahtjeve SAD, kojoj su se pridruile i Francuska i Njemaka, za ukidanje embarga na oruje. Jer zaboga, zato bi se Bonjaci branili u sluaju napada na njih...! U narednim poglavljima knjige autor je opisao masakr na Markalama i genocid u Srebrenici te pasivnost holandskih vojnika prilikom etnikog ienja u Srebrenici. Kraj prvog dijela knjige autor je nazvao Kraj igre i poetak mirovnog perocesa vjerovatno da bi slikovito predstavio odnos evropskih zemalja prema onome to se deavalao u BiH. Ono to je postignuto u enevi na mirovnoj konferenciji i podjela Bosne i Hercegovine izmeu Srba sjedne i Bonjaka i Hrvata s druge strane u omjeru 49%:51% je prema autoru zapravo Miloevieva pobjeda u ratu u Bosni i Hercegovini. Prema ovome mir je bio rezultat razvoja deavanja na bojnom polju. Na mirovnoj konferenciji u Deytonu nisu uestvovale evropske drave. Velika Britanije jeste imala svog predstavnika, ali on u veinu pitanja koja su se rjeavala nije bio upuen. Autor ovaj dio knjige zavrava konstatacijom da Evropa nije bila u mogunosti da sama rjeava probleme koji su se deavali u njenom dvoritu. U drugom dijeli knjige Hrestomatija je predoio sokumente iz perioga Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji i BiH pa do dokumenata iz 1995. godine. Zatim donosi lanke iz knjiga i novina iz istog perioda. Na samom kraju djela autor je donio jedan kartografski prilog koji se sastoji od geografskih karata kojima je predoio teritorijalnu podjelu Bosne i Hercegovine od 1931. godine,

tj. podjele Jugoslavije na banovine pa do podjele Bosne i Hercegovine na dva entiteta 1995. godine. Iako je Velika Britanija na poetku rata preuzela na sebe rjeavanje situacije na prostoru bive Jugoslavije ona nije odogovrila svom zadatku. Ne moe se sva krivica prebaciti samo na jednu stranu. Moda da su druge drave reagovale na bolji nain i odlunije zastupale svoje stavove o Bosni i Hercegovini, rjeenje tog problema bi bilo jasnije, a ne neto kao Dejtonski sporazum, i ranije, a ne nakon etiri godine patnje za civilno stanovnitvo u logorima i tokom etnikog ienja.

Suada Husii