Kompozicija djela Dervis i smrt: Uvod: podaci o Ahmedu Nurudinu Pocetak radnje: zatvaranje Haruna u tvravu Zaplet: Harunova

smrt, Ahmedov boravak u tvravi Vrhunac: Ahmedova osveta Rasplet: Mula-Jusufova osveta i bijeg Hasana van Bosne Kraj: Smrt Ahmeda Nurudina Djelo je napisano u prvom licu. zbog toga ima odlike autobiografskog djela.Radnja je tekla po sjeanju to znaci da se ve sve zavrilo i dok eka smrt. Slika Bosne u djelu: "Jednom mi je pokazao bogalja Demaila, koga su djeca vukla u kolicima, a izbatrgavao se u svoju terzijsku radnju na dva tapa, vukui sakate osuene noge. Dok je sjedio, iznenaivao je svakoga ljepotom i snagom, mukim licem, srdanou osmijeha, irokim ramenima, jakim rukama, stasom kao u pehlivana. Ali im bi ustao, sva bi se ta ljepota poruila, a prema kolicima se batrgao bogalj koga je bilo nemogue gledati bez aljenja. Obogaljio se sam. U piu je otrim noem udarao u svoja stegna, dok nije isjekao sve ile i miie, pa je i sad, pijui, zabadao no u sasuene patrljke ne dozvoljavajui nikome da mu prie, niti je ko mogao da ga savlada, teka mu je jo snaga ostala u rukama Demail je naa prava slika, bosanska rekao je Hasan. Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca i smisla." Djelo koje se obrauje (roman toka svijesti i kompozicija romana): Dervi Ahmed nurudin je glavni lik i pripovjeda u romanu "Dervi i smrt". ivio je u tekiji i vjera mu je bila smisao ivota, sve dok nije dobio vijest o hapenju njegovog nedunog brata Haruna. On tada uvia da ivot i nije tako pravedan i da niko nije bezgrean kao sto je to bio sluaj u tekiji. "Tekija je lijepa i prostrana, nadnesena nad rjeicom to se probija kroz kamen, iz planina, s baom i ruinjakom, s odrinom nad verandom, sa dugom divanhanom u kojoj je tiina mekana kao pamuk, jo tia zbog sitnog ubora rjeice ispod nje. Kuu, nekadanji harem predaka, poklonio je redu bogati Alijaga Dani, da bude stjecite dervia i sklonite siromaha, jer su oni slomljena srca . Molitvama i tamjanom sprali smo grijeh s te kue, i tekija je stekla slavu svetog mjesta, iako nismo potpuno istjerali sjenke mladih ena." "Sve je poelo da se zaplie prije dva mjeseca i tri dana, raunajui vrijeme, jedino koje me se tie. Brat je ve deset dana leao zatvoren u tvravi."

Tada je Ahmed Nurudin ostao bez svog mira, na koji je navikao i ivio u njemu ve dugi niz godina. Potpuno mijenja miljenje o svijetu, jer u traenju pravde nailazi samo na istu nepravdu, nasilje i mrnju. Buni se, sveti i doivljava potpuni moralni slom. "Da mu kaem: sam sam, hafiz-Muhamede, sam i tuan, prui mi ruku i samo za as budi mi prijatelj, otac, sin, drag ovjek ija me blizina raduje, pusti me da zaplaem na tvojim usahlim prsima, zaplai i ti, zbog mene, ne zbog svih ljudi, zadri mi svoj vlani dlan na tjemenu, kratko e trajati, a potrebno mi je; kratko, jer evo ve prvi pijetlovi pjevaju." Ahmed Nurudin "Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponueno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina to su prirasle uza me kao koa, sa uenjem i ponekad sa podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjeao, a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? ime sam prosvijetljen? Znanjem? viom poukom? istim srcem? pravim putem?..." "etrdeset mi je godina, runo doba: ovjek je jo mlad da bi imao elja a ve star da ih ostvaruje..." "ejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najistijeg, a tekija u kojoj ivim nalazi se na izlasku iz kasabe..." "Nita nemam osim vjerovanja da sam astan, ako i to izgubim biu ruevina." Ahmed Nurudin je bio jako komplikovana linost, u uvodu knjige saznajemo sve o njegovom poloaju u kasabi, ali mislim da je bio i malo sebian jer misli da je on sam "stvorio" tekiju i da bi ona bez njega potpuno propala. To vidimo iz ovog citata: "Svako je znao, zato i ne krijem, drukije bi ovo pisanje bilo la koju znam (za la koju ne zna, kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv), tekija i njena slava i njena svjetlost, to sam bio ja, njen temelj i njen krov. Bez mene ona bi bila kua sa pet odaja, ista kao i ostale, sa mnom je postala bedem vjere." Ahmed Nurudin je roen u selu u Bosanskom vilajetu. ivio je sa ocem i trojicom brae i tada se zaljubljuje u djevojku iz svoga sela. Poslije odlazi u vojnu i upoznaje djeaka Mula-Jusufa i njegovu majku. Nedugo zatim Mula-Jusufova majka biva ubijena, a Ahmed alje djeaka daleko da ne bi vidio stravino pogubljenje svoje majke. U borbi Ahmed biva teko ranjen i vie nije mogao sluiti vojsku. Vraa se u

svoje selo i tamo saznaje da se njegova draga udala za drugoga. U svojoj alosti on provodi dane u umi. Ona mu je oredlagala da pobjegnu, ali on je to odbio poto je ona ve bila tua ena... "Da, sjeam se. Svega se sjeam veeras. Dvadeset godina mi je bilo tada, ili neto vie, vratio sam se s vojne, iz zarobljenitva, sa svjeim oiljcima rana, tek zacijeljenih, ili jo zavitih, ponosan na svoje junatvo, i tuan zbog neega to mi je ostalo nejasno poslije svega." "Da, bio sam tuan, i ona je to znala. Znala je dok me nije vidjela. uli su da sam poginuo, a ja sam se tako i osjeao, kao da sam se vratio iz mrtvih, ili jo gore, kao da me eka smrt, od pustoi, od nekog tupog stiavanja, od jada, od tame, od straha to nisam znao ta se desilo negdje sam bio..." "ekala je i kad je ula, ekala bi jo, bog zna dokle. Nije se udala, udali su je. Nekoliko dana prije moga dolaska. Da sam manje spavao i da sam nou putovao, da je bilo manje umora, da su bile manje ravnice i nia brda koja je trebalo pregaziti, doao bih na vrijeme, ona se ne bi udala za Emina, a ja moda ne bih otisao iz sela. I nieg ne bi bilo od ovog to me boli, ni Harunove smrti, ni ove noi, posljednje. " Skrhan tugom on dolazi u kasabu da pokua da zaboravi na sve. Donekle to i uspijeva i postaje ejh tekije i dervi. Jedan od uglednijih ljudi u kasabi. Pozvao je svog brata Haruna da doe u kasabu i naao mu je posao pisara. Nedugo zatim Harun dospjeva u tvravu jer je proitao neke dokumente koje nije trebao i jer je "znao previe" o svemu. Ubrzo je i udavljen. Ahmed ne moze da preali brata i odluan je da se osveti svima, ali ubrzo i on dospijeva u tvravu zbog "lajanja na dravu i valiju". Izlazi iz tvrave jos ljui na kasabu. Ahmed Nurudin poslije postaje kadija, strog, ali pravedan. Zbog ljubavi i prijateljstva prema Hasanu on na sve naine pokuava da ga zatiti od valije koji mu trai glavu. Mula Jusuf spaava Hasana i oni zajedno bjee iz Bosne, a Ahmed zna da ga eka smrt. Svi su ga zavoljeli jer su mislili da je Hasan pobjegao zahvaljujui njemu i njegovoj domiljatosti i da je on pravi prijatelj, jer se tako rtvovao za Hasana. Ali to nije bila istina i na kraju Ahmed umire kao ovjek koga su svi eljeli za prijatelja. "Prvi pijetlovi! Pakosni trubai, podstiu vrijeme, mamuzaju ga da se ne uspava, pouruju nesree, diu ih sa njihovih legala, da nas saekaju, nakostrijeene. Umuknite, pijetlovi, stani vrijeme!" "Potapa me strah, kao voda." "Kasno je, sjeanja, uzalud se javljate, beskorisne su vae nemone utjehe i podsjeanja na ono sto je moglo da bude."

"Trebalo bi ubijati prolost sa svakim danom to se gasi. izbrisati je, da ne boli. Lake bi se podnosio dan to traje, ne bi se mjerio onim to vie ne postoji..." "Postepeno sam saznavao ta se desilo, i bol me potapao, kao da je tiha voda nadolazila, i dok je jo bila do lanaka, unemireno sam mislio na strah pred sutranjom oajanju." Prilikom svih nevolja Ahmed ima oslonac na svom jedinom pravom prijatelju Hasanu. "Dvadeset godina sam dervi, a malim djetetom sam poao u kolu, i ne znam nita izvan onoga to su htjeli da me naue. Uili su me da sluam, da trpim, da ivim za vjeru. Boljih od mene je bilo, vjernijih nema mnogo." "Izgledao mi je sasvim neobino, nezamislivo gotovo, kako jedan bezazleni uenjak govori o postanku svijeta jednom duhovnom spadalu, neozbiljnom dobriini, nekadanjem alimu i sadanjem goniu stoke i pratiocu karavana ." Nakon Harunove smrti, buenja kasabe i ubistvom kadije poelo je moralno padanje Ahmeda. Poeo je mrziti, to nije bilo dobro, jer ovjek koji mrzi moe svasta uiniti, jer je u tim trenucima zaslijepljen mrnjom i ne misli ni na ta drugo osim na osvetu. Mrzio je Mula-Jusufa, muftiju, kasabu, vlast, ali povrh svega mrzio je samoga sebe. "Od kasablija sam zazirao. Neto zato to sam ih prezirao, neto vie zbog toga to sam dobro upamtio koliko je u njima zla i ruilakog bijesa. nisam vie umio da razgovaram s tim ljudima, jer nisam znao ko su, a oni su osjeali da ih ne volim, i gledali me mrtvo, kao stvar." SMISAO PRIJATELJSTVA, vrijednost malih stvari u ivotu i analiza linosti Hasana Postoje razne vrste drugarstva i poznanstva, ali samo je nekoliko pravih prijateljstava! Sama sudbina je htjelada se Ahmed i Hasan sprijatelje. To se desilo tako spontano, vezale su ih nesree. Ahmed je isao kod Hasana da mu on pomogne oko njegove nesree, tj. nesree njegovog brata i da ga posavjetuje ta dalje da radi. Takoer je isao kod njega da mu prenese i da ga zamoli da se odrekne imovine, jer njegov otac nee da ga se odrie i da kalja obraz svoje porodice. Ahmed je imao povjerenja u Hasana i stvarao je bajke o njemu. "Hasan je tvoj prijatelj, jedini i najbolji, sam si rekao. Jue sam vidio koliko ti je stalo do njega."

"Rekao sam da su me Hasanovo prijateljstvo, i ovaj poklon, kojim je sve poelo meu nama, naveli na spasonosna razmiljanja i odluke. Jedna jedina stvar koja mi je ostala od kue, od majke, to je mahrama sa etiri izvezene zlatne ptice, uvam je u sehari. Hasan ih je prenio na korice knjige, i raznjeio me kao dijete, kao budalu. I tada sam shvatio ono najvanije. Sjea li se, i njega sam pitao, nekad, o zlatnoj ptici koja znaci sreu. Sad, sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo moe da prevari, to ne moe." "ovjek treba da se odree svega to bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razoarenje neizbjeni. Moramo se odrei ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo unititi svoju ljubav, da je ne unite drugi. Moramo se odrei svakog vezivanja, zbog mogueg aljenja... Ne moemo unititi sve to volimo; uvijek e ostati mogunost da nam to unite drugi." "Najzamreniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu alu kao s nama. Do juer smo bili ono to elimo danas da zaboravimo... Zar bez razloga putamo da ivot prelazi preko nas, zar se bez razloga unitavamo, drukije nego Demail, ali isto tako sigurno. A zato to inimo? Zato to nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znai da smo poteni. A kad smo poteni, svaka nam ast naoj ludosti!" Simoblinost pjesnikog jezika Mee Selimovia U prethodnom citatu o Demailu je slika Bosne. Onakva kakva je bila, kakva e biti i ono najalosnije, kakva se sad. Niko ne moe nanijeti bol kao mi sami sebi. Upravo u tome je najvee zlo i nevolja Bosanaca. Ovo je samo jedan od mnogih primjera u knjizi kako mi sami sebi moemo biti najvei neprijatelji, dumani i krvnici. Ma koliko je Demail bio jak fiziki, nije imao onu presudnu tj. psihiku snagu da se izbori sa svim izazovima koje ivot nosi, ali je ipak izdrao svu ostalu bol i pored toga nastavio da vodi, koliko jadan i bijedan, toliko i lijep ivot. To se deava i na Balkanu, poslije svakog rata nastavljamo da ivimo, i stalno se vraamo na taj isti primitvni nivo. Problem vlasti je dat putem seimena, kadije, muselima i muftije. "Kad misle da su vii od nas; ljudi mogu da budu i plemeniti." Svi oni se ponaaju kao da imaju svu vlast ovog svijeta i da obini ljudi nemaju pravo glasa. Svima, poevi od muselima, kadije, muftije je vlast "udarila" u glavu. Zbog novca su radili mnoge "hrave" stvari, a kada bi se neko i pobunio protiv ovoga bio je neprijatelj drave i vjere. Ostavljani su u tvravama da trunu ili su osuivani na smrt. To se desilo Ahmedovom bratu Haranu, a na kraju i samom Ahmedu.