Smisao znaenja i znaenje smisla-Semantika

Znaenje u jeziku je veoma vano. Znaenje je raison d'etre ljudskog jezika, njegov krajnji cilj, ono zbog ega je nastao i ono zbog ega postoji. Tano je da jezik ima i niz drugih upotreba osim da prenosi znaenje, ali sve one izgledaju kao "nusproizvodi" njegove glavne funkcije. Izuavanje znaenja jo uvijek je Ahilova peta jezike nauke. Glavni uzrok tome je egzaktna orijentacija moderne lingvistike nasuprot subjektivnosti, fluidnosti jezikog znaenja. Muke poinju ve i kod samog omeivanja semantike kao nauke o znaenju. Ako je to nauka koja ispituje efekte rijei u ljudskom drutvu onda se u njen iri okvir moe smjestiti svekoliko ljudsko iskustvo. Ekstremniji pobornici jedne moderne proirene verzije semantike, zvane semiotika, neto slino i zagovaraju; sva ljudska kultura nije nita drugo do komuniciranje nekih sadraja odreenim sistemima znakova. Ipak, komunikacijski element nije jedini; violinista eli da svirkom na koncertu prenese sluaocima sadraj, ali i da zaradi novac. Postavlja se pitanje, ako domen semantike nije svekolika ljudska aktivnost, ta onda jest? Odgovor na pitanje treba traiti u razliitim znaenjima rijei u naem jeziku, i njima odgovarajuim rijeima u drugim jezicima, kako u izolovanom stanju tako i u razliitim kontekstima. Jedno znaenje znaenja jeste odnos jezikih elemenata prema elementima vanjezike stvarnosti. U tom odnosu se kriju dva osnovna problema. Prvi problem je vezan za samu prirodu odnosa izmeu jezikog i nejezikog entiteta. Da li je taj odnos takav da svi vanjeziki entiteti oznaeni jezikim elementom imaju prepoznatljive zajednike osobine, ili vanjeziki entitet postaje ono to nam je na umu kad ga nazovemo rijeju koja nam znai ono to imamo na umu. To pitanje kopkalo je mnoge filozofe od Platona do Rasela i dijelilo ih na realiste i nominaliste. Drugi problem proizilazi iz injenice da mnogim rijeima ne odgovara nita u fizikoj stvarnosti (vile, elektroni) ili su neto sasvim neuhvatljivo (ljubav) ili neto neodvojivo od neeg drugog (igrati se). Pobornici teorije imenovanja u semantici (po njoj bi rijei bile samo etikete za stvari van jezika) rei e da

ovakvim rijeima ne treba traiti pandan u "stvarnoj" stvarnosti. Jo tee bi bilo traiti po psiholokoj stvarnosti. Teorija imenovanja ima dugu tradiciju i implicitna je u Sosirovom jezikom znaku. Danas je ona pod velikim znakom pitanja. Po miljenju mnogih savremenih semantiara rijei nisu etikete za stvari van jezika, mada na prvi pogled izgleda da drugaije ne moe biti. Odnos izmeu jezikih i nejezikih entiteta nije odnos pukog imenovanja. Meutim, neki odnos mora postojati, pitanje je koji? Sematika treba da objasni lingvistiki aspekt odnosa izmeu jezika i nejezika. Neke rijei su srodne po znaenju, a neke nisu. Zar sve rijei nisu meusobno srodne ve zbog toga to se na neto odnose? Sve rijei su rijei i samim tim su "u srodstvu", ali karekter i stepen njihovog semantinog srodstva varira po raznim dimenzijama (paket, oblak, gama-zraci). Jedna ista rije u fonetskom smislu moe imati vie znaenja koja mogu biti bliska, ali i veoma udaljena. Ne samo da svaka rije svakog jezika ima vie znaenja, nego se i skoro svako znaenje moe, bar priblino, oznaiti drugaijom rijeju. Stoga se moe zakljuiti da jezik plete svojim rijeima niz smisaonih odnosa. Idui dalje, primjeujemo da svaki od tih drugih fonetskih oblika ima opet svoja mnogostruka znaenja. Sloena je mrea znaenjskih odnosa rijei naeg jezika. Znaenja i njihovi fiziki znaci isprepleteni su u jedan veoma sloen, ali ipak uredan sistem meusobnih odnosa. Drugi vaan zadatak lingvistike semantike jeste da osvijetli taj sistem smisaonih odnosa iz to vie uglova, da ga uhvati u svoju mreu. Drugi termini koji se upotrebljavaju za dvije dosad omeene oblasti semantike, jesu ekstralingvistika i intralingvistika semantika. Meutim, one nisu strogo odvojene jedna od druge, ali u njima ima vie podruja. Prva podjela unutar ekstralingvistike semantike mogla bi biti na jezik koji se na neto odnosi i na jezik koji se ni na ta ne odnosi. Na jezik koji se ni na ta ne odnosi (pozdravi) prvi je ukazao antropolog koji je ispitivao jezik jednog naroda sa Trobridanskih ostrva na junom Pacifiku. On je tu upotrebu nazvao fatiko openje. Danas se pouzdano zna da je ovakav vid komunikacije opeljudska kategorija. Fatiko openje nije uvijek strogo odvojivo od drugih, deskriptivnih upotreba jezika. Ali ipak su neki njihovi oblici lahko prepoznatljivi. Postoji i emotivna (poetska) upotreba

jezika u kojoj je sadraj rijei, takoer, sasvim u drugom planu (razgovor sa samim sobom). Svaka nefatika ili neemotivna upotreba jezika nije automatski deskriptivna. Naime, ne postoji u ekstralingvistikoj semantici poseban termin za sve neemotivne upotrebe jezika, pa je deskriptivna upotreba meu njima najea. Ne obraamo se uvijek drugoj osobi samo da bismo joj prenijeli neke informacije, opisali neko stanje stvari koje joj ranije nije bilo poznato. esto i sami traimo informaciju od nje. Nekad, opet traimo da ona neto uradi. Ti zahtjevi za informacijom i akcijom su razliiti od opisa da u svakom jeziku postoje formalne razlike izmeu reenica kojima neto opisujemo, pitamo, ili zahtijevamo akciju (izjavne, upitne i zapovijedne reenice). Rijei su potpuno isto to i ljudski rad sa oruem ili bez njega pa se uvia da se jezikom ne prenose iskljuivo samo informacije. Upotreba jezika za rad naziva se performativnom funkcijom jer se njome neto obavlja. I ova upotreba je posebna pa ima svoje formalne gramatike posebnosti. Ona mora podrazumijevati glagol u sadanjem vremenu i prvom licu, obino jednine. Deskriptivnom (informativnom) funkcijom jezika imenujemo stvari rijeima. Direktno, sasvim konkretno upuivanje na stvari rijeima anglosaksonski semantiari nazivaju reference, to je kod nas referencija. Odnos referencije ne smijemo poistovijetiti sa znaenjem. Upuivanje na stvari rijeima vezano je za sasvim konkretan izriaj i kontekst. Ono je samo jedan dosta ogranien vid manifestiranja sloenog pojma jezikog znaenja. Postoje u svakom jeziku odreeni zvuni sklopovi koji se dovode u vezu sa odreenim entitetima izvan jezika. Svaki jezik ima ustaljene glasovne kombinacije kojima se upuuje na stvari izvan jezika. Odnos potencijalnog i statistiki primarnog upuivaa na stvari i pojave prema samim stvarima i pojavama u semantici se zovu denotacija. Ono na ta se rije odnosi u vanjezikom svijetu zove se denotatum. Denotacija je najblia laikom poimanju znaenja. Definicije i objanjenja rijei u jednojezinim rjenicima u stvari su njihove denotacije. Ako piemo rjenik, opis denotacije zavisit e od toga kome je on namijenjen i za koju svrhu. Ipak, kad se radi o fizikom denotatumu, obino su potrebne dvije vrste informacija; o njegovim fizikim svojstvima i o njegovoj funkciji u datoj drutvenoj sredini. Ali to ne znai da bi definicija istog denotatuma bila ista u svim

sredinama. Funkcije denotatuma u drutvu mogu biti veoma brojne. Svojstva se ne razlikuju, ali se u drutvu razlikuju odabir svojstava po kojima jedna sredina razlikuje jedan predmet od drugog ili drugih. Denotaciji jedne rijei obino se suprotstavlja njena konotacija. Denotacija se tie svih onih svojstava ili funkcija jednog entiteta koji su nuni za njegovu identifikaciju, dok se konotacija odnosi samo na ona svojstva ili funkcije koji imaju posebnu afektivnu vrijednost. U jeziku se esto javljaju parovi rijei od kojih jedna nosi iskljuivo ili preteno denotativno znaenje, dok je kod druge dominantna njena konotativna vrijednost (kua-dom). Denotacija jedne rijei podrazumijeva neutralan opis njoj specifinih znaenjskih obiljeja; konotacija ukazuje na ona svojstva koja izazivaju posebne emocije, koji nas izbacuju iz neutralnog psiholokog stanja, u prijatnom ili neprijatnom smjeru. Denotacija je kognitivno, a konotacija afektivno znaenje. Denotacija je manje-vie ista za sve lanove jedne jezike zajednice, konotacija moe znatno varirati od grupe do grupe, od ovjeka do ovjeka. Zbog fluidnosti konotacije, nemogue je utvrditi u rjeniku stalnu konotativnu vrijednost leksikih elemenata jednog jezika. Ne bi se trebalo shvatiti da se rijei jednog jezika mogu strogo podijeliti na denotativne i konotativne niti da ima rijei "nesposobnih" za signaliziranje konotativnih misli. lanovi jedne denotativno-konotativne leksike opozicije mogu imati, van svojih uobiajenih znaenja, posebne upotrebe koje ih oponiraju u smislu "prijatne" odnosno "neprijatne" konotacije. Konotacija se u najveoj mjeri i ostvaruje izdvajanjem i isticanjem jednog ili vie obiljeja odreenog denotatuma (kua; vrata, prozori, dom; sigurnost, mir). Konotacija se "raa" izdvajanjem i isticanjem samo nekih obiljeja denotatuma (vlastite imenice kao ope uz dodatne konotativne vrijednosti). Vlastite imenice su u semantikom pogledu vrlo posebne jer nemaju znaenje u denotativnom smislu, one se ne mogu "definirati" pa ih nema u rjenicima. One imaju samo funkciju upuivanja (referencije) na pojedinane ljude, ivotinje, stvari i pojmove. Ako se ime nekog poznatog ovjeka, ivotinje ili stvari upotrijebi kao opa imenica, onda ona oznaava ono obiljeje po kojem je postao poznat taj neko.

Znaenje jezikih elemenata moemo izuavati u odnosu na vanjezini svijet i tako se baviti ekstralingvistikom semantikom. Ako prouavamo meusobni odnos znaenja raznih elemenata, bavimo se odnosima smisla ili intralingvistikom semantikom. U okviru ekstralingvistike semantike moemo razlikovati tri osnovna tipa odnosa jezika prema nejeziku; deskriptivni, socijalni i eskpresivni. Preteno socijalnu, ali djelimino i ekspresivnu funkciju ima fatiko openje, kojim uspostavljamo spone solidarnosti sa drugim ljudskim biima. U okviru deskriptivne funkcije jezika govorimo o referenciji, denotaciji i konotaciji. U domenu socijalne upotrebe jezika raspravljalo se o raznim performativnim govornim inovima, kada rijeima obavljamo neke teke poslove.

Rodbinske i "komijske" veze meu rijeima; leksika semantika Rijei jednog jezika mogu biti u razliitim vezama. Moderna lingvistika u oblasti semantike otkrila je mnogo toga novoga. Savremena lingvistika preuzela je izvjesne izvjesne semantike kategorije klasinog jezikoznanstva (dajui im nove dimenzije), ali je uvela i neke nove kategorije.

Rijei "dvojnici"-sinonimija Sinonimi su prema klasinoj definiciji rijei istog znaenja. Istovjetnost znaenja dviju oblikom razliitih rijei laici obino prepoznaju "od oka". Sinonimiju je obian ovjek intuitivno doivio i opisao svojom izrekom; Nije ija nego vrat. Lingvista trai egzaktne testove svojih intuitivnih procjena. Jedan oevidan test kojim bi se mogla provjeriti sinoniminost dviju rijei bio bi sljedei; zamjenite jednog "kandidata" za sinonimiju drugim na svakom mjestu u jeziku gdje se onaj prvi moe pojaviti, pa ako se znaenje nimalo ne promijeni, proglasite ih sinonimima, ako se nekad promijeni, a nekad ne promijeni, onda ih smatrajte samo rijeima srodnog znaenja. Ovaj test nemogue je izvesti do kraja jer je broj reenica neogranien. U pokuajima da dokau apsolutnu sinonimiju, lingvisti su nailazili na neku reenicu u ijoj se semantici bar neto izmijenilo zamjenom rijei. Glavni razlog napostojanja apsolutnih sinonima treba traiti u injenici

da skoro svaka rije u svakom jeziku ima vie znaenja, pa su neka od raznih znaenja dviju rijei podudarna, a neka nisu. Dvije, tri, ili etiri rijei mogu imati tako srodna znaenja da ih moemo smatrati djelominim sinonimima. Sve to je djelomino srodno moe biti manje ili vie srodno, pa se djelomini sinonimi mogu poredati po skali srodnosti od vie ka manje srodnim. Dvije rijei sa potpuno istom denotacijom mogu pripadati razliitim varijetetima unutar ire definisane jezike zajednice. Zakon jezike ekonominosti je ono to ne da rijeima da budu apsolutni sinonimi. Sat je vremenski period od 60 minuta, a as je nastavna jedinica u trajanju od 45 minuta. Razliite stilske funkcije dviju rijei istog "znaenja" ilustruju drugi sluaj djelomine sinonimije (mrak i tmina). Ako posebne stilove i registre smatramo posebnim lingvistikim sistemima, onda su opet ovakvi parovi rijei sinonimi samo na nivou cjelokupnog jezika ili dijasistema. Ako promjenu registra ne uzimamo kao promjenu lingvistikog sistema ve samo kao legitimno pomjeranje unutar istog sistema, onda se radi o sinonimima sa okusom posebnih stilova. Upotreba razliitih stilskih sinonima moe znaiti da neko pokuava biti duhovit, da nekoga ismijava, da se tema tretira neozbiljno. Postavlja se pitanje da li te sinonime treba smatrati samo stilskim ili i rijeima donekle razliitog znaenja. Trea kategorija sinonimije je slina djelominoj i tu se parovi rijei razlikuju po konotaciji, bilo da jedan lan para ima jasnu konotativnu vrijednost odsutnu u drugom lanu, bilo da oba lana djelomino sinonimnog para imaju zasebne konotativne vrijednosti. U jednom paru od kojih je jedan domai, a jedan strani, obino strani nosi posebne konotativne vrijednosti. etvrti tip sinonimije odnosio bi se na rijei iji je izbor odreen kontekstom, kolokacijom sa posebnim drugim rijeima u reenici (ueglo maslo, prokislo mlijeko i pokvaren sir). Peti tip djelomine sinonimije odnosi se na rijei ija su znaenja i u denotativnom smislu donekle razliita. Znaenja takvih rijei u velikoj mjeri pokrivaju isti teren, a u manjoj

mjeri imaju svoje posebne atare. Ponekad se zove labavom sinonimijom. Njome se slue jednojezini rjenici kada jednu rije objanjavaju drugom rijeju ili rijeima istog jezika uz dodatne kvalifikacije koje znaenje rijei u definiciji treba da priblie znaenju rijei u odrednici ili natuknici (traljav, nemaran; odrednica, rije). Labavost sinonima moe biti razliitog stepena.

Rijei sa vie manje ili vie rezliitih znaenja-homonimija i polisemija Razliita nepovezana znaenja jedne rijei ilustruju pojavu koja se u lingvistici zove homonimija (gr. isto ime), a prisustvo koliko-toliko srodnih znaenja u istoj rijei naziva se polisemija (gr. vieznanost). Obino se kae da se kod homonimije radi o vie rijei sa istim oblikom, dok se u polisemiji govori o jednoj rijei sa vie srodnih znaenja. Postoje brojni problemi pri klasifikaciji jer je znaenje subjektivna kategorija. Stoga nije udno to je ponekad teko odvojiti polisemiju od homonimije (izgovor, isprika). U leksikografskoj tradiciji se u ovakvim graninim sluajevima razlika izmeu homonima i poliseminih rijei odreivala prema historijskim kriterijima. Ako je vieznana rije u nekoj ranijoj fazi historije tog jezika imala razliite oblike koji su odgovarali njenim razliitim znaenjima u savremenom jeziku, onda je bila tretirana kao primjer homonimije. Ako su se razliita znaenja razvila iz jednog etimona (prvobitni oblik jedne rijei), onda je takva rije smatrana poliseminom i samo se jednom unosila u rjenik. Mnogi lingvisti odbacuju ove sudove o savremenom jeziku bazirane na historijskim kriterijima. Prvi razlog je zbog samog odreenja lingvistikog opisa savremenog jezika; on podrazumijeva opis jezikih intuicija prosjenog lana jedne jezike zajednice pa historijski faktori ne igraju nikakvu ulogu u fromiranju njegovih jezikih intuicija koje upravljaju njegovom upotrebom savremenog jezika. Malo je vjerovatno da historijski faktori utiu na upotrebu savremenog jezika. Drugi razlog za odbacivanje historijskih kriterija je vezan za distinkciju izmeu

homonimije i polisemije. Dosljedna primjena tradicionalnog leksikografskog mjerila za odreivanje ove distinkcije dovela bi do nekih apsurdnih rjeenja (ah: igra i vladar, kralj; figura vladar). U ogromnom broju sluajeva sasvim je jasno da li se radi o homonimiji ili polisemiji. U jednom manjem broju sluajeva, neto to je jednom ovjeku homonimija drugom je polisemija, i obratno. Neke intuicije svih pripadnika jedne zajednice su podudarne, a neke nisu. Svaka lingvistika kategorija i distinkcija bazirana na znaenju imat e jedan mali broj neodreenih sluajeva, zbog neodreenosti samog znaenja. Neodreenost znaenja jezika je ono to ga ini ljudskim i daje mu fleksibilnost i bezgranine mogunosti nijansiranja smisla. Veina modernih lingvista smatra da se ne treba dirati u jezik kao sistem. To znai da ne treba dirati u vieznanost rijei jer se ona najee razrjeava kontekstom. Kad se zbog razvoja jedne ljudske zajednice ukae potreba za novim pojmom, onda obino neka "stara" rije dobije jo jedno znaenje za oznaku novog pojma (nefiziko znaenje prijedloga na; na telefonu).

Rijei "polovi"-antonimija Sinonimija i antonimija spadaju u inventar tradicionalnog jezikoznanstva. Meutim, moderna semantika je njih do te mjere preispitala da se jedva mogu prepoznati kao potomci tradicionalnih kategorija. Moderna semantika je revidirala samo poimanje sinonimije i antonimije kao suprotnih pojmova, antonima. Antonimi su, poslije sinonima, semantiki najsrodnije rijei u jeziku, jer podrazumijevaju slinost u svemu osim u jednoj jedinoj znaenjskoj dimenziji. Velik i malen su oba pridjevi, oba se odnose na fiziku ili kakvu apstraktnu veliinu, samo to su po dimenziji stepena veliine na suprotnim polovima. Drugo to su moderni semantiari ustanovili da je antonimija veoma sloena pojava, sa vie kategorija i potkategorija. Savremeni lingvisti su najvie panje obratili antonimiji u odnosu na druge veze meu rijeima. Veina lingvista smatra da su binarni odnosi veoma

znaajni u strukturi ljudskog jezika i da njihovo istraivanje vodi uvidima u sutinsko ustrojstvo ovjekovog jezikog dara. Stepenovani antonimi su ilustrovani parom velik-malen, a nestepenovani iv-mrtav. Razliku u znaenju stepenovanih i nestepenovanih antonima moemo prikazati i dokazati njihovim mogunostima kombinovanja sa drugim jezikim elementima. Stepenovane antonime moemo porediti, kombinovati sa komparativom i superlativom, dok nestepenovane ne moemo. Stepenovane antonime moemo modificirati prilozima koji oznaavaju stepen ili mjeru u kojoj je neko svojstvo prisutno, dok nestepenovane ne moemo tako modificirati. Sa stepenovanim antonimima moemo igrati igru; Pero je bolji od Jove. Jovo je gori od Pere. Pero je manje zao od Jove. Jovo je manje dobar od Pere. I kad stepenovane antonime ne upotrijebimo u komparativu ili superlativu, implicitno ih poredimo. Negacija jednog lana para nestepenovanih antonima podrazumijeva afirmaciju drugog lana para. Kod stepenovanih antonima ovaj odnos vai samo u jednom smjeru: afirmacija jednog lana antonimskog para podrazumijeva negaciju drugog lana, ali ne i obratno. Poto pokrivaju itavu jednu dimenziju "bez ostatka" nestepenovani antonimi zovu se jo i komplementarni. Zanimljivo je da po pravilu upotrebljavamo pozitivni lan para stepenovanih antonima kad pitamo u kojem stepenu je prisutno svojstvo oznaeno nekim pridjevom. Od pozitivnog lana pridjevskih antonima pravimo i odgovarajuu imenicu neutralnog znaenja. Zato bi moderni lingvisti rekli da su pozitivni lanovi para stepenovanih antonima semantiki neobiljeeni. Pero je Marin mu. Mara je Perina ena. Mu i ena su antonimi posebne vrste koji stoje u meusobnom recipronom odnosu i koji zato omoguavaju semantike zamjene. Neke gramatike kategorije (aktiv i pasiv) stoje u recipronom odnosu antonimije. Neki ovu antonimiju nazivaju relacionom opozicijom, a neki konverzivnost. Ona je simetrina jer a R b podrazumijeva b R a, gdje je R relacija, a a i b elementi u toj relaciji. Logiari govore o dvije vrste relacija. Tranzitivna postoji tamo gdje a R b i b R c podrazumijevaju a R c (ako je Jovo ispred Pere a Pero ispred Sime, onda je i Jovo ispred Sime). Refleksivna relacija uspostavlja odnos izmeu dva entiteta; Mejra oblai sebe ili 10 je jednako 10.

Rijei kao sestre ili rodice-hiponimija Svako vezivanje stvari i pojmova istog "ranga" prema nekom kriterijumu daje rijei koje stoje u odnosu to ga moderna semantika zove hiponimija. esto postoji i opa rije koja "pokriva" sve pojedine rijei "srodnike". Ta opa rije se struno zove nadreeni termin. Pojedinane rijei podreene nadreenom terminu zovu se hiponimi ili kohiponimi ako istiemo mausobni odnos podreenih rijei. Za hiponimiju je vaan odnos ukljuenosti; znaenje rijei rua ukljuuje znaenje rijei cvijet. U obinom govoru hiponimiji odgovara pripadnost odreenog broja stvari ili pojmova istoj grupi ili vrsti neega. Lingvistima je posebno zanimljivo da meu jezicima postoje velike razlike u strukturi odgovarajuih hiponimijskih "lepeza". Mnogi nizovi kohiponima nemaju nadreeni termin koji bi ih pokrivao (crveno, bijelo, crno, zeleno, uto-boja: obojeno). esto je mogue pojam nadreenog termina izraziti sintagmom, ali to nije ono pravo. Jedna te ista polisemina rije se moe javiti na vie mjesta u jednoj hiponimijskoj lepezi ili skupu povezanih lepeza. To je mogue jer u irem znaenju ta rije moe biti nadreeni termin, a u drugom uem znaenju podreeni hiponim sebi samoj ( lav: lav, lavica). Kod make enski rod i kod lava muki rod je neobiljeeni lan binarne opozicije muki rod-enski rod. Primjer trostrukog javljanja polisemine rijei u jednoj hiponimskoj sprezi; nastavnik; uitelj, nastavnik, profesor (srednjokolski), asistent, lektor, nastavnik (univerzitetski); docent, vanredni profesor, redovni profesor. Mogu postojati tri osnovne vrste razlika izmeu odgovarajuih hiponimijskih skupova dva razna jezika. Isti hiponimijski niz moe imati nadreen termin u jednom jeziku, a nemati ga u drugom. Broj hiponima u odgovarajuim hiponimijskim skupovima moe biti vie ili manje razlilit. Sadraj odgovarajuih pojedinanih hiponima u dva razna jeziko-kulturna sistema moe biti razliit. Nekad se i broj i sadraj odgovarajuih hiponima toliko razlikuju od jednog do drugog jezika da moemo upitati koliko su ti hiponimi odgovarajui.

Protivrjene rijei-inkompatibilnost Ima neto to je zajedniko antonimima i hiponimima i to ih razlikuje od sinonima. Antonimi i hiponimi se meusobno iskljuuju u istom situacionom kontekstu. Lingvisti i logiari kau da su iste reenice sa razliitim antonimima ili hiponimima meusobno protivrjene, tj. kontradiktorne. Odnos smisla koji postoji izmeu rijei odgovornih za kontradiktornost reenica semantiari zovu inkompatibilnost. Inkompatibilnost postoji i izvan antonimije i hiponimije, ali semantiare zanima samo inkompatibilnost izmeu rijei slinog znaenja, iz istog semantikog polja. To je kamen. To je stijena. To je rua. To je lala.

Inkompatibilni skup moe biti neporedan (skup boja) ili poredan (brojevi i mjeseci u godini). Kad su poredani, elementi inkompatibilnog skupa mogu stajati u nizu, kao inovi u vojsci ili u krugu, kao dani u sedmici ili godinja doba. Kada su poredani u nizu, onda se na svakom od dva krajnja niza nalazi po jedan krajnji lan, na ijoj jednoj strani nema nita; na primjer, u poredanom nizu vojnih inova nema nita ispod vojnika niti iznad marala. U ciklino poredanim skupovima svaki element ima svog komiju s obje strane. Kad su elementi poredani u nizu, onda njihovi meusobni odnosi mogu initi skalu (lodobar-odlian), sa manje ili vie neodreenim granicama izmeu elemenata, ili ljestvicu (skup prirodnih brojeva), sa strogo odreenim granicama izmeu elemenata. Skale su tipine za svakodnevnu komunikaciju, a ljestvice za razne organizovane vidove ljudske aktivnosti. Nauke su pune ljestvica. Nekad jedan te isti poredani niz moe u obinom ivotu biti niz elementata u skali, a u nekoj organizovanoj ljudskoj aktivnosti niz elemenata u ljestvici. Razlika izmeu elemenata u skali i onih u ljestvici ogleda se i u tome to se u skali mogu nai po dvije rijei koje ine antonimski par, dok u ljestvici takvih parova nema. Antonimski par, obino ine dva leksema podjednako udaljena od sredine skale. Neporedane skupove ine razne boje, stabla, ivotinje. Podjele neega na vrste zove se taksonomija. Iako taksonomije obino daju inkompatibilne lekseme, ima taksonomija sa

manje odreenim granicama izmeu raznih lanova taksonomijskog niza, koji onda ne moraju uvijek biti u odnosu inkompatibilnosti. Taksonomijski skupovi su neto to se najvie mijenja u leksici jednog jezika (broj, odnosi). Kada se u jednoj pojmovnoj oblasti pojavi neki novi entitet koji svojim fizikim svojstvima i svojom funkcijom u ljudskomm drutvu podsjea na neke postojee, on e se pripojiti onom postojeem entitetu koji je njemu najblii. Inkompatibilnost je iroka kategorija leksike semantike. Za nju se moe rei da postoji svugdje gdje postoji lingvistiki kontrast izmeu znaenja razliitih rijei. Antonimi i kohiponimi pa i homonimi meusobno su inkompatibilni. Svi inkompatibilni skupovi ine u isti mah i hiponimijske nizove. Antonimija i hiponimija i inkompatibilnost imaju svaka neto svoje i zasluuju poseban tretman.

Jo neki odnosi smisla Pored vanijih smisaonih odnosa, koji proimaju najvei dio leksike svakog jezika, postoji i niz manje obuhvatnih odnosa smisla izmeu razliitih rijei. Odnos dio-cjelina je blizak hiponimiji i est je odnos (kua kao cjelina ima dijelove kao to su vrata, prozori, zidovi). Predikat sastoji se od pouzdan je test ovog odnosa jer e njegov subjekat uvijek biti cjelina, a dopuna predikata to dolazi iza od odnosit e se na dijelove te cjeline. Jo jedan test ovog odnosa je mogunost upotrebe glagola imati, u smislu neotuivog pripadanja u izrazu Cjelina ima Dio. injenica, da semantika i faktografija nisu isto, pokazuje se na ovom tipu odnosa. Iako je faktiki svaka prozorska kvaka dio kue, ona to nije semantiki, jer ne moemo rei kua mesinganih kvaka. Ipak neki tranzitivni odnosi su i u semantikom pogledu odnosi dijela i cjeline; djevojka dugih noktiju. Ovaj odnos tek je naet u semantikim istraivanjima. Nekad je teko razluiti hiponimiju od odnosa dio-cjelina, naroito kod gradivnih imenica i apstraktnih eniteta. Umjetnost ine slikarstvo, muzika, arhitektura itd. ovjekovo tijelo ine glava, trup, udovi itd. Drugi odnos smisla je odnos semantiki obiljeenog i neobiljeenog lana jednog binarno

oponiranog para leksema. Kad jedna od dvije oblikom srodne rijei nosi neki fiziki biljeg odsutan u drugoj, kaemo da je on aformalno markiran. Tako su oblici mnoine ili padeni oblici kod imenica formalno markirani u odnosu na oblik jednine, odnosno oblik nominativa. Nemarkirani oblik uvijek ima iru upotrebu od markiranog; jednina se moe upotrijebiti u smislu mnoine, nominativ u smislu nekog kosog padea, ali ne i obratno. Rije lav ima ire znaenje od izvedene rijei lavica. Markiranost je u posebnoj vezi sa ekonominou jezika, jer ire znaenje jedne rijei podrazumijeva njenu eu upotrebu. Ako pojam markiranosti proirimo na jezike jedinice vee od rijei, moemo rei da upotrebom jedne rijei u sintagmi ona postaje markirana svim ostalim rijeima iz iste sintagme to dovodi to drastinog suavanja njenog smisla ( rijeka; planinska rijeka; rijeka to tee kroz Sarajevo). Formalna markiranost ne mora uvijek biti praena semantikom markiranou. Formalno nemarkiran lav je semantiki nemarkiran jer se moe odnositi i na lavicu, ali formalno nemarkiran kralj ne moe se odnositi na kraljicu. Kad je u pitanju spolna razlika, semantika (ne)markiranost je u uskoj vezi sa znaajem te razlike kod odgovarajue ivotinje ili neke kategorije u ljudskom drutvu. Mnoga ljudska zanimanja ne mijenjaju svoju sutinu za promjenom spola onoga koji se bavi tim zanimanjem. Semantika markiranost moe karakterisati parove rijei koje uope nisu formalno markirane. U parovima antonima visok-nizak, velik-malen ni jedan lan para ne nosi dodatni fiziki biljeg pa je ipak prvi lan semantiki nemarkiran u odnosu na drugi negativni lan. Kada neutralno govorimo, upotrebljavamo nemarkirani lan. Nemarkirani lan slui i za izvoenje imenica sa neutralnim znaenjem. Markiranost nije crno-bijela kategorija. Ona moe biti prisutna u veoj ili manjoj mjeri. Vai pravilo da je stepen nemarkiranosti spola u obrnutoj srazmjeri sa znaenjem odgovarajue spolne razlike za ljudsko drutvo ili jedan njegov segment. Kako raste znaaj spolne razlike, tako opada i stepen semantike nemarkiranosti. Neki odnosi smisla se mogu nazvati tipinim smisaonim vezama. Mnogi prelazni glagoli su po svom smislu vezani za neke tipine objekte; jesti hranu. Jedna od posljedica ove veze jeste da se tipini objekti po pravilu ne upotrebljavaju kao izolovani objekti njima odgovarajuih glagola. To su obino tautologije; jede hranu, pije pie. Upotreba atributa uz tipini objekat dovoljna je da ove izraze uini sasvim prihvatljivim.

Mnoge su imenice smisaono vezane za glagole koji pokazuju radnju tipinu za ono to imenica oznaava; vatra je vezana za goriti. Postoji i slina veza koja ukljuuje glagol i dvije imenice (tipini S i direktni O); govornik-govoriti-govor. Postoji jo mnogo veza i vezica smisla izmeu raznih rijei jednog jezika. Interesantan smisaoni odnos postoji izmeu glagola dobiti-izgubiti, nauiti-zaboraviti. Prvi lan je pozitivno obiljeen, a drugi negativno. Ima smisaonih odnosa koje osjetimo, ali ih je teko eksplicirati (doi; otii). Na prvi pogled izgleda da se kod doi radi o kretanju ka mjestu gdje se nalazi govorno lice, kod otii o kretanju od tog mjesta.

"Komijski" odnosi meu rijeima-kolokacija Najiri lingvistiki pojam za meusobne odnose jezikih jedinica u linearnom nizu teksta jeste pojam sintagmatskih odnosa, za razliku od paradigmatskih odnosa, kojima su sistematski povezani lingvistiki elementi unutar cjelokupnog inventara jezika bez obzira na redoslijed u tekstu. Pojmom kolokacija oznaava se samo jedan vid sintagmatskih odnosa, onaj koji regulie odnose susjednih ili bliskih leksema u gramatiki ispravnom nizu rijei. Moemo rei da veza izmeu dvije susjedne rijei moe biti mogua, nemogua i poeljna. Primjeri nemoguih veza su kvadratni krug, piti kamen. Meu njima treba treba razlikovati dva tipa; jedan koji je univerzalnog karaktera i posljedica je pragmatikih nemogunosti, tj. onih koji potiu iz vanjezikog univerzuma i drugi koji je specifian za ovaj ili onaj jezik. U naem jeziku Ono cvijee mirie slatko ne moe se rei, ali je preporuljivo u engleskom jeziku. Moe se otkriti ponekad itava skala manje ili vie poeljnih kolokacija. Semantiki doivljaj maternjeg jezika razlikuje se od osobe do osobe u finijim stvaricama. Ponekad kolokacija zavisi od dijalekta, sociolekta ili registra u kom se javljaju. U registru svakodnevnog govora mi moemo da iamo travu, u standardnom moemo samo da je kosimo. Izmeu dva jezika mogu postojati velike razlike u moguim i poeljnim kolokacijama. Sve ostale razlike su vee ako su jezici tipoloki, genetski i prostorno udaljeniji.

Prevodiocima se esto deava da se povedu za kolokacijom stranog jezika sa kojeg prevode i prenesu je u na. Kad se poe od rijei i upita se s kojim drugim rijeima se ona moe kombinovati dolazi se do uvida u pravu prirodu kolokacije, koja se smatra najzanimljivijom semantikom vezom u jeziku. Rijei se mogu poredati u skalu na ijem se jednom kraju nalaze one koje druguju sa skoro svim ostalim rijeima to su s njima gramatiki kompatibilne ( dobar i lo), a na drugom kraju one ije je drutvo ogranieno na jednu ili dvije rijei, kao jato koje druguje samo sa pticama i rjee sa ribama. Izmeu ta dva kraja mogu se poredati ostale vie ili manje drueljubive rijei. Pojedine rijei mogu se udruiti u uu semantiku vezu sa drugom rijeju, pa se mogu upotrijebiti i bez ove druge rijei, a da znaenje bude isto (opor ljudi upotrebljavamo ako se ljudi donekle ponaaju kao vuci). Dio naeg maternjeg jezika je i znanje o njemu svojstvenim kolokacionim spregama. Rije opor govori da ova rije kolocira sa vukovima. Svaka rije upotrijebljena u tekstu zrai dio svog znaenja na susjedne i bliske joj rijei u istom tekstu to izaziva promjene znaenja. U sintagmi opor ne samo da su ljudi postali pomalo vuci, nego je i opor postao ljudskiji. Ta dijalektika semantikog zraenja navodi neke lingviste na tvrdnju da jedna rije ima onoliko posebnih znaenja koliko ima i moguih kolokacija sa drugim rijeima jednog jezika. Utjecaj kolokacije na znaenje rijei je doista velik. Kolokaciono zraenje smisla rijei igra nezamjenjivu ulogu kod deifrovanja vieznanih rijei (plav-svijetloplav, tamnoplav, ut, tamnoljubiast ili crn). *Ako neka rije ponekad druguje sa nekom drugom rijeju, moemo rei da je njihova kolokacija labava, a ako se dvije ili vie rijei skoro redovno javljaju zajedno, kaemo da su u odnosu vrste kolokacije. Veoma vrsta kolokacija karakteristina je za idiome (maak u vrei, povui maka za rep). Za idiom je karakteristino i to da mu je znaenje po pravilu drugaije od onog koje bi se dobilo bukvalnim tumaenjem njegovih sastavnih rijei. Izmeu navedenih rijei kolokaciona veza je veoma vrsta da ni jednu rije ne moemo zamijeniti nekom slinom rijei, to je redovno mogue u neidiomatskim izrazima. Iako je oito da spol maka nema nikakvog znaaja, ne smijemo rei maka u

vrei, jer to odmah prestaje biti idiom. Kolokaciona vrstina idioma prenosi se i na njegovu gramatiku, pa je i broj gramatikih transformacija koje idiom moe podnijeti krajnje ogranien. Mi moemo povui maka za rep u infinitivu, perfektu, samo ponekad u prezentu,a u buduem vremenu samo u modalnom znaenju prijetnje.

"Atomi znaenja"-semantike komponente Mukarac: ena: Dijete (ljudsko) Pojedinana znaenja rijei mogu se razloiti na semantike komponente, iji je broj u jeziku bio znatno manji od ukupnog broja rijei. Postoji veliki broj nerijeenih pitanja u komponencijalnoj analizi smisla rijei. Zbog brojnih problema na koje se nailazi u ovoj analizi, mnogi semantiari na nju gledaju sa velikom dozom skepse, dok je neki sasvim odbacuju. Jedan od glavnih problema u analizi znaenja rijei potie od toga to su rijei tako raznorodne po karakteru da izgleda nemogue nai jednu analitiku shemu koja bi bila primjenjiva na sve njih. Obiljeja sa predznacima ponajbolje idu sa rijeima koje oznaavaju konkretne, opipljive stvari i bia, koji nisu relacionog karaktera. Ve kod konkretnih imenica kao to su roditelj, dijete, mu, ena ne bi bilo dovoljno prosto nabrojati elemente od kojih su ona sastavljena. Krune argumentacije nemogue je izbjei, ali to ne priznaju vatreniji pobornici komponentne analize. Za njih su semantika obiljeja samo simboli za umutranje mehanizme pomou kojih se takvi fenomeni zamiljaju i konceptualiziraju. Znaenja glagola su razliita po karakteru od znaenja imenica da ih predstavljamo na drugaiji nain. Znaenje glagola ubiti moemo predstaviti kao +uzrokovati + umrijeti. U komponencijalnoj analizi glagola koristi se modifikovana verzija tipa logike analize koja se naziva predikatni kalkus. Opa formula kojom se logiari slue za prikazivanje znaenjskih odnosa rijei u odnosu predikacije jeste Fa gdje je F predikat, a a ono na ta se predikat odnosi, argument. Mogu se prikazati i slinosti i razlike u znaenju raznih glagola slinim odnosno razliitim strukturama njihovih predikatinih formula; dati i uzeti

imaju slina znaenja i rezultiraju promjenom posjednitva nad neim. Analiza sugerira da su znaenja rijei u stvari posebni amalgami relativno malog broja osnovnih semantikih komponenti. Komoponentna analiza moe posluiti za preciznije odreivanje nekih vanijih odnosa smisla. Sinonimija podrazumijeva identinost semantikih komponenti. Homonimija

podrazumijeva potpunu razliitost semantikih komponenti. Polisemija podrazumijeva vie razliitih komponentnih amalgama za isti oblik rijei, ali sa jednom ili vie zajednikih komponenti. Antonimija podrazumijeva identinost svih semantikih komponenti osim jedne koja e biti obiljeena sa + kod jednog, a sa - kod drugog lana para. Konverzivnost podrazumijeva identinost komponenti osim jedne, koja e biti obiljeena sa <-- kod jednog, a sa --> kod drugog lana para. Inkompatibilnost podrazumijeva bilo kakvu razliku u komponentnom sadraju znaenja rijei. Kada se odnosi na poredane nizove, ona podrazumijeva neka zajednika semantika obiljeja kao i sistematinu razliku izmeu razliitih obiljeja i lanova istog niza. Kada se odnosi na neposredne nizove, podrazumijeva samo jedno ili vie zajednikih obiljeja. Odnos diocjelina podrazumijeva bar jedno zajedniko obiljeje kao i vei broj obiljeja za dio nego za cjelinu. Odnos markiranog i nemarkiranog lana jednog para uzajamno oponiranih rijei podrazumijeva identinost svih komponenti osim jedne koja e nositi oznaku + kod markiranog lana, a -kod nemarkiranog. Prihvatljivi sintagmatski odnosi rijei podrazumijevaju potivanje projekcionih pravila kojima se odreuju uslovi linearnog nizanja rijei u tekstu koja operiu semantikim komponentama. Savremena lingvistika je naklonjena traganju za zajednikim obiljejima ljudskih jezika. Popularna je hipoteza da svaki jezik koristi isti skup univerzalnih semantikih komponenti, samo u razliitim amalgamima i sa razliitim pravilima. Svaki misaoni sadraj moe se izraziti na svakom jeziku. Druga hipoteza se odnosi na postojanje jednog skupa univerzalnih komponenti koje nalazimo u svakom jeziku, ali svaki jezik ima jedan broj njemu specifinih semantikih obiljeja. Svaka jezika zajednica ima bar neto u svojoj materijalnoj ili duhovnoj kulturi to je samo njoj specifino. O pitanju univerzalnih semantikih komponenti ne moe se govoriti dok se komponentna analiza ne usavri.

Znaenje reenice-reenika semantika Neki lingvisti smatraju da je reenica, a ne rije, temeljna jedinica znaenja u jeziku jer reenicom iskazujemo kompletnu misao. Rijei su tu samo da saine reenicu. Ima jezika bez rijei, ali ih nema bez reenice. Samo reenica moe biti besmislena, a rije to nikada nije. Nijedna rije sama za sebe nema nikakvu komunikativnu vrijednost. Ona je moe samo imati ako ini itavu reenicu, ako jeste reenica. Broj rijei u jeziku je vie-manje odreen, dok je reenica bezbroj i to komplikuje opis znaenja reenica. Da bismo u opisu bili iscrpni, moramo predviati reenice. Reenice su raznovrsne po svom semantikom karakteru da je skoro nemogue nai zajednika vrsta uporita od kojih bi se krenulo u analizu njihove semantike. Moemo rei da vlada oskudnica znanja o semantici reenice. I ono to se zna dosta je nesigurno, hipotetino i maglovito. Reenice se u semantikom pogledu mogu podijeliti na veliki broj raznih tipova i podtipova. Prvo ih treba podijeliti na tvrdnje i ostale reenice. Tvrdnjama konstatujemo da neto jest ili nije onako kako tvrdimo. Samo tvrdnje mogu biti istinite i neistinite. Nema smisla pitati se da li su istiniti zahtjevi, apeli, naredbe ili obeanja. Iako su tvrdnje razliite od ostalih reenica, i njih moemo posmatrati kao jednu posebnu aktivnost. Na tu aktivnost moemo posebno skrenuti panju sluaoca. Test istinitosti vrijedi samo ako imamo na umu sadraj, a ne i sam in tvrdnje. Najnoviji pristup u semantici reenice zove se teorija govornih inova koja tvrdi da je svaka reenica jedna posebna aktivnost. in izricanja u ovoj teoriji zove se lokucioni in, a ono to reenicom radimo ilokucioni in. Dvosmislenost moemo rijeiti upotrebom neke rijei koja e obino eksplicitno pokazati ta smo imali na umu. Performativne rijei javljaju se u eksplicitno performativnim reenicama. U implicitno performativnim reenicama obeanje se podrazumijeva, ali ne imenuje. Teorija govornih inova je nova i postaknuta je sociolingvistikim istraivanjima.

Moe izgledati da su izjavne reenice tvrdnje i upitne reenice pitanja, a reenice sa zapovijednim nainom zahtjevi. To je tano u velikom broju sluajeva. Meutim, neke izjevne reenice mogu biti obeanja ili prijetnje. Izjavna reenica Dolazi sutra poslije podne? je pitanje. Upitna reenica Ko bi rekao sa ona zna pet jezika nije pitanje nego in uenja. Ne postoji vrst odnos izmeu tradicionalnih vrsta reenica i govornih inova, mada vjerovatno postoji izvjesna statistiki dominantna korelacija izmeu njih. Teorija govornih inova upuuje na praktine primjene semantike u ljudskom sporazumijevanju. Opa semantika vjeruje da se svi problemi mogu rijeiti pomou semantike. Veina semantiara vjeruje da mogu objasniti mnoge ljudske nesporazume. Teorija govornih inova moe objasniti mogue nesporazume u moda najvanijem domenu ljudskog sporazumijevanja, u domenu najmena naih govornih inova. Govorni inovi pruaju najbolju podlogu za semantiku klasifikaciju reenica. Meutim, govorni inovi ne nude okvir za sve to se moe rei o semantici reenice. Postoji veliki broj pitanja o znaenju reenice o kojima se moe raspravljati van okvira govornih inova (meusobni odnos znaenja razliitih reenica, indirektno znaenje reenica, znaenja reenica u odnosu na neposredni verbalni kontekst). Svaka suvisla reenica podrazumijeva odreenu neuroloku pripremu njenog smisla u mozgu govornika i sluaoca. To bi bili neurolingvistiki aspekti kodiranja smisla reenice. Postoje i sociolongvistiki aspekti reeninog znaenja. Zavisno od drutvenih normi, reenica Hoemo li na kafu kod mene? moe biti protumaena kao zaista poziv na kafu, i nita vie, poziv na razgovor uz kafu ili bilo kakvo drugo pie, poziv na intimne odnose, a moda i neki obraun. Ui lingvistiki aspekti znaenja reenice proistiu iz unutarnjih meuodnosa lingvistikih elemenata u reenici. Treba razlikovati dvije mogue vrste tumaenja reenica i sintagmi; ua lingvistika tumaenja (sluenje svojim lingvistikim znanjem) i lingvistiko-pragmatina tumaenja (sluenje svim znanjima koja posjedujemo). U normalnoj upotrebi jezika, naa tumaenja su lingvistiko-pragmatika, dok u nekim posebnim interpretacijama, kada reenicu elimo iskoristiti radi stvaranja humoristikog efekta, onda mogu biti preteno lingvistika. ovjek se slui svojim pragmatikim znanjima o ljudskom univerzumu da bi tumaio reenice koje su mu upuene na nain

koji se najbolje uklapa u njegova vanjezika znanja. Tumaenje jedne male sintagme pravi je projekat od hiljadu malih operacija. Jeziko i nejeziko znanje ine jednu cjelinu u kojoj je teko razmrsiti jeziko od vanjezikog. ini se da su naa lingvistika znanja nekako sistematinija, da ona ine osnovu na kojoj gradimo sva ostala znanja.

Znaenjski

odnosi

izmeu

razliitih

reenica:

sinonimija,

ukljuenost,

nekonsistentnost Znaenjske razlike izmeu dvije razliite reenice mogu biti veoma razliite. Nultom razlikom smatra se znaenjska podudarnost (a ne identinost) dviju oblikom razliitih reenica. Potpuna identinost znaenja dva fiziki razliita jezika znaka u logikoj je suprotnosti sa zakonom jezike ekonominosti. Jedan vid znaenja u kojem mogu biti podudarne razliite reenice jeste denotativno znaenje (istinosna vrijednost reenice); Bio je to lijep svretak i Bio je to lijep kraj. Moe se govoriti o leksikoj i gramatikoj sinonimiji, ali granica izmeu njih nije jasno postavljena (Film je imao lijep kraj. Film se lijepo zavrio). Kategorija semantike slinosti izmeu reenica je i kategorija ukljuenosti. U znaenje reenice Vidio sam jednu maku ukljueno je znaenje izraeno reenicom Vidio sam jednu ivotinju. Odnos ukljuenosti nastaje izmeu dvije reenice kada se na istom sintaksikom mjestu u jednoj reenici javlja rije koja je hiponim odgovarajuoj rijei u drugoj reenici. Maka iz prve prve reenice hiponim je ivotinji iz druge reenice. Sinonimija se moe posmatrati kao uzajamna ukljuenosti. Odnosu nekonsistentnosti pandan je inkompatibilnosti. Nekonsistentnost moe nastati upotrebom inkompatibilnih rijei samo u predikatu dvije ili vie reenica. Rua mirie i Karanfil mirie su reenice koje nisu konsistentne jer su im subjekti inkompatibilni. Rua mirie i Rua zadudara su reenice koje jesu nekonsistentne jer su im inkompatibilne rijei u njihovim predikatima. Inkompatibilnost treba uzeti u irem smislu, koji ukljuuje ne samo poredane ili neporedane taksonomijske nizove, nego i sve druge rijei koje stoje u odnosu semantikog kontrasta. Predikat treba uzeti u smislu tradicionalnog proirenog

predikata, koji ukljuuje i sve dopune pa i ponekad dodatke predikatu u uem smislu. Nekonsistentnost nastaje upotrebom inkompatibilnih rijei u dubinskom predikatu. Edvin ita Rat i mir. Edvin ita erminal. Reenice e biti nekonsistentne ako prezent ita protumaimo u smislu prave sadanjosti, koja podrazumijeva da se neto odvija u trenutku govora. U tom sluaju objekt glagola itati relevantan je za odnos nekonsistentnosti. Ali ako prezent ita tumaimo u smislu ita s vremena na vrijeme, onda nae dvije reenice nisu vie konsistentne, jer Edvin moe naizmjenino itati obje knjige. Tijesna je povezanost semantike i pragmatike. Sloeni su odnosi nekonsistentnosti i potrebna su njihova dalja istraivanja.

"Naopake" reenice-kontradikcija, tautologija, semantika anomalija Kada se oslobodila tradicionalnog purizma, moderna lingvistika je poela masovno koristiti grau ljudskog jezika da bi mu ula u najvee tajne. Naopake reenice su najee kontradiktorne reenice. Kontradiktorna reenica je ona koja tvrdi da neto u isti mah i jest i nije tano. Kontradikcija moe biti eksplicitna i implicitna; Ovo je crveno i zeleno. Ona je siroe i ima oba roditelja. Nekada je kontradikcija manje, a nekad vie oigledna. Kontradikcija podrazumijeva upotrebu dva suprotna semantika elementa koja se dovode u koliziju. Tautologija podrazumijeva gomilanje dva ili vie identinih semantikih elementa na nain koji te elemente ini suvinim. Tautologija je pojava suprotna kontradikciji. Tautologija se manifestuje na povrini i ispod povrine jezika. Tautologije se mogu podijeliti na eksplicitne i implicitne. Ekplicitna tautologija podrazumijeva upotrebu dva ili vie sinonimnih leksema koji se odnose na istu stvar; Suljo je asovniar, urar i sahadija. Meutim, interesantnije su implicitne tautologije. est vid implicitne tautologije nastaje upotrebom hiponima i odgovarajueg nadreenog termina tako to se oba odnose na isti entitet; Ta maka je ivotinja. Maka je ivotinja (nije tautologija). Ta tautologija se javlja samo ako se inkrimisana reenica moe razloiti na dvije dubinske

koje stoje u odnosu ukljuenosti. Implicitna tautologija se javlja i kod reenica koje stoje u odnosu sinonimije; Obuar Anto pravi i popravlja cipele. Tautologija je omiljena meta normativaca. Meutim, primjeri stara baka ili mali patuljak nisu ista sadrine kao to je to Tom reenicom ste iskazali jednu tautologiju (instrumental, akuzativ). U drugom primjeru rije je o gramatikoj tautologiji koja je po prirodi ljudskog jezika. Granica izmeu gramatike i leksike nije otra pa se moe pokazati da su mnoge leksike tautologije gramatike naravi (nizanje atributa). Iako bi se termin semantika anomalija mogao primijeniti na svaku semantiku poremeenost (i na kontradikciju i na tautologiju), on se obino upotrebljava samo za semantiki devijantnu reenicu nastalu spajanjem semantikih elemenata koji su nespojivi, iako su meusobno kontradiktorni; Ona je vuneno siroe. Najvei broj semantikih anomalija nastaje krenjem selekcionih ogranienja (ogranienja semantike spojivosti rijei, esto susjednih, unutar jedne reenice). Izmeu jedne imenice i njenog atributa postoji selekciono ogranienje koje omoguava imenici da izabere samo one atribute koji su spojivi sa prirodom njenog znaenja (vuneni: siroe). Subjekat glagola tei moe biti u normalnom jeziku samo imenica koja oznaava materiju u tenom ili gasovitom stanju, pa je zato reenica Moj ormar tee devijantna. Selekciona ogranienja tiu se pravilnog redanja rijei. Semantiari kau da selekciona ogranienja treba ograniiti samo na one sluajeve u kojim dolazi do sudara inkompatibilnih komponenti. Takav sudar nastaje kod kohiponima ovce i abe pa je reenica Ovce su kreketale devijantna. Meutim, stvorenje kao nadreeni termin ne sadri komponentu koja bi se sudarila sa komponentom ablje. Jedno od omiljenih jezikih orua modernih pjesnika je krenje selekcionih ogranienja.

Znaenje "izmeu redova"-presupozicija i implikatura Poznato je da mnogim reenicama mi neto izraavamo direktno, a neto drugo podrazumijevamo. Semantiari su zapazili da nema reenice koja ne bi neto podrazumijevala. I sasvim obine reenice podrazumijevaju niz stvari kojih esto nismo svjesni.

Presupozicija je prvi tip podrazumijevanja ije se pravilo moe formulisati da reenica A sadri presupoziciju B ako je B tano kad god je A i tano, bez obzira na to da li je A afirmacija ili negacija. A; Riba koju je ulovio bila je velika ili Riba koju je ulovio nije bila velika. B: On je ulovio ribu. Presupozicija podsjea na odnos ukljuenosti. Glavna razlika je u tome to kod ukljuenosti jedna reenica mora podrazumijevati drugu samo ako je ona prva u potvrdnom obliku. Ukljuenost nastaje samo kad je jedan element ukljuujue reenice hiponim odgovarajueg elementa ukljuene reenice. Presupozicijom treba smatrati svaki odnos podrazumijevanja koji nije rezultat hiponimijskog odnosa dvaju paralelnih elemenata. Ukljuenost se moe javiti samo u tvrdnjama, dok se prepozicije mogu kriti u bilo kojem govornom inu. Presupozicije se javljaju unutar zavisnih struktura u sloenoj reenici ili modifikovanim strukturama u prosto proirenoj reenici koje su transformacijom nastale od sloenih. Ukljuenost nastaje na relaciji izmeu odgovarajuih glavnih dijelova reenice. Onaj reenini lan koji neto presupozira mora izraavati injenicu u vanjezinoj realnosti mora biti faktivan. U jeziku se faktivnost zavisne reenice esto izraava veznikom to koji kontrastira sa nefaktivnim veznikom da. Meu rijeima koje uvode injenice ima isto faktivnih i neisto faktivnih rijei. isti faktivi uvode injenice bez obzira na to da li su upotrijebljeni afirmativno ili negativno (znati, aliti, zabavljati). Kod neistih faktiva negacija uklanja obaveznu presupoziciju koju oni uvode u potvrdnom obliku. Uz iste faktive moemo upotrijebiti rije injenica, a uz neiste ne moemo. Implikatura je drugi vid podrazumijevanja. Ovim pojmom se oznaava sve ono to moe podrazumijevati neki izriaj, a to nije sadrano ni u njegovom bukvalnom znaenju ni u njegovim presupozicijama ili ukljuenim tvrdnjama. Ako u gostima kaemo da nam je hladno, to moe biti finiji nain da kaemo da domain zatvori prozor, da pojaa grijanje, da nije kako gostoljubiv. Implikature se mogu ponititi dodatnim iskazom, dok presupozicije ne mogu. Znaenje reenice u uem lingvistikom smislu, nema nikakve veze sa njenim implikaturama. Vjeruje se da implikature potiu od krenja preutnih pravila ponaanja kojih se pridravamo u normalnim razgovorima. Smatra se da postoje 4 glavna pravila koja se tiu kvantiteta onoga to kaemo u razgovoru, njegovog kvaliteta, naeg odnosa prema temi i naina izraavanja. Pojam implikature kao

krenja standardnih pravila o voenju dijaloga stvara okvir za prouavanje metafore. Konverzacione implikature proizilaze iz faktora vezanih za jednu sasvim konkretnu konverzaciju i njene pratee fizike elemente. Konstantan i nepromjenjiv podtekst zove se konvencionalna implikatura, jer spada u opeprihvaene konvencije jednog jezika. Kod eljnih implikatura esto dolazi do promjene nekih fonetskih obiljeja izriaja, naroito intonacije u odnosu na isti izriaj sa neutralnom namjenom. U naem jeziku implikatura se moe signalizirati jednom reeninom melodijom koja ne ide do donje granice govornog tonskog dijapazona.

Reenica i iri kontekst-fokus, tema i rema Reenica izgovorena izvan odreenog ljudskog konteksta je prazna reenica koja niem ne slui. Reenica se vee za konkretne konteksta u kojima ima drugih reenica. Tematska struktura je pravilo posebne strukture jezika. Ona regulie odnos izmeu onoga to ini temu jedne reenice, ono to je predmet nae jezike intervencije i onoga to na tu temu imamo rei to je sama intervencija. Ono novo to elimo rei je rema naeg izriaja. Jedno pravilo tematske strukture naeg jezika glasi da prvo treba rei temu pa remu. Ako smo red obrnuli, moramo naglasiti remu. Tema je ono to je ve dato kontekstom. Meutim, u naoj poetnoj reenici svi elementi mogu biti novi. U tematski neutralnim situacijama poinje se od onoga to je u svijeti blie, to ima veu psiholoku vrijednost. Rema ini fokus reenice. Ipak, termin fokus bolje sauvati za onu remu koja je istaknuta posebnim gramatikim ili fonetskim sredstvima (Duan je taj koji je stigao). Za fokus nam moe posluiti i akcenat. *Duan je stigao. Duan je tema, a to da je on stigao je rema. Razni jezici se slue raznim sredstvima za signaliziranje tematske strukture reenice. Flektivni jezici najvie koriste red rijei tako da temu stave na poetak reenice, a remu za kraj. Svaki jezik je obavezan da signalizira tematski strukturu svojih reenica. Engleski se slui pretvaranjem aktivnih u pasivne reenice. Japanski ima posebne

partikule kojima signalizira razliku izmeu teme i reme. Nekada promjena tematske strukture reenice iz temelja mijenja njeno znaenje. Ako tematiziramo engleski pa kaemo Engleski se govori u Americi, onda podrazumijevamo da se taj jezik govori samo u Americi. Ako bez naglaska kaemo U Americi se govori engleski, to podrazumijeva da se engleski moda govori i van Amerike.