Sie sind auf Seite 1von 148
ELFRIEDE JELINEK Pijanistica 1

ELFRIEDE JELINEK

Pijanistica

1

I

Učiteljica glasovira Erika Kohut banula je poput vihora u stan u kojem živi s majkom. Majka od dragosti zove Eriku svojim zvrkom, jer se njeno dijete ponekad kreće nevjerojatnom brzinom. Ono nastoji pobjeći majci. Erika se bliži četrdesetoj. Majka bi joj s obzirom na dob mogla biti baka. Nakon mnogih teških godina braka došla je na svijet Erika. Otac je odmah predao štafetnu palicu kćeri i odstupio. Erika je nastupila, a otac odstupio. Danas je Erika okretna osoba, a takvom ju je učinila nevolja. Poput vrtloga jesenjeg lišća ulijeće kroz vrata stana i pokušava doći do svoje sobe tako da je nitko ne primijeti. Ali na vratima, u svoj svojoj veličini, već stoji majka i proziva Eriku. Poziva je na odgovornost i pritišće uza zid, inkvizitor i streljački vod u jednoj osobi, u državi i obitelji priznata kao majka. Majka istražuje zašto se Erika vratila kući tek sada, tako kasno. Zadnji je učenik, obasut Erikinim prijezirom, otišao već prije tri sata. Ti misliš da ja neću saznati gdje si bila, Erika. Dijete je dužno, a da se to od njega ne mora posebno zahtijevati, majci odgovoriti na pitanje, no majka mu neće vjerovati jer dijete rado laže. Majka će pričekati, ali ne dulje nego što nabrojiš do tri.

Već na dva kći uspijeva smisliti odgovor koji nema veze s istinom. Nato joj majka iz ruke istrgne aktovku prepunu notnih listova, u kojoj je odgovor na sva njena pitanja. U uskoj se aktovci nekoliko Beethovenovih sonata ozlojeđeno tiska s novom, tek kupljenom haljinom. Majka bjesni zbog nove oprave. U dućanu je na vješalici, prije ove scene, haljina izgledala vrlo primamljivo, a sada leži na podu poput zgužvane krpe za čišćenje što je probadaju majčini pogledi. Novac izdan za odjeću trebalo je staviti na štednu knjižicu! Ovako je nepredviđeno potrošen. Ova je haljina mogla biti iznos doz- načen na njihov račun u Austrijskoj stambenoj štedionici, kada nekome ne bi bilo teško otići do ladice u komodi s donjim rubljem gdje iza hrpice lanenih maramica viri štedna knjižica. Ali dijete je danas otišlo na mali izlet, skrenulo je s pravog puta, a posljedice su vidljive. Svaki put kada joj zatreba lijepa svotica koju je potrošila Erika bi trebala obući tu haljinu. Majka se dere: Samo rasipaš novac koji će ti trebati pod stare dane. Mogle smo kupiti novi stan, ali budući da se ti ne možeš strpjeti, sada imaš novu krpicu koja će uskoro izići iz mode. Majka sve odgađa za poslije. Ništa ne želi odmah. Ali svoje dijete želi zauvijek i želi znati gdje će ga u slučaju nužde u svako doba moći naći, ako bi joj, recimo, zaprijetila opasnost od srčanog udara. Majka želi štedjeti sada da bi mogla uživati poslije. I baš sada Erika mora kupiti novu haljinu, koja je jednako prolazna kao što je prolazna kapljica majoneze u sendviču od tunjevine. Ta haljina neće izići iz mode sljedeće godine, nego već sljedeći mjesec. A novac nikada ne izlazi iz mode. Štede za zajednički veliki stan koji će biti njihovo vlasništvo. Unajmljeni je stan, u kojem se sada guraju, već tako star da se najpametnije iz njega iseliti. Prije negoli se usele u novi, moći će zajedno odabrati ugradive ormare pa čak i odrediti raspored prostorija, jer radi se o sasvim novom načinu gradnje. Sve u stanu izvodi se u skladu s potrebama kupca. Onaj tko plaća određuje. Majka, koja živi od male mirovine, određuje što će plaćati Erika. U novom stanu, građenom po najsuvremenijim metodama, svaka će moći imati vlastito carstvo. Erika ovdje, majka ondje; ta će dva carstva jedno od drugoga biti strogo odvojena. No u stanu će biti i zajednička prostorija

2

u kojoj će se moći viđati. Onda kada će to, naravno, željeti. Ali majka i dijete, prirodno,

žele biti zajedno, budući da im je mjesto jednoj pored druge. I ovdje, u ovom svinjcu koji polako propada, Erika ima svoje carstvo, gdje radi što želi i što joj se svidi. To je samo provizorno carstvo, jer majka u njega ima pristup u svakom trenutku. Vrata Erikine sobe nemaju bravu, jer majčina djeca ionako nemaju tajni. Erikin je životni prostor mala soba u kojoj može raditi što želi. Nitko je u tomu ne sprečava, njena je soba isključivo njena. Sve ostale prostorije u stanu majčino su carstvo, budući da kućanica, koja o svemu vodi brigu, mora raditi po kući, dok Erika uživa plodove njena rada. Erika kod kuće nikada nije morala rintati, jer bi sredstva za čišćenje mogla nagristi njene prste pijanistice. Ono što majci ponekad zadaje brige jest to da ne može u svakom trenutku znati gdje se nalazi njena svojina. Pa ne možeš uvijek točno znati gdje ti je svaka stvar! Gdje li je opet onaj moj zvrk? Kuda li sada jurca i je li sama ili s nekim? Erika, to živo srebro, ta njena neuhvatljiva životinjica, začas nestane iza ugla u potrazi za nekom psinom. No kći se svaki dan u sekundu točno pojavi ondje gdje joj je mjesto: kod kuće. Majku često obuzima nemir, jer svatko tko nešto posjeduje najprije nauči jednu stvar, i to na bolan način: povjerenje je dobro, ali kontrola je još bolja. Glavni je majčin problem što svoje vlasništvo pokušava vezati za jedno mjesto kako joj ne bi pobjeglo. U tu svrhu služi televizor, kojim u kuću stižu privlačne slike lijepih i mudrih, sličnih lijepo umotanim serijskim proizvodima. On je zaslužan što je Erika gotovo uvijek kod kuće, a i kada kći otiđe, majka točno zna kuda švrlja. Ponekad Erika ide navečer na

koncert, ali u zadnje vrijeme sve rjeđe. Ili sjedi za klavirom i nabija po njemu, svjesna da

je san o karijeri pijanistice doista bio samo san, ili se poput zloduha nadvija nad nekog

od svojih učenika što vježbaju. Ondje ju se u slučaju nužde može uvijek dobiti. Ili pak sa svojim kolegama, koji se zanimaju za iste stvari kao i ona, radi vlastitog zadovoljstva izvodi komorne komade, odnosno uz povike oduševljenja plješće drugima dok muziciraju. I na takva je se mjesta može nazvati. Erika se bori protiv majčinih okova i

pokušava se izboriti da je majka ne naziva, što majka uvijek može prekršiti, jer ona je ta koja određuje pravila. Ona isto tako određuje tko će se zanimati za njenu kćer, rezultat čega je da sve manje ljudi želi njenu kćer viđati ili s njom razgovarati. Eri-kino je zanimanje ujedno i njena velika ljubav: nebeska sila glazbe. Glazba potpuno ispunjava Erikin život. U njenu životnom rasporedu nema mjesta ni za što drugo. Ništa nas naime ne može toliko razgaliti kao vrhunske izvedbe prvaka glazbene umjetnosti. Kada Erika jednom mjesečno sjedi u kafiću, majka zna u kojem pa je može nazvati. Tim se pravom majka obilno koristi. Oklop je to sigurnosti i navika izrađen u kućnoj radinosti. Vrijeme se oko Erike polako osipa poput komadićaka gipsa što se trusi sa zidova. Počinje se mrviti kada majka šakom malo grublje udari o zid vremena oko Erike. U takvim slučajevima Erika sjedi s gipsanim mrvicama ortopedskog oko-vratnika vremena na tanku vratu kao predmet rugla ljudima s kojima je za stolom i pred kojima mora naglas priznati: Sada moram kući. Kući. Kad god je susretnete u gradu, Erika je gotovo uvijek na putu kući. Majka izjavljuje: Zadovoljna sam Erikom onakvom kakva je. Od nje se ionako ne može nešto više očekivati. Mogla je, istina, i to vrlo lako, zahvaljujući svojim sposobnostima i da je vjerovala meni, a ne drugima, postati jedna od najvećih pijanistica u državi!

3

No Erika bi protivno majčinoj volji ponekad dospjela pod tuđi utjecaj; kao kada bi umislila da je neki muškarac voli, što bi joj odvratilo pozornost od studija pa bi isprazne stvari poput šminke i odjeće pomolile svoje odvratne glavurde i eto, karijera je uništena prije nego što je i započela. Ali, naravno, uvijek ti ostane neka sigurnost, kao na primjer poduka glasovira na Bečkom konzervatoriju. Gak ni u vrijeme školovanja i vježbeničkog staža nije morala prijeći na neku od područnih glazbenih škola, gdje su već mnogi okončali svoj mladi život te prašnjavosivi i zgrbljeni postali tek kratkotrajno, prolazno jato oko gospodina direktora. Samo da nije te taštine. Te vražje taštine. Erikina taština zadaje majci brige i pravi joj je trn u oku. Jedino što bi Erika postupno morala naučiti jest ne biti tašta. Bolje sada nego poslije, jer je u dobi koja već kuca na vrata taština poseban teret. A starost je dovoljan teret sam po sebi. Ah, ta Erika! Zar su velikani glazbene povijesti možda bili tašti? Nisu. Jedino čega se Erika mora odreći jest taština. U slučaju nužde majka će Eriku lijepo istesati, tako da se za nju ne može uh- vatiti ništa suvišno. Mama pokušava djetetu istrgnuti haljinu koju ono grčevito drži prstima, dobro uvježbanim za takve borbe. Pusti, viče majka, daj to ovamo! Treba te kazniti zbog požude za ispraznim stvarima! Dosada te život kažnjavao tako što nije obraćao pozornost na tebe, a sada će te dodatno kazniti i tvoja majka tako što ni ona neće obraćati pozornost na tebe, iako se kinđuriš i lickaš poput klauna. Daj tu haljinu ovamo! Odjednom se Erika okrenula i odjurila do svojeg ormara s odjećom. Obuzela ju je nejasna slutnja, koja se već više puta obistinila. Danas opet nešto nedostaje, ovaj put tamnosivi jesenski komplet. Što se dogodilo? Čim je primijetila da nešto nedostaje, Erika je odmah znala tko je za to odgovoran. Samo jedna osoba dolazi u obzir. Ti, gaduro, gaduro jedna, urla Erika na sebi nadređenu instanciju i poput pandži zabija nokte u majčinu tamnoplavo obojenu kosu s prst izraslim sjedinama. Frizer je naime skup pa zato majka njemu i ne odlazi. Jednom mjesečno Erika majci boji kosu kistom i Polycolorom. Sada čerupa majčinu glavu, koju je vlastoručno uljepšala. Bijesno majku vuče za kosu. Majka jauče. Kada je prestala vući, Eriki su ruke pune pramenova, koje nijemo i u čudu promatra. Kemija je već ionako slomila svaki otpor u majčinoj kosi, ali ni priroda tu nije izvela majstorsko djelo. Erika u prvi tren ne zna kamo s vlasima. Napokon odlazi u kuhinju i u kantu za smeće baca tamnoplave pramenove prošarane sjedinama.

Bitno smanjene količine vlasi na glavi majka cvileći stoji nasred sobe, gdje njena Erika često održava koncerte za privatni krug, na kojima je ona najbolja, jer osim nje u sobi nitko i ne zna svirati klavir. Novu haljinu majka još uvijek drži u drhtavoj ruci. Želi li je prodati, mora to učiniti što brže, budući da će se ovakav uzorak na makove veličine glavice kupusa nositi sasvim sigurno samo ove godine i nikada više. Na mjestima na kojima joj je kosa iščupana majku boli glava. Kći se vraća iz kuhinje plačući od uzbuđenja. Psuje majku govoreći joj da je bagra obična, a istodobno se nada i da će se s majkom odmah pomiriti. Pritom će razmijeniti i poljupčić. Majka proklinje kćer: dao Bog da joj otpadne ruka kojom ju je udarila i počupala kosu. Erika jeca sve glasnije; već je zažalila zbog onoga što je učinila majci, koja se za nju beskrajno žrtvovala. Zbog svega što majci napravi, Erika odmah i zažali, jer je njena mamica voli i poznaje od najranijeg djetinjstva. Naposljetku, kao što se i

4

moglo očekivati, Erika popušta, izbezumljeno ridajući. Vrlo brzo, gotovo odmah, popušta i majka, jer se na svoju kćer nikada ne može ozbiljno naljutiti. Sad ću ja nama skuhati kavu. I dok užinaju uz kavu, Eriku obuzima još veće žaljenje, no zadnji ostaci ljutnje tope se u posljednjim zalogajima buhtla što joj klize niz grlo. Pregledava okrugla mjesta na majčinoj glavi na kojima više nema kose. Ne zna što bi rekla, jednako kao što nije znala kamo s iščupanim pramenovima. U naletu zakasnjele brige opet je malo zaplakala, jer je majka ipak već stara i jednom će i umrijeti. A i zato što je njena, Erikina, mladost prošla. I općenito zato što uvijek nešto prolazi i rijetko se ponavlja. Sada majka objašnjava djetetu zbog čega se lijepa djevojčica kao što je ona ne mora dotjerivati. Dijete je sluša i povlađuje. Čemu sve te silne haljine koje vise u Erikinu ormaru? Ionako ih nikada ne odjene. Ne koriste ničemu i vise samo kao ukras. Kupnju majka ne može uvijek spriječiti, no o onome što će njena kći nositi može bezgranično odlučivati. Majka tako određuje u čemu će Erika izići iz kuće. Takva mi danas ne ideš van, odlučuje majka, koja se boji da bi Erika s nepoznatim muškarcima mogla otići u nepoznate kuće. I sama je Erika odlučila nikada ne odjenuti haljine iz svog ormara. Majčina je dužnost pomoći joj u donošenju odluka te spriječiti krive odluke. Onda poslije ne mora mukotrpno liječiti rane, jer je unaprijed onemogućila bilo kakvo ozljeđivanje. Majka će radije osobno ozlijediti svoje dijete, a zatim nadzirati zarastanje rana. Razgovor sve više poprima negativan prizvuk i dolazi do točke kada Erika počinje izlijevati žuč na sve koji je prestižu slijeva ili zdesna ili prijete da bi je mogli prestići. Uopće se ne bi trebala ljutiti, jer ti si ta koja im ne smiješ dopustiti da se probijaju onako kako oni žele! No ti im u tomu, štoviše, pomažeš! A upravo ih ti možeš zakočiti u napredovanju, samo što za takvo što nisi sposobna, draga moja Erika. Odluči li nastavnica čvrsto, neće sa studija, barem iz njene klase, izići i ostvariti karijeru ni jedna mlađa pijanistica, ako to nije predvidjela i isplanirala ona, njena profesorica. Budući da ti nisi uspjela, zašto bi morali uspjeti drugi, i to baš oni koji dolaze iz tvoje pijanističke ergele? Još uvijek šmrčući, Erika prebacuje nesretnu haljinu preko ruke te je oneraspoloženo i nijemo vješa u ormar uz druge haljine, odijela, suknje, kapute i kostime. Ništa od toga dosada nije odjenula. Ta je odjeća čeka da se vrati s posla. Tada je rasprostire po krevetu, priljubljuje uz tijelo i promatra se u zrcalu. Jer ta je odjeća samo njena! Majka joj je, istina, može oduzeti i prodati, ali je ne može odjenuti, zato što je, nažalost, predebela za te uske i moderne krpice. Takva joj odjeća ne pristaje. Sve je dakle Erikino. Samo njeno. Pripada njoj. Haljina još i ne sluti da će i ona naprasno morati prekinuti karijeru. Umjesto da se njena vlasnica u njoj prošeta, haljina će se morati odšetati. Erika je može samo posjedovati i gledati. I to s udaljenosti. A i ne želi je probati; zadovoljit će

se tim da tu divotu od tkanine i boja stavi ispred sebe i ljupkim je pokretima prislanja uz tijelo. Onako kao kada tkanina leprša na blagom proljetnom povjetarcu. Erika je haljinu isprobala u butiku, a sada je više nikada neće odjenuti. Više se i ne može sjetiti kratkog, blagog zadovoljstva koje ju je okrznulo dok je haljinu isprobavala. Sada ima jedan odjevni leš više, ali leš koji je samo njen. Noću, kada svi spavaju i samo ona osamljeno bdije, dok njena druga polovica, gospoda mama, s kojom je povezana pup- čanom vrpcom, nebeskim mirom sniva o novim metodama mučenja, Erika ponekad, ali

5

vrlo rijetko, otvara vrata ormara i rukom miluje svjedoke svojih tajnih želja. One i nisu posve tajne, te želje, i iz ormara se javljaju snažnim glasovima pitajući koliko su nekad stajale i čemu sad sve ovo? Drugim i trećim glasom priključuju im se boje. Gdje se takva odjeća može nositi, a da te ne zaustavi policija? Erikina je uobičajena garderoba suknja i pulover, a ljeti suknja i bluza. Ponekad se gospoda mama trgne iz sna i instinkt joj govori: Erika, ta tašta koza, opet razgledava svoju odjeću! Majka je sigurna da je to Erika, jer na majčino zadovoljstvo ne škripe vrata njena ormara. Nevolja je u tomu što Erikino kupovanje odjeće bezgranično produžuje rok u kojem bi se obje žene trebale useliti u novi stan. Pritom je Erika u neprekidnoj opasnosti da će joj se pupčana vrpca, kojom je povezana s majkom, zaplesti oko vrata i zadaviti je — pa te okrive za nešto s čim nemaš veze. Ujutro, za doručkom, majka Eriku oštro kori zbog lakomislenosti. Jučer je majka od rana na glavi mogla umrijeti, zapravo od šoka. Erika će za to morati platiti unutar određenog roka pa neka izvoli uzeti više privatnih satova. U toj nesretnoj kolekciji odjeće nedostaje, nasreću, još samo vjenčana haljina. Majka ne želi postati mladenkina majka. Zadovoljit će se statusom obične majke. Ali danas je danas. Sad je vrijeme za spavanje! Ležeći u bračnom krevetu, majka od Erike zahtijeva da i ona pođe u krevet, no Erika se još uvijek ogleda u zrcalu. Majčine joj se naredbe poput željeznih kuka zabijaju u leda. Na brzinu, samo po rubu, nježno opipava još samo jednu šik popodnevnu haljinu na cvjetove. Ti cvjetovi još nikad nisu bili na svježem zraku niti osjetili kapljicu vode. Haljina je kupljena, tvrdi Erika, u prvoklasnoj robnoj kući u središtu grada. Kvaliteta i izrada takve su da bi se haljina mogla nositi vječno, a osim toga, haljina lijepo ističe njenu figuru. Zato Erika ne jede previše slatkiša i tjestenine! Čim je ugledala haljinu, Erika je znala: mogu je nositi godinama, ta haljina neće izići iz mode. Ta će haljina uvijek biti in! Ali takav argument majci nije dovoljan, niti da haljina nikada neće postati staromodna, niti da bi majka trebala preispitati svoju savjest i prisjetiti se je li i ona u mladosti nosila haljine takvog kroja? Majka to iz principa poriče. Erika usprkos tomu zaključuje da se nabavka isplatila zato što haljina nikada neće izići iz mode te će je i za dvadeset godina moći nositi jednako kao i danas. Moda se jako brzo mijenja. Haljinu neće nositi, iako je prva liga. Ionako nema nikoga kome bi se haljina na Eriki sviđala. Najbolje će vrijeme haljini brzo proći i više se neće vratiti, a ako se i vrati, vratit će se za dvadeset godina. Neki se od učenika odlučno suprotstavljaju svojoj učiteljici glasovira, Eriki, no njihovi ih roditelji prisiljavaju da se bave umjetnošću. Stoga se i gospodična profesorica može koristiti prisilama. Većina njenih učenika, što nabija po klaviru, marljiva su djeca koju umjetnost kojom bi trebali ovladati silno zanima. Brinu se za umjetnost pozorno prateći sve izvođače, bilo da nastupaju u bečkom Musikvereinu ili običnoj koncertnoj dvorani.

Tada uspoređuju, važu, mjere, broje. Eriki na satove dolazi i puno stranaca, a svake ih je godine sve više. Beč, grad glazbe! Samo ono što se u ovom gradu pokazalo vrijednim bit će vrijedno i ubuduće. Pucaju gradu puceta na bijelu, debelu tijelu kulture, svake godine sve napuhanijem, kao da je utopljenički leš. Ormar prima u svoje okrilje novu haljinu. Jedna više! Majci nije drago kada Erika izlazi iz kuće. Ta je haljina preupadljiva, ne pristaje njenu djetetu. Majka kaže da se negdje mora povući granica, ali ni sama ne zna što je tim željela reći. Dovde i ne dalje, to je majka mislila.

6

Majka objašnjava Eriki da ona, Erika, nije jedna od mnogih, već je jedina i sama. To je oduvijek bilo majčino omiljeno objašnjenje. Erika već sada govori da je individualist. Priznaje da se više ničemu i nikome neće podrediti. Njen je problem što se teško uklapa. Stvorenje poput Erike može se roditi samo jednom i nikada više. Ako ima nešto neponovljivo, onda je to Erika. Erika se gnuša bilo kakvog izjednačavanja, kao na primjer onoga u školstvu, koje ne vodi računa o osobinama pojedinca. Ona ne dopušta da je strpaju u isti koš s drugima pa bili oni i njeni istomišljenici. Odmah bi odudarala. Ona je ona. Takva je kakva jest i ona to ne može promijeniti. Majka sluti loše utjecaje i ondje gdje ih nema, a prije svega želi Eriku zaštititi od toga da je neki muškarac pretvori u nešto drugo. Jer Erika je pojedinac, naravno prepun suprotnosti, ali pojedinac. Te je njene suprotnosti prisiljavaju i da se odlučno bori protiv ukalupljivanja. Erika je snažna ličnost, suprotstavljena masi svojih učenika, sama protiv svih, i za kormilom svoga čamca brodi morima umjetnosti. Bilo kakvo izjednačavanje s drugima bilo bi protivno njenoj biti. Kada je neki učenik pita koji je njen cilj, ona spominje čovjekoljublje i učeniku prepričava sadržaj Beethovenove Heiligenstadtske oporuke, gurajući se tako na pijedestal pored ovog heroja glazbene umjetnosti. Erika izvlači pouke iz općenitih umjetničkih i osobnih ljudskih razmišljanja: nikada se ne bi mogla podrediti nekom muškarcu nakon što je tolike godine bila podređena majci. Majka je protiv moguće Erikine udaje u tako kasnim godinama, jer se po njenu mišljenju njezina kći ne bi nikada nikome mogla podrediti. Ona je takva kakva jest. Erika ne bi trebala naći partnera, zato što po prirodi nije prilagodljiva. A i nije baš u cvijetu mladosti. Ako ni jedan od partnera nije spreman popustiti, brak nema izgleda. Radije ti ostani ono što jesi, kaže majka Eriki. Napokon, majka je ta koja je od Erike stvo- rila ono što jest. Još se niste udali, gospođice Erika? pita je mljekarica, a zatim i mesar. Znate kako je to, nikako da mi se netko svidi, odgovara Erika. Erika inače potječe iz obitelji u kojoj pojedinci poput signalnih stupova osamljeno stoje u krajoliku. Malo ih je. Razmnožavaju se promišljeno i štedljivo, jednako kao što i sa svim u životu postupaju promišljeno i štedljivo. Na svijet, zbog kojeg je njen otac poludio i završio u umobolnici kako ne bi nikoga ugrožavao, Erika je došla tek nakon dvadeset godina braka.

Uz otmjenu šutnju Erika kupuje osminu maslaca. Još uvijek ima svoju mamicu pa ne treba nikakvog udvarača. Čak i onda kada neki rođak doraste njihovoj obitelji, one ga odbace i izbace iz kuće. Prekidaju s njim svaku komunikaciju čim se, kao što se uostalom očekivalo, pokaže neupotrebljivim i nepodobnim. Majka pomno ispituje svakog člana obitelji i odbacuje jednog po jednog. Razvrstava i odbija. Provjerava i odbacuje. Tako izbjegava opasnost da im se približe neki nametnici, koji neprestano žele ono što želiš i ti. Nas dvije smo dovoljne jedna drugoj, zar ne, Erika, nitko nam ne treba?!

Vrijeme prolazi, a i mi u vremenu. Njih su dvije zatvorene pod staklenim zvonom, Erika u svojim finim krpicama i njena mama. Zvono se može podići samo ako ga netko na vrhu uhvati za staklenu kuglicu i podigne. Erika je poput kukca u jantaru, bezvremena, ne može joj se odrediti starost. Nema povijesti niti stvara povijest. Taj kukac već odavno ne može gmizati niti puzati. Erika je jednostavno zapečena u modliću beskonačnosti. Tu beskonačnost ljubazno dijeli sa svojim omiljenim

7

glazbenicima, no to ne znači da će i sama postati velika glazbenica. Erika se izborila za svoje mjesto u svijetu glazbe, i to u neposrednoj blizini velikih stvaralaca. Za takvo se mjesto mnogi ogorčeno bore, jer cijeli Beč želi blizu njih podići barem vrtnu kućicu s malim obrađenim vrtom. Ona je na tom prostoru umjetnosti poput marljiva radnika omeđila svoje polje i počela kopati temelje. To je mjesto studiranjem i muziciranjem doista i zaslužila! Pa i reproduciranje je jedan oblik stvaralaštva. Oni koji sviraju uvijek začinjaju juhu svoga sviranja nečim vlastitim, nečim što pripada samo njima. Njihova krv struji tom glazbom. Svaki izvođač ima svoj skromni cilj: dobro svirati. No i izvođač se mora podrediti autoru glazbe koju izvodi, kaže Erika. Priznaje da joj je to problem. Jer ona se nikako ne može podrediti. Njen je glavni cilj isti kao i cilj svih ostalih izvođača: biti bolji od ostalih!

Nošena težinom glazbala što joj vise oko vrata i na leđima te aktovkom prepunom notnih listova u rukama, ERIKA se, probijajući se kroz gužvu, ugurava u tramvaj. Poput leptirića je pretrpanog instrumentima. Životinjica osjeća da se u njoj skriva snaga s kojom glazba ne može izići na kraj. Životinjica čvrsto stišće ručke kutija za violinu, violu i flautu. Svoju snagu rado pretvara u negativno, iako ima mogućnost izbora. Taj joj izbor nudi majka: široki spektar cica na vimenu krave glazbe.

ERIKA zabija gudača i puhača glazbala i kajdanke u leda i prsa drugih putnika. U njihove masne polutke, od kojih se njeno oružje odbija kao od gumenih branika. Ponekad, ovisno o raspoloženju, prebaci glazbalo i torbu u jednu ruku, a dlan druge ruke stisne u šaku podmuklo je zabijajući u tuđe zimske kapute, ogrtače i suknene jakne. Oskvrnjuje austrijsku narodnu nošnju, koja joj se svojim rožnatim pucetima ulizi- vački čereče. U maniri kamikaza Erika se pretvara u oružje. Uskim krajem glazbala, čas violine, čas krajičkom teške viole, ponovo udara u gomilu od posla zaprljanih ljudi. Kada je jako velika gužva, negdje oko šest sati, može, provlačeći se kroz mnoštvo sa svim glazbalima na sebi, izudarati dosta njih. Za pravi, snažan zamah naime nema mjesta. ONA je iznimka među pravilima koja, s gađenjem, mora oko sebe gledati, a i njena joj majka vrlo zorno objašnjava da je iznimka, jer ona je jedino majčino dijete koje mora nastaviti majčinim tragovima. ERIKA u tramvaju može svaki dan vidjeti ono što ne bi željela postati. Poput pluga reže sivu rijeku putnika s voznom kartom i bez nje, rijeku onih koji ulaze u kola ili se tek spremaju izići, koji ondje odakle su došli ništa

nisu dobili i koje ondje kamo idu ništa ne očekuje. Osim toga, i nisu baš prelijepi. Neki su izišli i prije nego što su uspjeli sjesti. Uspije li je razljućena gomila izgurati prema vratima na stanici od koje do stana mora još puno pješačiti, Erika tada poslušno izlazi iz tramvajskih kola, izmičući bijesnim putnicima koje je dočekivala na stisnutu šaku, ali samo zato da bi pričekala sljedeći

tramvaj, čiji je skori dolazak siguran kao amen na kraju molitve. Siguran poput okova koji se ne mogu lako pokidati. A zatim, osvježena i puna nove snage, prelazi u novi napad. Teturajući pod težinom glazbala s mukom se probija kroz gomilu ljudi što se vraća kući, s namjerom da među njima napravi pometnju poput kasetne bombe što je

8

eksplodirala. Ponekad namjerno stane navrata, iako ne mora izići i kaže: Oprostite, ovdje izlazim. Tomu se nitko ne protivi. Dapače, neka izvoli smjesta napustiti čisto i javno prijevozno sredstvo! Ono ionako nije predviđeno za takve putnike kao što je ona! Putnici koji pošteno plate svoju kartu ne bi smjeli dopustiti da putnici kao ona ulaze u tramvaj. Gledaju tu učenicu i razmišljaju kako to da se zbog glazbe tako rano uzoholila i da se tako rado služi šakama. Ponekad nepravedno optuže nekog blijedog mladića s otrcanom mornarskom vrećom sumnjiva sadržaja na ramenu, jer se takvo ponašanje prije očekuje od nekoga kao on. Neka on lijepo izvoli izići i neka se gubi k svojim pajdašima prije negoli mu netko u jakni od lodena opali šamar. Bijesni je narod, koji je točno u šiling platio svoju voznu kartu, što u slučaju kontrole može i dokazati, uvijek u pravu. Svaki putnik ponosno pokazuje svoju voznu kartu na osnovi koje se, po njegovu mišljenju, jedino on ima pravo koristiti cijelim tramvajem. Kupivši kartu, poštedio se tjedana strahovanja sličnog mukama u čistilištu da će ga uhvatiti kontrola.

Jedna je gospoda, kao i svi mi osjetljiva na bol, zakričala visokim glasom: netko ju je udario u cjevanicu, u taj za život važan dio tijela na kojem djelomice počiva njena težina. U takvoj se po život opasnoj gužvi krivac, kao što je to uobičajeno, ne može naći.

U gomili se poput obrambene paljbe razliježe žamor međusobnog okrivljavanja, psovki,

uvreda, preklinjanja i optužaba. Putnici, zapjenjeni od ljutnje, jadikuju nad vlastitom sudbinom ili obasiplju susjede optužbama. Guraju se poput sardina u konzervi. Ali bez ulja, jer ulje dolazi tek nakon završetka radnog dana.

ERIKA cipelom bijesno udara o čvrstu kost koja pripada nekom muškarcu. Jednom ju

je jedna od njenih kolegica iz srednje škole, neka djevojka koja je uvijek spretno lebdjela

na vrtoglavo visokim potpeticama sličnim dvama tankim plamičcima vatre i nosila zadnji model bunde, upitala: Kako se zove ovo čudo što vučeš sa sobom? Mislim na onu kutiju kraj tvojih nogu, a ne na onu na tvojim ramenima. To je takozvana viola, odgovara ONA ljubazno. Što ti je to vijola? Još nikad nisam čula tu neobičnu riječ, zlobno odvraćaju djevojčina našminkana usta. Šetkaš se naokolo s nečim što se zove vijola i ne služi ničem što bi normalnim ljudima nešto značilo! Osim toga, svi ti se moraju micati jer ta vijola zauzima previše mjesta. Hodaš gradom s tim čudom pod rukom i čudi me da te policija zbog toga još nije uhitila. Putnici, koji s mukom održavaju ravnotežu hvatajući se za drške u tramvaju i promatrajući pritom sa zavišću rijetke srećkoviće koji su našli mjesto za sjedenje, istežu

vratove na svojim izmučenim tijelima. Uzalud vrebaju nekoga na kome bi se mogli iskaliti zato što ih netko tvrdim predmetom udara po nogama. Evo mi je netko stao na prste, jadikuje neki glas nižući rečenice kao u lošu romanu. Tko je krivac? Počinje zasjedanje svjetski ozloglašenog bečkog tramvajskog suda, na kojem se izriču opomene i donose presude. U svakom se ratnom filmu uvijek nađe barem jedan dobrovoljac, makar se radilo o nekom po život opasnom zadatku. Ta kukavica iskorištava našu strpljivost. Hrpimice, poput štakora, udarajući i razmičući sve oko sebe kožnatim naprtnjačama za alat, iz tramvaja izlaze majstori pred umirovljenjem. Sada će morati pješačiti jednu stanicu! Kada jarac unese nemir medu ovce u tramvajskim kolima, ljudima treba svježeg zraka, do kojega mogu doći samo vani, na ulici. Motoru srdžbe,

9

koja će se kod kuće sručiti na suprugu, potreban je svjež zrak, inače će stati. Nečije tijelo, neodređene boje i neodređena oblika, počinje se ljuljati i pokliznuvši se, odjednom pada. Netko drugi dere se kao da ga kolju. Gusta magla od prave bečke žuči diže se nad narod u tramvaju. Netko bi nekoga najradije skratio za glavu jer su mu pokvarili završetak radnog dana. Toliko su svi ljuti. Njihov zasluženi večernji odmor, koji je trebao početi prije dvadeset minuta, danas je izostao. Ili točnije, oni su žrtve čiji je odmor naprasno prekinut, rastrgan poput šarene ambalaže njihova života — ambalaže na kojoj su ispisani napuci za upotrebu i koju žrtva više ne može vratiti na policu. Niti može neopaženo posegnuti za novim, cijelim, pakovanjem jer bi je prodavačica odmah optužila za kradu. Molim vas da polako pođete za mnom! No vrata koja vode u ured voditelja poslovnice, tj. čini se da vode, običan su privid, a izvan tog novog novcatog samoposluživanja nema više posebnih tjednih ponuda, nema ničega, baš ničega, samo tama, i samo se neka mušterija, koja nikad nije bila škrta, obrušava u ponor. Netko izgovara na papirnatom njemačkom: Smjesta napustite kola! Na vrhu glave nekog muškarca prerušenog u lovca raste kozja bradica. ONA se pravovremeno sagiba ne bi li izvela novi podli trik. Ali najprije mora odložiti krupni otpad svojih glazbenih uređaja, što je okružuju poput ograde. Trik se sastoji u tomu da se pretvara kako vezuje vezice na cipelama, a za to vrijeme nekom od suputnika u tramvaju sprema gadno iznenađenje. Onako usput, u gomili gospođa koje su sve jednake odabere žrtvu i svom je snagom štipne za list na nozi. Udovici ne gine plavi podljev. Jadnica koju je Erika tako sredila skače u zrak poput osvijetljene lome pa je s punim pravom u središtu pozornosti te ukratko, ali precizno izlaže svoje obiteljsko stanje naglašavajući da će se svi iz njene obitelji (pogotovo njen pokojni muž) itekako osvetiti onima koji je tako zlostavljaju. Zatim traži da se pozove policija! A policija ne dolazi, jer se ne može baš o svemu brinuti. Naša glazbenica sve to promatra nedužnim i odsutnim pogledom, kao da se upravo prepušta tajanstvenim, snažnim osjećajima, prožetim tonovima neke romantičarske skladbe što uvijek stremi svojem glazbenom vrhuncu. Narod oko nje jednoglasno se slaže da to ne može biti djevojka s golemom kutijom za glazbalo sličnoj kutiji za automatsku pušku. No narod se i ovaj put prevario.

Ponekad se nade neki inteligentniji putnik koji uspijeva otkriti počiniteljicu: to si ti bila! Pitaju ERIKU je li pri zdravoj pameti i što može na sve to reći. ONA ne odgovara. Olovni pečati, koje su joj njeni proizvođači ugradili iza nepca, uspješno je sprečavaju

da, možda i nesvjesno, optuži sebe. Ne brani se. Neki su se već okomili jedni na druge, jer se netko usudio optužiti gluhonijemu osobu. Nečiji glas razuma tvrdi da netko tko svira violinu nikako ne može biti gluhonijem. Možda je doista nijema i samo nosi tuđu violinu. Na kraju se ne mogu složiti i puštaju je na miru. Mlado vino, koje si smiju priuštiti na kraju tjedna, već ih je omamilo i uništilo nekoliko kilograma materijala za razmišljanje. Oštra će se pića pobrinuti za ostalo. Zemlja alkoholičara. Grad glazbenika. Ova se djevojka zagledala u daljinu, u svijet osjećaja, a onaj koji je optužuje u najboljem se slučaju zagledao malo preduboko u čašicu. Potonji je, ušutkan njenim pogledom, uplašeno zašutio. Ispod časti joj je gurati se, jer gura se rulja, a ne violinistica i violistica. Zbog tih sitnih zadovoljstava pomirila se s tim da će kasniti kući, gdje je majka čeka sa štopericom u

10

ruci i opominje. Pomirila se s tim da mora podnositi ovakve i slične neugodnosti, iako je prije toga cijeli dan muzicirala i razmišljala, svirala violinu i morala ismijavati lošije od sebe. Naučit će ona druge što je strah i strava. Pa djela na programu Filharmonije prepuna su takvih osjećaja. Redoviti posjetitelj Filharmonijinih koncerata poslužit će se uvodnim riječima iz programa ne bi li nekom drugom posjetitelju objasnio kako glazba bolno potresa cijelo njegovo biće. Nešto je slično upravo maločas pročitao. Beethovenova bol, Mozartova bol, Schumannova bol, Brucknerova bol, Wagnerova bol. Te su boli sada postale samo njegovo vlasništvo, a njegovo su vlasništvo istovremeno i tvornice cipela Poschl ili veletrgovina građevinskim materijalom Kotzler. Beethoven u njima izaziva strah pa se i oni trude da se njihovi uposlenici pred njima sa strahom sklanjaju. Jedna je gospođa doktor na primjer već dugo na ti s bolom. Deset godina pokušava proniknuti u tajnu Mozartova Rekvijema. No dosada nije nimalo napredovala, jer to je djelo neshvatljivo. Ne možemo mu dokučiti smisao! Gospođa doktor kaže da je to najgenijalnije djelo glazbene povijesti. To je njeno mišljenje i mišljenje nekolicine. Gospoda je doktor jedna od malobrojnih odabranih koji znaju da ima stvari koje se ni uz najbolju volju ne mogu shvatiti. Sto bi se tu trebalo objašnjavati? Neobjašnjivo je da je netko mogao stvoriti takvo djelo. To isto vrijedi i za neke pjesme, koje se također ne mogu analizirati. Rekvijem je naručio neki tajanstveni neznanac u crnu kočijaškom ogrtaču. Gospođa doktor i drugi koji su gledali taj film o Mozartu znaju da je to bila smrt osobno! Pričajući o Mozartu, gospođa doktor pravi rupicu, nagriza oklop jednog od velikana i tako postaje dio njega. U rijetkim slučajevima nekima uspijeva da prodirući u drugoga i sami postanu veličina. Ta odurna gomila neprestano se nagurava oko nje. ONA ne može ne primijetiti ih. Rulji nije dovoljno dočepati se umjetnosti, iako nema ni najmanje pravo na to, o ne! Ta se bagra uvuče u umjetnika! Nastani se u njemu i odmah probije nekoliko prozora na fasadi da vidi i da bude viđena. Te odvratne šeprtlje znojnim prstima traže nešto što je samo NJENO. Nepozvano i svojevoljno pjevaju s njom kantilene. Navlaženim kažiprstom prate glazbenu temu tražeći onu sporednu, koju ne nalaze, pa se zadovoljavaju klimanjem glavom kao znakom da su je pronašli, ponavljajući zapravo glavnu temu Što su je jedva prepoznali, veseli poput psa koji je, mašući repom od sreće, pronašao svoga gospodara. Za većinu njih umjetnost se sastoji od prepoznavanja nečega što vjeruju da mogu prepoznati. Obilje osjećaja preplavljuje gospodina mesara. Iako je najvještiji u svom krvavom zanatu, ne može im se oduprijeti. Ukočio se od čuđenja. Taj u glazbi niti sije niti žanje, čak i ne čuje dobro, ali je na koncert morao doći da bi ga drugi mogli vidjeti. Pored njega su ženski dijelovi njegove obitelji koji su također htjeli doći na koncert. ERIKA nogom udara u desnu petu neke postarije gospođe. Ta pak misli da svaku glazbenu frazu može spojiti s bilo kojim mjestom u partituri. No ERIKA je jedina koja glazbenu frazu što ju je prethodno čula može u partituri i prepoznati. Prezire neznanje tih ovaca što mekeću i svojim ih prezirom kažnjava. Tijelo joj postaje velik hladnjak u kojem se umjetnost može najbolje održati. NJEN je smisao za čistoću nevjerojatan. Prljava tijela oko nje tvore gustu šumu punu stabala ljepljivih od smole. Nije samo tjelesna prljavština, nečistoća najgore vrste, koja se širi ispod pazuha i iz krila, blagi smrad mokraće neke starice, nikotin što struji iz svih žila i pora nekog starca, one silne gomile loše i jeftine hrane što se isparava iz želudaca

11

ljudi, bjelkaste smrdljive naslage na koži glave i nečistoća što se pretvorila u krastice, nisu samo poput vlasi tanki, no za uvježbani nos dobro prepoznatljivi slojevi mikročestica dreka — ostaci sagorijevanja bezbojne hrane, onih bezličnih, poput kože sivih namirnica, ako ih se uopće može nazvati namirnicama, koje ta rulja guta — nije samo to pravi napad na NJENA osjetila mirisa — ne, najteže je pogađa način na koji žive jedni u drugima, način na koji besramno prisvajaju jedni druge. Čak se jedni drugima guraju u misli, u najskrovitije dijelove onoga drugog. Zbog toga ih treba kazniti. A to će učiniti ONA. No ipak ih se nikako ne može riješiti. Navlači ih i trese njima poput psa što u gubici trese plijen. Usprkos tomu ruju po njoj, prodiru u njene najskrovitije svjetove i usuđuju se tvrditi da tu ništa posebno nisu vidjeli niti da im se što od viđenoga sviđa! Gak tvrde da im se ne sviđa ni Weber ni Schonberg. Majka pak, bez prethodne najave, otvara poklopac na NJENOJ glavi, rukom samouvjereno poseže unutra i počinje prekapati i rovati. Sve razbaca i ništa ne vrati na svoje mjesto. Nakon kraćeg vremena izvuče nešto što joj se svidjelo, promatra to pod povećalom, a zatim odbaci. Inače majka drugačije postupa i dijelove koje je izvadila najprije snažno iščetka, a zatim očisti spužvom i krpom. Potom energičnim pokretima osuši kotačić i, očišćenog, ponovo ga vraća u glavu. Kao da je nožić u stroju za mljevenje mesa. Neka starija žena ulazi u tramvaj, ona je novi putnik, iako kondukteru nije pokazala kartu. Misli kako nitko neće primijetiti da je ušla u ova tramvajska kola. Zapravo je već odavno izvan svega, što i sama sluti. Više joj i ne vrijedi plaćati kartu. Karta za put na onaj svijet već je i tako u njenoj torbici. A ona vrijedi i za tramvaj. Uto je neka druga gospođa počinje ispitivati o nekoj ulici, na što ERIKA ne odgovara. Šuti, iako put poznaje. No gospođa ne da mira ni njoj ni drugim putnicima — prevrnula je cijeli tramvaj i unijela pometnju među njih dižući i mičući ih sa sjedala kao da će ondje pronaći put koji traži. Poput ljutite je planinarke što hoda šumskim stazama i kojoj je već postala navika raskopavati tankim planinarskim štapom mravinjake, narušavajući spokoj njihovih stanovnika. Tako ih uznemiri da mravi počinju ispuštati kiselinu. Gospođa je jedna od onih koji iz principa moraju okrenuti svaki kamen, ma bila ispod njega i zmija. A pročešljat će i svaki proplanak tražeći gljive i bobice. Takvi su to ljudi. Iz svakog umjetničkog djela istisnut će i ono posljednje, a zatim to svima glasno objasniti. U parku će džepnom maramicom obrisati prašinu s klupe prije nego što sjednu na nju. U gostionici će ubrusom još jednom obrisati jedaći pribor. Čisteći ga gustom četkom, pretražit će odijelo nekog bližeg rođaka u potrazi za svakom vlasi, pismom ili masnom mrljom. Sada se ta gospoda glasno ljuti što joj nitko ne može dati traženu informaciju. Tvrdi dapače da joj je nitko i ne želi dati. Gospođa predstavlja masu ljudi koja nema znanja, ali se zato jednim služi u izobilju: spremnošću za borbu. Takva će se, ako treba, sa svima posvaditi. ERIKA izlazi baš u onoj ulici za koju ju je gospoda pitala i pritom je prezirno gleda. Žena je shvatila što joj je Erika učinila i sad joj kulja para na uši kao da je ljutit bik. Začas će ovaj događaj iz tramvaja ispričati prijateljici uz tanjur govedine s grahom. Tako bi mogla svoj život produžiti barem za vrijeme dok prepričava zgodu, kada ono i za pripovijedanja ipak ne bi nezaustavljivo prolazilo. A gospodi oduzimalo prostor za nove doživljaje.

12

Prije nego što krene njoj dobro poznatim putem u svoj dobro poznati dom, ONA se osvrće za gospođom koja još uvijek ne zna gdje je. Ceri joj se, zaboravljajući pritom da će se njen osmijeh za nekoliko minuta pod majčinim pogledom, kao pod plamenom uređaja za zavarivanje, pretvoriti u hrpicu pepela, a sve samo zato što je zakasnila. Pritom JE neće utješiti nikakva umjetnost, iako se umjetnosti pripisuje puno toga, prije svega uloga tješiteljice. No umjetnost ponekad može donijeti i bol.

Erika ili vrijesak. Ime je dobila po toj livadnoj biljci. Prije negoli je rodila Eriku, majka je svoje dijete zamišljala kao plašljivo i nježno biće. Kada je međutim ugledala glineno klupko što je naviralo iz njene utrobe, odmah je odlučila uobličiti ga u nešto što će kasnije moći nazvati čistim i profinjenim. Odavde će uzeti malo i odatle malo. Svako dijete privlači prljavština i izmet, ako su mu u blizini. Majka je za Eriku odmah odabrala zanimanje koje ima veze s umjetnošću, kako bi se s mukom postignuta finoća poslije mogla i unovčiti, a umjetnicu će, osim toga, okruživati prosječni ljudi što će joj s divljenjem pljeskati. Sada kada je Erika silnim zahvatima konačno oblikovana u nešto nježno, mora još samo sjesti u kolica što se kotrljaju putovima umjetnosti i postati umjetnica. Takva djevojčica nije za grube poslove, npr. za težak ručni rad ili kućanske poslove. Ona je rođenjem predodređena za finese klasičnog plesa i klasične glazbe. Da postane svjetski poznata pijanistica, to bi, eto, bio majčin ideal! Kako bi se dijete moglo u svijetu intriga probijati na svom putu, majka na svakom uglu zabija putokaze, a s njima i Eriku, ako Erika dovoljno ne vježba. Majka upozorava Eriku na zavidnu hordu, koja će uvijek pokušavati razoriti ono što netko postigne i koja je gotovo uvijek muškog roda. Ne daj se smesti na svojem putu! Ni na jednoj stubi na koju se popne Eriki nije dopušteno odmoriti se. Ne smije se, onako zadihana, nasloniti na cepin, jer mora nastaviti dalje. Na sljedeću stubu. Životinje iz šume opasno su joj se približile i prijete joj da će i nju pretvoriti u životinju. Na tom putu suparnici Eriku po- kušavaju navući na hridi pod izgovorom da joj žele pokazati kakav se pogled pruža odatle. Ali kako se samo lako možeš survati s takvih stijena! Majka joj tu provaliju vrlo zorno opisuje, kako bi se dijete što bolje čuvalo pada. Svjetska je slava, koju većina neće moći postići, samo gore, na vrhu. Gore puše hladan vjetar koji kao da šumi kako je umjetnik uvijek sam. Dok je god Erikina majka živa i može određivati njenu budućnost, za dijete dolazi u obzir samo jedna stvar: svjetski vrhovi. Majka gura odozdo, jer ona čvrsto stoji objema nogama na zemlji. Uskoro Erika više neće imati uporište na majčinim ramenima, već će stajati na leđima nekog drugog, koga su svojim intrigama uklonili s Erikina puta. Ali klimavo je to uporište! Erika stoji na vrhovima prstiju na majčinim leđima i zarila je uvježbane prste u vrh brijega, za koji će se vrlo brzo ispostaviti da je obična mala izbočina u strmoj stijeni i da samo stvara privid vrha. Propinje se iako Erika, isteže mišiće nadlaktica i s mukom se uspinje prema gore. Vrškom je nosa već provirila preko ruba stijene, ali jedino što je ugledala nova je litica, još strmija od prethodne. Tvornica leda u kojoj se proizvodi slava ovdje je već otvorila svoju podružnicu i proizvode slaže u blokovima jedne na druge jer se tako smanjuju troškovi skladištenja. Ispred jednog od tih blokova slave, oblizujući se od sreće, Erika nastupa na srednjoškolskom natjecanju za Chopinovu nagradu. Uvjerena je da joj nedostaje još milimetar do vrha! Majka predbacuje Eriki njenu preveliku skromnost. Ti si uvijek posljednja! Otmjena suzdržanost neće ti nimalo pomoći! Moraš uvijek biti barem među prvo troje, sve što je

13

iza toga ništa ne vrijedi. Tako govori majka, koja svojem djetetu želi samo najbolje pa je iz istog razloga ne pušta ni na ulicu, kako bi Eriku spriječila da sudjeluje u sportskim natjecanjima i tako zanemari vježbanje glasovira. Erika ne voli biti upadljiva. Otmjeno se drži po strani i čeka da drugi postignu nešto za nju, tuži se povrijeđena ženka majka. Ozlojeđena majka jadikuje da se za svoje dijete mora brinuti sama i s ratnim pokličem svom silinom kreće u boj. Erika profinjenim pokretima uvijek sjeda u zadnji red, a takvim ponašanjem neće zaraditi ni za par čarapa ili gaćice. Rođacima i prijateljima, od kojih to mnogi nisu, jer se rano odvojila od svih, posebno pazeći na to da ne bi loše utjecali na njenu kćer, majka puni uši pričama o toj kćeri, genijalnoj glazbenici. I ona je toga sve svjesnija, klepeće majka. Erika je genijalna pijanistica, jedini je problem što je još nitko nije uspio otkriti. Inače bi već odavno, poput repatice u vrtoglavu letu, zasjala na nebu slave. Rođenje malog Isusa bilo bi prema tomu ništa. Susjedi se slažu s tom tvrdnjom. Rado slušaju kad djevojka vježba. Kao da slušaju radio, samo što ih to stoji manje nego radiopretplata. Dovoljno je otvoriti prozore i vrata i već zvuk prodire u najskrovitije kutove stana, po kojem se širi poput otrovnog plina. Ogorčeni susjedi obraćaju se Eriki kad god je vide i mole je da ne stvara toliku buku. A majka djevojci priča da su susjedi oduševljeni njenim bravurama na klaviru. Kriku nosi potočić majčina oduševljenja poput hračka na površini vodene struje. Kasnije se čudi kada se neki poznanik iz susjedstva potuži na njeno sviranje. Pa majka joj nikada ništa nije rekla o nečijim pritužbama!

S godinama Erika polako nadmašuje svoju majku u preziranju ljudi koji je okružuju. Ti laici pojma nemaju, mama, njihove su ocjene grube, nisu dovoljno zreli da osjete glazbu, a u mojoj su struci ionako mjerodavni samo stručnjaci. Majka joj odvraća: Ne rugaj se hvali jednostavnih ljudi koji glazbu slušaju srcem i više joj se raduju nego oni vrhunskog glazbenog obrazovanja, koji su razmaženi i blazirani. Majka o glazbi ništa ne zna, no prisiljava dijete da se bavi umjetnošću. Između majke i kćeri odvija se fer natjecanje u osvećivanju, jer dijete vrlo brzo uviđa da je u poznavanju glazbe odavno nadmašilo majku. Majka dijete obožava poput idola, a zauzvrat traži vrlo malo: djetetov život. Majka želi sama odlučiti ima li život njena djeteta smisla. Erika se ne smije družiti s običnim ljudima, ali smije slušati njihove pohvale. Jer stručnjaci Eriku naime ne hvale. Onog Guldu i Brendela, a i Argerichku i Pollinija snašla je sudbina diletantskog i nemuzikalna glazbenika. Ali sigurno je da Kohutice nije

nigdje bilo kada je Bog dijelio talent. Sudbina se uvijek trudi biti nepristrana i ne dopušta da je zavara ljepuškast crvić iz kojega bi se glazbeni talent tek trebao razviti. A Erika osim toga nije ni lijepa. Da je i htjela biti lijepa, majka bi joj to zabranila. Puna očekivanja, Erika uzalud pruža ruke prema sudbini, no sudbina joj nije namijenila ulogu pijanistice. Odbacuje Eriku poput blanjevine što pada na pod. Erika ne shvaća što joj se događa, jer je uvjerena da je već odavno među najboljima. A onda je doživjela poraz na važnom završnom koncertu Glazbene akademije, potpuno zakazavši pred publikom u kojoj je uglavnom bila rodbina konkurenata, ali i njena majka koja je potrošila zadnji novčić za haljinu što ju je Erika nosila na tom nastupu. Nakon tog nesretnog događaja majka je Eriku ispljuskala jer su čak i potpuni glazbeni laici, koji pogrešku nisu mogli otkriti u krivom pokretu prstiju, na Erikinu licu

14

mogli vidjeti što se dogodilo. Erika nije odabrala komad koji bi bio prikladan za tu masu što se lelujala dvoranom, već je odabrala Messiaena. Bio je to izbor od kojega ju je majka odmah pokušala odvratiti. Majka je znala da njeno dijete takvom vrstom glazbe neće uspjeti osvojiti srca mase, koju su i majka i dijete oduvijek prezirale, ona prva zato što je oduvijek bila malen, beznačajan dio te mase, a potonja jer se od početka trudila da ne postane takav mali, beznačajni dio. Obasipana paljbom pogrda, Erika je oteturala s koncertnog podija i onako osramoćena još se morala suočiti s majkom. I njena ju je profesorica, bivša poznata pijanistica, prekorila na najstroži mogući način. Nije iskoristila priliku, koja se više nikada neće ponoviti. Što joj je drugo ostalo nego promijeniti struku. Bio je to težak korak za vrsnu pijanisticu koja je odjednom morala imati posla s potpunim početnicima i naprednijim učenicima bez ikakvog osjećaja za glazbu. Konzervatoriji i glazbene škole, pa i one privatne, strpljivo prihvaćaju svašta, čak i ono čemu je mjesto na smetlištu, u najboljem slučaju na nogometnom igralištu. Mnoge mlade još uvijek, kao u stara dobra vremena, nešto i netko tjera da se bave umjetnošću. Većinu njih u glazbenu školu potjeraju roditelji, jer upravo roditelji o umjetnosti pojma nemaju, znaju samo to da postoji. A ko- liko joj se vesele! Mnoge od mladih umjetnost s gađanjem odgurne od sebe, jer, zaboga, nekih granica mora biti. U svom nastavničkom poslu Erika je uvijek rado povlačila jasnu granicu između darovitih i nedarovitih učenika. Činjenica da upravo ona može odabirati i odbacivati pomogla joj je da zaboravi poniženje koje je doživjela kada su je grubo odvojili od nadarenih, kao da je jarac što je zalutao među ovce. Erikini učenici šarolikog predznanja nasumce su sastavljena skupina s kakvom još ni jedan nastavnik nije radio. Među njima će se rijetko naći netko nadaren. U prvim godinama školovanja lirika iz nekih uspije izvući poneku Clementijevu sonatinu, ali većina još uvijek rokćući ruje po Czernyjevim etidama za početnike i pada na polugodišnjem ispitu jer nije u stanju pročitati note, dok su njihovi roditelji uvjereni kako su im djeca na najboljem putu da postanu glazbeni virtuozi. Zadovoljstvom je ispunjava, iako je i tu uvijek crv sumnje i straha, marljivi napredni učenici, koji se trude. Oni s velikim naporom ipak uspijevaju odsvirati Schubertove i Beethovenove sonate ili pak Schumannovu Kreislerianu, kojima dosežu vlastite glazbene vrhunce u kratkoj karijeri učenika glazbenih škola. Njihovo oruđe, stari Bosendorfer, uspijeva proizvesti nekakve čudne tvorevine, a pored njega stoji profesorica Bosendorfer, koju smije utjelovljavati isključivo Erika, osim ako se komad ne izvodi na dva klavira.

Svake tri godine učenici glasovira moraju polagati ispit za prijelaz na sljedeći stupanj. Najviše posla oko toga ima Erika koja, snažnije dodavajući gas, nekako mora pokrenuti uspavani učenički motor. Frizirani motor na ispitu ponekad i ne upali, jer bi se učenik više volio baviti drugim stvarima, onima koje s glazbom imaju veze samo onoliko koliko bi rado taj učenik, istim žarom kojim pjeva, slinio na uho svoje djevojke. Takve stvari Eriki nisu mile i pokušava ih spriječiti kada god to može. Svojim učenicima često drži prodike, plašeći ih predstojećim ispitom i objašnjava im da je manja šteta pogrešno odsvirati jednu notu negoli cjelinu izvesti u sasvim krivom duhu i tako promašiti bit djela. No njene riječi ne dopiru do učenika što su od straha gotovo oglušili. Jer za mnoge od njih bavljenje glazbom znači uspeti se iz nižih radničkih slojeva na visinu

15

umjetničkog zanata, koji je, ako ništa drugo, čist. I oni će jednoga dana postati učitelji i učiteljice glasovira. Boje se da će na ispitu, kada njihovim žilama poteče doping straha, znojnim prstima, užurbanim poput srca što divlje kuca, odsvirati krivu notu. Može im Erika o umijeću interpretacije pričati koliko god želi, ali njima je najvažnija samo jedna stvar: komad ispravno odsvirati do kraja. Erika sve češće i sa sve većim veseljem razmišlja o gospodinu Walteru Klemmeru, zgodnu plavokosu momku koji odnedavna prvi dolazi na jutarnje satove, a navečer zadnji odlazi. Baš je vrijedan mladić, razmišlja Erika. I još student na Tehničkom fakultetu, gdje proučava blagotvorna svojstva električne struje. U posljednje vrijeme dolazi na satove svih učenika i sluša baš sve, od početničkog nespretnog vježbanja ljestvica do prštavih oktava Chopinove Fantazije u f-molu, opus 49. Doima se kao netko tko ima puno vremena, što je prilično neobično za studenta na zadnjoj godini elektrotehnike. Jednoga ga je dana Erika upitala ne bi li radije vježbao Schonberga umjesto da besposleno sjedi? I ne mora li učiti za ispite? Zar nema nikakvih predavanja ili vježba? Iz odgovora saznaje da su sada školski praznici, kojih se nije sjetila, iako medu njenim učenicima ima puno studenata. Pa da, praznici u glazbenoj školi ne podudaraju se s praznicima na fakultetu, a strože gledano, u umjetnosti ionako nikada nema predaha i praznika. Baviš li se umjetnošću, ona te svuda prati, što pravom umjetniku ne smeta. Erika s čuđenjem pita: Kako to da ste danas tako rano došli, gospodine Klemmer? Oni koji kao vi mogu odsvirati Schonbergovu 33 h sasvim se sigurno ne zabavljaju slušajući izvedbe iz pjesmarice Pjevajmo radosno, svirajmo radosno. Kako vam se uopće sve to sluša? Marljivi Klemmer laže odgovarajući da se svuda i uvijek može nešto naučiti, pa makar i sitnica. Iz svega se može izvući neka pouka, nastavlja mali prevarant, koji nema pametnijeg posla nego lagati. Nadalje dodaje da se i od najmanjih i najbeznačajnih, ako ste žedni znanja, može nešto naučiti. No želite li napredovati takav način učenja ubrzo morate prevladati. Jer učenik ne smije stati na malim i beznačajnim stvarima, inače uzde u ruke preuzima njegov nadređeni. Osim toga, mladić rado sluša profesoricu kako muzicira pa bilo to tek pjevuckanje ili sviruckanje nekakvog refrena, odnosno ljestvice u H-duru. Erika odgovara: Nemojte, molim vas, dijeliti komplimente staroj učiteljici glasovira, gospodine Klemmer! Klemmer odvraća: Kako to mislite staroj?! Ne pretjerujte! Osim toga, to nisu komplimenti, već moja najdublja i najiskrenija uvjerenja. Onako pretjerano marljiv ponekad uspije nagovoriti profesoricu da mu uz obvezatne vježbe zada i dodatne. Pun iščekivanja gleda svoju profesoricu, čeka njen najmanji mig. Vreba svaki njen pokret

prstom. Učiteljica pak, s visine, kao da je na visoku vrancu, otrežnjuje Klemmera britko komentirajući njegovo sviranje Schonberga: Tako dobro ga ipak ne svirate. Kako bi se rado učenik prepustio takvoj predavačici, čak i onda kada na njega gleda ovako svisoka, kao da je na konju kojem, dok to govori, nemilosrdno zateže uzde. Sve mi se čini da je taj zgodni dečko u tebe zaljubljen, zajedljivo komentira majka dok odlaze s konzervatorija, gdje ju je majka nakon nastave dočekala, kako bi dvije dame, ruku pod ruku i uopće vrlo komplicirano povezane, prošetale središtem grada. Jako je važno i kakvo je vrijeme, jer o tomu ovisi kojim će putem dame krenuti. U izlozima ima puno toga što privlači pozornost prolaznika, a što Erika nikako ne smije vidjeti. Upravo je zato majka dočekuje nakon posla. U izlozima su elegantne cipele, torbice, šeširi i

16

nakit. Majka odvlači Eriku na drugu stranu, opravdavajući duži put lijepim vremenom. Osim toga, u parku se već rascvjetalo cvijeće, ruže i tulipani, a ni oni još nisu odabrali svoje halje. Majka govori Eriki o prirodnoj ljepoti, koja ne treba nikakve dodatne ukrase. Pa Erika je prirodno lijepa, ma kakva da je. Što će joj sve te bezvrijedne krpice?

Približavaju se tako osmom bečkom okrugu, a do njih već dopire dobro im poznati miris četvrti u kojoj stanuju, miris sjena u staji. Majka može odahnuti. S mukom je uspjela provesti kćer pored svih butika do sigurne Josefstadterstrasse, kojom se približavaju svojoj ulici. Zadovoljna je i što šetnja ni ovaj put nije stajala više nego potrošene potplate. Bolje popraviti istrošene potplate nego od nekog prevaranta kupo- vati nove cipele. U tom gradskom okrugu živi uglavnom starije stanovništvo. Najviše ima žena. Na svu sreću jedna se od tih starijih gospoda domogla mlađeg privjeska, kćeri, na koju može biti ponosna i koja će se o njoj brinuti sve do smrti. Jer njih dvije samo smrt može rastaviti. Smrt je cilj što je napisan na privjesku Erikina kovčega s kojim bi trebala krenuti u život. U toj se gradskoj četvrti ponekad dogodi serija ubojstava: život izgubi nekoliko starijih ženica, okruženih brdima starog papira u svojim stanovima sličnim lisičjim jazbinama. Kamo su nestale njihove štedne knjižice, to sam dragi Bog zna, a bogme i taj kukavički ubojica, koji je, prije negoli je otišao, dobro pogledao ispod svih madraca. I ono malo nakita obično nestane. A jedini sin, zastupnik tvornice jedaćeg pribora, ostane praznih ruku. Osmi okrug grada Beča omiljeni je cilj ubojica. Vrlo se lako može saznati gdje točno stanuju starije gospođe. Kao ruglo svim sustanarima u svakoj kući te gradske četvrti živi bar jedna bakica koja uvijek poslušno otvara vrata lažnom službeniku plinare. Policija upozorava stare ljude da to ne čine, ali oni i dalje otvaraju svoja srca i vrata svojih stanova, jer su osamljeni. Majka Kohut sve to objašnjava gospođici Kohut ne bi li u njoj probudila strah za majku i tako je odvratila od toga da je ikada napusti. Inače tu uglavnom žive državni službenici i miroljubivi namještenici. Djece ima malo. Po ulicama su procvali kesteni, a u Prateru se zazelenjelo drveće. U Bečkoj se šumi zeleni vinova loza. No Kohutice se moraju pomiriti s tim da te ljepote nikada neće izbliza vidjeti jer nemaju auto. Umjesto toga često se odvezu tramvajem do jednog pomno odabranog mjesta na rubu šume, gdje silaze i kreću na pješačku turu. Njih dvije, majka i kći, nalik dvjema ludim tetama Charlyja Frankensteina, hodaju s naprtnjačama na leđima. Točnije, kći nosi naprtnjaču u kojoj je od znatiželjnih pogleda zaštićeno ono malo majčinih stvari. Između ostalog i majčine čvrste polucipele za dugo hodanje

najkvalitetnije marke. I jakne za kišu i kišobrani su tu: oprema im je onakva kakvu propisuje priručnik za planinare. Jer bolje je spriječiti nego liječiti. Obje su se dame žustro uputile šumskim puteljkom. Ne pjevaju, jer oni koji se razumiju u glazbu ne žele svojim pjevanjem oskrvnuti čistu umjetnost. Baš je kao u Eichenilorfova vremena, pjevuši majka, sve ovisi o duhu pojedinca, o njegovu odnosu prema prirodi! Ne o samoj prirodi. A takvoga su duha obje naše dame: vesele se prirodi na svakom koraku. Ugledaju li potočić što žubori šumom, moraju iz njega smjesta popiti svježe vode, nadajući se da se prije toga u potočić nije popišala srna. Ali naiđu li na neko debelo stablo ili gusto žbunje, onda se i one mogu popišati, jedna po jedna, dok ona druga pazi da

17

netko ne naiđe i drsko ne promatra. Tako Kohutice pune baterije za nadolazeći tjedan, u kojem će se majka kao i uvijek dosađivati, a Eriki će učenici piti krv. Jesu li te i danas naljutili, majka svake večeri ispituje kćer, nesuđenu pijanisticu. Ne, nije bilo strašno, odgovara kći, u kojoj još uvijek živi tračak nade koju majka polagano, ali uporno uništava. Majka se naime tuži na pomanjkanje kćerinih ambicija. Erika te priče sluša posljednjih trideset godina. Pretvarajući se da je puna poleta i nade, zna da je jedino što još može očekivati stjecanje profesorske titule, koju joj je zapravo već dodijelio gospodin savezni predsjednik. Na jednostavnoj svečanosti priređenoj u čast dugogodišnjih profesora glazbe. Jednom će, što i nije tako daleka budućnost, doći i umirovljenje. Općina Beč velikodušna je prema svojim umirovljenicima. No kada se netko dugo bavi umjetničkim pozivom, umirovljenje ga ipak pogodi kao grom. A koga pogodi, pogodi. Općina Beč brutalno prekida prenošenje umjetnosti s naraštaja na naraštaj. Obje dame tvrde da se jako raduju Erikinu umirovljenju! Gaje velike planove za vrijeme koje će doći. Dotad će stan u vlasništvu otplatiti i kompletno urediti. A osim toga, nadaju se i da će uštedjeti za malo građevinsko zemljište u Donjoj Austriji. Ne bi bilo loše imati kućicu u Donjoj Austriji, kojom će se koristiti samo dame Kohut. Tko planira, ne riskira. Tko štedi u mladosti, toga u starosti neće snaći nevolja. Majci će tada, istina, biti već stota, ali sasvim će sigurno biti dobra zdravlja. Na obroncima Bečke šume krošnje obasjane suncem plamte jarkim sjajem. Tu i tamo glavicu je sramežljivo promolio pokoji proljetni cvijetak, koji će majka ili kći ubrati i spremiti u vrećicu. I pravo mu budi. Tko je kriv cvijeću što je radoznalo. Radoz- nalost posebno rado kažnjava mama Kohut. Kaj ne kak nam ovi cveteki fino pašu u onu svijetlozelenu okruglu vazu iz Gmundena, Erika?

U pubertetu Erika živi u potpunoj zaštićenosti kućnog rezervata. Zaštićena je od svih vanjskih utjecaja i iskušenja. Zaštićena je od zabave, ali ne i od posla. Majka i baka uza se uvijek imaju oružje. Njih su dvije prava ženska brigada, koja Eriku štiti od muških lovaca što posvuda vrebaju i koja je, u slučaju potrebe, dotičnog lovca spremna i vlastoručno kazniti. Obje se stare žene, čiji su spolni organi potpuno zakržljali, bacaju pred svakog muškarca kako se on ne bi probio do njihove srne. Njihovu mladunčetu ne smije ništa nauditi, ni ljubav, a pogotovo ne užitak. Stidnim usnama ukrućenim kao da su od kremena, poput umirućeg jelenka što otvara i zatvara obamrla kliješta, škljocaju zrakom uz rezak zvuk, no ništa ne mogu uhvatiti. Zato se drže mladog mesa svoje kćeri i unuke i polako je razdiru na komade, hraneći se njenom mladom krvlju, a sve samo zato da ne bi došao netko drugi i pokvario je. Posvuda imaju prijateljice kojima su najozbiljnije naložile da špijuniraju njihovo dijete izvan kuće. Njih dvije, djetetove odgojiteljice, mogu sa svojim doušnicama uz kavicu satima raspredati o Eriki. Izvješća su duga i podrobna, pogotovo zato što se odvijaju za stolom punim domaćih kolača. Vrle špijunke izvješćuju što su na primjer vidjele kod stare brane: malu su Kohuticu, na koju baka i mama toliko paze, zatekle u društvu nekog studenta iz Graza! Nakon toga stare Kohutice dijete ne puštaju izvan okrilja doma sve dok se ne popravi i ne zaboravi tog muškarca. Njihova je kućica na vrhu brežuljka, iznad doline u kojoj žive špijunke, što iz navike dalekozorima promatraju brijeg. A ne sjete se počistiti smeće ispred vlastitih vrata, čak zanemaruju kućanske poslove kada početkom ljeta na selo stignu

18

susjedi iz glavnog grada. Livadom žubori potočić. Veliki lješnjakov grm promatračevu oku zaklanja korito potoka što naglo nestaje iza grma gdje počinje susjedova livada. S lijeve strane njihove kuće oštrom se strminom prostire livada što doseže do ruba državne šume, dio koje pripada i njima. Svuda uokolo guste su crnogorične šume koje zaklanjaju pogled, ali ipak se jako dobro može vidjeti što radi susjed, a i on može vidjeti što rade dame Kohut. Puteljcima idu krave na ispašu. Lijevo je iza kuće ugljenarnica, a malo udesno mlada šuma u kojoj je zabranjena sječa, prepuna jagoda. Okomito iznad kuće lete ptice, medu njima i jastrebovi i škanjci. Majka jastreb i baka škanjac zabranjuju njima povjerenom djetetu da napusti gnijezdo. NJEN je mladi život poput velike torte od koje majka i baka režu debele kriške, a i susjede čupkaju komadićke oduzimajući Eriki i posljednje dostojanstvo. Probudi li se u bilo kojem dijelu njena tijela život, taj se dio proglašava trulim i mora se smjesta odsjeći. Previše besposlena švrljanja djevojci koja se posvetila glazbi može samo štetiti. Znaju stare Kohutice kamo nju vuče: onamo dolje k staroj brani, gdje se igraju dečki i cure prskajući se u plićaku. Glasno se smiju i nestaju pod vodom. ERIKA bi medu tim provincijalkama mogla zasjati poput zvijezde. Ona je ionako dresirana da uvijek bude prva i najbolja. Od malih je nogu uče da je sunce oko kojega se sve okreće. Jedino što mora činiti mirno je stajati, a svi će se, gledajući je s obožavanjem, vrtjeti oko nje. Ona to pouzdano zna. Uvijek su joj govorili da je bolja od drugih. A Erika to naravno radije ne želi provjeravati. Gledajući kroz prozor, s teškom mukom podiže violinu kao da je najteži teret i prislanja je na bradu. Vani se smije sunce i zove je na kupanje. Kao da je nagovara da se pred svima svuče u kupaći kostim, što stare Kohutice najstrože zabranjuju. S dva bolna prsta lijeve ruke pritišće čelične žice na vratu violine. Izmučeni Mozartov duh izlazi iz glazbala, koje cvili kao da ga netko davi. Svirajući bez ikakvih osjećaja, Eriki se čini da se Mozartov duh izvlači iz neke duboke spilje. Glazbalo civili i gunđa. ERIKA se međutim ne mora bojati da će je netko ocjenjivati. Glavno da drugi čuju kako svira, jer već je i to znak da se dijete, uporno vježbajući, polako uspinje u više glazbene sfere, odbacujući iza sebe prljavu ljusku tijela. Majka i baka energičnim pokretima pomno pretražuju praznu Erikinu ljusku ne bi li na njoj našle tragove kakva muškaraca, a zatim je snažno istresaju. Kada završi sa sviranjem, Erika ponovo može obući svoju ljusku, očišćenu i uškrobljenu. Ljusku bez osjećaja, ljusku koju radi osjećaja nikada neće žrtvovati. Majka kratko dobacuje da bi ERIKA, kada bi joj se dopustilo raditi što želi, sasvim sigurno pokazala više mara u traženju kakvog mladića nego u vježbanju glasovira. Glasovir moraju ugađati svake sezone jer inače zvuči poput stare kante. U tu se svrhu posebno poziva ugađač iz Beča, koji stiže vlakom i sav se uspuhan penje brijegom, na vrh kojega su neki luđaci, kako tvrde, dovukli glasovir. Zamislite, na tisuću metara nadmorske visine! Ugađač tvrdi da će se na tom glazbalu moći orati još najviše dvije godine, dok ga zajednički rad hrđe, vlage i plijesni sasvim ne dokrajči. Majka se brine o tomu da klavir uvijek bude dobro ugođen, ali neprestano mora ugađati i onaj tvrdoglavi, živi instrument, koji se vrlo lako može pokvariti. Pritom joj nije toliko važna Erika, vlastita kći, koliko njen, majčin, utjecaj na taj instrument. Majka svaki put ustraje u tomu da se prilikom tzv. »davanja koncerata«, koji su slatka nagrada za uporno vježbanje, širom otvore prozori na kući kako bi u čarobnim melodijama mogli uživati svi susjedi. Majka i baka tada stoje pored prozora, naoružane

19

dalekozorom, i s visine svoga brijega promatraju jesu li susjeda i cijela njena obitelj sjeli pored stare mačke na klupčicu ispred kuće poslušno slušajući »koncert«. Ta im susjeda prodaje mlijeko, svježi sir, maslac, jaja i povrće i zato neka za Erikina koncertiranja izvoli sjediti pred kućom i slušati. Baka hvali susjedu što je konačno našla vremena u miru uživati u glazbi. To je čekala cijeli život. I evo dočekala je to u starosti. O, Bože, koje li divote! Čini se da čak i susjedini gosti, koji sjede pred kućom, slušaju Brahmsa. Majka radosno primjećuje da će gosti uz porciju svježeg mlijeka dobiti i porciju prave, uživo izvedene klasične glazbe. Njeno će dijete, u koje je upravo usađen Chopinov duh, susjedi i gostima na njenu seoskom dobru izvesti Chopina. Majka opominje dijete neka lijepo glasno svira jer je susjeda već pomalo nagluha. Susjedi slušaju novu melodiju, koju dosada još nikada nisu čuli. Ali slušat će je toliko da će je moći i sami odsvirati. I vrata ćemo otvoriti da bolje čuju. Prljava bujica klasične glazbe navire kroz sve otvore na kući i razlijeva se niz obronke u dolinu. Susjedi čuju Erikino sviranje kao da stoje pored glasovira. Samo moraju otvoriti usta i već im se u njih slijeva topla Chopinova surutka. A kasnije i Brahms, taj skladatelj nezadovoljenih, pogotovo žena. Skupivši svu snagu, Erika širi krila i zalijeće se prema tipkama, koje joj se prijeteći približavaju poput tla što ga užasnut gledaš dok se zrakoplov obrušava. Svaki ton koji ne uspijeva odsvirati otprve jednostavno ispušta. To je suptilna osveta njenoj glazbeno neukoj mučiteljici. Preskakanje tonova njeno je slatko, malo zadovoljstvo. Laici to ionako ne primjećuju, ali zato i bezazleni turisti na loše odsvirane tonove prestravljeno skaču iz svojih ležaljki. Koji je to vrag?! Svake godine gazdarici na seoskom dobru skupo plaćaju mir, a odjednom cijelo brdo bruji od nekakve buke. Obje otrovne majčice, ta dva stara pauka, pozorno slušaju sviranje svoje žrtve, kojoj su gotovo isisali krv. Hodaju uokolo u dindrlicama s pregačama na velike cvjetove preko njih. Više štede dindrlice nego osjećaje svoje zatočenice. Blistaju od sreće što je njihovo dijete tako skromno, iako je iza njega praksa ravna onoj svjetski poznate pijanistice. Njihovo dijete i unuku svijet neko vrijeme neće moći vidjeti, a poslije, kada više neće pripadati majci i baki, dijete će se potpuno moći predati svijetu. Majka i baka očekuju od svijeta da bude strpljiv, a zauzvrat će mu one kasnije povjeriti svoje dijete. Koliku publiku opet imaš! Pogledaj samo, sluša te najmanje sedam turista, ispruženih

u prugastim drvenim ležaljkama. To je prava proba. Pošto su zamrli posljednji taktovi Brahmsa, Erika je na svoje zaprepaštenje začula neke čudne zvukove. Kakav je to ružni zvuk što odzvanja poput jeke upravo utihnula glasovira? Zar se turisti cerekaju? Čemu

li se tako glupo smiju? Zar nemaju nimalo poštovanja?! Majka i kći, oboružane kantama

za mlijeko, odlučna koraka silaze s brijega i u ime Brahmsa odlaze u osvetnički boj protiv glupog cerekanja. Turisti se koriste prilikom što su se dame pokazale i tuže se na buku koja narušava mir prirode što ih okružuje. Na to im je majka odbrusila da u Schubertovim sonatama ima viša mira nego u šumi. Samo što oni to ne razumiju. Oholo i prezirno okrenuvši lice od te mase, majka se s maslacem u ruci i plodom tijela svoga pored sebe vraća na svoj usamljeni brijeg. Kći ponosno korača za njom s kantom mlijeka

u ruci. Obje će se, onako uvrijeđene, pokazati u javnosti tek sljedeći dan. Za to vrijeme

gosti na seoskom dobru živo razgovaraju oomiljenom hobiju: ispijanju domaće rakije. Ona se osjeća isključena iz svega, jer i jest isključena iz svega. Drugi idu naprijed penjući se pritom preko nje. Čini se da je ona jedina prepreka na putu. Šetači prolaze, a ona ostaje ležati poput odbačena zamašćena papira koji otpuhuju naleti vjetra.

20

Zamašćen papir ne može daleko odletjeti; trune ondje gdje je. A proces raspadanja traje godinama, koje se bezlično nižu. Za promjenu u posjet im ponekad dođe njen bratić, koji u tili čas kuću ispuni prštavom živošću. Osim što sve ukućane trgne iz učmalosti, on sa sobom donosi dah drugačijeg, njoj stranog života, koji je privlači kao što ulična svjetiljka privlači leptira. Bratić je student medicine i svojim zaraznim veseljem i sportskim vještinama privlači svu seosku mladež. Ležerno priča viceve o medicinarima i svi ga zovu dečec, s pravom, jer je dečec koji zna što je zabava. Kao stijena strši među seoskom mladeži što se oko njega lomi poput uzburkanih valova i u svemu ga pokušava oponašati. U kuću se odjednom vratio život, jer je u nju došao muškarac koji inače sa sobom donosi život. Obzirno se smješkajući, ali s ponosom u očima dvije žene prate pogledom tog živahnog mladića koji se mora istut-njati. Jedino ga upozoravaju na ženske zmije, što će sve učiniti da se njima poslije oženi. Taj se mladić najviše voli istutnjati pred očima javnosti. Uživa imati publiku i zna je okupiti. Čak se i NJENA stroga baka smješka. Naposljetku, muškarac je taj koji mora van, u boj s neprijateljskim životom, a kći za to vrijeme, zatvorena u kući i muzicirajući, treba težiti duhovnom uzdizanju. Dečec najradije hoda u uskim kupaćim gaćicama i najviše mu se sviđa, barem kada je riječ o djevojkama, ako su odjevene u uski bikini, koji je te godine modni hit. Sa svojim prijateljima pogledom milimetarske točnosti mjeri djevojačke obline i nemilosrdno se ruga kada nema što izmjeriti. Dečec rado igra badminton sa seoskim djevojkama. Trudi se uputiti ih u to umijeće za koje je u prvom redu potrebna koncentracija. Uvijek je spreman priljubiti se uz svoju učenicu i svojom rukom voditi njenu, dok se djevojka u uskom bikiniju crveni od srama. Uštedjela je od svoje plaće prodavačice da bi mogla kupiti taj kupaći kostim. Djevojka bi se htjela udati za liječnika i želi pokazati svoju figuru tako da budući liječnik točno zna što dobiva. Neće valjda kupiti mačka u vreći. Dečecove genitalije stisnute su u oskudni komadićak tkanine, što ga na bokovima stežu dvije uzice, na svakom svezane u čvorić. Ti čvorići ponekad olabave pa ih dečec mora ponovo zavezati. Tako izgledaju muške mini kupaće gaćice. No omiljena mu je zabava ovdje na brijegu, gdje ga svi obožavaju, pokazati svoje hrvačko umijeće. A zna i nekoliko džudo-zahvata. Svaki čas pokaže neku novu majstoriju. Laik koji o toj borilačkoj vještini nema pojma i koji se ne zna suprotstaviti takvim zahvatima u tren se oka nade na podu. Svi tule od smijeha, a žrtva se dobroćudno smije kako se ne bi izložila ruglu. Djevojke se kotrljaju oko dečeca poput zrelih plodova što su pali sa stabala voćaka. Taj ih mladi sportaš samo mora pokupiti i pojesti. Hihoćući i krajičkom oka međusobno se odmjeravajući, djevojke se trude iskoristiti prednost koju imaju ako uhvate mjesto bliže dečecu. Uz kreštanje se kotrljaju niz brijeg i, pocikujući, zaustavljaju se u šljunku ili grmlju. Iznad svih njih stoji mladi muškarac i likuje. Hvatajući je za zglob, uzima djevojku koja mu se nudi i stišće je, stišće. Pritom se koristi skrivenim zahvatom poluge, koji nitko ne može vidjeti, ali koji pokusnu osobu poput neke nadmoćne sile, a prljavim trikom, prisiljava da se polako spušta u klečeći položaj ravno pred dečecove noge. Napol je povuče on, napol ona sama sklizne na pod. Tko bi odolio tom mladom studentu? Ako je student dobre volje, djevojka, koja puže pred njim na podu, smije mu ljubiti stopala, jer ako mu ih ne izljubi dečec je neće pustiti. Dobrovoljna žrtva ljubi stopala nadajući se pritom da će zajedno prijeći na slađe poljupce, kakvi se daju i

21

primaju u tajnosti. Zrake sunca poigravaju se na glavama mladih što se prskaju u bazenu. Kapljice vode bliješte. ONA vježba glasovir i pravi se da ne čuje salve smijeha što pršte zrakom. NJENA ju je majka odmah opomenula da na to ne obraća pozornost. Majka stoji na stubama ispred kuće i smije se, smije, držeći u rukama tanjur s kolačima. Pritom govori da si samo jednom mlad, ali u tom silnom kreštanju nitko je ne čuje. ERIKA jednim uhom prati sve što se vani događa. Čuje sve što njen bratić izvodi s djevojkama. Osluškuje kako on oštrim zubima odgriza velike komade vremena i sa slašću ih guta. ONA je pak bolno svjesna svake sekunde što prolazi. Njeni prsti prebiru po tipkama kao da su brojke na satu. Na prozoru su sobe u kojoj vježba rešetke, a njihova sjena na zidu slična je križu, što šareni metež izvana tjera iz sobe kao da je vampir koji Eriki želi popiti krv. Mladić je zaslužio osvježenje i baca se u bazen. Bazen je upravo napunjen svježom ledenom vodom iz bunara i samo se oni hrabri, oni kojima pripada svijet, usuđuju skočiti u tako hladnu vodu. Glasno i veselo otpuhujući poput kita, mladić izranja. Ona to primjećuje, a da i ne vidi. Praćene povicima odobravanja, novopečene se prijateljice budućeg liječnika, koliko ih god stane, bacaju na glavu u bazen. Kakva je to samo cika i vika. Sve oponašaju našeg dečkića, smijući se komentira majka. Ona je inače uviđavna žena. I stara baka, koja je i baka nestašna Erikina bratića, žurno prilazi prozoru kako bi mogla promatrati studentove psine u bazenu. Dečko, kojemu ništa nije sveto, pa ni starost, poprskao je ledenom vodom i baku. Ali baka se na te zločestoće svog unuka samo razdragano smije, dok ga majka brižno opominje da ne skače u bazen zagrijan. Na kraju je i ona, ugledavši nećaka kako oponaša tuljana, protiv svoje volje, sa svima drugima prasnula u glasan smijeh, od kojega bi se u naletima sva tresla. Majka se od smijeha trese i trza kao da se u njoj kotrljaju staklene kugle. Dečec ide tako daleko da baca loptu u zrak i pokušava je dočekati na nos, no i u tomu je tako spretan da je svima jasno kako je i tu točku uvježbao. Svi se gotovo kotrljaju i plaču od smijeha. Netko je i glasno zajodlao. Drugi je pak glasno počeo podcikivati kao što se već podcikuje u brdima. Skoro će ručak. Bolje je prije ručka osvježiti se u bazenu nego punog želuca skakati u vodu, jer je to puno opasnije.

Zadnji su tonovi glasovira utihnuli i potpuno iščezli, NJENE se tetive opuštaju, sat koji je majka osobno navila odzvonio je. Naglo skočivši sa stolca, prekida sviranje usred glazbene fraze i prepuna neshvatljivih mladenačkih osjećaja juri iz sobe ne bi li uhvatila barem nešto od općeg veselja i zabave što se vani odvija. Vani je svi dočekuju s opravdanim pitanjem: Zar si opet morala vježbati? Pa majka bi te trebala ostaviti na miru barem za školskih praznika! No majka nikome ne dopušta da loše utječe na njenu kćer. Dečec, koji niti pije niti puši, punih usta žvače sendvič sa salamom. Iako će začas svi zajedno ručati, dame kuće ne mogu svojem ljubimcu odbiti komad kruha sa salamom. Pojevši sendvič, u čašu od pola litre utače veliku količinu sirupa od malina koje su dame vlastoručno ubrale, miješa ga sa svježom bunarskom vodom i u jednom dahu slijeva niz grlo. Sada se baš fino osvježio. Dlanom se zadovoljno lupka po mišićavu trbuhu, ali i po drugim mišićima. Majka i baka satima se natječu u izmišljanju zgodnih detalja kojima bi mogle obogatiti omiljena jela svoga miljenika. Cijeli se dan svađaju oko toga što dečec radije jede, teleće ili svinjske odreske. Majka ispituje nećaka

22

kako napreduje studij, na što on odgovara da je sada na praznicima i da o studiju ne želi razmišljati. I da se želi ispucati i nauživati svoje mladosti. Onda će kasnije mirne duše moći reći da je njegova mladost odavno prošla. Dečec se obraća ERIKI savjetujući joj da se malo više smije. Zašto je tako ozbiljna? Savjetuje joj da se počne baviti sportom, koji te može nasmijati i uopće povoljno utječe na svakoga. Objašnjavajući prednosti sporta, bratić se tako glasno smije da mu komadići sendviča ispadaju iz razjapljenih usta. Stenjajući od zadovoljstva, proteže cijelo tijelo. Zatim se odjednom kao zvrk počinje vrtjeti oko vlastite osi i baca se na livadu praveći se da je mrtav. Ali bez brige, začas skače na noge. Došao je trenutak da i maloj sestrični, koju bi trebalo razvedriti, pokaže patentirani hrvački zahvat. Sestrična će se razveseliti, a teta razljutiti.

Njena vrtoglava vožnja prema dnu počela je neočekivano i naglo. Bio je to put bez povratka. Srušila se prelomivši se u vlastitoj osi. Najprije je počela polagano padati prema dolje, a zatim se velikom brzinom vratila gore. Nižući joj se pred očima strelovitom brzinom, iz vidokruga joj odjednom nestaju i stabla i živicom od ruža obrasla ogradica na kućnom trijemu te svi prisutni. Zatim je dečec naglo povlači uvis, stisnuvši joj rebra do bola. U trenutku kada joj se nos našao zariven u dečecova dlakava prsa, nestale su sve granice i u vidno joj polje odjednom ulazi vezica na kupaćim gaćicama, na kojoj visi paket sa studentovim testisima. Nakon toga se neumoljivo pojavljuje i maleni crveni Mount Everst u krupnom planu, ukrašen dugim plavim dlačicama s unutarnje strane butina. Dizalo naglo staje. U prizemlju je. Negdje odo- straga, na njenim leđima bolno pucketaju kosti, a tetive su joj zategnute do pucanja, koliko joj je čvrsto zavrnuo ruku. I evo ti ga na, već je na koljenima. Hura! Dečec je još jednu djevojku uspio nasamariti i oboriti na koljena. Erika kleči pred svojim bratićem koji je ovdje na ljetnim praznicima. Jedno dijete na praznicima kleči pred drugim djetetom na praznicima. Na ERIKINU se licu sjaji tanki premaz od suza, koji briše da bi mogla vidjeti bratićevo lice slično maski što od cerekanja puca po svim šavovima. Taj ju je klipan dobro nasamario i veseli se svojoj pobjedi. Lice joj gura u pašnjak. Majka protestira protiv načina na koji seoska mladež postupa s njenom nadarenom kćeri, kojoj se inače svi drugi dive.

Crveni paketić pun njegova spolovila njiše se i zavodnički kruži pred NJENIM očima. On pripada zavodniku kojemu nitko ne može odoljeti. Erika nakratko naslanja obraz na taj zavodnički paketić. Ni sama ne zna kako se to dogodilo. Želi ga barem jednom osjetiti, to blještavo božično drvce želi barem jednom dotaknuti usnama. Na trenutak vjeruje da je paketić samo za nju. Okrznula ga je usnama ili možda bradom? Nije to učinila namjerno. Dečec i ne sluti da je u sestrični, koja ga opčinjeno gleda, pokrenuo pravu lavinu. Erika pomno promatra paketić kao da je uzorak pod mikroskopom. Taj je trenutak toliko lijep da bi, molim lijepo, trebao što dulje potrajati. Nitko nije ništa primijetio, svi su se već sjatili oko stola s hranom. Dečec je, ustuknuvši korak, pušta na slobodu. Zbog danih okolnosti otpada ljubljenje nogu, kojim ta vježba obično završava. Zbunjeno poskočivši u zrak, dečec se gipko izvija u mjestu ne bi li opustio mišiće, a zatim krupnim koracima i uz grohotan smijeh udara u trk. Kada ga dame zovu na ručak, on je već nestao na prostranoj livadi. Iskočio je iz gni- jezda i nekamo odletio. Začas će sasvim nestati iz vidika i majka moli njegove muške

23

prijatelje da ga potraže. U nećakovoj odsutnosti majka blago osuđuje njegovo ludovanje. Ona se toliko trudila skuhati ručak, a sada nema nikoga tko bi ga pojeo. Dečec se pojavio tek kasno navečer. Sve je već utihnulo, samo se uz potok čuje pjev slavuja. Svi su na verandi i kartaju se. Napola ošamućeni leptiri lepršaju oko petrolejske svjetiljke. No NJU blještavi krug ne privlači. Sjedi sama u sobi, odvojena od mase, koja je na nju i zaboravila, jer Erika gotovo da je bestjelesna. Nikome ne smeta svojom prisutnošću. Iz debelog zamotuljka pažljivo razmotava britvicu. Njena joj se oštrica smiješi kao zaručnik zaručnici. ERIKA oprezno isprobava britku oštricu. Zatim britvicom više puta svom snagom pritišće o nadlanicu, ali ne preduboko, tako da ne povrijedi tetive. Uopće ne osjeća bol. Metal s lakoćom prodire u tkivo kao da je maslac. Na površini do maloprije nedirnute nadlanice nekoliko trenutaka zjapi prorez sličan onome na štednoj kašici, iz kojega polako počinje navirati s mukom zadržavana krv. Ukupno je napravila četiri reza. To je dovoljno, jer bi inače iskrvarila. Nakon toga britvicu pažljivo briše i sprema. Cijelo to vrijeme svijetlocrvena krv polako škropi i curi iz rana prljajući pod ispod Erike. Njena topla krv kaplje bešumno i nimalo neugodno. Slijeva se niz nadlanicu u gustim potočićima. I ne prestaje. Erikina je krv sve oko sebe obojila lijepom crvenom bojom. Četiri su to reza, iz kojih neumorno lipti krv. Na podu i plahti četiri se potočića slijevaju u veliki potok. Samo slijedi suzu, ovaj potočić je tebi spas. Već se stvorila lokvica krvi. A krv teče i teče. Teče, i teče, i teče, i teče.

Kao i uvijek uredna i čista, nastavnica glasovira Erika i danas bez imalo žaljenja izlazi iz svoje glazbene radionice. Njen je neupadljivi odlazak popraćen rogom, trubom i kratkim ćurlikanjem violine, zvukovima što naviru kroz prozore glazbene škole. Kao pratnja. Laka koraka silazi niza stube. Majka je danas ne čeka. Erika odmah odlučno kreće putem koji već dobro poznaje. Ali to nije put koji vodi ravno kući. Na tom se putu na neki telegrafski stup možda naslonio kakav veličanstven vuk, zločest vuk, i čačka zube čisteći ih od mesa svoje posljednje žrtve. Erika bi u svoj jednolični život željela unijeti promjenu i zločestom će vuku uputiti ohrabrujuće poglede. Ugledat će ga izdaleka i odmah zamisliti kako joj razdire meso i dere kožu. Bit će to kasno navečer. Taj će događaj iskočiti iz magle glazbenih poluistina. Žustra koraka Erika mu hita u susret. Ulice rastvaraju ralje, a zatim ih ponovo zatvaraju, jer ona još nije odlučila želi li u njih ući. Ukočeno se zagledala preda se kada joj je jedan muškarac sasvim slučajno namignuo. On nije onaj vuk: njeno spolovilo nije intuitivno zadrhtalo, već se skrutilo poput željeza. Erika trza glavom poput velika goluba pa muškarac odmah produžuje svojim putem i ne pada mu na pamet zastati. Uplašila ga je lavina reakcija koju je izazvao. Iz glave je odmah izbio svaku pomisao na to da ovu ženu iskoristi ili možda zaštiti. Erika razvlači lice u odbojnu masku. Nos, usta, cijelo njeno lice zašiljilo se poput strelice koju će odapeti kroza zrak i koja kao da govori: mičite mi se s puta. Čopor mladića dobacuje pogrdnu primjedbu na račun dame. Ne znaju da imaju posla s gospodom profesoricom pa ne pokazuju potrebno poštovanje. Erikina plisirana karirana suknja doseže točno do koljena, ni milimetar više ni niže. Uz suknju nosi svilenu košulju takve veličine da točno pokriva gornji dio tijela. Torbicu s notnim listovima čvrsto je stisnula pod miškom, patentni zatvarač na torbici do kraja je

24

povučen. Erika inače zatvara sve što na sebi ima patentne zatvarače. Odvezimo se nekoliko stanica tramvajem u predgrađe. Za tu liniju ne vrijedi karta za užu zonu pa Erika mora poništiti još jednu kartu. Inače se ovuda nikada ne vozi. To su dijelovi grada u koje, ako baš ne moraš, nikada ne zalaziš. Ni jedan od njenih učenika ne stanuje ovdje. Jedina glazba koja se tu može čuti ploče su u džuboksu. Pločnik osvjetljava svjetlo što prodire iz malih, prljavih krčmi. Na osvijetljenom prometnom otoku stoji skupina ljudi što se međusobno svađa jer je netko od njih nešto krivo rekao. Ovdje Erika vidi puno toga što još nikada nije vidjela. Tu i tamo začuje se zvuk motocikla koje je netko upalio ili ih uz prodorne, štektave zvukove tek pokušava upaliti. Motocikli zatim brzo kreću kao da njihove vozače netko očekuje. I to u župnom dvoru, gdje se navečer skupljaju vjernici, koji dosadne, bučne motocikliste ionako tjeraju jer narušavaju tišinu oko crkve. Vrlo se često može vidjeti dvoje ljudi na jednom biciklu, kako bi se tako to prijevozno sredstvo dokraja iskoristilo. Motocikl si ovdje ne može baš svatko priuštiti. Tu, na periferiji, i najmanji je auto uvijek pun. Medu putnici- ma obično sjedi i baka koju voze na gradsko groblje u šetnju. Erika silazi. Nastavlja put pješice. Ne gleda ni lijevo ni desno. Namještenici upravo zatvaraju vrata samoposluživanja, ispred kojega posljednji kupci, domaćice, čavrljaju pokraj svojih upaljenih automobila. Neki visoki glasić svađa se s jednim baritonom tvrdeći da je grožđe bilo pljesnivo. Pogotovo ono na dnu košarice. Zato ga danas nije htjela kupiti pa sada to na sva zvona priopćava okupljenima, toj hrpi jada koju ujedinjuje jadikovanje i bijes. Iza zatvorenih staklenih vrata samoposluživanja blagajnica se bori sa svojim sredstvom za rad. Ne može naći pogrešku da je ubiješ. Neko se dijete vozi na romobilu, a drugo trči pored njega tuleći da se, kao što mu je obećano, sada ono želi malo voziti. Ono se dijete oglušilo na molbe druga u slabijem položaju. U drugim gradskim četvrtima djeca više uopće nemaju takve romobile, pomisli Erika. I ona je jednom dobila na poklon romobil kojemu se silno obradovala. Samo što se nije smjela na njemu voziti, jer je ulica opasna za djecu. Glava neke četverogodišnjakinje zavrtjela se oko vlastite osi od majčine pljuske što ju je snašla orkanskom brzinom i jačinom, tako da se glava još klima poput drvenog čovječuljka na opruzi što je izgubio ravnotežu i s mukom se vraća u početni položaj. Napokon se umirila i stoji okomito gdje joj je mjesto te se strašno dere, na što je nestrpljiva žena ponovo pljuskom vraća u klimavi položaj. Dječja je glava sada već obilježena posebnom tintom i može očekivati puno gore stvari. Ona, žena, mora nositi teške torbe i bila bi najsretnija da dijete nestane u kanalizacijskom odvodu. Da bi malu mogla lakše maltretirati, prije svake pljuske mora odložiti teške torbe na pod, što joj je dodatan posao. Ali čini se da taj mali trud svaki put urodi plodom. Dijete vrlo brzo uči jezik nasilja, istina jednako nevoljko kao što pamti ono što uči u školi. Ali osnovnim je vokabularom već ovladalo, iako se, dok cmizdri, jedva razumije što govori. Bučna djevojčica i njena majka ubrzo nestaju iza Erikinih leđa. Samo kada bi zauvijek htjele ostati ondje gdje su sada! Njih dvije ionako ne mogu držati korak s ovakvim ubrzanim vremenom. Erikina karavana nastavlja put. Prolazi kroz četvrt koja je isključivo stambena, ali zato ne i ugodna za stanovanje. Očevi, što se kasno vraćaju kući, teturajući postrance jedva pogađaju ulaz, iza kojega se, poput čekića, strahovitim udarcima obrušavaju na članove svoje obitelji. Netko je zalupio i posljednja vrata na autu, ponosno i samosvjesno, jer mala su kola poznati ljubimci ovih obitelji i ona si jednostavno sve mogu dopustiti. Zadovoljno se presijavajući ispod uličnih svjetiljki,

25

poslušno čekaju na pločnicima svoje vlasnike koji se žure kući na večeru. Tko u ovom trenutku nema doma, čezne za njim, ali takvo što nikada neće moći kupiti, čak ni s pomoću stambene štednje na osnovi koje može podići kredit. A tko ovdje, baš ovdje, stanuje, taj radije luta po gradu nego da se navečer vrati kući. Erika se mimoilazi sa sve više muškaraca. Žene su kao čarolijom nestale u svojim rupama, koje ovdje ljudi zovu stanovima. U ovo doba žene na periferiji ne izlaze same na ulicu. Ako iziđu, onda jedino u pratnji članova obitelji, s kojima odlaze u gostionicu na pivo ili u posjet rodbini. A u pratnji uvijek mora biti netko odrasli. Usprkos tomu posvuda se osjeća ženino neupadljivo, ali uvijek i za sve potrebno stvaranje i djelovanje. Kuhinjski mirisi. Lagani zveket lonaca i struganje vilica po tanjuru. Iz jednog pa iz drugog i ubrzo iz mnogih stanova počinje se širiti treperavo plavo svjetlo ranovečernjih serija. Bliješteći televizijski ekrani ukrašavaju nadolazeću noć. Kućne se fasade pretvaraju u plošne kazališne kulise, iza kojih, kao što gledatelji znaju, nema ničega. Sve su kuće iste i postaju velika bezlična ploha. Samo je šum televizora stvaran, jedino što se događa ono je što se događa na malim ekranima. Svi doživljavaju iste stvari u isto vrijeme, osim u rijetkim slučajevima kada poneki autsajder okrene drugi program na kojem je emisija Iz svijeta kršćanstva. Ti individualisti imaju priliku naučiti nešto o euharistijskom kongresu, a sadržaj je emisije potkrijepljen i statističkim podacima. Danas sve ima svoju cijenu, pogotovo ako želiš biti drugačiji od ostalih. Mjesto događaja: turski vokali s prijeglasom slični lavežu. U to se lajanje ubacuje drugi glas — grleni srpski odnosno hrvatski kontratenor. Oko nje se naglo, kao doletjele strelice, pojavljuju čopori muškaraca, organizirane male skupine što svaka zasebno, ali brzim korakom prolaze ispod lukova vijadukta gradske željeznice i stapajući se u veliku rijeku, ulaze u peep show pod jednim od svodova. Svaki kvadratni metar prostora ispod bečke gradske željeznice, što ovim dijelom grada prolazi na visokoj željeznoj konstrukciji, vrlo je praktično iskorišten. Oblik svoda Turke sasvim sigurno podsjeća na džamiju, a cijeli zabavni centar možda i na harem. Nad-svođen prostor ispod vijadukta, izduben i prepun golih žena! Samo lijepo jedan po jedan, molim! Svi će doći na red. Svi će vidjeti Venerin brijeg izbliza. Minijaturu Venerina brijega. Već mu se približava Tannhauser i svojom batinom kuca na vrata. Lukovi što nose konstrukciju gradske željeznice od opeke su i u tom su se prostoru mnogi već zagledali u pokoju lijepu zabavljačicu. Malen dućan, u kojem se gole žene mogu s uživanjem rastezati i raskrečiti, zgodno je uklopljen u okoliš. Izmjenjuju se naravno žene. Po nekom načelu nezadovoljstva izmjenjuju se one u lancu tih dućana kako bi stari i stalni gost u određenim razmacima mogao vidjeti svježe meso. Inače ne bi više dolazio. Taj naš pretplatnik. Napokon, on je taj koji ovamo donosi svoj teško zarađeni novac i baca ga, novčić po novčić, u prorez što nezasitno zjapi pored prozorčića. Jer baš kada je najnapetije, u prorez mora ubaciti još jedan novčić. Posjetitelj jednom rukom ubacuje novčić, a drugom besmisleno pumpa mušku snagu. Takav muškarac kod kuće jede za trojicu, a ovdje mu sva snaga iscuri na pod. Svakih deset minuta iznad tutnjeći prođe bečki električni tramvaj. Svodovi se tresu, no djevojke na podiju nepokolebljivo se vrte dalje. Poznat im je taj zvuk. Već su se navikle na potmulo tutnjanje. Kroz prorez kližu novi novčići, zamagljeno se stakalce na prozorčiću podiže i pojavljuje se rumenkasto meso. Pravo čudo tehnike! To se meso ne smije dirati, što i nije moguće jer je između mesa i gledatelja ubačen pregradni zid. Preko prozora koji gleda na biciklističku stazu zalijepljen je crni papir. Oko njega su kao

26

ukras nacrtani žuti ornamenti. U kabini je i malo zrcalo, i ono obrubljeno crnim papirom, u kojem se posjetitelj može ogledati. Tko zna zašto, možda da se nakon svega može počešljati. Uz peep show je i mali seks shop. Ondje kupac može dobiti što mu srce poželi. Jedino ne može kupiti ženu, ali kao nadomjestak nudi mu se najlonsko rublje s puno proreza, po izboru: s prorezima sprijeda ili odostraga. Takvo rublje može kod kuće navući ženi na tijelo i dati se na posao, a da žena ne mora skidati gaće. Uz to ima prikladnih korzeta s dvije okrugle rupe u koje žena može staviti grudi. Ostali dio korzeta od prozirne je tkanine. A sve je obrubljeno sitnom čipkom. Kupac može birati između crvene i crne boje. Plavuši bolje pristaje crno, a crnki crveno. Prodaju se i knjige, časopisi, filmovi uskog formata i videokasete, neke više, a neke manje prašne. Dva zadnja proizvoda ne idu baš najbolje. Klijentela kod kuće naime nema uređaje s pomoću kojih bi ih mogla gledati. Higijenski gumeni proizvodi različitih vrsta i dimenzija nabora nešto se bolje prodaju, a i ženske gumene lutke na napuhavanje. Klijent najprije vidi pravu ženu, a onda vani može kupiti imitaciju. Jer ne može ponijeti kući gole dame, koje bi u skrovitosti svojeg sobička mogao trošiti do nemila. Te žene još nikada nisu doživjele nešto lijepo, inače se ne bi ovako pokazivale, nego bi s klijentima svojevoljno krenule njihovim kućama, ne pretvarajući se da s tim ljudima doista nešto imaju. Takav posao nije posao za žene, misle u sebi muškarci. Svaki bi od njih najradije poveo jednu od žena sa sobom kući, bilo koju, jer ionako su sve iste. Doista nema nikakve razlike medu njima, osim možda u boji kose, dok se muškarci, koji ipak imaju izraženiju osobnost, razlikuju po tomu što točno znaju koji im se tip žene sviđa. Jedna raspomamljena krmača iza prozorčića, tobože s druge strane barijere, jednom od bikova koji drka iza prozorčića osvetnički priželjkuje iščupati kitu. Tako svatko od svakoga ima koristi i atmosfera je baš ugodna. Nema usluge bez protuusluge. Onaj tko plati mora za to nešto i dobiti. Erikina je ručna torbica, koju nosi uz mapu s notnim listovima, zadebljala od kovanica od deset šilinga. Ovamo žene inače ne ulaze ni zabunom, ali Erika, kao i uvijek, želi biti nešto posebno. Ako su drugi ovakvi i onakvi, onda ona iz principa mora biti potpuna suprotnost tomu. Ako vi kažete đ, ona će reći b i još će se tim ponositi. Jedino je tako ljudi mogu primijetiti. Sada je stigla pred peep show i sprema se ući. Turske i jugoslavenske enklave i jezici sklanjaju se s puta ovoj spodobi koja kao da je došla iz nekog drugog svijeta. Toliko su zaprepašteni da su zanijemjeli, ali bi, da mogu, najradije navalili na nju. Dobacuju za Erikom izraze, koje ona, koračajući uzdignute glave, srećom ne razumije. Nitko se ne usuđuje dotaknuti je, čak ni oni najpijaniji. Osim toga, u blizini je i postariji čuvar. Je li to možda vlasnik ili čovjek koji iznajmljuje ovaj prostor? Rijetki domaći posjetitelji hodaju stišćući se uza zidove. Toj vrsti gostiju okupljanje u skupine ne ulijeva nimalo samosvijesti, a osim toga, ovdje se moraju mimoilaziti s ljudima koje bi inače, negdje drugdje, zaobišli u široku luku. Tako se protiv svoje volje moraju stiskati s muškarcima ispred prozorčića, a ne sa ženama iza prozorčića. A muški su nagoni snažni. Ni za pošten špricer više nemaju, jer je zadnji u mjesecu. Oklijevajući, domaći kaskaju duž zidova ispod nadvožnjaka. U nadsvođenom prostoru tik uz peep show dućan je sa skijaškom opremom, a do njega trgovina biciklima. U tim je prostorijama sada mrak; svi spavaju. Samo peep show širi ugodno svjetlo što privlači ove nestašne noćne leptire koji za svoj novac žele nešto i vidjeti. Posjetitelji su jedni od drugih strogo odvojeni. Kabine od šperploča točno su im

27

prilagođene. Malene su i uske, što je u redu, jer su njihovi privremeni stanari mali ljudi. Osim toga — što su kabine manje, više ih ima. Tako se puno njih može znatno olakšati u relativno kratkom vremenu. Ovdje ostavljaju svoje dragocjeno sjeme, a brige ponovo odnose kućama. (čistačice se pobrinu da sjeme ne izraste u korov. No svaki bi od posjetitelja, kada biste ga pitali, rekao da se smatra osobito plodnim. Sve su kabine uglavnom zauzete. Taj je pogon pravi zlatni rudnik, kutijica s draguljima. Strani radnici u malim skupinama, stojeći jedni iza drugih, čekaju u redu. Vrijeme krate pričajući viceve o ženama. Uskoća kabine proporcionalna je uskoći njihovih konačišta, u kojima im ponekad pripada ionako samo jedan kutak. Naučeni su dakle na stisku, a ovdje se od susjeda čak mogu odvojiti pregradnim zidom. U svaki od odjeljaka istovremeno smije ući samo jedna osoba. Tako je svaki posjetitelj u miru sam sa sobom. Čim ubaci novčić, u okruglom se prozorčiću pojavi lijepa žena. Dva bolja apartmana za posebno zahtjevnu gospodu gotovo su uvijek prazna, jer ovdje ćete rijetko naići na muškarce koji imaju posebnih želja. Erika, prava gospođa profesorica, ulazi dakle u lokalitet. Jedna ruka oklijevajući poseže za njom, ali se uz trzaj brzo povlači. Dama se nije uputila prema odjeljku za namještenike, već prema onome za goste. To je puno važniji dio tih prostorija. Ova žena dolazi vidjeti nešto što bi kod kuće, u zrcalu, mogla gledati besplatno. Muškarci se tomu naglas čude, jer oni si otkidaju od usta da bi uštedjeli za ovaj lov na žene — s čeka poput pravih lovaca. Vire kroz okrugle špijunke, a novčići brzo nestaju. Gledaju i ništa im ne može promaknuti. I Erika želi samo gledati. Ovdje, u ovoj kabini, postaje jedno veliko ništa. U Eriku ne može ništa ući, ali zato ona može bez problema ući u ovu čahuru, koja kao da je napravljena po njenim mjerama. Erika postaje kompaktan uređaj u ljudskom obliku. Čini se da majka priroda na njoj nije predvidjela ni jedan otvor. Ondje gdje je dragi Bog na ženama ostavio rupu, Erika osjeća samo masivno drvo. Ponekad joj se čini da je osamljeno stablo što raste u šikari, kojega spužvastu i vlažnu srž vlaga polako dokrajčuje. Usprkos tomu Erika hoda šepireći se kao da je kraljica. Iznutra trune, ali Turke odbija već i pogledom. Turci bi u njoj rado probudili život, no njeno ih veličanstvo odbija. Poput prave gospodarice Erika ulazi u Venerinu spilju. Turci prema njoj nisu ni ljubazni ni neljubazni. Jednostavno je puštaju da uđe. Ne smeta im čak ni onda kada ulazi preko reda, jer ipak je to dama u rukavicama. Čuvar ne ulazu od-važno je pozdravlja s milostiva gospođo. Samo naprijed, molim, spremno je poziva u svoje ugodne prostorije, kojima se iznad prisutnih glava i pizdica širi toplo, treperavo svjetlo malih svjetiljaka. Pod svjetlom se jasno ocrtavaju obrisi kuštravih trokutića za koje muškim posjetiteljima odmah zapinje pogled, kao da je to zakonom propisano. Muškarac najprije ugleda jedno veliko ništa, a onda se iza prozorčića pojavljuje i ostali dio tete koja nastupa. Erika dobiva de luxe kabinu. Pa neće valjda takva dama čekati. Zato drugi čekaju duže. Novac drži nadohvat lijeve ruke, a položaj joj je ruke sličan onom kada svira violinu. Ponekad tijekom dana računa koliko je novčića skupila i koliko će dugo moći gledati. Štedi od novca za užinu. Plavo svjetlo reflektora okrznulo je komad mesa iza prozorčića. Kako se samo ciljano koriste bojama! Erika s poda podiže rupčić skoren od spreme i prinosi ga nosu. Duboko udiše miris nečega što je proizveo netko drugi.

28

Udiše i gleda kroz prozorčić i, eto, opet je utrošila djelić svoga života. Ima i klubova u kojima se smije fotografirati. Posjetitelj može prema ukusu i raspoloženju sam odabrati manekenku. No Erika ne želi ništa izvoditi, već samo gledati. Jednostavno želi sjediti i gledati. Promatrati. Erika uvijek promatra, nikada ništa ne dotiče. Ona nema ni osjećaja ni prilike za milovanje. U krevetu pored njena spava majka i pazi na Erikine ruke. Te ruke trebaju svirati, a ne se brzo poput mrava zavlačiti pod pokrivač i jurišati na staklenku s marmeladom. Čak ni onda kada se oštricom britve zarezuje ili ubada u nadlanicu Erika ništa ne osjeća, ali je zato do savršenstva razvila osjetilo vida. Kabina smrdi po raskužnim sredstvima. I čistačice su žene, samo što ne izgledaju tako. Spermu što ovi nepažljivi lovci rastrackaju po podu kabine brišu mokrim krpama koje zatim ispiru u prljavim kantama. Podovi su puni zgužvanih, poput betona skorenih papirnatih maramica. Kada je o Eriki riječ, čistačice mogu mirne duše odmoriti stare kosti, što ih bole od silna saginjanja. Za razliku od drugih posjetitelja Erika samo sjedi i gleda kroz prozorčić. Čak i ne skine rukavice da u toj podzemnoj tamnici ne bi slučajno nešto dotaknula. A možda ih ne skida da joj se ne vide lisičine na rukama. I evo ga, zastor se na pozornici podiže samo za Eriku. Možete je vidjeti kako iza njega povlači konce. Ova je priredba samo za nju. Žene koje nisu za ovakve priredbe ionako ne primaju. Traži se ljepota i dobar stas. Svaku izvođačku gazda osobno isproba, jer neće valjda kupiti mačka u vreći. Ono što Erika nije mogla izvesti na koncertnom podiju umjesto nje sada izvode ove dame. Odobravanje ovisi o konfekcijskom broju određenih dijelova odjeće i o oblinama izvođačka. Erika nepomično gleda. Odmori li pogled samo na časak, već je nestalo nekoliko šilinga. Jedna crnka zauzima takvu umjetničku pozu da joj se lijepo može gledati u utrobu. Vrti se na nekakvom kolu sličnom lončarskom. Ali tko okreće kotač? Noge je najprije stisnula, no gledateljima, iako još ništa ne vide, od same pomisli na ono što će tek vidjeti već curi slina. Crnka zatim polagano širi noge i na svojem kolu klizi tik pored prozorčića. Iako se pazi na to da svi vide jednako, neki ipak vide više, jer se kolo neprestano okreće. Čuje se nervozno škljocanje na prozorčićima. Tko riskira još jedan novčić, taj pobjeđuje, a tko ubaci novčić više, taj pobjeđuje dvaput. Masa oko nje trlja se i masira, bubreći poput tijesta koje polako i pažljivo miješa nevidljiva kuhača. Deset je malih crpki cijelo vrijeme u punom pogonu. Neki se od posjetitelja krišom izmuzu prije nego što uđu u kabinu pa ne moraju potrošiti puno novca da bi iz njih grunulo. Dotična im dama pritom pravi društvo. Trzajući se i udarajući o pregradni zid, kurčine u susjednim nastambama oslobađaju se svog dragocjenog tereta. No vrlo se brzo ponovo napune pa se moraju vratiti ovamo da utaže svoju čežnju. Ako posjetitelj ima problema s pražnjenjem, mora računati s time da će ga cijeli postupak stajati četrdeset do pedeset šilinga. Pogotovo onda kada, gledajući, zaboravi raditi na vlastitom valjku. Izvođačice se i mijenjaju zato da bi posjetitelje odvratile od onoga radi čega su zapravo došli. Oni blesaviji tada samo bulje i ništa ne rade. Erika promatra. Objekt njena vizualnog zanimanja upravo je rukom krenuo među noge. Zaoblivši usne u maleno o pokazuje da uživa. Oduševljen činjenicom da ga toliki promatraju, objekt sklapa oči, a zatim ih uz pretjerano kolutanje otvara. Podiže ruke i masira bradavice na grudima tako da strše. Zatim, sasvim se raskrečivši, zauzima ugodan sjedeći položaj tako da gledatelji mogu zaviriti u nju. Zaigrano mota kovrče na stidnim dlakama. Napadno oblizuje usne, dok ispred nje, najprije jedan, a zatim drugi i

29

treći strijelac uspješno namješta gumeni crvić. Njen izraz lica govori kako bi bilo dobro kada bi sada mogla biti s tobom s druge strane prozorčića. Zbog velike potražnje to nažalost nije moguće. Ovako svi nešto imaju od toga, a ne samo jedan. Erika pomno promatra. Ali ne zato da bi nešto naučila. U njoj se i dalje ništa ne događa niti miče. Gledati ipak mora. Svaki put kada odluči ustati i otići neka nevidljiva sila odlučno ponovo pritisne njenu uvijek lijepo isfriziranu glavu o stakalce prozorčića pa Erika ostaje sjediti i gledati. Kolo se, na kojem ljepotica sjedi, i dalje vrti. Erika je bespomoćna. Jednostavno mora dalje gledati. Erika je sama sebi tabu. A dodirivanja, kao i uvijek, nema. Lijevo i desno od nje svi stenju i cvile od zadovoljstva. Pa to je nevjerojatno, uzvraća Erika vidjevši sve to, nisam nešto slično očekivala. Nečiji je iscjedak šljapnuo o zid od šperploče. Zidovi su na svu sreću glatki pa se mogu lako očistiti. Na jednom je neki gospodin posjetitelj s puno ljubavi urezao riječi Majka Božja, kurva pijana. Natpisi su na ovim zidovima prilično rijetki, zato što se muški posjetitelj obično mora koncentrirati na nešto drugo. I nije baš na ti s njemačkom gramatikom. Osim toga, slobodna mu je samo jedna ruka, a najčešće ni ona, jer cijelo vrijeme mora ubacivati novčiće. Neki zmaj od žene crveno obojene kose ubacuje u kadar svoju podeblju stražnjicu. Njen navodni celulit do besvijesti masiraju drugorazredni maseri. No ovi muškarci za svoj novac dobivaju puno više. Kabine na desnoj strani vidjele su ženu sprijeda, a sada u prednjoj strani njena tijela mogu uživati kabine s lijeve strane. Neki muškarci vrše vještačenje nad ženama radije s prednje strane, a neki pak sa stražnje. Crvenokosa pomiče mišiće na kojima inače hoda i sjedi. Danas njima zarađuje. Masira ih desnim dlanom, na kojem strše krvavocrvene pandže. Lijevom se rukom grebucka po grudima. Umjetnim, šiljastim noktima nateže bradavicu kao da je žvakaća guma, a zatim je pušta. Ukrućena bradavica strši na grudima poput stranog tijela. Zahvaljujući svom iskustvu, crvenokosa jako dobro zna što se događa s druge strane prozorčića: kandidat je skupio 99 bodova. Tko ne može sada, taj neće moći nikada. Tko je sada sam, taj će još dugo i nerado biti sam. Erika je došla do svoje granice. Dovde i ni pedlja dalje. To je ipak previše, komentira ona kao i uvijek. Ustaje sa stolca. Svoje je granice već odavno jasno povukla i zapečatila neotkazivim ugovorima. Zauzvrat može sve promatrati s visoke promatračnice, odakle joj pogled doseže daleko u dolinu. Jedan je od uvjeta da ima dobar pogled. Erika ni ovaj put neće saznati što slijedi iza svega što je vidjela. Odlazi kući. Pogledom razmiče gospodu posjetitelje koji čekaju u redu i pritom su joj prepriječili put. Jedan se gospodin s nestrpljenjem baca na njeno mjesto. Ispred nje se raščistila uličica kojom korača čvrsta koraka. Erika hoda i hoda poput stroja koji ukočeno gleda ravno pred sebe i ništa ne vidi. Kada ona nešto radi, radi to dokraja. Majka je uvijek govorila da u poslu ne smije biti polovičnosti. Ni ičega mutnog. Umjetnici ne podnose nedovršene stvari ni polovično dovršena djela. Djelo, istina, ponekad ostaje nedovršeno, ali samo zato jer je umjetnik prerano umro. Erika je usporila korak. Ništa na njoj nije poderano, ništa nije pustilo boju. Ništa nije izblijedjelo. A ni u njoj se ništa nije dogodilo. Nema ničega čega prije nije bilo niti se išta dogodilo što se prije nije dogodilo. Kod kuće je dočekuje blago majčino predbacivanje, koje ispunjava njihov topli inkubator. Majka se nada da se Erika nije prehladila na šetnji, o cilju koje Erika majci

30

naravno laže. Erika je odmah odjenula toplu kućnu haljinu. Majka i kći večeraju patku s nadjevom od kestena i još nečega. Prava svečana večera. Patka puca po svim šavovima od marona, kojih je majka u ukusni nadjev po običaju stavila previše. Bočice za papar i sol djelomično su od srebra, a jedaći je pribor cijeli srebrn. Djetetovi su se obrazi zacrvenjeli, što majku posebno veseli. Nada se da obrazi njene kćeri nisu crveni od vrućine i bolesti. Usnama majčinski dotiče Erikino čelo ne bi li izmjerila vrućicu. I dok jedu desert, majka donosi toplomjer da Eriki izmjeri vrućinu. Srećom vrućica nije uzrok crvenilu. Sve je u redu. Erika, ta njena ribica što pliva i lijepo se hrani u majčinoj plodnoj vodi, sasvim je zdrava.

Ledenim se zrakom slastičarnica i plesnih dvorana uz blagi šum razlijevaju slapovi neonskog svjetla. Okrugle svjetiljke slične grozdovima na vrhu električnog stupa zujeći obasjavaju igrališta minigolfa. Prilike NJENE dobi sjede u opuštenu miru navike ispred ovalnih stolića na kojima su debele čaše na stalcima, na čijim se rubovima ljuljaju dugačke tanke žlice poput stabljika ledenih cvjetova. Smeđih, žutih i ružičastih cvjetova. Cvjetova čokolade, vanilije i maline. Svjetlo stropnih svjetiljaka pretvara ledene šarene kugle u gotovo jednolično sivilo. Blistava kliješta za sladoled čekaju u posudici s vodom prošaranoj nitima otopljena sladoleda. U nesputanosti vlastitoga veselja, koje i ne moraju pokazivati, mlađahne siluete sjede ispred ledenih brdašaca na čijim vrhovima strše šareni papirnati kišobrančići. Između kugli proviruju šarene hrpice ukrasnih višanja, kockica ananasa i komadićaka čokolade. Hladne slasne zalogaje mlađarija neprestano ubacuje u svoja ledena ždrijela, hladno na hladno, ili ih polako i nemarno topi na jeziku, jer jedni drugima moraju ispričati nešto što je puno važnije od hladnog užitka. Od samog gledanja tog prizora njeno lice poprima uvrijeđen izraz. ERIKA svaki svoj osjećaj smatra jedinstvenim. Promatra li stablo, u njegovim krošnjama vidi čudesan sve- mir. Malim čekićem lupka po površini stvarnosti ispitujući je poput marljive zubarice jezika; obični vrhovi jela u njenim očima postaju usamljeni snježni vrhunci. Obzor poput laka prekriva cijeli spektar boja. Iz daljine dopire zvuk teških kamiona u prolazu; njihov potmuli tutanj jedva se razabire. To su velikani glazbe i književnosti zamaskirani velikim ceradama. Nekoliko stotina tisuća podataka projurilo je njenim za to izdresiranim mozgom: ludilo i zbrka misli završava eksplozijom, nakon koje još nekoliko trenutaka u zraku ostaje lebdjeti dimna gljivica čija se sivopepeljasta masa, urušavajući se u sebi, polagano sliježe. Fini, sivi pepeo velikom brzinom prekriva uređaje, kapilare i klipove, sve one epruvete i spirale za hlađenje. NJENA soba postaje kamena pustinja. Siva. Ni topla ni hladna. Sredstvo. U sobi nema ni daška vjetra, ali najlonska zavjesa ružičaste boje zapucketala je ispred prozora. Unutra: fina, čista sobna garnitura. Odbojna. Nenastanjena. Njeni prsti kao da lebde nad klavijaturom. Sobom se razli-ježu tonovi neke melodije. Golemi prljavi val smeća kulture nečujno joj se približava; oko nje se polagano steže obruč. Posvuda prljave limenke, zamazani jedaći pribor, pljesnivi komadićci kruha i voća, poderani, zgužvani papiri. Iz susjednih stanova dopire šuštanje vruće vode; dižu se oblaci tople pare; netko sprema vruću kupku. Neka djevojka bezbrižno isprobava novu frizuru. Neka druga djevojka bira bluzu koja joj pristaje uz suknju. U kutu sobe nove su uske cipele s visokom potpeticom koje jednom mora obući prvi put. Čuje se zvonjava telefona. Netko diže slušalicu. Čuje se nečiji smijeh. Netko nešto govori.

31

Između NJE i SVIH OSTALIH uzdižu se brda smeća. Neka je žena došla na trajnu ondulaciju. Druga žena usklađuje boju laka i boju ruža. Na suncu bliješti komadićak aluminijske folije. Jedna se zraka odbija o zubac vilice, a druga o oštricu noža. Vilica je vilica, a nož je nož. Blagi se povjetarac poigrava ljuskama luka što su ostale na stolu, a zatim polagano diže svilenkasti papir slijepljen od malinova sirupa. Donji, stariji, slojevi prljavštine istrunuli su i pretvorili se u prašinu, postavši podlogom za život pljesnivim okrajcima sira i korica dinje, komadićcima stakla i zamazanim jastučićima vate, koje sve čeka ista sudbina. Svom snagom majka povlači konopce njenih ljestvi. Njene ruke lete po tipkama klavijature ponavljajući još jednom Brahmsa, ali ovaj put u boljoj izvedbi. Brahms je hladan kada sklada u tradiciji klasika, a dirljiv kada sanjari i tuguje. No majku nikakva glazba ne može dirnuti. Neka djevojka zabada metalnu žličicu u sladoled od jagoda što se topi jer odmah mora ispričati nešto važno drugoj djevojci, koja se tomu smije. Ta druga djevojka popravlja na svojoj visoko natapiranoj frizuri golemu, plastičnu ukosnicu što se sedefasto presijava. Obje su vične ženskim pokretima! Iz njihovih udova izvire ženstvenost poput dražesnih, čistih potočića. Jedna od njih otvara bakelitnu kutijicu za puder i u odsjaju zrcala blago pojačava nježno rumenilo na obrazima i podebljava crnu crtu na kapcima. ERIKA je pak poput umorna dupina što se bezvoljno sprema izvesti kraj točke. Iscrpljen, podiže pogled prema smiješnoj šarenoj lopti koju će dobro uvježbanim pokretom dočekati na gubicu. Dupin uzima dah kružeći glavom ispod lopte. U Bunuelovu Andaluzijskom psu dva su koncertna glasovira. I dva magarca, čije napola raspadnute i krvave glave leže na klavijaturi. Mrtvi. Dva istrunula tijela. Izvan svega. U prostoriji bez trunke zraka. Djevojka na prirodne lijepi umjetne trepavice. Niz obraze joj teku suze. Još jednom snažno podebljava luk obrva. Istom olovkom za iscrtavanje nanosi još jednu crnu točku na madež na bradi. Drškom češlja popravlja natapiranu kosu skupljenu u punđu ne bi li olabavila čvrsto zategnutu frizuru. Zatim ukosnicom opet pričvršćuje uvojak. Niz bedra joj klize najlonske čarape. Djevojka popravlja šav na čarapama. Lakirana ručna torbica lebdi zrakom, a zatim nestaje pod miškom. Uškrobljene podsuknje šušte ispod sukanja od tafta. Djevojke su već platile i izlaze. Njoj se otvara svijet o kojem drugi i ne sanjaju. To je lego-svijet, umom spoznatljiv mini svijet što se sastoji od malih crvenih, plavih i bijelih plastičnih kockica. Iz njihovih sitnih bradavica, kojima se taj svijet u malom spaja, navire glazba. NJENA lijeva ruka, što ukočena poput pandže u svojoj neizlječivoj nespretnosti djeluje oduzeto, grebucka po tipkama klavijature. A tako bi rado poletjela do egzotičnih omamljujućih glazbenih visina koje ti mogu pomutiti um. No Erika nije u stanju složiti ni benzinsku crpku od lego-kockica, za što postoji točna shema. ONA nije ništa drugo do nespretan stroj, opterećen teškim i sporim razumom. Olovna, mrtva masa. Komad drva što se stavlja ispred kotača da se auto ne otkotrlja! Oružje koje čak ne može pucati samo u sebe. Li- mena stegača. Orkestar od ni više ni manje nego stotinu blokflauta strašno zavija. Flaute su najrazličitijih veličina i vrsta. U njih pušu dječja usta. Dječji se dah pretvara u tonove. Nitko nije u pomoć pozvao klavijature. Majke su sašile plastične korice za flaute. U

32

koricama je i okrugla četkica za čišćenje glazbala. Topli dah prekriva duguljasto tijelo flaute. Dječji se dah pretvara u glazbu. Niotkud pomoć glasovira.

Komorni koncert za uski krug njima poznatih ljubitelja glazbe održava se u stanu stare patricijske obitelji na Dunavskom kanalu, u drugom gradskom okrugu, gdje je četvrti naraštaj poljske emigrantske obitelji izložio dva koncertna glasovira i bogatu zbirku partitura. Osim toga, ondje gdje drugi s ponosom čuvaju svoj auto, naime duboko u srcu, poljska obitelj čuva zbirku starih glazbala. Auto, istina, nemaju, ali zato imaju nekoliko lijepih Mozartovih violina i viola te jednu rijetku violu d' amore, koju, obješenu na zidu, a dok je stan otvoren za koncertiranje, budno na oku drži jedan od članova obitelji i koju sa zida skidaju samo radi proučavanja. Ili u slučaju požara. Ti ljudi vole glazbu i sve čine da je i drugi zavole. Strpljivošću, ljubavlju, a po potrebi i silom. Čak i svojoj djeci, koja su još u najmlađoj dobi, žele približiti svijet glazbe, jer nikoga ne veseli kada sam mora pasti na polju umjetnosti. Poput alkoholičara ili ovisnika o drogi svoju strast moraju dijeliti sa što je više moguće ljudi. Djecu na to tjeraju na najrafiniranije načine: i malog debelog unuka uvijek oznojene glave i kose slijepljene na sljepoočicama, koji zapomaže i za najbezazleniju stvar, i unuka koji cijele dane provodi sam s ključem oko vrata i koji se na početku svim silama branio, ali je na kraju ipak popustio. Nakon koncerta nema zakuske. A posvećena tišina ne može se zagristi. Nigdje ni mrvice kruha, ni masnih mrlja na tapeciranim stolcima, ni mrlja od crnoga vina na debelom prekrivaču za klavir broj jedan ni na prekrivaču broj dva. Pogotovo nema žvakaćih guma. Prije negoli uđu u kuću, djecu temeljito pregledavaju da ne bi slučajno izvana na odjeći unijela blato i prašinu. Nepažljivija djeca ne mogu proći taj higijenski pregled, a ona u glazbi ionako ništa neće postići. Ova obitelj nema nepotrebnih izdataka. Na njene članove može utjecati jedino glazba pa se jedino na nju i troši. Na sebe ne potroše ni novčića. Erika je na ovaj komorni koncert zatvorenog tipa pozvala sve svoje učenike glasovira. Bio je dovoljan i najmanji mig gospode profesorice da rijetki odabranici prihvate poziv. Mališani dovode ponosnu majku, odnosno ponosnog oca ili oboje i ubrzo je dvorana prepuna savršenih malih obitelji. Sva su djeca svjesna da bi dobila lošiju ocjenu iz glasovira da se danas nisu ovdje pojavila. Samo te smrt može spriječiti da se posvetiš umjetnosti. Profesionalni lju- bitelj glazbe ne može prihvatiti ni jedan drugi razlog osim ovog najgoreg. Erika Kohut večeras će zasjati u punom sjaju. Koncert se otvara Bachovim Drugim koncertom za dva klavira. Na drugom klaviru svira neki starac koji je u prošlom životu nastupao u Brahmsovoj dvorani, i to sam samcat, na jednom klaviru. No ta su vremena prošla, ali stariji ih se gosti sjećaju. Čini se da staroga gospodina Haberkorna, kojemu je praktički za vratom, smrt nimalo ne nadahnjuje, ne onako kao što je nadahnula Mozarta, Beethovena pa i Schuberta. A gospodinu Haberkornu baš i nije ostalo previše vremena. Galantnim rukoljubom u bečkom stilu starac prije koncerta pozdravlja svoju partnericu za drugim glasovirom, gospodu profesoricu Eriku Kohut. Dragi prijatelji glazbe, dragi gosti! Nakon tih uvodnih riječi gosti hrle prema stolu i zadovoljno mljackajući konzumiraju barokni ragu. Erikini su učenici već na početku počeli smišljati neku psinu, ali nemaju hrabrosti bilo što izvesti. Ne uspijeva im pobjeći iz ovog kokošinjca umjetničke posvećenosti, iako je razmak medu letvicama dovoljno velik. Erika je odjenula jednostavnu, dugačku suknju od samta koja joj doseže do gležnja i svilenu bluzu. Najprije jednog, a onda drugog učenika odmjerava pogledom

33

kojim bi mogla rezati staklo i pritom lagano odmahuje glavom. S takvim istim okrutnim izrazom lica dočekala ju je majka nakon neuspjeloga nastupa. Oba su učenika ometala domaćina već za uvodne riječi. Više ih i neće opominjati. U prvom redu, pored gospode domaćice, sjedi u posebnom naslonjaču Erikina majka i jedina se sladi bombonima iz staklenke i divljenjem kojim publika gleda njenu kćer. Svjetlo na klaviru prigušeno je ja- stukom, koji podrhtava od raskošnog zvuka što se pretvara u okamenjene motive kontrapunkta. Odsjaj jastuka obavija pritom oba pijanista demonskim, crvenim svjetlom. Bach odzvanja dvoranom u svoj svojoj ozbiljnosti. Učenici su u nedjeljnim odjelima ili u onom već što njihovi roditelji smatraju svečanom odjećom. Roditelji su ono što su nekoć rodili ugurali u hodnik poljske obitelji ne bi li se malo odmorili od djece, a i zato da bi djeca naučila da im ne smetaju. Hodnik rese golema secesijska zrcala, a pred zrcalom ukrašenim likom gole djevojke s lopočima dječaci se najradije zaustavljaju. Poslije, u dnevnoj sobi u kojoj se održava koncert, djeca sjede u prvim redovima, a stariji iza njih, jer ionako mogu sve vidjeti iznad dječjih glava. Stariji gosti idu na ruku domaćinima utišavajući mlade. Walter Klemmer nije propustio ni jednu glazbenu večer u ovom stanu otkako se sa sedamnaest godina počeo ozbiljno baviti klavirom, i ne samo radi vlastitog zadovoljstva. Gledajući i slušajući Eriku, izravno izvlači korist za vlastito sviranje. Bach teče u prpošnim glazbenim rečenicama, a Klemmer s upravo probuđenom pohlepom promatra odostraga gornji dio tijela svoje učiteljice jer mu je pogled na donji dio sasvim zaklonjen. Vidi vrlo malo, pa teško može ocijeniti Erikin stas. Prednji dio njegove učiteljice zaklanja neka debela mama, koja je sjela tik ispred njega, pa Klemmer ništa ne vidi. Njegovo je mjesto danas zauzeto. Za nastave učiteljica često sjedi sasvim blizu njega, za drugim klavirom. Pored krupnog brodskog trupa majke ljuljuška se brodić za spašavanje njena sina početnika, odjevenog u crne hlačice, bijelu košulju i s crvenom leptir-kravatom na bijele točkice. Već na početku koncerta dijete je utonulo u stolac poput putnika u zrakoplovu, kojemu je pozlilo i koji ne može dočekati da avion konačno sleti. Ponesena umjetnošću, Erika je odlebdjela u više zračne koridore i već nestaje u stratosferi. Walter Klemmer bojažljivo je promatra jer osjeća da se Erika udaljava. Ali nije on jedini koji nehotice pruža ruku da je zaustavi. I majka brže-bolje povlači konopac na čijem kraju lebdi njen zmaj, Erika. Samo da ne ispusti konopac! Majka se već isteže na prstima ne bi li ga zadržala u ruci. Vjetar glasno zavija, kao što obično zavija u tim visinama.

Kada je utihnula i posljednja Bachova rečenica, na Klemmerovim su se obrazima zacrvenjele dvije ruže. A u ruci drži treću koju će nakon koncerta pokloniti Eriki. Bez imalo se zavisti divi Erikinoj tehnici sviranja i ritmičkom zibanju njenih leda. Promatra kako njiše glavom odmjeravajući željene glazbene nijanse. Klemmer gleda kako na njenim nadlakticama podrhtavaju mišići i taj ga spoj golog mesa i pokreta počinje uzbuđivati. Njeno tijelo poslušno prati unutarnji tok skladbe i Klemmer moli u sebi da jednom njegova učiteljica prema njemu bude tako poslušna. Od uzbuđenja se počinje gnijezditi na sjedalu. Jedna mu ruka nehotice kreće prema strašnom oružju njegova spolovila. Učenik se Klemmer s mukom svladava i u sebi zamišlja proporcije Erikina tijela. Uspoređuje gornji dio tijela s donjim, koji je možda za trunčicu predebeo, što se njemu u načelu sviđa. U mašti gore dodaje malo mesa koje je oduzeo dolje. Rezultat je takav da je Erika gore opet nekako premršava. Ali je zato dolje u plusu! No sve u svemu

34

Erikina mu se pojava sviđa. Njegovo je osobno mišljenje: gospođica Kohut posebna je žena. Kada bi gore mogla nabaciti komadićak koji dolje ima viška, tada bi joj figura vjerojatno bila skladnija. Naravno da vrijedi i obrnuto, ali to bi se Klemmeru malo manje sviđalo. Kada bi dolje Manjom maknula višak, onda bi se gornji i donji dio tijela uskladili. Ali tada bi možda bila premršava! Upravo je zbog tih malih nedostataka, koji je čine dostupnijom, svom odraslom učeniku Erika toliko privlačna. Uspije li muškarac uvjeriti ženu da ona ima nedostataka, zauvijek će je vezati za sebe. Osim toga, ova je

žena starija od njega. Učenika Klemmera zaokuplja osim glazbe još nešto. On je lud za glazbom, ali je potajno lud i za svojom učiteljicom glasovira. Najiskrenije je uvjeren da je upravo gospođica Kohut žena kakvu mladi muškarac, koji tek počinje živjeti, može samo poželjeti. Prirodno je da mlađi muškarac počne s nečim skromnim, jer ionako će vrlo brzo htjeti puno više. Svatko jednom mora početi. A on vrlo brzo više neće biti početnik. To je kao kada vozač početnik najprije kupi malen, rabljeni auto, a kad svlada tehniku vožnje, prelazi na veći i noviji model. Gospođica Erika jednostavno živi za glazbu, a i nije tako stara, podiže učenik cijenu svojem pokusnom modelu. Klemmer zapravo počinje s boljom klasom, dakle ne s Volkswagenom nego s Opel Kadettom. Potajno zaljubljeni Walter Klemmer nervozno grize ostatke već izgrizenih noktiju. Zajapureno mu je lice — mrljice na obrazima raširile su se u međuvremenu po cijeloj glavi — uokvireno tamnoplavom poludugom kosom. Izgledom je umjereno moderan.

A i umjereno je inteligentan. Ništa na njemu nije upadljivo ni pretjerano. Kosu je

namjerno pustio da malo naraste, tek toliko da baš ne izgleda staromodno, ali ni previše pomodno. Bradu ne želi pustiti, iako je već nekoliko puta došao u iskušenje. No svaki mu se put uspio oduprijeti. Sanja o tomu da svoju učiteljicu jednom poljubi dugačkim

poljupcem i da je isprepipa po cijelom tijelu. Zeli da profesorica osjeti njegove

životinjske porive. Više će je puta, praveći se da se to dogodilo nehotice, svom snagom okrznuti u prolazu. Pretvarat će se da ga je neki nespretnjaković gurnuo na nju. Pritom

će je snažno pritisnuti cijelim tijelom i odmah se ispričati. Poslije će je jednom namjerno

privući k sebi i možda će se, ako ona to dopusti, trljati jedno o drugo. Učinit će sve što mu ona kaže i tako profitirati za kasniju, ozbiljniju ljubav. U vezi s toliko starijom ženom — s kojom ne mora obzirno postupati — naučit će kako mora udovoljiti mlađim ženama koje nisu spremne trpjeti. Takvo se muškarčevo ponašanje baš i ne bi moglo nazvati civiliziranim. No mlađi muškarac najprije mora upoznati vlastite granice da bi

ih kasnije mogao lakše prekoračiti. Ubrzo će poljubiti učiteljicu tako snažno da će joj

ponestati zraka. Sisat će joj tijelo, gdje god bude smio. Grist će je, ako mu to dopusti. A poslije će sasvim svjesno prijeći na krajnje intimnosti. Počet će s njenom rukom, a zatim

će pedalj po pedalj napredovati dalje. Naučit će on nju da zavoli i prihvati svoje tijelo,

koje je tako dugo nijekala. S puno će je obzira naučiti svemu što se u ljubavi mora znati, a poslije će prijeći na unosnije ciljeve i teže zadaće, kada je riječ o razotkrivanju vječne zagonetke kakva je žena. Pritom će za promjenu on njoj biti učitelj. Ne sviđaju mu se

njene tamnoplave plisirane suknje i strogi kroj njenih bluza kakve neprestano nosi da

ne bi, valjda, naglasila svoju figuru. Mladenački i šareno, tako bi se trebala oblačiti!

Nositi različite boje! On će joj objasniti što razumijeva pod pojmom boje. Pokazat će joj

što znači biti mlad i ukusno odjeven i znati se tomu veseliti. A kada shvati koliko je zapravo mlada, ostavit će je zbog mlade žene. Imam osjećaj da prezirete svoje tijelo, gospodo profesorice, i da vam je važna jedino umjetnost. Eto to će joj reći! I da zadovoljava samo svoje osnovne potrebe, kao što su hrana i san, a to je premalo.

35

Gospođice Kohut, vi smatrate da vam je vaša vanjština neprijatelj, a glazba jedini prijatelj. Pogledajte se samo u zrcalo i vidjet ćete sebe, svog najboljeg prijatelja. Baš zato biste se trebali malo urediti, gospođice Kohut, ako vas smijem tako zvati.

Gospodin Klemmer jako bi se želio sprijateljiti s Erikom. Ta bi se bezlična lešina, ta učiteljica glasovira na kojoj se odmah vidi što je po zanimanju, mogla još razvijati, jer i nije toliko stara, ta vreća mlitava. Relativno je mlada, usporedimo li je s njenom majkom. Tu smiješnu kreaturu, što je uvijek u nekakvom bolesnom grču i živi u svom svijetu duhovnih ideala, tako da na trenutke ne znaš imaš li posla s idiotom ili sa- njarom, ovaj će mladić spustiti na zemlju. Upoznat će ona sve slasti ljubavi! Ljeti, a ponekad i u rano proljeće Walter Klemmer odlazi na veslanje na brzim vodama. Toliko je spretan da može zaobići stijene usred brzaca. U stanju je svladati jedan prirodni element, pa će i Eriku Kohut, svoju učiteljicu, valjda uspjeti ukrotiti. Jednog lijepog dana objasnit će joj i konstrukciju čamca. Erika će tada shvatiti zašto se u čamcu mo- žemo održavati na vodi. A dotada će je već zvati imenom: Erika! Muškarac će se pobrinuti da ta ptičica osjeti kako joj rastu krila. Neki vole jedno, a gospodin Klemmer voli baš ono drugo. Potok je utihnuo. Tu mu je kraj. Oba koncertna majstora, gospoda majstorica i gospodin majstor ustaju s klavirskih stolčića i klanjaju se, saginjući glave poput strpljivih konja ispred vreća zobi nanovo probuđene svakodnevice. Kao da tim pokretom žele reći da se više klanjaju pred Bachovim genijem nego pred ovom masom što bojažljivo plješće i ništa ne razumije, a preglupa je da bi išta znala upitati. Jedino Eri- kina majka tako snažno plješće da su je već prsti zaboljeli. Bravo, bravo! dovikuje. Domaćica je, smješkajući joj se, podržava u njenu oduševljenju. Erika promatra gomilu gostiju sličnu šarenu smeću skupljenom na hrpicu. Gosti žmirkaju. Netko je odmaknuo jastučić od svjetiljke i dvoranom se nesmetano razlijeva jarka svjetlost. To je dakle Erikina publika. Kada to ne biste znali, ne biste vjerovali da je riječ o ljudima. Erika ih promatra prezirno i svisoka, no svi se gurkaju oko nje, dotiču je i govore joj gluposti. Tu je mladu publiku Erika osobno uzgojila u svojem inkubatoru. Samo uz silne ucjene, teške prisile i najstrašnije prijetnje uspjela im je narediti da danas dođu ovamo. Gospodin Klemmer, taj marljivi glazbeni naučnik, najvjerojatnije je jedini gost koji je danas došao ovamo bez prisile. Svi bi drugi radije bili gledali neki film ili partiju tenisa na TV-u, čitali knjigu ili radili nešto jednako glupo. No svi su morali doći ovamo. Osim toga, čini se da se raduju vlastitoj osrednjosti. Ali jednog se Mozarta ili Schuberta ite- kako usude svirati. Poput masnih su mrlja što se polagano šire po plodnoj vodi tonova. Privremeno se hrane njome i ne znajući što piju. Instinkt čopora nadasve cijeni osrednjost. Hvali je kao nešto iznimno vrijedno. Uvjereni su da su jaki jer su u većini. U srednjem sloju nikada nema neugodnih iznenađenja i strahova. Stišću se jedno uz drugo u iluziji da će im tako biti toplije. U osrednjosti nikada nisi sam, a po-najmanje sam sa sobom. Kako li su samo zadovoljni takvim stanjem stvari! Ne moraju si predbacivati ni zbog čega u životu niti im itko išta može predbaciti zbog njihova života. I Erikino predbacivanje da im je neka izvedba neuspjela odbija se o mekan zid njihove strpljive osrednjosti. Ona, Erika, sama je s druge strane zida i umjesto da se ponosni time, ona im se zbog toga osvećuje. Tako da ih svaka tri mjeseca tjera kroz drvena vratašca obora, što

36

ih mora širom držati otvorena da bi te budale uopće mogle ući. S izrazom samozadovoljstva i dosade na licu, mekećući i gurkajući se, ulaze u obor, a glupana koji

je zastao da dohvati kaput u zadnjem redu garderobe, jednostavno pregaze. Najprije

žele ući, a zatim što prije izići. I to svi zajedno. Misle: dođu li brže na pašnjak glazbe, moći će prije otići. A sada, dame i gospodo, drage učenice i učenici, nakon kratke stanke slijedi Brahms. Erikina je posebnost danas njena prednost, a ne nedostatak. Jer danas svi zure u nju, iako je potajice mrze. Gospodin Klemmer uspio se probiti do Erike i gleda je plavim očima punim ponosa i ushita. Uzima njenu pijanističku ruku u oba svoja dlana potiho izgovarajući: Ljubim ruke, gospodo profesorice. Nemam riječi kojima bih izrazio svoje divljenje. Erikina se mama poput noža ubacuje između njih dvoje i izričito zabranjuje bilo kakvo rukovanje. Takvi izrazi prijateljstva ili odanosti najstrože su zabranjeni, jer bi prijateljski stisak ruke Eriki mogao nategnuti tetivu, a to bi moglo štetiti njenu sviranju. Njene pijanističke ruke moraju po mogućnosti biti u što prirodnijem položaju. Ali tu trećera-zrednu publiku nećemo ozbiljno shvaćati, zar ne gospodine Klemmer? Takva je publika zaslužila da je se tiranizira, ugnjetava i muči da bi uopće nešto osjetila. Toljagom po glavi, eto to njoj treba! Takva publika traži batina i strasti što bi ih umjesto nje trebali proživjeti skladatelji, koji bi zatim to još trebali i lijepo zapisati. Tim ljudima treba nešto što vrišti, inače bi sami neprestance morali vrištati. Od dosade. Fine, prijelazne tonove, nježne diferencijacije, ionako ne mogu shvatiti. Pritom je u glazbi, kao i općenito u umjetnosti, puno lakše graditi umjetnički dojam na snažnim, da ne kažemo brutalnim, kontrastima. A to nije ništa drugo do srozavanje umjetnosti! Ove ovce to ne znaju. Kao što nemaju pojma ni

o čemu. Nježno i s povjerenjem Erika hvata Klemmera za ruku, što je od tog dodira

odmah zadrhtala. Pa nije mu valjda hladno usred ovog čopora zdravih balavaca dobre cirkulacije?! Usred te horde sitih barbara što žive u zemlji u kojoj posvuda vlada barbarstvo. Pogledajte samo današnje novine: barbarskije su od onoga o čemu pišu. Muškarac koji suprugu i djecu ubije, razreže na pravilne komadiće i zamrzne u škrinji da bi ih kasnije mogao pojesti nije ništa veći barbar od novina koje o tomu pišu. U ovoj zemlji nekakav Anton Kravarić diže glas protiv Zaratustrina majmuna. Nekakav Kurier danas se bori protiv Kronenzeitunga. Zamislite vi to, Klemmer! A sada me ispričajte, gospodine Klemmer, moram pozdraviti gospodu profesoricu Vyoral. Kasnije ću ponovo navratiti do vas. Oprostivši se tim riječima od Klemmera, majka prebacuje Eriki preko ramena svijetloplavu jaknicu od angore koju je sama isplela, kako u Erikinim zglobovima ne bi

stradala tekućina za podmazivanje. Jaknica na Eriki izgleda kao vunena obloga na čajniku koja sprečava da se čajnik ohladi. Ponekad se čak i neki predmet kakav je na primjer kartonski tuljac u sredini toaletnog papira može iskoristiti kao ukrasna kutijica na čiji vrh možemo prilijepiti šarenu vunenu lopticu. Takvom kreacijom možemo ukrasiti prostor iznad stražnjeg sjedišta auta. Lijepo je stavimo na sredinu i to je to. Vunena ukrasna loptica u ovom je slučaju Erikina glava što se ponosno diže na vrhu tijela. Erika se sitnim koracima uputila skliskim parketom, preko kojega je na mjestima gdje prolazi najviše ljudi prostrt dug, uzak sag, u susret starijoj kolegici, kako bi joj kolegica kao stručnjak mogla čestitati. Majka je pritom odostraga nježno gurka. Ruku joj

je položila na leđa, na Erikinu desnu lopaticu, prekrivenu jaknicom od angore.

37

Walter Klemmer još uvijek niti pije niti puši i usprkos tomu raspolaže zavidnom energijom. Kao da se za Eriku prilijepio pipcima, prati je u stopu razmičući poput pluga hrpe gostiju oko sebe što su se razgakali kao guske. Cijelo joj je vrijeme za petama. Kada ga zatreba, bit će joj pri ruci. Ako slučajno zatreba mušku zaštitu, mora se samo okrenuti i on će biti tu, pokraj nje. On čak traži taj kontakt tijela. Kratka je stanka uskoro pri kraju. Klemmer udiše miris Erikina tijela širom rastvorenih nosnica, kao da je na visokom gorskom pašnjaku kamo se rijetko tko popne, a onaj tko tamo stigne, udiše punim plućima ne bi li što više svježeg zraka ponio sa sobom natrag u grad. Uklanja jednu vlas s rukava svijetloplave jaknice, na čemu mu ona zahvaljuje. Vidi ti njega! Majka sluti da se tu nešto čudno događa, ali ne može ne priznati mu ljubaznost i uslužnost. Takvo je ponašanje naime u velikoj suprotnosti s odnosima kakvi danas vladaju među spolovima, a kakvi su potrebni. Majka smatra da je gospodin Klemmer mlad muškarac, ali on je po svojim kvalitetama zapravo muškarac starinskoga kova. Prije nego što stanka završi, imaju vremena pročavrljati još koji trenutak. Klemmer se uz izraze žaljenja raspituje zašto ovakvi otmjeni kućni koncerti polako odumiru. Najprije su umrli majstori klasične glazbe, a potom i njihova glazba, jer danas svi slušaju šlagere, pop i rock. Obitelji kao ova danas su rijetke. Prije ih je bilo puno više. Naraštaji laringologa krijepili su se ranim Beethovenovim kvartetima, stružući do iscrpljenja. Danju bi strugali upaljena grla, a navečer bi za nagradu strugali svojim gudalima. Danas akademici stupaju još jedino u taktu Brucknerovih truba, kojih zvuk slični slonovskom glasanju i dive se tom gornjoaustrijskom malo boljem zanatliji. Gospodine Klemmer, mladenačka je ludost, kojoj su već mnogi podlegli, prezirati Brucknera. Tek kasnije, kada malo više naučite o glazbi, moći ćete Brucknera razumjeti. Suzdržite se od takvih pomodarskih prosudbi dok ne naučite malo više, dragi kolega Klemmer. Klemmer se sav razgalio od sreće što mu se stručnjakinja poput Erike obratila s kolega te odvažno se služeći hrpom stručnih izraza nastavlja razgovor o duševnom sumraku Schumanna i kasnoga Schuberta. Opisuje glazbene nijanse kakve su ta dva majstora znala postići i pritom zvuči prazno, poput siva dosadna moljca.

Slijedi duet Kohut/Klemmer, a tema je koncertna industrija u gradu, u tonovima otrovne limunskožute boje. Molto vivace. Dobro su uvježbali taj duet. Njih dvoje nije dio koncertne industrije. U njoj mogu sudjelovati samo kao konzumenti, iako su daleko kvalificiraniji od ostalih! Na kraju krajeva, oni su ionako samo slušatelji i svjesni su da ne znaju puno o glazbi. Ali malo je nedostajalo da jedno od njih postane dio toga: Erika. To se ipak nije dogodilo. U ležernom razgovoru šeću se u uzbibanoj prašini međutonova, međusvjetova i međupodručja, jer se srednji sloj u to jako dobro razumije. Schubertov skromni duševni sumrak zgodan je uvod u njihova naklapanja, odnosno, kako Adorno iznosi, u duševni sumrak u Schumannovoj Fantaziji u c-duru. Taj sumrak poprima goleme razmjere, pretvara se u ništavilo, ne veličajući pritom svjesno duševno gašenje. Veličanstveno je tonuti u sumrak uma, a to i ne primijetiti, komentiraju oni, dakako ne misleći pritom na sebe! Na trenutak je oboje zašutjelo uživajući u riječima koje su glasno izgovorili na neprikladnu mjestu. I jedno i drugo uvjereno je da ono o čemu govori razumije bolje od onoga drugog, on zbog svoje mladosti, a ona zbog svoje zrelosti. Nadmeću se u svojoj ljutnji na sve one koji ili dovoljno ne znaju ili ne žele dovoljno razumjeti. A koliko je takvih! Pogledajte vi to, gospodo profesorice! Ma pogledajte vi to malo bolje, gospodine

38

Klemmer! Ljutnja na ljude povezuje učiteljicu i učenika. Schubertov i Schumannov duševni slom u krajnjoj je suprotnosti s onim što zdrava masa smatra zdravom tradicijom u kojoj se može zadovoljno valjati kao u toploj kaljuži. Fuj zdravlje! Zdravlje je samo idealistička projekcija stvarnosti. Svim onim odvratnim konformističkim črčkalima koja sastavljaju Filharmonijine programe zdravlje je glavni kriterij za glazbu koja nešto vrijedi. No zdravlje je milostivo samo prema pobjednicima, jer ono što je slabo propada. I završava medu posjetiteljima sauna i onima koji pišaju po ulicama. Evo, recimo, Beethoven, kojega svi smatraju zdravim, bio je nažalost gluh. A tek onaj Brahms, navodno zdrav kao dren! Klemmer se usuđuje primijetiti (i tu gadno griješi) da mu se Bruckner nekako odu- vijek činio zdrav. Na to ga Erika oštro opominje, polako otkrivajući rane koje je zadobila u osobnim okršajima s organizatorima koncerata u Beču i provinciji. Sve dok je nije napustila svaka nada. Senzibilni uvijek poput nježnih leptira izgore na svjetiljci umjetnosti. I zato su mi ta dvojica, kaže Erika Kohut, ta dvojica uistinu bolesnih umjetnika, naime Schumann i Schubert, čijih su prezimena prvi slogovi jednaki, naj- draži. I to ne Schumann kojemu se um već sasvim pomutio nego Schumann onakav kakav je bio neposredno prije toga. Na korak do ludila! Tada je već slutio da gubi razum i u najdubljoj i istinskoj patnji, grčevito ga pokušavajući zadržati, iako već svega nesvjestan, u svojim se anđeoskim i demonskim zborovima od njega polako oprašta. Nakon toga ostaje još samo čeznutljivo osluškivanje i tuga za onim najvrednijim: za samim sobom. A zatim, prije negoli prineseš zadnju i najveću žrtvu umjetnosti, dolazi faza u kojoj svjesno promatraš kako gubiš dio po dio sebe. Poput blage glazbe Erika pripovijeda kako je njen otac umro potpuno pomračena uma u Steinhofu. I da bi ljudi zato prema njoj trebali imati obzira, jer je u životu svašta morala proći. U oholoj gomili što ponosno ističe svoje zdravlje, natuknuvši još nekoliko stvari o sebi, Erika o tomu više ne želi razgovarati. U Klemmeru silom želi izazvati bilo kakve osjećaje prema sebi i radi na tomu uporno poput kamenoklesara što nemilosrdno udara dlijetom po svojem kipu. Zbog onoga što je propatila ova je žena zaslužila svaki gram muške sklonosti koji može dobiti. To u mladom muškarcu ponovo rasplamsava zanimanje za Eriku. Kraj stanke. Molimo vas da ponovo sjednete na svoja mjesta. Sada slijede Brahmsove pjesme koje će izvesti naša mlada sopranistica. Ubrzo je i to završilo, no zadovoljstvo ne može biti veće od onoga kada je završio duet Kohut/Haberkorn. Pljesak je ipak puno snažniji nego prije stanke, jer je svima laknulo što je koncert gotov. Netko još dovikuje bravo, ali ovaj put ne samo Erikina mama nego i Erikin najbolji učenik. Majka i najbolji učenik, odmjeravajući se brzim pogledima iz prikrajka, glasno i odlučno dovikuju bravo, iako je sumnjičavost jednogprema drugom golema. Jedno od njih želi nešto što ono drugo ne želi dati. Svjetlo je ponovo zasjalo, upaljen je i luster na stropu, jer u ovakvim se prilikama ne smije ni na čemu štedjeti. Domaćinu su navrle suze na oči. Erika je kao dodatak odsvirala Chopina i domaćin se prisjeća svoje domovine u mraku. Svoje Poljske. Pjevačica i Erika, pjevačičina šarmantna pratnja na glasoviru, dobivaju goleme bukete. Dvije majke i jedan otac gospodi profesorici uručuju cvijeće, jer njihovo dijete napreduje zahvaljujući njoj. Nadarena kolegica pjevačica dobiva samo jedan buket. Erikina mama ljubazno pomaže zamotati bukete koje je Erika dobila u svilenkasti papir kako bi ih mogle odnijeti kući. Kakvo divno cvijeće, moramo ga

odnijeti samo do tramvajske stanice, a tramvaj nas ionako doveze do vrata stana. Ne uzimaju taksi jer štede za stan. Mnoštvo uvijek potrebnih prijatelja i pomagača nudi im prijevoz vlastitim kolima, ali majka kaže da njih dvije ne trebaju ničiju pomoć. Najljepša vam hvala. Ni od nikoga ne tražimo uslugu niti smo je spremne nekom učiniti. Krupna koraka odmah im prilazi Walter Klemmer i pomaže svojoj profesorici da odjene zimski kaput s okovratnikom od lisičjeg krzna, koji nosi i na posao. Oko struka ima remenčić, a okovratnik je, dakle, od lisičjeg krzna. Majci pridržava crni perzijaner. Trudi se nastaviti razgovor koji su morali prekinuti. Opet započinje razgovor o umjetnosti i književnosti, za slučaj da je Eriki nakon doživljenog trijumfa ponestalo snage i ideje za razgovore o glazbi. Prilijepio se uz nju poput pijavice, zube joj je zario u meso. Pomaže joj da rukom pogodi rukav i toliko se osmjelio da vrhove njene poluduge kose, koji su zapeli u okovratniku, izvlači i stavlja preko okovratnika. Nudi se da obje dame otprati kući. Majka sluti nešto što se u ovom trenutku još ne može jasno izreći. Podvojenih osjećaja Erika se raduje pažnji koja se na nju spustila poput snažne kiše. Nadajmo se samo da se kiša neće pretvoriti u tuču zrna velikih poput jajeta od koje bi Erika mogla stradati! Dobila je i golemu bombonijeru, koju je iz njene ruke uzeo Walter Klemmer i sada je nosi pod svojom. A nosi i narančasti buket ljiljana ili nešto slično, što li su mu već natovarili. Njih se troje, oprostivši se ljubazno od naših domaćina, natovareni koječim, od čega ni teret glazbe nije zanemariv, vuče prema tramvajskoj stanici. Dvoje mladih hoda nekoliko koraka ispred majke, jer mama ne može pratiti njihov brzi hod. Ali zato mama odostraga bolje vidi i bolje čuje. Već sada, u ovoj ranoj fazi, Erika oklijeva, jer joj je žao jadne mame, koja se trudi pratiti ih svojim sitnim koracima. Nakon svakoga koncerta gospode Kohut uživaju u tomu da, vraćajući se kući ruku pod ruku, pričaju o onome što je Erika tu večer postigla i bez imalo je srama hvale. Ovaj je mladi muškarac danas zauzeo mjesto stare, dobre mame, koja, pokunjena i zaboravljena, mora hodati na začelju kolone. Majčine se uzde zatežu i vuku Eriku natrag. Upadljiva je i bolna činjenica da majka hoda iza njih. Stvar je to gora što je majka tako htjela. Kada se ne bi činilo da Walter Klemmer baš mora biti ovdje gdje jest, Erika bi lijepo mogla hodati pored svoje roditeljice. Zajedno bi prežvakavale ono što su upravo proživjele i pritom vjerojatno zobale bombončiće iz kutije. To bi bio uvod u ugodnu toplinu i skrovitost njihove dnevne sobe, u koju će začas stići. U sobi je toplo jer prozore nije imao tko otvoriti. Možda još stignu i na kasnovečernji TV film. Bio bi to savršeni završetak jednog predivnog dana. A ovaj joj je učenik sve bliže i bliže. Zar se ne može držati na pristojnoj udaljenosti? Upravo je mučno kada pokraj sebe osjećaš isparavanje nečijeg mladog tijela. Ovaj se mladić doima tako čist i neopterećen da Eriku hvata panika. Neće joj valjda natovariti na vrat svoje zdravlje? Čini se da je samoća udvoje, kojoj se nitko ne veseli, ugrožena. Tko bi joj drugi osim majke mogao, pa makar i s puškom u ruci, osigurati mir, red i sigurnost u vlastita četiri zida? Erika svim svojim bićem čezne za ugodnim naslonjačem pred televizorom, iza čvrsto zatvorenih vrata dnevne sobe. Ona ima svoj naslonjač, a pored njega je majčin. Ispred majčina je i tapecirani stolčić bez naslona na kojem majka odmara natečene noge. Blagoslovljeni mir njihova doma opasno je ugrožen jer se ovaj Klemmer ne miče od nje. Pa ne želi valjda prodrijeti u njihov stan? Erika bi se najradije uvukla u majčinu utrobu, gdje bi se mogla ugodno ljuljuškati u toploj plodnoj vodi. Ondje bi se, obavljena toplim i vlažnim štitom, osjećala

40

sigurnom. Sva se ukoči pred majkom kada joj se Klemmer previše približi. A Klemmer ne može prestati pričati. Erika šuti. Mislima joj prolijeću njeni rijetki eksperimenti sa suprotnim spolom, ali toga se radije ne želi prisjećati. Nije bilo ugodno ni onda kada se to događalo. Jednom se dogodilo s predstavnikom nekog poduzeća koji joj se u kafiću tako dugo nabacivao dok nije, ne bi li ga ušutkala, popustila. Tu bijednu zbirku bljedunjavih kućnih tipova upotpunila je mladim pravnikom i još mlađim gimnazijskim profesorom. No otada su prošle godine. Oba fakultetski obrazovana, i jedan i drugi neočekivano su joj pristupili nakon koncerta tvrdeći da su rukavi njena kaputa zapravo cijevi automatske puške. Tim su riječima razoružali Eriku, iako su obojica imala puno jače oružje. I u prvom i u drugom slučaju Erika je jedva čekala da se što prije vrati majci. Majka ni u jednom nije naslutila što se događa. Tako je Erika apsolvirala dva-tri momačka stana s kuhinjskom nišom i malom kadom u kupaonici. Suhi su to pašnjaci za nekoga probranog umjetničkog ukusa. Najprije je uživala u tomu da se netko divi njenu pijanističkom umijeću i da ga štoviše uveličava, iako, istina, izvan službe. Ni jedan od te gospode još nikada nije na kauču u svojoj sobi imao u gostima pijanisticu. U takvim se slučajevima muškarci odmah počinju viteški ponašati i dama, kao da je na prijestolju, uživa u široku pogledu koji se pruža daleko iznad muškarčeve glave. Ali za ljubavnog čina ni jedna žena ne ostaje u tom uzvišenom položaju. Vrlo brzo i šarmantno mlada si gospoda uzimaju neka prava koja vrijede izvan njihova stana. Ženi odjednom zaboravljaju pridržati vrata, a dogodi li joj se neka nespretnost, obasiplju je porugom. Zatim joj počinju lagati, počinju je varati i mučiti te je napokon prestaju nazivati. Namjerno se ne žele očitovati o svojim namjerama. Slijede dva-tri pisma na koja ne žele odgovoriti. Žena čeka i čeka, no čeka uzalud. I ne pita se zašto čeka, jer se odgovora boji više od čekanja. A za to vrijeme muškarac u nekom drugom životu odlučno počinje obrađivati neku drugu ženu. Ti su joj mladi muškarci pokazali što su užici, a zatim je ostavili na cjedilu. Zatvorili su slavinu. Erika je nakon toga mogla još samo osjetiti kako slavina pušta plin. Pokušala ih je vezati za sebe strašću i užicima. Šakama bi svom snagom udarala o mrtvi teret što se ritmički micao na njoj i od oduševljenja ne bi, kao, mogla zatomiti vrisak. Noktima bi ciljano izgrebla leđa suparničkog igrača. Ona pritom nije ništa osjećala. Glumila je da je izgubila glavu od užitka ne bi li muškarac konačno prestao. Gospoda, istina, prestanu, ali uvijek dođu ponovo. Erika ništa ne osjeća niti je ikada išta osjećala. Ona je poput komadićka mokrog kartona na kiši koji ništa ne osjeća. Gospoda su ostavila Eriku i Erika iznad sebe ne želi više nikoga trpjeti. Muškarci, koji se ne trude, pobuđuju u njoj samo slabe podražaje. Ne žele se truditi oko neke posebne žene kao što je Erika. Pritom zaboravljaju da takvu ženu više nikada neće sresti. Jer je jedinstvena. Uvijek će žaliti za njom, ali ipak je ostavljaju. Vide Eriku, okrenu se i odu. Baveći se radije vlastitim mediokritetskim znanjima i mogućnostima, i ne pokušavaju malo bolje istražiti njene jedinstvene umjetničke sposobnosti. Gini se da je takva žena prekrupan zalogaj za njihove tupe nožiće. Pomirili su se s tim da će se ova žena ubrzo sasušiti i uvenuti. No to ih nimalo ne zabrinjava. Erika će se, polagano se sušeći, pretvoriti u mumiju, a oni se bave svojim dosadnim poslovima kao da taj rijetki cvijet ne treba zalijevati. I ne sluteći da bi se događaji mogli tako razvijati, gospodin Klemmer, njišući se poput hodajućeg buketa, korača pokraj gospođe Kohut mlađe, a njegovim tragom plovi

41

gospođa Kohut starija. Kako je samo mlad. Svojoj učiteljici sa strane dobacuje zavjernički pogled pun obožavanja. S njom, naposljetku, dijeli tajnu razumijevanja umjetnosti! Žena pored njega, a i on, sasvim sigurno razmišlja kako da se što prije riješi majke koja im je cijelo vrijeme za petama. Kako da pozove Eriku na čašu vina i tako svečano zaokruži ovu predivnu večer? Više od toga Klemmer ne želi. Učiteljica mu je svetinja. Kako majku spremiti u krevet, a Eriku izvesti? Erika! Izgovora njeno ime. Ali ona se pretvara da ga nije čula i ubrzava korak kako bi što prije stigli do tramvajske stanice i kako ovom mladiću ne bi slučajno nešto neobično palo na pamet. Zašto konačno ne ode? Toliko je putova kojima bi mogao krenuti i ostaviti ih na miru. Kada se Klemmer napokon makne, moći će s majkom zajedljivo prokomentirati kako je ovaj učenik potajno u nju zaljubljen. Zar danas nećete gledati Freda Astaira na TV-u? Ja hoću. Takav film ne namjeravam propustiti! Klemmer tako saznaje kakvi su mu izgledi večeras: naime nikakvi. Na neosvijetljenu se nadvožnjaku Klemmer odlučuje na luđački hrabar pothvat i brzo pruža ruku prema ruci gospode profesorice. Dajte mi ruku, Erika. Tu ruku koja tako divno svira klavir. Njegova ruka, prazna, na tren ostaje u zraku i brzo se povlači. Zrak se malo uzburkao, no opet se smirio. Ona se pravi da ništa nije primijetila. Prvi pokušaj zbližavanja tako propada. Ruka se usudila ispružiti samo zato što je mama nakratko hodala pored njih. Mama, kao da je prikolica na motociklu, hoda pored njih da bi lakše mogla nadzirati mladi par. U ovo doba ulicom ne voze auti pa se može hodati po kolniku. Kćerki se čini da je majka u opasnosti pa odvažnu majku brže-bolje povlači na pločnik. Klemmerova ruka odustaje od daljih pokušaja. Ali Klemmer se ipak ne predaje i pokušava započeti razgovor. Otvara i zatvara svoja mlada usta, oko kojih se dok govori ne stvaraju borice. Govori s lakoćom. Rado bi porazgovarao s Erikom o sadržaju jedne knjige. One Normana Mailera, kojemu se Klemmer divi kao čovjeku i umjetniku. Njemu se u knjizi svidjelo to i to, ali možda je Erika u knjizi vidjela nešto sasvim drugo? Erika nije pročitala knjigu i razgovor zamire. Tako neće doći ni do kakve trgovine ili promjene. Erika bi tom trgovinom rado vratila izgubljenu mladost, a Klemmer bi rado postao šarmerom. Mladićevo lice obasjava blaga svjetlost uličnih svjetiljaka i izloga, a pored njega smanjuje se i nestaje učiteljica glasovira poput lista papira u vatri pohote. Ne usuđuje se pogledati ga. Majka će sasvim sigurno poduzeti sve da, bude li trebalo, razdvoji ovaj par. Erika ravnodušno odgovara s da i ne i što su bliže tramvajskoj stanici sve je šutljivija. Mladi par ispred majke ne uspijeva razmijeniti ni jednu riječ jer majka u detalje opisuje simptome svoje prehlade. Kći joj povlađuje. Već se sada treba zaštiti od zaraznih bolesti, sutra već može biti prekasno. Gospodin Klemmer još jednom očajnički pokušava zapodjenuti razgovor i svečano objavljuje da zna jako dobro sredstvo protiv bolesti: pravovremeno čeličenje. Preporučuje saunu. Preporučuje i malo žustrije plivanje u bazenu. Općenito bi svima savjetovao da se bave sportom, posebno onim najuzbudljivijim: veslanjem na brzim vodama. Zimi se tim sportom ne može baviti zbog leda pa se privremeno prebacuje na druge sportove. Ali ubrzo, u proljeće, počinje najljepše doba za veslanje na brzim vodama, jer su rijeke nabujale od otopljena snijega i njihove struje divljačkom snagom sa sobom povlače sve što pliva po površini. Naposljetku Klemmer još jednom podsjeća na blagotvorno djelovanje saune. Dodaje da se sa saunom može kombinirati trčanje na

42

duge staze, lagano trčanje šumom ili žustrije trčanje za nabijanje kondicije. Erika ga ne sluša, ali svako toliko okrzne Klemmera pogledom, koji, zbunjena, brzo odvraća u stranu. Pravi se da je ne zanima taj mladić što ga promatra iz tamnice svojega tijela koje polagano stari. Rešetke te tamnice neće uspjeti prepiliti. Majka joj to ionako ne bi dopustila. Klemmer, koji o svemu što Erika kaže ima drugačije mišljenje, taj naš odvažni borac, hrabro napreduje korak po korak poput mlada bika koji je srušio ogradu da bi došao — do krave ili do svježeg pašnjaka? To se ne zna. Klemmer preporučuje bavljenje sportom radi zadovoljstva i uopće kako bi se osjetilo vlastito tijelo i učinilo nešto za njega! Ne biste vjerovali, gospodo profesorice, kakvo nam zadovoljstvo tijelo može pričiniti. Samo ga morate pitati što želi i ono će vam odgovoriti. Spočetka nam se tijelo čini nevažnim, ali zatim: ohoho! Vrlo se brzo pokrene i počinje paziti na to da razvije mišiće. Ali i ono je svjesno svojih granica. Klemmer zaključuje da je i za stjecanje kondicije najbolje veslanje na brzim vodama. Eriki se poput bljeska u sjećanju pojavljuje slika koju je vidjela na televiziji: kajakaši na brzim vodama. Bilo je to u jednom sportskom pregledu u terminu prije večernjeg filma. Još i sada se sjeća veslača s narančastim prslucima za spašavanje i mekanim, debelim zaštitnim kacigama na glavama. Trupovi su im stršili iz čamčića i sličnih naprava poput duguljastih vilijamovki u boci rakije. Čamac se, dok bi veslali, često prevrtao. Nakratko pomišlja na jednog od gospode radi kojega je ispuštala sladostrasne krikove i isti ga trenutak zaboravlja. Ostaje samo blaga želja, ali i ona odmah blijedi i nestaje. Evo! Stigli smo! Gospodin Klemmer je zanijemio. S mukom izgovora nešto o skijanju čija je sezona upravo počela. Vrlo blizu grada ima predivnih padina različite strmine, kakve god želite. Nije li to zgodno? Ne biste li i vi jednom išli na skijanje, gospodo profesorice, jer mladost privlači mladost. Ondje bismo se sreli s prijateljima mojih godina, koji bi se za vas brinuli na najbolji mogući način, gospodo profesorice. Nismo baš sportski na- strojene, tim riječima razgovor okončava majka koja je sport dosada doživjela samo iz svog naslonjača ispred televizora. Zimi se radije povučemo u kuću i posvetimo kakvom dobrom krimiću. Općenito, znate, živimo povučeno. Znamo odakle dolazimo, ali nas ne zanima kamo idemo. Ako si jako radoznao, lako možeš slomiti nogu. Gospodin Klemmer dodaje da uvijek može od oca posuditi auto, samo ako mu to pravovremeno najavi. Njegova ruka grabi u mraku Erikinu, ali ostaje prazna. U Eriki raste još veća odbojnost prema Klemmeru. Kad bi konačno htio otići! On i njegova ruka! Samo da se makne! Za nju je, Eriku, Klemmer strašan životni izazov, a ona prihvaća samo one izazove koje pred nju postavlja umjetnička interpretacija. Napokon se po- javljuje tramvajska stanica. Plastična nadstrešnica i klupčica ispod nje uronjeni su u spokojno svjetlo. Nigdje razbojnika na vidiku, a s Klemmerom će njih dvije već nekako izići na kraj. Ulaze u krug ulične svjetiljke pored tramvajske stanice. Na stanici stoje čak dvije zakukuljene prilike, obje žene, bez pratnje i nezaštićene. Kasno navečer tramvaji rijetko voze, a Klemmer još uvijek ne pokazuje namjeru da krene svojim putem. Iako ubojice trenutačno nema, to ne znači da se ne bi svaki čas mogao pojaviti pa je dobro da još malo ostane, misli Klemmer. Erika se grozi ovog zbližavanja. Tomu treba što prije stati na kraj. Samo da ta strašna prijetnja, Klemmer, prođe. No evo tramvaja na vidiku. Čim mladić nestane, za majku i Eriku postat će neiscrpna tema razgovora. Sjećat će ga se kao male smetnje slične škakljanju pera po koži. Tramvaj dolazi i odvozi dame Kohut. Gospodin Klemmer maše im, no dame su isuviše zabavljene svojim

43

novčanicima i tramvajskim kartama da bi ga vidjele.

U svojoj strašnoj bespomoćnosti dijete, o čijoj nadarenosti i dalje svi pričaju, hodajući kao da je do vrata u vreći, neprestano pada preko prepreka, nisko postavljene užadi. Rukama vesla zrakom i udara nogama. Te su joj prepreke u svojoj nepažljivosti postavili drugi, glasno se jada dijete. ONA nikada nije kriva. Učitelji, koji dijete promatraju i pozdravljaju, tješe tu djevojčicu od koje se previše očekuje i koja s jedne strane sve svoje slobodno vrijeme žrtvuje za glazbu, a s druge strane tako od sebe stvara predmet poruge. Nastavnici ipak osjećaju lagano gađenje i odbojnost prema njoj kada moraju priznati da je ona jedina u razredu kojoj nakon nastave ne pada na pamet izvoditi gluposti. Zbog svoje je naravi izložena besmislenim poniženjima pa se jada majci. Majka odmah odlazi u školu i žali se nastavnicima na druge učenike iz Erikina razreda koji pokušavaju pokvariti njenu savršenu kćer. Tek tada Erika postaje meta učeničkog nagomilana bijesa. Zatvoreni je to krug pritužaba i novih, još većih povoda za njih. Omiljena im je zabava gurnuti pred Eriku metalna kolica prepuna praznih boca od mlijeka, na kojima se poslužuje užina za velikog školskog odmora. Pokušavaju tako skrenuti na sebe pažnju koju im ona nikada ne poklanja. Sva je njena pozornost usmjerena na momčiće iz razreda, koje iskosa krišom vreba pogledom dok hoda visoko uzdignute glave gledajući u sasvim drugom smjeru i ne obazirući se na te dječake koji polako stasaju u muškarce. Odnosno na dječake koji tek počinju vježbati muškost. Prave se prepreke kriju u zagušljivim učionicama. Prije podne u njima se znoje obični učenici, koji, zahvaljujući roditeljima što panično povlače ručice na komandnoj ploči nji- hova duha, jedva, ali ipak, uspijevaju svladati prosječan školski program. Popodne natprosječno nadareni radi natprosječnih ciljeva otuđuju te prostore od njihove prvotne svrhe: to su odabrani učenici glazbene škole koja se koristi prostorima obične škole. Poput skakavaca nadiru bučne naprave u tihe prostorije za razmišljanje. Tako školu cijeli dan preplavljuju neuništive duhovne vrijednosti: znanje i glazba. U njenim prostorijama žive i rade učenici glazbene škole najrazličitije dobi i visine, ima čak i maturanata i studenata! Udružuju se u svojim naporima da sami ili zajedno nešto odsviraju. ONA se sve više povlači u više sfere svog unutarnjeg svijeta o kojem drugi ništa ne znaju. U svojoj je biti Erika postala nešto izvanzemaljsko, nešto što je nastalo samo u njenoj glavi. Drugi tu ljepotu ne vide. ONA zamišlja da je lijepa i u duhu za sebe odabire jedno od lica iz časopisa koje nosi poput maske. Jer njena bi joj majka to zabranila. Ta lica može mijenjati kako želi pa jednom odabire lik plavuše, a drugi put lik crnke, tipove žena koje muškarci najviše vole. U skladu s tim licima živi, jer i ona želi da je vole. Ona je međutim sve, samo ne lijepa. Prije bi se moglo reći da je neprimjetna, što joj njena majka neprestano ponavlja, da djevojka valjda ne bi pomislila kako jest lijepa. Samo će SVOJIM znanjem i SVOJIM umijećem moći vezati muškarca uza se, prijeti joj majka na najružniji mogući način. Prijeti djetetu da će je nasmrt prebiti zatekne li je s nekim muškarcem. Majka je stalno prati, provjerava, traži, analizira i dosljedno je kažnjava. Užetima svojih dnevnih obveza svezana je poput egipatske mumije, ali to ne privlači ničiju pozornost. Tri godine ustrajno se bori da joj majka kupi cipele s visokom potpeticom. Pa ako majka zaboravi, ona ne zaboravlja. Za ostvarenje svake želje potrebna joj je silna ustrajnost. Ustrajnost koju treba da bi joj majka kupila cipele s visokom potpeticom može ujedno iskoristiti i za sviranje Bachovih solo sonata. Majka

44

se služi podmuklom taktikom: obećava joj cipele svlada li Bachove sonate. Erika cipele nikada neće dobiti. Neka ih sama kupi kada počne zarađivati. No majka joj cipele stalno stavlja pred nos kao magarcu mrkvu. Tako majka iz nje izvlači još jedan, pa još jedan Hindemithov stavak, zbog čega svoje dijete voli ljubavlju kakvu dijete kupnjom novih cipela nikada ne bi moglo osjetiti. Cijelo to vrijeme osjeća se nadmoćno u odnosu na druge. Nad druge je stalno izdiže majka. Svi zaostaju daleko iza i ispod nje. Tijekom godina njene se nedužne želje

pretvaraju u razornu pohlepu i želju za uništavanjem. Ono što drugi imaju ona mora dobiti makar silom. Ono što ne može dobiti želi uništiti. Počinje krasti. U tavanskom atelijeru, gdje se održavaju satovi crtanja, nestaju hrpe vodenih i drvenih bojica, kistova

i ravnala. Jednom nestaju i plastične sunčane naočale čija se stakla — posljednji modni

hit — presijavaju u raznim bojama! Ukradene stvari odmah baca u prvu košaru za smeće na koju na ulici naiđe, od straha da ih netko ne nad kod nje. Majka pretražuje njene stvari i uvijek nešto nađe: poneku krišom kupljenu čokoladu ili sladoled za koji je novac uštedjela od tramvajske karte. Umjesto sunčanih naočala puno bi radije bila ukrala nov sivi kostimić od flanela kakav im jedna kolegica iz razreda. Ali kostimić, koji njegova vlasnica neprestano nosi, ne možeš, naravno, tako lako ukrasti. Umjesto toga poput vrsna detektiva otkriva da je djevojka zaradila kostimić prostituirajući se. Danima prati sivu sjenu vlasnice sivog kostimića: u istom su gradskom okrugu i konzervatorij i Bristol bar, kamo zalaze sredovječni poslovni ljudi koji su, djevojčice moja, ponekad jako osamljeni. Kolegica iz razreda u nježnoj je dobi od šesnaest godina i, kao što je red, Erika odmah prijavljuje njen prijestup. Svojoj majci priča kakve kostimiće djevojke rado nose i kako ih mogu zaraditi. Hinjenom dječjom bezbrižnošću prepričava joj što je otkrila kako bi se majka razveselila njenoj nedužnosti i pohvalila je. Majka odmah stavlja mamuze na lovačke čizme. Zadihana i zapjenjena od ljutnje, odskakutala je u školu i, zabrinuto odmahujući glavom, otkrila čime se djevojka iz razreda bavi, pa je sivi kostimić izletio iz škole i Erika ga sada više ne mora gledati, što ne znači i da je na njega prestala misliti. Sivi kostimić još dugo poput duha živi u njoj ostavljajući za sobom krvave brazde i ogrebotine. Vlasnica kostimića za kaznu postaje prodavačica u parfumeriji u središtu grada, a ostali će se dio života morati snaći bez srednjoškolske svjedodžbe. Nije postala ono što je mogla postati. Kao nagradu što ju je odmah obavijestila o takvoj opasnosti majka ERIKI dopušta da od jeftinih ostataka kože vlastoručno izradi ekstravagantnu, ali neobično ružnu školsku torbu. Majci je zapravo jedino važno da se dijete u slobodn vrijeme, kojega ionako nema, bavi nečim korisnim. Eriki je trebalo puno vremena da završi torbu. Na kraju je napravila nešto što nitko nikada sasvim sigurno nije poželio niti će poželjeti. Samo ONA nosi takvu neobičnu torbu, s kojom se čak usudi izići na ulicu!

Budući muškarci, a sadašnji učenici glazbene škole s kojima izvodi komorne koncerte

i s kojima mora svirati u orkestru, bude u njoj čežnju što ipak negdje duboko u njoj čuči.

Da bi sakrila tu slabost, drugima pokazuje samo svoj neizmjerni ponos, ali ponos na što? Majka je moli i preklinje da ne naškodi svom ugledu, jer to sebi sasvim sigurno nikada ne bi mogla oprostiti. ONA si ionako ne može oprostiti ni najmanju pogrešku, koja je, nakon što je počini, muči još mjesecima. Često se sjeti nekog događaja, pa je i on

proganja, jer se, kada je već sve prošlo, uporno pita nije li trebala postupiti drugačije. Malu skupinu učenika glazbene škole koji bi se htjeli nazvati orkestrom vodi osobno

45

nastavnica violine, a prva violina, koju svira Erikin kolega, utjelovljuje po Erikinu mišljenju apsolutnu moć. Ona voli biti blizu moćnih, jer misli da će u njihovu društvu postati nešto više od onoga što jest. Moć je zavoljela otkako je prvi put ugledala majku.

U stankama između sviranja mladić, s čijom se prvom violinom usklađuju svi drugi kao

vjetar prema vjetrokazu na tornju, čita knjige i sprema se za maturu. Kaže da će se uskoro morati suočiti s ozbiljnošću života, naime sa studijem. On kuje planove i ne stidi se pričati o njima. Ponekad rastreseno gleda kroz nju, vjerojatno ponavljajući neku matematičku formulu ili možda kakvu frazu svojstvenu svjetskom čovjeku. Njihovi se pogledi nikada neće susresti, jer ona poput kraljice uvijek gleda uvis. U njemu ne gleda čovjeka već samo glazbenika. Ona mu želi dati na znanje da ga ne primjećuje i da je za nju poput zraka. U sebi istovremeno izgara od čežnje za tim mladićem. Njena unutarnja vatra snagom jačom od tisuću sunaca grije užeglog štakora njena spolovila. Ne bi li svratila na sebe mladićevu pozornost, jednoga dana namjerno s velike visine spušta drvenu kutiju za violinu na lijevu ruku koja joj je kod sviranja itekako potrebna. Od bola je glasno zavikala ne bi li je mladić primijetio. Možda će biti galantan prema njoj. Ali ništa od toga: on priča o tomu kako uskoro mora u vojsku. Osim toga, njegova je želja da jednoga dana na nekoj gimnaziji predaje prirodoslovne predmete, njemački i glazbeni.

Glazbom je već ovladao prilično dobro. Nadajući se da će je zamijetiti kao ženu i unijeti u svoj duhovni blokić u žensku rubriku, Erika u stankama svira glasovir samo za njega. Vješta je u tomu, no on je doživljava isključivo kao strašno nespretnu osobu, kakvu je u svakodnevnom životu svi znaju. Nespretnost je to koja joj sasvim sigurno neće otvoriti put do njegova srca.

Erika odlučuje: nikome se nikada neće predati potpuno, nikada cijelim svojim bićem. Želi sve zadržati i po mogućnosti još nešto dobiti. Jer ono si što posjeduješ. Erika gomila brda znanja i sposobnosti, na vrhovima kojih je gladak, zaleđeni snijeg. Samo se najhrabriji skijaši usuđuju spuštati takvim padinama. Mladić bi se vrlo lako mogao okliznuti na strminama njena brijega i nestati u ponoru nekog ledenog procjepa. ONA

je već nekome povjerila ključ svoga dragocjenog srca: svojem duhu, zarobljenom u

ledenim sigama, i u svakom mu trenutku taj ključ može oduzeti. Erika nestrpljivo čeka da se njena vrijednost buduće vrhunske glazbenice popne na

životnoj burzi. Čeka tiho i povučeno da se netko odluči za nju, nakon čega će se ona odmah odlučiti za njega. Bit će to izniman čovjek, glazbeno nadaren i nimalo tašt. No taj

je već odavno izabrao: engleski ili njemački kao glavni predmet. S pravom može biti

ponosan na taj odabir. Pozivajući je k sebi, izvana joj domahuje nešto s čim nikako ne želi imati posla kako bi se mogla pohvaliti time da ni u čemu ne sudjeluje. Priželjkuje medalje i plakete za uspješno nesudjelovanje, a za nagradu se neće morati podvrgnuti tuđem mjerenju i uspoređivanju. Ona je životinja s probušenim kožicama među tupim čaporcima što se s mukom i strahom pokušava održati na površini tople majčine gnojnice i ne vidi obalu na kojoj je čeka spas. Korak koji je dijeli od suhe obale obavijene maglom teško je učiniti, jer previše se puta okliznula pokušavajući se popeti uza strminu.

Čezne za muškarcem koji puno zna i svira violinu. No on će je milovati samo ako ga

46

prije toga ulovi. Taj mužjak divokoze vere se po kamenjaru, ali snagu koja mu je potrebna da otkrije njenu ženstvenost zatrpanu pod hrpom kamenja nema. On zastupa mišljenje: žena je žena. Rado se i našali na račun poznate ženske prevrtljivosti, popraćajući vic rečenicom: Ah, te žene! Kada joj u svojoj dionici dade znak da ona može početi svirati svoju, pogleda je, ali je ne vidi. On ne odlučuje protiv NJE, već jednostavno bez NJE. Nikada se ne bi dovela u situaciju u kojoj bi mogla biti slaba ili podređena. Zato radije ostaje ondje gdje jest. Prolazi kroz već poznate stadije učenja i poslušnosti jer se drugim područjima i ne usudi kretati. Cvile navoji na preši što će joj istisnuti posljednje kapi krvi ispod noktiju na prstima ruke. Mora biti razumna želi li učiti, jer rečeno joj je da živi dok god nečemu stremi. Majka od nje zahtijeva poslušnost. A majka je i opominje:

tko se mača laća, od mača i pogiba. Kada kod kuće nema nikoga, namjerno si britvicom zarezuje meso. Dugo čeka dok svi ukućani ne odu iz stana da uzme britvicu u ruke i počne njome zarezivati po vlastitom tijelu. Čim se zatvore vrata stana, Erika odmah vadi očevu britvicu, svoj mali talisman. Vadi je iz lijepa omota od netaknutih pet slojeva plastike. Vješta je u rukovanju britvicom, jer svaki dan mora brijati oca, njegove mekane obraze ispod čela iza kojega više ničega nema, ni misli ni briga zbog kojih bi se to čelo mrštilo. Ta je britvica samo za NJENO meso. Tanke, elegantne pločice od plavičasta čelika savitljive su i elastične. ERIKA raširenih nogu sjeda ispred zrcala za brijanje pred stranu s povećalom i zarezuje britvicom iznad proreza koji vidi ne bi li povećala otvor što vodi u njeno tijelo. Iz iskustva, koje je u međuvremenu stekla, zna da neće osjetiti bol, kao što je ne osjeća ni dok se zarezuje u ruke, dlanove i noge, na kojima često izvodi svoje pokuse s britvicom. Njen je hobi zarezivati se po tijelu. Taj ulaz u tijelo sličan usnoj šupljini i istodobno izlaz ne bismo baš mogli nazvati lijepim, ali bismo mogli reći da je svakako potreban. Bolje je biti izložena sebi, nego nekome drugome. Ona svoje osjećaje drži u vlastitoj ruci, koja također osjeća. Točno zna koliko često i koliko duboko smije zarezati. Njen je otvor zarobljen u zrcalu između nogu i rez je vrlo lako izvesti. Brzo, prije nego što netko uđe u sobu. S malo informacija o anatomiji i s nešto manje sreće prinosi čeličnu oštricu britvice otvoru i ugurava je onamo gdje misli da treba načiniti rez. Meso se razjapilo, preplašeno nastalom promjenom zbog koje iz otvora počinje navirati krv. Takav prizor, ta krv što lipti, Eriki nije stran, ali se na njega nije ni navikla. Kao i uvijek, ne osjeća bol. No zarežala se na krivom mjestu, razdvojivši tako ono što su gospodin Bog i majka priroda na neobičan način sastavili. Nije na čovjeku da to razdvaja pa se tijelo osvećuje. Ona ništa ne osjeća. Na trenutak oba dijela razrezanog komada tkiva gledaju zbunjeno jedan u drugi, jer je između njih odjednom nastao raz- mak kojega prije nije bilo. Godinama su zajednički dijelili tugu i bol, a sada ih je netko razdvojio! U zrcalu se sve vidi naopako pa ni jedan ne zna koji je od njih koja polovica. Zatim krv počinje nezadrživo navirati. Kapljice krvi cure, teku. Miješaju se sa svojim prijateljicama, drugim kapljicama, pretvarajući se u tanki potočić. A potom se više potočića sjedinjuje u crvenu, ravnomjernu i umirujuću rijeku. Od silne krvi odjednom više i ne vidi što je razrezala. Jedino zna da je britvicom zarežala u vlastito tijelo koje joj je strašno strano. Nije unaprijed mislila na to da kada zareže više ništa neće moći kontrolirati, kao što se to može u krojenju, gdje po tkanini kotrljaš kotačić od jedne do druge točkice i crtice što označavaju liniju po kojoj treba rezati. ERIKA najprije mora

47

zaustaviti krvarenje i počinje je obuzimati strah. Za nju su donji dio tijela i strah dva prijateljska saveznika, koja uvijek dolaze zajedno. Pokuca li jedan na vrata njene glave, ona zna, ni onaj drugi nije daleko. Majka može kontrolirati jesu li NJENE ruke noću na pokrivaču ili ispod pokrivača, ali da bi mogla kontrolirati i strah svoga djeteta, morala

bi nasilu otvoriti djetetovu glavu i osobno ostrugati sve slojeve straha.

Odnekuda je izvukla omiljeni paket uložaka čije prednosti poznaje svaka žena, pogotovo ako se bavi sportom ili puno kreće. Djevojčica, koju su na karnevalski bal

poslali prerušenu u malu kraljevnu, vrlo je brzo zlatnu papirnatu krunu zamijenila paketićima uložaka. Ali NJU nikada nisu slali na karnevalske balove i nikada nije nosila krunu. Kraljevski je ukras ubrzo skliznuo u gaćice i djevojčica je odmah shvatila gdje joj

je mjesto. Ono što je dijete s ponosom nosilo na glavi, sada je ondje gdje žensko stablo

strpljivo čeka da ga pogodi sjekira. Kraljevna je u međuvremenu odrasla i mišljenja su o njenoj pojavi različita: jedan gospodin želio bi zgodan, ali neupadljivi komad namještaja od furnira, drugi pak cijelu sobnu garnituru od kavkaskog oraha, a treći ima samo jednu želju — sakupiti drva za loženje. Ali i među tim zadnjim ima razlike: drvo se može složiti tako da ne zauzme previše prostora. U neke drvarnice stane više drva nego

u one gdje je drvo samo nabacano. Vatra na nekim ognjištima gori dulje, jer se loži s više drva.

Vani, ispred kućnih vrata, velik je svijet, koji Eriku K. čeka širom otvorenih ruku. Što ga Erika više gura od sebe, svijet joj je sve bliže. Vruć proljetni vjetar u snažnim je naletima povlači sa sobom. Zalijeće joj se pod zvonoliku suknju, koja se naglo diže i odmah pada. Zagušljivi je zrak na mahove tako snažno zapahuje da jedva diše. Nošeni južnim vjetrom, otpaci udaraju i lupkaju o zidove zgrada.

U malim se dućanima moderne majke, svjesne ozbiljnosti svoje zadaće, odjevene u

odjeću veselih boja i omamljene neugodnim toplim vjetrom s Alpa, od kojega glava postaje olovno teška, saginju nad košare s povrćem, pomno odabirući hranu za ručak. Dok mlade mame na nedužnim patlidžanima i drugom egzotičnom povrću isprobavaju svoja kulinarska umijeća, preuzeta iz luksuznih kuharica, djeca trčkaraju uokolo praćena majčinim budnim pogledom. Primijete li da je povrće loše kvalitete, majke su tako užasnute kao da je između zelenih tikvica izvirila glava riđovke. Ni jednom zdra- vom, odraslom muškom stvoru ne pada na pamet hodati ovom ulicom gdje mu nije

mjesto. Prodavači povrća ispred svojih su dućana jedne na druge posložili drvene kutije

sa šarenim izvorima vitamina u najrazličitijim stadijima truljenja i raspadanja. Neka

žena stručnim okom prekapa po kutiji s povrćem. Prstima bezobzirno i neukusno pipka svaki plod ne bi li provjerila svježinu i tvrdoću povrća. I ne bi li slučajno na korici

primijetila tragove konzervansa ili pesticida, što mladu, obrazovanu majku

zaprepašćuje i nadasve joj smeta. Evo ovdje, na ovom grozdu, nekakva je pljesnivo zelena naslaga, koja je sasvim sigurno otrovna, jer su grozd prskali pesticidima još dok

je rastao na čokotu. Prodavačici sa zelenom pregačom oko pasa mlada majka s

gađenjem pokazuje grozd, kao dokaz da je kemija opet pobijedila prirodu i da bi njeno dijete, pojede li taj grozd, u sebe moglo unijeti klicu iz koje bi se kasnije mogao razviti rak. Rezultati anketa nesumnjivo pokazuju da je u ovoj zemlji svima važnije ima li

48

povrće i voće u sebi otrova nego kako se zove stari, puno otrovniji, kancelar. I sredov- ječna gospođa, stalna mušterija, jako pazi u kakvom je tlu rastao krumpir koji kupuje. Gospođa zbog svoje dobi ionako ulazi u zdravstveno ugroženu populaciju. Opasnost da oboli, što na nju vreba na svakom koraku, u ovoj je prodavaonici još veća. Zato odlučuje kupiti samo naranče, jer one se ogule pa ona tako može smanjiti negativni utjecaj onečišćena okoliša na svoje zdravlje. Erika je, i ne primijetivši je, samo prošla pokraj domaćice koja svojim poznavanjem svih vrsta otrova i pesticida pokušava na sebe skrenuti pozornost mušterija u dućanu. Navečer na nju neće pozornost obratiti ni njen suprug, koji će radije čitati sutrašnje izdanje novina što ga je na putu kući već danas kupio kako bi došao do informacija prije svih drugih. Ni djeca neće pojesti ručak koji je skuhala s puno ljubavi, jer su već odrasla i više ne žive u roditeljskom domu.

Odavno su osnovali vlastite obitelji pa sada i oni za svoje obitelji marljivo kupuju kemijski tretirano voće i povrće. Jednog će dana stajati nad grobom svoje majke i neće moći ni plakati, jer će biti svjesni da i njih vrlo brzo čeka isto. Riješili su se brige za svoju majku, a već je došlo vrijeme da njihova djeca vode brigu o njima. Tako razmišlja Erika. Na putu do škole Erika je gotovo prisiljena posvuda vidjeti odumiranje i ljudi i hrane. Ona vrlo rijetko vidi da nešto raste i uspijeva. Takvo što primijeti eventualno u parku ispred stare vijećnice, gdje su počele cvjetati ruže i tulipani mesnatih latica. Ali i oni su

se prerano počeli veseliti, jer što više cvjetaju i što su ljepši, to su bliže svojem kraju.

Tako teku Erikine misli. Sve što vidi potvrđuje ono što misli. Njeno je mišljenje da samo umjetnost može dulje potrajati. Erika je uzgaja, obrezuje, veže, plijevi i na kraju žanje. No tko zna što je sve već nestalo i utihnulo. Svaki dan umire neka kompozicija, neka pripovijetka ili pjesma, jer ništa na ovom svijetu ne opravdava njihovo postojanje.

A ono što svi smatramo ne prolaznim ipak prolazi i nitko se toga više ne sjeća, iako bi

zaslužilo potrajati u našem sjećanju. U razredu u kojem Erika predaje glasovir već i djeca drndaju po klaviru pokušavajući svirati Mozarta i Haydna, a napredni učenici nespretno se kližu po ledenim vrhovima Brahmsovih i Schumannovih skladbi

ostavljajući iza sebe na šumskom tlu klavirske literature sluzave tragove puža.

Erika K. odlučno se baca u proljetni vihor, nadajući se da će se probiti trgom ispred vijećnice i iz ove gužve izići živa i zdrava. I pas pored nje osjeća prvi dah proljeća. Eriki se oduvijek gadilo tjelesno pa joj se gade i tijela koja joj smetaju na njenu ravno zacrtanom putu. Istina, ona nije bogalj, ali je u slobodi kretanja svakako ograničena. Većina se ljudi s ljubavlju obraća drugomu ti ili svojem partneru. To je jedino za čim svi čeznu. Pokuša li je kolegica s konzervatorija uhvatiti pod ruku, Erika se trgne, dajući joj na znanje da je to previše. Na Eriku se nitko ne smije naslanjati, osim umjetnosti, lagane poput perca, što u opasnim naletima vjetra ionako odleti zrakom na neko drugo mjesto. Erika tako snažno stisne ruku uz tijelo da ruka druge glazbenice ne može probiti zid koji stvaraju Erikina ruka i tijelo pa kolegica, obeshrabrena, odustaje. Za takvu osobu svi kažu da je izrazito zatvorena. Pa joj se nitko i ne približava. Zaobilaze je. Radije nešto odgode i pričekaju samo da s njom ne bi morali imati posla. Neki ljudi glasno na sebe skreću pozornost, ali ne i Erika. Neki pritom čak i mašu, ali ne i Erika. Ima takvih i onakvih. Neki skakuću na mjestu, jodlaju i viču. Ali ne i Erika. Jer oni znaju što žele. Ali ne i Erika. Dvije učenice, naučnice, približavaju se glavama jedna drugoj, čvrsto su se zagrlile

49

priljubivši glave poput dva plastična bisera na ogrlici. Vise jedna na drugoj kao dvije voćkice na grani. Niti koje ih tako snažno spajaju sasvim će sigurno olabaviti čim se jednoj od njih približi neki momak. Njihov će topli prijateljski zagrljaj odmah popustiti, a djevojka će svoje pipce usmjeriti prema njemu, pokušavajući mu se uvući pod kožu poput plosnatih mina. Kasnije će mrzovolja glasno eksplodirati i žena će se rastati od muškarca ne bi li razvila neki svoj kasno otkriveni talent koji je cijelo vrijeme bio neiskorišten. Ljudska bića rijetko kada mogu hodati i stajati sama, najradije se kreću u čoporima, kao da već i kao jedinke ne opterećuju Zemljinu površinu, razmišlja Erika, koja je uvijek bila vuk samotnjak. Bezlični su to puževi golaći bez uporišta i kralježnice koji ništa ne slute! Nikada ih nije dotakla niti obuzela nikakva čarobna snaga, a pogotovo ne čarobna snaga glazbe. Kože su im se zalijepile jedna uz drugu, tako da između ne bi mogao proći ni dašak vjetra. Erika rukom čisti odjeću. Lagano se lupkajući dlanovima po tijelu, otire nevidljivu prašinu sa suknje i jakne. Na ovakvom su se vjetru sasvim sigurno zaprašile. Prolaznici se, čim je izdaleka ugledaju, uklanjaju Eriki s puta. Bio je jedan od onih teških, treperavih proljetnih dana kada su dame Kohut u donjoaustrijski sanatorij dopremile oca, koji je već sasvim izgubio orijentaciju i gotovo podjetinjio. Sljedeća je očeva postaja bila državna umobolnica Am Steinhof — iz tužnih balada poznata čak i strancima — gdje su mu predložili da ostane zauvijek. Koliko god poželi! Sve prema željama! Jedan se trgovac suhomesnatom robom, s kojim su u rodu i koji ima vlastitu klaonicu, ali naravno nikada ni pomišljao nije na to da zakolje i sebe, ponudio odvesti ih do sanatorija te su otac i dame Kohut, smjestivši se u sivi Volkswagenov autobus u kojem mesar inače prevozi teleće polovice, krenuli na put. Putuje tako otac proljetnim krajolikom i diše. S njim putuje i prtljaga s njegovom odjećom na kojoj je, na svakom komadu, izvezen očev monogram. Čak je i na čarapama izvezeno sitno K. Zahtjevan je to ručni rad kojemu se otac više ne može diviti niti ga može cijeniti. Iako je to umijeće trebalo koristiti isključivo njemu, poslužilo je jedino tomu da neki jednako podjetinjio gospodin Novotny ili gospodin Vytvar bez imalo zle namjere zamijeni njegove čarape svojima. I na njihovim su čarapama izvezena početna slova njihovih imena, ali što je sa senilnim gospodinom Kellerom, koji nuždu obavlja u krevet? Srećom, on je u drugoj sobi, u što su se Erika i majka, odmah umirene tom činjenicom, mogle osobno uvjeriti. Voze se i približavaju cilju. Ubrzo će stići u sanatorij. Prolaze autom pored Rudolfshohe i Feuersteina, zatim uz obalu Wienerwaldskog jezera podnožjem Kaisersbrunnen- berga, Jochgrabenberga i Kohlreitberga, po kojima su u davna, ali ne i lijepa vremena, planinarili. Možda će proći i ispod Buchberga, ako prije toga ne skrenu s glavne ceste. A iza brda ih očekuje Snjeguljica! Nježna i raskošne ljepote veselo se smije što opet netko dolazi u njeno carstvo. Živi u kući predviđenoj za dvije obitelji, maksimalno proširenoj — u vlasništvu obitelji s rodovskim stablom seoskih korijena i prihodima na koje nije plaćen porez — a preuređenoj u humanu svrhu zbrinjavanja umobolnih, na kojima se usput može solidno zaraditi. Tako kuća nije samo dom dvjema obiteljima, već je i utočište i zaštita umobolnima od samih sebe i drugih. Štićenici smiju birati između šetnje i izrađivanja predmeta od drva i gline. Nadziru ih pri jednoj i drugoj aktivnosti.

50

Jer dok izrađuju predmete od drva i gline, nastaje puno smeća, a dok šeću, izloženi su mnogim opasnostima (bijegu, ugrizima životinja, ozljedama). Svježi planinski zrak besplatan je. Mogu ga udisati koliko hoće i koliko ga trebaju. Zakonski skrbnici svakoga pacijenta moraju platiti pozamašnu svotu da bi uprava bolesnog člana najprije primila u sanatorij, a zatim ga ondje i trajno smjestila, što obitelj plaća dodatnim napojnicama, kojih visina ovisi o težini bolesti i prljavštini koju je bolesnik u stanju proizvesti. Žene su na drugom katu i mansardi, a muškarci na prvom i u jednom krilu zgrade koje se službeno ne smije zvati preuređenom garažom jer je to dražesna kućica s tekućom hladnom vodom i krovom što prokišnjava. Svaki promatrač vrlo brzo može zaključiti da plijesni i truleži nema jedino u vozilu kojim se služi osoblje sanatorija, jer ono stoji vani, na zraku. Poneki se štićenik katkad odmara u kuhinji, listajući uz malu džepnu svjetiljku brošure što oglašavaju akcijske prodaje i sniženja. U to krilo zgrade mogao bi eventualno stati Opel Kadett, Opel Commodore već bi zapeo i ne bi se mogao pomaknuti ni naprijed ni natrag. Posvuda oko zgrade solidna je i visoka rešetkasta ograda. Pa ne mogu obitelji odmah primiti natrag svog bolesnog člana kojega su s toliko muke i za velik novac uspjeli smjestiti u sanatorij. A novac koji obitelji što vode sanatorij zarađuju one su sasvim sigurno uložile u kupnju dvorca negdje gdje ne moraju gledati ovakve idiote. U dvorcu žive same pa se mogu odmoriti od svog svakodnevnog posla, od skrbi za ljude. Napola oslijepio, ali vođen sigurnom rukom, otac žuri u svoj novi dom, jer je onaj obiteljski zauvijek napustio. Dobio je zgodnu sobicu, koja ga već prazna čeka. Dugo je trebalo da netko umre i oslobodi mjesto za novog pacijenta. A i taj će pacijent morati jednom osloboditi mjesto za nekog drugog. Duševno poremećena osoba zauzima puno više prostora od normalnog primjerka; nju ne možete primiriti izmišljajući kojekakve izgovore, njoj treba prostora za kretanje koliko psu ovčaru srednje veličine. U upravi sanatorija uvijek govore da su sva mjesta popunjena i da bi čak mogli povećati kapa- citete! Međutim štićenici, koji uglavnom moraju ležati jer tako manje prljaju prostorije u kojima borave i, naravno, ne zauzimaju puno prostora, vrlo se brzo mogu zamijeniti. Sanatorij jedino žali što u jedan krevet ne može smjestiti dvoje ljudi i tako za jedno mjesto naplatiti dvostruku cijenu. Jer jedino su oni koji leže izvor zarade — takva se računica dvjema obiteljima isplati. A oni koji ovdje leže tu će i ostati, zato što tako žele njihove obitelji. Ima samo gore rješenje od ovoga: Steinhoff! Ili Guggin! U sobi je puno malih kreveta. Svatko ima svoj krevetić. Sto su krevetići manji, više ih stane u sobu. Između kreveta na koje su štićenici polegnuti tridesetak je centimetara prostora, upravo za ljudsko stopalo, tako da se bolesnik u slučaju potrebe može olakšati. Ako bi nuždu obavljao u krevet, to bi osoblju sanatorija zadavalo previše posla i povisivalo bi cijenu boravka. Tada bi bolesnik stajao više od gumene plahte i bio bi zreo za premještaj na neko puno strašnije mjesto. Vrlo bi često bolesnici s punim pravom mogli pitati zašto je netko ležao u njihovu krevetiću, tko je jeo iz njihova tanjurića ili kopao po njihovoj ladičici. Ah, ti patuljci! Kada se začuje dugo očekivani zvuk gonga, znak za početak ručka, patuljci se u malim čoporima guraju prema prostoriji gdje im se nježna i strpljiva Snjeguljica obraća svakomu posebno. Snjeguljica, kože bijele poput snijega i kose crne poput ebanovine, voli svakoga od njih i u svojoj ga nježnoj ženstvenosti, koju odavna nisu osjetili, privine na grudi. Ali ono što vide samo je obična blagovaonica s golemim stolom u sredini, kojem su zbog ovih svinja što se za stolom ne znaju ponašati ugradili

51

plastičnu ploču otpornu na kiselinu i ogrebotine koja se može jednostavno oprati. Posuđe je plastično da se ti idioti ne bi porezali, a nožića i viličica nema: jede se samo žličicama. Da je obrok mesni, što je rijetkost, meso bi se posluživalo narezano. Patuljci se stišću jedni uz druge, guraju se laktovima, udaraju i štipaju ne bi li nekako obranili ono malo mjesta za stolom predviđenog za njih, patuljke. Otac ne shvaća zašto odjednom mora ovdje stanovati, kada to nikada nije bio njegov dom. Puno mu toga zabranjuju, a mnoge stvari srećom i ne vidi. Sve što učini, krivo je, ali na to se u međuvremenu naviknuo slušajući svoju suprugu. Tom neumornom šetaču neprestano govore da ništa ne dira, da se smiri i pokuša svladati nemir ležeći u krevetu. I da ne unosi izvana prljavštinu na cipelama niti da iznosi iz kuće imovinu dviju obitelji. Vanjski i unutarnji svijet ne smiju se miješati, sve mora biti na svojem mjestu, pa kada i izlazi van otac se mora presvući i odjenuti svoju odjeću, koju mu je susjed jučer namjerno ukrao ne bi li mu napakostio. Tek što ga smjeste u krevet, otac ustaje i hoće van pa ga moraju nasilu poleći i vezati za krevet, jer kako bi se inače obitelj riješila člana koji narušava njen mir i kako bi vlasnici sanatorija zaradili bogatstvo? Jednima je stalo da otac više nije s njima, a drugima da bude u njihovu sanatoriju. Jedni žive zahvaljujući tomu što otac živi pod njihovim krovom, a drugi žive zahvaljujući tomu što više nije pod njihovim krovom i što ga ne moraju gledati. Doviđenja, bilo je lijepo dok smo bili zajedno! Ali svemu dođe kraj! Dame su Kohut na odlasku i muškarac u bijeloj kuti, koji pripada pomoćnom osoblju, a ono nerado pomaže bolesnicima, drži oca pod ruku i pokazuje mu kako da mahne ženi i kćeri. Tata je, umjesto da maše, toliko nerazuman da rukom zaklanja oči i preklinje bolničara da ga ne tuče. Na osakaćeni dio obitelji u odlasku taj prizor ostavlja snažan, neugodan dojam, jer tatu, zaboga, nikada nisu tukli, sasvim sigurno ne?! Otkuda mu to, pita se tihim glasom obiteljski torzo kao da od zraka očekuje odgovor. Odgovora nema. Mesar vozi brže nego što je vozio u sanatorij, a osim toga, u autu više ne mora voziti opasnu osobu. Zuri se, jer popodne želi igrati nogomet s djecom. Nedjelja je. Dan kada se odmara. Obraća se objema ženama pažljivo birajući riječi utjehe. Odabranim rečenicama tješi dame K, jer poslovni ljudi najbolje vladaju jezikom biranja i izbora. Mesar priča kao da se radi o izboru između filea i ramsteka. Govori svojim uobičajenim poslovnim jezikom, iako je nedjelja, dan kada mirne duše govorimo jezikom kojim se govori u slobodno vrijeme. Trgovina je zatvorena, ali dobar mesar uvijek radi. Iz dama K. izlijeva se bujica iznutrica, iz kojih se još uvijek puši i koje se u najboljem slučaju mogu iskoristiti za mačju hranu, procjenjuje stručnjak. I što tu sada brbljaju kako su teško odlučile smjestiti oca u sanatorij i kako je ta odluka, zar ne, bila potrebna ako već nije i zakasnjela? Zašto se natječu u samooptuživanju? On je naučen da se ljudi natječu u tomu kako da spuste cijenu mesa, kao što to čine njegovi dobavljači. Zato njegovi proizvodi imaju stalne cijene, jer se zna koliko što stoji. Bikov rep stoji toliko, juneći but toliko, a šunka opet ima svoju cijenu. Obje ga žene, škrte na riječima, slušaju. Samo neka ne škrtare poslije, kada kod njega budu kupovale salame i suhomesnatu robu, jer nije ih valjda u nedjelju zabadava vozio čak ovamo. Jedino je smrt besplatna, a i nju moramo platiti životom. Sve ima kraj, jedino kobasica ima dva kraja, dodaje uvijek uslužni mesar gušeći se od smijeha. Iako mu dame Kohut povlađuju sa sjetom u glasu, jer je bol za ocem jednaka boli kakvu osjećamo kada izgubimo dio tijela, znaju kako se kao dugogodišnje mesarove mušterije moraju ponašati. Mesar, koji ih smatra jednima od svojih najstarijih

52

i najboljih mušterija, ohrabren njihovom šutnjom i povlađivanjem, nastavlja: »Životinji ne možeš pokloniti život, ali možeš brzu smrt.« Tako ozbiljno zbori taj muškarac krvava zanata. Dame K. slažu se s njim. Jedino ga mole da malo pripazi na cestu jer bi se inače izreka mogla obistiniti na najgori mogući način za njih i prije nego što su to zaslužile. Na cesti je gust promet, neuobičajen za kraj tjedna. Mesar im odvraća da mu je upravljanje autom jednostavno u krvi te da bi mogao voziti i zavezanih očiju. Kohutice mu ne mogu drugačije uzvratiti nego mu povjeriti svoje tijelo i život, koji nikako ne bi htjele izgubiti. Upravo su bile prisiljene komad njima skupocjenog mesa smjesiti u natrpanu spavaonicu i još su to dobrano morale platiti. Neka mesar ne misli da su to učinile laka srca. Otkinule su od sebe dio vlastitog tijela i ostavile ga u domu u Neulenbachu. A koji to komad točno? radoznalo pita mesar. Ubrzo ulaze u svoj pomalo prazan stan. U toj spilji, na kojoj se za njima zaštitnički zatvaraju ulazna vrata, sada imaju više mjesta za svoje hobije nego ikada prije; stan ne prima u svoje okrilje bilo koga, već samo onoga kome je ondje mjesto! Naišao je novi nalet vjetra, koji poput golema, divovskog dlana pritišće Kohuticu mladu o optičarski izlog, gdje na neonskom svjetlu bliješte stakla naočala. Nadnaravno velike naočale ultraljubičastih stakala vise i njišu se pod neugodnim udarima toplog vjetra iznad ulaza u dućan prijeteći prolaznicima na pločniku. Zatim se vjetar odjednom smiruje kao da zrak, preplašen silinom vjetra, uzima dah. Majka se za to vrijeme povukla u kuhinju, gdje na masti prži nešto što će im ohlađeno poslužiti za večeru. Nakon toga čeka je njen ručni rad, bijeli čipkasti stolnjačić.

Na nebu su oblaci oštrih, crvenkastih rubova. Čini se da ne znaju kamo idu pa bezglavo jure čas na jednu čas na drugu stranu. Erika zna dugo unaprijed što se od nje očekuje u danima koji slijede: služenje umjetnosti na konzervatoriju. Sve što Erika radi, ima veze s glazbom, koja je polako uništava i koju Erika konzumira u različitim agregatnim stanjima — u limenkama ili svježe pečenu, ponekad kao kašicu, a ponekad kao krutu hranu — sama ili je na njenu zapovijed hrane drugi.

Nekoliko ulica prije glazbene škole u kojoj radi, Erika iz navike, tragajući i njušeći zrakom poput iskusna lovačkog psa koji je upravo naišao na trag žrtve, vreba svoje učenike. Hoće li i danas uhvatiti jednoga ili jednu kako usprkos tomu što nisu svladali vježbe koje im je zadala švrljaju gradom kao da doista imaju slobodnog vremena? Erika će prodrijeti u njihov svijet i provjeriti njihove goleme posjede, što se, podijeljeni na parcele, prostiru svuda po gradu. Krvava su to brda, polja života koja treba dobro pročešljati. Nastavnik uvijek ima pravo kontrolirati svoje učenike, jer je on na neki način produžena ruka roditelja. Erika po svaku cijenu želi znati što se događa u životima drugih ljudi. I tek što ju je, ugledavši je izdaleka, učenik brže-bolje izbjegao, pobjegavši u svoj plastični svijet slobodnog vremena, ona mu je, iako nepozvana, drščuči od ljutnje, već za petama i potajno ga prati. Naglo iskoči iza nekog ugla, odjednom se pojavi u uskim prolazima ili se pak poput strašnog duha u boci materijalizira u kabini dizala. Ponekad ide na koncerte kako bi oplemenila svoj glazbeni ukus i poslije ga nametnula učenicima. Uspoređuje izvođače i ubija učenike u pojam postavljajući im mjerila koja vrijede samo za vrhunske glazbenike. Ona stalno progoni; izvan je vidnog polja svojih učenika, ali je uvijek u vlastitom dok u izlozima promatra svoj lik što prati tuđe tragove. Narodskim bi se jezikom za nju reklo da je dobar promatrač, ali Erika nije

53

netko iz naroda. Ona je među onima koji narodom vladaju i koji ga vode. Iako ju je potpuno progutao zrakoprazan prostor vlastitoga umrtvljena tijela, uz glasan zvuk otvara bocu nečijeg nasumce ili unaprijed odabranog života i ulazi u nju. Nitko ne može dokazati da Erika prati baš njega. No svi je počinju gledati s nepovjerenjem. Odjednom se pojavi negdje gdje je nekome pri onom što radi najmanje potreban svjedok. Nova frizura neke učenice dovoljan je povod za žučnu raspravu s vlastitom majkom, pri čemu optužuje majku svoje učenice da kćer ne pušta iz kuće kako djevojka u slobodno vrijeme ne bi što vidjela i doživjela. Kada smo već kod frizura, i ona bi, Erika, hitno morala frizeru. Ali njena se majka, koja je više ne smije tući, prilijepila za nju poput čička ili pijavice što prenosi zarazu. Majka joj siše koštanu srž. Ono što Erika saznaje krišom promatrajući druge njena majka odavno zna, a što Erika doista jest, genij, i to najbolje zna njena mama, koja svoje dijete poznaje izvana i iznutra. Tko traži, taj nađe odurne stvari za koje se potajice nadao da će ih naći. Posljednja tri dana početkom proljeća, otkako je kino Metro u Johannesgasse promijenilo program, Erika pred kinom otkriva skriveno blago, jer su učenici, zaokupljeni sobom i svinjarijama u svojim glavama, već odavno pokopali svoje ne- povjerenje. Sva su njihova osjetila usredotočena na fotografije iz filmova što se prikazuju. Trenutačno je na programu kina, pored kojega učenici moraju proći na putu u glazbenu školu, meki pornofilm. Jedan od učenika što stoji pred dvoranom analizira fotografije, procjenjujući ih prema onom što vidi, a drugi se više zanima za ljepotu žena na slikama. Treći pak tvrdoglavo želi vidjeti ono što na fotografijama ne može vidjeti:

utrobu dotičnih dama. Dvojica budućih mladića žustro se svađaju oko veličine žen. grudi, kada se odjednom, kao da ju je donio južni vjetar, među njima pojavljuje gospođa profesorica, izazivajući pometnju kao da je među njima eksplodirala ručna granata. Gleda ih stroga i prezirna izraza lica; da ne povjeruješ kako su dame na fotografijama i ona istoga spola, naime onoga ljepšeg. Kada bi se prosuđivalo prema vanjštini, netko bi neupućen rekao da pripadaju dvjema različitim kategorijama ljudske vrste. Ali fotografija ne može dočarati unutarnji život likova pa bi usporedba svakako bila na štetu gospođice Kohut, čiji unutarnji život buja i cvate. Ne progovorivši ni riječi, Kohutica nastavlja svojim putem. Učenici šute jer znaju što će sutra u školi čuti: opet su premalo vježbali jer se zanimaju za sve drugo samo ne za sviranje. Muškarci i žene na fotografijama, zapetljani u klupko vječnog grča pohote, međusobno se muče kao da izvode tešku baletnu točku. Tu i tamo muškarac marljivo radi na ženinu mesu pa u javnosti može pokazati rezultate svoga rintanja: mlijeko koje izlijeva na ženino tijelo. Kao što u stvarnom životu muškarac mora prehranjivati ženu te ga vrednuju po tomu čini li to više ili manje dobro, tako i na ovim slikama muškarac toplom hranom opskrbljuje ženu, koja svoju utrobu grije na laganom plamenu. Žena glasno stenje, ali, slikovito rečeno, njen se krik doslovce može vidjeti. Raduje se hrani što ju je dobila i, vičući sve jače, raduje se svom hranitelju. Na fotografijama naravno nema zvuka, ali ako kupite kartu i uđete u kino, možete čuti kako se žena dere iz zahvalnosti za mu- škarčev trud.

Uhvaćeni učenik žustro kreće za profesoricom Kohut držeći se na pristojnoj udaljenosti. Predbacuje sam sebi što je gledajući fotografije golih žena sasvim sigurno povrijedio njen ženski ponos. Možda se Kohutica stvarno smatra ženom i sada je duboko uvrijeđena. Sljedeći će mu put sedmo čulo valjda pomoći da mu se profesorica

54

Kohut tako neprimjetno ne prišulja. Kasnije, u učionici, Erika namjerno izbjegava poglede svoga učenika, tog pohotnog gubavca. Već na Bachu, odmah nakon ljestvica i vježbi za razgibavanje prstiju, njega počinje obuzimati strašna nesigurnost. Bachove zamršene kombinacije podnose jedino sigurnu ruku nadmoćnog svirača koji čvrsto zateže uzde. Glavnu je temu već uspio pokvariti, a sporedne su se presnažno nametnule i sve je skupa daleko od jasne i lijepe izvedbe. Prije sve sliči zamašćenu prednjem staklu na automobilu. Erika se ruga učenikovoj jadnoj izvedbi, sličnoj napola presušenu potočiću što, preskačući kamenje i zemlju, ne žubori, već curi po rifljači. Erika mu pokušava objasniti bit Bachove glazbe:

njegova Muka po Mateju kiklopske su zidine, a Dobro ugođeni klavir i drugi kontrapunkti za glazbala s tipkama prava su lisičja jazbina. Ne bi li što više ponizila učenika, Erika kuje Bacha u zvijezde: tvrdi da Bach svakom svojom skladbom gradi glazbene gotičke katedrale. Erika osjeća škakljanje među nogama kakvo može osjetiti samo onaj kojega je umjetnost odabrala za svoje više ciljeve i laže kada faustovsku čežnju za Bogom, utjelovljenu u strasbourskoj katedrali, uspoređuje s uvodnim zborom Muke po Mateju. A ono što je upravo odsvirao nije baš bila gotička katedrala. Erika se ne može svladati, ne može ne aludirati na učenikov grijeh rekavši da je Bog stvorio i ženu. Zatim mu je ispričala zgodan muški vic da je Bog stvorio ženu jer nije imao pametnijeg posla. Ispričani vic odmah i povlači, najozbiljnije upitavši učenika zna li kako mora gledati fotografije žene? S poštovanjem ih mora gledati, jer i njegova je majka, koja ga je iznijela i rodila, žena. Da, da, ni više ni manje nego žena! Učenik profesorici Kohut obećava sve što ona od njega traži. Zauzvrat mu profesorica otkriva da je Bachova glazba u svojim najrazličitijim kontrapunktalnim oblicima trijumf zanatstva. Ona je na primjer u ručnom radu jako vješta i da se uspjeh mjeri vježbanjem, ona bi, iako su je drugi nokautom izbacili iz konkurencije, bila apsolutna pobjednica. Ali Bach je, nastavlja ona likujući, poput molitve, a zatim nadmašujući sve superlative iz udžbenika povijesti glazbe koji je u ovoj zemlji u upotrebi — svezak 1., austrij. Savezna izdavačka kuća — nastavlja pretjerivati tvrdeći da je Bachovo djelo posvećeno nordijskom nadčovjeku koji se bori za Božju naklonost. Učenik sam sebi čvrsto obećava da ga nikada nitko više neće uhvatiti kako gleda fotografije golih žena. Erika trza prstima kao da su pandže dobro dresirana lovačkog psa. Na nastavi slama jednu učeničku volju za drugom. Usprkos tomu u sebi nosi jaku želju da bude poslušna. Tu joj želju kod kuće ispunjava majka. Ali i gospoda Kohut stari. Što će biti kada se jednoga dana počne raspadati i pretvarati u još jedan tužan slučaj nepomična bolesnika pa će morati slušati nju, Eriku. Erika izgara od želje da joj daju teške zadatke koje će polovično ili loše izvršiti. Zbog toga mora biti kažnjena. Ovaj vlastitom krvlju obliveni mladić nije nikakav protivnik. Ta zakazao je pred Bachovim glazbenim čudom jer nije shvatio da se Bachom treba igrati. Kako li će tek zakazati dadu li mu živog čovjeka da se njim poigra! Neće se ni usuditi čvršće ga zgrabiti, kada ga je loše odsvirani Bach uspio toliko posramiti. Ona ga jednom jedinom rečenicom, jednim ne- marnim pogledom može baciti na koljena i prisiliti da se postidi te odmah donese neke odluke koje u životu nikada neće moći ostvariti. Onaj tko njoj uspije nešto zapovjediti — a to bi morao biti zapovjednik drugačiji od njene majke, što je na njenoj volji ostavila duboke, krvave brazde — taj će od nje moći dobiti SVE. Moći će se osloniti na nju kao

55

na čvrste zidine koje nikada neće popustiti. Nešto je vuče za ruku, čupka za lakat, vješa se o porub njene suknje, neka mala olovna kugla, sitni okrugli teret. Ona ne zna na što bi sve, kada bi ga se pustilo s lanca, taj oštar pas s crvenim odsjajem u očima i nakostriješenom dlakom na hrptu, što podmuklo reži pokazujući samo očnjake i hodajući tik uz rešetke ograde, mogao biti spreman. Ona čeka tu jednu zapovijed. Tu žutu rupu u snijegu iz koje se puši, malu šalicu punu pišaline. Mokraća je još topla i rupa će se uskoro zamrznuti te pretvoriti u tanki žuti trag na snježnom brdu, označavajući stazu skijašima, sanjkašima, planinarima, kao dokaz da je ovdje nakratko boravio čovjek, ali da je srećom otišao. Ona sve zna o sonatnom obliku i o strukturi fuge. Pa nastavnica je glazbe. Ipak, njene šape čeznutljivo i zahvalno grebu po podu očekujući onoga tko će u njoj probuditi njenu bezuvjetnu poslušnost. Zadnji snježni brežuljci, uzvisine, kameni međaši u pustinjama polako se rastežu i izravnavaju u blještave ledene plohe bez ikakvih tragova ljudi ili vozila. Drugi su ti koji pobjeđuju na skijaškim natjecanjima: prvo mjesto u spustu za muške, prvo mjesto u spustu na žene i prvo mjesto u kombinaciji! Na Erikinoj je glavi svaka vlas na svojem mjestu, rukavi njene haljinice ne lepršaju, na njoj nema ni trunka prašine. Podigao se ledeni vjetar, a ona klizi zaleđenom poljanom, prvakinja u umjetničkom klizanju, odjevena u kratku haljinicu i sa snježnobijelim klizaljkama na nogama. Od jedne do druge strane obzora prostire se najzaleđenija ploha na svijetu! Organizatori priredbe zametnuli su pravu traku tako da njenu točku ne prati glazbeni potpuri i blagi se zvuk klizaljki, što gotovo lebde nad ledenom površinom, sve više pretvara u zlokobno struganje metala po ledu o koji se tu i tamo nakratko odbije bljesak oštrica, poput Morzeova, svima nerazumljiva znaka na rubu vremena. Tijelo se klizačice na trenutak umirilo, kao da uz pomoć divovske ruke iznutra skuplja svu raspoloživu snagu, i u točno određenoj desetinki sekunde izvija se u milimetarski precizan dvostruki aksel, nakon kojega savršenom elegancijom i točnošću doskače na led. Od siline skoka njeno se tijelo, koje je postalo dvostruko teže, uz potmuli zvuk dočekuje na ledenu površinu, koja ne popušta. Klizaljke joj svrdlaju po toj poput dijamanta tvrdoj površini, zatežući nježnu konstrukciju tetiva do granice izdržljivosti kostiju. Nakon toga odmah slijedi pirueta u čučećem položaju! Iz istog zamaha! Klizačica se pretvara u cjevčicu cilindrična oblika i slična je vrhu bušilice na naftnoj bušotini. Ledena prašina uz prodoran zvuk pršti na sve strane, zrakom lete sledeni oblačići klizačičina daha i čini se da neka strašna pila cvileći pokušava prerezati neuništivi led, na kojem, međutim, ne ostaje ni trag tih pokušaja. Okretaji se klizačice usporavaju i već se nazire njena ljupka silueta, a zatim se nejasna svijetloplava mrlja njene suknjice polako pretvara u tkaninu uzbibanih nabora. Potom elegantni naklon uz blagi klecaj koljena, prvo pred klipanima lijevo, a onda pred klipanima desno, nakon čega, mašući dlanom jedne ruke i cvijećem u drugoj ruci, odlazi. Ali lica tih neotesanaca ne vidi. Možda ledena djevojčica samo pretpostavlja da su ondje, jer je jasno čula njihov pljesak. Snažnim zamasima klizaljki djevojčica nestaje u daljini, gdje vlada apsolutni mir i gdje se još samo vidi porub njene svijetloplave haljinice što visi, lupka, skače, lepr- ša i podrhtava iznad bedara u svijetloružičastim najlonkama — središte je savršene utjehe ta kratka haljinica zvonolikih nabora od mekog pliša, gornjim dijelom pripijena uz tijelo, obrubljena sitnim vezom na vratnom otvoru.

Majka sjedi za kuhinjskim stolom poput kraljice, pije kavu i komandira. Čim kći na

56

izlasku za sobom zatvori vrata stana, majka mirno i zadovoljno — ona zna gdje će kći provesti dan — uključuje televizor, jer ubrzo počinje prijepodnevni program. Što danas da gleda? Emisiju o Alfredu Dtireru ili spust za žene? A kada se nakon napornog dana kći vrati kući, počinje se derati na majku da je već jednom pusti na miru jer da želi voditi svoj život. Pa valjda imam pravo na to ako ni zbog čega drugog onda zbog svojih godina, urliče kći. Majka svaki dan odgovara da majke to bolje znaju od svoje djece, jer majka nikada ne prestaje biti majka. Kćerkina želja za samostalnim životom obično dolazi do točke u kojoj se pretvara u još veću, bezgraničnu, poslušnost i gdje počinje mali, uski prolaz, dovoljan tek za jednu osobu, na čijem joj drugom kraju netko domahuje da može proći. Stražar joj rukom daje znak da je prolaz slobodan. Desno i lijevo uzdižu se visoki i glatki, pomno izglancani zidovi. Nema prolaza ili putova sa strane, nema niša ili udubljenja u zidu, samo taj uski put kojim mora proći da bi stigla na drugu stranu. Gdje je, a da to i ne zna, čeka zimski krajolik što se proteže u daljinu i u kojem se uzdiže dvorac spasa, ali do kojega ne vodi nikakav puteljak. Ili je na drugom kraju ne čeka drugo doli sobičak bez vrata, zapravo više namješteni kabinet na sredini kojega je staromodni drveni umivaonik s vrčem za vodu i ručnikom i do kojega dopiru koraci vlasnika stana, što nikada neće ući, jer sobica nema vrata. U tom beskrajnom prostranstvu ili tom skučenom sobičku bez vrata životinja će se, preplašena, predati nekoj većoj životinji ili malom drvenom umivaoniku na kotačićima koji jednostavno stoji nasred sobe, ni zbog čega drugoga nego da bi se njime moglo koristiti.

Erika je tako dugo nijekala vlastito tijelo da sada u sebi više ne osjeća nikakav nagon.

Umirila je to tijelo, jer nema nikoga tko bi je poput pantere zaskočio i odvukao. Čekajući

zanijemjela. Tijelu postavlja teške zadatke kojih izvršenje, po vlastitoj želji, ugrađujući

njih skrivene zamke, sebi može otežati. Ona jako dobro zna da svatko može slijediti

svoje nagone, pa i oni najprimitivniji, koji se ne ustručavaju udovoljiti im pred svima.

Erika K. popravlja Bacha. Mora ga nekako zakrpati. Njen učenik zbunjeno zuri u svoje ruke koje kao da su zavezane u nerazmrsivo klupko. Profesorica gleda kroz njega, ali na drugoj strani vidi samo zid na kojem visi Schummanova posmrtna maska. Na trenutak je osjetila potrebu da učenika zgrabi za kosu i svom mu snagom udara glavom

o žice tako dugo dok iz nutrine glasovira vrišteći ne počne kuljati utroba. Bosendorfer

će tada zanijemjeti. Zelja je na trenutak proletjela njenom podsvijesti i odmah nestala. Učenik joj obećava da će se popraviti pa makar morao vježbati. Erika odvraća da se i ona tomu nada i traži da odsvira Beethovena. Učenik se trudi, očekujući pohvalu koju bez imalo srama uvijek rado prihvaća. Mora se priznati da njemu ipak nije toliko stalo da ga hvale kao gospodinu Klemmeru, koji je zbog silne želje za pohvalom gotovo nepodnošljivo revan. Ispred vitrina kina Metro ovaj put nesmetano visi mlado meso najrazličitijih oblika, vrsta i cijena te zuri u fotografije. Buja poput korova što se širi na sve strane, jer Erika K. trenutačno ne može stražariti ispred kina. I cijene su ulaznica različite, sjedala u prednjim redovima jeftinija su od onih u stražnjim, iako je gledatelj u prednjim redovima bliže zbivanjima na platnu i može bolje zaviriti u tijela glumaca. Nevjerojatno

dugački, crveno obojeni nokti zarivaju se u jednu od glumica, a u tijelo druge netko zabija šiljast predmet, čini se nekakav bič. Bič ostavlja udubinu u mesu pokazujući

57

je

u

gledatelju tko je ovdje gazda pa se i promatrač osjeća kao gazda. Erika osjeća kako se bič zabija i u njeno tijelo. Prizor joj jasno daje na znanje gdje joj je mjesto, naime u gledalištu. Lice neke druge žene izobličilo se od zadovoljstva, jer muškarac jedino tako

može vidjeti kakav joj je užitak priredio i je li nešto propustio učiniti. A lice još jedne žene na kinoplatnu izobličilo se od bola, jer su nju malo istukli. Žena ne može svoj užitak iskazati kao nešto materijalno pa muškarac ovisi isključivo o podacima koje mu ona osobno dade. Podatke o užitku čita na njenu licu. Žena se malo trza da baš ne izgleda kako je prelagan plijen. Sklopila je oči i zabacila glavu. Ako oči ne zaklopi do kraja, tada ih, treba li, može izvrnuti prema gore. Žene u tim filmovima rijetko gledaju

u muškarce. Zato se muškarci itekako moraju truditi da rezultate svoga djelovanja

pročitaju na ženinu licu i skupe bodove. Od silnog užitka žena i ne vidi muškarca. Od

šume ne vidi drveće. Gleda u samu sebe. A muškarac, taj izučeni automehaničar, popravlja pokvareni auto, komad na kojem radi, ženu. Općenito se u pornofilmovima radi više nego u filmovima o svijetu rada. Erika je baždarena da promatra ljude koji se svim snagama trude jer priželjkuju neki

rezultat. Razlika između glazbe i užitka, koja je inače jako velika, u ovom je slučaju gotovo zanemariva. Erika nerado gleda prirodu. Nikada ne odlazi u one šumom obrasle prigradske četvrti gdje umjetnici obnavljaju stara seoska imanja. Nikada ne planinari. Nikada ne roni u jezeru. Niti leži na obali. Niti na skijama juri niza snježnu padinu. Muškarac marljivo gomila svoje orgazme, dok na kraju, obliven znojem ne ostane ležati ondje gdje je posao započeo. Zato se u međuvremenu njegov račun u banci povećao. Erika je taj film odavno gledala, i to dvaput, u jednom kinu u predgrađu gdje

je baš nitko ne poznaje (osim žene na blagajni koja je u međuvremenu pozdravlja s

izvolite milostiva). Takve filmove ionako ne bi češće gledala jer njoj se, kada je riječ o pornofilmovima, sviđaju malo žešće stvari. Ti ljupko oblikovani primjerci ljudske vrste

u ovom prigradskom kinu rade svoj posao ne pokazujući nikakve znakove boli, čak ni

bilo kakve naznake da bi mogli osjetiti bol. Kao da su od gume. Bol je samo posljedica volje za užitkom, za razaranjem, uništavanjem i napokon, u svojem najsavršenijem obliku, neka vrsta užitka. Erika bi rado prekoračila granicu vlastitog uništenja. U nespretnim ševama prigradskih kina ima puno više nade da će glumci osjetiti bol, da će njihova lica ukrasiti izraz boli. Ti jadni, otrcani naturščici s puno se više ljubavi unose u svoj posao jer su puno zahvalniji da mogu nastupiti u pravom filmu. Puni su nedostataka, na koži im se vide mrlje, prištevi, ožiljci, bore, kraste, celulit i naslage sala. Kosa im je loše obojena. Znojni su. Prljavih nogu. U estetski zahtjevnim filmovima u tapeciranim kinima u središtu grada može se vidjeti samo površina muškaraca i žena. I jedni i drugi kao da su presvučeni najlonskom opnom otpornom na prljavštinu, kiselinu, udarce i toplinu. U jeftinim pornofilmovima muškarac uopće ne skriva pohotu s kojom prodire u žensko tijelo. Žena u tim filmovima ne govori, a ako već govori, onda jedino: još, još! Time je razgovor iscrpljen, ali ne i muškarac koji svoje vrhunce želi nizati u što većem broju i što manjim razmacima. U mekim se pornofilmovima sve svodi na vanjštinu. Izbirljivoj Eriki, finoj mustrici, to nije dovoljno, jer ona, zureći u zamršeno klupko tjelesa kao da je hipnotizirana, pokušava proniknuti u ono što se skriva iza onoga što toliko iscrpljuje sva osjetila i što

svatko želi raditi ili barem gledati. Zaviri li gledatelj u glumčevu utrobu, neće dobiti pobliže objašnjenje niti otkloniti sumnje. Pa ne možemo čovjeka rasporiti da bismo

58

zavirili u zadnji kutak njegova tijela. U jeftinim pornofilmovima u žensko se tijelo može zaviriti čak puno dublje. Tako daleko se kod muškarca ne može ići. Taj najskriveniji kutak ljudskog tijela nije još nitko nikada vidio. Čak i kada bi se žensko tijelo razrezalo po sredini, vidjeli bismo samo crijeva i unutarnje organe. Tijelo muškarca, koji je i u životu aktivniji, povećava se prema van. Na kraju postiže očekivani rezultat, a možda i ne. A ako da, svi ga mogu vidjeti, pa se proizvođač raduje svom vrijednom proizvodu izrađenom u domaćoj radinosti. Muškarcu se sasvim sigurno ponekad čini, misli Erika, da mu žena u neredu svojih unutarnjih organa nešto bitno skriva. Upravo ta tajnovitost ženskog tijela tjera Eriku da uvijek nanovo i sve dublje zalazi u zabranjene zone. Neprestano se trudi steći neki novi, jedinstveni, uvid u to područje. Njeno tijelo čak ni u standardnoj pozi raširenih nogu ispred zrcala za brijanje ni njoj vlasnici još nikada nije otkrilo tu tajnu! Tako ta tijela na kinoplatnu, bilo muška bilo ženska, i dalje kriju svoju tajnu: i pred muškarcima koji gledajući takve filmove žele vidjeti ima li nečega novoga na tržištu žena, i pred Erikom, našom samozatajnom promatračicom. Erika će danas, krajnje ga ponizivši, kazniti svoga učenika. Elegantnim pokretom prebacuje nogu preko noge i glasom punim prijezira komentira učenikovu polovičnu interpretaciju Beethovena. Više od toga ne treba reći! To je dovoljno, jer će se mali ionako odmah rasplakati. Čak ne smatra potrebnim da mu danas odsvira dionicu zbog koje ga je izgrdila. Danas od nje više neće čuti ni riječi ni tona. Ako nije u stanju sam uvidjeti svoje pogreške, ona mu ne može pomoći.

Voli li nekada divlja, a sada dresirana cirkuska životinja svoga krotitelja? Možda da, a možda i ne. Činjenica je da su jedno drugom potrebni. Krotitelj treba životinju da bi se, dok pod snažnim svjetlom reflektora i bježeći od kreštava tuša životinja izvodi svoje umjetničke točke, napuhnuo poput goleme kreketuše, a životinja treba krotitelja da bi u općem kaosu, koji je uvijek nanovo zasljepljuje, vidjela pred sobom neku čvrstu točku. Životinja mora znati što je gore, a što dolje, inače bi joj se svijet začas okrenuo naglavce. Bez trenera bi u slobodnom padu tresnula s visokog postolja i počela bezglavo trčati arenom te, ne pogledavši rekvizite koje joj pokazuju, nastavila gristi, grepsti i jesti sve što joj se nađe na putu. Ovako je uvijek prisutan netko tko će joj reći što je uopće jestivo. Ponekad, prije negoli je daju životinji, hranu ižvaču ili je razrežu na komadiće. Tako životinja ne zna što je to iscrpljujuća potraga za hranom. A i avantura u džungli. Ali leopard iz džungle zna što je za njega dobro i što može pojesti: antilopu ili bijelog lovca koji nije pazio. Danju životinja vodi spokojan život, prisjećajući se točaka koje navečer mora izvesti, kada skače kroz plamene obruče, penje se na taburete, raljama nježno obuhvaća nečiji vrat, pleše sama ili s drugim životinjama, onima koje bi u slobodnom lovištu za svaki slučaj vodili na lancu ili onima pred kojima bi se, kada bi imala dovoljno vremena, odmah povukla. Na glavi i na leđima nosi nekakav majmunski komad odjeće, kakav možete vidjeti gdje jaše na konjima koje ukrašavaju kožnatim prekrivačima! A njen gospodar, krotitelj, pucketa bičem! Hvali je i kažnjava, ovisno o okolnostima. I ovisno o tomu što je životinja zaslužila. Ni najlukavijem krotitelju dosada ipak još nije palo na pamet da leopardu ili lavici gurne violinu u ruke. Najperverznije što je ljudsko biće dosada smislilo, ali i vidjelo, medo je na biciklu.

59

II

Zadnji komadićak dana mrvi se poput ostatka kolača pod nespretnim prstima. Bliži se večer i traka se učenika usporava. Stanke između satova sve su dulje. Za stanki učiteljica u WC-u krišom odgriza još jedan komadić sendviča, a ostatak zatim pažljivo zamata u papir. Navečer dolaze odrasli, koji danju naporno rade da bi se mogli baviti glazbom. Oni koji žele postati profesionalni glazbenici, najčešće nastavnici, a sada su još učenici, dolaze danju jer im je glazba sve što imaju. Žele je izučiti što brže i temeljitije da bi mogli položiti državni ispit. Obično ostanu slušati kolege, koje zatim u prisnim raz- govorima s gospođom prof. Kohut oštro kritiziraju. Ne ustručavaju se ispravljati pogreške drugih kakve i sami čine. Čest je slučaj da glazbu čuju, ali je ne mogu osjetiti i slijediti. Nakon zadnjeg sata traka se preko noći vraća na početak, a ujutro u devet, sa svježim učenicima na sebi, ponovo se pokreće. Zupčanici škljocaju, klipovi udaraju jedni u druge, prsti lete tipkama, a zatim stanu. Nastaju zvukovi. Gospodin Klemmer sjedi na stolčiću, sluša već trećeg Južnokorejca i milimetar po milimetar oprezno se približava svojoj učiteljici. Ona neće ni primijetiti kada se nađe u njoj. A do maločas joj je sjedio iza leđa na pristojnoj udaljenosti. Korejci na njemačkom razumiju samo ono osnovno pa Erikine predrasude o sebi, ocjene i prijekore moraju slušati na engleskom. Gospodin Klemmer obraća se gđici Kohut na međunarodnom jeziku srca. Azijci su ovdje tek pratnja i na svoj su dobro poznati način ravnodušni prema vibracijama što struje između dobro ugođene profesorice i učenika koji želi sve. Erika na stranom jeziku govori o grijesima počinjenim prema Schubertovu duhu - Korejci moraju osjetiti ono što sviraju, a ne slijepo imitirati snimke Alfreda Brendela. Jer tako od Brendela nikada neće svirati ni mrvicu bolje! Klemmer, a da ga nitko nije pitao ni zamolio, iznosi mišljenje da duh glazbenog djela nije lako uništiti. A nekima to ipak uspijeva! U kutu sobe Korejac sasvim sigurno neće naći dušu, ruga se Klemmer, naš uzorni učenik. Zatim se polako smiruje i citirajući Nietzschea, čija mu je filozofija vrlo bliska, izjavljuje da on za romantičarsku glazbu (uključujući i Beethovena kojega također smatra romantičarom) nije ni dovoljno sretan ni dovoljno zdrav. Klemmer čezne za tim da profesorica Kohut u njegovu predivnom sviranju prepozna njegovu nesreću i bolest. Čovjeku treba glazba koja ti, dok je slušaš, pomaže da bol zaboraviš. Koja animalni život slavi poput božanstva. Uz koju se može plesati i trijumfirati. Glazbu laganih, raspojasanih ritmova, zlatnih, nježnih harmonija, ni više ni manje ne traži taj lako raspaljivi filozof, čiju čežnju Walter Klemmer dijeli. Kada vi živite, Erika? pita je učenik želeći tim reći da bi, kada bi htjela i znala iskoristiti vrijeme, mogla živjeti navečer. Polovica vremena pripada Walteru Klemmeru, drugom polovicom smije raspolagati ona. A ona stalno mora s majkom čučati doma, gdje se deru jedna na drugu. Klemmer govori o životu kao da je zlatni mirisni grozd koji je domaćica stavila u posebnu zdjelu kako bi gost mogao jesti i očima. Gost oklijevajući trga jednu pa drugu bobicu tako da na kraju ostaje samo očerupana peteljka ispod koje se, nalik na slobodnu improvizaciju, nazire hrpica koštica. Ovoj ženi, čije umjetničke sposobnosti i duh svi cijene, prijete slučajni dodiri. Postoji opasnost da joj Klemmer dodirne kosu ili leda preko kojih je ovlaš prebacila džemper. Stolac je primakla glasoviru i kao odvijačem izvlači iz glazbala zadnje ostatke djela

61

ponajboljih bečkih skladatelja koji su danas zasjali u njenoj klavirskoj izvedbi. Korejac zuri u kajdanku koju je kupio još u domovini. Mnoštvo crnih točkica predstavlja njemu potpuno strano kulturno okruženje, poznavanjem kojega će se poslije u domovini moći hvaliti. Klemmerov je životni cilj putenost, pronašao ju je čak i u umjetnosti! Profesorica mu, taj ženski ubojica duha, savjetuje da popravi tehniku. Lijeva mu ruka još uvijek zaostaje za desnom. Ima posebnih vježbi kojima se lijeva ruka usklađuje s desnom i pritom uči da bude neovisna. Njegove su ruke u stalnom nesuglasju jedna s drugom, jednako kao što je pametnjaković Klemmer u stalnom sukobu sa svojom okolinom. Korejac je za danas gotov.

Erika Kohut osjeća nečije tijelo iza leđa i hvata je jeza. Samo neka joj se ne približi toliko da je može dotaknuti. Klemmer se udaljava, a zatim joj se opet približava. Očito ne zna što bi. Kada ga je napokon krajičkom oka uhvatila kako se poput goluba ljutito klimajući glavom vraća na svoje mjesto i mladim, zlobnim licem unosi u svjetiljku na klaviru, Erika se osjetila mala i bespomoćna. Njena ljuska podrhtava oko čvrste jezgre. Njeno tijelo nestaje pod pritiskom nevidljive sile koja se polako pretvara u predmet. U metalnu cilindričnu cijev. Jednostavan je to uređaj koji služi za prodiranje. Slika tog predmeta, Klemmera, projicira se naopako na stijenke šupljine njena tijela. Slika je izokrenuta i u trenutku kada on postaje tijelo koje ona može dotaknuti i kada se stapaju u jedno, on istovremeno postaje apstraktan, tijelo mu nestaje i između njih se gubi svaka ljudska veza. Nema više ni pregovarača koje bi mogli poslati i koji bi prenijeli vijesti, pisma i znakove. Jedno tijelo više ne obuhvaća drugo, nego postaje sredstvo onom drugom, postaje utjelovljenje različitosti u koju s bolnom čežnjom želimo prodrijeti, a što dublje prodiremo, tkivo brže propada te, lagano poput perca, odlijeće s ta dva strana i neprijateljska kontinenta što su se uz lom sudarila i urušila, pretvorivši se u klepetav stalak na kojem lepršaju otrcani komadi tkanine, što i na najmanji dodir padaju i pretvaraju se u prah. Klemmerovo je lice glatko poput zrcala, netaknuto. Na Erikinu se naziru znakovi raspadanja koje će ubrzo započeti. Vide joj se bore, površina vjeđa neravna je poput lista papira što se savija u blizini izvora topline, a nježno se tkivo ispod očiju, prošarano plavičastim žilicama, namreškalo. Iznad korijena nosa vide se dvije duboke bore koje se više ne mogu izgladiti. Lice se povećalo i taj će proces trajati godinama, sve dok se meso na njemu ne smežura, ne nestane i ne pripije uz kosti mrtvačeve glave koja ga više neće grijati. Kosa joj je prošarana sijedim vlasima, kojih je sve više, kao da se hrane nekim zaostalim sokovima, stvarajući pritom na glavi mala, ružna gnijezda u kojima se više ništa neće izleći niti naći zaklon u njihovu toplom okrilju, kao što ni Erika još nikada nikoga, pa ni vlastito tijelo, nije primila u topao zagrljaj. A silno čezne za tim da je netko zagrli. Da žudi za njom, da je progoni, da puže pred njom, misli neprestano na nju i da ga svi putovi vode samo njoj. Erika se rijetko može vidjeti u javnosti. I njena je majka cijeli život provela jednako povučeno i rijetko se pojavljivala medu ljudima. One žive u svoja četiri zida i ne vole kada posjetitelji poremete njihov kućni mir. Ako tako živiš, ne trošiš se. Osim toga, i onda kada bi se pojavile u nekom društvu, nitko za njih nije previše mario. Neumitno starenje i propadanje tijela već kuca na Erikina vrata. Polako je počinju mučiti male, ali uporne bolesti, kao što su one krvožilnog sustava, reuma i upala

62

zglobova. (Djetetu su te bolesti nepoznate. Ni Erika dosada nije imala problema s njima.) Klemmer, koji je živi prospekt za veslački sport, kritički promatra svoju učiteljicu, kao da bi je najradije kupio umotanu u papir i po potrebi pojeo stojeći, odmah

u dućanu. Možda je to zadnji muškarac koji tako žudi za njom, razmišlja Erika bijesno,

a uskoro ću i umrijeti, ostalo mi je još samo trideset pet godina života, ljuti se u sebi.

Treba što prije uhvatiti zadnji vlak, jer kada si mrtav više niti čuješ niti osjećaš mirise i

okuse!

Pandžama grebe po tipkama klavira. Zbunjeno struže nogama ispod stola, poravnava bluzu i ureduje se nervoznim pokretima. U blizini ovog muškarca postaje nervozna i gubi oslonac, glazbu. Kod kuće je već čeka majka. Majka sjedi u kuhinji i gleda na sat čije njihalo neumoljivo otkucava i približava se vremenu kada Erika mora stići kući. Nema drugoga posla pa počinje svoju Eriku za svaki slučaj čekati malo ranije. Moglo bi se dogoditi da nepredviđeno otpadne jedan školski sat i Erika se kući vrati prije vremena, a majka, eto, nije čekala. Erika sjedi na klavirskom stolčiću kao da su je naboli na ražanj, ali istovremeno je nešto vuče prema vratima. Snažna čežnja za tišinom vlastitog stana, u kojoj se čuje samo zvuk televizora, ta točka krajnje lijenosti i mira, polako se pretvara u fizičku bol. Samo da Klemmer već jednom nestane! A on još uvijek stoji ovdje i priča li priča dok njoj kod kuće ključa voda i isparava se stvarajući plijesan po zidu. Vrhom cipele Klemmer nervozno guli parket i izbacuje poput oblačića dima male, važne istine o pijanističkom umijeću udaranja o tipku, dok Erika čezne za domom. Klemmer se pita što zapravo zvuk čini zvukom i odmah odgovara: umijeće udaranja o tipku. Iz usta mu odjednom naviru mračni, nejasni ostaci tonova, boja i svjetla. Ovo o čemu vi pričate, to nije glazba kakvu ja poznajem, cvrkuće Erika koja je u mislima već u svojem malom domu. A ne, ne! To i samo to, odlučno izjavljuje mladić. Jedini je kriterij umjetnosti ono nepredvidivo i neizmjerivo, svom je snagom provalilo iz Klemmera, koji se odlučno suprotstavlja svojoj profesorici. Erika spušta poklopac na glasoviru i slaže svoje stvari. U tom trenutku muškarac u jednoj od ladica svoga duha slučajno nalazi Schuberta i odlučuje to odmah iskoristiti. I što se više Schubert pretvara u dim, miris, boju i misli, vrijednost mu se sve više pomiče s onu stranu opisivog. Njegova vrijednost poprima divovske razmjere, koje nitko ne može shvatiti. Privid je puno važniji od pukog biti, govori Klemmer. Da, a stvarnost je najvjerojatnije jedna od najvećih zabluda. Laž je važnija od istine, zaključuje muškarac iz svojih vlastitih riječi. Nestvarno je važnije od stvarnog. Tu umjetnost dobiva na kvaliteti. Ugodna kućna atmosfera večere, koja je danas neplanirano odgođena, crna je rupa za zvijezdu Eriku. Svjesna je da će se majčinski čvrst zagrljaj pretvoriti u smrtonosno stezanje udava koji će je polako pojesti i probaviti, ali taj je zagrljaj ipak privlači nekom čarobnom snagom. Obraze joj oblijeva žarko rumenilo što se širi na cijelo tijelo. Neka se Klemmer konačno već jednom otkvači i povuče. Ne želi da je na njega podsjeća ni trunčica prašine na cipelama. Čezne za njegovim dugim, toplim zagrljajem, ali zato da bi ga nakon toga mogla odgurnuti, ta veličanstvena žena u svojoj kraljevskoj umišljenosti. Klemmer nikad nije bio dalje od pomisli da napusti tu ženu, iako Eriki upravo priopćava da mu se Beethovenove sonate sviđaju tek od opusa 101 nadalje. Jer, trabunja Klemmer, te sonate tek tad postaju meke, plošne i, stanjujući se na rubovima,

63

prelijevaju se jedna u drugu. Istiskuje iz sebe zadnji ostatak misli kao da su kobasica, čiji kraj stišće da punjenje ne bi iscurilo. Kako bi skrenuo razgovor u svoje vode, Klemmer nastavlja: Da, gospođo profesorice, želio bih vam još nešto reći i odmah pobliže objasniti: čovjekova je vrijednost najveća tek kada se odvoji od stvarnosti i prepusti carstvu osjetila. Mislim da bi to trebalo vrijediti i za vas. Jednako kao što vrijedi i za Beethovena i Schuberta, moje omiljene majstore, s kojima sam najdublje povezan; čime, ne znam točno, ali osjećam da i za mene vrijedi isto što i za njih, naime da moramo prezirati stvarnost te umjetnost i osjetila pretvoriti u našu jedinu stvarnost. Beethovenovo je i Schubertovo vrijeme prošlo i sada sam ja, Klemmer, na redu. Predbacuje Eriki Kohut da njoj nedostaje ta dimenzija i da se grčevito drži površine života, dodajući da je jedino muškarac u stanju odvojiti bitno od nebitnog. Sve u svemu, Klemmer se usudio vrlo drsko odgovoriti. U Erikinoj glavi jedan jedini izvor sve obasjava snažnim svjetlom, posebno natpis IZLAZ. Ugodno dizalo zove je u svoj naručaj, tiho se čuje najava večernjeg dnevnika, a spiker u kravati staloženo se priprema za čitanje vijesti. Na stolčiću pored naslonjača cijela je zbirka šarenih zdjelica punih grickalica, iz kojih se dame istovremeno ili naizmjence poslužuju. Kad se zdjelice isprazne, one ih napune pa je sve kao u zemlji dembeliji u kojoj nikada ništa ne prestaje niti počinje.

Erika prenosi stvari s jedne strane sobe na drugu. Namjerno gleda na sat, svisoka dajući Klemmeru znak da je umorna nakon napornog radnog dana, tijekom kojega su diletanti ponovo zlorabili umjetnost ne bi li tako zadovoljili roditeljske ambicije. Klemmer i dalje stoji nasred dvorane i gleda je. Erika izgovora nekakvu banalnost samo da ne bi nastala tišina. Umjetnost je za Eriku nešto svakodnevno, jer njom zarađuje za život. Koliko je samo lakše umjetniku, govori žena Klemmeru, izbaciti iz sebe osjećaje i strasti. Obrat u dramatično, koji vi toliko cijenite, Klemmer, znači da umjetnik poseže za sredstvima privida, a zanemaruje prava sredstva. Erika govori da ne bi zavladala tišina. Ja sam, kao učiteljica glazbe, za umjetnost koja ne gradi na dramatičnom, za Schumanna na primjer, jer drama je uvijek lakša! Osjećaji i strasti samo su surogat, služe kao nadomjestak za produhovljenost. Za potresom, zaglušujućom tutnjavom kojom bi se na nju obrušila strašna oluja čezne učiteljica. Divlji bi Klemmer od bijesa najradije probio glavom zid što ga dijeli od susjednog razreda, u kojem se održavaju satovi klarineta koje, kao vlasnik i tog glazbala, pohađa dvaput tjedno. Svi bi se sigurno začudili kada bi ljutita Klemmerova glava izronila iz zida pored Beethovenove posmrtne maske. Erika, Erika! Zar ne vidi da zapravo govori o njoj i, naravno, sebi! Sebe i Eriku dovodi u putenu vezu i time potiskuje duh, tog neprijatelja puti, tog zakletog neprijatelja putenosti. Ona misli da on misli na Schuberta, a on misli samo na sebe, kao što uostalom čim progovori govori o sebi. Odjednom se počinje obraćati Eriki s ti, na što mu ona preporučuje da se drži bitnih stvari. No protivno svojoj volji Erika više ne može potisnuti smiješak i usta joj se razvlače u namreškanu rozetu. Ona vlada onim što njena usta govore, ali ne i njima. Naježila se po cijelom tijelu. Klemmer se preplašio samog sebe, a ipak se zadovoljno rokćući valja u toploj kadici

64

svojih misli i riječi. Baca se na glasovir, jer sviđa se sam sebi kada svira. Prebrzim tempom izvodi glazbenu frazu koju je sasvim slučajno naučio napamet. Želi njom nešto pokazati, pitanje je što. Erika Kohut sretna je što je Klemmer prekinuo razgovor i počeo svirati pa mu revno izlazi u susret pokušavajući zaustaviti ekspres prije nego što se dokraja zahukta. Svirate prebrzo i preglasno, gospodine Klemmer, i tako samo dokazujete da nedostatak duha u interpretaciji može u tkivu djela načiniti velike rupe. Muškarac se nakon toga stropoštao na stolac. Zajapurio se poput trkaćeg konja koji je već izvojevao mnoge pobjede. Kao nagradu za te pobjede i kao lijek protiv poraza konj traži poseban tretman i što bolju njegu — barem onakvu kakvu zahtijeva srebrni servis od 12 komada. Erika želi kući. Erika želi kući. Erika želi kući. Savjetuje Klemmeru: Jednostavno se prošećite Bečom i duboko dišite. Potom odsvirajte Schuberta, ali ispravno!

I ja moram poći, grabi Walter Klemmer svoj sveščić s notama i odlazi poput Josepha Kainza, samo što nema toliku publiku. Ali Klemmer predstavlja i gledatelje. Zvijezdu i publiku glumi u jednoj osobi. A i zaglušujući pljesak kao dodatak. Izlazi iz sobe i takvom brzinom juri prema muškom zahodu da mu kosa vijori. Saginje se nad umivaonik i pohlepnim gutljajima slijeva u sebe pola litre vode, koja njegovu vodootpornom tijelu neće nanijeti veće štete. Zapljuskuje lice vodom što dolazi iz gorskih izvora u Hochschwabenu. Gorska voda završava na Klemmerovu licu. Sve što je lijepo, upropastim, razmišlja u sebi. Pritom rasipa poznatu bečku pitku vodu, u međuvremenu već pomalo i onečišćenu. Trlja energično lice ne bi li utrošio snagu koju nije mogao potrošiti negdje drugdje. Iz spremnika istiskuje goleme količine tekućeg sapuna s mirisom borovih iglica. Prska se vodom i grglja. Ponavlja postupak pranja. Mlatarajući rukama po zraku, vlaži kosu. Ustima oblikuje nerazumljive glasove koji osim umjetničkog nemaju nikakvo konkretno značenje. Jer ga muče ljubavni jadi. Zato pucketa prstima, a zglobovi mu krčkaju koliko ih snažno okreće. Vrhom cipele bijesno udara u zid ispod prozorčića što gleda na unutarnje dvorište, ali iz njega, Klemmera, ne izlazi ono što se u njemu nakupilo. Nekoliko mu je kapljica, istina, izletjelo iz usta, ali ostatak je još uvijek tu i već se užegnuo jer nije mogao uploviti u svoju odredišnu žensku luku. Da, Walter Klemmer nesumnjivo se zaljubio. Istina, ne prvi put, a sasvim sigurno ne i posljednji. Ali njegova mu ljubav nije uzvraćena. Erika mu ne uzvraća osjećaje. To u njemu izaziva gađenje što iskazuje tako da skuplja sluz iz grla i nosa koju zatim kao sočan hračak izbacuje u slivnik. To je Klemmerova ljubavna placenta. Tako je čvrsto zavrnuo slavinu da je sljedeći korisnik sasvim sigurno neće moći odvrnuti, osim ako nije pijanist i nema čelične članke i prste. Budući da vodom nije isprao pljuvačku, ostaci Klemmerova hračka — pogledate li malo bolje, jasno ćete to vidjeti — niz stijenku polako klize u odvod.

Kolega sa satova klavira ili sl., sekundu prije ispita za prijelaz u viši razred, ulijeće u zahod blijed poput mrtvaca, baca se u jednu od kabina i silinom prirodne pojave povraća u školjku. Čini se da mu tijelo drma strašan potres; možda se u njemu već sve urušilo, uključujući i nadu da će položiti maturu. Učenik je dugo morao potiskivati uzbuđenje, jer je ispitu prisustvovao i gospodin direktor. Uzbuđenje sada odlučno želi van, u zahodsku školjku. Nije uspio odsvirati etidu na crnim tipkama, za što je sam kriv jer je počeo svirati u dvostruko bržem tempu, što ne bi mogao izdržati nitko pa ni

65

Chopin. Klemmer s prezirom gleda zatvorena vrata iza kojih se kolega glazbenik sada bori s proljevom. Pijanist kojim toliko dominira tjelesno ne može svojim sviranjem pridonijeti ništa bitno. Njemu glazba sasvim sigurno nije ništa više od obrta i nepotrebno ga pogađa činjenica da je jedna od njegovih deset alatki danas zakazala. Taj je stupanj Klemmer odavno prevladao i sada pazi na istinski sadržaj glazbenog djela. Za njega je na primjer sforzato u Beethovenovim klavirskim sonatama neupitan, jer ga moraš osjetiti, moraš sugerirati slušatelju da ga čuje, a ne ga svirati. Klemmer bi još satima mogao držati predavanja o dodanoj vrijednosti u glazbenom komadu, za koju mnogi misle da ju je jednostavno postići, ali je zapravo ostvaruju samo najhrabriji. Važan je izraz i osjećaj, a ne građenje kompozicije. Podiže torbu punu notnih listova i da bi potkrijepio svoju tezu nekoliko puta svom snagom udara torbom o rub slivnika ne bi li tako iz sebe istisnuo i posljednju trunku snage ako je još ima. Ali u Klemmeru, jasno mu je, vlada potpuna praznina. Toj sam ženi dao sve, cijeloga sebe, kaže Klemmer citirajući rečenicu iz poznatog romana. Učinio je za tu ženu sve što je bilo u njegovoj moći. Sada moram pripaziti, govori Klemmer. Ponudio sam joj najbolji dio sebe — cijelog sebe. Čak je sam sebe više puta tumačio. Sada želi još samo jedno: dobro veslanje krajem tjedna, da dođe k sebi. Možda je Erika Kohut već prestara i prebedasta da bi ga uopće mogla razumjeti. Shvaća samo dio njega, ali ne i njega cijeloga. Učenik koji je pao na ispitu zbog etide na crnim tipkama izlazi ukočena koraka iz WC-a i ugledavši se u zrcalu počinje uređivati frizuru, trudeći se da barem izgleda kao umjetnik kada već ne može svirati kao umjetnik. Waltera Klemmera tješi pomisao da je i karijera njegove profesorice propala, a zatim, opet glasno, ispljune na pod pjenu koja mu je zaostala u ustima. Kolega pijanist prijekorno gleda ispljuvak, jer je tako odgojen da je naviknut na red. Umjetnost i red, dva ljuta neprijatelja. Iz kutije na zidu Klemmer strastvenim pokretima izvlači papirnate ručnike i gužva ih u veliku loptu kojom gađa košaru za otpatke. Promašio je košaru za dlaku jer je podcijenio udaljenost i nagnuo se previše u stranu, misli u sebi kolega koji je zakazao na ispitu. Zaprepastio se već drugi put, sada zbog rasipanja dobara koja pripadaju gradu Beču. On je iz obitelji malih trgovaca prehrambenim proizvodima, u koju će se morati vratiti ako iz drugog pokušaja ne uspije položiti ispit. Njegovi mu roditelji u tom slučaju više neće plaćati školovanje. Tada će se morati prebaciti s umjet. na trgov. posao, što će se zapaziti i u oglasu koji će dati u rubrici Ženidba — udaja. Platit će mu sve to žena i djeca. Roditeljski će dućančić ostati isti jer će i njegova struka biti ista. Prsti debeli poput kobasica i natečeni od hladnoće, kojima je često pomagao u dućanu, pretvaraju se, čim njihov vlasnik pomisli na svoju propalu glazbenu karijeru, u pandže grabljivice. Walter Klemmer preispituje svoje srce i razmišlja o svim ženama koje je već imao i s lakoćom odbio. Svaki im je put podrobno objasnio zašto ih ostavlja. Nikada nije bio škrt na objašnjenjima: žene moraju, makar to bilo bolno, naučiti uvidjeti stvari. Ako muškarac osjeti potrebu da tako postupi, može otići i bez riječi objašnjenja. Ženine antene tada poput ticala nervozno kruže zrakom, jer i ona je ipak živo biće. Kod nje ne prevladava razum, što se osjeća i kada svira glasovir. Žena se ograničava na to da dade naslutiti svoje umijeće i zadovoljna je tim. Za razliku od nje Klemmer je čovjek koji stvari želi temeljito proučiti. Walter Klemmer priznaje sebi da bi svoju učiteljicu htio staviti u promet. U skladu s tim želi je osvojiti. Poput slona drobi dvije bijele pločice već pri pomisli na to da se

66

njegova ljubav neće isplatiti. Uskoro će izjuriti iz zahoda kao Arlberški ekspres iz istoimenog tunela u ledeni zimski krajolik kojim vlada razum. Taj je krajolik hladan i zato što Erika u njemu nije upalila vatricu. Toj ženi Klemmer savjetuje da najozbiljnije preispita svoje sposobnosti, koje su ionako male. Jer jedan se mladić polomio oko nje. Katkad medu njima, čini se, postoji misaona veza, ali onda i ona nestane i Klemmer se odjednom nađe sam u kanuu. Koraci Waltera Klemmera odjekuju već posve praznim hodnikom konzervatorija. Silazi niza stube naglašeno gipka koraka kao da je gumena lopta ili kao da se mekano spušta s grane na granu, a dobro mu se raspoloženje, koje ga je strpljivo čekalo, polako vraća. Iz sobe gdje Kohutica održava satove glasovira ne dopire više nikakav zvuk. Kohutica ponekad ostane nakon nastave svirati, jer je njen glasovir kod kuće puno lošiji od ovoga u školi. U međuvremenu je Klemmer i to uspio saznati. Rukom traži kvaku na vratima ne bi li dotaknuo nešto što njegova učiteljica dodiruje svaki dan, ali pod prstima osjeća samo hladan metal. Pod pritiskom ruke vrata se ne miču, ne popuštaju ni milimetar, jer su zaključana. Nastava je završila. A profesorica je već na pola puta do svoje senilne majke, s kojom živi u onoj maloj rupi gdje se dvije dame guraju i u prolazu udaraju laktovima. Usprkos tomu nerazdvojne su pa čak zajedno provode i godišnji odmor na ladanju u Štajerskoj, gdje se mogu do mile volje svađati. I tako već desetljećima! To je sasvim sigurno nezdrava situacija za tankoćutnu ženu kao što je Erika, koja, uzmete li u obzir sve okolnosti, nije jako stara. Tako pozitivno razmišlja Walter Klemmer o svojoj potencijalnoj voljenoj, hodajući prema kući svojih roditelja, kod kojih stanuje. Kod kuće je zamolio da mu večeras iznimno pripreme obilnu večeru. Jedan je razlog taj što želi povratiti svu snagu koju je izgubio na Kohuticu, a drugi što sutra rano ujutro svakako ide na sportsku rekreaciju. Svejedno je kojim će se sportom rekreirati, no vjerojatno će opet otići u veslački klub. Osjeća silnu potrebu da se pot- puno iscrpi i udiše svjež zrak koji prije njega nisu udisale i izdisale tisuće drugih te s kojim neće morati u sebe usisati isparavanja motornih vozila i jeftine hrane prosječnih ljudi, htio on to ili ne. Želi svom snagom udahnuti zrak koji je maločas, s pomoću klorofila proizvelo drveće u Alpama. Odvest će se u najskrovitije i potpuno nenastanjene dijelove Štajerske. Ondje, blizu stare brane, otisnut će se čamcem niz rijeku. Njegova zaštitna kaciga, prsluk za spašavanje i gumena zaštitna tkanina koja prekriva čamac u razini struka iz daljine će se razabirati samo kao mala jarkonarančasta mrlja što juri između dvije šume, skrećući čas lijevo, čas desno, ali prateći tok gorskog potoka uvijek u istom smjeru: naprijed. Morat će najbolje što zna zaobilaziti kamenje i stijene što strše iz vode. Čamac se nikako ne smije prevrnuti! Ali pritom mora održati brzinu! Njegov kolega s veslanja bit će tik iza njega, ali ga sasvim sigurno neće preteći. Kolegijalnost u sportu završava ondje gdje onaj drugi postaje opasno brži. Kolega će biti s njim zato da bi Klemmer mogao snage odmjeriti na slabijem i pred njim steći prednost. Walter Klemmer zato je namjerno odabrao neiskusna veslača. On je jedan od onih koji ne gube rado ni u igri ni u sportu. Zato ga je Kohutica toliko razljutila. Kada u diskusiji s nekim izvuče kraći kraj, Klemmer ne baca ručnik, već pred sugovornikom bijesno izbacuje iz sebe neprobavljene ostatke hrane, paketić kostiju koje je s mukom povratio s neprobavljivim vlasima, kamenčićima i travom, gledajući pritom odsutno u daljinu i premećući u mislima sve što je mogao reći, ali nažalost nije rekao, nakon čega, bijesan, napušta ring.

67

Izašavši na ulicu, izvlači iz džepa na stražnjim hlačama svoju ljubav prema gospođici Kohut. Budući da je ovaj put slučajno sam i nikoga ne može pobijediti u sportskom natjecanju, penje se po svojoj ljubavi prema gospođici Kohut do vrhunca koji je istovremeno i fizički i duhovan. Penje se kao po nekom nevidljivom, razapetom užetu. Grabeći krupna i gipka koraka, hita po Johanesgasse do Kartnerstrasse, a zatim po Kartnerstrasse ide prema Ringu. Tramvaji, koji ispred Opere poput dinosaura mile jedni pored drugih, prirodna su prepreka što je Klemmer ne može tek tako prijeći pa se usprkos svojoj odvažnosti mora pokretnim stubama spustiti u utrobu ispod prometnog prstena oko zgrade Opere. Trenutak prije iz jedne kućne veže izranja Erikina prilika. Pogledom prati mladića što je projurio pored nje i poput lavice slijedi trag svoje lovine. Njen pljačkaški pohod nitko ne vidi, ne čuje i nikada neće za njega saznati. Erika nije mogla znati da će Klemmer tako dugo ostati na zahodu pa je zato čekala. Čekala. Danas mora proći pokraj nje. Neće ga vidjeti samo ako krene drugim putem, koji ne vodi njegovoj kući. Erika uvijek negdje strpljivo čeka. Promatra vas s nekog mjesta na kojem je nitko ne bi očekivao. Pažljivo reže oštećene ostatke stvari što su eksplodirale u njenoj neposrednoj blizini ili samo bile lijepo poslagane jedna na drugu, a zatim ih odnosi kući gdje će ih sama ili s majkom stotinu puta okrenuti ne bi li u šavu našla kakvu mrvicu kruha, komadićak neke druge tvari, ostatke prljavštine ili otrgnute dijelove tijela, koji se zatim mogu analizirati. Skuplja tuđe životne i posmrtne ostatke, po mogućnosti prije negoli ih odnesu na kemijsko čišćenje. Puno se toga ovdje može istražiti i puno toga pronaći. Eriki su važni upravo ti odrezani komadići otpadaka. Pod domaćom operacijskom svjetiljkom dame K. pojedinačno se ili zajedno saginju nad ostatke tkanine i na plamenu svijeće provjeravaju je li riječ o vlaknima isključivo biljnog, odnosno životinjskog podrijetla, o mješavini vlakana ili potpuno umjetnim vlaknima. Po mirisu i gustoći spaljenog materijala nepogrešivo zaključuju o kakvom je vlaknu riječ i sukladno tomu, zaprepaštene svojim otkrićem, odlučuju za što će upotrijebiti odrezani komadićak. Majka i dijete tako su približile glave jedna drugoj da se čini kako su jedno tijelo, a strana tvar, na sigurnoj udaljenosti i odvojena od svoje podloge, leži ispred njih ne dotičući ih, ne prijeteći im, ali s brojnim tragovima tuđih nedjela koja mogu promatrati pod povećalom. Ta tvar ne može pobjeći, kao što se ni učenici najčešće ne mogu oteti vlasti svoje učiteljice glasovira, koja ih gotovo svuda sustiže i ne pušta iz uzavrela kotla klavirskih vježbi. Klemmer brzo hoda ispred Erike nemarno zabacujući noge. Zuri prema cilju i ne ide obilaznim putovima. Erika uspijeva pobjeći svima i svakome, ali ipak, kada njoj netko vješto umakne, tada ga kao svetinju prati u stopu kao da je privlači golem magnet. Erika Kohut žuri ulicama za Walterom Klemmerom. Klemmer, bijesan što se njegove želje nisu ispunile i razljućen neželjenim razvojem događaja, i ne sluti da ga ljubav, ništa manja od one koju on osjeća, prati i juri za njim istom brzinom. Erika sumnjičavo promatra mlade djevojke, odmjeravajući i odmah pokušavajući ismijati njihove obline i odjeću. Kako li će se, čim se vidi s majkom, rugati tim spodobama! Praveći se nevinijima od najvećeg nevinašca, isprečuju se one Klemmeru na putu i mogle bi ga poput sirena tako začarati da zaluđen i potpuno u njihovoj vlasti pođe za njima. Erika pazi na svaki Klemmerov pogled koji se dulje zadrži na nekoj ženi i zatim ga uredno briše. Mladić što svira glasovir može postavljati visoke zahtjeve, kojima nitko neće moći udovoljiti. On

68

ne smije odabrati ni jednu, iako bi njega odabrale mnoge. Obilaznim putovima i stranputicama juri par Josefstadtom. Jedno od njih da bi se ohladilo, a drugo da bi se, progonjeno ljubomorom, zagrijalo. Erika se čvrsto zaogrnula svojim mesom, tim neprobojnim ogrtačem, jer ne bi mogla podnijeti nikakav dodir. Kao i uvijek zatvorena je u sebe. Ipak hoda iza svojih učenika poput repa što dolazi iza tijela kometa. Danas i ne pomišlja na proširenje svoje bogate kolekcije odjeće. Ali razmišlja o tomu da sutra izvuče nešto iz ormara i da se sada, kada je došlo proljeće, lijepo uredi za posao. Majka je kod kuće neće više čekati, a ne mogu čekati ni kobasice koje kuha. Da je pripremila pečenje, ono bi dosad već postalo žilavo i više se ne bi moglo jesti. Majka će, uvrijeđena zbog Erikina kašnjenja, vještinom iskusne domaćice kobasice skuhati tako da popucaju, napiju se vode i na kraju izgube svaki okus. To će kao opomena biti dovoljno. Erika i ne sluti što joj se sprema. Ona trči za Klemmerom, a Klemmer trči ispred nje. Jedno se uklapa u drugo. Uvijek na pravom mjestu. Erika stupa onuda gdje je maločas bilo Klemmerovo stopalo. Ona naravno ne želi nepravedno zanemariti izloge dok trči za svojom lovinom. Krajičkom oka proučava butike. U ovom dijelu grada još nije istražila sve prodavaonice, iako je uvijek u potrazi za novom, raskošnom odjećom. Hitno bi joj trebala nova koncertna haljina, ali ovdje ne vidi ništa zanimljivo. Bolje da pogleda po trgovinama u središtu grada. Prvi proljetni i posljednji zimski modeli na rasprodaji posuti su šarenim karne- valskim vrpcama i konfetima. Pokraj njih je izložena blistava odjeća za koju bi se jedino u potpunom mraku moglo reći da je elegantna i svečana. Tu su i dvije ukusno aranžirane čaše za šampanjac s umjetnom tekućinom, preko kojih je namjerno nemarno prebačena neka vrsta šala od perja. Tu je i par originalnih talijanskih sandala s visokim potpeticama po kojima su također posuti svjetlucavi konfeti. Ispred svega toga stoji neka sredovječna gospođa, sva usukana, čija stopala ne bi stala ni u papuče od devine dlake broj 41, toliko su kvrgava i velika od nezanimljivih poslova koje je cijeli život morala obavljati stojeći. Erikin pogled zapinje za demonski crvenu haljinu od šifona s naboranim opšavom na okovratniku i rukavima. Tko pita, ne skita. Ova joj se haljina sviđa, a ona prethodna nešto manje, jer Erika ipak nije tako stara. Erika Kohut prati Waltera Klemmera koji, ne osvrćući se, ulazi u kuću što očito pripada onima iz više građanske klase i penje se na prvi kat gdje ga čeka njegova obitelj. Erika Kohut ne ulazi za njim. Ona stanuje nedaleko od Klemmerove kuće, u istom gradskom okrugu. Iz njegova anketnog lista saznala je da Klemmer stanuje blizu nje, što smatra simbolom njihove unutarnje povezanosti. Možda je jedno od njih stvoreno za ono drugo, a ono drugo to može uvidjeti tek u borbi i prepirci. Kobasice više neće morati čekati, jer Erika se vraća doma, za kuhinjski stol. Zna da se Walter Klemmer nigdje nije zadržao, nego je otišao ravno kući pa je stražarenje za danas gotovo. Ali s njom se nešto dogodilo, a posljedicu proživljenog ponijet će kući, gdje će je odmah sakriti u kovčežić da je majka ne bi našla. U lunaparku bečkog Pratera zabavlja se običan narod, a na vlažnim livadama uz Dunav uspaljeni narod, svatko na svojoj livadi. U lunaparku roditelji želudaca prepunih svinjskog pečenja, krumpirovih okruglica i vina posjedaju svoj jednako siti pomladak u plastične kabine i aute ili na plastične šarene konjiće, slonove i zločeste zmajeve pa djeca, vrteći se ukrug, počinju povraćati sve što su roditelji u njih s mukom

69

utrpali. Dijete dobiva pljusku, jer je povratilo ručak koji uopće nije bio jeftin i koji si obitelj ne može priuštiti svaki dan. Roditelji svoj ručak zadržavaju u sebi; njihov je želudac ipak snažniji, a ruka, koja brzinom munje leti prema glavi potomka, puno brža. Udarcima požuruju svoj podmladak. Ponekad i roditelji, koji su previše popili, ne mogu podnijeti luđački brzu vožnju na panoramskom kotaču. Najmlađi naraštaj može svoju hrabrost i spretnost iskušati na elektronskim vozilima pretposljednje čip-generacije. Ta vozila nose imena svemirskih brodova i velikom se brzinom naglo dižu uvis, gdje se na trenutak zadržavaju i zatim se, precizno navođeni, neravnomjerno okreću oko vlastite osi pa se više ne zna što je gore, a što dolje. U njih ulaze najhrabriji, a to su stariji maloljetnici koje je život već očvrsnuo, ali ne znaju što je odgovornost, pa ni odgovornost za vlastito tijelo. Oni mogu izdržati da se gore odjednom pretvori u dolje i obrnuto. Svemirski je brod dizalo koje se sastoji od dvije metalne kabine u kojima su ljudi. Za to vrijeme na tlu mladići gađaju plastične lutke za svoje zaručnice koje će te lutke moći ponijeti kući. Još godinama kasnije u međuvremenu razočarana žena vidi koliko je nekoć bila važna svojem momku. Na zelenim prostranstvima Pratera, koji je u nekim dijelovima zarastao poput prašume, stvari su nešto proturječnije. Tu caruje zelenilo: iz lijepih, velikih i opasno brzih automobila izlaze ljudi prikladno odjeveni za jahanje, da bi se zatim, u skladu sa svrhom svoga dolaska u Prater, vinuli u sedlo na konjskim leđima. Ponekad štede na najvažnijem, na konju, pa kupe samo odjeću u kojoj

se ponosno šeću. Ovaj dio Pratera doveo je već mnoge sekretarice na prosjački štap, jer

su, da bi mogle pratiti svoga šefa i u običnom životu, morale kupiti elegantnu garderobu. Knjigovođe se na svojim radnim mjestima pošteno namuče da bi subotom popodne mogli unajmiti životinju koja će se pod njima mučiti sat vremena. Za takvo zadovoljstvo nije im teško raditi prekovremeno. Sefovi kadrovskog i direktori puno su opušteniji kada je o jahanju riječ, jer si ga mogu, ali ne moraju priuštiti. Ionako svatko vidi što su i tko su pa se bave mišlju da radije igraju golf. Sasvim sigurno ima puno ljepših predjela za jahanje, ali nigdje nema toliko nedužnih

obitelji s nedužnom dječicom i psima na lancu koja će, gledajući konjanike s divljenjem reći: Joj, kakav konjić! I ja bih htio na njemu jahati! Zahtijevaju li to preglasno, djeca dobivaju jednu za uho. Mi si to ne možemo priuštiti. Za naknadu roditelji posjedaju dečkića ili curicu na plastičnog konjića na vrtuljku, gdje djeca na sav glas nastavljaju cmizdriti. Tako dijete nešto može naučiti: naime da gotovo sve stvari na svijetu imaju svoju jeftinu kopiju, a nju mogu dobiti. Dijete nažalost misli samo na ono što ne može dobiti i mrzi roditelje. Ima i Krieau i Freudenau, gdje profesionalci muče konje: u prvoj kasači ne smiju

skakati, a u drugoj konji moraju trčati još brže. Tlo je prepuno limenki, srećaka i drugog otpada koji priroda ne može probaviti. Jedino što može probaviti mekan je papir maramica; taj je papir nekoć bio dio prirode, ali potrajat će neko vrijeme dok se ne vrati

u prvobitni oblik. Papirnati tanjuri prekrivaju ugaženu zemlju poput nejestivog

sjemenja. Uhranjeni najboljom i najskupljom hranom, četveronožni brzi ljubimci, prekriveni toplim dekama, njišući se, idu za svojim vlasnicima. Ne moraju se brinuti ni o čemu osim o tomu kojom će taktikom pobijediti u trećem krugu, a čak i ako gube

džokej ili vozač pravovremeno ih obavještava o tomu da će izgubiti.

Tek kada nestane svjetlo dana i sve obavije noć, pojavljuju se ovdje sa svjetiljkom ili

70

ručnim radom, bokserom ili pištoljem u ruci ljudi, najčešće žene, koje u životu nitko nije tako brižno vodio. Rijetko, ali ipak dolaze i vrlo mladi muškarci, jer kada malo ostare, njihove ih mušterije cijene još manje nego što cijene njihove starije kolegice. Koje pak homoseksualcima nikada ne znače apsolutno ništa. U to doba, dakle, praterska štajga širom otvara svoja vrata.

Svi u Beču, pa čak i mala djeca, znaju da nije uputno po mraku se približavati ovom mjestu; oni koji ovamo zalaze, dolaze odvojeno: lijevo dečki, desno cure. Ovdje ćete naići na starije gospode na kraju svoga poziva i života. Još se češće mogu naći njihovi izrešetani posmrtni ostaci koje je netko izbacio iz auta u punoj brzini. Policijske su istrage besmislene, jer je počinitelj došao iz savršene tišine i u njoj opet nestao. Ili je to bio svodnik koji uvijek ima alibi. Ovdje je izumljen i prvi put iskorišten pokretni madrac. Onaj tko za one stvari nema stan, sobu, novac za hotelsku sobu ili jeftino svratiše, tko nema auto, mora barem imati prenosivu podlogu koja će ga grijati i ublažiti mu pad kada ga užitak obori na tlo. Ovdje možete upoznati najljepše cvjetove beskrajnog bečkog zla: spretnog Jugoslavena ili brzog bravara iz Ftinfhausena što juri parkom, a za njim uz najstrašnije psovke trči profesionalka koju su prevarili za njenu nadnicu. Ali bravar iz Ftinfhausena ništa ne želi toliko koliko nove prozorske kapke na prozorima svoga i zaručničina stana, iza kojih će moći sakriti svinjarije svog privatnog života. Ondje mogu daleko od radoznalih promatrača na sigurnom pohraniti knjige, stereouređaje s pločama i zvučnicima, televizor, radio, zbirku leptira, akvarij, alat za hobi itd. Promatrač vidi jedino prozorske kapke od palisandera, ali ne i zbrku koja iza njih vlada. Ponekad može vidjeti - i poželjno je da to vidi - kućni mini bar sa šarenim bocama likera i čaše prikladnih boja, toliko izglancane da bliješte gotovo luđačkim sjajem. Barem prvih godina braka. Kasnije ih razbiju djeca ili ih žena više ne želi glancati jer muž sve češće loče vani i vraća se kući sve kasnije. Zrcalo na baru polako prekriva prašina. Za Jugoslavena je jednako kao i za Turčina prirodno da ženu prezire, a bravar je prezire samo onda kada postane neuredna i troši previše na šminku. Taj bi se novac mogao upotrijebiti za nešto drugo, od čega bi bilo više koristi. On, recimo, ne troši novac za nešto kratkotrajno kao što je izbacivanje sjemena, jer, napokon, ženi tako pruža zadovoljstvo koje joj drugi muškarci sasvim sigurno ne bi pružili. Svoju spermu mukotrpno i dugotrajno proizvodi on osobno. Kada bude mrtav, te dragocjene sokove, na veliku žalost žena, više neće moći proizvoditi. Bravar ne može u beskraj besplatno izbacivati svoje sjeme, jer su ga pripadnice miljea u međuvremenu već upoznale pa čim se pojavi bezobzirno ga progone. No u trenucima akutne financijske krize, kada mora otplatiti novu ratu kredita, on riskira čak i to da ga pretuku ili još nešto gore. Njegova čežnja za različitim vaginama nije uvijek u skladu s njegovim financijskim željama i mogućnostima. Tada dolazi u Prater i odabere ženu čiji izgled u muškarcima ne izaziva zaštitničke porive. Ona mu je na tom odabiru sasvim sigurno zahvalna, jer bravar je pristao i mišićav muškarac. Izabere tipičnu autsajdericu kakva se može naći u tom carstvu puti, neku malo stariju tetu. Jugići ili Turci ne usuđuju se takvima ni prići. Ako i priđu, onda samo do crte dokle može doletjeti kamen. Ona koja nekoga od njih prihvati kao mušteriju više i nema pravo tražiti da joj on plati uslugu jer je u međuvremenu ta usluga izgubila svaku vrijednost. Turčinu, kojega ni njegov poslodavac nimalo ne cijeni,

71

što se jasno vidi na odresku od plaće, njegova se partnerica gadi. I ne pomišlja na to da navuče prezervativ, jer žena je, zna se, a ne valjda on, krmača. Ta nemila, ali neporeciva činjenica zvana žena, bravara usprkos svemu i dalje privlači. Muškarci zapravo ne vole žene i svojevoljno se nikada ne bi upuštali u odnose s njima. Ali budući da žene postoje, što da s njima drugo rade nego upravo to? Bravar iz Ftinfhausena sa svojom će zaručnicom lijepo postupati barem tjedan dana. Govori za nju da je uredna i vrijedna. Svojim prijateljima kaže da se pred njom ne mora ustručavati i da je to već jako puno! Može s njom izići u bilo koju diskoteku, a budući

da

zaručnica nema velikih prohtjeva, od njega ne traži previše. Pa dobije još manje, što i

ne

primjećuje! Puno je mlada od njega. Dolazi iz nesređene obitelji, zato još više cijeni

njegovu sređenu obitelj. On joj može nešto ponuditi u životu. O Turčinovu privatnom životu ne možemo ni pričati jer ga on zapravo nema. On radi. A nakon posla valja ga nekamo smjestiti, nekamo gdje je barem zaštićen od vremenskih prilika, ali nitko ne zna kamo. Vjerojatno u tramvaj, u kojem se očito uvijek vozi bez karte. Za svoje netursko okruženje on je samo kartonski lik koji na streljanama služi kao meta za gađanje. Kad

netko dođe gađati, elektromotor privuče Turčina, onaj netko nacilja, opali u njega i, pogodio ga ili ne, lik se povlači i — nitko ne zna što se s njim događa, vjerojatno ništa — nestaje iza gorskog masiva na kartonskoj podlozi te se ponovo pojavljuje ispred umjetne scenografije s križem na vrhu planine, runolistom i encijanom, a tu ga već očekuje svježe oboružani Bečlija, veseo i uzbuđen, u pratnji svoje za nedjeljnu šetnju svečano odjevene supruge, s Kronenzeitungom pod miškom i nedoraslim sinom za leđima, koji bi taticu, dok gada, najradije udario, ali budući da ne može zlurado se nada da otac neće pogoditi metu. Spretni natjecatelj za nagradu dobiva plastičnu lutkicu. Može osvojiti i cvijet od perja ili zlatnu ružu; ma što osvojio prigodan je to poklon za ženu koja čeka svog pobjedničkog zaštitnika, a ona je pak najveća nagrada za njega. Žena zna da se on samo radi nje upinje što bolje gađati i da će se razljutiti ako promaši.

U oba slučaja ona će morati ispaštati. Ako muškarac ne može podnijeti to da je

promašio metu, izbit će užasna svađa, a ako ga žena pokuša utješiti, samo će pogoršati situaciju. On će se naplatiti tako što će je grubo zajahati, bez ikakve predigre. Ili će se namjerno opiti, a bude li ga ona počela preklinjati, isprebijat će je do krvi. Zatim će uz prodoran zvuk sirena dojuriti policija i pitati ženu zašto viče. Neka pusti druge spavati u miru, ako već ona ne može spavati. Zatim će joj dati adresu skloništa za zlostavljane žene.

Erika se poput lovca spretno i lagano probija lovištem što se prostire zelenim dijelom Pratera. Ovdje operira tek odnedavna. Proširila je područje djelovanja, jer je divljač u svojoj neposrednoj okolini već odavno upoznala. Za to je potrebna hrabrost. Obula je čvrste cipele u kojima, ako treba, može gaziti i po šipražju, zagaziti u pseći drek ili u prazne plastične bočice falosna oblika u kojima su ostaci otrovno obojenih dječjih napitaka (koje na televiziji reklamiraju raspjevane životinje, svaki okus druga), u zamazane hrpice papira iskorištenog u tko zna koju svrhu, papirnate tanjure s ostacima senfa, razbijene staklene boce ili pak u prepune, gumene mekane balončiće čiji sadašnji oblik još samo nejasno podsjeća na prošli oblik muške kite. Uvijek na oprezu nervozno njuši zrak. Udiše i izdiše punim plućima. Ali na Praterskoj zvijezdi, gdje je izišla, još je uvijek sigurno. Ovdje, istina, među bezazlenim prolaznicima i šetačima možete zateći muškarce što se tjeraju, ali i, premda

72

to nije otmjen kraj, poneku elegantno odjevenu damu u neobveznu posjetu Prateru. Tu na primjer stranci, što pojedinačno stoje sa strane, ako ne prodaju novine, glasno, ali diskretno nude raznu robu rasprostrtu pokraj svojih velikih plastičnih torba: sportske muške košulje s ukrasnim džepovima, izravno iz tvornice, moderne ženske haljine jarkih boja, izravno iz tvornice, dječje igračke, izravno iz tvornice, iako malo oštećene, velika pakovanja slomljenih Mannerovih keksa, izravno iz tvornice, električne i elektronske dijelove, izravno iz tvornice ili iz nečijeg pokradenog stana, male prenosive radioaparate ili gramofone, izravno iz tvornice ili nečijeg pokradenog stana, kao i šteke cigareta, nabavljene tko zna gdje. Iako je vrlo neupadljivo odjevena, Erika zbog svoje goleme torbe na ramenu izgleda kao netko tko je takvu torbu kupio ili donio ovamo samo zato da u nju neprimjetno strpa nov novcati kasetofon kojega su — iako je zamotan u novu plastičnu foliju — zemlja proizvodnje i kvaliteta vrlo upitni. No u njenoj je torbi osim sveščića notnih listova i dobar dalekozor za noćno promatranje. Erika izgleda kao osoba dobre platežne moći, jer obuvena je u cipele od prave kože sa solidnim donom, a odjevena u ogrtač diskretne boje i diskretnog kroja, koji usprkos tomu mirno i ponosno može nositi jer je riječ o odjevnom predmetu najbolje engleske marke. Takav odjevni predmet možete nositi cijeli život, ako vam prije toga ne počne ići na živce. Majka je Eriki preporučila da svakako kupi takav ogrtač, jer majka je za što manje promjena u životu. Erika će cijeli život nositi taj ogrtač, a majka će cijeli život imati Eriku. Gospođica Kohut zaobilazi nekog Jugoslavena koji drsko hoda za njom nudeći joj pokvareni aparat za kuhanje kave, ali i svoje društvo. Samo da složi robu koju prodaje i spreman je pridružiti joj se. Erika, namjerno okrećući glavu na drugu stranu, prelazi preko nečega što leži na putu i kreće prema livadama uz Dunav na kojima se pojedinac vrlo lako izgubi. Njen cilj svakako nije izgubiti sebe, nego, naprotiv, nešto dobiti. Ako se izgubi, njena će majka, čije je posjede Erika uvećala svojim rođenjem, odmah zatražiti vraćanje svojih prava na nju. Njen će nestanak oglasiti u novinama, na radiju i televiziji te pretražiti cijelu zemlju da bi je našla. Ovaj kraj privlači Eriku snagom kojoj se ne može suprotstaviti. Nije prvi put ovdje. Predio joj je već poznat. Na puteljcima je sve manje ljudi. Skupine se počinju polako osipati, ljudi se poput mrava, a svaki je od njih u svojoj maloj državi dobio posebnu zadaću, razilaze na sve strane. Nakon sat vremena životinjice se ponosno vraćaju s plijenom: komadićkom voća ili strvine. Na autobusnim stanicama još se mogu vidjeti grozdovi, veće i manje skupine ljudi koji će se autobusima nekamo odvesti i sada kada pada mrak, što je Erika dobro izračunala, nestaju i posljednja svjetla ljudskog prisustva. A oko umjetnih svjetala u međuvremenu se okuplja sve više onih koji ovdje moraju biti zbog posla i za koje nema prijelaza. Ili oni koji su ovdje iz hobija, zbog ševe, pljačke ili ubijanja onih koje su poševili. Drugi to mirno promatraju. Malen dio prisutnih namjerno se razgolićuje pored stanice vlakića koji posjetitelje vozi po Prateru. Neko dijete, oboružano opremom za zimske sportove, za koje je u ovo doba godine već prekasno, posrćući žuri prema svjetiljci na stražarskoj kućici, gonjeno unutarnjim roditeljskim glasovima koji ga opominju da noću nema što raditi u Prateru. Pritom mu navode slučajeve kada su — u najboljem slučaju — nove skije, kupljene na zimskoj rasprodaji i koje bi se trebale upotrijebiti sljedeće skijaške sezone, nasilno promijenile vlasnika. Dijete se predugo borilo za nove skije da bi ih tek tako žrtvovalo. Sa skijama

73

na nogama s naporom poskakuje pokraj gdice Kohut. Ćudi se osamljenoj dami koja je potpuna suprotnost svemu onom što mu roditelji govore o posjetiteljima Pratera. Odlučna koraka, obavijena mrakom, Erika žuri prostranim tihim livadama ispresijecanim grmljem, šumarcima i potočićima. Jednostavno se prostiru Praterom te livade, a imaju i imena. Njen je cilj Jezuitska livada. Erika do nje mora pješački još dobar komad puta, koji u svojim čvrstim cipelama prevaljuje brzim i ravnomjernim korakom. Evo je, već prolazi pokraj lunaparka; njegova svjetla bliješte i promiču pored nje u daljini. Čuje se pucanje sa streljana, nakon čega se parkom razliježe pobjedničko urlanje. U fliper-salonima mladi viču igrajući na automatima, što svijetleći prodorno zvrndaju, zvone i zveckaju jer u žaru borbe igrači njima tresu svom snagom. Erika odlučno nastavlja put, ostavljajući za sobom taj ludi metež. Svjetla se bojažljivo probijaju kroz mrak do Erike, a kako ne nalaze nikakvo uporište, okrznuvši je na trenutak po glavi prekrivenoj svilenim rupcem i otužno zasjavši, brzo kliznu niz njen vlažni ogrtač da bi časak kasnije nestala u blatu livade. Do nje dopire i prasak malih eksplozija na koje uopće ne obraća pozornost. Ti zvukovi Eriku ne privlače, više je odbijaju. Zaštitni znak Pratera veliki je kotač na kojem pojedinačna svjetla žmirkaju slabim sjajem. Kotač se izdiže iznad cijelog lunaparka. Jedina mu je konkurencija jarko osvijetljeni hully-gully, čijim tračnicama uz rezak zvuk lete metalni vagončići s hrabrim putnicima što, prestravljeni ovim čudom tehnike, prodorno vriste i grčevito se drže za rukohvate. Ili, budući da imaju dobar izgovor, za svoju pratiteljicu. Ali takve stvari Eriku ne zanimaju. Najmanje što želi jest da se netko za nju grčevito drži. Mekan i bijel kao snijeg, osvijetljeni duh maše na ulazu u kuću straha, ali ne može više nikoga namamiti, možda još samo pokoju četrnaestogodišnjakinju s njenim prvim dečkom, koja se poput zaigrane mačkice još uvijek igra strahotama života, prije nego što i sama postane dio te strahote. Posljednja odstupnica dana: naziru se kuće u nizu i obiteljske kuće, u kojima žive ljudi što cijeli dan pa i noću moraju slušati buku koja dopire iz daljine. Tu su i vozači kamiona iz zemalja Istočnog bloka što u posljednji trenutak obavljaju kupnju ne bi li kući ponijeli barem dašak Zapada: iz velikih plastičnih torba odabiru za ženu par sandala, koje, prije negoli ih plate, pažljivo pregledavaju da utvrde odgovaraju li zapad- nim standardima. Mrakom se širi treperavo svjetlo televizijskih ljubavnih sapunica. Ispred pornokina stoji muškarac i vičući poziva goste unutra, jer ono što ovdje mogu vidjeti sasvim sigurno još nikada nisu vidjeli. Čini se da se čim padne mrak svijetom kreću uglavnom muškarci. Dio ženskog svijeta koji im pripada strpljivo čeka s onu stranu obasjanog kruga da od muškaraca dobije ono što je ostalo nakon posjeta pornokinu. Muškarac u kino odlazi sam, a nakon kina treba mu žena, koja ga mami na svakom koraku. Muškarac ne može sve sam učiniti. Nažalost plaća dvostruko, najprije za kinoulaznicu, a zatim za ženu.

Erika grabi poljem. Puste vlažne livade razjapile su svoja ždrijela. Put je vodi u prostrani predio, a potom i iza tog predjela u neistražena područja. Sve do Dunava, do naftne luke Lobau pa do luke Freudenau. A zatim do Alberna, luke za pretovar žita. Kroz prašume iza luke Albern. Do Blaues Wasser i Groblja bezimenih. Trgovačke obale. Do Heustadtlwasser i Praterlande. Do mjesta gdje pristaju i ponovo isplovljavaju brodovi. S onu stranu Dunava, gdje se prostiru golema naplavna područja za čiju se

74

zaštitu bore Zeleni, do pjeskovitih krajolika uz obalu Dunava, vrbika, šumica joha i šipražja. Do valića što oplakuju obalu. No Erika neće ići tako daleko; put bi bio predugačak. Taj put pješice mogu prevaliti samo dobro opremljeni pješaci, koji usput prave stanke i užinaju. Erika pod nogama osjeća mekano tlo i nastavlja hodati. Hoda i hoda. Prolazi pokraj ledenih otočića što se po zamrznutoj travi livada prostiru poput čipkastih tabletića. Žuto na smeđem. Erika korača kao da hoda uz ritam metronoma. Zagazi li jednom nogom u pseći drek, druga noga odmah zna da mora zaobići to mjesto iz kojega se još dugo širi smrad. Prvu nogu zatim čisti u travi. Za Erikom polako zaostaju svjetla Pratera. Tama joj otvara svoja vrata: samo uđite! Gđica Kohut iz isku- stva zna da ovdje bez ikakvih problema može promatrati prostitutke kako sklapaju i obavljaju svoje poslove. Erika u džepu nosi čak i popudbinu: sendvič od posebne kobasice. To je njeno omiljeno jelo, iako joj majka uvijek predbacuje da je nezdravo. Tu je i mala džepna svjetiljka za svaki slučaj, plinski pištolj za krajnju nuždu (veličine malog prsta!), tetrapak čokoladnog mlijeka da utaži žeđ nakon sendviča, puno papir- natih maramica za razne slučajeve nužde, nešto novca, u svakom slučaju dovoljno za taksi, ali nikako i osobna iskaznica, ni za slučaj nužde. Ima i dalekozor. Pripadao je njenu ocu koji je, dok je bio bistra uma, njime i noću rado promatrao ptice i brda. Majka je uvjerena da je njeno dijete otišlo na privatni komorni koncert i pred Erikom ponosno naglašava kako ju je na koncert pustila samu, tako da kći može voditi svoj život i da joj ne može predbacivati kako je ne pušta iz svojih pandža. Najkasnije za sat vremena majka će prvi put nazvati kolegicu u čijoj kući muziciraju i ova će je umiriti s unaprijed dobro smišljenim izgovorom. Kolegica je povjerovala Eriki u priču o ljubavnoj romansi i presretna je što je i ona dio tajne ljubavne priče. Tlo je crno. Nebo je za nijansu svjetlije, tek toliko da se zna gdje je tlo, a gdje nebo. Na obzoru nježni obrisi stabala. Erika je oprezna. Hoda tihim i nečujnim korakom kao da se pretvorila u perce. Kao da lebdi iznad tla. Gotovo je neprimjetna. Pretvorila se u zrak. Postala je jedno veliko uho i oko. A dalekozor je produžetak njena oka. Izbjegava staze kojima hodaju drugi putnici. Traži mjesta gdje se drugi zabavljaju — naravno, uvijek u paru. Pa nije učinila ništa zbog čega bi morala zazirati od ljudi. Svojim uređajem za gledanje vreba parove od kojih bi drugi zazirali. Tako je mračno da više ne vidi kuda hoda. Orijentira se po sluhu, na što je navikla u poslu. Ponekad klecne, posrne na trenutak, ali i dalje se, iako naslijepo, probija uspravnih leđa. Hoda, hoda i hoda. U utore debelog dona ulazi joj smeće. Ali ona i dalje hoda ledinom. I evo je na cilju. S tla livade, poput logorske vatre, tik pred gospođicom Kohut, razliježe se vriska para što vodi ljubav. Konačno odmor za njene oči. Par je tako blizu da joj nije potreban dalekozor. Poseban dalekozor za noćno gledanje. S krasnog tla livade uzdiže se i prodire joj u oko prisan prizor para što se ševi. Podcikujući na stranom jeziku, neki se muškarac zabija u neku ženu. Žena ne pušta ni glasa, već mu mrzovoljno i potiho daje naputke i naredbe, koje muškarac, možda, ne razumije, jer i dalje klikće na turskom ili kakvom drugom jeziku, ne vodeći računa o ženinim krikovima. Dubokim grlenim glasom poput psa spremnog na skok žena je zarežala da začepi gubicu. Turčin pjeva visokim, tankim glasom, šušti poput proljetnog vjetra, samo nešto glasnije. Glasa se zategnutim, dugim kricima prema kojima se Erika može ravnati i paru se još više prišuljati, iako mu je već jako blizu. Grmlje u kojem su ljubavnici našli privremeno utočište i Eriki pruža zaklon od neželjenih pogleda. Čini se da se Turčin ili stranac

75

sličan Turčinu raduje onomu što radi. Koliko možemo čuti, i žena se raduje. Njeno je oduševljenje nešto manje. Žena upućuje muškarca u ono što mora raditi. No ne može- mo utvrditi sluša li je; on slijedi svoje unutarnje naredbe pa nije isključena mogućnost da se njegove kretnje povremeno poklapaju sa željama njegove partnerice. Erika je svjedok cijelog događaja. Žena kaže ha, a muškarac hu. Žena se, čini se, polako počinje ljutiti što joj muškarac ne daje prednost, kao što bi bio red. Ako mu ona kaže da radi sporije, on ubrza ritam i obrnuto. Možda to i nije profesionalka, nego obična žena koju je negdje usput pokupio. Možda ona na kraju i neće dobiti honorar za svoj trud. Erika se šćućurila. Ugodno se smjestila u grmlju. Čak da im se neoprezno približila lomeći grančice cipelama s čavlićima na potplatima, ovo je dvoje ne bi čulo. Tako glasno viče čas jedan, čas drugi ili oboje zajedno. Na svojim promatračkim pohodima Erika nema svaki put sreću prisustvovati ovakvom prizoru. Žena se sada obraća muškarcu s molbom da je sekundicu pričeka. Erika ne može utvrditi je li je muškarac poslušao. Na svom jeziku izgovora rečenicu koja zvuči relativno smireno. Žena mu upućuje psovku koju nitko ne bi mogao razumjeti: Ti čekati, razumjeti? Čekati! Ništa čekati, čuje Erika muškarčev odgovor. Muškarac se zalijeće u ženu kao da u rekordnom vremenu mora staviti potplate na par cipela ili zavariti automobilsku karoseriju. Svaki njegov udarac potresa ženu do temelja. Uz prodoran vrisak, sasvim sigurno neprimjeren danoj situaciji, iz nje provaljuje bijes: Sporije! Ne tako jako, molim! Žena prelazi na molbe. Rezultat je i dalje jednak nuli. Turčin ima nevjerojatnu snagu i luđački se žuri. Na svojem unutarnjem prijenosniku prebacuje se u veću brzinu kako bi u što kraćem vremenu i za što manje novca mogao što više puta uletjeti u ženu. Odustavši od toga da i ona jednom dođe do vrhunca, žena počinje jasno i glasno psovati pitajući ga kada će već jednom biti gotov i zar mu treba cijela vječnost. Iz muškarčevih dubina u jednom dahu na turskom jeziku izlazi snažan zvuk sličan zvuku fanfara. Grunulo je iz njega na dvije strane. Čini se da su se poklopili njegovi osjećaji i jezik. Promucao je nešto i na njemačkom: Žena, žena! Žena pokušava zadnji put: Sporije! U svojem zaklonu Erika zbraja dva i dva i jasno joj je da žena nije profesionalka, jer bi profesionalka svoju mušteriju požurivala, a ne usporavala. Profesionalka u što kraćem vremenu mora odraditi što više mušterija, za razliku od muškarca čiji osjećaji idu u suprotnom smjeru, jer on želi što dulje uživati. Jednom to možda uopće više neće moći raditi i tada će živjeti samo od uspomena. Oba spola uvijek žele stvari koje su u potpunoj suprotnosti. Erika je tiha poput daška vjetra. Jedva diše, ali je oči raskolačila. Očima njuši zrakom kao što divljač njuši nosom. To su nadasve osjetljivi organi, što se okreću na sve strane poput vjetrokaza na krovu. Erika to radi da ne bi bila iz svega isključena. Posjećuje razna mjesta u Prateru. Sama odlučuje koji će šumarak i livadu posjetiti, a koji ne. Ne želi ni u čemu sudjelovati, ali bez nje se ništa ne smije odvijati. U glazbi je ona ta koja izvodi, a ovdje je gledateljica i slušateljica. Tako joj prolazi vrijeme. Erika uskače u vrijeme i zatim ponovo iz njega iskače kao da je vrijeme staromodni, spori tramvaj bez pneumatskih vrata. U suvremenim se tramvajima, kada jednom uđete, morate i voziti. Barem do sljedeće stanice. Muškarac prikiva i prikiva. Prekomjerno se znoji. Zgrabio je ženu u željezni zagrljaj da mu valjda ne bi pobjegla. Svu ju je zaslinio, kao da je lovina koju će pojesti. Žena je zašutjela i, zaražena marljivošću svoga partnera, stenje. Cvileći u falsetu, izgovara niz

76

nepovezanih riječi. Zviždi poput svisca na gorskom proplanku kada nanjuši neprijatelja. Prste je grčevito zarila u protivnikova leđa da joj ne pobjegne. I da je, kada izvrši dužnost, ne može tako lako odgurnuti, već da joj se nakon svega obrati s nježnošću ili barem kakvom šalom. Muškarac radi na akord. Povećava normu. Nakon puno vremena to je prvi put da je s nekom urođenicom pa se prilikom grozničavo koristi. Krošnje drveća s gađenjem gledaju na par ispod sebe. Noćno je nebo oživjelo od vjetra. Očito se Turčin ne može više tako dugo suzdržavati kao što se nadao. Iz grla mu izlaze krkljavi glasovi koji nemaju više nikakve veze s turskim jezikom. Žena ga bodri na njegovu putu do cilja s hop, hop! U promatračici se probudila neka razorna snaga. Svrbe je prsti od želje da se i ona uključi u takve aktivnosti, ali ako joj se to zabrani, povući će se na pristojnu udaljenost. Čeka da joj se to izričito zabrani. Njeni se postupci moraju odvijati unutar čvrsto zadanog okvira, koji ih može ograničiti. Ono dvoje, a da oni to i ne znaju, ona pretvara u troje. U njoj su odjednom proradili nekakvi organi u dvostrukom tempu, ako ne i brže, ali ona njima ne može vladati. Svaki put kada se uzbudi, osjeti snažan i neugodan pritisak na mjehur. Sada je trenutak osobito nezgodan, iako se oko nje prostiru kilome- tri krajolika u kojem bi bez problema i tragova mogla udovoljiti toj prirodnoj potrebi. Dama i Turčin svoju aktivnost izvode samo za nju. Nehotičnom je kretnjom Erika pomaknula grančicu što je u noćnoj tišini glasno zašuštala. Ili je grančicu možda namjerno pomaknula? Uvijek ima problema s pritiskom na mjehur, koji dolazi iznutra. Čučeći je položaj pro-matračici neugodan i mora ga promijeniti da bi ublažila škakljanje i stezanje. Hitno bi se morala olakšati. Tko zna koliko će dugo još moći izdržati. Ali u ovom trenutku nikako to ne može obaviti. I ovo je šuškanje već previše. Erika ni sama ne zna je li možda grančicu namjerno slomila, što bi, naravno, bilo sasvim besmisleno. Zapela je rukom o nju, a grančica joj se sveti neugodnim pucketanjem.

Turčin, dijete prirode, koji je s travkama, cvijećem i drvećem povezaniji nego sa strojevima za kojima obično stoji, naglo prekida posao. Najprije prekida sa ženom. Žena to i nije odmah primijetila pa je nastavila dahtati još dvije sekunde, iako je turski gost već prebacio mjenjač u manju brzinu. Turčin se odjednom umirio i to je lijep prizor. Kakve li slučajnosti: gotov je s poslom i sada se odmara. Umoran je. Osluškuje vjetar. Sada počinje osluškivati i žena, ali tek pošto ju je susjed s Bospora psikavim glasom nervozno opomenuo da ne viče. Glasovima sličnim psećem lajanju Turčin postavlja pitanje, a možda i daje naredbu?! Žena ga bez posebnog oduševljenja umiruje, jer možda od svog ljubavnog partnera još nešto očekuje. Turčin je ne razumije. Možda će je morati i udariti, jer ga u sopranu moli da ostane uz nju. Ili nešto slično, što Erika ne može točno razumjeti. Na trenutak nije pratila razgovor jer se udaljila desetak metara od para, baš kad se Turčin, trza-jući se i otresajući je sa sebe, pokušavao izvući iz ženina zagrljaja. Žena, srećom, nije shvatila što se događa i Turčin je sada slobodan. Opet je pravi muškarac. Svadljivim glasom žena od njega zahtijeva da ili nastavi ili joj plati. Počinje cmizdriti, ali se cendranje ubrzo pretvara u pravi plač. Stanovnik istanbul-ske luke glasno se otresa na nju, a zatim poput čepa iz boce izlazi iz nje i njihove bežične radioveze. Povlačeći se, Erika diže buku kao da prolazi krdo smeđih bivola što bježe pred lavicom u lovu. Možda je to učinila namjerno ili nesvjesno namjerno, što je na kraju krajeva svejedno.

77

Turčin se gipkim skokom osovio na noge i udara u trk, ali ubrzo pada preko vlastitih hlača i gaća što mu se oko koljena bjelasaju u mraku. Bijesno psujući, navlači na sebe komade odjeće, prijeteći pritom ozbiljno rukama. Najprije lijevom, a zatim desnom. I to u smjeru grmlja što raste nedaleko od njega i u kojem se skutrila gospođica Kohut, zadržavajući dah i zagrizavši u jedan od svojih deset batića kojima udara po klaviru. S hlačama i gaćama što mu klize niz bedra Turčin skakuće kao da stoji u vreći. Čas mu niz bedra skliznu gaće, čas hlače. Ali on se ne zaustavlja da obavi ono osnovno, da se obuče. Neki ljudi doista nimalo ne promisle prije negoli što učine, proletjelo je gospođici Kohut glavom dok ga promatra. Turčin ulazi u tu skupinu. Podređeni dio ljubavnog para, što razočarano leži na livadi, zakreštao je da je to sigurno nekakav pas ili štakor koji se hrani sadržajem prezervativa. Ovdje se naime može naći puno kvalitetnog otpada. Govori mu da se vrati, njeno zlato. Moli ga da je ne ostavlja samu. Stranac ljepuškastih crta lica i kovrčave kose i ne sluša je, već se polako uspravlja i Erika ubrzo može vidjeti da je Turčin prilično visok čovjek. Konačno je navukao hlače i zagazio u žbunje. Srećom ide — možda i namjerno — u sasvim suprotnom smjeru, naime onamo gdje je žbunje gušće. Erika, ne razmišljajući previše, odabrala je dio gdje je žbunje rjeđe i gdje Turčin ne bi nikoga očekivao. Žena ga iz daljine, kao da pjeva pjesmicu, moljaka da se vrati. U međuvremenu je i ustala. Ugurala je nešto između nogu i snažnim se pokretima briše. Zatim odbacuje nekoliko izgužvanih papirnatih maramica. U tom trenutku počinje psovati strašnim glasom koji je, čini se, i inače njen glas. Zove ga i zove. Erika se zgrozila. Muškarac joj meketavim glasom kratko odgovara i nastavlja tražiti po žbunju. Cijelo vrijeme tapka u krugu. Vjerojatno se boji pa se i ne trudi pronaći voajera. Hoda od breze do žbunja i natrag. Ne kreće prema drugim grmovima koji rastu u blizini. U četvrtinskom taktu vatrogasne sirene žena mu objašnjava da sasvim sigurno nema nikoga. Vrati se, zove ga. Ali muškarac ne obraća na nju pozornost i na njemačkom joj govori da začepi gubicu. Žena stavlja medu noge još jedan svežanj papirnatih maramica, za slučaj da je u njoj još nešto ostalo i zatim navlači gaćice. Zaglađuje suknju. Ureduje raskopčanu bluzu i izvlači ispod sebe ogrtač na kojem je ležala. Napravila je pravo gnjezdašce, kao što to žene običavaju. Nije htjela uprljati suknju, ali je zato uprljala i izgužvala ogrtač. Turčin joj dovikuje nešto, naime:

Dođi ovamo! Turčinova se ljubavnica ne odaziva i sprema se na brzi bijeg. Erika sada vidi i ženu u njenoj pravoj veličini. Žena je već poprilično stara, ali za Turčina je još uvijek pravi pupoljak. Za svaki se slučaj drži u pozadini; možda će joj za bijeg trebati prednost zbog svih onih maramica u gaćicama. Jer stalno joj ispadaju! Što se tiče ljubavi, žena nije došla na svoj račun i sada ne želi da je nakon svega još i ubiju. Sljedeći će put osobno pripaziti da i u ljubavi uživa do kraja. Promatračica sada jasno vidi da je žena Austrijanka, a Turčin da je Turčin, što je oduvijek i bio. Žena od muškarca odjednom zahtijeva pažnju i poštovanje, ali se Turčin sav usredotočio na neprijatelje i protivnike. Erika se trudi da tijelom ne pomakne ili okrzne neku granu. Sva se ukočila kao da je natrula grana što slomljena beskorisno gnjili u travi. Žena prijeti gastarbajteru da će odmah otići. Njemu je psovka navrh jezika, ali se u zadnji tren predomišlja i šutke nastavlja tražiti. Sada mora pokazati da je hrabar ne bi li pred ženom, koja se odjednom pretvorila u pravu Austrijanku, povratio poštovanje. Ohrabren tim što u grmlju više ništa ne šušti, proširuje krug po kojem traži i opasno se približava Kohutici. Žena ga opominje zadnji put i podiže ručnu torbicu s poda.

78

Popravlja stvari u sebi i po sebi. Zakopčava se, uvlači bluzu u suknju i otresa prašinu s odjeće. Hodajući natraške, počinje se, pogledavajući prema svom turskom prijatelju i ubrzavajući korak, polako udaljavati u smjeru gostionica. Plačnim, nerazumljivim glasom dobacuje mu za rastanak gnusnu psovku. Turčin je neodlučan; ne zna kamo bi krenuo. Pusti li ženu da ode, lako se može dogoditi da tjednima ne nade zamjenu za nju. Žena se dere: Takve kao ti mogu uvijek naći. Turčin okreće glavu čas prema ženi, čas prema nevidljivom čovjeku u grmlju. Nije siguran i rastrgan je između dva instinkta koja su mu dosad uvijek donosila samo nevolju. Zalajao je poput psa koji ne zna za kojim tragom da krene. Erika Kohut ne može više izdržati. Zov je prirode jači. Oprezno spušta gaćice i mokri na tlo. Između njenih bedara na tlo livade pljušti topla bujica. Pretvara se u snažan mlaz što ravnomjerno kiši na mekan ležaj od lišća, granja, otpadaka, blata i humusa. Još uvijek ne zna želi li da je otkriju ili ne želi. Jedino na što ukočena pogleda i namrštena čela misli slap je što iz nje teče. Mjehur joj je sve prazniji, a tlo ispod sve vlažnije. Ni o čemu ne razmišlja, ni o uzrocima ni o posljedicama. Opušta mišiće mjehura i umjesto početnog snažnog pljušta-nja sada se čuje tih zvuk mlaza što ujednačeno teče. Mokreći s olakšanjem, ukočena pogleda i raskolačenih očiju zuri u stranca što nepomično stoji nasred livade. Spremna je na bilo koje rješenje, sva su joj dobra. Prepušta sudbini hoće li Turčin biti dobroćudan ili ne. Pažljivo drži škotsku suknju iznad koljena da je ne smoči. Ne mora suknja stradati zato što ona mokri u parku. Škakljanje među nogama konačno je popustilo i ubrzo će moći zatvoriti slavinu. Turčin još uvijek stoji nasred livade ukopan poput kipa. Njegova družica u međuvremenu skakućući i krešteći odmiče prostranim travnjakom. Tu i tamo zastaje i okreće se prema muškarcu pokazujući mu prostu gestu razumljivu svim narodima svijeta. Svladala je jezičnu barijeru.

Muškarca vuče čas na jednu, čas na drugu stranu. Trza se kao krotka životinja između dva gospodara. Nije mu jasno što to žubori i šušti u grmlju. Kada su dolazili, nije primijetio nikakav potok ili nešto slično. No u jedno je siguran: njegova mu družica neće umaknuti. I baš kada je Erika Kohut bila sigurna da će muškarac načiniti još dva divovska koraka koja ih dijele, baš kada je Erika Kohut iz sebe iscijedila i posljednju kapljicu, očekujući da se na nju obruši muška šaka (savršena imitacija ljudske, što ju je izradio umjetnički nadaren stolar u čistoj hrastovini, a koja će Eriku zgnječiti poput kukca), muškarac se naglo okreće i, najprije oklijevajući te se neprestano osvrćući, a potom brzo i odlučno, počinje trčati za svojom lovinom koju je ugrabio na početku ove bezbrižne večeri. Ono što imaš trebaš i zadržati. A ono što ćeš tek dobiti za to nitko ne zna udovoljava li kakvoćom tvojim zahtjevima. Turčin bježi pred neizvjesnim, koje mu je u ovoj zemlji uvijek nanosilo bol, i trči za svojom partnericom. Mora jako požuriti, jer žena je tako odmakla da je jedva vidi. Za trenutak će se njen lik smanjiti u točkicu sličnu mišjem izmetu na staklu. Žena je otišla, muškarac je otišao. U tami su se nebo i zemlja, što su se na trenutak razdvojili, ponovo čvrsto uhvatili za ruke. Jednom je rukom Erika Kohut upravo svirala na glasoviru razuma, a drugom na glasoviru strasti. Najprije je bila pod utjecajem

79

strasti, a sada je na redu razum što je kroz mračne drvorede tjera kući. Ali strasti su umjesto nje osjetili drugi. Učiteljica ih je pritom promatrala i ocjenjivala u skladu s vla- stitom skalom ocjena. Da su je uhvatili, u svoj bi je kovitlac bila povukla jedna od ljudskih strasti. Erika juri kroz drvorede po čijim stablima raste imela napadnuta nekom bolešću. Puno se grana moralo već oprostiti od svoga drveta i sada leži u travi. Erika u galopu napušta promatračko mjesto kako bi se što brže vratila u svoje gnjezdašce. Ništa na njoj ne odaje smetenost. Ali kad na izlazu iz Pratera ugleda mlada tijela mladih muškaraca, kojima bi s obzirom na dob mogla biti majka, u njoj se podiže prava oluja! Sve što joj se dosad dogodilo u životu, nepovratno je prošlo i neće se više nikada ponoviti. Pa ipak, tko zna što će joj donijeti budućnost. Uz današnja medicinska postignuća ženino tijelo može izvršavati ženske funkcije i u poznim godinama. Erika povlači patentni zatvarač na odjeći. Tako se štiti od dodira. Pa i od onih slučajnih. No po sočnim, netaknutim livadama njene izranjavane nutrine bjesni prava oluja. Točno zna gdje stoje taksiji i ulazi u prvi koji čeka u koloni. Od prostranih livada praterskog lunaparka na njenoj je odjeći i medu nogama ostalo jedino nešto vlage. Ispod suknje širi joj se blag, kiselkast miris, što ga vozač taksija koji je auto poprskao osvježavajućim mirisom, sasvim sigurno ne može osjetiti. Vozač ne može zahtijevati od svojih putnika da udišu miris njegova znoja, a ni on ne želi udisati svinjarije svojih putnika. U kolima je toplo i suho, čuje se tiho zujanje grijanja što se bori protiv hladne noći. Iza automobilskih stakala promiču svjetla grada. I beskrajni nizovi nezgrapnih kocaka starih zgrada u drugom okrugu, neosvijetljenih i utonulih u san, i most preko Dunavskog kanala, i male, odbojne gostionice što posluju s gubitkom i iz kojih teturajući izlijeću pijanci te, pošto se brzo osove na noge, nasrću jedni na druge. I postarije žene s maramama na glavi, koje vode pse u večernju šetnju u nadi da će bar jednom naići na usamljenog starca koji također ima psa i još je udovac. Erika s nestrpljenjem promatra zgrade i ljude što poput gumenih igračaka na uzici, kojima se poigrava golema zaigrana mačka, promiču pokraj nje. Prolaze pokraj gomile motocikla. Na njima sjede djevojke u uskim trapericama i s neuspjelim imitacijama pankerskih frizura. Kosa im od vlage ne stoji uspravno, već im stalno pada. Gel nije dovoljno jak. Očajnički zabacuju pale pramenove pokušavajući ih uspraviti. Zatim se namještaju na sjedalu iza vozača i motocikl se brujeći udaljava. S predavanja u Uraniji kuljaju gomile znatiželjnika što se skupljaju i naguravaju oko predavača. Žele još nešto saznati o Mliječnoj stazi, iako su upravo čuli sve što su o tomu mogli čuti. I Erika je ovdje jednom za zainteresirane u ležernom stilu održala predavanje o Franzu Listu i njegovu nikada shvaćenom djelu. A zatim još dva-tri predavanja o Beethovenovim ranim sonatama, oko kojih se malo više potrudila. Tom je prilikom rekla da su Beethovenove sonate, bilo kasne ili rane, kao u ovom slučaju, toliko raznolike da se najprije moramo upitati što uopće znači ta uvelike omalovažavana riječ sonata. Možda te skladbe, koje je Beethoven tako nazvao, više i nisu sonate u pravom smislu riječi. U tom bismo dramatičnošću bogatom glazbenom obliku, gdje se osjećaji vrlo često više ne pokoravaju formi, morali potražiti nove zakona skladanja. Kod Beethovena to ipak nije slučaj, jer u njegovim sonatama osjećaji i forma tvore skladnu cjelinu; osjećaj upozorava formu na rupu u podu i obrnuto. Svijet iza automobilskog stakla sada je puno svjetliji, jer se približavaju središtu

80

grada, gdje se na javnoj rasvjeti ne štedi kako bi se turisti mogli lakše vratiti kući. Zgrada je Opere u mraku. To konkretno znači da je već tako kasno da će gospođa Kohut st. u svojem kućnom djelokrugu strašno divljati i neće poći na spavanje sve dok

se njena kći ne vrati kući, sigurno i netaknuta. Vikat će na sav glas. Erika će opet morati prisustvovati užasnim ispadima ljubomore. Potrajat će neko vrijeme dok se majka i kći ne pomire. Ona, Erika, zbog svog će se kašnjenja morati majci odužiti nebrojenim, ne baš jednostavnim dokazima ljubavi. Večeras je jedna stvar konačno postala jasna: majka

je ta koja se žrtvuje, a dijete nije u stanju žrtvovati ni sekunde svog slobodnog vremena!

Pa kako da majka zaspi kada će je kći čim ude u bračni krevet odmah probuditi. Poput vuka u kavezu majka se nervozno vrti po stanu, bacajući na sat ubojite poglede. Ulazi u kćerkinu sobu, od koje kći nema ključ, a nema ni vlastiti krevet. Otvara ormar i ljutito

vadi nasumce kupljenu odjeću te je baca uokolo, što je u potpunoj suprotnosti s osjetljivim tkaninama i napucima za održavanje. Rano ujutro, prije odlaska na konzervatorij, kći će morati sve pospremiti. Ova je odjeća majci dokaz Erikine sebičnosti i svojeglavosti. Dokaz je kćerkine sebičnosti i to što je već prošlo jedanaest, a ona, majka, još uvijek je sama kod kuće. Kad završi večernji film, nema više nikoga s kim bi mogla razgovarati. Na programu je još jedino noćni talk show, koji ne želi gledati jer bi uz televizor zaspala, što se nikako ne smije dogoditi prije negoli Eriku pošteno izgrdi i potjera u krevet. Želi biti potpuno budna, naša majka, kada se kći vrati kući. Majka zubima trga staru haljinu za koncertne nastupe u čijim se naborima još uvijek krije nada da će jednog dana to biti haljina europski poznate pijanistice. A ona, majka, i već onda duševno oboljeli otac odvajali su od usta da bi kupili tu haljinu. Istim ljutitim ustima majka sada trga haljinu. Ta tašta kornjača Erika bila bi prije umrla nego da nastupi u suknji od tafta i bijeloj bluzi kao svi drugi. Tada su još vjerovali da se osim u njeno sviranje isplati uložiti i u njen izgled. Sada je to daleka prošlost. Majka gazi haljinu papučama čistim kao i pod, mekanih potplata, tako da njima ne može obeš-častiti sjećanje na prošla vremena. Jedino što će na kraju haljina biti malo zgužvana. Zato majka poseže za nečasnim sredstvom, kuhinjskim škarama, kako bi ovo ostvarenje poluslijepe prigradske krojačice, koja u vrijeme kada je haljinu šivala već sigurno deset godina nije prelistala ni jedan modni časopis, malčice dotjerala. Ali ni to ne mijenja izgled haljine. Kada bi Erika imala hrabrosti nositi ovu haljinu koju je majka prepravila razrezavši je na pravilne tračice između kojih struji zrak, samo bi malo više istaknula svoju figuru. Režući haljinu, majka reže vlastite snove. Kako da ispuni majčine snove kada ne može ispuniti ni vlastite, ta Erika?! Erika se o svojim snovima ne usudi ni razmišljati, već samo glupo bulji uvis, u njih. Odlučnim pokretima majka škarama para borduru na izrezu haljine i ljupke kratke nabrane rukave protiv kojih se Erika tada svim silama borila. Zatim reže ostatke naboranog donjeg dijela, odvajajući ga od gornjeg. Teško joj pada to što radi. Prvo se namučila da od novca za kućanstvo uštedi za haljinu,

a sada se muči režući je. Na podu ispred njenih nogu leže komadi razrezane haljine,

koje bi najbolje bilo ubaciti u stroj za uništavanje papira, ali ga ona, nažalost, nema. Strah uskoro zamjenjuje bijes. Pa brine se! U kasne se noćne sate ženi što sama hoda ulicama, gdje joj nije mjesto, svašta može dogoditi. Majka naziva policiju koja ništa ne zna niti su do nje doprle ikakve glasine koje bi imale veze s Erikom. Da se nešto do-

godilo, objašnjava policija, oni bi to prvi doznali. A budući da još nisu dobili nikakvu obavijest o mrtvacu što bi po dobi i izgledu bio sličan Eriki, nema osnove za prijavu.

81

Jedino ako leš još nije nađen. Usprkos tomu majka odlučuje nazvati i nekoliko bolnica, ali ni u njima nitko ništa ne zna. Dežurni milostivoj gospodi objašnjavaju da nema nikakvog smisla ovako ih nazivati. A možda upravo sada u kontejnere za smeće po različitim dijelovima grada netko baca krvave pakete s komadima njene kćeri. Majka će tako ostati sama i završiti u staračkom domu, gdje pak više nikada neće moći biti sama! Ondje nitko neće spavati s njom u krevetu, kao što je naviknuta.

Prošlo je novih deset minuta, ali još uvijek se ne čuje zvuk ključa u ključanici niti utješna zvonjava telefona i riječi: Ovdje Wilhelminska bolnica! Niti glas njene kćeri koja govori: Bog, mama, dolazim za petnaest minuta, nešto me nepredviđeno zadržalo. Navodna domaćica privatnog komornog koncerta neće se javiti ni ako telefon zazvoni trideset puta.

Majka puma šulja se od spavaće sobe, gdje je krevet već raspremljen za spavanje, do dnevne sobe u kojoj iz televizora odzvanja austrijska himna. Na ekranu leprša crveno- bijela-crvena zastava. Znak da je emitiranje za danas završeno. Radi toga nije trebala paliti televizor, austrijsku himnu majka zna napamet. Dvije ukrasne figurice od porculana izmjenjuju mjesta. Premješta i veliku kristalnu zdjelu s plastičnim voćem koje obično briše bijelom, mekanom krpom. Kći, koja se razumije u umjetnost, smatra plastično voće užasno neukusnim. Majka se ne obazire na njen strogi sud; napokon, to je ipak njen stan i njena kći. Kada umre, sve će se ionako samo po sebi promijeniti. Odlazi u spavaću sobu i još jednom pažljivo provjerava raspremljeni krevet. Jedan kraj pokrivača zadignut je i tvori oblik istostraničnog trokuta. Lanena je plahta zategnuta poput kose na ženi koja nosi visoko podignutu punđu. Na Erikinu jastuku leži čokoladica u staniolu u obliku potkovice, preostala od Nove godine. Malo slatko iznenađenje majka miče s jastuka jer nekako mora kazniti Eriku. Na noćnom ormariću, pored svjetiljke, knjiga je koju Erika upravo čita. Iz knjige viri znak kojim obilježava mjesto gdje je stala i koji je kao dijete ukrasila svojim crtežima. Pored knjige je čaša s vodom za slučaj da Erika noću ožedni, jer majka ipak ne želi pretjerivati u kažnjavanju. Dobroćudna majka mijenja vodu u čaši kako bi voda bila što hladnija i svježija, bez mje- hurića kao znaka da je ustajala i bljutava. Na svojoj strani bračnog kreveta majka ne poduzima tolike mjere opreza. Ipak je dovoljno obzirna da umjetno zubalo radi čišćenja vadi tek rano ujutro. I odmah ga stavlja natrag! Padne li noću Eriki na pamet bilo kakva želja, ona će biti ispunjena, ukoliko to ovisi o vanjskim okolnostima. No najskrivenije želje neka radije zadrži za sebe, ta zar joj nije u majčinu domu i toplo i ugodno?! Za svaki slučaj majka pored knjige stavlja veliku zelenu jabuku pa je izbor hrane pokraj jastuka doista velik. Razrezanu haljinu kao mačka mlade nosi čas ovamo, čas onamo. Na kraju je stavlja na posve novo mjesto, gdje se blistavi komad odjeće najbolje vidi. Djelo majčina razaranja, koje je na kraju krajeva osobno skrivila, kći treba ugledati čim kroči kroz vrata. Sve skupa ipak ne smije biti preupadljivo. Gospođa Kohut naposljetku rasprostire ostatke haljine na ležaljku iz koje Erika obično gleda televiziju, pažljivo, kao da će Erika haljinu odmah odjenuti za koncertni nastup. Mora pripaziti da haljina zadrži kakav-takav oblik. Komadiće koji su ostali od rukava različito je posložila. Djelo svog nekažnjenog razaranja želi svima jasno pokazati.

82

Majka je nakratko posumnjala da se Walter Klemmer, od one davne glazbene večeri kada ga je upoznala, pokušava ispriječiti između nje, majke, i kćeri. Taj je mladić doista drag, ali ne može zamijeniti majku, koja je samo jedna, izvorno je ima u jednom jedinom primjerku. Ako se u ovom trenutku odvija ujedinjavanje njene kćeri i Klemmera, ono će biti i posljednje. Jer ubrzo moraju uplatiti stan u novogradnji. Majka svaki dan kuje i ponovo odbacuje uvijek drugi plan kako da kćer uvjeri da i u novom stanu moraju spavati u zajedničkom krevetu. Već sada treba kovati to željezo Eriku, već sada, dok je vruća. I dok se nije previše zagrijala za Klemmera. Pa nalazi razloge kao što su:

opasnost od požara, lopova, provala, pucanja vodovodne cijevi, od moždanog udara (zbog njena visokog krvnog tlaka!) te obični noćni strahovi i strahovi posebne vrste. Svaki dan majka u mislima nanovo ureduje kćerkinu sobu u novom stanu i svako je iduće rješenje tog uređenja profinjenije od onog prethodnog. Ni u jednom od njih nema ni traga kćerkinu krevetu. Udobni naslonjač najveći je ustupak koji majka Eriki može učiniti. Majka liježe u krevet i odmah ustaje. Već je obukla spavaćicu i kućnu haljinu. Poput ljutite tigrice hoda od jednog do drugog zida mičući pritom ukrasne predmete s njihovih mjesta i brzo ih vraćajući. Gleda sve satove u stanu i usklađuje vrijeme. Platit će joj Erika što se ovoliko uzrujala! Ali čekaj! Evo je, stiže! U bravi se jasno čuje škljocanje i zapinjanje ključa, a zatim se otvaraju vrata što vode u sivu i strašnu zemlju majčinske ljubavi. Erika ulazi. Žmirka u jarko osvijetljenom hodniku kao da je noćna ptičica koja je malo previše popila. Po cijelom su stanu svjetla upaljena kao da se nešto slavi. No vrijeme je svete pričesti odavno, i neiskorišteno, prošlo. Tiho, ali zajapurena lica, majka izlijeće iz sobe, gdje je napokon bila ostala čekati, i pritom zabunom ruši nekoliko stvari s polica. Od siline zaleta na pod je srušila i kćer, započevši tako odmah borbu koja je trebala uslijediti nešto kasnije. Bez glasa šakama udara kćer, koja nakon početnog šoka počinje udarce uzvraćati. Iz Erikinih se potplata širi strašan smrad što podsjeća na raspadanje. Počinju se, vodeći računa o susjedima koji sutra moraju rano ustati, bez glasa hrvati. Ishod je neizvjestan. Možda iz poštovanja dijete u posljednjoj sekundi pušta majku da pobijedi. A majka, vjerojatno u brizi za Erikinih deset batića, njen alat, pušta dijete da pobijedi. Zapravo je dijete snažnije od majke, jer je mlade. Osim toga, majka se već potrošila u tučnjavama s ocem. No dijete još uvijek nije naučilo majci pokazati svoju fizičku snagu i nadmoć. Svom snagom majka cijelim dlanom udara po glavi kasni plod tijela svoga. Svilena marama s naslikanim konjskim glavama skliznula je s Erike i lepršajući se zaustavlja, kao naru- čeno, na svjetiljci u predsoblju te prigušuje svjetlo, što bi više odgovaralo nekom za oko ugodnijem prizoru. Kći, kojoj se zbog potplata punih govana, gline i trave, neprestano kliže, u puno je gorem položaju. Učiteljica je cijelom dužinom tijela tresnula na pod, a tanki je tepih od trstike samo neznatno ublažio pad. Podigla se poprilična buka. Sikćući, majka govori Eriki da bude tiho zbog susjeda! Erika joj uzvraća istom mjerom: Tiho! Jedna drugu grebe po licu. Kći ispušta glas sličan onom lovačkog sokola što lebdi iznad žrtve i kaže da se susjedi mirne duše ujutro mogu žaliti koliko god hoće jer će se pred njima ionako morati opravdavati majka. Majka ispušta urlik i odmah ga prigušuje. A onda ponovo napola nijemo, napola tihim glasovima popraćeno dahtanje, cviljenje, stenjanje i batrganje. Majka odlučuje zaigrati na kartu samilosti i, budući da je ishod

83

borbe neizvjestan, poseže za nepoštenim sredstvima: upozorava na svoju starost i skoru smrt. Iznosi te argumente u pola glasa, jecavo nižući slabe izgovore kojima objašnjava zašto danas ne može pobijediti. Eriku pogađaju majčine jadikovke, jer ne želi da majka

u ovom hrvanju strada. Erika kaže da je majka prva počela. Majka odgovara da je prva

počela Erika. Ova je večer majci skratila život za barem mjesec dana. Erika grebe i grize majku samo s pola snage pa majka koristi naglo stečenu prednost i Eriki odjednom s čela čupa cijeli pramen kose, na koju je Erika jako ponosna jer joj se tu kovrča. Nato je

Erika vrisnula prodornim glasom, koji je majku toliko preplašio da je odmah prestala čupati. Sutra će Erika na to mjesto morati nalijepiti flaster, odnosno neće za nastave skidati maramu quasi una fantasia. Obje dame, glasno udišući i izdišući, obasjane nježnom svjetlošću, sjede na nakrivljenom tepihu u predsoblju. Hvatajući zrak, koji je u borbi zadržavala, kći pita majku je li sve ovo bilo potrebno. Desnu je ruku poput zaljubljene žene koja je upravo pročitala strašnu vijest iz inozemstva, grčevitom kretnjom položila na vrat, onamo gdje joj skače i trza se žila kucavica. Majka, Nioba u mirovini, sjedi na podu u predsoblju, naslonjena na ormarić na kojem je neka garnitura, mali set kojega je funkcija nejasna, a mogućnosti korištenja još neotkrivene, i odgovara nečujnim glasom. Kaže kako se ovo ne bi dogodilo da je kći kao i uvijek došla navrijeme. Zatim se šutke gledaju. No njihova su osjetila izoštrena: brusnim kamenom izbrušena u nevjerojatno tanku oštricu. Majčina se spavaćica u borbi raskopčala i do-

kazuje da je majka, usprkos svemu, prije svega samo žena. Kći joj, posramljena prizorom, savjetuje da se zakopča. Majka, u neprilici, brzo zakopčava spavaćicu. Erika ustaje i kaže da je žedna. Majka već žuri ispuniti joj tu skromnu želju. Boji se da bi Erika, ne bi li joj napakostila, sutra mogla kupiti novu haljinu. Vadi iz hladnjaka jabučni sok, nabavljen na nedjeljnoj rasprodaji, koji inače rijetko kupuje jer joj je teško nositi staklene boce iz samoposluživanja. Obično kupuje voćni sirup od borovnica, koji traje puno dulje, a trud je isti. Voćni sirup, razrijeđen vodom, traje tjednima. Majka izjavljuje da bi najradije umrla, a i srce joj je već slabo. Kći joj preporučuje neka ne pretjeruje. Već

je otupjela na stalno majčino jadikovanje da će ubrzo umrijeti. Majka počinje plakati ne

bi li tako izišla kao pobjednica, nokautom u trećoj rundi ili u najgorem slučaju nakon prekida meča. Erika je opominje da ne plače jer je već kasno. Ona će popiti sok i ide ravno u krevet. Majka bi trebala učiniti isto, tj. leći na svoju stranu kreveta. I neka joj se

više ne obraća! Erika naime majci neće tako brzo oprostiti što je napala glazbenicu Eriku, koja se, ništa ne sluteći, bezbrižno vraćala kući nakon koncerta. Erika se neće tuširati. Objašnjava da se šum vode u cijevima čuje po cijeloj zgradi. Leći će pored majke ovakva kakva je. Danas je, istina, izgubila živce, ali glavno je da se vratila kući. Budući da su večerašnji doživljaji bili presnažni, Erika ne primjećuje odmah koliko je umorna. Liježe i, poželjevši majci laku noć, istog trena tone u san. Majka još dugo ostaje budna, pitajući se kako to da je kći odmah zaspala ne pokazujući ni najmanji znak kajanja. Zar nije primijetila da joj namjerno nije uzvratila i ona njoj zaželjela laku noć?! Nakon svađe njih dvije obično leže u zajedničkom krevetu dureći se još desetak minuta jedna na drugu, nakon čega slijedi tiha i duga isprika te neizbježno pomirenje, zapečaćeno poljupcem za laku noć. Ali Erika je danas jednostavno zaspala, ponesena snovima za koje majka nikada neće saznati jer ih joj Erika sutra neće ispričati. Majka u sebi odlučuje da će sljedećih dana, tjedana i mjeseci biti na oprezu. Od pomisli na tu odluku još dugo, sve do svitanja, nije mogla zaspati.

84

Kada glazbeno osviješteni govore o Bachovim Brandenburškim koncertima, između ostalog tvrde da su onoga dana kada su ti koncerti nastali nebom plesale zvijezde. U igri su tada uvijek i Bog i njegovo obitavalište. Erika Kohut svira klavirsku dionicu umjesto učenice kojoj je prokrvario nos i koja je, stavivši svežanj ključeva pod glavu, morala leći. Sada leži na strunjači. Flaute i violine upotpunjuju ansambl i daju Bran- denburškim koncertima posebnu vrijednost, iako su ti koncerti u instrumentalnom smislu raznoliki. Tu su čak i dvije blokflaute. Walter Klemmer prati Eriku i prelazi u nov, ozbiljan napad. Odvojio se i sjeo u kut gimnastičke dvorane. Odabrao je to mjesto da bi slušao probu komornog orkestra. Pretvara se da zadubljeno prati partituru koju je donio sa sobom, ali zapravo nepomično gleda Eriku. Ne može mu promaknuti ni jedan pokret njenih ruku. Gleda je ne zato da bi nešto naučio, nego zato što je na tipično muški način želi zbuniti. Gleda je besposleno i izazivački. Kao muškarac želi biti njen jedini živi izazov, kojemu je dorasla samo najjača žena i umjetnica. Erika ga pita ne bi li htio preuzeti jednu klavirsku dionicu. On odgovara da ne, ne bi, i te dvije jednosložne riječi odvaja znakovitom stankom u kojoj ima nečeg nedorečenog. Na Erikinu tvrdnju da se majstor postaje jedino vježbom ponovo odgovara znakovitom šutnjom. Rukoljubom, koji bi trebao biti šala, pozdravlja neku djevojku, a zatim se s drugom smije nekoj besmislici. Erika osjeća duhovnu prazninu koja zrači iz tih djevojaka, kakve muškarcu vrlo brzo dosade. Lijepo se lice začas potroši. Tragični junak Klemmer, koji je za takvu ulogu premlad, dok je Erika za ulogu nedužne žrtve nečije pažnje već prestara, prstom klizi po nijemu listu partiture prateći vjerno notni zapis. Svakome je odmah jasno da ima posla s nekim tko se žrtvovao za glazbu, a ne s nekakvim glazbenim parazitom. On je pijanist koji zbog nepovoljnih okolnosti ne može svirati. Nekoj trećoj djevojci u mini suknji Klemmer stavlja ruku preko ramena. Čini se da djevojku nikada nisu morile crne misli. Erika misli: ako se Klemmer želi tako nisko spustiti, neka izvoli, ali ona u tomu ne želi sudjelovati. Koža joj se na licu naborala od ljubomore. Bole je oči jer ga cijelo vrijeme vreba iskosa, ne želeći mu pokazati da ga gleda. On ne smije primijetiti da ona obraća pozornost na njega. Sada se opet šali s onom trećom djevojkom što se trza pod salvama grohotna smijeha i pokazuje noge do dijela tijela gdje se one spajaju s trupom. Djevojka uživa kao da je grije sunce. Klemmerovi su obrazi od stalnog veslanja zdrave boje, glavu je sasvim pri- bližio djevojčinoj, pa se sjaj njegove svijetle miješa sa sjajem djevojčine plave kose. Dok vesla, Klemmer nosi zaštitnu kacigu. Priča učenici vic, a njegove oči poput stop svjetla bljeskaju plavičastim sjajem. Oči mu odaju odlučnost. Da, on je nesumnjivo usred odlučnog napada. Vjetar, voda, stijene i valovi dali su obeshrabrenu Klemmeru, koji je već htio odustati i bio gotovo odlučio ubrati u vrtu cvijeće svježije od Erike, novu snagu i došapnuli mu da se strpi još malo, jer neki znakovi upućuju na to da će njegova krišom voljena sasvim sigurno popustiti i smekšati se. Kada bi mu samo jednom uspjelo posjesti je u čamac! Ne mora to odmah biti kajak, što ga prati loš glas da je njime teško upravljati! Nema veze, može to biti i mirna, široka barka. Ondje na jezeru, rijeci, Klemmer bi bio u svom iskonskom elementu. Osjećao bi se siguran i nadmoćan, jer je na vodi kao kod kuće. Mogao bi upravljati Erikinim užurbanim pokretima i usklađivati ih. Ovdje, za klavirom, u zvučnoj traci, ona je u svom elementu, a tu je i dirigent, neki Mađar u progonstvu, što razjareno i s jakim naglaskom viče na učeničku gomilu.

85

Budući da smatra kako ih povezuje međusobna sklonost, Klemmer ne odustaje ni ovaj put, već se odlučno uspravlja na stolcu i spretno se pridržavajući prednjim nogama naglo sjeda na zadnje. Gotovo mu je umakla, tj. malo je nedostajalo da zbog dosadašnjeg neuspjeha on odustane od svega. No to bi bila velika pogreška. Erika mu, dok ovako prebire po tipkama i iskosa nesigurno pogledava svog učenika, koji niti želi otići niti joj pristupiti i priznati kakva vatra u njemu gori, izgleda pristupačnija i tjelesno izražajnija nego prije godinu dana. Što se tiče analize odsvirane skladbe, čini se da nije baš prisutan duhom. Ali prisutan je tijelom. Možda zbog nje? U orkestru ima još lijepih djevojaka različitih tipova, različite boje kose i stasa. Erika ničim ne želi pokazati da primjećuje Klemmera i baš mu je zato sumnjiva. Pravi se nedostupnom, istovremeno mu dajući na znanje da otpočetka primjećuje samo njega. Osim Klemmera, za Eriku, tog vojnika koji služi isključivo glazbi, postoji još jedino glazba. Kao znalac, Klemmer ne vjeruje izrazu ženina lica na kojem, čini mu se, vidi odbijanje. Jedino je on dostojan otvoriti na pašnjaku drveni plot na kojem piše »Pristup strogo zabranjen«. Erika užurbano i pomalo nervozno istresa iz bijelih manšeta na rukavima nisku bisera nekog glazbenog odlomka. Možda je nervozna zbog nadolazećeg proljeća, koje već dulje nagoviještaju ubrzani pjev ptica i bezobzirni vozači što svoje aute iz zdravstvenih i teh- ničkih razloga nisu vozili preko zime pa su sada s prvim visibabama odjednom niknuli po ulicama i nenaviknuti na vožnju izazivaju strašne nesreće. Erika mehanički svira jednostavnu klavirsku dionicu. Misli su joj odlutale u daljinu, na glazbeno studijsko putovanje s učenikom Klemmerom. Samo ona, on, mala hotelska soba i ljubav. Sve svoje misli utovaruje u velik kamion, a zatim ih ponovo istovaruje u malom stanu za dvoje. Ali prije nego što dan završi njene se misli moraju vratiti u košaricu koju je majka obložila jastučićima i prekrila novom krpicom tako da se mladost može prilagoditi starosti. Gospodin Nemeth ponovo lupka dirigentskom palicom. Ovaj mu put gudači nisu bili dovoljno izražajni. Još jednom od slova B molim! U tom se trenutku vraća djevojka kojoj je krvario nos i želi sjesti na svoje mjesto za klavirom, kao solistica, za što se u velikoj konkurenciji mukotrpno izborila.-Ona je Erikina najdraža učenica, jer i ona ima majku koja preko djeteta pokušava ostvariti vlastite ambicije. Djevojka sjeda na Erikino mjesto. Trepćući, Walter Klemmer ohrabruje djevojku i pažljivo gleda kako će na to reagirati Erika. A Erika je, još prije nego što je gospodin Nemeth uzeo u ruke dirigentsku palicu, izjurila iz dvorane. Klemmer, koji je Eriki duboko odan, a u cijelom je gradu poznat kao sprinter i u umjetnosti i u ljubavi, skače sa stolca i kreće za svojom žrtvom. No jedan ga dirigentov pogled prikiva ponovo za mjesto. Učenik se mora odlučiti želi li izići ili ostati u dvorani te na kraju ostati ondje gdje je odlučio da želi biti. Gudači desnom rukom grabe svoja gudala i marljivo gudeći počinju čavrljati. Ponosno kaskajući, klavir se ubacuje u šaroliku gudaču skupinu i, njišući se u kukovima te plešući laganim, sitnim koracima, izvodi odabranu umjetničku točku Vi- soke škole koje u notama nema, već je smišljena u dugim besanim noćima, a zatim, obasjan nježnom ružičastom svjetlošću reflektora, šepireći se, nastavlja ljupkim korakom kaskati polukrugom. Gospodin Klemmer sada mora sjediti i čekati dok dirigent ne da znak za novu stanku. Ovaj put maestro po svaku cijenu želi dionicu odsvirati do kraja, naravno pod uvjetom da nitko ne pogriješi. Nema bojazni da će se to

86

dogoditi jer u ovom ansamblu sviraju odrasli. Dječji orkestar i zbor sastavljen od članova zborova svih mogućih područnih glazbenih škola imali su probu u četiri popodne. Uvježbavali su skladbu koju je napisao profesor blokflaute, potpomognuti solisticama, učiteljicama pjevanja na područnim školama, podružnicama Bečkog konzervatorija. Teško je to djelo. U njemu se izmjenjuju naglašeni i nenaglašeni taktovi, zbog kojih su mnogi mališani počeli mokriti u krevet. Katkada se budući profesionalci pošteno rasviraju. To je pomladak za Donjoaustrijski glazbeni orkestar, za provincijske operne kuće i Simfonijski orkestar Austrijskog radija. Čak i za Filharmoničare, ako u njima svira učenikov rođak. Klemmer sjedi zadubljen u Bacha kao da je Bach jaje koje mora snijeti. No sličan je kokoši što se ne brine previše o svom jajetu. Hoće li se Erika vratiti? Ili je otišla oprati ruke? Raspored prostorija u ovoj školi ne pozna. Ali ne može propustiti priliku da sa zgodnim kolegicama ne razmijeni pokoji pogled! Mora sačuvati glas muškarca koji ima uspjeha kod žena. Probu Bacha danas su morali održati u improviziranim prostorijama. Sve su velike dvorane na konzervatoriju zauzete jer operni pjevači imaju hitnu glavnu probu vratolomno teškog komada (Mozartova Figara!). Gimnastičku im je dvoranu na raspolaganje dala područna osnovna škola. Sprave su gurnuli uza zidove i tako je tjelesna kultura na jedan dan ustupila mjesto visokoj kulturi. Na gornjim je katovima osnovne škole, što se nalazi u gradskom okrugu gdje je nekoć živio i radio Schubert, područna glazbena škola, no njene su dvorane za ovako velik orkestar premalene. Učenici područne škole dobili su danas priliku prisustvovati probi orkestra Bečkog konzervatorija. Ali malo ih je tu priliku iskoristilo. A to bi im moglo pomoći u odabiru budućeg zvanja. Vidjeli bi da ruke ne moraju samo grubo hvatati, već da mogu i nježno svirati. Zanimanja kao što su stolari ili sveučilišni profesori zaboravljaju se. S pobožnim izrazom lica učenici sjede na stolcima i strunjačama te pozorno sludje gdje stoji. Na njenu je dnu jedna jedina kapljica vode, što se odmara prije nego što će ishlapiti. Maloprije je neki učenik iz čaše ispio zadnji gutljaj. Erika prekapa po kaputima i jaknama u potrazi za maramicom, koju ubrzo i nalazi. To nije problem, jer je vrijeme prehlada i hunjavica pa svi imaju maramice. Erika maramicom hvata čašu i omata je. Prepuna otisaka nespretnih dječjih prstiju, čaša nestaje ispod maramice. Tako umotanu čašu Erika polaže na pod i svom snagom petom staje na nju. Čuje se potmulo pucanje stakla. Zdrobljenu čašu nastavlja udarati cipelom dok se sadržaj maramice nije pretvorio u kašu prepunu oštrih krhotina. Krhotine ne smiju biti premalene! Žrtva se na njih mora pošteno porezati. Erika podiže s poda maramicu s krhotinama oštrih rubova i pažljivo je spušta u džep kaputa. Jeftina, tanka čaša raspukla se u tisuće sitnih, podmuklo oštrih komadića. Potmulo, bolno prskanje maramica je sasvim prigušila. Erika je odmah prepoznala kaput, i po kričavoj boji, modnom hitu sezone, i po trenutačno modernoj kratkoći. Djevojku, što se srdačnim primjedbama pokušala približiti Walteru Klemmeru, koji ju je svisoka gledao, Erika je primijetila odmah na početku probe. Baš je zanima hoće li se djevojka prenemagati i kada poreže dlan. Lice će joj se pretvoriti u bolnu, ružnu grimasu i s njega će nestati sva njena mladost i ljepota. Erikin će duh pobijediti prednosti tijela. Fazu kada su se mini suknje prvi put nosile Erika je na zahtjev majke morala preskočiti. Naredbu da Erika mora nositi duge suknje majka je opravdala tvrdnjom da Eriki ne stoji kratko. Sve su druge djevojke u ono doba odrezale donji dio sukanja,

87

haljina i kaputa i ponovo ih porubile. Ili su odmah kupile kratku odjeću. Kotač vremena načičkan tankim svijećama djevojačkih nogu dokotrljao se i do Erike, no ona ga je na majčinu naredbu morala preskočiti — morala je preskočiti svoje vrijeme. Svima, htjeli je oni slušati ili ne, objašnjavala je da njoj osobno ne stoji kratko niti joj se kratko sviđa! A zatim bi, uhvativši zalet, preskočila prostor i vrijeme i vinula se uvis. Kao da ju je ispalio majčin katapult. Odozgo bi u skladu sa svojim najstrožim, u dugim noćnim razmišljanjima postavljenim kriterijima ocjenjivala djevojačka bedra, koja bi njen kritički pogled ogolio do kostiju. A s najvećom bi strogošću ocjenjivala ženske noge, od onih u čipkastim najlonskim čarapama do onih — što je još gore — golih ispod ljetnih haljina. Svima bi oko sebe tada govorila: Da sam ja ta i ta, ne bih se usudila nositi takve stvari! Erika zorno opisuje zašto si vrlo malo djevojaka može dopustiti da nosi mini. Pričajući tako, izgubila bi se s onu stranu vremena i svake njegove mode, meditirajući o dužini suknje do koljena, koja je vječna. I tako bi brže od drugih postajala žrtva neumitna zupčanika vremena. Uvjerena je da se ne smije robovati modnim trendovima, već da moda mora robovati nama, ravnati se prema onome što nekom dobro stoji ili ne. Walter Klemmer zagrijao se za flautisticu našminkanu poput klauna zbog njenih dugih nogu. Erika zna da toj djevojci svi zavide jer je uvijek obučena po posljednjoj modi. I dok u džep njena kaputa namjerno spušta krhotine zdrobljene čaše, glavom joj prolijeće misao da ni po koju cijenu ne bi ponovo željela proživjeti svoju mladost. Sretna je da ima već ovoliko godina i da je mladost pravovremeno mogla zamijeniti iskustvom. Cijelo to vrijeme nitko nije ušao u prostoriju, iako je rizik bio velik. Svi su u dvorani i marljivo slušaju. Veselje ili ono što je Bach već pod tim razumijevao, ispunjava svaki kutak dvorane i penje se uz gimnastičke ljestve. Kraj se bliži. Erika otvara vrata i usred pogona čedno ulazi u dvoranu. Trlja ruke kao da ih je upravo oprala i bez riječi se povlači u kut. Kao profesor ona naravno smije otvoriti vrata dvorane usred probe Bacha. Gospodin Klemmer sa sjajem u očima, koje su i inače prirodno sjajne, uzima na znanje njen povratak. Erika ne obraća pozornost na njega. On pokušava pozdraviti svoju učiteljicu kao što dijete pozdravlja uskrsnog zeku. Traženje šarenih jaja djetetu je veće veselje nego njihovo pronalaženje i upravo se tako osjeća Walter Klemmer u odnosu s ovom ženom. Za muškarca je lov na ženu veće zadovoljstvo nego neizbježno sjedinjavanje. Klemmer je plah i zbog nesretne razlike u godinama. No činjenica da je muškarac odmah poravnava onih deset godina koliko je Erika starija od njega. Osim toga, ženina je vrijednost to manja što je žena starija i inteligentnija. Tehničar u Klemmeru sve je točno izračunao, a iz njegovih kalkulacija jasno izlazi da Erika ima još malo vremena prije nego što ode pod ploču. Waltera Klemmera ne zbunjuju bore na Erikinu licu i nepravilnosti na tijelu. Ali čim mu počne objašnjavati nešto na glasoviru zbuni se. Ipak, u konačnici su ionako jedino važne bore, nabori, celulit, sijeda kosa, podočnjaci, preširoke pore, umjetni zubi, naočale i debljina. Srećom ovaj put Erika nije otišla ranije kući, kao što to obično čini. Rado se oprašta na francuskom. Inače odlazi prije svih, nenadano i bez pozdrava. Jednostavno ode, tiho nestane. U takve dane, kada se Erika povuče i ne pozdravivši ga, Klemmer stavlja na gramofon Zimsko putovanje i tiho pjevušeći sluša Schuberta. Sutradan izvještava učiteljicu da jedino Schubertov najtužniji ciklus pjesama može popraviti raspoloženje u koje zapada kada se ona, Erika, prema njemu ponaša onako kao jučer. Nešto u njemu titra u skladu sa Schubertovom melodijom, jer se onda kada je skladao Osamljenost taj

88

skladatelj sasvim sigurno osjećao jednako kao on, Klemmer, jučer. Patili smo takoreći u istom ritmu, Schubert i moja malenkost, objašnjava Klemmer. Iako sam ja u usporedbi sa Schubertom malen i ništavan. Ali, recimo, jučer navečer osjetio sam nevjerojatnu bliskost s njim. Inače sam, vidite, po prirodi puno površniji, moram vam to iskreno priznati, Erika! Erika ga moli da je tako ne gleda. Ali Klemmer se i dalje ne trudi sakriti svoje osjećaje. Začahurili su se u jednoj kukuljici poput dva kukca blizanca. Poput pjenaste paučine nježne ovojnice od ambicija, ambicija, ambicija i ambicija blago obavijaju kosture njihovih tjelesnih želja i snova. Zahvaljujući tim željama, postaju jedno pred drugim stvarne osobe. Tek u želji da se potpuno stope postaju osoba Klemmer i osoba Kohut. Poput dva komada mesa u rashlađenoj vitrini prigradske mesnice okrenutih prema kupcima onim dijelom koji je razrezan i ima svježu rumenkastu boju; a onda domaćica nakon dužeg premišljanja zatraži kilogram od jednog i kilogram od drugog komada. Mesar zamata meso u masni papir. Mušterija stavlja zamotuljak u torbu za namirnice, iznutra obloženu nikad očišćenom plastikom. Oba komada, file i svinjski odresci, jedan tamnocrvene, a drugi svijetloružičaste boje, priljubljuju se jedan uz drugog. Vi u meni vidite točku na kojoj se vaša volja slama, jer ja sam granica koju nikada nećete prekoračiti, gospodine Klemmer. On joj živahno proturječi, povlačeći pritom svoje granice i postavljajući svoja mjerila. U međuvremenu se iz prostorije za presvlačenje čuje lupkanje nogu i šuškanje ruku što prekapaju po stvarima. Čuju se glasovi koji se žale da ne mogu naći ovo ili ono što su stavili na svoje mjesto. Netko se dere da mu kolega duguje novac. Čuje se pucanje kutije za violinu što se slama pod stopalima mladića koji je sasvim sigurno nije sam kupio, inače bi s njom pažljivije postupao, kako ga roditelji stalno preklinju. Visokim dječjim glasovima cvrkuću dvije Amerikanke o ukupnom glazbenom dojmu, kojemu je nešto nedostajalo, ali ne bi mogle točno reći što. Možda akustika, nisu sigurne! Ali nešto im je, eto, zasmetalo. Odjednom se prolama krik i iz džepa jednog kaputa izranja razrezani, krvavi dlan. Krv kaplje po novom kaputu! Mrlje se sigurno neće moći lako ukloniti. Djevojka o čijoj je ruci riječ, vrišti od straha i plače od bola, koji počinje osjećati tek sada, nakon prvih trenutaka šoka. Iz flautističina alata za sviranje, što će ga trebati šivati, iz njene ruke, kojom zatvara i otvara rupice, strše krhotine stakla. Djevojka zaprepašteno gleda ruku iz koje kaplje krv; a niz obraze joj teče skladna kombinacija maškare i sjenila za kapke. Svi su prisutni zanijemjeli, a zatim su se sa svih strana sjatili prema njoj. Poput strugotina su željeza kada se uključi magnetsko polje. Ništa im ne koristi što su se zalijepili za žrtvu. Tako neće postati počinitelji i ostati u tajnoj vezi sa žrtvom. Gospodin Nemeth rastjerao ih je pogrdnim riječima i preuzeo dirigentsku palicu autoriteta koji će pozvati liječnika. Troje uzornih učenika požurilo je telefonirati. Ostali gledaju i ne sluteći da je požuda poprimivši posebno neugodan oblik prouzročila ovaj događaj. Ne mogu shvatiti da je netko u stanju učiniti takvo što. Oni nikada ne bi mogli izvršiti takav atentat. Jedna skupina koja želi pomoći prilijepila se uz djevojku poput stvrdnuta izbljuvka. Nitko se ne miče, svi žele doći bliže da bi bolje vidjeli. Djevojka mora sjesti, jer joj je pozlilo. Možda više neće morati svirati tu nesretnu flautu. Erika se pravi da je loše volje i da joj je mučno od pogleda na krv.

89

Kada se netko tako povrijedi, poduzima se sve što je u ljudskoj moći. Neki telefoniraju samo zato što i drugi telefoniraju. Mnogi na sav glas mole da se okupljeni utišaju. Jedni se guraju pred druge da bi vidjeli što se događa. Nimalo se ne osvrću na upozorenja da treba uvesti reda u ovu gungulu. Oglušuju se na molbe da se odmaknu, umire i daju mjesta ozlijeđenoj. Dvoje-troje učenika već krši osnovna pravila pristojnog ponašanja. Oni malo bolje odgojeni ili ravnodušniji povukli su se diskretno u kutove i

postavljaju pitanje tko je za ovo kriv. Jedan nagađa da se djevojka sama ozlijedila ne bi

li na sebe skrenula pozornost. Drugi se tomu energično suprotstavlja i počinje širiti

glasinu da je to bio ljubomorni dečko. Treći se slaže s tim da je riječ o ljubomori, ali tvrdi da je osvetnik ženskog roda.

Neki nepravedno optuženi počinje bjesnjeti. Neka nepravedno optužena počinje cmizdriti. Skupina učenika odbija pokoriti se mjerama koje nalaže zdrav razum. Netko odlučno odbacuje prigovore na način kako to čine spretni političari, kakve je vidio na televiziji. Gospodin Nemeth moli sve prisutne za mir, koji ubrzo narušava sirena bolničkih kola. Erika Kohut sve to pozorno promatra, a zatim izlazi iz prostorije. Walter Klemmer promatra Eriku Kohut poput životinjice što se tek izlegla i, nanjušivši izvor hrane, kreće za Erikom prateći je u stopu.

Na mekim potplatima niskih cipela Erika s lakoćom hita stubama, udubljenim od ljutitih dječjih koraka. Stube lete pod njom i evo je već na vrhu. U gimnastičkoj su se dvorani u međuvremenu oblikovale skupine savjetodavaca koji počinju nagađati. I preporučivati potrebne korake. Otprilike su odredili gdje bi mogao biti počinitelj i u lancu pročešljavaju sumnjiva područja. Ta gvalja od ljudskih tijela ne razilazi se lako. Tek puno kasnije počet će se osipati, jer mladi glazbenici moraju poći kućama. Sada se još uvijek okupljaju oko djevojke koju je snašla nevolja, što, nasreću, nije snašla njih. Neki se ipak boje da su oni sljedeća žrtva. Erika trči uza stube. Svatko tko je vidi kako trči jedino može pomisliti da joj je pozlilo. U njenu su glazbenom svijetu ozljede nepoznate. Bori se sa svojim starim problemom: u najneprikladnijem trenutku mora mokriti. Dolje, među nogama, osjeća stezanje i zato trči prema gore. Traži zahod na najgornjem katu, gdje vjerojatno nema nikoga tko bi profesoricu mogao zateći u obavljanju običnih tjelesnih funkcija.

Ne poznaje zgradu, ali računa na sreću i širom otvara prva vrata. S vratima zahoda ima prilično iskustva, jer je vrlo često prisiljena pronaći ih na nemogućim mjestima. U nepoznatim zgradama i uredima. Izlizanost upućuje na to da su to vrata koja vode na jedno od mjesta za olakšavanje u školi. To potvrđuje i smrad dječje mokraće što se širi iz prostorije. Zahodi za učitelje imaju poseban ključ te odabrane higijenske potrepštine i najnoviju dodatnu opremu. Eriku obuzima neglazbeni osjećaj da će joj mjehur puknuti. Ne želi ništa osim ispustiti iz sebe dugu, vruću bujicu. Ta je potreba često obuzima u najneprikladnijem trenutku, naprimjer kada na koncertu pijanist svira pianissimo i još

se koristi lijevim pedalom.

Erika u sebi bjesni na lošu naviku mnogih pijanista koji misle, i to mišljenje još

90

otvoreno zastupaju, da se lijevim pedalom valja koristiti jedino za sasvim tihe pasaže. Beethovenovi zapisi govore da je on više volio jasan glazbeni jezik i da je bio protiv takvog načina korištenja lijevog pedala kao efekta. Erikin razum i njeno poznavanje umjetnosti čavrljaju tako o Beethovenu i, naravno, na njegovoj su strani. A Eriki je žao što nije mogla do kraja uživati u svom zlodjelu nad nedužnom učenicom. U prostoriji je ispred zahoda i ne zna bi li se divila domišljatosti arhitekta ili domišljatosti osobe koja je bila zadužena za unutarnje uređenje. S desne su joj strane napola otvorena vratašca za patuljke što vode do pisoara. Smrad je sličan smradu gnojnice. U podu tik uza zid nepokrivena je udubina obložena emajlom u kojoj je nekoliko odvoda. Neki su začepljeni. Tu dakle mali muškarci, stojeći jedan pored drugoga, ispuštaju šuštave, žute mlazove ili šaraju po zidu. Na zidu nema mjesta koje nije prekriveno črčkarijama. U odvodnom kanalu u podu ima i stvari koje ovamo ne pripadaju: papirnate vrećice, kore od banane i naranče, čak i jedna bilježnica. Erika širom otvara prozor i ispod sebe, malo postrance na fasadi primjećuje umjetnički friz. Ukras na zgradi, barem koliko Erika može vidjeti iz svoje ptičje perspektive, predstavlja golog muškarca i golu ženu što sjede. Žena je rukom zagrlila odjevenu djevojčicu koja izrađuje ručni rad. Muškarac krajičkom oka blagonaklono gleda odjevena sina, koji stoji i, držeći šestar u ruci, sa zanimanjem rješava matematički zadatak. U frizu Erika prepoznaje kameni spomenik obrazovnoj politici socijaldemokrata i ne naginje se više kroz prozor kako ne bi nastradala. Radije prozor zatvara, jer se od zraka što je ušao još jače osjeća smrad u zahodu. Ne može gubiti vrijeme promatrajući umjetnička djela. Mora ići dalje. Male se učenice olakšavaju iza Potemkinovih kulisa, sličnih kulisama u kazalištu. Kulise prilično neuvjerljivo predstavljaju neku vrstu kabina u nizu. Kao na bazenu. Bezbroj je rupa različitih veličina i oblika na pregradnim zidovima. Erika se pita čime su ih izbušili. U visini njenih ramena pregrade su bezobzirno otpiljene. Glava joj viri iznad ruba drvenog zida. Učenica osnovne škole može se za silu i sakriti iza tih pregrada, ali nastavnik nikako. Kada gledaju kroz rupe, učenici i učenice mogu vidjeti susjednu zahodsku školjku i njenog korisnika. Ustane li Erika sa školjke, glava joj viri iznad zida kao vrat žirafi koja isteže glavu da obrsti najvišu granu. Možda su pregrade tako niske zato da bi odrasli u svakom trenutku mogli vidjeti što djeca tako dugo rade iza vrata i jesu li se možda zabunom zaključala. Erika se brzo spušta na zaprljanu školjku, pošto je najprije podigla dasku. Na tu su ideju došli i mnogi drugi prije nje pa je sada porculan prekriven bacilima. Na dnu školjke pliva nešto što Erika u ovoj žurbi nema kad pogledati. U ovakvom bi stanju čučnula i iznad zmijske jame. Ali zahod mora imati vrata koja se mogu zatvoriti! Bez zapora na vratima ona ne može mokriti! Zapor srećom radi i izaziva u Eriki efekt brane. S olakšanjem uzdiše i okreće malu ručicu koja s druge strane pokazuje crveni kružić:

zauzeto. Netko otvara vrata i ulazi u zahod. Ne da se smesti izgledom prostorije i Erika jasno čuje korake muškarca koji joj se približava. Ubrzo prepoznaje korake Waltera Klemmera, koji Eriku prati otkako je izišla iz dvorane. Klemmer tapka od vrata do vrata, što je neizbježno, jer želi ući u trag voljenoj osobi. Mjesecima ga je odbijala, iako bi morala znati da je on poznat kao čovjek koji uvijek ide do kraja. On želi da se ona

91

konačno oslobodi svega što je sputava. Ona treba zaboraviti svoju ulogu učiteljice i ponuditi mu se poput predmeta. On će se pobrinuti za sve ostalo. Klemmer je u ovom trenu konkordat birokracije i požude. Njegova požuda ne zna za granice, a ako i zna, tada o njima ne želi voditi računa. Toliko o zadatku koji si je sam postavio u vezi s tijelom što mu drži nastavu. Walter Klemmer zbacio je sa sebe ljusku nazvanu psihičke smetnje, ljusku nazvanu plahost i još jednu po imenu suzdržanost. Erika nema više kamo pobjeći, iza nje su još jedino debeli zidovi. Klemmer će učiniti sve da Erika više i ne čuje i ne vidi; smije vidjeti i čuti još samo njega. Bacit će naputke za uporabu kako nitko drugi ne bi mogao iskoristiti Eriku. Za ovu ženu sada vrijedi samo jedno:

prekinuti sa svim što je nejasno i mutno. Ne smije se začahuriti poput Trnoružice. Mora pred njega stupiti kao slobodan čovjek koji je doznao što potajice želi. Klemmer stoga pita: Erika, jeste li to vi? Ne čuje nikakav odgovor, već sve slabije žuborenje što dopire iz zahodske kabine. A zatim prigušeno kašljucanje, koje odaje gdje je Erika. Klemmer ne dobiva nikakav odgovor, što bi mogao shvatiti i kao nepoštivanje svoje osobe. Po glasu jasno može prepoznati tko to kašljuca. Da nikada više niste muškarcu odgovorili na taj način, obraća se Klemmer drvenim zahodskim kabinama. Erika je učiteljica, ali istovre- meno i dijete. Klemmer je, istina, učenik, ali od njih dvoje on je onaj koji je odrastao. Shvatio je da u ovoj situaciji određuje on, a ne njegova učiteljica. Tu novu činjenicu želi odmah iskoristiti da dođe do cilja pa traži nešto na što bi se mogao popeti. Pribran, pronalazi prljavu limenu kantu, preko koje je rasprostrta krpa za brisanje. Strgnuo je krpu, a kantu odnio do kabine, okrenuo je naopačke i već gleda preko pregrade iza koje je u školjku upravo kapnula posljednja kapljica. U kabini vlada muk. Žena iza paravana spušta suknju kako Klemmer ne bi vidio ništa što mu ide u prilog. Iznad njene se glave Walter Klemmer pomolio do pasa i sada je, saginjući se prema njoj, poziva van. A ona, crvena u licu kao paprika, ne progovara ni riječi. Cvijetak na dugoj stapki, naš Walter Klemmer, s visoka otvara vrata zahodske kabine. Izvodi Eriku van, jer je voli, s čim se ona u velikoj mjeri slaže. Začas će mu dati odobrenje. Ta će dva glavna glumca sada izvesti ljubavnu scenu, samo njih dvoje, bez statista, jedan glavni glumac, s velikom težinom na sebi, ispod drugog glavnog glumca. U skladu s povodom Erika mu se dokraja predaje. Ona je dar zamotan u zaprašen, svilenkasti papir položen na stol. Dok je gost prisutan, poklon će se s puno ljubavi okretati i razgledavati, ali čim se udalji — gotovo, kraj — paket se nemarno i zbunjeno odbacuje, a svi se žure do stolova s hranom. Poklon ne može otići, ali mu je kakva-takva utjeha da barem nije sam. Čuje se zveckanje tanjura i šalica, struganje vilica i noževa po porculanu. Ali paket odjednom otkriva da zvuk dolazi iz kasetofona na stolu. Pljesak i zvonjava čaša, sve je to snimljeno! Netko prilazi paketu i zauzima se za njega: Erika počiva u novostečenoj sigurnosti, netko se brine za nju. Čeka naputak ili naredbu. Za ovaj se dan cijeli život pripremala, a ne za koncertni nastup. Ali Klemmer može birati, može je neiskorištenu odložiti ne bi li je tako kaznio. Ovisi o njegovoj dobroj volji hoće li to učiniti ili ne. Može se Erikom obijesno nabacivati. Može je i izglancati i staviti u vitrinu. Moglo bi se pak dogoditi i da je zaboravi oprati te da cijelo vrijeme u nju utače kojekakve tekućine; rub će joj se ubrzo zaprljati i postati ljepljiv od otisaka usta. A pod već danima prekriva sloj šećera.

Walter Klemmer izvlači Eriku iz zahodske kabine. Grubo je vuče. Za početak joj je na

92

usta utisnuo dug poljubac, što je već odavno trebao učiniti. Glođe joj usne i jezikom istražuje ždrijelo. Nakon duga, oštra poljupca izvlači jezik i kako priliči situaciji nekoliko puta izgovora njeno ime. Jako se trudi oko komada na kojem radi, Erike. Poseže rukom pod njenu suknju i zna da je upravo učinio velik korak naprijed. Usudi se ići i dalje jer osjeća da je u strasti sve dopušteno. Strast smije sve. Kopa po njenoj utrobi kao da će joj izvaditi sve unutarnje organe i pripremiti ih na neki novi način; dolazi do mjesta gdje otkriva da rukom ne može dalje. Sada već dašće kao da je satima trčao ne bi li stigao do ovog cilja. Vidi da rukom ne može ući u nju, ali možda može pokušati prstima, jednim ili dva. Rečeno učinjeno. Budući da osjeća kako kažiprstom prodire sve dublje, počinje, klikćući, rasti i nasumce gristi Eriku po tijelu. Cijelu ju je zaslinio. Drugom je rukom čvrsto drži, što nije potrebno jer se žena ionako ne miče. Razmišlja ne bi li drugom rukom krenuo ispod njenog pulovera, ali V-izrez nije dovoljno dubok. A ispod pulovera Erika nosi još i tu blesavu bluzu. Zato se ograničava na donji dio tijela i ljutito je štipa i stišće. Kažnjava je jer ga pustila da se dugo peče na tihoj vatri, tako da je gotovo, a što bi bilo na njenu štetu, odustao. Čuje kako Erika bolno stenje. Odlučuje malo usporiti, jer ipak je ne želi namjerno ozlijediti prije nego što je iskoristi. Klemmeru je sinulo: možda pod bluzu i pulover može dospjeti odozdo, dakle iz suprotnog smjera. Najprije mora pulover i bluzu izvući iz suknje. Od napora mu curi slina. Poput psa koji ne može prestati lajati, dašćući ponavlja Erikino ime dok je ljubi, kao da ona ne zna kako se zove. Ali od te stijene nema odjeka. Erika stoji i odmara se objesivši se o Klemmera. Srami se položaja u koji je dovedena. Ipak, ugodan je to sram. Takvim držanjem još više raspaljuje Klemmera koji, trljajući se o nju, zadovoljno cvili. Klemmer se spušta na koljena, ali njegov stisak ne popušta. Zatim se ponovo vere po Eriki da bi se trenutak kasnije dizalom sjurio prema dolje, zastajući pritom na lijepim mjestima. Sva je ljepljiva od njegovih poljubaca. Erika Kohut stoji na zahodskom podu poput glazbala kojim su se mnogi koristili i koje samo sebe mora zanijekati, jer inače ne bi moglo izdržati sve te diletantske usne što po njemu sline. Ona želi da se učenik osjeća slobodan i da zna kako može otići kad god zaželi. Njena je jedina ambicija da ostane stajati ondje gdje ju je on odložio. Kad god mu se prohtije pustiti je u pogon, ona će uvijek biti na istom mjestu. Iz Erike počinje nešto nadirati, iz njena ja, te posude bez dna koju učenik više nikada neće naći praznu. Nada se da će on shvatiti te nevidljive signale. Klemmer se koristi svojom muškom snagom da je sruši na leda. Ona će pasti na tvrdo, a on na mekano. Zahtijeva od Erike da ide do kraja. I to zato što je oboje svjesno da u svakom trenutku netko može ući u prostoriju. Walter Klemmer urla joj u uho nešto posve novo o svojoj ljubavi prema njoj. U krupnom planu ispred Erike pojavljuju se dvije ruke. Približavaju joj se iz dva različita smjera. Ruke začuđeno zastaju jer su naišle na neočekivane darove. Vlasnik je ruku fizički nadmoćniji i zato učiteljica izgovara često zlorabljenu riječ: Čekaj! On ne želi čekati. Objašnjava joj i zašto. Jeca od pohote. Čak je briznuo u plač od sreće što je sve tako lagano išlo. Erika je cijelo vrijeme marljivo surađivala. Erika je odgurnula Waltera Klemmera na udaljenost svoje ruke. Iz hlača mu je izvadila kitu koju je on upravo namjeravao uključiti u zbivanja. Nedostaje jedino završni zahvat, jer udo je već spremno. Laknulo mu je što je Erika za njega učinila taj korak i sada pokušava svoju učiteljicu oboriti na zatiljak. Ona mu se mora suprotstaviti svom snagom vlastita tijela da bi se održala na nogama. Na udaljenosti podlaktice drži

93

Klemmera za udo, dok on nasumce kopa po njenu spolovilu. Ona mu daje znak da prestane, inače će otići. Nekoliko mu je puta morala to ponoviti tihim glasom, jer se njena naglo probuđena snažna volja s teškom mukom probija kroz njegovu gotovo nasrtljivu pohotu. Od opasnih namjera um kao da mu se pomračio. Oklijeva. Pita se je li nešto krivo shvatio. Ni u povijesti glazbe ni drugdje nije se još dogodilo da žena koju muškarac snubi ostane ravnodušna. U ovoj ženi nema ni trunka privrženosti. Erika počinje rukama gnječiti Klemmerov crveni korijen. Ali ono što sebi dopušta muškarcu najstrože zabranjuje. On nju ne smije ni taknuti. Razum nalaže Klemmeru da ne dopusti da ga ona odgurne od sebe, jer, naposljetku, on je jahač, a ona je konj! Ali ne prestane li pasti po njenu donjem dijelu, ona će mu odmah prestati nadraživati kitu. Klemmer se sjetio da je ljepše uživati nego poduzimati nešto što će drugima pružiti užitak i odmah ju je poslušao. Njegova se ruka, koja se više puta bezuspješno pokušala probiti do Erike, na kraju spušta. S nevjericom gleda svoj organ, za koji mu se čini da se od njega odvojio, kako bubri pod Erikinim rukama. Ona traži od njega da pritom gleda nju, a ne veličinu svoga penisa. Ne smije mjeriti i uspoređivati, jer to je mjera koja vrijedi samo za njega. Bio velik ili malen, njoj je dobar. Njemu je neugodno. On ne mora ništa raditi, jer ona radi na njemu. Takva im je situacija poznata s nastave, a da je obrnuto, imalo bi više smisla. Erika ga drži na velikoj udaljenosti od sebe. Između njihovih se tijela rastvorio ponor od sedamnaest centimetara njegove kite, njene ruke i njihovih deset godina dobne razlike. Porok je u načelu uvijek ljubav prema neuspjehu. A Erikin je cilj oduvijek bio uspjeh, koji usprkos svemu nije postigla. Klemmer pokušava do nje doprijeti drugim, unutarnjim putem, preko osjećaja, i više je puta zove po imenu. Vesla zrakom rukama i ponovo se odvažio krenuti u zabranjena područja u nadi da će mu ipak dopustiti pristup na crni brežuljak namijenjen održavanju svečanih igara. Uvjerava je da bi im oboma moglo biti još ljepše, dodavši da je on na to spreman. Njegovo se nabreklo udo plavičastih žilica trza. Maše lijevo-desno. Klemmer je sada prisiljen više se baviti svojim naraslim crvom nego Erikom kao cjelinom. Erika mu naređuje da šuti i da se nipošto ne miče. Inače će otići. Učenik stoji ispred učiteljice lagano raširenih nogu i još uvijek ne zna kako će sve to završiti. Zbunjeno se prepušta tuđoj volji kao da se radi o napucima za sviranje Schumannova Karnevala ili Prokofjevove sonate koju upravo vježba. Ruke je bespomoćno spustio niz bokove jer ne zna kamo bi s njima. Zbog njegova penisa, što strši, zbog te izrasline što bez ikakva uporišta maše po zraku, obris mu je tijela poprimio neprirodan oblik. Vani pada sumrak. Erika srećom stoji pored prekidača za svjetlo, koje uključuje. Proučava boju i svojstva Klemmerove kite. Gura mu nokte ispod prepucija i zabranjuje mu da pisne, bilo od užitka, bilo od boli. Iako je položaj u kojem stoji pomalo neugodan, učenik se sav ukočio, ne bi li sve to što dulje potrajalo. Stisnuo je bedra i napeo mišiće stražnjice do željezne čvrstoće. Samo da sada ne prestane! Klemmeru se polako počinje sviđati položaj u kojem se nalazi, a i osjećaj u njegovu tijelu. Kao nadomjestak za to što ništa ne radi izgovara ljubavne riječi, sve dok mu Erika nije naredila da zašuti. Učiteljica mu posljednji put zabranjuje bilo kakvu izjavu, bez obzira na to tiče li se njihove stvari ili ne. Zar je nije razumio? Klemmer jadikuje da Erika s njegovim lijepim ljubavnim organom u svoj njegovoj dužini ne postupa pažljivo. Namjerno mu nanosi bol. Otvara se rupa, prepuna raznih vodova, koja vodi u Klemmera. Rupa sve usisava u sebe i pitanje je trenutka

94

kada će doći do eksplozije. Čini se da je taj trenutak već tu, jer Klemmer opominje Eriku da se više ne može suzdržavati. Kune joj se da daje sve od sebe, ali da to ne pomaže. Erika je zagrizla vrh njegove kite, kojoj zato neće otpasti kruna s glave, ali je njen vlasnik divlje kriknuo. Ona ga opominje da bude tiho. Klemmer stoga počinje šaputati kao u kazalištu da će se to dogoditi sada! odmah! Erika vadi Klemmerovu napravu iz usta i obavještava vlasnika da će mu ubuduće sve napisati što s njom, Erikom, mora raditi. Svoje ću vam želje pribilježiti i bit će vam dostupne u bilo koje vrijeme. Eto što je čovjek sa svim svojim suprotnostima! Poput otvorene knjige. Klemmer se odmah može početi tomu veseliti!

Klemmer ne razumije sasvim što Erika misli, nego cvili da ona sada nikako ne smije prestati jer će on svakog trenutka eksplodirati poput vulkana. Pružajući joj svoju malu nabijenu strojnicu napeta obarača, poziva je da opali. Ali Erika izjavljuje da ga više ne želi taknuti, ni po koju cijenu. Klemmer se presavija u sredini i saginje glavu do koljena. U takvom položaju tetura u predvorje zahoda. Obasjava ga neumoljivo mliječno svjetlo okrugle svjetiljke na zahodskom stropu. Moli Eriku, koja ga ne želi ni čuti, da nastavi. Poseže rukom medu noge da dovrši njeno djelo. Svojoj učiteljici pritom objašnjava zašto je iz zdravstvenih razloga neodgovorno na ovako ne-umjestan način ponijeti se prema muškarcu u njegovu stanju. Erika odgovara: Mičite prste, inače me više nikada nećete vidjeti ni u ovakvoj ni u sličnoj situaciji, gospodine Klemmer! On joj opisuje bolove koji nastaju zbog ozloglašenog odgađanja. Neće se moći pješice vratiti kući. Onda si naručite taksi, mirna mu glasa savjetuje Erika, perući ovlaš ruke pod

hladnim mlazom vode. Usput otpija nekoliko gutljaja. Klemmer pokušava kradomice na sebi odsvirati ovu dionicu do kraja, na način kakav se ne može naći ni u jednoj kajdanki. No oštar ga povik prekida u poslu. Neka izvoli mirno stajati pred svojom učiteljicom dok mu ona ne naredi što drugo. Ona želi promatrati promjene na njegovu tijelu. Neću vas više dirati, u to možete biti sasvim sigurni! Gospodin Klemer moli je, dršćući i trepćući. Pati zbog ovakvog naprasnog prekida odnosa, iako ti odnosi nisu bili obostrani. Žestoko se žali. Nadugačko i naširoko opisuje bol koju osjeća po cijelom ti- jelu. Njegova se kita spušta puževim korakom. Klemmer po prirodi nije osoba koja je već u najranijoj dobi naučila što je poslušnost. On je osoba koja uvijek mora pitati za razloge pa na kraju svoju učiteljicu počinje nazivati pogrdnim imenima. Sasvim je izgubio kontrolu nad sobom, jer se osjeća zlorabljenim. Muškost se nakon igre i sporta mora lijepo očišćena spremiti natrag u svoju navlaku. Erika mu proturječi i kaže:

Začepite gubicu! To izgovara takvim glasom da je on uistinu začepio. Klemmer polako postaje sve mlohaviji. Stoji na određenoj udaljenosti od Erike. Počinje nakon kratke stanke, koju smo si dopustili da bismo došli do daha, nabrajati Eriki što se sve ne smije raditi s ovakvim muškarcem. Današnje njeno postupanje prema njemu krši cijeli niz pravila. Želi joj navesti sve razloge. Ona mu naređuje da bude tiho. To je njena zadnja naredba. Klemmer nije zašutio, već prijeti da će joj se osvetiti; Erika K. kreće prema vratima i bez riječi ga pozdravlja. Nije ju poslušao, iako mu je više puta dala priliku. Ovako više nikada neće saznati što joj sve može raditi, kakve presude nad njom može izvršiti, ako mu ona to dopusti. Već je rukom pritisnula kvaku kad je začula Klemmerov glas kako je moli da ostane.

95

Kune joj se da će odsad šutjeti. Erika širom otvara zahodska vrata. Poput umjetničke slike bez osobite vrijednosti stoji Klemmer u okviru vrata. Svatko tko bi sada ovamo ušao neočekivano bi naletio na njegovu golu kitu. Erika je vrata ostavila otvorena ne bi li Klemmera još više mučila. Naposljetku, ni nju ovdje nitko ne bi smio vidjeti. Riskira. Stubište je naime tik do zahoda. Erika zadnji put gladi Klemmerov penis, koji se ponovo ponadao. Ali odmah ga ispušta iz ruke. Klemmer drhti kao lišće na vjetru. Više se ne brani i mirno stoji dopuštajući joj da ga gleda. U disciplini gledanja za Eriku je ovo slobodan program. Obvezatan i kratki program već je bez pogreške otplesala. Učiteljica mirno stoji. Odlučno odbija dotaknuti njegov ljubavni organ. Hučanje se ljubavnog orkana u njemu utišalo. Klemmer više ne govori o obostranim osjećajima. Bolno se smanjuje. Eriki se čini upravo smiješno malen. On trpi njeno ruganje. Ona će odsada nadzirati sve što on radi i u poslu i u slobodno vrijeme. I za neznatnu će ga pogrešku, ovisno o okolnostima, kazniti tako što će mu uskratiti veslanje. Čitat će ga kao dosadnu knjigu. A možda će ga i odložiti. Svoj mač Klemmer smije staviti u korice tek kada mu ona to dopusti. Kretnju kojom je stvar krišom pokušao spremiti u hlače i povući patentni zatvarač već je na početku spriječila. Klemmer postaje drzak jer osjeća da će uskoro sve biti gotovo. Predviđa da sasvim sigurno neće moći hodati tri dana. Op- širno iznosi sve svoje strahove u vezi s tim, jer ne moći hodati za sportaša je isto što i prolaziti osnovnu vojnu obuku bez oružja. Erika kaže da će mu obećane naputke svakako dostaviti. Pismenim, usmenim ili telefonskim putem. A sada smije spremiti svoju šparogu. Obavljajući tu instinktivnu radnju, Klemmer Eriki okreće leđa. No ipak to mora činiti pred njenim očima. Dok ga ona gleda. Ali sretan je da se uopće smije pomaknuti. Kratko se razgibava: boksa rukama po zraku i skakuće. Cijeli mu događaj nije previše naškodio. Trči s jednog na drugi kraj zahoda. I: što je on opušteniji i razgibaniji, to se učiteljica doima ukočenijom i zgrčenijom. Opet se povukla u puževu kućicu. Klemmer je pokušava razvedriti razigranim, laganim udarcima u zatiljak i lupkanjem dlanom o obraze. I već je pita zašto se barem malo ne nasmije. Nemojte, molim vas, biti tako ozbiljni, lijepa gospođo! Život je ozbiljan, a umjetnost je vedra. A sada idemo van, na svjež zrak, kojega nam je proteklih minuta, želimo li biti iskreni, najviše nedostajalo! U Klemmerovim se godinama šok zaboravlja puno lakše nego u Erikinim. Klemmer izlijeće na hodnik i započinje mali trening: sprint na trideset metara. Uznemirivši zrak, juri pokraj Erike, čas ovamo, čas onamo. Od zbunjenosti glasno se smije. Bučno ispuhuje nos. Kune se da će im sljedeći put ići puno bolje! Bez vježbe nema majstorice. Zvonko se smije. Trči niza stube preskačući ih i u posljednji trenutak svladava oštar zavoj. Nestaje gotovo zastrašujućom brzinom. Erika čuje kako su se u prizemlju zalupila teška školska vrata. Čini se da je Klemer izišao iz zgrade. Erika Kohut polagano silazi stubama u prizemlje.

Uvijek kada ima na satu Klemmera, Eriku Kohut, koja samu sebe više ne razumije, jer se u njoj počeo buditi neki nepoznati osjećaj, obuzima neizmjeran bijes. Samo što ga je dotaknula, učenik je primjetno popustio u vježbanju. Zbunjuje se kad pokušava nešto

96

napamet odsvirati i, sa svojom (ne)voljenom za vratom, zapinje dok skladbu izvodi. Čak ne može pogoditi tonalitet, već stalno bez ikakva smisla prelazi iz jednog u drugi! Sve je dalje od A-dura, u kojem bi trebao biti. Erika se osjeća kao da će se svaki tren na nju survati lavina oštrog otpada. Klemmeru je taj otpad ugodan, njegova je to ljubljena čiji teret na sebi osjeća. Ona ga odvraća od njegovih glazbenih želja, koje ne mogu držati korak s njegovim sposobnostima. Kroz zube ga opominje da se upravo ogrešuje o Schubertov duh. Da bi to popravio i ženu oduševio svojom izvedbom, Klemmer počinje misliti na austrijska brda i doline, na čarobne krajolike kojih je ova zemlja navodno prepuna. Ako ih već nije vidio, Schubert ih je, koji je bio kućni tip, barem zamišljao. Klemmer ponovo počinje i svira poznatu sonatu u A-duru tog u vrijeme bidermajera istaknutog skladatelja, ali u sasvim krivom duhu njemačkog narodnog plesa istoga maj- stora. No ubrzo prekida jer mu se učiteljica ruga: očito nikada nije vidio strmu stijenu, duboki ponor, divlji gorski potok što se bučno probija kroz klanac ili Neusiedlersee u svoj njegovoj veličini. A Schubert izražava upravo takve snažne kontraste, pogotovo u ovoj neponovljivoj sonati, gdje ne govori o dolini Wachau prožetoj svjetlošću ranog popodneva. Ne, takav krajolik prije oslikava Smetana kad pjeva o Vltavi. Tako može svirati slušateljima jutarnjih nedjeljnih koncerata Austrijske radiotelevizije, ali ne njoj, Eriki Kohut, borcu koji svladava sve glazbene prepreke.

U Klemmeru sve kuha, jer ako je netko vidio divlji gorski potok, onda je to on. A njegova se učiteljica ne miče iz tmurnog stana i od stare majke, koja više nikamo ne ide i samo još gleda dalekozorom u daljinu. Majci je već sasvim svejedno je li iznad ili ispod zemlje. Erika Kohut, silno uzrujana, podsjeća ga na značajke Schubertove glazbe. U Eriki sve bjesni i kipi. U Schuberta se čuje i krik i šapat, a ne glasno i tiho pričanje! Anarhija vam nije jača strana, Klemmer! Za takvo što ovaj veslač previše robuje konvencijama. Walter Klemmer čezne za tim da joj ljubi vrat. Još nikada nije radio nešto slično, ali je čuo za to. I Erika želi da je učenik ljubi po vratu, ali ne daje mu za to povoda. Osjeća kako u njoj raste privrženost Klemmeru, ali taj osjećaj nailazi na nagomilanu mržnju, staru i novu, prije svega na mržnju prema ženama koje su u životu proživjele još manje, što jednostavno znači da su mlade. Erikina privrženost Klemmeru nema ništa zajedničkog s njenom privrženošću majci. Ali ova mržnja potpuno je jednaka njenoj uobičajenoj, normalnoj, mržnji. Ne bi li prikrila takve osjećaje, žena odjednom užurbano počinje proturječiti svojim uvjerenjima o glazbi što ih je dosada otvoreno zastupala. Kaže: U interpretaciji nekog komada ima točka gdje prestaje točnost, a počinje netočnost istinskog stvaralaštva. Interpret tada prestaje služiti glazbi, već glazba počinje služiti njemu! On od skladatelja tada traži maksimum. Možda za Eriku nije prekasno započeti nov život. Ne bi bilo loše kada bi sada počela zastupati nove teze. S profinjenom ironijom Erika govori da je Klemmer dosegao onaj stupanj glazbenog umijeća na kojem s punim pravom smije pokazati i svoju narav i osjećaje. Otvoreno mu kaže da nije ona ta koja ima pravo prešutno pretpostaviti kako on zna svirati. Ona se u njemu prevarila iako je, budući da je nastavnica, to odmah trebala vidjeti. Klemmeru je pametnije otići na veslanje, a ako negdje u šumi naleti na Schubertov duh, neka mu se radije makne s puta. Taj ružni Schubert. Izgrdila je svog uzornog učenika da je mlad i lijep, još više opterećujući bučice mržnje u lijevoj i desnoj ruci. S teškom ih mukom podiže do visine grudi. Zbog dobra

97

izgleda uhvaćeni u svoju razmetljivu osrednjost, ne možete vidjeti ponor čak ni onda kad u njega padate, govori Erika Klemmeru. Vi ne znate ništa staviti na kocku! Preskačete lokvice na putu da ne biste smočili cipele. Ako se dok veslate na brzim vodama, tako sam? barem razumjela, kajak prevrne pa vam se glava nađe pod vodom,

vi se odmah uspravljate. Preplašite se čak i dubine rijeke u koju ste uronili, njene

jedinstvene ljepote! Na vama se odmah vidi da radije ronite u plićacima. Milostivo zaobilazite stijene — milostivo prema sebi — i prije nego što ste ih ugledali! Erika se, piskajući od uzbuđenja, bori da dođe do daha, a Klemmer svoju voljenu, koja to još nije, hvata rukama ne bi li je odvratio od njena puta. Nemojte porušiti sve mostove prema meni, dobronamjerno preporučuje ženi. I čini se da iz tih, i sportskih i ljubavnih, dvoboja izlazi neobično osnažen. Ležeći na podu, postarija se žena previja i trza, a niz bradu joj curi pjena bjesnila. Ova žena gledau glazbu dalekozorom koji je okrenula naopako, pa se glazba vidi smanjena i u daljini. Ali Eriku se ne može zaustaviti kada vjeruje da mora izvesti točku na koju ju je potaknula glazba. Tada neprekidno priča. Razdire je nepravedna činjenica da nitko nije volio malog, debelog alkoholičara Franceka Schuberta. Pogleda li učenika Klemmera, Erika si jasno može predočiti dvije nespojive stvari: Schuberta i žene. Mračno je to poglavlje u pornografskoj knjižici umjetnosti. Ni kao stvaratelj ni kao virtuoz, Schubert nikada nije odgovarao predodžbi kakvu o geniju ima većina ljudi. A Klemmer je dio te gomile. Gomila stvara vlastite pre- dodžbe i zadovoljna je samo onda ako lunjajući uokolo slučajno naleti na te predodžbe. Schubert nije imao, za razliku od vas, ni vlastiti klavir, gospodine Klemmer! Kakve li nepravde da Klemmer živi i ne vježba dovoljno, a Schubert je mrtav. Erika Kohut vrijeđa muškarca od kojega očekuje ljubav. Sasvim je neinteligentno na njega sasula i drvlje i kamenje; čuje kako joj ružne riječi odzvanjaju između nepčane membrane i površine jezika. Noću joj od uzrujavanja otekne lice, dok njena majka pokraj nje bezbrižno hrče. Ujutro je toliko natečena da u zrcalu ne vidi vlastite oči. Dugo se trudi

oko svoga lica u zrcalu, ali sve je uzalud. Muškarac i žena opet su se našli zamrznuti u svađi. U torbi između dvije kajdanke šušti pismo koje će Erika uručiti učeniku pošto ga dovoljno izvrijeđa. U grčevima, koji joj u pravilnim razmacima potresaju tijelo, nadire iz

nje bljuvotina bijesa. Schubert je, istini za volju, bio velik talent, jer nije imao učitelja

kojega bismo mogli usporediti s jednim Leopoldom Mozartom, ali za Schuberta nikako

ne bismo mogli reći da je bio znalac, istiskuje Klemmer kroz zube kobasicu svježe

ispunjenju svojim mislima. Pruža je učiteljici na papirnatom tanjuriću i s kapljicom senfa sa strane: netko tko je tako kratko živio nije mogao postati pravi znalac! I ja sam već prošao dvadesetu, a još uvijek, i to mi je svakim danom sve jasnije, jako malo znam, govori Klemmer. Kako li je tek malo znao Franz Schubert s trideset godina! Taj zagonetni, privlačni sin bečkog učitelja! Žene su ga ubile sifilisom.

Žene će nas otjerati u grob, šali se mladić, spominjući žensku mušičavost. Kod žena je čas ovako, čas onako i u njihovu ponašanju nema neke zakonitosti. Erika odgovara Klemmeru da on ne razumije tragičnu dimenziju života. Ali da je naočit, mlad muškarac. Zdravim zubima Klemmer gricka bedrenu kost koju mu je učiteljica dobacila. Ali Erika dodaje da Klemmer nema pojma o šubertovskom načinu korištenja akcenata.

98

Čuvajmo se manirizma, zaključuje Erika. Žustrim tempom učenik pliva niza struju.

Nije uvijek prikladno u Schubertovim klavirskim djelima razmetati se puhačkim efektima. I sve dok to jednom zauvijek ne zapamtite, sjetite se ovoga što vam govorim:

Čuvajte se krivih nota i pretjerane upotrebe pedala! Ali i nedovoljne upotrebe! Ne odzvanja svaki ton onako dugo kako je zabilježeno u notama i nije svaka nota tako zabilježena koliko bi ton dugo mogao trajati. Erika još dodatno pokazuje posebnu vježbu za lijevu ruku, kakva je Klemmeru potrebna. Tako želi sama sebe smiriti. Njena će joj vlastita ruka platiti za bol koju joj je ovaj muškarac nanio. Ali Klemmer ne želi smiriti svoje strasti pijanističkom tehnikom, on želi borbu tijela i strasti, koju bi i Kohutica trebala osjetiti. Uvjeren je da će na kraju, kad uspješno i hladnokrvno izvojuje taj zahtjevni boj, sve to koristiti njegovu glazbenom umijeću. Na rastanku će, nakon zadnjeg udarca gonga, rezultat biti: on ima više, a Erika manje bodova. I tomu se veseli već danas. Erika će biti godinu dana starija, a on će u svojem razvoju biti godinu dana ispred drugih. Grčevito se uhvatio Schuberta. Svadljivim glasom govori Eriki da se odjednom i na zapanjujući način okrenula za 180 stupnjeva i da kao svoje mišljenje navodi sve ono što je dosada zapravo zastupao on, Klemmer. Da je naime ono neizmjerljivo, neizrecivo, neopisivo, u glazbenom smislu neuhvatljivo i nedodirljivo važnije od onog uhvatljivog: tehnike, tehnike, tehnike i tehnike. Što kažete na to, gospodo profesorice? Eriku je počela oblijevati vrućina kada je Klemmer počeo govoriti o nedodirljivom, jer je sasvim sigurno mislio na njihovu ljubav. Počinje ju ispunjavati svjetlost i toplina. Sunce tjelesne strasti, koje sve ovo vrijeme, nažalost, nije mogla osjetiti, ponovo je zasjalo. Njegovi su osjećaji prema njoj i dalje jednaki onima od jučer i prekjučer! Očito je da je neizrecivo voli i obožava, kao što je bio rekao nježnim glasom. Erika je spustila pogled i nježnim glasom punim skrivena značenja izgovara da je jedino htjela reći kako je Schubert u stanju glasovirom postići orkestralne efekte. I da te efekte, i instrumente koje oni pokušavaju dočarati, treba moći prepoznati i znati svirati. Ali, kao što sam već rekla, bez manirizma. Erika ga ženski i prijateljski tješi: Već ćete vi to!

Učiteljica i učenik stoje jedno nasuprot drugom kao muškarac i žena. Između njih je vatren, nepremostiv zid. On ih sprečava da se jedno od njih popne preko njega i isisa onom drugom krv. U učiteljici i učeniku sve kuha od ljubavi i razumljive čežnje za još više ljubavi. Pod njihovim stopalima za to vrijeme, izbacujući na površinu svjetlucave mjehuriće, ključa kaša kulture, koja se nikada neće skuhati do kraja, a koju oni kusaju u malim ukusnim zalogajima kao svoju svakodnevnu hranu, bez koje ne bi mogli živjeti. Erika Kohut u mutnom, rožnatom sloju svojih godina. Nitko ga ne može niti želi nositi umjesto nje. Taj se sloj ne da više skinuti. Previše je toga propustila, posebno svoju mladost, na primjer osamnaestu godinu života, koju pučkim jezikom zovu slatka osamnaesta. Traje samo jednu godinu i više se ne ponavlja. Umjesto Erike u znamenitoj osamnaestoj već odavno uživaju drugi. Danas je Erika dvostruko starija od neke osamnaestogodišnjakinje! Neprestano broji svoje godine, ali se zato razlika između nje i

99

osamnaestogodišnjakinje nikada neće smanjiti, a ni povećati. Antipatija koju Erika gaji prema svim djevojkama te dobi nepotrebno tu razliku povećava. Erika se sva znojna okreće na ražnju vlastitog bijesa iznad razbuktale vatre majčinske ljubavi. Pritom je u pravilnim razmacima zalijevaju mirisnim umakom od pečenja glazbene umjetnosti. Ništa ne može promijeniti tu nepromjenljivu razliku: mladost/starost. Jednako kao što se to ne može u notaciji djela već pokojnih majstora. Tako je kako je. U notni je sustav Erika upregnuta od najranijeg djetinjstva. Pet crnih crta određuje njen život otkako zna za sebe. Ne smije misliti ni na što drugo osim na tih pet crnih crta. Taj raster, i njena majka s njim, ispleo je oko nje tako nepoderivu mrežu propisa, uredaba i preciznih naredbi da se osjeća kao smotana šunka što čvrsto stisnuta u mrežici visi u mesnici. To joj daje sigurnost, a sigurnost stvara strah od nepoznatog. Erika se boji da će sve ostati tako kako je, ali i da bi se jednog dana nešto moglo promijeniti. Bori se s nekom vrstom astmatičnog napadaja ne bi li došla do zraka, a zatim ne zna što bi s tim zrakom. Hropće i ne može pustiti ni glasa. Klemmer se toliko preplašio da se od straha tresu temelji njegova nedodirljivog zdravlja i pita dragu što joj je. Da donesem čašu vode, pita brižno i s nelagodom zaljubljenog čovjeka, taj predstavnik poduzeća Vitezić&Co. Učiteljica grčevito kašlje. Kašljanjem se osim neugodna podražaja rješava i puno gorih stvari. Erika svoje osjećaje ne zna izreći izravno, već jedino pijanistički. Iz svoje aktovke izvlači opreza radi hermetički zatvoreno pismo i pruža ga Klemmeru, onako kako je to kod kuće tisuću puta zamišljala. U pismu je opisano kako bi se ljubavna veza trebala dalje odvijati. Erika je zapisala sve ono što ne želi reći. Klemmer misli da je u pismu nešto neopisivo lijepo, što se može samo napisati, i sja poput mjeseca iznad gorskih vrhova. Koliko je čeznuo za ovim trenutkom! Zahvaljujući neprekidnom radu na svojim osjećajima i njihovoj izražajnoj snazi, on, Klemmer, danas ima sreću da sve što zamisli može naglas i izgovoriti! Da, otkrio je da na sve ostavlja dobar i snažan dojam kada se progura ispred drugih i kaže nešto prije svih. Ne bojažljivo, jer od toga nema koristi. On bi osobno, ako bi trebalo, na sav glas počeo vikati o svojoj ljubavi prema Eriki. Ali to, nasreću, nije potrebno jer nikoga ne zanima. Ugodno zavaljen u naslonjač u svom kinu, Klemmer liže sladoled u kornetu i samodopadno gleda film koji u nadnaravnoj veličini prikazuje složenu temu ljubavi između mlađeg muškarca i starije žene. U sporednoj je ulozi smiješna, stara majka koja žarko želi da njeno dijete, što je već godinama u stanju proizvoditi ljupke zvukove, osvoji cijelu Europu, Englesku i Ameriku. Majčina je izričita želja da se dijete polagano kuha u loncu majčinih okova, umjesto u ekspresnom loncu tjelesnih strasti. Pod pritiskom se osjećaji brže skuhaju, a vitamini se ne uništavaju, uzvraća Klemmer majci, udjeljujući joj istodobno savjet. Najkasnije za pola godine, pošto je se posve zasiti, odbacit će Eriku i nove užitke potražiti negdje drugdje. Erikinu ruku koja mu je predala pismo Klemmer prekriva strastvenim poljupcima. Kaže: Hvala, Erika. Već ovaj vikend želi posvetiti ovoj ženi. Erika je užasnuta jer Klemmer želi prodrijeti u njenu svetinju, vikend, dio tjedna kada se može posvetiti isključivo sebi pa ga odmah odbija. Isti tren izmišlja izgovor da je i ove i sljedeće nedjelje, a najvjerojatnije i one iza toga spriječena. Uvijek se možemo telefonski čuti, drsko laže. Njenim tijelom prolazi struja u oba smjera. Klemmer znakovito šuška zagonetnim pismom i izjavljuje da Erika sigurno nije tako mislila kao što joj je izletjelo. Za nju odsad vrijedi pravilo da ne smije neumjesno ostaviti muškarca da se peče na

tihoj vatri. Erika ne smije zaboraviti da se svaka godina, koja se za Klemmera računa normalno, u njenoj dobi računa barem trostruko. Mora iskoristiti priliku koja joj se pružila, prijateljski savjetuje Klemmer, gužvajući pismo u oznojenoj ruci, a drugom plaho opipavajući učiteljicu kao da je kokoš koju će možda kupiti, no mora još vidjeti je li za ovako staru koku cijena primjerena. On ne zna kako prepoznati je li kokoš za juhu prestara ili pile za pečenje premlado. Kod svoje učiteljice ipak točno vidi, pa valjda ima oči u glavi, da nije više baš mlada, ali da je dobro uščuvana. Moglo bi se reći da je hrskavo svježa, kad ne bi imala onaj tugaljivi pogled. A tu je i draž koja nikada neće izblijedjeti da je ona njegova učiteljica! To ga golica i tjera da on nju barem jednom tjedno pretvori u svoju učenicu. Erika izmiče učeniku. Otima mu se iz ruku i zbunjeno ispu-huje nos. Klemmer joj opisuje prirodne ljepote. Opisuje onakvu prirodu kakvu je svojevremeno upoznao i zavolio. Ubrzo će zajedno otići nekamo i ondje se zabaviti. Smjestit će se na mahovinom obrasloj čistini duboko u šumi i prirediti piknik. Ondje nitko neće vidjeti kako se mlad sportaš i umjetnik, koji je već nastupao na natjecanjima, valja po travi s postarijom ženom koja bi trebala izbjegavati bilo kakvo natjecanje s mladim ženama. Najuzbudljivije u predstojećem odnosu jest to da će biti tajan, predviđa Klemmer. Erika je zanijemjela, tupa i slijepa za sve. Klemmer osjeća kako je došao trenutak da ispravi sve ono što je učiteljica prethodno tvrdila o Franzu Schubertu. Odlučio je osobno se uključiti u diskusiju. S ljubavlju postavlja sebe i Erikinu sliku Schuberta najistaknutije mjesto. Od sada će biti sve više svađa u kojima će on biti pobjednik, proriče svojoj voljenoj. Tu ženu ne voli samo zbog bogata glazbenog repertoara, jer će se na kraju, kad dulje budu zajedno, neminovno pokazati da on zna puno više od nje. To mu stvara najveći užitak. Kada mu se Erika pokuša suprotstaviti, podiže prst, naglašavajući tako svoje mišljenje. On je drzak pobjednik i žena se, sklanjajući se pred njegovim poljupcima, mora zabarikadirati iza klavira. Kad utihnu riječi, temeljem svoje ustrajnosti i silovitosti pobjeđuju osjećaji. Erika se razmeće tvrdeći da ne zna što su osjećaji. Ako jednom bude morala priznati neki osjećaj, neće dopustiti da on nadjača njenu inteligenciju. Sve više se povlači i sada se između nje i Klemmera ispriječio i drugi klavir. Klemmer kori voljenu, njemu pretpostavljenu osobu da je kukavica. Netko tko voli kao on mora svoju ljubav pokazati i svima je priopćiti. Klemmer, molim lijepo, ne želi da se o njima govorka po Konzervatoriju, jer on obično pase po sočnijim pašnjacima. A ljubav te veseli tek onda kada ti na voljenoj osobi zavide. U ovom je slučaju kasnija udaja isključena. Srećom Erika ima majku koja joj to ne bi ni dopustila. Klemmera uvis dižu i nose valovi vlastitog osjećaja nadmoći. S vodom zna i umije. Komada zadnje ostatke Erikina stava prema Schubertovim sonatama. Erika kašlje i od nelagode se sva previja na način koji Klemmer, onako gibak, nije primijetio kod drugih ljudi. Savija se na nemogućim mjestima pa iznenađenog Klemmera neočekivano obuzima blago gađenje, koje se odmah uklopilo u vjenčić njegovih osjećaja. Kada nešto želiš, sve je moguće. Samo ne smiješ pretjerati. Erika krčka zglobovima prstiju, što ne koristi ni njenu sviranju ni njenu zdravlju. Tvrdoglavo gleda u udaljene kutove sobe, iako Klemmer od nje zahtijeva da gleda njega, slobodno i otvoreno, a ne sputano i krišom. Napokon, nema nikoga tko bi ih promatrao. Smijem li, ispituje Klemmer, ohrabren tim groznim prizorom, od tebe zatražiti nešto

nečuveno, nešto što još nikada nisi učinila? Taj dokaz ljubavi prema sebi zahtijeva odmah. Kao prvi korak u novi ljubavni život ona treba učiniti nešto neshvatljivo, naime treba iz ovih stopa poći s njim i otkazati posljednji sat. Neka se izgovori mučninom i glavoboljom, kako učenica ne bi posumnjala i počela pričati o njima. Erika se boji tog laganog zadatka, poput divljeg je mustanga što je konačno jednim kopitom prešao preko vrata staje, ali ne izlazi jer se u posljednji tren predomislio. Klemmer opisuje vo- ljenoj ženi kako da sa sebe zbaci jaram ugovora i običajnih prava. Navodi jedan od niza primjera, Wagnerov Prsten. Nudi joj umjetnost kao primjer za sve i ni za što. Kad se umjetnost malo bolje pročešlja, ta stupica iz čijih betonskih zidova strše šiljci kosa i srpova, može se naći dosta primjera anarhističkog ponašanja. Uzmimo Mozarta, primjer za SVE, koji je sa sebe zbacio crkvenokneževski jaram. Ako je u tomu uspio svima drag Mozart, kojega nas dvoje baš i ne cijenimo, uspjet će i vama. Koliko li smo se puta već složili oko toga da ni onaj koji se aktivno bavi umjetnošću ni onaj koji se njome bavi pasivno ne podnosi pravila. Umjetnik rado izbjegava neugodan stisak stvarnosti i pravila, nalik stisku kakvim jahač steže konja. Osim toga, oprosti što ti to govorim, čudi me kako si sve ove godine mogla podnijeti život sa svojom majkom. Ili nisi umjetnica ili doista ne osjećaš jaram čak ni onda kada se pod njim već gotovo gušiš, obraća se učenik svojoj učiteljici s ti, sretan što se majka Kohut ispriječila između njih poput odbojnika na kraju kolosijeka. Ta će se majka pobrinuti da se on ne uguši pod jarmom koji bi mu mogla nametnuti ova postarija žena! Ta je majka nepresušni izvor tema za razgovore, prepreka poput gustiša koja onemogućava ispunjenje mnogih želja, ali i osoba koja čvrsto drži kćer na jednom mjestu, pa kći ne može pratiti gospodina Klemmera svuda kamo bi željela. Gdje bismo se mogli redovito i vrlo često sastajati, a da to nitko ne sazna, Erika? pita Klemmer. Zagrijao se za ideju da nadu tajnu zajedničku sobicu u koju bi on donio stari dvostruki gramofon i duplikate svojih ploča. Naposljetku, on poznaje Erikin glazbeni ukus, koji također postoji u duplikatu, jer i on naime ima isti! Ima nekoliko longplejki Chopina i jednu Paderewskog, koji je uvijek bio u Chopinovoj sjeni — nepravedno, misle on i Erika, koja mu je ploču osobno kupila. Klemmer jedva čeka da konačno pročita pismo. Što se ne može izreći, o tomu treba pisati. Sto se ne može izdržati, to ne treba činiti. Unaprijed se veselim da ću pročitati i razumjeti tvoje pismo od 24. 4., draga Erika. To bih pismo namjerno trebao krivo razumjeti, čemu se također veselim, jer ćemo se nakon svađe opet moći pomiriti. Klemmer počinje pričati o sebi, o sebi i o sebi. Ona mu je napisala dugo pismo, pa ima i on valjda pravo malo otvoriti dušu. Vrijeme koje će silom prilika utrošiti da pročita to pismo može odmah iskoristiti da se raspriča, kako u njihovoj vezi Erika ne bi prevagnula. Klemmer joj objašnjava da se u njemu bore dvije krajnje suprotnosti: sport (u smislu sportske borbe) i umjetnost (u smislu redovitog bavljenja njome). Erika učeniku, čije se ruke već trzaju od želje da otvore pismo, najstrože zabranjuje da pismo i dirne. Radije se zaklamajte za Schuberta, ruga se Klemmerovu cijenjenom imenu i Schubertovu cijenjenom imenu. Klemmer prkosi. Punu sekundu poigrava se mišlju da svima gromoglasno objavi svoju tajnu vezu s učiteljicom. Ali to se dogodilo na zahodu! Budući da se i nije baš proslavio, radije šuti. Poslije može lagati da je u toj borbi pobijedio on. Klemmeru se čini da bi se, kada bi se morao odlučiti između žene, umjetnosti i sporta, odlučio za umjetnost i sport. Takve luckaste ideje pred ženom naravno skriva. Osjeća što znači kada u fino ispletenu mrežu vlastite igre ubaciš faktor nesigurnosti drugoga ja. I u

sportu ima rizika, na primjer ne možeš svaki dan biti u istoj formi. Ta je žena već stara, a još uvijek ne zna što želi. Ja sam još mlad, ali uvijek znam što želim dobiti.

U Klemmerovu džepu na košulji šuška pismo. Klemmer bi ga najradije otvorio — taj kolebljivi sladokusac ne može više izdržati pa odlučuje da će pismo pročitati na nekom mirnom mjestu u prirodi i odmah napraviti bilješke. Tako će lakše odgovoriti, a odgovor mora bit dulji od pisma. Da pismo pročita u parku Burggarten? U Kavani Palmenhaus mogao bi naručiti melange i savijaču od jabuka. Dva oprečna elementa, umjetnost i Kohutica, beskrajno povećavaju čar pisma. A tu će biti on, sudac Klemmer, koji će udarcem o gong objaviti tko je pobjednik: priroda oko njega ili Erika u njemu. Klemmer se za nešto brzo zagrije, ali i brzo ohladi. Tek što je Klemmer izišao iz razreda, tek što je sljedeća učenica zapinjući počela svirati ljestvicu, učiteljica izjavljuje da za danas moraju prekinuti jer ima strašnu glavobolju. Učenica se poput ševe vinula u zrak i izletjela iz razreda. Zbog neuzvraćenih groznih strahova i zlih slutnji Erika je sva u grču. Sada je priključena na infuziju Klemmerove samilosti. Može li on uistinu prekoračiti visoke ograde, pregaziti opasne brzace? Je li njegova ljubav spremna izložiti se riziku? Erika ne zna može li se pouzdati u Klemmerove neprestane tvrdnje da on nikada ne zazire od rizika, što većeg, to bolje. Prvi se put nakon puno godina dogodilo da Erika ne održi nastavu. Majka je upozorava na opasne stranputice. Ako joj ne maše pred nosom ljestvicom uspjeha, koja vodi samo prema vrhu, majka u najcrnjim bojama opisuje strahote vrtoglava pada koji se događa zbog moralnih zastranjenja. Bolji su vrhunci umjetnosti nego poniženje kojem nas može izvrgnuti spolnost. Protivno uvriježenom mišljenju da se spolnost ne može obuzdati, umjetnik mora spolnost zaboraviti. Ne uspi- je li u tomu, postaje običan čovjek, a to, ne bi smio biti. Tada se gubi njegova božanska dimenzija! Umjetničke biografije, koje su, uostalom, za umjetnika ono najvažnije, prečesto vrve pričama o tjelesnim užicima i prepredenostima svojih protagonista. Stvaraju varljiv dojam da gredica s krastavcima milozvučja može uspijevati jedino na kompostu. Jednom je dijete na svojem umjetničkom putu već posrnulo, neprestano joj predbacuje majka u međusobnim borbama. Ali jednom posrnuti isto je što i nijednom, vidjet će to već Erika. Erika s konzervatorija ide kući pješice. Među njenim je nogama trulež, mekana masa bez osjećaja. Plijesan i grumeni organskog materijala što trune. Proljetni vjetar u njoj ništa ne budi. Tu je jedino tupa hrpa sitničavih želja i osrednjih čežnji što se boje da se ne ostvare. Oba njena životna partnera, što ih je sama odabrala, obuhvatit će je poput kliješta za trganje, poput rakovih kliješta: majka i učenik Klemmer. Oboje ih odjednom ne može imati, ali niti samo jednoga, jer bi joj onaj drugi odmah počeo strašno nedostajati. Majci može naložiti da Klemmera, ako pozvoni na vratima, ne pusti u stan. Majka će s veseljem poslušati njenu naredbu. Zar je zato Erika mirno proživjela sve ove godine da bi sada doživjela ovaj stravični osjećaj nemira? Nada se da on večeras neće doći, neka dođe sutra, ali samo ne danas, jer danas Erika želi pogledati stari Lubitschev film. I majka i dijete vesele se filmu još od prošlog petka; petkom naime na televiziji daju pregled programa za sljedeći tjedan. Obitelj Kohut očekuje tjedni pregled TV programa s većom čežnjom

nego što bi očekivala veliku ljubav, koje, srećom, nema na vidiku. Erika je napravila prvi korak napisavši pismo. Krivnju za to više ne može svaliti na majku, jer majka ne smije saznati za taj korak prema zabranjenim jaslama. Erika bi uvijek ispovjedila majci sve zabranjeno što je učinila, nakon čega bi joj majka priznala da je ona, budno oko zakona, to već odavno znala. Dok hoda, Erika s mržnjom misli na šupljikav, užegao plod na dnu svog tijela. Jedino nam umjetnost obećava beskrajna zadovoljstva. Erika hoda. Uskoro će se trulež medu njenim nogama proširiti i na druge dijelove tijela. Tada će umrijeti u strašnim mukama. Užasnuta, zamišlja sebe kao metar sedamdeset pet veliku neosjetljivu rupu što leži u lijesu i polako se pretvara u zemlju; u potpunoj je vlasti rupe, koju je toliko prezirala i zanemarivala. Ona je jedno veliko ništa. A ništa joj još jedino ostaje. Walter Klemmer žuri za Erikom, a da ona to ne zna. Uspio se svladati nakon prvog snažnog uzbuđenja. Odlučio je da pismo, beživotan predmet, još ne otvara, jer prije nego što ga pročita želi razgovarati sa živom Erikom. Ta živa žena, Erika Kohut, Klemmeru je puno draža od mrtvog komadićka papira zbog kojega se moralo srušiti nekoliko stabala. Pismo mogu pročitati na miru i kasnije, kod kuće, razmišlja Klemmer, koji želi voditi loptu i zabiti gol. Lopta se kotrlja, skakuće i odbija se pred njim od tla, zaustavlja se na semaforu i ogleda u izlozima. Neće mu valjda ta žena određivati kada smije čitati pisma, a kada krenuti u napad. Žena nije naviknuta na ulogu progonjenoga i ne osvrće se. Ipak mora naučiti da je ona divljač, a muškarac lovac. Bolje je s tim početi danas nego sutra. Erika i ne pomišlja na mogućnost da njena nadmoćna volja neće biti ta koja naređuje, iako je naviknuta na to da njoj naređuje majčina nadmoćna volja. Na to se u međuvremenu toliko navikla da to i ne primjećuje. Povjerenje je dobro, kontrola još bolja. Njen joj topli dom već maše. Učiteljicu obavijaju njegove tople zrake. Već je unutar majčina radarskog sustava, na kojem se pojavljuje kao brza točkica svjetla i gdje leprša, kukac naboden na iglu snažnijeg stvorenja. Eriku ne zanima kako će Klemmer prihvatiti njeno pismo, jer kada zazvoni telefon ona se neće javiti. Majci će odmah naložiti da muškarcu kaže kako nije kod kuće. Vjerujući pritom da majci može narediti nešto što majka već prije nije njoj naredila. Majka Eriki želi puno sreće, čestita joj na odluci da se zatvori za vanjski svijet i povjeri samo majci. Majka laže kao mahnita, sa žarom kakav je posve neprimjeren njenim godinama: Moja kći nije kod kuće. Ne znam kada će se vratiti. Slobodno nas ponovo nazovite. Molim lijepo! U takvim trenucima kći joj pripada više nego inače. Samo njoj i nikomu drugom. Za sve ostale kći je: odsutna. Zaokupljen gomilom smušenih misli o Eriki, Klemmer po Josefstadterstrasse prati osobu kojoj je poklonio svoje osjećaje. Prije je ovdje bilo najveće i najmodernije bečko kino, a sada je u njemu banka. Erika bi ponekad sa svojom mamom, kakvim blagdanom ili praznikom, otišla onamo na kinopredstavu. Inače bi dame, kako bi uštedjele, obično išle u manje Kino Albert. Otac bi ostao kod kuće, kako bi se uštedjelo još više i kako otac i posljednji ostatak razuma ne bi ejakulirao baš u kinu. Erika se nije osvrnula ni jedan jedini put. Njena osjetila ne opažaju ništa; ne osjećaju da je iza nje njen dragi, i to vrlo blizu. Ali njene su se misli usredotočile na jednu točku, na voljenog koji poprima divovske razmjere: Waltera Klemmera.

Hodaju lijepo jedno iza drugog. Učiteljicu glasovira Eriku Kohut odostraga tjera neka nevidljiva snaga, muškarac koji

će u njoj probuditi ili anđela ili vraga. O ženi ovisi hoće li muškarca naučiti biti nježno obziran. Erika počinje otkrivati ponešto od snage putenosti ili onoga što se pod tim već razumijeva, ali učenika Klemmera, koji vlada svojim osjetilima i hoda iza nje, ne primjećuje. Na putu kući Erika nije kupila ni novi strani modni časopis ni komad odjeće kakav je u tom časopisu, ni komad odjeće sličan onome u modnom časopisu. Niti je pogledala nove proljetne modele u izlozima. Samo je, u svojoj smetenosti zbog raz- buktala ljubavnog žara jednog muškarca i onako zamišljena, bacila površan pogled na naslovnu stranicu sutrašnjih novina — na oštećenu fotografiju novopečenog pljačkaša banke iz današnjih vijesti, fotografiju s vjenčanja, povodom kojega se vjerojatno zauvijek htio ovjekovječiti. Sada ga, jer se vjenčao, svi znaju. Erika zamišlja Klemmera kao mladoženju, sebe kao mladenku i majku kao mladenkinu majku, koja će živjeti s parom, i ne vidi kako učenik na kojega neprestano misli hoda tik iza nje. Majka zna da će se njeno dijete, bude li sve u redu, pojaviti za pola sata, ali ipak čeznutljivo čeka kćer. Majka ne zna da je Erika otkazala sat. Majka čeka kćer, koja je uvijek točna i uvijek nađe put kući. Erikina će se volja pretvoriti u janje što se umiljava lavu majčine volje. Zbog te ponizne geste majčina volja neće rastrgati meku, neizgrađenu kćerkinu volju i tresti njenim nožicama što, okrvavljene, vire iz gubice majčine volje. Sirom se otvaraju kućna vrata, iza kojih zjapi mračno stubište. Pred njom se uzdižu stube, ljestve do nebeskog Dnevnika i emisija koje iza njega slijede. Erika je pritisnula prekidač na stubištu i s prvog se kata širi nježna i blaga svjetlost. Nitko ne otvara vrata stana, danas majka nije prepoznala kćerkin korak, jer je očekuje tek za pola sata. Majka je zadubljena u svoje kućanske poslove, koje će okruniti zgotavljanjem odre- ska s lukom. Walter Klemmer zadnjih pola sata gleda svoju učiteljicu odostraga. Odostraga bi je, s Eriki ne baš omiljene strane, prepoznao među tisućama ljudi! Dobro poznaje žene i sve njihove strane. Vidi mekan, ne prevelik, pernati jastučić njene stražnjice što počiva na stamenim nogama. Razmišlja o tomu kako će postupati s tim tijelom, on, stručnjak, kojemu ne može samo tako promaknuti neki kvar. Klemmera obuzima radosno iščekivanje pomiješano s laganom jezom. Erika zasad još mirno korača, ali ubrzo će vrisnuti od zadovoljstva! Od zadovoljstva koje će izazvati on osobno, Klemmer. Njeno je tijelo još uvijek nedužno zaposleno različitim programima, a Klemmer će prvi uključiti program »kuhanje«. On ne žudi previše za tom ženom niti ga ona osobito privlači, čak ne zna žudi li za njom zato što je stara ili zato što nikada nije proživjela mladost. Ali on se usredotočio na svoj cilj: da dospije do njena golog mesa. Dosada ju je upoznao jedino u ulozi učiteljice. Sada je želi, makar i nasilu, upoznati i u drugim ulogama te vidjeti može li nešto početi s njom kao ljubavnicom. Ako ide, ide. On konačno želi s nje strgnuti pomno nanesene slojeve pomodnih, ali i nekih zastarjelih uvjerenja, ovojnice i ljuske koje se drže zahvaljujući slabašnoj volji te sve one šarene krpice i kožice u koje se zamotala! Ona pojma nema, ali će to uskoro naučiti, kako bi se žena zapravo trebala odijevati: lijepo, ali u prvom redu praktično, da joj odjeća ne smeta dok hoda. On, Klemmer, ne želi toliko Eriku posjedovati koliko konačno odmotati taj paket kostiju i kože, pomno zamotan u ciljano odabrane tkanine raznih boja! Ukrasni će papir zgužvati i baciti. Želi, prije nego što ona počne trunuti, prodrijeti u tu njemu predugo nepristupačnu ženu s njenim šarenim suknjama i šalovima. Zašto kupuje takvu odjeću? Pa ima odjeće koja je lijepa i praktična, a nije skupa! prigovorit će joj jednom, jednako kao što ona njemu prigovara zbog toga kako svira Bacha. Doprijet će

on do njena mesa, ma koliko ga truda to stajalo. Jednostavno želi posjedovati ono što je ISPOD. Oljušti li tu ženu dokraja, morala bi se pojaviti prava Erika, čovjek sa svim svojim nedostacima, za kojeg se odavno zanimam, razmišlja Klemmer. I što dalje ide,

slojevi tkanine koje skida sve su tvrđi i ispraniji. Od takve Erike on želi ono najbolje, njenu srž, koja je vjerojatno ukusna, a tijelo bi rado iskoristio. Samo on. Bude li trebalo i silom. Njen je duh već upoznao. Da, dvoumi li se, Klemmer uvijek posluša svoje tijelo, koje se nikada ne vara i upravo jezikom tijela razgovara s njim i s drugima. Kod ovisnika i bolesnika tijelo često, jer je slabo i zloupotrijebljeno, govori neistinu, no njegovo je, hvala na pitanju, zdravo. Dosada ga je uvijek dobro služilo! Mora kucnuti o drvo. U sportu tijelo mu uvijek kaže kada mu je zbilja dosta ili još ima goriva u rezervoaru. Dok se sasvim ne potroši. Nakon toga se Klemmer osjeća sjajno! neizrecivo, opisuje Walter Klemer s veseljem stanje svoga tijela. Pred očima učiteljice, koju je ponizio, konačno želi afirmirati svoje meso. Predugo je čekao. Prošli su mjeseci i temeljem svoje ustrajnosti stekao je određena prava. Pravilno je protumačio neke znakove; uočio da se Erika u posljednje vrijeme zbog njega upadljivo uljepšava: služi se parfemima, nosi ogrlice, manšete, remenje, ukrasne vrpce, elegantne cipele s visokim potpeticama, ukrasne maramice, krznene okovratnike i plastičnu narukvicu koja joj smeta dok svira. Ta se žena dotjeruje zbog jednog muškarca. A taj bi muškarac najradije

s nje strgnuo i zgazio sve te jadne ukrase, kako bi iz omota istresao zadnji ostatak

izvornosti koji je ta žena uspjela sačuvati. On želi dobiti sve! Iako zapravo ne žudi za njom. Te drangulije kojima se okitila izazivaju u njemu, koji nikada ne odstupa od svojih uvjerenja, neshvatljiv bijes. Ni jedno se biće u prirodi, kada se pari tako ne napirlita. Samo neke ptice, i to uglavnom mužjaci, imaju šareno perje koje privlači ženke, ali to perje nikada ne mijenjaju. Trčeći za svojom budućom ljubljenom, Klemmer vjeruje da je na nju toliko bijesan baš zato što se tako pomno, iako nespretno ureduje i njeguje. Te ukrase, te drangulije, za koje Klemmer smatra da je nagrđuju, ona mora čim prije skinuti sa sebe. Radi njega! On će Eriki objasniti da je samo savršena čistoća, ako uopće i to, jedini ukras koji on na nekom licu njemu ugodna i prihvatljiva izgleda može prihvatiti. Ovako se ona izvrgava ruglu, što je sasvim nepotrebno. Dovoljno je otuširati se dvaput dnevno, eto to Klemmer razumijeva pod njegom tijela. Klemmeru je važno da žena ima čistu kosu, jer se neoprane grozi. Odnedavna se Erika ukrašava kao da je

cirkuski konj. Izvlači odjeću iz svojih dugo nekorištenih, bogatih zaliha ne bi li se učeniku još više svidjela. To bi ga moralo oboriti s nogu, i to kako! Svi su primijetili i čude se da na sebe stavlja previše stvari i pretjerano se šminka. Proživljava pravu preobrazbu. Ne odijeva samo haljine iz svoje bogate zalihe, već uz njih kupuje na kilograme odgovarajućih modnih dodataka: remenje, torbice, cipele, rukavice, jeftin nakit. Želi zaluditi muškarca kako god zna i umije, čime u njemu budi najniže nagone. Nije trebala dirati lava koji spava da je ne bi progutao, savjetuje Klemmer Eriki u vezi sa svojom cijenjenom osobom. A ona kao da je pijana figurica, s mukom koraca u čizmama

s ma-muzama, prerušena, oklopljena, ukrašena i zanesena. Zašto nije već ranije srušila

sve ograde i tako ubrzala ovu složenu ljubavnu vezu? I stalno nešto novo, sve jedno ljepše od drugog! Konačno se usudila posegnuti u zalihe šarenih, svilenih predmeta, unaprijed se veseleći otvorenim pogledima što pozivaju, iako ti pogledi nisu njoj upućeni. Ne vidi neskrivenu porugu ljudi koji je odavna poznaju i koji su se iskreno zabrinuli zbog njena novog izgleda. Erika izgleda smiješno, ali je omot dobar i čvrst. Svaki prodavač jako dobro zna: sve ovisi o ambalaži. O deset slojeva jedan iznad

drugoga koji štite proizvod i istovremeno privlače kupca. I koji, po mogućnosti, pristaju jedan uz drugi! Nije to jednostavno postići. Majka se ljuti na Eriku što je uz kostimić kupila novi šešir, nalik kaubojskom, s vrpcom na vrhu i vrpcom kojom šešir može pričvrstiti pod bradom da joj pod naletima vjetra ne odleti s glave. Majka se na sav glas žali zbog novih izdataka i sumnja da je kćerkina silna potreba za uređivanjem usmjerena protiv nekoga, tj. nje, majke, a sasvim sigurno prema nekome, naime muškarcu. Ako je to neki određeni muškarac, majka će saznati koji! I pritom neće birati sredstva. Majka se ruga jednoj Erikinoj skladnoj kombinaciji odjeće. Otrovnim sokom svoje poruge polijeva čahure, opne, ovojnice i poklopce kojima se Erika ciljano prekriva. Ruga joj se na način da je kćerki jasno kako to čini iz ljubomore. Za životinjom ukrašenom raskošnim pokrovcem, kojoj u prirodi nitko te vrste nije ravan, juri Walter Klemmer, njen prirodni neprijatelj, s namjerom da učiteljicu što prije odvikne od te izvještačenosti. Traperice i pamučne majice potpuno odgovaraju Klemmerovim prohtjevima, iako su oni vrlo visoki. Iza vrata zgrade počinje mračan hodnik u kojem je neprimjetno rasla ova rijetka biljka. Sve boje u kojima vani cvate ovdje u hodniku umiru. Na pola stubišta što vodi na prvi kat Erika i Klemmer, žureći se, nalijeću jedno na drugo, nema šanse da se izbjegnu. Nema garaže, nema remize ni parkirališta. Muškarac se i žena susreću, ali ne slučajno. A nevidljiva treća osoba, u liku majke starateljice, čeka na katu da se uključi u razgovor. Erika svom učeniku ozbiljno i dobronamjerno savjetuje da nestane. Govori dostojanstvenim glasom. Učenik joj se ozbiljno usprotivio, iako nema ni najmanju želju susresti majku. Zahtijeva da njih dvoje nekamo ode, nekamo gdje čemo napokon u miru moći razgovarati. Razgovarajmo! Erika se, uspaničena, brani svim silama; ovaj muškarac želi prodrijeti u njenu intimu. Sto li će reći majka, koja je čeka s intimnom večerom za dvoje. Večera je pripremljena samo za majku i kćer. Klemmer pokušava zgrabiti Eriku, koja ga pita je li pročitao njeno pismo. Jeste li pročitali moje pismo, gospodine Klemmer? Pa nama nisu potrebna pisma, odgovara Klemmer voljenoj ženi ispitujući dokle može ići, na što je Erika odmah odahnula, shvativši da Klemmer pismo još nije pročitao. S druge se strane pribojava da on neće htjeti učiniti ono što ona od njega u pismu traži. Njih dvoje, zaglavljeni u svojoj ljubavi kao zupci na zupčaniku, još prije početka borbe ima sasvim krivu sliku o tomu što žele jedno od drugoga, a i o onomu što će jedno od drugoga dobiti. Nesporazumi poprimaju goleme razmjere. Ali ne varaju se u pogledu majke koja će oštro intervenirati i prekobrojne (Klemmera) odmah istjerati iz kuće. One koji su njeno vlasništvo i sva njena sreća (Erika) zadržat će za sebe. Erika se trza čas u jednom čas u drugom smjeru. Njeno ponašanje odaje krajnju neodlučnost. Klemmer je razumije, ponosan na to da je on uzrok te neodlučnosti. Malo će joj pomoći da lakše donese teške odluke. Svojoj lovini oprezno skida kaubojski šešir s glave. Kakve li nezahvalnosti prema šeširu koji je poput prijateljskog putokaza stršio u vrevi, bio poput zvijezde Danice što je pokazala put Trima kraljevima, prema šeširu pored kojega nitko ne prođe, a da mu se ne naruga. Čim primijete taj šešir, prolaznici se oneraspolože, iako on nije jedini razlog njihova neraspoloženja. Stojimo ovdje na stubištu i igramo se vatrom, opominje Klemmer ženu. Klemmer je opominje i da ne izaziva neprestano njegovu požudu, a zatim se pravi nedostupnom. Erika gleda muškarca koji treba otići zato što zapravo mora ostati. Žena se rascvjetava u

tami ispod slojeva ukrasnog papira za zamatanje. Njen cvijet nije naviknut na oštru klimu užitaka i ne odgovara mu duži boravak na stubištu, jer biljka treba svjetlost, treba sunce. Najbolje je mjesto za nju pored majke, ispred televizora. Erikino je lice, lice stvorenja što je našlo svog majstora, ispod šešira koji joj je Klemmer upravo skinuo s glave, nateklo i poprimilo nezdravu crvenu boju. Klemmer ne može osjetiti požudu za tom ženom. Usprkos tomu već dulje vrijeme želi prodrijeti u nju. Sto koštalo da koštalo: nekoliko ljubavnih izjava sasvim sigurno. Erika voli tog mladića i čeka da je on izbavi. Ona ničim ne pokazuje da ga voli, kako se ne bi dovela u podređen položaj. Erika bi željela pokazati svoje slabosti, ali i sama odrediti oblik svoje podređenosti. Sve je zapisala. Želi da je muškarac doslovce usisava u sebe, dok sasvim ne nestane. Pod njenim kaubojskim šeširom nedodirljivost i strastveni dodiri moraju se poklopiti. Žena želi sa sebe zbaciti okamenjene ljušture koje je godinama polako na sebe navlačila, makar je muškarac i pojeo. U tom muškarcu želi nestati, ali on to ne smije primijetiti. Zar ne vidiš da smo sami na svijetu? pita muškarca glasom koji se ne čuje. Gore je već čeka majka. Začas će otvoriti vrata. Ali vrata se ne otvaraju, jer majka još ne očekuje kćer. Majka ne osjeća da njeno dijete trza lancima, jer će tek za pola sata moći vidjeti i osjetiti potezanje tih lanaca kojima je njeno dijete okovano. Erika i Klemmer zaokupljeni su istraživanjem tko koga voli i tko je zato slabiji dio para. Erika se zavarava da je ona, zbog svojih godina, ta koja voli manje, jer je već puno puta voljela. Stoga je Klemmer onaj koji voli više. Erika je ona koju se mora više voljeti. Klemmer je Eriku stjerao u kut; sada joj je ostala još jedino jazbina koja je vodi ravno u osinje gnijezdo na prvom katu. Jasno vidi vrata koja onamo vode. Stara osa iza vrata buči loncima i tavama. Dobro je čuje, a kroz osvijetljeni kuhinjski prozor, što gleda na unutarnje dvorište, vidi se njena sjena. Klemmer naređuje. Erika poslušno izvršava. Čini se da upravo hita u vlastitu propast, svoj posljednji, silno željeni cilj. Erika se odrekla svoje volje. Svoju volju, kojom je dosada upravljala majka, predaje poput štafetne palice Walteru Klemmeru. Naslanja se na zid i čeka odluke o sebi. Odriče se, istina, svoje slobode, ali postavlja jedan uvjet:

Erika Kohut upotrijebit će svoju ljubav za to da ovaj mladić postane njen gospodar. Sto više vlasti nad njom zadobije, to će više postajati njena, Erikina, tvorevina. Klemmer će već potpuno biti njen rob kada se budu, na primjer, odvezli u Ramsau na planinarenje. Ali on će se, naravno, smatrati Erikinim gospodarom. Da bi to postigla Erika će upo- trijebiti svoju ljubav. Jer to je jedini način da se njihova ljubav ne istroši prebrzo. On mora povjerovati: ta mi se žena potpuno predala. Ali će zapravo on postati Erikino vlasništvo. Tako to ona zamišlja. Sve može poći nizbrdo jedino ako Klemmer pročita pismo i osudi njegov sadržaj. Zbog gađenja, srama ili straha, ovisno o tomu koji će osjećaj u njemu prevladati. Svi smo mi ljudi i stoga nesavršeni, tješi Erika lice muškarca preko puta sebe, koje upravo želi poljubiti i čije se crte sve više smekšavaju te gotovo rastapaju. Pod njenim pogledom učiteljice. Ponekad smo doista osuđeni na propast i vjerujem da je u načelu naš cilj propasti, zaključuje Erika, ne poljubivši ga, nego pozvonivši na vrata stana iza kojih se isti tren pojavljuje majčino lice, izraza koji je mješavina iščekivanja i ljutnje i na kojem se jasno čita pitanje: tko to sada smeta. Lice joj se na trenutak ozarilo i već u sljedećim trenutku, čim je ugledala kćerkin privjesak, ponovo smrknulo. Privjesak odmah govori koja je njegova odredišna luka: ova tu, stan Kohutice star. i mlađ. Evo nas! Majka je pretrnula. Grubo su je izvukli ispod njene njena pokrova snova i sada u spavaćici stoji pred gomilom što se dere. Dugim, uvježbanim

pogledom majka pita kćer što ovaj mladić ovdje traži. Istim pogledom zahtijeva da se mladić smjesta pokupi odavde, budući da nije radnik plinare ili vodovoda koji očitava brojilo, a takvi se ne računaju. Kći odgovara da s učenikom mora o nečem razgovarati i zato će, jer je tako najbolje, s njim otići u svoju sobu. Majka je podsjeća da Erika nema svoju sobu, jer ono što ona u svojoj megalomaniji naziva svojom sobom ujedno je maj- čina soba. U ovom stanu, dok je god moj, zajedno odlučujemo, izgovara majka svoju upravo donesenu odluku. Erika Kohut savjetuje majci da ne ulazi za njom i njenim učenikom, inače će dobiti svoje! Dame su neugodne jedna prema drugoj i razgovaraju povišenim, kreštavim glasovima. Klemmer se tomu zlurado veseli, a majka je uvrijeđena. Majka skreće razgovor na drugu temu i gotovo bez glasa upozorava da hrane koju je skuhala za večeru ima vrlo malo, samo za dvoje ljudi koji jedu malo, ne i za dvoje koji jedu malo i još jednoga koji jede puno. Klemmer se odmah zahvaljuje: Ne, hvala, ne bih jeo! Već sam večerao. Majka je sasvim izgubila prisebnost, jer hoda po tlu neugodnih činjenica i može samo gledati. U ovakvom bi je stanju bilo tko mogao odnijeti s mjesta na kojem stoji. Malo jači nalet vjetra srušio bi ovu živahnu damu, koja inače šakama prijeti jakim udarima oluje i razumno odabranom odjećom pruža otpor i najžešćim prolomima oblaka. Majka bespomoćno stoji nasred hodnika, svjesna da su se njene nade izjalovile.

Procesija od njene kćerke i nepoznatog muškarca, kojega je majka upoznala samo površno, ali ga se još uvijek jako dobro sjeća, prolazi pokraj majke prema kćerkinoj sobi. Erika na brzinu izgovara pozdrav, koji je nesumnjivo upućen majci. Ne, očito je da se ne pozdravlja s učenikom koji je neovlašteno prodro u njihov dom. To je zavjera čiji je cilj uzdrmati svetost majčina imena. Majka se stoga obraća Isusu molitvom koju ne može nitko čuti pa ni onaj kojemu je upućena. Vrata joj se neumoljivo zatvaraju pred nosom. Majka ne može ni naslutiti što će se iza vrata odvijati između ovo dvoje, no to vrlo lako može saznati zahvaljujući svojoj mudroj dalekovidnosti koja se pobrinula za to da se vrata ne daju zaključati. Na vršcima prstiju šulja se majka prema vratima dječje sobe ne bi li čula koje se glazbalo unutra svira. Glasovir sasvim sigurno ne, jer se glasovir u svem svom sjaju gizda nasred dnevne sobe. Majka je bila uvjerena da je njeno dijete utjelovljenje nedužnosti, a sada odjednom ima podstanara koji plaća najamninu kako bi njeno dijete mogao prisiliti da uz povremene prekide preuzme neke dužnosti. Takvu najamninu majka gnjevno odbija. Ne trebaju joj prihodi iz takvih izvora. Taj će dečko svoju najamninu sasvim sigurno pokušati platiti u obliku površne i maglovite zaljubljenosti, koja neće biti duga vijeka. Kada je majka ispružila ruku prema kvaki, jasno je čula kako s druge strane vrata netko pomiče težak predmet, vjerojatno bakin kredenc prepun nedavno kupljenih modnih imitacija i detalja koje njena kći nosi uz isto tako nedavno kupljenu, iako, po majčinu mišljenju, sasvim nepotrebnu odjeću. Netko je nasilu! pomaknuo i odvukao kredenc s mjesta na kojem je stajao dugo godina. Majka stoji razočarano ispred vrata kćerkine sobe, gdje pred njenim očima netko podiže barikade. U sebi ipak nekako nalazi posljednju trunku snage kojom počinje gurati vrata. Gura ih vrškom desne pa- puče od devine dlake, ali je papuča za udarac u vrata premekana. Majka osjeća bol u nožnim prstima, kojega još nije posve svjesna jer je previše uzbuđena. Iz kuhinje dopire miris zagorjele hrane. Nema ruke koja bi suosjećala u ovoj teškoj situaciji i okrenula meso. Ovo dvoje nije našlo za potrebno obratiti joj se barem formalno jednom

rečenicom. Dali su joj nekakva bezvezna objašnjenja, iako je ovo majčin stan, u kojem je

i svojoj kćeri pružila topao dom. Majka se stanom koristi puno više od kćerke, jer vrlo

rijetko izlazi iz njega. Naposljetku, stan ne pripada samo djetetu, u njemu još uvijek živi

i majka, koja u njemu namjerava i ostati. Već večeras, kada ode ovaj neugodan

posjetilac, majka će kćerki u šali reći da se namjerava iseliti. U starački dom. A zatim će, kada je kći, iznenađena, počne o svemu pobliže ispitivati, reći da nije tako mislila jer kamo da doista ode? U majčin po prirodi neljubazan duh prodiru neugodne spoznaje o

skoroj promjeni vlasti i smjeni straže. U kuhinji razbacuje oko sebe napola skuhanu hranu. Čini to više iz bijesa nego iz očaja. Starost jednom mora predati štafetnu palicu. Majka u kćerki vidi otrovnu klicu sukoba generacija, koji će proći kada se dijete prisjeti velikih majčinih zasluga, svega onoga što majci duguje. Majka nije računala s tim da će

u dobi, u koju je u međuvremenu zašla i Erika, morati dati ostavku. Umislila si je da će

stvari ovako moći ići sve do njene smrti. Dok se ne začuje zvuk velikog gonga. Svoje dijete možda i neće nadživjeti, ali će zato sve dok živi ona biti ta koja je nadmoćna. Kći više nije u godinama kada bi je mogle iznenaditi neugodnosti kakve ženi može prirediti jedino muškarac. Ali danas se pojavio muškarac za kojega je pretpostavljala da si ga je kći već odavno izbila iz glave. Majka je mislila da ju je uspješno odvratila od njega, a on se odjednom, živ i zdrav, pojavljuje u njenu vlastitom gnijezdu! Bez daha utonula je u kuhinjski stolac, okružena razbacanim ostacima hrane. Nema

nikoga nižeg ranga tko bi to pokupio. To joj je načas odvratilo misli od briga. Večeras, uz televiziju, neće s Erikom progovoriti ni riječi. A ako i progovori, tada će Eriki objasniti da sve što čini majka čini iz ljubavi. Majka će Eriki priznati koliko je voli i tom će ljubavlju ujedno opravdati sve svoje eventualne pogreške. U vezi s tim citirat će Boga

i druge pretpostavljene koji su uvijek visoko cijenili ljubav, ali nikada sebičnu ljubav

kakva klija u tom mladiću. Za kaznu majka uopće neće htjeti razgovarati o filmu, je li joj se svidio ili ne. Danas neće, kao obično, razmijeniti mišljenja, jer je majka tako odlučila. Kći se danas mora ravnati prema majčinim željama. A sama sa sobom kći ne može

razgovarati. Nema diskusije, ti jako dobro znaš zašto. Ne večeravši, majka odlazi u dnevnu sobu i uključuje televizor u boji, tu stvarčicu što neprekidno privlači pozornost, i pojačava ton kako bi kći koja se duri u susjednoj sobi požalila što je od dva zadovoljstva odabrala ono dosadnije. Majka očajnički traži utjehu

i nalazi je u činjenici da je kći muškarca dovela kući, a ne povlači se s njim kojekuda.

Majka se pribojava da je iza zabarikadiranih vrata progovorilo tijelo. Osim toga, boji se da se mladić želi dokopati novca. Sasvim joj je jasno da on, iako se pametno pretvara da želi jedino njenu kćer, želi novac. Može dobiti sve osim novca, odlučuje obiteljska ministrica financija, koja će odmah sutra promijeniti lozinku na štednoj knjižici. Lozinka više neće glasiti Erika. Kći će se lijepo osramotiti kada u banci bude htjela prebaciti imovinu na mladićevo ime. Majka se pribojava da kći iza vrata sluša jedino ono što joj govori tijelo, koje je pod

dodirom tuđe ruke možda baš ovog trenutka živnulo. Pojačava glasnoću televizora tako jako da se to već može smatrati neodgovornim prema susjedima. Stan vibrira od fanfara posljednjeg suda koje najavljuju početak Dnevnika. Ubrzo će susjedi početi lupati drškama metli o zidove i strop ili zvoniti na vrata da bi se osobno požalili na buku. Pravo joj budi, Eriki, jer majka će susjedima reći da je Erika kriva za tu zvučnu pometnju, nakon čega Erika neće moći susjedima pogledati u oči. Iz kćerkine sobe, u kojoj caruje meso, ne čuje se ni glas. Ni krik ptice, ni glasanje

mukača, ni potmula grmljavina. Ali majka ni uz najbolju volju ne bi mogla ništa čuti čak

i da je kćerka na sav glas počela vikati. Ton televizora koji grmi o lošim vijestima stišava zato na normalnu glasnoću, kako bi mogla čuti što se događa u kćerkinoj sobi. Još

uvijek ne čuje ništa, jer kredenc ne prigušuje samo korake i djela već i glasove. Majka sada sasvim isključuje ton, ali iza vrata se ništa ne miče. A onda ga opet pojačava da bi se nečujno mogla prišuljati vratima i prisluškivati. Kakve li će glasove čuti, glasove užitka, boli ili i jedne i druge? Prislanja uho na vrata. Šteta što nema stetoskop. Nasreću, čuje se samo razgovor. Ali o čemu razgovaraju? Razgovaraju li o majci? Ni majka se više ne zanima za TV program, iako kćerki uvijek govori da je televizija na kraju napornog radnog dana nezamjenjiva. Kći radi, ali majka smije s njom gledati televiziju. Gledati televiziju majka inače voli, ali moći s djetetom gledati što se događa u dalekom svijetu poseban je užitak, poput fina začina. Taj se začin sada raskuhao i televizija majci više ne ide u tek. Postala je jednolična i dosadna. Majka odlazi do ormarića s otrovom u dnevnoj sobi, salonu. Prvo ispija jednu, a zatim još nekoliko čašica likera. U nogama osjeća umor, a u glavi težinu. Liježe na sofu,

s bocom likera pored sebe. Iza vrata kćerkine sobe divlja meso kao da ga je zahvatio rak koji raste i nakon što je vlasnik tijela već odavno umro. Majka nastavlja piti liker.

Walter Klemmer sada je, kada su obavljene sve pripreme i vrata zabarikadirana, popustio želji da se baci na Eriku Kohut. Nitko ne može ući, ali ni izići bez njegove manualne pomoći. Žena je u sobi, a kredenc koji je nabio na vrata štiti ih od vanjskog svijeta. Klemmer opisuje Eriki nešto kao utopijsko partnerstvo začinjeno ljubavnim osjećajima. Kako li lijepa može biti ljubav kad u njoj možeš uživati s pravom osobom. Erika priznaje da će tek nakon mnogih nesporazuma i velike pomutnje doživjeti ljubav. Začahurila se u zaštitnu ovojnicu svoga tijela i potisnula sve osjećaje. Ispred sebe grčevito drži kredenc svoga srama i drvene škrinje svoje nelagode pa bi Klemmer sada silom morao odmaknuti taj namještaj da bi joj uopće mogao prići. Ona želi biti instrument na kojem će ga ona učiti svirati. On treba biti slobodan, a ona u lancima. Ali svoje će okove Erika odabrati sama. Ona je osobno odlučila pretvoriti se u predmet, u alat, a Klemmer će morati odlučiti želi li se tim predmetom poslužiti. Erika sili Klemmera da pročita njeno pismo i u sebi ga unaprijed preklinje da se na sadržaj pisma, kad ga pročita, ne obazire. Ako ni zbog čega drugoga onda zato što je ono što on prema njoj osjeća ljubav, a ne tek njen treperavi privid na otiračima. Erika mu neće dopustiti da joj se približi ukoliko bude voljan u njihovu odnosu prihvatiti silu. No ona će se uvijek razveseliti njegovoj naklonosti, koja će isključivati silu prema stvorenju koje je odabrao. Eriku može dobiti samo pod uvjetom da silu ne isključuje. Mora je voljeti toliko da bi mogao zanijekati sebe, a i ona će njega voljeti ljubavlju kojom će poreći sebe. Jedno drugom neprestano pružaju ovjerene dokaze sklonosti i odanosti. Erika ipak čeka da se Klemmer zakune da će se iz ljubavi odreći sile. Erika će iz ljubavi zanijekati samu sebe i zahtijevati od Klemmera da joj učini sve ono što je u pismu podrobno opisala, pri čemu će se usrdno nadati da će je on poštedjeti svega onoga što ona u pismu zahtijeva. Klemmer gleda Eriku s ljubavlju i obožavanjem, kao da ga netko promatra kako Eriku gleda s obožavanjem i odanošću. Nevidljivi gledatelj nadvio se Klemmeru preko ramena. Što se Erike tiče, njoj preko ramena gleda izbavljenje kojemu se nada. Potpuno se predala Klemmeru i nada se da će joj apsolutno povjerenje koje će se medu njima razviti donijeti to izbavljenje. Od sebe očekuje poslušnost, a od Klemmera naredbe koje će je učiniti dokraja poslušnom. Erika se smije: za to je potrebno dvoje! I Klemmer se

smije. Zatim izjavljuje da njih dvoje ne trebaju izmjenjivati pisma, već poljupce. Klem- mer uvjerava svoju buduću dragu da njemu može sve reći, baš sve i da mu ništa ne mora još posebno napisati. Sramiti bi se trebala ta žena koja je naučila svirati glasovir, mirne duše! Svojim dobrim izgledom može muškarcu nadomjestiti spolnu privlačnost, što je znanjem polako uništava. Klemmera će njegova ljubav uzdići u nebesa; pritom neće morati paziti na prometne znakove, koji su napismeno utvrđeni. Ovdje mu je pismo! Zašto ga ne otvara? Erika zbunjeno povlači uzde svoje slobode i volje, koje konačno uručuju odluku o svom povlačenju, ali muškarac ne razumije njenu žrtvu. Zatim se iz te bezvoljnosti počinje uzdizati potmuli osjećaj očaranosti, koji ju je snažno uzbudio. Klemmer se kao usput šali: Prošla me volja. Time joj prijeti da to meko, mesnato i pasivno tijelo, koje postaje pokretno jedino za klavirom, u njemu više ne može probuditi nikakvu strast, ako se između njih isprečuju toliki problemi. Sada smo konačno sami, možemo početi! Više nema natrag, nema ustručavanja. Silnim je obilaznicama konačno došao ovamo. Jede svoju porciju i pohlepno poseže za još; kutlačom grabi i od priloga. Klemmer silovito odmiče pismo od sebe i govori Eriki da se nju, na njenu sreću, mora siliti. Opisuje joj sreću koja je čeka s njim, opisuje joj svoje dobre strane i prednosti, ali i nedostatke, kojih ima upravo zato što je živ, za razliku od mrtvog papira! I ona će, budući da je također živo biće, uskoro osjetiti kakva je. Walter Klemmer između redaka prijeti govoreći kako se muškarac vrlo brzo zasiti nekih žena. Žena sebe mora znati pripremiti na različite načine. Erika, uvijek jedan korak ispred njega, to odavno zna. Zato Klemmeru u ruke gura pismo, u kojemu opisuje kako se u određenim okolnostima može produžiti porub neke veze. Erika kaže: Da, ali najprije pročitajte pismo. Klemmer ne može ne uzeti pismo; trebao bi ga zapravo pustiti da padne na pod, ali tako bi uvrijedio ženu. Nasumce je i divljački ljubi, radujući se da se konačno urazumila i da želi surađivati. To će joj on, Klemmer, uzvratiti silnim ljubavnim dobročinstvima. Pročitaj pismo, naređuje Erika. Klemmer mrzovoljno odlaže Eriku iz svojih lijepih ruku i dere omotnicu. Čita, čudeći se onome što u pismu piše, a zatim pojedine odlomke čita naglas. Ako je ono što je tu napisano istina, crno mu se piše, ali ovoj se ženi, to joj može jamčiti, piše još crnje. Ma koliko da se trudio, ne može je više pogledati u oči; čovjek takvo što može taknuti samo u rukavicama. Erika vadi staru kutiju od cipela i iz nje sve ono što je dugo skupljala. Pita se što će on od svega toga odabrati; njoj je u svakom slučaju najvažnije da je sveže tako da bude sasvim nepomična. Želi da vanjska pomoćna sredstva preuzmu njenu odgovornost. Nekome se ipak želi povjeriti, ali pod svojim uvjetima. Zapravo ga izaziva! Klemmer joj objašnjava kako treba hrabrosti da se odbije izazov, a odluči za normu. Klemmer je norma. Klemmer čita i pita se što si ta žena umišlja. Sumnja da misli ozbiljno. On je pak smrtno ozbiljan, a naučio je biti takav veslajući na divljim vodama, gdje često dospijeva u opasne situacije, u kojima se mora znati snaći. Erika moli gospodina Klemmera da joj priđe, a odjevena je samo u crno prozirno rublje i crne čarape! Takva joj se odjeća sviđa. Moja je najveća želja, čita obožavani gospodin Klemmer, da me kazniš. Željela bi da joj Klemmer za kaznu uvijek bude za petama. Klemmer će biti njena kazna. I to tako da će je najbolje što zna i s užitkom čvrsto, strogo, temeljito, obilno, stručno, okrutno, bolno i rafinirano vezati, svezati, zavezati i zakopčati ovim konopcima koje je skupila, ali i kožnatim vezicama i okovima, koje je također nabavila. Molim te budi tako dobar i koljenima mi pritom pritisci tijelo. Klemmer se tomu glasno smije. Uvjeren je da se ona zafrkava kada mu objašnjava

kako je šakama mora udarati u želudac i tako čvrsto sjesti na nju da ispod njega leži poput daske, sasvim nepomična u njegovim strahotno lijepim okovima. Klemmer njišti od smijeha, jer ona ne može misliti ozbiljno i sve je to, naravno, izmislila. Ova mu se žena pokazuje u nekom sasvim novom svjetlu, vežući ga tako još čvršće za sebe. Ona traži zabavu i ne isključuje ni jedan njen oblik. Jer u pismu naprimjer piše: poput crva ću se izvijati u lancima kojima si me ti okrutno okovao i u kojima ćeš me ostaviti satima te me pritom sa svih mogućih strana udarati šakama i nogama ili me čak bičevati! Erika mu napismeno izjavljuje da pod njim želi nestati s lica zemlje. Njena dobro uvježbana poslušnost treba nove izazove! A majka nije sve, iako je jedna jedina. Ona jest i ostaje u prvom redu majka, ali muškarac traži puno više od majke. Klemmer pita što si ona zapravo umišlja. I tko je ona uopće, zanima ga. Čini mu se da Erika ne zna što je sram.

Klemmer želi što prije van iz ovog stana, koji mu počinje sličiti klopci. Nije znao u što se upušta. Nadao se nečem boljem. Kajakaš je ovdje prisiljen istraživati nesigurne vode. Sam sebi ne želi priznati u kakav se položaj doveo, niti će to ikome ikada ispričati. Sto ta žena želi od mene, pita se sa strahom. Je li dobro razumio da tako što će postati njen go- spodar zapravo nikada neće moći postati njen gospodar? Dok ona određuje što s njom mora raditi, jedan dio nje uvijek će mu ostati nedokučiv. Kako olako povjeruje zaljubljeni da će prodrijeti do najskrivenijih kutaka onog drugog. Erika je uvjerena da u svojoj dobi još uvijek može birati, dok je on puno mlađi i otuda njegovo pravo da bude i da bira prvi. Erika od njega napismeno zahtijeva da se prema njoj odnosi kao prema svojoj robinji i da joj daje zadaće. On u sebi misli: ako tu nema ničeg drugoga osim ovoga što ona od njega traži, on je ipak nikada neće kazniti. On je mladić plemenita srca i takvo što bi mu preteško palo. Ima granica koju on zbog dragih mu navika ne može prijeći. Moraš poznavati svoje granice, a granice počinju ondje gdje počinje bol. Nije da se on takvo što ne bi usudio, ali jednostavno to ne želi. Ona ga u pismu obavještava da će mu se uvijek obraćati pismenim ili telefonskim putem a nikada osobno. Naglas se to ne usudi izreći! Pogotovo ne kada ga gleda u njegove plave oči. Klemmer se od smijeha počeo udarati po bedrima kada je čuo da MU ona želi dati naputke kako da se ponaša! I da bi je povrh svega on trebao odmah poslušati. Nadalje te molim, kaže ona, da cijelo vrijeme opisuješ što mi tog trenutka radiš. I glasno mi prijeti onim što ćeš mi raditi nakon toga ako ti odbijem poslušnost. Sve joj mora detaljno opisati. I bol joj, koju će povećavati, mora unaprijed podrobno opisati. Ali Klemmer se ponovo počinje rugati Eriki koja za to vrijeme šuti: Što misli tko je ona? Njegova poruga sadrži i neizrečeno mišljenje da je ona zapravo nitko i ništa. On govori o svojim granicama, koje poznaje jedino on jer je u njih osobno zabio međaše. Ta granica počinje ondje gdje nešto moram učiniti protivno svojoj volji, pokušava Klemmer ironijom ublažiti ozbiljnost situacije. On čita pismo, samo za šalu. Više radi vlastitog zadovoljstva čita naglas kako ono što si ona priželjkuje nitko drugi ne bi izdržao, a da prije ili kasnije ne umre. Pravi popis boli. Smijem postupati s tobom kao s predmetom, zaključuje Klemmer. Nitko u školi ne smije primijetiti što se između njih dvoje događa, nastavlja ona. Klemmer je pita nije li malo skrenula. Vara se ako misli da njihov odnos nitko neće primijetiti. Grdno se vara! Erika šuti i objašnjava u pismu da će njeno tupo pijanističko krdo možda i tražiti neka objašnjenja, ali da ih neće dobiti. Erika je prema svojim učenicima uvijek bila gruba i nikada se nije na njih obazirala, usprotivio joj se Klemmer. Ali ni on se ne namjerava

posve razotkriti pred ljudima koji svi zajedno nisu pametniji od njega. Takvo što nisam očekivao od našeg odnosa, Erika. Klemmer nastavlja čitati pismo, koje ni uz najbolju volju ne može ozbiljno shvatiti budući da u njemu stoji kako ne smije ispuniti ni jednu njenu molbu. Ako te ja, ljubljeni moj, zamolim da olabaviš lance kojima sam okovana i ako mi ti uslišaš tu molbu, možda bih se mogla osloboditi svojih okova. Zato je jako važno da ne obraćaš pozornost na moje molbe! Naprotiv, kada te preklinjem da mi nešto učiniš, ti se pravi da si to doista i htio učiniti, ali zapravo samo još jače i okrutnije pritegni okove na mojem tijelu i remenje za dvije-tri rupice, što jače, to bolje za mene, a osim toga najlonkama, koje ću staviti sa strane, napuni mi usta i potom usta što je čvršće moguće zaveži, tako da ne mogu ni pisnuti. Klemmer kaže ne i neka izvoli odmah prestati. Pita Eriku želi li pljusku. Erika ne progovara. Klemmer joj prijetećim glasom kaže da će pismo pročitati samo zato što ga zanima klinički slučaj kakav je ona. Kaže joj: Ženi kao tebi to ne treba. Pa Erika nije ružna! Nema nikakvu vidljivu tjelesnu manu, osim što je stara. Još uvijek ima sve zube. Ovdje piše: veži me gumenim crijevom, već ću ti pokazati kako, zgužvane mi najlonke tako duboko uguraj u usta da ih ne mogu izbaciti jezikom. Gumeno sam crijevo već pripremila! Što čvršće mi zamotaj glavu i, kako bih jače uživala, stegni ovoj tako čvrsto i stručno da ga ne mogu skinuti. Ostavi me da u bolovima, prepuštena sebi, čamim satima, a ništa ne mogu učiniti. A moja nagrada, pita Klemmer šaleći se. Pita to zato što mu gledanje tuđeg bola nije nikakvo zadovoljstvo. Bol koju osjeća u sportskim aktivnostima, koje je svojevoljno odabrao, nešto je sasvim drugo, tada pati jedino on. Recimo hladan tuš u sauni nakon vožnje ledenim vodama gorskih rijeka. Takve uvjete odabirem ja osobno i zato bih ti rado objasnio što smatram ekstremnim uvjetima. Rugaj mi se i govori mi da sam tvoja glupa robinja, a možeš mi govoriti i još ružnije stvari, moli ga dalje Erika u pismu. Molim te da uvijek vrlo glasno opisuješ što toga trenutka radiš i da mi unaprijed oslikaš kako se može pojačati bol, ali da je u svojoj okrutnosti ipak ne pojačaš. Prijeti mi, ali nemoj prijeći granice. Klemmer razmišlja o tomu do kakvih je on već sve granica došao, ali ovakvu ženu još nije sreo! Ti stari, smrdljivi potočiću, ti sigurno nećeš doprijeti do novih, nepoznatih obala, govori joj mrzovoljno, iako u mislima. Već ju je obasuo pogrdama, iako, opet, samo u sebi. Gleda tu ženu koja priželjkuje da od slasti side s uma i pita se tko uopće poznaje ženski rod. Žene misle isključivo na sebe. Nakon svega će mi još iz zahvalnosti ljubiti stopala. Pismo je glede toga sasvim jasno. U pismu se dalje predlaže da njihov odnos ostane potpuna tajna. Nastava je idealno plodno tlo za velike tajne, ali i za isticanje u javnosti. Klemmer primjećuje da se pismo u istom tonu nastavlja u beskraj. Ovo što čita može shvatiti jedino kao kuriozitet. Najradije bih odmah napustio ovaj stan, određuje Klemmer u sebi svoj krajnji cilj. Jedino što ga ovdje drži jest znatiželja: kako daleko može ići netko tko želi doseći zvijezde! Klemmer, filtrima vrećica-zvijezda, već dulje osvjetljava svoju bližu okolinu. Svemir glazbene umjetnosti rasprostire se posvuda uokolo; žena bi trebala samo ispružiti ruku i dohvatiti ga, ali ona se zadovoljava malim stvarima! Klemmer bi je najradije udario nogom. Erika gleda muškarca. Jednom je bila dijete i nikada to više neće biti.

Klemmer je zafrkava i govori kako je nepravedno dobivati nezaslužene udarce. Ova žena udarce zaslužuje samim svojim prisustvom, ali to je premalo. Erika misli na stare

pokretne stube u robnim kućama svoga djetinjstva. Klemmer pecka da bi mu se ruka ponekad možda mogla omaknuti, to uopće ne želi osporiti, ali što je previše, previše je. Bez neobuzdanosti u trenucima bliskosti, molim! Ona iskušava njegovu ljubav, to i slijepac može vidjeti. Ispituje koliko bi daleko on išao u svojoj ljubavi prema njoj. Provjerava je li spreman na vječnu vjernost i želi da joj on to potvrdi prije negoli uopće išta započnu. Tako žena razmišlja. Čini se da provjerava koliko može računati na njegovu odanost i koliko su čvrste zidine njene privrženosti. I naravno, ako je to uopće važno: kolika je njena sposobnost predati se drugome. Jer znanje se temelji na sposobnostima. Klemmer je čvrsto uvjeren da se ženi u ovoj fazi veze može svašta obećati, a ništa ne održati. Ako ga se sporo kuje, vruće se željezo strasti brzo hladi. Zato ga se brzo mora obraditi čekićem. Muškarac obrazlaže sve slabije zanimanje za određeni primjerak ženskog roda: iscrpljen je od prevelika posla. Razdire ga potreba da bude sam. Klemmer iz pisma razabire da ova žena želi da je on proguta. Ne hvala, nema apetita, Klemmer se zahvaljuje, odbija. Svoje odbijanje obrazlaže načelom: što ne želiš da tebi drugi čine, nemoj ni ti drugima činiti. I da ne želi zgužvani rupčić u ustima i lance po tijelu. Ja te toliko volim, govori Klemmer, da te nikada ne bih mogao povrijediti, ni onda kada bi ti to željela. Jer svatko od nas čini isključivo ono što želi. Klemmer iz pročitanoga neće izvlačiti nikakve zaključke, to mu je odmah bilo jasno. Izvana potmula grmljavina televizora, na čijem ekranu muška osoba prijeti ženskoj. Današnja epizoda obiteljske TV sapunice bolno pogađa Erikin duh, koji je za takvo što otvoren i to prihvaća. Taj se duh u njena vlastita četiri zida razvija do veličanstvenih razmjera, jer mu ondje ne prijeti nikakva konkurencija. Majci se može približiti jedino tako da razvije nenadmašive pijanističke sposobnosti. Majka tada kaže da je Erika najbolja. To je laso kojim hvata kćer. Klemmer čita rečenicu u kojoj stoji da po vlastitom nahođenju Eriki smije određivati kazne. Pita je zašto u pismu nije sama sebi odredila kazne, ali se pitanje odbija o Erikinu oklopnu krstaricu. Ovdje ionako piše da je to samo prijedlog. Erika se nudi da će kupiti lanac i dvije brave, koje ona sasvim sigurno neće moći otvoriti. I molim te, ne zabrinjavaj se zbog moje majke! Ali zato je majka zabrinuta za nju i s druge strane šakom udara o vrata. Njeni se udarci jedva čuju zbog kredenca koji je strpljivo podmetnuo leda. Čuje se majčin lavež i šum televizora. U televizoru su zarobljeni maleni likovi, s kojima gledatelj radi što hoće jer televizor po želji može uključiti i isključiti. Sićušnim likovima s televizora suprotstavljaju se veliki likovi iz pravog života, pri čemu pravi život pobjeđuje jer on može naređivati likovima na ekranu. Pravi se život posve ravna prema televiziji, koja oponaša pravi život. Likovi s otrovno napuhanim fen-frizurama preplašeno se gledaju ravno u oči, no jedino oni izvan TV ekrana mogu nešto vidjeti; oni drugi gledaju s ekrana i niti što vide niti što shvaćaju. Moramo nabaviti, iznosi Erika još jedan prijedlog, i bravu za ova vrata ili nekakvu napravu kojom bi se vrata mogla zatvoriti! To mirne duše možeš prepustiti meni, ljubavi! Željela bih da od mene napraviš paket koji će ti biti predan na milost i nemilost. Licem u lice s tim naredbodavnim tijelom, Klemer nervozno oblizuje usne. Pred njim se kao na televiziji otvara svijet minijatura. U tom svijetu jedva ima mjesta da zamahne nogom prema ženi ispred sebe što se odjednom strašno smanjila, sićušnoj figurici Eriki što mu gazi po mozgu. Mogao bi je bacati u zrak poput lopte i više je ne uhvatiti.

Mogao bi iz nje ispuhati zrak. Ona se namjerno ponižava, iako to pred njim ne mora činiti. Jer on joj priznaje sposobnosti. Ona se više ne želi osjećati nadmoćnom, jer neće moći naći nikoga tko će se osjećati nadmoćan u odnosu na nju. Erika namjerava poslije kupiti još neke dodatke za njihovu malu zbirku predmeta za mučenje. Zajedno će svirati na tim privatnim orguljama. No zvuk se orgulja ne smije čuti u javnosti. Učenici ne smiju ništa posumnjati, zabrinuta je Erika. Majka tiho i ljutito jeca ispred vrata. U TV sapunici gotovo nečujno, jer ton je na televizoru utišan, jeca žena na koju nitko ne obraća pozornost. Majka je u stanju i sasvim je spremna tako pojačati zvuk da će se od jecanja žene iz TV sapunice tresti čitav stan. Ako se ona, majka, ne smije umiješati, jer bi smetala ovim dvoma iza vrata, tada će to učiniti teksaška imitacija žene s trajnom ondulacijom, i to vrlo jednostavno — pritiskom na daljinski upravljač. Erika će se drznuti i jednostavno nešto neće učiniti, a zauzvrat želi da je on odmah kazni. Jednostavno neće izvršiti neki zadatak. Majka neće saznati da Erika nije izvršila svoju dužnost. Molim te, ne zabrinjavaj se zbog moje majke. Walter Klemmer sasvim se sigurno neće zabrinuti zbog Erkine majke, ali će se zato majka zabrinuti zbog njih i na to će ih upozoriti grmljavinom televizora. Tvoja nas majka jako ometa, tuži se muškarac plačljivim glasom. Erika mu upravo predlaže da pribavi crnu plastičnu ili najlonsku pregaču i na njoj izreže rupe kroz koje bi se Vidjeli Njeni Spolni Organi. Klemmer pita gdje će naći takvu pregaču, osim ako je ne ukrade ili ne skroji. Pokazati se muškarcu samo kroz rupice na pregači, to je, dakle, vrhunac njene mudrosti, ruga joj se. To je sigurno vidjela na televiziji, gdje se nikada ne pokaže cjelina, nego samo djelići, što svaki pojedinačno čini svijet za sebe? Režiser isporučuje isječke stvarnosti, a ostatak izmišljamo mi. Erika mrzi ljude koji televiziju gledaju ne razmišljajući. Ako si otvorena duha, od svega možeš imati koristi. Televizija lifra gotove obrasce, a um prikladna pakovanja. Um po želji mijenja životne okolnosti, izmišlja nastavak radnje ili radnju mijenja. Razdvaja i spaja zaljubljene onako kako je to scenarist odmah trebao predvidjeti. Naša glava sve prepravi onako kako se njoj sviđa. Erika želi da je Walter Klemmer muči. Klemmer je ne želi mučiti i kaže: Nismo se tako dogovorili, Erika. Erika ga moli neka joj, molim lijepo, sve konopce i čeličnu užad stegne tako čvrsto da ih kasnije ni on ne može odriješiti. Ne štedi me nimalo, naprotiv, upotrijebi svu svoju snagu! I sveži me posvuda. Sto ti znaš koliko sam ja snažan, postavlja Walter Klemmer retoričko pitanje njoj koja ga još nikada nije vidjela kako vesla. Ona sasvim sigurno misli da je puno slabiji nego što jest. I ne sluti što bi joj on mogao napraviti. Stoga mu piše: Znaš li da su konopci čvršći ako se prije toga neko vrijeme namaču u vodi? Učini to, molim te, kada god poželim i mirne duše uživaj u tomu. Jednog me dana, navest ću ti u nekom od sljedećih pisama kojeg, iznenadi konopcima koje ćeš najprije natopiti, a potom osušiti kako bi se skrutili. Kazni me zbog svih mojih prijestupa! Klemmer joj pokušava objasniti da Erika, koja šuti, šutnjom krši osnovna pravila kulturnog ponašanja. Erika i dalje šuti, ali glavu drži uspravno. Uvjerena je da je na pravom putu i želi da on dobro spremi sve ključeve kojima će je zaključavati! Ne smije ništa izgubiti. A zbog moje se majke ne zabrinjavaj, nego zatraži od nje rezervne ključeve, kojih ima jako puno! Izvana zaključaj i mene i majku! Već danas očekujem da ćeš žurno morati otići i da ćeš me, što je moja najveća želja, okovati, vezati i zakopčati te me zgrčenu, s majkom u drugoj sobi, ostaviti ležati do sljedećeg dana. Ne zabrinjavaj se zbog moje majke, jer moja je majka isključivo moja briga. Uzmi sve ključeve, i soba i stana, nemoj ni jedan ostaviti ovdje!

Klemmer ponovo pita što će time dobiti. Klemmer se smije. Majka grebe po vratima. Vrata su zatvorena. Erika šuti. Majka se smije. Klemmer grebe po vratima. Vrata škripe. Televizor je isključen. Erika jest.

Da ne bih mogla cviljeti od bola, molim te da mi u usta uguraš klupko od najlonki, debljih čarapa ili si. i da u tom uživaš. Uživaj i dok mi preko začepljenih usta stručno vezuješ gumeno crijevo (u maloprodaji u specijaliziranim trgovinama) ili najlonke, kako klupko ne bih mogla izbaciti. Pritom, molim te, nosi, malene crne kupaće gaćice, koje

više otkrivaju nego što skrivaju. Kunem ti se da nitko ništa neće saznati! Ljudski mi se obrati riječima: Vidjet ćeš ti kakav ću lijep paket od tebe napraviti i kako ćeš se lijepo osjećati pošto te ja obradim. Laskaj mi kako sam lijepa ovako začepljenih usta i govori kako ćeš me zavezanu ostaviti 5-6 sati, nikako kraće. Čvrsto mi sveži članke nogu u najlonkama i zapešća te me bez mog dopuštenja omotaj i stegni konopcem od stopala do bedara i naviše. Moramo to isprobati. Svaki ću ti put objasniti

što želim i kako to želim, ali uvijek će to biti onako kako si jednom već učinio. Bi li me

mogao, molim te, usta začepljenih maramicom i svezanu u nepomičan stup postaviti ispred sebe? Ako da, najljepše ti zahvaljujem. Kožnatim mi remenčićima, molim te, sveži ruke uz tijelo, što čvršće možeš. Tako da ne mogu stajati. Walter Klemmer pita: Molim? I odmah u sebi odgovara: Molim! Stisnuo se uza ženu koja nije njegova majka, a ona mu to potvrđuje tako što ga nije zagrlila kao da joj je sin.

Ruke joj spuštene počivaju uz tijelo. Mladić očekuje nježan pokret i nježno se privija uz nju. Moli je za gestu ljubavi i nježnosti, kakvu bi mu nakon ovako snažnih osjećaja uskratio samo netko potpuno bezosjećajan. Erika Kohut osjećaje poklanja isključivo sebi, nikom drugom. Molim te, molim te, čuje se učenikov jednoličan glas, ali mu učiteljica na to ne uzvraća ljubaznošću. Njen mu odgovor, jednak odbijanju, objašnjava

da ga pušta da pase po njoj, ali da mu nije dužna podati i usne. Čitanje to ne može

nadomjestiti, psuje grubo muškarac. Žena ga i dalje potiče da čita pismo. Klemmer je optužuje: Ništa mi drugo ne možeš ponuditi. To je neoprostivo. Ne može se samo

uzimati. Klemmer se dragovoljno nudi da je upozna sa svjetovima koje još nije upoznala! Erika niti daje niti prima. Ali ona u pismu prijeti da će biti neposlušna. Budeš li svjedok nekog mog prijestupa, savjetuje Walteru Klemmeru, udari me kada budemo sami, molim te, svom snagom nadlanicom po licu. Pitaj me zašto se ne žalim majci i ne uzvraćam. Molim te, svakako

mi sve to govori kako bih se osjećala što bespomoćnijom. Uvijek se prema meni odnosi

onako kako sam ti napisala. Vrhunac, na koji se sada i ne usudim misliti, bit će kada me, izazvan mojim marom, budeš zajahao. Sjedni mi, molim te, svom težinom na lice i

bedrima mi stisni glavu tako snažno da se ne mogu pomaknuti. Upozoravaj me koliko nam je vremena ostalo i ponavljaj: imamo dosta vremena! Prijeti mi da ćeš me satima ostaviti u takvom položaju ako dobro ne napravim nešto što si mi naredio. Pusti me da satima čamim s tobom na licu! Ostani sjediti na meni dok ne poplavim. Ovim pismom

od tebe tražim da mi priuštiš te slasti. Sigurno ćeš bez problema odgonetnuti za kakvim

još, većim, slastima čeznem. Ne usudim se ovdje ih zapisati. Pismo ne smije dospjeti u krive ruke. Dobro me ispljuskaj! Ne obaziri se na moje ne. Ne obraćaj pozornost na moja zazivanja. Ili molbe. Što se majke tiče, ne gledaj je! Vani tiho zuji televizor. Velikim gutljajima majka opet počinje ispijati liker. Treba nešto što će joj odvratiti misli od briga. Posvuda su obitelji za stolom. Mali se ljudi na

televiziji mogu pritiskom na tipku izbrisati u svakom trenutku. Ali tada nitko ne bi znao kakva ih je sudbina u seriji snašla, što majka ne bi mogla podnijeti. Jednim okom gleda seriju, a drugim pazi na vrata kćerkine sobe. Bude li to sutra kćer zanimalo, moći će joj ispričati sadržaj današnjeg nastavka, tako da se kći čudom ne čudi kada bude gledala sljedeći gorki nastavak. Klemmer sebe smatra pozvanim da objektivno i bez požude promatra žensko tijelo pred sobom. Ali požuda ga neprimjetno obuzima. Glina požude slijepila je njegove misli, a birokratska rješenja koja mu Erika propisuje daju mu smjernice za njegovo puteno postupanje. Klemmer se polako počinje uživljavati u ženine želje, htio on to ili ne. Ali čita ih kao da je još uvijek izvan svega. Ipak, užitak će ubrzo promijeniti njegov stav!

Erika želi jedno: da netko žudi za njenim tijelom. Želi biti sigurna da će se to dogoditi. Dok Klemmer čita pismo, raste njegova želja da sve opisano i isproba. Spušta se sumrak, ali oni ne pale svjetlo. Dovoljno im je svjetlo uličnih svjetiljaka.

Je li doista točno, kao što ovdje piše, da mu mora gurnuti jezik u stražnjicu, kada joj

on zajaše na lice? Klemmer sumnja u točnost onoga što čita, za što okrivljuje slabu rasvjetu u sobi. Žena koja svira Chopina nije mogla ozbiljno misliti kada je ovo pisala. Ali baš to i ništa drugo ona ne želi, upravo zato što je stalno svirala samo Chopina i Brahmsa. Došao je do mjesta gdje ga moli da je siluje, što ona više zamišlja kao

nagovještaj silovanja. Kada se više ne budem mogla ni pomaknuti, govori mi, molim te, o silovanju i da je ono neizbježno. Ali molim te da uvijek kažeš više od onoga što ćeš doista učiniti! Govori mi da ću od užitka sići s pameti kad sa mnom budeš postupao brutalno, ali temeljito. Brutalnost i temeljitost dvije su neukrotive sestre, što na svaki pokušaj da ih se razdvoji počinju vikati. Kao Ivica i Marica, a ono prvo je već u vještičinoj peći. Pismo objašnjava da će Erika od slasti izgubiti pamet ispuni li Klemmer sve navedeno. S uživanjem joj treba prilijepiti što više sočnih pljusaka. Unaprijed naj- ljepše zahvaljuje! Ali molim te, nemoj me ozlijediti, piše između redaka. Žena se htjela ugušiti od Klemmerove poput kamena tvrde kite, dok nepomično leži pritisnuta o pod. To što ovdje piše plod je njenih dugogodišnjih razmišljanja. Ipak, Erika se nada kako ljubav neće dopustiti da se sve to i obistini. Ustrajat će u svojim zahtjevima, ali on će je odbiti, a odbijanje ublažiti nekim općenitim znakom ljubavi. Erika je uvjerena da ljubav sve opravdava i oprašta. I zbog toga joj se, molim lijepo, mora olakšati u usta, i činiti to tako dugo dok joj jezik ne odrveni, a ona možda ispovrati. U pisanu i isključivo pisanu obliku Erika zamišlja da on ide tako daleko da se na nju popiša. Iako ću se na početku vjerojatno braniti od toga, ako ću, onako okovana, to moći. Čini to često i obilno, sve dok se ne prestanem opirati.

U kutu Erikine podsvijesti bljesnuo je majčin udarac, jer dijete nepravilno drži ruke

na klavijaturi. Nepodmitljiva sjećanja naglo izviru iz kutije bez dna u Erikinoj glavi. A majka s druge strane pije liker potpuno različite boje od one Erikina lica. Majka se

pokušava osoviti na noge, no ne osjeća ni ruke ni noge pa odlučuje otići na počinak. Kasno je i vrijeme je da pođe u postelju. Klemmer je pismo pročitao do kraja. Ispod časti mu je izravno se obratiti Eriki, jer ova žena nije toga dostojna. U svom tijelu, koje nehotice reagira, Klemmer pronalazi dobro- došla sukrivca. Gospoda Kohut stupila je s njim u kontakt pismom, ali njemu bi puno više značio običan dodir. Svjesno nije odabrala put nježnih ženskih dodira. No čini se da Erika u načelu prihvaća njegovu požudu. On će posegnuti za njom, ali ne i ona za

njim. To ga je ohladilo. Šutnjom odgovara ženi na pismo. Šuti tako dugo dok mu ona nije predložila odgovor. Moli ga da uzme u obzir želje iz pisma, ali da pismo nikome ne pokazuje. Uostalom, neka samo sluša osjećaje. Klemmer odmahuje glavom. Ali Erika ga podsjeća na žeđ i glad, koje sasvim sigurno ne zaboravlja zadovoljiti. Kaže mu kako ima njen telefonski broj i da je može nazvati. Razmisli u miru o svemu. Klemmer šuti bez pogovora i prigovora. Dlanovi su mu, stopala i leđa znojni. Prošlo je dosta vremena. Žena je razočarana jer je očekivala da će on pokazati osjećaje, a on je umjesto toga već dvadeseti put pita misli li ona ozbiljno. Ili je to samo neukusna šala? Klemmerove lice odaje mir, ali mir koji će se svaki trenutak pretvoriti u eksploziju! Tako izgleda netko obuzet silnom žudnjom za posjedovanjem, prije nego što tu žudnju može zadovoljiti. Erika ga pita gdje mu je odanost i privrženost? Ljutiš li se na mene? Nadam se da ne. Za svaki slučaj oklijevajući kreće u napad i kaže da to ne mora biti danas. Ima dana. U kartonskoj kutiji ima dovoljno konopaca i čelične užadi koja im može poslužiti za prvu ruku. Može birati. Da bi izbjegla mogući prigovor, dodaje da se u trgovini mogu naručiti okovi po mjeri. Izgovara još nekoliko rečenica u skladu s trenutačnim raspoloženjem. Govori kao da je na nastavi; prava učiteljica. Klemmer šuti, jer na nastavi smije govoriti jedino nastavnik. Erika naređuje: Reci nešto! Klemmer se smješka i odgovara u šali da o tomu mogu još porazgovarati! Oprezno ispituje je li izgubila svaki smisao za mjeru. Kuca na njena vrata provjeravajući nije li u erotskom smislu sasvim skrenula.

Uto se Erika prvi put pobojala da bi je Klemmer mogao udariti prije nego što su još išta započeli. Počinje se brzo ispričavati zbog otrcana jezika kojim je napisala pismo, pokušavajući tako smanjiti napetost. Bez gađenja i dobro raspoložena kaže: Konačno, talog ljubavi uvijek je banalan. Možeš li, molim te, doći k meni u stan? Gdje ćeš me, usudiš li se, okovati svojim strašnim i slatkim okovima i ostaviti me da tako svezana čamim od petka navečer do nedjelje navečer. Htjela bih što je dulje moguće čamiti u okovima kojima ćeš me ti, usudiš li se, okovati i za kojima već dugo čeznem. Klemmer britko odgovara: Vidjet ćemo što se može učiniti. Ubrzo nakon toga najozbiljnije izjavljuje da mu nije ni na kraj pameti učiniti nešto slično! Erika želi da je nježno ljubi, a ne da je tuče. Pretpostavlja da se ljubavnim činom u red mogu dovesti stvari koje su se činile bezizlaznima. Reci mi nešto lijepo i zaboravi pismo, moli ga nečujnim glasom. Erika se nada da je stigao njen izbavitelj, koji će šutjeti o povjerenoj mu tajni. Erika se užasno boji udaraca. Stoga predlaže da se i nadalje dopisuju. To nas neće stajati ni poštarine. Hvali se da bi mogla napisati još prostija pisma. Jer ovo je bio samo početak. Smije li mu napisati još jedno pismo? Možda će to pismo biti bolje. Žena čezne za tim da je on snažno ljubi, a ne da je tuče. Mirne je duše može ljubiti do bola, samo neka je ne tuče. On kaže: Hvala, vrlo rado. I: U redu. Klemmer odgovara gotovo nečujnim glasom. Eriki je takva boja glasa poznata, jer i majka ponekad slično govori. Nadam se da me Klemmer neće udariti, razmišlja užasnuta. Naglašava da joj sve, baš sve može raditi, pod uvjetom da je to boli, jer jedino za tim čezne. Klemmer joj mora oprostiti što, u to je uvjerena, nije napisala ljepše pismo. Otkriva muškarcu da već mnogo godina čezne za udarcima. Pretpostavlja da je konačno našla gospodara za kojim je čeznula. Od straha Erika govori o nečem desetom. Klemmer odgovara: Hvala lijepa. Erika

dopušta Klemmeru da od danas on odabire njenu odjeću. Osim toga, najstrože je smije kazniti zbog krive kombinacije. Erika širom otvara vrata velika ormara i pokazuje svu svoju odjeću. Nekoliko odjevnih predmeta uzima s vješalice, a druge ostavlja u ormaru. Nada se da Klemmer cijeni elegantnu odjeću pa mu pokazuje šarenilo u ormaru. Ako ti se nešto posebno sviđa, mogu to odmah kupiti! Novac nije važan. Jest mojoj škrtoj majci, kojoj ja zamjenjujem novac. Dakle, ne zabrinjavaj se zbog moje majke. Koja ti je boja najdraža, Walter? Ono što sam ti napisala nije bila šala, govori i naglo saginje glavu pred njegovom rukom. Ne ljutiš se valjda na mene? Kada bih te zamolila da mi osobno napišeš nekoliko redaka, bi li to učinio? Što misliš o tomu i što kažeš na to? Klemmer kaže: Doviđenja. Erika se sagiba, nadajući se da će je ruka udariti iz ljubavi, a ne da joj nanese bol. Odmah sutra dat ću ugraditi bravu u vrata. Erika nudi Klemmeru da on jedini ima ključ. Klemmer ne odgovara na njen prijedlog, a Erika se sva polomila očekujući bar jednu riječ naklonosti. Zamisli samo kako će to biti lijepo. Nada se da će biti ljubazan, ako mu otvori put do sebe. U svako doba. Klemmer ni najmanjim pokretom lica ne odaje što misli. Erika se kune da će učiniti sve što je u pismu napisala. Naglašava: ako je nešto napisano, to ne znači da je i propisano. A ako je nešto odgođeno, nije i izgubljeno. Klemmer pali svjetlo. Niti govori niti udara. Erika bi mu željela ponovo pisati i ispituje ga smije li to učiniti. Dopuštaš li da ti i dalje odgovaram poštanskim putem, molim te? Klemmer joj ne daje nikakve naputke kako da mu se ubuduće obraća. Walter Klemmer kaže: Pričekaj! Njegov se glas diže nad tamnu vrijednosnu jedinicu Eriku, koja preplašeno umire. Malo je psuje, ali je zato barem ne udara. Naziva Eriku raznim imenima i dodaje im pridjev star. Erika zna da mora biti spremna i na takve reakcije pa rukama štiti lice. Ipak ruke spušta, jer ako ju je odlučio udariti, samo neka izvoli. Klemmer joj drsko govori da je ne bi dodirnuo ni štapom. Kune se da je ljubav prije postojala, ali da je nestala. Što se njega tiče, on je više neće tražiti. Užasava se toga. Kako se usuđuje nešto slično predlagati! Erika je glavu gurnula među koljena poput putnika koji pokušava zaštiti glavu u zrakoplovu što se obrušava. Štiti se od Klemmerovih udaraca, koje će vjerojatno preživjeti. Neće je udariti jer ne želi zaprljati ruke, govori joj on. Čini se da joj je pismo bacio ravno u lice, ali ono pogađa njen pognuti zatiljak. Poput snježne pahulje polako pada na Eriku. Dvoje što se voli ne treba pisma, ruga se Klemmer ženi. Pisma su kao izgovor potrebna samo kod ljubavnih prijevara.

Erika ukočeno sjedi na sofi. Stopala u novim cipelama stisnula je jedno uz drugo. Ruke je položila na koljena. Bez nade čeka da Klemmer izvede nešto poput napada iz ljubavi. Osjeća ono neizbježno: ova će se ljubav ugasiti! Njegova ljubav nije valjda prestala, ipak se nada. Dok god je Klemmer ovdje, ima nade. Nada se, molim lijepo, barem strastvenim poljupcima. Klemmer odgovara: Hvala, ne. Iz dubine duše nada se da će, umjesto da je muči, na njoj prakticirati ljubav na austrijski način. Ali ako pusti strasti koju prema njoj osjeća na volju, ona će ga odmah odbiti riječima: pod mojim uvjetima ili nikako. Očekuje da je neiskusan učenik zavodi rukama i usnama. Ona će mu pokazati kako. Ona će mu pokazati kako. Sjede jedno nasuprot drugom. Spas koji donosi ljubav blizu je, ali je kamena nadgrobna ploča preteška. Klemmer nije anđeo, a ni žene nisu anđeli. Da bi uspjeli pomaknuti kamen. Što se tiče želja, koje mu je opisala u pismu, Erika je jako stroga

prema Klemmeru. Osim onih u pismu, drugih želja nema. Najljepša hvala! Čemu riječi, pita Klemmer. On je barem ne tuče. Zgrabio je kredenc i bez Erikine ga pomoći pomiče milimetar po milimetar. Miče ga s mjesta na kojem je bio, oslobodivši upravo onoliko prostora koliko je potrebno da otvori vrata. Klemmer ne kaže: Nemamo jedno drugom više što reći. Izlazi bez pozdrava, tresnuvši za sobom vratima stana. Potom odlazi.

Majka glasno hrče u svojoj polovici kreveta, omamljena alkoholom na koji nije naviknuta, što ga u kući drži samo radi gostiju koji nikada ne dolaze. Zahvaljujući požudi, u ovom je istom krevetu majka iskusila sv. majčinstvo, a čim je postigla cilj, požuda je nestala. Jedan je jedini izljev bio dovoljan da ubije svaku požudu i stvori prostor za kćer; otac je jednim udarcem ubio dvije muhe. A usput i sebe. Zbog duševne mutavosti i slaba duha nije mogao predvidjeti posljedice tog ejakulata. Sada kada je otac pod zemljom u drugu se polovicu kreveta uvlači Erika. Nije se oprala i zaudara poput životinje u kavezu, premalenu da bi iz njega mogao izići vonj znoja i divljine. Okrene li se jedna životinja, gurne onu drugu do zida. Oblivena znojem, Erika se zavukla pored majke i leži širom otvorenih očiju. Mokra od vlastitih sokova Erika već dva sata leži u krevetu tupo gledajući u mrak, kadli se majka odjednom budi. Mogla ju je probuditi jedino djetetova misao, jer Erika je ležala sasvim nepomično. Majci odmah pada na pamet zbog čega je jučer navečer posegnula za likerom. Budna kao da je podne, iako je duboka noć, okreće se prema djetetu obasipajući ga teškim optužbama, ozbiljnim prijetnjama i navodeći tobožnje teške ozljede. Slijedi lavina pitanja na koja nema odgovora, postavljenih navrat-nanos, bez obzira na to koje je pitanje doista važno ili zahtijeva žuran odgovor. Budući da Erika šuti, majka se uvrijeđeno okreće na drugu stranu. Odmah objašnjava svoju gestu, govoreći da joj se kći gadi. Ali za tren se ponovo okreće prema kćeri i prijeti joj, samo puno glasnije. Erika se suzdržava i stišće zube, a majka je psuje i proklinje. Optužujući je divljački glasno, majka počinje gubiti kontrolu nad sobom. Još je uvijek pod utjecajem alkohola što bjesni njenim žilama. Liker od jaja pokazuje svoje podmuklo djelovanje, a ni onaj od čokolade ne zaostaje za njim. Erika nevoljko prelazi u ljubavni napad, jer majka već sada zamišlja dalekosežne posljedice kakve će nedavni događaj imati na njihov budući zajednički život i kojih se užasava: na primjer mogućeg Erikina zasebnog kreveta! Eriku je ponio njen ljubavnički pokušaj. Baca se na majku obasipajući je poljupcima. Ljubi je kako je već desetljećima nitko nije ljubio. Zgrabila ju je za ramena, a majka ljutito udara oko sebe, no ne može nikoga pogoditi. Erika ljubi majku po glavi, koju baš ne može naciljati, jer majka glavu zabacuje čas na jednu, čas na drugu stranu. Majčino je lice u polumraku sobe blijeda mrlja okružena obojenom plavom kosom, koja je Eriki orijentir. Erika nasumce ljubi bijelu mrlju. Ona je, Erika, od istog ovog mesa! Od tog prhkog majčinog tijesta. Pritišče vlažne usne o majčin obraz, držeći majku u čeličnom zagrljaju kako se ne bi mogla braniti. Erika je na nju legla najprije polovicom tijela, a potom s tri četvrtine, jer se majka počela ozbiljno tuči i mlatarati rukama oko sebe. Iz- bezumljeno mašući glavom, pokušava se oteti Erikinim usnama zašiljenim u poljubac to je napadaju čas slijeva, čas zdesna. Divlje mlatara glavom ne bi li izbjegla djetetove poljupce pa njihovo hrvanje sliči ljubavnoj borbi, cilj koje nije orgazam, već majka po sebi. Majka kao osoba. Ta se majka odlučno bori protiv djetetova zagrljaja. Uzalud, jer

Erika je jača. Poput bršljana što se penje po zidovima stare kuće Erika se obavija oko majke, koja sasvim sigurno nije isto što i stara, ugodna kuća. Erika sisa i glođe veliko tijelo kao da bi se u njega najradije uvukla i sakrila. Priznaje majci da je voli, ali majka joj ne uzvraća istim riječima, tj. ne kaže da i ona nju voli, ali neka Erika izvoli prestati! Smjesta! Majka se ne može obraniti od tog Erikina vihora osjećaja, iako je pomalo polaskana. Osjeća se kao da joj netko udvara. Osnovni je preduvjet za ljubav da vam netko podiže cijenu jer želi isključivo vas. Erika je zagrizla u majku i ne pušta je. Majka se počinje braniti i udara Eriku. Što je Erika više ljubi, majka je jače tuče, prvo, kako bi se zaštitila i drugo, kako bi od sebe odgurnula dijete koje je izgubilo kontrolu nad sobom, iako nije pilo. Majka urliče sve jače: Prestani! Energično naređuje Eriki da prestane. Erika nesmanjenom žestinom juriša na majku prekrivajući je poljupcima posvuda po tijelu. Usput je udara, ali zato što očekuje majčinu reakciju, a ne zato što bi je željela kazniti. No majka to shvaća kao zlu namjeru pa joj prijeti i psuje ju. Majka su i kći zamijenile uloge, jer pravo je na udarce dosad imala majka; ona odozgo ima bolji pogled na dijete. Majka smatra da se mora odlučno braniti protiv paraseksualnih napada svog potomka, pa naslijepo dijeli pljuske u mraku. Kći silom miče ruke kojima je majka zakrilila lice i u kriptoseksualnoj je namjeri ljubi po vratu, ta čudnovata i nevjesta ljubavnica. Majka, koja također nikada nije imala priliku steći profinjeniju ljubavnu pouku, koristi se krivom tehnikom i svom se snagom rita. Majčino je staro tijelo već poprilično izmučeno. Erika majku doživljava isključivo kao tijelo, a ne kao majku. Zubima je posvuda grize. Ljubi je i ljubi. Ljubi je divlje. Majka govori da je to što kći, koja je izgubila kontrolu nad sobom, izvodi s majkom prava svinjarija. No to joj ne pomaže — desetljećima je nitko nije ovako ljubio, a bit će toga još! Po njoj i dalje pljušte poljupci, sve dok kći, iscrpljena, nije klonula i ostala ležati na majci. Djetetove suze kaplju na majčino lice, a majka poput bagera gura sa sebe dijete pitajući ga je li poludjelo. Ne dobivši odgovor, koji i ne očekuje, majka naređuje Eriki da spava, jer i sutra je dan pun novih obveza što je očekuju. Kći se slaže da bi sada trebale spavati. Tapkajući u mraku poput slijepe krtice, još jednom pokušava pronaći majčino tijelo, ali majka je snažno odgurava od sebe. Kći je nakratko vidjela već prorijeđene i tanke stidne dlake što uokviruju dno majčina debela trbuha. Bio je to neobičan prizor. Majka je dosad strogo skrivala svoje stidne dlake. Kći je u borbi s majkom rukom namjerno krenula ispod spavaćice ne bi li konačno doprla do tih dlaka za koje je cijelo vrijeme znala da postoje! Osvjetljenje je nažalost bilo vrlo slabo. Erika je majčinu spavaćicu rastvorila tako da može sve, ali baš sve vidjeti. Majka se bezuspješno pokušavala obraniti. Erika je naime jača od pomalo izmučene majke, gledamo li isk- ljučivo tjelesno. Obje su žene zaspale priljubljene jedna uz drugu. Dio noći što im je preostao kratak je; uskoro će se neugodnom svjetlošću i dosadnim ptičjim pjevom najaviti dan. Walter Klemer dobrano se čudi toj ženi koja se usudi raditi sve ono što drugi samo obećavaju. Odahnuvši i razmislivši na trenutak, mora protiv svoje volje priznati da ga se duboko dojmilo kako je ta žena došla do svojih krajnjih granica u namjeri da ih pomakne. Ona želi proširiti manevarski prostor svojih zadovoljstava. Na Klemmera to ostavlja jak dojam. Kod drugih žena na raspuknutom betonu ili prašnjavoj zemlji tog prostora ima tek mjesta za dječju penjalicu i dvije-tri ljuljačke. Kod Erike se sretnom korisniku pogled pruža na nogometno igralište, igrališta tenisa i atletsku stazu! Erika je već godinama ograđena plotom koji je majka osobno zabila u zemlju, ali Erika time nije

zadovoljna. Čupa kolce iz zemlje i bez imalo ih oklijevanja, iako s teškom mukom, zabija dalje. To joj učenik Klemmer mora priznati. Ponosi se time da je u pokus uključen baš on, zaključuje nakon dužeg razmišljanja. Mlad je i spreman na nove stvari. Zdrav je i spreman razboljeti se. Otvoren je za sve i svakoga, bez obzira na to otkuda dolazi. Komunikativan je i voljan širom otvoriti svoja vrata. Čak je spreman toliko se nagnuti kroz prozor da izgubi uporište. Izvio bi se na vrške prstiju! Svjesno nešto stavlja na kocku i raduje se riziku zato što taj rizik osobno preuzima na sebe. Dosad je bio poput neispisana lista papira što nestrpljivo čeka na tiskarsko crnilo. Ono što će se na tom listu papira ispisati još nitko nikada nije pročitao. To će ga obilježiti za čitav život! Nakon toga više neće biti isti kakav je bio, jer će biti puno više, a i imat će puno više. U slučaju nužde odlučit će se i za okrutnost što je ta žena od njega traži, razmišlja Klemmer. Bezuvjetno će prihvatiti njene uvjete i izdiktirati joj svoje: još veću okrutnost. Točno zna kako će se sve odvijati kad se na nekoliko dana povuče ne bi li vidio hoće li osjećaji podnijeti neljudski okrutnu probu na koju ih stavlja razum. Čelična se konstrukcija njegova duha malo savila, ali nije pukla pod težinom obećanja koja mu je dala ova žena. Potpuno će mu se predati. Već se sada ponosi time što će uspješno proći kušnju u liku te žene koju će možda i ubiti! Učenik se usprkos tomu raduje što je nije vidio nekoliko dana i tako je malo udaljio od sebe. Bolje je nekoga ostaviti da se peče na tihoj vatri nego mu pružiti mali prst. Pričekat će još nekoliko dana da vidi što će žena, koju bi trebao voljeti, donijeti u gubici:

mrtva zeca ili jarebicu. Ili staru cipelu. Svojevoljno je i svojeglavo odlučio propustiti nekoliko sati glasovira, nadajući se da će ga profesorica nakon toga bez imalo srama početi progoniti. Tada će je pokušati odbiti i čekat će njen sljedeći korak. Mladić je trenutačno radije sam; vuk voli osamu sve dok ne naleti na kozu. Što se Erike tiče, ona već odavno zna što znači riječ odricanje, i sada to želi promijeniti. Cesto korištena preša njene požude stišće njene želje, iz kojih već curi crvena tekućina. Neprestano gleda hoće li se na vratima pojaviti očekivani uče nik. No dolaze svi osim njega. Klemmer je izostao s nastave bez ikakve isprike. U neprestanoj žudnji za znanjem — on puno toga započne, ali ništa ne dovrši; čak je započeo pohađati tečajeve japanskih borilačkih sportova, tečajeve stranih jezika te odlaziti na studijska putovanja i umjetničke izložbe — Klemmer odnedavna u susjednom razredu pohađa nastavu klarineta, kako bi stekao neke osnove koje bi kasnije proširio svirajući dže i improvizirajući na saksofonu. U posljednje vrijeme izbjegava jedino satove i profesoricu glasovira. Pošto stekne osnovna znanja o nečemu, Klemmer se time prestane baviti. Upor nost mu nije jača strana. No sada želi postati savršen ljubavnik, jer ta ga je žena izazvala. Ima li vremena, rado se tuži n steznik klasične glazbene naobrazbe, koji mu je, budući d želi uživati u širokim vidicima i ne podnosi da mu ih išt zaklanja, preuzak. On sluti da negdje ima golemih prostranstava, koja još nikad nije vidio, ali ni drugi prije njega. Oprezno hvata rub prekrivača i uplašeno ga ispušta jedino zato da bi ga odmah ponovo podigao pitajući se je li doista dobro vidio? Ne može vjerovati. Kohutica mu neprestano pokušava zabraniti da krene prostranim poljanama i vlažnim livadama uz rijeku, ali na privatnom ga planu mami onamo. Učenik osjeća kako ga povlači vrtlog bezgraničnosti. Ta je žena na nastavi neumoljiva, izdaleka čuje i najmanji krivi zvuk, a u privatnom životu želi moliti za milost. Na satovima glasovira potpuno ga je omotala elastičnim zavojima vježbi za prste, vježbi trilera i

Czernyjeve škole besprijekornog sviranja. Bit će joj pravi udarac u lice kada sazna kako mu je tek konkurentski klarinet pomogao da se oslobodi kontrapunktalnosti koja ga steže poput oklopa. Kako će jednog dana lijepo improvizirati na sopran-saksofonu! Klemmer vježba na klarinetu! Klavir polako zanemaruje. Odlučno otkriva nova glaz- bena područja, planira da započne svirati u studentskom džez-bendu, čije članove osobno poznaje, i da s njima svira dok ih ne nadmaši pa osnuje vlastitu grupu, koja će svirati onako kako on želi i koje je ime već smislio, ali ga još ne želi otkriti. Tako nešto odgovaralo bi njegovu snažnom nagonu za glazbenom slobodom. Već se prijavio u džeziste. Želi naučiti pisati aranžmane za džez-kompozicije. Najprije će se prilagoditi i uklopiti, kako bi poslije u pravom trenutku nekom solo dionicom što oduzima dah zablistao poput veličanstvena vodoskoka i tako zasjenio sve druge svirače u bendu. Njegova se volja ne može lako ukrotiti, a niti se njegova htijenja i umijeća mogu tek tako strpati u škrinjicu notnog sustava. Ne misli ni na što drugo, već puše u cijev glazbala taktovima živo prateći melodiju. Veseli se. Vježba položaj usana na pisku i okretanje listova. Sasvim lijepo napredujete, govori njegov profesor klarineta i veseli se učeniku koji je od Kohutice došao sa dobrim predznanjem i kojega će, nada se, kolegici oteti. Kako bi se na završnom koncertu on mogao pohvaliti učenikovim uspjehom. U probranoj opremi za pješačenje približava se vratima razreda u kojima se održava nastava klarineta neka žena, koju u prvi trenutak ne možete prepoznati, zastaje pred vratima i čeka. Mora doći ovamo i zato želi ovamo. U skladu s povodom Erika Kohut uredila se onako kao to samo ona zna. Nije li joj obećao da će je odvesti u prirodu, taj učenik Klemmer, u netaknutu kao sunce čistu prirodu, i ne zna li on najbolje gdje takve prirode ima? Prestravljenog učenika koji s malom crnom kutijom za klarinet pod rukom izlazi iz razreda Erika mucajući poziva u šetnju promenadom uz rijeku. Po njenoj mu je odjeći sigurno jasno što ima na umu. Kreću odmah! Razlog je mog dolaska, govori ona, šetnja pored rijeke i šumama. Pred tom prikladno opremljenom damom uzdižu se stjenoviti obronci uspjeha i ružni ledenjaci u podnožju kojih se uz potmuli tutanj kotrlja kamenje. Zajedno će uložiti napore da na nekoj negostoljubivoj stanici žičare dosegnu cilj; po podu kore od banana, korice jabuka, netko se ispovraćao u kutu, posvuda bezvrijedni predmeti, po svim kutovima komadićci zaprljana papira i poderane karte koje nitko ne baca u košaru za smeće. Erika je, kao što će Klemmer primijetiti, u sasvim novoj odjeći. Odjeća odgovara povodu, a povod odjeći. Čini se da je i sada kao i uvijek ovoj ženi odjeća najvažnija i uopće da joj je u svakoj prilici potreban nakit ne bi li se osjećala vrednijom. Suma naime ženu ne može ukrasiti. Naprotiv, žena je ta koja svojim prisustvom treba uljepšati šumu, poput životinje koju lovac promatra kroz dalekozor. Erika je kupila čvrste cipele i dobro ih namazala kremom da ne promoče. Kada bi htjela, u tim bi cipelama mirne duše mogla propješačiti nekoliko kilometara. Na sebi ima sportsku kariranu bluzu, kaputić kroja narodne nošnje, planinarske hlače do koljena i vunene crvene dokoljenke. Ima čak i naprtnjaču s okrepom! Čelično uže nema, jer ne voli ekstremne sportove. A kada bi i bila za ekstremnosti, onda za one za koje ne treba mreža i čelično uže; bez sidra za spašavanje ova bi se žena usudila prepustiti jedino divljim tjelesnim prčkanjima, gdje si prepušten sam sebi i svom partneru. Erikin je plan da se muškarcu ponudi u malim zalogajima. On je se ne smije zasititi, mora osjećati stalnu i neutaživu glad za njom. Tako to ona zamišlja kada je sama s

majkom. Dobro je promislila o svemu: dat će se škrto i nerado. Kada je o njenu tijelu riječ, pravi je zelenaš. Svaki novčić svog istrunulog tijela Klemmeru će škrto izbrojiti na stol, tako da će on misliti kako je dobio dvostruko više od onoga što mu je ona doista dala. Nakon drskog proboja s pismom povukla se, što joj je prilično teško palo. Zarobljena je u kašici prasici svoga tijela, u tom plavkastom natečenom tumoru što ga neprestano vuče sa sobom i koji je tako pun gnoja da može svaki tren prsnuti. Za ovu se odjeću, kupljenu u trgovini sportskom opremom, gadno istrošila. Ona kupuje kvalitetu, ali ljepota je važnija. Njene su želje bezgranične. Klemmer promatra ženu mirnoćom što odaje snagu. Očima klizi niz imitaciju puceta na kaputiću i srebrni lančić sata (također imitacija) ukrašen jelenjim zubima što visi na Erikinu trbuhu. Erika ga moljaka da pođu u šetnju koju joj je za danas obećao i zbog koje je došla ovamo. On pita: Zašto baš ovdje, sada i danas? Ona kaže: Zar se ne sjećaš da si rekao danas? Šutke mu pod nos stavlja ku- pone njegovih neopreznih obećanja. Izričito joj je obećao šetnju, i to: danas. Svojevremeno je rekao: danas. Neka učenik ne misli da učiteljica išta zaboravlja. Klemmer kaže da sada nije ni mjesto ni vrijeme. Erika mu kao mogućnosti navodi druga mjesta i bolja vremena. Paru ubrzo neće trebati obilazni putovi što vode preko jezera i dolina. Ali danas bi pogled na planinske vrhove i krošnje stabala možda u njemu probudio žudnju. Walter Klemer razmišlja. Zaključuje da ne treba ići daleko da bi se isprobalo nešto novo. Budući da se oduvijek zanimao za znanost, nudi nešto čemu će se Erika sigurno začuditi — da to učine odmah i ovdje. Čemu gubiti vrijeme odlazeći nekamo daleko? Osim toga, ovako će još stići i u džudo-klub na trening koji počinje u tri! Samo se jedno ne smije s ljubavlju: šaliti. Ako ona misli ozbiljno, on nema ništa protiv. Molim lijepo. Sve dosad je prema njoj bio ljubazan i povjerljiv, ali može postati i grub, što će bez problema dokazati. Kako god ona želi. Umjesto da mu, kao što je red, odgovori, Erika ga odvlači u prostoriju za čistačice, za koju zna da se nikada ne zaključava. Neka sada pokaže što se u njemu skriva. Ona će biti pokretačka snaga. Sada neka pokaže i ono što nikada nije naučio. Prostorijom se širi snažan i prodoran miris sredstava za čišćenje, a oko njih su poslagane metle i kante. Erika se najprije ispričava što je od tako mladog muškarca očekivala da će shvatiti onakvo pismo. Trudi se pobliže sve objasniti. Kleknula je ispred Klemmera i nespretno ga ljubeći zabila mu glavu u trbuh, koji pruža otpor. Njena se koljena, vična hodanju, ali nevična složenijem ljubavnom umijeću, kližu po prasnu podu. A baš je prostorija sa sredstvima za čišćenje najprljavija. Novi, debeli potplati Erikinih cipela sjaje se u prašini. I učenik i učiteljica zavareni su svaki na svom malom planetu ljubavi, svatko na svojoj santi, koje se, sudarivši se, poput negostoljubivih kontinenata udaljavaju jedna od druge. Klemmer je do nelagode dirnut njenom poniznošću i zastrašen zahtjevima za koje je ta poniznost bez iskustva, ali baš zato glasna, uvjerena da ih ima pravo postavljati. Ta poniznost riče glasnije no što bi to mogla i najotvorenija požuda. Klemmer odgovara: Molim vas, odmah ustanite! Jasno mu je da se ona bacila s palube, da je odbacila i zadnju trunku ponosa, ali njemu njegov ponos ne dopušta da se i on baci sa svoje palube. Ako treba, vezat će se za kormilo. Nisu još pravo ni započeli, a već je jasno da se ne mogu zbližiti, iako se i dalje tvrdoglavo žele sjediniti. Učiteljičini osjećaji dižu se i zapahuju ga poput topla vjetra. Klemmer zapravo ništa ne želi, ali mora jer se to od njega traži. Stisnuo je koljena poput zbunjena školarca. Ljubeći mahnito unutarnju stranu njegovih bedara, žena ga moli da bude obziran, ali i odlučan. Kako bi nam

moglo biti lijepo! Njeno meso struže po podu. Erika Kohut izjavljuje Klemmeru ljubav, ali mu ne nudi ništa doli dosadne zahtjeve, domišljate ugovore i višestruko zajamčene sporazume. Klemmer ne uzvraća ljubav. On kaže: Hopla, ne tako brzo. Nije turska sila. Erika mu objašnjava koliko daleko pod ovakvim uvjetima želi ići, a on planira najviše jedan krug po parku stare vijećnice, i to umjerenim tempom. On moli: Ne danas, sljedeći tjedan! Onda imam više vremena. Budući da njegove molbe ostaju neuslišane, počinje se krišom milovati, ali na njemu je sve mrtvo. Ova ga žena tjera u zrakoprazan prozor, u kojem se od njegova instrumenta, istina, nešto zahtijeva, ali instrument na te zahtjeve ne reagira. Klemmer histerično povlači, lupka, trese. Ona još ništa nije primijetila. Obrušila se na njega poput ljubavne lavine. Počinje jecati, povlači nešto od onoga što je prije rekla i obećava u zamjenu nešto bolje. Oh, osjeća da je izbavljena:

napokon! Klemmer hladne glave obraduje donji dio tijela, okreće u rukama komad na kojem radi, udara po njemu željeznim alatom. Pršte iskrice na sve strane. Boji se profesoričinih zatomljenih unutarnjih svjetova. Sasvim će ga progutati! Već sada, dakle i prije nego što je izvadio i pokazao svoju kobasičicu, Erika očito od njega očekuje baš sve. Ona izvodi ljubavne kretnje kakve misli da mora izvoditi. I kakve je vidjela da izvode drugi. Brka nespretnost s davanjem sebe, a zauzvrat dobiva bespomoćnost. On sada MORA i stoga NE MOŽE. Nalazi izgovor: Sa mnom ti to neće uspjeti, zapamti to! Erika povlači patentni zatvarač na njegovim hlačama. Mahnito mu vadi iz hlača košulju, kao što je to uobičajeno i uvriježeno medu ljubavnicima. U Klemmeru se ne događa ništa što bi upućivalo na bilo kakve promjene. Erika razočarano ustaje i lupkajući potplatima hoda gore-dolje po sobičku. Zauzvrat mu nudi savršeno uređen svijet osjećaja. Nalazi opravdanja, govori o pretjeranoj uzbuđenosti i nervozi i kako je usprkos tomu presretna zbog ovakvog dokaza ljubavi. Klemmer ne može jer mora. Ta žena isijava moranje. Ona je utjelovljenje moranja. To odraslo utjelovljenje nespretnosti, ta nesretnica nespretno složenih kostiju, čučnula je i, zabivši mu glavu među bedra, ljubi učenika. Kao da ta ustrajnost u njemu nešto izaziva, mladić je stenjući promucao:

Ovako me nećeš okovati. Nećeš me okovati. U načelu je u ljubavi uvijek spreman isprobati nešto novo. Bespomoćan, srušio je Eriku na pod i bridom je dlana lagano udario u zatiljak. Njena glava poslušno pada prema naprijed zaboravljajući na okruženje oko sebe, koje više ionako ne vidi. Sada vidi samo pod sobička. Zaljubljena žena lako sebe zaboravlja, jer ima malo toga o čemu bi morala razmišljati. Klemmer osluškuje što se događa na hodniku i trza se. Preko svog spolovila, što je nakon nekoliko trenutaka budnosti ponovo klonulo, navlači ženina usta poput stare rukavice. Rukavica je prevelika. U rukavici se ništa ne događa, ni u Klemmeru se ništa ne događa, a učiteljica gotovo gubi svijest. Divljim pokretima Klemmer joj se zabija u usta, ali njegovi pokreti ne daju ploda. Mlitava mu se kita poput šupljikava čepa premeće po njenoj slini. Čvrsto je držeći za kosu, i dalje joj pritišće glavu na trbuh u nadi da će mu kita narasti. Jednim uhom sluša hoće li u sobičak ući čistačica. Ostalim dijelom tijela osluškuje što se događa s njegovim spolovilom. Ukroćena ljubavlju i podrezanih krila, učiteljica liže Klemmera poput krave što liže svoje tek oteljeno mlado. Obećava mu da će sada kada više nema sumnje ima li među njima strasti uspjeti i dodaje da imaju beskrajno puno vremena. Samo ne smije biti nervozan! Obećanja što ih Erika u kratkim rečenicama zadihano izgovara još više izluđuju mladog muškarca, jer između redaka ipak čuje naredbu. Zar mu njegova nadređena stalno ne naređuje kako da drži prste na klavijaturi i kako da se koristi

pedalom na određenim mjestima u skladbi? Njeno joj je znanje važnije od njega i dok ovako kleči pred njim, neizrecivo mu se gadi. Pred njegovom je kitom manja od makovog zrna, a ni kita nije ništa veća. Klemmer se zabija u Erikina usta snažno joj stišćući glavu pa se njoj polako počinje dizati želudac, ali ništa se ne događa. S napola punim ustima žena ga tješi nježnim riječima, opisujući užitke koji im tek predstoje. Nitko ne vidi njene oči; ona više nije naredbodavac, ona je kosa, zatiljak, vrat, ona je nešto nedokučivo. Ljubavni automat što više ne reagira ni na udarce nogom. A učenik ne želi ništa drugo doli naoštriti na njemu svoj instrument. Njegov instrument u načelu nema previše veze s ostalim dijelom njegova tijela. Za razliku od žene, koju ljubav uvijek potpuno preplavljuje. Žena uvijek teži tomu da dade svu svoju ljubav i još ostavi sitniš. Erika i Klemmer slažu se da im ne ide, ali da će im kasnije sigurno krenuti. Erika u ovom neuspjehu vidi najdublji dokaz ljubavi. A Klemmer zbog neuspjeha mahnita i do bola je zgrabio ženu za kosu kako sada ne bi posustala i prepustila se svojoj uobičajenoj neodlučnosti. Kada je već tu, treba to iskoristiti i u skladu s dogovorom snažno je povlači za kosu. Složili su se da svatko od njih mora viknuti nešto što ima veze s ljubavlju. Ali na tom ispitu učenikova zvijezda pada. Ne raste zahvaljujući Eriki. Kroz taj labirint on neće proći, ma koliko trzao i vukao nit. Ispred njega ne otvara se stazica što bi ravno vodila kroz nepodrezano grmlje i između stabla. Žena trabunja o šumama u kojima se ispunjavaju najluđe želje, ali za nuždu će se zadovoljiti kupinama i vrganjima. Kako tvrdi, zaslužila ih je dugim čekanjem. Učenik je bio vrijedan i sada mu se smiješi nagrada. Nagrada je Erikina ljubav i ona će mu je sada dati. Dok između nepca i jezika nespretno gnječi mekan crvić, Erika očekuje da će joj se u njenoj požudi otvoriti neka vrsta poučne staze s natpisima iznad biljaka. Pročitaš natpis i radosno otkriješ neku otprije poznatu biljku. Ugledaš li zmiju u travi, preplašiš se, jer ona nije obilježena. Žena izjavljuje da je ovo negostoljubivo mjesto njihovo ljubavno gnijezdo. Ovdje i sada! Učenik se bez riječi zabija u meku šupljinu njenih usta, u bezvučni rog u kojem osjeća njene zube, koje bi, savjetuje joj, bilo bolje da sakrije. U ovakvoj se situaciji muškarac zubi boji više nego bolesti. On se znoji i dašće, pretvarajući se da se nešto događa. Jedva izgovora kako cijelo vrijeme mora misliti na pismo. Njeno je pismo krivo što on ne može voditi ljubav, nego mora misliti na ljubav. Ona je između njih podigla prepreke, ta žena. Inače ga poznata i njemu bliska veličina vlastitog spolnog organa, o kojem ženi što ga još nikada nije udostojala zasluženom pažnjom uzbuđeno pripovijeda, razveseljava kao što radoznala dječaka razveseljavaju nove drvene kockice za slaganje. Veličina je uvijek ista. Strastveno revno, ali blagonaklono upušta se učiteljica, koja još nikada nije osjetila užitak, u podroban opis. Slaže se s Klemmerom i već se sada veseli da će s njim moći doživjeti i ovo i još više od toga. Pritom pokušava neprimjetno ispljunuti njegovu kitu, ali je odmah mora ponovo uzeti u usta, kako joj to naređuje učenik Klemmer, koji u ovom trenutku ne priznaje odnos učenika i gospođe učiteljice. On se ne predaje tek tako! Ovaj će gorki lijek učiteljica morati uzeti bez šećera. U Eriki polako raste strah da bi on mogao zakazati, a da će ona biti za to kriva. Njen mladi učenik još uvijek pokušava naći užitak u spolnom općenju, ali mu to ne uspijeva. A u ženi, koja svim svojim bićem pokušava premostiti ponore što zjape medu njima, nadimaju se jedra na brodovima straha. Trgnuvši se iz mahnitanja, Erika protiv svoje volje primjećuje pojedinosti u prostoriji u kojoj se nalazi. Kroz prozor sobička naziru se vrhovi krošanja.

Kestena. Iz Klemmerova ljubavna aparatića u usta joj kaplju neukusne kapljice; muškarac se cijelim tijelom unosi u njeno lice i besmisleno stenje. Krajičkom oka Erika promatra gotovo neprimjetno njihanje grana što se sve više počinju savijati pod teretom kišnih kapljica. Lišće je klonulo od prevelike vlage. Zatim zaglušujući prasak i pljusak. Proljetno jutro nije održalo zadano obećanje. Tek prolistalo lišće savija se pod silinom kiše. Krupne kaplje sručile su se na grane poput streljiva. Muškarac još uvijek gura stvar u ženina usta, držeći je pritom čvrsto za kosu i uši, a vani bjesne prirodne sile. Ona još uvijek želi, a on još uvijek ne može. Mlohav mu je, umjesto da je kompaktan i čvrst. Učenik kriči od bijesa i škrguće jer danas nije zasjao u najboljem svjetlu. Danas se sasvim sigurno neće moći olakšati u njena usta, rupu na povoljnijem, gornjem, dijelu tijela. Erika ne misli ni na što, guta, iako jedva da nešto osjeća u ustima. Ali i to joj je previše. Povraća joj se i bori se da dođe do daha. Kao nadoknadu za svoju mekoću muškarac se trlja o njeno lice donjim dijelom tijela obraslim oštrim, bodljikavim dlakama i ljuti se na svoj alat. Ona se svom snagom oslobađa njegova stiska i povraća u staru limenu kantu što se srećom našla u blizini. Čuju se koraci kako se približavaju sobičku, ali sudbina se smilovala i koraci produžuju hodnikom. U stanci između glasnih navala povraćanja učiteljica umiruje učenika da nije sve tako ružno kako izgleda. Povraća čistu žuč. Rukama se grčevito drži za želudac i gotovo već u nesvijesti govori o puno većim zadovoljstvima koja ih tek čekaju. Ovo danas i nije baš bio neki užitak, ali oni su tek na početku utrke za pravim užicima. Došavši do daha, ona mu neumorno nudi još snažnije i iskrenije osjećaje, uglancane mekanom krpom, koje mu ponosno pokazuje. To sam sve čuvala za tebe, Walter, i sada sam spremna! Čak je prestala bljuvati. Želi isprati usta vodom, ali dobiva pljusku. Muškarac bjesni: Da to više nikada nisi učinila dok sam usred uspona. Posve si me smela. Zar nisi mogla pričekati da dosegnem snježne vrhunce. I nemaš ti što ispirati usta od mene. Erika pokušava promucati nekoliko riječi ljubavi, ali je on odmah ismijava. Vani ravnomjerno pada kiša. Slijeva se niz prozorska stakla. Žena grli muškarca i nešto mu naširoko i nadugačko objašnjava. Muškarac joj odgovara da smrdi! Zna li da smrdi? Ponavlja rečenicu još nekoliko puta jer mu se sviđa ta rečenica: znate li, gospodo Erika, koliko smrdite? Ona ne shvaća što joj govori i dalje ga umorno liže. No nije onako kako bi moglo biti. Vani se naoblačilo. Klemmer nepotrebno ponavlja rečenicu, jer je ona već prvi put čula da joj je rekao kako smrdi tako jako da cijela sobica nepodnošljivo zaudara. Ona mu je napisala pismo, a on joj je sada odgovorio: od nje ne želi ništa, a osim toga, ona nepodnošljivo smrdi. Klemmer je Eriku oprezno uhvatio za kosu. Neka odmah napusti grad kako on svojim mladim i novim nozdrvama ne bi morao udisati njen osebujan i odvratan miris, njeno životinjsko isparavanje slično smradu trula mesa. Fuj, kako samo smrdite, ne možete zamisliti kako smrdite, gospodo profesorice. Erika klizi u toplo gnijezdo, u ugodno topli potočić srama, kao da ulazi u kadu, polako jer je kada puna prljave vode. Sram je nezaustavljivo preplavljuje. Prljava pjena postiđenosti, mrtvi štakori neuspjeha, komadićci papira, drveni komadići ružnoće, stari madrac s mrljama sperme po sebi. Prljavština i sram rastu i rastu. Već su joj doprli do grla. Daveći se, žena se polako diže do betonske krune muškarčeve glave. Glava izgovara jednolične rečenice u kojima se spominje još veći smrad što se, kako učenik tvrdi, širi baš od nje, učiteljice glasovira. Erika osjeća razmak između nastanjena svijeta i ničega. Učenik govori da ona, Erika,

navodno smrdi. Spreman je zakleti se na to. A Erika je spremna ići do kraja, ako treba i u smrt. Učenik je spreman izići iz prostorije u kojoj je zakazao. Erika osjeća toliku bol da bi mogla umrijeti. Klemmer zatvara vrata svog dućana i već se uputio prema izlazu. Izvrnutih očiju Erika želi promatrati kako je davi. Njegova će slika ostati u njenim očima sve dok ne istrunu. Klemmer je prestao ponavljati kako Erika smrdi, jer nje za njega više i nema. Želi otići. Erika želi osjetiti kako se na nju obrušava ubilačka snaga njegove šake i polako, poput velika jastuka, sram joj prekriva cijelo tijelo. Zajedno koračaju hodnikom. Jedno pored drugoga. Medu njima je razmak. Klemmer potiho govori kako je dobro da se njen starački smrad na prostranim hodnicima više ne osjeća. U sobičku je smrad bio gotovo nepodnošljiv! Mirne mu duše može vjerovati. Ljubazno joj preporučuje da ode iz grada. Nekoliko trenutaka poslije učiteljica i učenik susreću na hodniku gospodina direktora, kojega Klemmer ponizno pozdravlja učeničkim pozdravom. Erika se s pretpostavljenim pozdravlja kao s kolegom, jer direktoru nisu važne formalnosti. Direktor započinje razgovor obraćajući se Klemmeru kao solistu na predstojećem završnom koncertu. Čestita mu na tomu. Erika odgovara da još nije odlučila koga će odabrati kao solista. Ovaj je učenik u posljednje vrijeme primjetno popustio, to je sasvim sigurno. Mora još razmisliti hoće li to biti gospodin Klemmer ili neki drugi učenik. Još ne zna koga će odabrati. Gospodinu direktoru to će pravovremeno javiti. Klemmer stoji pored njih i šuti. Sluša što profesorica govori. Direktor cokće jezikom dok sluša o strašnim pogreškama koje učenik Klemmer neprestano čini. Erika navodi neugodne činjenice o učeniku na sav glas kako joj učenik ne bi mogao predbaciti da pred njim ne želi iznijeti svoje mišljenje o njemu. Popustio je u vježbanju i to se može dokazati. Činjenica je da sve više popušta. Pa neće ga valjda za to nagraditi! Direktor na to odgovara da ona svoje učenike ipak poznaje bolje od njega. Na rastanku zaželio je Klemmeru da se što prije popravi. Potom je otišao u svoju sobu. Klemmer ponavlja Eriki Kohut da užasno smrdi i da što prije mora otići iz grada. O njoj bi još puno toga mogao reći, ali ne želi prljati usta. Dovoljno je da ona smrdi pa ne mora smrdjeti još i on! Najprije će isprati usta, jer čak i u ustima osjeća smrad. Na želudac mu je sjeo njen stravični učiteljski smrad. Ona i ne sluti kako su odvratna njena isparavanja i kako je dobro da ne može ni zamisliti koliko paklenski smrdi. Odlaze svaki u svom smjeru, a da nisu našli zajednički ton, čak ni tonalitet, osim što su se složili da se oko Erike Kohut širi smrad koji izaziva povraćanje.

Žustro, ali oprezno Erika Kohut prihvatila se posla. Htjela je skočiti preko vlastite sjene, ali nije mogla. Puno toga zadalo joj je bol. Malo je toga na njoj što vrijedi. Zbunjena je. Na televiziji je vidjela kako se vrata mogu zabarikadirati i drugačije nego ormarom. Vidjela je to u jednom krimiću. Naslon se stolca gurne pod kvaku na vratima. Ali njen je trud uzaludan, jer majka, kao što to u posljednje vrijeme vrlo često čini, spava slatkim i mirnim snom, a kroz sve joj se pore i iz ždrijela obilno isparava slatkast miris alkohola. Erika poseže za tajnom kutijicom s blagom i prekopava po bogatim zalihama. Ovdje su nagomilana bogatstva što ih Walter Klemmer nije uspio vidjeti jer je najgrubljim psovkama prekinuo njihovu vezu. A ona se upravo zagrijala za nju! Konačno se otvorila muškarcu, ali muškarac se istog trenutka povukao u svoju ljušturu. Erika iz

kutijice odabire kvačice za rublje i, nakon kraćeg oklijevanja, pribadače, što ih vadi iz plastične vrećice. Sa suzama u očima po tijelu raspoređuje krvi žedne pijavice šarenih plastičnih kvačica. Stavlja ih na lako dostupna mjesta, gdje će, pošto ih skine, ostati modrice. Erika plačući muči svoju kožu. Izbacit će tu kožu iz ravnoteže. Izvest će je iz takta. Ukrašava je kućanskim i kuhinjskim priborom kao da nadjeva prečenku. Preneraženo gleda svoje tijelo i traži slobodno mjesto na koži. Ugleda li u registru tijela prazno mjesto, odmah ga hvata u škare krvožednih kvačica. U izbočenu kožu svom snagom zabada pribadače. Žena je izvan sebe zbog onoga što radi i što bi moglo uroditi posljedicama te plače na sav glas. Sasvim je sama. Ubada se pribadačama šarenih plastičnih glavica; svaka pribadača ima glavicu druge boje. Većina pribadača odmah otpada. Erika se ne usudi zabosti pribadače ispod noktiju jer se jako boji boli. Tratinu ženine kože ubrzo prekrivaju mali krvavi jastučići. Erika gorko plače i sasvim je sama. Nakon nekog vremena prestaje i staje pred zrcalo. Odraz lica u zrcalu, popraćen riječima poruge i uvrede, ulazi joj u mozak poput svrdla. Šarena je to slika. I u načelu vesela, kada povod ne bio tužan. Erika je potpuno sama. Od silnog likera što ga je opet popila majka spava dubokim snom. Ugleda li Erika u zrcalu još neko nepoharano mjesto na tijelu, štipa ga kvačicom ili ubada pribadačom i pritom cijelo vrijeme plače. Ove instrumente zabija na i u tijelo. Suze joj teku niz obraze i sasvim je sama. Nakon podosta vremena Erika vlastoručno skida kvačice, vadi iz kože pribadače i uredno ih sprema u kutijicu. Bol jenjava, suze polako prestaju teći. Erika Kohut odlazi majci kako ne bi bila sama.

Opet je večer i glavnim prometnicama koje vode iz grada bezumno jure automobili na putu kući. I Walter Klemmer, sav znojan, kreće se nervozno i brzo, kako ne bi morao, neiskorišten, gubiti vrijeme. Ne poduzima ništa posebno uzbudljivo, ali neprestano je u pokretu. Ne napreže se osobito, ali dok udovoljava svojoj snažnoj potrebi za kretanjem, vrijeme vrtoglavo brzo prolazi. Starim tramvajem, a potom podzemnom željeznicom krenuo je na komplicirano, u prometnotehničkom smislu dugotrajno putovanje za koje zna da će završiti u gradskom parku, ali čiji mu cilj i put do njega još nije poznat. Energična koraka kreće u brzu šetnju ne bi li utrošio vrijeme. Ubija vrijeme. U jedno je siguran. Učinit će nešto što se ne pamti: napast će neku bespomoćnu životinju što navodno obitava u gradskom parku. U parku ima plame-naca i sličnih egzotičnih bića, koja još nikada nisu vidjela svoju domovinu, a koja ga danas upravo pozivaju da ih napadne, ubije i raskomada. Walter Klemmer ljubitelj je životinja, ali ovaj je događaj s Erikom bila kap što je prelila čašu, zbog čega će morati ispaštati netko nedužan. Žena ga je jako uvrijedila i zato ju je dobrano izvrijeđao. Računi su sada izravnati, ali u znak pomirbe trebalo bi prinijeti žrtvu. Neka će životinja morati platiti životom. Klemmer je na tu ideju došao čitajući novine u kojima se pisalo o neobičnom načinu života tih be- zazlenih životinja, ali i o tomu kako ih tuku pa čak i ubijaju. Hitajući pokretnim stubama, mladić izlijeće iz stanice podzemne željeznice. Pred njim je tih i prazan park, a preko puta parka uzdiže se osvijetljen hotel iz kojega dopire galama. Walter Klemmer nije preplašio ni jedan ljubavni par, jer on nije došao ovamo da bi nedozvoljeno buljio u druge, već da njega nitko ne vidi i ne uhvati u brutalnom činu. Ona je žena u njemu probudila dosad nepoznate nagone, i to u njihovu najružnijem obliku. Klemmer tumara parkom u bezuspješnoj potrazi za barem jednom

pticom. Nedopušteno gazi po tratini i bezobzirno se probija kroz grmlje doneseno nekoć iz inozemstva. Namjerno gazi lijepo uređene cvjetne gredice. Pod njegovim se petama lome peteljke prvih vjesnika proljeća. Ljubavni teret što ga je ponudio toj odvratnoj ženi ona nije prihvatila pa ga sada mora nositi sam. Taj je teret umjereno težak, no urodit će razornim posljedicama za životinjski svijet. Klemmer ni kretanjem nije uspio smanjiti bijes što mu se nagomilao ispod ljušture. Zena je, nakon duga biranja, iz njegove glave izvukla jedan ili dva muzička komada. Od njega je uzela ono najbolje, da bi to nakon završnog ispita bacila! Walter K. vrškom cipele gazi maćuhice, jer je usred ljubavnog snubljenja doživio golemo razočaranje. Nije njegova krivnja ako je zakazao. Ako Erika nastavi putem kojim je krenula, doživjet će i puno gore stvari, o kakvima nije ni sanjala. Dok se nasilu probija kroz grmlje, iza kojega je nanjušio vodu, lice mu grebe krupno trnje i udaraju ga elastične grane. On je poput ranjene životinje, što ju je lovac pogodio u trbuh i protivno svim lovačkim običajima pustio da ode. Taj diletantski lovac nije ga čak uspio pogoditi u srce. Stoga je sada Klemmer za svakoga, baš za svakoga potencijalna opasnost! Ne bi li se iskalio na nedužnim životinjama, on, u ljubavi zloban patuljak, lunja zelenim gradskim površinama obavljenim mrakom, koje su zapravo predviđene za korištenje danju. Traži kamen koji bi mogao baciti na životinju, ali ga ne može naći. Podiže s tla kratku granu što je pala sa stabla, ali je grana trula i slaba pa ne može poslužiti kao batina. Budući da je ona žena od njega, koji joj je nudio ljubav, tražila nešto strašno, sada se mora saginjati kako bi na tlu našao oružje bolje od trule grane. Zato što nije mogao ovladati njome, sada mora pognuti glavu i neumorno skupljati drva. Plamenac će ga ismijati kada ga vidi s ovakvim štapićem u ruci. To nije batina, to je tanka grančica. Klemmer, koji nema iskustva, ali uvijek želi doživjeti nešto novo, ne zna gdje se ptice u parku noću odmaraju i skrivaju pred svojim mučiteljima. Možda imaju nastambu samo za sebe! Klemmer ne želi nimalo zaostajati za gradskim divljacima koji su ubili već mnogo ptica. U zraku osjeća sve jači miris vode, njemu bliskog elementa. U novinama je pisalo da se ondje zadržavaju te ružičaste žrtve. Vjetar sa sobom donosi mnoge zvukove koji postaju sve jasniji. Sta-zice posute bijelim šljunkom vijugaju parkom poput zmija. Budući da je došao čak dovde, Klemmer bi se zadovoljio i običnim labudom, za kojega se poslije lakše nađe zamjena. Čim mu je to palo na pamet, shvatio je koliko mu je potreban ventil kroz koji bi mogao ispustiti svoj dugo nakupljani bijes. Budu li se ptice odmarale na jezeru, domamit će ih na obalu. Zatekne li ih kako mirno sjede na obali, barem se neće morati smočiti. Umjesto zova ptica iz daljine dopire potmula tutnjava neprekidne rijeke automobila. Zar ih i u ovo doba ima po cestama? Buka grada prati šetače željne odmora čak dovde, do zelenih gradskih zona, do pluća grada. Utonuo u sivu zonu svoga bijesa, Klemmer traži nekoga tko mu se neće suprotstaviti. Nekoga tko ga neće razumjeti. Ptica će mu možda i pobjeći, ali mu barem neće proturječiti. Klemmer u travi utire vlastite noćne staze. Osjeća unutarnju povezanost s drugim osamljenim šetačima što noću lunjaju parkom. A nad noćnim ptičicama što se parkom skiću s damom u zagrljaju osjeća nadmoć, jer je njegov bijes puno snažniji od ljubavnog žara. Mladić je, bježeći pred ženom, dospio čak dovde. Iz jedne se točke u kružnim valovima širi nimalo melodično kreštanje, kakvo može proizvesti samo ptičji kljun ili glazbalo kakva početnika. Evo je, konačno ptica! Sutra će novine moći izvijestiti o još jednom vandalskom činu, a on će, kao onaj koji je oduzeo život, sa svježe tiskanim novinama moći doći pred svoju

nedostižnu dragu. Potom će jednako brutalno okončati i njen život. Prerezat će sve konce koji je spajaju sa životom. Ta se gospoda Kohut neprestano rugala njegovim osjećajima i mjesecima je nezasluženo uživala u ljubavi kojom ju je obasipao. Njegova je strast pljuštala na nju iz prepune posude njegova srca, dok ona nije zaustavila tu slatku kišu. Sama je kriva što će joj on sada ispostaviti račun u obliku ovako strašnog i razaralačkog čina. I dok Klemmer rasipnički troši vrijeme u potrazi za određenom pticom, žena, koja je danas jako rano otišla u krevet, spava u svom domu sumornim snom. Ne sluteći što se događa, ona luta poljima sna, a Klemmer mekanim gradskim površinama. Klemmer traži, ali ne može naći. Sada je krenuo prema drugom izvoru zvukova, ali ne može utvrditi tko se glasa. Niti se usudi, jer se boji da sramotno ne završi na tlu pod udarcem kakve toljage. Zvonjava tramvaja koji voze pored parka sve mu je vrijeme bila orijentir, ali sada tramvaji pod drugim imenom nestaju pod zemljom, odakle se više ne mogu čuti. Klemmer više ne zna kamo ga vodi put. Može biti da zalazi sve dublje u divljinu gdje vrijedi pravilo: pojedi ili će te pojesti. Umjesto da nade hranu, Klemmer bi mogao postati žrtva! On traži plamenca, a netko drugi možda traži glupana s punim novčanikom. Bučno gazeći, Klemmer se probija kroz grmlje na otvorenu livadu. I slijeva bi i zdesna mogao netko naići, netko sasvim bezazlen, a najviše bi se razveselio šetaču kakav je on sam pa se već unaprijed šali na račun tog susreta. On zna: šetača ne zabrinjava ništa osim hrane i njegove obitelji te izgleda prirode i životinjskog svijeta oko njega, jer se pribojava da ta nezamjenjiva bogatstva propadaju zbog onečišćenja. Šetač će mu objasniti zašto priroda umire, a Klemmer će nešto poduzeti kako bi barem mali dio te prirode opstao, prijeti se Klemmer u mraku. Jednom je rukom stisnuo novčanik u džepu, a drugom batinu u ruci. Jednostavno osjeća da je noćni šetač zbog nečeg zabrinut. Iako je dugo lutao parkom, nije našao pticu. I kada je gotovo odustao, neočekivano je naišao na nešto — na ljubavni par zamršen u klupko i u odmaklom stadiju užitka. U kojem stadiju, ne bi se moglo točno odrediti. Walter Klemmer gotovo je nagazio na ženu i muškarca, stopljene u jedno biće koje neprestano mijenja oblik. Jednom nogom nespretno gazi po komadu odjeće bačenom na tlo, a drugom zapinje o nečije tijelo što se zahuktalo u groznici trošenja drugog tijela. Iznad ljubavnog para šumi golemo zaštićeno stablo, koje će paru što ispod njega ubrzano diše pružati utočište do kraja. Gramzivo tražeći pticu, Klemmer uopće nije pazio kuda hoda. Svoju mržnju iskaljuje na ovim tijelima što neočekivano cvjetaju pored puteljka i lome drugo cvijeće valjajući se po gredicama na gradskim površinama. Cvijeće se sada može baciti. Osim tanke batine Klemmer nije našao ništa drugo, čime bi se mogao uključiti u ovu ljubavnu borbu na tlu. Ubrzo će se znati: udariti ili čekati udarac. Sada je napokon dobio priliku da se ubaci u opće ljubavno natjecanje, i to kao treći koji se smije. Klemmer izvikuje grubu psovku. Viče iz sveg glasa i od sveg srca. Ohrabruje ga to što mu par ne proturječi. Batinom maše po zraku. Par brzo nešto navlači na sebe, a nešto svlači; uređuje se u Klemmerovoj prisutnosti. Šutke i mekanim pokretima sudionici ljubavnog čina prčkaju po sebi i svojim ljušturama. Dosta se toga poremetilo i sada to na brzinu pokušavaju dovesti u red. Počinje lagana kišica. Par se vraća u prvotno stanje. Klemmer neljubazno objašnjava kakve će biti posljedice njihova ponašanja. Ritmički udara batinom o desno bedro. Osjeća se sve snažnijim jer mu se nitko ne suprotstavlja. Klemmer osjeća životinjski strah što se širi iz ovog para i uživa u tom strahu više nego u pravom životi-

njskom. Njuši mogućnost da par ukroti. Par to jedva čeka. Zato ih park i privlači noću. Oko njih širi se otvoren prostor. Par se u međuvremenu pod Klemmerovom opsadom očito počeo osjećati kao da je doma jer ne odvraća na njegove bijesne povike. Klemmer govori o: krmačama prljavim i svinjama! Sve ono što ga obuzima dok sluša glazbu otrcano je u usporedbi s pravim životom i ovakvim užitkom. Kada govori o glazbi, zna

o

čemu govori, a

ovdje

vidi

upravo ono o čemu

se

nikada nije usudio govoriti: banalnost putenosti. Ovo nije

romantičan vrt ljubavi, ali ipak je gradski park. Ljubavni par i dalje preplašeno stoji u bezobličnoj sjeni stabla. Očito je da će smjerno prihvatiti svaku presudu: potkazivanje ili blaženi učinak batina. Kiša je počela pljuštati. Ali ne i udarci. Par je svoja osjetila usredotočio na zaštitu i traženje skloništa: hoće li ih napasti? Napadač oklijeva. Par se

povlači, nadajmo se neprimjetno, tražeći zaklon. Željeli bi: ustati! bježati! bježati! Oboje je još vrlo mlado. Klemmer je vidio čak i maloljetnike kako se ovako valjaju poput svinja. Najradije bi odbacio štap, već i zbog popustljivosti ovih dvoje, ali još uvijek

udara

strah,

spava. I uz to joj donijeti malo svježeg zraka iz parka, što joj je itekako potrebno.

Klemmer maše batinom po zraku, ta dobro podmazana šarka na vratima. Zamahne li prema naprijed, paru prijete udarci, zamahne li prema natrag, otvara im put za bijeg.

Djeca su cijelo vrijeme uzmicala, sve dok iza leđa nisu osjetila nešto tvrdo, što ih je u

bijegu spriječilo. Iako bi željeli naći put u slobodu, neće ga naći ako ne počnu bježati svaki na svoju stranu. Situacija se Klemmeru sviđa pa počinje izvoditi uobičajene vježbe ne bi li razgibao mišiće. Stojeći, na suhom provjerava dva-tri refleksa koja su mu potrebna u veslanju. Ova živa slika nije bez sadržaja, ali za promatrača nije posebno zahtjevna. Protivnika: dva komada. S njima će lako izići na kraj, a osim toga, kukavice su i ne žele se boriti. Hoće li Klemmer priliku iskoristiti ili propustiti? On je gospodar si- tuacije. Prema ovo dvoje mladih pokvarenjaka mogao bi pokazati razumijevanje ili bi ih

mogao kazniti zbog narušavanja mira u parku. Mogao bi obavijestiti i redarstvene službe. Ali mora brzo odlučiti, jer posve prazni park poziva na bijeg. Klemmerovo Držite lopova ne bi urodilo plodom pa on i dalje stoji nasred parka ne poduzimajući ništa. A da je njegov bijes počeo ranije splašnjavati, žrtve bi već odavno pobjegle. Mladi par u njegovu glasu ipak primjećuje zadršku. Možda je to njegova neodlučnost, što ju je prebrzo pokazao, a koje ni sam nije svjestan, ali koju je oboje djece odmah primijetilo! Čini se da se Klemmer polako povlači s točke na kojoj je bio spreman na nasilje. Djeca se koriste prilikom. Budući da nije na vodi, Klemmer se pita što sada? Oboje je zaobišlo

stablo iza sebe i udarilo u trk. Klemmerova ih je snažna prisutnost doslovce odgurnula

od sebe. Livada prigušuje zvuk njihovih cipela. Ponegdje se može vidjeti zemlja što proviruje kroz travu. Par je bježeći zaboravio neku vrstu jakne ili je to možda kratki kaput? Dječji kaput. Klemmer ih ne pokušava pratiti. Radije gazi po jakni što je ostala

ležati na podu. Ne traži novčanik. Ne traži isprave. Ni vrijedne predmete. S užitkom

snažno gazi po jakni poput slona zavezanih nogu kojega je manevarski prostor vrlo malen, ali ga jako dobro zna iskoristiti. Sasvim ju je utro u zemlju. Ne bi znao objasniti zašto. Ipak je sve bjesniji i cijela je tratina sad njegov zakleti neprijatelj. Gonjen nekim

unutarnjim nemirom i u ritmu koji njemu odgovara, Walter Klemmer uporno gazi po jakni koja je poslužila kao ležaj. Ne da joj mira. Pletenu jaknu uspio je naposljetku potpuno rastrgati i sad osjeća umor.

oružjem o bedro. Ove noći mora pronaći neku žrtvu. Stojeći ovako i izazivajući

Klemmer je dobio nešto što bi istog trenutka mogao odnijeti Eriki, koja sada

Izašavši iz parka, neko vrijeme hoda ulicama ne pitajući se ozbiljno kamo ide. Dok grad oko njega spava, on lagana i brza koraka besciljno luta gradom. U utrobi mu čuči balon nasilja. Balon ne udara o zidove tijela. Iako mu se čini da ne zna kamo ide, Walter Klemmer već je napol puta do određenog cilja, do određene, njemu poznate žene. Puno toga čini mu se neprijateljskim, ali on se ne želi ni s kim sukobiti, njegov mu je cilj predragocjen: posebna žena, i još talentirana. Koleba se između dvije-tri žene i na kraju se odlučuje za jednu. Tu ženu neće izgubiti ni zbog kakvog vođenja rata. Stoga će se

odsad odlučno kloniti svakog nasilja, ali nađe li se s njim licem u lice, neće ni zazirati od njega. Pokretnim stubama silazi u gotovo prazan prolaz. Od uličnog sladoledara kupuje napol rastopljen sladoled. Muškarac s kapicom na glavi pružio mu ga je bezvoljno i nemarno, ne sluteći koliko je malo nedostajalo da ga Klemer izmlati zbog takvog posluživanja. Prodavač ipak nije dobio batina. Njegova bi kapica mogla biti i mornarska

i kuharska ili čak obje istodobno, ali njegovo lice jedino je lice umora. Zaoblivši usta u

velik lijevak, Klemmer u dva zalogaja guta sladoled. Neki ljudi dolaze, neki odlaze. Nekoliko ih je ostalo sjediti u prolazu, u zalogajnicama od stakla. Sladoled je bio mlačan

i bljutav. U Klemmerovu miru čuči upornost. Njegova je jezgra sve tvrđa, a blago

unutarnje naprezanje pretvara se u spremnost za napad. Sada mu je najvažniji cilj, na koji će, ovisi li o njemu, stići vrlo brzo. Pomalo spreman na svađu, ali ipak smiren, duga koraka grabi ulicama prema određenoj ženi. Dotična ga osoba sasvim sigurno čeka. Neskromnih želja i beskompromisnih zahtjeva, opet joj se vraća. Mora joj priopćiti nešto što će za nju biti velika novost i još joj puno toga reći. A ponešto i dati. Bumerang Klemmer krenuo je zapravo s mjesta na kojem je ta žena i sada se, imajući na umu novi cilj, na to mjesto vraća. U potrazi je za središtem svoje unutarnje oluje, u kojem navodno vlada potpuno zatišje. Nakratko razmišlja bi li ušao u kafić. Barem malo želio bih biti s pravim ljudima, razmišlja Walter Klemmer; opravdana je to potreba svakog tko u prvom redu želi biti čovjek, ali mu to ne dopuštaju. Ipak ne ulazi u kafić. Prljave spužvice ostavljaju ljepljive tragove po aluminijskim šankovima ispod kojih u staklenim vitrinama počivaju visoke torte i kolači preliveni šarenim glazurama ili ukrašeni tučenim vrhnjem. Po policama od rezopala na štandovima s kobasicama skorene kapljice umaka i masni tragovi. Klemmer još ne njuši jutarnji vjetar kakav obično njuši ranjena životinja. Ubrzava korak. Na stajalištu taksija jedan je jedini taksi, ali i on odmah kreće. Klemmer je došao do ulaza u Erikinu zgradu. Tko bi rekao da će se tako veseliti što je stigao ovamo. Jer u njemu još uvijek tinja bijes. Ne pokušava dozvati Eriku bacajući ka- menčiće na prozor kako to rade dječaci djevojčicama. On je odrastao, odjednom, preko noći, naš učenik Klemmer. Nije očekivao da će tako brzo sazreti. Ne poduzima ništa da uđe u zgradu. Gleda neosvijetljene prozore na gornjim katovima, šutke tražeći pravi. Pogled mu je zastao na jednom za koji nije siguran je li njen. Sluti da je to dijelom Erikin, dijelom majčin prozor. Prozor bračne ložnice. Bračnog para Erika/majka. Klemmer reže vrpcu koja ga, s mnogo ljubavi zategnuta, spaja s Erikom i jedan kraj veže za nešto novo, u čemu Erika igra sporednu ulogu, ulogu sredstva kojim se postiže cilj. Ubuduće će jasno odvajati posao od zadovoljstva. Ubrzo će završiti studij pa će imati puno više vremena za svoj vodeni hobi. Ne želi da mu se ta žena nepotrebno

obraća, ne želi njenu pažnju. Ne želi iza sebe ostaviti nerazriješene odnose. Bude li trebalo, obratit će se toj ženi, a možda i neće. Od trčanja mu već neko vrijeme niz desnu sljepoočicu teče znoj. Pišti koliko je zadihan. Po toplu vremenu pretrčao je nekoliko

kilometara. Izvodi vježbu disanja poznatu mu iz sporta. Primjećuje da izbjegava misli kako ne bi morao misliti o nezamislivom. Sve je u njegovoj glavi brzo i prolazno. Doj- movi su promjenljivi. Cilj je jasan, sredstva dobro poznata. Klemmer se stisnuo u niši kućnog ulaza i povlači patentni zatvarač na trapericama. Udobno se smjestio u majčinskoj šupljini kućnog ulaza, misli na ženu i masturbira. Dok to radi, rastresen je, ali itekako svjestan jezgrovitog naboja koji se u njemu dolje stvara. Ugodno je svjestan svog tijela. Tijelo mu radi u mladenačkom ritmu. Radi na sebi i za sebe. Nema drugog korisnika osim njega. Glave zabačene na zatiljak, Klemmer onanira okrenuvši se prema neosvijetljenom prozoru na katu za koji čak i ne zna je li njen. Ravnodušan je i neumoljiv. Ništa ga ne dira dok se uporno obraduje. Iznad njegove se glave poput nekog krajolika uzdiže neosvijetljeni prozor. Mjesto na kojem stoji njegova muškost jedan je kat niže. Snažnim pokretima Klemmer masturbira, a cilj mu nije za- vršiti s tim poslom. Obraduje polje svog tijela bezvoljno i nimalo ne uživajući. Ništa neće obnoviti niti uništiti. Ne želi se popeti na kat toj ženi, ali kada bi se vrata otvorila, bez imalo bi oklijevanja otišao ravno do nje. Ništa ga ne bi moglo zaustaviti! Klemmer se tako diskretno trlja da bi mu svaki stanar, ne sumnjajući ni u što, odmah otvorio kućna vrata. Mogao bi vječno stajati ovdje i dalje raditi svoj posao, ali isto bi tako mogao odmah sve poduzeti da uđe u zgradu. Odluka je na njemu. I ne odlučivši još želi li doista stajati i čekati da mu neki stanar što se kasno vraća kući otvori vrata, Klemmer stoji i čeka da mu taj neki stanar što se kasno vraća kući otvori vrata. Ako treba, čekat će i do jutra. Makar dočekao prvog stanara koji ujutro izlazi iz zgrade. Klemmer navlači natečenu kitu i čeka da se vrata otvore.

Walter Klemmer stoji u niši i razmišlja koliko će daleko ići. Odjednom je osjetio snažnu glad i žeđ, obje istovremeno. Ali jednako snažnu potrebu za ženom nije osjetio, iako se trlja. Osjetio je on međutim na vlastitom tijelu, pa zato i ona to mora osjetiti, što znači poigravati se nekim. Mamiti ga ambalažom bez sadržaja. Meka ovojnica njena tijela mora ga primiti! Izvući će je iz mlakog kreveta u kojem spava s majkom. Nitko ne dolazi. Nitko ne otvara vrata. U ovom promjenljivom svijetu u kojem je trenutačno noć Klemmer pozna jedino konstantu svojih osjećaja te naposljetku odlazi telefonirati. Ako se zanemari neupadljiva razgolićenost, u kućnoj se veži ponašao mirno i disciplinirano. Očekujući stanara koji se kasno vraća kući. Klemmerov izgled odaje mir i blagost. Ali iznutra osjeća kako nagoni udaraju o stijenku njegova tijela. U stanarima što se kasno vraćaju kući ne smije pobuditi nikakvu sumnju. Preplavili su ga osjećaji. Dirnuo je sam sebe. Ubrzo će ta žena pred njegovim očima sići s visokog vranca umjetnosti i ući u rijeku života. Postat će dio trgovine i sramotnih poslova. Umjetnost nije trojanski konj, obraća se Klemmer bez glasa ženi na katu koja smisao traži jedino u umjetnosti. Nedaleko od kućnog ulaza telefonska je govornica. Klemmer odmah ulazi u nju. On prezire vandala koji je telefonski imenik strgnuo sa žice; sada se možda neće moći spasiti nečiji život koji ovisi o telefonskom broju u imeniku kojega više nema. Erika Kohut spava nemirnim snom pravednika pored majke, koja je prema njoj često bila nepravedna, a ipak mirno sniva. Erika ne zaslužuje ni takav san, jer zbog nje jedan čovjek nemirno luta gradom. Tašta kao što je tašt cijeli ženski rod, u snu zamišlja sretan završetak, nakon kojeg slijedi uživanje. Sanja da će je muškarac osvojiti na juriš. Molim te, budi tako dobar. Danas nije htjela gledati televiziju. A baš je danas na programu bila

serija u kojoj se često javlja motiv što ga ona osobito voli: ulice stranih gradova, po kojima, kaljužajući se u skrovitosti svoga doma, zamišlja da hoda. I ona čezne za pretjeranim uvažavanjem i pretjeranom obzirnošću kakvom su obasipani likovi u tim serijama. Najčešće se mogu vidjeti američki krajolici bez kraja i početka, jer ta zemlja ne pozna granice. Možda ću s tim muškarcem otići na kraće putovanje, potišteno razmišlja Erika, ali kamo ću s majkom za to vrijeme. Ne može se svatko povući u pravom trenutku. Njeno tijelo protiv njene volje počinje izlučivati nekakvu tekućinu. Majka sniva blagoslovljenim snom, ništa ne sluteći. Zazvonio je telefon. Tko zove ovako kasno? Erika se preplašeno trgnula jer je odmah shvatila tko bi to mogao biti. Rekao joj je to njoj dobro poznati unutarnji glas. Taj se glas neopravdano zove ljubav. Žena se raduje ljubavnoj pobjedi i peharu kao nagradi. U vlastitom novom stanu stavit će ga na počasno mjesto pored vaze s cvijećem. Potpuno je oslobođena. Kroz mračnu sobu i predsoblje tapka do telefona. Telefon prodorno zvoni. Od svojih će uvjeta odustati jedino zbog ljubavi i već se unaprijed raduje da je od njih odmah odstupila. Kakvo olakšanje. Uzajamna je ljubav iznimka, jer najčešće voli jedno, a ono drugo trudi se od nje pobjeći daleko koliko ga noge nose. Za uzajamnost je potrebno dvoje, a jedno je upravo nazvalo ono drugo, koje osjeća isto što i ono prvo. Zar to nije fino. Kao naručeno. Baš je dobro ispalo. Iza učiteljice je u krevetu ostalo mlako uleknuće što se sada hladi. Ostala je i majka u duboku snu. To nezahvalno dijete Erika vrlo brzo zaboravlja dugogodišnju vjernu suputnicu. Muškarac telefonski zahtijeva da mu se odmah otvore kućna vrata. Erika grčevito stišće slušalicu. Takvo zbližavanje ipak nije očekivala. Očekivala je da joj se uz najnježnije riječi najave noćne želje i skoro, potpuno, zbližavanje, možda sutra u tri, u nekom kafiću. Očekivala je od muškarca točan plan, u kojem bi se našlo mjesto i za ljubavno gnijezdo. O tomu će detaljno razgovarati sutra ili sljedećih dana. Razgovarat će o tomu hoće li njihova veza trajati vječno i tek tada će je započeti. Muškarac želi uživati, a ne čekati, dok žena odmah počinje graditi cijele stambene blokove, jer je ona već na početku svjesna strašnih i prijetećih razmjera onoga što ih čeka. Nemila činjenica:

žena i njen svijet osjećaja. Ta žena tek što nije počela graditi kompliciranu nastambu sličnu osinjem gnijezdu kako bi se lijepo u nju smjestila; započne li to, on je se više neće moći riješiti, pribojava se Walter Klemmer. Stoji pred vratima zgrade i čeka da ih netko otvori, što bi i za Eriku bilo dobro. Sada ili nikad! razmišlja pedantna Erika do pos- ljednjeg trena i uzima ključeve. Majka i dalje spava. Dok spava, nikakve joj misli ne prolaze glavom, jer u njenoj su glavi samo kći i kuća. Planovi joj se čine nepotrebni. Kći očekuje da će te sekunde dobiti nagradu za svoj dugogodišnji disciplinirani rad. Radi Klemmera se taj rad isplatio. Malo žena čeka onog pravog, većina se zadovolji prvim koji naiđe i koji je rijetko taj pravi. Ona je odabrala zadnjeg koji je došao i on se doista pokazao najboljim. Nitko ga ne može nadmašiti! Erika jednostavno mora uspoređivati i brojiti. Umišlja si da ga je zaslužila zbog vjernog služenja umjetnosti. Ako je muš- karčeva volja odvoji od dobro provjerene majke, stvar bi mogla i uspjeti, molim lijepo, ona se slaže. Student je gotovo na kraju studija, a ona zarađuje. Razlika u godinama neznatna je, zaključuje ona umjesto njega. Erika otvara vrata i s punim se povjerenjem predaje u muškarčeve ruke. Sali se da je sada u njegovoj vlasti. Uvjerava ga da bi sve dala da mu nije uručila ono glupo pismo. To je bio pravi peh i ona će sve učiniti da se iskupi. Najdraži! Čemu pisma kada se poznajemo, znamo čak i tajne onog drugog. Jedno smo drugom u najtajnijim mislima!

Naše nas misli hrane svojim medom. Erika Kohut, koja muškarca ni po koju cijenu ne želi podsjetiti na to da je zakazao, govori mu: Izvoli, uđi! Walter Klemmer, koji bi dao sve da nije onako zakazao, ulazi u kuću. Puno mu se toga nudi i godi mu što ima velik izbor. Nešto od toga uzet će već danas. Klemmer kaže Eriki: Da to odmah raščistimo. Nema ničeg goreg od žene koja iznova želi stvoriti svijet. To je motiv za humorističke listove. Klemmer je motiv za velik roman. On uživa u sebi, on sebe neće uništiti. Naprotiv, uživa u svojoj hladnoj suzdržanosti, toj kockici leda u ustima. Posjedovati nešto kao slobodan čovjek znači da možeš otići kad god zaželiš. Tvoje će vlasništvo ostati i čekati te. Stadion ove žene ubrzo će napustiti, mogao bi se u to zakleti. Obostrane osjećaje, njegovu ozbiljnu prvotnu ponudu, ta je žena odbila. Sada je prekasno. Da sada igramo pod mojim uvjetima, predlaže K. Neće ga i drugi put ismijati, tvrdi Klemmer, časna riječ. S prijetnjom u glasu pita je za koga ga ona smatra. To se pitanje toliko često postavlja da se na njega i ne može pametno odgovoriti. Walter Klemmer ugurao je ženu u stan. Prigušenim glasovima počinju se prepirati jer ona ne dopušta da se on prema njoj tako ponaša. Erika mu predbacuje da ju je grubo ugurao u njen vlastiti stan gdje je on samo gost. No odmah odbacuje lošu naviku:

neprestano zanovijetanje. Moram još puno učiti, skromno dodaje. U pandžama donosi plijen iz kojeg kaplje svježa krv i stavlja ga pred muškarčeve noge: ispriku. Ne smijem zabrljati odmah na početku, razmišlja. Kaje se zbog svih dosadašnjih pogrešaka, što ih je uglavnom počinila na početku. Svaki je početak težak. Erikin je život najbolji dokaz koliko je teško stalno kretati ispočetka. Zbog njihovih se sve prodornijih glasova, koji dopiru do majčine sobe, majka polako i s oklijevanjem budi. Majčina je ambicija da vlada. Tko to priča usred noći glasno kao da je dan, i to u njenu stanu s njenom kćerkom? Muškarac joj uzvraća prijetećom kretnjom. Obje žene podižu obrambeni zid što se poput vodenog vala ustremio na usamljena mladića. Neočekivano, u djeliću sekunde, doletjela je pljuska na Erikino lice. Da, dobro je vidjela, pljusnuo ju je Klemmer, i to pošteno! Zaprepaštena, drži ruku na obrazu i šuti. Majka je zabezeknuta. Ako ovdje netko smije udarati, onda je to ona. Malo poslije, kada je Klemmer zašutio, Erika uzvraća neka se smjesta gubi! Majka je u tomu podržava i već je Klemmeru okrenula leda. Želi im pokazati da joj se cijela ova predstava gadi. Klemmer pobjednički pita Eriku tihim, gotovo nečujnim glasom: Nisi to tako zamišljala, zar ne? Majka se čudi što muškarac namjerava otići tek nakon svađe. Uopće je ne zanima o čemu razgovaraju, govori sama sebi. Zasad se još nitko ne žali. Uto je obraz gospode Erike pogodila i druga pljuska. Nimalo ugodan dodir kože o kožu. Erika tiho cvili da ne probudi susjede. Majka počinje pažljivije osluškivati i razabire da iza vrata sobe taj muškarac njenu kćer degradira u neku vrstu vreće za boksanje. Majka ga ljutito upozorava da oštećuje tuđe vlasništvo, naime njeno! Zaključuje: Gubite se odavde. Smjesta. Muškarac je stisnuo majčinu kćer poput kliješta. Omamljena od sna, Erika još uvijek ne može vjerovati da je za ljubav, za svoju ljubav, ovako slabo nagrađena. Jer uvijek očekujemo da nam naše usluge plate. I uvjereni smo da tuđe usluge ne treba bogzna kako platiti i da ih možemo dobiti za manje. Majka poduzima korake koje bi, smatra, zapravo trebala poduzeti policija. Ali muškarac je snažnim udarcem odbacuje natrag u sobu tako da je leđima pala na pod. Klemmer je svoj postupak popratio objašnjenjem da ne razgovara s njom! Majka ništa ne shvaća. Pa uvijek je ona bila ta koja bira. Klemmer dodaje da imaju vremena, ako treba, i cijelu noć. Erika više ne čezne za svjetlošću, ne

rastvara se poput cvijeta. Klemmer je ispituje je li ovo ono što je zamišljala. Tuleći, ona odgovara da nije. Majka se na sve četiri podiže u sjedeći položaj i prijeti studentu gadnim iznenađenjima koje će mu ona osobno prirediti. Dogodi li se ono najgore, ona će pozvati u pomoć nekoga izvana, kune mu se starica svim svecima. Zažalit će on što ovako postupa s nježnom ženom koja bi i sama mogla biti majka. Neka se sjeti svoje majke! Ona žali njegovu majku zato što ga je morala roditi. Prijeteći mu tako, majka se probila do vrata, ali je Klemmer ponovo snažno odbacuje natrag u sobu. Walter K. morao je zato nakratko ispustiti Eriku iz ruku. Majku potom zaključava u njenu malenu sobu. Spavaća soba ima ključ. On majci služi da za kaznu i kada treba može zaključati kćer. Zaključana sam, misli šokirana majka grebući po vratima. Cvili i jako prijeti. Klemmer pruža sve veći otpor. Žena: za vrhunskog sportaša opasnost uoči teških natjecanja. Erikine se i njegove želje podudaraju. Erika cvili: Nisam to tako zamišljala. Izgovora rečenicu koju je često čula od posjetitelja u kazalištu: Ipak sam više očekivala! S jedne se strane na Eriku sručila pohota njena tijela, a s druge nasilnički raspoložen muškarac, koji je takav postao jer mu ona nije uzvratila ljubav. Erika očekuje da joj se barem ispriča, ako ne i više od toga, ali ništa. Pozdravlja majčinu odluku da se neće miješati u ovo. Konačno će svoje privatne stvari moći rješavati sama. Tko sada misli na majku i majčinsku ljubav, osim onoga koji namjerava napraviti dijete? Iz Klemmera govori muškarac. Raskopčavši se ciljano, iako diskretno, Erika pokušava raspiriti vatru muškarčeve volje. Čeka da se iverje rasplamsa kako bi u vatru mogla baciti veću kladu. Klemmer je ponovo udara u lice, iako mu ona govori:

Molim, samo ne po glavi! Čuje ga kako govori o njenim godinama, da joj je najmanje trideset i pet, sviđalo se to njoj ili ne. Počinje je tištati to što on ne skriva kako mu se seksualno gadi. Pogled joj zamagljuju suze. Klemmer je očaran, jer konačno na dar dobiva djela ponikla iz mržnje; svijet se oko njega razbistruje poput oblačna dana u kasno ljeto. Sam je sebe dovoljno dugo zavaravao da je ovaj predivan bijes što ga osjeća zapravo ljubav. Dugo je uživao u toj samoobmani, ali sada su maske pale. Žena što leži pred njim na podu puno toga u njegovu ponašanju tumači kao strastvenu čežnju, ali njegovo bi se ponašanje samo donekle moglo opravdati strašću. To je sve mogla čuti Erika Kohut. Ali sada je dosta, najdraži! Prijeđimo na ljepše stvari! S repertoara ljubavnih postupaka Erika želi izbrisati one koje izazivaju bol. Na vlastitoj je koži osjetila što bol znači i moli ga da odsad prijeđu na normalne oblike prakticiranja ljubavi. Približimo se jedno drugom s razumijevanjem. Walter Klemmer ponovo je grubo zgrabio tu ženu koja mu govori da se predomislila. Molim te, ne tuci me! Moj je ideal ipak uzajamno uzvraćanje osjećaja, mijenja Erika svoje mišljenje, ali prekasno. Iznosi mu svoj novi stav, govori da njoj, ženi, treba puno topline i pažnje, pritišćući pritom rukom usnu što krvari. To je neostvariv ideal, odvraća joj muškarac. Samo čeka da žena ustukne još koji korak da bi je ponovo mogao udariti. Ono što ga goni naprijed instinkt je lovca. Instinkt veslača i tehničara na brzim vodama što upozorava na pličine i stijene. Pruži li žena prema njemu ruku, on odlazi! Erika preklinje Klemmera da pokaže svoje dobre strane. No on je osjetio zov slobode. Ni prejako ni preslabo Walter Klemmer desnom rukom udara Eriku u želudac. Udarac je dovoljno jak da je sruši na pod. Erika se presavija držeći se rukama po sredini tijela. Za želudac. Klemmer se nije morao jako naprezati da je udari. To nije učinilo njegovo drugo ja, naprotiv još nikada nije bio ovako siguran u sebe. Ruga joj se pitajući je gdje su joj sada konopci i čelična užad. A okovi? Ja samo

izvršavam vaše naredbe, milostiva gospodo. Sada ne pomažu začepljena usta i remenje, ruga se Klemmer, koji posljedice začepljenih usta i vezivanja dočarava i bez pomoćnih sredstava. Sasvim pijana, majka lupa o vrata sobe, ne znajući što se s njom događa i što bi trebala učiniti. Najviše je uzrujava što ne vidi što se događa s kćerkom. Majka ne mora gledati da bi vidjela. Ona nikada nije poštovala slobodu svoga djeteta, a sada netko drugi gazi djetetovu slobodu. Ubuduće će zato dvostruko više paziti, obećava si majka, nadajući se da će nakon ovog mladića ostati nešto što će uopće trebati nadzirati. Ona je dijete konačno uspjela popraviti, a sada ga netko opet kvari. Majka lagano bjesni. U međuvremenu Klemmer ismijava ženino tijelo zgrčeno na podu. Ruga se da joj je s obzirom na godine već pet do dvanaest! Erika ga zaklinje neka se sjeti svega lijepoga i ružnog što su prošli na nastavi. Pita ga molećivim glasom: Zar ti nije drago sjetiti se razlika među sonatama? On se ruga muškarcima koji dopuštaju da im žene stalno prigovaraju. On nije jedan od njih, a ona je jednostavno pretjerala. I uopće, čudna je osoba. Gdje su joj sada bičevi i okovi? Klemmer joj ostavlja mogućnost izbora: ja ili ti. On je već odabrao: sebe. Ali u mojoj mržnji ti se ponovo rađaš, tješi je iznoseći naglas svoj stav. Zlostavljajući je i dalje, udarajući je po glavi, baca joj mamac: Da već nisi žrtva, ne bi mogla postati žrtva! Obasipajući je udarcima, pita je gdje joj je sada njeno divno pismo. Odgovor je suvišan. Majka se pribojava da se u njenu malenom privatnom zoološkom vrtu za jednu osobu događaju strahote. Erika plačući nabraja dobra djela koja je učinila učeniku:

neumornu revnost kojom je oblikovala i usavršavala njegov glazbeni ukus. Tu-leći, Erika spominje i dobra djela svoje ljubavi, kojom ga je zdušno obasipala i kao učenika i kao muškarca. Ona pokušava vladati i samo je gola sila u tomu može spriječiti. Muškarac je jači. Erika mu svadljivim glasom govori da on može vladati zahvaljujući jedino svojoj fizičkoj snazi, na što je on dvostruko i trostruko jače udara. U Klemmerovoj mržnji ta žena raste uvis poput stabla. To stablo treba podrezati i naučiti ga kako da proguta uvrede. Čuje se tup udarac dlana o obraz; majka iza vrata ne zna što se događa, ali plače od uzbuđenja i odlučuje se na još jedan u nizu odlazaka do napol praznog ormara s likerom, do mal. kućnog bara. Ali ne razmišlja o tomu da telefonom pozove pomoć. Jer je telefon u predsoblju, nedohvatljiv. Klemmer kori Eriku zbog njenih godina i govori joj da se žena koja ovako izgleda ne može u ljubavi više ničemu nadati. On je cijelo vrijeme glumio da je voli; bio je to više znanstveni pokus, niječe Klemmer inače štovanja vrijedne ljudske potrebe. I gdje je sada tvoja slavna užad, pljušte na nju okrutna pitanja poput noževa što lete zrakom. Bolje bi joj bilo da se drži muškarca svojih godina ili starijeg muškarca, poput udarca u glavu dopire do nje njegov prijedlog. U paru je muškarac najčešće stariji od pripadajuće mu dame. Klemmer udara ženu ne gledajući kamo. Ali taj bijes nije ponikao iz neke uvrede i nepravde koje mu je ona nanijela. Naprotiv, njegov je bijes polagano, ali čvrsto izrastao iz njegove ljubavi prema njoj. Pošto ga je dobro provjerila, Erika je tom muškarcu jasno pokazala svoju ljubav, a kad ono, tras, što se dogodilo ? Kako bi se njegovi osjećaji mogli razvijati i on mogao napredovati u životu, Klemmer mora uništiti tu ženu što mu se svojevremeno, kada je još mogla trijumfirati, ismijavala! Od njega je očekivala i tražila da je veže okovima, da joj čarapom začepi usta, da je siluje. Samo se ti deri, deri se, govori joj. Žena glasno plače zbog njegovih riječi. I ženina majka plače iza vrata. Ni sama ne zna zašto. Erika se, lagano krvareći, skvrčila na podu poput embrija, dok Klemmer nastavlja

razarati. Erika počinje uspoređivati Klemmera s mnogim drugim muškarcima ravnim njemu, a koje je on oduvijek želio ukloniti. Još jedna njegova rečenica dolijeće joj u lice poput pljuske: on je mladi od nje. Preda mnom je još cijeli život, tek sada ću početi uživati u njemu! Pošto završim studij, otići ću na dugo putovanje u inozemstvo, baca joj udicu i odmah vuče: ali sam! Ne bi se baš moglo reći da si mlada, zar ne Erika? On je mlad, a ona je stara. On je muškarac, a ona je žena. Walter Klemmer iz obijesti udara u rebra Eriku na podu. Točno zna kako jako mora udariti da joj rebro ne slomi. Ako je ikada išta dobro znao, onda je to kontrolirati pokrete vlastitog tijela. Walter Klemmer prelazi preko praga Erike u svijet slobode. Izazvala ga je ona osobno tako što je pokušala vladati njim i njegovom požudom. I što sada ima od toga? No obuzima ga neki nejasan osjećaj, nekakva slutnja u vezi s tom ženom. A ona mu je glasno počela zamjerati zbog njegova bijesa, ali jedino zato što je taj bijes osjetila na vlastitoj koži. Počinje vikati prodornim glasom i nesuvislo ga moliti da prestane. Njen je krik čula i majka te, prigušujući bijes, počinje i ona vikati. Moglo bi se dogoditi da ovaj muškarac od njene kćeri ne ostavi ništa čime bi ona mogla vladati. Preplavljuje je i životinjski strah da bi se djetetu nešto moglo dogoditi. Osjetila je snažnu želju da nogom udari o vrata i počne prijetiti, ali vrata su jednako čvrsta kao što je svojevremeno bio čvrst dječji prkos. Majka izražava svoje bojazni, koje ionako ne prodiru kroz vrata. Kričeći psuje Klemmera što je poput pravog nasilnika upao u stan. Podsjeća kćer na posljedice muškarčeve ljubavi, na koje ju je ona odmah upozoravala, ali je kći ne čuje. Kći očajnički plače, a Klemmer je nogom udara u trbuh. Klemmer je mlati s užitkom. Tako iskazuje samo mali dio svog prijezira prema ženskom rodu uopće. Ali drago mu je što mu u ovom trenutku taj prijezir nije važan. Ovaj muškarac želi uništiti sve što je Erika nekad bila, ali bezuspješno. Ona ga stalno podsjeća što mu je nekoć značila. Preklinjem te, preklinje ga Erika. Iza vrata majka se naglas pribojava da se njeno dijete pred ovim čovjekom od straha ne ponižava. A tu su i tjelesne ozljede koje joj nanosi. Majka se boji za vlastito krhko tijelo. Moli Boga i njegova Sina. Budući da bi gubitak bio konačan, majka se boji da ne izgubi kćer. Duge godine mukotrpne dresure bile bi uzaludne. Teško naučene vještine kći bi zamijenila onima kojima bi je naučio muškarac. Čim iziđe iz sobe, majka će, ako i drugi to žele, skuhati čaj. Piskutavim glasom prijeti osvetom! i prijavljivanjem policiji! Erika preklinje Klemmera s onu stanu ponora ljubavi što zjapi između njih. Njene molbe u pismu bile su suviše neukusne, priznaje on. A poniženje koje je doživio kada je zakazao bilo je preveliko, dodaje. Ona se još nikada nije tako dugo izložila svijetu pa je mislila da joj neće biti ravne. Ali kad jednom postaneš dio općeg života, shvatiš da si nevažan. A onda je već kasno. Erika leži u predsoblju na dugom, uskom sagu što se nakrivio. Kaže: Poštedi me. Zbog tog jednog jedinog pisma nisam zaslužila takvu kaznu. Klemmer se oslobodio svih okova, a Erika je bez okova. Muškarac je i dalje udara i zajedljivo pita: I, gdje ti je sada to tvoje pismo? Sada vidiš što imaš od njega. Hvali se da im okovi nisu bili potrebni, kao što i sama može vidjeti. Ponovo je pita bi li joj pismo sada išta pomoglo. Ovo je sve što ima od tog pisma! Lagano je udarajući, Klemmer joj objašnjava da je htjela baš to. Erika mu plačući proturječi da nije htjela ovo, nego nešto drugo. Onda se sljedeći put moraš točnije izraziti, predlaže joj muškarac i ponovo je udara. Udarajući je nogama po tijelu, objašnjava ženi jednostavnu jednadžbu: ja sam ja. I toga se ne sramim. Stojim iza toga što jesam. Prijeti ženi da ga mora prihvatiti takvog kakav jest. Jer kakav sam takav sam. Eriki je od udaraca napukla nosna kost i jedno rebro. Skriva lice

rukama, što joj Klemmer odobrava. Ovakvo lice nije baš nešto posebno, zar ne? Ima i ljepših lica, kaže stručnjak Klemmer i čeka da žena potvrdi kako ima i ružnijih lica. Spavaćica joj se raskopčala i pri pogledu na njeno tijelo Klemmer razmišlja bi li je silovao. Ali u znak krajnjeg prijezira prema čarima ženskog roda kaže: Najprije moram popiti čašu vode. Potvrđuje Eriki da mu je manje privlačna nego medi šuplje drvo u kojem se nastanio roj pčela. Erika mu nikada nije upala u oči zbog ljepote, već zbog svojih postignuća u glazbi. A sada neka izvoli pričekati nekoliko trenutaka. Ja sam problem riješio na svoj način, priopćava joj student tehničkog fakulteta. Majka psuje. Erika pomišlja na bijeg. Ali brza je u razmišljanju, ali ne i na djelima. Zbog svoje hermetične izoliranosti dosada još nije dobila nagradu. Čuje se kako u kuhinji dugo teče voda; muškarac voli hladnu vodu. Jasno mu je da bi to što čini moglo uroditi posljedicama. Budući da je muškarac, preuzet će odgovornost. Voda ima okus nelagode. I ona će morati snositi posljedice svog ponašanja, razmišlja s olakšanjem. S nastavom glasovira sada je sasvim sigurno gotovo, ali zato će se moći ozbiljno posvetiti sportu. Nitko od prisutnih ne osjeća se baš ugodno. Stvar se ipak mora privesti kraju. Ni jedno ni drugo ne popušta u znak pomirenja. Klemmer osluškuje hoće li Erika preuzeti na sebe dio krivnje. I ti si barem malo kriva, moraš to priznati, kaže Klemmer ženi. Ne možeš nekoga izazivati, a onda ga staviti na led. Misliš ako je tebi dobro da možeš još izvoljevati. Klemmer bijesno udara nogom o vratašca tajanstvena ormarića nepoznata sadržaja; vratašca se naglo otvaraju i otkrivaju kantu za smeće s vrećicom u njoj. Od siline udarca na pod ispada smeće. Uglavnom kosti. U tavici na štednjaku komadići su zagorjela mesa. Ugledavši pougljenjeno meso, muškarac se protiv svoje volje počinje smijati. Ženu što leži na podu u predsoblju zabolio je taj smijeh. Predlaže da o svemu otvoreno razgovaraju; otvoreno priznaje da je i ona dijelom kriva za sve ovo. Jer dok god je on ovdje tu je i: nada. Samo da ne ode. Molim te. Žena pokušava ustati, ali ne uspijeva i pada. Majka se dere iza barikada: Kako si? Kći joj odgovara: Hvala, dobro. Sve ćemo srediti. Kći preklinje muškarca da pusti mamu iz sobe. Puzeći prema vratima, zove mamu, a majka s druge strane sve snažnijim glasom zove Eriku i u istom dahu ispaljuje psovku kako to već ona zna. Klemmera je okrijepila hladna voda. Ohladila ga je. Erika je gotovo uspjela dopuzati do majčinih vrata, ali je učenik grubo vraća. Ona ga ponovo moli da je ne tuče po glavi i rukama. Klemmer je obavještava da se on u ovakvom stanju ne može pokazati na ulici; preplašio bi prolaznike. Ona je kriva da je on dospio u ovakvo stanje. Budi barem malo nježna prema meni, Erika. Molim. Sručio se na ženino lice. Liže je i moli za malo ljubavi. Tko može velikodušnije poklanjati ljubav i manje tražiti ako ne žena koja voli? Moleći je za malo ljubavi, Klemmer raskopčava košulju i spušta patentni zatvarač na trapericama. S molbom za ljubav i razumijevanje na ustima brzo i odlučno prodire u ženu. Odrješito zahtijeva malo ljubavi, na koju svatko ima pravo, i oni najgori. Zao Klemmer svrdla po ženi. Očekuje zadovoljno stenjanje. Erika ne osjeća ništa. Ništa se ne događa. Ničega nema. Za to je ili već prekasno ili još uvijek prerano. Žena otvoreno izriče da joj se čini kako je žrtva prijevare, jer ništa ne osjeća. Ova ljubav u svojoj biti razara. Ona se nada da Klemmer želi da ga voli. Klemmer je udara po licu kako bi počela stenjati. Njemu je sasvim svejedno zašto žena stenje. Erika želi osjetiti požudu, ali ne osjeća ništa, a kamoli požudu. Stoga traži od muškarca da odmah prestane! Klemmer je udara sve jače i sve umornijim glasom moli za malo ljubavi pa cijelo zbivanje počinje nalikovati na neku vrstu naporne ture. Recimo na

penjanje uz opasne litice. Žena mu se ne daje baš drage volje, a muškarac Klemmer želi da mu se poda dragovoljno. Ne treba on ženu ni na što prisiljavati. Dere se na nju neka ga izvoli radosno prihvatiti! Gleda njeno nepomično lice, na kojem njegova nazočnost ne ostavlja nikakav trag osim boli. Znači li to da bih isto tako mogao otići, pita je udarajući je. Zbog ove žene on daje sve od sebe, ne bi li tako ugušio svoju pohotu. Jednom zauvijek, prijeti joj. Erika cvili neka prestane, jer je boli. Zbog tromosti ili lijenosti Klemmer ne može izići iz žene prije nego što svrši. Moli je: Voli me. Naizmjence je liže i udara. Prodire u nju lica zajapurena od bijesa i pritišće svoju glavu o njenu. Majka želi da sve ovo završi. Udara o vrata u taktu automatske puške. Zatim otvara paljbu ne obazirući se na susjede što spavaju. Klemmer ubrzava tempo; njegova je brzina sada poprilična. Ne gađa izvan cilja, nego ravno u cilj. Vješt je sportaš uspio. U istom se dahu briše papirnatom maramicom, koju zatim, zgužvanu i vlažnu, baca pored Erike na pod. Upozorava je da o tomu nikome ne priča. Za njeno dobro. I Ispričava se zbog svog ponašanja. Opravdava se da ga je jednostavno spopalo. Događa se. Eriki, što leži na podu, daje neodređena obećanja. A sada žurim, moli muškarac na svoj način za oproštaj. Doista moram poći, na svoj jedinstven način izražava muškarac ljubav i poštovanje. Kada bi sada imao crvenu ružu, odmah bi je poklonio Eriki. Pozdravlja je riječju koja odaje zbunjenost, sa servus i odmah počinje po stoliću u predsoblju traži ključeve kućnih vrata. Dvije žene sasvim same, to nije dobro, daje joj na kraju savjet za dalji život. Vuče njene uzde. Ipak bi bez predrasuda trebala razmisliti o razlici među naraštajima! Klemmer predlaže Eriki da više izlazi, ako ne s njim, onda sama. Nudi se da je prati na priredbe za koje zna: s Erikom onamo nikada neće otići. Naposljetku zaključuje: To je bilo to. Hoće li s nekim muškarcem ponovo probati nešto slično, pita je iz čiste znatiželje. Pa odmah daje jedini logičan odgovor: Ne, hvala. Citirajući Goethea, da se duhova koje zazivamo više nikada ne možemo riješiti, zaziva vraga i smije se tomu. Mora se smijati: Vidiš, tako ti je to. Savjetuje joj: Pripazi! Sada neka stavi neku ploču, da se malo smiri. Ne pozdravlja se na francuskom, jer se već jednom od nje naglas oprostio. Pita je osjeća li se dobro i sam odgovara na pitanje: Bit će bolje! Kada se udaš, sve će proći, tješi je i hrabri Klemmer narodnom poslovicom. Iako Klemmer mora kući bez poljupca, ovaj put je on ljubio. Nikad ne odlazi bez plaće. Namirio se sam. A i žena je primila odgovarajuću nagradu. Tko ne želi, taj dobije, vraća Klemmer Eriki milo za drago jer njeno tijelo nije odgovorilo na njegovu ljubav. Preskačući više stuba odjednom, spušta se u prizemlje, otvara vrata, a zatim ključeve baca na pod hodnika. Stanari ostaju nezaštićeni u nezaključanoj kući, a on odlazi svojim putovima. Hodajući, odlučuje da će svim prolaznicima koje sretne drsko i arogantno gledati ravno u lice. Večeras će biti utjelovljenje provokacije i za sobom će spaliti sve mostove. Klemmer vježba na razboju sigurnosti, uvjeren da ni jedna od njih dvije u vlastitom interesu nikada neće progovoriti o onom što se dogodilo. Na trenutak ipak razmišlja o mogućim posljedicama, kaznama i kamatama. Na ulicama nema auta, a ako i naiđu, zahvaljujući mladenačkim refleksima, Klemmer im se vješto sklanja. Mlad i brz, može se suočiti sa svima. Kaže: Noćas bih mogao brda pomicati! Umiruje ga činjenica da se sada puno bolje osjeća. U snažnom mlazu piša o neko stablo. Dopušta si jedino pozitivne misli; to je sva tajna njegova uspjeha. Njegov je mozak za jednokratnu upotrebu! Jednom upotrijebiti i odmah baciti. Klemmer odlučuje da odsad sa sobom više neće vući nikakve teške terete. Izazivački hoda sredinom ulice.

Novi je dan Eriku zatekao samu, slijepljenu i zabetoniranu majčinom brigom. Mirne

ga je duše mogla započeti s muškarcem. Ovako u dan ulazi nespremna. Ni jedna od njih neće se obratiti nadležnom organu unutarnje sigurnosti, koji bi Klemmera mogao uhititi. A vrijeme je danas lijepo. Majka šuti, što je za nju neobično. Tu i tamo pokušava pogoditi koš, ali ga promaši jer ga je zbog kćeri previsoko postavila. Godinama je koš sve više podizala pa se sada jedva vidi. Majka izjavljuje da bi kći više trebala izlaziti kako bi promijenila okruženje i možda upoznala nekog novog! S obzirom na njene godine krajnje je vrijeme da to učini. Majka predbacuje šutljivom djetetu da nije dobro

da ona, utjelovljenje mladosti i neobuzdanosti, sve vrijeme provodi sa starom ženom.

Erika je nedavno pokazala kako uopće ne zna procijeniti ljude, pa je ove godine već drugi put naletjela na krivog. Majka govori o onom što je dobro za Eriku. Uspije li to

uvidjeti, Erika će učiniti prvi korak na putu spoznavanja sebe. Pribojavajući se njene nejasne budućnosti, majka tješi Eriku riječima da ima još muškaraca. Erika šuti, ali nimalo neprijateljski. Majka se boji da Erika razmišlja i svoju bojazan odmah izgovora

naglas. Tko šuti, mogao bi razmišljati. Majka zahtijeva da Erika kaže o čemu razmišlja i

da svoje misli ne zadržava za sebe. Kako bi bila dobro obaviještena, majka uvijek mora

znati što njena kći misli. Majka se pribojava tišine. Razmišlja li kći o osveti? Hoće li se usuditi biti drska? Izlazi sunce; ispod njega prašne pustinje. Fasade su se zacrvenjele. Stabla su se zazelenjela. Odlučila su poslužiti kao ukras. I cvijeće je propupalo, da i ono učini svoje. Naokolo hodaju ljudi. Iz usta im naviru riječi.

Erika osjeća bol po cijelom tijelu i zato oprezno hoda. Zavoji nisu prilagođeni obliku tijela, ali su zato stavljeni s puno ljubavi. Ovo bi jutro Eriku moglo potaknuti da se upita zašto je tako dugo živjela odvojena od svega. Da bi jednog dana srušila zidine i sve nadmašila?! Zašto da to odmah ne učini. Recimo danas. Erika odijeva staru haljinu kroja kakav odavna više nije u modi. Haljina nije kratka kao one koje su se tada nosile. Preuska joj je i ne može se zakopčati. Kroj je sasvim zastario. Haljina se ne sviđa ni majci, jer je prekratka i preuska. Krenut će gradskim ulicama kako bi sve zadivila već samom svojom pojavom. Erikino ministarstvo vanjskih poslova nosi haljinu zastarjela kroja za kojom se mnogi podrugujući okreću. Ne bi li je odvratila od haljine, majka brže-bolje predlaže izlet i usput kaže: Ali takva

mi na izlet ne ideš. Erika je ne čuje. Ohrabrena šutnjom, majka vadi planinarske karte.

Vadi ih iz starih prašnih pretinaca po kojima je ranije prekapao otac. Otac bi na karti prstom pratio staze kojima će hodati, odabirao ciljeve i određivao odmorišta gdje će užinati. U kuhinji kći krišom gura oštar nož u torbicu. Njegova je oštrica dosad vidjela i

rezala jedino mrtve životinje. Kći još uvijek ne zna hoće li počiniti ubojstvo ili će se

baciti pred njega i ljubiti mu stopala. Kasnije će odlučiti hoće li ga izbosti nožem. Ili će

ga ozbiljnim glasom preklinjati da joj se vrati. Ne sluša majku koja joj zorno opisuje

pješačke staze. Kći čeka muškarca, koji bi trebao doći i moliti je za oprost. Sjeda pored prozora važući u sebi da li da krene ili ostane. Najprije odlučuje ostati. Možda odem sutra, razmišlja. No pogledavši dolje na ulicu, diže se i kreće. Upravo počinju jutarnja predavanja na Tehničkom fakultetu, smjer Klemmer. Jednom joj je to rekao. Ljubav joj je putokaz. A čežnja neiskusna savjetnica. Erika odlazi i ostavlja majku koja se pita što se s Erikom događa. Majka već dugo jako

dobro zna da je vrijeme izrazito opasna biljka mesožderka, ali nije li prerano izložiti se njenim pipcima? Danas dijete počinje radni dan puno kasnije, ali zato odgađa njegov razorni kraj. Erika stišće toplu dršku noža u torbici i hoda ulicama do cilja. Svojim neobičnim izgledom kao da želi rastjerati ljude. Prolaznici bez ustručavanja zure u nju. Okreću se za njom i dobacuju primjedbe. Ne srame se glasno izraziti svoje mišljenje o njoj. Odjevena u sramežljivu polumini haljinu, Erika je zabljesnula u svoj svojoj visini najavivši odlučan rat mladosti. Posvuda ima mladih što se otvoreno smiju gospođi učiteljici. Smiju joj se zbog njene vanjštine. Erika se pak smije mladima zbog njihove nutrine bez pravog sadržaja. Neki muškarac Eriki očima daje znak da ne bi smjela nositi tako kratku haljinu. Tako dobre noge ipak nema! Glasno se smijući, Erika hoda gradom; haljina ne pristaje uz njene noge niti njene noge pristaju uz haljinu, rekli bi modni savjetnici. Erika se izdigla nad samu sebe i nad druge. Sa strepnjom se pita hoće li izići na kraj s tim muškarcem. Mladi joj se rugaju i dok prolazi središtem grada. Glasno se smijući, Erika se ruga njima. Što može mladost, Erika može bolje. Već dugo to ona može puno bolje. Prolazi trgom između dva muzeja. Golubovi polijeću u zrak. Valjda zbog njena odlučna hoda! Turisti najprije bulje u caricu Mariju Tereziju, potom u Eriku, a onda ponovo u caricu. Ptičja krila lepeću. Navratima muzeja natpisi s radnim vremenom. Tramvaji na Ringu kreću na zeleno. Sunčeve zrake trepereći obasjavaju prašan grad. Iza ograde parka Burggarten mlade majke započinju svoj dnevni marš. Na šljunčane stazice padaju prve zabrane. Iz usta majki cure grozne psovke. A odgovor je sve jače dječje plakanje, to čarobno oružje. Posvuda ljudi u skupinama od dvoje ili više njih. Susreću se kolege, prijatelji se svađaju. Auti nezaustavljivo jure križanjem pred Operom. Pješaci su sišli u podzemlje, gdje sami snose odgovornost za štete koje počine. Ondje nema žrtvenog jarca: vozača. Ljudi ulaze u trgovine, čije su izloge prethodno dobro pregledali. Neki već lunjaju gradom bez cilja. Uredske zgrade na Ringu gutaju jednu po jednu osobu što sve rade u poduzećima za uvoz i izvoz. U slastičarnici Aida majke gledaju kako im se kćeri počinju služiti ženskim čarima i ocjenjuju to kao opasno preuranjen početak. Hvale trud sinova u školi i sportu. U torbici se zabludjeli, ali zbiljski nož dočepao Erike Kohut. Kreće li nož na put ili Erika u Canossu po Klemmerov oproštaj? Ona to još ne zna i odlučit će na licu mjesta. Nož je kao rješenje još uvijek na prvom mjestu! Radit će noževi! Žena se približava Secesiji i podiže glavu prema kupoli prekrivenoj listićima. U zgradi izlaže u gradu poznat umjetnik, a nakon te izložbe umjetnost više neće moći biti ono što je bila. Odavde se u daljini vidi zgrada Tehničkog fakulteta, suprotan pol umjetnosti. Erika još samo mora proći kroz pothodnik i park Ressel. Povremeno zapuše vjetar. Oko sebe čuje sve više mladih glasova željnih znanja. Osjeća na sebi letimične poglede, ali ne uzmiče. Konačno i mene gledaju, veseli se Erika. Živeći zatvorena u kući, godinama je izbjega- vala takve poglede. No tko se dugo skriva, na kraju se počne isticati. Erika se ne izlaže pogledima nenaoružana. Nož je tu. Netko se glasno smije. Ali ne smiju se svi. Većina ih se ne smije. Ne smiju se jer osim sebe i ne vide nikog drugog. Ne primjećuju Eriku. Skupine mladih ljudi poput bujice izlaze iz zgrade. Udarne jedinice i odstupnica istovremeno. Angažirani su to mladi ljudi koji odlučno skupljaju iskustva. Neprestano pričaju o njima. Ovisno o željama, jedni žele steći iskustva sa samima sobom, a neki s drugima.

Ispred zgrade Tehničkog fakulteta stupovi su s metalnim bistama slavnih znanstvenika iz ove institucije, koji su izumili bombe i brane. Golema crkva sv. Karla poput kornjače čuči usred samotne pustoši, ali joj ovdje barem ne prijete ispušni plinovi. Voda u fontani samosvjesno i razigrano pljušti. Ovdje se hoda po kamenim pločama, osim po parku Ressel koji bi trebao biti zelena oaza. Ako želite, možete se ovamo dovesti i podzemnom željeznicom. Erika Kohut ugledala je Waltera Klemmera u skupini očito jednako nastrojenih studenata različitih godišta, što su se, razgovarajući, glasno smijali. Ali ne Eriki, jer nju i ne vide. I Klemmer se glasno smije i kao da svima želi objaviti kako danas nije morao neopravdano izostati s nastave. Od napora protekle noći nije se trebao odmarati ništa duže nego od bilo koje druge noći. S njim su u društvu tri mladića i jedna djevojka, koja očito također studira neki tehnički predmet pa je tako pravi tehnički novitet. Klemmer je djevojku veselo zagrlio oko ramena. Djevojka se od snažnog smijeha jedva drži na nogama. Mora se osloniti o Klemmera. Drugi se slažu s onim što je Klemmer rekao. I Walter Klemmer glasno se smije tresući kosom. Obasjava ga sunce. I dalje se na sav glas smije, a s njim i ostali. Što je tako smiješno, pita mladić koji im se upravo pridružio, ali i on je morao prasnuti u smijeh. Njihov ga je smijeh zarazio. Ne prestajući se tresti od smijeha, oni mu objašnjavaju zašto se smiju pa sada i on zna čemu se smije. Klemmer se smije više od drugih, jer mora nadoknaditi sav dosad propušteni smijeh. Erika Kohut stoji i gleda. Promatra. Dan je sunčan, a Erika promatra. Nakon što se do sita nasmijalo, društvo kreće prema zgradi Tehničkog fakulteta. Svako toliko mladi zastaju i opet se smiju. Prekidaju sami sebe vlastitim smijehom. Prozorska stakla blistaju na svjetlu. Njihova se krila ne otvaraju ovoj ženi. Ne otvaraju se svakom. Nema dobra čovjeka, iako ga svi prizivaju. Mnogi bi rado pomogli, ali ništa ne poduzimaju. Žena okreće vrat u stranu, iskezivši zube poput bolesna konja. Nitko joj ne stavlja ruku na rame, nitko joj ne pomaže nositi teret. Umorno se osvrće za sobom. Nož je treba pogoditi u srce i u njemu se okretati! No snaga koja joj je ostala nije dovoljna za to. Pogled joj je prazan. Bez ikakve ljutnje, bijesa ili strasti Erika Kohut zariva nož u rame, iz kojega odmah počinje teći krv. Bezazlena je ta rana, jedino mora paziti da u nju ne ude prljavština i gnoj. Ali svijet, neranjen, nije stao. Mladi su ljudi nestali u zgradi, odakle sigurno neće neko vrijeme izlaziti. Uokolo kuća do kuće. Stavlja nož u torbicu. Na Erikinu ramenu zjapi rana; meko se tkivo bez otpora rastvorilo. Razrezala ga je čelična oštrica, a Erika odlazi. Hoda. Ruku je položila na ranu. Nitko ne ide za njom. Korača kroz mnoštvo režući ga poput čeličnog brodskog trupa. Ne osjeća strašne bolove što ih je očekivala. Prednje automobilsko staklo zabljesnulo je. Patentni zatvarač na haljini ne može se zatvoriti pa joj sunce grije leda. Grije ih sve jače. Erika hoda i hoda. Leđa su joj već sasvim topla. Iz rane joj kaplje krv. Prolaznici najprije gledaju u ranu, a potom u njeno lice. Neki se čak okreću. Ne svi. Erika zna kojim smjerom mora ići. Ide kući. Hoda polagano ubrzavajući korak.

Pogovor

Premda je od nastajanja ovog romana prošlo punih 20 godina, njegovo se pojavljivanje u hrvatskom prijevodu ne čini zakašnjelim. Razloga za ovakvu tvrdnju ima nekoliko. Kada je riječ o vrhunskoj romanesknoj prozi, sigurni smo u to da će ona

unatoč vremenskoj distanciji lako naći put do svoga čitateljstva. No s obzirom na to da

se radi o neprijeporno intrigantnoj, literarno naprosto neiscrpnoj tematici (poniranje u

tajanstvenu slojevitost ženskoga bića), nedvojbeno je da mnogi ljubitelji dobroga štiva — bez obzira na spolnu pripadnost — neće moći odoljeti iskušenju (bolje rečeno izazovu!) upoznavanja osebujne proze jedne od najzanimljivijih književnica njemačkoga jezičnog izraza. Dodamo li tome i činjenicu da je prema romanu koji je pred nama snimljen i film, kao i podatak da je u izvorniku doživio već 24 izdanja, jasno je da se radi o djelu izuzetne književne vrijednosti. Austrijska prozaistica i dramatičarka Elfriede Jelinek (1946.) počela se u književnim časopisima javljati već koncem 60-ih, skrenuvši na sebe pozornost književne kritike. Svojim prvim poznatijim romanom Ljubavnice — Die Liebhaberinnen (1975.) te dvije godine kasnije nastalom, 1979. u Grazu uspješno praizvedenom dramom Sto se dogodilo

nakon što je Nora napustila svoga muža ili potpornji društava — Was geschah nachdem Nora ihren Mann Verlassen hatte oder die Stiitzen der Cesellschaften (hrvatski prijevod objavljen u Antologiji novije austrijske drame, prir. S. M., Zagreb, 2002.) autorica se svrstala u red najznačajnijih suvremenih austrijskih pisaca kao što su Ingeborg Bachmann, Thomas Bernhard, Peter Handke, Peter Turrini, Gert Jonke, Felix Mitterer, Marlene Streeruwitz, Werner Schwab i dr. Spominjemo ovdje austrijski literarni kontekst zato što on u širem dijapazonu književnog stvaralaštva na njemačkom jeziku već dulje vrijeme ima posebno mjesto koje se — ističemo to bez ikakva pretjerivanja! — odlikuje vrhunskom književnoumjetničkom kakvoćom. Malo je pisaca koji osim naglašena stvaralačkog naboja posjeduju podjednako izražen, a katkada naizgled i jače istaknut impetus izrazito kritičkog promatrača društvenih kretanja koja obilježavaju svakodnevicu u kojoj živimo. Elfriede Jelinek je u pravom smislu riječi angažirana intelektualka koja se ne može umoriti u nastojanju oko javnog raskrinkavanja kojekakvih opačina suvremene, u mnogo čemu malograđanski ukočene, jeftinim sjajem tradicije i blagostanja obavijene Austrije što se nevješto koprca

u zamršenom klupku potiskivane prošlosti, frizirane sadašnjosti i nepretkazive

budućnosti. Naša se autorica nerijetko izlaže svojevrsnom linču konzervativne javnosti koja joj u revniteljskom žaru vrlo često pripisuje i ono što nikad ne bi ni pomislila. No sve te krive interpretacije njena javnog angažmana nipošto je ne obeshrabruju, pa ona nesmiljenom žestinom razgoni aveti reakcionarnog jednoumlja, uvijenog licemjerja i lažnog čovjekoljublja koje se po potrebi beskrupulozno zaodijeva plaštem kršćanskog morala. Ne skrivajući svoj komunistički svjetonazor koji nije sapet nikakvim ideološkim okrzetom, ona na osebujan način revitalizira onaj tip socijalno angažirana autora za koji se čitava svog života zdušno zalagao Jean Paul Sartre. Jedna od čestih natuknica koja se dovodi u vezu s imenom Elfriede Jelinek svakako je feminizam. I upravo se ovaj pojam pokazuje pogodnim da posluži kao ključna riječ poveznica koja će nas iz obavijesnog dijela ovog predgovora uvesti u autoričino

književno stvaralaštvo. Istina je da je tijekom tridesetak godina Elfriede Jelinek u svojim javnim istupima vrlo često nalazila mnogo snage i uvjerljivih argumenata, zalažući se za takvu ravnopravnost među spolovima koja neće ostati na razini trivijalne parolaške floskule. No za razliku od aktivna djelovanja u javnosti (bezbrojni intervjui, govori, pro- glasi, eseji, novinski članci i si.), autorica ovoj problematici u svojim romanima, pripovijetkama i dramama prilazi na drugačiji način. Ona je, naime, duboko svjesna pozicije intelektualke koja u određenom trenutku i na određenom mjestu iznosi misao koja je osuđena na kratkovječnost trenutka, pa joj je stoga neophodno da u tom trenutku bude u svom žestokom djelovanju što učinkovitija. Ta misao u tom je konkret- nom času ispunjena političkim nabojem, ali s obzirom na to da ju je izrekla književnica, ona uvijek sadrži i ponešto od inspirativne literarnosti u kojoj je do maločas klijala. Kada se, međutim, neka slična misao javi unutar književnog djela, ona stubokom prestaje biti osuđena na kratovječnost (moguće je da se unutar djela transformira, evoluira i umnoži), a oslobođena je od momentane učinkovitosti, premda zbog toga ne mora u potpunosti izgubiti raniju političku obojenost. U slijedu romanesknog raspredanja pripovjednih niti Elfriede Jelinek nalazi potrebnu distanciranost, iz koje joj je moguće unutar romana kreirati različite likove i njihove suodnose, u kojima se u većoj ili manjoj mjeri zrcale plime i oseke, napetosti i utihe, uzavrelosti i učmalosti ovodobnih pozemljara. Roman Pijanistica — Die Klavierspielerin (1983.) zreli je produkt tada već afirmirane spisateljice. Književna kritika i čitalačka publika jednodušne su u prosudbi, ističući mnoštvo kvaliteta koje će i ovdašnjem čitatelju biti razvidne u prijevodnom ruhu. S jedne je tu strane potresna priča o učiteljici glasovira Eriki Kohut koju njena neumoljiva mati bezdušno kinji i tlači, želeći je »izdrilati«, jer je to po njenom shvaćanju jedini način da od njene kćeri jednoga dana postane prava pijanistica. Takvih je Erika na žalost pun današnji svijet, a dosta ih je i u domovima hrvatskih malograđanskih obitelji. Zbog te nečuvene torture koju jedna žena pod krinkom brižnog majčinstva nanosi drugoj Erika nije sposobna ostvariti u svom životu nikakav kvalitetan odnos, pa tako osim bujnih maštanja nema za nju istinskog užitka. S druge je pak strane u romanu stalno na djelu briljantnost stila u kojemu se izvrsno parodira onaj specifični birokratski način govora po kojemu je današnja Austrija još uvijek u čvrstom papirnatom zagrljaju s nekadašnjom Monarhijom, a znatan segment toga trulog jezičnog balasta još i danas u formi ishitrena novogovora živi u hrvatskoj govornoj praksi. Na djelu je, dakle, autorica koja se izvrsno služi ironijom koja, kad god to ustreba, prelazi u žestoku sarkastičnost. Unatoč neskrivenoj sklonosti analitičkom upuštanju u plastičnost detalja, roman se čita s lakoćom, a virtuoznost jezičnog izraza stalno ide ruku pod ruku sa suptilnošću pripovijedanja koje umije biti silno dinamično, ali se također zna ugodno smiriti — baš kao što se to zbiva u virtuoznim klavirskim skladbama od Bacha do Bartoka. Posebnu draž ima Pijanistica zbog toga što je više od drugih djela protkana autoričinim autobiografskim nitima. Ova bi se činjenica mogla pokazati kao svojevrsna zamka, ali Elfriede Jelinek zna kako se i s takvim datostima izlazi na kraj. Ona je svjesna činjenice da je romaneskni svijet svojevrstan koloplet istine, laži, slutnje, obmane, tlapnje i još koječega, a autoričino je umijeće sve to uravnotežiti i uskladiti. O tom nesvakidašnjem umijeću Elfriede Jelinek slikovito je kao laudator prigodom dodjele Biichnerove nagrade (1998.) govorio njemački teatrolog i književni publicist Ivan Nagel,

istakavši ovdje već naznačenu dihotomiju između Elfriede Jelinek kao angažirane intelektualke koja diže glas u javnosti i Elfriede Jelinek kao književnice koja mnogo vremena provodi u skrovitosti svoje radne sobe. Intrigantni su također i autoričini ostali romani, među kojima se po mnogo čemu ističe Naslada — Lust (1988.). Zlonamjerni prosuditelji svojedobno su ga nastojali diskreditirati kao »eklatantan primjer ženske pornografije«. Riječ je, međutim, o vrlo složeno komponiranom romanesknom konvolutu kroz koji se nije jednostavno probijati, ali se takva pustolovina višestruko isplati. Zanimljive su također i brojne autoričine drame, ali se njima ovdje ne možemo opširnije baviti (vidi spomenutu Antologiju). Vratimo li se sada ishodištu ovog predgovora, sigurno ćemo lakše prihvatiti činjenicu da nam Pijanistica dolazi dvadeset godina kasnije. Bilo bi izvrsno kad bi se recepcija Elfriede Jelinek na našim prostorima nastavila bez duljih cezura, jer nam upravo njeno osebujno pismo pruža mogućnost prepoznavanja koječega što se negdje duboko krije i u nama samima. Zahvaljujući književnom prevođenju i umjetnost riječi u stanju je svladati jezične barijere, ostvarujući na taj način svojevrsno interkulturalno poslanje kojim se temeljito obnavlja ono što se zgušnjava u riječi koja jednostavno označava srž našega bitka: Ljudskost!

Sead Muhamedagić