Sie sind auf Seite 1von 16

M. VALENTI: Turski ratovi i hrvatska dijaspora etc. Senj. zb. 17, str.

45-60 (1990)

MIRKO VALENTI

TURSKI RATOVI I HRVATSKA DIJASPORA U XVI. STOLJEU


Mirko Valenti Institut za historiju radnikog pokreta YU, 41000 Zagreb UDK: 949,713" 14/15":355.1 (497.1) Izvorni znanstveni rad Ur.: 1990-15-08

Autor analizira tri najvanija pravca migracije Hrvata u 15. i 16. st.: juni, u pravcu Apenin skoga poluotoka, zapadni, u pravcu Istre, Gorice i Kranjske, kao i sjeverni, koji je bio najmasovniji. Mnotvo beskunika i drugih emigranata iz Hrvatske selili su u itavom 16. st. iz Hrvatske, za padne Bosne, Like i Krbave u sjeverozapadnom pravcu. Najvei broj emigranata ipak je doao iz krajeva oko donjega toka rijeka Kupe i Une, a osobito ih je mnogo odselilo iz zapadne Slavonije. Iz ovoga istraivakoga rada proizlazi da su Hrvati, koji su od Turaka bjeali prema sjeverozapa du, naselili ak 277 sela u zapadnoj Ugarskoj, Donjoj Austriji, Slovakoj i Moravskoj. U dana njoj austrijskoj saveznoj pokrajini Graditu ivjeli su u 179 sela. Hrvate koji su poli u sjeveroza padnom pravcu zovemo danas Gradianskim Hrvatima. Autor analizira i dijasporu balkanskih Vlaha. O Vlasima i vlakoj dijaspori on daje nekoliko hipoteza.

Dugotrajni evropski sukob Polumjeseca i Kria trajao je na hrvatskom ratitu gotovo 250 godina. Sve zemlje hrvatskoga Kraljevstva od Jadranskoga mora do Dunava i Drave proivlja vaju, od tragine bitke na Krbavskom polju 1493. do prvoga pobjedonosnog sraza hrvatske voj ske s Turcima kod Siska 1593, dubinske promjene. U vremenskoj seriji od ravno 100 godina na staju svi fundamentalni problemi hrvatske povijesti novoga vijeka, a koji po svojim posljedica ma traju do danas. Rije je o dijaspori starosjedilakoga stanovnitva, gubitku teritorija te o utemeljenju Vojne krajine i dolasku potpuno novoga stanovnitva - polunomadskih Vlaha - iz Turskog Carstva. Namjera je ovoga priloga skrenuti istraivaku pozornost na prvi fundamen talni problem: dijasporu hrvatskoga naroda u XVI. stoljeu.1 Dijasporu hrvatskoga naroda u geografiji naih seoba moemo pratiti najpreglednije kroz tri osnovna pravca. Juni preko Jadranskoga mora na Apeninski poluotok, zapadni junom pa45

M. VALENTIC: Turski ratovi i hrvatska dijaspora etc. Senj. zb. 17, str. 45-60 (1990) dinom Velebita i Risnjaka u Istru, ili srednjovjekovnim trgovakim putovima preko Gorskoga kotara u slovenske pokrajine Kranjsku i Goricu. Zatim slijedi trei pravac hrvatske dijaspore na sjever preko rijeka Drave i Mure od kuda e se mase hrvatskih iseljenika raspriti po Zapadnoj Ugarskoj, Donjoj Austriji, Moravskoj i Slovakoj pa sve do podbreja Bijelih Karpata, gdje su takoer utemeljili nekoliko hrvatskih sela. U poetnim dodirima s osvajaima koji se bore za ratne ciljeve Polumjeseca bili su u poet ku juni krajevi Hrvatske jae izloeni naletima turskih eta i lako pokretljivim martologa, sa stavljenih uglavnom od balkanskih Vlaha. Tijekom itavoga XVI. stoljea oni su nosioci otrice turske prodornosti. Turski osvajai donose u hrvatske zemlje nemilosrdan nain ratovanja, na pose odvoenje hrvatskoga puanstva u tursko ropstvo. Otkup robova pretvoren je u poznatu privrednu granu Osmanskoga carstva, koja vojnim zapovjednicima razliitog ranga donosi veli ke profite. Upravo zbog toga turski martolozi nikad ne prestaju s etovanjem i pustoenjem po zemljama prostranoga hrvatskog Kraljevstva. Oni haraju, pale, ubijaju i odvode roblje u vrije me rata kao i u vrijeme mira. Bila je to poznata osmanlijska ratna strategija, kojoj je osnovni cilj bio slomiti otpornu snagu protivnike drave, a narodne mase prisiliti da se pokore Turcima ili rasele. I upravo takav nain turskog osvajanja izazvao je na Balkanu goleme etnike promjene, kakve se ne pamte od vremena doseljenja Junih Slavena. im se Turci uvrste u jednoj zoni, dovode u opustoene krajeve svoje vlako, stoarsko puanstvo iz junih zona, tj. iz dubine Turskoga Carstva. Iz privrednih i stratekih razloga povjeravaju Vlasima uvanje nove granice, upotrebljavajui ih kao turske krajinike i vojnike.2 1. Iz Bosne Turci nastavljaju s upadima u Hrvatsku i ne slutei da su stigli do one toke evrop skog ratita na kojoj e 250 godina voditi tzv. pozicijski rat. Prije oblikovanja vrste obrambene linije kapetanijskoga tipa od Koprivnice do Senja Turci su, prodirui dolinom rijeke Sane, stvo rili u Bosni, krajem XV. stoljea, nova vrsta uporita u Kljuu i Kamengradu, od kuda kreu novi pljakaki pohodi dalje na zapad preko rijeke Une u Hrvatsku i zemlje dananje Slovenije, te na jug prema Dalmaciji. Turskom pobjedom na Krbavskom polju 1493. pada i posljednja ja ka brana njihovim provalama u Hrvatsku. Poraz hrvatske vojske i pogibija veega dijela plem stva otvorili su Turcima put prema Kranjskoj, Korukoj i Slavoniji, a povremeno su stizali ak do blizine Venecije. I u Rimu svetog Petra vladao je strah od eta Polumjeseca. Ratujui na vie stratekih pravaca Turci u prvoj fazi ne pomiljaju na teritorijalno proire nje Carstva, tj. na pretvaranje osvojene zemlje u turske nahije i vilajete. Osnovni strategijski cilj bio je iscrpsti gospodarsku i demografsku mo kranskog neprijatelja stvarajui ispred sebe uvijek nove zone puste, tj. niije, zemlje u koju e nova dravna vlast naseljavati tursko stanov nitvo, prije svega lakopokretljive polunomadske Vlahe stoare. Tek zatim slijedi druga faza iz gradnja nahijskoga sustava komande i uprave. Sustav tipine turske kolonizacije najbolje je pojasniti na primjeru sjeverozapadne i zapad ne Bosne ije je predtursko stanovnitvo bilo - prema istraivanjima Milana Vasia - isto hrvatsko.3 Vie katolikoga stanovnitva, zakljuuje M. Vasi, sauvalo se poslije prvog osmanlijskog ciklona oko gornjeg Vrbasa, Kupresa i Livna, a manje oko Jajca, Kamengrada i Bosanskoga Novog.4 Dakako, i vei dio dananje Bosanske krajine Turci su teritorijalno pripo

!. Na seobe Hrvata u XVI. stoljeu, dajui tim seobama opseg dijaspore, prvi je u nas upozorio Stjepan Ivi. Hrvatska dijaspora u 16. vijeku. Ljetopis JAZU 50. Zagreb. 1937. seobama Hrvata u Zapadnu Ugarsku. Donju Austriju. Slovaku i Moravsku usp. Mirko Va le nti. Gradianski Hrvati od XVI. st. do danas, Zagreb, 1970. 2. Vlasi su svakako poseban etniki element. U osnovnoj podjeli mogue ie govoriti o balkanskim i hrvatskim Vlasima. Dolazei sTurcima balkanski Vlasi rado upotrebljavaju svoje ime Vlah istiui na taj nain, prije svega, svoj socijalni poloaj, tj. poloaj slobodnoga sto ara i ratnika kakav su uivali u Turskom Carstvu. Od starosjedilaca Hrvata razlikuju se doseljeni balkanski Vlasi po pripadnosti pravo slavnoj crkvi. Proces jezine slavenizacije zavren je i kod hrvatskih i kod balkanskih Vlaha prije dolaska Turaka. Vlasi su. gotovo, naj prisutniji etniki element u arhivskim izvorima od XV. do sredine XVII. stoljea. 3. Etnika kretanja u Bosanskoj Krajini u XVI. vijeku. Godinjak drutva istoriara Bosne i Hercegovine XIII. Sarajevo, 1962, 247. 4. Isto. 247.

'

M. VALENTI: Turski ratovi i hrvatska dijaspora etc. Senj. zb. /7, str. 45-60(1990)

POnSADA PETRINJE 1 OBRANA NJEZINA 20. RUJNA 1596.

5/. 14. - Turska opsada grada i h'rdave Petrinja godine 1596, prema bakrorezu I. Sibnachera

jili svojoj upravi tek poslije viegodinjega temeljitog pustoenja, napose u podruju rijeke Une, donjeg toka Sane i u Posavini. Predtursko hrvatsko stanovnitvo zapadne i sjeverozapad ne Bosne ili je izginulo ili odvedeno u ropstvo a ostatak se masovno iselio u zemlje hrvatskoga Kraljevstva, koje je trebalo radnu snagu i vojnike. Tako je potpuno iseljeno starosjedilako hr vatsko stanovnitvo iz Pounja i Unca te iz Dubike nahije. Nova turska uprava rijeila je problem nenaseljenosti Bosanske krajine dovoenjem, kao i u prethodnim sluajevima, polunomadskih Vlaha, iji su matini krajevi bili Hercegovina, Crna Gora i jugozapadna Srbija. Vlasi Turskoga Carstva, prema istraivanjima M. Vasia, preplavili su znatan dio Bosne, osobito njene planinske povrine.5 Prve vee skupine Vlaha iz jugoistonih krajeva Turskoga Carstva prelaze na razmeu XV. i XVI. stoljea zajedno s Tur cima u Bosansku krajinu preko gornjeg toka Vrbasa i Rame te naseljavaju planinska zemljita oko Kupresa, Glamoa, Unca, izvorita Plive i Sane oekujui da im turski osvajai dopuste no ve pljake i plijen. Svaka nova vlaka geografija s prostornim rasporedom nove vlake koncen tracije vaan je inilac za razumijevanje dinamike hrvatske dijaspore u XVI. stoljeu. Tako e novo vlako stanovnitvo Bosne znaajno utjecati na turska osvajanja i hrvatsku dijasporu iz Dalmacije, Like i Krbave. Pad Jajake banovine i Banjaluke 1527. omoguio je protok drugo ga, jo veeg, vlakog vala, koji se preko srednjeg i donjeg toga rijeke Vrbasa usmjerio u sjever ne dijelove Bosanske krajine od kuda e pak preko donjega toka Une i preko Save poticati tur ske prodore prema Kostajnici i Sisku te u zapadnu Slavoniju prema Poegi i Virovitici.

5. Isto. 237. dl

M. VALENTIC: Turski ratovi i hrvatska dijaspora etc. Senj. zb. 17, str. 45-60 (1990)

_/

48

M. VALENTI: Turski ratovi i hrvatska dijaspora etc. Senj, zb. 17, str. 45-60 (1990) Nova etapa turskog osvajanja poinje poslije isteka prvoga primirja (1512), sklopljenog tek 1513. godine. Ve 1513. Turci prodiru u Dalmaciju do Sinja, koji je ubrzo i zauzet. Prva na vala na Dalmaciju poinje ipak poslije uspjenoga turskog pohoda na Beograd 1521. godine. Ve 1522. Turci zauzimaju poznatu hrvatsku tvravu Knin, a odmah zatim i drugu tvravu u Dalmaciji Skradin, a krajem idue godine i Ostrovicu na Uni. Iz ovih sada potpuno turskih upo rita (Knin, Ostrovica i Skradin) Turci sa svojim Vlasima pljakaju Krbavu do Udbine i zalee dalmatinskih gradova na Jadranu. Na drugoj pak strani u Savsko - Dunavskom i Savsko - Drav skom meurjeju prodiru u Srijem, a pred bitku na Mohakom polju (1526) zauzimaju istonu Slavoniju do Osijeka i akova. Poslije pobjede na Mohakom polju Turci su unitili i posljed nje ostatke kraljevske vlasti u Bosni i Dalmaciji. Padom posljednje kraljevske i pomorske baze u sjevernoj Dalmaciji, Obrovca na Zrmanji 1527, ostaju dalmatinski gradovi bez gravitacijsko ga zalea s kojim, unato mletakoj vlasti, imaju ive trgovake i prometne veze. Istraujui turske provale i osvajanja na podruju sjeverne Dalmacije, Bogumil H r a b a k konstatira, da kako s razlogom, daje hrvatsko predtursko stanovnitvo Dalmacije ve na razmeu XV. i XVI. st. bilo gotovo prepolovljeno.6 Poloaj dalmatinskih gradova otean je takoer zbog turske pljake i osvajanja sjevernih padina Biokova, Mosora i dijela Velebita. To su osnovni uzroci ko ji e u junim zonama Hrvatske jo zarana pokrenuti dugotrajno iseljavanje preko Jadranskoga mora na Apeninski poluotok.7 Ovdje je takoer rije o najstarijem pravcu hrvatske dijaspore, koja na junom pravcu postie svoj vrhunac na razmeu XV. i XVI. stoljea. Promatrajui broj hrvatskih iseljenika samo iz dalmatinskih gradova na kraju XV. st., dolazimo do spoznaje da se iz naih najveih gradova na Jadranu, a na razmeu XV. i XVI. stoljea, poveao broj iseljenika do potpuno kriznih veliina. Prema najnovijim istraivanjima broj iseljenika iz Zadra bio je na poetku XVI. stoljea, prema stanju iseljavanja iz sredine XV. stoljea vei ak za gotovo 400%, a u Senju za oko 350% i u Splitu za 300% .8 U drugoj polovici XVI. st. poinje smirivanje iseljenikoga pritiska na Apeninski poluotok iz dalmatinskih gradova, ali je zato ve na poetku XVI. st. poveano iseljavanje Hrvata s naih otoka.9 Taj je pritisak na Apeninski poluotok bio najvei s Raba i Paga 20-ih godina XVI. st., kad Turci iz osvojene Like poduzimaju sistematske pljakake provale u velebitsku primorsku padinu, stalno kidajui povezanost tih otoka s kop nenim zaleem. Osim tih otoka, dakle Raba i Paga, kreu selidbeni valovi prema Apeninskom poluotoku i s naih junih otoka Hvara i Korule, a djelomice i s Braa. Promatrajui iseljene Hrvate na istonoj obali Apenina, nalazimo medu njima i vei broj Hrvata iz sjevernoga Pri morja, napose iz Senja, Bakra, Rijeke, s otoka Krka i iz istarskih gradova. ivei u gradovima i selima na Apeninskom poluotoku, stvorili su jake hrvatske kolonije, s velikim brojem slaven skoga sveenstva. To su u veini fratri, koji imaju znaajnu ulogu u novoosnovanim hrvatskim sredinama uvajui svoj narod od brze i potpune asimilacije. Naime, juni iseljeniki pravac imao je neka svoja posebna obiljeja koja ga bitno razlikuju od tzv. prekodravskog iseljavanja, koje je vodilo Hrvate u prostor izmeu Bea i Bratislave i dalje, sve do Bijelih Karpata na sje veru. Razlika izmeu sjevernoga, tj. prekodravskog, i junoga, tj. prekomorskog smjera seobe

6. Turske provale i osvajanja na podruju dananje sjeverne Dalmacije do sredine XVI stoljeu. Radovi Instituta za hrvatsku povijest 19. Zagreb. 1986.98. 7. Migracijom stanovnitva iz hrvatskih zemalja na Apeninski poluotok bavi se u nas slovenski historiar Ferdo G c s t ri n. Usp. ove prilo ge: Gospodarske povezave jugoslovanskih dcel in Italije v 15. in 16. stoletju. Istoriiski asopis XVIII. 1971; Migracije iz Dalmacije u Marke u XV. i XVI. stoljeu. Radovi Instituta za hrvatsku povijest 10. Zagreb. 1977. 8. Usp. F. G e s t r i n . Migracije iz Dalmacije.... Radovi 10. Zagreb. 1977. 9. naseljavanju najudaljenijeg otoka usp. Nada B o a n i - B c z i . Prilog prouavanju stanovnitva otoka Visa krajem XVI i poet kom XVII stoljea. akavska ri IV. br. 2. 1974.

SI. 15. - Karta Hrvatske i prikaz vanijih pravaca velike seobe Hrvata u susjedne zemlje, bijeg ispred turske opasnosti poetkom XVI. stoljea
4Q

M. VALENTIC: Turski ratovi i hrvatska dijaspora elc. Senj, zb. 17, str. 45-60 (1990) bitno je utemeljena na poznavanju, odnosno na nepoznavanju jezika zemlje u koju su se doselili hrvatski kolonisti. Hrvati iz dalmatinskih i primorskih gradova nesumnjivo su poznavali talijan ski jezik. Dapae i agrarno puanstvo iz zalea dalmatinskih gradova, kao i ono s naih otoka, poznaje talijanski jezik barem djelomice. Poznavanje ili bar djelomino poznavanje talijanskog jezika omoguilo je hrvatskim doseljenicima bre ukljuivanje u socijalnu kapilarnost na Ape ninskom poluotoku. Dakako, ta je prividna prednost skrivala u sebi objektivnu opasnost brze asimilacije. Od nekad prilino brojnih hrvatskih kolonija preivjet e do danas jedino agrarna skupina Hrvata u Molisama. Zbog toga su Molisanski Hrvati za historiara i sociologa uvijek za nimljiva povijesna pojava. Usporeujui prostor Apenina s onim kojeg su na suprotnoj strani (prekodravski smjer) naselili Gradianski Hrvati, nalazimo kod njih potpuno suprotnu jezinu situaciju. I primjeri ostalih seobnih pravaca doputaju zakljuak o veoma razliitom sadraju geografije hrvatske dijaspore. Primjerice zapadni seobni pravac, kamo su kretali selidbeni valo vi od kapilarnih do masovnih razmjera, nije nam do danas ostavio u prekokupskom zaleu Slo venije niti jedno sauvano starohrvatsko naselje iz XVI. stoljea, iako je takvih, prema zapisi ma suvremenika, bio golem broj. 2. Prema dobro napuenoj Lici i Krbavi prodiru Turci iz srednje Bosne preko Kljua, a zatim od Mostara i Livna preko Glamoa. Prolazei srednjovjekovnim putovima koji su vodili u po krajine Kranjsku, Goricu i u Akvileju, krstare oni jo zarana (1471. i 1476) po slovenskim zem ljama puna etiri mjeseca. Kranjsku su Turci do 1508. opljakali ak 27 puta. Prema izvjetaji ma pokrajinskih stalea Koruke, Kranjske i tajerske Turci su do 1508. odveli iz slovenskih ze malja u roblje, ili pobili navodno 200.000 Slovenaca.10 Pohodi martologa na zapad bili su, po ocjeni suvremenika, najsuroviji. Stalno iscrpljujui predtursko stanovnitvo Like i Krbave, zauzeli su do 1526. sav prostor izmeu rijeka Cetine i Zrmanje zajedno s Kninskom tvravom, a zatim su Turci zaposjeli gornje Pounje, sa Srbom i Lapcom, te gusto naseljenu Liku izmeu sjeverne padine Velebita i Pljeivice." Godine 1527. pretvorena je i Udbina u tursko granino uporite. Spaljena su gotovo sva stara hrvatska naselja na velikom prostoru od Une do Velebita, i od Kapele do Kupe u Gorskom kotaru. Opustoila je i stara Modruka upa, koja je stoljeima bila prometni koridor izmeu Primorske i Panonske Hrvatske, napose izmeu Senja i Siska. Na golemom prostoru koji je poznat kao posebna go spodarska i geografska cjelina Hrvatske, i koji ima vanu ulogu da povee svoje pokupsko-savsko zalee s jadranskim lukama u Primorju, zamire u XVI. st. trgovina i sav ivot. Narod koji Turci nisu uspjeli odvesti u svoje roblje bjei najee u Kranjsku na koevsko podruje i u da nanju Belu krajinu.12 Prvi selidbeni valovi zapljusnuli su, ve zarana, i zapadnu Ugarsku. Samo manji dio stanovnitva zadrao se po prostranim dolinama blie Kupi: oko Gerova, abra i Bro da te u primorskim utvrdama od Senja do Rijeke. Golemo podruje Gorskoga kotara izmeu Kapele i Kupe lealo je pusto sve do XVII. stoljea, kada je konano stabilizirana linija krajike obrane od Turaka. Seobe Hrvata preko Kupe u Kranjsku i preko Sutle u tajersku ostale su u naoj povijesnoj znanosti jo uvijek u potpunosti neistraene. Nije nam poznat prostorni raspored hrvatskih na seobina u tim pokrajinama kao ni priblian broj iseljenih Hrvata. U tom nastojanju moe nam.

10. S. Jug. Turski napadi na Kranjsko in Primorsko od prve trctjine 16. stoletja do bitke pri Sisku (1543). Zgodovinski asopis IX. Ljublja na, 1955. Vie dragocjenih podataka o turskim upadima u zemlje Slovenije i seobama Hrvata preko Kupe moemo nai u radu Josipa Mala. Us koke seobe i slovenske pokrajine. Povest naseobina s kulturno-historijskim prikazom (sa kartom). Srpski etnografski zbornik XXX. Ljubljana. 1924. 1 Valvazorovi zapisi skrivaju dragocjenu gradu za hrvatsku dijasporu preko Kupe. 11. Pregled raseljavanja i naseljavanja Like izradio je Stjepan Pavii . Seobe i naselja u Lici. Zagreb. 1967. 12. Najnovija istraivanja Josipa Adameka. Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljea. Zagreb. 1980. pokazuju da je npr. vlastelin Ivan Ungnad 1534. naselio mnogo hrvatskih seljaka na vlastelinstvo Krko. 13. O selidbenim valovima na zapad prema rijeci Kupi usp. Radoslav Lopai. Oko Kupe i Korane. Zagreb. 1985.

50

M. VALENTI: Turski ratovi i hrvatska dijaspora etc. Senj. zb. 17, str. 45-60(1990) ali samo kao pomona obavijest, korisno posluiti ve spomenuti podatak o broju nastradalih Slovenaca do 1508, a bilo je rijei o 200.000 odvedenih u roblje ili ubijenih. S neto vie podata ka moemo govoriti o dugotrajnom turskom haraenju po primorskoj, tj. junoj padini Velebi ta, i seobama iz tog dijela Hrvatske. Postavlja se najprije pitanje: to je Turke vodilo na junu stranu Velebita? Odgovor na to pitanje treba traiti u prvom redu u stoarskoj privredi turskih kolonista. Prema tome, podruje junog Velebita bilo je potrebno Turcima kao zimsko pasite za njihove like, tj. vlake, koloniste. Suvremeni spomenici biljee da je na tom zemljitu, uoi turskih napada, ivjelo oko 12.000 stanovnika. Podvelebitsko primorje prostiralo se od Senja do Starigrada, s etiri stare tvrave u Senju, Jablancu, Pagu i Starigradu. Za iznenadnih turskih pohoda i pljaki spomenute tvrave nisu mogle primiti cjelokupno okolno stanovnitvo. Martolozi ondje prodiru do najzabitijih sela, sve u elji da dopru do ivoga ovjeka i da ga odvedu u svoje roblje. Ti su zarobljenici prodavani na posebnim trgovima, a cijena im je bila velika. Za momka ili djevojku dobivalo se obino 1 du kat, a jedan dukat bio je ekvivalent za cjelokupni godinji porez jedne vlake obitelji. Zbog toga turski martolozi nastoje da nahvataju to vie mladoga svijeta. Strah od turskoga ropstva poslu it e stanovnitvu june velebitske padine kao jak motiv za pomalo paninu seobu i bijeg na su sjedne otoke: Rab, Pag i Krk ili uzdu mora u Senj, Rijeku i Istru. Tjerajui velika stada blaga, zaputie se velebitski beskunici najee prema Istri, kamo su ih svojim obeanjima mamile mletake i austrijske vlasti. U sjevernom dijelu Istre bilo je dovoljno zemlje za ratare, koji su ta koer u velikom broju krenuli na zapad. Zajedno s Hrvatima iz Podvelebita bjealo je ispred turskih martologa i stanovnitvo izmeu Velebita i Une. Tako se i na podruju Istre naao oko 1526. velik broj novih doseljenika. Gotovo u isto vrijeme uspjelo je krajikim vojnim zapovjednicima da na teritorij Habsburgovaca u Kranjskoj primame manju skupinu turskih podanika iz Srba, naselivi ih 1530. po pu stim selitima oko umberka, gdje su imali dovoljno panjaka za svoju stoarsku privredu. Pre bjezima iz stare srpske upe, koja se prostirala izmeu Une i Pljeivice, vladar je 1535. podijelio znaajne privilegije. Naime, oslobodio je nove doseljenike svake dae na 20 godina, potvrdio im posjednute zemlje i prihvatio da turski prebjezi - poznatiji kao umberaki uskoci - vre voj nu slubu. Tu skupinu turskih prebjega prihvaaju Habsburgovci kao svoju vojsku, pa su na te ritoriju umberka utemeljili posebnu kapetaniju.1"' Prebjezi iz Osmanlijskoga carstva utjeu i na prilike u preostalim dijelovima Hrvatske, pri je svega na feudalnom vlastelinstvu. Njihov odlian poloaj, koji u pravilu jame Habsburgovci i visoki krajiki oficiri, postaje ideal domaem vojniku i kmetu koji je ivio izvan pojedinih ka petanija, tj. izvan krajikoga podruja Hrvatske. Nadovezujui na tradiciju iz umberake ko lonizacije novi (kasniji) doseljenici iz Turskoga Carstva, koji se krajem XVI. stoljea u najve em broju poinju naseljavati u podruje Slavonske i Hrvatske krajine i koji su poznatiji kao Vlasi, takoer su osloboeni od feudalnih podavanja, a dobivaju i pravo na slobodu trgovine.16 Masovno iseljavanje iz hrvatskih zemalja u smjeru zapada traje kroz itavo XVI. stoljee. Stanovit zastoj nastaje samo od 20-ih do 50-ih godina, kada Osmanlije, poslije pada Like i Krba ve, koncentriraju svoju ofenzivu kroz zapadnu Slavoniju i prema Budimu, koji e osvojiti godi14. Stjepan Pavii. Raseljavanje starog stanovnitva iz Senja i okolice, nastajanje uskoka i njihovo djelovanje. Senjski zbornik III. Senj. 1967-6. 15. Usporedimo li poloaj uskoka u umberku s poloajem novih doseljenika u Istri, koji se gotovo u isto vrijeme doselie na habsburki i mletaki teritorij Istre, uoit emo nekoliko zanimljivih razlika. Navikli na paarenje u velikom krugu, doseljenici u Istri nisu bili zado voljni zbog skuenih i parceliranih povrina. Turci, koji u isto vrijeme zapoinju s revitalizacijom Like. saznavi za napetosti medu odbje glim stanovnitvom Istre pokuavaju ih preko posebnih emisara nagovoriti na povratak u Tursko Carstvo. Ratarima je obeana bolja zemlja a stoarima iroka planinska ispaa. Jednima i drugima obean je. takoer, dobar postupak i velike povlastice. Turci kod istarskih stanovnika postiu stanovit uspjeh, ublaavajui time gubitak stanovnitva Like koje je pobjeglo u umberak. Oko 1535. stali su se vra ati nekadanji podvelebitski doseljenici. Po svom povratku u Tursko Carstvo, zadobila je ta skupina novo ime Istrani. 16. socijalnom statusu novih doseljenika usp. Fedor Moaanin . Vojna krajina do kantonskog ureenja. 1787;Fedor M oanin-Mir ko Va lent i. Vojna krajina u Hrvatskoj. Zagreb, 1981.

51

M. VALENTIC: Turski ratovi i hrvatska dijaspora etc. Senj, zb. 17, str. 45-60(1990) ne 1541. Zbog toga je u obrambenom pojasu od Drave do mora najvea panja posveena Sla vonskoj krajini, jaajui tvravski trokut Koprivnica- Krievci - Ivani. Podizanje obrambenih utvrda u Hrvatskoj krajini, dakle od Save do mora, bilo je zaputeno, to je omoguilo Turcima da poslije koncentracije Vlaha na rijeci Uni zauzmu poznate hrvatske tvrave: Kostajnicu 1566, zatim Cazin 1576. i Kladuu 1577. Sa srednjega toka rijeke Une poduzimaju oni velike pljaka ke prodore duboko na zapad, unitavajui hrvatsko stanovnitvo na irokoj liniji koja je ila iz meu sjevernih padina Velike i Male Kapele te donjeg toka rijeke Une i Kupe. Naselja na za pad od dobro utvrenog Ogulina, posebno Vitunj, Gomirje i Moravice, pa sve do rijeke Kupe potpuno su opustoena od turskih provala. Tu je sasvim nestalo staroga hrvatskog stanovnitva. to nije izginulo ili odvedeno u roblje, pobjeglo je preko Kupe u Kranjsku, ili na sjever preko Save i Drave u zapadnu Ugarsku, Donju Austriju, Slovaku i Moravsku. 3. Uzimajui u obzir dosad promatrane smjerove seobe: juni prema Apeninskom poluotoku i zapadni prema Istri, Gorici i Kranjskoj, moe se izvesti zakljuak daje seoba Hrvata u XVI. sto ljeu na smjerovima jug i zapad bila zaista masovna. Ipak, najmasovniji smjer hrvatske dijaspo re bio je, prema dosad provedenim istraivanjima, sjeverni. Mase hrvatskih beskunika odlaze na sjeverozapad tijekom XVI. stoljea iz zapadne i sjeverne Bosne, Like i Krbave, dok ih je naj vei broj bio iz Unsko-Kupskog medurjeja, a osobito iz zapadne Slavonije. Istraivanja poka zuju da su Hrvati na sjeverozapadnom seobnom pohodu naselili ak 277 sela u zapadnoj Ugar skoj, Donjoj Austriji, Slovakoj i Moravskoj.18 Samo u dananjem upravnom i politikom pro storu Gradia ivjeli su Hrvati u 179 sela. Dodajmo tim opim spoznajama jo i to da sve Hrva te koji se odselie u sjeverozapadnom smjeru nazivamo danas zajednikim imenom Gradian ski Hrvati. Budui da je sjeverozapadni seobni smjer bio najintezivniji postavlja se pitanje: za to ? Nau pozornost moemo koncentrirati oko tri osnovna uzroka. Prvi je svakako rast agrarne konjukture u zapadnoj Ugarskoj i Donjoj Austriji, zatim postojanje plemstva u Hrvatskoj koje u isto vrijeme dri velike posjede i u zapadnoj Ugarskoj i u Hrvatskoj. Trei je uzrok masovne seobe snaan i dugotrajan osmanlijski ciklon. Taj je uzrok, nesumnjivo, osnovni pokreta veli ke seobe na sjever preko rijeka Drave i Mure.19 Novija istraivanja maarskih historiara govore da je na kraju XV. st. bilo u Ugarskoj ak 50-60% opustjelih seljakih posjeda.20 Glas o tako velikim povrinama slobodne zemlje brzo je dopirao do hrvatskih ratara, koji su trajno izloeni, s jedne strane, pustoenju turskih eta i, s druge strane, velikom pritisku domaih feudalaca, koji su morali organizirati obranu hrvatske drave od Osmanlija. Poslije neuspjelih turskih pohoda na Be 1529. i 1532. porasla je samosvijest ugarskog plemstva, koje, uz pomo Unutranjih Austrijskih pokrajina, uspijeva stabilizirati obrambenu liniju prema Turskom Carstvu sa Sigetskom i drugim kapetanijama od Drave do Dunava. Na kon stagnacije nastaju na veem zemljinom prostoru, poglavito u Maarskoj i Donjoj Austriji,

17. Preko posjeda Zrinskih i Frankopana. posebno preko Bosiljevakog vlastelinstva, provaljuju turske ete nekoliko puta uscverinski i lukovdolski kraj. osobito 1558. i 1577. S toga prostora narod bjei veinom preko Kupe u Belu krajinu. 18. Ovdje je rijeo istraivanjima Joscfa B r c u a . najtemeljitijeg poznavaoca dijaspore Gradianskih Hrvata. On je prilikom prvog znan stvenog simpozija o Gradianskim Hrvatima (1974) izradio veoma preglednu kartu, oznaivi sva sela u kojima su ivjeli iseljeni Hrvati. Karta je objavljena kao prilog knjizi Sympozion Croaticon I. Be 1974. Temeljno djelo J. Breua za prouavanje povijesti Gradianskih Hrvata je: Die Kroatcnsiedlung im Burgcnland und den anschlieBencden Gebicten. Wien, 1970. 19. Pregled osnovne literature za istraivanje povijesti Gradianskih Hrvata od 1734. do najnovijih dana izradio je August E r n s t . Wiessenschafliche LiteraturzurGeschichte und Kulturder Burgcnlandischcn Kroaten. Kroz povijest Gradianskih Hrvata. Institut za hrvat sku povijest. Zagreb, 1977 (dvojezino izdanje). Na istom mjestu dao je Feliks T o b l e r pregled osnovne arhivske grade: Primare Oucllen zur Geschichte der Burgcnlandischcn Kroaten in Osterrcichischen Archiven. Biblioteken und Museen. Siri pregled literature o problematici Gradianskih Hrvata i prvu bibliografiju djela Gradianskih Hrvata izradio je M. V a l e n t i . Gradianski Hrvati od XVI stoljea do danas. Zagreb. 1970. 20. Istvan Szabo, Tanulmanvok a magvar parasztag ttrtcnctebl (Studije o povijesti maarskog seljatva). Budimpeta 1948. Madarsku znanstvenu literaturu koja se bavi pitanjima hrvatske migracije u XVI. i XVII. st. prikazala je Vera Zimnyi, Die kroatischen Migrationen im 16. und 17. Jahrhundert in ungarischen Fachliteratur. Kroz povijest Gradianskih Hrvata. Institut za hrvatsku povijest. Zagreb. 1977.

52

M. VALENTI: Turski ratovi i hrvatska dijaspora etc. Senj, zb. 17, str. 45-60 (1990)

striji, povoljniji uvjeti za bre oivljavanje agrarne konjukture. Da bi doli do potrebne radne snage, vladar i feudalci spremno prihvaaju dolazak Hrvata, potiu i sami stvaranje velikog bro ja hrvatskih naselja. U novonastalim uvjetima za vlastelu je najvanije pitanje bilo ovo: koliko ima ljudi. U trenutku kada je bila stabilizirana obrambena linija u prekodravskom dijelu za padne Ugarske, vlasteli je bilo veoma vano da moe dobiti seljake koji su htjeli preuzeti zem lju. Poveana agrarna proizvodnja s prorijeenim stanovnitvom djeluje povoljno i na sam po loaj seljaka, jer kada je ljudi malo, ne postoji eksploatacija i ne postoji tzv. zla (crna) vlastela, jer svaki vlastelin trai kmeta, tj. radnu snagu, i primoran je da kmetu ponudi povoljne uvjete. Naime, zemlja se na velikom i malom vlastelinstvu obrauje prije svega radnom snagom kmeto va. Zbog toga se hrvatskim doseljenicima daje potrebna zemlja i viegodinje osloboenje od svih dabina kako bi novi doseljenik, slino umberakim uskocima, mogao im prije izgraditi kuu i druge gospodarske zgrade te nabaviti blago i alat. Traei radnu snagu hrvatski ban Franz Batthyni, koji ima svoje posjede i u Ugarskoj za traio je od kralja Ludovika II1524. da moe svoje kmetove iz Hrvatske preseliti na imanja u za padnoj Ugarskoj. Slino doputanje zatrait e i Zrinski godine 1561. Batthyni je na svoje po sjede u Ugarskoj rado primao sve hrvatske doseljenike videi u njima prije svega radnu snagu. U Grebengradu nedaleko Varadina organizirao je pravu ekspozituru za vrbovanje i prebaciva-

Sl. 16. - Stari frankopanski grad i tvrava Ogulin s bliom okolicom, prema I. V. Valvasoru 1687.

53

M. VALENTIC: Turski ratovi i hrvatska dijaspora etc. Senj, zb. 17, str. 45-60 (1990)

nje hrvatskih seljaka u zapadnu Ugarsku, radei ne samo za sebe nego i za ostale ugarske vele posjednike. Iz sauvane korespondencije od 1538. do 1547. vidi se da je na Grebengradu veoma ivo. Neak bana Batthynia Kristofor bio je glavni organizator prebacivanja hrvatskih seljaka, a varadinska upa pretvorena je u pravi koridor za odvoenje seljaka.21 U kojoj je mjeri odvoenje hrvatskih seljaka poprimilo masovne oblike pokazuje i injenica da je 1537. vladar Ferdinand, na traenje zainteresiranih maarskih velikaa, dopustio meumurskom velikau vlasniku grada akovca Gaparu Ernustu i Ivanu Salaju da na rijeci Muri mogu izgraditi vadum, tj. brodski most, za bri i sigurniji prijevoz hrvatskih bjegunaca preko Mure u Ugarsku.22 Protiv masovne seobe, posebno protiv onih austrijskih i maarskih feudalaca koji su razli itim obeanjima pozivali kmetove da napuste Hrvatsku i preu na prekodravska vlastelinstva, ustao je Hrvatski sabor jo 1533. godine. Hrvatsko plemstvo zatrailo je od kralja zabranu odvoenja kmetova jer e hrvatsko Kraljevstvo u protivnom sluaju ostati pusto i bez radne sna ge. Samo dvije godine kasnije ponovio je Hrvatski sabor u Topuskom svoj zahtjev, traei vra anje hrvatskog naroda i zabranu svakog odvoenja kmetova s posjeda u Hrvatskoj.23 Ali, po zivi Hrvatskoga sabora na smirivanje seoba nisu zabiljeili nikakav uspjeh na dvoru ni kod au strijske i maarske vlastele a pridole su ubrzo i nove nevolje s Turcima. Tako je, poslije neus pjele Kancijanerove vojne protiv Turaka 1537. i poslije pada dobro utvrene Dubice godine 1538, pisao hrvatski ban Petar Keglevi vladanTda se mnogo naroda iz graninih krajeva prema Turcima, poglavito na liniji zapadno od Cernika i Poege, sprema na seobu. Poslije spomenutih neuspjeha turski martolozi gotovo nesmetano ulaze u te krajeve, a od njihovih pljakakih pri jetnji narod panino bjei. Drama hrvatske dijaspore dobila je nove dimenzije. Iste godine izvi jestio je vladara novi hrvatski ban Toma Ndasdy da su i njegovi veliki posjedi u zapadnoj Sla voniji ve sasvim propali, tako da na tom podruju vie nema ni jednog kmeta. Njemu su - do daje T. Ndasdy - doli glasnici koji ga mole da im da zemlju u Maarskoj, kamo bi se najradije odselili. U zavrnom dijelu svog izvjetaja kralju Ferdinandu ban T. Ndasdy dodaje ovo: dat u zatraene zemlje u zapadnoj Ugarskoj, a narod u izvesti iz Slavonije da nebi propao.24 Jo uvijek nismo ni izdaleka rijeili jedno od najsloenijih pitanja povijesnog razvoja Gra dianskih Hrvata a koje oni sami sve ee postavljaju. Rije je o odgovoru na brojna pitanja stanovnika iz hrvatskih sela: odkuda potjeemo, tj. u kojem dijelu stare domovine imamo svoje korijenje. S najnovijim naporom M. Kruheka rijeeno je pitanje korijenja Hrvata iz Gra dianskoga sela Stinjaki. U nastojanju da se bar u osnovnim crtama odgovori na pitanje kamo su odlazile i gdje su se smjestile pojedine vee zajednice hrvatskih iseljenika, mogue je togod pouzdanije rei jedino za sela zapadne Slavonije. Na poetku XV. stoljea najvei dio zapadne Slavonije bio je u posjedu Zrinskih, Ndasdya i Batthynia, tj. feudalaca koji ujedno imaju svo je posjede i u zapadnoj Maarskoj. Nesumnjivo je F. Batthyni svoje kmetove s posjeda iz meu Papuka, Psunja i Stupanice sklonio na svoje prekodravske posjede u zapadnoj Ugar skoj, a koji su se nalazili oko ovih gradskih sredita: Gssing, Schleining i Rechnitz. Na jugu Gradia imali su svoje posjede i Zrinski pa bi u junoj grupaciji hrvatskih sela takoer trebalo traiti slavonske stanovnike zapadnije od Pakraca, jer su oni u vrijeme seoba bili kmetovi Zrin skih. Na jugu dananjeg Gradia nalazi se, nesumnjivo, najvea koncentracija sela u koja se ti jekom XVL stoljea naselie Hrvati. Od ukupno 69 sela u kojima su ivjeli Gradianski Hrvati

2!. Na arhivsku grau o grebengradskoi ekspozituri upozorio je Milan Krahek, Stinjaki povijest i jerbinstvo - Stinatz Geschichte und Erbe.Stinatz. 990.25 22. Usp. Emilij Laszowski, Monumenta Habsburgika II. Zagreb. 1916, 320. 23. Ferdo SiSi, Akta des Kroatischen Landtages II. 1537-1556. MSHSM 36. 24. Isto.

34

M. VALENTI: Turski ratovi i hrvatska dijaspora etc. Senj. zb. 17, str. 45-60(1990) germanizirano je i madarizirano 49 sela. Danas na jugu Gradia nalazimo Hrvate samo u 20 se la.25 U irokoj okolici Sopronja imao je svoje posjede poznati slavonski feudalac Toma Nadsdy, pa su tu, najvjerojatnije, nali svoj novi dom Hrvati s njegovih prostranih posjeda Velike i Meuria u zapadnoj Slavoniji. U svakom sluaju, u okolicu Sopranja doselio se vei broj sta novnika zapadne Slavonije, jer je u selima srednjeg i sjevernog Gradia esto prezime Tot, ko je u maarskom jeziku oznaava ovjeka iz Slavonije, kao to je ime Hrvat u Maarskoj bilo oznaka za stanovnika juno od rijeke Kupe. U srednje Gradie stie prvi val hrvatskih iseljenika iz Like i Krbave izmeu 1522- 1527. godine.26 Taj dio hrvatskih bjegunaca naselio se poglavito u opronjskoj upaniji. U srednjem Gradiu naselili su Hrvati 25 sela, a danas ive u prepolov ljenih 12 sela. Medu iseljenim Hrvatima nazona je esta pojava unutranjih seoba. Najee to znai da su naseljenici s juga Gradia, nakon stanovitoga zadravanja u jednoj zoni, nastavili svoju seobu dalje prema sjeveru. Taj je proces nazoan sve do konane stabilizacije lokalne uprave sredinom XVII. stoljea. Trea velika grupa hrvatskih sela nalazi se na sjeveru Gradia, od opronjske gore do Du nava. Tamo su Hrvati ivjeli u 24 sela, a danas, nakon toliko stoljea, ive u 17 sela. Na irokom prostoru Donje Austrije postoje dvije vee grupacije sela u koja se naselie Hr vati. Jedna na istonom rubu Bea a druga izmeu rijeka Lajte i Dunava. Tu su procesi germa nizacije bili najbri, tako da je ve krajem XVIII. st. nestao vei broj hrvatskih kolonija. Hrvati su u tom podruju naselili 67 sela, a danas su ostali samo materijalni tragovi nekad velike hrvat ske iseljenike zone. Na teritoriju koji je do prvoga svjetskog rata pripadao zapadnoj Maar skoj nalazi se jo jedna vea grupacija Gradianskih Hrvata. U dijelu Maarske, koji se danas protee uz granicu s Austrijom, Hrvati su tijekom XVI. st. ivjeli u 45 sela, a sada samo u 14 se la. U Moravsku i Slovaku pristiu prvi pojedinci iz Hrvatske ve 20-ih godina XVI. stoljea.27 Rije je ponajvie o malim plemiima, kojima kralj daje nove posjede kao odtetu za izgubljene zemlje i utvrde u Hrvatskoj. Novija istraivanja uzimaju godinu 1529. kao vrijeme kada se u Slovakoj pojavljuju prve grupe Hrvata. Oni stiu u Moravsku i Slovaku u tri selidbena vala: prvi 40-ih, drugi 50-ih i trei 60-ih godina XVI. stoljea. Najvie podataka postoji oseobi Hrvata iz Kostajnice u enkvice. U Moravskoj i Slovakoj naselili su Hrvati 47 sela, a hrvatski jezik i tradicija povijesnog podrijetla ouvana je do danas u samo 7 sela. Dakle ovdje je asimilacija, kao i u Donjoj Austriji, bila najintenzivnija. Prema tome, u gotovo 300 sela, za koja se uvjetno moe rei da pripadaju skupini Gradi anskih Hrvata, iselio se, nesumnjivo, velik broj Hrvata. U masovnoj i dugotrajnoj seobi sudje luju svi drutveni slojevi: seljaci, sitno plemstvo, sveenici, trgovci, obrtnici i graani. Godine 1584. tuio se Hrvatski sabor vladaru da u cijelom Kraljevstvu ne moe oporezovati vie od 3.000 ognjita, dok je npr. prije ratova s Turcima samo Krievaka upanija imala 12.000 ognji ta koja su plaala porez. Neka nam i taj primjer pomogne u traenju odgovora na veoma sloe no pitanje koje nam se stalno postavlja u ovom prilogu. To pitanje moglo bi se ovako formulira ti: koliko je hrvatskoga puanstva napustilo svoj zaviaj tijekom dijaspore, tj. tijekom XV. i XVI. stoljea? U odgovoru na to pitanje krije se i odgovor na pitanje koliko je u zemlje hrvat skoga Kraljevstva uselilo novog stanovnitva iz Turskoga Carstva koje samo sebe naziva Vlasi.

25. Usp. Kartu J. Breua. Vidi biljeku 18. 26. Vie o tome usp. J. Breu, Die Kroatcnsiedlung im Burgenland. Wien. 1970. 27. Seobe Hrvata na sjever istrauje takoer i Kvta Kuerova. Osnovnu literaturu o Hrvatima u Slovakoj i Moravskoj objavila je 1977: Slovenska historiografija o problemoch chorvatskj kolonizacie. Kroz povijest Gradianskih Hrvata. Institut za hrvatsku povijest. Za greb. 1977.

55

M. VALENTI: Turski ratovi i hrvatska dijaspora etc. Senj, zb. 17, str. 45-60(1990) Hoemo li istraivati sudbinu jedne velike narodne skupine koja bjeei pred Turcima mo ra nastaviti svoj ivot u posve drugim uvjetima i daleko od matine domovine iz koje su mogli ponijeti tek nejasne obrise historijske svijesti, moramo se vie pozabaviti ivotom iseljenih Hr vata, prije svega njihovom socijalnom mobilnou. Najprije je ratno iskustvo doseljenika u bor bi s Turcima bilo veoma cijenjeno, to je, bez sumnje, utjecalo na njihovo izdvajanje i brzo stje canje povoljnog poloaja, osobito u odnosu na domae stanovnitvo. Uzimajui - dakako na podlozi arhivske grade - u razmatranje i druga vitalna podruja ljudskog ivota, ostat emo za ueni kako su se Gradianski Hrvati u svom poetku brzo i dobro snali u novoj sredini. Pro ces prilagodbe odvijao se kao pred naim oima. Tako npr. marljivi hrvatski ratar kupuje slobo de, tj. nove imunitete, da bi se kasnije taj isti seljak pojavio u arhivskoj gradi kao kova, prije voznik, trgovac ili mlinar. Njegova sina pozvat e vlastelin na svoj dvor da bi mu povjerio neku dvorsku slubu.28 Na drugoj strani srednje i sitno plemstvo dobiva od velikaa na dar posjede kao nagradu za usluge steene pri dovoenju hrvatskih seljaka, tj. pri naseljavanju radne snage. Mnogi su plemii stupili pak u vojnu slubu i tu pokuali sagraditi novu ekzistenciju.29 Tree podruje na kojem su hrvatski plemii i graani nali zanimljivo polje rada bila je diplomatska sluba, shvaena, dakako, u najirem smislu te rijei. Zbog poznavanja hrvatskog jezika, koji je u Carigradu bio djelomino diplomatski jezik, te golemog iskustva s prilikama u Turskom Car stvu, njima su najradije povjeravali diplomatske misije. Hrvati su tijekom XVI. i XVII. st. imali prednost i kao tajni agenti, prevodioci i kuriri. Dakle, rije je o vrlo bogatoj slici socijalne mo bilnosti, koja pred naim oima izranja iz rasute arhivske grae. 4. Dugotrajna dijaspora ostavila je duboke oiljke u biu hrvatskoga naroda i dubinski odredila sav na budui razvoj. Oslabljeno hrvatsko plemstvo s opustjelim posjedima nije imalo dovolj no ekonomske i vojne moi da samo organizira vrstu i cjelovitu obranu Kraljevine od Drave do Jadranskog mora i tako sprijei potpuno propadanje hrvatske drave. Dakako, nije bilo dovolj no samo organizirati Vojnu krajinu trebalo je prikupiti i golema novana sredstva da se ta zajed nika i nova vojna institucija kranskog svijeta odri i time zaustavi turska ekspanzija na Evro pu. Ratni porez pao je u Hrvatskoj primjerice sredinom XVI. stoljea na svega 1.327 forinti, a trokovi izdravanja samo Slavonske krajine izraunati su 1555. na vie od 140.000 forinti, a za Hrvatsku krajinu na 65.000 forinti. Problem obrane rijeen je tek 1578. dogovorom stalea Habsburke dravne zajednice na saboru u Brucku. Privolom nehrvatskih inilaca izraena je prva obrambena konstrukcija kranskog svijeta koja je bila sposobna da se suprotstavi Islamu. Godine 1578. Hrvatska iz iskljuivo nacionalne prerasta u evropsku ratnu provinciju. Stalei Koruke, tajerske, Kranjske i Gorice daju, dogovorom u Brucku 1578, za obranu u Hrvatskoj financijska sredstva, a hrvatski stalei svoje kmetove za izgradnju i popravak utvrda. Rije je, svakako, o golemim novanim sredstvima. Od 1578- 1594. dali su stalei slovenskih zemalja 12 milijuna forinti, ili godinje u prosjeku 750.000 forinti. Krajika obrana u Hrvatskoj postaje ko nano spremna da zaustavi tursku ofenzivu i Sisakom pobjedom 1593. obiljei golemu prekret nicu u povijesti turskih ratova. Od traginoga poraza hrvatske vojske na Krbavskom polju 1493. do fascinantnog uspjeha hrvatskih eta pred sisakom tvravom 1593. tee organizacijsko i teritorijalno oblikovanje Vojne krajine. Promatrajui taj dugotrajni proces u cjelini moramo bar rije dvije rei o Senj skoj kapetaniji. S njom je jo u XV. stoljeu zapoelo stvaranje Vojne krajine koja bi titila Senj i june predjele Hrvatske koji su gravitirali sjevernojadranskim lukama. Padom Like

28. Usp. V. Zimny, na istom mjestu. 76. 29. Usp. Feiiks Tobler, K strukturi iseljenoga hrvatskog sridnjega i nieg plemstva u 16. st. i familiares problem. Symposion Croaticon I. Be 1974. Autor je svoja istraivanja proirio i na X VII. stoljee. Usp. Migracije hrvatskog srednjeg i nieg plemstva na podruju austrij sko-ugarske granice u 16. i 17. stoljeu i problem familijarija. Radovi instituta za hrvatsku povijest 12. Zagreb. 1979.

56

M. VALENTI: Turski ratovi i hrvatska dijaspora etc. Senj, zb. 17, str. 45-60 (1990)

SI. 17.- Krajika tvrava Slunj podignuta na uu Slunjice u Koranu, prema crteu I. V. Valvasora iz 1687.

i Krbave poetkom XVI. stoljea, napose Klisa 1537, zauzela je Senjska kapetanija jo znaaj nije mjesto u obrani Hrvatske koja se, kao to smo pokazali, sve vie pretvara u Evropsku ratnu provinciju.30 Posebno mjesto u hrvatskoj ratnoj povijesti zauzimaju pak Senjski uskoci, koji su poznati u cjelokupnoj hrvatskoj knjievnosti. U mletakim izvorima zabiljeeni su kao divlje i zastra ujue neregularne ete, ili pak na drugom mjestu kao divlji ljudi, ali spretni kao make. U trenutku kada je Kranstvo i Islam jedno drugom okrenulo leda, uskoci i Senjani ulaze trajno u hrvatsku povijesnu batinu jer su odigrali sudbinsku ulogu na Jadranu, hrabro branei Marae nostrum u isto vrijeme i od Turaka i od Venecije. 5. U prethodnom dijelu ove studije bilo je rijei, preteno, o hrvatskoj dijaspori u XVI. stolje u. Meutim, na prostoru Balkana i Hrvatske kao rubne zone djeluju zapravo dvije velike dija spore: dijaspora Hrvata i dijaspora Vlaha. I u dijaspori Vlaha od XV. do sredine XVII. st. nai lazimo takoer na tzv. ope (najmasovnije) pravce seoba. Vlasi iz zona Balkanskih planina i ci vilizacije bizantinskog duhovnog sadraja kreu od istoka prema zapadu najee sjevernom

30. Vie o Senjskoj kapetaniji usp. M. Valeitti, Razvitak Senjske kapetanije u okviru Hrvatsko-slavonske Vojne krajine. Senjski zbornik I. Senj. 1965.69-94.

57

M. VALENT1C: Turski ratovi i hrvatska dijaspora etc. Senj. zb. 17, str. 45-60 (1990) padinom Dinarskog gorja, poglavito preko velikih krakih polja: Livanjskog i Glamokog. Drugi poznati smjer vodio je Vlahe sreditem Bosne, tj. preko Banjaluke, Kljua i Petrovca u Pounje. Trei smjer turske kolonizacije vodio je Vlahe iz nepresunih junih vrela u Hercegovi ni, dolinom rijeke Drine i Bosne u Srijem i Slavoniju. Potreban je timski znanstveni napor da se rasplete vlako pitanje. U svakom sluaju rije je o posebnom narodu koji je doekao raanje novog vijeka, ali je u njemu, dapae u prvim stoljeima, gubio svoje korijenje. Pored snanog obiajnog prava nisu uspjeli oblikovati vlastite zakone, izmeu ostalog i zbog toga jer nikada nisu ivjeli u gradovima. Kao tipian planinski svijet nisu imali svoje civilizacije, ali su zato druge civilizacije svojim zakonima pokuavale organizirati i normirati ivot u zajednici Vlaha koji su dugo uvali svoje ime. Prema najstarijem turskom zakonu o Vlasima (1467 - 1468) oni su oslo boeni od rajinskih podavanja i radne obaveze - tlake. U Turskom Carstvu Vlasi postaju privi legiran svijet koji nee davati hara od glave, nego e plaati svoju filuriju, tj. dukat od kue. Prema tome Vlasi u Turskom Carstvu stjeu stanovitu autonomiju i status slobodnih seljaka, po emu se i na taj nain razlikuju od ostale kranske raje.31 Pred nama je, uvjetno reeno, prva nagodba izmeu Vlaha s Balkana i Turskoga Carstva. Gotovo 200 godina kasnije i u izmijenje nim okolnostima Vlasi stvaraju svoju drugu svojevrsnu nagodbu. Ovaj put u okviru jedne druge civilizacije utemeljene na kranskoj duhovnoj tradiciji. Bili su to Habsburgovci s kojima Vlasi - naselivi se u Hrvatsku- ugovaraju novu nagodbu, koja je u povijesti Vlaha poznata kao Sta tuta Walachorum iz 1630.1 Hrvatski sabor takoer je pokuao pregovarati s Vlasima nastojei prije Habsburgovaca rijeiti pitanje doseljenih Vlaha. Meutim, ova nagodba (1629) nije uspje la. To je samo vrh jednoga gleera koji ve dugo vremena pluta povijesnom znanou. U sva kom sluaju Vlasi nisu jabuka razdora, kako to ovih dana ree jedan na historiar. Oni su sa mo velika znanstvena enigma koju mora rijeiti povijesna znanost. To je jedna fascinantna et nika tradicija koju treba ponovno vrednovati oistiti i osvijetliti te iznijeti na svijetlo dana kao posebnu povijesnu pojavu bez koje nije mogue razumjeti sve tokove hrvatske i srpske na cionalne povijesti. Nastojei da paljivog itaoca zainteresiram za vlaku dijasporu, napose tzv. turskih Vlaha, dajem nekoliko osnovnih obavijesti o njihovoj geografiji i socijalnom statusu ne ulazei u pita nje geneze. U trenutku pojave Turaka na Balkanu Vlasi nisu jedinstvena skupina. U gruboj po djeli, imajui u vidu samo vlaku zajednicu koja je utjecala na povijest hrvatskoga naroda, raz likuju se dvije osnovne skupine: balkanski Vlasi i starohrvatski Vlasi. Prvu skupinu moemo zvati i turski Vlasi, a drugu hrvatski i mletaki Vlasi. Dodue mletaki i hrvatski Vlasi pripadaju istoj skupini jer ive na istom prostoru, a dijele ih samo dva razliita dravna sustava. Zajedniki im je prostor Dinarsko gorje i Velebit s poznatom podvelebitskom morlakom skupinom. Pri padaju kao katolici istoj Crkvi. Njihova veza s katolikom crkvom znatno je vra nego balkan skih Vlaha s pravoslavnom pa je i njihova islamizacija u Hercegovakom, Kliskom i Likom sandaku bila znatno manja od islamizacije tzv. turskih, odnosno balkanskih Vlaha u Bosni. Srednjovjekovni balkanski Vlasi najprije su planinski stanovnici ili narod planine. U ma njim i veim planinskim otocima njeguju vlastitu stoarsku privredu. Uzimajui sve ono to daje

31. Prema najstarijem turskom zakonu o Vlasima (1467-68) oni su osloboeni od rajinskih podavanja i radne obveze - tlake. U spomenutom zakonu kae se izmeu ostalog i ovo: Od svake kue neka daju jedan dukat (filuriju), dvije ovce. jednu sjanjetom i jednog ovna. Dva deset kua ini katun. Od svakog katuna neka daju jedan ator, jedan sir, tri konopca i est ulara, jednu mjeinu masla i jednog ovna. Od ostalih podavanja neka ne davaiu nita. Na pet kua jedan vojnik ide na vojni pohod. Vidi Historija naroda Jugoslavije II. Zagreb. 1959. 83. Kada je rije o Vlasima na drugoj strani, tj. u Hrvatskoj, znanstvenu pozornost zasluuje vlaki zakon Cetinskih Vlaha iz 1436. godi ne. Na taj vlaki zakon upozorio je R. Lopai. Usp. Zakon za hrvatske Vlahe upanije Cetinske od g. 1436. Monumenta historico-juridica slavorum meridionalium V, Hrvatski urbari. Zagreb. 1984. 1-12.

58

M. VALENTI: Turski ratovi i hrvatska dijaspora etc. Senj. zb. 17, str. 45-60(1990) planinski resurs bave se uzgojem ovaca, koza i goveda. Manjak itarica nadoknaivali su veom proizvodnjom mesa i mljekarstvom. Taj stoljeima potisnuti planinski svijet primoran je da pod svaku cijenu sve sam proizvede. Njegova planina niija je zemlja. Feudalni dravni sustav sa svojom privredom i sudstvom ostavio je planinu izvan svojih institucija. Planina je promatrana kao res nullius, niija drava. Njeni stanovnici, balkanski Vlasi (stoari) slobodni su i ne po znaju instituciju kmetova. U stalnom su sukobu s ratarskom ravniarskom dravom. S postoje im feudalnim dravama, napose srpskom, vodi se permanentni nevidljivi rat. Najdublje trago ve sukoba planinskoga svijeta s ratarskom dravom nalazimo u zakoniku cara Duana, koji je takoer pokuao postii nagodbu s Vlasima. Meutim, nepovjerenje i predrasude Srba prema Vlasima trajale su stoljeima. U nametnutoj izolaciji, rasuti po planinskim otocima i pretvoreni u brdski proletarijat, Vla si doekuju Turke kao svoje izbavitelje iz stoljetnoga planinskog suanjstva. Zasluga je Turaka da su otvorili te brojne ljudske konice i pokrenuli vlaku dijasporu. U turskoj ratnoj strategiji postaju oni udarna pesnica protiv svih ratarskih drava ne pravei razliku izmeu feudalne Srbi je, Bosne, Hrvatske ili ostalih nizinskih civilizacija. Ni njihova veza s kranskom Crkvom nije bila vrsta. Planinski otoci, stari i novi, ve tokom prvog stoljea turske vlasti prelaze dobrim di jelom na Islam. Dio balkanskih Vlaha zadrao je svoju pravoslavnu tradiciju, ili je u novim zo nama turskih steevina, primjerice u Bosni i Hrvatskoj, prihvaao katoliku Crkvu. Brzo urastajui u osvajaki sustav Turskog Carstva, postaju Vlasi elitni turski krajinici u pograninim zonama (vilajetima). U sauvanim turskim popisnim defterima pograninih vilaje ta Vlah je opisan kao graniar i uiva poloaj slobodnog seljaka. Njegove dunosti bile su ove: uvati osvojene posjede; vriti nadzor nad turskim pograninim mjestima; davati vojnu slubu u sluaju carskog poziva. U nadoknadu za obavljanje ovih slubi daje se Vlasima osvojena zem lja uz dodatnu obavezu plaanja, prema vlakom obiajnom pravu, novanog iznosa koji se i da lje zove filurije. Dio kranske raje (Hrvati i Srbi) nastojali su ui u vlaki red, tj. u vlaku za jednicu, pa time i sami stei povlatena vlaka prava. Meutim, centralna turska vlast strogo je branila i Srbima i Hrvatima pristup u vlaku zajednicu. Istraujui povijest Vlaha u Hrvatskoj (hrvatske Vlahe) R. Lopai je jo 1894. zabilje io ovo: u planinskih i primorskih predjelih Hrvatske, poev od Gvozda Modrukoga pa do Dubrovnika i Kotora, bilo je ve u srednjem vieku pored Hrvata i drugih stanovnika, koje zvahu Vlasi ili Morovlasi (Morlaki). Nijesu to bili doseljenici iz Bosne i srbskih zemalja, gdje je ta koer bilo Vlaha, ve domai itelji, Latini ili romanizirani Iliri, koji su nakon doastja Hrvata slavizirani. Pohrvaenje romanskih Vlaha na hrvatskom zemljitu (izuzev nekoje primorske gradove) svrilo se jako rano, te se oni poev od 14. vieka, odakako spomenici o Vlasih u Hrvat skoj govore, nelue etnografski od Hrvata, ve jedino poslom i zanimanjem, stanujui ponajvi e u gorskih i umovitih priedjelih i bavei se poglavito pastirstvom.32 Spomenutim obavijestima o Vlasima i vlakoj dijaspori, od kojih se neke zasada iznose tek kao teze, hipoteze, dodao bi jo i ovo: ni u jednom turskom popisnom defteru XVI. stoljea ne spominje se izriito ime Srbin.33 Zato mi se takoer ini znanstveno neutemeljeno poistovjei vati Vlahe sa Srbima. Grube falsifikate te vrste poeo je u povijesnoj znanosti initi jo 1909. Aleksa Ivi u toliko puta spominjanoj knjizi: Seobe Srba u Hrvatsku i Slavoniju. I na kraju da zakljuimo. Masovne seobe Hrvata tijekom XV. iXVI. stoljea na jug, zapad i sjever ostavile su trajne posljedice za daljnju povijest hrvatskog naroda. Veliko smanjenje rad ne snage, poglavito na feudalnom vlastelinstvu, onemoguilo je hrvatsko plemstvo da se jae

32. Isto, 1. 33. Usp. M. Vasi, Isto. 248.

59

M. VALENTIC: Turski ratovi i hrvatska dijaspora etc. Senj, zb. 17, str. 45-60 (1990) uklopi u robno-novane odnose i trgovinu. Zbog pada ekonomske moi hrvatski stalei gube svoj utjecaj na obranu vlastite drave, preputajui njenu sudbinu sve vie vladaru i staleima nasljednih austrijskih pokrajina. Turska pustoenja i masovne seobe iz temeija e - pored osta lih negativnih uinaka - izmijeniti i etniku sliku Hrvatske, osobito u post sisakoj fazi kada za poinje sasvim novi proces, proces vlake kolonizacije u opustjeloj Hrvatskoj od Drave do sje verne velebitske padine. Proces prilagodavanja novih kolonista i prorijeenog starosjedilakog hrvatskog stanovnitva tekao je sporo, esto praen dubokim krizama i sukobima.

DIE TRKENKRIEGE UND KROATISCHE DIASPORA IM 16. JH. Zusammenfassung Der Verfasser analysiert die drei wichtigsten Migrationsrichtungen der Kroaten im 15. und 16. Jh.: die sdliche - in Richtung Apenninenhalbinsel, die westliche - in Richtung Istrien, Grz und Krain sowie die nrdliche - die seinen Feststellungen nach von den meisten genommen wurde. Massen von Obdachlosen und andere Auswanderern aus Kroatien zogen whrend des ganzen 16. Jhs. aus Kroatien, Westbosnien, der Lika und Krbava in nordwestli cher Richtung. Die grte Zahl der Auswanderer kam jedoch aus den Gegenden um den unteren Lauf der Kupa und der Una, ganz besonders viele aber aus Westslawonien. Aus der vorliegenden Forschungsarbeit geht hervor, da die Kroaten, die vor den Trken nach Nordwesten fliichteten, sogar 277 Drfer in Westungarn, Niedersterreich, der Slowakei und in Mhren ansiedelten. Allein in dem heutigen sterreichischen Bundesland Burgenland lebten sie in 179 Dorfern. Die Kroaten, die in nordwestlicher Richtung gezogen sind, werden heute mit dem Sammelnamen burgenlndische Kroaten bezeichnet. Der Verfasser analysiert auch die Diaspora der balkanischen Walachen. ber die Walachen und walachische Diaspora gibt er mehrere Hypothesen. 60