SREBRENA ESMA

Demaludin Lati IZ SOBE MOJE SESTRE DVA KRALJA Jedan ratnik, u vrijeme Rimljana, irom Bosne Srebrene zemlje oslobodi. Sagradi sebi dvorce sa dva divana pokraj koliba, gdje se rodih. U stijenama vise s mora vrata. Kljui izgubljeni kutije skriva. Tu se presvlae vile, tu slijee Ptica Zlatna, a na dnu kaplje, kaplje voda iva. im me moja majica donijela u ljeto, kad zrele trave zvee djed bradvin snese s vrha skela da mi pupak njim odsijee: da budem zidar mrkog ela to kamen klee pa ga na zid mee. Al otac dralo donese iz sela: da piem za stolom, pokraj svijee.
***

DJEDOV VONJAK Pod plotom raste zerdelija, orahove grane kripe. U mei dunja zemlji se svija, a na dnu miriu lipe. Jesen nova voka izbije. Trai neba i svog hlada. Jedna po jedna rudi, zrije... Djedov vonjak pun je slada. Kad se rodih, djed uskliknu i novi orah posadi. Za moju sestru budimku, za moga brata kesten mladi. I sad, kad vjetar s planine puhne, mnotvo mirisa pohrli. Kronje se razviju voke ume, al' djed uvijek prepozna tri. *** Danas je moj orah velik. Na njemu graku vrane. Ja odrastoh, u svijet odselih. Vratim se, tuan pod njim stanem. Pred akam grane ute, trepu, od voa selo mirie. Udiem, k nekad... Radostan bit' neu: plodove djed ne bere vie. IZ SOBE MOJE SESTRE Na stolu-zdjela, u njoj eftelije. Dunja za rumarinom. Zrovi nabrani u trokut. Sestra otvara prozor: nek ue mlaki propuh, miris iz vaza dopre do avlije. U prozor hrupi raznobojna uma i vie nje plavi vis! Na esmi prti mlaz. Sa grana stiu div-div pozdravi. Brljan, gust, visi niz kolje. Blag je zrak. Sunce naputa polje. A vonjak mirie: orah razobruen. Vika djece iza susjedove kue. NAA KUA STARA
1

Na greblju, u travi i papre apatu, kralja tite steci kamenovi. Do niana jagode sile, cvatu, a u Pridvorcima stoluje kralj novi, kralj brljan-mate i huka sjeanja. Naveer, kad puhne vjetar bola, on bije bitku protiv rana, a danom izgubi vojske pola. I nove dvorce gradi vie polja. POD CRNIM VRHOM, U ZAPEKU Pod Crnim vrhom, u zapeku, Pridvorci moji se smijee; to je sae bijelouto. S neba crn im bi vune prijeti rastvara aku nervozno, ljuto. Zaas eto kapi krupnih, pljusak nebo sa zemljom svee, povrve brazde potoia... S munare ezan iznenada, sofra u bai poloena! U kolniku jauk maia. Nad mladim selom oblak uskoro slamu vre, kiobran rasklopi. uma se pui umivena, od kie se grmlje stresa, a zemlja vodu popi...

Potrae potoci, proe zima jaka. Proljee istjera stanare s ardaka. Na prozoru spazismo letae pirgaste, a pod krov nam dooe kominice laste. Na tavanu kumrija od svitanja gue zibaju u beici mravo golupe. Jednog jutra maii gore zacvilie. Nigdje mace, a Ggo ispred praga kie. Tri jutra smo nosili u bakrici mlijeko dok ih Papuarka ne sakri daleko. Ko god doe naa kuica ga skrije. Kome je zima neka se ogrije. *** Naa kua stara rairi kapute im s planine polete vijavice ljute, kad se mraz u izme do peta uvue, a dim plavi al do oblaka vue. Koga je strah u nju nek pobjegne, nek pronae mjesto i u mraku legne. A ko uva kuu pod brdom, u stranama? Jedan jasen, sa irokim granama. VASVA Razboljela se u proljee, kad lista denerika u avliji i vie sela buje. Sipile su rosuljaste kie. Mi smo morali ostati u kui, a Vasva da boluje. Jednog jutra granulo je sunce, ali nisu granule Vasvine oi. Rijeka je umukla u svome koritu, aptali su vjetar i potoi. Vasva je neujno otila u nebo, u oblak najljepi, bijeli. Vie se nismo prljali u pijesku niti smo se na zidine peli. Danima smo gledali u nebo, zvali je esto i pozdravljali. Jo smo se nadali da e se vratiti u na sokak razigrani, mali.

Zelene dimije obue prva im se proljee javi. Cvjetie bijele ono joj pospe po krilu i po glavi. Pod plavim nebom njeno lice danju, nou se smije. U maju upa trepavice, u julu suze lije. Oh, kako volim njezine suze crvene, slatke k med! Da ne bi plakala neprestano, bere ih meni moj djed. "Sinko, trenja je voka zlatna. Dijete i ptice njoj pjevui. Ko jednu granu polomi joj, tome se ruka sui." U naoj avliji straar edni, stotinu ruku ima. Kad na put poem i kad se vraam, srdano mae njima.

SREBRENA ESMA Pod orahom, na kraj avlije, slap iz duga grla lije. Niko k ona ne dariva. Grle je brljan i kopriva. Grli je ovjek ednih usta kad s njive doe, kada susta. Prhne i skvasi krila ptice, bumbar napuni svoje zembilje. *** Naveer, kada odem da spavam, esma se sa mnom doaptava. Kroz prozor sluam kako klopara; ona se nikad ne odmara. U noi piju vile i mre, igraju kolo sve do zore kad je se elja i miju lice raspjevane golubice. esma se pui, od srebra sva je. Voda otie, kamen ostaje.

TRENJA U naoj avliji straar edni, stotinu ruku ima. Kad na put poem i kad se vraam, srdano mae njima.

BUBAMARA
2

Ona, iz roda leptirova, ugleda me s kukurijeka. Lijepa vijest je sa njom, nova! Radostan je moj prst eka! Gore-dolje, trae puta, mudra, poe-stane. Na vrhu aputa, aputa... Rairi kaftane i u dalek svijet leti ispod nebeske plaveti. KOUTIN TRAG U TRAVI Kraj Neretve selo malo. U ljiviku zabodena munara visoka. Tu me voljelo djevoje jedno berberske puti, zelena oka. Nou su brdom bure se zvale, a pod vrbom zvijezde spavale. U lazinu, gdje rastu runolisti i raduje se janjak uti, jelen je urio kouti brstiti elo i kou gristi. Gdje je sad ono cvijee ljubavi? Ah, Neretvin zelen-brzae! Ah, koutin trag u travi Hercegovinom to zamae! ONAJ BRZAK TO S PLANINE Vrbe spustile do vode kose moga djetinjstva dane odnose brzaci to se smiruju u polju. Onaj brzak to s planine ponese snijenu est, a iz ravnine curak sanjiv to je mog srca hurnebes i tiina, to stupa za njim. A onaj brzak zeleni pa plavi, to zaspi u gustoj travi to su Semkine oi i pletenice dvije. Tamo, k brzak, se strmoglavim i u klasulji se razlijem. Vrbe spustile do vode kose moga djetinjstva dane odnose

brzaci to se u polju smiruju. Prooh poljem: s rijeke ogledalca proviruju. DEMRE Udari demre u zrak! Krupan pada snijeg, raireni su na nebu zvekiri. Otkravi ledenice. Ispod njeg busen do podne proviri. Slap na koritu ve je mlak i cvile stare okapnice. Udari demre u vodu! Uze joj est. Uz potok biseri se rune, a dojke po njivi skoile. Olabavile su sjevereve strune, od duba dalje ne odu, konjsku su icu smoile. I udari demre u tle! Toplina krzno zemlje grije, probudi korijenje. K zub, svukud nova klica bije. ivnu i mravi i hrci i puzavice sve uza zijev i mrmorenje. *** Otkuda, Tvorce, ta toplina, iz koje Tvoje domaje? Odakle blage teku struje? U mome srcu danas je demre, u mome srcu zora je: Ti itav svijet miluje! PROLJENE VODE Proljene vode burljaju! Slapovi im kao ruke, A grive razigrane Od planine do ravne luke. Probudio se strani duh vode! On rakite, to vise, lizne I vrelo natjera da brizne Iz mee i iz pristranka. Rije podzie i plotove! Boji ga se trska tanka I janje to s mostia zove. On ga ponese i pone davit
3

A ipak ga u glib otplavi. Neka huno jure Rjeice i njihova braa, Neka iklja iz izvora mutnih! Nemojmo ve sada! misliti Na listopad uti Kada sve vehne I kada svaki slap okraa Na koritu il ispod javora I kada boluju trave i gora... AROBNA KOLA "Eto Jure!" rano majica zove a nama se u te ase sniva. Ah, dok Jure navine tokove, spavaemo mladi poput iva. Podahle su u jurjevskom sjaju. Stresaju im rese bumbarovi ranci. Jurina kola prae po zaviaju; od sunca im tokovi, paoci, ruda i lanci. BRLJAN Putevi vode na sve strane; brljan svakim krene. ipke vise. Nanizane od pree zelene. Dug je put. Penje se na zid, vinovoj lozi splete grane: polja i ume obuhvati vid, al' svaki puteljak negdje stane. KAKO NASTAJU BISERI U tijelo koljke usadi se zrno pijeska i mirno stvorenje poinje se muit. Obloi ga svojom sluzi, svojom mukom. I more u njoj pone huit. I to je bol vei, ona isputa vie sluzi kad se iza sna u dubini budi ili u gru puzi. Gospoa neka udebljana, stavei nisku na svoje prsi,

hvali se sjajem bba nizana. A muke? A bol to ivot skrati? Ah, za to niko nee znati. NIZ UME I PROPLANKE U NOI, VIE MOGA SELA Tepsija neba puna kopa zlatnih... Jedna luta sama i pada... Negdje na cesti autobus bulji. Trepu svjetla dalekog grada... umski stanari spavaju svi osim imia i sove. imi iz mraka bahne, strigne, a sova puta hukove. Svici fenjere pale-gase, zuje im motori. U jednoj kui lampa udunu, u drugoj gori, gori... Kud nou lete avioni? U Beograd, Zagreb, London, Rim.. Jedan djeak nee da spava i mlaa sestra s njim. ekaju putnika iz aviona s hrpom divnih poklona... JEZERSKI VEERNJI VAAR im dou zvijezde, u toploj noi, u jezeru na vrh proplanka, razmiu se krovovi-lopoi, uti trstika tanka. U kolibi sijeno uka, svitac zapleten u travi. abe srcu dale oduka: to jedna pone, stota nastavi. Mjesec na nebu zvijezde pase. San nas u sijenu svre. Jezerski vaar zavrava se Pa stari abac frke. TIHO
4

Tiho zee majku doji. Tiho rastu zubi moji. Tiho s grane listi pada. Tiho mi se san prikrada. Tiho Mjesec nou luta. Tiho zrije kruka uta. Tiho trnu pu aputa: "Skloni mi se, bolan, s puta!" BOLESNO ZEE Igralo se zee cijelog, cijelog dana i u igri smoilo etiri tabana. Kad se kui vrati, kihnu dvaput, tri. Zeica mu ree: "Dobilo si grip! Bolesno si strano, zeence nestano!" Zee die, kie, trai aja vrua. Groznica ga trese, boluje na plua. Zovnue mu brzo iz grmlja Veleeva Pokrivka Papratia, doktora zeeva. Od lijeske tanu dr stavi na pod. Zabrinut ga gleda sav zeetov rod. Uze umsku slualicu pa pregleda zee: "Nije nita strano!" stari doktor ree. Raduju se silno zeice i zeci. Doktor vrlja recept umskoj apoteci: ehne zejeg luka (umjesto tablete)

i vrijeskova aja (da se zgrije dijete) i kupusnu glaviicu da istjera svu groznicu) BJEI, ZEKO Rosa se die. Sita su stada od ranog napasanja. Orao stari zaklepeta iz svoga legla, visokog granja! Savijen kljun taj starac ima i kande i oi surove! Bjei, zeko, bjei, zeko, niz mee i vragolove! On krui ispod oblaka bijelih, iz visina zapjevui. Bjei, zeko, bjei, zeko, sakrij dugake ui! A kada spazi svoj doruak i naini pad strm, neka te, zeko, spasi grm. O, DRAGO BIE BEZ SLOBODE Svi lovci i opor pasa love je u prvo svitanje! Kao da cijelo gori selo, takva je graja, frkisanje! Gdje li je? Gdje li je? Lopua gdje li je po umezima to strah i smrt sije? uma ti mati, grma se 'vati! *** Al' ivot nije prostor brisan; ima tu k i stranputica, to moe biti srea ista, a moe i nevoljica!
5

Nijedan trik kad ne pali, a votai se u vor same, ona mig: na noge zadnje! Smije se, plee, tambure se lati samo da gonioce izlevati! A zna i druge stvari: osmice po cjelcu pravi il' pjeva k delfin u meavi! Ili u umi pronae lgu kad je odasvud opkole! Zemlju prerove nai je ne mogu, nju umski duhovi vole! Samo se skrivaj, i bjei, bjei! uvaj kou, rode! ivo mi bilo, ivo mi bilo, o, drago bie bez slobode! DADEVNJAK U ljeto poslije kie dok se zemlja isparava izmili iz mea i plotova paprati i erava Prugast je i crveno-crn kao da je iz neolita vue se i alabaza na kinoj urci napirlitan Ako si junak postavi ruku da preko nje balav sklizne ostae gluh zauvijek ako dadevnjak tada zvizne CICI-PUUUJ Vjetar je snijeg polizao. Kraj puta voke zebu. Njiva bez jorgana bijelih. Oblaka zbor na nebu. Proljee tjera zimu. Pod kuom pjeva pti: "Cici-puuuj! Sui-ciiiv! Snjei, snjei, mora i'!" Djed je preo arape nek vito zasue.

Majka je tkala torbice neka tkanje s vue! Njiva eka orae, penica sijae. Pod umicom janje skae. Izai, obane! DJETLI SE ENI Kad je u njivi plug zakrip'o i uma obukla gole grane, buknula je jedna ljubav u davne dane, u davne dane. Umjesto ute svaalice to se u umi svakom ruga, djetli sebi djevojku nae na kraju luga, na kraju luga. Imala je siv ogrta, a uz vrat erdan areni, zato je tuila sve do tada: Kuku meni! Kuku meni! Nove u ti haljine kupit, i prsten zlatan, i marame ree joj djetli im je vidje. Poi za me! Poi za me! Vit, vit! klapnue srena krila kreui na put svadbeni. umicom proe vesela vijest: Djetli se eni! Djetli se eni! Klik, klik! u se iznenada. Mladoenji se smrknu lice: to bjee prijetnja iz starog duba od klikavice, od klikavice! Minu proljee, minu i zima, proe od tada mnogo dana, ni traga od ruha i momia poeljana, poeljana. Svadba umska jo nije bila; djevojka eka spremu skupu. Kad s debla uje klik-klik-poziv, odgovor alje: Kupuj, kupuj! KRVAVO JUTRO I
6

Blistaju otkosi. Planina die. Po umi vjetar povede horove. Sunce polahko slazi niz borove, hladove im dui navie. Na proplanku, iza trna, pasla je sama mlada srna. I sve bi bilo poklon iz snova, najvee obanske udo, da neko nije uzviknuo ludo uspalivi opor kerova. Nije ekala ni minute! im zadrhtim koa njena ta vika i lave dobro ne slute, pozna ih srce od roenja , sa proplanka princeza mala dugim je nogama bjeala... II Niz ume i propunte, sunce i mrak, eui grmove pri skoku, opor je jurio nju visoku njuei joj vrludav trag. Hoe l' izdrati noge tanke, to tijelo vitko, plamenosivo? Potocima i niz proplanke jo dugo je lave odjekiv'o. III A zato si bjeala, ludice mala? Da si jo malo pasla u travi, da si jo malo priekala, priao bi ti prijatelj pravi. Ali ti voli u na rogu, mucanje zaova i maliana. Nema te njuke surovog dumana to e ih prona u brlogu. Do veeras nee li stii, ne bahne li na na hm, brojne e ui esto strii, dizat se glave na svaki um. Znaemo: negdje mirno spava slomljenih nogu, izlokana... i da se vie nieg ne plae na strai ui jedne nae...

NJENO NAE SRDACE NJENO NAE SRDACE Ne idi svijetom srca otvorena Ne budi pjesnik, ne budi lud Ne idi svijetom srca otvorena Krunice mriju, mrazna je stud Ne idi svijetom srca otvorena Stvrdni ga u sedru, svij u koljku Ne idi svijetom srca otvorena Da ga ne sprlje u ranom pupoljku Ne idi svijetom srca otvorena arokop je zamka za prve vrijee Ne idi svijetom srca otvorena U svakoj stopi gva ree Ne idi svijetom srca otvorena Teka je hava tom golom tiu Ne idi svijetom srca otvorena Vukovi viju, poskoci siku Ne idi svijetom srca otvorena Zakopaj mu tajne, utrni glase Ne idi svijetom srca otvorena U svojoj 1gi nek samo igra se Sve moe zaspat, ono jednom To njeno nae srdace edno.

POMIRENJE Nisam te sino vodio nikud, jer bi nas kia sprala do koe! Sad die nosinu ovoliku, maleni moj nosoroe! Zar nije dosta tvoje dreke? U redu, danas je sunan dan, trati emo pored rijeke i skrivati se za jorgovan.
7

Isprui kaiprst steui aku, ko pui rog iz svoje lae! Nek nam se prsti dirnu u zraku: "Mir! Mir!" vie nema svae! ESTO POELIM DA NE RASTE VIE esto poelim da ne raste vie, da moja ker bude uvijek mala. Tako bi zauvijek jela slatkie i sa mnom sve igre izigrala. Ve ti se klima prvi zubi! Zavrie pod kunom gredom! Eto, odrasti e. Koga u zvati: mee moje, gepe moje, svrae moje, vrane moje... i tako dalje i tako redom? Ko e u kui biti glavni? Ko e prekidat mukla itanja? ivot tee, tee, tee... Odnijee najljepa svitanja kad si me upala za kosu im svanu prvi sati. Kad odraste, ko e mi papuu uzeti s noge, ne dati je, i ponovo je meni vratit? Odrasti e, Nafisa, i shvatiti starije. Gradie svijet bljutav, nimalo iv. Prestae, keri, tvoje igre i matarije, a moj ivot bie dosadan, siv.

Zlata moe praviti zijane, moe po selu skitat, pa bruka! A Fata se lopova boji, lukavih lopova i hajduka. II "Ostau sama," Fata ree, "ako mi trideset cura nae. Samo mi jednu ne smije dovest'! Ako ta doe, bie svae!" "Koja je?" upita otac bn. "ejtanija, vrazi uvijek s njom!" III I poe traiti nesreni babo. Obie sela i zaseoke. Dvadeset devet ih pronae, tridesete ne bje djevojke. "Fato," kuka otac k dijete, zubima kripi, oima kilji: "Nigdje nema tridesete, osim ejtanije, vrazi s njom bili!" "Pa dobro, babo, ne dii graju!" povika pametna ker na kraju. "Dovedi i nju, uzdaj se u me! Nek ide ue kud i june!" IV Otac se poe za put spremat. Buljuk se cura u kuu slio. Samo jedne jo im nema: ejtanije vrag s njom bio! Eto ti i nje! Smije se, vriti, k da je pola na vaar! Opanke obula naopako! Nita joj ni s im nije par! Po zemlji vue dimije, a kosu crnu raupala! Maka svoje lice mije, a ona svoje nagarala. V "Keri," ree otac kad pode, "evo ti kljui od sehara! Uzmi za vae jelo i pilo, dok se ne vratim nek ima para!" VI Otac zamae, a vika poe
8

EJTANIJA EJTANIJA U kui maloj, pod golim brdom, ivio ovjek sa dvije kerke, jednom pametnom i jednom ludom, svezanom pruem od stare smreke. Bogat i nesrean u isto vrijeme, taj ovjek morae poi na put. Al' mu za vratom bi teko breme: s kim da ih ostavi? Bijae ljut.

u dvoru neokienu. Kolo se igra, erbe muti i djevojaka pjesma krenu: Dinli-dinli-dinlija, oeni se Ibrija, pa dovede Haj kunu Hop-aj, aj, aj! eljna igre, ejtanija jednoj djevojci prui ruku. Kolo se rasu istoga asa, presta vriska, pjesma umuknu. ,,Ha-ha-ha! Pi-hi-hi! Kakva je ovo jaranica? Ni papua, ni jeleka, ni curinskih pletenica!" A kad ejtanija, steui srce, ludoj se Zlati vrati, ponovo pjesma zahori se, kolo naokolo se uhvati. VII Pade no. Fijue vjetar. Cure igraju kolo u hori. Kad neko zalupa na kanatima: "O, domaine, de otvori!" iavih, brkatih putnika sedam nosie drven sanduk jedan. "Moemo l' ovaj sanduk u kui ostavit vaoj veeras samo? Ruke nam otpale nosei ga! Ako molimo, ne otimamo!" Sve cure redom kau: "Ne! Ko zna ta hoe u ovaj vakat!" Samo ejtanija ne sloi se: "Daemo prst, ne i lakat!" Otvori vrata pa sanduk uze, mandalom kljuanice zamandali. Brkonje odoe zadovoljni: "Ba smo vas, cure, nasanjkali!" ejtanija odmah pristavi vodu. Malen noi nae na podu. Na sanduku izvrti rupe tri i vrelom ga vodom obari. kanal mno... kanala (tur.) kapija vakat (ar.) vrijeme, doba

mandal (tur.) drvena brava, zasovnica, zavor VIII itavu no brkonje zvae: "Rasola prisola! Kace nae! Rasola prisola! Kace nae!" Al' se iz kue niko ne uje, samo po krovu kia dobuje. (Jer to su, djeco, lopovi bili! U sanduk dva su drugara skrili. Htjeli su da se tako uvuku i blago odnesu u sanduku!) IX Osvanu jutro. "Gdje nam je sanduk?" poe jedan u vrata gruhat': "Evo ga!" viknu ejtanija. "Obaren je, sad nema buha!" Glave sagnue otimai: "Ova nas bena namagari!" X Jedne veeri su igrale kolo i eglenisale cure bez brige. "ejtanija!" povika jedna, "popela se na verige!" "to Zlatu i mene izbjegavate, gasim vam vatru, udavae!" I kotli vode prosu na sadak, rasu im pite i kolae. "ta uradi, beno jedna!" zavapi Fata, u bijesu planu. "Ne kukaj! Evo vatre na brdu! Poimo donijet' koju glavnju!" XI I one krenue u mrklu no. Na brdu oi izbee: tri hajduka spiju uz vatru, a ovan im se na aru pee! Fata ukrade dvije-tri glavnje, ejtanija ovna prelata. One niz brdo, a hajduija nadade se da ih hvata.
9

igrae s nama koliko eli." Al' one u selo umakoe. Zagrajae psi i seljaci. "ejtanijo, grom te ubio s neba, izgubili kljui u ovoj hajci!" I dok se uz oganj jelo meso, igralo kolo i pjevalo, Fata je alila za kljuiem, a Zlata u oku vrtila glavom. XII "Ne brini!" opet ejtanija ree. "Nai u kljui pa da je igla!" Opremi se kao sirota, u zoru ve je do sela stigla. I sve ovako zborila: "Ja sam vam, ene, huda, jadna. Na udaju sam, a ruha nemam. Sirota sam edna i gladna." XIII Kad je obila cijelo selo, jedna joj ena primae lice: "Htjela bih zanijet', ali ne mogu. Ima li lijeka, sirotice?" "Jedan mi kljui za to treba, i to sa abe, zlatni, mali." "Takav smo nali u hapsani kad smo hajduke pohvatali!" ena kljui donese. ejtanija je trlja po pupku: "Rodie, sestro, na Jurjevdan, sina rumena ko jabuku!" I ponovo se jelo meso, u kui igralo i pjevalo. Fata ljubi svoj zlatni kljui, a Zlata samo vrti glavom. XIV Dvadeset devet cura i dalje za ejtanijom i Zlatom ne haje. ejtanija prevrnu lonac vode, ugasi vatru, iz kue ode. "Vrati se, sestro," Fata moli. "Ko moe ivjet' bez vatre i soli? Vie te neemo ukat dok prli, ejtanija je uze za ruku i povede do iza brda. Tu jedna starica, sijeda ko ovca, u kazan na vatri hrda, hrda. "Hej, ta radi tu, u uvali?" "Pamet jedne cure varim! Bila sam luda pa sam ukrala pamet neije keri mlae. Pobjegoh umi za ovo brdo da joj je neko ne pronae. Ako kutljau pustim iz ruke, izgubih pamet, pa eto muke." "Priaj mi, bako, kako je bilo," zamoli je ejtanija. "Kako se krade neija pamet! O tome bih htjela znati i ja! I kakva je bila djevojica kojoj si pamet oduzela? Da li je bila neposluna? Kada i gdje si je srela?" "Ah, sinko, pria je kratka! Mi vjetice svata znamo! Mi hodamo po bunjitima i kada nas ne vide napadamo. Danju spavamo, nou smo budne. Ako je gladna, vjetica voli virnut u kuu gdje djeca vrite, a majku umornu glava boli. Jednom-prije deset godina kad je na zemlju padala no bila sam vjetica, bez pameti, a eljela sam tu ljudsku mo , u onom selu podno brda, za kuicom ispod putia, zauh djeci ju radosnu viku, galamilo je sto glasia! I kada su matere sa kunih vrata viknule: "U kuu! Akam pada!" Sve djevojice i djeaci ostavie igru tada. Jedna djevojica, lijepa ko cvijet, sama osta, kui ne ode. Jo je igrala ora-bake i konopca i vatra-vode. Lanim glasom je pod put namamih. Bila sam zla i prepredena!
10

Prestraih je runim licem tako se izgubi pamet njena!" "Da li bih mogla zamijenit' te malko? Odmori stare kosti, bako!" "Zahvalna bih tebi bila as jedan kad bi ti varila." ejtanija poe kutljaom varit, a starica se na zemlju svali. Fata brzo glavnje uee, mahnu ejtaniji da odmah bjee. ejtanija se na babu osvrnu, vidje da spava, kazan prevrnu! XV I dok su one slazile s brda, prozbori svezana Zlata luda: "I ja u, cure, s vama igrati! Neto mi moju pamet vrati!" Ali udavae haju ne haju, igraju kolo i pjevaju. XVI im ejtanija u kuu ue, Zlatu brzo odveza. Sa njom se kola naigrala i otila. Kuda? Ne znam. XVII "Moda je otila na kraj svijeta? Moda spava ispod streha? Pitam se: zato nije srena djevojka ale i smijeha?" Tako u sebi zbori Zlata piui pismo kraj prozora. "Ko sretne moju ejtaniju, od moga sela do plavog mora, neka je zagrli stotinu puta i nek joj rekne da ne luta. U mojoj kui, gdje ume breze, nek spava i sitno ruho veze. A ti, djevojice, to ovo ita, ako je vidi, meni pohitaj!" XVIII Otac s abe doe i javi da e ejtaniji ta eli dati. Vi mi budite ivi i zdravi, pria ovdje mora stati. USPAVANKE IZ MOG ZAVIAJA USPAVANKE IZ MOG ZAVIAJA Cunu-nunu-nuka Cunu-nunu-nuka, kraj Morave kruka, gdjeno moja tetka kolaie pleska. Ispade joj mrvica, popade je grlica. Kam' ta grlica? Otila je putom? Kam' taj putak? Zarst'o u travu. Kam' ta trava? Opasla je krava. Kam' ta krava? Otelila voia. Kam' taj voi? Uzor'o je nu. Kam' ta na? Pozob'o je golub. Kam' taj golub? Pao je na trnak. Kam' taj trnak? Posjek'o ga Ramo. Kam' taj Ramo? Nuna d'jete malo: Cunu-nunu-nuka, kraj Morave kruka.

Cunu-beju, napolju Cunu-beju, napolju, vuci majku zakolju! Nemoj, vue, zaboga, majka nam je draga, sisu nam je dala i opet e davati kad poemo spavati. Mace, gdje si bila? Ovo je igra koja se igra u dvoje, a moe i u troje. Stariji djeak ili djevojica, otac ili mama, stave na koljena maliana, ili nekog mlaeg ili manjeg od sebe, koji tek poinje progovarati, i uzmu ga za ruke, a
11

onda polagahno izgovaraju stihove ove uspavanke "umivajui" jednom svoje, a drugi put lice tog maliana. Na kraju se igra ubrzava i prilikom izgovora posljednjeg stiha igra pljesne malianovim rukicama. Mace, gdje si bila? Bila u Halila. ta si radila? Maslo kravila. Jesi l' meni ostavila? Jesam. Gdje? U kui, na polici. Doe zei, stopi repi, doe Huso sve pokus'o! BILJEKA O PISCU Demaludin Lati se rodio 1957. g. u Pridvorcima, selu smjetenom u kotlini izmeu Crnog vrha i Vranie, blie Prozoru nego G. Vakufu. Pokraj Pridvoraca, u starom srednjovjekovnom groblju, lee steci i niani. Niz polje tee rijeka Tuica, koja se ulijeva u Vrbas. Prva slova i arapske harfove Demaludin Lati je nauio kod svoga oca Sakiba efendije. Osnovnu kolu pohaao je na Borovoj Ravni i u Voljevcu. U estom razredu objavio je svoje prve pjesme. Uestvovao je na jednom republikom takmienju mladih matematiara. Godine 1972. upisao se u vjersku kolu Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Tada je poeo da objavljuje religiozne i ljubavne pjesme druei se sa mladim sarajevskim pjesnicima u Knjievnom klubu "Tribina 08". Poslije Medrese zavrio je Filozofski i Islamski teoloki fakultet u Sarajevu. Magistar je filologije. Prevodi s arapskog, panjolskog i engleskog jezika. Dosad je objavio dvije knjige lirike, Mejta i vodica (V. Maslea, 1980) i Dome Davudov (Svjetlost, 1989). Pjesme su mu uvrtene u gotovo sve novije preglede bosanskohercegovake poezije te u Antologiju muslimanske poezije XX vijeka, a prevoene su na albanski, slovenaki i francuski jezik.

Ima troje djece s kojima ivi u Sarajevu, u staroj bosanskoj kui na Mahmutovcu, u jednoj avliji nedaleko od Trebevike iare.
bradvin - tesarska sjekira s kratkom drkom ezan - (ar.) poziv na muslimansku molitvu sofra - (ar. - tur.) okrugli, drveni i niski stol za ruavanje zerdelija - (pers.) vrsta rane ljive utocrvene boje budimka vrsta jabuke akam - (tur. - pers.) predveerje, prvi mrak eftelija - (pers.) breskva zar (ar.) zavjesa, zastor zr - (ar.) zavjesa, zastor ardak - (pers.) lijepa, obino dvospratna kua, okruena baama, dvorac, ljetnikovac kumrija - ptica gugutka, vrsta grlice beika - (tur.) kolijevka sokak - (ar.) ulica zembilj - (pers.) kotarica napravljena od koe ili ispletena od trske kaftan - (pers.) vrsta duge haljine bez postave, obino od ohe demre - (ar.) zrana struja koja dovodi do postepenog poputanja studeni u rano proljee erdan - (pers.) ogrlica hava - (tur.) zrak zijan - (pers.) teta, kvar. buljuk - (tur.) skupina, mnotvo sehara - (ar.) drveni sanduk obloen iaranim limom i koom. erbe - (ar.) dobro zaslaena voda u koju se stavlja miriljivi zain ili limun jelek - (tur.) prsluk raso - kiseo i slan napitak od kupusa kaca bure obaren - opran u vreloj vodi eglenisati - (tur.) razgovarati verige - dugaki lanac nad ognjitem o koji se zakai lonac sadak - (tur.) eljezni tronoac na kome se vari jelo; postavljen je na ognjitu aba - (ar. Ka'ba) hodoasno mjesto muslimana koje se nalazi u Mekki (Saudijska Arabija). Tamo je otiao Fatin i Zlatin babo. hapsana - (ar.) zatvor

12