ejh Zakir ef.

Bektid

Roen je 1933. godine u Sarajevu, za svoga ivota stjecao je nafaku bavedi se bravarskim i mehaniarskim zanatom, kao i poslom ofera, da bi na kraju bio penzionisan kao ef transporta u preduzedu u kome je radio. Bio je ejh kadijriskog, rifaijskog i bedevijskog tarikata. Njegov prvi uitelj koji ga je uveo u tarikat bio je kadirijski ejh Mehmed ef. Kelerdid pred kojim je poloio bejat (prisegu) 1964. g. a sam Mehmed ef. je bio halifa ejh Kadri ef. iz Mitrovice. Nakon preseljenja ove dvojice ustaza ejh Zakir-baba se drui i ui od Adem bega ef. Karadozovida i to druenje traje jedanaest godina. 1969. g. Fahri ef. Ilijasi iz akovice daje mu izun (dozvolu) za voenje zikra i ovladuje ga za davanje dervikih virdova. Prvu halku okuplja i zikir vodi u privatnoj kudi Ahmed ehbajraktarevida da bi 1972. obnovio oronulu hadi-Timurhanovu damiju na eljigovidima i uz nju izgradio tekiju i tu nastavio sa svojim aktivnostima. 1988. godine na poziv tamonjih ejhova odlazi u Siriju u grad Halep i tamo dobija izun (dozvolu) za upudivanje u kadirijski, rifaijski i bedevijski usul. ejh Zakir-baba je preselio na bolji svijet u mubarek petak 25.novembra 2005. godine. Nakon njegovog preseljenja ostale su njegove etri medlis halke u Sarajevu sa tekijama u naseljima: eljigovidi, Aneks i Kovadi kao i tekije u Pazaridu, Travniku i Tenju i po jedna tekija u Sandaku i Makedoniji. Njegov kabur se nalazi na mezarju Faletidi u Sarajevu.

EJH ZAKIROVO VIENJE ERIJATA I TARIKATA ejh Zakir Bektid je jedan od sufijskih prvaka u Bosni i Hercegovini koji je nedavno preselio s ovog svijeta. Ovaj tekst predstavlja osvrt na sufizam u Bosni i Hercegovini, te sufijsko gledite i stavove rahmetli Zakira Bektida. Sufizam je osnov i sutina duhovnosti islamske kulture u Bosni i Hercegovini, mada, naalost, sufijske institucije zvanino ne uivaju poloaj koji zasluuju. Tolerancija i saradnja erijatskih i tarikatskih institucija u Bosni i Hercegovini je nedovoljna, te izmeu ovih institucija ne postoji istinski dijalog. ejh Zakir Bektid bio je jedna od linosti koje su uviale nunost saradnje izmeu erijatskih i tarikatskih ustanova u Bosni i Hercegovini. Sufija je stranac na ovome svijetu,

stranac koji se eli vratiti u svoju Domovinu i spasiti se svog gorkog stranstvovanja. On traga za putem na kome bi trebao dosedi Zbilju posredstvom Koje sufija stjee osloboenost od materijalnog svijeta. Stoga su irfan i tesavvuf unutarnja zbilja nauka Boijih poslanika. Sufija mijenja svoju unutarnjost, pa od due sklone strasti (nefs-i emare) stie do sigurne due (nefs-i mutmeine). Na kraju ove borbe i nastojanja jeste prelazak sa stupnja izvanjskog tevhida (tevhid-i zahir) na stupanj unutarnjeg tevhida (tevhid-i batin), odnosno sufija nastoji da, prolazedi iza zastora od tmine i zastora od svjetlosti, bude preobraen u ogledalo boanskih manifestacija. Nedavno je sa ovog svijeta odselio ejh Zakir Bektid, ejh tekije u eljigovidima i jedan od najistaknutijih sufijskih prvaka u Bosni i Hercegovini. Umro je tiho i iznenadno. Pozivu Istinitog odazvao se nedugo nakon to je obavio dumu-namaz. ejh je poput plahe rijeke utekao u beskrajno more Apsolutne Egzistencije, vrativi se tako natrag u svoju Domovinu. Smrt ovog istaknutog sufijskog prvaka nije imala naroitog odjeka u bosanskom drutvu. Denaza je obavljena na mezarju u Faletidima, a ispratili su ga uz puno potovanje iskreno oaledeni zaljubljenici u tesavvuf. No, alosno je to na vijest o njegovoj smrti nisu individualno i(li) zvanino reagirali zvaninici vjerskih i dravnih institucija niti istaknuti intelektualci. Zar on nije bio vaan za bosanskohercegovako drutvo onoliko koliko i neki pozorini glumac, estradni radnik ili politiar? Zar se ovdje, ustvari, ne radi o tome da je naa indiferentnost spram linosti poput ejha Zakira odraz nae indiferentnosti spram intelektualne kole kojoj je on pripadao, odnosno zar to nije pokazatelj dekadencije drutva u kome ivimo? U istupima ovdanjih intelektualaca, vjerskih i dravnih zvaninika redovno se srede insistiranje na nunosti ouvanja islamske duhovnosti sufijske provenijencije u Bosni i Hercegovini. Zagovaranje islamske duhovnosti opisane kao bosanski islam, koja bi trebala biti brana pred 'islamskim fundamentalizmom' i 'sekulariziranim islamom', esta je tema kod naih intelektualaca. Na razliitim simpozijima i seminarima intelektualci rado govore o islamskoj duhovnosti, o ezoterijskom islamu u okrilju koga je mogud suivot razliitih religija i posredstvom koga je mogude izbjedi meureligijska trvenja. Kontradiktornost se, meutim, ogleda u tome to isti ti intelektualni prvaci drutva zatvaraju oi pred tesavvufom kao sutinom i osnovom islamske duhovnosti. I nije takva stvar samo u Bosni i Hercegovini - istovjetna kriza prisutna je u vedem dijelu islamskoga svijeta. Neki tesavvuf u najboljem sluaju smatraju neim to pripada prolosti i dre da je to muslimanska kulturna batina koja moe biti zanimljiva jedino u turistikopropagandne svrhe. Intelektualci, kao po pravilu, ne ele imati nita sa sufijskom praksom izraenom kroz tekijska okupljanja i zikri-halke. Predstavnici erijatskih institucija, pak, u tesavvufu vide konkurenciju i izbjegavaju bilo kakav vid saradnje sa ovim "konkurentom" na planu vjerskoobrazovnog rada u drutvu. Rijetki su vjerski zvaninici i intelektualci koji rade na jedinstvu i pomirbi izmeu erijata i tarikata, vanjskog i unutarnjeg. I ti rijetki, usljed zlobe zvaninika koja proistjee iz njihovog neznanja, bivaju marginalizirani i ne doputa se da se uje i njihov glas. Institucija tesavvufa u Bosni i Hercegovini zvanino je pod starateljstvom Islamske zajednice. To znai da je tesavvuf kao duhovna i intelektualna kola smatran erijatski validnim i da Islamska zajednica zvanino odobrava djelatnost tesavufskih institucija, to, opet, znai da bi ona trebala poraditi neto i na planu podrke tim institucijama. Konkretno, to znai da bi Islamska zajednica trebala osiguravati izvjesna budetska sredstva za rad i aktivnosti tesavufskih institucija. Koliko nam je, meutim, poznato, tekije ne samo da ne dobivaju od Islamske zajednice nikakvu pomod, ved se ljudi koji se okupljaju u njima nalaze u situaciji da trebaju biti zahvalni Bogu to Islamska zajednica i zvanino ne zabrani njihovu djelatnost. Zbog ega se u ovo vrijeme, kad se toliko govori o nunosti dijaloga izmeu razliitih religija i kultura, kad ak i sam reisul-ulema Islamske zajednice na raznim meunarodnim skupovima javno poziva na takav dijalog, ne omogudi u Begovoj damiji u Sarajevu dijalog i saradnja slubenika Islamske zajednice i tarikatskih prvaka iz Bosne i Hercegovine? Zbog ega se zaljubljenici u tesavvuf, koji su u socijalistikom sistemu bili izloeni raznim maltretiranjima od politikih komesara, slubenika tajne policije i sistemu odanih vjerskih slubenika i danas moraju osjedati posve zanemarenim od Islamske zajednice? Zbog ega tesavufske institucije, koje, ustvari, predstavljaju uvara i potporu erijatskim institucijama, moraju biti izloene ovakvom omalovaavanju od istih tih erijatskih institucija? Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, zvanini uvar i skrbnik islama u ovoj zemlji, nije ispoljila nikakvu reakciju spram smrti ejha Zakira Bektida, jednog od ovdanjih sufijskih prvaka. Kulturni radnici i intelektualci takoer nisu reagirali na njegovu smrt, te proizlazi da je smrt jedne vane

linosti u ovdanjoj sufijskoj zajednici za njih potpuno beznaajna stvar. Zato u ovom vremenu kad je izvorna islamska duhovnost izloena estokim nasrtajima sekulariziranog i fundamentalistikog islama biti tako indiferentan spram smrti jednog od uvara istinske islamske duhovnosti? Zbog ega da smrt jednog ejha, vjerskog prvaka, proe tako tiho i nezapaeno? alosno je da smo tako neosjetljivi spram smrti naih prvaka. Je li nas to stid da odrimo skup ili se oglasimo povodom smrti naeg vjerskog dostojanstvenika? Stidimo se govoriti o sebi samima. Poniavajude se odnosimo prema svojim dostojanstvenicima i prvacima. Zar to nije znak da zaboravljamo vlastiti identitet, pokuavamo li to odredi se sebe i elimo li pokazati da ne pripadamo ovoj zajednici? to bi kazao Hafiz irazi: Biser koji ispadne iz koljke pokupe oni koji obalama prou. Nije li ejh Zakir Bektid ovdje paradigmatski primjer, i zato smo trebali pokazati svoju oalodenost zbog njegove smrti. U poznatom Poslanikovom hadisu kae se: "Kad uenjak ode s ovog svijeta, pojavi se praznina u vjeri". Oslanjanje na sunnet bez dovoljnog uvida u unutarnjost vjerskog uenja rezultira vjerskim fundamentalizmom. Tokom dvije posljednje decenije imali smo na sceni jedan povrni pristup pitanju povratka sunnetu i vjeri uopde, ispoljen kroz selefijski princip. Takav povratak znai oduzimanje duha sunnetu i vjerskom nauku.To je projekat koji se odvija kao suprotnost duhovnosti religije. Dobar dio intelektualaca, usljed svog isuvie liberalnog pristupa religiji, nisu u stanju pomiriti se sa ortodoksnim ezoterijskim vjerskim naukom. Intelektualac pokuava rijeiti kontradikciju izmeu tradicije, liberalizma i relativizma, a, bududi da s filozofskog gledita ta kontradikcija nije rjeiva, kriza potrage za promiljanjem tradicije i dalje traje. Povratak tradiciji nemogud je bez novog promiljanja i povratka ulozi tesavvufa u drutvu. Tesavvuf je najvanija specifinost islama u Bosni i Hercegovini. Upravo je tesavvuf u dobroj mjeri osiguravao kroz historiju suivot pripadnika razliitih religija u Bosni i Hercegovini. U osmanskom periodu suivot je bio mogud ponajprije zato to su sufije igrale jednu od najbitnijih uloga u drutvenom ivotu, ime je bilo onemogudeno ekstremistiko i agresivno odnoenje prema sljedbenicima drugih religija. Sufije su takoer u okviru tradicije i izgradnje vjerskog drutva uspostavili u drutvu sistem futuvveta koji se temeljio na bratstvu meu vjernicima i nunosti njegovanja najviih duhovnih odlika. Drutveni nauk tesavvufa zasniva se na stalnoj svjesnosti o Bogu u svim aspektima ljudskog ivljenja te na ideji bratstva i jednakosti meu ljudima, to podrazumijeva i susprezanje vlastitog jastva u ophoenju sa drugima. U savremenom dobu tesavvuf je bio izloen estokim napadima od socijalistikih vlasti, a njegovi sljedbenici ak i fizikim maltretiranjima, te je njegova uloga u drutvu bitno umanjena. Iako su u prolosti mnogi vodedi intelektualci i vjerski zvaninici, poput reisul-uleme Demaludina auevida, istovremeno bili i istaknute sufije, u novijem periodu ta bliska veza izmeu institucija erijata i tarikata preobrazila se u podozrivost. To je, nesumnjivo, jedan od pokazatelja erozije tradicionalnog drutva i vjerske misli u Bosni i Hercegovini. Redukcija pojma tradicija u Bosni i Hercegovini, u pogledu njegovog smisla i forme, uzrok je prestanka razumijevanja tradicije kao svjetonazora i intelektualne kole. Imam Homeini govorio je: Nemate potrebe za izgradnjom damija - gradite ljude koji de posjedivati damije. I u Bosni i Hercegovini su, u skladu sa selefijskim modelom preporoda tradicije, izgraene desetine damija u razliitim dijelovima zemlje koje fiziki mogu predstavljati samo "prst u oko" neprijateljima vjere. Islam je "biljka" koja raste u ljudskom srcu, a ne bude li u srcu zbilja miruha islama, nita pojavno ne moe nadomjestiti taj nedostatak. Provoditelji selefijskog projekta ne znaju da je svako vjerniko srce damija i da je bitno odgajati ljude tako da svojim ivotom i djelom budu uvari islama, to je upravo koncept tesavvufa. ejh Zakir Bektid portvovano je vie od etrdeset godina sluio tesavvufu. Vidio je sebe kao slugu tarikata i uvara erijata i esto je isticao da nema puta do tekije onome ko olahko dri erijat. Prenosi se da su velikom Bajazidu Bistamiju jednom rekli da negdje ivi jedan sufija na visokom duhovnom stepenu i da bi bilo dobro da ga Bajazid posjeti. Bajazid prihvati i dogovorenog dana otie u damiju da saeka tog sufiju. Ovaj domalo doe i pri ulasku zakorai u damiju lijevom nogom. Bajazid Bistami odbi da s njim razgovara. Kad ga upitae sa razlog, odgovori: Nemam volje druiti se sa sufijom koji olahko dri erijat. Slino Bajazidu Bistamiju odnosio se i rahmetli ejh Zakir Bektid. On je svojim muridima i muhibima tarikata esto savjetovao da se vrsto dre erijata i da nipoto ne isputaju namaz kao temelj vjere. Nije doputao da u tekiju prodre bilo kakva ideja koja bi se kosila sa erijatom. Za njega se razlika izmeu erijata i tarikata svodila iskljuivo na razliku u nivou shvatanja i razumijevanja erijata. Insistirao je na islamu i imanu onakvima kakvi su nam predstavljeni

kroz hadis. Islam je skup osnovnih uvjerenja koja se svode na vjeru u tevhid, proivljenje i poslanstvo. Dolazak Boijih poslanika ljudima rezultat je ugovora izmeu Stvoritelja i ljudskih dua ostvarenog jo u prapoetku. Stvoritelj je upitao ljudske due: Jesam li Ja va gospodar?, pa su one odgovorile: Jesi, mi svjedoimo! Boiji poslanici su kroz itav ciklus poslanstva, od Adema, a. s., do Muhammeda, s. a. v. s., koji je Peat poslanika, dolazili da podsjete ljude na ovo svjedoenje dato u prapoetnosti. Za sufije, Muhammed, a. s., je Savreni ovjek (insan-i kamil) i ozbiljenje muhammedovske Zbilje na ovom svijetu. Adem, Nuh, Ibrahim, Musa i Isa, selam neka je na svakog od njih, svaki ponaosob su manifestacija pojedinih aspekata muhammedovske Svjetlosti i taj ciklus poslanstva od poetka do kraja nije nita drugo nego stalni sjaj sunca muhammedovske Svjetlosti. Zikr ima posebno mjesto meu sufijama. Smisao stvaranja ovjeka jeste pokornost i robovanje Stvoritelju, a zikr je nain da se ovjek zadri u okvirima te svoje misije. Upravo stoga je zikr jedno od temeljnih obiljeja sufijskog nauka i prakse, i svaki tarikat ima svoj zikr i svoje virdove, koji su donekle razliiti. U Kur'anu je nareeno ljudima da se sjedaju Boga Koji je Najvedi, a ovjek se Boga ne moe valjano sjedati sve dok ne prenebregne vlastito jastvo i dok se ne osjeti nitavnim. Da bi se uzdigao do najviih duhovnih stupnjeva, ovjek prvo mora ponititi vlastito jastvo i dodi na novi poetak vlastitog bitisanja. Stoga je tesavvuf kola koja ini ovjeka svjesnim njegove nitavnosti pred Boijim Apsolutom. ejh Zakir Bektid osuivao je svaku navodnu sufijsku kolu koja svoje sljedbenike nije nastojala poduiti ovome principu. Osnovno obiljeje tesavvufa u Bosni i Hercegovini je krajnji sklad izmeu erijata i tarikata. U Bosni i Hercegovini nisu se mogle zadrati i djelovati dervike frakcije koje su olahko drale erijat i koje su zanemarivale njegove principe. ejh Zakir bio je jedan od odlunih uvara erijata. Za njega se funkcija vjerskih institucija ogledala prije svega u obavezi stalne brige i unapreenja vjerskih i tekijskih djelatnosti. Prilikom jednog mog susreta s njim priao mi je o djelovanju jedne grupe koja je sebe smatrala sufijskom, a koja je zanemarivala erijat. Uspostavio je kontakt s njima, nekoliko puta se sastao s njihovim sljedbenicima i uspio je postidi da oni, nakon to su uvidjeli da nemaju vjerskih ni loginih argumenata za svoje stavove, odustanu od nauka koji su sljedili i propagirali. Bio je uvjeren da je u postojedim vjerskim institucijama, prvenstveno u Islamskoj zajednici, vjerska misao uveliko dekadentna i u neaktivnosti Islamske zajednice je vidio glavni razlog naglog i brzog irenja vehabizma u Bosni i Hercegovini. Pozivao je vjerske prvake da se ozbiljno posvete izuavanju i promiljanju tarikatskog nauka. Bio je iskreni zagovornik dijaloga i nedostatak unutarmuslimanskog dijaloga smatrao je najvedom preprekom procvatu vjerske misli i unapreenju vjerskog iskustva. ejh Zakir Bektid bio je krajnje odan erijatu, a istodobno je uspio ouvati krajnju irinu duha. Klonio se bilo kakvog ekstremizma. Svoj tarikat nije smatrao jedinim ispravnim tarikatom i iskazivao je puno potovanje spram svakog tarikata i svake kole koja se drala temeljnih principa islamskog nauka. Uvijek je bio spreman na dijalog o razliitim vjerskim pitanjima, rado je doekivao goste i vrata njegove tekije bila su uvijek otvorena za svakoga. Za razliku od nekih sufija koji se klone dijaloga i razmjene miljenja sa drugaijima, i koji nisu skloni drutvenom angamanu, iskazivao je punu spremnost na dijalog, smatrao ga je izuzetno vanim i neophodnim. Jedan od temeljnih principa tesavvufa jeste, uostalom, i onaj da je puteva ka spoznaji Boga onoliko koliko je ljudskih zajednica. Drao se stava Ebu Bekra Tamestanija (umro 952.) da, u biti, ne postoji put ka Bogu ved da je Bog Taj Koji otvara put pred ovjekom i doputa mu da hodi njime. Postojanje razliitih tarikata sufije objanjavaju postojanjem razliitih puteva ka Bogu i dre da je Bog sve sufije pozvao da kroe svojim putem. Koliko god da je puteva mnogo i da su razliiti, u konanici svi zavravaju na istom odreditu. Razliitost tarikatskih puteva moe biti uzrokovana i vanjskim faktorima. Naprimjer, nain zikra koji primjenjuju tarikati u Bosni i Hercegovini je zbog specifinosti Bosne i Hercegovine donekle razliit od forme zikra u nekim drugim dijelovima svijeta. Sklonost ka vjeri stvar je ljudske primordijalne prirode - fitreta i ejh Zakir je to esto isticao. U tom smislu drao se poznatog Muhammedovog, a. s., hadisa u kome je reeno: Ko spozna sebe spoznao je svoga Gospodara. Vjerski osjedaj znai naklonost ka skrivenim svjetovima i tajnama transcendentnog, to je dio ovjeku uroene prirode, i moe se smatrati proisteklim iz boanske privlanosti koja vue ovjeka ka mogudnosti dosezanja do viih svjetova. ovjek po svojoj naravi, dubinom svog bida, eli krenuti ka toj Kibli kao svome cilju, te se on, zahvaljujudi od Boga mu podarenoj snazi, otisne na put ka Onome Koga zbilja tuje i na tom putu on se potpuno predaje. Svi organi i sve ljudske snage moraju biti angairani na tome putu. Ljudska

tjelesnost, ljudski duh i njegove intelektualne sposobnosti moraju na tom putu saraivati. Stoga na namazu lice mora biti okrenuto ka Ka'bi, svijest treba biti osloboena svih ovozemaljskih preokupacija, a dua se mora utopiti u odazivu svome Gospodaru i ieznuti u Njegovoj Kudi sigurnoj. Kako su samo od eljenog cilja, ljepote i duhovnog uitka daleko oni koji se dre samo vanjtine erijata, koji ibadete i dobra djela vre samo u pogledu njihove forme i koji izvanjsko pretpostavljaju unutarnjemu, odnosno sutini. Kako su opet od istine daleko oni koji se dre iskljuivo ezoterijskog i koji prenebregavaju vjerske propise, ibadete i obavezna djela. Zar Boije svjetlo ne sija na sve vidove manifestiranja u svijetu? Zato onda uposliti tijelo ibadetom, a uskratiti ovo svjetlo vlastitom unutarnjem svijetu? Ili zar se posve posvetiti samo ibadetu srca? Ummet sredine je, meutim, ona grupa koja je uspjela pronadi ravnoteu izmeu izvanjskog i unutarnjeg, erijata i tarikata, ona koja uspije sve nivoe svoje egzistencije upregnuti u ibadet i napredovanje ka Voljenom te se posve angaira na tom putu. Oni izvanjsko smatraju odjedom unutarnjeg, a unutarnje duom i zbiljskog unutarnjeg, odnosno smatraju da je jedno utopljeno u drugome kao eder u mlijeku. ejh Zakir Bektid smatrao je da je unutarvjerski dijalog mogud samo kroz irfanski pristup vjeri. Svako insistiranje na fikhskim i historijskim razlikama pri unutarvjerskom dijalogu samo doprinosi nesporazumima i razilaenjima. On je, stoga, pri svom dijalogu sa iizmom sebe smatrao napola iijom, a napola sunitom, i vrsto je vjerovao da loe meusobno shvatanje ove dvije grupe potjee otud to ne poznaju jedni druge. Pokazivao je vanredno potovanje prema Ehli-bejtu i iijskim Imamima i drao je da se svi sufijski tarikati svojim porijeklom veu za hazreti Alija, koji je bio temelj imamata i zasnivatelj futuvveta. ejh Zakir se, stoga, zalagao za pomirbu izmeu sunizma i iizma. Govoredi o smislu pojma Ehli-bejt, esto je ukazivao na Selmana Farsija za koga je Poslanik, a. s., rekao: Selman je od nas, Ehli-bejta. U vezi s ovim Hajdar Amuli kae: Poslanikovo prihvatanje Selmana za lana Ehli-bejta ovdje ukazuje da se pod bejtom ne podrazumijeva obitelj koju ine ene i djeca, ved se radi o srodstvu u znanju, spoznaji i mudrosti. Ili, kako bi rekao Henry Corbin: Selman je stranac koji je stigao iz svog zapadnog izgnanstva, a istodobno je tuma unutarnjeg, koji je nebeskim tajnama pouen od samoga Poslanika i upoznat je sa izuzetnim primjerima preanjh Boijih poslanika. I ejh Zakir je, poput Hajdara Amulija, pripadnost Ehli-bejtu tumaio kao ozbiljenje najviih stupnjeva gnoze, a ne kao rodbinsku, odnosno obiteljsku, vezu. I tesavvuf i iizam slau se oko toga da nakon Poslanikovog, s. a. v. s., preseljenja i okonanja ciklusa poslanstva ovjek ne moe nastaviti svoj put bez boanske upute i potpore. Ukoliko prihvatimo da se smisao Knjige Boije ne iscrpljuje njenim vanjskim znaenjem, tad treba vidjeti ko su oni kojima je povjereno i ija je obaveza iznalaenje njenih unutarnjih smislova. Nakon Poslanika nuan je ispravni tuma Knjige koji de nam pojasniti njena unutarnja znaenja i, upravo stoga, tesavvuf i iizam smatraju da je ciklus velajeta nastavak ciklusa poslanstva. Poslanika poruka u nau unutarnjost, iz narataja u narataj, stie posredstvom Imama i evlija, sve do naeg doba. iizam i sufizam, dakle, tee istom cilju, ostvarenju gnostike individualnosti koja u sebi objedinjuje fena fi Allah i baqa fi Allah. ejh Zakir smatrao je da je musliman koji je ostao na razini izvanjskog razumijevanja sunizma i iizma nesposoban za razumijevanje pojmova imameta i velajeta. Prema njegovom miljenju, tesavvuf uoblien u tarikat, pogledamo li bolje, i nije nita drugo doli zbiljski iizam. Stvarno pomirenje izmeu sunizma i iizma mogude je tek onda kad obje grupe odustanu od ekstremizma. Sejjid Hajdar Amuli smatrao je da valja potraiti sufije koji shvataju istinski smisao velajeta kao svekolikog izvora gnoza i da se treba kloniti iija formalista koji insistiraju na spoljanjosti iizma, a ne poznaju doista njegovu zbilju. ejh Zakir bio je kritiki raspoloen prema orijentalistima. Kada sam ga posljednji put, tri dana prije njegovog preseljenja, posjetio skupa sa dr. Golamrezom Avanijem (direktorom teheranskog Instituta za gnozu i filozofiju) i gom. dr. Fatimom Tabatabai (profesoricom irfana na Slobodnom univerzitetu u Teheranu), povela se rasprava o orijentalistici. ejh je smatrao da se mnogi orijentalisti svojim uplitanjem u tesavvuf, ustvari, trude izopaiti ovo uenje. Govorio je kako vedina orijentalista, pa i Henry Corbin i Izutsu, nisu bili muslimani, te je onda besmisleno uzimati njihove knjige kao vrela za izuavanje unutarnjosti islamskog nauka. Isticao je kako postoji opasnost da se njihova djela ponu postepeno uzimati kao pandan djelima tradicionalnih autora poput Gazalija i Ibn Arebija. ejh Zakir bio je sumnjiav prema nekim krdanskim i idovskim autorima koji se predstavljaju kao specijalisti za islamski tesavvuf, te se pitao kako je mogude da se neiji pogled izvana na tesavvuf smatra validnim.

Bio je uvjeren da se za poimanje tesavvufa mora posjedovati isto ono vjersko iskustvo koje imaju i sufije. Sjedam se da je ovom prilikom dr. Avani izrazio drukiji stav. Smatrao je da valja uspostaviti razliku izmeu njihovog znanja i prakse. Naglaavao je da valja prihvatiti neije znanje o nekoj oblasti ukoliko ga taj neko doista i posjeduje. Usto, linosti poput Izutsua i Corbina bile su posve drukije od orijentalista koji su sluili ciljevima imperijalizma. Oba su bili istinski zaljubljenici u islamsku kulturu i duhovnost, makar i da nisu bili muslimani. Dr. Avani objasnio je da je lino godinama bio Izutsuov uenik i da je blisko saraivao s Corbinom, te stoga zna koliko su njih dvojica duhom i stavovima bili drukiji od vedine orijentalista. Treba, uostalom, shvatiti koliku su oni uslugu uinili boljem razumijevanju islama na Zapadu. Misaonost je bila ono to ih je obojicu okupiralo i oni su utoite od ispraznosti savremene zapadnjake misli pronali u beskrajnom moru islamske vjerske misli. Nepovjerljivost ejha Zakira u ovom smislu nije teko shvatiti. Jednom mi je priao kako ga je ejh Mustafa olid, jedan od tesavufskih prvaka u Bosni i Hercegovini, nekom prilikom upitao: Zna li zato je propao islamski halifat u Andaluzu, Bagdadu i Osmanskom carstvu? ejh Zakir je odgovorio da ne zna, pa je ejh Mustafa kazao: U Andaluziji su se drali prvenstveno racionalizma, pa su propali. U Bagdadu su se drali uglavnom batinskog uenja, te su i oni propali. Osmanlije su se, pak, drali formalizma, pa su i oni propali. Treba uspostaviti sklad izmeu erijata, tarikata i hakikata. Usredsreenost na jedno i zanemarivanje drugog je tragedija za islamsko drutvo. U Andaluskom halifatu racionalizam je imao prednost nad erijatom i tarikatom. Kod Abbasija, pojava linosti poput Hallada ili Ejnul-Qazata, krajnjih ezoterista, nanijela je tetu erijatu. U Osmanskom carstvu, pak, sve je bilo podreeno formalizmu, vanjtini vjere, te je postepeno izgubljen onaj unutarnji duh koji ih je nekad krasio. ejh Zakir Bektid postupao je u skladu s onim to je govorio. U privatnom ivotu ejha Zakira dominirala je skromnost. ivio je do kraja ivota skromno, u maloj i neuglednoj kudi. Mnogo puta imao je priliku stedi vedi stan, osigurati sebi privilegije i bolji status, ali njegova skromnost nije mu to doputala. Nastojao je na svaki nain pomodi sufijsko djelovanje, pa je ak i knjige koje je njegova tekija objavljivala besplatno dijelio muridima. Uinio je mnogo na prevoenju i objavljivanju djela prvaka irfana i tesavvufa. Za vie od etrdeset godina njegovog djelovanja i njegove slube u cilju vjerskog prosvjedivanja drutva hiljade bonjakih mladida prisustvovalo je vazovima i zikru u tekiji eljigovidi i svako je, u skladu s vlastitim potencijalom, zahvatio odavde neto za sebe. U vrijeme kad je materijalistiki svjetonazor rasprostro svoju sjenu nad itavim drutvom, tekija je bila najvanija institucija koja je pruala ovjeku priliku da se vrati boanskom u sebi i suprotstavi se materijalistikoj misli. Ovaj tekst nije alopojka za ejhom Zakirom Bektidem. Njemu takvo to i nije potrebno. Iskreno i bez elje za materijalnim dobrima on je ivio i radio u skladu sa svojim vjerskim dunostima i svojom misijom. A mi smo ti koji se od velikana poput njega trebamo pouiti kako ivjeti.