Albertu Schweitzeru, svetom Franji naega doba

Uvodna napomena
Urednika amerikog izdanja (Loyola Press, Chicago, Illinois) Sveti Franjo Aiki jedan je od najtovanijih likova u kranstvu, a prie o njegovu preobraenju, vjernosti Evanelju i potivanju nazonosti Boje u svakom stvorenju, kao i o njegovim patnjama, privlae, nadahnjuju i potiu jednako vjernike i one koji to nisu. Meu mnogim umjetnicima rijei koji su istraivali njegov ivotopis i svetost i tri su vrlo meusobno razliite knjievnike osobnosti dvadesetog stoljea: otrouman britanski katolik, pisac i polemiar G. K. Chesterton (St. Francis of Assisi - Sv. Franjo Asiki), francuski romanopisac amerikog porijekla Julien Green (Frere Francois -

Brat Franjo) i znamenit grki ikonoklasiki filozof i pisac Nikos Kazantzakis ( Siromah u Boga). Putujui Amerikom kao franjevac-pustinjak, Kazantzakisovu sam knjigu prvi put imao u rukama za boravka u Phoenixu, Arizona; naao sam ju na polici u kui obitelji koja mi je pruila utoite, proitao u onih nekoliko dana koliko sam se ondje zadrao... i ostao njom zauvijek oaran. Po meni, rije je o najsnanijem djelu o svetom Franji, premda se ne radi o striktnoj biografiji nego fikciji - ali krcatoj povijesnim injenicama i predajom, tako da itatelju jednako pomae popuniti praznine u poznavanju sveca koji je ivio na dalekoj razmei 12. i 13. stoljea, kao i proiriti spoznaje o njegovom primjeru i nauku znaajno preko openito znanih. Kazantzakisovo djelo posebice je uvjerljivo u potonjem aspektu: njegova ponekad i radikalna tumaenja potiu itatelja da se otisne izvan pukih biografskih podataka i popularnih tumaenja Franjinih vizija - premda se autor vjerno dri injenica, oplemenjujui ih, a ne zamagljujui svojim filozofskim promiljanjima. Bjelodano je ovdje zamjetan utjecaj Kazantzakisova obrazovanja - premda roenjem grki pravoslavac, znaajnu je ranu poduku stekao u gimnaziji francuskih franjevaca (Male brae) u rodnom Heraklionu na Kreti, a svakako je znaajno i to to se, nakon zavretka studija prava u Ateni, otisnuo u Pariz, gdje je studirao filozofiju pod mentorstvom glasovitog Henrija Bergsona. Tako je, tijekom intelektualnog dozrijevanja, doao u dodir s batinom vrlo raznolikih pisaca i mislilaca, od Homera i antikih grkih filozofa do Nietzschea i Buddhe, pa i svetoga Franje. Za razumijevanje pristupa grkog autora fenomenu Fra- njine svetosti izvanredno je vano spomenuti da je on, jo u atenskim studentskim danima, napustio pravoslavlje, kao i svaku drugu religiju u smislu "praktinog vjernitva" - ali se nikada nije odrekao Boga. Za Njim je tragao u svojim intelektualnim pustolovinama u potrazi za smislom ljudskog ivota, ustrajnosti u stvaralatvu, esenciji ljepote i dosega ovjeje duhovnosti, smatrajui da je ljudsko postojanje neprekidna bitka za otkrivanje tog duha i okrepu njime, kako bi se ovjek mogao oduprijeti premnogim izazovima, posebice onima puti i neumitne smrti. Tako je u svojim esejima zapisao da je ivot "kriarski pohod u slavu Boju, jer - bili svjesni toga ili ne, pa i ne elei - roenjem polazimo u bitku svrha koje nije osloboenje Svetoga groba, nego Boga zarobljenog u materiji i u naim duama". Teolog Carnegie Samuel Calian stoga pie kako je Kazantzakisovo iskanje Boga "njegova duboka i obve- zujua posveenost ovjejem duhu - jer je bit Boga zaista u neprestanom sukobu to bjesni u ljudskom umu". Sveti Franjo svojom je ivotnom priom nedvojbeno izazvao snaan odjek u Kazantzakisovu biu. Tako on, za boravka u Assisiju, pie prijatelju da ondje ivi s velikim muenikom i herojem kojega tako voli - bivajui sve obuzetiji milju da napie knjigu o njemu... za koju jo nije siguran da e ju ispisati, jer eka znak. "A, kao to zna, stalna je nit vodilja moga ivota i djela bitka ovjeka i Boga, sraz tvari i due..." Ta se njegova misao itekako prepoznaje u ovom djelu: Kazantzakisov je sveti Franjo usred poprita boja izmeu duha i tijela, sukoba to ga

premnogi i ne nasluuju, jer su - bili vjernici ili laici, svejedno - robovi tjelesnoga. tovie, autor se ponekad ne ustruava posegnuti i za vlastitim spoznajama; tako njegov sveti Franjo kae bratu Leu - Akcijskom naratoru u romanu - da mora "nadii glib, to ovjek jedino jest", dok se na drugomu mjestu nasluuje odjek Kazantzakisovih svojedobnih budistiko-egzistencijalistikih nagnua po kojima "posvemanje siromatvo zahtijeva da se odustane ak i od ufanja u susret s Bogom... jer je konani asketizam najvii oblik svetosti". Meutim, Kazantzakisov jedinstven pristup ee pomae suvremenom itatelju da jasnije vidi elemente prie to smo ju dobrim dijelom zaboravili: silno trpljenje to ga je sveti Franjo proivio, njegovu rtvu i odista radikalnu prirodu njegova ivota. Kazantzakisovo djelo govori o ovjejoj udnji za ivotom ispunjenim i potpunim - tako da, premda na posve drugaiji nain, njegov sveti Franjo svjedoi isti ideal to ga ivi i drugi njegov znameniti lik, Grk Zorba. U jednom trenutku Franjo pria bratu Leu o uprizorenju muke Gospodinove u Assisiju, odnosno o svomu djetinjem razoaranju kada doznaje da je onaj koji tumai Isusa samo glumac i da uope ne biva raspet: "Sada, brate Leo, kad sam ostario... a jesam ostario... umjesto da bivam razapet, jedino mislim o razapinjanju. Je li mogue, brate Leo, da smo i mi samo glumci?..." Pria o svetom Franji sadri univerzalan i gotovo arhetipski paradoks: iako je bio vjeran sin rimskog katolianstva u razdoblju burnih sukoba i reforma, on uiva podjednaku ljubav svih krana, koji katolici jesu i onih koji nisu... pa i pripadnika drugih konfesija. Protestantima je blizak po njegovoj vjernosti Evanelju, dok budisti kau kako im je Franjo - kao utemeljitelj prosjakoga reda putujuih isposnika-propovjednika - blii i od cistercita, s kojima dijele zavjet utnje i druga odricanja. Jednako se uje od hinduista sanjasina i konfucijevaca-taoista, dok ga sufistiki i idovski mistici jednostavno oboavaju. Tako radikalan rimokatolik iz ranoga 13. stoljea uiva ugled najvoljenijega sveca svoje crkve u cijelom svijetu. Veina nas nikada ne osjeti poziv da se doslovce svega odrekne i zaputi u svijet s prosjakim tapom u ruci - jer je veini ivotno poslanje da "rastu ondje gdje su ponikli", u svijetu i vremenu u kojem ive... da zasnuju obitelj, podignu potomstvo i grade zajednicu potenim radom i moralnim ivljenjem. Stoga veina takav izbor ne doivljava samo kao neumitan, nego i kao poeljan nain da se izvri svrha naeg dolaska na ovaj svijet. Ali, sveti Franjo i likovi poput njega trajno nam zaokuplja(ju) panju i pokreu naa duboka vjerska nagnua. Malo tko od nas ne mata ponekad o odricanju od svega materijalnog, odijevanju isposnike halje i okretanju lea poludjelom svijetu u kojem ivimo... premda golema veina nas nee nikad uiniti nita ni slino tomu. Ipak, sveti nas Franjo snano nadahnjuje i poziva da se usred kaosa suvremenoga konzumeristikog drutva okrenemo Bogu, te da teimo jednostavnosti na razini vanjskog ponaanja i promiljanja u sebi samima, da se sjetimo trajnih vrijednosti i onoga to je vjeno. Franjo nas priziva, iz povijesnih zapisa i Kazantzakisova romana, da zarazi potroakog drutva uzvratimo skromnou, a pogubi seksualnog promiskuiteta ednou - kao i da razornom individualizmu odgovorimo

podreivanjem osobnih interesa opemu dobru. Njegov je nauk takoer moan simbol skrbi za ivot u svim pojavnim oblicima u naem vremenu nasilja nad okoliom i zaziv za mirom u svijetu beskrajnog nasilja i permanentnog rata. Premda mu glas dopire s vremenske distance od osam stoljea, Franjo itekako snano i uvjerljivo progovara o svim tim suvremenim pitanjima, kao i o mnogima jo. Za Franju, meutim, tu nije rije o "pitanjima", nego o odrazima njegove neizmjerne ljubavi spram Isusa Krista, Duha Svetog i Boga Oca, stvaratelja iz ljubavi. Neki su rekli ili zapisali da je Franjo bio do ludila obuzet ljubavlju spram Boga - stoga i u ovom romanu on poziva mnotvo da prie i pou- je o "novom bezumlju", ali njegova je ljubav tako svebuhvat- na i preduboka da zahtijeva posvemanje odricanje... koje e, uzda se on, cijeli svijet nahadnuti da se opije takvom ljubavlju kao ludilom. Po meni, u prikazu toga Franjinog ultimativnog odreenja Kazantzakis i jest najjai: njegov svetac moan je upravo po ljubavi i tajni, a ne uzvienosti intelektualne rasprave - po mistinoj opsjednutosti, a ne uvjerljivosti razuma i logici uma. Nikos Kazantzakis ovim nam djelom snano i vjerodostojno pribliava utemeljitelja franjevakoga reda poniklog u burnomu 13. vijeku kao ovjeka koji je na izazove svoga vremena i drutva u kojem je ivio i djelovao odgovorio snagom duha i patnjom, poruivi da "elite li otkriti posveene tajne, utjeite se milosti Bojoj, a ne doktrini - udnji za spoznajom, a ne loginu tumaenju - molitvi a ne izuavanju spisa... sluajte blinjega svoga, a ne nadobudna propovjednika, slijedite vie Boga u sebi negoli ovjeka; ne tragajte za svjetlom, nego ognjem to e vam um obuzeti vruicom ljubavi prema Bogu - jer Bog je oganj to ga je Krist zapalio svojom stranom mukom; onaj tko razumije njegovu rtvu ugledati e lice Gospodinovo i njegova smrt na zemlji nee znaiti nestanak u tmini..." Kazantzakisov sveti Franjo utjelovljenje je takve mistine ljubavi spram Svevinjega, pa ovo djelo toplo preporuujem svima koji trebaju ohrabrenja u ivljenju Evanelja i potrazi za Bogom u svojim ivotima kao to je meni pomogao i nadahnuo moje molitve za svakoga i sve koji itu spasenja u Gospodinu. John Michael Talbot Ako sam ispustio mnoge Franjine izreke i djela, a mnoge druge izmijenio, kao i dodao one kojih nije bilo - premda ih jest moglo biti - nisam to uinio iz neznanja, nepotovanja ili drskosti, nego jedino iz potrebe da sveev ivot uskladim s mitom o njemu, prikazujui njegov ivot to sukladnije bitnomu. Umjetnost uiva to pravo - tovie, to joj je i dunost - da sve svede na bitno; pritom se ona hrani priom, postupno ju usvaja i potom oprezno pretae u legendu. Dok sam ispisivao ovu legendu, istinitiju od istine same, bio sam preplavljen osjeajem ljubavi, potovanja i divljenja spram Franje, heroja i velikog muenika. esto su mi krupne suze vlaile rukopis - esto je preda mnom u zraku lebdjela ruka s vjeno obnavljajuom ranom; kao da ju je netko probijao avlom... probijajui ju neprestance vjenost cijelu.

Dok sam pisao, posvuda sam oko sebe osjeao sveevu nevidljivu nazonost, jer je sveti Franjo meni uzor ovjeka posveena dunosti, onoga koji neprekidnom, uzvieno- okrutnom bitkom uspijeva ispuniti svoju najuzvieniju obavezu - onu ak ponad morala, istine i ljepote: obavezu da tvar to ju nam je Bog povjerio pretvorimo u duh.

Prolog 1
Oe Franjo, ja koji se danas laam pera da opiem tvoj ivot i djela, nedostojan kakav jesam - kad si me prvom susreo, sjea li se, bjeh ponizan prosjak, rugoba obraza bradom i glave kosurinom obraslih. Od obrva do potiljka ne bjeh do li runo samo, a oi mi bezazlene i pune straha. Drhturio sam, mekeui poput janjeta - a ti me, da bi se narugao mojoj runoi i ponienosti, nazva bratom Leom, lavom! Ali, kad sam ti kazao moju ivotnu priu, zaplakao si, obgrlio me rukama, poljubio i rekao "Brate Leo, oprosti... Nazvah te lavom iz poruge, ali sad vidim da jesi pravi lav, jer samo lav ima hrabrosti slijediti ono to ti slijedi". Iao sam od samostana do samostana, od sela do sela, od divljine do divljine, tragajui za Bogom. Nisam se oenio, djece nisam imao - jer sam tragao za Bogom. Znao sam drati kriku kruha u jednoj ruci, a pregrt maslina u drugoj - pa iako sam izgladnio bio, redovito bih zaboravljao jesti, jer bjeh u potrazi za Bogom. Toliko sam pjeaio da bi mi noge natekle - ponavljajui jedno te isto pitanje dok mi po jeziku nije dlaka nikla! Na kraju, umorih se kucajui na vrata i pruajui ruku, prvo da bih isprosio kruha, zatim radi lijepe rijei, nakon toga spasa itei. Svi su mi se smijali, nazivali me ovjekom privienjima obuzetim i tjerali me s praga - potiskujui me tako dok ne dospjeh na rub ambisa. Umorio sam se, pa poeo huliti; i ja sam samo ovjek, rekoh, iscrpljen pjeaenjem... gladan i prozebao... tumaranjem i kucanjem na nebeske dveri, a vi- dei kako mi zatvorene ostaju. A tada, kad sam bio na rubu oaja, jedne me noi Bog uzeo za ruku - kad i tebe, oe Franjo, za ruku primi - te nas tako sastavi. Sjedim sad u svojoj eliji i promatram proljetne oblake kroz njezin prozori, a dolje - u samostansko dvorite - nebesa sioe: sitna kia rominja i zemlja mirie. Stabalca limuna osula su se cvatom, u daljini se kukavica uje, a svekoliko lie kao da se smije... Bog se kiom stvorio i zalijeva svijet. Gospodine, koje li radosti! Koje li sree! Vidi kako se zemlja, kia, vonj balege i limuna stapaju i postaju jedno sa ovjejim srcem! Odista, ovjek je zemlja - stoga on i uiva toliko, ba kao i tlo, u smirujuem milovanju proljetnoga dada. Srce se moje vodom napaja rastvara se, klica iz njeg' izbija... i ti se, oe Franjo, pojavljuje! Sva je ilovaa u meni procvala, oe Franjo. Sjeanja naviru, vrijeme se odvija unatrag... sve do iznova oivljenih posveenih ura to smo ih proveli putujui skupa licem zemlje - ti preda mnom, ja slijedei te doslovce u stopu. Sjea li se gdje smo se prvom susreli? Tako sam gladan bio te noi da sam se sav tresao ulazei u slavni grad Assisi. Kolovoz je

bio, golem mjesec na nebu, pa premda sam taj plemeniti grad posjetio mnogo puta dotad, te mi je noi posve drugaije izgledao - prepoznat ga se nije moglo. Kakvo li to udo bjee? Gdje se zatekoh?... Jer kue, tvrava, crkve, tornjevi - sve kao da je lebdjelo u zraku, plovilo djevianski bijelim morem pod purpurnim nebom. Bilo je vrijeme veere kad sam stupio u grad, kroz novosagraena vrata Svetoga Petra. Mjesec je upravo izlazio - pun, blistavo crven. Bjee blag poput milostiva sunca, pa se od visova utvrde Rocca bljetav vodopad slijevao na zvonike i krovove palaa, ispunjavajui prolaze meu njima svojim mlijekom sve do ruba, te se razlijevajui dalje uskim ulicama to su se doimale poput rjeica... a i lica stanovnika Assisija tako su ozarena bila da se inilo kako svi i svatko samo na Boga misli. Zastao sam, zatravljen prizorom pred sobom. Je li to zaista Assisi? - neprestance sam se pitao ponavljajui znak kria. Jesu li to odista kue, ljudi i tornjevi... ili je mogue da sam jo za ivota u raj uao? Pruio sam ruke: dlanovi mi se ispunie mjeseinom gustom poput meda. Osjetio sam da milost Gospodinova tee mojim usnama, mojim sljepoonicama... i onda sam shvatio, te uskliknuo: neki je svetac - jest, nesumnjivo - kroio ovim putem. Njegov se miris osjeao u zraku! Probijajui se mjeseinom, uspinjao sam se zavojitim stazama dok nisam izbio na Trg svetoga Jurja. Subotnja veer bjee, pa se ondje skupilo veliko mnotvo. Pjevanje i promukla dernjava mijeali su se sa zvukom mandolina i neodoljivim mirisima prene ribe, jasmina, rua i mesa peena na ugljevlju - pa se moja glad pojaala preko svih granica. Hej, dobri krani povikao sam pribliavajui se skupini sudionika slavlja. Tko mi u ovomu znamenitom gradu Assisiju moe udijeliti milostinju? Samo bih pojeo neto, prilegao i ujutro otiao. Osmotrili su me od glave do pete, cerekajui se. A tko ti, ljepotane, misli da jesi? odgovorie mi grohotom se nasmijavi. Prii blie da ti se divimo. Moda sam Krist kazah kako bi ih zaplaio. Ponekad se on ovako na zemlji ukazuje, kao prosjak. Bolje ti je da to ne ponovi, ako ti je do vlastita dobra, jadnie ree jedan od njih. Ne damo nikom da nam kvari zabavu... zato brzo, gubi se! Inae bismo se mogli die na noge, svi do jednoga, pa te razapeti! Opet su se nasmijali - ali onda jedan od njih, najmlai u grupi, pokaza da suosjea sa mnom. Franjo, sin Pietra Bernardonea, zvan Propusne ake... on e ti milostinju dati. A ima sree, jer se upravo juer vratio iz Spoleta... i to podvijena repa. Idi i potrai ga. U tom trenutku neki je ruan i smeten gorostas istupio iz skupine; lika bjee takorskog, ut u licu... a imenom Sabbatino. Sreli smo se ponovo nekoliko godina kasnije, kad je i on postao jedan od Franjinih uenika, te bosi putovali skupa po bijelom svijetu. Te noi, meutim, spomen Franjinog imena potaknuo ga je da zlobno zagrake: Zato misli da se iao tui u Spoleto, sav u zlatu i pod perjanicom? Izgleda da mu je bilo do velikih djela, da se prikae vitezom i onda se vrati ovamo da bi se epurio. Ali, zna Svemogui za koga je to... pa mu je dao po tikvi i na se drni pijevac operuan vratio doma.

Poskoio je potom i pljesnuo rukama. Pjesmu smo o njemu spjevali nastavio je iskesivi se. Hajd'mo, momci - svi zajedno! I zaista, najednom svi poee pljeskati rukama i pjevati koliko su ih grla nosila: U Spoleto poe, a-joj-a-joj-a-joj Gdje se novci mnoe Iz Spoleta doe, pobratime moj Obrijan do koe!... Od pogleda na njihovo vino i zalogaje umalo se ne onesvijestili, pa sam se naslonio na nekakav dovratak, borei se da doem do daha. A gdje je taj propusnih aka, taj Franjo... Bog neka ga uva! Gdje ga mogu nai da mu se pred noge bacim? Poi na gornji grad onaj me mladi uputi. Vidjet e ga tamo pod jednim prozorom kako pjeva serenadu svojoj gospi. Krenuo sam, skapavajui od gladi, te se poeo uspinjati gore-dolje uskim uliicama. Vidio sam dim iz dimnjaka - u kuama se pristojna svijeta kuhalo i otamo su dopirali mirisi hrane, a moja utroba bjee sparuena kao peteljka grozda s koga su ptice i mievi poistili svako zrno. Kako nisam vie mogao izdrati, poeh kleti: "O, da se samo nisam dao u potragu za Bogom", mrmljao sam u bijesu, "da ne krenuh Boga iskati, kako bih se bakario u krilu nehata! Koje bi to veselje bilo... Nita ne bih inio, nego derao goleme krike bijela hljeba i peenu prasetinu, to ju toliko volim... ili kunia marinirana u ulju s ljutikom, lovorom i kimom. A utrobu bih hladio punim vrem rumena umbrijskog vina, te potom posjetio kakvu udovu da me utopli... jer kau ljudi da je udoviina vrelina najslaa na cijelom svijetu. Nikakva pe da joj nije ravna... ali, to da radim kad sam u potrazi za Bogom!" Koraao sam to sam bre mogao, u nastojanju da se zagrijem, a gonjen iznenadnim porivom i potrah ne bih li udahnuo svjeega zraka i tako se spasio od iskuenja, mirisa hrane i udovica. Konano samo stigao do vrha slavne citadele zvane Rocca. Ponosni joj zidovi bjehu srueni, a vrata pougljenjena - nita ne bjee ostalo osim dviju ruevnih kula. Korov se ve uspinjao uz njihove ostatke i prodirao kroz procjepe meu kamenovima. Nekoliko godina ranije svjetina se bjee pobunila, ne mo- gavi vie trpjeti svoje gospodare, pa je napala to sokolovo gnijezdo i razorila ga. Dojmilo me se kao da obilazim ruevine eda bih uivao u nesrei vladara koji su se bahatih biranim jelima i vinom - dok nije nastupilo nae vrijeme - ali je puhao neugodan i britak vjetar, pa osjetih studen. Trkom sam siao - ali svjetla u kuama ve bjehu pogaena... ljudi su hrkali. Eto, dobro su se najeli i napili - pa hru, jer su ti potovani kuevlasnici nali Boga kojeg su traili; nali su ga na zemlji, upravo onakvoga kakvog su htjeli: po svojoj mjeri, skupa sa enama i djecom, te svime najboljim u ivotu - dok se ja, zatoenik vizija, bos klatarim ulicama Assisija, gladan i tresui se od studi kucam na vrata nebeska, as psujui, a as ponavljajui Kyrie eleison, ne bih li se ugrijao.

Pred pono, zauo sam gitare i lutnje u blizini stolne crkve - vjerojatno su neki mladii izvodili podoknice svojim draganama. Jedan je meu njima pjevao. Primakao sam im se na prstima i skrio u vratima, prilijepivi se uza zid. Peto rica ili estorica ih bjehu pred palaom grofa Scifija, a jedan od njih zamjetno nii od ostalih, s kapom ukraenom dugakim perom - stajao je prekrienih ruku, glave zabaene unatrag i oiju usmjerenih prema velikom prozoru. Pjevao je, a oni oko njega, oarani njegovim glasom, pratili su ga na svojim glazbalima. A kakav li glas to bjee! O, Boe, kako umilan, kako strastven... koji preklinje i nalae u isti mah. Ne sjeam se te pjesme i ne mogu ju ovdje prenijeti radi ouvanja od zaborava, ali dobro pamtim da je bila o bijeloj golubici koju jastreb proganja - a taj je momak dozivao golubicu da doe i nae pribjeite na njegovim grudima... Pjevao je njeno i staloeno, kao da se boji da bi mogao probuditi djevojku koja je vjerojatno spavala za oknom zatienim kamenim uresom. Nisam se mogao oteti dojmu da ne pjeva djevojinu tijelu, utonulu u san, nego njezinoj dui koja je netremice bdjela. Oi mi se ispunie suzama - nelagoda me spopade: gdje li sam ve uo taj glas... tu mekou, tu moleivost, tu mo da plijeni? Kad sam i gdje zauo taj zaziv o jastrebu u nesmiljenoj potjeri i golubici ustreptaloj od straha... i daleko, daleko - slatki glas to priziva spasenje? Prebacivi gitare i lutnje preko ramena, mladii su se spremali poi. Hajdemo, Franjo! pozvali su pjevaa kroza smijeh. to jo eka? Misli da e ti tvoja mala grofica dobaciti ruu, zar ne? A nije ni prozor otvorila, niti noas uope hoe! Pjeva se na to, nita ne odgovorivi, zaputi pred svima da bi, skrenuvi za ugao, siao na trg kojim su se jo razlijegale pjesme iz okolnih otvorenih gostionica. Prestraih se od pomisli da u ga izgubiti, jer sam najednom osjetio da je moja dua golubica, Sotona jastreb, a taj mladi one grudi na kojima bih mogao nai utoite. Skinuvi moju iznoenu i poderanu halju, prostro sam ju pred njegove noge da bi zagazio njom. S tijela mu se irio miris nalik onomu meda, voska, rue... udahnuo sam ga i shvatio: bio je to miris svetosti - kao to svetake moi zamiriu kad se otvori srebrni relikvijarij. Okrenuo se prema meni i nasmijeio se. Zato si to uinio? upitao je tiho. Ne znam, gospodine. Kako moe oekivati da ja to znam...? Halja mi je spuznula s ramena svojom voljom i sama se prostrla po tlu da kroi njome. Ostao je kao ukopan - nestade mu osmijeha s lica. Vidje li kakva znaka u zraku? upitao je, nagnuvi se put mene. Ne znam, gospodine. Sve je znak - moja glad, mjeseina, tvoj glas... Bolje me nita ne pitaj: poet' u plakati. Sve je znak... promrmljao je, ogledajui se uokolo u nelagodi. Pruio je ruku, a punane mu se usne pokrenue kao da htjede neto upitati, ali se ne moe odluiti da to i uini. Lice mu se rastapalo pod bljetavom mjeseinom, a ruke mu po- stadoe providne. Zakoraknuo je

prilazei mi, pa se nagnuh da ujem to mi kani kazati... i osjetih vonj alkohola kojim me zapahnuo u lice. Ne gledaj me tako ljutitim e apatom. Nemam ti ja to rei. Ba nita! Opet je krenuo ubrzavajui korak - potiui me da ga slijedim. Koraao sam za njim pod mjeseevim svjetlom, promatrajui ga cijelo vrijeme. Bio je odjeven u svilu, veliko pero bjee zataknuto u njegovu kapu od velura, a za uhom je nosio karanfil. Ne traga taj ovjek za Gospodom, rekoh si u sebi - njegova je dua zatoena tjelesnim. Odjednom osjetih u srcu saaljenje prema njemu, pa pruih ruku i dotaknuh mu lakat. Oprosti, gospodine rekoh ali neto bih te htio pitati... a to je: jede, pije, u svilu se odijeva, pjeva pod prozorima... ivot ti je neprekidna svetkovina. Znai li to da ti nita ne nedostaje? Mladi se nato trgnuo i naglo povukao ruku kako bi sprijeio da ga dodirnem. Tako je, nita mi ne manjka uzrujano je odgovorio. A zato pita? Ne volim kad me ljudi ispituju... Jer mi te je ao, gospodine odvratih mu tvrda srca. uvi to, momak je bahato uzdigao glavu. Ti... ti ali mene! Nasmijao se potom, ali e - trenutak kasnije - tihim uzrujanim glasom: A zato me ali, zato? Nisam odgovorio. Zato?! ponovo je upitao, nagnuvi se i uperivi pogled u moje oi. Tko ti jesi... tako odjeven, kao prosjak? I tko je poslao da me nae na ulici Assisija usred noi? Bijes ga je obuzimao... Istinu zbori! Netko te je poslao... Tko? Zatim, ne dobivi odgovora, u ljutnji je udario nogom o tlo. Nita mi ne manjka! Ne elim ni da me se ali, a niti da mi se zavidi... Ba mi nita ne nedostaje, kaem ti! Nita? upitao sam ga. Ni nebesa? Pognuo je glavu i zautio, a nakon asak-dva mi ree: Previsoko su nebesa za me.., a zemlja mi je dobra, i vie nego dobra. I blizu! Nita nam nije blie od nebesa. Zemlja nam je pod nogama i po njoj gazimo, al' su nebesa u nama samima. Mjesec je polako zalazio, a i svega se jo nekoliko zvijezda vidjelo na nebu. Zvui strastvenih podoknica jedva su se uli iz udaljenih etvrti, dok je pred nama, na trgu, sve jo brujalo glasovima ljetne noi krcate mirisima i ljubavlju. Nebesa su u nama, moj mladi gospodaru ponovio sam. Otkud ti to zna? upitao je, pogledavi me uznemireno. Napatio sam se, hodei gladan i edan... pa spoznao. Primio me za ruku... Doi sa mnom, mom domu. Nahranit' u te i postelju ti dati da se naspava. Ali, ne govori mi o nebesima - moda u tebi jesu, ali u meni ne... Oi su mu ustreptale od muke, a glas postao hrapav.

Krenuli smo prema trnici, oko koje su gostionice bile jo pune svijeta. Pijani su mladii u buljucima ulazili u neku oniu kuu pred kojom je gorjelo crveno svjetlo i jednako kuljali iz nje, a iz pokrajnjih ulica pristizali su magarci natovareni voem i povrem iz okolnih sela. Neki su mukarci podizali klupe i nizali po njima butelje s vinom, rakijom i proekom, a dvojica hodaa po uetu uvrivali su motke meu kojima e razapeti konopac... Pripreme za nedjeljni sajam bile su u punom jeku. Dva pijanca prepoznae Franju po mjeseini i potajice se nasmijae. Jedan od njih se mai gitare s ramena, te pone pjevati, izazovno ga gledajui: Sagradi gnijezdo na visokoj grani Ma zalud bjehu svi tvoji trudi Ptiicu onu ti ne namami Osta u boli - uze ju drugi... Franjo ga je sluao okamenjen, pognute glave. U pravu je... pravo imade promrmljao je. Pristojnost je nalagala da se ne oglasim, ali - tikvan kakav jesam - otvorih usta i lanuh: Kakva ptiica? Franjo se okrenu i pogleda me tako tugaljivo da nisam odolio, nego mu uzeo ruku i poljubio ju. Oprosti! apnuh. Kakva ptiica?... Zar misli da znam? potom e smekana izraza lica, uz dubok uzdah. Ne znam... zaista ne znam. Ali, prestani me zapitkivati! Idemo! Primio je moju ruku i tako ju vrsto stisnuo kao da se boji da bih ga mogao napustiti. Ali, kako bih smio - kamo bih otiao? Od tog sam trena neprekidno uza nj bio... Oe Franjo, jesam li ja to tebe traio godinu za godinom? Jesam li zato roen - da te slijedim i sluam? Jer, uiju sam imao - ali ne i jezika, pa sam samo sluao, a ti si mi govorio ono to nikomu drugom nisi. Uzeo si me za ruku i zali smo u ume, uspinjali se planinama, a ti si zborio. Znao si mi rei: "Brate Leo, da nisi ti sa mnom, obraao bih se kamenju, mravima, njenu maslininu liu - jer mi je srce prepuno, pa bi se, da ga ne otvorim i oduka mu dadem, moglo rasprsnuti u tisue komada." Stoga o tebi znam ono to nitko drugi ne znade - pa i da si poinio vie grijeha nego to ljudi i pomiljaju, kao i uinio vie uda nego to vjeruju. Da bi se na nebo uspeo, krenuo si sa samoga dna pakla... kako bi uzeo valjan zalet. "to iz niega zalet uzme", esto si mi govorio, "vee e visove moi dosegnuti... jer nije vrlina najvea vrijednost gorljiva kranina, nego njegova ustrajna borba da u vrlinu pretvori bestidnost i beae, nevjeru i zlo u sebi. Jednoga e dana Lucifer biti najslavniji arhanel - ne Mihovil, Gabrijel ili Rafael, nego upravo on, jer e uz Boga stati poto konano pretvori svoju stranu tminu u svjetlo." Sluao sam te, usta irom otvorenih od uda, mislei kakvih li divnih rijei i pitajui se znai li to da grijeh, ak i on, moe utrti put to nas vodi Bogu; moe li se i grenik, stoga, nadati spasenju.

Jedini sam takoer koji zna i za tvoju tjelesnu ljubav spram Klare, keri grofa Favorinija Scifija. Svi ostali, bojei se vlastite sjene, vjeruju da si joj ljubio samo duu - ali si joj ponajprije tijelo ljubio... od udnje za njim si poeo. Potom, nakon boja s avoljim opsjenama, uz Boju si pomo mogao posegnuti za njezinom duom. Volio si tu duu, ali ne nijeui joj tijelo - premda ga nikada nisi dotaknuo. Ali, tjelesna ljubav prema Klari nije te omela u dosezanju Boga, tovie, itekako ti je pomogla, jer ti je upravo ta ljubav otkrila veliku tajnu: kako i kroz koje bitke tijelo duhom postaje. Ljubav je jedna i jednaka, bilo da je prema eni, sinu, majci, postojbini, ideji... ili Bogu, a pobjeda - ak i na najnioj razini ljubavi - pomae nam da izgradimo put koji e nas Bogu odvesti. Stoga si se estoko nosio s tjelesnim, nemilosrdno se trapio, natopio ga svojom krvlju i suzama, te ga - nakon strane viegodinje borbe - pretvorio u duhovno. A zar ne uini jednako sa svim svojim vrlinama i svim porocima svojim? I oni tjelesno bjehu - bjehu Klara - ali si ih smijehom i plaem, cijepanjem srca nadvoje, u duhovno preobrazio. To je pravi put, nema drugoga - njime me vodi, a ja u, teko dahui, za tobom. Jednoga dana, gledajui te kako se stenjui podie s okrvavljena stijenja, tijela sva u jednoj velikoj rani, srcem sam se na te saalio, pa sam ti pritrao i spustio ti dlanove na koljena pitajui: "Brate Franjo, zato li toliko mui svoje tijelo? Zar nije i ono meu onima od Boga stvorenih, te stoga vrijedno potovanja... nije li ti ao krvi, tvoje krvi, to biva proljevena?" Nijeno si odmahnuo glavom i rekao mi: "Brate Leo, u svijetu u dananjem stanju, tko god vrline ima, mora je imati do praga svetosti, pa i preko njega - a tko je grenik, mora to biti do praga bestijalnosti, pa i preko njega. Nema ti danas vie sredine!" Drugom prigodom, kada si oajan svrnuo pogled na zemlju koja te prodrijeti htjela, te na nebo - koje ti ne htjede pomoi - opet si mi se obratio... a ja sam se stresao uvi tvoje rijei: Sluaj, brate Leo... kazao si ...rei u ti neto vrlo teko. Ne moe li podnijeti, jaganje Boji, zaboravi. Slua li me? Sluam, oe Franjo odgovorio sam i odmah uzdrhtao, a ti si mi stavio ruku na rame kao da me eli poduprijeti kako se ne bih sruio. Brate Leo, biti svetac znai odbaciti ne samo sve zemaljsko, nego i sve boansko. Ali, im si izgovorio te bogohulne rijei, silno si se prestraio. Sagnuo si se, dohvatio pregrt blata i njime si zaepio vlastita usta. Potom, poloivi prst preko usana, uasnut si me pogledao... i trenutak-dva potom uzviknuo: to sam to rekao? Jesam li uope zborio? Umukao.! Zatim si briznuo u pla.

X
Svake sam se veeri, pod svjetlom svijee, usredotoavao na svaku tvoju rije, svaki tvoj in, i biljeio priljeno sve jedno za drugim kako se

ne bi izgubilo - jer samo jedna rije iz tvojih usta, rekoh sebi, moe spasiti neku duu. Da ju propustim zapisati, pak, ne uspijem ju otkriti ovjeanstvu - ta dua ne bi bila spaena... a bruka moja bi bila. Laao sam se pera i poinjao pisati mnogo puta prije sadanjeg pokuaja, ali sam uvijek i brzo posustajao - svaki put nadvladan strahom. Da, neka mi Bog oprosti, slova alfabeta uasno su me straila: ona su lukavi i besramni zlodusi - opasna nadasve! Otvori tintarnicu i pusti ih, a ona se razbjee - pa kako e ikad vie uspostavit nadzor nad njima! Oive, pa se spajaju i razdvajaju, ogluuju se na tvoje naredbe, rasporeuju se po papiru kako je njima potaman... crna, repata i rogata. Vie na njih i preklinje ih, sve uzalud - ona e po svomu samo. epure se, bestidno pare pred tobom, prijetvorno otkrivaju ono to nisi htio objelodaniti, a odbijaju prenijeti ono sa im se nosi duboko u svojoj nutrini da bi to iznio na svjetlo dana i obznanio ovjeanstvu. Te sam se prole nedjelje vraao iz crkve silno ohrabren: zar nije Gospod stisnuo iste demone, pa - bilo im drago ili ne - njima Evanelje ispisao? Stoga rekoh sebi: "Osokoli se, moja duo! Ne boj ih se! Uzmi svoje pero i pii!..." Ali, odmah sam iznova i klonuo. Jer, Evanelje su zapisali sveti apostoli - a jedan je od njih imao svog anela, drugi lava, trei vola, a posljednji orla. Oni su im zborili, apostoli su pisali. A ja...? I stoga sam tako mnogih godina neodluan bio, nosei posvuda tvoja kazivanja vjerno upisana jedno za drugim na listove pergamene, komadie papira, koru drveta - i ponavljao u sebi: "O, kad li u ostarjeti... pa da se, kad vie ne budem mogao pjeaiti, skrasim u nekom samostanu i u miru me elije Bog obdari snagom da, oe Franjo, tvoje rijei i djela prenesem na papir kao svetaku legendu, radi spasenja svijeta!" U stisci sam bio, jer sam osjeao kako mi rijei naviru i na- guravaju se po tim okrajcima koe, listiima papira, ulom- cima kore drveta - uzrujane i na pragu pobune u nastojanju da pobjegnu. I Franju sam utio, osjeao ga kako se prikrada mom samostanu, poput iscrpljena beskunika prosjaki pruene ruke; osjeao sam da se, ni od koga zamijeen, uuIjava u samostanski atrij i u eliju mi ulazi. Eto, neku veer - dok sam, sagnut nad prastarom pergamenom, izuavao ivote svetaca - osjetih da mi je netko za leima. Sjeverac je puhao, hladno je bilo, pa sam naloio zemljanu peicu... asni mi je otac, naime, dopustio da drim malo ognja u eliji, jer sam ostario i izgubio otpornost na studen. Sveeva uda bjehu me okruila, dodirivala me poput plamenih jezika - nisam vie tlo dodirivao, lebdio sam u zraku... a tada osjetih nekoga za sobom. Okrenuvi se, vidjeh Franju nagnutog nad pe. "Oe Franjo, zar si raj napustio?" uskliknuh skoivi na noge. "Hladno mi je, gladan sam..." odgovorio je, "...a nemam gdje ni glavu nasloniti." Bilo je kruha i meda u kutu elije, pa pohitah da mu ih dadem kako bi utaio glad... ali, kad se okrenuh - nikoga ne vidjeh. Bio je to znak od Boga, jasna poruka: Franjo luta zemljom bez krova nad glavom - sagradi mu dom!... Ali, opet me strahovi obuzee - dugo sam se u sebi borio, te onda, umorom svladan, naslonio glavu na pergamenu... i zaspao. San sam usnio: leim pod stablom u cvatu, a Bog me zapahnjuje poput svjea povjetarca. Rajsko to drvo bjee - ono se rascvalo! Zagledah

se u nebo, kroz to granje cvijeem osuto, a onda najednom vidjeh jato siunih ptica - nalik upravo slovima abecede... kako sjedaju na ono stablo, po jedna na svaku granicu. Cvrkutat poee, najprije svaka za se, potom u parovima, onda sve zajedno. Zatim su, skakuui s grane na granu, oblikovale skupine od dviju, triju, pet... cijelo to vrijeme zanosno pjevajui, pa cijelo ono stablo jedna pjesma postade, njean poj pun strasti, udnje i alosti. Dojmilo me se kao da sam ve zakopan duboko u proljetnu zemlju, s rukama na prsima prekrienim... a da se to procvjetalo drvo die iz moje nutrine, da njegovo korijenje prodire u cijelo mi tijelo i crpi ga, dok sve tuge i radosti mog ivota one raspjevane ptiice postaju. Razbudio sam se s njihovim cvrkutom jo u mojem biu i Bog me jo lahorom oblijevao. Zora ve bjee - cijelu sam no prespavao s glavom na pergameni. Ustao sam, umio se i obukao istu halju. Zvono je zvalo na jutarnju molitvu, pa uinih znak kria pred sobom i pohod u kapelu gdje sam se niice na pod bacio, dodirujui ga elom, ustima i grudima, te primio sveti sakrament. Kad je prola sveta misa, potrao sam natrag u svoju izbu, ne prozborivi ni s kim i jedva dolazei do daha... jer sam letio - aneli su me u zrak dizali. Nisam ih vidio, ali sam uo um njihovih krila lijevo i desno od sebe. Maih se pera, prekriili se... i otpoeh, oe Franjo, zapisivati tvoj ivot i djela. Neka mi Gospod na pomoi bude i moju ruku vodi!

2
Kunem se, istinu u rei, a ti, Gospode, osvjei mi pamenje i um mi prosvijetli, ne dopusti da izreknem ijednu rije zbog koje bih poalio truda. Ustajte i priite svjedoci, brda i ravni Umbrije; ustajte stijene poprskane njegovom muenikom krvlju, vi pranjavi i pusti puti Italije, mrane pilje i snijegom zameteni vrhovi planina; ustajte lae to ste ga nosile put divljeg Istoka, ustajte gubavci, haramije i vuci... i vi, ptiice, koje ste ule njegove propovijedi - ustajte svi, brat Leo vas treba! Doite, stanite uza me desno i lijevo, pa mi pomognite istinu kazat', istinu svu, jer o njoj ovisi spas moje due. Drhtim, jer mnogo se puta zatekoh da ne mogu razlikovati to je istina, a to la. Franjo u mojem umu poput ive vode tee i lik svoj mijenja nikako da ga primirim. Bjee li niska rasta ili izrazito visok... ni to, s rukom na srcu, ne mogu pouzdano rei. esto mi se zgren inio, kost i koa sav, lica to svjedok bjee njegove neimatine - rijetke kestenjaste brade, punih napuenih usana, velikih dlakavih uiju uzdignutih kao u zeca, kojima je paljivo oslukivao zvuke vidljivih i nevidljivih svjetova. Ruke mu, pak, bjehu njene, a prsti tanki - znaci porijekla iz plemenite loze... Ali, kad god bi govorio, molio ili pomiljao da je sam, iz njegova bi se zgurena tijela izvijali plamenovi to su dosezali nebo: postajao bi arhanel ognjenih krila kojima mlatara zrakom. Ako bi se to desilo nou, pa plameni jezici vidljivi bili, ustuknuo bih u strahu da e izgorjeti. Smiri se, brate Franjo povikao bih tada. Primiri se prije nego to ne uee cijeli svijet. A tada, diui pogled, gledao sam ga kako mi prilazi, smiren i nasmijan, lica opet osjenena ljudskom radou, gorinom i siromatvom.

Sjeam se da sam ga jednom pitao kako mu se Bog ukazuje kad je sam u mraku; odgovorio mi je: "Kao aa studene vode, brate Leo... kao aa vode iz izvora vjene mladosti. edan li sam, napijem se i e mi je zauvijek utaena." "Bog kao aa hladne vode?!" uzviknuo sam zapanjen. "A to si mislio, brate Leo? Zato si usplahiren? Niega nema prostijeg od Boga, niega okrepljivijeg, ugodnijeg ustima ovjejim." Ali, nekoliko godina kasnije, kada od Franje ne bjee ostalo nita do li kostiju i kose, jer bjee toliko smravio da je jedva disao, sagnuo se - da ga fratri ne bi uli - pa mi rekao drhtavim glasom: "Bog je poar, brate Leo. On plamti, a mi gorimo s njim..." Koliko god se prisjeao njegova stasa, jedino to sa sigurnou mogu rei jest: od tla kojim je kroio, pa do njegove glave, uzrasta niska bjee, ali od njegova tjemena nagore - golema. Meutim, dvaju se dijelova njegova tijela savreno jasno sjeam - njegovih stopala i oi. Prosjak sam bio, pa mi cijeli ivot meu prosjacima proe, te vidjeh na tisue stopala kako svakoga dana svog postojanja kroe bosa kamenjem, prainom, glibom i snijegom... ali nikada, svih mojih dana, ne ugledah tako bolne noge - jadne i nejake, ispaene putima i pune otvorenih rana - poput njegovih. Ponekad, kada bi otac Franjo spavao, kradomice bih se prignuo pa mu ih poljubio, osjeajui se kao da ljubim svekoliko trpee ovjeanstvo. A tko je mogao zaboraviti njegove oi, taman da ih je samo jednom ugledao? Krupne mu bjehu, bademasta oblika, a crne kao no. Natjerale bi eljade da usklikne kako nikad ne vidje pitomijih, njenijih... ali jedva da se itko uspio sastati s tom pomilju, a te su oi odjednom postajale okna kroz koja mu se nutrina vidjela - srce, bubrezi, plua - otkrivajui se sva u ognju. esto je znao piljiti u nekog, a ne videi ga... to li je gledao? Ni kou ni tkivo, pa ni glavu u ovjeka, nego samo lubanju. Jednom me tako polako pomilovao dlanom po obrazu, a oi mu se ispunie blagom suuti, te ree: "Svia mi se, brate Leo. Drag si mi, jer puta crve da slobodno gmiu po tvojim ustima i uima... ne tjera ih." "Kakve crve, oe Franjo?! Ne vidim nijednog..." "Sigurno ih vidi dok moli, kada spi ili sanja o raju. Vidi ih, ali ih ne tjera jer dobro zna, brate Leo, da su oni izaslanici Boji, poklisari Velikoga Kralja... a Bog slavi svadbu na nebesima, pa nam ih alje s pozivom: 'Veliki Kralj vas pozdravlja, onaj koji vas eka - doite!"' Kad bi se Franjo naao meu ljudima, smijao bi se i alio - iznenada bi u zrak skoio ili poeo plesati, pa dvama tapovima oponaao sviranje viole i pjevao duhovne pjesme to ih je sam skladao. Nesumnjivo je to inio da osokoli svoje drugove, shvaajui besprijekorno da im due pate, tijela gladuju, a izdrljivost gasne. Kada bi se, pak, sam zatekao, suze bi mu potekle, po grudima se udarao, po trnju i koprivi valjao, te dizao ruke nebu i vapio: "Cijeloga te dana uzalud oajniki item, Gospode... a cijele noi, dok spim, ti mene trai. Kad li emo se, Gospodine, susresti... no dok uzmie pred danom?" Drugom ga zauh kako jeca, oima netremice k nebu: "Ne elim ivjeti vie. Odrijei me, Gospode, oslobodi me tijela mojega. Uzmi me...!"

Svake zore, kad bi se ptiice iznova pijevom oglasile, ili u podne, kada bi se sklonio u svjeinu sjenovite ume, ili noi pak, dok bi sjedio pod mjeseinom ili zvijezdama, ustreperio bi od neizreciva veselja, te bi me pogledao oima punih suza. "Kakva su to uda, brate Leo!" znao je rei. "Tko li stvori takvu ljepotu - tko li on mora da jest? Kako ga nazvat' moemo?" "Bogom, brate Franjo", odgovorio bih. "Ne, ne Bogom... ne Bogom", uzviknuo bi. "Teko je to ime, kosti pod njim pucaju... Ne Bogom - nego Ocem!" Jedne je noi Franjo tumarao poljanama Assisija. Pun mjesec posve okrugao bjee, kao da visjee nasred neba, a zemlja kao da plovi plutajui u zraku. Osvrtao se, ali ne vidje nigdje nikog na vratima da uiva u tom golemu udu. Pojurio je u crkvu, uspeo se u toranj i poeo zvoniti kao da se nekakva nevolja zbila. Zastraen svijet se budio s uasom pomiljajui da je poar, pa mnogi polunagi dotrae u dvor Svetog Ruffina - da bi vidjeli Franju kako zvoni svom estinom. "Zato si se o zvono objesio?" povikali su na nj. "to se dogodilo?" "Dignite pogled nebu, prijatelji", odgovorio im je s vrha zvonika. "K nebu oi... mjesec pogledajte!" Takav ovjek blaeni Franjo bjee - barem se meni takvim uinio. Kaem to, naime, jer nisam siguran, jer kako u ikada znati kakav je ustinu bio... i tko je bio? Je li mogue da to ni sam nije znao? Pamtim jedan vjetrovit dan u Portiunculi*, kad je sjedio na pragu crkvice sunajui se. Neki je mladi dotrao, sav bez daha, i stao preda nj. "Gdje je Franjo, Bernardoneov sin?" upitao je isplaena jezika. "Gdje mogu nai toga novog sveca da mu se pred noge bacim? etiri mjeseca lutam ulicama ne bih li ga naao... Za ljubav Kristovu, brate, reci mi gdje je."
* Portiuncula (na latinskom) ili Porziuncola, crkvica danas unutar bazilike Santa Maria degli Angeli, oko 4 km od Assisija, u kojoj je sveti Franjo utemeljio red Male brae. Po legendi, sagradili su ju, za pape Liberija (352.-366.), pustinjaci koji su u nju donijeli relikvije iz groba Blaene Djevice Marije, a oko godine 1208. svetom ju je Franji prepustio gvardijan benediktinskog samostana na Monte Subasiju, kako bi postala izvorite novoga reda. Oronolu skromnu kapelicu, tlocrta svega 6,60x3,90 m, sveti je Franjo obnovio vlastitim rukama.

"Gdje je Franjo, Bernadoneov sin?" ponovio je Franjo, klimajui glavom. "Gdje je Franjo, Bernadoneov sin?... to je taj Franjo? Tko je on? I ja ga takoer traim, brate... item ga godinama ve. Ruku mi daj, pa da ga poemo nai!" Ustao je, primio momka za ruku i odoe tako obojica.

One noi kada smo prvom istodobno stigli u Assisi, kako sam mogao znati to je taj mladi sudbinom trebao postati - momak s dugakim crvenim perom u kapu zataknutim, kojeg zatekoh kako pjeva podoknicu svojoj gospi. vrsto me drao za ruku dok smo urno prolazili gradom... sve dok nismo doli do Bernardoneove kue. Uli smo zadravajui dah kako nas zmaj ne bi uo. Franjo mi jela dade i nasitio sam se - postelju mi je pripremio i za- spah. Probudivi se u samu zoru, neujno sam otvorio vrata i iskrao se van; nedjelja je bila, u crkvi Svetog Ruffina slavila se sveana euharistija, pa sam krenuo tamo da bih prosio. Sjeo sam na lea kamenu lavu, lijevom kad se gleda suelice hramu, te ekao kransko mnotvo da se pojavi. Nedjelja i u njihovim duama bjee: nebesa i pakao strujali su im mislima, proeti bjehu strahom i ufanjima - te stoga spremni odrijeiti kese i udijeliti siromasima. Stavio sam kapu preda se, pa bi s vremena na vrijeme novi znao pasti u nju, svaki zveckajui. Poluluda postarija gospa aristokratskog izgleda nagnula se nada me i upitala tko sam, odakle dolazim i jesam li vidio njezina sina; sijenska konjica - prokleta bila! - zarobila ga je za posljednjeg rata. Upravo kada zaustih da joj odgovorim, ispred mene naie gospar Bernardone, Franjin otac. Znao sam ga godinama, a nikada mi za ivota nita dao nije. "Ima ruke i noge...", izderao bi se na me svaki put, "...pa radi!" "Boga ja item", odvratih mu jednoga dana. "avo nek' te nosi!" zagrmio je, nato njegova posluga prasnu u grohotan smijeh. Pratila ga je supruga, gospa Pica, pa su oboje, polaganim i dostojanstvenim korakom prilazili crkvi da nazoe slubi Bojoj. Gospode blagi, kakva li opaka zvijer on bjee! Nosio je dugaak svileni haljetak, tamnocrven sa srebrenim obrubom, kapu od crna baruna i crne cipele s dugakim iljatim vrcima - s lijevom rukom podignutom do grudi, drei meu prstima kri na besprijekorno izraenu zlatnom lancu. Dobro dre on bjee, energian i krupan, visok toliko da je glavom stropove dirao, a imao je jake viline kosti, dvostruk podbradak, debeo povijen nos i oi studeno- sive kao u sokola. im sam ga zamijetio, sklupao sam se da me ne bi spazio. Za njim su petorica mazgara gonili jednako toliko ivotinja pretovarenih do ruba padanja s nogu, a sve ponajskupljom robom: svilom i velurom, te zlatnom preom i prelijepim vezom. Vodii im naoruani bjehu, jer se po putima prijetilo sve vie razbojnika. Drugim rijeima, Bernardone je misi pristupio zajedno sa svojom robom, kako bi ju izloio oima kipa svetog Ruffina - ne bi li je se taj sjetio ako se trgove- va karavana u pogibelji nae. Kao to mu navada bjee prije svakog putovanja, Bernardone je kanio kleknuti pred sveca i pogoditi se s njim: ti meni toliko-i-toliko, ja tebi toliko-i- toliko zauzvrat... zatiti moje blago, pa u ti donijeti srebrenu svjetiljku iz Firenze, bogato ureenu, tako da e izazvati zavist onih svetaca pred kojima vise samo mala staklena kandila.

Njemu uz bok, kroei gospodski s rukama prekrienim nad trbuhom, smjerno oborena pogleda i kose prekrivene svilenim velom morsko-plave boje, bjee gospoa Pica*,
* Majka Giovannija Frencesca Bernardonea, kasnijega svetog Franje, bile je francuska plemkinja Pica de Bourlemont, u Assisiju zvana i donna Pia. Njezino ime - izvornog znaenja svraka - davalo se djevojicama roditelji kojih su eljeli tiho i ponizno dijete, u skladu s tradicijom da se odabirom imena suprotna znaenja (Pica dolazi od latinskog picare, podbadati) djetetu "naaraju" eljena karakterna svojstva. U ranoj mladosti sklona vjerskom misticizmu, za Franjina oca je udana da bi ju se sklonilo izvan utjecaja patarena (katara). Porodivi za mueva odsustva, sinu je dala ime Giovanni, kojem je Pietro Bernardone kasnije dodao Francesco, bjelodano izvedeno iz etnike pripadnosti djeakove majke. (U nekim hrvatskim franjevakim izvorima za nju se navodi ime Ivana, ali za to nema nikakva temelja.)

supruga mu, francuskoga roda. Lijepa je bila, vedrina i umilnost sama lika od onih koji udjeljuju milostinju. Ispruio sam ruku, ali me nije opazila ili me nije zamijetila, ili se toliko bojala nemani uza se da mi se nita nije usudila dati. Mu i ena tako stupie u crkvu kroz velika sredinja vrata i nestadoe u njoj. Nekoliko godina kasnije, kad smo se jednog jutra pripremali u pohod selima da bismo propovijedali ljubav, Franjo se prisjetio svojih roditelja i rekao s uzdahom: "Naalost, jo ih uvijek nisam uspio pomiriti..." "Koga? O komu govori, brate Franjo?" "O mojima... majci i ocu, brate Leo. Njihov dvoje se u meni 'rvu cijelu vjenost, bitka njihova traje cijeloga mog ivota - elio bih da to razumije. Jer, kako god se zvali - Bog i Vrag, tijelo i dua, dobro i zlo, svjetlost i tama... - oni vazda ostaju moji mati i aa. Tako moj otac u meni urla: 'Novac stekni, obogati se... upotrijebi svoje zlato i grb si kupi, plemi postani, jer samo plemeniti i bogati zasluuju da ive na ovom svijetu. Ne budi dobar: bude li bio - propast' e! Ako ti netko jedan zub izbije, slomij mu cijelu vilicu zauzvrat. Ne trudi se da te ljudi vole - trsi se da te se boje. Ne oprataj, nego uzvraaj!'... A moja majka, njezin mi drhtav glas u meni, njeno i bojaljivo, da ju moj otac ne uje, zbori: 'Dobar budi, Franjo, i moj e blagoslov uivati. Mora voljeti siromane, skromne i potlaene. Povrijedi li te netko, oprosti mu!' Tako se moja mati i otac mi biju u meni, a ja se cijelog ivota borim da ih pomirim. Ali, brate Leo, oni se ne ele pomiriti, odbijaju pomirenje... i stoga patim." Uistinu, gospar Bernardone i gospa Pica bjehu u kotac uhvaeni u Franjinim grudima, silno ga muei. Ali, izvan sinovljeva bia, njih su dvoje imali zasebna tijela u kojima su te nedjelje, jedno uz drugo, uli u hram da se pomole Bogu. Zatvorio sam oi: iz unutranjosti zdanja zauo sam zvonke glasove djeaka u zboru to su se izdvajali iz slapova orgulja, zvui kojih su se razlijevali s visina kora uskovitlavajui zrak. Boji je to glas, pomislio sam: glas Boga i estok, moan glas mnotva... pa sam tako sluao, sretan i zatvorenih oi, te mi se uini da ne jaem vie na mramornu lavu, nego da sam konjanik koji ulazi u raj. Jer, to li raj moe biti ako li ne plemenito sazvuje, miomirisan tamjan... i prosjaka torba puna hljeba, maslina i vina? to drugo - jer ja, neka mi Bog oprosti to tako kaem, ne razumijem

ba nita od onoga to mudri bogoslovi tumae o krilima, duhu i duama bez tjelesa. Padne li makar i mrva na tlo, pregnem se i pokupim ju - te poljubim, jer znadem da je i ta mrvica djeli raja. Ali, to samo prosjaci razumjeti mogu, pa se stoga prosjacima i obraam. Dok sam tako - jaui mramorna lava - jezdio rajem, neka sjena pade na me. Otvorih oi i vidjeh Franju kako preda mnom stoji. Misa bjee zavrila, valjda sam u san utonuo... i mazge sa skupocjenom robom bjehu nestale s trga pred crkvom. Franjo je bio olovno-siv u licu, zebnjom obuzet, uzdrh- talih usana i oiju ispunjenih vizijom; zauh njegov hrapav glas: Doi, trebam te. Krenuo je vodei me, pomaui se tapom s drkom od slonovae. Povremeno bi mu koljena poklekla, pa se morao osloniti o zid. Nije mi dobro ree mi osvrnuvi se. Podupri me da mogu stii do kue i lei... i ostani uza me. Neto te pitati hou. Na trgu su hodai po uetu dovrili podizanje jarbola i razapinjanje konopa; u arenoj odjei bjehu, na glavama im iljate crvene kukuljice s praporcima - i te su nedjelje kanili prikazati svoje umijee i potom zai sa eirima meu svjetinu. Starci i priproste seljakinje sjedili su na zemlji prekrienih nogu, s koarama pred sobom ili u krilu, prodajui pilad i jaja, sir i ljekovito bilje, meleme za rane i amajlije protiv uroka... a neki je stasit sjedobrad ovjek nudio kazivanje sudbe s pomou bijelog mia u kavezu. Stani da ti sudbinu prorekne, gosparu Franjo rekoh mu. uo sam da ti mievi iz raja potjeu... zna, i tamo ih ima, a samo su rajski bijeli. Znaju oni mnoge tajne. Franjo se, meutim, primio nekog stupa, teko diui; dao sam da se osloni na moju ruku i tako smo se nekako domogli kue gospara Bernardonea. Boe mili, kako li bogatai mogu smrt podnijeti! Kakvih li mramornih stubita, kakvih odaja s pozlaenim stropovima, kakvih plahta od svile i lana! Poloio sam ga na postelju i odmah je oi sklopio, sav iznuren. Kad sam se nadanj nagnuo, vidjeh kako mu se lice naizmjence svjetlou ozrauje i u sjenu tone, a kapci su mu treperili kao da mu oi pogaa nekakvo snano svjetlo. Obuzeo me predosjeaj da se nad njim ukazuje neto strano... samo njemu vidljivo. Uto je kriknuo, otvorio oi i uspravio se u sjedei poloaj, kanda zebnjom skoljen. Brzo sam dohvatio jastuk od perja 1 postavio mu ga straga, da mu podupire lea. Htjedoh usta otvoriti da ga upitam to mu je, ega se toliko prestraio, ali on prui ruku i na njih mi ju stavi. uti... proaptao je zavaljujui se na jastuk. Sav se tresao, a one mu zjenice nestadoe: jabuicama posve nadolje posuvraenim kao da je u strahu zurio u vlastitu utrobu, estoko cvokoui vilicom. Boga si vidio! usklinuo sam odjednom razumijevi. Vidio si Boga! Kako zna? Tko ti je rekao? upitao je za ruku me zgrabivi, mukom sapet. Nije nitko... znam po tom to te vidim kako se trese, a kada eljade tako silno drhti, ili je lava pred sobom ugledalo, ili Boga vidi. Trzajem je pridigao glavu s jastuka, promrmljavi: Ne... nisam ga vidio. uo sam ga.

Ogledao se potom oima punim jeze, te mi rekao: Sjedi tu... ali ne stavljaj ruke na mene, ne dodiruj me! Ni taknuti te neu, strah me je. Da te samo na tren dodirnem, ruka bi mi se u prah i pepeo pretvorila... Potvrdno je kimnuo glavom i namijeio se, a zjenice mu se pojavie na staromu mjestu. Neto bih te pitao... ree mi ...je li mi se mati vratila s mise? Nije jo. Valjda razgovara s prijateljicama. Tim bolje. Zatvori vrata... imam te neto pitati ponovio je nakon kratke utnje. Na raspolaganju sam ti, gosparu. Samo pitaj. Kazao si da cijelog ivota za Bogom traga... A kako si to inio? Zazivajui ga, nariui, pjesme pjevajui, poste- i...? Mora biti da svaki ovjek ima zaseban put to ga Bogu vodi... A koji si ti slijedio? Eto, to je moje pitanje. Pognuo sam glavu, duboko se zamislivi: da mu kaem... ili ne? Jer, mnogo sam puta o tom dumao i dobro znao koji je moj put, ali me sram bjee otkriti. Zapravo, tada sam se jo stidio pred ljudima, jer jo nisam imao srama pred Bogom. Zato ne odgovara? opomenuo me je. Prolazim teke trenutke i tvoju pomo traim. Pa pomagaj! ao mi ga bjee, te uzrujana srca odluih da mu sve ispripovijedam: Moj put, gosparu Franjo... nek' te ne iznenadi kada to uje... moj put kojim sam krenuo Boga nai... je... ljenarenje. Da, lijenost. Jer, da nisam lijen, bio bih krenuo putem uglednih i dobrostojeih ljudi. Kao i svatko, bio bih nekakav zanat izuio... stolarski, tkalaki, zidarski... pa radionicu otvorio. Radio bih po cijeli dan, a kako bih onda naao vremena da tragam za Bogom? Isto bi mi bilo kao da iglu u plastu sijena item, pa bih to tako i predstavio samu sebi. Sve bi mi misli zaokupila nastojanja da si za ivot priskrbim, djecu nahranim, enu vrsto na uzdama drim... a uz takve brige, proklete da su, kako bih imao vremena, volje ili isto e u srcu na Svemogueg uope i pomiljati? Ali... nastavio sam ispovijed ...milou se Bojom lijen rodih. Rad, enidba, djeca, tekoe sa samim sobom... sve mi to muka pregolema bjee. Samo sam se izleavao, zimi na suncu, u hladu ljeti, dok bih nou, opruen leima na krovu kue, mjesec i zvijezde promatrao... a kada u mjesec i zvijezde zuri, kako moe oekivati da ti se misao u Bogu ne skrasi? Zaspat' vie nisam mogao, pitajui se tko li sve to stvori... i zato? Tko li mene stvori... i zato? Gdje da Boga naem, pa da ga to upitam? Pobonost lijenost zahtijeva, zna... za nju se lijenosti hoe i ne sluaj to ti drugi o tom kau. Radnik koji se trudom izdrava dolazi svake veeri doma iscrpljen i izgladnio, pa se baca na veeru, gutajui svoj obrok u tren oka, a onda se svaa sa enom, mlati djecu bez povoda i razloga samo stoga to je umoran i uzrujan, a potom sklopi ruke i usne. Probudi li se u nekom trenu, zatekne enu uza se, pa se pari s njom, te opet sklopi ake i jo dublje zaspi... Kako bi on naao vremena za Boga? Ali, ovjek bez posla, djece i ene... pomilja na Boga najprije iz znatielje, potom iz tjeskobe. Ne odmahuj glavom, gosparu Franjo. Pitao si me i odgovorio sam ti. Oprosti, ali tako ti je to.

 Govori, brate Leo! Govori, ne sustaj. Istina je, dakle, da Sotona obmanjuje Boga, da lijenost Boga zavarava? Itekako me ohrabruje, brate Leo, samo nastavi... to bih ti jo mogao rei, gosparu Franjo?... Ostalo i sam zna. Roditelji su mi neto malo namrli, proerdao sam to i onda se otisnuo cestom s vreom na pleima, poeo hodit od vrata do vrata, od samostana do samostana, od sela do sela... za Bogom tragaju i sveudilj pitajui "Gdje li je on?... Tko ga vidje?... Gdje bih ga na' mogao?..." - ba kao da krenuh u lov na zvijer opaku. Neki su mi se smijali, neki se kamenjem na me nabacivali, a neki me i udarcima na tlo ruili i namrtvo prebijali... ali bih svaki put opet na noge skoio i iznova se uputao u potragu za Bogom. I... jesi li ga naao, nae li ga? upitao je Franjo uzdiui tako snano da sam njegov vreli dah osjetio na koi. Kako bih ga ja mogao nai, gospodaru? A jesam pitao svakakve ljude: mudrace i svece, luake i crkvene oce, trubadure i vojnike-plaenike... ma mi je svatko od njih, govorei "Ove se staze dri, pa e ga nai!" drugaiji put pokazivao. Pa koji odabrati...? To me odista izbezumljivalo. Eto, neki mi mudar ovjek u Bologni ree: "Put to Bogu vodi onaj je preko ene i djece. Obitelj zasnuj!" Drugi, pak, neki pomraena um, iz Gubbija, kaza: "Hoe li Boga nai, ne iti ga. eli li ga vidjeti, oi svoje zatvori, a kani li ga uti, ui zaepi. Tako ja inim." Rekavi mi to, zatvorio je oi, zaepio ui kuinom, te prekriio ruke i plakat' poeo... A neka ena, koja je pustinjaki ivjela u umi, trala je, gola kao od majke roena, pod borovima, u grudi se udarajui i viui "Ljubavi! Ljubavi! Ljubavi!"... Bjee to jedini njezin odgovor to ga je znala. Drugom prigodom, pak, naioh na svetog ovjeka u peini. Od silna je plaa bio posve slijep, a sva mu koa u krastama bjee... od svetosti i prljavtine. Taj mi je dao savjet najtoniji i najstraniji... kad mi proleti mislima, svaka mi se vlas na glavi digne. Kakav savjet? Hou ga uti! Franjo e primivi me za ruku, uzdrhtao sav. Poklonio sam mu se, pao niice preda nj i zavapio: "Sveti trapljenie, pooh ne bih li Boga naao. Put mi pokai." Nema ga... puta odgovorio je udarajui tapom po tlu. ega ima... onda? upitao sam zebnjom obuzet. Provalije samo. Skoi! Provalije! prenerazio sam se. Zar je ponor put? Da, provalija... Jer svi putevi vode zemljom, a samo te ponor Bogu vodi. Skai! Ne mogu, oe... Onda se eni i zaboravi svoje muke ree mi i prui ruku kao u kostura mravu, pokazujui mi da se udaljim. Dok sam odlazio, uo sam ga kako bogoradi. Zar svi plau... svi - oni koji nau Boga, kao i oni koji se s njim ne sastanu? tiho e Franjo, rijeima punim straha. Da. Svi... Ali, zato, brate Leo? Ne znam. Ali plau... svi.

Zautjeli smo - Franjo glave zarivene u jastuk, diui u gru. Poujte, gosparu Franjo... ini mi se da sam jednom ili dvaput nazreo njegov traak rekoh da bih mu ugodio. Jednom, kad pijan bjeh, na tren ga s lea zamijetih. Bilo je to u krmi u kojoj sam se razonodio s prijateljima, a on je upravo otvorio vrata da izae. Drugom, kroza umu sam iao, kia je padala i sijevalo je, a uspjeh spaziti rub njegove halje osvijetljen bljeskom munje... ali onda nestade i tijela i halje. Ili je to moda sama munja njegova odora bila?... Jo jednom, ba prole zime, vidjeh mu otisak stopa u snijegu na vrh visoke planine. Pastir neki naie, pa mu rekoh "Gle, Boji tragovi!", ali mi on odgovori podsmijehom: "Skrenuo si ti s uma, jadnie. Vuji je to trag, vuk je tuda proao." Umuknuo sam, jer to bih ja mogao rei tomu tupoglavu tikvanu kojem je mozak pun kurjaka i brava? Kako bi on mogao ikad razumjeti ita povrh toga! A to se mene tie, siguran bjeh da su ono Boje stope u snijegu bile. Dvanaest godina ga item, gosparu Franjo, a to su jedini znaci na koje naioh. Oprosti... Pognuvi glavu, Franjo je utonuo u duboke misli. Ne uzdii tako, brate Leo proaptao je nakon nekoliko trenutaka. Tko zna, moda je Bog jednostavno potraga za njim. Te su me rijei uplaile, a vidjeh da su i Franju - jer je sakrio lice dlanovima. Kakav to zloduh iz mene zbori? promrmljao je sav oajan. Ja - ni da bih jedne izustio, stojei ondje potresen. Potraga za Bogom... zar je Bog sam? Ako je tako, jadni li smo ti ga mi! Nitko od nas opet ni rijei, a Franjine se oi iznova posu- novratie u dupljama - samo su mu se bjeloonice vidjele. Obrazi su mu gorjeli, a zubi cvokotali; kad sam prebacio preko njega debeo vuneni pokriva, odgurnuo ga je ustranu. Neka mi bude hladno rekao je. Ostavi me na miru! Ne bulji u mene... gledaj nekamo drugdje! Ja, ustajui da u otii - kad li e on ljutito: Kamo si krenuo? Sjedi! Kani me ostaviti samog... ovakvog, u pogibelji? Ti si priao, pa se olakao... a sada ja hou priati da se i ja razbremenim. Na to misli - na hranu? Pa najedi se, poi u smonicu i zasiti se... i vina se napij. Jer, ono to ti kazat' hou vrlo je neugodno. Okrijepi se da bi mogao sluati, ali ne pokuavaj me tjeiti! Nemam potrebe za jelom ni piem odvratio sam povrijeeno. to misli da sam, sama trbuina? Sluati... za to sam roen, htio bih da zna: upravo za to, da sluam. Dakle, nastavi... govori, a togod kae, sve u mo' podnijeti. au mi vode daj. edan sam... Otpio je, pa se opet zavalio na jastuk, proakao ui i paljivo osluhnuo poluotvorenih usta. U kui tiho bjee, prazna je bila - samo se pijetao u dvoritu uo. Mislim da nitko na svijetu ne ostade, osim nas dvojice, brate Leo. uje li ikog u kui ili izvan nje? Svijet je uniten i samo smo nas dvojica ostali. Zautio je na tren, a onda nastavio:

 Slava Bogu... Blagoslovi me, brate Leo. Ti si mi ispovjednik... ispovjedit' se hou ree kriajui se, gledajui me tako da sam osjetio kako mi svojim pogledom duboko u duu prodire; u nastaloj tiini pruio je ruku i zgrabio me za koljeno. Videi da oklijevam, kaza mi zapovjednikim tonom: Poloi mi ruku na glavu, brate Leo, i reci "Franjo, sine Bernardoneov, zgrijeio si, ispovijedam te u Boje ime; srce ti je puno grijeha, isprazni ga da moe utjehe nai!" Bez rijei ostadoh, a on e ponovo - i to ljutito: Uini kako ti kaem! Stavio sam ruku na njegovu glavu - gorjela je poput uarena ugljena. Franjo, sine Bernardoneov... nekako sam promrmljao ...zgrijeio si, ispovijedi se u ime Gospodnje. Srce ti je grijesima krcato, oisti ga da smirenje nae! Potom, u poetku sabran, ali kako je ispovijed tekla sve uzbueniji... na kraju jedva do daha dolazei, Franjo je poeo svoje kazivanje: Moj su ivot dosada bile gozbe i banenja, lutnje i crvena pera, odjea od svile... i poslovi povazdan. Rezao sam krae od izmjerenog, varao kupce, gomilao novac... a onda ga rasipao objema rukama - zato me i nazvae Propusne ake. Trgovina danju, vino i pjesma po noi... to je bio moj ivot. Ali sino, kad smo uli u kuu usred noi, pa se ti bacio na postelju i zaspao, golemo me breme pritiskat pone. Kua mi pretijesna postade, osjetih da me gui... pa sam tiho siao niza stube, iskrao se u vrt, otvorio dvorina vrata i poput lupea klisnuo na ulicu. Mjesec je upravo zalazio, njegovo svjetlo iezlo bjee, nigdje ni glasa... nit' svjetiljke da gori - grad bjee usnio na grudima Bojim. Rairio sam ruke i duboko uzdahnuo... od ega se bolje osjetih. Onda sam se, prolazei ulicama jednom za drugom, poeo uspinjati, tako da sam - kad sam stigao do Svetog Ruffina - umoran bio, pa sjedoh na mramorna lava koji uva ulaz u crkvu, ba kao to si ti sjedio prosei kad sam ti jutros priao. Lagano sam preao dlanom po njemu te, kad sam mu do ralja dospio, napipao ovjeuljka kojeg prodire. Prestrailo me to... Kakav je to lav, to je on? - upitao sam se. Zato su ga tu stavili da uva crkvene dveri, a budui da ovjeka dere, to je: Bog ili Sotona?... Kako bih mogao saznati? Tko bi mi rei mogao jel' je taj lav Svevinji ili Vrag?... Onda odjednom osjetih provaliju zdesna, te bezdan i slijeva... pa se naoh izmeu dvaju ponora, na krpici tla ne veoj od otiska stopala. Slabost me snae, zavrtio mi se svijet oko mene... i moj ivot s njim. "Zar nema nikoga da me uje?" - kriknuo sam. "Zar sam sam na cijelom svijetu? Gdje je Bog? Zar me ne uje... zar nema ruku da ju prui nad moju glavu? Muti mi se... past' u!" Priajui, Franjo je sve vie irio ruke... guio se, dah gubio. Pogled podigao bjee, pa je kroz prozor put neba gledao. Trgnuh se da ga za ruku primim ne bih li ga smirio, ali on ustuknu i zarea uzbuenim glasom: Ostavi me se! Ne elim utjehe... Potom se skutrio u kutu postelje, teko diui, da bi nastavio iz hrapava grla: Zazvah... prvo Boga, pa onda Sotonu, ne marei koji e mi se od njih prvi ukazati... samo da osjetim kako vie nisam sam. Zato li me tako

iznenada snae taj osjeaj samoe?... U tom sam trenu bio spreman predati duu bilo kom od njih, ne berui brige kojemu - tako sam silno elio sudruga, da sam ne budem. A tada, dok sam oajniki ekao, u nebo zurei... glas zauh... Zastao je, borei se da doe do daha. Glas zauh... ponovio je dok mu se znoj najednom poeo u krupnim grakama slijevati niz lice. Glas? upitao sam. Kakav glas, Franjo? to ti je rekao? Nisam razaznao rijei... jer to i ne bjee glas, nego rika divlje zvijeri lavlja! Je li mogla biti onoga mramornog lava, koji ovjeka prodire, a na kojem sam sjedio?... Skoih na noge, prvo se blago svjetlo zore probijalo, a glas je onaj i nadalje grmio oko mene, razlijeui se poput odjeka groma od moga srca do bubrega, od jedne upljine moje utrobe do druge. Zvona se zaue, na zornicu pozivajui, a ja krenuh dalje prema visovima utvrde. Uskoro trati poeh, te se tako jurei gore naoh, sav okupan hladnim znojem. uo sam tada kako me netko za mojim leima zove: "Kamo tri, Franjo?... Franjo, kamo tri? A pobje' ne moe!" Okrenuo sam se, ali nikog ne vidjeh - pa se opet u trk dadoh. asak potom opet zauh onaj glas: "Franjo, Franjo... za to li si se rodio - da pjeva, veseli se, djevojke zavodi?" Tog puta me strah bilo osvrnut' se, pa nastavih bjeati ne bih li umakao onom glasu... ali onda kamen preda mnom povie: "Franjo, Franjo... za to li si se rodio - da pjeva, veseli se, djevojke zavodi?" Kosa mi se na glavi die... potrao sam i trao, ali je onaj glas hitao sa mnom. Tada, konano, razumjeh jasno: taj glas ne bjee izvan mene, nego u meni. Koliko god trao, nikad mu pobjegao ne bih, jer je iz mene dolazio... netko je u meni to vikao. Ne Bernardoneov sin, rasputenik, ne ja... nego netko drugi, a i taj, bolji od mene, u meni jednako. Tko?... Ne znam. Kako bih i znao?... Jednostavno, netko drugi to bjee. Napreui se da do daha doem, konano sam se domogao tvre. Sunce se u tom asu pojavilo za planinom i ugrijalo me, a i svijet oko mene bjee obasjan i obasut toplinom. Netko je u meni opet progovorio, ali sada vrlo blago, apatom, kao da mi povjerava nekakvu tajnu. Spustio sam glavu na grudi i oslukivao - oe Leo, kunem ti se da istinu i samo istinu kazujem. "Franjo, Franjo..." zauh, "...dua je tvoja golubica, a Sotona je jastreb to ju progoni. Doi na moje grudi..." Bile su to one moje rijei to sam ih sloio uz glazbu na lutnji! Svake sam ponoi odlazio pod onaj prozor i pjevao ih, ali tada, po prvi put, brate Leo, razumjeh zato sam upravo te stihove spjevao i koje im je skriveno znaenje bilo. Odutio je asak-dva, s osmijehom na usnama, a onda je - kao u transu - pognute glave apatom ponovio: Franjo, Franjo... golubica je dua tvoja, a jastreb to ju progoni Sotona jest. Na moje grudi doi. Opet je utihnuo, a i smirio se - osjetio sam da bih ga smio dodirnuti a da se ne opeem. Sagnuh se stoga, pa mu ruku poljubih. Brate Franjo rekoh mu svaki ovjek, pa i najvei neznaboac, nosi Boga u sebi, duboko u srcu, pod slojevima miia i sala... a Bog u tebi razgrnuo je miie i salo, pa te pozvao. Franjo je zatvorio oi - kako je probdjeo cijelu prolo no, pospan bjee.

 Zaspi, Franjo rekoh mu paljivo. San je jedan od anela Bojih, moe mu se predati s povjerenjem. Meutim, trgnuo se i opet uspravio. to mi je sad initi? upitao je gubei dah, oiju izbu- ljenih kao da e mu iz duplja iskoiti. Svjetuj me... ao mi ga bjee - zar nisam i sam tolika ljeta jednako tumarao, isti savjet itei. Spusti glavu na grudi i posluaj svoje srce rekoh mu. Taj "Netko Drugi" u tvom biu svakako e opet progovoriti... a kada to uini, postupi kako ti kae. U tom sam trenu uo da se ulina vrata tiho otvaraju, a potom odjeknue i vrsti koraci dvoritem. Gospa Pica vraala se s mise - sama. Odahnuo sam s olakanjem, pomislivi da je gospar Bernardone vjerojatno pojaio konja i da je ve na putu prema Firenzi. Majka ti se vratila, Franjo rekoh mu. Spavaj... idem ja. Nemoj ii! Stari je otiao, ovdje e spavati. Ne ostavljaj me samoga, velim ti... Ne naputaj me u opasnosti! uskliknuo je hvatajui me za ruku. Nisi vie sam, Franjo... i ti to zna. Moan je pratilac uza te, uo si njegov glas... pa ega se onda plai? Ali... zar ne shvaa, brate Leo. Upravo se njega bojim! Ne odlazi... Spustio sam ruku na njegovo elo: opet je gorjelo. Njegova mati ue smjekajui se: Pozdrave ti nosim od Gospina kipa, dijete moje. Neka budu potpora i utjeha tvojoj dui. Rekavi to, spustila mu je granicu bosiljka na dlan.

3
Koliko li je dana, koliko noi, potrajalo Franjino bolovanje? Sve umijem mjeriti - osim vremena... pa jedino ega se sjeam jesu mjeseeve mijene: bjee se na krnjatak sveo, narastao do puna kruga, pa se opet smanjio... a Franjo jo ne bjee postelje napustio. Vidjelo se kako u bunilu boj bije - u nekom bi trenu urlao od bijesa i pokuavao se pridii, u sljedeem bi se zgrio u kutu leaja, sav drui. Kasnije, kad je prizdravio, ispriao nam je da se tijekom cijele bolesti zaista tukao: najprije sa, Saracenima - jer vidje sebe sama kako ulazi u Jeruzalem i navaljuje si kri na rame, a onda demoni pokuljae iz zemlje, popadae s drvea, iskoie iz okrilja noi i dadoe se u potjeru za njim. Mati mu i ja bili smo jedini koji su ostali uz njegovu postelju. Gospa Pica s vremena na vrijeme bi ustala, osamila se u kutu i plakala, a onda bi obrisala suze bijelim rupiem i opet sjela, te lepezom od paunovih pera hladila sina koji je gorio u vruici. Jedne je noi bolesnik usnio san to nam je prenio sutradan - ali ne ujutro, jer mu je nemir jo harao umom - nego predveer, poto se spustila studena tama, te bili upaljeni bronani svijenjaci i prostorija se oblila njenim svjetlom. Sanjao je da umire, da se - dok on lei u smrtnoj agoniji - vrata otvaraju i ulazi Smrt. Nije kosu nosila, kao to ju Franjo vidje

naslikanu na umjetnikim platnima, nego par dugakih eljeznih klijeta, nalik onima kakvima ivoderi bijesne pse love. "Ustani, sine Bernardoneov", da mu je rekla prilazei postelji. "Idemo!" "Kamo?!" "Kamo? Treba li pitati! Bjee ti dano zemaljsko vrijeme, ma si ga ulupao na terevenke, epurenje u ekstravagantnoj odjei i podokniarenju. Doao je as svoenja rauna..." Smrt da je potom pruila klijeta prema njemu, a on da se grevito primio jastuka, tresui se od jeze. "Samo mi godinu dana jo daj... samo godinu... za iskupljenje", da je zavapio. Smrt mu se tako nasmijala da su joj zubi poispadali i rasuli se po lanenim i svilenim plahtama na leaju. "Prekasno! Odivio si ivot, jedini to si ga imao. Kockao si se - i izgubio. Idemo sad..." "Tri mjeseca samo... mjesec dana... tri dana... samo dan!" Na to Smrt nije ni odgovorila: onim ga je klijetima stegnula oko vrata - a tada se on, kriknuvi kao da mu se srce cijepa, probudio. Ogledao se oko sebe: kanarinac, kojeg je gospa Pica donijela iz svoje odaje da mu pravi drutvo pjevajui u krletci kraj prozora, bio je ondje, kljuna podignuta put neba. Slava Bogu budi! uskliknuo je Franjo od sree, ela obljevena znojem. Ba kao da se tog trena probudio, opipao je pokriva i eljezni okvir kreveta, a potom dodirnuo materina koljena. Istina li je? proaptao je meni se okrenuvi, oima punim sjaja. Istina je?... iv sam? Ne strahuj, mladi moj gospodaru umirio sam ga. iv si i nita ti nije. Pljesnuo je rukama, iznova blistava lica. Drugim rijeima, imam vremena. Hvaljen neka je Gospod! nasmijeen, poeo je ljubiti majine ruke. Sanjao si, sine... nadam se, san povoljna znaenja... Imam vremena uzvratio je tiho, ponesen emocijama. Slavljen budi, Gospodine... vremena imam! Nije progovorio ni rijei tijekom ostatka tog dana, sve do kasne noi zapao je u dubok san, a vrat i cijelo lice bjehu mu ozareni svjetlou. Gospa Pica hladila ga je lepezom od paunovih pera, da bi iznenada otvorila usta i - sjetivi se kako ga je uspavljivala kad je djetece bio poela pjevati na materinskom jeziku, tiho i njeno... Snu, to uzme svako edo Predajem ti moje rado Dajem ti ga malo malo Vrati mi ga ve stasalo Dugo je tako pjevuila maui lepezom nad njegovim licem - dok sam ga ja, nagnut nada nj, netremice motrio. Kako li ozaren bjee! Malo pomalo nestade bora oko njegovih usta i meu obrvama, koa mu se izglaala

kao u novoroeneta, pa mu cijeli lik poprimi sjaj ala oplakana svjeim i mirnim morem. Oi je otvorio ve u dubokoj noi. Odmoran i spokojan, uspravio se u sjedei poloaj i osvrnuo se pogledom uokolo kao da sve vidi po prvi put. Ugledavi nas, nasmijeio se i ponovo poeo o svom snu, pa ga i stari strah snae, a oi mu se ispunie tminom. Majka mu ruku uze, te ju pomilova - nato se smirio. Mati... zausti potom ...sada, dok sam spavao, inilo mi se da sam djetece, da me ziba i pjeva mi uspavanku. Uistinu, majko, priinja mi se kao da si me ponovo rodila! Potom je uzeo njezinu ruku i poljubio ju, a glas mu postade djeji... glas djeteta eljna milovanja. Majko... mama draga, ispriaj mi priu. Tepati je poeo, a i cijelo mu lice najednom postade kao u dojeneta. Gospa Pica silno se uplaila; naime, jedan od njezine brae - slavni avignonski trubadur, spadalo i raspikua poput Franje - od silna pia i ludovanja razum bjee izgubio, pa je, uvjeren da je jaganjac, puzao etveronoke i blejao, te odlazio u polje travu pasti... - a sada bi njezin sin, koji kao da se u najmlau dob vratio, da mu ona priu kae! Zar je mogue, upitala se molei Boga da joj oprosti takvu prepostavku - da je njezina krv neista, ukleta? Koju priu, dijete moje? upitala je, dodirnuvi mu elo da ga rashladi. Koju god hoe... iz tvoje domaje - onu o Petru, divljemu bosonogom redovniku. Kojem Petru? Heretiku iz Lyona. Ali... nije to legenda, nego istina! esto si mi ju pripovijedala dok sam djeak bio, pa sam uvijek mislio daje legenda... i bojao se toga svetog udovita kao i umskog ovjeka. Kad god bih neto nevaljalo uinio - pamti li? - prijetila bi mi govorei: "Fratar e do' i odnijeti te!"... a ja bih se zavukao pod naslonja, bez rijei i daha, u strahu da me ne nae i ne odnese. Priali ste mu legende o Petru iz Lyona, slavnom redovniku? umijeah se u tom trenutku. Jeste li ga znali, gospo Pica? Toliko se toga o njemu govori... nevjerojatnog i zadivljujueg. Molim Vas, gospo, ja... prosjak ponizan, kakav odista jesam, kaite nam jeste li ga ikad vidjeli ili sreli. Kakav je bio? Naime, i ja se jednom zaputih da ga naem, ali sam prekasno stigao... mrtav bjee. Franjo se uto nasmijeio: Sandale je bila odbacila ree zadirkujui mater. Oito ga je slijediti htjela, bosonoga i tako to... ali joj ne dadoe. Umjesto toga, u kuu su ju zatvorili i udali, a kad je i sina rodila, sve je s uma smetnula. Vidi, sina je htjela, a nije Boga iskala. Nasmijao se potom - to je gospu Picu zamjetno uzrujalo. Nisam ga zaboravila... nikad. Samo sad imam druge brige - rekla je uzdahnuvi. Kako bih ga mogla zaboraviti...? Jo ga i sad esto sanjam. Kai nam, majko, kako si ga prvom sastala ree Franjo podupirui se jastucima; kako je prespavao cijeli dan, tijelo mu bjee valjano odmoreno.

 Sluam... objavio je sklapajui oi. Gospa Pica zarumenjela se poput ognja. Neko je vrijeme odutjela, glave oborene prema grudima, dok su joj oni kapci treperili poput krila ranjene ptice. Bjelodano je taj redovnik jo bio duboko u njezinom biu, pohranjen u tami njezinog srca, a nije ga se ni usuivala, niti eljela izdii na i svjetlo dana. Konano je upitala sina moleivim glasom: Zar ne bi da ti ispriam pravu priu, moje dijete? Franjo je nato irom otvorio oi. Ne! O Petru nam kazuj ree mrtei se. Neu nikakvu drugu... nego priaj kako si ga prvi put susrela, kada i gdje, te to ti je rekao i kako si pobjegla. Mnogo sam toga o njemu uo, ali ne vjerujem u sve... Sad je as - elim istinu znati! Potom e, meni se okrenuvi: Svatko ima zatajeno ivotno razdoblje... Ovo je takvo moje majke. Dobro, sine, sve u ti kazati gospa Pica e glasom koji je otkrivao silno njezino uzbuenje. Tiho sad... Spustila je ruke u krilo - njeni se prsti, dugaki i njeni kao i u sina joj, poee nervozno poigravati bijelim rupiem to ga je drala meu dlanovima. Veer bjee, subotnja veer... poela je polako, kao da se s naporom prisjea. Hodala sam po vrtu oko nae kue, zalijevajui bilje... bosiljak, mauran, kadifu. Crvene geranije bjehu procvale ba tog popodneva, pa sam zastala pred njima, divei im se, kadli netko snano gurnu dvorina vrata i ue. Okrenula sam se, prestraena, i vidjela fratra divljeg izgleda... upravo preda mnom. Halja mu bjee dro- njava i umazana, mjesto uzice oko pasa mu debeo konopac, a noge bose... Otvorila sam usta da u vrisnuti, ali mi on stavi ruku preko njih i ree "Mir kui ovoj!"... te potom, digavi mi ruku s usana, uini znak kria i blagoslovi na dom. Glas mu je bio grub, divlji... ali sam u njemu prepoznala neopisivu blagost. Htjedoh ga pitati tko je i to hoe, zato je tako zadihan i tko li ga goni, ali mi se grlo bjee tako stisnulo da nikakva glasa ne pustih... Rekao je "Jest, progone me", proitavi pitanje iz pokreta mojih usana. "Kristovi me dumani progone... Zar nisi ula za me, fra Petra? Onoga koji je podigao poderan stijeg s bijelim ljiljanima - Kristov barjak... onoga koji obilazi sela i gradove, gladan i bosonog, koji se maio bia iz ruku Isusovih i koji sada njime progoni preljubnike i laove, istjerujui ih iz hrama Gospodinova..." Jo je govorio kada zauh silnu halabuku na ulici: golemo je mnotvo prolazilo lupajui po vratima, buei i prijetei. Oglasilo se i zvono nae upne crkve - netko ga je sumanuto povlaio. Stisnutih pesnica, redovnik se okrenuo prema ulinim vratima i sarkastino procijedio kroz gotovo stisnute usne: "Nanjuili su ga u zraku... Krista su nanjuili, svoga ljutog neprijatelja, pa sada hitaju kao ludi ne bi li ga iznova razapeli. Hej, vi... Pilati i Kaife, on dolazi, primie se! Sudnji je dan na vidiku!" Rulja je prola, ne usudivi se ni pokucati na naa vrata, a onda je nastavila prema mostu i izgubila se. Ostadoh sama s fratrom u vrtu... promatrao me je sa udnom mjeavinom bijesa i njenosti u pogledu. Ja, pak, sva drhtei, zagledah se u crvene geranije... jer je takva sila zraila iz

toga mahnitog fratra da ju nisam mogla podnijeti. Odjednom iupa on cijeli grmi i protrese ga u ruci, tako da su sve latice na zemlju popadale ja kriknuh i oi mi se suzama ispunie, a on e, samo nabravi svoje guste obrve: "Zar se ne srami to e duu izgubiti cijenei stvoreno umjesto Stvaratelja? Jer, sve lijepo na svijetu samo nas prijei da Nevidljivo vidimo i stoga mora nestati!" Franjo, koji ju je dotad sluao oborene glave, odjednom se uspravi zaarenih obraza. Ne, ne, ne...! povikao je, a zatim e, meni s okrenuv- i: to ti o tom misli, brate Leo? A to ja mogu kazat'... priprosto eljade, kakvo jesam. Vjerujem u sve to vidim, to dodirnem, pa Nevidljivo mogu zamisliti jedino poto vidljivo vidim. Da niega vidljivog nema, jadan bih i proklet bio. Ljepota je ki Boja ree Franjo gledajui kroz otvoren prozor prema vrtu, sjenici pod lozom i bijelim oblacima to su raspreni krstarili nebom. Boja je ki ljepota, siguran sam... jer je jedini nain divljenja licu Gospodinovu upravo promatranje lijepih stvari. Geranije to ih je taj tvoj redovnik liio latica bacile su ga, majko, u pakao. Ali, on je to uinio da moju duu spasi pobunila se gospa Pica. to je geranija u usporedbi s ljudskom duom? Moj fratar, kako ga ti naziva, u raj e sa crvenim geranijama u ruci upravo stoga to mi je duu spasio. to?! Duu ti je spasio? Franjo e gledajui majku iznenaeno. Zar nije tvoj otac naiao, pa ga izbacio, okonavi va susret? Tako si mi uvijek govorila, a sad... Zato mi istinu nisi kazala? Jer ju ne bi bio razumio dok si dijete bio, a da sam ti ju rekla kad si odrastao, smijao bi mi se bio. Ali, sada... kad si obolio i estina u tvom se biu donekle priguila, moe, dijete moje, tajne Boje poruke sasluati ne rugajui im se. Zato sam odluila sada ti ih rei. Govori, mama, govori ree Franjo uzbueno. Ne, neu ti se smijati... moda u i zaplakati. Jest, doao je as, u pravu si, majko... trenutak je da ih ujem. Ne bjee ni dovrio reenicu - kad li mu suze potekoe. Zato plae, moje dijete? Zato tako drhti? upitala ga je brino, zagrlivi ga. Jer tvoju krv utim u sebi, mama, tvoju krv... Gospa Pica rupiem je obrisala znoj sa svojih sljepoonica i vrata. Bacila je oko na me, oklijevajui na tren - kao da ne eli govoriti preda mnom, pa se pridigoh. Biste li da odem, gospoo? Idem ja... Meutim, Franjo zapovjedniki isprui ruku: Ostani! Nikamo ti ne ide... Ne srami se, majko. Kazuj... Pogledah gospu Picu - bjee nabrala obrve, motrei me ispitivaki: oito me odmjeravala u mislima. Ostani konano e. Nemam se ega stidjeti, moje srce j e isto... pa u kazati... Dakle? nestrpljivo e Franjo, zagledan u nju. Taj mi je fratar stavio ruku na tjeme... osjetila sam kako mi plamen silazi u mozak, niz grlo... saiui mi utrobu. Kakav li oganj to bjee?... Od

njega se u isti mah rasplakat' htjedoh, zaplesati nasred ceste, istrati na ulicu odbacujui moje sandale i polazei na put da se nikad vie ne vratim oevoj kui. Gorjela sam sva... A koji to plamen bjee? Bog mora da je to bio... Oganj Boji! uskliknuh... jer mora da se tako Bog objavljuje ljudima i u njih ulazi. Obrazi i grlo gospe Pice ba kao da u vatri bjehu. Ustala je, posegla za kristalnim vrem s vodom, to je stajao na prozorskom pragu, nalila si au i ispila ju... pa tako jo jednu, kao da hoe ugasiti poar to u njoj bukti. A onda? Franjo nije mogao obuzdati znatielju. Onda... dijete moje, razum me napusti. Oeva mi kua ne bjee vie dovoljno prostrana, pa kad je onaj redovnik otvorio vrata, stao ondje i mahnuo mi da ga slijedim, odbacila sam obuu nasred dvorita i potrala za njim. Franjo ju je zapanjeno pogledao, oima to prodiru kroz tijelo. Pokuao je neto rei, ali nije mogao. Radoznalo sam ga promatrao, bezuspjeno nastojei ustvrditi to ga je toliko uzbudilo da mu se lice izobliilo. Bjee li to strah, radost, ljutnja... ili sve, jedno za drugim? Ili u isti mah, pa mu se obrazi u jednom trenu ivotnou ozarie, a oganj u njima ustuknu, te u sljedeemu opet zaarie, crveni poput plama? Konano je uspio pokrenuti usne i prozboriti: Otila si? S njim si pola, dom svoj napustivi? Jesam odvratila je gospa Pica staloena glasa, s oitim olakanjem. esnaest mi je godina tada bilo, srce otvore- , no i spremno prihvatiti sva udesa, a te mi se veeri Bog objavio... stupio preda me u liku u kojem je htio. Nekim se mladim djevojkama objavljuje u obliku lijepa mlada plemia, a meni se ukazao kao redovnik-prosjak, divlji i bosonog. Slijedila sam ga u urnu obilasku sela, dok mi je govorio o siromatvu i kreposti, nebesima i paklu... tako da mi je tlo izmicalo ispod bosih tabana kao da sam poskoila i s tim se monahom na nebo uspela. Uspinjali smo se na planine i s njih silazili, zalazili u Sela... nas dvoje... poput velikih osvajaa. On bi stao na seoski trg, popeo se na kakav kamen, digao ruke i osuo kletve po glavama svih bezvjernika, prevaranata i svjetskih vladara, a kad bi se no spustila, ja bih stajala pred njim i bakljom osvjetljavala njegov straan lik, kako bi ga seljaci vidjeli i bili obuzeti strahom. U meuvremenu je moj otac odaslao orunike koji su proeljavali sela i gore u svim smjerovima ne bi li me nali. I moj brat meu njima bjee, pa kad me naoe, dograbio me je, digao na konjske sapi i ponio kui. Gospa Pica na tren je zastala, pogledala sina i nasmijeila mu se. Nekoliko dana kasnije... eto mene udane. Franjo je sklopio oi - a nitko od nas ne zausti da ita kae; u dubokoj smo tiini zauli kanarinca kako prodorno pjeva, glave zabaene unatrag, kljunom prema nebu. Vjerojatno je cvrkutao cijelo vrijeme dok je njegova gospodarica priala, ali ga nismo uli, jer nam misli bjehu zaokupljene slikom bosonoge djevojke koja, jedva se s dahom sastajui, tri za pobjenjelim fratrom. Odjednom otvorivi oi, Franjo e grubim i osornim glasom:

 Odlazite... oboje! Sam hou biti. Ne apnuvi cigle rijei, njegova se mati i ja digosmo, otvorismo vrata te izaosmo. Cijele te noi Franjo nije nikog u sobu pripustio - a uli smo ga kako uzdie, te se povremeno die i otvara prozor da doe do svjeeg zraka. Tek ujutro zauh ga kako me doziva: Brate Leo! Dotrao sam i zatekao ga opruena na leima, preko pokrivaa, kako se u gru napinje... lica votane boje. Propast' u, brate Leo ree ne okrenuvi se da bi me pogledao. Zdesna mi je ponor Boji, slijeva avolov. Ne izrastu li mi krila, zlo i naopako... padam! Ma, to je s tobom, Franjo? upitao sam ga primajui ga u naruje. Zato se tako trese? Krv moje majke... promrmljao je ...matere moje krv... zar nisi uo? Ludilo! Nije nju ludilo spopalo bilo, Franjo. Bog ju bjee potakao. Ludilo! Cijelu bogovetnu no sanjam da sam i ja skinuo sandale u oevu dvoritu i stutio se nizbrdo... pa pruam ruku da neto dohvatim, ali sve to grabim samo je rijedak zrak! Pritom je digao ruke iznad glave, te ih irio i prinosio jednu drugoj - zrak grlei. Pomilovao sam mu elo i lagano ga protrljao. Postupno se smirivao, sputajui glavu na prsa poput ptice na izdisaju... i uskoro zaspao. Promatrao sam ga nastojei dokuiti to li ulazi u njegovo srce i izlazi iz njega - sada, kad mu je san otvorio sva vrata. Zato mu se lice iz asa u as mijenja?... Jer, povremeno je dizao obrve kao u udu, u nekom bi mu se trenu usne zgrile kao od neizreciva emera, a ponekad bi mu se nekakav sjaj razlio licem pa bi mu oni kapci treperili kanda vie ne moe izdrati takvo bljetavilo. Odjednom je pruio ruke - primivi se moje desnice, u strahu. Brate Leo, ti si to?... Jesi li ga vidio? Koga!? U zraku se rastvorio... ali je jo u sobi! Ali, tko, gospodine? Mora da si sanjao... Ne, nije to u snu bilo! Brate Leo, postoji li neto istinije od same istine? To je... to neto... bilo! Ustao je i poeo si trljati oi. Misli da sam spavao, zar ne? Ali nisam... Premda su vrata bila zatvorena, on je uao... kroei s ispruenim rukama i pipajui naslijepo, poput eljadeta liena vida. U dronjama bjee, halji s tisuu zakrpa... a vonjao je po trulu mesu. Doao mi je do postelje, te me pipajui naao: "Jesi li ti gospara Bernardonea raskalaeni sin?" "Jesam..." odgovorio sam ustresavi se. "Hajde onda, dii se... svui mi halju i operi me, daj mi neto da pojedem", ree mi ne molei, nego nareujui. "Tko si...?" "Prvo me skini, operi i nahrani", kaza mi, te se digoh i poeh mu halju svlaiti. Kakvih li dronjaka, Boe, kakvih zakrpa... kakva smrada! Kada gol bjee, tijelo mu vidjeh... o, kako li izmrcvareno bjee! A tek stopala,

nateena i prekrivena stotinama rana. Glava mu pod kapuljaom bila, a kad sam ju skinuo, ukazae mu se sljepoonice izbrazdane oiljcima od uarena eljeza. Na elu mu bjee krvava rana oblika kria, a od svega me najvie prenerazie velike krvave rupe u njegovim dlanovima i stopalima. "Tko si...?", opet sam ga pitao, promatrajui ga s gaenjem i strahom. "Okupaj me!", odgovorio je, pa odoh ugrijati vodu, te ga oprah. Potom je sjeo na krinju, istu na kojoj ti sada sjedi, te mi ree: "Sad bih pojeo neto!" Donio sam mu velik tanjur krcat jelom, a on se sagnuo, uzeo aku pepela s ognjita, prosuo ga po hrani i zatim poeo jesti. Kad je zavrio, ustao je i ruku mi stisnuo; lice mu bjee smireno, promatrao me njeno, sa suosjeanjem. "Sad si mi brat", ree, "pa e, nagne li se nada me, svoje lice ugledati, a ja u, nagnem li se nada te, svoje vidjeti. Jer, brat si mi... Zbogom!" "Kamo polazi?" "Onamo kamo e i ti! Zbogom... dok se opet ne sretnemo. Franjo na tren zautje, pa e uzbueno: Eto... kada mi to ree, nestade ga. Rasplinu se... ali mu je vonj jo u sobi! Tko li je bio... to misli, brate Leo? Nita mu ne kazujui, pomaknuo sam se na poklopcu krinje kako ne bih dodirnuo nevidljivog posjetitelja. Tko je on mogao biti - glasnik mranih demona... ili snaga svjetla? Jedino sam siguran mogao biti da se u zraku oko toga mladia iz bogate kue teki boj bije. Prola su jo tri dana - krv je poela pritjecati u Franjine blijede obraze, zglobovi su mu ovrsli, usne se zarumenjele, a tijelo poelo osjeati glad i hranu zahtijevati. A kako mu se tijelo ponovo na noge dizalo, tako mu se i dua vraala... s njom i sve oko njega. Dvorite, zdenac u njemu, lozje na odrini, pokustvo u sobi, glasovi to su dopirali s ulice, zvijezde na nonom nebu - sve se obnovilo i vratilo na mjesta zadana vremenom i Bogom. Svijet se, zajedno s Franjinom krvlju, vraao u svoj ustaljeni poredak. etvrtoga dana u zoru, kad su se oglasila zvona Svetoga Ruffina, gospa Pica krenula je u crkvu u pratnji stare dadilje, jer se gospar Bernardone jo ne bjee vratio s puta. Zvona su sveano odjekivala, jer bjee 23. rujna, blagdan Svetog Damjana, sveca voljenog u Assisiju; njemu posveena crkvica nalazila se izvan grada, na padini prema okolnoj ravnici. Ve se godinama uruavala i bila bezmalo svedena na ruinu, ali mu je neko slavi sluila - dok se oko nje odravala godinja svetkovina, kada bi sveev kip bio prekriven zlatnim i srebrenim milodarima. Jedino to je ostalo nedirnuto bilo je raspelo, veliki bizantski kri s Kristom sivozelena tijela i krvavih rana - Kristom u kojem bjee neobine blagosti, jer njegova alobnost nije bila boanska nego ljudska. Vjernici koji bi mu prili osjetili bi da Sin Boji plae na umoru kao ljudsko bie, pa bi kleknuli preda nj potreseni prizorom kao da sami bjehu na kri razapeti, svladani bolom. Uao sam u Franjinu sobu u rano jutro; naime, gospa Pica bjee mi za odsustva svoga mua uredila pokrajnji sobiak u kojem sam mogao spavati u blizini njezina sina, jer jer on tijekom bolesti htio da mu budem

blizu, da se ne udalju- jem. Zatekao sam ga kako sjedi na postelji - sav sretan, oiju uperenih prema vratima, jer je ekao da se pojavim. Ulazi... doi, lave Gospodinov pozvao me im me je zamijetio. Vidim da si danas grivu poeljao i zasukao brkove na izrazito lavlji nain... a i oblizuje se. Pretpostavljam da si neto jeo... Tvoja majka, Bog ju blagoslovio, poslala mi je po dadilji kruha, sira i mlijeka, prije nego to su otile u crkvu... Jest, moj mladi gospodaru - kako da ti najbolje opiem kako se osjeam?... - da, u lava se pretvaram, tako mi Bog pomogao. Nasmijao se, a tada e - pokazujui mi rukom prema krasno izrezbarenoj krinji uz njegov krevet: Sjedi... Kanarinac se opet raspjevao - im ga je sunce obasjalo, grlo i siune grudi ispunie mu se pjevom. Franjo ga je dugo promatrao poluotvorenih usta, nita ne zborei, dok su mu se oi oroavale suzama. Kanarinac je poput ovjeje due apnuo je konano. Premda vidi reetke oko sebe, mjesto da oajava, on pjeva. Pjeva, brate Leo, i vidjet e: jednoga e dana svojom pjesmom reetke skriti! Nasmijao sam se... zar se one tako lako slamaju! Franjo, pak, vidjevi da se smijem, progovori sa zamjetnom gorinom: to je? Ne vjeruje mi?... Drugim rijeima, nikada ti se nije dogodilo da se upita da li tijelo - kosti, kosa, meso... - zaista postoji, ili je moda sve dua? Nikada, Franjo, nikada... Oprosti mi, ali, kaem ti opet, priprosta sam ja sorta, kratka je u mene pamet. Nije ni mene ta sumnja pohodila, brate Leo, dosad... do bolesti. Bog je tebe poticao i vodio u svoju blizinu lijenou a u mom sluaju, vjerujem, boleu, i to ne danju, nego nou, dok sam spavao... kada mu se nisam mogao odupira- ti. U snovima sam se stalno pitao da moda i nema neega poput tijela, da moebit samo dua postoji, a da je ono to nazivamo tijelom jednostavno onaj dio due to ga moemo vidjeti i opipati. Svake sam noi u bolesti, im bih poeo u san padati, osjeao kako mi dua, laka i smirena, nad posteljom lebdi. Polazio sam tako njom kroz prozor, etao dvorom, uspinjao se navrh lozja, a onda... njiui se zrakom naprijed-natrag... letio nad krovovima Assisija. Upravo sam tada otkrio veliku tajnu: ne postoji tijelo! Brate Leo, nema ga... niega takvog... niega nema osim due! Uspravio se u postelji, ozarena lica. A, ako nema niega osim due uskliknuo je razgaljen ako jedino duu imamo, zamisli, brate Leo, kako li daleko moemo! Ako nas tijelo vie ne obuzdava, eto nas jednim skokom na nebesima! utio sam, jer moj um nije ba posve razumio njegove rijei - premda srce jest. Nastavio je: A ja sam u mojim snima uinio taj iskorak... gle, ovako! - ree zamahnuvi snano rukama uvis kao da mu krila bjehu. Kad sanja, niega lakeg nema, niega jednostavnijeg. Ali, ja u isto uiniti - vidjet e da hou, odluio sam, jer to priziva krv moje majke u meni - i u budnu stanju. Teko e biti, vrlo teko, brate Leo, pa stoga trebam tvoju pomo!

 Hou ti pomoi, brate Franjo, sa zadovoljstvom u to uiniti - ali kako? Naobrazba moja nije spomena vrijedna, a ni mozak mi nije bogzna kakav. Jedino to odista imam jest srce, ali to se s njime moe?... Siroto, po prirodi mi je nesputano, a i poput pijevca ponosno... ma ipak je bijedan prosjak ono! Bolje je nemat' u nj vjere... a kako bih ti onda mogao pomoi? Moe, moe... i to uskoro. Sluaj me: sutra u moi ustati, a hou da me za ruku primi i podupre da ne bih pao. Otii emo do crkve Svetoga Damjana. Do Svetog Damjana! uskliknuo sam u udu. A danas je blagdan Svetog Damjana. Zar nisi zvona uo? Danas! uzviknuo je Franjo pljesnuvi rukama. A zato... to misli... zato? Zato sam ga sanjao, u snu ga vidio. Prole mi noi u snu doe, u dronjcima i bosonog, na take se oslanjajui, uplakan... Prestraio sam se i skoio da ga pridrim. "Ne plai, svee Boji", rekoh, ruke mu ljubei. "to ti se zbilo? Na nebu si, zar ne...? Znai li to da i ondje ima plaa?" Potvrdno je klimnuo. "Da, i na nebu se plae...", odgovorio mi je, "...ali zbog onih koji jo po zemlji gaze. Vidjeh te mirno opruena na bogatim perinama, pa se saalih na te. Zato spi, Franjo, sram da te je... Crkva je u opasnosti!" "Crkva je u opasnosti? Ali, to ja mogu uiniti? to bi ti da uinim?" "Ruke prui i plea podmetni - ne daj joj da se srui!" "Ja?!... Bernardoneov sin?" "Ti, Franjo iz Assisija. Svijet se u ruevine pretvara, Krist je u pogibelji. Ustaj, svijet kao svoje breme prihvati da se ne urui. Crkva je spala na stanje moje kapelice... sva je klimava ruevina. Iznova ju izgradi!" Na ramena mi je ruke spustio i dobro me prodrmao. U silnu se strahu probudih... Gola mi lea pokazujui, potom ree: Pogledaj, jo e vidjeti otiske njegovih prsta na mojim ramenima. Prii... Koraknuh prema njemu, ali u istom asu i uasnut ustuknuli, spontano uinivi znak kria. Aneli Boji, sauvajte nas! promrmljao sam drui, jer se na Franjinim leima jasno moglo vidjeti nekoliko crno-modrih znakova nalik otiscima prsta. To su prsti svetog Damjana. Ne boj se ree Franjo, te nastavi nakon kratka predaha: Razumije sad zato emo u crkvu? Samo to se nije posve uruila... ali emo ju nas dvojica, brate Leo, obnoviti kamenom i mortom, a u njezino emo ugaeno kandilo ulja naliti da sveev lik iznova osvijetli. Je li to sve to je htio, Franjo, sve to te je uputio da uini? Ili je moda... Ne, nije! To je sve bilo Franjo e poloivi mi ruku na usta, kao da se bojao da bih mogao nastaviti. uti! Zaponimo time. Jesam umuknuo, ali mije srce estoko lupalo. Osjetio sam da mu je Bog taj san poslao, skupa sa stranom skrivenom porukom. Jer, znao sam da kada Svevinji ovjeka obuzme da milosti vie nema, nego da rtvu baca

iz iskuenja u iskuenje taman da Ju polomi u tisuu komada... i stoga me, koliko god sam s radou gledao Franju kako se s leaja prodie, silan strah spopade. Sljedeeg sam ga jutra zatekao ve na nogama: oslonjen na majinu ruku, inio je prve oprezne korake po kui. Prodornim oima punim radosti ogledao se prostranim sobama kao da ih prvom vidi - jednako kao i krinje u duborezu i slike svetaca na triptihu... a u asu kada ga vidjeh stajao je na pragu vrata prema dvoritu, divei se kamenoj statui u kutu kraj ulinih vrata: bila je to replika Djevice iz Avignona s djetecem Bogom na rukama - a do nje bunar s mramornom krunom okruenom mirisnim biljkama u sudovima, bosiljkom, mauranom i kadifom, to su gospu Picu podsjeale na njezinu voljenu, suncem okupanu postojbinu. Dobrodoao, lave Boji ree i nasmija mi se im me je ugledao. Eto lava koji janjcima prilazi, pa, umjesto da ih pojede, milostinju ite. Majko, koji je od evanelista s lavom drugovao? upita ju. Luka? Ne, dijete moje, Marko to bjee odgovorila je" gospa Pica uzdahnuvi. Kako bih i mogla oekivati da znae kada tako rijetko ide u crkvu! Izvrsno, dakle! Ja sam Marko, a evo mi lava Franjo e prilazei mi i oslanjajui se na me. Idemo! Ma, kamo ete, dijete moje? zavapi mati mu. Zar ne shvaa da si jo jedva u stanju stajati na nogama? Ne strahuj, majko. Lava imam uza me, zar ne vidi? U ime Boje! ree primajui se moje ruke, te uini znak kria i krenu prema vratima na ulicu. Majko, koji je dan danas? Nedjelja, dijete moje. A koji datum, mjesec...? Dvadesetetvrti rujna. Zato pita? Hajde unutra, majko, uzmi triptih, pa zapii na poleini slike Raspetoga: "U nedjelju, 24. rujna 1206. godine po roenju Gospodina naega, moj se sin Franjo ponovo rodio.

4
Kako li smo krenuli onog jutra! Kakva li su nas krila nosila uskim ulicama Assisija... Doli smo do Trga Svetoga Jurja, proli kroz tvravska vrata i nastavili putem koji nas je poveo u dolinu. Bilo je prekrasno jesensko jutro: blaga je izmaglica lebdjela nad maslinicima i vinogradima - groe je visjelo ekajui berae, a neki grozdovi bjehu sve do tla. Posljednje Su smokve dozrijevale - i prezrijevale, med postajui - na stablima nad kojima su kruile gladne zlaane une. Slabla maslina povijala su se od roda, a po kapljica svjetlosti treperila je na svakomu njihovom listiu. U nizini, ravan je jo spavala: ne bjee se digla njena jutarnja magla. Polja su se zlatila itnim strnitima, a meu zaostalim klasjem crvenjeli su se posljednji makovi, purpurni poput kraljeva sa crnim kriem u srcu. Koje li radosti! Kako su nam srca udarala - i ne samo ona, nego bila cijeloga svijeta. Franju se nije poznati moglo - odakle li mu samo takva

snaga, takvo veselje! Nije vie trebao moje potpore, nego je sam kroio, vodei on nas, pjevajui trubadurske pjesme na materinskom jeziku svoje majke. Vedar i razdragan, promatrao je svijet kao da ga prvi put vidi. Dva obredna vola prooe, njiui svoje sjajne vratine oprezno desnolijevo i oblizujui si vlane nozdrve svojim hrapavim jezicima. Besprijekorno bijeli bjehu, jakih i tustih vratova, okrunjeni vijencima od ita. Franjo zadivljen bijae - zastao je da im se nadivi i pruio im ruku na pozdrav. Kako su plemeniti! tiho je rekao. Koji su to estoki borci... ti suradnici Boji! Priavi im, pomilovao ih je po irokim snijenobijelim sapima, a volovi mu se okrenue - gledajui ga mirno i dobroudno, poput ljudi. Kad bih Svemogui bio ree mi uz osmijeh i volove bih na nebo ustoliio, zajedno sa svecima. Moe li, brate Leo, zamisliti nebesa bez magaradi, volova i ptica? Ja ne mogu. Aneli i sveci nisu dovoljni... na nebesima mora biti i tovara, volova i ptica! Nasmijao sam se - to bih drugo... I lavova! Ti tamo mora, brate Leo! I trubadura poput tebe, Franjo rekoh i poistih nekakvu dugaku dlaku koja mu je padala preko ramena. Krenuli smo dalje, a kako nam je strmina olakavala hod, potrali smo niza nju. Kamo idemo? Zato trimo...? iznenaeno e on, najednom zastavi. Ali, mladi moj gospodaru, zar nismo krenuli do Svetog Damjana? Nisi zaboravio valjda?... Franjo odmahnu glavom, pa e gorkim tugaljivim glasom: A ja pomislio da smo potrali jer smo krenuli osloboditi Sveti Grob... Sami... nas dvojica? upitao sam podrugljivo. Ali, nismo samo dvojica nas! pobunio se Franjo, lica odjednom u ognju. Nismo dvojica... trojica smo! Stresao sam se: istina je bila - trojica bijasmo, a zato i jesmo osjeali toliko radosti i samopouzdanja. Time je bio objanjen i na pohod - jer, tako mi Bog pomogao, naa ekspedicija nije miroljubiva bila; ba naprotiv, inilo se da je rat izbio, pa da smo vojska mi - bogati mladi gospodin, prosjak i Bog koji nas trkom vodi u napad. Koliko li je godina odnonda prolo! Franjo se u nebesa uzdigao, a ja se jo ne pokazah toliko vrijednim da okonam svoj ivot. Ostario sam: kosa i zubi mi ispadoe, koljena natekoe, a krvne ile okamenie. Ovoga trena ruka mi drhti pero drei, a list preda mnom sav je pokropljen i natopljen suzama to mi se iz oi teku. Pa i takav, kad se sjetim polaska onoga jutra, doe mi da skoim na noge, uzmem tap i uspnem se na brijeg, zazvonim i svijet uzbunim... Uistinu, Franjo, pravo si imao: nema tijela. Jedino to postoji dua jest - ona nama vlada. Priberi se, stoga, moja duo, sjeti se onoga jutra kad smo poletjeli put Svetog Damjana i sve prikupi, sve... na strahuju' od kukavica nevjernih! Dok smo tako hitali, iznenada zausmo smijeh i kikot djevojaki, pa smo ubrzali korak i ubrzo stiglo do ruevina Damjanove crkvice. Zidovi joj se bjehu opasno nagnuli, uti zvjezdan bjee im posve obrastao kamenove

izvaljujui ga iz leita, a mali se toranj odavno sruio, pa su mu dijelovi leali razbacani po dvoru... i malo nijemo zvono meu njima. I dalje smo uli smijeh i vrisak onih djevojica, ali nigdje ni traga ljudskom stvoru. Franjo me pogleda u udu: Cijela se ruevina smije! Mora da su aneli u njoj. A to ako su vragovi? upitao sam, nelagodom obuzet. Ajdemo natrag. Ne smiju se avoli tako, brate Leo. Kaem ti, aneli su... ekaj me tu, idem sam u crkvu ako je tebe strah. Ma ne... Idem s tobom rekoh posramljen. Ne ima- de brat Leo straha! Vrata, rastvorena, visjela su o okovima - prekoraili smo prag u travu zarastao i uli. Dva goluba prhnue kroz uske prozorie i nestadoe... U poetku nita nismo vidjeli u polumraku, ali ubrzo spazimo veliko starinsko raspelo objeeno nad oltarom, a na njem smo vie zamiljali nego uistinu vidjeli beskrvno tijelo kako lebdi poput duha. Njemu uz noge bjee slika svetog Damjana, do nje kandilo - bez plamika. Napredovali smo polako i teko, a zrak kao da bjee ispunjeni umom krila. Sad e se sveti Damjan ukazati na svojim takama Franjo e apatom; htio se pokazati neustraivim, ali mu je glas zamjetno treperio. Zali smo jo korak-dva, pa kroz usko okno na stranjoj stijeni svetita vidjesmo zelenilo za njim - malena je bila crkvena priprata. Osjetili smo miris rumarina i lozice naranastih cvjetova. Hajdemo u vrt ree Franjo. Zaguit' emo se ako ovdje ostanemo. Ali, upravo kad smo htjeli preko praga, zausmo komea- nje za oltarom ukanje svile i... uini mi se... um krila. Franjo me grevito dohvatio za ruku. Jesi li uo?! Jesi li? Meni je to nalik... Ali, prije nego to je uspio dovriti reenicu, tri djevojice u bijelom iskoie iz stranjeg dijela svetita - gdje su se dotad skrivale - protrae pored nas poput bljetavih munja i izjurie kroz vrata u dvorite... glasno ciei! Zatim su se poele grohotom smijati - razumjele su koliko su nas popla- ile, pa su nam se jo i rugati htjele. To je Franju tako uznemirilo da je i sam istrao u dvor - i ja za njim. Djevojke su nas vidjele, ali ne bjehu zaplaene - oito su poznavale Franju, jer se najstarija i zarumenje. On, pak, naslonjen na dovratak, poeo je brisati znoj s lica. Ona mu djevojka prie; vesela bijae, uzbuena, kose ukraene vjeniem od maslinove grane s plodovima. Franjo ustuknu korak natrake, kao da zaplaen bjee. Poznaje li ju? upitao sam ga apatom. uti! odgovorio mi je zamjetno posivio u licu. Djevojka je, pak, konano smogla smjelosti: Dobrodoao u na skromni dom, gosparu Franjo ree mu izazivaki. Franjo ju je gledao uskraujui joj odgovor, dok mu se donja vilica poela tresti.

 Ovo je kua svetog Damjana, gospoice rekoh da prikrijem Franjin muk. Otkad ste ju vi zaposjele? I ostale dvije djevojke prioe polako, s rukama preko usta da prigue kikotanje; neto mlae bjehu, u dobi od oko trinaest-etrnaest godina. Od jutros ree najstarija. Cijeli emo dan ovdje provesti... Ovo je moja sestra Agneza, a ovo nam je susjeda Ermelinda. Donijele smo sobom koaru hrane, kao i neto voa. Ponovo se obratila Franji: Ako bi gospar Franjo bio tako ljubazan da pojede neto s nama, bio bi vrlo dobrodoao. U nau je kuu stupio, gostoprimstvo mu nudimo. Drago mi je da te vidim, Klara... Franjo e tiho, bez osmijeha i glasom lienim razdraganosti, koji je oito dolazio iz njegova srca uznemirena pojavom mlade djevojke. Dole smo se igrati ree ona nastojei mu se pribliiti blagim prijekorom to im je svojim dolaskom pokvario zadovoljstvo. Ja se nisam doao igrati... nego stoga to sam neto sanjao. Bolestan si bio? upitala je djevojka; u glasu joj se sad osjetila prikrivena njenost. Bolestan sam bio prije nego to se razboljeh odgovorio joj je Franjo. Ne razumijem... Neka ti Bog dade da jednom razumije. Sluala sam te ponekad kako pjeva... nou nastavila je Klara, ne znajui to bi vie rekla ili ime bi produljila njihov sluajan susret. Mnoge si me noi mogla uti, Klara. Ali, nee vie... Djevojka je zabacila glavu unatrag, tako da joj se duga kosa rasula po ramenima, te razvezala vrpca to ju je drala na okupu. Zato? upitala je oborivi pogled prema tlu. Ne znam jo, Klara... i ne pitaj me. Moda u pjevati pod nekim drugim prozorom. Nekim drugim prozorom? Kojim?... ijim? Bojim... apnuo je Franjo pognuvi glavu, ali tako tiho da ga djevojka nije ula. ijim? ponovila je, pristupivi mu korak blie. Kojim oknom?... Franjo joj sada nita ne odgovori. Doi, Klara... igrati se idemo kaza joj jedna od djevojaka; obje su ju pritom povukle za ruke da im se pridrui. Ne priaj s njim... Zato s njim razgovara? Klara je, meutim, stajala kao ukopana, igrajui se zelenom vrpcom to joj se razvezala s kose. Povisoka i vitka bjee, sva u bijelo odjevena i bez nakita - osim sitna zlatnoga kria, dara o krtenju, koji joj je visio oko vrata, te amajlije u obliku srebrenog ljiljana, to je visjela meu njenim jedva zamjetnim, jo nedozrelim grudima. U te su djevojke najdojmljivije bile njezine obrve: nad onim kapcima tanke i ravne poput strijele, a na kraju povijene otro prema elu, tako da su njenim crnim oima oblika badema stalno davale strog i ljutit izraz. U nelagodi se latila svoje rasputene kose - kao da se na nju ljuti - te ju vrsto skupila i povezala onom vrpcom od zelene svile. Potom se obratila drugama:

 Idemo! ree prkosno. Otii emo dolje do druge crkvice, Portiuncule, a gospara Franju ostaviti ovdje da ini to hoe. Neto je usnio, ini se! Ermelinda je podigla ko negodujui, dok je Agneza, mlaa od dviju sestara, uzela svoj s voem - pa, s Klarom na elu njihove male povorke, djevojke odoe kroz maslinike prema dolini pod njima. Spaeni smo... promrmljao je Franjo duboko udahnuvi, kao daje izbjegao neku golemu opasnost. Sruio se na prag i pogledom ispratio tri djevojke, koje su - koraajui izmeu stabala - as bljetale svojim bijelim opravama, a as tonule u sjenu, sve dok nam nisu nestale s vidika. Spaeni smo... ponovio je i ustao. Vjerojatno se ve podne bilo primaklo - kad me je pogledao, vidjeh da su s njegova lica iezli svi znaci straha. Brate Leo... rekao mi izmijenjenim glasom, ozbiljnim i odlunim ...zar nismo rekli da smo nas dvojica vojska koja je krenula osloboditi Sveti Grob? Ne smij se - hou da vjeruje u to! Poet' emo malim, lakim djelima... a onda, malo pomalo, iskuati nae ruke na velikima. A zatim, kad poobavljamo i velike stvari, poduzet' emo nemogue. Razumije li to ti govorim, ili vjeruje da sam jo prikovan za postelju u Bernardoneovoj kui, pa da u bunilu zborim? Poduzeti nemogue, brate Franjo? upitao sam uasnut. Na to misli? Koliko daleko kani ii? Brate Leo, zar mi nisi upravo ti priao kako si jednom otiao znamenitom isposniku koji se toliko samoobuzdavao da je ivio na drvetu? "Svjetuj me, Sveti Oe!", zavapio si, a on ti je odvratio "Idi onoliko daleko koliko moe!" "Jo mi nekakvu uputu daj, Sveti Oe!" ponovo si uskliknuo, a njegov je odgovor bio "Idi dalje nego to moe!"... Vidi, brate Leo, ii emo dalje nego to moemo! Sad emo, pak, ruevine Svetog Damjana upotrijebiti da nam daju zamah. Razumije li to ti govorim? Ne postavljaj mi pitanja, Franjo odvratio sam. Ne razumijem nita... i sve razumijem. Samo nareuj! Srce mi bjee zahvatio takav oganj da je mogao progutati cijelu umu. Prikupit emo kamenje, a kako imam jo neto Bernar- doneova novca u kesi, nabavit emo vapna i zidarskog alata, pa emo se nas dvojica baciti na posao i uvrstiti zidove. I crijepa emo kupiti za krov, da voda ne prodire unutra kada dadi... a trebat' e i ulja za sveevo kandilo. Koliko li je godina bez svijee?... Ali mi emo ga osvijetliti. Slae se? Zakukao sam rukave - njegove su mi rijei uzburkale krv. Kad poinjemo? Odmah! Sveti Damjan prokinjava, u ruevinu se pretvara... u tminu tone i ne moe ekati. A nae due, brate Leo... to misli, mogu li one? I one su kii izloene, i one se uruavaju, u mrak propadaju. Naprijed, drugaru moj - u ime Boje! Zbacio je svoj barunasti plat s plea i poeo izdvajati veliko ugaono kamenje to je popadalo uokolo, zakrivi cijeli dvor oko crkvice, a ja sam prikupio rubove svoje halje i tako oblikovao vreu u koju sam skupljao kamene ulomke i istresao ih na jedno mjesto. Radei, Franjo je opet zapjevao trubadurske pjesme to ih je nauio kao dijete. Govorile su o

ljubavi... prema komu? Trubaduri su slavili vrline voljenih gospa - dok je Franjo, sada pjevajui, nedvojbeno mislio na Blaenu Djevu Mariju. Veer je ve bila kad smo se vratili kui. Cijelim smo putem zaneseno priali o kamenu, vapnu, zidarskim pomagalima - kao dvojica graevinskih radnika... a jednako mislei na Boga i na spasenje svijeta kojem je prijetilo uruavanje. Te sam veeri prvi put shvatio da je sve na svijetu jedno - da je i najskromniji in tijekom dana dio ovjeje sudbine. I Franjo je bio snano uzbuen: i on je spoznao da nema velikih i malih djela, da je zatvoriti pukotinu u zidu jednim jedinim kameniem isto to i poduprijeti cijelu zemlju da ne padne - isto to i osnaiti duu da se ne bi uruila. Kad smo se primakli nadomak kui, gospa Pica je sjedila uza svoj prozor nestrpljivo pogledavajui niz cestu. Mrak se jo ne bjee spustio vani se dobro vidjelo - pa kad nas je jo udaljene zamijetila, sila je niza stube da nam sama otvori vrata. Namjeravala je prekoriti sina to kasni i umara se, jo posve nezalijeen, ali kad je stupila preda nj i vidjela mu lice - rije nije izustiti mogla. Promatrala ga je u udu trenutak-dva, a onda konano prozbori: Tvoje lice... zato je tako ozareno, sine? Ako misli da sada zraim, majko... priekaj samo! 'odgovorio joj je uz osmjeh. To je samo poetak, na prvoj smo stepenici, a ima ih sedamdeset i sedam tisua. Zatim je primio majku za ruku i nagnuo se da bi joj apnuo u uho: Veeras e brat Leo s nama jesti... za istim stolom! Sljedeega smo se jutra zorom iskrali iz kue kao dvojica lupea i otili na trnicu. Nakupovali smo alata - dva ekia i dvije zidarske lopatice, boja za zidove i stolariju, kao i etaka, te naruili crijep i vapno za mijeanje morta. Potom smo urno krenuli putem prema Svetom Damjanu. Nebom su plovili rastrgani oblaci, prohladno bjee, jer je s planina puhao povjetarac to je tipao za obraze. U dvoritima su se uli jutarnji pijetli budili su se ljudi i ivotinje - a meu maslinama bljetava lia zapreni su volovi polazili na svoj posveen svagdanji trud. Ovako se dua budi Franjo e iznenada mi se obrativi. I ona ima svoje volove, pet njih... pa ih jutrom upregne u jaram i poinje orat' i sijat'. Sijati... to? upitao sam, ne razumjevi. Carstvo nebesko. Ili nebesko kraljevstvo... ili pakao odgovorio je Franjo, zastavi da ubere krasan uti maslaak iznikao pokraj puta. Ali, kad je ve bio pruio ruku prema njemu - odjednom se predomislio i odustao. Bog ga je dao da uresi put, a ne smijemo spreavati Boja stvorenja da ispune svoju dunost rekao je i mahnuo rukom cvjetiu kao da odmahuje zbogom voljenom bratu. Kad smo konano doli do oronule kapelice, zatekli smo njezinog uvara kako se suna na pragu. Bjee to starac po- grbljen od godina, poharan siromatvom kao i crkvica Svetog Damjana. Kad mu se naao u blizini, Franjo je zastao na trenutak... preneraen: Da nisi ti sveti Damjan? tiho e, ali je potom uinio jo nekoliko koraka, priao tom ovjeku i prepoznao ga.

 Stari otac Antun... crkovnjak. Znam ga. S olakanjem je pristupio sveeniku koji je, nemajui upe, spao na uvara ruevine, te mu poljubio ruku. S tvojim doputenjem, starino, popravit' emo crkvu. Naime, svetac mi se u snu javio i rije sam mu dao... Sveenik ivahno pridignu glavu: tijelo mu jest bilo oronulo, ali njegove oi jo bjehu dva iva plama. Zato meni nije u san doao? upitao je ljutito i posramljeno. Ostario sam sluei mu, zar ne? Liio me doma i kuita... koliko sam potroio na ulje da mu kandilo upaljeno drim, na metle za ienje poda, na tamjan da ga okadim... vino da mu kip operem. A je li mi se ikad u snu ukazao ili mi bilo to ugodno rekao? Nikad! A sad - eto... ukaza se tebi. Nisi li ti onaj raskalaeni i kvarni sin gospara Bernardonea? Onaj koji po cijele noi lunja ulicama sa svojom gitarom? Jesam, oe, taj sam... raskalaeno gosparsko udovite. A to onda moe Bog od tebe oekivati? Nita odgovorio je Franjo. Ba nita. Ali, ja od njega oekujem... sve. to podrazumijeva pod tim sve? Spas moje due. Stari je sveenik oborio glavu i uutio estoko posramljen, drei ruku nad obrvama kako bi zatitio oi od sunca. Franjo i ja, zasukavi rukave, dali smo se na posao - i malo-po- malo, ne kanei to svjesno, obojica zapjevali. Najprije smo se motali tamo-amo, prikupljajui kamenje, a kad je pristiglo vapno, latili smo se zidarskih lica i lopatica - poput dviju ptica koje gnijezdo grade. Na to li ti sliimo, Franjo? upitao sam iznenada mog drugara, a on je odgovorio sa smijehom: Na dvije ptice koje u proljee gnijezdo svoje svijaju. Stari se sveenik pridigao i zagledao u naem smjeru, nita ne govorei. Svako malo kriom je bacao pogled na Franju - i kriao se. Oko podneva, pak, ode prema svojoj kuici, koja bjee uza samu crkvu, da bi se ubrzo vratio nosei drveni pladanj s dvjema jemenim pogaicama, dvjema pregrtima crnih maslina, glavicom luka i malenim vrem vina na njemu. Kada ovjek radi, nahrani ga... naredio je apostol Pavao - kaza nam s osmijehom. Tek smo tada postali svjesni gladi - pa smo posjedali na zemlju ukrtenih nogu i otpoeli obrok. Jesi li ikada jeo masline tenije od ovih, ili tako ukusan kruh? upitao me Franjo, vaui slasno svoju jemenicu. A jesi li se ikada napio izvrsnijega vina? Jednom i samo tada odgovorio sam ali to u mojem snu bjee... (sjetio sam se kako gladan ovjek esto kruh sanja) ...a u tom snu na nebesima sam bio, pa mi aneo prie s upravo takvim pladnjem, takoer s jemenim hljebom, maslinama, lukom i pehariem vina. "Dalek si put preao, mora da si izgladnio", rekao mi je. "Sjedi, pojedi i popij malo prije nego to pred Boga stupi." Tako se bjeh opruio nebeskom tratinom i

poeo blagovati, a svaki se zalogaj to mi je niz grlo silazio u duu pretvarao. Kruh, vino, kapula... sve se duom stvori - ba kao i sad. Opet smo se bacili na posao: lomei kamen, mort mijeajui, sve napjeve to smo ih znali pjevajui... Ugraivali smo krhotine i bukom zatvarali naprsline u zidovima crkve. No se poela sputati, a u tomu mi se trenu priini da se sveti Damjan pojavio iz njezine unutranjosti, stao na prag te odatle nas osmotrio sav zadovoljan. Ali, ostarjeli crkov- njak to bjee - premda i on nasmijan. Tko bi znao, moda je on ipak sveti Damjan tiho e Franjo, promatrajui sparuena staria na pragu hrama. Mogue je da su se, nakon toliko godina u molitvi i siromatvu, njih dvojica stopili u jedno. I zaista, kad je mrak pao i mi konano prestali s radom, te poli da mu poelimo laku no, njegovo je lice blistalo kao da je sveevo.

X
Neu navoditi koliko smo dana i tjedana tako radili - kako bih se i mogao sjeati! Vrijeme je protjecalo poput zapjenjena potoka - a mi smo tekli zajedno s njim, kreei zidove, slaui crijep na krovu, rukujui naim ekiima, zidarskim licama i soboslikarskim etkama. Svakoga je jutra sunce izlazilo, uspinjalo se prema sreditu neba i potom zalazilo, veernje zvijezde pojavljivale se na zapadnom nebu, no padala... dok bismo se mi presretni uspinjali prema Assisiju, ruku oblijepljenih mortom. Jedino to sa sigurnou mogu rei jest da smo tijekom svakog od onih posveenih dana i tjedana obojica iskusili osjeaj radosti, hitnje i ljubavi ba kao u ptica kada gnijezdo grade; da, tada smo po prvi put shvatili stvarno znaenje "gnijezda", "ptice" i ushita spoznajom da nam je nutrina ispunjena "jajima"! U ostacima naih ivota ti e nam dani sjati, blagi i milou okupani, kao da bjehu razdoblje zavjetanja... zavjetanja naih dua Bogu. to se to dogodilo, to se zbilo, brate Leo? upitao me Franjo jednoga jutra dok smo poinjali djelati. Je li se svijet promijenio... ili mi? Plaem, pa se smijem - a pla i smijeh isto mi bivaju. Kao da kroim nad zemljom za visinu ovjeka, zrakom da hodam!... A ti, brate Leo? Ja?... Ja vjerujem da sam gusjenica ukopana duboko u zemlju. Cijela je ona nada mnom, pritie me, a ja se poinjem probijati kroz ilovau, nalazei si puta prema povrini kako bih prolomio skoreni sloj i domogao se svjetla. Teko je to kopanje prolaza cijelom dubinom tla, ali sam u stanju trpeljiv biti jer imam snaan predosjeaj da u se, im se svjetlosti dokopam, u leptira preobraziti. To! To nam se zbiva! uskliknuo je Franjo radosno. Sad razumijem... Bog te blagoslovio, brate Leo! Mi smo dvije gusjenice koje e leptiri postati. Stoga... na posao! Mijeaj mort, donosi kamenje, licu mi dodaj! Upravo kada smo konano trebali dovriti obnovu Svetog Damjana, stari se Bernardone vratio s puta - zapanjivi se kad nije sina zatekao u duanu. Jer, Franjo vie nije odlazio tamo da bi pomagao u poslu, nego je

jutrom kretao od kue, a naveer se vraao, sam se i hranei: Bernardone ga vie nije imao prilike vidjeti. Kamo tvoj ljubimac odlazi svakoga jutra... umjesto da brine o trgovini? upitao je enu, zamjetno razdraen. Spustila je pogled, nemajui smjelosti da mu to u lice kae. San je usnio... odvratila je. Sveti Damjan - velika je milost njegova - doao mu i naredio da njegovu crkvicu popravi. I...? Ide stoga svakoga jutra onamo i gradi. Sam!? Svojim dvjema rukama? Svojim dvjema rukama. Zaista sam? Ne ba... S prijateljem, prosjakom. Gospar Bernardone se namrtio i stisnuo ake. Sin ti je krenuo pogrenim putem, gospo Pica... ree joj ...a to je tvoja sramota. Moja? Da, tvoja. Tvoja krv je kriva! U krvi vam je da budete trubaduri, vjetropiri i luaci... zna ti to. Majine se oi napunie suzama... Bernardone dohvati svoj tap, pa e gnjevno: Idem ga potraiti. Nema on samo tvoje krvi, nego i moje... pa jo uvijek ima nade za nj. Pred Svetim se Damjanom pojavio neto prije podneva - lika mrana, dok su mu se grudi napinjale od zadihanosti pjeaenjem. Franjo se zatekao na krovu crkvice, gdje je polagao crijep - a kako smo toga dana trebali okonati posao, pjevao je trubadurske napjeve na majinu materinskom jeziku s jo veim uitkom nego inae. Bernardone podie tap, te mu dovikne: Hej ti, metre!... Silazi, trebam te. Dobrodoao, gosparu Bernardone Franjo e sa sljemena krova. to hoe? I moj se duan uruava. Sii, idi ga popraviti! ao mi je, gosparu Bernardone, ali ja ne popravljam prodavaonice... njih razvaljujem. Bernardone je ispustio gromki urlik i u bijesu stao udarati tapom po oblutcima u dvoru. Htio je neto kazati, ali nije mogao nai prave rijei, pa je samo nabirao i uvrtao usne. Silazi ovamo istoga trena! povikao je konano. Nareujem ti da sie! Zar ne zna tko sam?... Otac sam ti. Oprosti, gosparu Bernardone, ali Bog je moj otac. Bog i nitko vie. Pa tko sam ti ja onda? upitao je Bernardone s pjenom na ustima; dok je onako stajao na suncu, s kose kao da mu se dim dizao. Tko sam ti ja onda? opet je uzviknuo. Tko sam ja... tko? Ti si gospar Bernardone, onaj koji ima veliki duan na glavnom trgu u Assisiju... koji gomila zlato u svojim kovezima, koji ljude oko sebe svlai do gola, umjesto da ih odijeva. Stari je sveenik uo viku i izaao iz svoga kuerka. im je spazio Bernardonea, razumio je to se dogaa. Zastraen, stupio je naprijed,

posegnuo rukom pod mantiju i izvadio kesu s novcem to mu ga je Franjo bio dao da kupi ulje za sveevo kandilo. Ovo je tvoj novac, gosparu Bernardone ree. Oprosti mi... tvoj sin mi ga je dao, ali ga ni taknuo nisam. Bernardone je pograbio kesu i ne pogledavi crkovnjaka, te ju spremio u dep, pa e tada - opet vitlajui tapom put krova: Proklet bio!... Silazi odatle da te premlatim kako zasluuje. Dolazim odvratio je Franjo i poeo se sputati. Spustio sam mistriju i ekao da vidim to e se dogoditi. Otresajui prainu i osuen mort s odjee, Franjo se primicao ocu - iz Bernardoneovih oiju sijevali su plamenovi. Stajao je ondje poprijeko ga gledajui, spreman da spali pobunjenog momka. Nije se micao, nita nije govorio samo je, s podignutim tapom, ekao sina da mu prie. Franjo mu je pristupio, a kada se - s rukama prekrtenim na prsima - naklonio da pozdravi oca, stari je Bernardone digao svoju teku ruetinu i odvalio mu estoku pljusku po desnom obrazu... nato mu je Franjo okrenuo lijevi. Udri i po drugomu, gosparu Bernardone staloeno je rekao. Pljusni me i po drugom, inae bi se mogao uvrijediti. Priskoio sam da pomognem prijatelju, ali e on, ispruivi ruku: Ne mijeaj se u Boja posla, brate Leo. Gospar Bernardone pomae sinu da spasa nae... Udri, gosparu Bernardone! U tom je trenu Bernardone pobjesnio - digao je tap da bi udario njime sina posred glave, ali mu ruka zastade nepokretna u zraku. Franjo ga je u udu pogledao: niz Bernar- doneovo elo slijevale su se krupne grake znoja, a usne su mu pomodrjele. Lice mu se izobliilo od straha, jer koliko god se inilo da se upinje ne bi li Franju tresnuo tapom po lubanji - ruka kao da mu se skamenila. Franjo je vidio da njegov otac bulji u zrak pred sobom, prodornim pogledom, a tresui se od uasa. Mora da se neki razljuen aneo obruio na starca i zadrao mu ruku - a premda ga Franjo, kao ni ja, ne vidje, obojica smo zauli krila kako estoko mlate zrakom. Nita to nije, oe, nita... ree Franjo. - Nemaj straha. Srcem se saalio na nj, pa pruio ruku da bi ga primio za nadlakticu, ali se stari Bernardone naprasno zanjihao i u jednom pokretu sloio na kaldrmu od oblutaka. Kad je doao sebi, sunce je bilo u zenitu, stari je sveenik jo drao u rukama vr s vodom kojom je kropio sljepoonice onesvijetenoga, dok je Franjo, glave meu dlanovima, sjedio uz oca prekriivi noge, zagledan u daleke suncem okupane padine Monte Subasija. Stari se Bernardone pridigao u sjedei poloaj i potraio svoj tap. Priskoio sam kako bih mu pomogao da se pridigne na noge, ali je odbio potporu, odmahnuvi rukom. Ustao je potom, silno iscrpljen, obrisao znoj te - ne izustivi ni rijei, ne uputivi ni pogleda sinu koji je jo sjedio na tlu, a ni sitnom sveeniku s vrem vode u rukama - otresao odjeu, oslonio se svom teinom na tap i krenuo polako uza stranu. Ubrzo nam je nestao za okukom na putu.

X
Te se noi Franjo nije vratio domu, samo sam ja ostao uza nj. Pretraujui okoli Svetog Damjana, nekoliko je dana ranije naao u blizini peinu u koju se potom, naputajui zidarski posao, znao satima povui. Mora da je ondje provodio vrijeme u molitvi, jer bi - kada god se vraao da bi se ponovo latio posla - oko njegova lica treperio oblak svjetlosti to mu je okruivao glavu ba poput oreola na slikama svetaca: plamen molitve sterao se i oko njegove. Poli smo u onu pilju i zavukli se u nju - bila je ispunjena vonj em vlane zemlje. Poloivi dva kamena da nam slue kao jastuci, legli smo bez veere i ne razmijenivi ijedne rijei. Bio sam iscrpljen i odmah zaspao, a mora da je ve zora bila kada sam, probudivi se, spazio Franju na ulazu u peinu, lica zarivena meu koljena. Zauo sam neprekidno mrmljanje bez razgovjetne rijei - uini mi se da tiho plae, nastojei da me ne probudi. Sudba mi je namijenila da mnogo puta u godinama to su slijedile ujem Franju kako plae, ali toga jutra njegovi su jecaji bili kao u djeteta koje bi da ga se njeguje, a matere mu nema. Dopuzao sam do ulaza i kleknuo uza nj, zagledavi se u nebo. Zvijezde su ve blijedjele, samo nekoliko njih jo se vidjelo na mlijenoplaviastoj pozadini, dok se jedna, najvea od svih, bljeskala zelenim, crvenim i modrim sjajem. Koja je ono zvijezda, brate Franjo? upitao sam ga, ne bih li mu odvukao misli od uzroka plaa. Znade li?... Bit' e da je to neki arhanel rekao je, zadravajui suze. Tko zna... moda arhanel Gabrijel. Takav je, blistav i sjajan, siao jednoga jutra s neba i prozborio "Zdravo, Marijo!". Umuknuo je potom na trenutak, a onda e: A ona zvijezda istonije, to bljeti treperei... koju e uskoro skriti sunevo svjetlo - ona je Lucifer! Lucifer?! uskliknuo sam u udu. Kako? Zato?... Nije to poteno. Tisuu je puta bljetaviji od arhanela Gabrijela! Zar ga tako Bog kanjava? Upravo tako odgovorio je Franjo priguenim glasom. Nema goreg naina kanjavanja, brate Leo, nego to je na zlonamjernost odgovoriti milou. Zato si iznenaen? nastavio je nakon trenutka utnje. Zar nije Bog tako sa mnom postupio - bijednim, prljavim i beskorisnim Luciferom to jedino jesam? Umjesto da sune munjom i u pepeo me pretvori one noi kada sam pjevao - krcat hrane i pia, moralno kvaran - to je uinio? Poslao mi je svetog Damjana u snu i svjetovao me da podmetnem lea pod njegovu crkvu. "U pogibelji je", ree, "uvrsti ju, imam u te povjerenja." Tada sam drao da govori o uruenoj kapelici, pa sam ju obnovio. Ali sada... Uzdahnuo je, rairio ruke i duboko udahnuo. Sada? upitao sam, gledajui ga pun strepnje.

 Sad mi srce jo nije mirno. Ne, nije on govorio o crkvici... to mije na umu cijele noi, brate Leo. Poinjem razumijevati strano skriveno znaenje njegovih rijei. Utihnuo je potom. Mogu li ga i ja znati, brate Franjo? Kai mi, da se mogu radovati s tobom. Nee se radovati, jadni brate Leo. Ne, prestrait' e se, a ne razveseliti. Ali, strpljiv budi... doi sa mnom, vjeruj mi. Malo po malo e razumijevati, a tada e poet' plakati - moda e se i vratiti htjeti. Odista je teak put uzbrdicom, ali... tko zna - moda e ti tada biti prekasno da se vrati. Ruku mu uzeh, htijui ju poljubiti, ali mi nije dao. Kamo god krene, i ja u tamo, brate Franjo. I nita te vie pitati neu... samo vodi! Zautjeli smo promatrajui krajolik obasjan sve jaom svjetlou. Planinski su se obronci, u svitanje pupurni, postupno zaodijevali rumenilom, a zatim bljetavo bijelim svjetlom - na to su stijene, maslinova stabla i zemlja meu njima uzvraali klicanjem. Sunce se pomolilo za kamenim grebenom - a mi, na vratima mrane pilje, digosmo prema njemu ruke u znak pozdrava. Ustao sam kako bih krenuo prema Svetom Damjanu da skupim na alat, pometem crkvicu i sve dovedem u red. Daj alatke starom kuratoru ree mi Franjo ali ih najprije, jednu po jednu, poljubi, jer su nam dobro posluile. Mi ih vie ne trebamo, jer se ona crkva to emo ju osnaivati ne moe obnoviti zidarskim pomagalima ni mortom. Zaustio sam da upitam zato, ali odmah i zatvorih usta; razumjet' u jednoga dana, rekoh sam sebi - ^alja pokuati... i strpljen biti. Idi i neka je Bog s tobom kaza mi Franjo. Ja u provesti dan u peini, Boga molei... mnogo mu toga imam rei... preklinjat' u ga da mi snage da. Ponor je preda mnom - kako da ga preskoim? A ne skoim li, kako u ikada moi Boga dosei? Poao sam - a tek mnogo godina kasnije, kad je Franjo bio ve jednom nogom u grobu i spremao se sa ivotom rastati, saznao sam to se onoga dana u pilji zbilo. Leao je na goloj zemlji pred Portiunculom - sjeam se, bjehu ga napali umski mievi koji su mu htjeli poderati ono malo mesa to mu bjee ostalo. Nije mogao zaspati, pa me pozvao da sjednem uza nj i tjeram ih, kao i da mu drutvo budem. Tada mi je, kada sam prosjedio tu no s njim, otkrio to se onda dogodilo u peini. im je sam ostao, bacio se niice na zemlju i stao ljubiti tlo - Boga zazivajui. "Znam da si posvuda", govorio je, "pod svakim u te kamenom to ga podignem nai; u svakom zdencu u kojeg pogledam tvoje u vidjeti lice; na svakoj kukuljici u koju se zagledam, ondje gdje se naziru budua krila, tvoje u ime upisano nai. Stoga si i sada ovdje, u ovoj pilji, kao i u grudi zemlje to ju u ovom trenu ustima priti- em. Vidi me i uje... i saalijeva se nada mnom." "Stoga, Oe, pouj to ti kazati hou. Prole sam noi u ovoj peini radosno uskliknuo: 'Uinio sam ono to si me potaknuo da uinim: obnovio sam Svetog Damjana, uvrstio ga!' A ti si mi odgovorio: 'Nije dovoljno!'

'Nije dovoljno? to jo hoe da uinim? Naredi mi!' - kazao sam... a onda sam opet zauo tvoj glas: 'Franju - Franju uvrsti, sina Bernardoneovog pregradi!'" "Kako njega da utvrdim, Gospode? Toliko je putova... a koji je moj? Kako u pobijediti zloduhe u sebi? Jer, mnogo ih je - ne priskoi li mi upomo, izgubljen sam! Kako da potisnem tjelesno, Gospodine, da se ne umijea meu nas i ne razdvoji nas? I sam si vidio, Gospode, kako mi se srce uznemirilo kad se naoh licem u lice s onom djevojkom pred Svetim Damjanom, kako li sam uzrujan bio kada se s ocem suoih. Kako da se sauvam od njega i majke mi, od ena i prijatelja, od lagodna ivljenja, gordosti i udnje za slavom, od sree same?... Sedam je smrtnih grijeha, a svih mi sedam srce nagriza. Kako da se, Gospode, od Franje spasim?" Vapio je i trapio se tako cijeloga dana, opruen tlom u peini, estoko drui. Predveer, pak, dok sam ja jo tumarao Assisijem milodare prosei, Franjo je zauo njegov glas nad sobom: "Franjo!" "Evo me, Gospode! Zapovijedaj." "Franjo, moe li otii u Assisi - mjesto u kojem si roen i gdje te svatko poznaje - moe li tamo poi, pa stati pred kuu svoga oca i, poeti pjevati, plesati i ruke sklopiti, izvikujui moje ime?" Franjo ga je sluao, tresui se sav - ne odgovarajui... a tada opet zau onaj glas nad sobom, ali sad izbliega, u samo uho: "Moe li ovoga Franju pod noge baciti? Moe li ga poniziti?... Jer taj Franjo prijei nae sjedinjenje - pa ga uniti! Djeurlija e za tobom trati i kamenjem te zasuti, mlade e gospe na prozore izai i u smijeh prasnuti, a ti e se, u silnu zanosu, premda krvav od kamenovanja, uspraviti i povikati 'Tko jedan kamen na mene baci, neka je jednom od Boga blagoslovljen; tko dva kamena baci, neka ga Bog dva puta blagoslovi; tko se triput na me kamenom baci, triput neka i od Boga blagoslovljen bude...' Moe li to? Moe li? Zato ne kazuje?" Franjo je sluao, tresui se kao iba na vodi. Ne mogu, ne mogu... ponavljao je u sebi - ali ga je sram bilo otkriti svoje misli. Konano je prozborio: "Gospode, ako moram plesati nasred trga i uzvikivati tvoje ime, ne bi li me mogao poslati u neki drugi grad?" Ali, onaj glas bjee pun estine i prijezira: "Ne! U Assisi!" Franjine se oi napunie suzama. Zagrizao je zemlju to ju dotada cjelivae. "Smiluj mi se, Gospodine", zavapio je. "Vremena mi daj da duu pripremim, da pripremim tijelo... Tri dana item od tebe, tri dana i tri noi, ni aska vie." Glas onaj iznova je zagrmio, ali ne vie u Franjino uho, nego u njegovoj utrobi: "Ne, nego sad!" "Ali emu takva hitnja, Gospode? Zato me tako kanja- vas? "Jer te volim...", glas e Gospodinov, njean i blag sada, dolazei iz Franjina srca. Sva mu gorina odjednom grudi napusti i on se snagom ispuni - ne svojom, nego svemoguom. Ustao je, lice mu se ozarilo, a koljena vrsta

postala. Trenutak je zastao na vratima pilje - sunce se upravo spremalo na poinak. "Idem...", rekao je i prekriio se. Upravo sam se u tom asu ja vratio iz pronje, torba mi bjee puna pljesniva kruha. Vidjeh ga kako stoji u otvoru ulaza, lica sjajna poput izlazeega sunca - bljesak tako snaan bjee da sam morao rukom zasjeniti oi. Kanio sam mu rei: Hljeba sam donio, Franjo, mora da si gladan... nita nisi jeo cijeloga dana, sjedni pa da blagujemo. Ali, bilo me sram to mu rei, jer sam u asu kada ga spazih spoznao da on kruha ne treba. Kad je on mene ugledao, podigao je ruku i rekao: Idemo! Kamo? Skoiti! Opet sam bio suvie bojaljiv da bih zatraio objanjenje. Skoiti?... Preko ega - i zato? Nisam razumio, nego - kad je on krenuo, urno gazei tvrdom zemljom i kamenjem - poao za njim, u stopu prema Assisiju.

5
No je ve padala, pa nebo na zapadu bjee tamno, boje prezrele raeljke; oblaci udnih oblika, milostivi spram zemlje jer su ju svjeinom darivali, uzdizali su se nad tlom jo vrelim od zapare dana. Plodna je umbrijska ravan ponirala u spokoj - nakon to je ispunila dunost darujui ljudima ito, vino i maslinovo ulje. Sada, smirena, leala je pod nebom s vjerom u kiu, kako bi sjemenje pod njezinom povrinom iznova urodilo plodom. Teaci su se vraali kuama, a pred njima su se, spora i dostojanstvena koraka, kretali uhranjeni dobroudni volovi. Na tren su nas pogledali svojim blagim, nimalo zauenim oima - kao da i sami bjesmo volovi, premda drugaije vrste, koji su se takoer vraali u Assisi nakon dnevne tlake, privueni zovom staje pune sijena i zobi. Franjo je hitao prvi, duboko zamiljen. Povremeno bi zastao, pogledavajui u nebo kao da oekuje kako e mu se netko otamo obratiti. Ali, nita se nije ulo osim blaga uma vjetra u kronjama i daleka lavea pasa u Assisiju, pa bi on - uzdahnuvi svaki put - nastavljao uspon. U nekom je trenu zastao da me prieka. Zna li plesati, brate Leo? tiho me je upitao, kao u povjerenju. Plesati!? nasmijao sam se. Pa ne idemo na svadbu, valjda? Idemo, ba na svadbu... tamo idemo, brate Leo - i ne smij mi se. Sluga se Boja vjenava. Koja sluga Boja? Dua. Udaje se za velikoga Ljubljenog. Na Boga misli, brate Franjo? Da, na Boga, brate Leo, pa moramo zaplesati pred Bernardoneovom kuom, nasred trga, brate Leo... jer e se tamo vjenanje zbiti. Pljeskat' emo rukama i pjevati, brate Leo, pa e se ljudi skupiti, ali e nas, umjesto da nas ponude kolaima od badema i kau "Poivjeli sretni dovijeka!", obasuti kamenjem i limunovim korama.

 A zato ne kolaima od badema... lovorovim liem i limunovim cvijeem? Zato kamenjem i korama, brate Franjo? Nastavio se uspinjati ne odgovorivi mi. Pred oima mi bjehu njegove mrave potkoljenice i stopala bosa i krvava, jer se stalno o neto spoticao i posrtao. Ubrzao je korak, gotovo trei stalno, zagledan u Assisi - kao da ga je odjednom spopao poriv za hitnjom, udnjom golemom. Ali, kad smo se domogli gradskih zidina, koljena su mu zaklecala i on stade. Brate Leo... ree daui, skruenim glasom, primajui se moje ruke ...sjea li se kako je one noi na Maslinskoj gori Krist digao ruke put nebesa i zavapio "Oe, moe li me mimoii ova aa?" Znoj mu se sa ela cijedio, brate Leo, sav se tresao... a ja ga vidjeh, brate Leo, jer sam ondje bio - i vidio ga! Silno je drhtao. Smiri se, smiri se... Franjo, ne tresi se tako. Doi, poi emo u nau peinu, pa e provoditi dane u molitvi. Ja u, pak, moje prosei... te emo s veeri sjesti s ulomkom hljeba pred sobom i razgovarati o Bogu. Govorio sam mu blago i umilno, bojei se estine u njegovim oima. On je, meutim, daleko bio - na gori Maslinskoj... i nije me uo. Da, tresao se... promrmljao je sav se tresao, ali je prihvatio kale i ispio ga u jednom gutljaju, sve dok mu dno ne vidje! Oslobodivi se moje ruke, odluno je nastavio kroz gradske dveri, a onda se okrenuo i pogledao me podigavi ruku. Hajdemo rekao je glasno, a odmah zatim dodao apatom: Kriste, pomozi mi! Slijedio sam ga trkom - jer sam bio opinjen njegovom rtvom i stoga mu htjedoh to blie biti, kako bi je sa mnom podijelio. emu li je ljudska dua nalik? - pitao sam se razmiljajui o Franjinu samrtnu bljedilu i drhtajima to su mu prolazili tijelom. Na to li je dua u ovjeka nalik?... Na gnijezdo s jajima? Na ednu zemlju koja put neba gleda kiu ekajui? Ili je dua ljudska samo uzdah... hropac to se u nebo die? Franjo se okrenuo, pogledao me, te kazao: Moe se vratiti, brate Leo... ako hoe. Ne idem natrag odvratio sam. Ostajem i ako ti ode. O, kad bih samo mogao... kad bih imao snage uzmai! Ali nemam. Digao je pogled put neba: Tvoj lik je u vodi, u kruhu, u svakom poljupcu... obraz je tvoj u ei i u gladi, u kreposti. Pa, kako onda, Gospode, da te izbjegnem? Skok po skok, prepreke izbjegavajui, vratio se na usku stazu i uskoro smo izbili na Trg svetoga Jurja - gdje je stao skakutati, rukama pljeui i uzvikujui: "Doite! Pristupite svi! Priite da ujete o novom bezumlju!" Bila je to ura kad su se teaci, s natovarenim magarcima, vraali iz svojih vinograda i nasada dinja. Trgovci i obrtnici zatvarali su duane i skupljali se po krmama da popiju po etvrt litre vina i ugodno porazgovaraju s prijateljima. Starice su sjedile na kunim pragovima mutna vida, ali ne marei ni za to, jer su ih odavno prestali zanimati ulica, eljad i asika magarad. Djevojke i mladii, pak, oprani i u istoj odjei, prikladnoj za subotnju veer, etali su gore -dolje dugakom i uskom glavnom ulicom. Oblaci se bjehu razili, svje je vjetar zapuhao, pa su vrpce u djevojakoj kosi leprale izazivajui uzbuenje mladih

mukaraca koji su ih promatrali oima punim strasti i poude. U gostionicama se zaue i prve lutnje... Odjednom nastade smijeh, povika, poruga - pa se svi okrenue da vide to je: Franjo, na rubu trga, poskakivao je zadignute dolame! Priite, hodite svi! Pristupite, brao, da ujete o novom ludilu! Za njim je trao opor djeurlije kreveljei se - deriad ga je gaala kamenjem. Naganjao sam ih i prijetio im tapom, ali sve ih je vie kuljalo iz svake pokrajnje ulice, skupljajui se u hordu i napadajui Franju. On, smiren i nasmijeen, povremeno se osvrtao, pruao ruke put djece i uzvikivao: "Tko se jednim kamenom na me baci, neka ga Bog jednom i blagoslovi; tko li baci dva kamena, neka je dvaput od Boga blagoslovljen; onaj, pak, tko se trima kamenima na me hitne, neka triput i blagoslovljen bude..." a po njem je pljutala neprekidna kia kamenja. Krvarilo mu je elo, ubrzo i jagodica - a graani istrae iz gostionica, grohotom se smijui. ak se i asiki psi uzbu- nie: okupljeni u opor, bijesno su lajali na Franju. Stap sam preda nj kako bih primio moj dio kamenja, ali me odgurnuo ustranu i nastavio mahnito skakati - ve sav u krvi. Poujte, brao... o novom bezumlju! Nije ga bilo tko se nije smijao, a mladii su mu i zvidali, lajali poput kuadi i mijaukali kao make u veljai, ne bi li ga nadglasali - dok su djevojke, natiskane oko stupova drevnoga hrama, vritale i ciale. Netko je, iz krme na drugoj strani trga, posprdno doviknuo: uj, nisi li ti onaj Franjo, Bernardoneov sin, sklon lagodnu ivotu? Pa reci nam u em' je to novo ludilo... da vidimo to to jest! Kai nam, kai! zaulo se sa svih strana, pomijeano s uzvicima poruge. Franjo se popeo na stubite hrama, pruio ruke prema bunoj rulji i povikao: Ljubav! Ljubav! Ljubav! Zatim se rastrao od jednoga do drugog kraja trga, skaui, pleui i uzvikujui. Naslonjena na ogradu blistave palae, jedna ga je djevojka gledala gledala i plakala. Klara! otelo mu se iz grudi. Klara... Djevojka se, meutim, nije ni pomaknula. Odjednom - krv mi se sledila: zaulo se neije gromoglasno negodovanje, a mnotvo - naglo se utiavi - razma- knulo se da propusti gorostasa koji je se probio naprijed i dograbio Franju za ovratnik. Bio je to gospar Bernardone, njegov otac. Idemo... Sa mnom ide! zagrmio je drmusajui sina u bijesu. Kamo? Franjo e, grevito se drei stupa to ga se u posljednjem trenu primio. Nikamo ja ne idem! Ide! Kui. Moj dom je ovdje... na trgu, a ovi mukarci i ene koji mi huu moji su otac i majka. Stari je Bernardone podivljao: nastojao je sina otrgnuti od stupa, zgrabivi ga objema rukama oko struka.

 Ne idem! vikao je Franjo, svom snagom grlei stup. Nemam ja oca ni majke, a jedini dom imam... u Bogu! Na tren je zautio, a onda e opet, jo glasnije: Samo Boga imam! Samo Boga! Svjetinom se smijeh prolomio. Budaletina nam je manjkala da nam pomogne ubijat' vrijeme ree netko takorskog lika. (Sabbatino je to bio- prepoznao sam ga.) A sada, Bogu hvala, imamo Ber- nardoneova sina!... Hej, Franjo, Boji cirkuski medo! Poskoi, zaplei nam! Svi se grohotom nasmijae. U tom je trenu asiki biskup naiao preko trga. Bjee to astan starac, dobra i jednostavna dua blaga glasa, ovjek koji bi se ustresao im bi pomislio na pakao - kao to bi uzdrhtao i kad bi na nebesa pomislio; taj je neprestance Sotonu preklinjao da se pokaje i ponizno se u raj vrati, skrueno i ne pomiljajui vie na otpor. Te je veeri bio u uobiajenu obilasku sirotinjskih dijelova grada, pa je za njim kroio crkvenjak koji je nosio sada praznu koaru, to ju biskup bjee napunio hranom za podjelu siromasima. Koraajui s dugakim, slonovaom optoenim biskupskim tapom u ruci, zauo je povike, te stao - upravo kad je Franjo uzviknuo "Nemam drugoga doma - osim u Bogu! U Bogu!", a svjetina se previjala od smijeha. Biskupu se uinilo da je netko u pogibelji, pa da treba pomo njegovu Bojeg zastupnika u Assisiju; ubrzao je korak to je vie mogao, te se primakao Franji, prepoznavi ga u posljednjim odbljescima neba Sa zapada, jer se mrak jo ne bjee posve spustio. Videi starog Bernardonea kako se hrve sa sinom, nastojei odvojiti ga od stupa, podigao je svoj pastirski tap i rekao otrim tonom: Sramotno je, gosparu Bernardone, da jedan od vodeih mueva u gradu i pokrajini izvodi predstavu pred oima puka. Ako ima kakvih prijepora sa sinom, doite obojica u moj dvor da naemo pravorijek. Potom se obratio Franji: Ne odupiri se, dijete moje... Boga si zazivao, a ja sam njegov predstavnik u Assisiju. Poi sa mnom! Franjo se nato odvojio od stupa, te - vidjevi me uza nj - tiho rekao: I ti doi, brate Leo. Uzaae poinje... Biskup je kroio pred svima, Franjo i ja za njim, za nama stari Bernardone - gnjevno mrmljajui - a za njim, na odstojanju, uzbueno mnotvo, posramljeno u zemlju gledajui. Franjo mi se u nekom trenu okrenuo: Brate Leo, je li te strah... srami li se? upitao je jedva ujno. Opet ti velim: ako se hoe vratiti, samo idi. Zato bi u ovom sudjelovao?... Idi! Dok sam uza te, brate Franjo, nije me strah, a sram i manje. Neu te ostavit' sve dok ivim. Jo ti nije kasno ustrajao je. ao mi te je... Odlazi! U tom se asu vie nisam mogao suzdrati - briznuo sam u pla. Franjo me njeno dirnuo po ramenu: Dobro, dobro... mali lave Boji. Moe ostati.

Stigli smo uto do biskupske palae i kroili u mraan dvor. Za nama se tiskalo mnotvo graana, nastojei ui, kao i nekoliko uglednika koji su pohitali da bi se zgraali nad stanjem na koje se srozao Bernardoneov sin. Posluga je uegla svijee, osvijetlivi veliku dvoranu. Nad biskupskim tronom bjee raspelo s Kristom lijepim i uhranjenim, ruiastih obraza. Prekriivi se, biskup je zasjeo na svoj stolac - dok mu gospar Bernardone i Franjo prioe ostajui na nogama, sin na lijevoj, a otac na desnoj strani. Za njima, na pristojnoj udaljenosti, zastalo je petoro ili estoro uglednih ljudi, dok se obian svijet natiskao uza zid, u dnu prostorije. Svega se sjeam to je reeno te noi, savreno se sjeam biskupovih rijei, Franjine blagosti i sjaja, Bernardoneova gnjeva. Ali, ukratko u o tomu, kako bih se usredotoio na bitno - onaj velianstveni tren kad je Franjo stao gol pred Boga i ljude. Kao to rekoh, biskup je sjeo na prijestolje i prekriio se, te e: Gosparu Pietro Bernardone, sluam te u ime Boje... Kakve pritube ima protiv svoga sina? Uzoriti biskupe stari je Bernardone odgovorio glasom grubim i uzrujanim sin moj nije vie pri zdravoj pameti. Sanja sulude snove, uje glasove u zraku, uzima mi zlato iz krinje i hari ga. Upropatava me! Donedavno ga je troio zabavljajui se, a ja tada rekoh - mlad je, pa e ga proi... Ali, sad sam izgubio svaku nadu, jer skie uokolo s propalicama, spava po piljama, smije se i plae bez valjana razloga i povoda, a u posljednje je vrijeme obuzet obnovom uruenih crkava. Veeras, meutim, njegova je bolest uznapredovala predaleko - doao je u Assisi, pa poeo pjevati i plesati nasred trga... da mu se svi smiju. Bruka je on mojoj krvi - ne elim ga vie! I onda...? upitao je biskup, videi da se Bernardone koleba. Onda... ree stari Bernardone, poloivi ruku na sinovljevu glavu ...odriem ga se pred Bogom i ljudima. Razbatinjujem ga, nije mi vie sin. Priguen se apat pronio meu uglednicima i mnotvom, ali je biskup uspostavio mir pukim pokretom ruke. Potom se obratio Franji, koji je oca sasluao oborene glave. to ima rei u svoju obranu, Franjo, sine Kristov? Franjo podignu glavu. Nita odgovorio je. Osim... Rekavi to, prije nego ga je itko od nas mogao sprijeiti, naglim je pokretom zbacio sa sebe odjeu od baruna to ju je dotad nosio, te ju smotao u sveanj i staloeno, bez ijedne rijei, spustio Bernardoneu pred noge. Potom je, gol kao onoga dana kad ga je mati rodila, priao biskupskom tronu. Biskupe ree i ova je odjea njegova, pa mu ju vraam. Nema on vie sina, kao ni ja oca... izmirili smo raune. Svi smo zinuli od uda, a mnogima se oi suzama ispunie. Bernardone se prignuo, dohvatio smotuljak i stavio ga pod miku. Biskup je siao s prijestolja: vlanih je oiju skinuo svoj plat, te ga ovio oko Franje, pokrivi njegovu nagost.

 Zato si to uinio, dijete moje? upitao je glasom punim tuge i tjeskobe. Nije li te stid bilo pred ovom eljadi? Nije, biskupe... samo me Boga sram odvratio je Franjo ponizno. Samo se pred Bogom stidim. Oprosti mi, biskupe... Potom se obratio uglednicima i mnotvu: Poujte, brao, to mi je Bog naredio da uinim. Dosad sam gospara Pietra Bernardonea ocem zvao, a odsad u govoriti samo "Oe na, koji jesi na nebesima." Prekidam spone to me sa zemljom veu i zalet uzimam da se svom domu na nebesima vratim. To je, brao - poujte me to moje novo bezumlje. Stari se Bernardone vie nije mogao obuzdati - zapjenjenih usta, ustremio se na Franju uzdignute pesnice, ali ga je biskup navrijeme zadrao. Nema vie vlasti nad njim... kaza mu ...pa primiri svoj bijes, gosparu Bernardone! Trgovac se u gnjevu ogledao dvoranom - kao da mu se para s glave dizala, koliko je kiptio od ljutnje. Potom, ugri- zavi se za usnu da ne bi opsovao, zgrabi onaj sveanj i ode, gnjevno tresnuvi vratima. Biskup se potom meni obrati: Hodi vrtlaru, neka ti dade njegovu staru halju... da Franjo pokrije svoju golotinju. Pohitao sam van i za nekoliko se asaka vratio sa starim ogrtaem koji bjee krpljen i zaivan tisuama puta. Franjo mu je na leima vapnom narisao kri i potom ga obukao. Zatim se naklonio, poljubio biskupa u ruku, te se obratio asnim graanima i svjetini: Zbogom, brao. Neka se Bog smiluje duama vaim! Biskup je Franju ispratio do sredine dvorita, gdje mu je - sagnuvi se tiho rekao: Pazi se, Franjo. Pretjeruje... Tako se s Bogom sastaje odgovorio mu je ovaj. I u vrlini se umjerenosti hoe biskup e klimajui glavom. Inae se u bahatost izrodi. ovjek je omeen umjerenou, Bog je izvan njenih granica... a ja Bogu teim, biskupe ree Franjo nastavljajui urno put dvorinih vrata; nije on imao vremena za dangubu. Biskup je zdvojno sklopio ruke... Ne uri pretjerano, dijete moje. Vidim da ti se oko glave bojevi roje, nevolje i krv. Ne uputaj se u bitku, dijete moje, prije nego mi u posjet doe. Star sam, iskusio sam premno- go tegoba... i ja sam proao ono to ti sad prolazi. Mislim, stoga, da ti mogu od pomoi biti. Doi u zatraiti tvoj blagoslov, biskupe ree Franjo 4 zakorai preko praga. Pohitao sam za njim, te tako stupismo na ulicu. Mjesec jo ne bjee izaao - vani je bilo mrano kao u rogu. Nebo bjee zastrto oblacima, a puhao je vlaan vjetar - oito je kia bila pala u gorju. Ulica je pusta bila, dok su po kuama bile upaljene svijee - eljad je sjedala za veeru. Stajali smo tako neko vrijeme obojica posred puta: na koju li bismo stranu? Kamo - prema ravnici ili u brda, u divljinu ili put ljudskih stanita? Jer, Bog nam bjee slijeva i zdesna, jednako u nizini i u planinama, svaki je put posveen bio.

Franjo ga jo ne bjee odabrao - stajao je nepomino nasred ulice. A kamo emo sad, brate Franjo? upitao sam ga. U nebesa odgovorio je tiho se nasmijavi, pomalo djetinjasto. Zar ne shvaa?... Mahnuli smo zbogom zemlji, uinili skok. Stoga naprijed, brate Leo... u ime Boje! Krenuo je desno, prema masivu Monte Subasija. Izaavi kroza sjeverna gradska vrata, zali smo u divlje i pusto podruje, te zapoeli uspon. Franjo dugo nije progovarao - koraao je preda mnom, njegovo vitko tijelo u iami bjee nalik mau koji rasijeca put nadvoje, dok mu je dronjava halja leprala na vjetru poput para krila. Umoran sam i gladan bio, pa sam zastao i eznutljivo se osvrnuo prema Assisiju; svjetla su se jo vidjela, uo se agor ljudi i psei lave, a na rubu neba pojavio se uzak mjeseev krnjatak, pun slutnje patnje i boli. im nije vie uo moje korake za sobom, Franjo se okrenuo, te mi - videi me pogleda prikovan za grad to smo ga ostavili u noi - ree: Zato oklijeva, brate Leo? Zato se osvre?... Zar se ne sjea Kristove upute? Otresi prainu Assisija sa svojih stopala... prainu svojih oca i majke, prainu ljudi! Ne brini, brate Franjo. Upravo to i inim, prainu stresam odgovorih. Naalost, Bog me ne uini ni junakom, ni kukaveljem, pa se moja dua stalno praakala izmeu tih dvaju stanja. Iznova smo krenuli - Franjo sretan i zadovoljan, tako da je poeo tiho pjevuiti, opet na majinu materinskom. Jer, jo jednom je ispunio Boju naredbu: zapjevao je i zaplesao usred Assisija, napustio je oca i majku, raskinuo lance to su ga vezivali pri zemlju... i spasio se. Zar nije jednako pjevao i poto je ispunio prvu zapovijed od Boga, obnovivi crkvicu Svetog Damjana?... A druga mu zadaa tea bjee, pa stoga i njegova radost vea. Zali smo u hrastovu umu. Mjesec je bacao alobnu svjetlost po granju i kamenju, a s vremena na vrijeme sova bi neujno proletjela iznad naih glava. Odjednom, usred Fra- njina poja, zausmo teke korake i dahtaje ljudskih bia za drveem. Franjo prestade pjevati - stadosmo kao ukopani. Razbojnici imaju ovdje svoja skrovita rekoh. Izgubljeni smo! Kako moemo biti izgubljeni kad nemamo to izgubiti? Franjo e nato. Ne boj se. Dok smo tako razgovarali, zaulo se pucketanje granica - ti su nam se koraci pribliavali... a onda se odjednom pred nama ukaza pet-est mukaraca s podignutim bodeima. Dvojica me dohvatie i bacie na tlo, a ostali se okomie na Franju. Tko si!? povikali su na nj, krguui zubima. Poklisar Velikoga Kralja odgovorio je Franjo staloeno. A to radi ovdje? Doao sam pozvati moju brau haramije da priu domu nebeskom. Veliki Kralj svadbu prireuje, sin mu se eni, pa vas Kralj zove da sudjelujete u svetkovini. Jedan od bandita primakao je upaljenu baklju Franji i zagledao se u njegovo blijedo lice gladna ovjeka, njegove noge bose i krvave, njegov iskrpljen ogrta... pa se svi nasmijae.

 Ti si izaslanik Velikoga Kralja? Ti... bosonogi prosjak, odrpanac! povikali su podrugljivo, te ga poeli pretraivati ne bi li mu kesu nali. Poto nita ne naoe, zavirie i u torbu na mojim leima - u kojoj takoer niega ne bjee, pa ni korice hljeba. Opet se zagledae u Franju, u svjetlu baklje. Taj mora da je lud ree jedan od njih. Samo vrijeme gubimo. Namlatimo ih dobro i bacimo u jamu kaza drugi. Uinimo li tako, barem nismo posve potraili vrijeme. Latie se potom ile bikove, te nas poee nemilosrdno tui. Ja sam tulio od boli, dok bi se Franjo, svaki put kada bi dobio udarac biem, prekriio i promrmljao: "Slava Bogu!" Razbojnici su se grohotom smijali. Boe blagi, pa ovaj nije luak, nego svetac jedan e od njih. K'o da to nije isto, zar ne? oglasi se drugi, za koga mi se uinilo da je voa druine. Lijepo smo ih prebili. Dignite ih sad i bacite u grabu. Pograbie nas potom za noge i ramena, te nas bacie u nekakvu udubinu i odoe, cerekajui se i niui uvrede na na raun. Franjo je ispruio ruku i dodirnuo me po leima. Boli li te, brate Leo? A to da pomislim, brate Franjo, da tebe ne boli...? odgovorio sam ozlojeeno. Imam na leima neto mesa, zna... pa ponekad... Ne huli protiv tijela, brate Leo. Sjea li se to smo onoga dana rekli - da e ono kad-tad duhom postati... i vidi da je postalo! Ja ne osjeam ni najmanju bol, brate Leo, nikakvu - kunem ti se. Ona jama duboka bjee, pa koliko god smo se upinjali da se iz nje ispnemo, samo smo se otklizavali i stropotavali natrag sve do njezina dna. Nije ovo mjesto nita gore od drugih, brate Leo uto e Franjo. Zar ne bismo ionako potraili sklonite da prenoimo? Pa, eto... imamo ga - Bog nam ga posla u svojoj golemoj milosti. Zaspimo stoga ovdje, a ujutro e Bog poslati sunce da nam pokae put odavde. Stisnuti jedan uz drugog, jer se studen bjee spustila, sklo- pismo oi, pa premda me po pleima bolno probadalo, iscrpljen bjeh i brzo sam usnio. Je li i Franjo spavao? Ne znam... a sumnjam da jest, jer sam povremeno u snu uo nekakav glas - koji je pjevao. Kad je jutro svanulo, etveronoke smo ispuzali iz tog ule- knua i nastavili tumaranje Umbrijom. Ponekad bismo utjeli neko vrijeme, ponekad progovorili o Bogu, vremenu, zimi to se primicala... a svaki put kada bismo ugledali selo u daljini, Franjo bi me radosno povukao za rukav. Hajd'mo, brate Leo govorio bi hajd'mo, ne otei. U tim kuicama mora biti dua koje ude za spasenjem. Hajd'mo ih nai! Uli bismo tako u selo, pa bi Franjo - ba kao da bjee seoski telal povikao: Hej, seljani! Doite i pogledajte! Novu vam robu donosim da bih vam ju besplatno dijelio. Tko prvi, prvi i dobije... Badava! Badava! Badava! Bjesmo nali veliko ovnovsko zvono na putu, pa je Franjo njime zvonio dok je tako izvikivao po seoskim ulicama - a stanovnici su, uvi ga, hitali... mukarci, ene, djeca... da vide to smo to donijeli i to se besplatno dijeli. Onda bi se

Franjo popeo na kakav kamen i poeo im zboriti o ljubavi: kako treba voljeti Boga i ljude, prijatelje i dumane, ivotinje i ptice... i samu zemlju kojom gazimo. Zanesen tako, sveudilj je o ljubavi govorio, a kad bi mu ponestalo rijei da se valjano izrazi, u pla bi briznuo. Posluavi ga, mnogi su mu se smijali, neki bi se i razljutili, a djeca su ga redovito kamenjem gaala. Malobrojni, pak, potajice bi mu prili i ruku mu cjelivali... Potom bismo brzo zali od vrata do vrata s ispruenim rukama, prosei. Ljudi bi nam obino dali po ulomak pljesniva kruha, a tada bismo napivi se vode na seoskom bunaru - polazili prema sljedeem selu. Ne mogu se ja sjetiti koliko nam je dana ili tjedana tako prolo - jer, vrijeme je okruglo, brzo se kotrlja. U nekom smo gradiu - zaboravih mu ime - susreli staroga Franjinog prijatelja koji ga je neko pratio za njegovih pjanevanja. Kad je ugledao Franju kako stoji nasred trga i sprema se plesati, pjevati i ponuditi svoju novu "robu", zapanjen mu je priao. Franjo, prijatelju stari! uskliknuo je. Kako na to nadoe?... Tko te je doveo u takvo stanje? Bog! odgovorio je Franjo s osmijehom. A tvoje svilene halje, crveno pero na eiru... zlatno prstenje - gdje li su sad? Sotona mi ih bjee pozajmio... pa mu ih vratih. Prijatelj ga je potom promotrio od glave do pete, opipavi mu ogrta to bjee krpan i zaivan tisuama puta, zagledavi se u bosa mu stopala, nepokrivenu glavu... i nadalje zaprepaten. Odakle dolazi, Franjo? upitao gaje na kraju, glasom punim suosjeanja. S drugoga svijeta odgovorio mu je. A kamo si naumio? Na drugi svijet. A pjeva!... Zato? Da ne skrenem s puta. Taj mladi kimnu glavom silno snuden - te, jer mora da je milostiva srca bio, uze Franju za ruku i dade mi znak da ih slijedim; pourio sam, dakako, za njima dvojicom. Ako te dobro razumijem, Franjo, stari moj drugaru, ti bi da svijet spasi. Ali, posluaj me, molim te... zima ide, doi mojoj kui da ti dadem toplu halju. Inae e umrijeti od studeni - a kako bi onda mogao svijet spasiti? Boga sam odjenuo... ree Franjo ...pa mi nije hladno. Njegov se prijatelj nasmija. Boga si odjenuo saaljivo e. Ali, ne bih rekao da je to dovoljno... i topao ti ogrta treba. Crva ti je ao, pa nastoji ne stati na nj... a neka ti onda i tvoja tijela ao bude. I ono je crv, haljom ga ovij... i, ne zaboravi dometnu videi da se Franjo skanjiva kako ti tijelo odista treba, ako si nakanio svijet spaavati. Bez tijela... Pravo ima popustio je Franjo. To ti je od naobrazbe, otrouman si momak!... Da, jo se ne moe bez tijela. Pa, hajd'mo!

Doli smo do kue toga njegova prijatelja, bjelodano bogata ovjeka. Ode on u neku prostoriju, pa se vrati s debelim vunenim ogrtaem, parom sandala - kakve obani nose - a i pastirskim tapom s kukom na vrhu. To je odjea mojih ovara ree. Obuci se i obuj. Franjo je razgledao vunenu halju i prislonio ju uza se da odmjeri odgovara li mu veliinom - bila mu je do stopala. Probao je i kapuljau, pa ju potom skinuo s glave, smijui se poput djeteta. Svia mi se... ree konano ...osobito to je iste boje kao i uzorano polje u jesen, posjea me na zemlju. Ru- ffino, u ime Kristovo, podaj neto slino ovomu mom drugaru, bratu Leu. Njegov je prijatelj bio oduevljen onim to je uo. Kako e to lijepo biti kazao je budem li ivio u sjeanjima ovjeanstva kao onaj koji ti dade ogrta to si ga ti pretvorio u monaku halju! Kani li red utemeljiti, kao sveti Benedikt? Namjeravam li... ja, ili to Bog kani? Njega bi trebao pitati - kao to ga i ja pitam. Povukao se postrance, te se preodjenuo u novu halju, upotrijebivi kao pojas komad konopca to ga je naao u dvoritu. U meuvremenu je njegov prijatelj i meni donio jednaku halju, te ju odjenuh, takoer ju vezujui uetom oko struka. Odmah sam osjetio toplinu niz lea... Franjin nekadanji pajda, pak, uze moju torbu i poe u smonicu da bi ju napunio namirnicama. Kad se vratio, Franjo mu prui ruku govorei: Rukuj se s ovom akom od ilovae! Ruffino se nato nasmijao i stisnuo prijateljevu desnicu. Prijatelju dragi, brate Ruffino, neka Bog dade da ti odjea to si nam ju darovao jednom osigura ulaz u kraljevstvo nebesko... Dok se opet ne susretnemo! Gdje... u carstvu nebeskom? Ruffino e nasmijavi se. Ne, nego u ovosvjetskomu. Jer neka dade Bog da i ti jednoga dana kroi putima beskrajne radosti. Opet smo se nali na cesti - i studeni, pod nebom posve zastrtim oblacima. Vidi... ree Franjo uz osmijeh ...kad ni u primisli nema to bi pojeo ili odjenuo, Bog pomisli na tebe i poalje ti Ruffina s torbom punom hrane i dvjema toplim haljama od vune. Nastavili smo put istoka, radujui se novoj odjei poput dvojice djeaka. Da nas je netko promatrao, pomislio bi da smo navukli ratnike odore i da u boj hitamo. Brate Leo, jedino je veselje na ovom svijetu izvravati Boju volju... a zna li zato? Kako bih ja to mogao znati, brate Franjo?... Prosvijetli me. Jer ono to Bog hoe, i samo to, jest ono to mi hoemo... premda ne znajui. Bog dolazi i due nam razbuuje, otkrivajui im njihove stvarne, premda neznane, elje. U tom je tajna, brate Leo: ispuniti Boju volju znai izvriti svoju vlastitu, a najdublje skrivenu elju. Ima sluge Bojega i u najnevrjednijem ovjeku, samo usnula.

 Jesi li stoga popravio Svetog Damjana? Je li to bila tvoja elja o kojoj nita nisi znao, dok ti ju Bog nije otkrio kada ti je u san doao? Jesi li zato oca i mater napustio?... Upravo stoga! Kao to si i ti zato sve napustio i za mnom krenuo. Ali, brate Franjo... ponekad mnogo toga poelimo, a to je od svega po Bojoj volji? prigovorio sam. Ono najtee! uzvratio mi je s uzdahom. U daljini se prolomila grmljavina - zaprijetio je dad. A to ti, brate Franjo, sada eli u dubini svoga bia? Moe li to otkriti prije nego to ti Bog kae? Pognuo je glavu kao da neto oslukuje, pa e nakon nekoliko trenutaka, opet uzdahnuvi: Ne mogu... premda, duboko u sebi, znam to ne elim... i kad ne znam to hou. to to ne eli, brate Franjo? to najvie mrzi... ega se boji vie nego iega drugog? Oprosti to te to pitam... Oklijevao je asak-dva - zinuo kao da e neto rei, pa zatvorio usta; konano je ipak odluio progovoriti. Gubavci... njih se uasavam. Ne mogu podnijeti ni da ih pogledam. Dok su mi jo daleko, im zaujem zvonca kojima upozoravaju namjernike da se dre podalje do njih... onesvijestim se. Oprosti mi, Boe, ali nema niega na svijetu to mi izaziva takvo gaenje k'o oboljeli od lepre. Pljunuo je, osjetivi odjednom slabost i nesvjesticu, pa se naslonio na stablo da se pribere. Slaba je ljudska dua... bijedna i nevaljala... da, bijedna, nevaljala i slaba... mrmljao je. Kad e joj se smilovati, Gospode, i spas joj podariti? Uto je poelo kiiti, pa smo stavili kapuljae na glave i pourili kako bismo se domogli sljedeega sela. Neka nam djevojka, vrlo mlada, doe ususret. Blagoslov mi udijelite, sveei Boji ree pozdravljajui nas. Franjo je poloio ruku na srce i uzvratio joj pozdrav, ali ne diui oi da bi ju pogledao - jer lijepa bjee, ve bujna i ustra. Zato si u zemlju gledao? nisam odolio da ga upitam. A kako bih mogao podii oi i pogledati u lice nevjestu Kristovu? odvratio je apatom. Pjeaili smo tako i pjeaili, ali nigdje traga ljudskoj naseobini - cijeli taj kraj pustopoljina bjee. Uskoro se i tama spustila, a i kia nas je sve jae zalijevala. Trebali bismo nai kakvu pilju da se zavuemo u nju rekoh. Bog oito ne eli da dalje idemo. U pravu si, brate Leo. Bog ne eli da idemo dalje... drugim rijeima, mi ne bismo dalje ili! Tragajui za skrovitem uzdu cijelog oboda brda, konano smo nali nekakvu peinu i skrasili se u njoj. Franjo je prilegao, vrlo zadovoljan. Bog alje dad ree ali nam je i kapuljae dao, a kad je kia pojaala i na pilju nas je uputio. Velika je to mudrost kazao sam, ali me on odmah ispravio: Ne, velika je to milost.

Otvorio sam torbu i podijelio meu nama poneto od onoga to nam je, onako obilato, Franjin prijatelj Ruffino dao kad smo se rastajali. Blagovali smo, te potom, onako umorni, sklopili oi da bismo zaspali. Ja sam odmah usnuo, lakomislen kakav jesam; naalost, nije u mene bilo briga dostatnih da me odre budnim. Franjo, mislim da uope nije spavao - dok je pred zoru uskliknuo i skoio na noge. Budi se, brate Leo! doviknuo mi je, gurkajui me nonim prstima. Razbuuj se, novi je dan poeo. Ali... jo je mrano vani, brate Franjo odgovorio sam pospano. Zato toliko uri? Ne urim ja, brate Leo, nego on. Bog nas pouruje, budi se! Opet si neto usnio? upitao sam ga ustajui. Nisam... jer nisam ni zaspao cijele noi. U zoru, pak, sklopio sam oi i pomolio se: "Oe", rekoh, "daj mi da snom se okrijepim... jer sam radnik, radnik u tvojoj slubi. inim to mi naredi - popravio sam Svetog Damjana, plesao i bio na sprdnju mnotvu u Assisiju, majku i oca napustio. Zato- mi onda ne da da zaspim? to jo od mene hoe, zar to nije dovoljno bilo?" A onda sam zauo glas nad sobom - ne, u sebi: "Nije to dovoljno bilo!" Kunem ti se da nisam spavao, brate Leo. Nije to bio san... Moda sve ostalo jest: ti i ja, ova peina i dad - ali, onaj glas nije san bio. "Nije dovoljno?" uzviknuo sam u strahu. "A to jo hoe od mene?" "Dan je svanuo... ustani i kreni, a ja u kiu zaustaviti, upravo zbog tebe. Kreni svojim putem i ubrzo e zauti zvonca - bit e to gubavac kojeg ti ja aljem. Potri mu ususret, zagrli ga i poljubi... uje li me? Pravi se da me ne uje - zato ne odgovara?" Nisam se vie mogao suzdrati. "Nisi ti Otac", zavapio sam, "ne voli ti ovjeanstvo. Svemoan si i nemilosrdan, poigrava se nama. Eto, uo si kako sam mojem pratitelju, dok smo put gazili, kazao da ne mogu podnijeti da dodirnem gubavca, pa si me odmah poelio baciti od lepre oboljelom u zagrljaj. Znai li to da nema drugoga puta, lakega, podnoljivijeg sirotu i nevoljnu eljadetu, da tebe nae?" Nato se netko u mojoj nutrini nasmijao, nadvoje me cijepajui. "Nema", ree onaj glas asak-dva potom, te naglo zautje... Dovrivi kazivanje, Franjo se u nelagodi uspravio uz ulaz u pilju, zagledan u strahu kroz otvor. Njegove su mi rijei potjerale srsi cijelim tijelom. A sad? upitao sam, promatrajui ga s dubokim suosjeanjem; nije me uo, te ponovih: A sad? Ovoga se puta okrenuo. Ne spominji sad! Ne postoji sad, nego se dii da ga potraimo. Koga!? Gubavca odgovorio je tiho; osjetio sam da njegov jedva ujan glas dolazi iz tijela muena posvemanjom uznemirenou. Izali smo iz peine - vani je svitalo, a kia prestala bjee. Oblaci su se nebom valjali i uzmicali kao da ih Boji dah tjera. Sa svakog je listia visjela po blistava kap vode - u svakoj od njih cijela duga bjee.

Dohvativi se puta, krenuli smo niz ravnicu jo usnulu, prekrivenu jutarnjom izmaglicom. Franjo je gazio preda mnom krupnim koracima, jer u urbi bjee. Sunce se dizalo nad planinama, zemlja se zagrijavala - a i mi s njom. Daleko dolje, za borovim drveem, naziralo se veliko naselje. Koji je ono grad, brate Leo? upitao me Franjo. Zbunjen sam, brate Franjo... osjeam se kao da sve vidim po prvi put. Ravenna je ono, barem mislim. Franjo najednom zastade i zgrabi me za ruku - nasmrt problijedivi. Jesi li uo? upitao me apatom. Ne. to...? Zvonca... Odista, kad on to ree, zauo sam odnekud iz ravnice zvuk zvonia, jo nam poprilino dalekih. Obojica smo zastali, Franji se stade tresti donja vilica - a ona zvonca neprestance nam blie bjehu. Eto ga... promrljao je, oslonivi se na me da bih ga podupro, jer se sada tresao cijelim tijelom. Bje'mo, maknimo mu se s puta! povikao sam, dohvativi Franju rukama oko struka kako bih ga ponio na sigurno. A kamo moemo? Pobjei - Bogu pobjei?... Ali, kako bismo, jadni i zlosretni brate Leo, kako? Udarit' emo drugim putem, brate Franjo. Nai e se gubavac na svakomu kojim krenemo. Vidjet' e, ulice e ih pune biti. Nee nestati... dok im se ne bacimo u naruje. Stoga, brate Leo, samo smjelo - idemo naprijed! Zvonca su se sad ula blizu nas, za samim drveem. Hrabro, Franjo, brate moj! osokolio sam ga. Bog e ti dati snage da izdri. On je, pak, ve pohitao naprijed - ususret gubavcu koji se pojavio iza skupine stabala. U ruci je drao tap s povjeanim zvoncima, tako da bi im bi njime o zemlju udario - zvonjavom upozoravao prolaznike da bjee. Kad je ugledao Franju kako tri prema njemu rairenih ruku, piskutavo je vrisnuo - valjda od straha - te zastao, jer su ga koljena izdala kao da mu je iscrpljenost iznenada onemoguila da krene dalje. Priao sam i osmotrio ga uasnuvi se: polovica raspadnuta nosa bjee mu otpala, na rukama nije prste imao, nego same patrljke, a usta mu bjehu jedna gnojna rana. Obgrlivi ga, Franjo ga je privio uza se, a potom se sagnuo i poljubio mu... usta. Zatim je podigao gubavca u naruje, te - prihvativi ga svojom haljom kao pregaom - nastavio spora i teka koraka prema gradu. Pomislio sam da mora negdje u blizini biti lazaret gdje bi ga mogao ostaviti. Hodao je i hodao, ja za njim - oiju punih suza. Okrutan je Bog, pade mi na um, krajnje surov - nema taj milosti prema ljudskomu rodu. to li mi je ono Franjo posljednje kazao: da pretpostavlja kako je Boja volja ona naa najdublja, samima nam neznana? Ne, ne! Bog ite od nas ono to mi ne bismo, kazujui nam "To hou!" Govori nam ono to mrzimo i kae "To ja volim. Uini ono to ti se gadi, jer meni godi!" Eto, stoga jadni Franjo nosi gubavca u naruju, nakon to ga je u usta poljubio!

Sunce se diglo gotovo do sredine neba, a po nama se spustie velike rijetke kapi jesenske kie to pada i kad ono sija. Grad, sve vei pred nama, odjednom se ukazao blistav u sunevu svjetlu, sjajnih tornjeva, crkava i kua. Primicali smo mu se... Odjednom vidjeh da je Franjo naglo zastao: sagnuo se i povukao halju da otkrije gubavca - a tada glasno kriknu, jer mu 'pregaa' prazna bjee! Okrenuo se i pogledao me, otvarajui i zatvarajui usta u uzaludnu naporu da progovori. Lice mu, pak, ozareno - uprav' ognjeno - bjee! Njegovi brkovi, zalisci, nos, usta... sve se bjee izgubilo u plamenu. Suze mu potekoe, po tlu se opruio i poeo zemlju cjelivati. Ostao sam stojeke nad njim, drui sav. Nije ono gubavac bio: sam je Krist bio na zemlju siao da bi, u gubav- evu liku, Franju iskuao. Neki seljak naie, pa zastade videi Franju kako potrbuke lei i plae. to mu se dogodilo? upitao je. Zato je ucviljen? Da ga nisu razbojnici napali i prebili... je li to? Ne odgovorih mu. Maloas je Krist ovuda naiao, vidje ga pa plae od veselja. Seljak je nato slegnuo ramenima, nasmijao se i nastavio urno mimo nas. Franjo je otvorio oi, pa se zagledao u oblano nebo i u rastrgane zastore dada to su zrak ispunjavali sumaglicom. Spustivi pogled, mene ugleda, ali mi jo nije mogao nita rei. Nasmijeio mi se, a ja se bacih na tlo uza nj, posred puta, te ga poeh ljubiti i njeno milovati po licu, nastojei ublaiti posljedice boje munje to ga bjee pogodila. S tijela mu se jo para dizala... Ne mogu rei koliko smo dugo - koliko ura - ostali tako ondje, oprueni nasred puta, ni rijei ne kazujui; ali, kada smo ustali i ogledali se uokolo, sunce na zalasku bjee. Franji se povratila mo govora: Vidje li, brate Leo? Jesi li razumio? Vidio jesam, brate Franjo, ali jedino to sam razumio jest da se Bog poigrava nama. A ono to sam ja, brate Leo razumio jest: svi gubavci, bogalji, grenici, poljubi li ih u usta... Tu stade, bojei se dovriti misao. Prosvijetli me, brate Franjo, prosvijetli... ne ostavljaj me u mraku. Konano, nakon duga muka, promrmlja drhtavim glasom: Svi oni, poljubi li ih u usta... o, Boe, oprosti mi to u to rei... svi oni - Krist postaju.

X
No je ve bila kad smo se konano domogli velikoga grada. Vidjesmo njegove visoke borove gustih kroanja, obiosmo okrugle kule prepoznatljive i u polumraku, a svuda osjetismo neopisivi dah mora. Udiui slani zrak dobrano smo se osvjeili - bjesmo, dakle, stigli u slavni grad Ravennu. Dojmio me se ree Franjo. Velianstven je ovo grad palaa i crkava, stare slave...

 Mogli bismo prezimiti ovdje predloih mu. Dolazi razdoblje kia, rijeke su ve nabujale, pa kamo bismo mogli u takvim uvjetima? A i ovdje, kao i svugdje, mora biti dua koje na te ekaju, brate Franjo. Umorni smo bili, pa kako nismo mogli dalje, zastali smo izvan grada, kraj znamenitog samostana Svetog Apolinara. Vrata bjehu zabravljena, jer no ve bjee - prekasno da bi ikoga vie pustili unutra... a kia stade lijevati kao iz kabla. Prespavat' emo ovdje, pred vratima, a ujutro, dat' e Bog, ui emo da se pomolimo. Najednom je spoznao da je gladan, pa me upitao: Je li jo ita ostalo u vrei, brate Leo? Nije. Niega u njoj... osim ovnovskog zvona, jer danas ni kroz jedno selo ne proosmo. Gladan si? Ne mari, sutra... Velik je ovo grad, pa e negdje, u nekoj kui, domaica ispei i za nas komad kruha - a taj e nas ekati. Prekriili smo se i legli, prilijepljeni uz dveri kao dvije pijavice. Pokisli do gole koe i promrzli, stisnuli smo se jedan uz drugoga, ruke si ukrstivi. Brate Franjo rekoh cijeloga me ivota neto zbunjuje, zaprepauje tovie... pa me prosvijetli: neki ljudi ne prose, a ako im se milodar i ponudi, odbiju ga primiti. Neki prihvate milostinju, premda ju ne isprose... dok neki itekako prose. to je od toga valjano? Sveta poniznost zahtijeva da prui ruku i prosi, kao i da primi ono to ti se dadne, brate Leo. Sve drugo je bahatost. Bogati imaju obavezu spram siromanih, pa im treba dati i da ju ispune... Toliko zasad. Ne pitaj nita vie, zaspati nastoj, jer si umoran kao i ja. Laka ti no. Shvatio sam da Franjo udi da ostane nasamo s Bogom, pa sam prestao brbljati i sklopio oi - a cijele mi se noi inilo da ga kroza san ujem kako pria, pa as plae, a as se smije. Sljedeega smo jutra, stojei pred vratima, ekali da kljuar dode i otvori ih, a gledajui kroza eljeznu reetku u dvorite - koje sada bjee osvijetljeno - vidjesmo vrt s lovorom i empresima, te mramornim zdencem u sredini i nizovima elija, na svod zidanih, uza sve strane dvora, dok u pozadini stajae glasovita crkva koju su neko sagradili i ukrasili stranci, vjeti umjetnici s Istoka. Sunce je izalo i pojavio se vratar s kljuevima u ruci. Bjee mrav, sumorna lika i bosonog, s kovravom bijelom bradicom... neto je vakao meu svojim bezubim desnima. im nas je ugledao, lice mu poprimi divlji izraz. Prosjaci? Ijutito je upitao. Nema samostan hljeba da nahrani takve poput vas, protuhe neradnike...! Nismo mi neradnici, oe upravitelju odvratio mu je Franjo umilno. Radimo mi, ba kao i ti. I mi imamo kljueve, pa otkljuavamo i zakljuavamo. Zakljuavate i otkljuavate... to? Vi, prevaranti! Pakao. Pakao? Da, pakao: naa srca. Vratar je zareao poput opaka psa, ali nita ne ree, nego se maio kljua, okrenuo ga u bravi, povukao zasun i pustio nas da uemo.

Redovnici ne bjehu u svojim elijama - upravo je poinjala jutarnja misa... zauli smo skladno pjevanje psalama. Dnevno je svjetlo sad oblijevalo cijeli samostanski vrt, ptice su se razbudile, a neki je mladi monah zahvaao vodu iz bunara, nagnut preko njegove krune. Poput arhanela, sa strana crkve stajala su dva visoka empresa, vitka i ravna poput maeva, a u sredini dvorita, kupajui se u svomu mirisu, rastao je bujan lovor. Franjo je otrgnuo jedan list i poljubio ga, te - nosei ga u ruci kao upaljenu svijeu - otvorio crkvena vrata i stupio u hram. Budui da sam edan bio, priekao sam dok onaj momak nije izvukao vjedro kako bih se mogao napiti. Kad sam se osvjeio, uinio sam znak kria zahvaljujui Bogu to mi je dao i e i vodu, te kroio preko praga. Redovnici su, sjedei u korskim sjedalima, skladno pjevali, zrak je mirisao tamjanom, dok je sunce, prodirui kroz okna od vitraja, bojilo unutranjost crkve crvenim, zelenim i modrim zracima. Zamijetih Franju kako klei na kamenim ploama, pogleda u zanosu usmjerena prema svodu nad oltarom. I ja digoh pogled - a koje li udo vidjeh? Raj li to bjee? Ugledao sam golem mozaik u zelenoj, bijeloj i zlatnoj boji, sa svetim Apolinarom u sredini, sa zlatnom stolom i ruku uzdignutih u molitvi. Oko njega bjehu empresi, aneli, snijenobijele ovce i stabla krcata plodovima. O, Boe, to li bjee ono zelenilo, ona svjeina, ona blagost?... Kojeg li nedirnuta i besmrtna spokoja, koje li zelene tratine da dua na njoj pase do kraja vremena! ak se ni ja, seljak prost kakav jesam, nisam uspijevao oduprijeti uzvienim osjeajima - kleknuo sam do Franje i poeo jecati. Tiho! apnu mi Franjo. Ne plai, ne smij se, ne govori... samo se ganuu prepusti. ini mi se da nitko od nas nije rijei izustio cijeloga tog dana. Ne pamtim kako smo otili iz crkve, jesu li nam fratri dali komad hljeba, a ni kada smo uli u grad... Jedino ega se sjeam - dok smo tumarali ulicama gore-dolje, promatrajui ljude, zvonike, palae... - jest da nita nisam vidio osim one zelene livade nasred koje bjee svetac kojem su bijele ovice hrlile da ga sretne pozdrave, a nad kojim je golem kri irio krake kao da hoe zagrliti zrak iznad svih. Predveer smo zastali na prostranu trgu, onom na sredini koga je Kristov kip s mladom ovcom na pleima - izgubljenom ovicom koju on vraa u stado. Borci za kruh svagdanji zatvarali su svoje radionice, a momci i djevojke iz raznih su se etvrti slijegali na trg - da bi vidjeli i bili vieni. Dad bjee prestao, pa se svjee okupanim zrakom irio miris borovine. Franjo se latio zvona, kao da htjede sazvati eljad eda bi poula o novom bezumlju, ali se najednom predomislio - mora da su mu misli drugdje bile. Objesio je zvono o ue s uzlovima, koje mu bjee vezano oko pojasa, pa sjeo na zemlju kako bi promatrao itelje Ravenne dok prolaze pored nas. unuo sam uza nj - a on mi se iznenada obrati: Brate Leo, vidio sam ja onu tratinu ve negdje... onu livadu sa svetim Apolinarom i pastirima koji napasaju svoje ovce. Ali gdje?... I kad? Boj bijem da bih se dosjetio, ali ne mogu. Da to u snu ne bjee? Nakratko je zautio, ali ubrzo pljesnu rukama, sav razgaljen.

 Naao sam ju! uskliknuo je. Naao sam ju, slavljen neka je Gospod! Satima me morila ta nedoumica gdje i kada li ju vidjeh... a sad sam naao odgovor. Dok je to govorio, lice mu se naglo ozarilo, a oi zasjale poput smaragda. U sebi! - izustio je blistajui od sree. Mrak je padao, a kako je no napredovala, sve smo jasnije uli mnogobrojne glasove Ravenne. Grad se bjee raspro- stro pomrinom kao sita zvijer s bezbroj glava - koje su se smijale, njitale, lajale, pjevale... bezbrojnim ljudskim ustima, pseim i konjskim gubicama, nebrojenim grlima lutnja i gitara. A kako nas je no preplavljivala, u nekomu mi se trenu uinilo da onaj Krist, nasred trga, ne vraa ovicu natrag u stado, nego cijelu Ravennu. O emu razmilja? upitao me Franjo, vidjevi da mi je pogled prikovan pri kamenog Isusa. Mislio sam, brate Franjo, kako ne nosi on janje na pleima, nego Ravennu... Ne Ravennu, brate Leo, ne... nije Ravenna na njegovim ramenima, nego svijet - cijeli svijet. Opet smo uutjeli, a onda nam prie neki starac sa estinom u oima i stade pred nas. Krupan bjee, izbrijanih brkova, a duge bijele brade u zasukanim pramenovima. U odsjaju svjetiljke iz oblinje krme vidjesmo da mu je suncem opaljeno lice proarano oiljcima od maa. Sjeo je, ukrstivi noge, pored nas - preuvi nae posljednje rijei. Oprostite... ree ...ma vidjeh vas kako lunjate bez rijei, s praznom vreom, pa kao da prosjaci jeste i niste u isti mah. asak ranije, konano sam uo va razgovor, a svidjelo mi se ono to ste kazali. I stoga, ve se neko vrijeme pitam to ste li: prosjaci, lijene protuhe, bogalji, sveci...? Ne mogu se domisliti to zaista jeste. Franjo se nasmijao; potom je podigao prst i uperio ga u Kristov kip nad nama. Vidi... mi smo izgubljene ovice, blejimo i posvuda Krista itemo. Ne trai Krist nas, oe, nego mi njega traimo. Pa ste doli da biste ga nali ovdje, u Ravenni? upitao je starac gorko-podrugljivo. Milostivi je Gospod na posvuda... uzvratio je Franjo ...i nikad ne moemo znati gdje e se udostojati da nam se ukae. Moda ak i u Ravenni. Starac je kimnuo sijedom glavom kao da tjera sumorne misli. Jednom sam ga i ja traio ree tihim glasom, gladei bradu polaganim pokretima ruke. I naao ga... daleko odavde, na drugom kraju svijeta, i to u ratnom meteu... a da bi mi se objavio, bjee uzeo ovjeji lik - i to velikoga kralja. Zatim je uzdahnuo - kao da mu se srce nadvoje cijepa. Franjo mu se suosjeajno primakao i poloio ruku na starevo koljeno. Oe kaza mu zaklinjem te u ime Krista koji je tu, nad nama: reci nam kako i gdje... pomozi nam da ga i mi naemo.

Starac je pognuo glavu i neko vrijeme utio - osjetili smo da u tiini prebire to bi nam kazao i odakle da pone, jer je nekoliko puta otvarao usta, ali ih i zatvarao, ostajui uronjen u muk. Bilo je to na Istoku, prije dobrih dvadesetak godina poeo je najzad u svetom gradu Jeruzalemu, u udnomu orijentalnom svijetu punom mirisa i smrada. Ima tamo palma to datuljama raaju, onakvih kakve viamo na slikama svetaca, a i drugoga, jo neobinijeg drvea, te vinove loze to do visine ovjeka raste. ene su im pokrivene od glave do pete poput duhova, a ako im ikad i ugleda none prste, nokti su im crveno obojeni, jednako kao i dlanovi... kao i tabani. To znam, jer smo u ratu bili uhvatili nekoliko njih, ivih, pa ih otkrili i vidjeli... A mukarci, saracenski nevjernici, kada konja pojau s njim jedno tijelo postaju - ne moe prepoznati gdje zavrava konj, a gdje ovjek poinje. Dvije glave, est nogu, a jedna dua! Sultan Saladin, pak, njihov kralj, silna je ljudina kakve bilo nije. Sav u zlatu i bi- serju, baci se na konja dok je taj u punom trku. Palaa mu je puna ena, posvuda esme, jatagani... a on sjedi ukrtenih nogu na samomu Svetom Grobu, sue brk i prijeti cijelom kranstvu. A mi... Franjo e s uzdahom. O, Boe, sram nas ima biti! Sjedimo jalovi ovdje u Ravenni, lunjamo ulicama i prosimo, umjesto da se dignemo i oslobodimo Sveti Grob! Na noge, brate Leo! Jo sjedi?... Duu bi htio osloboditi? Onda oslobodi Sveti Grob! Onaj komu je do oslobaanja Svetoga Groba usprotivio sam se mora najprije duu svoju osloboditi! Onaj ovjek potvrdno kimnu glavom, pa e Franji: Mladost iz tebe zbori... jer dri da moe, digne li se na oruje, svijet pokoriti. I ja sam jednom to uinio... Bio sam ugledan graanin, ovdje u Ravenni, djecu imao, polja i stada ovaca - i bijelu kobilu, koju sam volio ba kao i roeno dijete... pa sam sve ostavio, osim nje. Odrezao sam dvije trake crvene tkanine i priio ih na lea, kri da tvore, te krenuo osloboditi Sveti Grob. Zastao je na tren, odmahnuvi rukom. Odakle da ponem?... ree u nedoumici. U glavi mi bjehu mora, pustinje, silne utvrde s bastionima... a u sreditu svega Sveti Jeruzalem. Putovao sam tako, dugo i naporno, to brodom, a to na konju... susreui mnotvo divljeg i opasnog svijeta, ljudi svake vrste koji su govorili svim zamislivim jezicima. Put me vodio i kroza slavni grad Konstantin'opol, koji se protee dvjema golemim kopnenim podrujima, na europskoj i maloazijskoj strani. Izbezumio sam se vidjevi ga!... to su snovi u usporedbi s njim? Premalen je ljudski um da pojmi takvo udo - a no nema moi da bi nam takav san prizvala. Proao sam njime, nezasitna oka promatrajui palae i crkve, svetkovine i ene... Neka mi Bog oprosti, ali potpuno bjeh s uma smetnuo Sveti Grob, a kad sam dospio do Jeruzalema, ve je bio pao u kranske ruke... a kralj mu bjee... Starac je u tom trenutku posuvratio rukama bradu i pokrio njom lice. Dugo mu je trebalo da se opet s glasom sastane: ...kralj mu bjee dvadesetogodinje mome. Zvali su ga Baudouin, ali mi nije trebalo mnogo vremena da shvatim kako ne bjee on obino ljudsko bie, nego neto posve drugo. Je li on, pitao sam se... Boga molei

da mi oprosti na takvoj smjelosti... Onaj koga traim? Kad sam ga prvom vidio, sav sam uzdrhtao. Saraceni su iznova napadali, na konjima i devama, u pokuaju da povrate Jeruzalem... a kralj se oglasio ratnikim usklikom, trube zajeae i bojni se stijeg podie. Oklope smo navukli i okupili se na zaravni izvan grada - tisue pjeaka i konjanika, iekujui da se kralj pojavi. A tada... kako bih se mogao na to podsjetiti, a da mi se srce nadvoje ne raspukne... tada sam ga prvi put vidio i shvatio da je dua ovjeja svemogua, da je Bog... Bog u cjelosti svojoj... u ovjeku samom, te da nema potrebe da hrlimo na kraj svijeta u potrazi za njim. Sve to moramo uiniti jest da zavirimo u vlastita srca. Jer, u nosiljci su ga donijeli. Lice mu bjee sagnjilo... ni pola ga nije bilo ostalo, prste vie nije imao, a niti stopala. Nosili su ga, jer nije hodati mogao... ta, kako bi onakav? Guba mu bjee i oi poderala, oslijepila ga. U blizini mu se zatekoh, te sam se nagnuo da ga vidim... a nos sam zaepiti morao, jer smrad straan bjee. Eto, kralj ne bje' do li aka gnjila mesa, ali je u toj pregrti trulei njegova dua bila uspravna i besmrtna. Kako se Bog nije gadio nad svojim utjelovljenjem u takvoj gnjilei? Strani je sultan opsjedao neosvojivu tvravu Crac u Moabskoj pustinji, s druge strane Mrtvoga mora, pa nas je kralj poveo... preao pustinju po nesnosnoj ezi, a mi za njim, jedva dolazei do daha. Silna je mo, poput plamena, sukta- la iz njegove nosiljke - u zraku je pucketalo kao kada borovo stablo oganj zahvati... Starac je zastao, kanda nije elio vie priati - ili nije mogao - a ja poloih dlan na drugo koljeno oronulog ratnika, molei ga da nastavi; on se, meutim, primio rukama za podbradak, bjelodano da bi presjekao jecaje to su mu iz grla navirali. Kada se toga sjetim kaza konano krv mi uzavrije, a estina um obuzme. Nikad nisam otajstvo Boje tako jasno ugledao, tako opipljivo... Bio sam u Jeruzalemu i kad je kralj umro, dvadeset i etiri mu bjehu. U velikoj sam se palai zatekao u kojoj je duu ispustio. Bjehu nad njim nezasitna mu i ve ishlapjela mati, te sestra Sybila, lijepa, ali isprazna djevojka, predana tjelesnim uicima. Ostatak prostorije bjee ispunjen krvoednim plemiima - barunima, grofovima, markizima... a svi u iekivanju, kao bez daha, da kralj zadnjom zahropi kako bi se, poput izgladnjelih pasa, bacili na Jeruzalemsko kraljevstvo i razbucali ga, da svaki u gubici po dronjak odnese... i to jo dok dvadesetetvorogodinji kralj, taj uzor plemenite vrline, u tiini duu Bogu predaje, s trnovom krunom na sagnjiloj glavi. Stari je bojovnik zagrizao brk, a krupne mu se suze sko- trljae niza suncem opaljene obraze. I Franjo se, spustivi glavu meu koljena, predade tugovanju. Starac ljutito otra suze, posramljen to se rasplakao, a tada se oduprijevi se rukama o zemlju - osovi na noge... stare mu kosti zakripae. Niti nam se naklonio u znak oprotaja, ni rijei rekao, nego se samo izgubio. Franjo je i dalje plakao.

 Vidi to ti je dua... ree konano diui glavu ...i to ti je Bog, i to zapravo znai biti ovjek. Odsad e nas gubavac predvoditi i put nam kazivati. Dii se, brate Leo - idemo! Kamo sad, u ime Boje? Natrag u Assisi. Tamo emo hvatati zalet za veliki skok. Hajde, lijenino Boja, ustani! Sad... usred noi? Sad! Zar misli da Gospod moe jutro ekati?

6
Kralj gubavac poveo nas je i vodio tijekom cijelog putovanja u povratku. Dadilo je kao iz kabla, rijeke su se razlile i poplavile putove, pa smo zapadali u blato do koljena. Studen nas je morila, a i glad, jer smo u mnogim selima u kojima bismo se zatekli bivali doekani kiom kamenja i grubo potjerani. tovie, kad bi Franjo uskliknuo "Ljubav! Ljubav! Ljubav!", seljaci su napujdavali na nas pse, koji bi nas kadto i izujedali. to su ove beznaajne nevolje to ih doivljavamo zarad Krista? govorio je Franjo kako bi me utjeio. Igrarija! Sjeti se gubavoga kralja. Jedne noi, kad bjesmo pokisli do kosti i gotovo spali s nogu od gladi i hladnoe, u daljini ugledasmo svjetla nekog samostana. Potrali smo... mislei da e nas monasi moda, potaknuti samilou, pustiti unutra, dati nam koricu hljeba da pojedemo i dozvoliti nam da se ogrijemo uz blaeni oganj. Mrano kao u rogu bjee, kia je lijevala, a mi smo, onako hitajui, gazili u kaljue na putu i padali, te se pridizali i dalje trali. Ja sam proklinjao dad, studen i mrak, dok je Franjo - kroei preda mnom smiljao u glavi stihove i odmah ih pjevao. Kakvu li udu nazoimo! pojao je. Pogle! Krila u blatu, a Bog u zraku! im gusjenice na tebe pomisle, Gospode, u leptire se preobrazuju! Neprestano irei ruke, radosno je grlio kiu i zrak, kliui - dok smo posrtali preko rupetina: Sestro zemljo glibava! Brate studen-vjetre!... Onda je zastao kako bi me priekao, jer bjeh iznova pao u jarak, pa sam se hramljui vukao. Upravo sam dovrio skladanje jedne pjesmice, brate Leo ree mi. Bi li ju htio uti? E, jes' ti vrijeme za pjesmu... odgovorio sam razdra- eno. Ako sad ne sloimo pjesmu, brate Leo, kad emo uope? Pouj: prva ivotinja koja se pojavila na nebeskim vratima bio je pu. Petar se sagnuo, dirnuo ga tapom i upitao: "to ite ovdje, puiu dragi?" "Besmrtnost", odgovorio je pu. "Besmrtnost!?", sveti se Petar grohotom nasmijao. "A to bi tebi besmrtnost?" "Ne smij mi se", jetko e pu. "Zar nisam i ja jedno od Bojih stvorenja? Nisam li i ja sin Boji jednako kao i arhanel Mihovil? Arhanel Pu, eto tko sam!" "A gdje su ti zlatna krila, sablja iz Damaska i skrletno crvene sandale, znaci kraljevske uznositosti?

"U meni, usnuli ekaju." "ekaju... to?" "Veliki as." "Veliki as...?" "Da, ovaj - sad!" I tako, jedva da je i stigao rei "Sad!", pu skoi kao da je krila naglo rastvorio, te ue u raj... Razumije li? upita me Franjo nasmijavi se, te e odmah potom: Brate Leo, mi smo puevi... a krila i damaskinja su u nama, pa elimo li u raj, skoiti moramo. Stoga, radi spasenja dua naih, u pregnuu sudrue, skoi! Dograbio me je za nadlakticu, pa smo zajedno potrali- te, nekoliko minuta potom, stali, ostavi bez daha. Brate Leo, dobro posluaj to u ti rei. Ui nauli... slua li me? Nekako imam dojam da ba ne voli ivot kakav provodimo. Kao da te neto titi, nujan si... Nije tako, brate Franjo, nije mi tegoban... Nego, samo smo ljudi, to ti zaboravlja, a ja ne. Jednostavno; o tom je rije. Brate Leo, zna li to je nama najvee veselje? Nisam odgovorio - a znao sam to bi nam najvee veselje u tom asu bilo: da stignemo do onog samostana, da nam se kljuar smiluje i otvori vrata, da nam naloi dobar oganj u kaminu i pristavi lonac kako bi nam pripremio obilat obrok topla jela... a neki od fratara da sie u samostanski podrum i donese nam velik vr odleala vina da se napijemo! Ali, kako sam Franji smio takvo neto kazati?... Njemu ljubav spram Boga bjee posve izokrenula potrebe: glad bjee uzela mjesto kruhu, e nadomjestila vino i vodu, pa kako bi on mogao razumjeti nekoga gladna i edna? Zadrao sam, stoga, jezik za zubima. Da smo i najsvetiji ljudi na svijetu, oni koje Bog najvie voli - dobro upamti, brate Leo, ovo to ti kaem: ne bi to bila besprijekorna radost. Nastavili smo blatom i tminom, a onda Franjo opet zastade. Brate Leo! doviknuo mi je, ne nazirui me u mraku. Brate Leo, sve da slijepcu vid vratim, vraga iz eljadeta istjeram, mrtve iz grobova dignem... upamti dobro to ti kaem: ni to ne bi bila savrena radost. Ni na to nita ne rekoh - ta, kako bih se prepirao sa svecem? S neastivim se moe sporiti, ali sa svetim ovjekom ne... pa stoga i ne progovorih. Produili smo put samostana, spotiui se preko kamenja i granja to ga vodurina bjee na put nanijela. Franjo je opet zastao. Brate Leo, ak i da govorimo sve jezike anela i ljudi, pa da, propovijedajui rije Boju, preobratimo sve nevjernike na vjeru Kristovu, zapamti dobro, brate Leo... velim ti: ni to ne bi bilo veselje beskrajno. Strpljenje mi je zaista poputalo - jer sam bio i promrzao i gladan, a noge su me tako boljele da vie koraat' nisam mogao. No, onda... to jest potpuna radost? upitao sam ga nevoljko. Vidjet e... za koji as odgovorio je Franjo i ubrzao korak. Stigli smo konano do samostana - zatvoreno bjee, ali su u elijama jo gorjele svijee, pa Franjo povue zvonce. Ja sam se skutrio u kutu uz vrata, nazebao do kosti.

Napregli smo sluh da ujemo hoe li - ili nee - vratar doi da nam otvori... a, premda se sramim priznati - ali, priznati grijeh grijehom biti prestaje - u tom sam asu tiho proklinjao sudbinu to me vezala uz tu stranu i divlju zvijer Boju... Franju. Iako nije bio toga svjestan, bjee on ba poput gubava kralja jeruzalemskog - aka kostiju i koe, a s Bogom, cijelim-cjelcatim, u svojoj nutrini. Stoga je on mogao sve izdrati, zato nikad ne bjee gladan, edan ni promrzao, zato mu kamenje kojim su ga ljudi zasipali bjee poput slapa limunova cvijeta... Ja sam, pak, ovjek bio, trezven i bijedan. Glad sam utio, a kamenje mi - kamenje bjee. Uto se otvorie neka unutranja vrata i teki se koraci za- ue dvoritem. Kljuar ide, rekoh sam sebi - smilovao nam se, slava Bogu! 'Ko je tamo... u ovu uru? zareao je netko srditim glasom. Otvori vrata, brate kljuaru odgovorio je Franjo, blago i umilno. Dvojica smo poniznih slugu Kristovih, na- zeblih i gladnih... koji veeras itu utoita u ovomu svetom samostanu. I'te vi svojim poslom! nabusito e onaj. Vi... sluge Boji? A zato onda lunjate putima u ova doba? Haramije ste vi, oni koji eljad u zasjedi doekuju i ubijaju... samostane spaljuju. Gubite se! Zar nema u tebe milosra, brate kljuaru? zavapio sam. Ostavit' e nas da umremo od studeni? Ako u Krista vjeruje, otvaraj vrata, podaj nam kakav kutak da se zatitimo od kie, komad kruha nam prui. Krani smo... smiluj nam se! Zauli smo potom udarce tapa po kamenim ploama dvora. Itete, pa ete i dobit', bijednici! Eto me da vas obojicu napraim onaj e prijeteim glasom, nato se zau kripa kljua u bravi. Podnesi to junaki, brate Leo. Ne odupiri se Franjo e okrenuvi mi se. Vrata se doista otvorie i na njima se ukaza golem fratar s debelom batinom u ruci - u hipu je pograbio Franju za vrat. Nitkovi, ubojice, pljakai! Samostan ste orobit' doli, jel'da? Evo ti na! I jo!... zaurlao je i stao mlatiti batinom po Franjinu slabu i boleljivu tijelu. Skoio sam da ga spasim, ali me Franjo zaustavi ispruivi ruku: Ne protivi se Bojoj volji, brate Leo!... Samo udri, brate vrataru. Ti mi spas donosi. Kljuar potom, podrugljivo se cerekajui, mene dohvati za iju. Sad je tvoj red, nitarijo! Ja podigoh tap i htjedoh zamahnuti da se obranim, ali Franjo u oaju povie iz svega glasa: Brate Leo, u Kristovo te ime preklinjem, ne opiri se! Trebam pustit' da me ubije... drugim rijeima? sad sam se ja proderao. Hou, oduprijet' u se - i primi to na znanje! Brate Leo! Brate... ako me voli, ne pruaj otpora. Dopusti bratu vrataru da obavi dunost, jer ako mu je Bog za- povijedio da nas premlati, batine dobiti moramo. Bacio sam nato tap na zemlju i prekriio ruke na prsima. Udri, brate vrataru! rekoh dok su mi usnice drhtale od srdbe. Osini i neka je bijes Boji s tobom!

Vratar se na nae rijei samo nasmijao. Osjetio sam njegov zadah po enjaku i vinu, dok me je mlatio toljagom pod kojom se ulo krckanje mojih kostiju. Franjo, sjedei u blatu, upuivao mi je rijei ohrabrenja: Ne jaui, brate Leo... i ne psuj, nit' ruku u obranu ne dii. Sjeti se gubavoga kralja, pomisli na Krista dok su ga raspinjali. Osnai svoje srce. Kljuar je u nekom asu zakljuio kako je obavio posao, te nam svakom uputio jo po udarac, a zatim zakljuao vrata i zasun navukao. Stisnuo sam se u svom kutu pod nadvratkom, shrvan bolovima i proklinjui u sebi - usta se nisam usuivao otvoriti. Franjo se nekako dovukao do mene, suosjeajno me primio za ruku i protrljao mi bolno rame. Stisnuo se uza me, pa smo se zagrlili da se nekako ugrijemo. Ovo je, brate Leo... apnuo mi je tako tiho kao da se boji da bi jo netko mogao uti ...ovo je savrena radost. E, sad ga je pretjerao, pomislio sam i jeknuo bolno, dok mi se bijes razbuktavao: Savrena radost!? Oprosti ti meni, brate Franjo, ali se meni ovo prije ini kao savreno bahata bestidnost. Odista, nema srama u ovjejeg srca kada s veseljem ne prima nita osim onoga to je neprijatno. Bog nam govori "Hranu sam vam dao da ju blagujete, vino da ga uivate, oganj da vas grije...", a ljudsko srce, da drskije ne moe, uzvraa "teta, ne elim nita od tog!"... A kad e rei "Da!", ta drska hudala! Onda kada Bog rairi ruke, brate Leo, i kae da je as. A srce uzvikuje Ne! Ne! i Ne! sitnim, beznaajnim radostima... to misli, zato? Zato da se sauva kako bi dosegnulo veliko Da! Ne bi li ga moglo i bez toga dosegnuti? Ne bi. Veliko Da! ne nastaje drugaije osim mnogima malim Ne! Ako je tako, zato je Bog stvorio tolika blaga zemaljska? Zato je pred nas prostro tako sjajnu trpezu? Da na kunju stavi snagu nae volje, brate Leo. Nikakve vajde od prijepora s tobom, brate Franjo... Pusti me da zaspim. Drijeme je milosrdniji od Boga - moda u hljeb usnit', mnogo hljeba. Zgrio sam se u klupko, sklopio oi i milostiv me san - blagoslovio ga Bog! - ubrzo shrvao. Sljedeeg jutra, u samo praskozorje, osjetio sam kako me netko gurka Franjo je to bio... probudih se. uje li, brate Leo? Dolazi... Odista, iz dvorita su se uli vratarevi koraci - prilazio je, zveckajui kljuevima o pojasu. Vrata se otvorie... Slava Bogu promrmljao sam. Nevoljama je naim kraj. Poeo sam se pridizati kako bih zakoraio preko praga, ali me Franjo pogleda trepui oima punim svetake dosljednosti. Hoemo li ui? upitao me. to misli, mali lave Boji, hoemo li unutra? Razumio sam: htio me staviti na muke, znajui da sam gladan i da se ne mogu oduprijeti zovu eluca. Ali, samopo- tovanje mi je ipak nadvladalo glad! Ne odgovorio sam. Neemo... ja neu unutra!

 Svaka ast, brate Leo! Franjo e u zagrljaj mi padajui. Takvog te elim - ljudina budi! Okrenuo se potom samostanu: Zbogom, negostoljubiva kuo. Brat Leo te ne treba, nee u te zai! Prekriili smo se zatim, pa iznova put pod noge; Franjo je tako sretan bio da samo to nije poletio. Sunce je izlazilo, kia posustajala, pa se drvee i stijenje ozarilo svjetlom, vedro i svjee oprano. Dva su kosa pred nama stala otresati krila, gledajui nas i zviduui kao da nas izazivaju. Odista, i jesu to inili: draili nas - pa im Franjo domahnu rukom i pozdravi ih. Oni su fratri u ptijem svijetu ree. Pogle' kako su odjeveni! Pravo ima, brate Franjo odobrio sam mu sa smijehom. Zaista, u samostanu kraj Peruggie jednom sam vidio kosa kojeg su nauili da pjeva Kyrie eleison! kao pravi fratar. Franjo e nato, uzdahnuvi: Eh, kad bi netko mogao nauiti sve ptice... goveda i ovce, pse i vukove, divljeg medvjeda... da kau samo te dvije rijei: Kyrie eleison! Kad bi se sve ivo svakoga jutra uz njih budilo, tako da se iz dubine ume, sa svakog stabla, iz svake staje i obora uje kako ivotinje Gospoda slave kliui Kyrie eleison! Nauimo mi najprije ljude da kau te dvije rijei ot- povrnuh mu. Ne vidim ba zato bi ih ptice i druge ivot- nje trebale nauiti... jer one ne grijee. Franjo me pogledao pronicljivim okom: Da, uistinu je tako kako zbori, brate Leo. Od svih ivih stvorenja jedini ovjek grijei. Tono, brate Franjo... ali je, u isti mah, ovjek i jedini koji moe nadvladati svoju prirodu i ui u kraljevstvo nebesko. Zvjerad, domae ivotinje i ptice to ne mogu! Ne budi tako uvjeren pobunio se Franjo. Nitko ne zna dokle zaista see milost Njegova... Tako smo, razgovarajui o Bogu, pticama i ljudima, jednog jutra prispjeli pod na voljeni Assisi. Njegovi zvonici, kule, stara utvrda, maslinici, empresi... darovae sjaj naim oima. Ja sam od ovog tla nainjen ree Franjo ovlaenih oiju. Gruda sam gline iz njeg izvaena. Potom se sagnuo, skupio aku zemlje i poljubio ju. Duan sam pregrt ilovae Assisiju, pa u mu ju i vratiti. Bilo gdje da umrem, brate Leo, elim da me donese i ovdje pokopa. Skrenuli smo u uzak nadsvoen prolaz. Nedjelja je bila, zvona su oznaavala kraj svete mise, a Franjo upravo bjee dovrio ono to mi je govorio - pa je naglo stao i oslonio se o zid, diui teko kao da se gui. Hitao sam u tom trenu za njim, a i meni se dah odue kada vidjeh pred njim - ker grofa Scifija. Sva je u bijelo odjevena bila, osim to je imala crvenu ruu na prsima - a kako blijeda bjee i tuna, s dubokim tamnim podonjacima!... Koliko lije noi plaui prob- djela odonda kad ju vidjesmo kraj crkvice Svetog Damjana! Djevojica onoga dana, odjednom je enom postala.

Stara je dadilja ponosno koraala za njom - a kad vidje da joj je gospodarica zastala, i ona stade, ekajui... Jutro bjee suncem okupano, pa su njih dvije iz crkve udarile najduljim moguim putem, kako bi se velikoj grofovoj kui to kasnije vratile, odgaajui tako zatoenitvo u njoj. im je Klara spazila Franju, koljena joj se posjekoe. Htjela se vratiti, ali ju sram bjee, pa je - sokolei samu sebe - digla oi i zagledala se pravo u njegove, pogledom odlunim, ali i melankoninim. Prila mu je jo korak, pa promotrila njegove prnje, ranjava stopala u doderanim sandalama, njegovo ispijeno lice... te zatim srdito kimnula glavom. Zar te sram nije? upitala ga je glasom to se guio od oaja. Sram? Koga? Oca, majke, mene... Zato tako tumara od mjesta do mjesta? Zato izvikuje to to vie? Zato igra nasred ulice kao mesopusni blesan? Franjo ju je sluao pognute glave, njiui se gornjim dijelom tijela, a lagano pokleklih koljena... nita ne govorei. Klara mu se jo primakla, unijevi mu se u lice - sva u suzama. Zaista mi te je ao ree mu glasom punim ui. Kad pomislim na tebe, srce mi se cijepa. I moje... proapta Franjo tako tiho da sam te rijei jedino ja, priskaui da ga pridrim kako ne bi pao, mogao uti. Klara se, meutim ozari i lice joj zablista, jer ih je proitala s njegovih usana. Franjo... i ti na me pomilja? upitala je ustreptalih grudi. Nikada! prostenjao je i pruio ruku kao da joj pokazuje da se skloni ustranu, kako bi on proao dalje. Djevojka je vrisnula iz puna grla, dadilja priskoi da ju podri, ali Klara odgurnu staricu natrag. Trepui, oima punim udna bljeska, digla je ruku i kazala mu glasom punim estine: Omrazu zaziva onaj tko djeluje suprotno volji Bojoj! Omraen biva tko propovijeda da se ne trebamo vjenavati, djecu imati i dom si zasnivati, onaj tko zagovara da mukarci ne budu ono to jesu... da rado ratuju, vole vino, ene i slavu. Proklet je onaj tko bi da ene ne budu ono to jesu, da ne ude za ljubavlju, da ne vole lijepe haljine i lagodan ivot... Oprosti mi, dragi moj Franjo, to ti to kaem, ali meni tako ivjeti znai biti valjano ljudsko stvorenje. Da, da... to znai biti pravo ljudsko stvorenje, jadni moj brate Leo, i oprosti mi to ti to govorim, ponavljao sam u sebi, za se, a uivajui u djevojinim umnim rijeima, njezinoj otrini i ljepoti. Dadilja joj uto prie i primi ju rukom oko struka, te e blago: Hajdemo, dijete moje. Jo bi te ljudi mogli vidjeti. Djevojka nato spusti glavu na stariine grudi i brinu u pla. Samo Bog zna koliko li je mjeseci prebirala te rijei u srcu i udjela da vidi Franju kako bi mu ih izrekla - da si duu olaka. A sada, kad mu ih je najzad kazala... ne samo to ne nae nikakva olakanja, nego joj se srce uzlupalo kao da e se rasprsnuti. Dadilja ju je polako i njeno povela, ali - u trenu kad su trebali skrenuti u drugu ulicu - Klara stade, te, izvukavi pribadau kojom je ona crvena rua

bila na njezina prsa privrena, uze cvijet u ruku, pogleda Franju kako se jo lagano njie naprijed nagnut, te mu ga dobaci. Uzmi ju... ree ...uzmi, jadni i bijedni Franjo, kao uspomenu na me... i na ovaj svijet! Rua pade pred Franjine noge. Idemo... djevojka e dadilji. Sad je svreno! Franjo se ni pomakao nije, pogleda pri plonik prikovana. Potom, polako pridiui glavu i ogledavajui se oko sebe u strahu, primi me grevito za ruku i upita jedva ujno: Je li otila? Otila je odgovorih mu saginjui se da bih dohvatio ruu. Ne diraj ju! Franjo e uasnuto. Samo ju gurni nogom ustranu da ju netko ne nagazi... Hajdemo, ne osvrui se! Kamo? Po Assisiju? Ovaj mi se susret ini loim znakom, brate Franjo. A da promijenimo nakane... Po Assisiju! rekao je odluno i pourio u grad. Primi se zvona i zvoni! Dobri Boe... da se enim, djecu raam, dom si gradim - pljujem ja na sve to! alosna li dana, brate Franjo... Ali, neka mi Bog oprosti to tako mislim, vjerujem daje ona djevojka u pravu. Valjano eljade... Valjano eljade je ono ljudsko bie koje je nadilo ovjeje u sebi - to ti ja kaem! I, preklinjem te, brate Leo, umukni! Ostade mi jezik za zubima - ta, to sam mogao odgovoriti? to sam due s Franjom bivao, sve sam jasnije osjeao da dva puta Bogu vode: jedan pravocrtan, bez velikih uspona i padova, kojim se Bogu kroi enidbom, raanjem djece, lica izbrijana i trbuha puna, po vinu vonjajui - i drugi strm, svecima namijenjen, kojim se Bogu stie u dronjavim haljama, na kost i kou spavi, a vonjajui po neistu tijelu i tamjanu. Meni se onaj prvi prilinijim inio, ali tko me ikad za miljenje pitao! Krenuh, stoga, uzbrdicom - i neka mi Bog snage da izdrim poda! Stigli smo tako u sredite grada - ja pred Franjom kroei, zvonei i izvikujui "Priite, doite svatko i svi... o novom bezumlju poujte!" Ljudi koji su se ondje zatekli stadoe - sad e se kamenja maiti i njime nas zasuti, pomislio sam... sad e djeetina pokuljati iz okolnih ulica i kreveljiti mi se iz punih grla - ali se ne dogodi nita od tog! Tiina... od koje me strah spopade. Zar e nas odsad tako doekivati, bez poruge i halabuenja? Nitko ruku ne die da nas zaustavi, pa nastavismo dalje. Bernardone je stajao pred svojim duanom - ramena sputenih od onemoalosti, staraki zaobljen i ut u licu. Kad ga je ugledao, Franjo se na tren pokoleba, pa krenu natrag da bi odabrao drugi put, ali mu ja - primivi ga za nadlakticu - rekoh blago, ma odluno: - Smjelo, brate Franjo. Sad e nam svima pokazati koliko si neustraiv. Bernardone se uto okrenuo i spazio nas. Najprije se stresao od jada, a onda ue u duan i brzo se vrati, te se uputi sa tapom put nas, grozei se. Franjo iskorai prema njemu, pa e - na mene pokazujui: Evo mog oca, gosparu Bernardone. On mi blagoslov udjeljuje, a ti si me prokleo. On je moj otac!

Franjo mi potom uze ruku, te ju poljubi. Bernardoneove se oi ispunie suzana; obrisao ih rubom svoga irokog posuvraenog rukava. Nekolicina prolaznika zastade promatrajui, nimalo naklono, bogatog trgovca i njegova sina - odrpanca. Naie i otac Silvestar, upnik u Svetog Nikole, u prvi mah s nakanom da se umijea kako bi pomirio oca i sina, ali se istom i predomisli. Neka oni sami rjeavaju svoja posla... promrmljao je, zamiui prema svojoj crkvi. Bernardone klonu glavom na grudi - ni rijei iz njegovih usta, ali mu se lice naglo osu dubokim borama. Kao da su ga koljena izdala, naslonio se na tap i tako neko vrijeme promatrao sina, i dalje u muku. Najzad ga, optuujuim glasom, tiho upita: Zar ni spram majke milosti nema? Franjo je naglo problijedio, te otvorio usta kao da e neto rei, ali mu samo vilica drhtati pone. Zar nema milosra ni prema roenoj majci? upitao gaje Bernardone ponovo. Plae, po cijelu no i cijeli dan. Kui doi, daj da te vidi. Moram najprije Boga pitati nekako je promucao Franjo. Bog koji bi ti prijeio da majku vidi... kakav bi to Bog bio? Bernardone e, promatrajui sina zaklinjuim pogledom. Ne znam odvratio je Franjo. Pusti mi da ga pitam. Krenuo je prema gonjem dijelu grada, uz tvravu. Osvrnuo sam se na tren i vidio Bernardonea kako jo stoji nasred ulice, kao u kamen pretvoren, a drei si lijevu aku na grlu kako bi priguio jecaje... ili kletve. Odista, kakav li je Bog zapravo? - upitao sam se sjetivi se moga sirotog i zlosretnog oca, odavno mrtvog. Koji je Bog u stanju odvojiti sina od matere? Pratio sam pogledom Franju dok je hitao uza stranu, ve nadomak tvri. utio sam da se u njegovu slabanu i polumrtvu tijelu krije nemilosrdna i neljudska sila kojoj nije bilo stalo do oca ni majke, koja je moda ak i likovala nad njihovim odbacivanjem. Kakav li to Bog bjee - zaista? Ja to nisam razumio... pa mi sinu da bih mogao skrenuti u neku pokrajnju ulicu i pobjei. Ili, ah, zai u krmu, sjesti za stol, pljesnuti rukama i naruiti: "Konobaru, kruha mi daj... i vina, mesa - jerbo skapavam! Udvostrui obrok, sit sam gladovanja! A naie li Franjo, sin Bernardoneov, pa upita vidje li brata Lea, kai mu - ma nit' jednim okom!" Franjo je znao za duboku pilju u brdskoj kosi, pa se u nju zavukao. Brate Leo kazao je, pozdravljajui me na odlaskumoram tu sam tri dana ostati. Zbogom budi. Mnogo toga moram Svevinjega pitati, pa moramo sami biti... nas dvojica. Zbogom, za tri emo se dana opet sastati. Dok mi je to govorio, sve je mraviji i mraviji bivao - kao da se rastapa i stapa s polumranom peinom, da bi posve nestao, zrak se u zrak pretvorio. Kleei na ulazu, rairio je ruke prema nebu i ispustio krik to srce na dvoje cijepa: kanda Boga zaziva da se pojavi. Prostajao sam ondje jo neko vrijeme, promatrajui ga u tiini i apui "Zbogom..." - a pitajui se hoe li tu molitvu iv okonati. Predosjeao sam, naime, kako je borba to slijedi tako strana da je Franjo u ivotnoj pogibelji.

Tri sam dana lunjao Assisijem, prosei - kako bih svake veeri milodare to bi mi ih dobro krani udijelili mogao spustiti na kamen pred onom peinom. im bih to obavio, brzo bih se udaljio da me Franjo ne vidi, pa da mu se medi- tiranje ne srui u prah i pepeo. Ali, svakoga sam narednog dana tu hranu nalazio na kamenu... nedirnutu. Jednom sam, u to vrijeme, proao i kraj Bernardoneove kue. Gospa Pica spazila me s prozora, pa sila niza stube i uvela me unutra - htjede razgovarati sa mnom, pitati me mnogo toga, ali ju suze svladae, te je mogla samo gledati me bez ijedne rijei. Kako li se promijenila bjee, naglo ostarjela! Rumeni joj obrazi izblijedjeli, bore oko usta se produbile, a oi pocrve- njele od plaa. Gdje je on? jedva je uspjela rei, briui obraze malenim rupcem. to radi? U peini je, gospo Pica. Moli. A ne bi li mu Gospod mogao dopustiti da doe... da ga vidim? Ne znam, gospo. Zato i moli, da bi ga pitao. Ali nema jo nikakva odgovora. Stolac si uzmi. Sjedi, sve mi ispriaj. Golema je majina bol - tako velika... oprosti mi, Gospode... kao sam Bog. Smiluj mi se i kazuj. Sve sam joj potanko prenio, poevi od dana kad se njezin sin pred biskupom razodjenuo i onog susreta, na putu za Ravennu, s gubavcem koji Krist bjee, do razgovora sa starim ratnikom i noi uz vrata samostana pred kojim smo sljedeega jutra prebijeni bili... i, na kraju, susreta s plemenitakom keri Klarom i njezinom alou. Gospa Pica sluala me je bez rijei, samo su joj suze tekle niz obraze, kapljui na bijeli ovratnik. Kad sam zavrio, ustala je, prila prozoru i duboko uzdahnula. Strano joj pitanje bjee na vrh jezika, ali ga se nije usuivala izrei. Razumio sam ju i silno saalijevao. Gospo... rekoh oprezno, nasluujui to bi me pitala Va se sin penje stubama, savlaujui ih, jednu po jednu, vrstim i sigurnim koracima. Bogu se uspinje... a premda u njemu moda vulkan bukti, izazivajui uruavanje njegova tijela, njegov je um - zaklinjem Vam se, gospo Pica, duom svojom koju u jedinu Bogu podastrijeti - bistar i nedirnut. uvi to, gospa Pica ivahno je podigla glavu - a oi joj zablistae kao da se iznenada pomladila. Slava tebi Boe! proaptala je, prekriivi se Od tebe drugoga dara i ne item. Potom je pozvala slukinju: Uzmi njegovu vreu i napuni ju. Obrativi mi se opet, nakon kratke utnje, zabrinuto je upitala: A je li mu hladno... tamo? Da ti dadem neto vunene odjee, bi li ju on obukao? Ne bi, gospo odgovorio sam. Zar mu nije hladno? Nije. Kae da je Bogom odjenut, da ga on grije. A tebi... je li tebi hladno? Dat' u ti neto toplo da obue. Jest, gospo, premda me sram priznati... meni jest hladno. Ali, sram bi me bilo i nositi odjeu to biste mi ju dali.

 Sram... od koga? Ne bih znao, gospo. Moda od Franje, moda od mene sama... od Boga, moebit. Naalost, put kojim sam krenuo ne podnosi nikakve ugode. Uzdahnuo sam pritom - jer sam itekako prieljkivao toplu pamunu potkoulju, debele vunene bjeve i dobre sandale... da vie ne ozljeujem stopala... kao i dolamu, od teke tkanine, a barem s manje rupa od one na meni! Uto se sluavka vratila s mojom torbom do vrha punom. Idi sad, neka Bog s vama bude obojicom ree mi gospa Pica ustajui. A momu sinu reci kako silno elim da uspije u onom to ini... a to sam ja jednom pokuala, ali nisam mogla. Reci mu da ima moj blagoslov!

X
Istekoe tako ona tri dana. etvrtoga sam se ispeo do pilje ve rano ujutro i stao ekati pred njom - odloivi uza se vreu to je, zahvaljujui dobrom srcu i bogatoj smonici gospe Pice, bila krcata delicija od kojih voda na usta navire. Ali, vie nego njima bio sam ushien milju da u vidjeti Franju - a itekako sam se stresao pri pomisli da se trodnevnim razgovorom sa Svevinjim nedvojbeno izvrgnuo silnoj opasnosti. Jer, Bog uvede eljade u strane patnje koje on, dakako, moe preivjeti, ali eljade ne. Pomislih, tovie, da bi takav trodnevni dijalog ak i u mene prosta patnje izazvao! Hrabrosti, stoga, moja duo! - neprestance sam ponavljao, odluan da se drim Franjina skuta... pa tko mari ako i posrnem. Dok sam tako premetao svakojake misli umom, sve uzdrh- talijega tijela Franjo se odjednom pojavio iz pilje. Kako je zraio - poput uarene glavnje! Molitva mu bjee potroila i ono malo tijela, ali ono to je od njega ostalo bjee blistalo kao ista dua. Pruio mi je ruku - vidjeh da mu je lice ozareno osobitom radou. Onda, brate Leo, jesi li spreman? zazvao me je. Jesi li navukao svoj ratniki oklop i ianu koulju, zatitio noge eljeznim navlakama, a lice vizirom sputenim s bronane kacige... plavim perom ureene? U silnom je zanosu bio, a oiju tako uarenih da sam - kad mi je priao nazreo anele i demone u njegovim zjenicama. Itekako se prestraih... Da nije moda skrenuo pameu? Razumio je moju strepnju, pa se nasmijao, ali se oganj u njemu nije primirio. Ljudi su dosad smislili bezbroj izraza da poaste Gospoda ree mi ali sam se ja jo mnogih dosjetio. Pouj kako u ga zvati: Ponor Bezdani, Nezasitni, Nemilosrdni, Neumorni, Nezadovoljni... onaj koji nikada ne kaza jadnu i zlosretnu ovjeanstvu: "Dosta!" Jo mi se primaknuvi, s ustima tik uz moje uho - uzviknuo je gromskim glasom: Nije dosta!... Eto, to je on meni vikao. Ako me pita, brate Leo, to Bog nareuje bez ustupka i odgode, kazat' u ti, jer sam to spoznao u tri dana i tri noi u peini... Sluaj: "Nije dosta! Nije dosta!" To on vie bijednu eljadetu svakoga dana, svih njegovih ura... da nije dovoljno, nikada

dosta! "Ne mogu dalje!", stenje ovjek, a Gospod uzvraa "Moe!"... "Nadvoje u pui!" vapi ovjek opet, a Bog mu odgovara "Pukni!" Franju je poeo izdavati glas - krupna mu se suza skotr- ljala niz obraz. Mene, pak, ljutnja obuze: golema nepravda bjee poinjena! Osjetio sam beskrajnu suut spram Franje. Pa kako moe od tebe jo iskati? negodovao sam. Zar nisi obnovio Svetog Damjana? Nije dosta! Nisi li oca i majku ostavio? Nije dosta! Nisi li gubavca poljubio? Ni to nije dosta! A to onda jo oekuje? Pitao sam ga, brate Leo, ba tako... "to jo od mene oekuje, Gospode?"... a odgovorio mi je: "Idi u hram moj Portiunculu - ondje u ti rei." Stoga, brate Leo, poimo tamo da vidimo to to hoe. Prekrii se, pritegni uzicu oko svog pasa... s Bogom imamo posla, a njemu se ne moe utei! Trkom smo sili niz brdo, proli Assisijem bez zaustavljanja i dohvatili se ravni. Veljaa bjee: studen to ljuto ujeda, drvee ogoljelo, tlo prekriveno jutarnjim mrazom... kao da je snijegom posuto. Proli smo Svetog Damjana, ostavili maslinike za sobom i zali u borov umarak s ponekim stablom hrasta pod kojim bjee obilje ira. Sunce je upravo obasjalo borove iglice, miris kojih se proirio zrakom. Franjo je zastao i duboko udahnuo. Kakve li osame! promrmljao je sav sretan. Kojeg li mirisa... i mira! Dok je to izgovarao, sitan je kuni iskoio iz rupe u tlu i zagledao se u nas nauljenih uiju. Vidjelo se da nas se ne boji, nego da nas mirno promatra - uspravljen na stranje noge kao da zaplesati hoe. Trenutak potom, nestade u grmlju. Vidje li ga, brate Leo? Franjo e, krajnje dirnut. Malom je bratu kuniu bilo drago to nas je ugledao. Kao da je mahnuo apicama da nas pozdravi... Dobar je to znak! Dobar predosjeaj imam, brate Leo, da smo ondje gdje smo trebali doi. Jo smo nekoliko koraka napredovali, a tada ju vidjesmo: meu dubovima, usamljena i draesna, stajala je malena crkva Svete Marije od anela Portiuncula. Bila je sagraena od vremeiiom naeta kamena, a uokolo bjehu dvije-tri oronule elije, ovijene brljanom i divljom lozicom. A onda, iznenada - kao da je iz crkvice izalo da nas doeka - na istini vidjesmo mlado bademovo stablo u punom cvatu. To je Sveta Marija od anela tiho je kazao Franjo, dok nam se obojici oi suzama orosie; prekriismo se potom. Slatki brate bademe, dragi na mali brate Franjo e zatim, rairivi ruke put stabalca kako si se lijepo odjenuo, halju svoju obukao! A, eto nas - sretnih to te vidimo. Priao je potom drvetu i obgrlio deblo. Blaena ruka koja te je zasadila, blagoslovljen bademov plod iz koga si ponikao. Ti neustraivo prednjai, mali moj brate: prvi se usuuje

usprotiviti se zimi, prvi procvjeta. Jednoga e dana, Bojom voljom, prva braa doi da posjedaju ovdje pod tvojim rascvalim granama. Rinuli smo vrata i uli - crkvica je vonjala zemljom i plijesnima. Maleni je prozor visio izvaljen iz leita, sa stropa bjehu pootpadali komadii buke i drveta, a pauci bjehu izatkali guste i savreno razvedene mree oko Marijina kipa. Otklonili smo pauinu i prili da se pomolimo. Nad nama vidjesmo fresku na kojoj se razaznavala Blaena Djevica, u plavoj halji, kako stoji bosim nogama na tanku polumjesecu. Rojevi pretilih anela snanih ruku i obraza osutih crnim maljama podupirali su ju i nosili u nebo. Na oltaru, rastvoreno je lealo Evanelje - prastaro, stranica zamaenih nebrojenim prelistavanjima, nagrieno crvima i zeleno od plijesni. Franjo me uzbueno primi za ruku: Gle, brate Leo! Boji je to znak... idi, pa proitaj retke na otvorenoj strani. Bog ju nam nije sluajno izloio - objava je na njoj. itaj glasno, kako bi Sveta Marija od anela, nakon toliko godina, opet odjekivala radou njegove rijei. U tom je trenu sunana zraka, uavi kroz ruevan prozor, upravo na Evanelje pala - nagnuo sam se i glasno proitao: Poite i propovijedajte, svima kazujte: Kraljevstvo nebesko se blii... a ne uivajte zlata, srebra ni bakra u pojaseve vae - ni torbe na rame ne meite, ni do dviju halja ne uzimajte, ni sandala, ni tapa svojega... Odjednom - zauh krik za sobom; okrenuvi se, vidjeh Franju kako klei na prljavu podu, meu komadima otpale buke. Stao je uzvikivati prodornim glasom, nalik kliktanju sokola: Nita! Nita! Nita!... Nita sobom nositi neemo, Gospode. Tvoja e se vriti! Nita... samo oi nae, ruke, noge i usta iz kojih e se oriti: "Kraljevstvo nebesko se blii!" Potom me na silu povukao iz crkvice - odbacujui usput tap i sandale. I ti svoje baci naredio mi je. Zar nisi uo: "Ni sandala, ni tapa!" I ovo? upitao sam nevoljko, drei punu torbu u naruju. I vreu! Zar nisi uo "Ni torbe na rame!" Mnogo toga Bog od ovjeka oekuje... negodovao sam u tjeskobi, zbacujui remen moje torbe s ramena. Zato li se tako neljudski odnosi prema nama? Jer nas voli odgovorio mi je. I prestani rogoboriti. Ne rogoborim, brate Franjo, nego sam gladan... a ba nam je danas vrea puna poslastica. Da ih ipak prvo pojedemo? Franjo me saaljivo pogledao, te e, osmjehnuvi se: Jedi ti, brate Leo. Ja mogu priekati. Kleknuo sam na oba koljena, otvorio vreu, pa navalio na hranu. Bjee i vri vina u njoj - ispio sam ga do dna. Odista sam se do sita najeo, pa i preko toga - poput deve koja se sprema pustinju prijei. Za to mi je vrijeme, kleei uza me, Franjo ustrajno govorio. Ti, brate Leo, shvaa... naravno... da je Bog u pravu. Dosad smo vodili rauna samo o sebi, o naim dragocjenim nam osobnostima, samo naim duama... brinui jedino o tomu kako bismo sami bili spaeni. Ali, nije to dovoljno! Moramo se boriti da i druge

spasimo, brate Leo, jer... ne spasimo li njih, kako emo sebe? 'Kako emo se boriti?' - upitao sam Gospoda, a on mi odgovori: "Idi u hram moj Portiunculu, pa u ti rei. Ondje e uti naredbu moju." A sad sam ju uo - i ti si ju uo, brate Leo, na vlastite ui: "Poite i propovijedajte kazujui: Kraljevstvo se nebesko blii!" Eto nae nove dunosti, brate moj i subojovnie: da propovijedamo! Da okupimo uz nas to vie brae, to je mogue vie usta koje e propovijedati , to vie srdaca koja e voljeti, stopa koje je izdrati duge pohode... da postanu novi kriari i da se svi zajedno zaputimo osloboditi Sveti Grob. Ali, koji Sveti Grob, brate Leo? Duu ovjeju! Zautio je na trenutak, pa e opet: Ona je pravi Sveti Grob, brate Leo. Raspeti je Krist u ljudskom tijelu, a mi polazimo do dua doprijeti, brate Leo - ne samo do naih, nego dua cijeloga ljudskog roda. Naprijed! Nahranio si se, e ugasio - hajd'mo sad odabrati nove druge. Nismo nas dvojica dostatni, na tisue nas treba. Naprijed, u ime Boje! Okrenuo se put Assisija upravo kada se sunce diglo nad tvravu, a grad pod njim zablistao poput rascvjetale rue. Franjo se prekriio, te me primio za ruku. Hajd'mo ree, a potom e u oi me gledajui: Zna tko me dosad prijeio da se pribliim Bogu? Franjo! Ali sam ga odgurno... pa i ti isto uini: potisni brata Lea. Nova se bitka zainje! Zadrah jezik za zubima, mislei za se kako nova provalija zijeva... ma se maih Franjine halje. Uspeli smo se u Assisi i stali nasred trga - Franjo je odvezao ovnovsko zvono s pojasa i poeo zvoniti, pozivajui narod da nam pristupi. Stanovit broj prolaznika zastao je i uspostavio krug oko njega, a pridruie im se i mnogi jo, hitajui iz gostionica u kojima su - jer nedjelja bjee - provodili jutarnju dokolicu pijuckajui vino. Franjo ih je pozdravljao rairenih ruku. Mir s tobom! govorio je svakom koji bi priao. Mir s tobom! Kad se poveliko mnotvo okupilo i trg pun bio, stao je i iznova rairio ruke: Mir... uskliknuo je ...mir u srcima vaim, mir domovima vaim, i vaim neprijateljima mir. Cijelomu svijetu mir - jer kraljevstvo nebesko dolazi! Glas mu je pucao od uzbuenja, ponavljao je jedno te isto sveudilj, a kad vie ne bi mogao govoriti, u pla bi briznuo. "Mir, mir!" kliktao je, upuujui sluatelje da sklope mir s Bogom, s ljudima, s vlastitim srcima. A kako? Samo jedan je put do mira: ljubav. Ljubav! Ljubav! uzviknuo bi, pa se opet rasplakao. ene se poee pojavljivati na vratima svojih dvorita, neke se i na kune krovove ispee, da bi ga sluale - a svjetina ga vie nije ismijavala niti mu se rugala, iako je, prolazei iz dana u dan ulicama Assisija, jedno te isto propovijedao, uvijek istim rijeima, redovito uz provale plaa. Stajao sam neprestance uza nj, a i plakao s njim - dok propovijedao nisam: samo bih ranim jutrom, zvonei ovnovskim zvonom, proao ulicama Assisija uzvikujui: "Doite, pristupite svi - Franjo e zboriti!" Jedne veeri, poto je propovijed zavrila i mi se spremali uspeti se do nae pilje na noenje, trgovac imenom Bernard de Quintavalle prie

Franji; taj ovjek tkaninama je trgovao, kao i gospar Bernardone, neto stariji od Franje bjee, a crte njegova lica i plave mu oi otkrivale su mua razborita i pomalo sjetna. Taj nikad nije pratio Franju u onim cjelo- nonim ludovanjima, nego je - kako mi se jednom kasnije povjerio - znao sjediti dugo u no izuavajui Sveto pismo. Straila ga je Jahvina estina u Starom zavjetu, a kad je Isusa otkrio, srce mu se ispunilo mjeavinom tuge i radosti. uo je o Franji, pa se i sam u poetku smijao mislei kako je to kreenje crkava, ljubljenje gubavca, javno zbacivanje odjee i njezino vraanje ocu bio samo novi niz nepodoptina Bernardoneova raskalaenog sina - a eto njega sad, sa zvonom u rukama, kako krui ulicama propovijedajui o, kako ree, novom ludilu. Bernard ba nije razumio u emu se to "novo bezumlje" sastoji - znao je samo da Franju svakodnevno via kako uzvikuje svoje poruke i plae na trgu, govorei da se bori ne bi li ljude spasio od grijeha. Ali, kako ikoga moe od grijeha spasiti onaj koji je donedavno provodio noi u bunu pjanevanju? Bezumlje je Franjino, meutim, potrajalo due nego to je itko oekivao... pa se trgovac upitao da mu ipak Bog ne daje snage da se othrve gladi, studeni to s golotinjom ide, himbi? Da ga ne bjee stid, priznao je Bernard samom sebi, ve bi bio priao Franji i razgovarao s njim - jer ve noima nije usniti mogao, stalno s Franjom na pameti... kako mu neto dojavljuje, a to? Naposljetku, ne mogavi se vie suzdrati, odluno mu je pristupio. Sjea li me se, gosparu Franjo? Ja sam Bernard de Quintavalle... Bi li se udostojio prespavati noas u mojoj kui? Franjo ga je pogledao - zamijetivi veliku patnju i udnju u Bernardovim oima. Kakvo li je ovo udo, brate Bernarde? A prole si mi noi u san doao. Bog te poslao, brate moj - dobro mi doao! Ima u tvom dolasku skrivena znaenja. Prihvaam, vodi nas! Kimnuvi glavom u Bernardovu smjeru, odluno mi ree: Brate Leo, i ti doi. Ti i ja se ne razdvajamo! Poli smo tako Bernardovim dvorima, gdje nam je posluga priredila obrok, a potom - naslonjena na vrata - netremice sluala dok je Franjo govorio o Bogu, ljubavi i ljudskoj dui. Zrak se ispunio anelima, kroz otvorene su prozore sluge nebesa vidjele - raskono zelenilo blistavo osvijetljeno, svece i anele kako eu tom besmrtnom otavom s rukom pod ruku, dok se nad njima kerubini i serafini iskre poput zvijezda. Ali, im je Franjo prestao govoriti - sve se vratilo u prijanje stanje. Tako se kroz prozor opet vidjelo samo dvorite sa cvijeem u loncima nanizanim oko krune bunara, pa jedna mlada slukinja brinu u pla; jer, dok je na tren bila u raj zala - sad se na zemlji obrela, te iznova postala sluga. Pono se bliila, a Bernard - koji je Franju sluao pognute glave, oduevljen rijeima svog posjetitelja - premda ovaj bjee zautio, osjeao je njegovu nazonost u sebi: bos, u dronjke odjeven, pjevajui je koraao naprijed, dajui glavom onima za sobom znak da ga slijede. Gosparu Franjo ree mu, podigavi glavu cijelo vrijeme dok sam te sluao kako zbori, svijet nestao bjee, a nita ne ostade osim

dua nad ponorom, ponorom Bogom zvanim... i to raspjevanih. Ali, sad ne mogu rei to je san bio, a to java. Kae se, gosparu Franjo, da je no najvoljeni- ji Boji glasnik. Hajd'mo vidjeti kakvu e mi poruku noas donijeti. Potom je, ustajui, dometnuo - sve sa smjekom, ne bi li prikrio osjeaje: Gosparu Franjo, noas emo ti i ja spavati u istoj sobi. Kau ljudi da je svetost zarazna bolest... pa da vidimo je li! Bernard je, meutim, neto drugo imao na umu: htio je iskuati Franju, pa je, im su legli, zahrkao, pretvarajui se da je zaspao. Prijevara mu je uspjela: kad je pomislio da Bernard vrsto spava, Franjo je kliznuo iz postelje, kleknuo na pod, prekriio ruke i poeo apatom moliti. Koliko god je napinjao sluh, Bernard nije uo nita osim: "Moj Bog i moje sve! Moj Bog i moje sve!" To je tako potrajalo do zore, kad se Franjo uvukao u krevet i sada on hinio da spi. Bernard, pak, kojem su suze tekle cijele noi dok je Franju sluao, digao se i doao u dvorite - gdje sam ja ve vadio vodu iz bunara. Okrenuo sam se, uvi korake, i pogledao ga: oi mu upaljene bjehu. to se zbilo, gosparu Bernarde? upitao sam ga. Oi su Vam posve crvene. Franjo nije spavao cijele noi, molio je, a veliki mu je plamen lizao lice. Nije to plamen bio, gosparu Bernarde, nego Bog. Uto se Franjo pojavio, a Bernard mu se odmah pred noge baci. Jedna me misao muila, gosparu Franjo ree. Smi- luj mi se i udovolji mom srcu... Franjo obujmi Bernardove ruke i natjera ga da se pridigne. Sluam te, brate Bernarde. Neu ja, nego e Bog dati spokoja tvom srcu. Kai, to te mui? Moan mi je plemi povjerio veliko blago da mu ga uvam... to i jesam, mnoge godine. Ali, sad se spremam na dug i opasan put - pa to da uinim s njegovom imovinom? Vrati ju ovjeku koji ti ju je povjerio, brate Bernarde. Tko je taj velmoa? Krist, jer cjelokupno bogatstvo to ga imam njemu dugujem... njegovo jest. A kako da mu vratim? Franjo se prvo duboko zamislio, te e potom: Krajnje je teko to pitanje, brate Bernarde. Stoga ti ja sam odgovor ne mogu dati. Ali, hajdemo u crkvu, upitati samoga Krista. Nas trojica da emo put ulinih vrata, kadli netko pokuca na njih. Bernard je potrao da vidi tko je - i odmah radosno uskliknuo: Zar si ti to, gosparu Pietro? emu tako rano? ovjee, kao le si blijed... Gospar Pietro bio je slavan profesor prava na Sveuilitu u Bologni, a kako je bio rodom iz Assisija, povremeno je dolazio kui na odmor. Ovoga puta, meutim, otiao je iz Bologne zbog smrti svoga najdraeg studenta, nekoliko dana ranije. Nemoan da se odupre tuzi, bjee se povukao u roditeljski dom i odbijao vidjeti bilo koga.

 Jesi li sam, Bernarde? upitao je. Nisam. Franjo, sin gospara Bernardonea je takoer ovdje... i jedan njegov prijatelj. Ne mari, pred njima u govoriti Pietro e stupajui u dvor. Bjee on krupan ovjek plemenitakog izgleda, sivkastih oiju otra pogleda i kratke kovrave brade. Duge su none ure uz knjigu uinile njegove obraze upalima, a kou na licu suhom i utom poput skupocjene pergamene to ju monasi upotrebljavaju da bi opisivali muku Kristovu. Sruio se na stolac, teko diui - dok smo ga nas trojica okruili, nagnuvi se kako bismo uli to ga titi. Duboko je uzdahnuo, te poeo: Oprostite mi to u od samog poetka... Imao sam, naime, studenta, Guido mu ime bjee, koga sam volio kao vlastita sina. Taj nikad nije dizao glave s knjige, pa je u dvadesetoj bilo u njega razboritosti i erudicije kao u stara ovjeka. A u taj blistav um bjee utkano neto to se odista rijetko nae: strast, ognjena strast... Zato ga i jesam toliko volio - ali, prije nekoliko dana, umrije. Stisnuo je usne kako bi zadrao jecaj, ali mu se dvije krupne suze otee iz oiju. Bernard mu ponudi vr vode - do dna ga je ispio. Na dan njegove predsmrtne agonije, sagnuo sam se nada nj, te mu rekao: "Guido, dijete moje... ako Bog odlui da te pozove sebi, neto bih te zamolio." "A to, oe?" - odgovorio mi je. "Uinit' u sve to poeli." Rekoh mu tada kako bih elio da me jedne noi u snu posjeti i kae mi kako je na drugom svijetu... "Doi u ti", proaptao je, poloio ruku na moj dlan i u istomu trenu duu ispustio. Gosparu Pietru tada glas pue - morao je zastati - a kad se pribrao, jo nam kaza: Otiao sam stoga iz Bologne i doao ovamo... kako bih sam bio, dok ekam da mi on u snu doe. I doao je - jutros, pred zoru. Bernard je tada unuo uza nj i primio ga za podlakticu. Samo hrabro, Pietro tiho mu ree. Odahni, zraka uzmi, pa nam ispriaj to ti je kazao. Franjo se sagnuo prema njemu, eljan da sve uje. U udno ruho odjeven bjee. Zapravo, nije to bila nekakva odjea, nego stotine papirnatih traka, meusobno priivenih i ovijenih oko njegova tijela - a bjehu to svi rukopisi to ih je ispisao tijekom studija, sa svim zadacima i pitanjima, zamrenim filozofskim i pravnim problemima, teolokim prijeporima: kako se spasiti, kako paklu pobjei, kako se iz njega u istilite izdii, a odatle u raj... Tako je papirima pritisnut bio da nije ni pomiljao kako bi mogao hodati. Vjetar je puhao, oni su se rukopisi vijorili... pa kad bi se razmakli, mladiev se kostur vidio, cijeli blatom oblijepljen, a djelomice i travom pokriven. "Guido, dijete moje", uskliknuo sam, "kakve su to listine oko tebe, ti papirnati rezanci to ti ne daju da koraa?" "Upravo sam iz pakla prispio", odvratio mi je, "pa se upi- njem ne bih li se uspeo do istilita... ali ne mogu. Teina ovih papira me prijei." Kad je to rekao, jedno mu se oko u suzu premetnulo, a ta mi pade na dlan i opee me. Evo, pogledajte!

Ispruio je desnu ruku - na njoj vidjesmo krvavu ranu, savreno okruglu, poput one jabuice. Bernarda i mene uas spopade, dok se Franjo samo nasmijeio. Gotovo je stoga... sa svim gospar Pietro e ustajui. Prije nego to sam krenuo ovamo, sve sam svoje rukopise u oganj bacio - spalio ih sve, kao i moje knjige. I spasih se! Blagoslovljen neka je moj voljeni uenik koji mi je donio poruku s donjega svijeta... jer u novi ivot kreem, slava Bogu! A koji e sada put slijediti, dragi Pietro? upitao ga je Bernard. Kakav to novi ivot otpoinje? Ne znam jo, ne znam... odgovorio je taj ueni ovjek zamiljeno. Znam ja! umijea se Franjo; potom je otvorio vrata prema ulici i ponovio: Ja znam! Poite sa mnom. Obojica! Franjo je krenuo prvi, predvodei nas, dvojica prijatelja - s rukom pod ruku - za njim, a ja posljednji. Ove su dvije due spremne, pomislio sam, da ponu svoje uzaae. Proli smo kraj Svetog Ruffina - misa je bila u tijeku, te crkva puna, ali nismo tu zastali: umjesto toga, skrenuvi za ugao poli smo prema maloj crkvi Svetog Nikole, posve pustoj. Franjo je rinuo vrata, te ih otvorio, pa uosmo. Nad oltarom je visjelo raspelo, osvijetljeno malenim kandilom, a na zidu pocrnjelu od ae svijea bjehu naslikani prizori iz sveeva ivota sveti Nikola u sredini, a uokolo ribe i ribari, pomorci i brodovi na beskrajnu moru. Brate Bernarde, ti si me neto pitao... ree Franjo...pa sada klekni da ti Krist odgovor kae. Proslijedio je potom do oltara, kleknuo i prekriio se, te uzeo u ruke teko Evanelje, srebrom okovanih korica. Ovo su usta Kristova kazao je, otvorio knjigu, upro prstom na stanovit redak, te ga glasno proitao: "Ako eli biti savren, prodaj sve to ima i podaj novac siromasima, pa e stei golemo blago na nebu!" Zatvorio je zatim Evanelje, te ga otvorio na drugomu mjestu: "Tkone uzme svoga kria ine poe zamnom,nijemenedo- stojan. Neka se odrekne sama sebe, neka uzme svoj kri i krene za mnom." Franjo se potom obratio Bernardu, koji ga je sluao kleei, u gorku plau. Sumnja li jo uvijek, brate Bernarde? upitao ga je. Hoe li da Krist jo jednom otvori usta? Ne, ne! uzviknuo je ovaj, ponesen osjeajima; potom e, skoivi na noge, odlunim glasom: Spreman sam! I ja sam zau se glas za njim; bio je to gospar Pietro, koji je sve to sluao leei licem na kamenim ploama. Idemo, onda! radosno e Franjo, stupivi meu dvojicu obraenika i prihvaajui ih oko struka. Ti si, gosparu Pietro, ve uinio kako nas Krist ui: spalio si svoje blago - rukopise, pera, knjige... svu si tintu prolio i dosegnuo rastereenje. Sad je na tebe red, brate Bernarde! Otvori svoj duan pa pozovi sirotinju, te joj razdijeli platna to si ih dosad prodavao - odjeni gole! Prelomi svoj metar, krinje otvori, pa sve podijeli, razdavaj... breme si zbaci. Jer, brate Bernarde, naoj siromanoj brai moramo, budui da smo joj nesumnjivo

duni, vratiti ono to smo uzajmili. Zadri li netko ak i tanaan zlatni lani, osjetit' e kako mu duu obremenjuje, prijeei joj da se uzdigne i poleti! Okrenuo se zatim prema oltaru - Raspetomu. Kriste, Gospodine moj, kako li nam jeftino svoja dobra prodaje! Mi ti dajemo sadraj nevelika duana, a njime kupujemo kraljevstvo nebesko. Spaljujemo hrpu starog papira, a stjeemo ivot vjeni! Hajd'mo! asa ne asimo ree Bernard, odrjeujui klju prodavaonice s pojasa - nato se u trk dade. Vjernici su upravo izlazili s mise - crkve su se zatvarale, a otvarale krme. Svjetina je pokuljala prema trgu. Uto su se i oblaci razili, te je jarko sunce zasjalo: sirota je veljaa, sa svojih pukih dvadeset i osam dana, bila topla poput lipnja, pa je drvee poelo razvijati prve smotane listie. Koliko li sam puta u svom vijeku vidio dolazak proljea! Meutim, tada sam prvi put bio svjestan njegova znaenja - te sam godine prvom, jer me Franjo tomu poduio, znao da sve ini jednu cjelinu, da drvee, jednako kao i dua ovjeja, kao i sve ostalo... slijedi isti zakon Gospodinov. Pa tako i dua ima svoje proljee, pupa i lista ba kao i drvee. im smo doli na Trg svetoga Jurja, Bernard je gurnuo klju u bravu i otvorio svoj duan. Zatim je, na pragu stojei, povikao iz puna grla: Tko god je siromaan, komu god odjee manjka - neka prie! U ime Kristovo, svu moju robu dijelim. Franjo mu je stao zdesna, a gospar Pietro slijeva, dok sam ja donosio bale platna iz stranjega dijela trgovine i slagao ih na hrpu pred njima. Kako li je narod samo pohitao! ene i djevojke, stariji mukarci, odrpana eljad... uagrenih oiju udno su pruali ruke pod nedjeljnim nebom. Bernard, pak, smijui se i uivajui, s nekim bi se naalio, drugoga bocnuo... dok je velikim karama rasijecao tkanine i dijelo svoje bogatstvo. Povremeno, kad bi se Franjo prema njemu okrenuo, oteo bi mu se uzdah olakanja, pa bi kazao: Kakvo je ovo veselje, brate Franjo! Kakvo rastereenje! Zbilo se da je otac Silvestar naiao onuda; prizor razvlaenja Bernardove imovine i njezine razdiobe slomio mu je srce. Kakve li bruke da se takvo blago upropatava! promrmljao je. Nema sumnje, onaj mu je luak Franjo utuvio tu zamisao u glavu. Stao je i promatrao to se zbiva, a Franjo je naslutio to li misli, te mu dobaci: Oe Silvestre, pamti kako Krist ree, zar ne? Oprosti to te podsjeam: "Ako eli biti savren, podijeli svoju imovinu siromasima, pa e stei golemo blago na nebu!" Dakle, zato tako odmahuje glavom? Otac Silvestar nato se nakaljao, pocrvenio od bijesa i nastavio svojim putem. Franjo se uznemirio, jer ga bjelodano bjee uzrujao, te povie za njim: Oe Silvestre! Oe Silvestre! Sveenik se, zaudo, okrenuo... Podsjetio sam te na Kristove rijei. Oprosti mi, jer ih ti, sveenik njegov, svakako bolje zna od mene grenika.

Da mu se Franjo blie naao, bio bi vidio dvije suze kako naviru u sveenikove oi. Kad se veer spustila, duan bjehu samo etiri gola zida. Na kraju je Bernard skrio krojaki metar u iverje i bacio ga u jarak. Hitnuvi potom i kare, prekriio se i proaptao odahnuvi: Slava tebi, Boe... da olakanje naoh. Poloio je potom aku gosparu Pietru na rame, te njih dvojica pooe za Franjom. Cijeli je Assisi odmah zabrujao o udnim postupcima bogatog i smjernog trgovca i uenoga profesora prava. Doznali smo da se iste noi velika skupina postarijih uglednika - svi bjehu zamjetno potreseni - skupila u kui jednog od Bernardovih ujaka, eda bi ustvrdila kako da suzbije novu poast. Jer, bolest oito priljepiva bjee, a zahvaala je ponajprije mlade ljude. Pobrinimo se, tako su promiljali, da ne zavrti glavama naih sinova i ne uvede ih u napast da bosonogima i gologuzima porazmeu bogatstva to smo ih stjecali mi i nai oevi, tolike godine i u znoju lica svog. Jer, eto toga novog bezumnika koji kojekakve zamisli ljudima u glave mee i nae domove podriva. Prognimo ga - otjerajmo ga izvan granica naega grada i neka ga vrag nosi! Stoga su, na kraju, odluili obratiti se biskupu, a potom i vijeu gradskih starjeina, te zahtijevati da se vinovnika bruke izgna iz Assisija! Istodobno je u skromnu stanu udove Giovanne - sam uz Oganj, grijui se - sjedio gorostas vrste grae i suncem opaljena vedra lika: promatrao je svoju ostarjelu tetku kako se kria i blagosilja ime novoga sveca, onoga koga ljudi odne- davno poee Franjom zvati. Kako nam je priznao nekoliko dana kasnije, smijao joj se i zadirkivao ju govorei "Jest! Ba e vjetropir samo tako svecem postati! Nai u ja toga tvog Franju, svetog ovjeka... ili se Giles ne zvao, a ponijet' u butelju vina i malo valjano peene prasetine da mu apetit otvorim... pa e vidjet' kako u ti ga mrtva-pijana dovesti. A onda u mu namaknut' omu oko vrata i povesti ga na trg, pa e, im rukama zapljeem, igrat' stati k'o nauen medo!" Nekoliko dana proe. Naa skupina, sada sastavljena od etvorice redovnika, napustila je Assisi i nala utoite u naputenoj kapelici, Portiunculi. Pred onim smo bademovim stablom i kolibu podigli, sagradivi je od prua oblijepljena zemljom - tako smo posvetili na prvi samostan. Satima smo ondje kleali u molitvi, oima put neba, a Franjo nam je govorio o ljubavi, siromatvu i nadasve miru - miru u dui svakog eljadeta i miru u cijelom svijetu. Ja, pak, koji dotada nisam nego zapitkivao i sve propitkivao, s dolaskom nove brae nauio sam se utjeti. Jednoga je dana gospar Pietro rekao neto ega u se sjeati dok ivim: "Um nita nego pria, pitanja postavlja i znaenja ite; srce ne govori niti ita pita, a ni za znaenjima ne traga. Stoga se polako pribliava Bogu i priklanja mu se. Um je Sotonin odvjetnik - srce je sluga u Boga: ono se klanja pred Gospodom i kae 'Neka se vri volja tvoja!"' Franjo je posluao te rijei i nasmijeio se. Gosparu Pietro (uvijek ga je, iz potovanja, tako oslovljavao), posve si u pravu. Kad sam mlad uenik bio, doe o Boiu neki uen bogoslov u Assisi. Uspeo se na propovjedaonicu u Svetog Ruffina, te otpoeo

govoranciju to je potrajala satima i satima... o roenju Kristovu, spasenju svijeta i stranoj tajni bezgrenog zaea. Um mi se zamutio, glava klonula, te, budui da nisam vie mogao izdrati, podviknuh "Uitelju, umuknite da ujemo Krista kako plae u jaslama!" Kad smo se vratili doma, otac me namlatio po guzici i zatvorio u sobu, ali me mati kradomice izvela i udijelila mi blagoslov. Brat Bernard rijetko je progovarao, nego se svakoga jutra, u cik zore; bacao na koljena pod onim drvetom i ponirao u molitve; po treptanju njegovih sputenih kapaka, upalim obrazima i drhtanju usana vidjelo se da razgovara s Bogom. Kada bi nam, s vremena na vrijeme, uputio poneku rije, im bi spomenuo Kristovo ime, oblizao bi usne kao da mu bjehu medom namazane. Obino bismo se rasprili im bi se sunce poelo dizati: jedan bi poao po vodu, drugi po drva, trei u pronju, dok je Franjo obilazio ulice Assisija i oblinja sela propovijedajui o ljubavi - "novom bezumlju". Vrlo bi esto ponio metlu sa sobom, kako bi poistio neku seosku crkvicu; "One su Boji domovi", govorio je, "a ja sam im uvar, te stoga i odgovaram za njih." Jednoga jutra, dok smo izgovarali svoje molitve kleei u kolibi - bilo je to na blagdan svetoga Jurja - spazih krupna ovjeka kako nam se polako i oprezno prikrada, oito uhodei nas. Pod mikom mu bjee golema butelja vina, a i jo neto zamotano u limunovo lie - moj je nos nanjuio miris peena mesa. Bjee visok poput tornja, suncem opaljen i teke grae. Priavi naoj nastambi neujnim koracima, prislonio je lice uza zid i stao nas promatrati kroz rupicu meu pruem. Motrio sam i ja njega - krajikom oka. Franjo nam je upravo, kao i svakoga jutra, poeo priati o tom to je tijekom noi rekao Bogu i to je Bog njemu kazao, a onaj je skriveni div naulio ui i sluao ga zinuvi od uda. Odjednom se okrenuo, otiao do ruba umarka, te se uas vratio - praznih ruku - da bi se opet "zalijepio" uza zid nae kolibe i nastavio sluati. Gospode rekao je Franjo u tom trenu ako dri da te volim jer udim da me u raj posadi, poalji anela svoga s bojnim mlatom neka preda mnom dveri zatvori. Ako te volim pakla se bojei, baci me u plamene vjene... Ali, ako te volim zbog tebe sama, samo tebe radi, onda rairi ruke svoje i prihvati me. ovjek onaj koji je to potajice sluao tada zakorai put vrata i stade na njima - a lica blijeda, s dvjema krupnim suzama na obrazima. Bacivi se niice pred Franjine noge, zavapio je: 'Prosti mi, Franjo brate... Ja sam Giles, iz Assisija, onaj koji ti se rugao i kladio se da e doi ovamo i napiti te, pa ti omu namaknuti i povesti te na Trg svetoga Jurja da ondje, kako ja budem rukama pljeskao, poput medvjeda plee. A zato ne bismo, brate Gile... poli upravo tamo, na Trg svetoga Jurja? upita ga Franjo kroza smijeh. Sigurno se ondje danas mnotvo svijeta skupilo, pa ti pljei rukama, a ja u igrati. Ne elim da izgubi okladu. Zatim e, primajui gorostasa za ruke da se digne s tla: Hajd'mo! Ljudi ekaju.

I odoe oni tako - a nas trojica, Bernard, Pietro i ja, sve smo do veeri prosjedili pred kolibom, ekajui. Kasni nam brat Franjo... rekoh, kao za sebe ...pa se pitam, zar jo uvijek plee. Da, vjerojatno tiho e gospar Pietro, te potom, nakon kratke utnje, dometnu: Ja, naalost, za neto takvo nemam hrabrosti. Jo me sram pred ljudima, a to znai da jo nisam nauito posramiti se pred Bogom. Dok smo tako razgovarali, Franjo se konano pojavi - a za njim onaj krupan ovjek, kroei lagano kao da krila ima- de... Giles! Franjo ga primi za ruku i stade s njim pred nas. Zaista me natjerao da zaigram ree sa smijehom ali jesam i ja njega! U poetku sam sam skakao pred oima Bojim, a on je pljeskao rukama... ma mi je ubrzo brat Giles zavidjet' poeo, te je prestao pljeskati, poloio mi ruku na rame i tako se obojica u kolo uhvatismo. inilo nam se da se sve ivo na naa ramena nadovezalo i da s nama pred Bogom plee! A kakvo to kolo bjee, brao! Franjo e jedva pre- dahnuvi. Jedno je kad ovjek sam igra, a posve drugo kad ih je vie u kolu... prvo dvojica, pa trojica, pa trideset i trojica, pa stotinu tisua i trojica, cijelo ovjeanstvo potom... a onda i ivotinje, ptice, drvee i oceani, planine... sve to je stvorio pred Stvoriteljem plee. Je li tako, brate Gile? Nikakva mi drugog posla ne zadavaj! odgovorio je div gromko se nasmijavi. Koja je divota kolo! S rukom na tvom ramenu, brate Franjo, igrat' u dovijeka. Iskaimo dobrodolicu novom subratu ree Franjo irei ruke prema nama trojici. Dobro nam doao! uskliknuli smo kao jedan i skoili da zagrlimo ljudeskaru Gilesa. Ovaj se pritom nenadano zarumenio - kao da neto kazati htjede, ali mu manjka smjelosti; konano se odvaio: Brate Franjo, neto sam jela donio... i bocu vina. I neka si, jer danas tvoj roendan slavimo doekao je Franjo njegovo priznanje, pljesnuvi ga po irokim pleima. Popit' emo u tvoje zdravlje, malo nam vina nee koditi, oprostit' e nam Bog ako tu i tamo iznevjerimo posveenu glad i e. Ovamo s tim uzrocima grijeha! U dva skoka Giles je pohitao put grmlja i otamo izvukao peeno prase i staklenku vina. Za brata Gila! uskliknuo je Franjo podigavi sud. Jer, danas se rodi - neka ga uspjeh prati! I vjena se danas i otac postade... svu mu sreu poelimo, jer sinu je njegovu Siromatvo ime!

X
Ne proe mnogo dana, a otac se Silvestar pojavio na vratima Portiuncule upravo kad smo se spremali poi za svagdanjim poslima. Priao nam je pognute glave, nasmrt posramljen, oi mu crvene bjehu od neprestalna plaa, a pod drhatvim je rukama nekakav sveanj nosio.

 Divota je vidjeti te, oe Silvestre Franjo ga je pozdravio iroko raskriljenim rukama. Kakav li te vjetar nanese k naoj uderici? Boji vjetar odgovorio je sveenik. Ukorio si me onomad, Franjo, a tvoje su rijei bile oganj to mi je opekao i proistio srce. Nisu ono bile moje rijei, oe Silvestre, nego Kristove. Da, Kristove bjehu, ali nain kojim si ih izrekao, brate Franjo, uinio je da ih ujem k'o da mi je prvi put... k'o da nikad ne proitah Evanelja. A itao sam ga, svaki dan, ali sve mi dotada rijei Kristove ne bjehu do li nebrojena slova, agor golemi... a nikad oganj. Prvom sam onda - tebi, brate Franjo, zahvaljujui - spoznao znaenje siromatva, ljubavi, same Boje volje... i stoga dooh. A to ti je u tom smotuljku? Roba za presvlaku, dobre moje sandale i jo neke stvarice uz koje sam osobito vezan. Franjo se od srca nasmijao, te e mu: Bijae neko pustinjak koji se godinama i godinama upinjao da Boga vidi, ali bezuspjeno... svaki bi put neto iskrslo pred njim i zamutilo mu vid, sprijeilo ga. Nesretnik je cvilio, preklinjao, zapomagao - sve utaman! Nikako nije mogao shvatiti to ga to prijei da Boga ugleda... Jednoga jutra, meutim, skoio je iz postelje sav presretan: spoznao je to! Imao je malen, bogato ukraen vr - jedino to je zadrao od svekolike negdanje imovine, jer ga je silno volio. A tada, uze ga i skri u hiljadu komada! Potom, digavi pogled - Boga ugleda... po prvi put. Dakle, oe Silvestre, eli li Boga vidjeti, odbaci svoj sveanj. Zamijetivi da sveenik oklijeva, on ga njeno primi za ruku i ree: Hajd'mo... nas dvojica. Na put emo izai, pa e taj smotuljak, iz ljubavi prema Kristu, dati prvom siromahu koga sretnemo. Nitko se sa svenjem u raj ne uspinje, oe Silvestre! Mogu li sandale zadrat', samo njih...? sveenik se jo jogunio. Jedino bos u raj moe nepopustljivo e Franjo. Ne pogaaj se, brate moj, nego krei! Tako, drei ga za ruku kao to vuk janje zubima zgrabi, Franjo dograbi Silvestra - da ga put nebesa porine. Milost je tvoja, Gospodine, velika, golema tovie... obilata, a u nje je di kao na paunovu repu. Obuhvaa svijet s kraja na kraj, razlijeva se da stigne i do najudaljenijih dua, kako bi ih ispunila sjajem. Svjedoi o tom i da ne proe mnogo dana, a dvije protuhe, zgubidani koji su cijelom Assisiju za sprdnju sluili, dooe i Franji ruku poljubie - pitajui da budu kao braa primljeni. Jedan bjee Sabbatino, a drugi ovjek zvan Capella Pokrivalo - jer je vazda, pa i u postelji, nosio visok eir od zelena baruna ukraen crvenom vrpcom. Sabbatina sam se odmah sjetio, kao jednog od onih koji su se rugali Franji one noi kada dooh u Assisi, istei smjerne krane koji bi mi milodar udijelili. Kotunjav je i uljiva dranja bio, takorske fizionomije, s dlakavom kvrgom na nosu, dok je Capella bio visok i raskliman, duga objeena brka, udovino iljata nosa i zejih usana. Mucao je i zatezao u govoru, sav bi se spetljao dok bi neto kazao. Spat' ne mogu vie, brate Franjo poeo je Sabbatino. Rune sam stvari o tebi zborio, zavidio ti to si bogat bio, a ja siromah, ti lijep, a ja rugoba, ti u lijepoj robi, a ja vazda u dronjama. U zadnje vrijeme, svake

noi kad bi' legao spat', znao sam da e mi zalud biti. A kad bi se i zbilo da zaspim na nekoliko asaka, ti si mi u san dolazi, sveudilj zborei "Ne mari, brate Sabbatino, nita ti ja ne zamjeram... samo spavaj" - ma mi je ba ta tvoja blagost srce cijepala. I tako, nisam vie izdrat' mogao, nego doao. ini sa mnom to hoe, a ja u tvoje stope do smrti slijediti! I ja oglasio se Pokrivalo. I ja u s tobom, brate Franjo, sve do smrti. Zlo je meni od ovoga svijeta, a i njemu od mene... pa ostade li mi ikakva pribjeita osim u Bogu? Ali, poi u za tobom samo pod jednim uvjetom: da mi dopusti nositi moj eir. Ti e rei da je to ludost, da sam poemeren... ali sam svikao na nj. Zapravo, utim ga k'o i glavu, pa ako mi ga skine, to e bit' k'o da si mi glavu odsjekao. Franjo se najprije nasmijao, ali mu onda lice poprimi odluan izraz. Pripazi se ti, brate posve e ozbiljno Capellu jer nije nezamislivo da se vrag u eir pretvorio i na glavu ti zasjeo. Pazi da te ne gurne nizbrdicom... jer sljedea moe biti odjea: rei e "Ne elim fratarsku!" Pa zatim braa - rei e: "Ne elim s njima!" Onda e ljubav doi na red, pa e kazati: "Ne treba mi!"... I tako, sve do Boga, jer e rei: "Ne elim ni njega!" Zautio je na trenutak, u misli uronjen, pa e opet: Put uzbrdo, pak, vodi prema vrhu: Bogu... a onaj nizbrdo prema dnu, u pakao. Taj te eir, sine moj, u nj moe strovaliti. Zagledao se potom u Pokrivalove oi - novi je obraenik, ne mogavi se suzdrati, u pla briznuo. Ako mi ne dopusti ono to sam te molio ree borei se sam sa sobom - ostavit' u te... a onda sam izgubljen. Franjo osjeti saaljenje spram nesretnika - poloio mu je ruku na rame i rekao: Ostani! Ufam se u Boga. Kolike li due na ovom svijetu ude za spasenjem, spremne naglavce se baciti u zagrljaj Gospodu u asu kad zauju glas koji ih njemu zove! Bili potovani kuevlasnici ili skitnice bez imalo ugleda, svi ti ljudi jedne noi uju kako ih netko u tiini priziva, pa na noge skoe i srca im zatrepere jer im se uini jalovim i beskorisnim sve to su dotad stvorili. Osjete da ih je Prijetvorni snom na lijepak namamio, pa se niice bace pred noge onomu tko ih je pozvao i zavape "Uzmi me, spasi me - ti si onaj na koga sam ekao!" Ne bi stoga dan proao, a da se netko ne bi pojavio iz u- maraka oko Portiuncule i kleknuo pred Franju. Primi me, spasi me... ti si onaj koga sam toliko ekao! govorili su mu, zbacujui sa sebe halje to su ih dotad nosili i kostrijet navlaei. Jednoga je dana tako doao jednostavan, ali rjeit i pokrupan seljak od tridesetak godina - nosei krag na kojem je naslikao alegorije sedam smrtnih grijeha; pod svakom bjee ispisao na to se odnosi: Oholost, krtost, Zavist, Bludnost, Neumjerenost u jelu i piu, Srditost i Lijenost. Brate Franjo, pouj to ti imam kazati ree pred noge mu se bacajui. ivio sam mirno i staloeno u mom selu, vinograd obraujui i lozom se izdravajui. Nisam ene ni djece imao, pa ni briga... tako

miljah. Ali, im sam tvoj glas uo, spoznao sam kakav sam bijednik: u srce se pogledah - za koje sam vjerovao da je edno - ma svih sedam smrtnih grijeha u njemu vidjeh. Uzeh, stoga, ovaj vr, pa naslikah njihove prikaze, ispod kojih im imena ispisah... pa u ga sada - gle! - razbiti pred tvojim nogama, uzdajui se da e svih sedam kvragu otii! Tresnuo je zatim kragom o kamen i odista ga razbio u tisuu krhotina. Nek'mi se i srce ovako skri i smrtni se grijesi stijenjem raspre! Kako je tebi ime, brate? Borovnica... Borovnice, tako se umili Bogu da na tvojim granama tisue dua svoja gnijezda sviju!

7
Adam i Eva sjedili su u raju, razgovarajui: Da nam je nekako otvoriti dveri, pa otii ree Eva. Otii., ali kamo, najdraa? O, da nam je rajske dveri otvoriti... pa otii! Vani su bolesti, boli, smrt... Da nam ih je nekako otvoriti... pa otii! Oprosti mi Boe, ali obaju tih glasova svjestan sam bio... u sebi. Jer, dok bih Franju sluao, u raju sam bio - glad i golotinju zaboravljao, kao i drai vanjskoga svijeta. Iznenada, pak, uo bih buntovniki povik: "Otii!" Jednog me dana Franjo zatekao kako plaem. emu suze, brate Leo? upitao me, nagnuvi se nada me i poloivi mi ruku na rame. Sjetih se, brate Franjo... sjetih se... ega si se sjetio? Onoga jutra kad sam ruku pruio i ubrao smokvu s moga stabla. Niega vie? Ne, niega vie, brate Franjo... al' mi je i to za pla dovoljno. Sjeo je na zemlju do mene i uzeo me za obje ruke. Brate Leo, posluaj to u ti kazati... ma nemoj to ni pred kim ponoviti. Sluam te, brate Franjo rekoh osjetivi njegovu toplinu - ali ne njegova tijela, nego due, kojom je duu moju grijao. Sluam te... ponovio sam, jer je on neoekivano zautio. Pustio mi je ruke i podigao se, a onda e iz tjeskobom stisnuta grla: Vrlina, brate Leo, stoji sama na vrhu puste hridi. Kroz misli joj prolaze sva zabranjena zadovoljstva to ih nikad okusila nije - pa plae. Rekavi mi to, udaljio se pognute glave, te mi nestao za drveem. Kau da, padne li kap meda negdje, pele sa svih strana - osjetivi miris u zraku - poure da ju posiu. Jednako tako, ljudske su se due - namirisavi Franjinu, tu kap meda- poele okupljati oko Portiuncule, a tko li nam doe

jednoga dana, u vrijeme zalaska sunca, nego onaj koji nam dade halje to smo ih otada nosili: stari na prijatelj Ruffino! Zima ide ree, pa e onda smjekajui se: Ne moe vas samo Bog utopliti... i valjane se odjee hoe! Dade mi potom, za Franju i mene, po dolamu kakve su nosili njegovi obani, te po sandale i tap. Franjo, im ga je spazio, srdano mu se nasmijao i uskliknuo: Gle, gle... stari prijatelju, vidim ja da ni topla odjea sama nije dovoljna - i Bog ti treba! Ruffino je nato oborio pogled. Oprosti mi, brate Franjo, ali slijep sam onda bio. Mislim, znao sam za vidljivi svijet... a nita o onomu za njim. Ali, kad si moj dom posjetio, te ostao ondje asak-dva, zrak se u njemu promijenio - ispunio se glasovima to mame i zovu, rukama koje su me poticale da odem. Na kraju, dan je doao da im se vie nisam mogao odupirati, vrata sam ostavio irom otvorena, kljue u rijeku bacio... i doao! Teak je ivot na ovdje, najdrai prijatelju, krajnje teak. Kako e ti to sve podnijeti? alim ja ovjeka koji je odrastao naviknut na dobru hranu, udobnu odjeu i toplinu ene... Ali, brate Franjo, vie ja alim onoga tko se ne moe liiti dobra jela, ugodne odjee i enske topline. Ne odbijaj me, brate Franjo - primi me! Ima jo neto, prijatelju Ruffino: ti si, koliko znam, polazio kole u Bologni... pa ti je um nastanjen mnogim pitanjima. Ovdje, pak, nita se vie ne pitamo: ve smo dosegnuli stanje izvjesnosti. Dakle, uspjet' e podnijeti glad i golotinju, bez ene biti - ali, hoe li se tvoja pamet moi nositi s naom zadanou, a da ne podigne buntovniki stijeg? To je, prijatelju Ruffino, najvea kunja svakom nesretniku koji je sjedio podno drva saznanja i pustio zmiju da mu oblizuje ui, usta i oi. Nita Ruffino na to ne ree. Onda... to misli? Franjo e, nakon nekoliko trenutaka, suosjeajno ga motrei. Ne, brate Franjo konano odgovori Ruffino, tihim glasom bespomona ovjeka. Neu to moi... neu. Franjo, na te njegove rijei, skoi na noge te spusti aku na prijateljeve grudi. Hoe, itekako hoe! Upravo tvoja hrabrost da kae kako nee znai da hoe moi. Srce je blie Bogu nego um, stoga zanemari misao i srce slijedi: a ono, i samo ono, put u raj znade. A sada svlai to u em' si doao i habit odijevaj! Sjea se onih pastirskih dolama to si nam ih onda dao, zar ne? Onih kakve su tvoji obani nosili... E, pa mi smo nae mantije po njima skrojili - i to od tkanine jednake boje. Brate Ruffino, odjeni i ti habit u boji zemlje! Drugom nekom zgodom, Franjo je - selom prolazei - susreo junou pod svijetlim orujem, od mamuza i maa do odijela od baruna i pera zadjenuta u eir nad njegovom kovravom, svjee opranom kosom... jo mirisnom po finu sapunu. Pomozbog, ljudino! pozdravio ga je Franjo. Nisi li se umorio, sam se sebi divei i brk suui? Vrijeme ti je da svee ue oko pasa,

stavi kapuljau na glavu i stane bos glib gaziti. Poi za mnom, pa u te rukopoloiti u Boga vitezom. Haramija si upnu brk, zagleda se u odrpanca koji mu se obratio, te se grohotom nasmija: Hou, ali priekaj... da me razum ne napusti! Samo tri dana kasnije, eto njega pred Portiunculom! Oamuen poput ptice to ju je zmija pogledala - Angelo je Tancredi doao i pao u Boje gnijezdo. Evo mene ree kleknuvi da bi Franji ruku poljubio. Dodijalo mi da se ruhom resim, sam se sebi divim i brkove suem. Primi me! Ali, tek se nekoliko dana kasnije u Bojoj mrei pojavio udovian morski pas opakih ralja... Franjo i ja sjedili smo na pragu Portiuncule, sunce jo ne bjee zalo, pa se ni braa vratila iz pronje. Od svih je njih samo Bernard bio ostao u kapelici, ali se kasnije i on nekamo djenuo - ne prije, pak, nego to je pao niice pred Franju i zatraio odrjeenje grijeha. inio je to svaki put kad bi se zapuivao nekamo na osami moliti, jer nije znao hoe li se iv vratiti. Franjo bjee bez rijei zagledan u svoje otvorene ake i stopala preko njih, zadubljen u promiljanje. Potrajalo je tako dok mi se nije, duboko uzdahnuvi, obratio odista udnim pitanjem: Brate Leo, kad mislim o Kristovoj muci, stopala i dlanovi me bole kao da su probijeni... ali, gdje su avli, gdje krv - gdje je kri? Sjeam se, jednom sam se zatekao na Veliki petak u dvoritu Svetog Ruffina, kad su u Assisi doli putujui glumci koji bi u Velikom tjednu uprizorili Pasiju... pa je ovjek koji je predstavljao Krista, stenjui i dahui pod kriem, dok su ga vodili da ga razapnu, bio po rukama sav umazan crvenom bojom to je trebala biti njegova krv. Meni, pak, kad bi ispustio vapaj "Eloi, Eloi, lama sabahthani", onaj to srca razdire, suze bi potekle... a kako se bliio kraj predstave, mukarci su sve glasnije to negodovali, to ridali, dok su ene vritale i alobno pojale. Taj glumac kasnije je doao u nau kuu, gdje mu je moja mati priredila veeru... pa ga uh kako se ali i smije dok je mlakom vodom spirao onu boju s ruku. Premalen sam bio da to razumijem, pa sam ga upitao: "Ali, jesi bio razapet, zar ne?" "Neee, djeae moj. Sve je to bila predstava - razumije li sad? Igra... Samo sam se pretvarao da sam raspet." Bijesno sam povikao na nj: "Drugim rijeima, ti si varalica!" Majka me nato posadila na koljena i rekla: "Smiri se, sine... jo si suvie malen da bi to shvatio." A sada, brate Leo, kad sam itekako odrastao, itekako i shvaam - umjesto da razapet budem, ja samo razmiljam o razapinjanju. Zar je mogue, brate Leo, da smo i mi glumci? Uzdahnuo je zatim, te e ponovo: Pogledaj mi ruke, noge moje pogledaj... gdje su avli? Drugim rijeima, sva je ta muka samo igra? U tom se trenu odista gorostasna ljudeskara pojavila meu drveem. Taj nam je (otprilike) tridesetogodinjak pristupio tekim koracima, gologlav i vrste grae, visoka ela i lavlje grive nad njim. Stupio je pred Franju, stavio ruku na srce i pozdravio ga. Franju iz Assisija item, onoga koji skuplja fratre da red utemelji. Ja sam Elijas Bombarone, rodom iz Cortone, a zavrio sam studije na

Sveuilitu u Bologni. Naoh, meutim, da me knjige previe sputavaju... a elim se upustiti u velika djela. Ja sam onaj koga trai, prijatelju odgovorio je Franjo ali ne okupljam brau da bih red osnovao, nego da se zajedno borimo kako bismo spasili svoje due. Jednostavna smo, mahom nepismena eljad... pa to bi ti meu nama, tako obrazovan? I ja bih da duu svoju spasim, brate Franjo, ali to ne ide samim obrazovanjem. Poprilino sam toga uo o tvom ivotu, a svia mi se to to sam doznao. Ponekad skroman, neuk ovjek, srce slijedei doe do onoga to umom nikad ne bi dosegao. Ali, i uma nam treba, brate Franjo, jer je i on boanstven dar to ga Bog dade ovjeku, njegovu najvoljeni- jem stvoru. Tko je onda savren ovjek? Onaj u koga su srce i razum u harmoniji. A to je savren poredak? Onaj u koga je srce temelj na kojem razum slobodno gradi. Sjajno se izraava, nenadani prijatelju Franjo e u zamjetnoj nelagodi. Um tvoj tka svoje argumente nepogreivom vjetinom... ukratko, bojim te se! Potrai, molim te, spasenje negdje drugdje. Ali, brate Franjo, nema prava otjerati duu koja hoe nastaviti putem spasenja to si ga ti zacrtao. Za koga si sve to pokrenuo? Samo za nepismene? Ueni - nisi li i sam tako kazao? - imaju jo veu potrebu za spasenjem. Um ih je zaveo na stranputicu, jer toliko toga hoe, toliko im puteva otvara da ne znaju kojim bi udarili. Brate Franjo, ja se pouzdavam u tvoj. Franjo nita na to ne ree - desnim je stopalom zemlju pod njim gnjeio, rupu dubei. Elijas, premda nepozvan, sjede do njega na Portiunculin prag, pa e zadivljeno: Koje li samoe! Kakva li mira!... Sunce se uto primaklo zalasku, osvijetlivi debla svojim rumenilom. Ptiice su slijetale u gnijezda na noenje, braa se poee vraati iz pronje. Borovnica, uei pred ognjitem, vatru je naloio da nam pripravi veeru - latio se kuharskog posla jo prvoga dana, odmah nakon dolaska. Bernard se pojavio meu stablima, vraajui se nakon to je jo jednom uspio preivjeti molitvu. Oi su mu, meutim, bile tako upale i pogled prazan da je koraao poput slijepca; pogledao je prema nama, ali nas vidio nije - potom ue u kolibu. Kakve li osame, koje tiine... ponovo se oglasio Elijas, promatrajui zalazak sunca. Franjo se okrenuo i ispitivaki ga promotrio. Osjetio sam da se velika bitka u njemu bije - inilo se da ima predosjeaj kako bi ovaj teki gorostas mogao unijeti pomutnju u mirno bratstvo. Zavladao je dug muk, a onda se Borovnica - digavi se na noge i pljesnuvi dlanom - radosno oglasio: Lea je kuhana, brao! Priite i blagujte, u ime Gospodinovo! Franjo je napokon ustao i pruio ruku pridolici: Drago nam je da si nam priao, brate Elijase ree, primi ga za ruku, te ga povede meu ostale, gdje ga je predstavio: Brao, Bog nam je poslao novu snagu, novoga brata - Elijasa Bombaronea iz Cortone. Ustanite i pozdravite ga.

Potom smo kleknuli jedan do drugoga, Franjo najblie ognjitu, pa nam je Borovnica donio i posluio obrok. Gladni smo bili, te poeli jesti s velikim tekom - a onda Franjo odjednom spusti licu. Brao moja ree ova je lea previe slasna, tijelo u njoj uiva preko svake mjere, a grijeh je to golem. Dodat' u joj stoga aku pepela. Odista, rekavi to, skupio je neto pepela s ruba ognjita, bacio ga u svoj anak i poeo iznova jesti. Oprostite mi, brao moja kaza nam pritom nije rije o tom da bih ja bolji od vas bio... to nikako. Nego, tijelo je moje grenije, pa mu ne smijem dopustiti da i buntovnije bude. Zato bismo se tako tijela bojali, brate Franjo? oglasio se Elijas. Znai li to da nemamo dovoljno vjere u nau duhovnu snagu? Tako je, brate Elijase, nemamo! odvratio je Franjo - i bacio jo aku pepela u svoju leu.

X
Mnoe se usta koja propovijedaju rije Boju kaza mi Franjo, sav sretan, sljedeeg dana. Mnoe se i usta koja hoe jesti, brate Franjo dometnuo sam. Kako ih misli hraniti? Uistinu, stanovnici Assisija bjehu poeli gunati: dodijalo im izdravati toliko fratara-prosjaka. Jednoga jutra doe glasnik Franji - da biskup hoe razgovarati s njim i neka svakako doe. Sluga sam njegov! uzvratio je Franjo tekliu, te se prekriio, a potom se meni obratio: Imam osjeaj da me hoe ukoriti, brate Leo. Hajde i ti... Biskupa smo zatekli kako, zavaljen u naslonja, prebire crna zrna svoje krunice. Pritisnut brigama za nebesko i zemaljsko, dunostima to su mu duu nadvoje cijepale, ponajprije bjee ljudima pastir. Stoga je otrim okom pazio na ovice koje mu je Bog povjerio - a uga je zarazna, pa ako ju jedna ovca dobije, njegovo je paziti da se i druge ne razbole. Ali, povremeno se morao usredotoiti na vlastitu duu, jer je i on, bjelodano, bio jedna od Bojih ovica - dunost koje bjee slijediti Velikog Pastira. Kad je ugledao Franju, pokuao se namrtiti, ali mu nije uspjelo - zaista je volio toga posveenog buntovnika, koji je napustio ono to ljudi na ovom svijetu najvie cijene i prigrlio ono to najvie mrze i od ega najvie strahuju: siromatvo i samou. Nadvladao je ak i mrzovolju vlastitih sudruga, pa nastavio hodati bos, ljubav propovijedajui. Pruio je tustu biskupsku ruku, Franjo je kleknuo i cjelivao ju, a zatim ustao, prekriio ruke na prsima... ekajui. Razloga imam upozoriti te, Franjo, sine moj ree velikodostojnik trsei se da mu glas zvui prijekorno. uo jesam mnogo tog o tebi, i samo dobra... ali ima neto, jedino to, to me srdi. Dajte da ujem, Vaa Uzoritosti, pa ako je Boja volja da se Vaa vri, i vrit' e se. Sveta je poslunost dragocjena ki Boja. Biskup se nakaljao, oklijevajui kako bi to paljivije sroio ono to ima rei, te time ne rasrdio Franju.

 Reeno mi je poeo je konano da je vjernika koji kroe tvojim stopama iz dana u dan sve vie, da samo kuljaju u ovaj grad i okolna sela... kucajui ljudima na vrata i milodare prosei. Nije to dobro! Nema u nas nego siromanih, pa koliko misli da e jo naa eljad imati hljeba i za udijelit' tebi i tvojim sljedbenicima? Franjo je pognuo glavu, bez odgovora - dok je biskup ispruio desnu ruku i potom ju teko spustio na Bibliju to otvorena leae pred njim, bezmalo lupivi po Svetom pismu, te e ljutitim glasom: Osim toga, zaboravlja kako apostoli kau: "Ako nitko ne bude radio - nitko ni jesti nee." Mi se molimo, propovijedamo... i to je rad promrmljao je Franjo, ali ga biskup nije uo. Stoga, kao tvoj biskup i otac koji te zaista voli... nastavio je ...zahtijevam od tebe dvoje: prvo, da sve tvoje sljedbenike uposli, kako ne bi vie ni oekivali da e ivjeti od tuega znoja; drugo, da si stvorite nekakvu imovinu... mali komad zemlje, polje, vinograd ili maslinik... pa da to obraujete i uprihodite svake godine onako kao to bog seljacima daje. Ne kaem da trebate raditi da biste se obogatili - sauvaj Boe! - nego da trebate tako postupiti eda ne biste bili na teret brai naoj koja imaju domove i djecu, a koja, sve da i hoe udijeliti milostinju prosjacima, nemaju vika koji bi im omoguio da tako i uine. Potpuno siromatvo, sine moj, protivno je Bogu i ovjeku... To sam ti kazat' htio i stoga te pozvao. A sad, dobro promisli o svemu to si uo, pa mi odgovori. Sricanje tako delikatne poruke starca je zamjetno iscrpilo: sklopio je oi i klonuo, zavalivi se leimice u naslonja, te oborio glavu na grudi. Krunica mu je ispala iz ruke, pa sam se sagnuo da mu ju dodam zamijetih pritom da su mu ake bijele i njene, da tamjanom miriu. Uto Franjo podie glavu... S Vaim doputenjem, odgovorio bih. Sluam te, Franjo, dijete moje. Slobodno zbori. One noi kada sam plaui preklinjao Gospoda da mi um prosvijetli eda bih valjano procijenio treba li nam neto za dane oskudice, ili ne... nevelika njiva, kuica kakva, kesa s neophodnom svoticom novca, bilo to u to bismo mogli prstom uprijeti i rei "To je nae!" - Bog mi ovako kaza: "Franjo, Franjo... onaj tko kuu ima, vrata njezina i prozor postaje; onaj tko polje imade, zemljom biva; onaj, pak, tko vrijedan zlatni prsten stekne, ubrzo shvati da mu je on oko vrata oma to ga neprestance gui!" Tako, biskupe, meni Bog ree. Biskup pocrvenje od bijesa! Htjede mu neto odvratiti, ali mu se rijei zauzlae u bezubim ustima, vratne mu ile nabreknue, pa mladi sveenik, koji je dotada nijem u kutu stajao, priskoi sa aom vode u ruci. Povrativi se, biskup e srdito Franji: Tko ti jami da Bog bjee onaj koji ti je to rekao? Mnogo puta u molitvi ujemo vlastiti glas, a pomislimo kako je Boji... Mnogo puta i onaj koji nas na kunju mee preuzme Boji lik i glas, ne bi li nam due stranputicom poveo. Moe li poloit' ruku na Evanelje, pa mi kazat' koje su rijei, od onih to ih za molitve uje, tvoje vlastite, a koje od Boga jesu? Franjo je zamjetno problijedio, a usne mu zadrhtae.

 Ne, ne mogu... apnuo je jedva ujno. U tom su ga trenu koljena izdala: sloio se na pod bez jauka. Pokrivi lice rukama, zapao je u jadikovanje: Dopusti mi, biskupe... ne mogu nego plakat' i naricat', jer mi tvoje rijei doprijee do srca poput bodea. Kako u odsele Boga od Franje luiti, Franju od Sotone razlikovat'? Saalivi se, biskup se - premda ne ustaju' iz naslonjaa - sagnuo, te prihvatio Franju pod oba pazuha i podigao ga. Donesi pehar vina naem posjetitelju ree onomu mladom sveeniku. Ne jedan, nego tri, da svi popijemo u njegovo zdravlje! Franjo se potom sruio na oblinji stolac, pribrao, te obrisao suze s obraza i brade. Oprosti mi, biskupe... jae je to od mene. Mladi je sveenik donio tri kalea vina na drvenom pladnju, pa biskup podie svoj: Vino je blaeno pie, dijete moje. Kada ga sveenik posveti, krv Kristova postaje. U tvoje zdravlje pijem, Franjo... poi sad i neka te Bog blagoslovi. Ne mora mi odmah odgovoriti, razmisli o onom to sam ti rekao, dobro promisli... pa mi onda kai to si odluio. Siromatvo je plemenito, ali do neke toke; i bogatstvo je poeljno, opet do neke toke... a umjerenosti se hoe u svemu, sine moj, pa i u dobroti, suuti... da i ne govorim koliko je treba u udnji za blagom zemaljskim. Dok, to smo u neem neumjereniji, sve je vea opasnost da Sotoni dopadnemo aka uvaj se stoga! Zbogom ti sad... i dobra srea. Franjo u prvi mah htjede prii da mu opet ruku poljubi i pozdravi se, ali se suzdrao - jer u sebi glas zau: "Ne idi! Ne boj ga se... odmah mu odgovori!" Biskupe ree stoga neki mi unutarnji glas ne doputa da poem. Glas, dijete moje?... Pobunjeniki moda, Luciferov. A to ti kae? Govori da se vrag raduje kad vidi ljude koji se boje siromatva. Nita nemati, apsolutno nita - to je put koji Bogu vodi. Nema drugoga. Biskupa su te rijei estoko razjarile - svom je snagom udario pesnicom po Evanelju. avli likuju, Franjo, nazoei tvom protivljenju mojoj volji! Ni rijei da nisi vie kazao. Odlazi! I neka ti se Bog smiluje, pa prui ruku nada te... da te izlijei. Jer si bolestan! Franjo je potom bez rijei kleknuo, ovla poljubio biskupovu ruku, a zatim odosmo. Izali smo iz Assisija, proli pored Svetog Damjana i nastavili put Portiuncule - a cijelim putem ni apnuli da bismo. Franjo je zastao tek kad se naosmo na mjestu gdje se put ravao u dva smjera. Grube su bile biskupove rijei... Brate Leo, malo bih sam bio. Idem ja lijevo, pa u uz rijenu obalu sve do prvoga sela, onog u umi. Ljudi su u njem divlji i nasilni, brate Franjo. Napast' e te, bojim se za tvoju sigurnost. Zato i idem tamo, jaganje Boji. Ne mogu vie podnijeti ovakav ivot... lagodan postade. Sam sam se vratio u Portiunculu, osjeajui kako mi gasne volja za proenjem. I meni su se biskupove rijei grubim uinile... grubim, ali - Bog

neka mi oprosti - na mjestu. Odista, pomislih, ne bude li itko radio, nitko ni jesti nee. Moramo prionuti radu kao i svatko drugi, pa zaraivati kruh u znoju lica svog - kao to Bog zapovijeda. Umoran sam se spustio na prag crkvice, te stao ekati dolazak noi, kad e se braa - pa i Franjo -vraat' poeti. Zabrinut sam bio, oko srca mi tegobno postade, jer sam znao da ga nisam smio pustiti samog onamo divlja eljad u seocu kojem se zaputio ni Krista ne priznaje. Ti ga mogu nasmrt isprebijati... Skoih na noge - sunce ne bjee jo ni blizu zalasku - te pohitah uz rijeku, pa u ono selo... i bez okolianja meu kue. Ulice u koje sam zaao prazne su bile, ali sam ubrzo zauo lave pasa i buran grohot pomijean s povicima. Potrao sam onamo otkud je graja dopirala, kadli imam to i vidjeti: mnotvo mukaraca, ena, djece... pritjeralo Franju do ruba bunara, nemilice ga zasipajui kamenjem. Stajao je ondje prekrienih ruku, krvarei iz rana na glavi, s vremena na vrijeme irei ruke i apui "Hvala vam, djeco, Bog vas sve blagoslovio...", a potom bi ih opet ukrstio na grudima. Upravo kad sam kanio pojuriti da stanem preda nj i obranim ga, za ruljom se zau srdito reanje - svi se okrenue... a golema se ljudina probi kroz mnotvo i die Franju u naruje poput djeteta. Kamo bi da te odvezem, jadni i bijedni Franjo? upitao ga je taj ovjek, saginjui se nada nj. A tko si ti? Masseo mi je ime, koija sam. Svatko me znade... Kamo e da te povezem? U Portiunculu odgovorio je Franjo, te dodao: Zna, brate Masseo, i ja sam kirija... ma prevozim ljude sa zemlje na nebesa. Masseo posadi Franju uza se na kola, a ja potrah za njima. Dok smo stigli u Portiunculu sunce ve bijae zalo - Bernard je molio u kutu kapelice, a Capella i Angelo upravo bjehu pristigli iz pronje. Masseo je poloio Franju na prag, pa unuo uza nj... dok su se, u blaenoj tiini, vraali i ostali fratri: bosonogi, izgladnjeli, s uetom oko pasa, ma lica blistavih od sree. Po okolnom su se drveu sputale sjene, ptiice su cvrkutom pozdravljale svjetlost na odlasku, Veernjica se ukazala na sve tamnijem nebu. Giles je utke promatrao kako vodom perem Franjine rane, dok je brat Borovnica meu dvama kamenovima slagao drvca kako bi upalio vatru. Ruffino i gospar Pietro bjehu nabrali lovorova lia uz rijeku, pa su sada u crkvici njime ukraavali kip Svete Marije od anela. Pir emo upriliiti veeras uskliknu Franjo iznenada. Masseo, bi li kum bio? Svi se u udu okrenue, a Capella - koji je upravo otresao prainu sa svoga eira - veselo poskoi to je vie mogao. Pir, brate Franjo? zbunjeno exkoija. Tko se eni? Nabasah na udovicu na putu odgovorio je Franjo smjekajui se. Godinama lunja naokolo bosa, u ritama i gladna, a nitko da vrata otvori i milostinju joj udijeli. Mi emo joj, brao, naa vrata otvoriti. Za ime Boga, Franjo, govori razumno povikae bra a. Kakva sad udovica... ija?

 Kristova, brao moja. Ne buljite tako u mene, oi e vam iz glava poiskakati. Kristova udovica - Siromatina. Zarad prvoga joj mua, ja u ju sad za nevjestu uzeti. Ustao je, pa se pogledao. I jesam odjeven kao mladoenja, nema potrebe ni za kakvom promjenom: halja u zakrpama, grubo ue s uzlovima oko pasa, glibava stopala, prazan eludac... nita mi ne manjka. A ni mlada! Stoga, zato ne bismo poeli? Hajde, kume - povedi me oltaru. Franjo je ipak prvi krenuo, jo uvijek zbunjeni Masseo za njim, a zatim mi ostali - posve ispunivi crkvicu. Gdje je otac Silvestar? upita Franjo, traei sveenika pogledom. Neka prie da blagoslovi mladence. A nevjesta gdje je? rekoh ja. Ne vidim ju. Ne vidi ju, brate Leo, jer su ti oi otvorene. Zatvori ih, pa e ju vidjeti. Kleknuo je pred oltar i poeo tronutim glasom, udesno gledajui: Sestro Neimatino... predraga, asna i najvoljenija Kristova druice, ti koja si mu ostala vjerna cijeloga njegovog ivota, hrabra mu saveznice u svim bitkama... ti koja si ga pratila do podnoja kria, potom do groba ruku ti pruam, odvodim te s ulice i za nevjestu uzimam. Gospo moja, ruku mi svoju podaj! Pruio je pritom ruku udesno, u prazno... Na koljenima, natiskani pred oltarom, zapanjeni smo sluali te udne mladoenjine rijei i pratili Franjinu ruku kako se prua prema nevidljivoj mladenki. Zatvorio sam oi - i onda ju vidjeh: blijedu enu, uz Fra- njino desno rame. Pognute glave bjee, u crnim prnjama, ali plemenita i uzviena - poput obudovjele kraljice. Masseo, pred njima, svakomu njegovu trnovu krunu na glavu stavljae... dok je otac Silvestar, s upaljenom svijeom u jednoj ruci, drugom samomii sebi "dirigirao" pri pojanju trijumfalne svadbene himne. Otvorio sam oi, te brau vidjeh - ozarenih lica bjehu, a iz oiju su im sijevali sveti plamenovi. Odjednom smo svi na noge skoili, za ruke se primili i oblikovali kolo - pa poeli pjevati i plesati oko Franje i nevidljive nevjeste. Brat Bernard u suze je briznuo, brat Capella bjee skinuo svoj slavni eir i njime vitlao po zraku, dok je Giles - stojei uza nj - neumorno pljeskao dlanovima. Uto se i Masseo osmjelio, pa je iz njedara izvadio sviralu kojom je sama sebe sokolio dok bi putovao po noi - kleknuo je pred Franju, na oba koljena, te zasvirao vedre pastirske melodije. Skromna se kapelica orila poput tora za ovarskog vjenanja, a Sveta je Marija od anela - zauena kao i svaki od nas promatrala tu nesvakidanju svadbu i smijeila se sinu kao da mu eli rei: "Dijete moje, prevelika je ljubav raspametila tvoje prijatelje. Pogledaj ih samo - napie se bez vina, bez nevjeste svatovi postadoe, glad ih prezasiuje, a siromatvo bogatima ini. Prelaze ogranienja, sine moj, prekorauju mee ovjeku namijenjene... jo malo, pa e aneli postati. A onaj u sredini - vidite li ga svi? - ono je na prijatelj Franjo, luda u Boga."

Kad smo izali iz crkvice, nebo bjee osuto zvijezdama. Franjo je nastavio nekamo u mrak - sam je elio biti - dok smo mi ostali polijegali uokolo, oarani zvucima noi. Nitko ni rijei da kae - ono nam je udnovato vjenanje iznova prolazilo mislima. U poetku, neki od brae bjehu na rubu grohota, ali smo malo pomalo shvaali njegovo tajno znaenje... te se smijeh postupno povue pred suzama, a one pred ushitom. Tako mora da due u raju plau, tako da se i smiju - od same sree, jer je ona povrh svega. Te su nam veeri due bile nakratko osloboene uma i tijela, nisu osjeale nikakvu potrebu za prizemnim istinama, onima to se mogu osjetiti ili vidjeti. Umjesto toga, svaka je od naih dua postala mladim galebom na Bojem oceanu - pa se dizala i sputala u savrenu skladu s njegovom milostivom voljom. Franjo se nije vratio te noi, a ni sljedeega dana. Nemir nam je ovio srca, ali nitko da ita kae - pa smo tako, kad je veer pala, bez njega posjedali pred Portiunculom da bismo blagovali od onoga to je svaki od nas tog dana isprosio, a to se meu svima dijelilo. Zalogajih se hljebom, ali mi ne htjede niz grlo. Idem ja potraiti brata Franju rekoh ustajui, te krenuh prema Assisiju, a obronkom brda Subasija, jer mi je neto govorilo da bih ga mogao nai u nekoj od tamonjih pilja u koje je rado zalazio. Spoznao sam da su ga opet snale nemale tegobe - mora da mu je novi nemir razarao srce, kad se htio osamiti s Bogom da zaite njegovu pomo i milosre. Bjee ve pono kad sam onamo prispio - zaao sam u dvije-tri peine, ali ga ne naoh. Odjednom sam pla zauo: ujednaeno i tiho jecanje, kao kad malo dijete cmizdri. Priavi peini iz koje se ta jadikovka ula, teko prodirui oima kroz tminu konano ugledah njegovo blijedo lice i podignute ruke kako se, s gornjim dijelom tijela, njiu na- prijed-natrag... Zadrao sam dah i osluhnuo: uinilo mi se da ujem neiji glas - kad da Franjo s nekim razgovara. Hou vriti tvoju volju zborio je kroz pla ja to zaista elim... ali ne mogu! Potom - muk. uli su se samo Franjini jecaji i udarci stisnutom akom u grudi; onda opet njegov glas: Kako druge spasiti mogu, ja... grenik proklet i odbaen? Nitko ne shvaa - nitko osim tebe, Gospode - kakav je pakao, kakva tmina, kakav glib... u nutrini mojoj! Opet je tiina nastupila - Franjo kao da je odgovor sluao. Budui da mi bjee na rubu dosega sluha, pomislih kako je krajnje drsko i prosto primaknuti se da posluam to jedan drugom kazuju... iz prikrajka prislukivati njihove tajne rijei - ali, rekoh u sebi, ta ja i nisam nego seljaina! Legao sam stoga potrbuke na zemlju i napregnuo ui kako bih uo svaku rije. Uto se Franjin glas iznova zauo - zamjetno obojen trpkou. Oprata li mi grijehe moje? To hou znati: odrjeuje li me od njih? Ako mi ih ne oprata, kako da otponem, Gospode? Jer ja nemam vjere u ovu grudu blata to ju eljad Franjom zove.

Potom neko vrijeme nita nisam uo - ni glasa, ni jecaja; ne vidjeh ni Franjine ruke kako se kreu naprijed-natrag u mraku peine. Ali, Franjo se odjednom oglasio bolnim jaukom: Kad e jednom kazati "Dosta"? Kad? Kad?... Na noge je skoio - upravo u trenu kada je zora zarudjela; prvi su njeni zraci pali po stijenju, osvijetlivi kameniti okoli pilje. Franjo je zatim zakoraknuo, ali samo da bi udario glavom o hrid! Krv mu je iknula iz posjekotine na elu - spontano sam kriknuo i potrao prema njemu. Ne boj se, brate Franjo! Ja sam to, brat Leo. Podigao je oi i zagledao se u me - ali dugo me ne videi; prepoznao me je tek poto je odista progledao. Hrvao sam se... hrvao, brate Leo. Strano sam umoranproaptao je teko dolazei do daha. Izveo sam ga iz peine, pridravajui ga ispod ruke da ne bi pao. Jutarnja svjetlost najprije je obasjala vrhove planina, a zatim se poela sputati prema njihovim podnojima - svijet se budio. Franjo odjednom stade, te me upita: Kamo idemo? Kamo me vodi?... Dobro je meni tu gdje jesam... samo sam umoran, brate Leo, umoran. Pogledao je put vrhunaca Subasija s kojih je sunce silazilo prema padinama, bljetavu stijenju, nazubljenim hridima i ponikvama. Prepelica je prhnula, lepeui krilima i krijetei proletjela je ispred nas, a s istonog nas je neba pozdravila jo uvijek bljetava Danica. Dobro nam je tu gdje jesmo ponovio je. Neka je samo no prola, a jest... slavljen budi Gospode! Bolno uzdiui, sjeo je na kamen i pruio ruke prema suncu da ih ugrije. Zatim podie glavu, te mi dade znak da sjednem pored njega - a potom se ogledao uokolo kao da se boji nekoga u blizini... tko bi nas mogao uti. Brate Leo ree mi poluglasno, stavljajui mi ruku na koljeno Bog je najbljetavije lice Ufanja, ali nema, od njegova, ni jarosnijega lica Oaja. A nae due plove i posru meu tim dvjema hridima. Nita ne rekoh - to sam i mogao? Osjetio sam da se Franjo vratio s udaljenih, vrlo dalekih i divljih vrhunaca, te s tih visova donio poruku to bjee estoka i gruba. Ima li gvozdene sandale, brate Leo? upitao me trenutak potom. Takve mora nazuti, vjerni moj pratitelju, jer... jadni i zlosretni brate Leo, pred nama je put jednako teak i dug. Stopala moja imam odvratio sam a ona su tvra od eljeza. Kamo god me povede, ona e me tamo i ponijeti. Ne hvali se, brate Leo Franjo e nasmijeivi se. Izdaleka sam doao, iz daljine silne, a uh i vidjeh stvari strane. Pouj me: da se strah moe na trnici kupiti, trebali bismo prodati sve to imamo kako bismo ga pribavili. To ba i ne razumijem promrmljao sam. Tim bolje! ree Franjo, te opet utonu u muk.

Planina bjee ve sva preplavljena svjetlom - a pred nama se veliki grm brnistre, sav u cvatu, ovio oblakom opojna mirisa. U visini, raupani su oblaii polako plovili jedain za drugim dok se ne bi postupno rasplinuli od suneve topline i nestali -u modrini svoda. Ptiica crvena tjemena sletje na stijenu nama nasuprot, "trepne" repiem, ogleda se glavicom posvuda uokolo, te se u nas zagleda - nisam se mogao oteti dojmu da znade tko smo - ohrabri se i pone pjevati. U prvi je mah oprezno zvidukala, ali ubrzo zabaci glavu, nadme grudi i - zagledana u visine, pramenaste oblake, sunce - pone cvrkutati sva zanosno predana poju. Nama dvojici cijeloga svijeta nestade, a ostadoe samo Bog i taj raspjevan pti s kljunom prema nebu. Franjo ga je sluao zatvorenih oiju. Licem mu se jest i nemir razlio, ali i neizrecivo ushienje, dok mu je donja usna zamjetno uzdrhtala. Ptiica naglo zautje, rairi krila i odletje - a Franjo tada otvori oi. Oprosti mi Boe... zanio sam se na tren. Idemo, brate Leo kaza mi ustajui, pun briga, te tako krenusmo nizbrdo. Koliko god bilo staloeno i odluno ovjeje srce promrmljao je kada smo sili u dolinu dovoljno je da uje ptiicu kako pjeva i posve se izgubi! Udarivi naokolo, kako bismo izbjegli Assisi, doli smo do Portiuncule - i zatekli ju praznu: fratri se bjehu razili uokolo, da bi se vratili tek naveer. Donesi tintarnicu i pero ree mi Franjo. Donio sam pribor i kleknuo na oba koljena pred njim. Pii! naredio mi je, proteui ruke. utio je potom neko vrijeme... a ja sam ekao, s perom u ruci. Pii: "Dosta je dosta! Umorih se kroei pod drveem u cvatu, umorie me divlje zvijeri dolazei da me poliu, rijeke koje me zvahu da ih prijeem, plamenovi kroz koje neo- prljen prooh! Ostanem li ovdje, zahirit' u od bezbrinosti, lijenosti i lagodna ivota. Otvori vrata i pusti me van!" "Adame, Adame, ti stvore od ilovae - ne budi bahat." "Aneo nisam, ali ni majmun - ovjek sam, a to znai biti ratnik, radnik, buntovnik. Snano osjeam da su vani zvijeri koje ujedaju, rijeke u kojima utapanje prijeti, oganj koji sve spaljuje. Ali, izai u da se borim - otvori vrata i pusti me!" Franjo je obrisao znoj sa ela i ogledao se uokolo kako bi provjerio da nema koga tko bi ga mogao uti. Jesi li zapisao? Jesam, brate Franjo, ali... oprosti mi... ne razumijem to smjera. Nije vano. Uzmi sad drugi list papira i pii: "U pravu biskup bjee - i mi trebamo kruh na stjecati u znoju lica svog. Raditi moramo, Boja je to volja. Ali, vjenasmo se s Neimatinom, pa - koliko god te potovali, biskupe - neemo ju napustiti." Pii dalje: "Svaki fratar koji kakav zanat znade, tim e se zanatom i baviti, pod uvjetom da je astan i da ne prijei spas due njegove. Fratre e se plaati iskljuivo onim to im za ivot treba, nikada novcem. Do novca e drati koliko i do pijeska ili pljeve. Ne bude li ih, pak, njihov obrt mogao prehraniti, nee se smjeti sramiti da pokucaju na vrata i prose, jer je udjeljivanje milostinje siromasima propisana obaveza svakog od nas: ni

Krist se nije stidio svoga siromatva, a niti - kad bi zaao ondje gdje je stranac bio - od milostinje ivjeti." "Vodite rauna, brao moja, da ne izgubimo nae mjesto na nebesima zbog stvari prolaznih i beznaajnih, kao to su posjedovanje zemaljskih dobara. Ponizni morate biti i dobra srca, te se radovati kad se naete sa skromnima i prezrenima: meu sirotinjom, bolesnicima, gubavcima i prosjacima." Zapisuj, brate Leo: "Siromatvo, Poslunost, Potenje i - nadasve Ljubav suputnici su nam na naem putu. A onaj jedini koji mora koraati pred nama danju i nou i koga nikad ne smijemo ispustiti iz vida jest Krist. On je gladovao - gladujmo i mi; On je patio - i mi emo patiti; On je razapet bio - neka i nas razapnu. On je iz mrtvih ustao - i mi emo, jednoga dana, iz mrtvih ustati." Pisao sam i pisao, ispunjavajui list za listom. Na kraju, Franjo je uzeo pero i na dnu napisao svoje ime nespretno oblikovanim slovima: "Franjo, siromah u Boga." To su naa Pravila... ree zatim ...a sada na vrhu prvoga lista naslovi: "Naemu Najsvetijem Ocu, papi Inocentu." Ovo emo papi poslati? upitao sam, gledajui ga u udu. Ne, brate Leo. To emo mu osobno odnijeti... ti i ja. Tabani su ti od gvoa, zar ne? I moji su, pa emo pjeke put Svetoga Grada, kao siromani hodoasnici, te emo mu ih sami predstaviti. Bude li htio, potvrdit' e ih svojim peatom podno posljednjeg retka - ne bude li, Bog e poda njih svoj ig utisnuti. Rije mi je zadao! I... kada kreemo? Noas! Tako brzo, brate Franjo? Koliko ti to puta moram kazati, brate Leo: Bog ekat' ne moe. Dok smo se mi tako rjekali, fratri su poeli pristizati - bacajui se, kako bi koji stigao, na zemlju mrtvi-umorni. Vrijeme traimo - drugim rijeima, svoje due - lutajui povazdan naokolo i na vrata ljudima kucajui brat Bernard e apatom onomu do sebe. Umjesto toga, miro- vat' bismo trebali, na koljenima molei... Dokle emo ovako, brate Pietro, dokle? Dokle budemo usta gladna imali, dragi Bernarde. Str- pljen-spaen... U tom su se trenu svi okrenuli prema Franji, jer se bjee na noge podigao - s oitom namjerom da neto kae. Neko je vrijeme pogledavao brau, jednog za drugim, oima punim tjeskobe i tuge. Znao je koliko je krajnje podmukao onaj koji nas iskuava, koliko je lakovjerno ljudsko srce, a koliko primamljive i mone drai tjelesnoga. Brao moja obratio nam se konano primih od Boga poruku, pa u morati otputovati na neko vrijeme. Na- mnoilo nas se, postali smo cijelo bratstvo, pa sada moramo ustanovit' Pravila. Idem, stoga, da se bacim pred noge Kristovu namjesniku na zemlji, kako bi nam udijelio svoj blagoslov. Ne budite potiteni - ne ostajete sami, ja u biti meu vama, danju i nou, premda nevidljiv. A onaj tko je nevidljiv mnogo jasnije vidi, bolje uje, moe pouzdanije proitati to ljudi misle... Ali, pripazite! Ne zaboravite to smo kazali za naih bdijenja: Poslunost, Potenje, Siromatvo i, nadasve, Ljubav! I, kao zavrnu preporuku, djeco moja,

ostavljam vam ovu: Prestanite prositi. Svatko e se od vas odsada latiti nekog posla - neki e sluiti u bolnici, neki sjei drva u umi i prodavati ih; radit' emo kao nosai, koare emo plesti i sandale izraivati, zemlju obraivati, pa eti i groe trgati - initi ono u to nas Bog uputi. Ne zaboravite, meutim, da smo se vjenali s Neimatinom - a nju nitko iznevjeriti nee. Imat' ete u ruci onoliko koliko ustima treba, u jednom danu stvoriti samo koliko vam tog dana ustreba. Sve preko toga samo je Sotonino... Neimatina, djeco moja, Pokornost, ast i Odanost! Oni meu vama koji su nadareni da se obraaju puku, neka se prekrie i tomu posvete, a putujte po dvojica, da moete jedan drugom pomoi; stanite kadgod ugledate blinjega svoga - stanite i Ljubav propovijedajte... ljubav beskrajnu, jednako spram dumanina kao i prijatelja, siromana i bogata, pokvarena i pravedna; jer, svi su oni Boja djeca, svaki od njih na je brat. Ostavljam oca Silvestra da me zamjenjuje tijekom odsustva. Sluajte ga! On je sveenik u Boga, slavi euharistiju pred svetim oltarom, pretvara vino u krv Kristovu, kruh u Kristovo tijelo. Od svih nas, on je najblii Bogu. Oe Silvestre, ostavljam fratre u tvojim rukama. Pazi na njih, jer je, ako ovca oboli, pastir barem dijelom za to kriv; skoi li ovca preko ograde i pobjegne iz stada, i to je djelomice pastirova krivja. uvaj ih, oe Silvestre! irei ruke, potom je izgrlio monahe jednog po jednog. Zbogom, brao moja. Ovaj e me jaganjac Boji, brat Leo, pratiti, a kako je mjeseina noas i put prema Rimu sav se srebren blista - polazimo odmah. Prekrii se, brate Leo, u ime Boje! Giles, Masseo i Bernard u pla sutriznuli, a ostali poljubi li Franji ruku bez ijedne rijei. Ruffino mu je priao i neto apnuo u uho, ali je Franjo odreno kimnuo glavom. Ne, nikako, brate Ruffino rekao mu je. Ne trebamo sandala, tapa ni hljeba. Bog e nam tap, hljeb i sandale biti. Zbogom, djeco moja! Uinio je nekoliko koraka, pa se okrenuo - oi mu pune suza bjehu: Vi:., svi... meni ste otac, braa i majka. Sotona je stijeg svoj digao, a Bog nam dovikuje: "Priite vjerni!" Poujte njegov poziv i poviite slono: "Eto nas, Gospode, prilazimo ti!"... Odvano, brao - Bog se sa zlom hrve, ali, dobro e pobijediti. Nemajte straha, brao, ne mislite na glad, e, bolest ni smrt. Jedino to postoji Bog jest. Zatim me je primio za ruku. Hajde, idemo... ree mi ve nestrpljivo udei za putem.

X
Koliko li je godina proteklo od one noi kad smo se prekriili i krenuli na nae putovanje! Sjedim sad u svojoj eliji, pa mislim zatvorenih oiju: koliko mjeseevih mijena, koliko ljeta i jeseni, koliko suza! Franjo mora da u ovom trenu sjedi Bogu uz noge, vjerojatno se naginje i gleda dolje na zemlju - itei Portiunculu, ali ju ne moe nai. Golema se crkva nad nju nadvila, pa ju pritie svojim tornjevima, zvonima, kipovima, svijenjacima... i zlatom! A fratri... oni vie ne hodaju bosonogi, nego nose

sandale i toplu odjeu, a u nekih je - neka mi Gospod oprosti - uzica o pasu od svile upredena! Sjeam se kad smo jednom nekamo po mjeseini krenuli - pa se Franjo naglo okrenuo i uasnut pogledao unatrag. Uinilo mu se da uje zvona i vidi ogromnu baziliku visoku poput trokatnice; kriknuo je, prekriio se i zdanje se ono rasplinu u mjeseevu svjetlu. Privienje bjee... proaptao je ...hvala Bogu! Naalost, Franjo, nije nego najava stvarnosti. Hoe li ikada itko obuzdati ljudsku tatinu i bahatost?... Kako istunstvo moe zemljom kroiti, a da ne umrlja stopala glibom? Putovanje je ono potrajalo mnogo dana i noi. Da nismo Usput pjevali Boga slavei, da ne vodismo duge rasprave o Gospodinu, da nismo osjeali kako Krist pred nama koraa i s vremena na vrijeme nam se osmjehuje... sumnjam da bismo bili u stanju izdrati onakav umor, onu glad, onu studen tijekom noi! Kad bismo uli u kakvo selo, gladni bismo pokucali na neija vrata milostinju itei, pa bi nam ponekad ljudi dali zalogaj hljeba, a ponekad bi nam i kamen ili mrtva mia u ruku pruili - previjajui se od smijeha; ali, na odlasku, mi bismo i dom takve eljadi blagoslovili. Proljee bjee, prekrasno vrijeme - voke poele cvjetati, na lozi pupovi nabrekli, a na smokovim stablima razvilo se prvo njeno lie. Ovako e izgledati Drugi dolazak, brate Leo stalno mi je govorio Franjo. Kao proljee, a mrtvi e na svjetlo dana izlaziti kao klice. Jedne veeri prispjeli smo u veliko trgovite upravo kad su mladii i djevojke pripremali znamenitu svetkovinu: spaljivanje karnevalske lutke, olienja zime. Stupili smo na seoski trg i vidjeli figuru Mesopusta tono na sredini poljane, pred crkvom - napravljenu od granja, slame i stare odjee, a s velikom vunenom bradom. Momci i djevojke, s bakljama u rukama, plesali su oko njega, pjevajui bestidne napjeve - zamjetno uzbueni, jer mladi, neenjeni i neudate, bjehu; proljee, a i vino to su ga itekako ispijali, bjee im unijelo nemir u grudi i prepone, krv im uzavrela bijae. Oenjeni mukarci, udane ene i starija eljad stajali su u krugu oko njih, a i Franjo - oslonjen leima o stablo, jedno od onih to su omeivala trg - ozaren ih je gledao. Oekivao sam da e se sablazniti i otii, vukui me za sobom, ali je on i nadalje promatrao prizor - irom "otvorenim, nezasitnim oima. Neunitiv je ljudski rod, brate Leo ree mi. Pogledaj te mladie i cure, gle im ara u obrazima, sjaja u oima... Vidi kako se gledaju kao da govore: "Ne brini, ak i da samo nas dvoje ostanemo jedini ljudi na zemlji, brzo bismo ju napuili naim sinovima i kerima!" I oni, brate Leo, slijede svoj put, onaj to e ih Bogu odvesti. Mi njime kroimo siromatvom i ednou, a oni obiljem hrane i parenjem. Dok smo tako razgovarali, mladi koji kolovoa bjee istupio je i utisnuo zapaljenu baklju Mesopustu u stomak - slamnati se "ovjek" u tren uegao. Die se plamen put neba, ali za kratko: uskoro od njega ne ostade nita osim aice pepela. Momci i djevojke pobacae dogorjele baklje na lomau, te se, vritei i dovikujui se, rastrae jedno za drugim po ulicama ovijenim tamom. Cijelo je selo odjekivalo smijehom i cikom.

Franjo me primi za ruku i povede prema crkvi na suprotnoj strani trga; ondje smo unuli uz njezina vrata, pod veliki luk. Dobar je dan za nama, brate Leo kaza mi naslanjajui se na vratnice i pripremajui se na poinak. Odista, lijep dan to bjee... vidjesmo jo jedno lice ovjeje bitke za opstanak. Nek' je i ono blagoslovljeno!

X
Otili smo otamo ranom zorom. Kakvu li mi slobodu uivamo! uskliknuo je Franjo radosno. Najslobodniji smo ljudi na svijetu, jer smo i najsiromaniji. Neimatina, obinost i sloboda jedno su te isto! Opet smo zapjevali - da smetnemo s uma glad i zamor. Meutim, Franjo je utio da mu je svakoga dana u srcu sve vie gorine. Jer, u svakom selu, u svakomu gradu u kojeg bismo uli - Sotona bjee svoj ator podigao. Ljudi su bogohulili, svaali se i tukli, a veina njih nikad nije kroila nogom u hram Boji niti se prekriila. ovjeja se dua uzoholila, ne boji se vie Boga, brate Leo stalno mi je govorio. Sotona na raskrima stoji, uzima si lik po svojoj volji, pa iskuava ovjeanstvo. Ponekad se pojavljuje kao monah, drugom kao lijep mladi, kao ena... kad mu tako odgovara. Jednoga dana, ve nadomak Svetomu Gradu, zastali smo - vjerojatno bjee podne - da predahnemo, te se opruili pod bujnim empresom. Tabani nam krvavi bjehu, a potkoljenice i tjemena posve pranjavi; od ranoga jutra raspravljali smo o muci Kristovoj, pa nam oi bjehu nateene i upaljene od silna plaa. Ali, upravo kad smo ve poeli miriti, ufajui se da e nam se san smilovati - tko li e se pojaviti meu empresima negoli debeo i prpoan fratar sa crvenim sandalama na nogama i crvenim eirom iroka oboda na glavi. Svjee izbrijan i namirisan bjee - prizor odista... ili mi moda bijasmo zaspali, pa nam se samo inilo da ga vidimo? Priao nam je, teatralno nas pozdravio, te prostro svilen rupi na kamen i sjeo. Sudei po vaim bosim nogama i haljama punim rupa i zakrpa, vi mora da ste lanovi nekakva novog reda, izvanredno stroga i dosljedna. Pretpostavljam da hodoastite u Rim... Mi smo siromani fratri odgovorio mu je Franjo grenici i eljad prosta, talog ljudskoga roda... a idemo u Rim da se bacimo niice pred papom, kako bismo u njega povlasticu isprosili. Kakvu povlasticu!? Povlasticu apsolutnog siromatva, da nita ne posjedujemo, ama ba nita. Debeli se monah grohotom nasmijao. Vidim ja da bahatost curi kroza sve bue na vaim ha- bitima ree podrugljivo. Nita i sve jedno su te isto, pa onaj tko kae da ne eli nita imati - zapravo ite sve... to vi itekako dobro znate, lisci lukavi. Hinite da ste siromasi, bi

jedni nesretnici - zato da moete zariti kande u sve, a da ne naiete ni na kakav otpor i da nitko ne shvati za im zaista teite... ni sam Bog. Drhtaj proe Franjinim tijelom - pridigao se u sjedei poloaj, naslonjen na onaj empres, odjednom u silnu strahu. Sve?... apnuo je ustreptalim usnama. Sve. A sve ti ve i posjeduje, licemjeru! Najbogatiji si ovjek na zemlji. Ja!? Da, ti... jednostavno stoga to si sve nade u Boga polo- io.Ovako ja to vidim: da bi bijedan bio koliko kae, morao bi se odrei ak i ufanja da e jednoga dana Boga vidjeti. A moe li to? Moe li? Jer, to je savreno siromatvo, to znai biti potpuni asket. To je najvii oblik svetosti... A jesi li za nj spreman? Tko si ti? sav e uzrujan Franjo. Odbij, Sotono! Pritom je uinio znak kria po zraku - a onoga fratra odjednom nestade kao da se rastopio na suncu; samo smo cerekanje i podrugljiv smijeh uli meu empresima... sve tii, sve iz daljega... a za njim ostade vonj sumpora i smole. Pouri, idemo... ree Franjo diui se na noge. Sjedenjem u empresovoj sjeni smrt se priziva. Vidje li ga, brate Leo? Jesi li ga uo? Jesam, brate Franjo, i vidio i uo. Hajdemo. Kad smo ponovo krenuli, obojici srca usplahirena bjehu. Franjo nije mogao do daha doi cijelog popodneva, a kako je hitao preda mnom, uo sam - s naporom ga sustiui - kako teko dahe i svako malo duboko uzdie. Kada mi se, predveer, okrenuo - zaprepastio sam se: lice mu je bilo posve posivjelo. Misli li da u pravu bjee? upitao me kroz uzdah. Dri li da je onaj triput prokleti fratar pravo imao? Nema li nade, nema nam ni spasa! Rijei su vraje orue nastojao sam ga utjeiti. One su stupice to nam ih Iskuavatelj podmee. Ne daj se u njih uloviti, Franjo. Rijei onoga koji nas iskuenjima izvrgava i rijei Boje esto su posve jednake, brate Leo odvratio mi je odmahujui glavom u posvemanjem oaju. tovie, kada nas Bog hoe izvijestiti o svojoj uzvienoj volji, ponekad nam upravo Iskuavaa alje. Na tren je utihnuo, pa nastavio turobnim glasom: Pravo ree onaj monah, bogata je naa neimatina: imuna jer dri nebesa duboko na dnu svoje krinje. Pravo siromatvo, pak, ono je, brate Leo, u koga je koveg prazan sve do dna - niega u njem nema, ni nebesa, a ni besmrtnosti. Nita i niega, ama ba... asak se zamislio, pa uzdahnuo kao da htjede neto rei, ali mu te strane rijei u grlu zastadoe. Konano ih je ipak uspio izustiti: Gospode proaptao je daj mi snage da jednoga dana uzmognem i nadu odbaciti... ufanje, Gospode, da u tebe ugledati. Tko zna, moda se u tomu, i jedino u tomu, posvemanja neimatina sastoji. .Suze se mu priguile glas, tresti se poeo i bio bi pao da ga nisam u posljednjem trenu nekako zadrao. Ne govori tako, brate Franjo. Time trai da nadmai snagu podarenu ovjeku.

 Da, jadni brate Leo... upravo tako: to zahtijeva da se premae moi ovjeku podarene, ali to je upravo ono to Bog od nas oekuje. Tono to! Kako to jo nisi uspio razumjeti, siroti i zlosretni moj suputnie? Nisam, a niti ikad hou. Zar ljudska priroda ne poznaje svoje granice - i zar nam te granice nije sam Bog odredio? Zato bi onda Svevinji od nas oekivao da ih prijeemo? Ako nam nije krila dao, zato nas potie da letimo?... Krila nam je trebao dati! Naili smo na borovo stablo dugih grana, gusto obraslih iglicama, a bjehu povijene prema zemlji, tvorei prirodno sklonite. Kako se cijeloga dana na suncu peklo, iz debla mu je curila mirisna smola. Obojica se sruismo na tlo, eda bismo tu proveli no, pa iako u mojoj vrei bjee ostalo jo nekoliko korica kruha, nismo imali teka niti da ga okusimo. Ni od koga od nas ni rijei. Nisam bio pospan, ali zaklopili oi jer nisam vie mogao Franju gledati - nikada ranije ne vidjeh toliku zebnju na njegovu licu. Iako je grizao usne, trsei se da suzbije osjeaje, iz njegovih se grudi ulo reanje ranjene zvijeri. Zvijezde se pojavie na nebu, pa se odasvud zaue noni glasovi zemaljskih bia; osjetio sam kako me blagost noi proima i polako se ovija oko mojih udova. Nebom najednom bijesnu zvijezda u padu. Vidje li ju, brate Leo? prodrmao me Franjo, pokazujui drugom rukom prema tamnu svodu. Suza se skotrljala niz Boji obraz... Je li onda ovjek jedini koji plae? Zar i ti plae, Gospode? Zar i ti pati, Oe, jednako kao i ja? Naslonio se leima na borovo deblo, posve iznuren. Opet sam zatvorio oi i ve osjetio smirenje to najavljuje pribliavanje sna, kadli se Franjo opet oglasio - grcajui ustrae- no i jedva razgovjetno: Preklinjem te, brate Leo, ne spavaj... ne ostavljaj me samog! Uasna se misao uspinje iz dubina moga bia, nikako ne elim biti ostavljen nasamo s njom. Otvorio sam oi, uplaen stranim prizvukom u njegovom glasu. Kakva misao, brate Franjo? Iskuavatelj opet?... Kai mi, pa e se bolje osjeati. Primakao mi se i poloio dlan na moje koljeno. Zna, brate Leo... ovjek se dri tanke vlati trave, a vragovi i aneli navlae ga ne bi li ga od nje odvojili. Gladan je i edan, znoj mu se sa ela cijedi, krvari, plae i proklinje - ma ne poputa. Nee da pusti tu tananu vlat, da se od zemlje odvoji. A, brate Leo, i nebesa su vlat trave! Zautio je - osjetio sam da sav drhti. Nije Franjo onaj koji mi to kae uzviknuo sam stresavi se. Ne govori to Franjo, nego Iskuavatelj! Nije to Franjo uzvratio je a ni Iskuavatelj... niti Bog. Taj glas to se u meni valja, brate Leo, pripada ranjenoj zvijeri. Zaustih da u neto rei, ali mi on stavi ruku na usta. Nita da nisi kazao! zavapio je. Spavaj... Kad sam se sljedeeg jutra probudio, sunce ve bjee dobrano izalo. Ne zatekavi Franju uza se, prokrstario sam uokolo, od bora do bora, uzvikujui njegovo ime. U nekom trenu, pak, podignuh pogled i vidjeh ga kako ui na visokoj grani. Nazirao sam ga kroz iglice dviju susjednih: pro-

matrao je cvrkutave sjenice kako dolijeu i odlijeu, donosei svaki put u kljunu slamku, konjsku dlaku to bjee pala na put ili grudicu blata - eda bi gnijezdo sagradile. Silazi, brate Franjo! doviknuo sam mu. Sunce se odavno svodom zaputilo, pa i mi moramo krenuti. Ba mi je dobro, ovdje gore odgovorio je. Da krenemo? A kamo? Rim je ovdje, a i papa. Ovdje u dobiti doputenje da propovijedam. . Zadrah jezik za zubima - ne bjee to prvom da me strah obuzeo kako je moj uitelj moda siao s uma. Sjeo sam na jednu od debelih borovih ila i stao ekati. Nikamo ja ne idem ponovio je. Ptiice su mi odobrile da propovijedam, te stoga nema vie potrebe da papi idemo. Opet me ostavio bez rijei; ostade mi ekati da Boji oganj u njem posustane. Nakon duge utnje, konano zauh njegov glas po trei put, sada staloen i pun suosjeanja: Zato nita ne kazuje, brate Leo? ekam da Boji plamen u tebi zgasne odgovorih mu. Iz granja je do mojih ui dopro njegov veseo i zvonak, gotovo djeji, smijeh. Mala ti vajda od ekanja, brate Leo! Dok je na mojim kostima mesa, ta se vatra primiriti nee. tovie, najprije e spaliti kosti i meso, onda e mi i duu progutati, pa se tek onda ugasiti. Stoga, brate Leo, mala ti korist od ufanja!... Ali, eto me, silazim. Razmaknuo je omanje grane i poeo se sputati s bora, govorei mi usput staloena i blistava lica: Mislim da sam jutros poeo razumijevati ptiji jezik. Jesi li ih uo govore o Bojoj ljubavi ba kao i mi. Tko to, brate Franjo? Sjenice. Nasmijat' sam se htio, ali mi istoga trena sinu da - dok svatko od nas ima samo vanjske oi i ui - Franjo ima i unutarnje. Stoga, kada ptice pjevaju, mi samo poj ujemo, a on melodiju i rije. Kleknuli smo zatim pod borovima, izmolili jutarnju i nastavili nae putovanje.

X
Srce mi je zaigralo kao u novoroeneta. Godinama sam udio za posjetom Svetomu Gradu, kako bih hodoastio na grobove apostola i stao uz podnoje jednog od stupova katedrale Svetoga Petra, te vidio trostruko sveti lik Bojeg zastupnika na zemlji. Bjeh uo da nitko ne moe u njeg pogledati a da ne digne ruku i zatiti si oi od zasljepljujua bljetavila. U svakom sluaju, primicali smo mu se. to smo mu blie bili, sve smo jasnije uli potmuli huk Vjenoga Grada - njegovo jeanje, nalik onom krave kad se teli ili divlje zvijeri izmuene glau. S vremena na vrijeme, povjetarac bi raznio ljudske glasove, zvuk truba, zvona... a kad smo krenuli nekom dugakom i irokom ulicom, vidjesmo plemie pod orujem i bogate dame na crnim i bijelim konjima kako prolaze, ostavljajui oblake

praine za sobom. Vruina nas je pritiskala, a zrak je smrdio izmetom konja, ljudi i goveda. Ulazimo u dom apostola Petra ree mi Franjo. Sve to odsad vidi i uje ima i skriveno znaenje... uvaj se, stoga! Jesi li zamijetio plemenite gospe koje su kraj nas pro- jahale na crnim i bijelim konjima? Vrline i poroci kreu se ovdje istim putima kao i te mone plemenite dame. Poroci... ovdje, brate Franjo? U domu apostola Petra? 'zgranuo sam se. Naivan li si, prostoduan... brate Leo. Neiskusan nadasve Franjo e uz grohotan smijeh. A ba te stoga volim! to misli, gdje bi se poroka inae moglo nai? Ovdje, naravno, u Svetom Gradu! Sotona je tu ugroeniji nego igdje, pa je stoga ovdje i skupio svoje legije. Prekrii se i naprijed... eto nas! Uli smo u jo jednu iroku ulicu, a nesvikle na zvukove velikoga grada, zagluili su nas povici, buka kolskih kotaa, lave pasa i njitanje konja. Trgovci su hvalili svoju robu derui se iz sveg glasa, biskupi su prolazili utei svilenim ornatom - pratnja je trala pred njima da im otvori put uliarke su se klatarile posvuda, miris mousa mijeao se s onima jasmina... "Poroka... na svakom koraku", mrmljao sam sebi u bradu, sputajui pogled pred njima. , Odjednom se Franji i meni ote spontan uzvik: udna se povorka pojavila na drugom kraju ulice. Prvi joj je dio inilo pet-est glasnika u crnom, s dugakim bronanim trubama. Zaustavljali su konje svako malo, a onda bi izvikiva - koji je jaio na devi zagrmio: "Krani, krani! Sveti Grob ide! Pogledajte ga - i sramite se! Dokad e nevjernici njime gospodariti i oskvrnjivati ga? Na oruje, brao, u Kristovo ime! Ujedinimo se da oslobodimo Sveti Grob!" im bi taj ovjek umuknuo, trube bi se opet oglasile. Za njima, kreui se vrlo sporo, etiri su ujarmljena vola vukla kola s replikom Svetoga Groba izraenom od drva, eljeza i platna u raznim bojama. Povrh njega bjee drveni konj s nakaznim Saracenom u sedlu, koji je drao stijeg - zeleni barjak s polumjesecom - to je leprao zrakom, dok je konj, podignuta repa, prosipao izmet po Svetom Grobu. Za tim je kolima koraala skupina ena odjevenih u alobnu crninu - rasputenih kosa bjehu, a neprekidno su se u grudi tukle i gorko naricale. Povorka ta proe pored nas, skrenu iza ugla, te nam nestade s vidika. Ali, nije nestala iz naih oiju - u kojima ostade njezina slika kako plazi, spora i beskrajna. Suze su nam potekle, grad poprimio nejasne obrise, nismo vidjeli nita osim oskvrnjena Svetoga Groba - naih oskvrnjenih dua. Mnogo posla moramo obaviti, brate Leo Franjo e, suze otirui. Kratak je ivot... hoemo li imati vremena? to ti o tom misli, brate moj? Usprkos svemu, ivot na na zemlji ima stanovite vrijednosti odgovorio sam. Stoga, zato ga se odricati? Franjo nita ne ree - zamislio se, a meni bjee drago da sam ga na razmiljanje ponukao. Jer, ja sam volio ivot - tu tanku vlat trave - i nisam htio olabaviti stisak kojim sam se nje drao.

Sumrak se sputao, pa kako smo spadali s nogu, zaavi u nekakve uske ulice, svako malo smo zastajali itei prenoite. Sitan bosonog ovjek, kratke bijele brade klinasta oblika, neko nas je vrijeme pratio, a onda nam konano prie. Oprostite kaza ini mi se da ste stranci ovdje... a siromani kao i ja. Poput Krista, ni vi nemate gdje glavu spustiti. Doite sa mnom. Sam te Bog alje ree Franjo. Idemo kamo god nas povede. Proli smo prljavim sporednim prolazima u kojima se sirotinja tiskala poput mrava, gola djeca puzala po glibu, ene prale rublje i kuhale nasred ulice, a mukarci uei kocku bacali. Na je vodi urno grabio pred nama, mi bez rijei za njim. Odjednom mi se Franjo nagnu na uho. Tko bi on mogao biti? apnuo mi je. Moda Krist... pa nam se smilovao. A moe i Sotona bit' odvratih mu. Bolje da na oprezu budemo. Nae je odredite bila napola uruena krma s prostranim dvoritem i bunarom u njegovoj sredini. Postrance, svuda uokolo, zijevale su oronule elije, bez vrata, peinicama nalik. Starac je stao, uveo nas u jednu od njih i upalio svijeu. Ovdje moete na sigurnom prenoiti, brao. Kvaran je ovo grad, opasan nou... neka vam se Bog smiluje. A tko si ti, brate? upitao je Franjo, paljivo ga promatrajui. Nai ete tu dva stolca i krag vode nastavio je taj ovjek ne odgovorivi mu. Idem vam sad donijeti neto kruha i maslina, pa emo onda razgovarati. inite mi se bogobojaznim siromasima, a bogobojazan sam siromah i ja sam... dakle, imamo o emu priati. Eto mene za as! Kad je nestao u tmini dvorita, pogledah Franju, te u mu oprezno: Taj mi se starac ni najmanje ne svia. Mora biti neke skrivene nakane za njegovom ljubaznou. Po oima, meni se ini da vrijedi povjerenja ree Franjo. Vjerujmo ovjeku, brate Leo. Razmotali smo slamarice i razvukli ih po podu. Mrak poodmakle noi potpun bjee - samo je svjetlo rijetkih zvijezda prodiralo kroz visok prozori u obliku kria. Uto se onaj starac vratio s kruhom i maslinama, a bjee donio i dva nara. Evo, brao... kako se kae u kraju iz kojeg potjeem, "Malo toga, al' od srca!" Dobrodoli! Prekriili smo se i stali blagovati, a na je domain kleknuo u kut i zagledao se u nas. im je zavrio s jelom i Bogu zahvalio, Franjo je otpoeo - na dajui starcu prigode da ga ita pita: Nas dvojica siromani smo fratri, a imamo jo brae koja, kao i mi, ive da bi Boga slavila... pronjom se izdravajui. Nita ne posjedujemo, a u Sveti Grad smo doli da bi nam glasnogovornik Isusa Krista zajamio veliku povlasticu: privilegij posvemanje neimatine. Eto, sada sve o nama zna, kao da smo ti se ispovidjeli. Pa ti nama kai... Onaj se ovjek najprije nakaljao, potom je neko vrijeme utke mrsio bradu, te naposljetku progovori:

 Vi ste se meni povjerili, pa u i ja vama... a Bog mi je svjedok da u samu istinu kazat'. Iz Provanse sam, pripadnik sekte pravih krana, katara - vjerojatno ste uli za nas. Vi drite do siromatva, i mi takoer. Ali, nadasve cijenimo ednost, duhovnu istou, kao i tjelesnu, te nas stoga i zovu katarima. Preziremo uitke, ene, sve materijalno - ne sjedamo na stolac na kojem je ena sjedila, ne jedemo kruha to ga je ena umijesila. Ne enimo se, djecu ne raamo, ni meso ne jedemo jer su se mujak i enka sjedinili da bi se zaelo. Ne pijemo vino, krv ne prolijevamo, te stoga ne ubijamo niti u rat idemo. Gadimo se ovoga svijeta - nepotena, laljiva, preljubnikog, stupice to ju neastivi zapnu... Zar je mogue da ga je Bog ovakvim stvorio? Ne, nije on od Boga, svijet je Sotonino djelo. Bog je stvorio samo duhovni svijet, a Sotona materijalni - u koji su nae due pale i u kojem se sad utapaju. Stoga, da bi se spasile, napustit' ga moraju. A kako? Dobroinstvima i uz pomo arhanela spasa Smrti. Obrisi stareva lica zaiskrili su u tami, a zrak se oko njegove glave zarumenio od vreline. Franjo je svoje lice skrio dlanovima. to je Smrt? nastavio je starac, noen osjeajima. to Smrt jest?... Aneoski vratar, onaj koji nam otvara dveri kroz koja ulazimo u ivot vjeni. Franjo u tom trenu podignu glavu, a lice mu potamnje kao da krila Smrti proletjee iznad njega. Oprosti mi, starino, ali mi se ini da previe prezire ovaj svijet... a on je borilite u kojem se hrvemo kako bismo tjelesno pretvorili u duhovno. Dakle, svijet nam nee vie trebati tek poto sve tjelesno duhom postane - pa onda neka Smrt nastupi, ne prije. Stoga moramo u Boga isprositi dovoljno vremena da se tjelesnoga rijeimo. Samo je smru to mogue tvrdoglavo se usprotivio starac. Ako je tako, kakva korist od ovjeka? upitao ga je Franjo. Nae je to poslanje, a ne Smrti. Potom je ustao, skinuo svijeu s klina na zidu i prinio ju starevom licu. Tko ti zaista jesi? upitao ga je glasom punim zebnje. Rijei su ti zavodljive, opasne. Tako Iskuavatelj zbori. Idemo mi odavde... Brate Leo, dii se, odlazimo. Jest mi svoje rijei potvrdio i ozbiljnim pokretom glave, ali se ni pomakao nisam - umoran i preve pospan. Ne ini mi se ba mukim pobjei, brate Franjo rekoh nevoljko. Zato ne bismo ostali? Nema ga se razloga bojati, neka nam opie put to ga je izabrao da ga Bogu povede. Mnogo je tih puteva... Franjo je izaao na vrata elije i zagledao se u no. Gradska vreva bjee posustala - na nebu su treperile zvijezde, a iz ruevnog dijela svratita tiho se oglasila sova. Franjo se vratio na prostirku i sjeo, naslonivi se leima na zid. Da, mnogo je puteva... mnogo tiho je promrmljao, a zatim uutio. Moje su rijei ule kroz vae ui ree starac ustajui. Odsad e, htjeli vi to ili ne, putovati vaom nutrinom, polako ali sigurno, dok vam do srdaca ne dou. Ja kazah svoje, sjeme posijah, a ostalo je u Bojim rukama!

Rekavi to, nestao je u mraku dvorita. Kad smo ostali sami, ugasili smo svijeu i neko vrijeme sjedili u tiini. Sklopio sam oi i kanio zaspati, a onda mi se Franjo obratio staloenim i blagim glasom: Brate Leo, vjerujem u tvoje srce. Govori! Ne sluaj starog Iskuavaa odgovorio sam. Dobro je na zemlji... pa, to se mene tie, da mi se nekako u kornjau pretvoriti, da bih njom to due kroio. A zato? Jer volim zemlju! 'Prosti mi, Boe, ne sumnjam da je lijepo na nebesima, ali - kad se sjetim mirisa bademova cvijeta u proljee... Odbij, Sotono! uzviknuo je Franjo, odmiui se od mene. Eto moje due veeras izmeu dvaju iskuenja. 'Ajd' spavaj! Nije mi mogao bolje udovoljiti! Zatvorio sam oi i istoga trena usnuo. Kad sam se sljedeega jutra probudio, zatekao sam Franju kako klei na pragu - zanosno oslukujui zvukove svijeta to se razbuuje.

8
I nakon tolikih godina, muti mi se u glavi kad se sjetim Svetoga Grada. Jo uvijek vidim Franju kako sjedni na nisku stolcu u papinom predvorju, ekajui da ga puste ui. Od jutra smo do veeri ekali, nas dvojica skupa: dan, dva, tri... bosonogi, gladni, umorni. Kardinali u bljetavim opravama paradirali su unutra-van, kao i plemenite gospoe, dok je Franjo, sjedei na tomu jednostavnom stolcu, molio i ekao. Lake bismo do samoga Krista rekoh mu, ojaen, treega dana. Papa je onim to jest visoko iznad nas... dalek nam, vrlo dalek odvratio mi je. Tri mu se dana uspinjemo, a sutra emo mu pred lice stati. Znam to jer sam usnio neto... Strpljenja, brate Leo! I zaista, etvrtoga nam je dana mladi sveenik, koji je ondje kao vratar sluio, kimnuo glavom i goleme se dveri otvorie. Franjo se prekriio, oklijevajui na tren - klecavih koljena. Hrabro, brate Franjo rekoh mu blago. Ne zaboravi da te Krist alje... prestani se tresti. Ne tresem se, brate Leo promrmljao je i odluno zakoraio preko praga. Uli smo u dugaku usku dvoranu, posvuda zlatom ukraenu, zidova oslikanih prizorima Muke Kristove i s kipovima dvanaestorice apostola, rasporeenim na objema stranama. Na daleku njezinom kraju, sjedei na visoku prijestolju, pozamaan je starac meditirao - glavu na aku oslonivi, zatvorivi oi. inilo se kako nije uo da smo uli, jer se ni pomakao nije. Ja sam ostao kraj vrata, dok je Franjo zakoraio naprijed nesigurna koraka, pristupio prijestolju, kleknuo i naklonio se elom do poda. Na tren je zavladala tiina. uli smo starevo teko isprekidano disanje udisaje nalik uzdasima; je li spavao, molio... ili nas potajice promatrao samo napola zatvorenim oima? Dojmio me se kao opasna zvijer koja se pravi da spava, sprema ustremiti se na nas svakoga asa. Sveti Oe... Franjo e tiho, suzdrano i skrueno. Sveti Oe... Papa je polako podigao glavu, pogledao zatim nadolje i vidio Franju. Nosnice mu zadrhtae...

 Kojeg li smrada! uskliknuo je, obrva nabranih od ljutnje. emu te prnje, te bose noge! to misli, tko si? Ponizan sam sluga Boji iz Assisija, Sveti Oe odgovorio je Franjo, jo uvijek licem prema podu. Iz kojeg si ti svinjca doao? Pretpostavljam kako misli da iri rajski vonj - zar ne? Nisi li se mogao oprati i pristojno odjenuti za izlazak preda me? No, dobro... to hoe? Tijekom tolikih besanih noi, Franjo je pohranjivao u pamenje to e sve rei papi. Cijeli je govor sroio, izvanredno umjeno, s valjanim uvodom, sredinom i krajem... kako papa ne bi pomislio da on ne zna to je odista nakanio. Ali, sada, kad se naao pred Bojom sjenom, um gaje izdao: dva ili tri puta je usta otvorio, ali nije bio u stanju ljudski progovoriti, nego je zameketao poput jaganjca. Zar ne umije govoriti? Kai to to hoe namrtio se papa. Doao sam ti se pred noge bacit', Sveti Oe, kako bih od tebe dobroinstvo zatraio. Kakvo dobroinstvo? Jednu povlasticu. Ti... pa povlasticu? Kakvu povlasticu? Privilegij posvemanjeg siromatva, Sveti Oe. Dobro ti trai! Mi smo nekolicina monaha koji hoe da se na Neimatinu obaveu, pa sam doao, Sveti Oe, moliti te da blagoslovi to nae vjenanje... i zajami nam doputenje da propovijedamo. Da propovijedate... a to? Potpuno Siromatvo, potpunu Pokornost, potpunu Ljubav. A to ete nam vi, kad i mi sami to ve propovijedamo? Budi dobar pa idi! Franjo die lice s poda, te na noge skoi. Oprosti mi, Sveti Oe vrstim e glasom ali neu otii. Bog mi je zapovijedio da odem na ovaj put kako bih ti se obratio - stoga sam i doao. Molim te da me saslua... Mi smo siromani i neuki, mahom nepismeni, a kad idemo ulicama, odjeveni u nae dronjke, zasipaju nas kamenjem i limunovim korama. Ljudi istre iz kua i radionica da bi nam se rugali... Tako je, slava budi Gospodu, poelo nae putovanje. Ali, zar na ovoj zemlji, svaka velika nada ne poinje jednako? Cjelokupno je nae uzdanje u naem siromatvu, neukosti i naim srcima, ognjem zahvaenima. Prije nego to sam se otisnuo da bih ovamo doao i do tebe dopro, Sveti Oe, u mislima sam jasno zacrtao to sam ti htio podastrijeti da mi odobri i na to peat svoj stavi... ali sad sam sve zaboravio. Gledam tebe, a za tobom vidim raspetoga Krista, za Kristom raspetim vidim Uskrsnue Gospodina Naega, a za Uskrsnuem Gospodinovim uskrsnue cijeloga prezrenog, iskljuenog i odbaenog svijeta. Kakvu li radost vidim pred sobom, Sveti Oe. Kako ne bi bio zatravljen um ovjeji? Moj zadivljen jest, smeten sam i ne znam odakle da ponem, a ni to jest poetak, to sredina, to kraj... Sve mi se u jedno stopilo, sve jedan je uzdah, Sveti Oe, jedno kolo, veliki krik... oajan, a ipak ufanja pun. Sveti Oe, kad bi mi samo dopustio da zapjevam - onda bih ti mogao prenijeti to zaista item od tebe!

Promatrao sam Franju iz moga kuta i zadrhtao kad sam uo te njegove rijei. Vidjeh kako se od nestrpljenja vrpoljiti poinje, pa iskorauje naprijed-natrag i desno-lijevo - ponekad sporije, ponekad bre, poput iskusnih plesaa koji uspostavljaju vlastiti ritam prije nego to se srcem i duom predaju posveenoj zarazi plesa. Svakog je trena mogao poeti pljeskati rukama i plesati, a tada bi nas papa obojicu izbacio van. I zaista, dok mi je ta misao prolazila umom, Franjo podie ruke! Nemojte ovo krivo shvatiti, Sveti Oe kazao je jednostavno me spopala silna elja da uskliknem, pljesnem dlanovima i plesati ponem. Bog me zapuhuje sa svih strana - odozgo, odozdo, zdesna, slijeva - vrtei me k'o osuen list. Primaknuo sam mu se na vrcima prsta, te mu apnuo: Franjo, brate moj... pred papom si. Gdje ti je osjeaj potovanja? Pred Bogom sam! egzaltirano e on. A kako misli da mu mogu pristupiti, ako ne plesom i pjesmom? Mjesta!... Zaplesat' u. Nagnuo je glavu ustranu, rairio ruke, iskoraio jednom, pa zatim drugom nogom... unuo, pa se vinuo uvis, opet savio u koljenima, pa polako spustio u uanj sve do poda, a kad ga je dodirnuo pristima, propeo se u zrak i ruke rairio - pa nam se uinilo da razapet ovjek pred nama plee. Pao sam niice pred papu, te zavapio: Oprosti mu, Sveti Oe. Opijen je Bogom i ne zna za se, a niti gdje se nalazi. On uvijek pleui moli. Papa je skoio sa svog prijestolja, tekom mukom obuzdavajui bijes. Dosta je bilo! izderao se na Franju, zgrabivi ga za rame. Nije Bog vino, pa da se njime opija. Idi u konobu, ako ti se plee! Franjo je stao i naslonio se na zid, ubrzano dahui. Ogledao se zatim prostorijom i nekako doao sebi. Odlazite! zapovijedio je papa, pruajui ruku prema zvoncu kako bi dozvao vratara. Ali, odmiui se od zida i obnavljajui prisebnost, Franjo mu odluno ree: Strpljiv budi, Sveti Oe. Bih ja otiao, ali ne smijem. Jo ti neto moram rei: prole sam noi san usnio... San? Gledaj, monae, goleme su moje brige... Cijeli svijet mojim pleima podupirem, nemam ja vremena sluati o tvojim snima. tujem ja Vau Svetost i klanjam joj se, ali je ovaj san moda poruka s neba. No je veliki Boji glasnik, udostoji me i posluaj. Jest, no je veliki Boji navjestitelj ree papa. Govori. Zasjeo je opet na svoje prijestolje, zamiljena izraza na licu. Kao da sam stajao na visokoj i goloj stijeni, promatrajui Lateransku baziliku, majku svih crkava. A, dok sam ju tako gledao, odjednom vidjeh da se ljulja. Zvonici joj se nagnuli, zidovi pucat' poeli... a onda zauh iz visine glas: "Franjo, upomo!" Papa se grevito primio naslona za ruke na svom tronu, te se gornjim dijelom tijela nagnuo prema Franji, sav napet kao da e se baciti na nj. A onda, to je bilo potom? Nemoj stati! glas mu bjee hrapav, kao da se gui. To je bilo sve, Sveti Oe. San me napusti i ja se probu- dih... Papa je skoio s prijestolja, te - nagnuvi se nada nj - pograbio Franju za iju.

 Ne skrivaj lice! Gore glavu, da te vidim naredio mu je. Stid me je, Sveti Oe. Ja sam samo crv ponizan. Skini kapuljau i licem gore... da te dobro vidim! ponovo e papa. Evo, Sveti Oe... ree Franjo, zabacujui kapuljau na lea i izlaui se papinu pogledu. Suneva zraka u tom je trenu, proavi kroz prozor, obasjala njegove sparuene obraze, ispucala usta i krupne, suza pune oi. Ti! kriknuo je papa. Ti?... Ne, ne, ne pristajem na to! Kada si usnio taj san? Jutros. U zoru. I ja... i ja. Jutros, u svitanje papa e poluglasno, iz dubine grla. Otiao je zatim do prozora i otvorio ga - oito se guio. Kako je kroz okno navrlo brujanje grada, odmah ga je i zatvorio, pa se vratio k Franji urnim koracima. Ti... vidje li ikada Boga? upitao ga je ljutito, gnjevno pae, drmajui ga rukom sputenom na rame. Da... oprosti mi, Sveti Oe. Noas. Je li ti ita rekao? Cijelu smo no zajedno proveli, ali ne razgovarajui. Samo sam ja njemu povremeno govorio "Oe!", a on mi uzvraao "Dijete moje." Nita vie... a pred zoru sam onaj san usnio. Papa se nagnuo nad Franju, potanko prouavajui njegovo lice, te e silno uznemiren: Nacrti Najuzvienijega provalija su prava, bezdan... Jutros, u zoru, kada je taj san tebe napustio, monae, mene nae i doe mi. I ja vidjeh crkvu kako se ljulja, ruit' se poinje. Ali, vidjeh ja i neto drugo, ono to ti nisi: monaha ispijena lica, svog u prnjama. Zastao je na tren, teko dolazei do daha, a zatim je zagrmio: Ne, ne! Preveliko je to ponienje! Znai li to da papa nije prikladan? Ja, koji drim oba kljua... nebesa i zemlje? Boe, zato mi tako naao ini? Nisam li upravo ja unitio one divlje heretike, nepokorne katare, te uvrstio vjeru u Pro- vansi? Zar nisam ja do temelja poharao to prokleto osinje gnijezdo, Konstantinov grad, odvukavi njegova neopisiva blaga zlato, ornate, ikone, rukopise, robove... mukarce i ene - na tvoj dvor? Nisam li ja pribio kri na svaku tvru diljem Italije? Tko je, ako ne ja, ustrajao u dizanju kranstva da oslobodi Sveti Grob?... Zato nisi onda mene, nego ovoga odrpanog fratra nakazna lika, pozvao da se naslonim na zidove poljuljane crkve i poduprem ih? Opet je zgrabio Franju za vrat i povukao ga prema prozoru, na svjetlo, a zatim se odmaknuo - zapanjeno ga motrei. Je li mogue da si ti taj? upitao je preneraenim glasom. Lice onoga fratra u poderanu habitu bjee uprav' poput tvoga! Znai li to da si ti onaj koji e spasiti crkvu?... Ne, ne - nee to ii! Boe, tvoj sam namjesnik na zemlji, ne poniavaj me! Prodrmao je estoko Franju, za iju ga drei, a onda mu pokaza put vrata: Gubi se! Sveti Oe Franjo e nepokolebljivo ujem glas u meni koji mi kae: "Ne idi!"

 Sotonin je to glas, buntovnie! Ja ga kao Kristov prepoznajem, Sveti Oe. Nareuje mi da ne odem, kae mi: "Otvori srce prvosveeniku mom na zemlji. Srce je njegovo milosti puno, pomoi e ti." Papa je pognuo svoju pozamanu glavu, sporim se korakom vratio do trona i sjeo. Nad njegovim tjemenom, na naslonu prijestolja, blistala su dva ogromna naslikana kljua, od zlata jedan, drugi od srebra. Govori izustio je vie nimalo grubim glasom. Ne mogu jo odluiti... Sluam te, kai mi to eli. Ne znam odakle bih poeo, Sveti Oe, a ni to da kaem... kako da poloim srce pod blaene tabane tvojih noga. Ja sam luda Boja, skaem i pleem, pjevam... sve kako bih na tren izmamio osmijeh na Njegova usta. Nisam ja nita drugo, a nita drugo ni u stanju nisam biti. Sveti Oe, izdaj mi doputenje da igram i pjevam po gradovima i selima, da budem dronjav i bosonog, da nemam nita za jelo... A otkuda ti tolika udnja za propovijedanjem? Jer osjeam da smo stigli do ruba ponora. Bog mi je stoga dozvolio da viem "Survavamo se!" To jedino i od tebe item: da mi dopusti grmjeti: "Stropotavamo se!" I vjeruje, fratre, da e tim povicima Crkvu spasiti? Sakloni Boe! Tko sam ja da Crkvu spaavam? Zar ona nema papu da ju brani, kardinale i biskupe, Krista samoga? to se mene tie, kao to zna - samo jedno zahtijevam: da mi se dopusti vapiti: "Strmoglavljujemo se!" Posegnuo je zatim rukom pod mantiju, izvadio iz njedara Pravila to sam ih napisao po njegovu diktatu, te s njima otpuzao prema tronu. Podno tvoga prijestolja, Sveto Oe, polaem Pravila po kojima emo se braa i ja sam upravljati. Molim te, udostoji nas tvoga posveenog peata na njima. Franjo Asiki... papa e polako, glasom savjetnikim i ohrabrujuim, a netremice ga gledajui. Franjo iz Assisija, plamenove nasluujem oko tvoga lika... a je lito rajski oganj, ili su vatre paklene? Nemam povjerenja u vizionare koji zahtijevaju nemogue: neogranienu ljubav, savrenu krepost, neizmjerno siromatvo. Zato ti je do nadilaenja ljudskih granica? Kako se usuuje stremiti visinama to ih je samo Krist dosegnuo, vrhuncu na kojem on jedini stoji, bez takmaca?... Drskost, eto to je, bestidnost beskrajna! Pazi se, Franjo Asiki: uprav' je bahatost Sotonino pravo lice. Kako moe biti siguran da te vrag ne podbada kako bi se izgurao pred tolike druge - da bi zagovarao nemogue? Sveti Oe Franjo e ponizno pognuvi glavu dopusti mi da se izrazim prispodobama. Eto jo tvojih drskosti! zagrmio je papa. Tako je Krist govorio... Oprosti mi, Sveti Oe, ali ne umijem drugaije. Bez ikakve moje svjesne elje, moje se misli - i ne misli samo, nego i najvee ufanje i najvee beznae - pretvaraju u prie, poto ih neko vrijeme nosim u sebi. Da mi srce otvori, Sveti Oe, u njem' bi samo ples i prie naao... nita drugo. Prekriio je ruke i zautio, a i papa je zurio u nj bez rijei. Franjo je ekao ne bi li uo njegov glas, a kad se taj nije javio, on podie pogled i upita:

 Da nastavim, Sveti Oe? Sluam. Kada se bademovo stablo jo usred zime cvatom ospe, sva mu se okolna podruguju. "Kakve li tatine!", vrite, "Koje li bestidnosti! Ma, pomisli samo, misli da moe tako donijeti proljee!" Svaki cvjeti na cijelomu bademovom drvetu stoga se od srama zarumeni. "Oprostite mi, sestre i brao", kae to drvo, "kunem vam se da ne htjedoh procvasti, ali odjednom osjetih topao proljetni povjetarac u srcu." Ovoga se puta papa nije mogao obuzdati. Dosta! urliknuo je, na noge skoivi. Tvoj bezobrazluk nema granica... kao ni tvoja poniznost. U tebi su se Bog i Sotona opako dohvatili, a ti to zna. Da, znam, Sveti Oe, zato i jesam doao da od tebe spasa zaitem. Prui mi ruku, pomogni mi! Zar nisi ti poglavar kranstva? A ja, nisam li dua u pogibelji? Pomai! Govorit' u s Bogom i odluku donijeti. Zbogom sad! Franjo se nato prvo niice bacio, a zatim - natrake kroei - izaao kroz one dveri... ja za njim.

X
Tumarali smo ulicama, lebdei nad zemljom kao dva pijanca. iroke rimske ceste otvarale su nam se i zatvarale kao nabrano palmino lie, kue se njihale, tornjevi se nakrivljavali, zrak prepun bijelih krila bio... Da bismo se probili kroz mnotvo, morali smo stalno ruke pruati i razmicati eljad kao da plivamo. Ponekad bi nam se uinilo da nas netko imenom zove, ali kad bismo se okrenuli - nikoga ne bismo vidjeli. Krasne su gospoe koraale pred nama - poput galija tjeranih povoljnim vjetrom, sa svim jedrima razvijenim - a za nama smo uli ljudsko more, galamu krme i njitanje konja. S kunih su proelja visjeli veliki grozdovi crnoga groa, a drevna je Lateranska bazilika Svetog Ivana Krstitelja bila tisuljetni trs ije su vitice grlile vrata, prozore, balkone, cijeli grad... gubei se u nebu, plodom bremenite. Kad smo stigli do rijeke, sili smo niz njezinu obalu, zaronili glave u vodu i osvjeili se. Umom smo se pribrali - a i svijet oko nas, pa u hipu nestade i onih grozdova. Franjo me u udu pogledao, ba kao da me prvi put vidi! Tko si ti? bojaljivo me upitao... ali je istom i doao sebi, pa mi se bacio u zagrljaj. Oprosti mi, brate Leo, sve to vidim kao da prvom gledam. Kakvo je to brujanje to nas okruuje sa svih strana? Je li to grad, Rim?... A gdje su apostoli, gdje je Krist? Hajde, odlazimo mi odavde! Potom se osvrnuo oko sebe, pa e mi tihim glasom: Jesi li uo papu? Naravno da jesi, bio si ondje, uo si ga... Kako li mudro zbori, kako samouvjereno, s osjeajem nadmoi! Onaj tko njega slijedi nikada nee biti proklet, osuen da mu se dua zatre, ali nee ni iskoiti iz gliba zvanog ovjek. A, to se nas tie, brate Leo - nae jest da se otmemo tom blatu!

 Moemo li mi to? osmjelio sam se upitati... i poalio svaku rije im sam ju izrekao. to si rekao? Franjo e preneraeno. Nita, brate Franjo povukao sam se. Nita ja nisam kazao, to se Iskuavatelj iz mene javio. A dokle e se, brate Leo, Iskuavatelj iz tvojih grudi oglaavati? Dok ne umrem, brate Franjo. Sa mnom e i on umrijeti. Vjeruj dui u ovjeka, brate Leo, ne sluaj savjete mudrou krcate. Samo dua moe postii nemogue. Produio je urno rijenom obalom, ljapkajui stopalima po blatu. Najednom je stao i priekao me - kad sam priao, poloio mi je ruku na rame, te e zamiljeno: Brate Leo, otvori um i duboko si u nj urei ovo to u ti sad kazati. ovjeje tijelo je luk, Bog je strijelac, a dua je strijela. Jesi li razumio? I jesam i nisam, brate Franjo. to mi pokuava rei? Spusti ti tu misao blie zemlji... da bi ju moj mozak mogao dosegnuti. Evo to mislim, brate Leo: Molitve su tri vrste: Prva glasi: "Boe, zategni me ili u zahiriti." Druga glasi: "Boe, ne napinji me prejako, jer u se slomiti." Trea je, brate Leo, naa molitva: "Boe, savij me svom snagom - pa makar i pukao!" A jednako kao to postoje tri vrste molitve, i ljudi su tri vrste. Utuvi to dobro u pamet i ne tresi se od straha... Ne znam koliko sam ti puta dosad kazao, ali ti opet govorim: i sad se ima vremena vratiti, pobjei - potedjeti se loma! Posegnuh za Franjinom rukom i poljubih ju. Samo ti mene zapinji, brate Franjo rekoh makar i pukao! Produili smo neko vrijeme u tiini. Gazio sam Franjinim stopama, radostan zbog te asti, ali i drui pri pomisli koliko sam bezvrijedan - ja koji bih trebao slijediti ovoga blijedog i opasnog ovjeka koji Boga moli da ga napne - makar ga polomio.... Ali, to mi je preostalo? Zatekao sam satma sebe kako izgovaram istu molitvu, s jedinom razlikom to je Franjo pritom bio u zanosu, a ja se tresao od straha. Jest mi rekao da se okrenem i vratim - ali, kako sam mogao? Aneoski kruh kojim me hranio previe je slastan bio. Sjeam se kako su jedne noi fratri rogoborili da gladuju. Franjo se prenerazio i razljutio. "Gladni ste", rekao im je, "jer ne vidite aneoski hljeb koji pred vama lei, kao mlinski kamen velik. Ne vidite ga, pa stoga i ne pruate ruke da si odreete po kriku i blagujete ono to e vam utaiti glad dovijeka!" Iznenada zausmo poznat glas za svojim leima: Brate Franjo! Brate Franjo! Obojica smo se okrenuli - zadihan je fratar trao kako bi nas sustigao. To je otac Silvestar! uskliknuo je Franjo, pohitavi da ga pozdravi, te ga obasuo pitanjima: to radi ovdje? Zato si napustio svoje stado? Silvestar, u njegovom zagrljaju, premda bez daha i uplakan, odmah je poeo: Loe vijesti, brate Franjo! jedva je izustio, borei se da doe do daha. Jer, dok si ti s nama bio, Iskuavatelj se unjao oko tora... krgutao zubima i zavijao, ali se nije usuivao preskoiti ogradu i zai

meu nas. Tvoj dah je njuio, brate Franjo, i drhtao je od njega. Ali, kad si ti otiao... Preskoio je plot i uao? Jest, brate Franjo, preskoio i meu nas upao. Umijeao se i aptao na uho Sabbatinu, Angelu, Ruffinu... napao i drugu brau dok su spavali, dua netienih, te im priao o mekim posteljama, slasnoj hrani, enama. Sljedeega su se jutra svi probudili teko diui i natmureni, te se - bez razloga i povoda - ustremili jedan na drugog runim rijeima i svaati se stali. Nedugo potom padoe i udarci... uzalud sam se umijeao meu njih viui "Mir, brao, u slozi ivimo! Gdje vam je od Boga strah? Zar se ne sramite ovako se ponijeti pred Franjom? Jer, meu nama je on, vidi nas i uje!"... Ali, mali bjehu izgledi da me posluaju. "Skapavamo od gladi!" vikao je Sabbatino. "Reci Franji da njegovi uvjebani medvjedi ne pleu ako ih se ne hrani! Jesti hoemo, jesti!" Iskuava je zario kande u njihove trbuhe i u pakao ih vue. A Bernardo? Pietro? upitao je Franjo uasnut. Bernard i Pietro su se izdvojili, povazdan zajedno, uvijek u molitvi. Elijas? Elijas hoe tvoja Pravila mijenjati, brate Franjo... da su previe stroga, neljudska. Govori kako je potpuna Neimatina nasilna, kao i da ljudska narav ne moe dosegnuti savrenu Ljubav, a ni besprijekornu Krepost. Ode nekamo pa se vrati, razgovara s braom pred svima i u potaji, po cijele noi smilja nova Pravila... Antun mu je pisar. Ima udovine ciljeve na umu: kae da e sagraditi crkve, samostane, sveuilita... razaslati misionare cijelim svijetom uzdu i poprijeko, da ga osvoje. Jer, veli on, svatko - doslovce svatko na svijetu - treba staviti kapuljau na glavu i takav pred Boga izai. Franjo je duboko udahnuo, te e oaloeno: to mi jo ima kazati, oe Silvestre? Nieg me ne potedi, govori samo... I Capella je od onih to su svoj stijeg razvili. Kae da su Pravila premekana i da e te slijediti u Rim, da bi dobio papino odobrenje za novi red to bi ga sam ustanovio. Kae da bismo meso smjeli jesti samo jednom godinje, na Uskrs, a ostalih dana samo mekinje i vodu... s tim to bismo nedjeljom smjeli dodati i zrno soli. Takoer, jer je i razgovor luksuz, ne bismo smjeli razgovarati meu sobom, nego samo s Bogom. Bacio je onaj svoj zeleni eir s vrpcom - nogom ga nabijao po dvoritu i izgazio viui: "Nema eira! Nema ni kapuljae! Gologlavi emo hodat', ljeti i zimi!" Ne prestaj, sve mi kai, oe Silvestre poticao ga je Franjo. Duboke su to rane odista... ali kazuj. Nova braa stalno pristiu, ma uena i bistra. Stalno itaju debele rukopise to ih nose sobom, a i sama piu, u crkvi raspravljaju. Ti pridolice nose kone sandale i halje bez zakrpa, a nama starima se smiju im nas vide. Kako bismo im se suprotstavili, mi koji smo tvoja poetna... izvorna braa? Ne moemo im se oduprijeti bez tebe, brate Franjo, snage nam manjka. Jo neto, jednom su dvojica mlae brae provela no u kui uitaka... "Gdje ste bili cijelu bogovetnu no?" upitao sam ih kad su se

ujutro vratili, iscrpljeni i s duom u nosu. Nisu mi odgovorili, ali se od njih irio udan gorak vonj... brat Bernard se onesvijestio. Franjo se na me naslonio, inae bi se bio sruio. Poetna se skupina brae rasula nastavio je otac Silvestar. Sama sam sebe uvjerio da moram strpljiv biti, govorei si kako e se ti brzo vratiti, istjerati Iskuavatelj a i uspostaviti negdanji red. Ali, tada se neto strano zbilo, brate Franjo! Veliki je Petak bio, a kad su se fratri naveer okupili, ustvrdili smo da nemamo nita za jelo - dobrim je ljudima u Assisiju dodijalo da nas hrane. Poeo sam brai govoriti o muci Kristovoj i hvaliti Boga to nam je podario da taj dan, dan raspea Sina njegova, provedemo u molitvi i posvemanjem odricanju. "Pun bi eludac opteretio nae molitve", rekao sam im, "u olovo ih pretvorio i sprijeio da se put nebesa uzdignu. Vrag likuje kad vidi eljade koje se gladi boji..." Ali, dok sam tako zborio - prenerazila me pojava crna, dobro uhranjena jarca na vratima. Povijene je rogove imao, svijetlozelene oi su mu se sjajile u mraku, a kratka iljata brada kao da plamen bjee. Petorica-estorica brae uskli- knue od radosti kada ga vidjee, na noge skoie... jedan se lati dugaka noa, a ostali odrijeie svoje uzice i povezae ih da ivotnju svladaju omom nabaenom joj oko vrata. Ali, jarac se die na stranje noge, kao da je zaplesao na tren - pa skokom u umu, a braa u potjeru za njim. I ja sam potrao, ali viui "Stanite, brao! Oi otvorite! Nije to jarac, Sotona je to! Straan grijeh inite!" Ali nastavio je otac Silvestar, dahui uzrujano tko bi i oekivao da me posluaju? Bjehu pomahnitali od gladi, pa zavitlae ono ue, a onaj brat s noinom baci se u mrak, zabadajui sjeivo u neto to je mislio da je onaj jarac... koji im je, meutim, stalno izmicao. tovie, povremeno bi zastao i gledao ih iz tmine onim smaragdnim oima nalik plamicima. "Vrag je to!" kriao sam, "Zar ne vidite da ognjem blista? U ime raspetoga Krista vas pozivam - stanite!" Nekolicina brae se uplaila i zastala, a stade i jarac - kao da se pobojao da bi fratri mogli odustati od potjere - a onda se onaj brat s noem baci na ivotinju... borei se neko vrijeme da ju obori s nogu. U nekom mu je trenu zario bode u trbuh, pa crni jarac popusti - sretno mekeui! Ostala braa, nesvjesna to to znai, u hipu ga raskomadae i u ustima svakog od njih nae se po komad mesa iz koga se krv cijedila. Kao sumanuti su vakali i gutali, grabei nove zalogaje - a onda, kao da su se opili, poee plesati oko odrubljene glave s povijenim rogovima, dok su im kapi jareve krvi, sjajne poput eravice, iz usta curile. Cijelo to vrijeme u grudi sam se udarao i gorko plakao, videi gusti sumporni dim kako kulja oko nas. Odjednom onda - o Boe, odista si velik! - svojim oima vidjeh kako se ona odsjeena glava mie, kako se s tla podie... kako se dijelovi rasjeena tijela s prerezanim vratom sastavljaju, osovljavajui se na sve etiri jareve noge s papcima na zemlji. Podugljiv meket zauh, a onda - ivlji nego ikada jarac taj nestade u noi. Ali, fratri su nastavili nehajno plesati i jesti: Iskuavatelj im bjee zaarao oi, pa nita vidjeli nisu. Stoga se nisam vratio u Portiunculu, nego pravo za Rim... da se preda te niice bacim, brate Franjo, i zavapim: Bratstvo je u pogibelji, u opasnosti su due nae - dolazi!

 Teka je pastirska zadaa, odista teka poluglasno e Franjo, zagledan u nabujalu muljevitu rijeku to je polako tekla prema moru. Ja sam pogrijeio... zaokupljen brigama u vezi s ovim hodoaem. Dua mi se na tren osamila i prestala nadzirati moje stado. Braa su ostala bez skrbnika, zato se i jesu razasula. Moja je to greka! Dolazim, brate Silvestre, a ti ih dotada prikupi i naredi im da trpei budu. Idi sad, neka je Bog s tobom, a i ja u uskoro! Otac Silvestar poljubio je Franji ruku, izustio tiho "Zbogom!" i asa ne asei krenuo prema sjeveru. To je moja greka ponovio je, meni se okrenuvi. Ja sam, i nitko drugi, grijeh poinio, za enom udio, jelom i posteljom mekom... ja sam im usta jarjim mesom napunio! Poeo se svom snagom u prsa udarati i gorko jecati. Primio sam ga rukom oko struka, pa smo nastavili uz rijenu obalu bacivi se konano na zemlju podno gusto izlistale topole. Franjo je sklopio oi, posve icrpljen: ponaanje brae bjelodano mu ne bjee izalo iz glave, jer je stalno uzdisao. U nekom je trenu otvorio oi... Snovi ree mi Boje su none ptiice, one to poruke nose. Prije nego to smo krenuli put Svetoga Grada, crnu sam koko usnio, tako mravu i tako zakrljalih krila da, koliko god ih irila, nije mogla pokriti svu svoju pilad. Dadilo je, a mnogi od tih pilia, jo goludravi, ostadoe izvan njih, kisnui... Trebao sam razumjeti tu poruku i odluiti da ne odem. Dok je to govorio, neki nas je monah udna izgleda vidio i zastao. U bijeloj halji bjee, s konim remenom o pasu, stopala mu bjehu zatiena sandalama od svinjske koe s debelim potplatima, a na glavi izbrijana tjemena nosio je crnu vunenu kapu. Lice mu je bilo grubo i zrailo estinom, dok su mu oi sijevale kao dvije eravice. Vidjevi Franju, stao je kao ukopan i zagledao se u nj u udu. U poetku kao da se uznemirio, a zatim ushien bjee; naposljetku je rairio ruke i uskliknuo: Brate moj, tko si? Zato me tako uporno promatra? upitao ga je Franjo. Jesi li me ve negdje vidio? Jesam! Jesam... u snu prole noi. Krist mi je na san doao, srdit... ruku podignutih, rijeen da smrvi svijet. Odjednom je, pak, Blaena Djevica Marija stupila preda nj i zavapila: "Smiluj se, sine moj. Pogledaj, eno dvojice tvojih vjernih slugu - oni e ga poduprijeti." Jedan sam od njih ja bio, nevrijedan kakav jesam... a drugi: mislim da si ti bio, brate moj. Tvoje lice, tvoje dranje, tvoja odjea to ju ima na sebi, kapuljaa - sve jednako! Tko si, zaboga... kad nas je ve Bog sastavio? Franjo mi je ime, iz Assisija sam. Zovu me i milim siromakom u Boga, a i njegovom ludom Franjo ree, pomiui se kako bi stranac mogao sjesti pored nas. A ti? Fratar sam iz panjolske. S kraja sam svijeta doao kako bih pribavio papino doputenje da utemeljim red koji e zaratiti protiv krivovjernika i bezvjernika. Dominik mi je ime. I ja po papino odobrenje dooh, red da osnujem, ali propovijedanja radi. Propovijedanja... ega, brate Franjo?

 Potpunog Siromatva i beskrajne Ljubavi. A... ti ne bi usred svakog sela lomau zapalio i spalio heretike, grenike i nevjernike? Ne, ne... stresao se Franjo. Ne kanim ja iskorjenjivati grijeh grenike mdrei, neu ja protiv zlotvora ni nevjernih rat povesti. Ljubav u propovijedati i ljubav svjedoiti, te slogu zagovarati i s bratskom se ljubavlju odnositi prema svakom u svijetu. Oprosti mi, brate Dominie, ali to je put to sam ga odabrao. Ljudska je narav zla... zla, prijetvorna i vraja onaj u bijelom habitu ljutito je uzviknuo. Blagost o kojoj zbori nije dostatna - sile se hoe! Ako ti se tijelo isprijei na putu, mora ga bez traga unititi da se dua spasi. Ja u u panjolskoj itekako lomae potpaljivati, pa e due naputati svoja tijela na zemlji u pepeo pretvorena, uzdiui se potom u nebo. !Ceniza y nada! !Ceniza y nada! poeo je vikati taj fratar, pesnice stiui. Pepeo i nita! Rat!... Ljubav! Sila! Milost! Brate Franjo, ivot nije etalite po kojem parovi kroe za ruke se drei i pjevajui ljubavne pjesme. ivot je bitka, tlaka, nasilje! Je li sunce izalo? Dakle, ustajmo onda! Bunar iskopaj, ako se hoe vode napiti, udri zlotvore pravo u glavu ako se hoe zla rijeiti, a kad umre - sjekiricu ponesi da skri rajska vrata ako eli unutra ui. Nema raj kljua ni brave, ni vratara nema... sjekirica je jedini klju kojim se u nj ulazi. Ne gledaj me tako uasnuto, siroti dragi mali monae - zar i u Svetom pismu ne stoji: "Nasilnici silom zaposjednue kraljevstvo nebesko." Nato e Franjo s uzdahom: Nisam znao da je i nasilje od Boga... Proirio si mi vidike, ali moje srce i dalje ustrajno klie "Ljubavi! Ljubavi!" Ali, tko zna - moda se nai suprotni putevi spoje, pa se iznenada susretnemo na uzlaznom putu prema Svemoguemu. Dao Bog... uzvratio je stranac. Ali, bojim se da si janje koje je palo meu ljude kao meu vukove. Oprosti mi na iskrenosti, rei u ti to mi je na umu: ti o ljubavi sve zna, ali ti to nije dovoljno. Morao bi nauiti da i mrnja takoer dolazi od Boga, da je i ona u slubi Gospodinovoj. A u vremenima kakva su dananja, u svijetu srozanu na stanje u kakvom jest, mrnja bolje Bogu slui nego ljubav. Jedino to mrzim, brate Dominie, jest Vrag odgovorio je Franjo. Ali, im je to izrekao, treptaj proe njegovim tijelom - kao da ga strah spopade stoga to je izrekao tako grube rijei. Ne, ne... odreno je kimnuo glavom ak ni njega ne mrzim. esto padnem niice na zemlju i molim Boga da oprosti naemu zabludjelom bratu. Na koga misli? Na Sotonu, brate Dominie. Janjece Boje! nasmijao se Dominik. Ja, da mi je birati, lav bih u Boga bio. A lavovi i janjad se ne mijeaju - zbogom stoga! Pridigao se u nakani da ode.

 Zbogom, brate Dominie... ali znaj, lavovi i janjad, ljubav i sila, oganj i svjetlost, dobro i zlo - sve se to, htio bih da zna, uspinje istom planinom, istim Bojim strminama, premda ne znajui da je tako. Mrnja to ne zna, to je sigurno; ljubav znade - to je takoer izvjesno... a sada, kad odlazi, otkrivam ti, brate, jednu divnu tajnu: jednoga e se dana sve to susresti na vrhuncu gdje Bog prebiva, i to s rairenim rukama. Neka Boga naega razveseli to to emo se, lave Boji, i nas dvojica tamo gore sresti, a kad se to dogodi nee poderati ovoga malog janjca! Nasmijavi se pritom, Franjo je maui rukom pozdravio estokog fratra na odlasku. Promatrali smo bijelu mantiju kako lepra na vjetru i nestaje nam iza rijene okuke. Franjo mi se tad okrenuo - nasmijeen od uha do uha. Brat Dominik bi nas pojeo ree mi ali ne zna, a kako bi i mogao znati, da se Sudnji dan primakao, a tada e se janjci i lavovi stopiti i jedno postati.

X
Nagnut nad pergamenu na koju ovo upisujem, povremeno se nakratko odmorim, zatiui pero za moje ostarjelo uho. Zatvorim oi, pa vraam u sjeanje sve dane i noi to smo ih proveli u Svetomu Gradu. Pamtim crkve i prelate kako euharistiju slave, djecu kako treperavim glasiima pjevaju himne Bogu, sunce koje nas je iz zenita peklo i estoku oluju to je jednoga dana osvjeila zemlju speenu suncem, a s njom i naa srca. Sjeam se Franje kako, stojei uza me podno portala crkve Svetih Apostola, irom razrogaenih oiju u zanosu promatra dad, udiui uzdrhtalim nosnicama miris zemlje, onaj osobiti vonj natopljena tla, dok mu se suze radosnice niz obraze slijevaju. Nebo se sa zemljom sjedinjuje, Bog se s ovjejom duom stapa rekao mi je. Brate Leo, zar u tvojoj ovozemaljskoj utrobi ne osjea kako se evaneoske rijei poput sjemena vlae, zar ne osjea da klijaju? Ja, pak, osjeam da mi je srce prekriveno novoizraslom otavom, a um da mi se makovima puni. Onoga dana kad smo, nakon toliko strepnje, konano dobili Pravila potvrena velikim papinim peatom s dvama kljuevima, koji je visio na svilenoj vrpci privrenoj na rub pergamene, sjeam se da smo otrali do trga pred papinskom katedralom, Lateranskom crkvom, te ondje poeli skakati, naganjati se i igrati kao dva pijanca. tovie, Franjo je stavio prste u usta i zazvidao - kao pastir koji doziva svoje nevidljivo stado. Kakva li to radost bjee! Kakvu li snagu ljudsko srce moe posvjedoiti, i stvaranja - i razaranja. Eto nas u raju! rekoh Franji u oduevljenju. U pravu je Krist bio kad je rekao da je u nama kraljevstvo nebesko. Glad, e, bijeda... niega od tog nema - jedino postoji ovjeje srce, a ono komea nitavilo poput vira, stvarajui kruh, vodu i blaenstvo. Dok smo tako plesali i zvidali, jedna nam zauena mlada plemkinja prie, te upita smijui nam se: to vam se dogodilo? Tko li vas napi tolikim vinom da ste se opili?

 Bog! odgovorio je Franjo, pljesnuvi dlanovima. Krist, u koga je mnogo baava. Prikljui nam se, pij! Odakle ste? Iz nitavila, gospo. A kamo idete? Bogu! A na putu od nitavila do Boga... pleemo i plaemo. Mlada se ena prestala smijati. Njezina je haljina bila otvorena pod ovratnikom, pa nas - poloivi desni dlan preko otkrivena dijela grla - upita s uzdahom: Zato li se raamo? Da, gospo, da bismo plesali i plakali na putu prema Bogu. Ja sam Jacopa, supruga plemia Gratiana Frangipanija. U ivotu sam izvanredno sretna, a to u mene sram izaziva; da, ta izuzetna srea pobuuje mi zebnje... Ali, ne mogu razgovarati s vama tu pred svima. Obradujte me dolaskom u moj dom. Povela nas je, a mi smo ju slijedili. Tko bi onda bio rekao da e ta draesna plemkinja postati Franjina najvjernija i najdragocjenija pratiteljica od svih ena, odmah za sestrom Klarom? A tko je mogao rei da i prekomjerna srea moe potenu duu uvesti u stanje grinje i na suze natjerati? Sram me je ree Jacopa kad smo uli u njezinu palau to posjedujem sve, dok bezbrojne ene nita nemaju. Nepravedno je to, nepoteno! Da je Bog pravedan, poslao bi mi nekakvu veliku nevolju. Itite od njeg' da to uini. Da sam slobodna, izala bih bosa na ulicu i stala prositi od vrata do vrata, ali imam mua i djecu... u okovima sam. Franjo ju je najprije zadivljeno promatrao, a onda joj ree: Imate silnu, muku duu, gospoo, a muki i razmiljate. Dopustite mi stoga da Vas bratom zovem, a ne sestrom... Brate Jacopa, strpljiva budite, doi e dan kada ete bosih nogu ulicama u pronji koraati. Velik je Bog, on suosjea sa enama, pa e se i Vama smilovati... Zbogom sada, dok se opet ne sretnemo! Kada? Gdje? Brate Jacopa, moj mi unutarnji glas kae: u stranom asu moje smrti. Dotad!... Franjo e diui ruku i blagoslov joj udjeljujui. Zato o smrti govori, brate Franjo? upitao sam ga im smo napustili Jacopine dvore i krenuli na put kui. Kuga ju pomela! Nismo jo zavrili na posao na zemlji. Franjo je, meutim, udno trznuo glavom. Dok smo plesali i zvidali, brate Leo, upravo kad smo bili na vrhuncu naeg oduevljenja, vidjeh crnog arhanela kako silazi s nebesa. "ekaj!", pokazao sam mu dlan diui, "Jo poekaj glasnie Smrti." Nasmijao mi se i zastao u zraku. Ne boj se, brate Leo, umrijet' u kad mi pravo vrijeme doe - ni prije, ni kasnije. Kad kucne as...

X
Napredujui prema sjeveru, urno putujui poput konja to se staji svojoj vraaju, otresali smo rimsku prainu s naih stopala. Povremeno, kad bismo na ivu vodu naili, zastali bismo, sagnuli se i napili, a onda

bismo otpoinuli sjedei na kakvu kamenu - pogleda uperena neodreeno u daljinu, put Assisija. Kako smo mu se pribliavali, Franjo je sve nujniji bivao i sve mu je tee bilo otvoriti usta da ita kae. Razvedrio se jedino kad bismo susreli neko dijete, naili na krasan divlji cvijet ili vidjeli ptiicu kako sjedi na grani i cvrkue. Jednom mi ree: Dok je cvijea, djece i ptiica na svijetu, nemaj straha, brate Leo sve e dobro biti. Danima smo tako hodali, stopala pokrivenih krvavim ranama, jedva se na nogama drei. Povrh svega, bili smo neprestalno gladni, a nou se i smrzavali. O, to bih dao za pladanj peene janjetine i pehar vina, ponavljao sam u sebi oblizujui se - a jo da mi je nakon toga i u mekoj postelji zaspat'... s kakvim bih arom onda pjevao zahvalnice Bogu! Nije pomagalo ni udaranje akom u glavu, nisam mogao odagnati iskuenje: onaj pladanj, pehar i postelja neumitno su mi se vraali i lebdjeli preda mnom u zraku. Franjo je naslutio o emu mislim, pa mi je - preplavljen naklonou njeno poloio ruku na rame. Dragi brate Leo, ne znam zato, ali sam upravo sad pomislio na velikog pustinjaka koji je jednom rekao neto to nikada neu moi zaboraviti. eli li uti? Sluam te, brate Franjo rekoh pognute glave, bojei se da bi on mogao vidjeti pladanj, pehar i postelju u mojim zjenicama. Jednoga dana neki namjernik, koji je uo kako taj sveti ovjek uzdie, zastade i upita ga "Svee Boji, to toliko eli da ti uzdahe izmamljuje?" "Vr hladne vode, dijete moje", odgovori pustinjak. "Nita lake - ostavi vr preko noi pred peinom, ujutro e ti biti pun studene vode." "Uinio sam to jednom, dijete moje, ali sam te noi san usnio: da sam doao do nebeskih dveri i da kucam na njih... a da me neki glas iznutra pita 'Tko je to?', pa odgovaram 'Ja sam to, Pachomi- us iz Tebe'... a onaj e glas nato 'Odlazi! Nisu nebesa namijenjena onima koji nou ostavljaju vr da bi im se hladnom vodom napunio?' Bacio sam se na koljena preda nj. Oprosti mi, brate Franjo, ali ja jo nisam uspio pobijediti tjelesno. I dalje osjeam glad, umor, studen... Idem s tobom kamo god i ti krene, ali te moj um ponekad ne prati - umjesto toga, sve se prkosnije opire. Pred vratima sam neba, ali mi se ne otvaraju. Ne smije klonuti, brate Leo uzvratio mi je, pomilo- vavi me po glavi. Ustani... ako te je Iskuavatelj i skolio, ne boj se: otvorit' e ti se dveri nebeske, pa ete obojica ui! I on?! Iskuavatelj... Kako on moe ui, odnosno - kako ti to zna, brate Franjo? Znam jer je srce moje otvoreno, sve prihvaa, a i riaj mora da je takav.

X
Doli smo tako i do gradia podignuta na strminama stjenovite planine iljatih vrhunaca. Pri samom podnoju kue bjehu ruevne, oronule od

kie, sunca i starosti - a na vrhu dvorac s tornjevima s kojih su vijorili plamenci oblika lasti- na repa. Cijeli je grad bio okruen vinogradima, dok su se pod njim, u dolini, sterali maslinici. Zastat' emo ovdje na tri dana, da se odmorimo ree Franjo, oito iz samilosti prema meni. Vidim malen samostan, ondje meu maslinama... Bog ti se smilovao, brate Leo. Uli smo u grad u zalazak sunca, upravo kad su se seljaci vraali s rada. Sjeli smo u vrt ruevne crkve, sa svih strana okruene empresima. Podivljala ivica bjee osuta mirisnim crvenim cvjetovima, a na sredini je rasla joha njena tamnozelenog lia to se upravo razvijalo. Tekua je voda izvirala uz njezino korijenje. Mora da je ovako u raju ree Franjo, osvrnuvi se uokolo i duboko uzdahnuvi. Ne trai nita povrh, jer je ovo za ljudsku duu dovoljno... i vie nego dovoljno. Zauvi silan cvrkut nad sobom, pogledao je gore: cijelo je jato vrabaca sletjelo na johu - bjelodano su se u njezinoj kronji gnijezdili i stoga doletjeli tamo na noenje. Spustili su se po njenim granama, neki i drugdje po dvoritu, virkajui iz svojih malih legla, a potom zavlaei glavice pod krila i tonui u san. Franjo se polako primakao onom vrelu, oko kojega je takoer sletjelo mnogo ptiica - te pruio ruke i pozdravio ih. Ostani gdje jesi, brate Leo tiho mi je kazao. ne mii se da ih ne poplai... a kako nemam ita da im bacim, nahranit u ih rijeju Bojom, da ju uju, te da, kao i ljudi, na nebesa uzmognu. Okrenuvi se pticama, rairio je ruke i zapoeo propovijed: Ptiice, sestre... Bog, otac ptica i ljudi, silno vas voli i vi ste toga svjesne. Zato, kad vodu pijete, diete uza svaki gutljaj glavice prema nebu i zahvaljujete mu; stoga i ujutro, kad vam sunce ogrije malene grudi, zapjevate i letite s grane na granu slavei ime njegovo, ime Gospodina naega, koji nam alje sunce, zeleno drvee i pjesmu. Letite potom visoko nebom, kako biste mu se to vie pribliile, da vas on moe uti. A kad se vaa gnijezda napune jajima i majke medu vama sjede na njima da bi se mladi izlegli, Bog postaje mujak koji sjedi na granici nasuprot nje i pjeva da bi joj olakao trud. Jato golubova nadletjelo je Franju dok je tako govorio: uvi njegov umilan glas, sletjeli su i posjedali oko njegovih nogu, a jedna se mala golubica spustila na njegovo desno rame, guguui. Franjo se sve vie saginjao prema naprijed, vitlajui svojom haljom kao da su krila, a glas mu je preao u poj umilan poput slavujeva. inilo se da bi se prikljuio pticama oko sebe - da se stoga trsi kako bi i sam pticom, velikim vrapcem, postao. Brao vrapci, sestre golubice, pomislite kakvim vas je umijeem Bog obdario: imate krila, tako da moete putovati zrakom, kao i perje to zimi vas grije; po tlu i drveu posijao je mnogo hrane, tako da nikad ne budete gladni, a nadasve vam je grudi i grla pjesmom ispunio. I lastavice uto doletjee, nanizavi se po ipraju nasuprot nama i rubom crkvenoga krova. Sklopivi krila, ispruile su glavice prema Franji i stale ga paljivo sluati - a on se okrenuo da ih pozdravi.

 Dobro nam dole, sestre lastavice, vi koje na vaim vitkim krilcima svake godine proljee donosite. Iako je jo hladno, a i dadi esto, iako je kratka suneva zlatna griva, vi osjeate toplinu u vaim srcima - punim ljeta. Sjednete na jo snijegom pokriven crijep, lijeete od jedne gole granice do druge i kljucate zimu svojim iljatim kljuniima, tjerajui ju da ode. Na Sudnji dan, vi ete - drage moje laste - prije svih krilatih bia, ak i prije anela s njihovim trubljama, odletjeti do grobalja i zacvrkutati nad grobnim ploama, objavljujui vijest o uskrsnuu. Mrtvi e vas uti i ustati iz svojih grobova, po krizantemama kroiti i pozdraviti vjeno proljee! Lastavice su ushieno zaklepetale krilima, golubovi zagu- gutali, a vrapci se toliko primakli Franji da su poeli kljuc- kati njegovu halju. Rukom ispruenom nad njihovim glavama, Franjo je uinio znak kria i blagoslovio ih, a onda je mahnuo pticama u svim smjerovima, pozdravljajui ih. Veer je pala, brao vrapci i golubovi, sestre lastavice, veer je... idite na spavanje sad. Ako li vas je, pak, Bog obdario i sposobnou da sanjate, neka vam dade da noas u snu vidite Nau Gospu od Lastavica kako leti nad vaim gnijezdima kao velika lasta. Dok je Franjo zborio pticama, prie neki ovjek na konju te stane, jedva se suzdravajui da se ne nasmije monahu koji se obraa pernatim stvorenjima. Sredovjean bjee, naoko plemi, debela kukasta nosa i punih objeenih usana, a odjeven u barun, te s krunom od lovorova lia na glavi i zlatnim lancem oko pojasa - s kojega je visio krpeni maj- muni, njegov talisman. O ramenu mu je lutnja visjela. Slijedila ga je skupina mladih mukaraca i ena, svi bjehu okieni krunama od brljana i cvijeem, a kad vidjee da je njihov voa zastao, stadoe i oni - prasnuvi u silan smijeh. Jahaevo lice blistalo je u posljednjim zracima veernjega sunca, pretvorivi u plamen njegovu svijetlu kosu. Ja se nagnuh preko bunja i rukom dozvah nekog mladia koji mi prie, te ga upitah: Tko je ovaj gospodin na konju? Doima se poput kralja... Ime mu je Gulielmus Divini, a i jest pravi kralj. Zar niste uli za nj? Upravo je bio u Rimu, gdje su ga na Capitolu lovorom okrunili i proglasili kraljem pjesme. O emu pjeva? O ljubavi, fratre, o ljubavi. Pretpostavljam da nisi nikad uo za njega, jel' da? Vratio se potom svom drutvu, od srca se smijui. Jaha je u meuvremenu pritegnuo konju uzde i zaustavio se - sluajui najprije golubove, a potom lastavice. Iznenada se okrenuo svojoj nasmijanoj pratnji - doviknuvi momcima i curama da zaute. Kad je Franjo rekao pticama "Laku no!" i okrenuo se da se vrati poprijeko dvoritem, kralj pjesme sjaio je i pao na koljena pred njim. Sveti oe ganuto je rekao, ljubei Franjina raskrvavljena stopala slijep sam bio, a sad mi se vid povratio; mrtav sam bio, sada sam iz groba ustao. Povedi me, odvoji me od svijeta ljudi kakvi jesu, duu mi spasi! Cijeloga ivota pjevam

o krasoti ena i divoti vina... zamorilo me to. Uzmi me sobom da mogu pjevati o slavi Bojoj. Ja sam Gulielmus Divini, a oni su me idioti u Rimu upravo kraljem pjesme okrunili. Rekavi to, bez okolianja je skinuo krunu s glave, svu ju rastrgao i pobacao lovorovo lie po tlu. Sad se smiren osjeam ree a i barun u odbaciti. Mantiju mi podaj, Sveti oe. I ovaj u zlatni lanac oko pojasa odrijeiti, vei mi uzicu s uzlima. Franjo se sagnuo, pokazao mu da se digne na noge i u elo ga poljubio. Ustaj, brate Pacifico. Tim u te imenom zvati, brate moj, jer si upravo stekao mir Boji. U elo sam te poljubio - u njem' je jo pjesme. Dosad si pjevao o divotama svijeta, odsad e o njegovu Stvoritelju. Zadri lutnju, kako bi i ona stupila u slubu Boju, pa posveena bila. A kada doe as, Pacifico, brate moj, hou da zna kako e u raj ui s njom o ramenu... pa e se aneli skupiti oko tebe traei da ih naui nove pjesme. One djevojke i mladii potrali su da pokupe pobacano lovorovo lie zagledani u slavnog trubadura, ne znajui je li to neka njegova nova igrarija ili je zaista siao s uma pa hoe monah postati. Brat Pacifico, meutim, mahnuo im je na pozdrav govorei: Zbogom drugari iz moga biveg ivota... Gulielmus Divini je mrtav, pokopajte ga, a s njim i ovog majmunia - u lijes mu ga stavite! Dobacio im je potom svoj zlatni lanac s majmuniem od krpe, ponavljajui "Zbogom! Zbogom... nikad se vie neemo sresti!" Zapanjena se mlade razila, ostavljajui nas trojicu same. S Franjom na elu, produili smo prema onom samostanu usred maslinika. Brat Pacifico pjevao je cijelim putem. Moje srce je ptica, slavuj... brate Franjo ree za jedne stanke. S drugim te je pticama dolo uti, pa kada te poulo, diglo je kljun prema nebu da otpone novu pjesmu. Franjo se nasmijao kao rijetko kada, te e: Ja svijetu donosim novo bezumlje, a ti novu pjesmu - pjesmu o novom bezumlju! Brate Pacifico, zaista je sjajno da smo ujedinili snage. Dobrodoao u nae bratstvo. Tri smo dana proveli u tomu malom samostanu, oporavljajui se od umora. Inae, kad su nas ugledali, fratri su se prenerazili: Franjo se smijao - Pacifico svirao lutnju - ja pratio novoga brata mojim hrapavim glasom! Dakle, to mislite gdje ste? izderao se prior na nas. - Ovo je samostan, kua Gospodinova. A kako ti, brate prioru, oekuje da emo ui u dom Gospodinov... plaui? odvratio je Franjo. Bog klike: "Dosta mi je plaa, ne volim uzdahe, umoran sam od objeenih lica. udim za smijehom na zemlji!"... Brate Pacifico, zasviraj na svojoj lutnji, ugodi Bojemu srcu. Fratri su se malo-pomalo navikli na nas, a Franjo bi ih svake veeri okupio u dvoritu i govorio im o ljubavi, siromatvu i nebesima. to mislite, kakva su nebesa? pitao ih je. Poput velikoga dvorca s mramornim stubitima, krcatog zlatom i razvedenih krila. Ne, ne!... Jedne sam ih noi u snu vidio: Raj je selo, maleno selo okrueno zelenim

livadama, a usred tog sela, tik do izvora, krajnje je skromna kolibica i u njoj dua ovjeja - u liku Djevice Marije, kako sinia doji... Dok bi Franjo govorio, no bi lagano padala na nas, zrak bi se ispunio modrim krilima, a fratri bi sretni sklopili oi i uli u raj.

X
Kad su ta tri dana istekla, nastavili smo nae putovanje prema sjeveru. Brat Pacifico svojom nam je pjesmom prekraivao vrijeme, pa smo - prije nego to smo oekivali - jedne veeri ugledali tvravu i tornjeve naega voljenog Assisija. Evo nas tebi, najdrai grade uskliknuo je Franjo, diui ruke da ga blagoslovi, dodajui potom zabrinuto: Daj, Gospode, da brau zateknem u miru. Sunce je zalo kad smo se obreli pred Portiunculom. Tiho smo joj prili, Franjo pred nama, a Pacifico i ja zaostajui, posve icrpljeni. Franjo je, naime, htio iznenaditi brau - htio je vidjeti to rade i uti to govore. Ali, im je priao crkvici, stao je kao ukopan, a i mi smo uli povike i smijeh. Dim se dizao kroz crijep na krovu - braa bjelodano bjehu navikla unutra oganj loiti - a onda nam do nozdrva dopre i miris peena mesa: tu se jelo spravljalo! Oni neto slave proaptao je Franjo. Meso se jede... U tom se trenu odnekud stari prosjak tu stvorio, valjda je izdaleka namirisao peenje, pa pourio ne bi li dobio zalogaj kao milostinju. Bi li mi uslugu uinio, brate? upita ga Franjo. Daj mi, molim te, tvoju kapu, tap i vreu, da preruen odem pozdraviti fratre. Odmah ti sve vraam... a Bog e te nagraditi to mi to ini. Nisi li ti onaj to ga zovu Franjo Asiki? Jesam, brate. Evo ti, uzmi sve! Franjo je navukao prosjakovu kapu preko uiju, prebacio njegovu vreu preko ramena i pogrbljen, potapajui se, pokucao na vrata Portiuncule. U ime Kristovo, brao zavapio je promijenjenim glasom smilujte se siromanu i bolesnu starcu... gladnu povrh svega. Ulazi, stare odgovorie mu braa. Sjedi uz oganj i najedi se! Franjo je uao, pognute glave i pogurenih ramena, tako da mu se nije mogli vidjeti lice. Sjeo je uz oganj, leima okrenut fratrima, a neki mu je novak donio anak juhe i ulomak kruha. Sagnuvi se, Franjo je prikupio aicu pepela s ognjita, usuo ga u zdjelicu i poeo jesti. Braa su ga po tom odmah prepoznala, ali se nijedan ne usudi priznati - jer bjehu silno posramljeni to ih je Franjo zatekao kako meso jedu i svetkuju. Zalogaji im u grlu zastadoe, nitko od njih nije mogao nastaviti s jelom - ekali su, nagnuti nad svoje anke, osjeajui da e oluja poeti svakoga trena. Franjo se zaloio juhom dva ili tri puta, a zatim - sputajui zdjelicu ree: Oprostite mi, brao... ali, kad sam uao i vidio vas posjedale oko tako bogate trpeze, nisam mogao vjerovati svojim oima. Jesu li to oni neimatinom obiljeeni fratri koji hodaju uokolo, na vrata ljudima kucajui

i hranu prosei, oni koje svatko svetima smatra? Ako jesu, zato ne bih pristupio njihovom redu, pa uivao u lagodnu ivotu?... Stoga, za ljubav Kristovu, recite mi jeste li - ili niste - ponizna braa onoga milog siromaka, Franje Asikog. Fratri se vie nisu mogli suzdrati. Neki su briznuli u pla, neki se kriom iskrali i pobjegli u silnu strahu, a neki i bacili Franji pod noge, za oprost molei. Franjo, pak, ukrstio je ruke na prsima - nije ih rairio da zagrli brau, kao to mu bjee obiaj. Elijas mu prie; taj nije ni suzu pustio, a jo manje oprost zamolio. Ne prepoznaje brau? upitao ga je. Mnoga su dola dok te nije bilo, digni ruku i blagoslovi ih. Franjo, meutim, spusti glavu na grudi, nita ne govorei; fratri ga okruie, gledajui ga u nelagodi. Opet se Elijas oglasio: Vidje li papu, brate Franjo? Je li stavio svoj peat? S dlanom na srcu, Franjo mu trpko odgovori: Tu je peat s dvama kljuevima, brate Elijase. Ne budi nestrpljiv, sutra u vam - uz Boju pomo - o tom govoriti... a sad, poimo oltaru da nam i Gospod svoj peat udijeli. Sljedeega su se dana fratri okupili na istini u umi. Elijas je hodao tamoamo, skupljajui ih u krug oko sebe, apatom im se obraajui - oito im je neto kriom govorio. Uza nj onako golema, najvieg medu braom, Franjo je izgledao sitniji nego to je uistinu bio - jednostavno ga je nestalo. Oprosti mi, Gospode, ali taj mi ovjek - Elijas - nikada ne bjee prirastao srcu: zraio je gordou i preuzetnou, Por- tiuncula pretijesna bjee njegovoj dui, a Neimatina i Ljubav zamjetno su ga sputavale. Taj je htio iriti nauk i svijet osvajati ne samo nebeskim sredstvima, nego i silom, pa ui u kraljevstvo nebesko kao vitez na konju. Trebao je on biti sljedbenik Dominikov, onoga estokog panjolskog misionara, a ne blagog siromaka iz Assisija. Zato li ga je Bog nama poslao? Kakva je u tom bila tajna nakana Gospodinova? Je li moglo biti da htjede tako spariti nesparivo?... Jednoga sam se dana drznuo kazati Franji za moje osjeaje spram brata Elijasa. Svako bratstvo ima svoje Jude rekoh mu. Neka me Bog i lacem prokae, ali svejedno... drim da je taj ovjek na Juda. Ali, i Juda valja, brate Leo odvratio mi je. I on je sluga Kristov, pa ako mu je Bog namijenio da bude izdajnik, on je svoju zadau upravo izdajom obavio. Zamislio se potom asak-dva, te e mi tiho: Sjea li se vuka iz Gubbija? Taj je upadao u torove i ovce klao, silno kodei selu. Bjee mi ao njegovih stanovnika, pa pooh u umu da ga u Boje ime prekorim i nagovorim da vie ne napada ovce. Dozvao sam ga, priao mi je - i zna to mi je odgovorio? "Franjo, Franjo...", kaza mi, "ne naruavaj red od Boga ustanovljen. Ovce se hrane travom, a vuk ovcama tako je to Bog odredio. Ne pitaj zato, nego se prikloni volji Gospodinovoj i pusti me da slobodno upadam u torove kadgod me glad na to natjera. I ja molitve kazujem, ba kao i Tvoja Svetost: 'Oe na, koji vlada umama i koji si mi naredio da se mesom hranim, volja tvoja budi. Daj mi danas ovcu moju svagdanju da mi eludac pun bude i ja u slaviti ime tvoje.

Velik si ti, Gospodine, koji stvori ovce tako slasnima, a kada doe as smrti moje, Gospode, obeaj mi da e onda, kad mene uskrisi iz mrtvih, dii i sve ovce koje sam poderao - tako da ih mogu opet prodrijeti!'"... Tako ti meni, brate Leo, vuk odvrati, pa odoh otamo pokunjene glave. Zato li je Bog odobrio vukovima da ovce kolju? Nije li drsko, brate Leo, uope se to zapitati? Ali, otkud bi meni srce poput Franjina, tako u stanju sve podnijeti i sve oprostiti! Videi Elijasa Bombaronea onoga dana kako u potaji s braom muti - uzdrhtao sam od ljutnje i straha. Kada smo se konano svi okupili, Franjo je ustao, po navici prekriio ruke na grudima i otpoeo govor. Glas mu staloen bjee, priguen i tuan, a s vremena na vrijeme pruao je ruku put brae onako kao to se ruka isprui kad se milodar prosi. Jednostavnim je rijeima opisao kako je uao u Sveti Grad, kako je uspio vidjeti Svetoga Oca, to je on rekao papi i to mu je ovaj odgovorio, te kako je kleknuo i podastro Pravila pred njegove noge. Tri dana potom, nedvojbeno po zapovijesti Bojoj, papa ih je providio svojim peatom - "Evo ga, pogledajte!", ree vadei posveenu pergamenu iz njedara i itajui odredbe Pravila polako, slog po slog, dok su ga fratri sluali, na koljena pavi. Kad je zavrio, pruio je ruke nad njih te izrekao jo toga - ali sada ne o njima, nego molitvu: Sveta Ljubovce Neimatino, ti si nae blago. Ne ostavljaj nas! Obeaj nam da emo uvijek biti gladni, da e nam hladno biti i da neemo imati gdje glavu spustiti! Sveta Ljubovce Kreposti, oisti nam um, srca naa oisti, proisti zrak to ga udiemo! Pomozi nam da nadvladamo iskuenja to se uljaju oko Portiuncule - oko naih srdaca - poput lava u noi. Sveta Ljubovce Ljubavi, oboavana prvoroena keri Boja, prema tebi diem ruke, pouj me i uslii molitvu moju. Proiri naa srca da mogu prihvatiti sve ljude, dobre i zle; da mogu prihvatiti sve ivotinje, divlje i pitome; svo drvee, plodno i neplodno; svo kamenje, rijeke i mora... jer svi smo mi braa. Svi istog Oca imamo i svi smo krenuli putem to nas vodi natrag domu roditeljskomu! Zastao je - moda je htio jo neto rei, ali je u tom trenu brat Elijas na noge skoio, sav zajapuren... znoj mu se slijevao niz sljepoonice. Pusti i druge fratre da govore, brate Franjo zahtijevao je gromkim glasom. Svi smo pred Bogom jednaki, svatko ima pravo slobodno rei to mu je na umu... Brao, uli ste Pravila to nam ih je brat Franjo donio iz papine ruke. Jesu li vam dobra ili nisu? Neka se svaki od vas digne i govori bez ustruavanja. Trenutak se nitko nije oglasio - premda neki jesu imali primjedaba, ali su i osjeali preveliko potovanje prema Franji/Drugi nisu imali to kazati; nisu ni razumjeli posve ono to je Franjo proitao, pa zadrae jezik za zubima - kao i ja... budui da, premda sam se slagao s Pravilima, nisam znao ni kako njihovo prihvaanje izraziti. Naposljetku se otac Silvestar pridigao. Brao zapoe, tjeskobno uzdahnuvi. Najstariji sam ovdje, te sam stoga toliko drzak da se usuujem prvi ustati i zboriti. Poujte me, brao: svijet je gnjio, kraj mu je blizu. Rasprimo se na sve etiri strane

zemlje i proglaujmo propast svijeta, tako da se ljudi u strahu pokaju, te tako spase. Tako ja mislim... a vi djelujte kako vas Bog prosvjetljuje. Sabbatino je potom istupio, problijedio od gorine: Nije svijet truo, nego su, gospoda pokvarena! uzviknuo je pun gnjeva. Od glave riba smrdi! Dii se trebamo, narod pobuniti i gospodu napasti: spaliti plemenitake dvorce, njihovu svilenu odjeu i pera to ih gizdavo na glavama nose. To je jedini pravi kriarski pohod, jedini nain da se ikada oslobodi Sveti Grob. Jer, to je Sveti Grob?... On je bijedan puk, njega se razapinje. Uskrsnue naroda, to je pravo znaenje Kristova uskrsnua! Ljudi su gladni! povikao je Borovnica, sav u ognju. Nemaju snage da se dre na nogama, pa ih treba najprije nahraniti da ivotnost povrate. Nemaju oi da vide kako su potlaeni, otvorimo im ih stoga najprije! Brate Franjo, zato ne bismo na tren zaboravili kraljevstvo nebesko, pa obratili panju na ovo na zemlji - te od njega poeli?... uo si moje miljenje, a trebali bismo i pisara da sve reeno zabiljei! Bernard se sljedei digao. Brao poeo je, plavih oiju blistavih od suza ostavimo se mi ovjejega svijeta. Kako bismo se mogli nositi s dananjim vladarima?... Otiimo nekamo, naimo si pribjeite u divljini, te posvetimo dane i noi molitvama. Svemona je molitva, brao moja. Onaj tko moli na vrh je planine, a njegova se molitva kotrlja nizbrdo, prodire u gradove, dira u srca svih prijestupnika... uzdiui se istodobno do Bojih nogu i nosei svjedoanstvo o patnji ovjeanstva. Brao moja, samo molitvom - ni bogatstvom, niti silom - svijet emo ovaj spasiti. U tom sam se trenutku i ja digao - ali, umjesto da suvislo progovorim, promucao sam nekoliko rijei i potom se posve zbunio i u pla brizniio, te skrio lice dlanovima. Neki od brae su me smijehom ispratili, ali me je Franjo zagrlio i posadio me uza nj, desno od sebe. Nitko nije govorio tako umjeno, tako snano rekao je potom. Brate Leo, blagoslov ti udjeljujem. Ustao je potom i rairio ruke, kako mu obiaj bjee. Ljubav! Ljubav! uzviknuo je. Ni rat, ni nasilje... a, brate Bernarde, ni sama molitva nije dostatna, dobrih se djela hoe. Teko je i opasno meu svijetom ivjeti, ali se mora! Lako bi bilo povui se u divljinu i tamo moliti, suvie bi to lagodno bilo, a dok molitva polako urodi udima, djela njima urode izvjesnije, premda i tee. Gdje god ovjeka naete, nai ete i patnju, bolest, grijeh... ali, tu nam je mjesto, brao: s gubavcima, grenicima, onima na umoru. Duboko u nutrini svakoga ljudskog bia, pa i najsvetijeg pustinjaka, usnula je larva, strana i neista, a nagnete li se nad nju i kaete joj "Volim te!" - krila e ispruiti i leptir postati... Ljubavi, tebi se klanjam i slavim svemo tvoju. Doi i udijeli cjelov fratrima naim, uini udo svoje! Cijelo vrijeme dok je Franjo govorio, brat Elijas sjedio je vrpoljei se na oblinjem kamenu i silno uznemiren glavom davao znakove svojoj sljedbi. Konano, ne mogavi se vie suzdrati, skoio je na noge i povikao: Ne sluajte ga, brao! Ljubav nije dovoljna - rata se hoe! Na red mora bojovniki biti, a braa neustraivi ratnici s kriem u jednoj i bojnom sjekirom u drugoj ruci. Kao to Evanelje kae, sjekirom po korijenu treba,

pa svako gnjilo drvo sasjei i u oganj baciti. Samo jedan nain postoji da se na koljena baci monike ovoga svijeta: da budemo moniji od njih! Odbacimo siromatvo, posebice besprijekornu neimatinu! Otkud u tebe toliko preuzetnosti, brate Franjo!?... Zar nije i sam Krist doputao svojim apostolima da nose sandale, tap i neto novca za nudu? Zar nije jedan od apostola bio zaduen za kesu i nastojao ju imati punu kako bi mogao hraniti cijelu skupinu? A ti, brate Franjo, kao da si se odvaio samoga Krsta nadmaiti?... Imanje je svemoan ma, ne moemo si priutiti da budemo nenaoruani u odvratnom i krvolonom svijetu! Na voa treba lav biti, a ne jaganjac; umjesto da nam u ruci bude kropilica, bi drati moramo. Ili si, brate Franjo, zaboravio daje Krist biem potjerao iz hrama Bojega sve koji su ondje prodavali ili kupovali?... Rekao sam jednom, brao, i opet vam kaem: Rat! Petorica ili estorica mlaih fratara skoie na noge, te - uz uzvike odobravanja - digoe Elijasa na svoja ramena. Ti si lav! zaorilo se iz njihovih grla. Na elo nam stani i vodi nas! Blijed i iscrpljen, Franjo se odupro rukom o moje rame i digao se na noge. Mir, brao moja zavapio je glasom onoga koji ponizno preklinje, punim boli. Kako emo svijetu mir donijeti, ako nema mira u naim srcima? Jedan rat drugi zaziva, a taj i naredni... pa nikad kraja prolijevanju ljudske krvi. Mir! Mir!... Zar si zaboravio, brate Elijase, da je Krist janje bio i da je na se preuzeo grijehe svijeta? Krist je lav bio, brate Franjo odvratio je Elijas. Tono je ovako rekao: "Nisam doao mir vam nosei, nego ma! Zatim e, fratrima se okrenuvi: Jeste li uli? Kristove su to rijei bile, Kristove a ne moje: "Nisam doao mir vam nosei, nego ma!" Braa su uznemirenih srdaca poskakala sa svojih mjesta, te se podijelila u dvije grupe. Manjina se okupila oko Franje, gorko plaui, dok je veina, okruivi Elijasa, u smijeh prasnula. Svi poee govoriti u jedan glas i uzbueno vikati, dok otac Silvestar nije stao meu njih, govorei: Brao, Sotona... crni jarac... opet je meu nama. Vidim njegove zelene oi u zraku! Franjo se probio iz kruga fratara oko sebe, priao Elijasu i primio ga rukom oko struka. Brate Elijase, svi vi... poujte ree. Nae je bratstvo u velikim tekoama. Pustite da se razlozi za i protiv, to ste ih uli za trajanja ovoga skupa, mirno u vama slegnu. Rat? Mir? Molitva u potpunoj osami?... Vrijeme, vjerni Boji vodi, pokazat' e nam ispravan put. U meuvremenu, brao, ne zanemarite svoje zadae! Sveti Otac udijelio nam je povlasticu propovijedanja, svi se zemaljski putevi pruaju pred nama - podijelimo ih bratski i krenimo na naa putovanja. Na dom ovdje suvie nas ograniava. Malena je Portiuncu- la, ivimo ramenom uz rame jedan drugomu, preskaemo jedan drugoga, pa postajemo mrzovoljni i srditi - i eto Iskuavaa. Pod vedrim nebom se raziite, uzdu glavnih puteva, po dvojica putujte da jedan drugoga ohrabrivat' moete i na pomoi bit' jedan drugomu. Gdjegod, pak, vidite ljude na okupu, stanite i

razaspite pred njih Rije Boju - hranu besmrtnu. Ja u, s milou Bojom, krenuti u Afriku. Nai u brodicu, more prijei i, Bojom voljom, dosei daleke nevjernike zemlje u kojima bezbrojne due nikada nisu ni ule ime Kristovo. Bojom voljom, njemu u ih privesti! Naprijed, brao, u ime Gospodinovo. Rasprimo se do svih krajeva svijeta, pa se potom vratimo u Portiunculu, kolijevku u kojoj smo roeni, da bismo izvijestili jedan drugoga o tom to smo vidjeli, propatili i ostvarili na tomu prvom naemu apostolskom pohodu. Raziite se sada, brao moja, djeco moja... uputite se s mojim blagoslovom na sve etiri strane svijeta. Cijeli je on jedna Boja njiva uzorite je i zasijte zagovorom siromatva, ljubavi i mira. Osnaite svijet koji se zaljuljao i kojemu propast prijeti, osnaite svoje due. Uzdignite svoja srca iznad bijesa, ambicije i jala - ne govorite "Ja! Ja!", nego svoje bie, tu opasnu i nezasitnu zvijer, podvrgnite ljubavi Bojoj. To "ja", upamtite, nee raja vidjeti, nego ostati cvilei pred vratima. Posluajte prispodobu to u vam ju kazat' prije rastanka; dobro ju zapamtite, djeco moja, i neka vam bude na me uspomena. Bjee jednom pustinjak koji se cijeloga ivota borio da savrenstvo postigne. Svu je imovinu siromasima podijelio, u pustinju se povukao i danonono se Bogu molio. Naposljetku, dan mu smrti doe - pa je na nebo uzaao i na rajske dveri pokucao. "Tko je to?", ulo se iznutra. "Ja sam!", pustinjak e. "Nema ovdje mjesta za dvojicu", isti e glas. "Odlazi!" Vrati se pustinjak na zemlju, te zapone svoju bitku ispoetka: siromatvom, postom, molitvom neprekidnom, plaom... Doe mu tako smrtna ura po drugi put, umrije on, pa opet pokuca na rajska vrata. "Tko je tamo?", upita opet isti glas. "Ja!" "Nema ovdje mjesta za dvojicu. Odlazi!" Asketa se vrati na zemlju i iznova otpone boj da spasenje zaslui... sada jo ee nego ranije. Kada je, navrivi vie od stotinu godina, ponovo umro, eto njega pred dverima rajskim. "Tko je tamo?", onaj e glas, kad je pokucao. "Ti, Gospode, ti!" Vrata se nato odmah otvorie i on u raj ue.

9
Ljeto. Sunce pri, more se iskri - a nama slijeva grki I otoci. Brod krcat ratnika u oklopu: momaka, ljudi zrele dobi, sjedobradih staraca... svi krenue, kao i mnogi drugi jo, da oslobode Sveti Grob. Kriari ve mjesecima opsjedaju Damiettu, ali sultan Melek-el-Kamil, sposoban vladar i hrabar bojovnik, ne doputa da grad padne. Kod rta Malea zapadamo u estoko olujno more. Sve se njegove bezbrojne glave s nebrojenim raljama digle da nas poderu, pa i najotpornije ljudine na palubi najprije pro- blijedjee, a potom pozelenjee - udei za obalnom crtom u daljini. Da im je samo moi jednim skokom do nekakve grane na vrstu tlu, pa iskoiti i povratiti muko dostojanstvo! Nekolicina ena, koje su s nama putovale, nadale su se u vrisku - a samo

je Franjo, idui od mukarca do mukarca, od ene do ene, staloeno o Bogu zborio... pa su ga sluali i utjeeni bili. No je pala, crno se oblano nebo nadvilo nad samo more, te se brod izmeu vode i niska svoda - propinjao i posrtao, kripao i cvilio kao da e se svakoga trena raspasti. Franjo je otiao na pramac, kleknuo ondje meu ubrana jedra i moliti poeo. Priao sam mu, ali me nije vidio ni uo. Nagnut nad valove, pojao je jednolino priguenim treperavim glasom, kao da ara. O, more, more... sine Boji, smiluj se ovim ljudima, brai svojoj. Nisu oni trgovci ni gusari, cilj je njihov plemenit - polaze prema Svetomu Grobu. Zar ne vidi crveni kri na njihovim grudima? Kriari su oni, Boji ratnici. Milostivo im budi, Krista se sjeajui koji te je jednom pozvao da se smiri, pa si ga poslualo. U Kristovo ime, ja - njegov sluga ponizan - preklinjem te da se primiri. Pao sam licem na sloena jedra i ostao tako leati, sluajui riku mora, kuknjavu ljudi u brodskoj utrobi - i Franju kako, izmeu putnika i pobjenjele vode, blagim glasom preklinje i zaklinje more da se stia. Tada sam po prvi put shvatio osobitu vrijednost tog ovjeka: on je molio u trenutku oaja, kada se svijet oko njega uruavao. Posve je izvjesno da ga je more ulo, kao i Bog, kao i Smrt - svi su ui naulili ne bi li ga uli - jer se tada, zaklinjem se svojom duom to u ju Bogu predati, dogodilo udo: zapravo, nije to kao udo izgledalo, nego najjednostavnija prirodna pojava... more se smirilo. Najprije je samo donekle popustilo, ali jo zamjetno bjesnei - kao da se uzjogunilo pred jarmom, odupirui se pokoravanju. Ali, malo-pomalo, popustilo je i postalo milosrdnije, pa je do ponoi prestalo luaki mlatiti po brodu, prostirui se pred njim sve mirnije i poniznije. Nevjernici mogu opovrgavati moju da dua umije i moru govoriti, nareivati mu, ali ja sam Franji zahvaljujui - spoznao tajnu: dua jest od mora jaa, jaa je i od smrti. Ona odista moe, izvirui iz ovjejeg tijela, poduprijeti svijet koji se rui. Dopuzao sam do Franje i poljubio mu noge prekrivene krvavim ranama. Nije me bio svjestan - sva je njegova dua lebdjela nad mranom vodom, budna i na oprezu, ako more iznova pridigne svoju buntovniku glavu. Sljedeega jutra voda i nebo blistali su radou - ba kao i ljudi na brodu. Franjo, poutio i iscrpljen svojom mukom, jo je sjedio skutren na pramcu, zatvorenih oiju. Poto je valjano obavio svoje djelo, dopustio je snu da se nada nj spusti. Prolazili su dani i noi. Mjesec je bio tanaan srp kad smo isplovili iz Ancone, rastao je i rastao sve do punoga kruga, pa se poeo topiti i nestajati... a svatko od nas bjee pogleda prikovana za juni obzor, u potrazi za obrisima mrske obale u muslimanskoj vlasti. Voda oko lae postupno je poprimala zelenkastu boju... More se mijea s vodama Nila objasnio nam je zapovjednik. Jo malo pa smo stigli. Odista, ve smo narednoga jutra ugledali rub kopna, tono posred horizonta; obala bjee niska i pjeana, rumena pod prvim zracima sunca. Bacili smo sidro u pustoj uvali. Franjo, siavi na sprud, niice se bacio na pijesak, povukao na njemu znak kria i molitvu izrekao. Ratnici su odmah

krenuli da se prikljue ostalim Kristovim legijama, ostavljajui nas na pustom alu. U daljini smo nazreli kule i minarete, pa Franjo - gledajui me suosjeajno - ree: Brate Leo, jaganje Boji, zali smo u lavlje ralje. Boji li se? Da, brate Franjo. Strah me je odgovorio sam ali se pretvaram da nije... pa, kamo god ti krene, i ja u. ak i u raj, brate Leo? upitao me, smijui se. ak i u raj! Hajdemo onda... onamo je raj ree pokazujui mi rukom put dalekih minareta. Krenuo je, ja za njim - po pijesku tako uarenu da nam je odmah tabane opekao; pjevali smo da zaboravimo na bol. Povremeno je Franjo zastajkivao i vrsto me primao za nadlakticu da me osokoli, a onda smo kretali dalje, nastavljajui pjesmu. Eh, da nam je brat Pacifico ovdje sa svojom lutnjom, pa da se pred sultanom pojavimo kao trojica pijanih fratara... brae oamuene od prevelikog uivanja Boga! Gladan sam, brate Franjo poalih se, jer se vie nisam mogao obuzdavati. Strpljenja, brate Leo. Pogle', minareti nam se ine sve vei, jo malo pa emo stii. Ne brini, sultan e, im nas vidi, naredit' da se lonci na oganj pristave! Dok smo tako razgovarali, zausmo divljake krike - dvojica crnaca iskoie pred nas s isukanim sabljama. Sultan! Sultan! povie Franjo, pokazujui put minareta. Najprije su nas dobro ispraili, a onda gurnuli meu se, te nas - previjajui se od smijeha - odveli do sultanove palae i ondje bacili njemu pred noge. Dotad je ve i mrak pao. I sultan se zacenio od smijeha kad nas je vidio - darkaju- i nas nogom, upitao je (dobro govorei na jezik): Pa, tko li ste vi, fratri koji vino ljubite? to vam bi da zaete u lavlju jazbinu? to hoete? Digao sam oi i pogledao ga: lijep ovjek bjee, kovrave crne brade i uska kukasta nosa, te krupnih crnih oiju. Na glavi mu golem turban, zelene boje, s pribodenim polumjesecom od koralja izraenim. Ogroman je crnac stajao uza nj s isukanim jataganom - oito krvnik-tjelohranitelj. Tko ste i to hoete? opet e sultan. Ustanite! Krani smo ree Franjo diui se i kriajui; ja za njim. Krist nas je poslao, jer ti se smilovao, svijetli sultane. Hoe da duu svoju spasi. Da duu spasim! uskliknuo je sultan, borei se s navalom smijeha. A kako bih je spasio, fratre? Posvemanjom neimatinom, beskrajnom ljubavlju i besprijekornom ednou, asni sultane. Jesi li ti pri zdravoj pameti? podviknuo je sultan, prodorno ga motrei. O kakvim to besmislicama pria, monae? Hoe rei da bih trebao ostaviti moje bogatstvo, dvorce, ene... i postati odrpanac poput tebe, prosei ljudima na vrata kucati? Misli da vie nikad ne bih smio taknuti enu? A koje bi onda svrhe moj ivot imao - moe li ti to meni

re'? Zato nam je onda Bog dao klju to enu otvara i u nju nas puta? Drugim rijeima, trebao bih eunuh postati - to li hoe? ene su... zaustio je Franjo, ali mu sultan ljutito dade rukom znak da umukne. Zavei gubicu, monae. Nita loe o enama da nisi rekao - ili u ti jezik iupati! Pomisli na svoju majku, na sestru svoju pomisli... ako je ima, a nadasve, ti, kao kranin, pomisli na Mariju, majku Kristovu! Franjo se pokunjio i nita na to ne ree. A kai mi, ako ti nije teko, to podrazumijeva pod beskrajnom ljubavlju? upita sultan, dajui znak onom krvniku da se primakne. Da volimo i nae neprijatelje, sultanu, gospodaru. Da volim i neprijatelje moje! uskliknu sultan pra- snuvi u smijeh; potom e tjelohranitelju: Vrati jatagan u korice. Bezumni su oni jadnici, posve ludi. Neemo ih poklati. Zatim se opet obratio Franji, sada suosjeajno zborei - kao da se obraa nekomu bolesnu: Ta vaa nebesa, kakva su? Da vidimo vrijede li mog odlaska tamo... Nebesa su naa puna anela i duhova svetaca, a Bog nad svima stoluje. A to se tamo blaguje i pije? S kim se u postelju lijee? Ne huli! Stanovnici raja ne jedu niti piju, a i ne pare se... Duhovi su oni. Duhovi? Drugim rijeima - zrak... to hoe rei? sultan se opet grohotom nasmijao. Naa su nebesa, onda, tisuu puta bolja. Brda pilava, rijeke meda i mlijeka, da ne govorim o prelijepim djevojkama koje redovito opet djevice bivaju nakon to legne s njima. Lud bih trebao biti, monae, da odem u tvoj raj... Ostavi ti mene na miru. Franju se nato razljutio, pa je - zaboravivi gdje je i da bi ga sultan, jednim migom, mogao glave liiti - poeo neustraivo propovijedati o Kristovoj muci i uskrsnuu, Drugom dolasku... i paklu u kojem e muslimani gorjeti dovijeka. Tako ponesen propovijedanjem rijei Gospodinove, njom se opio te poeo pljeskati rukama, pjevati i smijati se, plesati, zvidati ak; nema sumnje, na tren ga bjee razum napustio. Smijuljei se, sultan ga je najprije promatrao, a tada i sam stade pljeskati, zvidati i podvikivati, kako bi fratra u vruici ohrabrio da nastavi. Franjo, meutim, odjednom stane; znoj mu se slijevao s pregrijana tijela. Blagoslovljen da si, monae ree sultan. Nisam se tako nasmijao otkad sebe pamtim. A sad, primiri se, jer je na meni red da ti svoju kaem. Na je Prorok volio mirise, ene, cvijee... za paom je nosio ogledalce i ealj da bi mogao kosu urediti, a silno je volio i lijepu odjeu. Tvoj prorok, tako mi rekoe, bos je hodao, nije se prao ni eljao, a halja mu bjee od tisua krpa. Govore da mu je svaki siromah kojeg bi susreo po zakrpu dao. Je li to istina? Istina je! On je na se preuzeo patnju svakog siromaha na ovom svijetu Franjo e, opet poneen. Sultan se pogladio po bradi, a zatim izvadio malo zrcalo iza pojasa, usukao brk i dohvatio dugaak ibuk s usnikom od jantara. Neki djeai

je kleknuo i pripalio mu ga - sultan je potom povukao nekoliko dimova i smiren sklopio oi. Savren trenutak da nas pobiju, brate Leo apnuo je Franjo, okrenuvi mi se. Jesi li spreman? Ve ujem rajske dveri kako se otvaraju. Zato bi nas ve pobili, brate Franjo? odvratio sam. ekaj malo. Muhamed... sultan e otvorivi oi ...nije bio samo veliki prorok - slava imenu njegovu! - nego i veliki ovjek. Volio je ono to mukarci vole, mrzio ono to mukarci mrze. Stoga mu se ja klanjam i tujem ga, stoga se trsim to mu sliniji biti. Va je prorok bio od kamena i zraka - ne marim za nj ni najmanje! Zatim se meni okrenuo: A to je s tobom, fratre? Zar nee nita rei? Kai neto, da i tvoj glas ujemo. Gladan sam! otelo mi se. Sultan se nasmijao, te pljesnuo dlanovima - ona dvojica tamnoputih, koji su nas zarobili, stupie preda nj. Dignite kazan s ognja i dajte im neto za jelo naredio je. Potom ih odvedite i pustite neka potrae svoje suvjernike koji se ikonama klanjaju. Nisu nesretnici pri zdravoj pameti, a u nas se takve ne dira. Grad bjee pregazila vojska s istoka - zrak je bio zasien smradom leeva vojnika i rasporenih konja koji su leali ne- pokopani ulicama. Dervii, pleui pred moejama, dugakim su se noevima udarali po glavama dok im krv ne bi potekla niz bijele delabije. U kavanama su gojazni djeaci pjevali beskonane istonjake napjeve, pratei se na tamburama, udnim glazbalima zaobljena tijela, a ene u prolazu, zaodjenute haljama od glave do pete, u smrdljivu su zraku za sobom ostavljale miris mousa. Stisnuta nosa, da se obranimo od uasna vonja, slijedili smo onu dvojicu crnaca uskim ulicama, sve dok ne doosmo do ruba grada. Tu su nai vodii zastali, pokazali nam prema nekomu mjestu u daljini nevidljivu nam za niskim pjeanim dinama - te, otkrivajui na suncu bljetavo bijele zube, bijesno procijedili: Tamo su krani! Uputili su nam zatim po par estokih udaraca nogom u stranjicu, u znak ispraaja, te se trkom vratili po svom tragu. Poli smo onamo, pjeaei bez rijei. utei kao da su mu se usta slijepila, Franjo je kroio u zemlju gledajui, duboko uronjen u svoje misli. Ja sam, pak, iskolaenih oiju promatrao svijet oko nas - nevjerojatno prostran, ponajprije. Pomislih kako ovdje, tisuama milja od Assisija, bezbrojne due ive u grijehu - nikad nisu ni ule ime Kristovo. Kako emo im, tolikima, propovijedati rije Boju... u ovako kratku ivotu? Niti emo imati vremena, a u tako bezgraninu svijetu, otkuda da ponemo?... Pred nama se pruao samo pijesak. udne neke ptice - crvene, a bijelih trbuha - proletjele su iznad nas. Za leima nam ostade mete muslimanskoga grada, a ispred nas - za pjeanim dinama - trublje i njitanje konja: konano smo se primakli poloajima kranske vojske, koja je mjesecima i mjesecima drala u okruenju nevjerniko uporite. Franjo iznenada zastade:

 Brate Leo, kada se... i ako se... vratimo u nau domovinu kaza mi u svakoga u siromaka koga susretnem isprositi po krpu za moj habit. Pravo je imao sultan. Bogme smo se jedva izvukli, brate Franjo! Po meni, propade jo jedna prigoda da raja vidimo odgovorio je. Uto smo se ispeli na posljednju dinu na putu, pa se pred nama ukazala - u svim moguim bojama i u silnu komea- nju - pregolema vojska Kristova.

X
Nerado se sjeam onih dana i mjeseci - halabuka mi ona jo odjekuje u glavi, izazivajui stanje nalik vrtoglavici. O prljavtini, pak, prostakim pjesmama, kletvama... to smo ih uli kad smo dospjeli do zaravni gdje kriari bjehu podigli svoje atore - teta rijei! Jadni je Franjo stalno epio ui, pitajui se kakvi su to Kristovi vojnici. Ni o emu nisu govorili, nego o pljaki to ju smjeraju, enama koje e zarobiti, Saracenima koje e pobiti... dok se Kristovo ime nikada nije omaklo s njihovih usana. Ne mogu se sad sjetiti koliko smo tjedana ondje ostali, znam samo da se Franjo svakodnevno uspinjao na kakav kamen i propovijedao o Svetom Grobu i Bojoj milosti, a da su kriari samo prolazili pored njega, neki ne udostojivi ga niti pogleda, dok bi neki zastali, ali samo da mu se narugaju i zaspu ga akom pijeska. Bitka se iznova rasplamsala: krani su napali kule i zidine, uspjeli se uspeti na njih i prodrijeti u grad - a onda su poeli pljaka i klanje! Franjo je trao meu Kristovim rat nicima i suznih oiju zahtijevao da milosrdni budu, ali su ga odguravali, sprdali se s njim i razvaljivali kuna vrata jedna za drugim. Kako bih ikada mogao zaboraviti krikove ena i hropac mukaraca koje su ubijali! Krv je potocima tekla kamo god bi ovjek krenuo, spoticao se preko odsjeenih glava - a posvuda su se uli kuknjava, zapomaganje i pla. Nebo nad gradom zamrailo se od dima zapaljenih kua u kojim su gorjeli i leevi pobijenih. Guili smo se od vruine, na zemlji je vladao mete. Kristov se barjak zavijorio nad sultanovom palaom, ali je on sam uspio skoiti na konja i pobjei, ostavljajui za sobom ene i cjelokupnu imovinu. Franjo je kleknuo pred vrata sultanova dvora i preklinjao Boga da odvrati svoj pogled od Damiette, kako ne bi vidio to njegovi vojnici na zemlji ine. Gospode vapio je, dok su mu suze niz obraze tekle ovjek u ratnom klanju zvijer postaje, krvoedna neman. Izgubi lik to si mu ga ti dao i vuk postane, prljava svinja. Smiluj mu se, Gospodine, vrati mu lik ljudski - tvoj lik! Stari i nemoni bjehu se natiskali u damiju; Franjo je ostao meu njima, smirujui ih rijeima utjehe. Mnogi od njih bjehu oslijepljeli od neke bolesti

- krv i gnoj cijedili su im se iz oiju - a Franjo je sputao ruke na njihove one kapke, traei od Boga da ih ozdravi. I oni su ljudi, tvoja djeca tiho je zborio. Smiluj im se! I svojim dahom ih je lijeiti pokuao, upuujui im usput rijei utjehe i ljubavi - sve dok se nije i sam zarazio, pa su mu se oi upalile i poele ga strano pei. Vid mu se zamutio, nije vie valjano ni hodati vidio, pa sam ga morao voditi za ruku ga drei. Stoga mu rekoh jednoga dana: Brate Franjo, nisam li ti rekao da e ta boletina i tebe napasti, ako im prie. Izvanredno si ti mudar, brate Leo odgovorio mi je. Razumno je to to kae, ali i pogreno. Drugim rijeima, ti jo ne moe skoiti, zar ne? Hoe li dovijeka kroiti s objema nogama na zemlji? Kako skoiti, kamo, brate Franjo? Skoiti iznad vlastite glave... uvis! Ne, za takav skok jo nisam bio sposoban, a neu nikad ni biti. Samo sam jednom odista takvo neto uinio - to je bilo onda kad sam odluio Franju slijediti. Jo jedan skok... meni je to previe bilo. Svaki put kad bih se sjetio onoga to ga jesam uinio - i radost bi me obuzela to sam tako uinio, a i poalio bih istom. Naalost, nisam ja za sveca bio. Svijet je zastraujue golem, brate Leo ree mi Franjo nekom drugom prigodom. Za saracenskim zemljama ive crnci, dalje od njih divlja ljudoderska plemena, jo dalje bezgranini je ocean... po dijelu koga se hodati moe, jer je zaleen. Kako emo ikad uspjeti, ikada smoi vremena, da posvuda propovijedamo objavu Boju, vijest da je Krist na svijet doao? Ne strahuj, brate Franjo. Vrijeme e uiniti svoje... ima vrijeme vremena za sve. Vrijeme, vrijeme... promrljao je Franjo. Da, bit' e njega, ali nas biti nee. Ti e to s nebesa promatrati, brate Franjo. Djelovati e zauzdavi vrijeme... Brate Leo Franjo e, uz teak uzdah bjee jednom neki pustinjak, koji, kad je na nebo uzaao, Bogu u zagrljaj pade... postigavi potpuno blaenstvo. Ali, jednog se dana nagnuo tako da vidje zemlju, pa pritom zeleni list spazi. "Gospode," ote mu se, "pusti me odavde, Gospode, da onaj zeleni list iznova dodirnem!"... Razumije li ti to, brate Leo? Njegove su me rijei tako prenerazile da mu nisam odgovorio. Ali, koje li alosti - istina je: mo je zelenog lista odista takva! Proe ljeto, jesen doe. Kad emo odavde, brate Franjo? upitao sam ga. Eto nam jeseni, a ja udim za povratkom kolijevci u kojoj smo roeni. Drugi je ovo svijet, moda je i drugi Bog ovdje... Hajd'mo mi. Brate Leo odgovorio mi je kad su dva puta pred tobom, a birati mora, zna li koji je bolji, koji e te Bogu odvesti? Ne, brate Franjo. Kai mi. Najtei, onaj najstrmiji. ivot nam je ovdje teak, ostanimo stoga.

Po cijele je dane hodao okolo propovijedajui, ali nikomu ne bjee do toga da ga slua - svima su misli bile usmjerene na izglede za pljaku Jeruzalema. A zar, brao moja, na Krista ne mislite... Krista? vikao je sav oajan. Zar niste s drugoga kraja svijeta stigli da njegov grob oslobodite, Sveti Grob?! Nije mu pomagalo: ve su se dugo samo sprdali s njim. Netko bi ga povukao za mantiju, drugi gaao kamenom... a svi su se smijali kad bi se na ulici pojavio zvonei onim ovnovskim zvonom; njemu, meutim, ne bjee veeg veselja nego kad bi ga ljudi poniavali - smijao bi se zajedno s njima, te plesao i propovijedao nasred puta. Ja sam Boja luda, a i luda za ljude. Doite i smijte se, brao! Rugajte mi se! Jednog smo dana, oko podneva, sjedili u sjeni nekakvog ulaza - sunce je peklo svom silinom, a kako smo umorni bili, brzo sam zaspao. Odjednom me iz sna prenu Franjin vrisak - vidjeh i da je skoio sa svoga mjesta. Kad sam posve otvorio oi, i sam sam vrisnuo, jer dvojica kriara bjehu polegla golu prostitku uz Franju - zabave radi. U trenuku kad je ta prostakua sklopila ruke oko njegova vrata, Franjo se trgnuo i skoio na noge, sav se tresui. Bestidnica je i nadalje irila ruke prema njemu, izazivaki mu se nudei. Doi, doi... gugutala je maznim glasom. Ja sam raj u koga treba ui. Franjo je najprije pokrio oi rukama, kako ju ne bi gledao, a onda ga odjednom obuzme samilost prema toj eni. Sestro moja kaza joj sestro Bludnice, zato ne eli spasiti svoju duu? Ne suosjea s njom? A spram tvoga tijela, koje se godinama mukarcima podaje, zar ni prema njemu milosra ne uti? Dopusti mi da spustim ruke na tvoju glavu i Boga zamolim da ti se smiluje. Dobro... poloi mi ruke na glavu i poni svoj zaziv ree ona guei se od smijeha. Pozovi svog Boga da sie i udo uini. Franjo je odista stavio ruke na njezinu rasputenu kosu i digao oi prema nebu. Kriste, otpoeo je apatom ti koji si na svijet siao radi siromaha, grenika, bludnica... smiluj se ovoj eni, nesretnici razodjevenoj. Njezino srce, duboko u njoj, dobro je, ali je odabrala rav put. Prui svoju ruku i povedi ju putem spasenja. Ta je ena oi zatvorila, a onda joj lice malo-pomalo poprimi blag izraz: nedvojbeno je utila kako joj Franjina svetost silazi iz njegovih ruku u mozak, potom u srce, utrobu... sve do peta. Odjednom, plakati pone! Franjo povue ruke i uini znak kria nad njenim obnaenim tijelom. Ne plai, sestro ree joj. Dobar je Bog, oprata. Sjeti se to je sam Krist rekao onoj djevojuri dok je zemljom kroio: "Grijesi su tvoji otpisani, jer si mnogo voljela." Ona dvojica ratnika za to su vrijeme stajala postrance, grohotom se smijui, a sada poee zvidati toj eni i izazivati ju. Ali, ona je urno prikupila odjeu s tla, ovila se njom oko cijeloga tijela i bacila se na koljena pred Franjom.

 Oprosti mi to sam grijeila zavapila je. Imate li negdje samostan za ovakve poput mene? Sobom me povedi! Sestro moja, cijeli je svijet samostan. Moe u njemu edno ivjeti ba kao i odvojena od njega. Idi, u kuu se zatvori i nemaj straha. Gospodin s tobom! I zima doe, pa je vojska raspremila tabor i krenula prema Jeruzalemu. Na nebu se pojavie usamljeni oblaci. Boju su falangu danju pratila jata vrana, a nou opori hijena - dok smo se mi kretali za njom. Vodio sam Franju za ruku, jer su mu se oi - od one bolesti - najprije smanjivale dok se nisu svele na dva sitna upaljena procjepa, a onda se mrena na njih navukla, tako da mu je svijet u mrak potonuo. U zoru, treega dana puta, sruio se na zemlju, jedva dolazei do daha. Ne mogu dalje, brate Leo. Htio bih, do krajnjih granica... ali ne mogu. Gle! Pokazao mi je svoja stopala: osim to su krvarila, sad se iz njih i ukast gnoj cijedio. A, brate Leo ree mi jedva dahui kao da te rane nisu dovoljne, u me se novi zlodusi uselie! Nisam se usuivao nita ga pitati; jer, premda sam imao predosjeaj kakvi bi to demoni mogli biti, zadrao sam jezik za zubima. Bilo smo okrueni beskrajnim pijeskom. Vojska nam bjee nestala s vidika, a na rubu pustinje oblaci su se tako zgusnuli da su zamraili sunce. More nam bjee slijeva, ljeskalo se u daljini. Sagnuvi se, uzeo sam Franju na plea - onesvijestio se bio - i krenuo prema obali, teko se borei za svaki udisaj. Sredina dana bjee kad smo se konano domogli mora. Ondje bjee usidrena brodica sa crnim kriem nacrtanim na krmi - jedra su joj, bez vjetra, beskorisna visjela s jarbola. Na alu, dvojica-trojica ribara vukli su mreu na kraj, a vidjeh i nekoliko koliba sagraenih od opeke umijeene od slame i govee balege - uz rub modrozelena beskrajnog mora. Poloio sam Franju na sprud i poprskao ga slanom vodom. More? More?... eznutljivo je upitao, pokuavajui podii kapke. Da, brate Franjo, more. Kui idemo. Nita nije rekao, prigovorio jo manje. Ostavivi ga ondje, poao sam do onoga brodia i potraio zapovjednika - im se pojavio, bacio sam se niice preda nj i noge mu obgrlio. Ako plovite u nau zemlju, uzmite nas sobom! Nemamo vam ime platiti prijevoz, ali e vas Bog nagraditi! A kad? Na onomu svijetu. Pravomu... Eh, da mi je to doekat'! ree kapetan nasmijavi se. Slabo se s Bogom posluje. Ve mi mnogo duguje, a nikako da ga vidim kako se kese laa. Uzmi nas sa sobom ponovio sam. Pomisli na pakao, pomisli na raj... dva su puta pred tobom, pa biraj! Sluaj ti mene, monae brodovlasnik e ljutito se eui po bradi. Tri dana i tri noi utaman ekam vjetar... kojega nema. Ti i tvoj drugar ste u stalnoj vezi s Bogom - pa moete li ga nekako namoliti da mi jedra nadme? Ako mi pribavite povoljan vjetar, primit' u vas na brod i nema da brinete ni za kakvo plaanje. 'Odi ti tvom kompanjonu i ponite arati!

Otrao sam do Franje - bude li on voljan molitvu kazat', znao sam, Bog e ga svakako uti. Brate Franjo, brodi iz nae zemlje usidren je tu, upravo pred nama. Kae kapetan da e nas primiti, ako namolimo Boga da mu poalje povoljan vjetar. Dii ruke put nebesa i poinji moliti! Jedina uda u koja vjerujem su ona to ih pokree ljudsko srce, brate Leo odgovorio mi je. Ne mogu ja postii nita preko toga, pa to od mene i ne trai. Zavapi prema nebu ustrajao sam. Bog e te uti. Franjo se razgoropadio: ovjek koji bjee dogurao do ruba groba odjednom je na noge skoio i dograbio me za iju. Ne gnjavi me, brate Leo podviknuo je. Prestani svako malo zanovijetati "Daj ovo! Daj ono!" Zar misli da Bog nema pametnijeg posla nego da nam pribavlja hljeb, toplu odjeu, povoljan vjetar?... Bacio nas je u ovu pustaru, pa ako su svi nai napori da se iz nje izvuemo uzaludni, upravo tako on hoe. Razvio je crno krilo nada mnom, vid mi zamutio - jer je upravo tako on htio. Doveo je brod, tono ga pred nas priveo, a sad odbija poslati i dobar vjetar - jer tako on hoe. Ili misli da nam duguje objanjenje za svoje postupke?... A sad, eto tvoga gospodstva koje mi kae kako mu se trebam obratiti ne bi li promijenio svoju volju! Dri jezik za zubima, brate Leo, prekrii ruke i s Bogom se pomiri. Pusti ga da nam se ukae kako god on hoe - kao glad, kao povoljan vjetar... ili kao kuga! Preneraen to Franjo tako zbori, sagnuo sam se i poljubio mu ruku... nita ne odgovorivi. Shvatio je da me povrijedio svojim rijeima, pa je poalio to su mu se omakle. Oprosti mi, brate Leo... Novi zlodusi u meni srce su mi i jezik zatrovali. Nastavio je neto govoriti, ali se ne sjeam to - suznih sam oiju promatrao more. Odjednom vidjeh da se povrina vode nabire, mrekati se poinje: topli je povjetarac zapuhao s juga. Pojavie se i valii, a upravo kad je Franjo prestao zboriti, die sezamjetan vjetar i vidjeh kako se jedra onoga brodia nadimaju i lamatati poinju. Hej, fratri! dopre do nas vedar kapetanov glas. Sagnuo sam se i dohvatio Franju ispod ruku... Dobar je vjetar zapuhao, brate Franjo. Kapetan nas zove... Hajdemo! Zaite neto od njega mrsio je Franjo sebi u bradu - ali ti ne da; nita ne trai, a on ti da... Ali, dao il' ne dao, slavljeno nek' je njegovo ime. Hajd'mo! Kad smo se nekako ukrcali i posjedali, nogu ukrtenih, na krmu, te zamijetili kako nam afrika obala nestaje u daljini, Franjo e, poloivi mi ruku na koljeno: Brate Leo, kad Boga molimo, ne smijemo nita traiti, ba nita. Jer, kako vrijeme protjee, poinjem razumijevati da on ni najmanje ne mari za nae kuknjave ni bogoraenje. Mislim da smo previe jadikovali i milost prosili, brate Leo. Danas mi unutarnji glas ree - glas to sam ga prvom zauo - da nisam na pravom putu. Ali, koji je put pravi, brate Leo? E, to jo ne mogu kazati... priekat' emo pa vidjeti! More je mirisalo svjeinom, a brodica je njime klizila pod svim svojim jedrima. Putovanje kui odista lijepo bjee - dani i noi prolazili su nam kao bljeskovi crnog i bijelog to su se brzo smjenjivali. Sjedio sam na krmi,

leima oslonjen na uad, predavi se mislima. Da, u pravu Franjo bjee: sve nae muke nizato bjehu. Sultan ne postade kranin, a jednako su nedjelotvorne bile i gorke Franjine rijei kriarima. Tko bi i oekivao da e ga ti oklopljeni krani sluati - oni su besramno ubijali, pljakali i otimali, zaboravljajui zato su tamo poli i kamo uope idu. Drugim rijeima, je li i to bila volja Boja - a, ako jest, zato? Postavljao sam samom sebi ta pitanja, ponavljajui ih u oaju, ali odgovora nisam nalazio. Nisam se usuivao ni okrenuti se, pa Franju pitati, premda je sjedio na mojoj strani brodice, jer sam se sjetio one noi kada samo zauli slavuja kako pjeva na mjeseini. Stali smo i sluali ga, dah zadravajui. Bog je u grlu te ptiice i iz njeg poje, brate Leo apnuo mi je tada, a im je izgovorio te rijei, ptica se stro- potala niz granje i pala na tlo. Franjo se sagnuo i podigao slavuja u svojoj ruci - kljun mu je krvav bio. Uginuo je od prekomjerna poja - ree Franjo, te poljubi slavujevo siuno grlo, koje jo toplo bjee. Ja sam se, meutim, rasrdio i razgalamio. Zato je trebao uginuti? Zato je moralo zamuknuti njegovo malo toplo grlo? Zato se ljudske oi u aicu zemlje pretvaraju? Zato...? A zato je ovjek tako drzak, pa stalno postavlja pitanja? povikao je Franjo, digavi obrve. Moda bi htio da ti Bog podastre svoje razloge? Jel' da?... Zaepi svoju bezobraznu gubicu! Sada, na brodu, sjetio sam se tih njegovih rijei, pa iako mi se um iznova pobunio i poeo nizati pitanja - odluio sam da ih ne izreknem. Jednoga jutra, kad su se ve vidjele obale nae postojbine, Franjo mi je priao, zamjetno uznemiren. San sam usnio, brate Leo, vrlo lo san. Da Bog dadne pa da se ne ostvari! Nisu svi snovi od Boga rekoh mu. Ne strahuj, brate Franjo. Sanjao sam da sam koko... ona s piliima, kao i jednom ranije, pa da sam pokrio pilad krilima, kad li se odjednom jastreb s neba stuti na nas. Ja u strahu skoih, ostavljajui pilie nezatiene, a jastreb ih zgrabi kandama i nestade. Nisam ni zucnuo - ali sam se itekako stresao i rekao u sebi: Elijas! Elijas je taj jastreb! Franj o j e duboko uzdahnuo... Nisam trebao tako daleko ii. Greka je bila napustiti djecu i ostaviti ih bez zatite. Tko bi mogao taj jastreb biti, brate Leo? Pa... doi emo u Portiunculu za nekoliko dana, brate Franjo. Tad emo doznati.

X
Konano smo se primakli obali. Naslonjeni na pramanu ogradu, eznutljivo smo promatrali kopno na vidiku - pre- poznavajui postupno kue, maslinike, stabla smokava i vinograde. Poetak proljea bjee, pa su se livade zelenjele, a kako je zrak bio pun mirisa, pomislih da su vjerojatno ve procvali ubar i timijan.

 Ne mogu vidjeti na kraj jasno poalio se Franjo ali ga osjeam, ba kao svoje dijete na rukama. Skoili smo na obalu. Koje li radosti vratiti se rodnom kraju u proljee, kad je sve u cvatu! Franjo i ja sagnuli smo se i poljubili zemlju, a tada prekriivi se - urno krenuli, Franjo oslanjajui se na moju ruku da ne bi posrnuo. Obojica bjesmo utonuli duboko u misli. S vremena na vrijeme, Franjo bi zastao, te digao ruku prema sjeveru, put Portiuncule, inei znak kria po zraku - kao da je blagosiljao malenu crkvu i pokuavao istjerati zloduhe to se u njoj bjehu nastanili. Jednoga me dana probudio u cik zore; inae smo bili zanoili u plastu sijena. Opet sam neto usnio, brate Leo ree mi gotovo viui, silno prestraenim glasom. Ali, ne... nije to san bio: Portiunculu sam vidio, svojim oima, onako meu dr- veem. Tri su je demona napadala, mlatei krilima nalik imievima, rogata i s kandama... a zavijeni im se repovi omotali oko crkvice i naih elija. Ali, kad sam uinio znak kria i povikao "Gubite se, sile neiste... u Kristovo ime!" - nestadoe. Dobar je nagovjetaj taj tvoj san, brate Franjo kazah mu. Bog je pobijedio. Silno obradovan, Franjo je skoio na noge i poeo plesati po sijenu. Ali, odjednom mu uas licem proe: sruio-se, elom prema zemlji, teko dahui; oito je u polumraku svoga vida prepoznao nekakav zastraujui prizor. to je bilo, brate Franjo? povikao sam, golemim strahom obuzet. Vidio si neto u zraku? Smiluj mi se, brate Leo proaptao je primivi me za ruku, jo se tresui. Pomogni mi da naem put iz pakla... hajdemo moliti na vrh snijegom pokrivenih planina. Moramo se ispeti tamo! Prije nego to vidim fratre, moram Boga vidjeti i oistiti se. Prenerazio me tom zamilju - nisam dvojio da nas tamo eka smrt od studeni. Nije zima jo gotova, u brdima ima snijega do visine ovjeka... Franjo je, dakako, odreno odmahnuo: Ako u tebi vjere nema, brate Leo, da... smrznut' e se, nesumnjivo. Ali, ako je u tebi vjere, znoj e se s tebe slijevati, a svaka e ti se dlaka na glavi puiti. Svanulo je, prekrii se i put pod noge. Krenuli smo uzbrdo, a kako smo se uspinjali, zrak je sve ledeniji bio. Drhtao sam od studeni, posebice poto smo do snijega doprli - najprije su nam u nj utonula bosa stopala, zatim ga je bilo do lanaka, potom do sredine potkoljenica... tek smo se predveer domogli vrha. Je li ti hladno, brate Leo? upitao me Franjo. Usta mi bjehu pomodrjela, sav sam se ukoio - tako da mu nisam ni odgovoriti mogao; Franjo me suosjeajno dodirnuo po ramenu: Na Boga misli, jadni i kukavni brate Leo, na Boga... pa e ti toplo biti. Nije da nisam ja na nj mislio, itekako jesam - ali me to bjelodano nije ugrijati moglo: sav sam se sledio! Povrh svega, jo sam pospan i gladan bio, pa rekoh samom sebi da mi je samo lei tu u snijeg, zaspati i nikad se vie ne probuditi samo da mi se ove patnje liiti. Svega mi je dosta bilo! Nisam ja bio ni za junaka, ni za sveca... O, kako sam sama sebe

obmanuo poavi za ovjekom koji je bio to oboje! Meni bi po mjeri lijeno bilo motati se meu obinim ljudima, potucati se od vrata do vrata, povremeno navraati u krme: u potrazi za Bogom, svakako, ali lagodnoj. Franjo je, pak, kleknuo na snijeg i poeo moliti. I no pade, nebo se ispuni zvijezdama - nikad ih ne vidjeh tako krupne i sjajne, tako blizu ovjeku. Odjednom me prenu Franjin glas: Gdje si, brate Leo? Ne vidim te. Ovdje, brate Franjo. Uza te... i tebi odan. Govore da pustinjaci koji ive visoko u gorjima svuku svu odjeu sa sebe i zavuku se u duboku jamu to ju iskopaju u snijegu, a da im se tada svejedno znoj iz pazuha cijedi. E, pa ja nisam pustinjak odvratio sam ljutito a tebi, ako je do svlaenja, nitko ti ga ne brani. Nato se on i jest razodjenuo, te se gol povaljao po snijegu -pjevajui, da se sve ori, nekakvu baladu o troje djece u uarenoj pei. Zatim se ovio haljom, skupio hrpicu snijega i od njega jastuk napravio, te legao na poinak. Sva me sila novih demona mui, brate Leo... pa sam se gol u snijeg bacio ne bih li ih zastraio i natjerao da me ostave na miru. Malo mi je nedostajalo da kaem: a zato bih se ja zato trebao smrzavati?... ali sam se suzdrao. Onda, odjednom, Franjo iskolai svoje bolesne oi: drui od uasa, najprije je na noge skoio, a potom poeo uzmicati. Eno ga! proaptao je uasnut. Opet je doao! Pogledao sam onamo kako je rukom pokazivao, ali nikog ne vidjeh - sami studen zrak - pa sam i ja u nelagodi vrisnuo: Koga to vidi, brate Franjo? Prosjaka, onog s kapuljaom i rupama na dlanovima i stopalima. Pogle mu ranu na elu, oblika kria... krvari! Eno ga tamo, tu je! Franjo se sav tresao, pa sam ga obujmio rukama i blagim ga glasom nastojao primiriti. Eno ga! Eno ga! povikao je opet. Srdito me gleda i prijekorno glavom klima... Shvatio sam u tom asu da se Franjo ne trese od hladnoe, nego od straha. Netremice je gledao u prazninu pred sobom - a onda je jo ee uzdrhtao. Upomo! Prilazi mi! kriknuo je cvokoui zubima. vrsto sam ga obujmio da ne bi pao, viui: Boga zazivaj, brate Franjo! Boga zazivaj da ga otjera! Franjo je, meutim, odreno klimnuo glavom... A to ako ga Bog alje? promrmljao je saginjui se da uzme pregrt snijega i baci ju na prikazu, ali je istom i odustao, te smjelo istupio prema privienju. Zapovijedaj, brate moj! Nikakva odgovora... pa e, spoznavi da uzalud eka: Zato mi nita ne kae? Tko si...? Tko te alje? emu to prijekorno klimanje glavom? Nakon toga, kao daje paljivo sluao nekoga tko mu neto kazuje, da bi, trenutak kasnije, iznova kriknuo:

 Odlazi, na miru me pusti! Zar ne uivam slobodu 'rvanja s vrazima, ako mi se hoe? A hoe mi se! Nisam ja arhanel, ovjek sam... svi su zlodusi u meni i s njima se bi- jem. Bog je na mojoj strani, pa te ne trebam. Odlazi! Uzalud mi pokazuje svoje avlom probijene dlanove, odlazi kad ti kaem! Hou ih nadvladati vlastitim snagama, bez tue pomoi... Zamahnuo je potom onom rukom u kojoj je drao grudu, te prasnuo u mahnit smijeh: Posred lica sam ga zgodio! Nestade, uniten... Pao je zatim u snijeg, te - zgrabivi me za ruku - i mene povukao. Neko se vrijeme nije javljao - uzeo je aku snijega i njime trljao svoje pregrijane sljepoonice - a zatim e, okrenuvi mi se: Neto bih ti kazao, brate Leo, zapravo... pitao te, ali te preklinjem nemoj se uplaiti. Jer, ne govorim ti ja to, nego zlodusi u meni. Sluam te, brate Franjo rekoh mu, osjeajui kako i meni vilica drhti. Moe li ti meni rec zato Bog enu stvori, zato uze mukarcu rebro da je naini, pa odonda svaki mukarac cijeli ivot potroi u nastojanju da se sjedini s tim svojim odvojenim rebrom?... Govori li to iz mene Boji glas, ili avolov? to misli, brate Leo, jesu li vjenanje, porod djeteta, raanje sinova - sveti sakramenti... ili nisu? Njegove su me rijei itekako uzrujale, a zamijetio sam da je i on drhtao dok ih je izgovarao - te da mu se znoj sa ela slijeva. Kako sam mogao i pomisliti da su takvi demoni u njemu, da mu tako po utrobi ruju? Govori, brate Leo nastavio je glasom punim zebnje. Nemoj utjeti... Je li mogue da samo krenuli zlim putem, suprotnim Bojoj volji? Jer, Gospod ree "Idite i mnoite se, neka vas bude kao pijeska u moru", zar ne? Brate Franjo, odgovorio sam bacam se preda te i oprost molim to u tako rei, ali jest zloduh, onaj tjelesnoga, koji sad progovara na tvoja usta: vrag s golemim sisama! Kriknuo je kao da mu se srce cijepa i bacio se u snijeg, odbacivi ruke i noge neprirodno od sebe, te potom odvezao vornovato monako ue s pojasa - cijele sam noi sluao kako stenje, jei i njime se divljaki udara po cijelom tijelu. Sa snijega se digao tek u zoru, nag, modar od studeni i proaran podljevima od bievanja kojem sama sebe bjee podvrgnuo. Zatim, na moje golemo uenje, poeo je valjati velike grude i oblikovati od njih niz pred sobom. Zato to radi, brate Franjo, zaboga? upitao sam ga, stresavi se od pomisli da je siao s uma. Vidjet' e za tren odgovorio mi je, oblikujui ljudske figure od sedam nakupina snijega to ih je postavio jednu do druge. Za as e vidjeti, brate Leo, za as... Odista, u trenu sam raspoznao sedam nespretno oblikovanih, ali ipak prepoznatljivih likova: debelu enu ogromnih objeenih grudi, desno od nje dva djeaka, a lijevo dvije djevojice, te - malo povuene, za njom mua i enu pognutih glava. Franjo ih je promatrao i doraivao - te, iznenada obuzet smijehom, poeo glasom punim gorine:

 Pogle', gosparu Franjo, sine Bernardoneov... to je tvoja ena, to su vaa djeca, a ono dvoje su vam sluge. Cijela obitelj krenula u etnju... a ti, mu, otac i gazda... kroi pred svima. Smijeh mu je odjednom preao u srdito reanje; podigao je glavu prema nebu, a u tom se trenu sunce pojavilo - sva je planina sjajem bljesnula, dok je u daljini Assisi lebdio nad izmaglicom, nestvaran kao da je sazdan od mate i jutarnjeg mraza. Gospode, Gospode zavapio je Franjo glasom oajnika naredi suncu da udari toplinom na moju obitelj i rastopi ju. Da mi iz misli iili! Bacio se potom na zasnijeenu strminu i plakati stao, a ja sam ga onda nekako odjenuo, omotavi ga habitom, te mu monaki konop s uzlovima sav okrvavljen - privezao oko struka. Idemo, brate Franjo rekoh pruajui mu ruku da se pridigne. U Portiunculi nas ekaju, braa e oganj naloiti da se ugrije... da se obojica ugrijemo. Pomrli bismo od studeni da jo ovdje ostanemo... a, kao to i sam vidi, za izlazak pred Boga jo nismo spremni. Krenuo je, korak ispred mene, stalno se spotiui i grevito se - onako uzdrhtao - drei moje ruke, bez rijei kao i ja. Sunce je sve jae sjalo, suosjeajno nas grijui - kao da bjee Boje oko koje nas je ugledalo i odluilo nam se smilovati. Omamljen njime, na tren sam se izgubio i pustio Fra- njinu ruku da mi klizne iz moje - nije se uspio odrati na nogama vie od dva-tri koraka, nego je pao koliko je dug i irok. Priskoio sam i podigao ga: krvario je iz duboke rane na glavi, nastale udarcem glavom o otar kamen - koji mu je na elu urezao znak kria! Podigao je ruku da opipa ozljedu i zadrhtao, obuzet silnim strahom. to je, brate Franjo? to si se tako ustresao? Kakvog mi je oblika posjekotina na elu? Kria... Kria! Svladala ga je estoka drhtavica, u jednom je trenutku otvorio usta da neto kae, ali nije mogao - nije ni morao, sve sam razumio. uti, brate Franjo! podviknuo sam. uti! Jasno mi je. Njegovi su drhtaji i na me preli im sam ga za ruku primio, kako bismo - sve bez rijei - nastavili silaziti s planine. Dobri Boe, kako smo uope uspjeli prijei onoliki put s vrha brda, te zatim podnojem i ravnicom, a jedva se vukui od studeni, gladi i beznaa - pravo je udo da se nismo nemoni na zemlju sruili! Gdje li samo snage naosmo?... Assisi, nasred obzora, postupno je bivao sve vei i stvarniji u naim oima. Spoznali smo da ne bjee od snova i fantazije, nego sazdan od kamena i morta, a ve smo jasno raspoznavali tvru i tornjeve njegovih crkava. Vjerujem da nam je upravo taj pogled na Assisi kojem smo se primicali davao snage da ustrajemo. Franjo ga nije mogao jasno vidjeti - oi mu i dalje bolesne bjehu, boljele su ga i iz njih je neprekidno iscjedak curio - ali sam mu ja, svakih nekoliko asaka, govorio gdje smo i to vidim. Eto nas nadomak, zvonici se prepoznaju, vidim i kupolu Svetoga Ruffina... Franjo me sluao i - ohrabren mojim rijeima - ubrzavao korak.

 U takvom sam strahu... ponavljao je neprestance. Sjea se moga sna, brate Leo?... U kakvom li emo stanju brau zatei? Kolike nam je onaj jastreb ve oteo? Hitam, vidi, jer mi je da to prije do njih stignem... a u isti mah u sebi govorim: O, da mi je nikad tamo i ne doi! Kad smo se konano domogli Portiuncule, sunce je na zalasku bilo. Srca su nam divlje udarala - osjeali smo se kao da smo izbivali bezbrojne godine i kao da se vraamo ivom biu, naoj majci... Polako se primiui, bez rijei, neujno smo razmicali grane i pribliavali joj se. Vrata crkvice bjehu otvorena, dvorite pusto - ni glasa uti, pa nas tjeskoba obuze. to se dogodilo fratrima?... Jer, veer je ve bila, morali su se vratiti. Uli smo unutra. Svijea je gorjela u jednom kutu, a u njenom svjetlu vidjeh brata Massea kako - uei pred ognjitem - pue u ar ne bi li raspirio vatru. Drva to ih bjee naloio vlana su bila, pa se razvio dim od kojeg je Franjo zakaljao - te se Masseo okrenuo, ugledao ga i u zagrljaj mu se bacio. Brate Franjo!... Dobrodoao, dobrodoao! uskliknuo je, ljubei mu koljena, ruke i ramena. A rekoe nam da si umro, daleko u Africi, pa se braa isposvaala, dodijao im zajedniki ivot, te se rasprila. Veina - svi mladi meu njima - ode s Elijasom. Ti sada proeljavaju sela skupljajui zlato za veliku crkvu, koju bi da podignu... Bernard i Pietro ive samotnjaki u umi, molei, a otac Silvestar poveo je izvornu grupu, pa s njima propovijeda po okolici. Vrate se ovamo s vremena na vrijeme, te opet odu, tako da sam ja jedini koju tu stalno pribiva, palei oganj svake veeri, tebe ekajui. Da si mi tisuu puta dobrodoao, brate Franjo! Iznova ga je cijelog izljubio i izmilovao. Ni rijei ne kazavi, Franjo je kleknuo uz vatru, promatrajui kako plamen guta cjepanice i pruivi dlanove da ih ugrije. Povremeno bi samo jedva ujno apnuo "Brate ognju, ognju brate...", a zatim opet potonuo u muk. Pa, hoe li mi ita kazat', brate Franjo? upitao je Masseo, potiui ga da progovori. Hoe li da odem prikupiti svu brau i dovesti ih preda te? Umori me nerad, samo naredi! to da ti kaem, brate Masseo? to da ti naredim? Samo u sjedit' ovdje pred ognjem i ekati. Tako mi unutarnji glas nalae. I sam unuvi uz ognjite, zagrijao sam malo vode i oprao Franjina stopala, a zatim sam mu - namaui istu krpicu u mlaku vodu - i oi oistio, tijekom dana posve zatvorene gnojnim iscjetkom. Nije nam bilo do razgovora. Masseo i ja osjeali smo duboki mir u srcima, sigurnost to ju nam je davala Franjina nazonost u naoj kui. Vani se za to vrijeme silan vjetar digao - stabla su se, uza stranju kripu, do zemlje povijala... u daljini se lave uo. Masseo bjee stavio lonac na vatru da nam priredi nekakvu skromnu veericu. Za naeg odsustva on je prodavao koare i torbe to ih je pleo od prua rakite, trstike i rogoine, to je sve brao na rijenoj obali, pa se uzdravao tim radom. Franjo je i nadalje drao ruke put ognja, kao da moli, a po licu mu se moglo vidjeti da bjee potonuo u stanje neizreciva blaenstva: koliko je bio nesvjestan zemaljskih stvari, na trenutke mi se inilo da odista lebdi u zraku nad tlom. Sjetih se stoga kako sam esto

sluao da sveci, obdareni Bojom milou, nadvladaju teinu tijela i uzdignu se u zrak. Vidjeh onda kako se sputa i polako vraa u raniji poloaj, blago se naginjui prema plamenu. I dalje nismo nita govorili - sretni, u potpunoj tiini, dok je no odmicala. Ali, Masseo i ja u nekom se trenu okrenusmo istodobno vratima -kao da je netko pokucao... Mora da je neki od brae, idem otvoriti ree diui se, onako golem, glave gotovo do stropa od povezane trstike. Otvorio je vrata, ali istom i zapanjeno uzviknuo iz puna grla: Oh! to hoe? Nijedna ena ne smije ovamo... Ovo je posveeno podruje, moja gospo. Ustao sam - i vie nego zapanjen: neka je ena stajala na pragu, tako alom ovijena da su joj se samo oi vidjele. Pusti me da udem, brate rekla je umilnim glasom. - elim vidjeti brata Franju - nasuno mi je vano da ga vidim. Boja toga glasa izazvala je u Franje straan nemir. Zario je lice u dlanove kao da se skriti hoe. I ja sam prepoznao glas ene na pragu, te mu priao i blago rekao: Klara je ovdje, brate Franjo. Ne elim ju vidjeti! protisnuo je iz grla, stiui mi ruku u golemu strahu. Smiluj mi se, brate Leo - ne elim ju vidjeti!... Rastopite ju, plamenovi brao. Od snijega je ona - otopite ju! Neka se vodom stvori i otee, odlije se u Boji ocean! Mlada je ena, meutim, ve stupila preko praga i kleknu- la pred Franjine noge. Skinula je pokrivalo s glave i otkrila se, ali je Franjo i nadalje drao lice skriveno meu akama, ne okreui se da bi ju pogledao. Smiluj mi se, oe Franjo ree djevojka glasom u kojem su se mijeali blagost i tuga. Dignu glavu, pogledaj me. Ako si ti odista Klara, plemenita ki grofa Scifija, i ako voli Boga, ako se Boga boji... odlazi! Pritom je, sputajui dlanove, otkrio svoje lice - unakae- no i sparueno, prekriveno skorenom krvlju to mu se cijedila iz oiju. Pogledaj me... ako ti se ne gadi ree joj. Ja... slijep... tebe ne mogu vidjeti - slava Bogu! Oe Franjo djevojka e, oborivi lice do njegovih nogu ne boj se: niti u dii oi da te pogledam, niti bih da ti mene vidi. Jedino hou da me poslua... molim te! U ime raspetoga Krista Franjo e kriajui se sluam te. Oe Franjo zapoela je djevojka, glasom staloenim i samouvjerenim sjea li se dana kad sam te susrela, dok si bosonog i u prnjama kroio onom ulicom u Assisiju? Sve otada, tijelo je pretijesno mojoj dui, suvie ju sputava, otet' bi mu se htjela. Nestajem poput svijee... prestraio bi se, oe Franjo, da me moe vidjeti. Ali, da mi duu vidi, radost bi te obuzela, jer i ona nosi habit s kukuljicom, s uetom sa zavjetnim uzlovima oko pasa, i ona je bosih nogu. ivot s roditeljima i prijateljicama ne ispunja me vie nikakvim zadovoljstvom. elim napustiti svijet ljudi, pretijesan mi je postao, premalen za me. Kosu mi oiaj, oe Franjo, u oganj ju baci, vaom me haljom zaodjeni i ue sa vorovima mi o

pojasu svei. Pusti me da odem u divljinu, da se nastanim u stjenovitim hridima kao iopa. Letjeti hou, iznad zemlje se dii! Da potvrdi svoje rijei, pritom je i cvrkutati stala - ba kao iopa. Masseo i ja oborismo pogled, rasplakali smo se nad tolikom udnjom ljudske due da se sjedini s Bogom! Franjo, lica bezizraajna kao da mu od kamena bjee, sluao je njezine rijei - nepokretan i kad se ona posula po glavi pepelom s ognja, zastajui u obraanju i oito oekujui njegov odgovor, ekala je ona tako i ekala, ali nijem on bijae - a crte mu lica sve tvrde i tvre. Ne okrei se od mene, oe Franjo vapila je ne srdi se. Zar i sam ne kroi bos putima, igra i pjeva, zovui due da ti priu? Zar ne klie "Ja sam va put to Bogu vodi, slijedite me"? Posluala sam te, napustila roditelje i dom, imanje i mladost svoju, zapustila ljepotu i odbacila nadu da u djecu imati - i dola. Odgovoran si za to i zato e me sluati htio il' ne htio. Pouj: danas sam rekla zbogom svijetu. Obukla sam svoju najskuplju odjeu, posljednji put poeljala moju plavu kosu, stavila zlatne naunice i narukvice, ogrlicu od krupnih bisera... i u crkvu pola. Htjela sam da me takvu vidi svijet kojem je do sjaja, da vidi moju ljepotu - i da se s njim oprostim - a, to se mene tie, htjela sam posljednjom vidjeti runou ovoga svijeta. Nakon toga sam posjetila svoje prijateljice, takoer posljednji put. Skakala sam od radosti i smijala se, pa su me u udu pitale "to ti se dogodilo, da si tako sretna, Klara? Da se ne udaje?" "Da, udajem se", odgovorila sam im, "a moj je mladoenja ljepi od sunca, moniji od kralja." "A kad je, po milosti Bojoj, to tvoje vjenanje?" "Noas", odvratila sam im, smijui se, "noas!" Onda sam se doma vratila i u tiini se nagledala oca, majke i sestara... promatrajui ih dugo posljednji put, upuujui im nijem oprotajni pozdrav. Ve ujem kuknjavu i alopojke to e, za nekoliko sati, odjeknuti iz kue, kad shvate da sam otila, da me nema i da me ne mogu nai. A kako bi me nali kad sam ve u Bojem naruju! Tako, im se smrailo, tiho sam sila iz svoje sobe, te krenula putem ovamo... prola maslinicima i pored Svetog Damjana, te stigla do tvoga svetog sklonita. Pozvao si me i dola sam ti... Ja? Ja sam te pozvao? Jesi, oe Franjo, nitko nego ti - prole noi, dok sam spavala. Dobro zna da nam, kad u postelju lijeemo, samo tijelo spava, dok dua budna ostaje. Prole sam noi ula kako me imenom zove... ti si to bio, oe Franjo. Opet si stajao pod mojim prozorom i zvao me: "Doi! Doi!..." I, evo, dola sam ti. Franjo je nato kriknuo i pridigao se kao da pobjei kani, ali je i odmah sjeo natrag. Napipavajui rukama, nekakvu je cjepanicu naao i u vatru ju gurnuo, a onda je opet zario lice u dlanove i ostao tako poprilino dugo, bez ijedne rijei. Djevojka je ekala i ekala, ali - kad se on nije oglaavao - strpljenje ju je izdalo, razljutila se i naglim se pokretom uspravila, sjela podvijenih nogu i uspravljena gornjega dijela tijela, stisnutih pesnica. Oe Franjo, ja sam svoje rekla, podastrla srce pred tvoje noge. Zato mi ne odgovara? Dunost ti je odgovoriti mi!

U crkvici tiina, vani vjetar divlja i vratima drma. Franjo je u nekom trenu rairio ruke, osvrnuo se uokolo - nazreo nas - te povikao kao da je u pogibelji i da spas ite: Brate Leo! Brate Masseo! Priite mi. Istodobno se zasuo akama pepela po kosi i licu - pepeo mu i u oi ue. Zar ti je nije ao, brate Franjo? upitao sam ga, nastojei mu pobuditi osjeaje. Smiluj se ovoj djevojci. Neu! uskliknuo je - po prvi mi put otkrivajui takvu tvrdou i ogorenje u glasu. Ne, neu! Neu! ponovio je, odguravajui mi ruku to mu ju bjeh na rame spustio, ne bih li ga omekao. Klara je skoila na noge, namrtivi se - lice joj je otkrivalo krajnju ljutnju; bjelodano je, u njezinoj nutrini, bio ranjen od oca joj batinjen ponos. Neu ja tebe preklinjati rekla je jetko a niti pred tobom ponizno puzati! Glavu gore i sluaj me! Besmrtna sam dua, jednako kao i ti, a u pogibelji. Obilazi gradove i sela, oglaavajui da e svijet spasiti. E, pa spasi mene! Obaveza ti je to, jer e ti se - ne uini li tako, odbije li me dua moja objesiti oko vrata i u pakao te povui. Ustani, velim ti, podaj mi odjeu to sam ju zatraila, te mi kosu odrei i u vatru ju baci, kao i ostalo to lako gori. Onda poloi ruku na moju ostrienu glavu, blagoslovi ju i oslovi me kao sestru Klaru! Skoivi na noge, Franjo je put vrata pogledao - i zakoraio onamo, oito pokuavajui pobjei. Ali, Masseo i ja smo mu preprijeili put, pa je zastao. Ustresao se silno, kao i uvijek kada bi mogao donijeti neku teku odluku protiv svoje volje. Pokunjivi se, vratio se do ognja i ondje se naslonio na stranicu loita; odrazi plamenova razigrali su se po njegovom habitu, a lice kao da mu sama vatra bjee. Odjednom smo zauli njegov glas, bolan i prkosan, izazivaki... sve u isti mah: Moe li ti, mlada konteso, keri velikoga plemenitaa Favorina Scifija... moe li bosonoga hodati? Mogu odgovorila je vrstim, ponosnim glasom. Moe li glad trpjeti, te kucati na vrata ljudima i hranu prositi? Mogu. Moe li prati gubavce i brisati ih, u usta ih ljubiti? Mogu. Moe li se ti, tako krasna, pomiriti s tim da poruni? Pa da se, kada djeca budu ulicom za tobom trala i vikala "Grbava! Krivonoga vjetice!", raduje tomu... ti koja si, lijepa neko, tako propala da si se svela na grbavu krivonogu babetinu - a sve Krista radi? Mogu, mogu ponavljala je djevojka, svaki put ruku diui kao da prisee. Ne moe! Mogu! Ki grofa Scifija u stanju je podnijeti ne samo teret obilja, nego i tegobe siromatva, golotinje i poruge. Sve ona moe to i drugi mogu. Ne vjerujem ti eno. Evina ti zmija oblizuje uho i usne toliko stoljea, ne dovodi me u napast. I druge e se gospe okupiti oko tebe, pa ete se sve ispeti na krov samostana i zavodniki gledati brau, a i oni e se popeti na krov svoga da bi u vas buljili - pa e se ubrzo tust i snaan vrag

tjelesnosti prometati tamo-amo medu samostanima. Stoga, okreni se i doma se vrati... ne elimo mi ene! ene su Boja stvorenja ba kao i mukarci, i one imaju duu - i spasiti ju hoe. ene moraju drugim putem krenuti, ako ele Boga dosei. Moraju se udati i djecu raati, dati da vrlina njihova procvjeta i ploda donese usred ljudskoga svijeta, a ne u pustinjskoj osami. Uzaludno ti je to pokuava odrediti granice vrlini, jer ona moe procvasti i ploda donijeti gdje god hoe - a samoa joj je osobito mio odabir. Inteligencija je u ena znak drskosti! Tko te je samo poduio da uzvrati na svaku koju ti kaem? Moje srce. Najednom se Franjo odlijepio od zida na kojeg se naslanjao i poeo hodati tamo-amo, spotiui se svakih nekoliko koraka. Priskoio sam da ga za ruku primim. Pusti me, mogu sam obrecnuo se na me. Ne diraj me! Zatim se naglo okrenuo, te u jednom skoku priao ognjitu - unuo ondje i zgrabio pregrt pepela, te ga estokom gestom sasuo djevojci na glavu. Natrljao joj je potom pepelom cijelu glavu, rasuo joj ga po licu i vratu, utisnuvi joj dio i u usta. Neto je mrmljao pritom - vidjeli smo da mie usnama, ali nitko od nas nije razabirao njegove rijei. Reao je pritom i stenjao, as blejao kao janje, a onda zavijao poput vuka. Postupno, nakon duga i teka obuzdavanja, glas mu je opet poprimio ljudske znaajke, pa smo u munoj tiini uli dvije njegove rijei - samo dvije: Sestra Klara... Sestra Klara... Oganj se u tom trenu razgorio, pa su se odbljesci plamenova razigrali po njihovim licima; Franjo i Klara bjehu oboje od glave do pete napraeni pepelom. Svjetiljka je uto poela treperiti, oito dogorjela i spremna zgasnuti, ali se nitko nije pridigao da dolije ulja: svi se bjesmo okamenili... a kad se utrnula i mi ostali osvijetljeni samo odsjajem vatre, opet se zauo Franjin glas, ali sada staloen i plemenit, blag, posve ljudski: Sestro Klara, dobrodola u na red!

X
Vijest da se Franjo vratio u trenu se pronijela Assisijem i okolnim selima - iz Egipta, govorilo se, gdje je znamenja iitao i uda uinio: sultana krstio i na pravu vjeru obratio, tako da je grad Damiettu kriarima bez bitke predao. Meu onima koji su uli te dobre vijesti bili su i raspreni fratri koji su se, odasvud dolazei teko posramljeni, iskupili u svomu ranijem toru. Franjo ih je doekivao rairenih ruku. Odista su svi prispjeli, pa je Portiuncula krcata bila, a trebalo je i granja nanijeti da se posvud uokolo naine nova sklonita. Doli su Bernard i

Pietro, poluzatvorenih oiju - duboko u kontemplaciji; Capella je bio neobino tih - i gologlav; Pacifico s lutnjom o ramenu... a posljednji prie Elijas, smrknut i estok, onako krupan i upavih obrva - te izbrijana brka. Pratili su ga njegovi sljedbenici, a u ruci je nosio debelu knjigu. Velika je ljubav u Boga spram tebe, brate Franjo ree mu. Sauvao te je, pustio te da traje na zemlji, kako bi imao vremena postii svoje uzviene ciljeve. Rekao bih da je pred tvojim nogama jo podosta uspona. Vrijeme ti je da shvati, brate Elijase, da je jedini ljudski cilj sjedinjenje s Bogom, a taj vrhunac moemo dosei jedino smru. Oprosti mi primijetio je Elijas ali ja sam miljenja da je jedini put kojim moemo ispuniti svoju svrhu ivot. Nemir se osjeao u zraku - svi smo u tiini ekali da bukne prijepor. Tri je dana Franjo obilazi frate, ispitivao ih i razgovarao s njima, nastojei utvrditi kojim je putem koji od njih krenuo za njegova izbivanja u Egiptu. Neki su bili otili u znamenitu Bolognu da bi ondje propovijedali, ali su ueni bogoslovi brzo ispoljili otvorenu aroganciju, pa su teko poniena braa morala uzmaknuti da spase svoj mir. Ipak, tvrdoglavo odbijajui da budu obeshrabreni, ti su fratri u tomu negostoljubivom gradu otvorili uilite u koje su mnoga nova braa dola izuavati Sveto Pismo. Nakupovali su silne knjige i prouavali ih do duboko u no, pa tako nisu ni propovijedali, ni molili, ni radili - samo naukovali. Kad je uo sve to, Franjino su srce obuzeli alost i prijezir. Propadamo, brate Leo, propadamo... sveudilj mi je govorio. ito smo sijali, a vidi... polje nam je sada prekriveno divljim makom i koprivom. Kakvi su to ueni ljudi, ti vukovi koji su upali u na mrganj? Nema koristi od znanja ni naobrazbe. Sotona u umu pribiva, Bog je u srcu... a ono je nepismeno, nikad knjigu otvorilo nije. to e biti s nama, brate Leo? Kamo idemo?... U ponor! Sljedeega je dana naiao na novaka kojeg nije poznavao. Taj mladi bjee neobino blijed, upalih obraza i krupnih oiju. Nagnut je nad knjigu bio - gutao je retke, drei libar u rukama. Nije on znao u tom trenu za Boga ni fratre, svega puanstva svekolika svijeta bjee mu nestalo iz pamenja: izmeu neba i zemlje taj mladi ovjek bjee sa samom knjigom ostao. Franjo mu je priao i potapao ga po ramenu - od ega je momak sav protrnuo. Kako ti je ime? Antun. A odakle si? Iz Portugala. Tko ti je dopustio da ima knjigu? Brat Elijas odgovorio je novak, stiui libar na grudi. Ali nema od mene dozvolu! srdito je uzviknuo Franjo otimajui mu knjigu; potom ju je zavitlao u oganj viui: "U pepeo! U pepeo!" Ali, kad je vidio kako taj mladi zuri u plamen suznih oiju, smilovao mu se te ree: Pouj, dijete moje... svake sam godine, o Uskrsu, proivljavao uskrsnue Kristovo. Vjernici bi se okupili u ckrvi kao na njegovu grobu i

plakali, neutjeno ridali, udarajui nogama po podu da se otvori. I gle! Usred naeg bi se alovanja grobna ploa zdrobila u stotine komada i Krist bi uzletio iz zemlje, te na nebo uzaao, maui nam bijelim barjakom. Samo jedne godine ne vidjeh da je uzaao - kad nam je doao neki znaajan bogoslov, svreni diplomant sveuilita u Bologni. Uspeo se na propovjedaonicu i stao nam tumaiti uzaae na dugo i iroko. Objanjavao je i objanjavao dok nam nisu glave poele padati - a te se godine grobna ploa nije zdrobila, kunem ti se da nitko onda uzaaa ne vidje. Onaj se momak, meutim, osmjelio pa mu uzvratio: Ja, brate Franjo... za razliku od tebe, ne mogu vidjeti uzaae ako mi u umu nije jasno kako je i zato Krist ustao iz mrtvih. Svu vjeru polaem u um ovjeji. Upravo zato i jesi proklet okomio se Franjo na nj, s pjenom od bijesa na ustima. Nikada, dok ivi, nee ti uzaaa vidjeti! Da "kako i zato"!?... Koje li drskosti! Proklet je um ovjeji, sinko! Brat Giles bjee zastao da pouje prepirku; silno su ga obradovale Franjine rijei - toliko da je morao akom usta pokriti kako ne bi naglas likovao. im sam uzeo Franju za ruku da bih ga poveo dalje, eto Gilesa za nama. Bog na tvoja usta progovara, brate Franjo ree. Kad ti govori, u meni se svaka tvoja rije odmah u djelo, radnju, sliku... pretvara. Jedne nedjelje, kada tebe nije bilo, doe meni ovaj isti novak, Antun, sa svitkom zamrljana papira pod mikom... doputenje pitaju' da ode u crkvu Svetog Ruffina, u Assisi, propovijed kazat'. "Rado u ti je dat', ali pod jednim uvjetom", kazao sam mu, "a to je da s propovjedaonice samo bleji... bleeee, bleeee... kao ovca. Ni rijei da ne kae, nego samo bleeee!" Mislio on da mu se rugam, pa se razljutio, te napisanu propovijed strpao pod halju. "Nisam ja ovca, brate Gile," rekao mi je srdito, "ovjek sam, pa ne blejim, nego govorim. Bog mi povlasticu dade... dar govora." A to si mu nato rekao, brate Gile? upitao je Franjo, zamijetivi kako ovaj oklijeva s nastavkom. Iskreno da ti velim, brate Franjo, bio sam posve zbunjen. Samo sam se nakaljat' mogao - nisam pojma imao to bih mu odvratio. U tom trenu, sreom, vidjeh brata Borovnicu kako se vraa iz ume s naramkom drva, pa sam mu pomogao da spusti breme... i tako izbjegao odgovor. Ima i boljeg odgovora od tog, brate Gile Franjo e sa smijehom. Odmah e vidjeti! Brate Leo, doi! Kamo emo sad? upitao sam, stresavi se pri pomisli da bi me mogao opet odvui na vrh nekakve planine pod snijegom. Sotoninoj dojilji: gradu Bologni. Na tren je poutio, a onda e gorko: Na brod vodu puta, brate Leo! Bojim se da bi i potonuti mogao... O, Bologna, Bologna, ti bi da proguta nau Portiunculu! Krenuli smo - ne, nismo hodali, trali smo, po toplu i prekrasnu vremenu. Kruke i jabuke bjehu se rascvale, prvi su se makovi zacrvenjeli po poljima, a livade se osule utim maslakom i bijelim tratinicama. Topli je povjetarac puhao, onaj to pupove rastvara - a kao da je stigao i do moga srca, pa se i ono otvorilo. Ne znam zato, ali sam svih tih proljetnih

dana razmiljao o sestri Klari, radostan to je Franjo posredovao kod biskupa njoj u prilog i nagovorio ga da joj prepusti pustinju Svetog Damjana. Jednog smo jutra stigli u Bolognu, golem i velianstven grad ulica krcatih ljudima, trnica s hrpama voa i povra, lijepih ena koje su prolazile jaui na konjima... kose ukraene raznobojnim perjem. Skrenuvi u neku usku ulicu, izbili smo na trg oivien drvoredom, pomalo zabaen u odnosu na sredite grada. Franjo se osvrtao neko vrijeme uokolo, a zatim produio put Bogoslovije to ju brat Elijas bjee utemeljio s nekolicinom nove brae. Pokucao je na vrata, urno uao i zatekao se u prostranoj dvorani u kojoj je, za dugakim uskim stolom, sjedilo petoro ili estoro bra e, itajui. Zidovi te prostorije bjehu prekriveni kartama i policama krcatim knjigama. Otpadnici! proderao se Franjo. Otpadnika brao, to radite ovdje, meu ovim avoljim alatima? Sram vas budi! Preneraeni fratri poskakali su na noge, dok je Franjo - hodajui gore-dolje gnjevno zatvarao knjige to su ih itali i vikao: Jadi vas snali, otpadnika brao! Zaboravili ste Kristove rijei: "Blaeni duhom siromani!"... Bog je meni naredio da prost i neuk budem, kad me za ruku uze i ree: "Doi, odvest u te na nebesa najkraim putem... a ti, zauzvrat, primi svoju brau za ruke i vodi ih onim putem to u ga ja tebi pokazati!" Primih ja stoga za ruke sve vas, ali vi mi se oteste i poeste slijediti iroki put to Sotoni vodi. Ustajte sad, sve te knjiurine maknite s polica i u dvorite, na gomilu s njima. Ti, brate Leo, brzo da si mi baklju pribavio! Vi ostali: odlazite istoga asa, vratite se to moete bre Portiunculi, majci svojoj. U ime svete Poslunosti - idite! Nagomilao je knjige, zemljovide i drevne rukopise nasred dvorita, a uto mu ja priskoih baklju nosei. Ovamo... brata Ognja mi daj ree kad me je spazio, uze glavnju, kleknu te ju gurnu u sredinu, pri dnu hrpe; potom se prekriio i dodao: U ime svete Poniznosti i svete Neimatine! Zatim se obratio brai koja bjehu dola ondje studirati: Koliko vas je? Sedmorica. estoricu vas vidim, gdje je preostali? U eliji. Bolestan je. Neka se digne. Uzmite ga na plea i krenite. Ja u nai klju i zakljuati. Kad je sve bilo sreeno po njegovoj volji i ona estorica, nosei bolesnog drugara, otila, a od pergamena i papira ne ostade nita osim hrpice pepela nasred dvorita, Franjo se sagnuo, uzeo neto onog pepela u ruku i protrljao ga meu dlanovima. Pogledaj, brate Leo. itaj... to ti ova knjiga govori? Kae da ovjekovo znanje nije nita drugo do li pepeo, brate Franjo. jCeniza y nada! jCeniza y nada! Kako je vikao udni fratar u bijeloj mantiji, onaj kojeg smo u Rimu sastali. To je sve? Zar ti ne kae drugo neto? Pogle - ovdje, na dnu druge stranice. to vidi?

Nagnuo sam se preko njegove ruke i proitao: "Bog pogleda dolje, zemlju vidje, te povika svom sinu Ognju: 'Ognju, sine - tako mu ree - 'zemlja je kvarna, njezin se smrad do nebesa die. Sii i u pepeo ju pretvori!'" Ne, ne kae tako energino se usprotivi Franjo. Ne pie "Sii i u pepeo ju pretvori", nego "Sii i oisti ju!"

X
Franjo se tako arko elio vratiti u Portiunculu, da je postao nervozan i mualjiv: oito je bilo da se bori bi li, ili ne bi, donio neku teku odluku. Kad sam se probudio narednoga jutra - no smo proveli u peini nadomak Portiuncule - vidjeh ga kako uasnut na noge skae. Straan sam san usnio, brate Leo! Dii se brzo. to si sanjao, brate Franjo? Drugaiji se pastir pojavio. Ovce mu silaze u dolinu, na bogate panjake, pa su pretile i punih trbuha. Ne razumijem, brate Franjo... Ovce u dolinu silaze, ali mi, brate Leo, ne elimo pretili postat'. Mi emo ostat' u planinama i napasati se na kamenjaru. Oprosti mi, brate Franjo, ali ja te nita ne razumijem, velim ti... I plesat' emo, rukama pljeskati, a Bog e ugodno doko- liariti promatrajui nas iz visina. Slae li se, brate Leo? Krenuo je zatim brzim korakom, elei to prije stii - dok sam ja epesao za njim, dobrano hramljui. U Portiunculu smo stigli upravo u vrijeme paljenja svijea - braa se bjehu skupila, a Elijas im je drao govor. Zadravajui dah, sakrili smo se za drveem i naulili ui kako bismo ulovili njegove zavrne rijei. Brao moja zborio im je rekao sam vam jednom i opet vam kaem: na red nije vie novoroene. Odrastao je, pa mu djeja robica tijesna postade - treba nove i komotnije halje, odjeu odrasla ovjeka. Posvemanja Neimatina valjala je onda kad su nam dvojica-trojica brae put utirala. Bosonoga su ta braa hodala - korica hljeba, kao milodar isproena, bila je dovoljna da im utai glad, a oronula koliba dostatna bjee da im zaklon prui. Ali sada, slavljen budi Gospodine, vojska smo postali, pa je potpuno Siromatvo prepreka na naem putu... neemo ga vie. Moramo sagraditi crkve i samostane, odaslati misionare nakraj svijeta, te nahraniti, odjenuti i osigurati sklonite za tisue brae. Kako bismo to mogli u potpunoj Neimatini! Spustio sam ruku na Franjinu: sav se tresao. uje li ti to? Jesi li ga uo, brate Leo? apnuo mi je. ele izbaciti Siromatvo iz njegova doma! Oi su mu se suzama napunile - bio je spreman izletjeti iz zaklona i razvikati se, ali sam ga uspio zadrati. Tiho, brate Franjo, tiho... Poujmo to jo hoe rei. Strpljenja! Elijasov glas sve je vie sliio grmljavini: I besprijekorna je Ljubav zapreka. Prva su braa pjevala i igrala kolo na ulici, djeca su ih gaala kamenjem i limunovim korama, mukarci ih nemilice mlatili, a ti su fratri ipak ljubili ruke koje su ih zlostavljale. To je, po njima, bila beskrajna Ljubav. Dijete, pak, moe ispraiti - ali ne i

vojsku! Naa inaica savrene Ljubavi ne nosi rubac da otare suze, nego vitla maem da obrani pravedne i pobije iskvarene. Naa je Ljubav naoruana do zuba! ivimo meu vukovima, te stoga moramo lavovi postati, a ne janjad. I Krist je lav bio. Toliko, prijatelji, o bezgraninoj Ljubavi. Ni savrena nam Obinost, Jednostavnost... vie ne odgovara. Um je veliki Boji dar ovjeanstvu upravo se razumom ovjek izdvaja od ivotinja. Obaveza nam je stoga da obogaujemo na um, da uspostavimo kole u kojima e braa moi nauk stjecati, kako bi prestala sluiti za sprdnju svima i svakomu. Valjano je srce, i ono je dar od Boga; ali, nijemo je - ili uti, ili prezire rije. Um, dotle, Rijeju upravlja kao svojim maem, a Rije je, brao moja, Boja ki. Moramo biti Kristovi ratnici, a ne Kristove lude - a nae je najpouzdanije, oruje prvog izbora, upravo Rije. Klanjamo se pred bratom Franjom i ruku mu ljubimo - on je dosad svoju dunost sjajno obavljao. Podojio je na red dok je novoroene bio, ali je on sad odrastao: klanja se i ljubi roditeljsku ruku - ali polazi na svoje putovanje, ostavlja ga za sobom. Zbogom, brate Franjo, mi odlazimo! Franjo se vrpoljio tijekom cijeloga Elijasova govora - htio je utrati meu brau, ali sam ga vrsto drao za ruku. Strpljiv budi, brate Franjo govorio sam mu. Neka zavri, da vidimo dokle e ii. San... onaj san mrmljao je Franjo. O, kad bi nam Bog priskoio u pomo! uli smo potom fratre kako pljeu i oduevljeno kliu. Pretpostavio sam da mnogi nedvojbeno grle Elijasa, a drugi da mu ruku ljube. U tom se asu Franjo nije vie mogao obuzdati - jednim se impulzivnim skokom naao na vratima crkvice. Slijedio sam ga... Kad su ga braa ugledala, odmaknue se od Elijasa koji na sredini sam ostade - a svi umukli kao okamenjeni. Elijas je drao pastirski tap dulji od njegove visine... Franjo se ustremio na njega. Gdje si taj tap naao, brate Elijase? upitao ga je drhtavim glasom. S braom sam razgovarao Elijas je otvoreno izbjegao odgovor. uo sam, sve sam uo. Ali, o tapu sam te pitao. Gdje si ga naao? Ne znam. Da kaem kako je rije o udu?... Dok sam jutros kunjao, poivajui glavom na kamenu, prie mi fratar koga nikad ranije nisam vidio, ali izvanredno tebi nalik, brate Franjo, zabi ovaj kolac u zemlju kraj mene i istoga trena nestade. Da nisi ti to, kojim sluajem, bio, brate Franjo? Jesam, ja sam to bio... neka mi je ruka prokleta! I ja sam kunjao, ba kao i ti procijedio je Franjo, stiui ake. Jest, ba sam ja to bio, brate Elijase. Zatim, posve neoekivano, kao da sama sebe ispravlja, ree: Ne, nisam ja to bio... mora da ti je netko drugi taj tap donio blagoslovljena mu ruka bila! Elijas je promatrao smuenog Franju smjekajui se blagonaklono - dok su se mnogi fratri potajice cerekali; dvojicu sam, za mojim leima, uo kako apu: Siao jadnik s uma... ree prvi.

 uti drugi e. Trebao bi saalijevati siromaka. Bernard, Pietro i otac Silvestar prvi su prili Franji, a potom i ostali od izvorne brae pohitae da mu ruku poljube. Elijas i njegova sljedba izdvojie se na drugom kraju, dok su za tom braom novaci stajali u utnji i nelagodi, usne si grizui - bjelodano se tako s plaom borei - dok im je Franjo prilazio, jednomu po jednomu, blagosiljajui ih podignutom rukom, a blijeda lica osjenena gorinom. Kad ih je sve blagoslovio, stolac je zatraio da bi mogao sjesti, jer je umoran bio, dok je ipak elio uputiti brai nekoliko rijei. Masseo je otrao i ubrzo se vratio sa stolcem, Franjo se doslovce sruio na nj, te potom dugo ostao pognut, licem meu dlanovima, bez ijedne rijei. Stojei tik uza nj, zamijetio sam kako mu se ile na sljepoonicama napinju - dao sam znak Borovnici da mu donese pehar vode... otpio je dva gutljaja, promrmljavi "Blagoslovljena, sestro Vodo", potom duboko uzdahnuo, ustao i irom raskrilio ruke. Brao moja ree jedva ujnim glasom, guei se brao... Bog mi je povjerio pregrt sjemena, pa sam ga posijao. Digao sam ruke prema nebu, molio Gospodina da kiu poalje, pa je kie bilo. Molio sam ga da sunce poalje, tako da moje klice mogu rasti - pa je sunce poslao, klice su izrasle i polje se zelenim itom prekrilo. Sagnuo sam se da vidim kakvo mi je to sjemenje Bog povjerio, pa vidjeh: posveeno ito - ali i divlje makove. Takva je volja Boja, pomislio sam... Tko zna, lijepi su makovi u itu, crni je kri u njihovu crvenom srcu - moda ljepota ovjeka hrani ba kao i penica. Blagoslovljeni i makovi, dakle! Stoga, brao moja - vi koji ste klasje i vi koji ste makovi - poujte me: veeras u vam neto tegobno kazati. Vjerujem, naime, da je brat Elijas u pravu. Da, ja sam svoju dunost obavio. Kad je trebalo sijati, sijao sam... a neka sada drugi natapaju, anju i etvu pobiru. Ja nisam bio roen da berem, plodove uivam... nego da uzorem, posi- jem i da onda odem. A kunem vam se, ne elim otii. Silno vas volim, brao moja, oboavam nae bratstvo - pa kako bih vas mogao ostaviti? Ali, ini se da mi je prole noi Bog u san doao... Nisam ga vidio, samo sam mu glas uo: "Franjo", kazao mi je, "uinio si to si mogao, ti vie ne moe. Poi sada do Portiuncule, ondje jedan brat dri tap to mu iznad glave see..." Tada mu je glas pukao. Dok smo svi zinuli ekajui to e se zbiti, Elijas je koraknuo naprijed, ali ga je Franjo presjekao otrim pogledom, pa je zastao kao ukopan. Kunem vam se nastavio je da bi to Elijas mogao biti... ta mi misao nikad nije u glavu dola. Oprosti mi, Boe, to to kaem - ali on je opasan: vrline to ih zagovara suprotne su onima na kojima je na red utemeljen i uvren. Posvemanja Neimatina, beskrajna Ljubav i savrena Jednostavnost nisu za njega! On je za osvajaa roen, a te vrline osvajau ne prilie... Ja sam imao Bernarda na umu, ljubitelja samoe, ili gospara Pietra, ili oca Silvestra. Oni bi vodili Kristovo stado panjacima koji mu odgovaraju - sunu tlu, posveenu kamenjaru, grmlju to se upali ali ne sagori. Te sam ja bio odabrao, ali Bog je izabrao drugoga - pa nek' se njegova i vri!... Ne prilazi mi, kapetane Elijase. Pozvat' u te kad mi bol splasne i srce se omeka, kada mi ruke koje u na tvoju glavu spustiti ne

budu drhtale, ni dlanovi bridjeli od groze, nego kad budu mirni kao ljubav sama. Prekriio je ruke na prsima i digao glavu. Iscjedak iz oiju opet mu se poeo slijevati niz obraze, prekrivajui mu brkove i bradu krvlju i gnojem. Bol je trpio, ali je usne grizao i nikom nije otkrivao koliko pati. Iako ne razumijem, Gospode nastavio je apatom nita ne pitam... ta, tko sam ja da postavljam pitanja? I ne opirem se - tko sam ja da otpor pruim? Tvoje su nakane zdenci bezdani, kako bih se ja mogao u takav bunar spustiti i dubinu mu provjeriti? Ti gleda tisuama godina unaprijed, pa tako i prosuuje. Ono to se danas ini nepravdom u sitnu ovjejem mozgu, tisuama godina kasnije bit' e majka ovjejeg spasenja. Kad ne bi bilo onoga to danas nepravdom nazivamo, ovjeanstvo moda nikada ne bi doivjelo istinsku pravdu... Dok je to govorio, Franjin lik sve vedriji bjee - bjelodano, te su mu misli bile posve svjee, kao da nikad ranije nije na njih naiao, pa mu se srce zamjetno smirilo. Okrenuvi se sa smjekom Elijasu, kimnuo mu je da prie; ovaj mu i doe, vrsto drei pastirski tap u ruci. Sagni glavu, brate Elijase rekao mu je blagim tonom. Blagoslov u ti moj udijeliti... mirnom rukom, vidi da mi vie ne drhti. Poloio je zatim obje na Elijasovu glavu, te e sveano, dubokim glasom: Bog je tajanstven, nedokuiv. On svoju boansku milost meu ljudima po svojoj dijeli, njegove mjere nisu kao nae. Misao je njegova takva da joj se ovjek svojim umom ne moe ni pribliiti, a da ne bude pretvoren u pepeo. Daj mi tvoj tap! Elijas je neko vrijeme oklijevao, a tada odmae tap, vrsto ga stiui u ruci. Franjo je, meutim, pruio ruku i ponovio zapovjednikim tonom: Daj mi taj tap! Naposljetku, pognuvi glavu, Elijas mu je predao tap, na- to je Franjo nastavio jednakim dubokim glasom: Bog je izdao naredbu, brate Elijase, a ja ga sluam. Gospode, ako sam pogreno protumaio tvoju rije, daj mi nekakav znak. Daj da zaujem grom iz vedra neba, ili udari u vrata da se u treice polome... ili mi ruku odsijeci prije nego to ju poloim ovom ovjeku na glavu da bih mu blagoslov udijelio. ekao je u tiini, ali se nita dogodilo nije. Onda je digao ruku estokim pokretom i uzviknuo: Brate Elijase, polaem ruku na glavu tvoju, pogni ju. Brate moj, predajem moje stado tebi na brigu. Vodi ga kamo ti Bog pokae, napasaj ga kako ti Bog svjetuje. Ne mora vie meni raune polagati, nego samo Bogu. U mojoj je moi jo jedino da ti blagoslov dadem... i blagosiljam te, brate Elijase. Uzmi ovaj tap, stupi naprijed i stado povedi! Suze su mu navrle iz oiju, s krvlju se mijeajui; premda ih nije vidio, osvrtao se uokolo fratre traei, kao da se hoe sa svakim pojedinano oprostiti. Oprostite mi to plaem, brao ree otirui oi rukavom svoje halje. Nisam pojmio da je rastanak tako bolan. Sretan vam put! Ne tugujte, neu vas napustiti, zauvijek u s vama ostati, nevidljiv i nijem. Viat' ete me samo nou, u vaim snima... A vi, tri divne i nerazdvojne

sestre - sveta, trostruko plemenita Gospo Neimatino, suprugo moja, sva u dronjcima, bosonoga i gladna; sveta i takoer trostruko plemenita Ljubavi, Marijo koja ne nosi rupca da suze svoje brie, ni maa da ubija njime, nego mjesto njega djetece Boga koje doji; i ti, sveta i trostruko plemenita Jednostavnosti, koja na sva pitanja uzvraa "Ne znam, ne znam", ali se potom sveznajui smjeka - sve vas tri preklinjem da ne napustite brau moju, nego da ostanete uz njih u svim nedaama. Trite oko stada kao uvijek budni psi uvari i ne dopustite nijednoj ovici da zabludi. Umuknuo je zatim, proao obnevidjelim oima jo jednom preko naih lica i nasmijeio se; nije njegovo srce jo bilo ispranjeno. Kada bih birao pticu koja bi trebala biti urezana u peat naega reda, koja bi to bila, djeco moja? Ne bi to bio orao - brat Elijas, a niti paun brat Capella; ne bi ni slavuj - brat Pacifico; ne bi ni divlji golub, koji tako ljubi samou - brat Bernard, a niti zlatna vuga - brat Leo... nego eva kukuvija. Nasmijan kao rijetko kad, poeo je nizati pohvale toj ptiici: Sestra Kukuvija nosi kapuljau ba kao i mi, perje joj je zemljane boje, gotovo kao i nae mantije, a jednako je obina i skromna. Lijee od polja do polja, s grane na granu, u potrazi za zrnom ita da ga kljucne, a jutrom - svakoga jutra, ne sustajui - uzlijee visoko u nebo, te pjeva opijena svjetlom. Na tren ti nestane s vidika, a onda se ustremi prema tlu... ba kao grudica ilovae. Tako sestra Kukuvija izgovara svoju jutarnju molitvu: uspinje se Bogu i zatim se na zemlju vraa. Nato je Elijas digao ruku, najavljujui da bi govorio. Onaj tko sije, brate Franjo, u istoj radnji i anje, jer mu je na umu okus budueg uroda. Blagoslovljen si ti, brate Franjo, budui da si savreno proveo zadau to ti ju je Bog povjerio - sjetvene radove. Sada, mirna srca i jasne svijesti, preputa predvodniki tap drugoj ruci. A kad se pred Bogom pojavi, brate Franjo, ruke e ti biti pune itnih klasova. Diem ovaj tap i priseem ti da u put to si ga ti utro, dovoljno irok samo za trojicu-etvoricu brae da usporedo kroe, pretvoriti u poljane kojima e se kretati tisue njih. I vrline na kojim si ti utemeljio na red nadogradit' u tako da zadovolje ne trojicu-etvoricu brae, nego tisue njih. I ovu u skromnu Portiunculu - prisegu ti moju dajem - preobli kovati u monu tvru i Boju palau. Posto to ree, naredio je da se dva stolca stave uz ognjite, te je povevi Franju za ruku - njega posadio na jedan, a sam na drugi sjeo. Potom smo, najprije braa a zatim novaci, svi poljubili najprije Franjinu, a onda i Elijasovu ruku. Fra- njino je lice pritom bilo spokojno i snudeno, dok je Elijas zraio trijumfom - njegove oi, usta i dojmljiva donja vilica svjedoile su o snazi autoriteta.

10

Narednoga se dana Franjo sagnuo i poljubio prag Por- tiuncule, a zatim je primivi se moje ruke, poto me dugo traio pruajui svoju naslijepo po zraku - gorko rekao: Idemo, brate Leo. Iz svoga smo doma izbaeni. Krenuli smo stazom kroza umu - spoticao se svakih nekoliko koraka, pa sam ga morao vrsto drati da se ne sudara s drveem. Kad smo se domogli kolibe od granja, to ju je jednom podigao svojim rukama, sjeo je na tlo i uinio pokret glavom kao da se osvre uokolo. Zamraio mi se svijet, brate Leo zavapio je. Zar sam posve oslijepio? Nita ne vidim, brate Leo, nita ba! Otac Silvestar upuen je u mnoge tajne naine lijeenja rekoh mu. Govori se da, izmeu ostalog, i oi lijei... Idem ga pozvati. Nemoj, brate Leo, nek' mi bude kako jest. Zapravo, dobra mi je ova tmina: ne vidim svijet oko sebe, ali zato bolje vidim njegova Stvoritelja. Zautio je potom; vidjelo se da ga mue sve tei bolovi, pa je - da bi ih smetnuo s uma - misli usmjeravao bilo kamo drugdje. Tako me jednom, pokazujui mi da priem blie jer nije mogao glasnije govoriti, upita: Kako je sestra Klara? Kako je ona? Umalo sam je zaboravio... zaista, odavno je ne vidjeh. Ali, siguran sam da je Bog nije zaboravio. Kai mi, to je s njom? Posluala je tvoje upute, brate Franjo, i otila u Svetog Damjana da ondje ivi asketskim ivotom. im su asike gospe doule za to, poele su hrliti onamo da bi je mnogo toga pitale, a neke se nakon toga nisu rado ni vraale doma, jer im se Klarin ivot uinio izvanredno bogougodnim. Sve je potuju, a prva koja je trajno ostala uza nju bila je sestra joj Agneza: ula je u samostan, ostrigla kosu i halju odjenula. I mnoge jo blagonaklono gledaju na njezino sestrinstvo, veinom joj djevojke prilaze, ali su ondje i dvije-tri udane ene. Klara ti je poput kaplje meda: pelice dolijeu sa svih strana, razdjeljujui usput imovinu sirotinji i opratajui se od svijeta u previranju, te nalazei potom u Svetom Damja- nu mir Gospodnji. Neka joj Bog bude na pomoi ree Franjo. ene su divlja, neukrotiva stvorenja. Samo ih Bog moe obuzdati, samo on! Budi uvjeren, brate Franjo, da Klara kroi tvojim stopama - korak po korak. Kao i ti svojedobno, i ona obilazi gubavce, pere ih i hrani; kao i ti sipa pepeo u jelo kako joj ne bi okusom previe godilo tjelesnomu... Po cijele je noi budna, samo moli, pa je tijelom ve starica, obrazio su joj upali, a oi zamagljene od suza. Tako se ona sprema pred Boga izai. Otac Silvestar, jedini od svih fratara, povremeno ide tamo da vidi to se dogaa u njihovom samostanu, a ako se neka od sestara hoe priestiti, on je ispovijedi. Trenutak sam se pokolebao, ali sam onda odluio nastaviti: Brate Franjo, ako mi dopusti... jo bih ti neto rekao: u Svetom se Damjanu svetakije ivi nego u Portiunculi. Zato? Zato jer sestra Klara vrsto dri uzde u rukama, a ti si svoje prepustio... i to komu - Elijasu! Nisam ja pobunio se Franjo. Nisam mu ih ja u ruke dao, nego Bog. Tako mi je naredio, njegov sam glas uo. Ti dobro zna, brate Franjo, da je Sotona u stanju kri votvoriti glas Boji, kako bi ovjeanstvo smutio rekoh ne tedei ga.

 Umukni! odvratio je, zamjetno se stresavi. Srce mi nadvoje cijepa... A, ako ono nije bio glas Gospodinov, onda sam odista pokojni! Iscjedak iz oiju opet mu je jae potekao, a i strani su se bolovi vratili. Silno ga alei, sjeo sam uza nj i zagrlio ga. Oprosti mi, brate Franjo. Jesi, Boji si glas uo... ne plai. Nita mi nije na to rekao; pokrio je oi dlanovima i zari- dao od boli. Te noi nije zaspati mogao. Svako malo je izlazio iz kolibice, kako me ne bi budio svojim jaucima - ali, kako sam uope mogao sklopiti oi?... Srce mi se slamalo, pa sam - im je svanulo - otiao potraiti oca Silvestra. Vrati se i oganj naloi dao mi je upute a ja u brzo doi s priborom za paljenje rana... pa neka nam Bog bude na pomoi! Zatekao sam Franju kako sjedi pred ulazom, s glavom meu koljenima kako mu obiaj bjee - te s rukama ovijenim oko nogu. Spavao je, pa sam se na prstima provukao da bih potpalio vatru. Zatim sam sjeo do njega, ekajui oca Silvestra. Franjo je s vremena na vrijeme duboko uzdisao valjda je neto sanjao - a kako su mu koljena drhtala, glava mu je padala sve nie... uskoro bi mu bila pala do tla, ali su ga koraci oca Silvestra, koji je dolazio kroz umarak, uznemirili, pa se probudio. Pruio je ruku i napipao me. To si ti, brate Leo? Jesam, brate Franjo. Smiri se, zato tako drhe? Klekni, brate Leo. Klekni i pridrui mi se u zazivanju sestre Smrti da doe po mene. Ne mogu vie... Dok je on tako jadikovao, otac Silvestar pojavio se nosei dugaak komad eljeza u ruci. Tko si ti? pitao je Franjo bojaljivo. Ja sam, otac Silvestar. Doao sam ti oi izlijeiti... uz Boju pomo. Odagnat' u bol da se opet moe posvetiti molitvi. I bol je molitva, oe Silvestre, i ona je molitva... ree s uzdahom, lijeui leimice na zemlju. Otac Silvestar se prekriio i utisnuo ono eljezo u oganj, te ga drao ondje dok se nije uarilo. Zatim ga je uzeo i primaknuo se Franji - koji ga je nazirao kao sjenu nad sobom; razaznavao je i uareno gvoe - u bolnu iekivanju, ruku odbaenih od tijela. Brate eljezo zavapio je nemoj da previe patim, molim te. Jer, ja sam od mesa i krvi, a ne od gvoa kao ti, ne mogu mnogo otrpjeti. Zazivaj Boga da ti hrabrosti dade, brate Franjo ree mu otac Silvestar. Stisni zube i njima se za ivot dri. Ka- uterizacija opako boli. Ali, prije nego to je Franjo stigao Boga u pomo pozvati, otac Silvestar pritisnuo mu je uarenim metalom krvne ile na sljepoonicama - bolesnik je strano kriknuo i onesvijestio se. Zalili smo mu lice vodom, te ga podigli i unijeli na prostirku u kolibi; kad se povratio, poeo se od bolova previjati i griti, preklinjui sestru Smrt da doe i njih ga oslobodi. Otac Silvestar ostao je uza nj, molei, dok sam se ja nii- ce bacio i briznuo u pla. Kad se Franjo pribrao i podigao glavu, sav sam protrnuo: na sljepoonicama mu bjehu dvije duboke rane, a iz oiju - dva urka krvi. Pruio je ruku da moju napipa, pa kad ju je naao, oajniki ju je stisnuo.

 Brate Leo, brate Leo... kazao mi je stenjui reci, zar nije Bog beskrajno milostiv... inae bih ve bio umom u kaos potonuo. Zar njegova milost nije bezgranina... kad mi daje snage da se odrim! Pomisli na Krista na kriu rekoh mu. Misli na avle zabijene kroz njegove ruke i noge, krv to mu je tekla iz rane na boku. Mislim. Ali on je Bog bio, a ja sam sama glina odvratio je klimajui glavom. Uspravio se zatim u sjedei poloaj, naslonio bradu na koljena i ostao tako cijeli dan - bez ijedne rijei. Predveer sam otrao do Portiuncule da od brae izmolim koji ulomak kruha. Strana to veer bjee: uareno nebesko tijelo*, to se naziralo kroz kronje drvea, ne bjee sunce na zalasku, nego golema ognjena kugla to je zapalila umu ondje gdje je prohujala - umoviti obronci, kamenjar, visoke utvrde Assisija u daljini... sve bjee obasjano ognjem. To vatreno tijelo, uma u poaru, moje uznemireno srce - sve kao da bjee istim ognjem zahvaeno, pa sam pohitao da me stihija ne proguta. Smirio sam se tek kad sam dospio pred Portiunculu, ali me pogled na voljenu, a sada sirotu kolijevku naega reda ispunio tunim sjeanjem na ondje provedeno vrijeme, na sate neopisive ljepote: molitve, posveene razgovore, blaene veere kad nam je kora suha kruha bila dovoljna da utaimo glad... one ure kad nas je Franjo obasjavao poput blaga sunca. Zastao sam na tren da doem do daha - i zauo kako se unutra fratri grohotom smiju: jedan od njih podrugljivo je oponaao Franjin glas, a drugi su se valjali od smijeha. Ali, im sam uao, vidjee me i utihnue. Nije bilo nikoga od stare brae - kasnije pridola veerala su, jedui svoje obroke s tla. to se dogodilo s dragim siromakom? upitao je jedan od njih ironino. Zar vie ne pjeva i ne plee? I ovdje smo uli njegove vriske drugi e grubo. Je li mu to otac Silvestar oi vadio? Nita im nisam odvratio - iako mi se srce bilo usplahirilo, itei u grudima poput guje pune otrova; znao sam da bi,
* Poetkom 13. stoljea, a osobito u listopadu 1202. godine, velik je broj golemih meteorita nekoliko mjeseci osvjetljavao nebo nad velikim prostorom od Mezopotamije do Zapadnog Sredozemtja; iscrpne opise tog fenomena ostavili su arapski astronomi, koju su - kao to se smatralo mnogo stoljea prije i nakon njih - ostavili svjedoanstva o "zvijezdama koje se prolijevaju s nonoga neba".

ako otvorima usta, samo uvrede i psovke iz njih pokuljale, a kako sam se Boga bojao, zadrao sam svoj mir. Uzeo sam ulomi kruha to mi ga dadoe i otiao odande.

X
Zbog Franjine bolesti nismo mogli ni pomiljati da nekamo odemo. Otac Silvestar svakodnevno nam je dolazio, pa je tako jednoga jutra donio i poruku iz Svetog Damjana.

 Sestra Klara ti ruku ljubi, brate Franjo, i moli te da je posjeti. Kae kako jo nisi bio u njezinu samostanu ni sestre joj blagoslovio, te da stoga nisu imale prigodu vidjeti te ni uti utjenu rije s tvojih usana. A ene su one, premda sigurne u Bojim njedrima, ipak panje eljne... Sestra ti Klara, preko mojih usta, alje ovu poruku: "Udostoji se darovati nam tvoju nazonost u Svetom Damjanu, brate Franjo, da te vidimo, ujemo te i utjeimo se." to ti misli, oe Silvestre? Da odem? upitao ga je Franjo, neodreeno klimajui glavom. Svakako, brate Franjo. ene su one, smiluj im se. Oe Silvestre, jo u se jednom izraziti parabolom. Brate Leo, i ti pouj. Eh, kad bi i ostala braa bila ovdje da posluaju... Jednoga je dana prior nekog samostana otjerao jednog od monaha, jer je dodirnuo ensku ruku. "Ali, vjeri je ona odana i ruka joj je ista", prosvjedovao je taj fratar, na to mu nadstojnik odgovori: "I kia je ista, ba kao i zemlja, ali kada se spoje blato nastaje. Tako je i kada muka ruka ensku dotakne." Teke su to rijei, brate Franjo ree otac Silvestar. Posebice je enama teko takvo neto uti. Ma, tvre su one od mukaraca rekoh, u strahu se sjeajui mladih gospa koje sam vidio u ivotu... svih onih ruku koje sam elio dodirnuti. Na tisue! Pomisli na Blaenu Djevicu podsjetio ga je otac Silvestar. Nitko njezinu ruku nije taknuo, ak ni Josip uzvratio je Franjo, koji se cijelo to vrijeme kriao. ini se da si zaboravio Evu! Dakle, to da odgovorim sestri Klari? ekat' e me na vratima Svetog Damjana... to da joj kaem? Reci joj da u doi kada put od Portiuncule do Svetog Damjana bude pokriven bijelim cvijeem. Drugim rijeima, nikad - jesi li to mislio? Nikad i uvijek, oe Silvestre, dvije su rijei to ih samo Bog smije izgovoriti. Mogue je da je ba sad, dok mi razgovaramo, Bog bijelim cvijeem put prekrio. Brate Leo, hajde pogledaj! Otac Silvestar u nevjerici je kimnu glavom, ali sam ja ustao i pohitao van srce mi je estoko lupalo. Krenuo sam stazom kroza umu, jutro jo bjee, a tako hladno da je ovjek mogao pomisliti kako je tlo pod snijegom. Otkucaji srca kao da su mi se uz grlo uspinjali - siguran sam bio da neko udo predstoji, u zraku je mirisalo. Naime, Franjino se lice - premda pod usirenom krvlju - ozarilo dok mi je govorio: "Brate Leo, hajde pogledaj!" jer je u njegovim mislima put ve pod cvijeem bio. Potrao sam, izbio na seoski put i uskliknuo od ushita: cijela je cesta blatnjava njezina sredina, okolno kamenje, ivica - bila pokrivena bijelim cvjetovima... i to sve dok ju se moglo okom pratiti! Pavi na koljena, zahvalio sam Nevidljivomu, a zatim ubrao kiticu tog cvijea i pohitao natrag u kolibu... uavi ubrzo u nju bez daha od napora i radosti. Brate Franjo povikao sam s vrata cijeli je put pod bijelim cvatom. Pogle', donio sam ti struak. Otac Silvestar bacio mu se pred noge i cjelivao ih: Oprosti mi, brate Franjo, to sam sumnjiavo odmahnuo glavom; nisam vjerovao...

Uzevi cvijee, Franjo ga je stavio na svoje krvave kapke i rane na sljepoonicama, mrmljajui "Oe... Oe...", ljubei latice i suze lijui. Zato ste iznenaeni? upitao je okrenuvi se prema nama. Sve je udo! to je voda koju pijemo, zemlja po kojoj kroimo, no to se na nas svake veeri sputa i zvijezde donosi? to je sunce, mjesec?... uda su sve to! Pogledaj samo najjadniji list na drvetu, pogledaj ga u svjetlu - kojeg li uda! Raspee naslikano na jednoj strani - okrene ga i to vidi na drugoj: Uskrsnue! Nije stvar u listu, brao moja, nego u naim srcima. Brate Franjo otac e Silvestar, ruku mu ljubei htio si znak od Boga i dao ti ga je: Gospod ti je put cvijeem posuo. Da odem i kaem sestri Klari da te oekuje? Da, kai joj da stiem. Reci joj da to nije stoga to sam ja htio, nego zato jer mi je Bog zapovijedio. Ponesi joj ovo cvijee to je s neba palo... pa se, kad je zemlju dotaklo, cijelo krvlju prekrilo. Tako govorei, dao je ocu Silvestru okrvavljene cvjetove to ih je drao u ruci.

X
Nakon to je otac Silvestar otiao, kleknuo sam da raspirim oganj, te zatim ugrijao vode i umio Franji lice, oprao mu ruke i noge, a i kosu mu u red doveo, sluei se mojim prstima kao eljem. Rairenih ruku, dopustio mi je da se bavim njime kao da je malo dijete. Kad sam dovrio posao, uzeo sam ga za obje ruke i podigao - ali su ga koljena izdala, nije se mogao na noge osoviti. Kako emo, brate Franjo? upitao sam ga u oaju. Koljena te ne dre. Zanemari ti moja koljena, brate Leo, o mojoj dui brini. Ona e me poduprijeti... samo kreni! Za usne se grizui i napinjui se iz sve snage, izaao je iz kolibe i nekako poosmo stazom. Brate Leo, koliko ti puta moram kazati da je ljudska dua boanska iskra ree mi kad smo poodmakli da je, drugim rijeima, svemona. Ali, slabo mi to znamo, pri- tiui ju tijelom, pod naim ju salom drei. Eh, da nam je nekako ju osloboditi! Trenutak kao da se skanjivao, a onda e: Ti misli da ne mogu hodati, jel'? Misli da mi dua ne moe tijelo podnijeti? E, pa sad e vidjeti! Stao je zatim gaziti putem vrstih koljena, ni najmanje klimavih! Kad smo izali na cestu, pogledom potraih ono cvijee - ali bjee nestalo, ba kao da je bilo samo zimski mraz to ga je otopilo izlazee sunce. Franjo se prekriio, pa e ganuto: I to je udo. Ono se cvijee spustilo s neba, prenijelo poruku i u nebo se vratilo. Nije htjelo da ljudske stope njime kroe. Zautjevi potom, nastavio je put Svetog Damjana, hodajui oprezno samim rubom puta. Sestra Klara, s dvjema sestrama u pratnji, ve bjee krenula iz samostana da mu izae ususret, a kad ga je spazila, stala je,

prekriila ruke i ekala ga oborenih oiju - ali, kad joj je priao toliko da mu je ve mogla korake uti, podigla je pogled i zacrvenjela se do korijena kose. Bog s tobom, sestro Klara, Bog s vama, sestre moje ree Franjo pozdravljajui ih, te ih blagosiljajui ispruenom rukom. Dobrodoao u na dom, oe Franjo uzvratila je Klara. Oekujemo te tisuama godina. Potom se pred njim niice bacila i poljubila mu noge. Ne ali se, sestro Klara rekao joj je. Redovno sam ti slao poruke po ocu Silvestru. Klara se nato jo jednom naklonila, zatraivi doputenje da govori. Poruke nam nisu dovoljne, oe Franjo. Rijei to izdaleka dolaze nisu vie od vjetra, zraka... raspre se. A mi smo ene, pa nam se, za utjehu, hoe da vidimo micanje usana koje nam se obraaju, moramo na svojim glavama osjetiti ruku koja se na njih sputa blagoslov udjeljujui. ene smo, velim ti... ako odbije doi nam i utjeiti nas svojim rijeima, oe Franjo, izgubit' emo se. Tako su njih dvoje krenuli naprijed, razgovarajui, a mi ostali polako za njima. Kad je Franjo doao do samostanskih vrata, stao je zatravljen prizorom pred osobom: kakva li krasna malog vrta - kakva li raja! Kako li je samo mirisalo cvijee u njemu! to ste to sve posadile, sestro Klara? Ne vidim jasno. Ljiljane i rue, brate Franjo. A imamo i ljubica... to je sve. Franjo je pruio ruku i blagoslovio vrt, apui dirnut: Brao Ljiljani i sestre Rue, tako sam razgaljen to sam ovdje s vama! Neka vam se Gospod smiluje da se na Sudnji dan i vi sa zemlje uzdignete i uzaete na nebesa sa sestrom Klarom. Zatim je zakoraio unutra. Zidovi su bili okreeni, a kip Blaene Djevice prikazivao je Gospu nasmijanu, sa Sinom privijenim na grudi. Sestre su pale niice pred Franjom, noge mu ljubei, a on je svakoj od njih ruku na glavu poloio, te ih redom blagoslovio. Nosile su bijela pokrivala, pa su u hodu nalikovale golubicama. Franji stolac donijee, dok je Klara kleknula na pod kraj njega, a ostale sestre stale iza nje, sa sklopljenim rukama. Neko vrijeme - ni od koga glasa, a sve oi uprte u posveenog posjetitelja. Kakva je to umilna tiina bila, kako smo se svi osjeali sigurni! Bio sam uvjeren da je cijelo mnotvo anela sletjelo u crkvicu Svetoga Damjana i da sada lebde nevidljivi u zraku, ekajui - kao i mi ostali - da Franjo progovori. Njemu se, meutim, nije urilo - po izrazu na njegovom licu vidjelo se da bjee u neizrecivu ganuu. Kako ist, kako mirisan zrak ondje bjee... rekao mi je kasnije ...kako me podsjetio da je premnogo vremena prolo otkako nisam osjetio svjeinu upravo oprana rublja ni krinje iz koje se, kada se otvori, prostorijom proiri miris metvice i lovora. Smiluj nam se, oe Franjo, htjele bismo uti tvoj glas sestra Klara e najzad, ljubei porub njegove halje. Franjo je podigao glavu trznuvi, kada je probuen bio, rairio ruke, te poeo:

 Drago mi je da sam s vama, sestre moje. to drugo oekujete da vam kaem? Dok sam pripadao onom svijetu, kad bih priredio gozbu za prijatelje, doekivao sam ih pjevajui: Tisuu pozdrava, drugari moji Kol'ko u polju kapljica rose Nikada nitko nek' ne izbroji elje to danas meni vas nose Eto, sestre moje, sad ista ta pjesma iz moga srca odzvanja: tisuu pozdrava, tisuu lijepih elja. Krajnje je dirnut bio - ne vidjeh ga tako sretna godinama. Oito mu je takav ugoaj drag bio: obiljeen ednou, istoom i mirisima... a nadasve bijelim pokrivalima. Zatim je nastavio: Poujte me, sestre... i oprostite to u vam priati o pukoj gusjenici, ali mi ona upravo pade na um. Nije to bajka, nego ista istina - istinitija od istine same. Dakle, bijae neko gusjenica koja je gmizala i gmizala, pa tek u dubokoj starosti stigla pred rajska vrata. Pokucala je, ali e neki glas iznutra: "Nema ovdje mjesta gusjenicama! Previe si pourila, odista uranila, ini mi se." "A to da inim, Gospode? Naredi mi!", ree gusjenica, smotavi se u koluti od straha. "Napati se, namui se... u leptira se pretvori!" Gusjenica se stoga na zemlju vratila, sestre moje, pa krenula iznova svojim ivotnim putem... sve od poetka. Reci nam, oe Franjo, tko je ta gusjenica Klara e moleivim glasom. Mi smo proste, neobrazovane ene, prosvijetli nas. Ja sam ta gusjenica, sestro Klara, i ti, i sve sestre koje me sluaju... i svaki ljudski stvor koji zemljom gmie. A, dobri Boe, kakvo znamenito djelo mora gusjenica uiniti prije nego to se preobrazi u leptira! Boriti se mora, sestre moje, mukotrpno se uspinjati strmim putem, silno patei - jer se sve od nje zahtijeva: i ednost, i ljubav, i gladovanje, i golotinja, i suze... Sotona je svuda posijao svoje stupice: samo ekaju da u njih upadnete. Ako se sagnete da cvijet pomiri- ete, sestre moje, tamo ete ga nai; podignete li kamen, ispod njega e biti - ekajui vas; ugledate li bademovo stablo u cvatu, na grani e uati, spreman da se na vas baci. On je u vodi to ju pijemo, u kruhu to ga jedemo, u postelji u koju lijeemo na poinak odlazei: Sotona je posvuda skriven, sestre moje posvuda... pritajen eka. A to eka? Da nae due budu na trenutak umorne i pospane, eka onaj trenutak kada one prestaju biti budni straari... omoguujui mu tako da nas zaskoi i povue u pakao. Sestre moje, na vas ja mislim, vas saalijevam - mnogo vie nego mukarce upravo stoga jer ste ene i to se vaa srca ne opiru lako ljepotama svijeta. Bacate poglede na njih i ugodu vam stvaraju. Cvijee, djeca, mukarci, naunice, svilene haljine, ukrasna pera... moj Boe, kakvih li stupica! Koliko ih ena uope moe izbjei? Jutrom i veerom, sestre moje, molite stoga za sve one ene na svijetu koje se uljepavaju pripravcima i nakitom ukraavaju, za one ene koje se lakomisleno smiju. Na nebu, Blaena Djevica ponavlja te vae molitve poput jeke. Zar ne ujete nou duboku boansku tiinu nad vaim glavama, a usred te tiine zvuk nalik utanju topolina lia: zvuk ne-

vidljivih usana koje mole i preklinju? Djeva Marija je to, ona moli za sve ene, bilo gdje. A vi, sestre moje, posebno budne budite. Nemojte si govoriti: "Otile smo u samostan, okrenule lea svijetu i sada kroimo nebu." I taje misao Sotonina zamka! Poujte to u vam rei... Svi smo mi jedno - kunem vam se da je tako. Ako samo jedna ena, negdje na kraju svijeta, namae svoje usnice, ta se sramotna boja razmae i po usnicama vaim! to je saetak nebesa? Posvemanja srea. Ali, kako itko moe biti posvema sretan ako, pogledavi s nebesa, vidi svoju brau i sestre paklom kanjene? Moe li biti raja - ako pakao postoji? To vam govorim - i neka vam to, sestre moje, duboko u umove sjedne: da emo ili svi zajedno spaeni biti, ili emo svi biti prokleti. Kada netko biva ubijen, na bilo kojem kraju svijeta, svi bivamo ubijeni; bude li netko spaen - svi bivamo spaeni. Franjine su mi rijei ispunile srce zapanjenou, jer to bjee prvi put da sam ga uo kako cijeli svijet obuhvaa tako pregolemom ljubavlju. Njegovo se srce raskono rascvalo u tomu enskom ambijentu, pa je - dok je sestre promatrao - njegova suut pruila grane da prekrije cijelu zemlju. Dumne su popadale na koljena, te ga zatim - pomiui se polako naprijed dok nisu okruile Franju - u zanosu gledale dok su im se lica ozarila kao da ih je sunce obasjalo. Franjo je osjetio na sebi toplinu njihova daha, pa je iznova progovorio: Svijest o vaoj nazonosti oko mene iri mi srce, sestre moje, rada u njemu elju da svakoga primi - ba svakoga, iskvarene kao i one pune vrlina, kako bi se okonalo jadi- kovanje i tugovanje na ovomu i na onomu svijetu. O, Boe, buntovnika mi se misao sa srca do usta uspela. Dopusti mi da je otkrijem ovim enama, jer su one sestre moje, njihova su srca enska, puna ljubavi i suuti - pa e je razumjeti. Posluajte, sestre moje: sada, u ovom trenutku - oprosti mi, Boe! - i Sotone mi je ao. Nema, naime, nesretnijega i jadnijeg bia nego to je on, jer neko uz Boga bjee, ali ga je napustio, zanijekao... pa otada neutjean luta. A zato je neutjean? Jer mu je Bog dopustio da sauva sjeanje. Kako bi se onda, pamtei divote raja, mogao ikada utjeiti? Stoga, sestre moje, i za Sotonu moramo moliti - moliti moramo kako bi mu se milostivi na Gospod smilovao i oprostio mu, te mu dopustio da se vrati i zauzme svoje mjesto meu arhanelima. Ljubav, Bog je blagoslovio! - enina je sudbinska uloga. Sotona je runa krvoedna zvijer, ali, ako ga se u usta poljubi, opet arhanel postaje. To je, sestre moje, neizmjerna Ljubav. Stoga neka Ljubav beskrajna poljubi Sotonu da mu povrati njegovo izvorno, blistavo lice. Ljubav!... Ljubav!... kliktao je Franjo dok mu se glas nije uguio u jecajima. Onda je zario lice u ake i predao se plau. Suze potekoe i iz Klarinih oiju, a i ostale joj se sestre ubrzo pridruie, pa je tugovanje odjeknulo cijelim samostanom. Kad je to Franjo zauo, digao je glavu, rairio ruke i rekao uznemirenim glasom: Nisam vas htio rasplakati, sestre moje. Oprostite mi... jer sam doao da vam o nebesima zborim, a ne o paklu. Htio sam da i vi meni o raju govorite, pa da se svi utjeimo. Ali, ivot je muka: da nema sestre Smrti, koja nam otvori vrata i pusti nas da odemo - o, Boe! kakva bi

nepodnoljiva tamnica svijet bio, a kakva bi nepodnoljiva tamnica bila i tijela naa! Dua, pak... koje li radosti - koga li nepogreiva ufanja, izvjesnosti pae! - ipak moe, limunovim cvijeem okrunjena, kroiti zemaljskim bespuima i kamenjarima kliui "O, voljeni moj mladoenjo, muu voljeni, ti - Gospodine!" Jedna se od sestara onesvijestila, pa je sestra Klara naredila da otvore prozor prema vrtu - miris ljiljana i rua ispunio je zrak. Tada, ohrabrivi se, dodirnula je Franjino koljeno i tiho mu rekla: Oe Franjo, kada te pogledam, osjeam da Adam nije zgrijeio. A ja, videi tebe, sestro Klara, osjeam da Eva nikada nije zgrijeila odvratio je dodirnuvi joj lagano bijelo pokrivalo. Dugo je potrajala tiina kojom su se razlijevali blagost i suosjeanje, kao da Franjo nije ni prestao zboriti: sestre su, ne prestajui tugovati, nastavile sluati i njegove neizgovorene rijei. inilo im se da Franjo jo raspravlja o eninoj sudbi, o ljubavi, o poljupcu to Sotonu u arhanela preobraava. Po prvi su put tada osjetile kakav je to beskrajan boanski dar enom biti - i kolika je to odgovornost u isti mah. Iznenada, usred toga posveenog mira, zausmo snaan tresak dvorinih vrata: ona se naglo otvorie, a u dvor na- hrupie fratri iz Portiuncule tresui se od uasa. to se dogodilo? Zato ste prolomili naa vrata, brao? - Klara e na noge skoivi. Oprosti nam, sestro Klara odgovorio je Borovnica, briui znoj s obrva ali smo iz Portiuncule vidjeli plamenove kako se diu put neba, pa pomislili da va samostan gori! Vatra! Vatra! Spaavajte se, sestro Klara! vikali su ostali monasi utravajui u samostansko dvorite. Nije vatra, nema plamena, brao moja Klara ih je smirila nasmijavi se. To nam je samo otac Franjo zborio. Kako se sunce spremalo na poinak, Franjo je ustao, te se oprostio od Klare i sestara, jo jednom ih blagoslivljajui polaganjem ruke na glavu svakoj od njih. Divnu si stvar za nas uinio, oe Franjo kazala mu je Klara. Utjeio si ensko neutjeno srce... a to mi moemo za tebe uiniti? Da, zaista bih vas molio da mi neto uinite, sestro. Veliku uslugu... Zapovijedi nam, oe Franjo rekoe asne sestre u zboru. Htio bih da od svakog siromaha kojeg susretnete zatraite po krpu, pa da mi od tih komadia, to ih tako prikupite, mantiju saijete. Eto, to vas molim. Ma, da trai i da ti moj ivot dam, oe Franjo! Klara e ljubei mu ruku. Sljedee emo ti nedjelje, bude li volja Boja, poslati halju kakvu hoe po ocu Silvestru, on e ti ju donijeti. Otili smo tako, Franjo - vrstih koljena - pred nama, otac Silvestar, fratri i ja za njim, zadivljeno razgovarajui o udu to se zbilo. Za nama, Klara i sestre ostale su pred dvorinim vratima ispraajui nas pogledima - a mnoge bjehu suze iz njihovih oiju to su ih obrisat' morale.

Franjo nije progovorio cijeloga sljedeeg dana. Skutrio se pred kolibom, ne miui se odande, uivajui na suncu. Toplo je bilo, njean je lahor arlijao u granju - a povremeno bi nam doao neki od fratara donosei vodu, nacijepana drva ili pregrt divlje cikorije. Kos nam je znao proletjeti iznad glava, oglaavajui se dva-tri puta cvrkutom, te nestajui potom u umi. Kako je Franjo slabo vidio, sve se vie upinjao spoznavati svijet oko sebe sluhom. Zamijetivi da je u dubokom zanosu, nisam se usudio pribliiti mu se cijeloga dana - tek predveer, kad mu je vruica popustila, priao sam i sjeo na prag pored njega. "Vidio" me je napipavi me rukom, te uskliknu: Koje li je udo ovaj svijet, brate Leo! Otkako slabije vidim, zvui to ih ujem sve su mi udesniji. O, kakve li divote u utanju lia na drveu, lepetu krila ptijega jata u zraku! Trenutak-dva je poutio, pa e opet: Tako ti ja, brate Leo, otkad vid gubim, nevidljivo vidim kao da mi se unutarnje oko otvorilo. Eto danas, cijeloga dana, njegov se vidik iri. Na poetku, mogao sam odavde - s praga na kojem sjedim - vidjeti do Portiuncule, jasno raspoznajui brau koja se tamo jedan s drugim prepiru ili mole, a mogao sam vidjeti i oca Silvestra kako stoji izdvojen od ostalih, plaui pokunjene glave. Potom mi se krug proirio, pa sam vidio Assisi s njegovim kulama, zvonicima i kuama, njegove ulice ljudima zakrene, djevojke kako sjede na pragu s vezom u rukama... i majku moju vidjeh kako klei za prozorom, dok joj se suze niz obraze slijevaju. Zatim mi se osvijetljena pozornica jo poveala, te Rim vidjeh: njegove iroke ulice, namirisanu gospodu i ureene gospe, papu kako razmilja o stanju kranstva, plemenite glave oslonjene na dlanove... a i onoga divljeg fratra u bijeloj mantiji kako, na obali rijeke, u svojoj mati pali lomae na kojima e skonati nevjernici i krivokletnici. Nakon toga sam i dalje vidio modro more; bijele otoke, surovu Kre- tu, Egipat potom sa sultanom kako bjei na hitru konju, jo uvijek u galop ga tjerajui da umakne kriu koji ga proganja. Na kraju, brate Leo: vedrina beskrajna, ogromne zvijezde i sedam nebeskih sfera sa svecima, arhanelima, anelima, kerubinima i serafinima - a onda mi se vid opet muti, slijep postajem, pa mi se ini da sam se onesvijestio. Bjelodano sam priao Bogu vie nego to mi on doputa. Nita mu ne rekoh, sretan to mu dua moe tako putovati nebom i zemljom, omoguujui mu da vizijama potisne svoje jade. Jer, iako su mu oi cijeloga dana krvarile i curak se iscjetka niz bradu sputao na tlo gdje se barica stvorila, daleko on bjee, vrlo daleko od svoga tijela, ne utei ni najmanju bol. Neko je vrijeme utio, a onda mi - paljivo odmjeravajui rijei - ree: Brate Leo, ovjeje je tijelo arka Staroga zavjeta, a Bog njome putuje. Uto se mrait poelo: cvrkut ptiica zamijenilo je glasanje turaka - s okolnih se su stabala zauli prvi zvui noi. Dva su imia u nisku letu promicala strelovito tamo-amo pred naim oima, a u nekom se trenu jedan od njih umalo za- pleo u Franjine uvojke.

 to je to bilo? upitao me naglo trznuvi glavom. Kao da me nekakvo krilce dodirnulo po elu. Vraji slijepi mi, brate Franjo. Kuga ga pomela! Svako ivo bie svoju svrhu ima, brate Leo... ne smije runo govoriti ni o jednom od njih. U trenu kad spozna zato su i kako nastali... ovjek, divlja ivotinja, ptiica... tvoji e se loi dojmovi o njima u ljubav pretvoriti. to zna o postanju imia? Nita, ali ti e me poduiti, brate Franjo. Svakako, pouj. Slijepi je mi neko obian mi bio, a ivio je u crkvenom podrumu. Jedne je noi izmigoljio iz svoje rupe, popeo se na oltar i poeo grickati posveenu hostiju. Kako ju je jeo, tako su mu krila na leima rasla, te na brat imi postade. Uto je sitni krilati svat opet proletio ispred nas, komarce lovei. Oprosti mi, brate imiu rekoh pozdravljajui ga rukom nisam znao da su ti krila od svete hostije nastala. Franjo je, za to vrijeme - s rukama na unim koljkama - oslukivao rijeku to je tekla ispod nas. Pouj, brate Leo... rijeku posluaj to podzemljem umi, pouj kako je nestrpljiva u elji da otee u more. I nae su due jednako nestrpljive, brate Leo - natjeu se da bi se u nebo slile. O, Gospode, kad li e moja tamo stii? Polako, brate Franjo, jo te na zemlji trebamo. Ne vidje li koliko si dobra uinio juer asnim sestrama u Svetom Damjanu? Nisu se mogle svladati da ne zajecaju, koliku si im radost podario. A to sam tamo rekao? Pijan sam bio! Franjo e s uzdahom. O, Gospode, oprosti mi. to da ti oprosti? to si osjetio saaljenje spram Sotone? Zato to si, brate Franjo, Boga preklinjao da mu oprosti? Ne, ne zato... odgovorio mi je glasom punim boli ...nego stoga to mije nazonost onih ena izazvala komeanje u srcu. O, Gospode, zato li je tjelesno tako mono, tako uvjerljivo neunitivo? Uzalud je izgladnjivati ga, bievati, nesnom ga trapiti - jednako utaman i u snijeg zatrpavati da se nasmrt smrzne, jalovo je i svesti ga na lopatu blata. Sve to proe a ono neukroeno ostane, nepokoreno; dri i nadalje svoj stijeg crveni, sveudilj glasa od sebe daje. Zamjetno bjee da ga je oganj obuzimao; ustao je i naredio mi: Dii se, brate Leo! U ime svete Pokornosti, zapovijedam ti da ponovi svaku rije to ti ju kaem, tono da ju ponovi, ni slovca ne mijenjajui. Hoe li? Davno prisegnuh da nikad neu neposluan biti, brate Franjo. Nareuj samo. Dobro, ponimo onda. Ja u rei "Jadi te snali, Franjo! Toliko si grijeha u ivotu poinio da se nee spasiti, nego otii na samo dna pakla!" A ti e nato rei "Istina je, istina: toliko si grijeha u ivotu poinio da se nee spasiti, nego otii na samo dna pakla!" Jesi li spreman? Spreman, brate Franjo. Pa ponovi onda!

 Veseo mi i radostan budi, brate Franjo! Toliko si dobrih djela za ivota poinio da e u raj otii i na sam njegov vrh zasjesti! Franjo me u udu pogledao, premda ne videi me zapravo. Zato me ne slua, brate Leo? uo si to sam rekao, zar ne? A kakve to rijei ujem?... U ime svete Poslunosti iznova ti nareujem da moje rijei ponavlja tono kako te upuujem. Sa zadovoljstvom, brate Franjo. Govori, posluat' u te. Dobro... evo govorim: "Kvarni Franjo, zar zaista ima drskosti oekivati milost nakon svih grijeha to si ih za ivota poinio. Ne, ne... prokleti grenie, Bog e te u pakao baciti!"... A sada ti, brate Leo. Sluaj dobro kako mi treba kazati: "Da, da... Bog e te u pakao baciti!"... Govori sad! Ne, ne... blagoslovljeni Franjo, milost je Boja nemjerljivo vea od tvojih grijeha. Sve e ti se oprostiti i u raj e ui. Franjo se tada razljutio: zgrabio me za ramena i estoko protresao. Kako se usuuje protiviti se mojoj volji!? Zato uporno odgovara suprotno onom to ti ja kaem?... Posljednji put, u ime svete Poniznosti, nareujem ti da me poslua. Bez daljnjega, brate Franjo. Kunem se da u ponoviti tono kako ti kae, ne mijenjajui niti rijei. Nato se Franjo poeo u grudi tui, strah mu je osjenao lice, kaznom se samoponiziti htio, plaui i govorei sam sebi: Pogani, prokleti Franjo, nema ti spasa! Nema za te milosti! Pakao je svoje drijelo otvorio da te proguta... Brate Franjo kriknuo sam, sad i ja u suzama veliki svee i muenie, Bog je beskrajno milosrdan, a tri velike svetice, Neimatina, Ljubav i Krepost, stoje na rajskomu zlatnom pragu, ekajui da te prihvate... sveta Krepost, tovie, s trnovom krunom u ruci. Franjo se sruio pred moje noge - uplaen... i ja padoh do njega. Brate Franjo, zato mi koljena grli? Zato me tako mui, brate Leo? Zar mora stalno prkositi mojoj volji? zavapio je od muke plaui. Brate Franjo, ruke ti ljubim i za oprost molim. Ali, nije moja greka: kunem ti se kako u asu kad otvorim usta da bih kazao to si mi naredio da ponovim, nad mojim jezikom - mimo moje volje i znanja kako se to dogaa - jednostavno nadzor izgubim. ujem u sebi glas snaniji od tvoga, pa ono to on meni kae i ja tebi kazujem. Taj glas mora da je Boji, brate... Sotonin je, htio si rei? prekinuo me ogoreno. Vrag bi duu da mi uspava, hoe da me strae lii kako bi u me uao. Ali, neu mu ja to dati! Ustajui, odrijeio je ue oko pasa i dobacio mi ga. Uzmi ovaj konopac i tuci me njime. Jesi li uo: mlati me njime dok ne prokrvarim! im je to rekao, svukao je gornji dio mantije - a pogled na njegovo jadno tijelo ispunio me golemim saaljenjem. Po emu se tu imalo tui? Nita nego kost i koa - sva arena od nebrojenih bievanja, posvud pokrivena krastama i oilj- cima.

 Zar nema milosti prema meni, brate Franjo? zava- pio sam. Kako mogu na te di' ruku? Kao da mu je bilo svega dosta, bijesno je na me podviknuo: . Opominjem te, brate Leo... upozoravam te da, ako ne uini kako ti velim, moe otii! Da, rastat' emo se, brate Leo... tako mi nebesa nad nama, razdvojit' emo se! Okrenuo mi je zatim lea i srdito dobacio: Ili biuj, ili zbogom! Silan me strah obuzeo jer sam shvatio da doista bjee tako odluio, pa da e tako i biti. Brate Franjo, moe... rekoh svlaei halju s vlastitih lea ali ako za svaki udarac po tebi sebe dvaput udarim. Preklinjem te da mi ne odbij e tu molbu! Pognuo se bez rijei, te ga tako poeh bievati onim vor- novatim uetom - ibajui i sebe. U poetku sam njega lake udarao, ali ga je to samo razbjesnilo. Jae! Jae! povikao je. Kako moe saalijevati ovo tijelo, ovog kurvara! Poeo sam nas stoga jae mlatiti, Franju jednom, a sebe dva puta - a kako sam ibao po nama, tako mi je i ljutnja bujala. Bilo je to neto protiv moje volje: ponijelo me, poput udna pijanstva, pa iako je bol bila estoka, to sam vie patio, vie bjee i radosti u meni. Isputao sam divlje krike, na neoekivan nain sretan - osjeao sam da se konano osveujem zvijeri koja mi je zlo nanijela, a sada mi pala aka. Uzlovi na uetu bjehu crveni od Franjine i moje krvi, ali sam ja - daleko od pomisli da prestanem - i dalje nemilice bie- vao obojicu nas. Dosta bi bilo, brate Leo ree Franjo u nekom asu, posve smiren. Pretvarao sam se da ne ujem - bio sam uhvatio zamah, pa se nastavio tui po prsima i pleima, ak i ee nego prije. Od boli sam se previjao i trzao - kao da pleem. Mnogo sam loeg u ivotu uinio, a sad mi se inilo da sam poeo plaati za te prijestupe i zbacivati ih sa sebe... Sjea li se ene to si ju naganjao vrbikom, one koja ti je jedva uma- kla? Pamti li kako si iz one pei hljeb ukrao? Evo ti sad! Laljive, kukavico, oblapornie, preljubnice, pjanino... eto ti! Tako, nastavljajui mlatiti sama sebe, osjetih zaudnu radost i dosegnuh olakanje. Dosta! Franjo mi je ponovo naredio te, istrgnuvi mi okrvavljeno ue iz ruke, sveza ga oko svog pojasa. Dosta je bilo, brate Leo. Moramo sauvati malo snage da bismo mogli opet, sutra ujutro. Ba mi je dobro bilo, brate Franjo rekoh mu, padajui na zemlju od iscrpljenosti. Nije ti dobro bilo, nego si patio... a to je ponekad jedno te isto. Uli smo u kolibicu. Upalio sam vatru, sklupao se uz ognjite i nakon nekoliko trenutaka zaspao. U snu vidjeh sebe kako drim peena odojka u naruju, liui sok s koice.

Jednog su nas jutra doli posjetiti Bernard i gospar Pietro. Poljubivi Franji ruku, sjeli su uza nj, svaki sa svoje strane, a kako je prohladno bilo, sva trojica okrenuli su se licem prema rasplamsalu ognju. Nitko od njih nita da kae - samo je Franjo povremeno pruao ruke da dodirne Bernarda, sebi desnoga, ili Pietra, s lijeve mu strane, kao da se eli uvjeriti kako su jo uza nj. Potom bi opet sklopio ruke kao da moli, lica ozarena radou. Ja sam stajao u stranjem kutu i promatrao ih: sliili su mi trojici starih ratnika koji su se iznova susreli hladna dana, nakon godina razdvojenosti, te naloili oganj da se ugriju. Ui sam naulio da mi ne promakne ono to e rei, ali nijedan od njih da usta otvori! Osjeao sam, meutim, da zrak meu njima treperi - kao da im se prea neizgovorenih rijei odvija od usta do usta, pa mi pade na um da tako nesum njivo aneli na nebu meu sobom razgovaraju. Koliko je ta tiina potrajala - koliko ura?... Uinilo mi se da je vrijeme stalo, da su sat i stoljee jednake duljine; takva mora da je i vjenost, pomislio sam, nepomina i nijema. Oganj se u neko doba ugasio, a sunce silo na koplje visine nad obzorom. Bernard i Pietro se pridigoe, prignuli su se i poljubili mu koljena, ruke i ramena - kadli Franjo plakati pone, a oni za njim. Sva trojica pali su jedan drugom u zagrljaj i tako ostali, nepokretni, produljujui grljenje koliko god je mogue bilo. Zatim se polako, i nadalje bez rijei, razdvojie, pa ona dvojica fratara prekoraie prag i nestadoe meu drveem. im sam ostao nasamo s Franjom, sjeo sam uza nj - jezik me svrbio, morao sam progovoriti. Zato nitko od vas rijei ne izusti, brate Franjo? upitao sam ga. Niste se tako dugo nasamo vidjeli, pa mi je udno bilo to nijedan od vas nije imao to kazati. Ali jesmo, brate Leo Franjo me iznenadio odgovorom. Priali smo cijelo vrijeme, sve kazali jedan drugomu, pa se rastali kad vie nismo imali to rei. Ni rijei ja uo nisam, brate Franjo. A kojim si nas uima sluao? upitao me nasmijeivi se. Trebao si nas sluati unutarnjim uima, a ne tim dvama klempavim od ilovae, to ti tako daleko stre na objema stranama glave. Ti, naravno, zna da ovjek ima unutarnje ui, kao i oi, jezik... koji nisu od zemlje, nego od plamena ree potapavi me po ramenu. Njima treba sluati, gledati, govoriti... brate Leo! Rano u nedjeljno jutro otac je Silvestar donio Franji halju to su mu ju asne sestre saile od krpa isproenih od siromaha: svaki je siromaak priloio po komad staroga platna na dar Neimatininoj mladoenji. Franjo je pritisnuo tu udnu mantiju na grudi, jednu po jednu poljubio svaku krpu na njoj - mnoge bjehu dobrano blatnjave - i potom blagoslovio svetu Neimatinu, svoju druicu. Bogat je onaj koji za bogatstvom ne udi; ako je bogat, a i dalje za bogatstvom udi, siromaan je. Ja sam, slavljen budi Gospod, najbogatiji kralj na zemlji, brate Leo, a ova je halja moj kraljevski plat.

 U dobru ga zdravlju uivao, brate Franjo. To ti je i vjenani plat, tvoja ti ga mladenka Neimatina posla. Obukao je novu mantiju i stao se veselo diviti sam sebi - a zakrpa bjee svakojakih, crnih i modrih, zelenih... svake za- mislive boje, pa dok se Franjo u njoj epurio na studenu povjetarcu, sliio je nekakvoj udnoj arenoj ptici koja je uzela po pero od svake sestre u pernatom carstvu. Brate Leo rekao mi je tada silno elim vidjeti fratre, a udim i da oni mene vide. Moda su jo u crkvi, hajde da posluamo misu s njima. Inae, u posljednjih nekoliko dana stanje oiju bjee mu se donekle popravilo, a i na koljenima je vri bio. Krenuo je prvi, razmiui granice, a ja sam ga slijedio - odista sretan. Franjo je poput djeteta, pomislio sam, zaista djetinjast - i zato ga toliko volim. Eto, sad se ide pokazati brai u "novoj" mantiji! Nebo nam je, meutim, nevremenom prijetilo, a jedna mi topla kaplja bjee ve pala na usta. Franjo je digao glavu i pogledao uvis, te ispruio ruku kao da moli nebo neka i njemu kap dada poalje. Koju li golemu radost utim, brate Leo! uskliknuo je prema meni se okrenuvi. Kao da sam svu neimatinu ovoga svijeta, sve siromahe na zemlji, na svoja plea digao i krenuo na put pod njima. A kamo? Kamo da ih odnesem? Neka Bog dade - na nebesa!... Da, brate Leo, neimatina nam savreno pristaje - stoji nam tako primjereno kao crvena svilena vrpca u kosi draesne djevojice! Odjednom, jo za drveem, zausmo Elijasov gromoglasan govor: propovijed je kazivao. Franjo je zastao oklijevajui, kao da se htio vratiti natrag. Brat Elijas zbori... proaptao je. Euharistija je gotova, ini se da im tumai Evanelje. Nesumnjivo prikazujui Kristovu poruku onako kako odgovara njegovim potrebama rekoh zloesto; naime, zaista nisam mogao "probaviti" tog brata. U mislima sam ga - 'prosti mi, Boe - umjesto Elijasom, Judom zvao. Brate Leo, sedam je razina zemlje i sedam sfera na nebu, a sve je to zajedno pretijesno Bogu Franjo e otro me pogledavi. Ali, srce mu ovjeje nije premaleno: Gospod na u njem' se lako smjesti. Pazi, stoga, da ne rani ovjeje srce, jer e, uini li to, i Boga u njemu raniti. Rekavi to, nastavio je put Portiuncule, pognute glave. U crkvici je brujalo kao u konici: Elijas - s onim dugakim tapom u ruci - stajao je na sredini, govorei brai koja su se natiskala svuda oko njega. Nikad nisam upoznao ovjeka tako snane volje kao to bjee taj Elijas, mu tako nezasitne udnje, koji je uspijevao zraiti snagom cijelim svojim tijelom - moda jo jedino Franjin otac, gospar Bernardone, takav bjee. Kad je Franjo uao, nekolicina se fratara okrenula i zamijetila ga, ali se nitko ne pomae - samo se neki nasmijeie videi njegovu halju. Elijas, premda ga je vidio, takoer nije ni pokuao sii sa stolca da mu poeli dobrodolicu. Franjo se stoga malo-pomalo provukao uza zid, dok nije naao kutak u kojem se stisnuo. Pognuo je glavu i stao sluati... Elijas je govorio o novim Pravilima to su ih se fratri odsad trebali pridravati; prije toga, od oca sam Silvestra saznao da je tjedan dana nou

i danju na njima radio, nezadovoljan starima. Navodno ih je smatrao suvie naivnima, ograniavajuim... sputavala su ga. Vremena su se promijenila grmio je. Promijenila su se vremena, promijenili su se ljudi, a s njima i predodbe o zemlji i nebesima. Stare su se istina pokazale obmanama, stare vrline pelenama u kojima je na red bio zatien dok je novoroene bio, ali sada, kad je odrastao, te mu povoje nuno treba odmotati kako bi nam se omoguilo da slobodno diemo. Nova Pravila, brao moja, donose vam te nove istine i nove vrline. Podigao je zatim pastirsku palicu i upustio kratak otar pogled prema Franji. Onaj tko se s tim ne slae uzviknuo je neka se digne i ode. Stega je najkraa od novih vrlina - u naem bratstvu nema mjesta nego za jedno miljenje. Nismo mi banda, nego vojnici stajae vojske koja se u rat sprema, a nova su Pravila na general. Pritom je razmotao dugaak svitak ispisan crnim i crvenim slovima. Ovdje sam vam objasnio sve nove zapovijedi, kao i to e Neimatina, Ljubav, Krepost i Poniznost znaiti od ovoga trena nadalje. Dignite ruke i uzviknite "Da!" Sva braa digoe ruke i povikae "Da! Da!" - osim Franje i mene, koji jedini ostadosmo prekrienih ruku. Elijasov gromski glas iznova je odjeknuo: Sretan je brat i sretno je bratstvo koje dre korak s ritmom vremena, a teko onima - pritom je iznova uputio kratak i otar pogled prema Franji - koji zaostaju! Okrenuo se zatim prema poniznu fratru koji ga je sluao bez rijei, skutren u svom zakutku. Dobrodoao, brate Franjo! Zato odmahuje glavom?... Ne slae se? Ima li primjedaba to bi ih iznio? Brao moja odgovorio je Franjo, ruke pruajui djeco moja i brate Elijase, oprostite mi, ali imam neto rei, jednu malu primjedbu, pa u ju i kazati. Danas je tako mnogo, odista golema veina ljudi koji tee bogatstvu, moi i nauci da ne mogu nego kazati - blaen bio onaj koji eli ostati siromah, ponizan i neuk! A sad je na meni da ti neto kaem, brate Franjo Elijas e uz posprdan smijeh. Dunost je ovjeka koji odista ivi svoj ivot da se prilagodi vremenu kojem se na zemlji zatekao. Dunost je slobodna ovjeka odvratio je Franjo usprotiviti se vremenu u kojem ivi! Bog me uze za ruku i ree mi "Franjo, iskorai nepismen, priglup i bosonog kakav jesi; istupi i povedi stado koje ti povjeravam, slijedi svoj put i nai e me..." Put o kojem je rije, brate Elijase, Poniznost se zove. Budui da ustraje u izraavanju prispodobama, brate Franjo, dobro... i mene Bog za ruku uze, irok mi put pokaza, te ree "Ovim putem kreni i nai e me!" Put se taj, brate Franjo, Bitka zove. Franjo je meutim, odbijajui da se pokori, snano odmahnuo glavom i obratio se Elijasu to je glasnije mogao, glasom oajnika: Brate Elijase, bojim se da ovce Kristove stranputicom vodi. Put o kojem govori ne zove se Bitka, nego Obilje. Nema iroka puta koji Bogu vodi - njegovoj kui, raju, samo uske staze vode, brate Elijase. iroki put

Sotonin jest! Vidim zato me je Bog danas poslao na ovaj va skup - zato da poviem "Stanite! Ne idite dalje, brao moja. Vratite se! Povratite se staroj, uskoj stazi!" Sunce se ne vraa, brate Franjo zaurlao je Elijas. Ni rijeka ne tee prema izvoru, pa se ni ljudska dua na staro ne povraa, nego slijedi zamah to joj ga Bog daje. Ne sluajte ga, brao. Klanjamo ti se i ruku ti ljubimo, brate Franjo, a tada polazimo dalje nego to nas ti moe povesti. Zbogom! Zbogom, brate Franjo! Zbogom! odjeknu sa svih strana. Franjo podie skute da suze obrie. Bi li jo neto htio kazati, brate Franjo? Ne, nita... odvratio je, a zatim se, silno rastuen, bezglasno spustio na pod. Sagnuo sam se kako bih mu pomogao da se na noge osovi. Pusti me tu gdje jesam, brate Leo zacvilio je. Zar ne vidi... sve je propalo! Neki su se fratri - Sabbatino, Borovnica, Pacifico, Ruffino... - nagurali oko njega da mu izraze privrenost, dok su se ostala izvorna braa udaljila s ocem Silvestrom, kako ne bi vie sluala Elijasa. I tako, svi koji ostadoe vjerni starom poretku - pobunjenici postadoe. Elijas je uto pristupio Franji i pred njim razvio pergame- nu; Antun, onaj mladi novak, stajao je za njim s perom i tintarnicom. Ovo je naa nova povelja, brate Franjo ree saginjui se nada nj. Stavi na nju svoj znak, nemoj nam se protiviti. Nekolika su nas buntovnika braa ve napustila, nesloga se javlja u naemu redu. Otisni ovdje svoj peat tako da moemo svi u slozi ivjeti. Mrtvaci ne otiskuju iga, brate Elijase ree Franjo oajniki se borei da doe do daha; odgurno je zatim povelju kojom mu je Elijas pred oima mahao i procijedio: - Zbogom! Podigao sam ga, poduhvativi ga rukama oko struka, te ga izveo iz Portiuncule i tako krenusmo stazom, ali nije imao snage koraati - unato mojoj potpori, svako malo je padao na koljena i na zemlju se ruio. Konano sam ga morao u naruje podii - o, kako li lagan bjee, kao da nosim prazne smotane dronjke. Kad smo stigli do kolibe, osjetih da se onesvijestio. Poloio sam ga na slamaricu i prskao vodom dok se nije konano povratio. Pogledao me neizrecivo tuno, zatvorio oi i - uinilo mi se - iznova potonuo u nesvjesticu.

X
etiri dana i etiri noi nije usta otvorio ni da progovori, niti da pojede neto. Nestajao je, topio se poput svijee. Kad sam se petog jutra probudio i pogledao ga, silan me strah obuzeo: glava mu ne bjee doli lubanja bez imalo mesa - sljepoonice, obrazi, usta... bjehu mu posve upali, a ruke se svele na same kosti.

 Brate Franjo pozvao sam ga, usta mu na samo uho prislonivi. Brate Franjo! Nije me uo. Najdrai Franjo ponovo sam ga zazvao. Oe! Ni pomakao se nije. Pokuao sam ga dii: halja mu prazna vrea bjee - pri dnu koje su njegove noge virile kao dva komada suha drva. Nije bilo druge: ostavio sam ga ondje i otrao do Portiuncule. Upomo! povikao sam izdaleka jo. Brat Franjo umire. Za ljubav Boju - pomozite! Elijas je podigao glavu s pergamene po kojoj je neto pisao, te upitao: Umire, veli? Nita nije etiri dana i etiri noi u usta stavio, ni hljeba, ni vode... a danas mi se ini kako nema snage ni da die. Doite svi - spasiti ga moramo! Mi... Kako ga mi moemo spasiti? Elijas e sputajui pero. Ako je Bog odluio uzeti ga, ne smijemo mu stajati na putu... a niti moemo. Moete, moete! zavapio sam oajniki. On svojom voljom kroi prema grobu, umrijeti hoe, brate Elijase, jer si ti napisao nova Pravila koja odstupaju od puta to je on utro. Njima si mu no u srce zario, stoga umrijeti hoe... a umre li, brate Elijase - kaem ti to pred svom braom - ti e odgovoran biti. Elijas se die, pa razgnjevljen upita: A to hoe da uinim? Govori! Uzmi povelju to si ju napisao, poi Franji i poderi ju pred njegovim oima. To on oekuje, to ga jedino moe vratiti ivotu. Ne uini li to - i ovo kaem pred svom braom - ako tako ne postupi, brate Elijase, na e otac Franjo umrijeti, a ti e mu ubojica biti! Petorica-estorica brae, koja se ondje zatekoe, okruie me oiju prikovanih pri Elijasa - u iekivanju. Osjeaj da su na mojoj strani ponukao me da se razviem glasnije nego prije. Dobro, dobro! Prestani se derati podviknuo je Elijas, te smotao svitak i vrsto ga stisnuo lijevom akom, nazuo sandale i uzeo tap u desnu ruku; zatim e mi, izrazito mrzovoljnim tonom: Idemo! Neka mi nitko ne dira stvari na stolu! Antune, ti pazi - doviknuo je brai kad smo ve naputali Portiunculino dvorite. Mladi mu je novak nato pritrao i tiho, da ga drugi ne uju - ali ja ipak jesam - apnuo: to to ini, brate Elijase? Nee valjda poderati Pravila? Elijas mu se nasmijeio i blago ga pogledao. Ne brini, dijete, znam ja to radim. Kad smo stigli u kolibu i nagnuli se nad slamaricu na kojoj je Franjo leao i podigli njegovu halju, obojica smo se stresli od jeze: to to smo pred sobom vidjeli nije bilo ovjeje tijelo, nego sveanj kostiju s lubanjom na gornjem kraju. Oi su mu se ve bile uvukle u duplje, a od lica ne bjee ostalo nita osim brkova, brade i obrva - krvlju prekrivenih. Stisnuta srca, primakao sam usta Franjinom uhu i povikao: Brate Franjo, Elijas je doao... uje li me? Doao je da pred tobom pocijepa povelju, nova Pravila. Otvori oi, brate Franjo, otvori ih... da vidi to!

Neznatno se pomakao i ispustio kratak otar krik, ali ne digavi one kapke. Onda se brat Elijas nada nj nagnuo: Ja sam to, brate Franjo, Elijas... Otvori oi, uje li me? Poderat' u povelju da udovoljim tvom srcu! Napokon, uz mnogo muke, Franjo je uspio otvoriti oi -tako teko kao da mu kapci zaiveni bjehu. Pogledao je Elijasa bez rijei i ekao. Elijas je zatim izvadio svitak iz njedara, te ga razmotao i poeo polako trgati u sitne komadie. Na Franjinim se jagodicama i usnama pojavilo neto boje. Baci te komadie u oganj, brate Leo ree mi. Onda se okrenuo Elijasu: Ruku mi daj, brate Elijase. Zgrabio mu je pruenu ruku i dugo ju zadrao u svojoj, a potom je briznuo u pla. Brate Leo pozvao me je ako ima malo mlijeka, molim te daj mi.

X
Franjo se u ivot vraao polako i vrlo teko, ali je ipak svakoga dana sve ivahniji bio. Poeo je uzimati hranu, a i pomalo govoriti - znao se, za sunana vremena, sam do praga dovui kako bi se ugrijao, a kad bi oluje divljale skutrio bi se uz ognjite i tako zadivljeno sluao um kie po krovu kao da ju nikada ranije uo nije, kao da se tako osuio bio, posve liio tijelo tekuine, pa sada osjeao da kia pada kako bi i njega natopila... i to ne samo njegovo tijelo, nego i duu. Brate Leo kazao mi je jednoga dana zemlja i ovjeja dua jedno su ti te isto: obje eaju i obje ekaju da se nebesa otvore kako bi im e utaila. Drugom je zgodom navratio k nama brat Giles, koga je Franjo silno volio; doao je po obilasku dalekih sela. Franjo ga je cijenio jer je Giles kako ree - stalno drao oi prema nebu. Kleknuvi na pod, posjetitelj nam je - neprestalno se smijui - napriao to je sve vidio i to mu se zbilo dok je iao od grada do grada. Neki su ga seljaci, smatrajui ga ludom, doekivali obijesnim cerekanjem, a drugi mu - videi u njemu sveca padali niice pred noge. On, pak, da im je svima ponavljao "Nisam ni luak, ni svetac, nego grenik kojem je otac Franjo pokazao put spasenja, te koji je stoga odbacio sandale i krenuo za njim". U svako sam selo ulazio nosei koaricu smokava ili oraha... ispriao nam je ...ili barem divljega cvijea, kad ne bih drugo imao. Onda bih povikao "Tko me pljusne, smokvu u mu dati - a onomu tko me dvaput pljusne dvije." Onda bi se cijelo selo sleglo da me amara i mlati, sve dok ne bih napola mrtav bio. I tako, kad bih ispraznio koaricu, otiao bih sretan i zadovoljan da ju negdje napunim... pa produio u sljedee selo. Brate Gile, ba te volim! Primi moj blagoslov rekao mu je Franjo. Naiao sam i na svetog Bonaventuru, brate Franjo. On je drugaiji put odabrao: vjeruje kako uenje pomae spasenju. Priao sam mu i upitao ga: "Oe, mogu li se spasiti pismeni i nepismeni?" "Naravno, brate moj", odgovorio mi je. "A mogu li obrazovani i neuki jednako Boga

voljeti?..." to misli da mi je odvratio? Pouj, brate Franjo, od ovoga e ti biti toplo oko srca! "Stara i nepismena babetina", kazao mi je, "u stanju je vie Boga voljeti nego ueni bogoslov."... Kad sam uo te rijei, brate Franjo, rastrao sam se ulicama viui kao gradski izvikiva: "Poujte! Poujte! Ueni Bo- naventura kae da je neuka baba u stanju voljeti Boga vie nego ueni Bonaventura!" Primi moj blagoslov, brate Gile ponavljao je Franjo, smjekajui se od zadovoljstva. Ako ti itko srce otvori, nai e u njemu prava Pravila napisana velikim crvenim slovima - samo velikima! Njegovi raniji sudruzi u bitkama dolazili su ga takoer povremeno vidjeti, a njihovi su mu posjeti znaili vie i hranili ga bolje od kruha i mlijeka. Nekom je prigodom tako naiao i brat Masseo, nosei snop krasna zrela klasja - htio je ispei zrnje nad ognjem i dati Franji da jede. Gdje si naao to klasje, brate Masseo? upitao ga je Franjo sumnjiavo. Znam da tebi nije teko i neto loe radi neega dobra uiniti... pa se pitam u ije si polje ugazio da bi meni te klasove nabrao. Ne budi staro gunalo Masseo e nasmijavi se od srca. Ne, nisam ih ukrao, nego sam na putu ovamo susreo seljanku pod bremenom snoplja... te upita ona mene "Kamo ide, monae? Jes li ti jedan od onih?" "Kojih onih?" pitam ja nju, a ona e "Mislim, onih sljedbenika dragoga malog siromaha?" "Bogme, sjajno si pogodila, moja gospo... nego, kako si me prepoznala?" "Zato jer ti je na mantiji hiljadu rupa i dvije zakrpa, bos hodi i vazda se smije ba k'o da te netko kaklja!" "Bog me kaklja", tako ja njoj, "prii blie Bogu, pa e se i ti smijati!" "Nemam kad... mua i djecu imam", ree mi, "a ne mogu ni bosa po kamenju, pa se ti mene ostavi. Ali, htjela bih da neto uini za mene...", kaza ona sputajui ono breme s leda, te izvue ovaj snop i dade mi ga govorei "ujem da on gladuje... I ja sam siromana, ali mu podaj ovo ito - uz pozdrave od sirotice." Franjo mu se na grudi prislonio, te e zamjetno dirnut: Isproen kruh odista je kruh aneoski, brate Masseo. Neka Bog stoga bude dobrostiv i tu tvoju seljanku pripusti u raj, itnim klasjem okrunjenu! Masseo se zatim primakao ognjitu, te poeo prljiti klasove i potom ih trljati meu dlanovima da mlado zrnje oisti od pljeve. Jo ti neto imam kazati, brate Franjo ree. Ali, molim te da krivo ne shvati. Smijem li...? Kai slobodno, brate Masseo. Ma, mislim da sam jednu ludost uinio... Naljutit' e se. Ludost je, brate Masseo, sol koja prijei zdrav razum da zahrda. I ja sam, zar si zaboravio, iao ulicama viui "Poujte! O novom bezumlju poujte!" Govori, dakle. Kamo god krenem, brate Franjo, susreem tvoje ime na svaijim usnama. Mnogi od tih ljudi rado bi pjeke ovamo da ti ruku poljube... pa mi neki bahati grof jednom ree "Kako je to mogue? Vidjeh ja nekom zgodom toga slavnog Franju... nit' je uen, niti maa nosi, a bogme ni iz velikake obitelji ne potjee. Povrh svega, sitan je i krljav, runa obraza u bradurinu zarasla... pa kako to da ga svatko vidjeti hoe? Ne razumijem, bogme!"

 I to si mu odgovorio? upitao je Franjo osmjehnuvi se. E, tako smo doli do ludosti, brate Franjo! Naime, rekoh ti ja tom grofu: "Zna zato ga svatko hoe vidjeti? Zato to se od njega iri miris kao od umske zvijeri: udan neki vonj to te omami im ga udahne." "Kakav vonj, zaboga?" onaj e plemenita u udu. "Vonj svetosti!" otpovrnuh ja njemu. Jesam li mu dobro rekao, brate Franjo? Ne, ne! estoko se usprotivio Franjo. Nikad vie da to nisi rekao, brate Masseo! Hoe me u pakao sunovratiti? A to da kaem onda? Svi me to pitaju... Evo to treba rei: "elite saznati zato svi tre za njim, zato ga svatko hoe vidjeti? To je stoga to ove oi nikad nisu vidjele, niti e ikad na cijelom svijetu vidjeti, toliko izgledom runa ovjeka, nekoga tako ogrezla u grijehe i nevaljala. A tomu je tako upravo zato to je Bog njega odabrao da bi posramio ljepotu, mudrost i plemenito porijeklo!"... Tako ti njima treba govoriti, brate Masseo, ako hoe moj blagoslov. Masseo se poekao po glavi i pogledao me krajikom oka kao da pita: "Dal' da zaista tako kaem?" Reci im togod ti navrh jezika bude... posavjetovao sam ga ...i prestani se grebati po glavi! O, da... jo ti jednu stvar hou spomenuti, brate Franjo, pa idem. Ja zaista oko tebe osjeam nekakav miris... nalik mousu ili mirisu rue nisam siguran kakav, ali se osjea milju daleko. Tako te i nalazim, pa i sad u ovoj kolibi - po vonju.

X
Konano smo se spremali napustiti to mjesto u blizini Portiuncule. Franjo se, naime, umorio od trvenja s ljudima i htio se opet zakopati u nekakvu planinsku peinu gdje bi s Bogom razgovarao na potpunoj osami. Roen sam da ivim sam i odvojen kao divlja ivotinja uvijek je govorio. Zato mi Bog i jest naredio da se izdvojim, istupim i propovijedam ljudima... a, dobri moj Gospode, to im ja to imam rei? Znade Bog i da ne umijem govoriti, da sam roen za pjesmu i pla. Otac Silvestar pojavio se na vratima kolibe nekoliko dana prije naeg polaska, zajedno s petoricom stare, odane brae: Bernardom, Pietrom, Sabbatinom, Ruffinom i Pacificom. Neki je stari seljak upravo - prolazei s magarcem natovarenim groem, to ga je nosio na prodaju u Assisi darovao grozd Franji, pa ga je ovaj drao u rukama i zadivljeno promatrao, ba kao da ne vidje groe nikada prije. Kako li je ovo udo, brate Leo! uskliknuo je. Koje li tuge to slijepci ne mogu vidjeti svagdanje mirakule! A ove slatke bobice - kakve li tajne u njima! Moe ih pojesti, pa se osvjeiti, a ako ih zgnjei, dat' e ti vino. Popije vino, pa razum izgubi... a onda ti se ponekad Bog rairi cijelim biem, pa iri ruke i zagrlio bi cijelo ovjeanstvo, a ponekad te srdba svlada, pa trgne no i ubije! Upravo u tom su trenu otac Silvestar i braa zakoraili preko praga, te kleknuli da Franji poljube ruku.

 Doli smo po tvoj blagoslov rekao je otac Silvestar jer idemo propovijedati rije Kristovu onako kako si nam ju ti otkrio. A kamo, Bojom voljom, kanite poi? Kamo god nas put odvede, brate Franjo. Kamo god nas Bog usmjeri... Cijela je zemlja polje Kristovo, zar ne? Po cijeloj emo i sijati. Franjo je svakom od njih poloio ruku na glavu. Idite, brao, s mojim blagoslovom. Propovijedajte rijeima se sluei, onoliko koliko moete, ali ponajprije svjedoite vjeru ivotom i djelima vaim. to je iznad rijei? Djelo. to je iznad djela? Tiina. Brao moja, podignite cijele ljestve to Bogu vode: propovijedajte rijeima, svojedoite djelom, a zatim, u samoi, uronite u posveeni mir to Gospoda okruuje. Zautjevi, dugo je dugo s ljubavlju promatrao svakog od brae - ba kao da u rat kreu, pa da ne zna hoe li ih ikada vie vidjeti. Tvrda su ljudska srca, kamena su ona ree uzdah- nuvi. Ali, Bog je s vama, pa se ne bojte. Svaki put kada vas osude kaite: "Na ovaj smo svijet doli patiti, ubijeni biti i pobijediti!" ega se imate plaiti? Niega. Od koga imate strahovati? Ni od koga ba. Zato - zato jer svatko onaj tko svoje snage s Bojim udrui stjee tri velike povlastice: svemo bez vlasti, opijenost bez vina i ivot bez smrti. Braa su stajala kao okamenjena, paljivo ga sluajui; opratala su se s njim usta ne otvorivi. I ja odlazim, brao moja nastavio je Franjo. Idem navjetavati spasenje stijenju, divljem cvijeu i gorskom timijanu. Sudnji se dan blii, brao moja, pourimo stoga. Kada doe, mora zatei sve - ljude, ivotinje, ptice, kamenje... - pripravne. Sve to okom vidite, sve na zemlji i ona sama, treba biti spfemno na nebo uzai. Jer to su nebesa, brao moja, ako ne cijela zemlja, ista ova to ju oko sebe gledamo - ali besprijekorna, od samih vrlina! Bogu hvala pa na red moe uvijek slijediti pravocrtan i uzak put, tvoj put, brate Franjo ree Bernard. Gospar Pietro niice se bacio i dodirnuo Franjino koljeno, te e: Jedno me pitanje mui dugo vremena, brate Franjo, a nisam elio otii prije nego to dobijem odgovor izravno s tvojih usana. Dokle e na red nastaviti tim pravocrtnim i uskim putem? Dok fratri budu bosonogi hodali odgovorio je Franjo; zatim je umuknuo, kao i svi mi. Sunce je ve cijelim krugom iznad obzora ree otac Silvestar prekidajui utnju. Digao se potom, ostali za njim. U pravu si, brate Franjo, moramo pouriti... Zbogom nam ostaj! Neka je Bog s vama! uzvratio je Franjo, isprativi ih znakom kria rukom nad njihovim glavama.

11
Poto se oprostio s braom, Franjo se sagnuo i poljubio prag crkvice, a zatim se ogledao uokolo zamuenim oima i pozdravio se s pticama, drveem, trnovitim bunjem, metvicom, timijanom i divljim biljem po rubu

dvorita - tim skromnim biljkama to su svake godine bujale oko nae ostarjele majke Portiuncule. U ime Boje, brate Leo ree prekriivi se i tako krenusmo na put. Zna li uope kamo idemo? upitao sam ga. Zato bih trebao znati? Bog zna i to je dovoljno. Zar nikad nisi vidio suncokret, veliki okrugli uti cvijet, tako nalik suncu? On gleda brata Sunce pravo u oko i posluno mu okree svoje lice, put njegov slijedei. Postupimo jednako, brate Leo: drimo oi Bogu usmjerene. Ljeto je bilo na izmaku: zemlja se predavala oputanju, zadovoljna kao majka nakon poroda djeteta. Plodovi polja bili su ponjeveni i pokupljeni, groe pobrano, meu liem naranaa sjajili su se maleni, jo tamnozeleni zametci. Lastavice su ekale rode da dolete i ponesu ih na svojim monim krilima, a nebo je zastrla tanka i njena naoblaka - kie su se primicale s planina, zemlja je mirisala. Franjo je duboko disao - odista ga ve dugo ne vidjeh tako oputenog. Ispevi se na vrh oniska zaobljena brijega na trenutak smo se naslonili na oronuo zid neke stare utvrde. Pogledao sam put doline pod nama: koje li blagosti, kojeg li melema! Osjealo se da je zemlja obavila svoju zadau i da se sad izleava, posve zadovoljna. Podsjea me na posveenu ikonu to je jednom vidjeh u Ravenni ree Franjo okrenuvi mi se. Donijeli je kriari, kao plijen iz Anatolije. Ili osloboditi Sveti Grob, ali kad su vidjeli Konstantinopol, zapanjeni njegovim blagom i ljepotom zaboravili na Krista i okomili se na grad. Spalili ga, pobili njegove itelje, opljakali bogatstva i vratili se doma s plijenom. Tako je i ta izvanredna ikona, Uzaae Blaene Djevice Marije, dospjela u Ravennu... a kakvo je to udesno djelo, brate Leo! Majka Boja na svojoj postelji, s prekrienim rukama, lice joj ozareno smjekom zadovoljstva, na glavi joj purpuno pokrivalo, ruke ogrubjele od kunih poslova, obrazi upali, a stopala izranavljena hodanjem po kamenju i trnju. Ali, iz njezinog se bia osmijeh iri usnama, razlijeva elom, sljepoonicama i onim kapcima. Obavila je svoju dunost i dosegla mir. Koju dunost? Porodila je Spasitelja svijeta... Pa sada, brate Leo, dok promatramo ovu ravnicu zaodjenutu mirom, sam sebi kaem: u jesen tlo - Djevica Zemlja - na jednak nain poiva. Putovali smo danima, mnogim tjednima - a kamo smo ili? Kamo je Bog htio, jer Franjo bjee odbio odrediti vrijeme i mjesto: ba kao suncokretu, dovoljno mu je bilo slijediti lice Gospodinovo. Kakva je to srea, kakva radost govorio mi je nemati nikakve osobne volje, zaboraviti potpuno tko si, kako ti je ime... i s povjerenjem se predati naletima Bojega vjetra! To je prava sloboda! Ako te netko upita, brate Leo, tko je slobodan, to e mu odgovoriti? Samo onaj tko je rob Boji - svaka je drugaija sloboda uznitvo. Jednog smo se dana zaustavili u nekomu malenom selu. Franjo je zazvonio onim ovnovskim zvonom, pa su se seljaci i seljanke okupili da ga pouju. Znali su tko je taj bosonogi stranac, jer je glas o njegovim udima i ljubavi spram plemenite Gospe Neimatine bio daleko dopro. I oni siromani bjehu, i oni su, premda to nisu svjesno htjeli, njegovi uenici bili. Nema potrebe da vam propovijedam, brao moja ree im, poto se na nekakav kamen popeo nema potrebe da vam pokazujem put to

u raj vodi... jer ste vi ve krenuli tim putem, budui da ste siromani, ponizni i nepismeni, a marljivi ste radnici, kao to, da Bogu ugodite, i trebate biti. Zautio je zatim - a jato se nemirnih lastavica okupilo oko njega, posjedavi i po svim okolnim krovovima, te po oronuloj kuli. Valjda su se na put spremale, pa samo ekale povoljan vjetar. Franjo je nastavio govoriti seljanima, ali su lastavice polijetale i slijetale - povremeno se i cijelo jato na njega sputalo - zagluujui ga svojim cvrkutanjem. Brao moja dizao je glas, nastojei da ga se uje usprkos ptijem "agoru" oko njega i iznad njegove glave brao moja, ivot je na ovdje na zemlji varljiv san. Pravi ivot, koji je vjean, oekuje nas na nebu. Stoga ne obraajte panju na tlo kojim gazite, nego uvis dignite oi, brao moja, otvorite krletku u kojoj vam se dua trapi, krvlju si ispisujui svoj ivotni raun - i pustite ju da prhne! Franjo se sve vie naprezao, ali lastavicama nije bilo ni na kraj uma da ga ostave na miru! Ba nasuprot, nova su se jata okupljala oko njega, neprestalno ciei, cvrkuui, zvide- i... i odbijajui da odu. Naposljetku im se obratio, glasom moleivim i umilnim: Male moje sestre lastavice, umoljavam vas da me pustite govoriti! Vi koje donosite proljee svijetu - vi sitne i draesne Boje prijenosnice sklopite krila na trenutak, mirno se okupite uokolo, po kunim krovovima, te poujte. Ovdje o Bogu zborimo, stvoritelju lastavica i ljudi, naemu zajednikom Ocu. Ako ga volite, ako volite mene - brata svoga - onda umuknite! Vidim da ste spremne za veliko putovanje u Afriku - neka Gospodin bude s vama! Ali, prije nego to krenete, prikladno je da ujete rije Boju. im su laste ule te njegove rijei, sklopile su krila i u tiini se nanizale oko Franje. Neke su mu i na ramena sletjele, a sve uperile svoje sitne okrugle oi u Bojeg izvikivaa i smirile se - osim to bi, u silnoj radosti, s vremena na vrijeme zatreperile krilima kao da ude da se otisnu nebom koju uru prije utanaena vremena. Gledajui to udo, seljaci - ene i mukarci podjednako - bacie se Franji pred noge. to e nam vie nai domovi i muevi - kraljevstvo nebesko hoemo! Izut' emo sandale, redovnike halje obui i slijediti te do smrti! Mukarci pak, ljubei Franjina stopala i u grudi se udarajui, zavapie: to e nam naa polja i ene - i mi hoemo u kraljevstvo nebesko. Povedi nas, brate Franjo, sa sobom nas vodi! Strah Franju obuze: to bi s njima - kamo da ih povede, kako da ih hrani? A to bi bilo sa svim pukom kad bi svatko fratar ili asna sestra postao? ekajte, brao! uzviknuo je. Krivo ste me razumjeli... Ne vodi samo jedan put na nebo. Monah - bez ene, doma, kruha u ruci i ognjita jedan put slijedi, a obian skrueni vjernik drugi. eni se, djecu poraa, osigurava opstanak roda. Ne bi valjalo - niti je Boja volja - da zemlja ostane nepoorana, da ju vi ne zasijete, a ni da vi, ene, prestanete djecu raati. Vama, koji u ovom svijetu ivite, Bog je namijenio ugodne razgovore, kruh, ognjite i poten suivot... a ja vam se kunem da ete i ivotom kakav vam sada jest dosei dveri rajske! Meutim, mnogi su se od tih oraa razljutili.

 Prvo raspiri plamen u nama, a onda ini sve to moe da ga utrne. Je li, dakle, tono ono to si nam prvo rekao, da se moramo odrei ovoga svijeta kako bismo bili spaeni ili nije? Ako nije, ostavi ti nas, prijatelju, na miru. Poi nekamo drugdje propovijedati! Nije poteno to to si nam uinio, monae - nije poteno! zavritale su ene, jo bjenje od njihovih mueva. Idemo mi s tobom svialo ti se ili ne! I enama je mjesto na nebesima kao i mukarcima, nije li tako? Kako se za Blaenu Djevicu nalo?... Nee nas ti bogme sprijeiti! Franjo je u oaju lamatao rukama. ekajte... ekajte, vratit' u se. Prvo razdijelite imovinu sirotinji; vjenani parovi neka ive edno; ne hulite i ne doputajte da vama srdba ovlada; triput dnevno skupa se na koljena bacite i molite. Duga se priprema hoe, djeco moja, pa se pripremajte... a ja u doi! Doi u, vratit' u se! ponavljao je naputajui selo dugim koracima. Ja sam trao za njim, a za mnom desetak ena - koje su ga ispraale sve ogorenijim povicima: Prevarante! Smutljive! Protuho! Varalico!... I kamenje je poletjelo, ali smo tada ve uspjeli umaknu- ti daleko izvan sela. Zastali smo, da predahnemo, tek kada nam vie nije bilo na vidiku. Mislim da smo pogrijeili, brate Franjo drznuo sam se kazati. Mora ljudima, svakomu ponaosob, rei ono to moe podnijeti. Sve preko toga je iskuenje. Franjo je sjeo na neki kamen, izgubljen u mislima - nita mi nije odgovorio. Znao sam da mu se um uskomeao, jer su mu - kao i uvijek u takvim trenucima - vene na sljepoonicama pulsirale. Sjeo sam mu nasuprot i ekao. U selu bje- smo dobili nekoliko ulomaka staroga kruha, aicu maslina i dva grozda groa... a ja sam skapavao od gladi. Da se prekriimo i blagujemo, brate Franjo... preklinjao sam ga. Zar ti nisi gladan? Duboko utonuo u misli, ni uo me nije. Brate Leo rekao mi je nakon duge utnje koliko god saalijevam selo u kojem nitko nije svetac, toliko mi je ao i onoga u kom su sami sveci! Ja sam u meuvremenu poeo jesti, sam, istodobno razmiljajui o onom to sam vidio i uo u tom selu. Mora biti da je Iskuavatelj u me uao, jer sam uskoro poeo sam sa sobom govoriti, oporo i ogoreno. Naime, brate Franjo - zakljuio sam - ako je tako kako kae, da se Boga moe dosei i lakim putem, bez uzbrdica, zato se onda toliko patimo svladavajui sve te uspone? Oenjen ovjek s djecom, kolibom, svojim poljem, potenom hranom - moe li on do Boga? Ti kae da moe. Pa, hajd'mo se onda poeniti, uspostaviti kuanstvo kao i svi drugi i ivjeti kao ljudi. Jedna nam je svrha: dosegnuti Boga... a zato ne bismo uzali do njega valjano uhranjeni, nego ovako onemoali i iscrpljeni? A, brate Franjo, kako se uope misli pojaviti pred Bogom u tako strano jadnom stanju... kol'ko preksutra? Sjea se to papa ree, jel' da? "Kakav smrad! Iz kojeg li to svinjca dolazite?" I Bog bi ti mogao isto rei!... Tako sam ja promiljao trpajui u se velike zalogaje; na kraju sam smazao ne samo cijeli jedan grozd, nego i dobar dio drugoga, a Bogom se

kunem da. ne bjee Franje ondje - ba me zasmetao! - da bih se bio istoga asa vratio u ono selo i oenio se na licu mjesta. Naime, vidjeh tamo curu koja mi je opako zapela za oko, a nema zbora da bih bio bogobojazan mu i redovito se triput dnevno na koljena bacao i molio, za nju i trinaest - ako treba! Pa bih tako napredovao prema Gospodu razumnim korakom, ugodno tovie, vodei sa sobom enu i djecu, tako da bismo zajedno u raj uli! Franjo je promijenio poloaj, pa ga - oi diui - pogledah,.. i pretrnuh: osjeao sam se kao da sam grijeh poinio. On mi se, meutim, blago nasmijeio. Ima pravo, brate Leo, tegoban je monaki ivot. Nisu ga svi ljudi u stanju podnijeti, a i ne trebaju, jer, kada bi svi mogli, svijet bi se uruio. Pouj kako me Bog prosvijetlio dok sjedim na ovomu blaenom kamenu: ustrojit' emo jo jedan red, osim ovoga naeg strogog... s mekim pravilima, prikladno sroenim, da ne iskljuimo predane krane koji odaberu, ivot u svakodnevnom svijetu. Braa u tomu umjerenom redu moi e se eniti, baviti se svojim poslom, umjereno jesti i piti. Nee morati bosi hodati ni nositi mantiju, nego e se zahtijevati samo da ive u skladu s vrlinama, ljube i neprijatelje svoje, daju milostinju siromanima i ne skreu pogled s nebesa... to misli o tom, brate Leo? Slaemo li se? Htjedoh ga upitati zato i mi ne bismo uli u taj red, ali sam se sramio, uplaen bio, te stoga - nemajui to drugo rei - kazah nevoljko: To je vrlo dobra zamisao. A to sam drugo mogao? Kako sam prostro, tako mi lei bjee. Iskao sam ja Boga i prije nego to sam Franju sreo, ali mi to nikad nije smetalo da uivam u hrani. I tako, otkako sam mu priao, nisam vie brinuo o tom hoi li nai put Bogu - jednostavno sam slijedio Franjine stope, umiren spoznajom da sam na savrenu putu - ali me manjak jela, vina i drugih ugoda neprekidno muio. I, premda me je to sram priznati - ene su mi nedostajale takoer. O em razmilja, brate Leo? upitao me Franjo, videi me zamiljena. O Bogu... otpovrnuo sam, napreui se ne bih li smetnuo s uma ono o emu sam zaista mislio. Sjea li se godina kad si ga traio posvud po zemlji? I nisi ga naao... Nisi, brate Leo, jednostavno stoga to ti nije u srcu bio. Bio si poput eljadeta koje posvuda ite svoj zlatni prsten, danju i noi ga trai po cijeloj kui - a ne moe ga nai jer ga na prstu nosi! Jedne smo veeri, ve u sumrak, doli do slavnoga dvorca Montefeltro. S vrhova kula vijorili su raznobojni barjaci, trube se ule kroz otvore u njegovim utvrdama, a s prozora su visjele skupocjene tapiserije, dok su velika utvrena ulazna vrata bila ukraena slavolukom od mirte i lovora. Plemenita gospoda i dame kroili su preko pokretnog mosta, ljepukasti su paevi pomagali gospama da siu s konja - a cijelim strmim prilaznim putem iz doline tiskale su se plemenitake pod blistavim nakitom i vitezovi u sjajnim oklopima. Meu ve prispjelima trkarali su posluitelji, djeaci i djevojice u novim kariranim livrejama, raznosei srebrne pladnjeve s piem i delicijama.

 Mora biti da upravo ovako raj izgleda otelo mi se s uzdahom; posve sam zbunjen bio tim bogatstvom i ljepotom. Mnogo je skromnije u njemu, brate Leo ree Franjo, premda zadivljen prizorom gospode, dama, cvijea i zastava. Ima biti da se neto slavi... Idemo se i mi prikljuiti slavlju, to kae na to, brate Leo? S najveim zadovoljstvom, brate Franjo! oduevljeno sam uskliknuo; odista, to li sam vie mogao poeljeti! Franjo je zakoraio preko pokretnog mosta, staloen i sigurna hoda ba kao da ga pozvali bjehu - dok sam se ja srameljivo drao. Ali, nismo pozvani, brate Franjo. Potjerat' e nas... Nemaj straha, jaganje Boji. Ovo je slavlje u nau ast - zar jo nisi shvatio? Zbiva se da bismo mogli ui u ovu suru tvru i otpoeti ribolov. Ribolov!? upitao sam u udu. Ali, ne vidim ja ovdje nikakva jezera, rijeke ni mora. Same stijene! Zaboravio si, dakle, kakvi smo mi ribari, jel' da? nasmijao se Franjo. Da, 'mjesto riba, due lovimo. Nebrojeni su puti Gospodnji... moda je, tko bi znao, i ovdje neka dua koja se gui u svomu lijepom tijelu i svilenoj odjei, ona koja hoe pobjei i spasenje nai. Moebit je, zaradi vrhunskoga dobra te due, Bog ponukao gospodara ovih dvora da slavlje priredi - kako bismo mi mogli ovamo ui... to, kako vidi, upravo inimo! To mi kazujui, zakoraio je preko praga i pored eljezom okovanih vratnica. Veliko unutranje dvorite bilo je zakreno konjima, a u okolnim su kuhinjama plamsali ognji na kojima se u golemim kotlovima kuhalo ili na ranjevima cvralo meso, ispunjavajui zrak udesnim mirisima. Nosnice mi zadrhtae -malo je u mene bilo volje da ikamo dalje produimo. to se dogaa, brate? Tko i to slavi? upitao sam nekog kuhara koji proe mimo nas. Gospodareva sina vitezom proglaavaju odgovorio mi je. Sad su svi u kapeli, biskup e blagosloviti novog oklopnika. Zatim me je odmjerio od glave do pete, dakako vidjevi da sam bos i da mi je halja puna rupa - bjelodano mu se nisam osobito svidio. Da se objasnimo... ree mrtei se Kai ti meni: jeste li vas dvojica pozvani? Naravno odvratio sam. Nego to si mislio? A tko vas je pozvao? - Bog! Hajde, najedite se, nesretnici jadni... Zato i jeste doli, nema to nikakve veze s Bogom odbrusio mi je nasmijavi se, te produio prema kuhinjama. Franjo se za to vrijeme divio velianstvenom grbu nad dverima: gordi je lav drao srce nad kojim su stajale rijei: Nikoga se ne bojim. Ovaj se plemeniti grof oito nikoga ne boji, ni Boga moebit Franjo e pokazujui mi ures na obrambenom zidu. Preuzetna je budala ovjeje srce, brate Leo - ne obraaj panju na to to kae, nego mu oprosti i idi dalje. A da mi imamo grb, to bi ti htio da na njemu bude? Janje... janje koje prodire lava rekoh nasmijavi se. Ne, Boji jaganje. Razumijem, glad te mui pa bi sad i lava pojeo, ali, doi e dan kad e lavovi i janjci skupa u miru ivjeti, pa se ne brusi tako

opako. Da mene pita, ja bih dao na platnu izvesti malu skromnu pticu koja se svakoga jutra pjevajui put neba die. evu? upitao sam, sjetivi se Franjinih rijei brai u Portiunculi. Ptiicu s kapuljaom. Tono! Blagoslovljen da si, brate Leo... Nego, ujem po- janje iz kapele, hajde, idemo i mi na slubu Boju. Uli smo u crkvicu, ureenu u prizemnom dijelu dvorca - a, dobri Boe, kako li lijepa bijae! Sva okupana svjetlou svijea, krcata je bila plemenitom gospodom u oklopima, s maevima i zlatnim uresima, koji su doli pozdraviti novog viteza. Na drugoj su strani stajale dame u dugim sveanim opravama, vrlo skupocjenim, pod raznobojnim velovima i visokim, zlatom optoenim, te perima ukraenim eirima, a s niskama biserja oko vrata i zlatnim narukvicama. Boe moj, kako li su samo mirisale - nije ondje manjkalo niti jednog arapskog mirisa! togod Franjo o tom rekao, ja sam jo uvijek raj upravo tako zamiljao - sa svecima i sveticama; zato im Bog ne bi dao takve odore i oprave, pa i bolje? Zar oni nisu plemstvo - Boje plemstvo? Zar nebesa nisu Okrugli stol za kojim svi odlinici sjede - nije li Krist... kralj Artur? Previe je to bilo za mene. Zadivljen koliko sam samo mogao biti, skrio sam se za neki stup i razrogaio oi od uda. Odjednom vidjeh kako se Franjo probija kroz plemenitako mnotvo i prilazi oltaru, gdje je biskup upravo blagoslivljao novoga viteza, plavokosa, nasmrt problijedjela mladia. Franjo je priekao da blagoslov proe, pa je onda kleknuo pred velikodostojnika i rekao: Vaa Uzoritosti, u Kristovo ime Vas molim da mi dopustite govoriti. Neki su ga od gospode prepoznali - uo sam kako apuu izmeu sebe: "To je Franjo Asiki! Novi pustinjak!" Biskup ga je udostojio prezriva pogleda: A o emu bi ti? Ne znam, biskupe. to mi Bog u usta stavi... imaj povjerenja. A tko si ti? Postariji dvorjanik je stupio naprijed i rekao prelatu: Udostojite mu se doputenje dati, on je Franjo iz Assisija. Kratak budi biskup e nevoljko diui ruke. Gozba je ve spremna... Gozba je ve spremna... na nebesima! Franjo se nadovezao na biskupove rijei. Sprema se gozba, brao moja: Sudnji se dan blii. Malo je vremena ostalo, ali se i sad moemo spasiti - moemo na nebo uzai i zauzeti mjesta za besmrtnim Bojim stolom. Ali, u eljeznu oklopu, sa zlatnim kolutovima i svilenim velovima, s razuzdanih zabava i iz ivota ispunjena ugodama... raju se ne uspinje. Uzaae je to naporno, brao moja, ite znoja i boja, krvavo jest. Vitezovi i dame su se namrtili, biskup je poeo nervozno vrtjeti svoj pastirski tap s uresima od slonovae; razumjevi to se zbiva, Franjo je nastavio pomirljivijim glasom: Oprostite mi... Vitezovima se obraam, pa mi je dunost govoriti njihovim jezikom. Molim vas da poujete to sam vam doao rei. Ako

vitez hoe stei naklonost svoje gospe, koja djela mora uiniti, koje li bitke proi, s kojim se vidljivim i nevidljivim silama - morem, divljim zvijerima, zlim ljudima i gorim duhovima - nositi i pobijediti ih da bi ga njegova odabranica doekala rairenih ruku! Poi e da oslobodi Sveti Grob, potjerat' e konja preko mosta ueg od njezine vlasi, ispest' e se na ruevnu kulu usred noi i istje- rat' demona vrkom svoga maa - i nikada se nee kukaviki ponijeti. Ako otvorite srce gospodara ovoga dvorca, vidjet ete nad njim upisane rijei: "Nikoga se ne bojim." Zato? Zato jer mu s uma ne silaze one dvije rairene mirisne ruke. Sve to, dragi gospari i gospoe, vi znate bolje od mene. Ali, ima neto vam neznano, ili moda znate pa zaboravljate: da postoji drugaija Gospa, ne zemaljska, nego nebeska - ona koja pripada drugaijemu vitekom redu i drugaiju bitku bije. Tko je ta Gospa? Ona je kraljevna nebeska! U emu se njezin boj sastoji? U odbacivanju dobara prolaznih, a prihvaanju Neimatine, Kreposti, Molitve i beskrajne Ljubavi - koje su vrline vjene. Ako se odupremo opasnosti, strahu i smrti da bismo nadvladali prolazno tijelo, kakve li kunje moramo podnijeti da bismo osvojili vjenu Gospu? Plemenitai su poeli mrzovoljno gunati i negodovati zbog krajnje drskosti bosonoga fratra, pa se Franjo - uzdiui se ponad njihova rogoborenja - popeo uza stube do oltara i tako se naao posred njih. Ne srdite se, oklopljena gospodo nastavio je. Govorim vam kao vitez vitezovima, pri emu nije vano to ste vi plemenita roda, jer ni ja nisam rob nikomu osim Bogu, a jo manje mari to mi je ova krpljena i prekrajana mantija jedini viteki oklop. Jer, i ja sam kunje proao: iao svijetom gladan i promrzao, trapio se, borio - sve zarad ljepote moje Gospe. A moja je Gospa tisuu puta bolja od vae. O njoj vam govorim: njezino me postojanje potie da vas opomenem kako vam je krenuti u boj dok ima vremena... A vi, mladi moji junaci i ti plavokosi, dobro njegovani mome posluajte to vam Bog, na moja usta, nareuje da uinite. Tvoj gospodin otac, mladiu moj, hvasta se "Nikoga se ne bojim" - a ti, sine, nad svojim srcem ispii "Ne bojim se nikoga - osim Boga". Moda me je upravo zato, da vam to svima kaem, a posebice tebi mladiu, Svevinji i poslao u ovaj dvorac veeras, upravo kad si prihvaao viteki zavjet... da ti ovu poruku prenesem, sinko moj! Franjo je zatim poljubio biskupu ruku, te mi domahnuo da izaem - pa se probismo van. No bjee ve pala i nebo se ispunilo zvijezdama. U dvoritu smo, meu konjima i poslugom, prostajali dok su vitezovi i dame u tiini iz kapele preli u veliku dvoranu u kojoj su ih ekali krcati stolovi. Momii - trkarala i mlade sluavke urili su od kuhinja do blagovaonice, a svaki put kad bi se otvorila njezina golema vrata iznutra bi se zauo silan agor i smijeh - u neko doba i gusle ciliknue. Franjo se udobno smjestio u kut dvorita - na golu zemlju, dakako naslonivi se na zid, te iscrpljen sklopio oi, dok sam ja itekako gladan bio. Promuvao sam se stoga kroz kuhinju, gdje sam uspio naprositi hljeba, mesa i pehari vina, te, sa svime tim, sretan otrao Franji. Probudi se rekoh mu, gurkajui ga. Razbuuj se, hajd'mo jesti. Samo daj... nevoljko mi je odvratio. Nahrani magare u sebi.

Povukao sam svojski vina i veselo se latio jela. I tvoga magarca treba hraniti, Franjo. Zna to se dogodilo seljaku koji je pokuati priviknuti tovara da ivi bez hrane? Krepao mu je - upravo kad se umalo navikao! Franjo se nasmijao, te e mi, iznova zatvarajui oi: Samo ti brini o svom tovaru, brate Leo. Podaj mu jo gutljaj vina, da revati pone... i ne brini za tuu magarad. Otpoeo sam blagovati, a dok sam se tako gostio i zahvaljivao Bogu to uini meso tako slasnim, priao nam je mlad plemenita s bogato perjem ukraenim eirom. Sagnuvi se, prepoznao je Franju, pa me tiho upitao: Jel' spava? Ne. Nikad on ne spava. Samo ga imenom pozovi. Oe Franjo! Oe Franjo! nato e onaj momak. Pozdrav tebi, mladi gosparu! to te natjeralo da ode s gozbe i napusti one prelijepe gospe... pa k meni doe? Sigurno te Bog alje ree Franjo s naporom otvarajui oi, smjekajui se blistavo odjevenu momku pred sobom. Tvoje rijei, tamo u kapeli, do samoga su mi srca prodrle, oe Franjo momak e ozaren snanim osjeajima. Cijeloga ivota sluam sveenike po crkvama, ali nikada nita slino nisam uo... odnosno, veeras prvom jesam uo. Doao sam te zamoliti da mi jedno dobro uini, oe Franjo. Ja sam grof Orlando dei Cattani, vlasnik dvorca Chiusi u Casentinu. A to, kakvo dobro, moje dijete? upitao je Franjo. Za spas tvoje due uinit' u sve to mogu. Posjedujem u Toskani cijelo pusto brdo, Alvernia se zove. Zabaeno je, mirno, bez traga ljudske noge... na njem ive samo sokolovi i jarebice. Darujem ti ga, oe Franjo, za spasenje due moje. Upravo to i traim! uskliknuo je Franjo, pljesnuvi rukama od radosti. Sada znam zato sam napustio Portiunculu: da bih otiao na tu goru. Moje e se molitve s njenih pustih vrhova, usprkos bremenu grijeha, nesumnjivo uzdii do nogu Svevinjemu. U Kristovo ti ime zahvaljujem, mladi moj gosparu, i prihvaam tvoju ponudu. Za moju duu moli ree plemenita poljubivi Franji ruku. A sad mi dopusti da se vratim ostalima i uivam u drutvu krasnih gospoa. Bog s tobom bio kaza mu Franjo blagoslivljajui ga. Uivaj sve dok trublje ne zauje. Kakve trublje!? One Sudnjega dana. A, nee se te jo dugo dugo oglasiti! ree mladi grof nasmijavi se, te trkom ode, pun elje da se prikljui proslavi. Franjo je u tom trenutku zamijetio da ja jo jedem. Dobro ti nahrani svoje magare, brate Leo. Pred nama je uspon na negostoljubivu i nepristupanu planinu. Stalno me zapitkuje kamo to idemo... Na Alverniju, moj sudrue penjaki, na Alverniju! Imam predosjeaj da nas tamo, u snijegu njenih visokih vrhunaca, Gospod na eka. Na studeni, po snijegu i dadu! uzviknuo sam zastraen. Zato nam nije poslao poziv da ga potraimo negdje u ravnici?

 Boga se jedino nalazi na kii, snijegu i studeni, brate Leo... stoga, prestani gnjaviti. U ravnici e nai samo bogatu gospodu i lijepe raskalaene ene - kao i Smrt, koja je katelan toga svijeta... kao i svoga jadnog starog tovara, brate Leo. Ali, onaj pravi brat Leo na planine se penje. Nita nisam nato rekao... a to sam pomislio - ah, to sam pomislio: kad bi nekako bilo mogue ostaviti magarca u sebi da pase na bogatim livadama u ravnici, a da se sama dua, bez teine i neosjetljiva na glad i hladnou, uz brda uspinje!

X
Dopustili su nam da prespavamo u jednoj od staja - zrak je vonjao gnojem i konjskim znojem. Digavi ruku, Franjo je blagoslovio svoju etverononu brau: Provest' emo no s vama, brao konji rekao im je. Ne njitite i ne ritajte se, molim vas, jer smo umorni i pospani. Laku vam no. Prostrli smo neto sijena po podu i legli, a kako smo zaista bili iscrpljeni, umor nas je svladao istoga trena. Kroza san, s vremena na vrijeme uo sam pjevanje i cilik glazbala, enski smijeh... pa mi se uinilo da je nestalo neba nad mojoj glavom, te da se raj sputa k nama skupa sa svim anelima. Ali, istoga sam trena sve i zaboravljao, pa su se aneli sa svojim lutnjama i smijehom izgubili u nebu. Franjo se probudio pun zanosa; u ali me upitao: Jesi li nazuo eljezne sandale? Dugaak je uspon pred nama. Naravno, evo ih! pokazao sam mu moje bose noge, obje u ranama. Kad bi nam se Bog najzad smilovao... Digao sam se sa sijena i prekriio - tako je poelo nae putovanje prema novoj obraenici, planini. Franjo bjee u misli utonuo, bez rijei smo silazili iz dvorca - ni travka nije treperila, a barjaci su s jarbola visjeli kao raznobojne krpe. Nebo je bilo prekriveno jednolinom naoblakom, sunce se - poput bjeliasta diska uspinjalo za tom sivom koprenom, jedva bacajui neto svjetla po nepominu liu. Tu i tamo ljeskala se poneka kap noanje kie, a jedino to se ulo u vlanu zraku bilo je sve nam udaljenije kukurijekanje pjetlova iz seoca podno dvorca. Bit' e promjene vremena, brate Franjo, im se pijevci jo oglaavaju. Ali, i jo kie prije toga. Brate Leo rekao mi je nakon dobrih etvrt sata; njegove su misli oito negdje daleko bludjele kao da se krug napokon zatvara, odnosno kraj pribliava... Bogu hvala. Na poetku sam Svemoguega molio da me pusti samog u divljinu, kako bih mu se mogao otamo obraati. Najprije je udovoljio tom zahtjevu, ali me onda pograbio za iju i bacio meu ljude. "Okani se samoe!", vikao je na mene. "Samomu ti je suvie ugodno, tebi potaman - ali meni se to ne svia. Nego, idi ti po selima i gradovima, propovijedaj i proberi si istomiljenike, red utemelji i uputi ga da oslobaa Sveti Grob: srce ovjeje!" Tako sam napustio osamu... ali ne bez tuge, brate Leo, pa fratre odabrao i onda smo krenuli. U kakvoj smo svetakoj neimatini uivali onih dana! Koliko

ljubavi, sloge i kreposti bjee! Sjea li se kako bi nas. naa nesputana radost toliko ganula da bi nam odjednom suze potekle?... Drvee, ptice, stijenje, vodotoci... ljudi - sve kao da je upravo stiglo iz Bojih ruku. I Krist je bio s nama; nismo ga vidjeli, ali smo osjeali njegov sveti dah u zraku, njegove dlanove na naim glavama. Viali smo ga samo nou, kad bi nam tijela usnula i due nam otvarale oi. Ali, potom... potom... Glas mu je najednom utihnuo - pogledao me, a krupne mu se suze zacaklie u oima. Potom su vuci upali u na tor i ovce se rasprie rekoh. Izbacili su me, brate Leo Franjo e duboko uzdiui. Odbacili me... A sada - krug se zatvara: velim ti, u samou se vraam, na vrhu te samotne gore u osami u zavijati, tuliti kao divlja zvijer. Mnogi su zlodusi jo u meni, tijelo mi i nadalje duu okiva. Oh, kad bi mi Bog samo dao da ga se rijeim, da ga se otarasim kako bi mi dua mogla na slobodu utei. Pobjei, brate Leo, pobjei! Snano je mahao rukama po zraku, pa na as odista pomislih da e mu se u krila pretvoriti i da e odletjeti - tako ogromna njegova radost bjee. tovie, u strahu da me ne napusti, za mantiju sam ga zgrabio i drao ga se u hodu! Uto se neki seljak pojavio na putu; vukao je magarca na ularu, a na tovaru je sjedila mlada ena, dijete dojei - nije se libila izloiti golu sisu. Franjo je zastao i promotrio ih zapanjenim oima. Blagoslov nam udijelite, oe kazao je seljak, stavljajui ruku na srce. Ovo je moja ena, a djetece na njenim rukama moj je sin. Blagoslovi nas. Bog nek' je s vama uzvratio je Franjo. Sretan vam put, Josipe! Seljak se onaj silno zaudio Franjinim rijeima i nasmijao se grohotom, ali u urbi bjehu, pa nije zastao da ita kae. Josip?... Kako si mu ime znao, brate Franjo? Ti ba nita ne razumije, jaganje Boji! Onaj ovjek Josip bjee, ena njegova Djevica Marija, a djetece na njezinoj sisi - Isus. U Egipat hitaju... Koliko sam ti puta rekao da rabi svoj unutarnji vid jednako kao i vanjski? Nita mu nisam mogao odgovoriti, pa smo nastavili bez rijei, da bi se on - nakon nekoliko trenutaka - opet oglasio: Tvoje oi od ilovae vidjee-seljaka sa enom i djetetom, ali one druge - oi tvoje due - udo su trebale vidjeti! Blaena Majka Boja sjedi na magarcu Krista dojei, a Josip ih vodi - prooe i odoe jo jednom, kao to e nastaviti tako, brate Leo, dok je svijeta i vijeka! Uzdahnuo sam u nelagodi - jer je bjelodano moje srce bilo pod predebelim naslagama sala daje moglo takvo neto prepoznati. Hou li ikada moi potisnuti ovaj, pa ugledati qnaj svijet za njim, svijet vjeni? Uto su pale prve kapi, otkidajui posljednje listove s ogoljelih smokovih stabala. Veer se sputala, pa se obradovasmo naputenoj crkvici na stjenovitu gorskom grebenu, bljetavo bijeloj na pozadini tmastih kinih oblaka. Voli nas Bog! Eto nam crkvu posla u kojoj prenoit' moemo rekoh s golemim olakanjem.

Gurnuli smo vratnice i uli, a kako je kroz vrata za nama prodrlo i veernje svjetlo, vidjeli smo da zidovi te crkvice bjehu od poda do stropa gusto oslikani - ivim bojama izvedenim freskama o iskuenjima svetog Antuna Pustinjaka. Svetac se u tim prizorima borio sa cijelom vojskom demona: neki su ga navlaili za bradu, drugi kakljali ispod pazuha, trei mu mantiju trgali, a etvrti za pojas vukli, za noge ga kandama hvatali... Nad njim, dva su vraga pekla janje na ranju, a pustinjak, svenuo od gladi i ustitralih nosnica, pogledom ga je prodi- rao - dok su ga vrazi drakali da im se primakne. Na suprotnom Zidu bila je naslikana mlada zlatokosa ena, gola i oiju punih poude, kako se svojim ogromnim sisama trlja o pu- stinjakovo koljeno. On ju je promatrao plamtei od elje, a iz usta mu se izvijala vrpca - pravo prema nebu - na kojoj je crnim slovima pisalo: "Gospode, Gospode, pomozi!" estoko sam se uznemirio - odjednom me spopala avolska elja da pruim ruku i dodirnem prokleto tijelo te ene. Tako mi snana ta udnja bjee da sam se poeo sav tresti, pa se Franjo okrenuo i upitno me pogledao. Tako sam, skupivi svu snagu, zadrao ruku u zraku - na pola ukoenu u boli. Franjo je uzeo iak iz kandila, te njime upalio svijeu pred Kristovom ikonom, te zatim krenuo od slike do slike. Nita nije govorio, ali mu se ruka u kojoj je nosio svijeu itekako tresla. Pratio sam ga i zajedno s njim promatrao slikarije osvijetljene titravom svjeicom; odjednom ga uh kako mrmlja: "Gospode, o Gospode, zato si kunju uinio tako lijepom? Zar nema milosti spram ljudske due? A ja je, crv ponizni, imam." Jo smo imali neto kruha i mesa od onoga to sam isprosio u dvorcu, pa sam sjeo na kameni pod i rasprostro nau trpezu. Fanjo mi je sjeo suelice i nagnuo se da ugasi svijeu. Bolje e biti ako ne budemo gledali ree. Puhnuo je, ali mu je ruka tako drhtala da mu je svijea pala na mantiju i zapalila ju. Bacio sam se put njega da ju ugasim, ali se Franjo odupro. Ne gasi! Ne gasi! vikao je na mene. Ali, sada u stanju i nazrijeti nevidljivi svijet za vidljivim, vidjeh kako mu oganj zahvaa kou, te navalih rub moje halje na zapaljen dio njegove i tako ju utrnuh. Nisio to smio uiniti, ne... nisi trebao ubiti brata Plamena prekorio me je. Jer, to je on htio? Progutati, poderati moje meso... dakle, upravo ono to i ja elim, brate Leo. Da ga se oslobodim! Ne uzevi ni zalogaja, legao je i sklopio oi. Ja sam se, meutim, do sita najeo i zatim opruio uza nj, te u trenu zaspao. Oko ponoi, pak, probudio me Franjin vrisak - otvorio sam oi i vidio u svjetlu kandila s oltara da on estoko lamata rukama po zraku... kao da se s nekim, ili neim, estoko bije. Brate Franjo! Brate Franjo! povikao sam. Nije bilo nikakvih izgleda da me uje - oito je bio usred strane more, jer je mlatarao rukama posvuda uokolo, pa i po podu udarao, strano vritei i krkljajui. Nagnuo sam se i dodirnuo mu elo: znoj mu se slijevao potocima, kosa mu je sva natopljena bila. Pograbio sam ga za ramena i snano prodrmao. Konano je otvorio oi.

 Ne boj se, brate Franjo rekoh drei ga za drhtave ruke. Ne boj se, to je samo san bio... kuga ga pomela! Ustao je i pokuao mi neto rei, ali mu je uspjelo samo nerazgovjetno mucati. Smiri se, brate Franjo. Uskoro e jutro... dan e svanuti i rastjerati none prikaze. Nisu to prikaze bile, brate Leo, ne... nisu utvare bile. Ove slike - sve su ive! im su vidjele da sam sklopio oi, sile su sa zidova, a u isto su vrijeme demoni u meni navrli van, pa su me skupa napali. O, Boe... nepodnoljivo je to bilo! Rukavom svoje halje obrisao je oi, koje su mu opet prokrvarile, sav je drhtao, a i zubima je cvokotao. Vani je jak vjetar zvidao kroz granje borova oko crkvice, a s vremena na vrijeme bi se bljesak munje probio kroz okno iznad oltara, osvjetljavajui Franjino okrvavljeno lice poput odbljeska sablje. Naglo je sakrio obraz rukavima halje - sjetio sam se kako mi je jednom kazao da su munje pogledi Svevinjega, pa se oito sramio da ga Gospod sada vidi - ali su se isparenja kunje jo dizala s njegova tijela. Obojica smo eljno ekali zoru - a cijelo to vrijeme nitko od nas rijei ne ree. I mene je strah hvatao: ta crkvica kao da se i na me ustremila, puna opasnih nevidljivih utvara - pa kad bi munja obasjala njezine oslikane zidove, pokrivao sam lice haljom kako ne bih vidio slikarije ni one mene, da se ne bi okomile na me jadnika. Stisnut uz Franju, kao da sam poeo ba poput njega - umom emeriti... ili se to moje unutarnje oko otvaralo, omoguujui mi da nevidljivo vidim? Franjo je malo-pomalo dolazio sebi. U nekom je trenu poloio ruku na moju, oito me htio smiriti. Ne budi usplahiren, brate Leo. I strah pomae spasenju, i on je svet, i on je ovjekov prijatelj. Grmljavina nam se sve vie primicala, a onda je - u nekom trenu - silna oluja grunula i straan se pljusak stutio na zemlju. uli smo kako dad prai po krovu crkvice. Ba dobro, rekoh u sebi: Franjo je iscrpljen bitkom sa zlodusima, pa e sada leati neto due, kako bi obnovio snagu omoguujui i meni da se naspavam. Kad se prvo slabano svjetlo probilo kroz uske prozori- e vidjeh da na slikama blista pustinjakovo lice uokvireno dugom bijelom bradom - ali i kako se sjaje rogovi, repovi, kande i razjapljene gubice udovita oko njega. Meutim, dan se budio - Boje je svjetlo nadiralo i vie me nije bilo strah. Zauli smo neku pticu kako pijue - zemlja se budila, premda pod kiom i sva pretvorena u kaljuu. Franjo je kunjao sklopljenih oiju, oslukujui um kapi s neba to ga je uvijek ispunjavao osobitim ushienjem. Brate Leo, zar ti ne osjea radost - kao to ju zemlja uti - kada se otvore nebeske ustave? Oh, da mi je biti gruda zemlje to se rastvara pod nebeskom vodom! Dua, meutim, jer nije od blata, dri tijelo vrsto na okupu i ne doputa mu da se rastopi. A zato ga tako dri, brate Franjo? Trebala bi ga pustiti da ide kamo hoe, da nestane... i ona spaena bude.

 Hoe ona da se otme tijelu, brate Leo. Bi ona, nema sumnje, nekamo htjela, ali nema drugog magarca da ju nosi. Stoga ona to magare hrani i poji dok ne dosegne odredite - a tada radosno sjai, dade ivotinji posljednji udarac i ostavi ju na zemlji, da se zemlji vrati. Dvije su ptiice pred crkvom zanosno cvrkutale - radujui se posustajanju dada. Hajdemo... kia samo to nije stala ree Franjo. U ime Boje! Pokuao je ustati, ali su ga koljena izdala - skljokao se na pod. Umorio se tvoj tovar, brate Franjo. Pusti jadnu betiju da se malo odmori, kako bi te mogla jo neko vrijeme nositi. Ne smijemo mi naim magarcima dopustiti da ine ono to se njima hoe, brate Leo. Da sam ja svoga sluao, jo bih ivio u kui gospara Bernardonea i pjevao serenade pod oknima. Doi, pomogni mi... da ivotnju na noge dignemo. Poduhvatio sam Franju ispod pazuha, digao ga na noge i slijedio ga kad je krenuo prema vratima - krajnje klimavim koracima.

X
Krajolik je bio temeljito okupan kiom: stijenje se blistalo, tlo se u ivo blato pretvorilo, a nebo nad nama prijetilo tekim olovno-sivim oblacima. Oprana kiurinom, borova su stabla mirisala smolom poput meda. Opet e dad, brate Franjo. Neka e. Neda dua tijelu da se tek tako rastvori, nita se ne boj, brate Leo. Idemo! Krenuli smo svojski pjeaiti, gacajui ljepljivim glibom do lanaka. Ubrzo su nam stopala bila tea od olova - jedva smo ih uspijevali dizati. Jedan ili dva sata tako smo gazili blatom, kad li se Franjo srui kao pokoen - licem pravo u mulj. Oajniki sam potrao da ga podignem prije nego to se ugui. Digao sam ga na ramena i ponio - to sam bre mogao - proklinjui njegovu svojeglavost i moju blesavu navadu da postupam suprotno mojoj prirodi. Uto je i kiiti poelo. Nastavio sam tako pod bremenom oko pola sata, kad li - neka je hvaljen Gospod! - vidjeh nekoliko kuica meu borovima. Iako sam padao s nogu, to to smo im nadomak bili dalo mi je snage da nastavim hodati, pa konano dooh onamo, zablaen od glave do pete. Franjo je jo u nesvijesti bio. Vidjevi otvorena neka dvorina vrata, uao sam - a u istom trenu preda me istrae postariji seljak i ena mu, koata stvorenja naborana kao osuene bobice groa. Zdravi bili, dobri krani rekoh im. Moj se prijatelj onesvijestio od iscrpljenosti. U ime Krista, dajte da ga poloim negdje u vaoj kolibi... dok ne doe sebi. Starac se skanjivao - nije mu ba bilo pravo da ga se uzne- mirava - ali nam se njegova ena smilovala. Poduhvativi Franjine noge, dok sam ga ja nosio za ramena, pomogla mi je da ga unesem. Poloili smo ga na postelju, nato je ona donijela ruina octa i namazala mu njime

sljepoonice, a stavila mu je i octom natopljenu krpicu pod nos kako bi ga udahnuo. Konano je otvorio oi. Mir kui ovoj, brao moja ree on seljacima, znatieljno nagnutim nada nj. Tko je ovaj fratar? Negdje sam ga vidio ree mi seljak, primivi me za ruku. Otac Franjo iz Assisija. Franjo Asiki. Onaj svetac? Da, svetac. Stari seljak nato grevito stisnu Franjinu ruku. Ako si ti zaista Franjo Asiki, svetac kao to govore, imam ti rei neto za tvoje dobro: ivi u skladu sa svojim ugledom ovjeka potena i dobra, jer su se mnoge due, koje vjeruju da jesi dobar i poten, tvojim rukama prepustile. Suze navrijee u Franjine oi. Brate moj, nikada neu zaboraviti to to si mi kazao. Borit' u se koliko god uzmognem da budem poten i dobar, tako da me se one due koje su se svojom voljom mojoj brizi prepustile nee sramiti. Blagoslovljen budi, brate moj, to si me na to podsjetio. Kad je to rekao, htjede tom ovjeku ruku poljubiti - ali ga je ovaj preduhitrio: cjelivao je blato na Franjinim stopalima. Kad sam vidio koliko taj stari seljak potuje Franju, ohrabrio sam se da mu kaem: Brate moj, dug je put pred nama. Idemo na goru Alverniju, a moj subrat ne moe pjeaiti. Za ljubav Kristovu, bi li nam mogao dati svoje magare da brat Franjo na njem jae? Sa zadovoljstvom, monae, sa zadovoljstvom. Da nemam tovara, ja bih ga onamo ponio... radi spasenja due moje. Mnoge sam grijehe u ivotu poinio, kao to vam je lako zamisliti, a sad je dolo vrijeme da se iskupim. Potom se eni okrenuo: Zakolji koko i skuhaj juhu bolesnom fratru, ne bi li uzmogao pridii glavu. Prvo emo se najesti, pa onda na put krenuti. Ja u s vama, monae. Oduevljen sam bio jer sam oduvijek silno volio piletinu. A kad sam neto kasnije poeo kusati vrelu mirisnu juhu i pruio ruku za velikim komadom posna bijelog mesa, uzevi usput i kokinu jetricu - tko da opie to blaenstvo? Oprosti mi Boe, ali mi i danas, kad se toga sjetim, navre voda na usta... pa daj Gospode neka bude kako Franjo kae - da i kokoi mogu u raj. Ako zaista jest tako, priklat' emo po jednu svake nedjelje i uveliati slavu tvoju. Podigli smo Franju, posadili ga magaretu na lea i krenuli opet na put. Je li daleko ta Alvernia? upitao sam naeg vodia. Daleko i jo dalje, u vrajoj materi! A to ete vas dvojica... takvi... na toj divljoj gori? Drago mi je da nisam na vaemu mjestu! Govore, naime, da se tamo krije kapetan Vuk, voa razbojnike druine, biva da mu je skrovite negdje pod vrhom... Nije vas strah? Zato bismo ga se mi bojali, brate dragi? Nita neraa- " mo, mi ti pripadamo redu svete Neimatine.

 Nesretnici Boji, pogrean ste red odabrali! Ako mislite da ste se nagladovali dosad, samo ekajte - najgore vam tek slijedi. to se mene tie seljak e iscerivi se ja ti pripadam redu u se, na se i poda se. Jes', ali mi, gladni i bosonogi kakvi jesmo, imamo izgleda ui u kraljevstvo nebesko. Moebit, fratre, moebit... ne kaem da nemate. Ali, ni ja nisam bez izgleda da uem u kraljevstvo nebesko - budem li imao sree primiti posljednji sveti sakrament. Stoga, budui da se obojica cijeloga ivota napajamo tim utjenim izgledima, zar nije ovjeku u najboljem interesu da jede, pije i ljubi, eda bi siguran bio kako nee izgubiti barem ovaj ivot... ako mu ve vjeni nije suen? to me tako gleda?... Ne odem li na nebesa, izgubit' u samo jedan ivot - a Tvoja Svetost, ako u raj ne unie, bogme bez oba ostade! Nakaljao sam se - umjesto odgovora, jer mu nikakav nisam ni mogao pruiti; naime, i moja je raunica - i to koliko puta - jednaka ispala, pa jo jednom zakljuih: jadni brate Leo, jesi li mogao drugaije... kada te Franjo povede, a tebi ne bjee nego za njim! Gazili smo pute svakojake sve do noi, kada se sklonismo u neku pilju. Na je vodi naskubao trave i nahranio magare, a onda otvorio svoju torbu i podijelio nam ostatak onog pileta. I krai je vina iz nje izvadio, najprije se sam napojio - zabacivi glavu unatrag - a onda i meni dade. Ali, taman kad sam poeo uivati u grgoljenju u grliu kraga - k'o da prepelica pupurie! - uze mi ga govorei: Oprosti, monae, ma sam ja odabrao ugodan ivot... sjea se? Tako on opet prinese sud ustima i isprazni ga do posijednje kapi. Naao je potom nekakav kamen za pod glavu, na brzu se brzinu prekriio i potonuo u san. Sljedeega jutra doekalo nas je boanstveno vrijeme: potpuno vedro nebo, a drvee i stijenje blistavo na suncu ije su mi zrake nalikovale raskonoj zlatnoj kosi. Digli smo Franju na tovara i krenuli odatle. Ubrzo smo stigli do sela, ime koga mi je nekako isparilo. Franjo je htio da zastanemo kako bi propovijedao, ali se naem seljaku urilo. Ako pone propovijedati oekujui da e te balvane uvjeriti kako trebaju znati Boje zapovijedi i pridravati ih se, dok zaista utuve ita u svoje tupe tikve proi e toliko vremena da Alverniju sigurno nee vidjet' ove, a moda ni sljedee godine. Oprostite vi meni, ali ja bi' to prije natrag u svoje selo... jer, za razliku od vas fratara, ja nisam besposlen. Itekako se patim dok zemlji ne utuvim da mi rodi neto ita kako bi' mogao imat' kruha svagdanjega. I lozi se trsim utuvit' da mi groe dade, kako bi' ga mogao pretvoriti u vino... da se napijem, razveselim i slavim Gospoda svemoguega. Ma samo nekoliko trenutaka molio je Franjo. Koliko mi treba da im kaem dvije rijei, dvije samo... Govorancija o Bogu ne imade kraja. Ne' ti mene prevarit'! Pone ti tako, pa se opije svojom rjeitou, onda Evanelje nane... a 'ko bi te onda fermat' mogao! Rekavi to, seljak die tap i udari magarca po sapima - i- votnja je prvo krenula, a onda stala kao ukopana, glave uprte u zemlju; dlaka je manjkala pa da jaha ne odleti magarcu preko uiju na blatnjavo tlo.

 Dakle, to sad kae? seljak e posprdno me gledajui; koliko god bujni, sijedi mu brci nisu mogli skriti podsmijeh. Oprosti to ti to ja tako, bez okolianja... ali, nastavite li ovako, priaju' as jednomu as drugomu kako da se spasi, nee, uz tvrdoglava tovara, vama vremena ostat'! Imam ti ja susjedu u selu, Carolina joj je ime, Bog je blagoslovio. Dobro je graena, estoka bogme sprijeda i straga, a opor djeurlije ima. Zna to mi ree onomad? Doi 'vamo da ti na uho kaem, da svetac ne uje. Svidio mi se taj krupan i srdaan starac: znao je to je ivot, a imuan bjee k tomu, nadasve pak zavoljeh ga stoga to su mu vene jo bile pune ognja. to je rekla? tiho sam ga upitao, motrei jednim okom Franju. apatom kai. Sad jednom ugaaju, sad drugomu, moj Marino - eto, zaboravih ti kazat' da mi je Marino ime - ne nao' vremena s mojim muem barem jedno zaet'. Nato je prasnuo u srdaan smijeh: Tako i s vama biva, sirotani moji! zakljuio je. Priajui, vrijeme nam je bre prolazilo, a milosti Bojoj hvala, pa kie nije bilo. Borovina je mirisala, sunce ugodno grijalo, a i u staroga bjee jo neto hrane u torbi... premda ne zadugo. Okona se nae lijepo ivljenje, monae ree poto je izvrnuo vreu i opet ju natrag prevrnuo. Usput, kako ti je ime, onako... da se znamo. Brat Leo. Da, to je kraj naega ugodnog ivljenja, jadni moj stari Leo. Jer, kad vas ostavim u podnoju planine, vi se vraate svomu siromakom redu. Neimatinu svetom zovete, ako ne grijeim. Da, svetom Neimatinom. Kuga nju pomela, prijatelju! Nita mi je ne spominji, svaka mi se dlaka nakostrijei. Kada je sunce toga dugog dana zalaziti poelo, poto smo proli zavoj na putu, pred nama se iznenada ukazala golema nepristupana planina. Eto, to vam je Alvernia ree stari Marino, pokazujui goru rukom. Ufam se da ete uivat'! Franjo se najprije prekriio, a potom je digao ruku i blagoslovio brdo: Sestro Alvernijo, raduje me da te vidim rekao je. Pozdravljam tvoje stijene i divlje ivotinje koje te nastanjuju, pozdravljam ptice i anele koji oko tebe zrakom lijeu! Moja duo - pogledaj ju, to je sestra Alvernia; ne plai je se. Ne procijedivi ni rijei, ja sam uasnut promatrao divlju i nenastanjenu goru. Uglavnom bjee golo stijenje, s neto borovih umaraka razbacanih tu i tamo, te nekoliko usamljenih hrastova. Dva sokola, koji su dotad sjedili na kamenitu grebenu, otisnue se uvis i poee opisivati krugove u zraku nad naim glavama. Ba dobro da nismo kokoi ree starac. Pojeli bi nas i onda zbogom! kraljevstvo nebesko. Posve neoekivano, neki je seljak proao pored nas brza koraka, ali ga je Marino zvidukom pozvao da stane. Budui da taj jest zastao, ali ne i

priao nam, na je vodi uinio nekoliko koraka do njega, pa su neko vrijeme tiho razgovarali, stojei nasred puta. Ja dodavde kaza nam kad se vratio. I ni koraka dalje! A to je, Marino? Ostavlja nas na poetku uspona, ba kada te najvie trebamo. to ti onaj prijan ree? Kae da je kapetan Vuk, voa zloglasne drube, siao iz svoga skrovita i da hara podnojem planine. Valjda je gore skapao od gladi... Zatim je digao Franju s magarca i odnio ga pod jedno od oblinjih borovih stabala, pa ga ondje na kamen spustio. Zbogom, sveci Boji ree nam zatim. Vi nemate imovine, a ni djece... pa se ne bojite pljakaa. Sa mnom je drugaije. Okrenuvi se, dao mi je znak da mu priem. A ti, ne bi li...? zaitao mi je u uho, pokazajui palcem put natrag. Ne, Marino. Ne ostavljam ja svoju dunost. Idi ti samo... i nek' je Bog s tobom! Slegnuo je ramenima, jednim korakom zajaio svoga magarca i brzo se udaljio.

X
Sjeo sam do Franje. Nije bio hladan dan, ali sam se sav tresao. Odjednom zauh silan cvrkut i um ptijih krila: digao sam pogled i ugledao jata vrabaca, eva, una, eljugara, ' kosova, zelenaca... ak i jednu jarebicu kako lijeu nad naim glavama, kao da nam ele dobrodolicu u njihovo stanite. Bivajui postupno sve smjelije, ptiice su nam prilazile pribliavajui se sve dok se nisu ponosno natiskale pred Franjinim nogama. Sestre Ptice, sestre Ptice apatom im je uzvratio da, da... ja sam to, va brat, koji vam se vratio nakon boravka u dalekim i neobinim zemljama. Doao sam, jesam... i sad emo konano skupa ivjeti na ovoj svetoj gori. Trebate li togod, samo mi kaite, pa u ja u Boga, Oca naega, posredovati u vau korist. Jarebica ga je njeno promatrala, stojei na jednoj nozi, glave nagnute ustranu - kao ljudsko bie. Ali, dok smo tako sjedili ondje posve zaokupljeni tim udom, dvojica seljaka naioe - u strahu viui: to ste zasjeli tu, jadne budale!? Ide Vuk! Otkuda... kamo? Ba ovamo! Ovuda e nai'. Hajd'mo i mi, maknimo mu se s puta, brate Franjo! skoio sam s duom u nosu. Samo stani tu, ti... ovjee s tako malo vjere u sebi. Pusti mene da priam s kapetanom. Nita se ne boj: svemogu je Bog, posve je izgledno da e tog Vuka u janje pretvoriti. Ustao je i nesigurna koraka krenuo u smjeru to ga po- kazae ona dvojica. Ja sam, pak, skrio lice rukavom halje i ekao - posve sam. Jesam znao da je Bog svemogu, ali nekako i nisam imao vjere u to. Koliko li je puta dopustio da pravovjerne poderu divlje zvijeri ili da ih nevjernici pobiju! Najbolje bi bilo da smo dali petama vjetra - zar ne kae poslovica da Bog pomae onima koji i sami sebi pomau!

Ali, naie neko obane, te mi dade vri mlijeka - i srce se moje vratilo na mjesto. Sram me bjee moga straha, pa sam odluio potraiti Franju, kako ga ne bih ostavio sama u pogibelji. Ali, ba kad sam kanio ustati, zemlja mi guzicu privue: po njoj, sigurnije mi bjee tu ostati... a ja se sloih. Naulio sam ui, za sluaj da me Franjo bude zvao, ali sve uokolo tiho bjee, milina jedna. Mrak je, pak, poeo padati dolinom, uskoro mi zakrivi maslinike i vinograde, a zatim je poeo i brdo osvajati: razinu po razinu, svijet mi se gubio pred oima. Najednom se netko oglasio grozomornim divljim krikom - uinilo mi se da dolazi sa stijena za mojim leima. Glasina je ta sve mi iz blieg dolazila, po emu sam zakljuio da mi taj netko prilazi - a zatim razaznah da ne bjee jedan glas posrijedi, nego dva: prvi grub i divlji, a drugi njean i slab... Franjin poj, shvatio sam i na noge skoio. Kad su mi ti glasovi jo blie prili, razumio sam i rijei: pjevali su psalam "Krist iz mrtvih ustade - smru on smrt pobijedi". Susreli su se, sinulo mi je, sastali i sprijateljili, pa se obojica vraaju Bojem stadu. I odista, uskoro sam u polumraku nazreo Franju kako mi se pribliava s nekim ovjekom opasna izgleda, zaraslim u kosurinu, bradurinu, brine... Hodali su ruku-pod-ruku, a kad su mi prili, Franjo radosno uskliknu: Evo naega slavnog kapetana Vuka! Nije vie vuk, nego jaganjac. Jaganjac, brate, ali onaj koji vukove dere zagrmio je razbojniki voa. Ne smijem smetnuti s uma ono ime se bavim. Da, zasad... Ali kasnije, kad se priblii Bogu, prestat' e i vukove prodirati. Rekavi to, Franjo je naglo umuknuo: otkrio je srebrni amulet na kapetanovim krnim runjavim grudima. Neke su rijei bile na njem ugravirane, ali ih on, svojim oteenim oima, nije mogao proitati. to to ima na grudima, brate moj? to pie na tomu to nosi sa sobom? Banditski voa zacrvenje se od srama - jednim je pokretom strgao amulet s vrata. Stari grijesi! Ne itaj to! ree bacivi srebrnu kolajnu " u grmlje. Ba hou, brate Jaganje, jer su svi tvoji grijesi oproteni. Vuk je mrtav, ivjelo janje! Franjo je zatim potraio onu amajlijicu, naao ju i prinio oima: "Neprijatelj Boga i ovjeka"... proitao je. Kapetan Vuk nato ju je istrgnuo Franji iz ruke, bacio pod noge i zgazio, viui: Prijatelj Boga i ovjeka! To sam sad i to u si dati ugravirati na novi amulet. A sada - dovienja do sutra. Prvo to u uinit' ujutro bit' e da vama dvojici sagradim sklonite od zemlje i granja, a onda u na svoju osmatranicu - pa nebo neka bude na pomoi onom koji pokua proi ovuda bez mog doputenja. Potom se na tren zamislio. ekajte, bolje e biti da poem s vama. Ja u vas voditi do prikladna mjesta, jer na planini nema nikakvih staza... izgubili biste se. Onda je Franju u ali pljesnuo po stranjici i podigao ga kao dijete: Eto! Brate Franjo, ovdje ti ni magarac ne treba.

Uru vremena kasnije izbili smo na ponikvu nasred koje je stajao veliki hrast, jo pokriven gustim liem. Franjo e tada naem vodiu: Brate Jaganje - tako u te odsad zvati - molim te da sutra moju kolibicu podigne tu, pod ovim dubom, a da sklonite za brata Lea sagradi podalje... dovoljno daleko da ne vidimo jedan drugoga, a i da me ne moe uti ak i ako ga budem najglasnije zvao. Posve sam moram biti na ovoj gori, brate moj. Bez daljnjega, moj oe Franjo. Sutra u vam kruha donijeti, maslina... ili neto drugo, to god naem. Neu da mi nijedan od vas umre od gladi, jer nisam nikad uo da je netko mrtav molio. Stoga u vam s vremena na vrijeme donositi koliko treba da ne prdnete u abar... hraniti siromake otimajui bogatima, dakako. A zato ne? Zar to nije pravedno? Zato odmahuje glavom, brate Franjo?... Po meni, nikakve sumnje nema da nije Bog dijelio dobra na ovom svijetu, nego Sotona - jedino se tako moe objasniti njihova nepravedna razdioba. Ja, dakle, jednostavno nastojim postaviti stvari na pravo mjesto. Rekavi to, razbojnik je poljubio Franji ruku i nestao u mraku.

12
ana to smo ih proivjeli na Alverniji sjeam se s ua Dana to smo ih proivjeli na Alverniji sjeam se s uasom i neopisivom radou u isti mah - a bjehu li to dani, mjeseci ili godine? Vrijeme je, naime, lebdjelo nad nama kao sokol, tako brzo maui krilima da se inilo kako ih uope ne mie. Mjesec je izlazio i zalazio, ponekad tanak poput srpa, ponekad pun srebreni krug. Kad bi se snijeg poeo topiti, vode su se slijevale padinama Alvernije i natapale ravnicu ba kao i Franjine molitve; drugom bi napadao i zadrao se, ruiast pod jutarnjim suncem, bljetavo bijel o podnevu, plaviast predveer. Tiho bi nam se prikrao i vrsto ovio bjelinom obje nae kolibe. Svakoga bi jutra Franjo zagazio tim bijelim pokrivaem i razasipao mrvice kruha to nam ga je brat Janje (Bog ga blagoslovio!) redovito donosio kako ne bismo pomrli od gladi. Ptice su dolazile i posve se navikle na taj obrok - toliko da bi u zoru okruile Franjinu kolibu, pourujui ga da se pojavi. Jedan se rusi svraak osobitoj drskosti dovinuo: svakoga bi praskozorja kruio oko njegove kolibe glasno ciei - kako bi ga probudio. Studen je bila strana, a kako su nae mantije odavno bile spale na dronjke, vjetar je zvidao kroz rupe u doderanoj tkanini pa nam je koa modrjela od hladnoe. Odista je udo to sam preivio takve patnje i izbjegao da se pridruim zboru nevidljivih! Moda je pravo imao Franjo kad je rekao da onomu tko na Boga misli zimi nije hladno, a niti ljeti vrue. Moram rei da sam izvanredno esto pomiljao na Boga na toj neljudskoj planini, ali sam - s druge strane - takoer vrlo esto mislio na uzavreli lonac nad raspirenim ognjem, te obilato zapapreno kuhano vino to kosti ugrije, kao i postavljen stol i cijeli moj svijet ispunjen mirisom peene prasetine. Tko bi onda mario da snijega napada i eljadetu preko glave? Lijepo bih zabravio vrata, pa snijeg, studen ni glad ne bi mogli unutra. O sigurnosti uena!... Ni Bog ne bi bio

zaboravljen, jer tko ne bi - nakon to se najede i napije - digao ruke put stropa, pa lijepo u svojoj kui zahvalio Svemoguemu to je stvorio vatru, svinje, vrata... Ako je itko tada na Franju pomiljao, nije taj patio ni od gladi, ni od hladnoe, jer je Bog - oganj neugasivi - tinjao u njemu danju i nou, a i kruh mu je aneoski stalno na usnama bio, mirisan, od bijeloga brana, vru. Usprkos tomu, s vremena na vrijeme muila me briga za nj, pa sam izlazio iz moga zaklona i odlazio vidjeti to se s njim dogaa. Zamijetio sam tako da jutrom, o podnevu i predveer odlazi do nedaleke mrane peine koja mu bjee ustaljeno mjesto za molitvu. I kakvo li udo vidjeh! Kad bi odlazio onamo razgovarati s Bogom njegovo su dranje i nain hoda bili posve drugaiji nego poto bi zavrio molitve i krenuo natrag prema kolibici: polazio je pogrbljen, nemoan i sav oronuo, tako da bi se jedva probijao kroza snijeg, stalno padajui i tekom se mukom diui na noge - a nakon to bi izmolio koliko mu je dua htjela, te se vraati poeo... kakva li dranja bjee! Kakav je div izlazio iz one mrane jame! Uspravan i sigurna koraka gazio je snijeg kao da ga i nema, a nad glavom mu se iskrio ognjeni stup deset puta vii od njegova stasa. Oprosti mi, Boe, ali sam zavist osjeao kad bih ga takvog vidio. Od ega li on bjee - kaljena elika? prekaljena duha? -kada mu nikad ne bjee hladno, a niti ga je glad muila... pa stoga nikad i ne kaza dosta tom trapljenju. A ja, cvokotao sam danonono, nasmrt izgladnio, pa nije u mene bilo ni sklonosti, a jo manje snage da molim - ponajmanje ustrajnosti, jer kad bih i digao ruke i oi prema nebu, mislima bih ostao dolje na zemlji, izrazito nisko tovie, tako da rijei to sam ih Bogu upuivao ne bjehu do li mjehurii duginih boja... ma jedino zrakom ispunjeni. Tri ili etiri dana otkako sam posljednji put digao ruke nebu, brat Janje doe kao i obino s neto milodara za nas: hljeba, maslina, kozjega sira... to li bi ve uspio pribaviti. Da ti oganj naloim? upitao me. Nemoj rekoh s uzdahom. Ne da brat Franjo da se vatra uie? A zato? Jer je studen, tako veli. Ali, upravo zato vam i treba oganj, blesane. Upravo zato ga mi ne trebamo. Hm, dobro... a ime se grijete? Bogom. Kapetan Vuk slegnuo je ramenima. Samo vi sve naglavce okreite... ako ba hoete. Vaa stvar. A to se mene tie, idem ja u moju peinu gdje sam navalio hrpu debelih cjepanica da mi se are na ognjitu. Lonac je ve na vatri, brate Leo. Juer sam ulovio dvije prepelice, pa ih pripremam s riom. Hoe doc prigrist, brate Leo - da malo podmae trbuh i ugrije kosti, jadnie nevoljni? O, kako mi je navrla voda na usta! Bih rado, brate moj, rado... samo da me nije strah od brata Franje! Ne mora on to doznat'. Ali, duan sam rei mu... Pa da mu i prizna, to bi ti uinio? Nita. Uzdahnuo bi, nita vie... ali bi to meni bilo kao noem u srce.

 Kako hoe, brate Leo. Ali, zamisli prepelice... u dobru riotu, pa vina u izobilju, a sve to uz razgorjelu vatru. Ponavljaj u sebi kao da baja: prepelice, riot to se pui, vina kol'ko 'oe, a oganj pucketa - pa e moda doi. A dotad... Protrljao je ruke, te se digao da krene. Nije te Boga strah, brate moj? upitao sam. Nije mene ni ljudi strah, pa kako onda oekuje da bih se mogao Boga bojati? Krenuo je uza stranu - planina je odjekivala njegovim smijehom. Sam ostadoh - u divljini u kojoj mi se samoa nikada ranije nije uinila tako nepodnoljivom. Prepelice, riot s koga se para die, vina do mile volje, vatra to plamti... ustao sam i krenuo prema vratima - i pred njima stao. "Sram te bilo, zlosretni Leo! Kada brat Franjo dozna, kako e otrpjeti njegove uzdahe? U svojoj kolibi stoj - i suhi je kruh dobar, a i hladnoa. Drugima pripada pravo da se najedu do mile volje i ugriju se, tebi ne! Ti druga prava ima, mnogo znaajnija." "Primjerice...?" "Jo pita! Svojim e ivotom drugima pokazati put spasenja." "A to ako prije umrem?" "Tim bolje! U tom e sluaju drugima pokazat' put spasenja smru svojom. Obukao si aneosko ruho, fratarsku halju - nisi vie ovjek, ali ni aneo jo... stoji negdje po sredini. Kazah li 'stoji'? Ne, ne stoji ti, nego napreduje prema aneoskom, malo-pomalo, svakim svojim dobrim djelom." "Ali, jo sam uvijek ovjek, meni se tovie ini - sve vie ovjek... pa te molim da mi dade dozvolu jo samo ovaj put; nakon toga, aneo u postati, pravi aneo, kunem ti se!" "ini kako hoe, slobodan si. Poi slobodno i u pakao, ako ti je volja - neu ti na putu stajati. I sretan ti put!" Pomutnja mi u glavi! Vratio sam se prema sredini kolibe i unuo, na rubu plaa. A tada, osjetih kako me srdba nosi. Aneo, ree on... aneo! Lako ti je bit' aneo kad nema trbuha - ali pokuaj s trbuhom aneo biti! Samo probaj! Ba bih te rado vidio bi li izdrao da ti slina ne pocuri kad bi ti dvije prepelice u vrelom riotu pod nosom zamirisale. Neiskusni rado propovijedaju! A ja sam ovjek: kapetan Vuk me pozvao da se najedem - i idem! Izjurio sam van - snijeg je prestao, naoblaka se kidala, pa se meu ostacima oblaka ukazalo nebo boje oksidirana bakra. Pratio sam duboke i velike tragove stopa kapetana Vuka, te gazio po njima - nisam koraao, letio sam. U toj silnoj urbi, hitajui koliko su me noge nosile, dva sam ili tri puta pao, tako da mi se brada napunila snijega. Konano sam se domogao peine novog obraenika. Utrao sam unutra, jedva dolazei do daha. Vatra je veselo plamtjela, miris riota od prepelica bjee ispunio svaku stopu nastambe kapetana Vuka, koji je kleao pred ognjitem, mijeajui jelo u loncu. Zdrav mi budi! pozdravio sam ga s ulaza. O, dobrodoao fratre! ree mi okrenuvi se; dakako, grohotom se nasmijao pritom. Ui, ui! Veera je upravo gotova. Otpusti pojas! Priao sam ognjitu, razvezujui usput moju fratarsku uzicu i unuo tik do vatre. O, Gospodine Boe Svemogui, koje li radosti! Nikad u ivotu nisam osjeao toliku zahvalnost Bogu, toliku ljubav, tako duboku i divnu potrebu za molitvom... u kojoj bih ga Ocem nazvao! Odista, tko li je vei otac, onaj koji baci djecu na ulicu ne dajui im zalogaja ni odjee da si

guzicu pokriju - ili onaj koji im oganj uee, pristavi lonac da veeru skuha i razdijeli im obroke da se zasite? Oprali smo ruke snijegom, prostrli ovju kou po zemlji pred ognjitem i stavili zdjelu meu nas; zatim, odrezavi si po veliku kriku hljeba, sjeli smo ukrtenih nogu jedan nasuprot drugomu - banditski voa pokajnik i takozvani lav Gospodinov. Pruili smo ape prema loncu, kapetan Vuk zgrabio je jednu prepelicu, ja drugu, pa se neko vrijeme nije ulo nita osim mljackanja naih vilica i klokotanje vina iz drvenih bukara. Koje li divote! Kojeg li raja! Neka mi Bog oprosti, ali tako sam ja nebesa zamiljao - neka Franjo pria togod hoe. O, da, u pravu bjee sultan... Dan je bio na izmaku, pa sam fizionomiju naega dragog razbojnikog zapovjednika, njegove izrazito koate jagodice, greben obrva i donju vilicu, uskoro vidio u crvenim odsjajima vatre. Bjeh popio i vie nego to je trebalo, pa sam - prosti mi, Gospode - vidio povrh njegova ela i dva uvrnuta sjajna roga kako presijecaju zrak. Stoga me na tren obuzela pomisao - sav sam se najeio od nje - da se moebit Iskuavatelj preruio uzevi oblik kapetana Vuka. Moda je taj ovjek meni nasuprot sam vrag: namamio me prepelicom - i eto me, ulovljena u njegovu mreu!... Kad smo smazali obje ptice i riu, te ispraznili boanstvenu butelju, dodali smo drva na oganj, a ja sam - u sedmom nebu - poeo pjevati psalam "Krist ustade"; kapetan Vuk, ne znajui napjev, davao mi je takt pljeui rukama, te iskazujui oduevljenje povremenim divljim kricima to su odjekivali dubinom peine. Brate moj, brate moj! uzvikivao je, grlei me u provali ljubavi. Neto u ti rei, ali ne bih elio da mi za zlo uzme: zaklinjem se prepelicom to sam je upravo pojeo da vino bolje zbliava ljude i braom ih ini nego Evanelje. Oprosti mi to tako mislim... ali gle! popih gutljajdva vina i oi mi se otvorie - vidim da si roeni mi brat! Iznova smo se izgrlili i izljubili. Brate Vue, a ja bih htio da moe i bez pomoi vina vidjeti da su ti svi ljudi braa. Jer, im se istrijezni, to se dogaa? Svatko ti opet dumanin postaje, a osjeaj bratstva nestaje k'o da ga ni bilo nije. Kad je tako, trebali bismo se mo' opijat' cijeloga ivota! uskliknuo je kapetan Vuk posrkavi zadnju kap iz butelje. Slaem se, brate Vue-Janje! O, da je meni moi pa da izvedem udo po svom ukusu: ustanovio bih pravilo da braa svakoga jutra najprije moraju popit' po veliku bocu vina, a onda se kao furija rastrat' selima i gradovima radi prodika. Zamisli samo kako bi grlili i ljubili svakoga na koga bi naili, kako bi pjevali i kolo igrali u slavu Gospodinovu! I njihovo bi uzaae bilo jednostavno da ne moe jednostavnije bit', a kladim se i ist uitak, jer bi se osjeaja podgrijanih vinom lako unaprijedili u one koji kroe Bogu, a odatle do nebesa... koliko je treptaj oka! Upisuj ti mene, brate Leo, odma' u taj tvoj red! kapetan Vuk nije se samo razvalio od smijeha, nego umalo i mene doslovce sorio, pljesnuvi me u zanosu estoko akom po pleima. to veli na ovo: prebacit' u oko vrata golem vijenac kobasica, a u ruku krag vina, pa idemo na' Franju da mu kaemo za novo pravilo.

Namah me strah spopao! Okrenuvi se prema ulazu u peinu, u mrak sam blenuo - uinilo mi se da se Franjina silueta ulja tminom, a i kao da dubok uzdah uh. Skoio sam kao oparen. Vrijeme mi je da krenem. to ako Franjo navrne u moju kolibu, pa me ne nae u njoj? Kai mu da si molio, brate Leo. A po pravilima novoga reda, to je ovo - prepelice, ria, toplina vatre... - i bilo drugo nego molitva Gospodinu reena? Istinu mu pripovjedi... sjeti se, jesi li se ikad utio blie Bogu nego veeras, a nije li to smisao molitve? Kako sam, u tom asu, mogao razbojniku objasniti da je molitva neto posve drugo - kad ni sam nikada nisam otkrio to ustvari jest? Kapetan Vuk ispratio me dobar dio puta - odlino raspoloen, nije prestao priati ni trena. Zna, dok sam haramija bio... Ma, ovaj, jo jesam, ali nemoj to Franji kazat', moglo bi ga uzrujat - on ti je malo prostoduan, zna... Dakle, k'o to reko', onda dok sam jo razbojnik bio, doe ti meni nekakav jadniak od popa, da bi on mene ispovidio. "Moli li?" pita ti on mene. "Naravno! Ma na moj nain", otpovrnu' ja. "A to bi bilo...?" "Pljakom." "I nema se namjere pokajati, jadu i nesreo?" "Ima vremena. Tek mi je trideset i peta, pokajat' u se kad budem onemoao sjedobrad starac, kad me noge vie ne budu drale. Sve u svoje vrijeme, prijane moj. Kad si mlad kradi, a kaj se kad ostari." Onaj sveenik pobjenje naisto! "Polako, starino", ja u ti njemu, "zar ti nije jasno da sam blie Kristu nego Tvoja Svetost?" "Ti?!" izbei se on na me. "Ja, nego 'ko. Ja sam ti onaj lupe to je bio razapet do Krista, s njegove desne strane." U tom ti je, dragi moj brate Leo, sva mudrost... i nemoj to nikad smetnuti s uma. U posljednjem asu, kada ti se smrt bude bliila, mora na' naina da se nae desno uz Krista, nikako lijevo. Samo desno, jadni moj brate Leo, inae si ga nagrabusio! Hitao sam umaknuti to prije i to dalje od toga hajdukog voe - neki je vrag u meni, naime, silno uivao u svakoj njegovoj rijei. Bog, Sotona, Franjo, lagodan ivot... sve mi se ispremijealo bilo. O, hou li ikad biti toliko priseban da sve u red vratim! Zbogom, bfate moj. Neka te Gospod nagradi za dobro to si mi ga uinio, a sve ti loe oprosti. Stisnuo mi je ruku, bezmalo ju zdrobivi. Ne zaboravi napisat' nova pravila doviknuo je za mnom. Nemoj zaboravit' nikako... i ne smetni s uma da je to za tvoje dobro!

X
Razgovarao sam sa samim sobom i estoko gestikulirao cijelim putem natrag. Duboka je no ve bila kad sam se vratio u svoju kolibu - a kakva li je studen u njoj vladala i kako sam se sam osjeao... Boe moj! Eto, odletjeh iz raja i u pakao se vratih. Legao sam, omotavi mantiju tijesno oko sebe - vjetar je zvidao u granju okolnih stabala, u daljini su vukovi zavijali, pa mi se nije dalo oka sklopiti, a ni srce mi ne bjee dovoljno isto da sam moliti mogao. Konano, nedugo pred svitanje, svladao me teak

san, prava mora: od trenutka kad sam u mrak potonuo usnio sam da se nalazim u Egiptu, kraj Tebe, gdje znameniti pustinjaci bjehu podigli svoje kolibice. I ja sam pustinjak bio - imenom Arsenije - a dok sam kleao u molitvi, razmiljajui o mom ocu Nilusu, stogodinjem iskueniku ija nastamba bjee oko pet milja od moje, neki monah k meni dotra: "Pohitaj, brate Arsenije" - povikao je s vrata - "otac te zove. Na samrti je i poruio ti je da doe to bre, kako bi ti mogao blagoslov udijeliti." Skoio sam na noge i pourio koliko god sam mogao, plaui u trku. Sunce je strano peklo, glavnim se putem kretala karavana deva, ali u takvoj daljini da nisam mogao uti jednoline pjesme njihovih gonia. Najzad, oko podneva, stigao sam do oeva sklonita: zatekao sam ga poloena na pijesak, okruena petoricom-estoricom monaha koji su ga svlaili i prali mu tijelo sporim pokretima, pojui tubalicu cijelo to vrijeme. Jedan od njih mi se okrenuo: "asak prije predao je duu Bogu," a drugi mi ree "Neprekidno je spominjao tvoje ime i zazivao te... ma si zakasnio". Ali, kao da ih je mrtvac uo kako govore - odjednom se pokrenuo. Monasi, u silnu strahu, dadoe petama vjetra, a moj otac otvorio je oi i u me se zagledao; tovie, i usne su mu zadrhtale - "Sagni se, sine moj", promrmljao je. "Moe li nas itko uti?" Oi su mu bile pune straha, a njegova brada, ui, usta, kosa... sve je ve bilo zemljom pokriveno. "Ne moe nitko, oe. Sami smo." "Prigni se... stranu u ti tajnu povjeriti. Jo se sagni." I jesam prislonivi uho na sama njegova usta. Glas mu je bio posve slab, isprekidan i mukao kao iz velike daljine dolazi, ili se do mene die iz duboka prazna bunara. "Arsenije, sine moj... prevareni smo. Obmanuti smo, a sad je kasno! Nema nebesa, ni pakla nema." "to je onda tamo... posvemanji nered? "Ne, ak ni kaosa nema." "Nego ega onda?" "Niega!" Pokuao se pridii, epao me za vrat - umalo me i uguio - a onda je naglo klonuo na pijesak... Prodorno sam vrisnuo i probudio se, stiui glavu meu rukama u strahu da mi se ne rasprsne. Pustinjakove sam usne jo osjeao na mom uhu, a njegove su mi rijei odzvanjale utrobom, odbijajui se od srca prema bubrezima, od bubrega do plua, od plua prema grlu - guei me. "Prevareni smo..." Ako je istina to, a to sad? "Brate Franjo", povikao sam, "brate Franjo, upomo! Upomo!" Ustao sam, priao vratima i stao - zagledavi se u snijenu bjelinu. Zora se probijala s obzora, i ona posrui po snijegu ba kao eljade, padala je i ustajala, negdje je bila zamjetna, drugdje ni traga od nje, dok je tako kroila sa slabanom svjetiljkom, nastojei obasjati svijet. Nije mi se dalo oi otvoriti, srce mi toli bolno bijae. Kleknuo sam, smotao se u uzdrhtalo klupko i stao tui glavom o kameni pod. Lice mi se ubrzo krvlju oblilo, ali 'mjesto da mi donese patnju, bol me unekoliko smirivala. Digao sam se... rekavi samom sebi da e mi se neki znak javiti, uputa nekakva to e mi pomoi da razumijem: neka poruka od Boga - ptica, udar groma,

kakav glas - tko bi mogao znati? Boji je jezik bogat i raznolik, a on e mi se svakako obratiti i pruiti mi objanjenje moje patnje. Danima ve nisam bio vidio Franju, pa sam se zaputio prema njegovom sklonitu. Poeo sam se uspinjati, zapadajui bosim nogama duboko u snijeg - svom sam se silom morao obuzdavati da ne ponem psovati. "I to se zove ivot?" - na- glas sam uzviknuo. ak se i divlje ivotinje neim brane: imaju svoja krzna - dok smo nas dvojica puevi golai, jadnici bez kuice... Tako sam gunao sebi u bradu dok nisam stigao do grebena s koga se mogla vidjeti Franjina kolibica, pa sam pogledao u tom smjeru - i tako vidjeh Franju na vrh stijene, iroko rairenih ruku, pa mi se uinilo da je crni kri nasaen na hrid okruenu snijegom. U strahu da bi se on tamo mogao nasmrt smrznuti, potrao sam koliko su me noge nosile kako bih se uspeo do njega, uzeo ga u naruje, ponio u nastambu i ondje - slagao se on ili ne - naloio vatru da ga vratim u ivot. Ali, prije nego to sam svladao i polovicu uspona uza stijenu, glasan mi se krik oteo: Franjo je lebdio, dobar hvat nad grebenom - stojei u zraku miran i staloen, ruku ispruenih tako da su kri tvorile. Zgranut pomilju da bi mogao odletjeti, napregnuo sam sve snage, uspeo se hitro na vrh i pruio ruku da ga dohvatim za donji rub mantije, ali se on tada sam, jednako kao to je lebdio, bez napora spustio i sjeo na kamen. Pogledao me kao da ne znade tko sam, kanda se udi otkuda tu ljudsko bie. Poduhvatio sam ga na ruke i ponio niz hridinu, posrui i padajui po zasnijeenoj nizbrdici dok ne bjeh posve iscrpljen. Ipak, uspio sam ga donijeti do sklonita - upalio zatim oganj i poloio Franju tik uz loite, te ga poeo snano masirati da mu ugrijem krvotok. Malo-pomalo vraao se u svjesno stanje, otvorio oi i prepoznao me. Zato si me spustio, brate Leo? oglasio se mrmljajui. Bolje mi je bilo tamo gore. Oprosti mi, brate Franjo, ali bio bi umro. Ali, zar ne vidje kako sam se u zrak uzdizao? Bjeh umirat' poeo... zato si me vratio na zemlju? Bacio je pogled na svoje krvave ruke, te okrvavljena i nateena stopala. Bole me! kazao je teko se borei da doe do zraka. Bole, brate Leo, dlanovi i stopala me bole kao da mi ih je netko avlima probio. Ne mogu nou oi sklopiti koliko bole. Poutio je asak-dva, pa e potom: Oprosti mi, vjerni moj magariu. Ali, nisu tvoje muke pri kraju... nismo jo stigli, premda se jesmo primakli. Slijedi me, ne gubei srca! Poloio mi je ruku na glavu: Blagoslovljen da si, mali Boji lave. Poi sad u svoju kolibu, htio bih sam biti. Vratio sam se u moj zaklon, ne znajui to bih pomislio: je li to onaj znak to sam ga od Boga traio - upitao sam se. Franjo kako lebdi...? Da Bog mi je, raspolaui beskrajno bogatim jezikom, odgovorio tom vizijom. Tako mi je Gospod one noi poslao san kojim me je uzrujao, a sljedeega dana ukazanje kojim me uvrstio u vjeri. Igra se nama kao malom djecom koju eli poduiti da pate, ljube i mnogo toga izdre... pomislio sam. Kad

sam konano stupio u osamljenu i studenu kolibu, moj um je bio posve smiren. Jedan mi je grijeh, meutim, jo stajao poput kamena na srcu: one prepelice u riotu, vino, toplina ognja... - pa sam se prekriio i odluio otii sljedeega jutra Franji i ispovi- djeti mu se, kako bi mi i tog bremena nestalo s due. Jer, zima e uskoro proi pa moram bezbrian zakoraiti u novo proljee - ist, s lastavicama u srcu. Tako sam se narednoga dana bacio na koljena pred Franjom. Ispovijedio sam mu moje prijestupe, a zatim spustio elo na zemlju pred njegovim nogama i ekao - a Franjo ni da progovori, niti da uzdahne. Niega nisam bio svjestan osim tremora u njegovim stopalima... pa sam tako ekao i ekao, ne mogavi na kraju izdrati muk; upitao sam ga stoga: Onda... brate Franjo, kakvu e mi pokoru zadati? Teak je tvoj grijeh, dijete moje. Tri dana i tri noi neu okusiti hljeba ni vode. Ali, nisi ti zgrijeio pobunio sam se nego ja. Mene treba kazniti! U emu je razlika, brate Leo? Zar nismo jedno?... Ja sam s tobom grijeio, ti si sa mnom postio. Ve dugo zajedno ivimo, kako da to jo nisi shvatio? Poi sad, s Bojim blagoslovom! Dodirnuo me je po ramenu, pokazujui mi da ustanem. Poljubio sam mu ruku - i odjednom me suze svladae. Neu nikad vie procijedio sam jecajui. Kunem ti se, brate Franjo, nikad vie. Jednom sam ti rekao, nisam li... da rijei "nikad" i "uvijek" pripadaju Bogu. Samo ih on smije izgovoriti... Idi sad, ali pazi se, jaganje Boji: za dlaku te nije vuk progutao!

X
Snijeg se poeo topiti, nebo se razvedrilo, a niz planinu su se slijevali bezbrojni potoii, hrlei prema nizini. Grmlje se pupovima radovalo svjetlu, a na svaki dah vjetria na tlo su padale i posljednje krpice snijega to su se jo vidjele po granama. U umi su se zaule prve kukavice tjerale su zimu svojim dozivanjem; ovjeje je srce uzvraalo tom zovu s najveom radou, iz najdubljega svog kutka; bjelodano su oboje pripadali istom redu - redu Proljea. Nebo i zemlja blagi postadoe, ne muei vie ljudski rod onako okrutno; tovie, ponekad kada bih otiao ostaviti Franji njegov dnevni obrok pred vrata zaklonita, ugledao bih jedva zamjetan smjeak i na njegovim sparuenim usnama. Proljee stie, brate Leo ponavljao bi mi radosnim glasom proljee, blaeno i milosrdno doba po zemlju. Upamti, gdje ono stopom stane snijeg se topi. U dolini su vjerojatno ve bademi procvali odgovorio sam jednoga dana. Ako hoe moj blagoslov, brate Leo, ne misli na bademova stabla u cvatu, jer Iskuavatelj ui na njihovim granama namigujui nam. Umjesto

toga usmjeri oi prema unutra i promatraj badem u sebi - duu svoju kako cvjeta. Obiavao sam satima sjediti na vratima kolibe, promatrajui proljee kako se budi; taj sam in doivljavao kao molitvu bez rijei - zahvalnicu Gospodu upuenu. S promjenom vremena poeo sam silaziti u podnoje brda kako bih sjekao trstiku i vrbovo prue za pletenje koara. Danju sam znao satima tako plesti, osjeajui kako mi se - dok radim - misli bre i temeljitije usmjeravaju Bogu, nego kada bih kleknuo s izriitom nakanom da molim. Radovalo me to sam tako mogao povezati fiziki posao i molitvu. Dok sam jednoga dana sjedio pred kolibom i ispreplitao prue, zauh kako netko tegobno koraa kamenjarom, s naporom dahui. Znao sam da to ne moe biti brat Vuk, jer taj nikada nije teko disao, a i prikradao bi se neujna koraka. Ustao sam i potrao prema tomu nekomu - i koga sam ugledao: oca Silvestra! Dobrodoao! Dobrodoao! uskliknuo sam; odista, srce mi je htjelo iskoiti od radosti to nakon toliko mjeseci vidim nekog od brae. Zagrlio sam ga i posjeo uza me. Nemam te niim ponuditi, brate moj, osim hljebom i vodom. Kako je brat Franjo? upitao je bojaljivim glasom; ocu Silvestru hrana nije bila ni na kraj uma. iv je, ali se strano pati. Ne vjerujem da e ga prepoznati, toliko ga je nestalo od posta i molitve. Svakoga jutra, prije praskozorja - upravo kada na trenutak usne - dolijee rusi svraak i budi ga. Da pomisli kako je Bog i toj ptici naredio da ga mui. Otac mu umire, brate Leo, pa me je poslao da kaem Franji neka doe to prije, da ga jo moe vidjeti... ako ne bude prekasno. ini se kako mu je ao zbog svega, moda hoe zamoliti sina da mu oprosti. Pomislio sam na one prve dane pune nadahnua, kada smo otresli prainu ovoga svijeta s naih nogu i zagazili u oganj Boji. Koliko li je godina, koliko stoljea, Gospode, odonda prolo! Gdje mu je skrovite, brate Leo? Ja u s tobom. Gore je, meu stijenjem... Ufajmo se da ne moli, jer inae nee moi razgovarati s nama. Uspentrali smo se do kolibe - i zatekli ju praznu. Mora biti da moli u svojoj peini rekoh. Hajdemo tamo, ali to tie moemo. Ne smijemo ga uznemiriti. Zastali smo na ulazu u pilju; u poetku nismo nita vidjeli, ali smo mogli uti duboke jecaje i zaklinjui glas: "O, jadna moja na kri razapeta Nado, moja tuna razapeta Ljubavi! O Kriste!..." Nakon kratke stanke isti se glas opet uo, jo alobniji, jo oajniji: "O, jadna moja na kri razapeta Nado, moja tuna razapeta Ljubavi! O Kriste!..." Otac Silvestar zakoraio je da ue, ali sam ga zgrabio za halju. Za Boga miloga, ne prilazi mu apnuo sam mu na uho. Strogo mi je naredio da ga ne zovem niti diram dok moli. Ree mi da e se, taknem li ga samo, raspasti u tisuu komada. Ostali smo tako izvan peine, jedan lijevo, a drugi desno od ulaza, ekajui da Franjo okona molitvu i pojavi se, kako bismo mogli razgovarati s njim. Sunce je, na svom putu, dosegnulo zenit, pa krenulo

silaznom putanjom, zalasku se primiui... a on je, nepomino kleei rairenih ruku, sveudilj ponavljao jedne te iste rijei. Tek smo u sumrak konano zauli dubok uzdah, pun oaja. Franjo se digao i izaao, teturajui kao da pijan bjee, oiju crvenih od suza i krvi. Ruke smo mu pruili, ali nas ne vidje - one su mu jabuice bile posuvraene unatrag: gledale su u unutranjost njegova tijela. Uinio je nekoliko koraka, posrui jer nita nije vidio, a zatim je stao; uinilo mi se kao da se nastoji sjetiti u kojem smjera treba krenuti da bi naao svoju kolibu. Digao je ruke k sljepoonicama - kao da mu se na trenutak zamutilo u glavi - ali se ubrzo pribrao i nastavio hodati. Slijedili smo ga na prstima kako ga ne bismo prestraili. Ali, kad je ve bio nadomak nastambe, uo je kako se kameni zakotrljao nekom od nas pod nogom i okrenuo se. U prvi mah nas nije prepoznao, ali se, kako smo mu prilazili, njegovo lice ozarilo, a usnice uzdrhtale - nasmijeio nam se. Rairio je ruke, prihvaajui oca Silvestra u zagrljaj. Brate Franjo, brate Franjo, tako si mi nedostajao! O, kako mi je drago to te vidim... Franjo nita ne ree - zanjihao se da e pasti, pa smo ga obojica prihvatili pod pazuha, unijeli u sklonite i posjeh ga na ovje runo to mu ga brat Vuk bjee donio. to se s braom zbilo? bojaljivo je upitao oca Silvestra, konano prozborivi. Stari je sveenik pognuo glavu i uskratio mu odgovor. to se dogodilo s braom? Franjo je ponovio pitanje, zamjetno turobnim glasom i primivi oca Silvestra za ruku. Istinu mi kai, nemoj me tedjeti. Drugim su putem pola, brate Franjo. Odoe braa u nizinu, napasati tvoje stado na izdanim panjacima. A to je ostalo od svete Neimatine? Hoe da je odjenu i nahrane, da je udebljaju i sandale joj na noge obuju. I Portiuncula im je suvie bijedna i tijesna da bi se udostojili u njoj boraviti. Obilaze gradove i sela zlato skupljajui, a brat Elijas upravo je poloio temelje goleme crkve, visoke poput trokatnice, te poslao po slavne kipare i slikare da je ukrase. Veli on da posvemanja Neimatina mora u palai stanovati, pa da je upravo za nju i grade. A sveta Ljubav? Braa su se podijelila, neka bi ovako, neka onako. Stari, prva etvorica, odbijaju poslunost novim pastirima, a kada ih ti novi susretnu na putu, rugaju se njihovim poderanim mantijama i bosim nogama... Tako, umjesto da im se kao brai obrate, podrugljivo ih zovu bosonogima. A sveta Jednostavnost? I ona je mrtva, brate Franjo. Otvorili su nove kole, a neki od njih otili su i u Bolognu, drugi u Pariz, pa tamo studiraju dok ne postanu tako strano pametni da mogu buhu potkovati. Skupljaju goleme knjiurine i s predikaonica se natjeu u slatkorjeivosti i uenu govornitvu - sve da bi dokazali kako je Krist Bog, da je bio razapet na kriu i treega dana ustao iz mrtvih. Toliko se zanesu i sve ispremijeaju da se ovjeku pamet smuti i srce u led pretvori. Onaj dan kad je mudrac o tom progovorio bio je posljednji u kojem je Krist jo mogao na nebo uzai.

Iznenada - prije nego to smo ga mogli sprijeiti - Franjo je pao licem prema zemlji; ostao je tako, nepokretan i bez rijei... samo smo povremeno uli kako mrmlja u silnu jadu: "Boe, o Boe... zato? Zato? To je moj grijeh!" Kada ni to ne bismo od njega uli, udarao je elom o kamen - tako da smo ga morali nasilu podii. Brate Leo! oslovio me, prema meni se okrenuvi. Evo me, brate Franjo... samo kai. Otvori Evanelje, spusti prst nasumce na bilo koji stih, pa ga proitaj. Uzeo sam Evanelje, otvorio ga i poloio prst po sredini sluajno otvorene stranice, te se primakao vratima jer je ondje bilo vie svjetla. itaj! Evo dolazi as, uistinu je ve doao, raspriti ete se svatko na svoju stranu, a mene samog ostaviti proitao sam nagnut nad libar. jo itaj! naredio mi je glasom punim jada. to jo kae? Ali, nisam ja sam, jer Otac je moj uza me. Dosta! uo si Kristov glas, brate moj ree primivi oca Silvestra za ruku. Iako su se fratri rasprili, ne smije tugovati. I ja sam u jednom trenu dopustio da me bol nadvlada, ali - kao to vidi - nismo sami. Otac je na s nama, zato bismo onda strahovali? On e opet povesti ovice uzbrdicom, on e opet stado glau nahraniti. Duga je utnja nastala. Franjo jest bio potonuo u beznae, ali ne i potpuni gubitak samopouzdanja. Mogli smo osjetiti da je daleko od nas - u dalekoj budunosti. Povremeno bi se javljao udnim glasovima, to je u muku oko nas nalikovalo laveu koji dolazi iz udaljena zakutka zemlje - ba kao kad ovarski pas laje na skupinu to se odvojila da ju skupi i potjera glavnini stada. U nekom je asu nakratko zaspao, ali ubrzo i otvorio oi te nas pogledao smjekajui se. Upravo sam usnio vrlo udan san, brao moja. Poujte: fratri se skupili u Portiunculi, a Elijas im svijet dijeli. Uto nailazi monah u ritama, bos... videi ih - glavom vrti. Jednog od brae to razljuti, pa e mu "to ini ovdje... zato tako bulji u nas i odmahuje glavom?" "Zato hoda uokolo bosonog i u mantiji punoj rupa, neoian i neopran, tijela umrljana blatom? Zar ne zna da je na novi general izbacio Neimatinu iz reda? Idi u svoj samostan, okupaj se, uzmi si sandale i istu halju, da ne sramoti nas ostale," dobaci mu drugi. "Odbijam!" "Odbija, jel'?" izderao se Elijas na nj, na noge skoivi. "Bievat' u te dati - etrdeset udaraca"... Poto monaha u dronjcima izbievae da sav krvlju obljeven bjee, opet e Elijas: "Sad nam kai svoje ime." "Franjo", odgovorio je ovaj, "Franjo Asiki." Pogledao nas je; osmijeh mu bjee nestao s lica. Tako su me u snu izbatinali... i izbacili tiho je rekao. Slava Bogu. Zatim je sklopio oi - razumjeli smo da je ve na putu, daleko daleko od nas. Otac Silvestar u nekomu me trenu pogledao kao da trai ohrabrenja da se obrati Franji. Brate Franjo rekoh stoga gdje si da jesi, vrati se i pouj. Otac Silvestar ima poruku za tebe, reci mu da ti ju kae. Franjo je na to naulio ui, kao da se bori ne bi li me uo. to si rekao, brate Leo? Poruka?... Kakva poruka?

 Silvestra pitaj, on e ti ju isporuiti. Silvestre, brate moj kazao je poloivi ruku preko sveenikove moje srce moe podnijeti svaku koju mi do- nese. O kakvoj se poruci radi, od koga? Od tvog oca je, brate Franjo, gospara Bernardonea. Franjo je prekriio ruke i pognuo glavu, nita ne rekavi. Od tvoga oca ponovio je otac Silvestar. Poslao me da ti kaem da doe, kako bi te mogao vidjeti i govoriti s tobom prije nego to preda duu Bogu. Franjo se ni pomakao nije. Majka ti je neutjena. Klei kraj njegove postelje, na njegov jastuk naslonjena, plae i jadikuje. eka te, brate Franjo, samo tebe... eka da doe i da te vidi i da je to umiri. Poi! Franjo opet ni da se makne, niti da progovori. Jesi li uo...? to da im odgovorim? Franjo je najednom ustao, okrenuo se u smjeru Assisija i rairio ruke, te zatim uinio znak kria po zraku. Zbogom, oe apnuo je. Oprosti mi! Zatim se okrenuo Silvestru: Ako ga zatekne ivog, kai mu, brate moj, da ja s ove planine ne mogu. Zna kako lav zgrabi plijen pa njime, u igri, o zemlju udara, zar ne? Dakle, Bog je mene upravo tako zgrabio. Ne mogu pobjei, previjam se u Bojim kandama, a otet' im se ne mogu... Kai mom ocu da emo se opet sresti. A majci? Isto: Do ponovnog susreta! Zar ne osjea saaljenja prema njima? otac Silvestar upitao je oklijevajui. Ta, roditelji su ti! Trai u Boga doputenje... neizmjerna je dobrota njegova, odobrit' e tvoj zahtjev. Ve sam ga jednom pitao. I to je odgovorio? Ja sam ti otac i majka - to je bio njegov odgovor. Otac Silvestar se nato naklonio i poljubio Franji ruku. Zbogom, brate Franjo. ini kako te Bog vodi... Dok se opet ne sretnemo, brate moj odvratio je Franjo i sklopio oi. elio je sam ostati, pa smo ga nas dvojica napustili i otili do moje kolibe. Zastavi pred njom, otac Silvestar ogledao se uokolo: stijene, sure hridi, tu i tamo grm sparuene kupine... bilo je sve to je mogao na zemlji vidjeti a u zraku dva sokola kako krue. Bog se drugaijim ini dolje u nizini tiho je izustio. Jahve na vrhuncima boravi, a Krist u ravnici gdje poljanama kroi. Kako moe izdrati ovdje, brate Leo? Nikako, ali Franjo izdrava za obojicu rekoh mu ne voljko, a tada uoh u skrovite da mu naem ulomak hljeba. Za po putu... ogladnjet' e. Zagrlili smo se potom. Dobro pazi na Franju napomenuo mi je polazei. Bog ga trga u paramparad... izjest' e ga. Zar ne vidi, samo su mu jo ona dva bolesna

oka iva - nita vie. Kad se i ona ugase, brate Leo, nestat' e svjetla na svijetu.

X
Iznova je mjesec izlazio i zalazio, izlazio, zalazio... prvo proljee, a zatim i ljeto, doe i proe. S naih smo visova promatrali promjene na licu zemlje - kako su se zelena itna polja zazlatila pa onda ponjevena bila, kako su se u vinogradima kvrgavi crni trsovi prvo osuli pupoljcima, zatim liem, te onda grozjem to je za jematve pobrano. Naa je planina cijelo to vrijeme jednaka ostala: pusta i bez ijednoga cvijeta. Rujan je doao, jesen s njom i Franjin omiljeni blagdan; pripremajui se za nj, sva mu hrana bjee zalogaj kruha i gutljaj vode - toliko se suzdravao poradi Svetoga Kria. Slavljenje kria otpoeo je godinama prije, jo je u Pravilima reda svojom rukom dopisao: "tujemo te, Gospode, jer si se rtvom na kriu udostojio iskupiti grijehe svijeta." A kako se bliio 14. rujna, blagdan Uzvienja Svetoga Kria, Franjo bjee poput svijee to se brzo topi pred raspelom. Vie nije zaspati mogao, danju i nou drao je oi uperene prema nebu - kao da oekuje trostruko-sveti simbol da se pojavi praen sijevanjem munja i aneoskim krilima. Jednom me tako primio za ruku i pokazao drugom put nebesa: I ti gledaj, brate Leo, moda e ga vidjeti. Sveto pismo kae da e se kri ukazati na nebu kada Gospod suditi doe. Brate Leo, imam osjeaj da on stie... upravo sad! Svrnuo je pogled na svoje ruke i noge. ovjeje je tijelo kri, brate Leo. Rairi ruke pa e vidjeti... a na tom je kriu Bog razapet. Digao je ruke prema nebu. Kriste moj voljeni... zavapio je poluglasno ...jedno milosrdno djelo item od tebe, samo jedno, prije nego umrem: daj mi da u svom tijelu i dui iskusim tvoju patnju i muku. Daj mi da ih osjetim onoliko koliko je smrtnu gre- niku mogue. Tvoju patnju i svetu muku, Gospode... ponavljao je kao u deliriju. Omotao je ruke i stopala mantijom. Bole me ree mi apatom. Odlazi, brate Leo. Ostavi me samog s mojim bolom. Blagoslov ti udjelujem... Otiao sam, ali obuzet krajnjom nelagodom. Gospode, hoe li se oganj u njemu ikako primiriti, moe li on izbjei da ga u pepeo pretvori?... Odista sam, s pribliavanjem Uzvienja Svetoga Kria, iz dana u dan nazoio kako Franjo nestaje u svojim smjenama radosti, straha i boli. Nastojao je prikriti patnju, ali sam bio svjestan da su mu boli u rukama i stopama nepodnoljive - borio se da svojim krhkim i iscrpljenim tijelom oivi Kristovu muku, da podnese nadljudsko stradanje. Moe li ovjeje tijelo podnijeti takvo iskuenje? Tjeran zebnjom, svakoga sam se jutra prikradao velikoj stijeni nasuprot njegovoj kolibi, te da ga odande nezamijeen promatrao. Nije vie odlazio u onu peinu, nego se uspinjao na hrid ponad skrovita, pa ondje provodio cijeli dan ruku podignutih u molitvi, nijem i nepomian, kao da okamenjen

bjee. Predveer bi se oko njegova tijela ukazala svjetlost, a kosa kanda mu je bila ognjem zahvaena. Za bdijenja uoi blagdana Uzvienja silan me nemir obuzeo. Neto prije ponoi kleknuo sam da bih molio, ali mi je Franjo stalno bio na umu. U zraku sam osjetio vonj po paljevini - kao da je strana munja udarila u Franjinu glavu. Ustao sam i izaao: nebo nada mnom cijelo je u plamenu bilo: zvijezde su se rojile kao iskre i sunovraivale prema zemlji, Kumovska je slama blistala, a u toj su se noi u dan pretvorenoj i stijene Alvernije sjale kao uarene. Legnji su letjeli od drveta do drveta putajui prodorne krike, a puhao je blag i topao povjetarac, nalik proljetnom razvigor- cu to pupove budi. Nisam mogao razumjeti otkuda takva divota i smirenje, pa sam se ukipio i samo gledao oko sebe zauen time to se nebom tragovi zvijezda ukrtaju poput maeva, dok je zemlja pod njima umilna i posluna kao predana ena. Krenuo sam put Franjine kolibe, a to sam joj blie bio, to mi je srce ustreptalije bilo: upravo se takvih noi, kada nebo bjesni a zemlja mu se podaje, kada pue vjetar proljetnom nalik - uda dogaaju. Skutrio sam se iza one stijene i uskoro ugledao Franju kako klei u sjeni sklonita, molitvi predan. U nekom su se trenu oko njegova lica i ruku ukazali treperavi plameni jezici, a zatim - bljetave poput munja - svjetlosne su mu zrake obasjale ruke i stopala... i to ne osvjetljavajui ih, nego spaljujui! Dugo sam ga promatrao, nepomino zgren za stijenom. Lahor je u nekom trenu nestao, ni list vie treperio nije, a na istonom se obzoru ukazala plaviasta svjetlost. Krupnije zvijezde jo su titrale i ljeskale se kao da pleu - u daljini se zauo prvi cvrkut dnevne ptice. No kao da je prikupljala svoje nebeske svjetiljke i tamu, spremajui se otii, kad se odjednom blistavo-crven bljesak ukazao na nebu. Podigao sam pogled: serafin sa estorim ognjenim krilima silazio je iz visina - a usred vatre, ovijen plamenim jezicima, bjee Razapeti Krist. Dvama mu je krilima bila glava obgrljena, dva su mu tijelo nosila, a preostala dva bjehu mu rukama priljubljena. Cijela je Alvernia bila okruena ognjenim prstenovima, sjaj kojih je, dok su se sputali, dopro i do nizine u njenom podnoju. Krilata figura Razapetoga umei se spustila do Franje i dodirnula ga u trenu kratku kao udar groma. Franjo je strano kriknuo - kao da ga avlima probijaju - i rairenih se ruku, poput raspela, digao u zrak. Potom sam zauo kako onaj esterokrili serafin izgovara nekoliko rijei, brzo i melodiozno, poput ptice. Nisam mogao razabrati koje su to rijei bile, ali sam uo razgovjetne Franjine uzvike "Jo! Jo! Jo hou!" - a zatim je onaj boanski glas odgovorio: "Ne zahtijevaj da dalje ide. Tu, na Raspelu, ovjejem je uzaau kraj." Franjo je onda iznova zavapio: "Hou jo, vie hou - uskrsnue!" Kristov mu je glas, dopirui izmeu serafinovih krila, uzvratio: "Voljeni Franjo, otvori oi i pogledaj: raspee i uskrsnue su jedno te isto." "A raj?" kriknuo je Franjo. "Raspee, uskrsnue i raj su jedno te isto," odgovorio je onaj glas, a im je izgovorio te posljednje rijei ula se grmljavina u visinama, kao da neki drugi glas nareuje viziji da se vrati u Boje naruje.

U istom se hipu esterokrilo ukazanje, kao bljesak crveno-zelene munje, uza silan huk diglo put nebesa. Franjo je ostao leati licem prema zemlji, u estokim grevima. Iskoio sam iz svoga zaklona i pohitao prema njemu. Noge i ruke obilato su mu krvarile, a kad sam ga podigao i rastvorio mu halju, vidjeh da mu krv tee i iz duboke rane na boku - koja kao da bjee kopljem naneena. Oe Franjo, najdrai oe Franjo... mrmljao sam, kropei ga vodom da se povrati. Nisam ga vie smio bratom osloviti - ne bih se to bio usudio, jer je on sada bio daleko iznad glava svekolike brae, a daleko nad glavama i cijeloga ljudskog roda. Utonuo u duboku nesvjesticu, nije me mogao uti - samo mu se lice grilo od silnoga straha. Oprao sam mu rane, ali su se one odmah iznova otvorile i krv mu nastavila istjecati. Poeo sam plakati - pomislio sam da e posve iskrvariti, izgubiti svu krv i umrijeti. Bog se nemilice na njega obruio pregolema njegova milost bjee... izdahnut' e. Ali, odjednom je otvorio oi i prepoznao me. Jesi li ita vidio, brate Leo? upitao me dah gubei. Jesam, oe. Jesi li uo ita? Jesam. Ne otkrij nikom tajnu, brate Leo. Zakuni se! Zaklinjem se... Kako si se osjeao, oe Franjo? Ustraeno! Nisi bio radou ispunjen? Ne, prestraio sam se! Dodirnuo me potom po ramenu: Spremi se za polazak. Odmah ujutro, brate Leo. Putovanju je kraj, vraamo se u Portiunculu. Umrijet' u ondje gdje sam roen. Ne govori o smrti, oe Franjo. A o emu bi drugom ljudi priali, brate Leo? O ivotu?... Smiri se i ne plai. Polazimo za tren, brate moj, a onda emo se sjediniti za cijelu vjenost. Neka Bog blagoslovi sestru Smrt! Stavio sam ga lei i zavio mu rane trakama otparanim s moje halje. Poto sam se poklonio pred njegovim rukama i stopalima, napustio sam njegovo sklonite nezadrivo plaui. Dan je upravo svitao. Sjeo sam pred moju kolibu, i dalje u suzama. Putovanju je kraj, mrmljao sam sam sa sobom - Franjo je doivio najvii vrhunac uzaaa: dosegnuo je Raspee. ovjek vie od toga ne moe, pa mu sada tijelo vie nije potrebno. On je dotle stigao, sada silazi... Da, on je stigao - a to e sa mnom biti? Kamo u ja poi? Propao sam! Kapetan Vuk pojavio se sa svagdanjim milodarom - iznenadio se kad me je zatekao da plaem. to je, to ti je...? upitao me. - Franjo e hoe vratiti u rodno mjesto. Bojim se, brate moj, da ide tamo umrijeti. Lice razbojnikoga voe se smrknulo. Lo znak, nesumnjivo lo. Znam pasminu ovaca koje su, kad osjete da im se smrt blii, u stanju pokidat' svako ue i preskoit' svaku ogradu tora da bi otrale do mjesta na kojem su se okotile... Jadni brat Franjo!

 Ne tuguj, brate moj. Franjo se smrti ne boji. On kae da ona nije kraj, nego poetak, a da ovjekov pravi ivot poinje tek poto umre. Moebit je ona poetak njemu, ali je tebi i meni kraj. Eto, navikao sam dolazit' do vaih skrovita i donosit' vam ulomke 'ljeba. Sretnim me to inilo, jer sam osjeao da dobro djelo inim, a sad... Obrisao je oi vrcima prsta. A, dobro... ree zatim s gvaljom u grlu. Idem mu na' magare da jae na njemu i pokriva da ga samar ne ulja. Ti ga pripremi, eto mene natrag! Nevoljko se na peti okrenuo i poao niza stranu - dugo sam uo kako se kotrljaju kamenii pod njegovim nogama. Niti uru potom, magari je bio pred Franjinom kolibom, s debelim crvenim gunjem poloenim preko samara. Kako on sav shrvan bijae, podigli smo ga to smo paljivije umjeli. Usput vidjeh da je krv probila zavoje to sam mu ih bio omotao oko rana, te da ih i nadalje namae. Brate Jaganje ree Franjo polaui krvavu ruku Vuku na glavu dat' e Bog, pa ete jednoga dana ti, ovaj tovar i crveni pokriva to si ga donio da me samar ne na- ulja skupa u raj ui. Krenuli smo nizbrdo, vrlo sporo napredujui. Kad smo bili na pola puta do nizine, Franjo pokaza rukom kapetanu Vuku da stanu: okrenuo se zatim, digao ruke i uputio zbogom Alverniji. Voljena goro, planino kojom Bog koraa, hvala ti za sva dobra to si mi ih darovala, za rane to si mi ih podarila, za besane noi, strahove i krv! Govori se, kad je Krist razapet, da si se jedina ti od svih planina zatresla i da ti je srce pre- puklo, a jarebice, keri tvoje, da su si perje upale i tubalicu pojale, oima put Jeruzalema okrenute. I moje je srce jarebica, i ono narie i jadikuje. Krist, razapet u zraku nad tvojim stijenjem, donio mi je tajnu poruku i ja sad odlazim, idem najdraa Alvernijo. Zbogom, zbogom voljena. Nikad se vie neemo sresti, zbogom zanavijek! Nastavili smo silaziti u tiini. ak su se i kapetanu Vuku oi zamutile od suza, pa se neuobiajeno esto spoticao. U okolnim selima, seljani su u zoru poskakali iz postelja uznemireni silnim svjetlom to se vidjelo prije svitanja. Zvona su se oglasila, a mnotvo vidje Alverniju svu u plamenu. Viui "Franjo svetim postade, Franjo svetim postade!" mukarci su, ene i djeca pohitali da ga nau, pa nasta potraga za njim, a povedoe i bolesne i nemone, uvjereni da e od dodira novoga sveca ozdraviti. U trenutku kad su spazili da im se pribliavamo, pojurili su da dotaknu Franjine ruke, stopala i koljena, ali je on ake i noge drao omotane haljom, skrivajui ih da mu eljad ne vidi rane. Dodirni nas, sveti oe zapomagali su bolesnici. Pogledaj nas, prui ruku... izlijei nas! Zaboravivi se na tren, Franjo je izvukao ruku ispod mantije da bi blagoslovio puk - a kada ljudi vidjee rane, prolo- mie se strani krici. ene su se progurale i prostrle ogrtae po tlu da pokupe svaku kap njegove krvi, a mukarci su ih prihvaali rukama i razmazivali ih po licu. Lica se seljaka divlje izobliie, a pobjenjeli bjehu i u duama: inilo se da bi najradije rastrgali sveca, ud po ud, kako bi svakom pripao zalogaj

njegova mesa - nedvojbeno nakanili bjehu prisvojiti ga i barbarski u se unijeti, kako bi se, sjedinjenjem sa svecem, i sami posvetili. Slijepa ih jagma bjee posve obuzela, oi im ledene bjehu, a na ustima im se pojavila pjena. Osjetivi opasnost, stupio sam pred gomilu. U Boje ime, brao krani povikao sam pustite nas da nastavimo svojim putem. Svecu se silno uri da se vrati rodnom tlu, pa ako hoete njegov blagoslov - uinite mjesta! Ne ide on nikamo! Ne damo mu! razjareni se glasovi zaue sa svih strana. Ovdje e on kosti ostaviti, ovdje... da njima posveti nae selo. Crkvu emo mu podii, pa e ljudi iz cijeloga svijeta hodoastiti amo! Dr'te ga! Ne dajte mu da ode! Na je on! Na! Na! Obratio sam se kapetanu Vuku: Brate moj, strava me hvata. Oni nam ga otet' hoe. Po- mozi! Franjo bjee opet skrio krvave ruke pod halju, ekajui rasplet oborene glave - znoj mu se sa ela cijedio, a oi mu opet dvije otvorene rane bjehu. Smilujte mu se! iznova sam povikao. Zar ne vidite u kakvom je stanju? Iskrvarit' e! Meutim, vidjevi kako Franjo sve vie krvari - i rulja se vie razjarila. Na je! On je na! Na! Nae selo nikad nije imalo sveca, a zar emo sad, kad nam ga je Bog poslao, pustiti da umakne? Uadi dajte! Vezat' emo ga! Kapetanu je Vuku to previe bilo - dograbio je batinu od nekog starca i stupio naprijed, drei magarev povodac u ruci. Miite se s puta, miite se! povikao je. Miite se ili u vam lubanje polomiti! Zar ste zaboravili da sam ja kapetan Vuk? Mjesta!... Mukarcima je hrabrost smjesta splasnula, ali ne i enama: bacile su se na Franju, pjenei se od bijesa, te mu zaas rastrgae mantiju, razgolitivi mu tijelo izbrazdano oiljcima i mravo poput kostura. Djeco moja, djeco moja... aptao je kroz pla. Uto su magaria izdale prednje noge, pa je pokleknuo i bio bi pao da ga kapetan Vuk nije potjerao udarcem akom po sapima. Gomila se nato obruila na nj - uzvratio je vitlajui kolcem i ulo se kako neija glava pue. Odbijte, odbijte, svetogrdnici! razvikao se mlatei onom batinom oko sebe, te nam tako otvarajui put. Kad su bolesni i nemoni shvatili da im svetac izmie, na- dadoe se u kuknjavu i pla. Kako nas moe ovakve ostaviti, svee Boji? Zar nema u tebe milosra? Uzvikivao si "Ljubavi! Ljubavi!" - a gdje ti je sad ljubav. Dodirni nas, ozdravi nas! Franjo bjee glavu put njih okrenuo, ali ih nije vidio: krvave suze tekle su mu iz oiju - jedino je uspijevao promr- mljati "Boe... Boe..." Gospodu konano bje po volji da umaknemo; dohvatili smo se ravnice i slobodno prodisali. Htjeli su te iva poderati, brate Franjo ree kapetan Vuk smijui se. Ali nisu, zahvaljujui ovoj blaenoj toljazi. Blagoslovljena nek' je... S tvojim u je doputenjem, skupa s drugim stvarima, na nebo ponijeti.

U neko smo doba doli do naselja u kojem smo odluili odmoriti se. Trebalo je previti Franjine rane, pa sam morao nai istih traka platna da mu ih zavijem. Zastali smo kraj esme u sredini sela, a dok sam se ja Franjom bavio, kapetan Vuk je poao u pronju. Ubrzo se vratio s komadom plahte - rasparao sam ga u vrpce i njima omotao Franjine ruke, stopala i desnu stranu grudi. Boli li te, oe Franjo? Pogledao me iznenaeno. Boli li me? to bi me boljelo? Ne razumijem na to misli, brate Leo. Odista - tada sam to prvom zamijetio - njegovo se lice bjee posve promijenilo. Zrailo je smirenou i blaenstvom, bjee okrunjen oblakom svjetlosti, a ruke i noge su mu se iskrile. Sjeo sam na rub zdenca i promatrao Franju kako se gubi, odlazi i ne gledajui me. Bog, samo Bog bjee u njegovom srcu. Tako se i moje putovanje svri - bio sam ostavljen na pol puta. Jasno mi bjee da ga nikada neu moi dostii, da se nikada vie sresti neemo i da nikada vie neu putovati njemu uz bok. Uzdahnuo sam - Franjo se okrenuo prema meni i dugo tako ostao; gorak osmijeh titrao mu je oko usana. Brate Leo prozborio je napokon moe li nai list papira i pero? Otrao sam do seoskog sveenika i vratio se s perom, tintom i papirom. Donio sam... oe Franjo. Pii! Nagnuo sam se nad papir, s namoenim perom u ruci. Jesi li spreman, brate Leo? Spreman. Pii! Ti si svet, Gospodine, Bog nad bogovima, jedini koji udesa stvara. Ti si jak, ti si velik, ti si Svevinji! Ti si dobro, svako dobro, najvee dobro. Ti si ljubav, mudrost, poniznost i strpljenje. Ti si ljepota, spokoj, mir i radost. Ti si nae ufanje, ti si pravda, ti si svo nae bogatstvo. Ti si na zatitnik, na uvar i branitelj. Ti si najvea naslada duama naim! Dok mi je u pero govorio, sve se vie gubio. Prvo je poeo pljeskati rukama i udarati stopalima po tlu - da bi najednom pokuao ustati i zaplesati, ali ga noge nisu drale, pa je klonuo na zemlju. Koje li sree, koje radosti! uskliknuo je. Nebesa se na zemlju spustie, ova bia oko mene nisu ljudi nego zvijezde... Jesi li sve zapisao, brate Leo? Ba sve? Jesam, oe Franjo, ba sve odgovorio sam, a kada to rekoh kao da me guja za srce ujela; dua mi gorka bjee, jer nisam utio sreu o kojoj je Franjo govorio. Ogledah se oko sebe - ali nikoga ne vidjeh: ak me i on bjee napustio, otiao daleko daleko... zauvijek.

 Jo neto zapii, brate Leo. Ispod toga, velikim slovima: "Neka Bog svrati svoj pogled na te, da ti se lice oisti i zablista, brate Leo. Neka Gospod spusti svoje ruke na tvoje srce, brate Leo... i mir ti podari." Jesi li i to zapisao? Jesam, oe Franjo rekoh dok su mi se oi punile suzama. Daj mi sada taj papir i pero. Neto u sam dodati... Pokuao je prihvatiti pero, ali nije mogao stisnuti prste; tek je uz najvei napor uspio pri dnu lista narisati lubanju, ponad nje kri, a nad kriem zvijezdu. Uzmi ovaj papir i uvijek ga imaj uza se, brate Leo... pa kadgod te tuga svlada, izvadi ga iz njedara i proitaj da se mene sjeti. Da te podsjeti koliko sam te volio.

13
to se ee sjeam dana naeg putovanja natrag rodnoj grudi, sve sam sigurniji da je Masseo imao pravo: svetac zaista otputa miris to nalazi puta do domova ljudi. irei se planinama i umama, iznenauje eljad, oblijevajui sve i svakoga strahom i tjeskobom, jer vraa u sjeanje kukaveljstva i zlodjela, ona posrtanja due to se inilo da su zaboravljena, izbrisana vremenom. ovjeku iznenada pod nogama irom zijevaju ralje pakla, pa on - uzrujana srca - njui zrak, okree se u smjeru iz koga vonj dolazi i drhtavih koljena kree da mu pronae izvor. Fratri - svi koji bjehu ostali Franji vjerni - sjatili su se u Portiunculu. Kako je na putu gotovo posve iskrvario, polegli smo ga na zemlju u njegovoj kolibi, a braa su se natiskala oko njega, ljubei ga naizmjence i molei bez prestanka da im opie kako je stekao rane, kako blistav bjee Kristov lik prikovan pri ona krila, te da im otkrije koje mu je tajne rijei Sin Boji povjerio. Drei ruke i stopala skrivene, on je as plakao, as se smijao toliko je razgaljen bio. Bol pobijedio bjee: osjeao je da nekoga neto boli - ali nekoga drugog, ne njega. Jer, on je ve bio napustio ovaj svijet, pa je nas koji jo nismo promatrao sa zamjetnim suosjeanjem. Hodoasnici iz okolnih gradova, pa i udaljenih sela, stalno su pristizali do nae ih je kolibe vodio vonj svetosti. Neki bjehu bolesna duha, drugi tijela, dodirnuli bi Franju, poljubili mu noge, a on im se obraao rijeima jednostavnim, ali onima to ih zaboravili bjehu: ljubav, sloga, poniznost, ufanje, siromatina... Te su, pak, obine rijei - silazei s njegovih usana - po prvi put poprimale duboko znaenje, puno tajanstvenosti i izvjesnosti. Bjehu oni stoga iznenaeni otkrove- njem da je svetost prosta i tako im bliska, pa se mnogi vratie kuama posve promijenjeni, tako blaga dranja da ih familije nisu prepoznati mogle. Stoga je sve vie i vie eljadi hrlilo da srkne kap vode besmrtnosti to je tekla iz sveevih usta. Jednoga je dana Franjo zaklopio oi - silno iscrpljen bjee. Strano je vrue bilo, pa sam ga - sjedei uza nj prekrienih nogu - hladio lepezom od smokvina lia, kad li ue postarija gospa u plemenitakoj odjei, hodajui na prstima da ga ne probudi. Kleknula mu je uz bok, te se - ni rijei ne rekavi - prignula da mu poljubi ruke i noge, da bi mu na kraju brino ovla dodirnula kosu posve natopljenu znojem.

Tako njena bjee njezina ruka da sam se zagledao u nju, nastojei otkriti tko je ta uzviena gospoda - posve mi skrivena crnim pokrivalom. Promatrala je Franju, ne skidajui oiju s njega, a onda joj se usne pomaknue: Dijete moje... apnula je i briznula u pla. Skoio sam na noge - shvatio sam! Gospo Pica, plemenita gospoo Pica izustio sam jedva i samom sebi ujno. Neznatno je otklonila veo, otkrivi mi lice: ostarjelo bjee, puno bora, samrtno blijedo. Kimnula mi je glavom. O, brate Leo, predala sam ti sina na brigu... a pogle' kakvog mi ga vraa! Nisam ja, gospo Pica... Bog. Da... promrmljala je Bog. Oborila je glavu i opet prikovala suzne oi pri svoga sina. Uistinu, taj njezin voljeni sin nije vie bio do li podrtina, jedna velika rana, opruena na zemlji u lokvi vlastite krvi. Je li to moj djeak?... nastavila je apatom. Je li to moj Franjo? Ponavljala je te rijei gledajui ga kroza suze, kao da se upinje ne bi li ga poznala. Franjo je uo njezine rijei - otvorio je oi, ugledao mater i u istom ju trenu prepoznao. Majko, majko... dola si! pruio je ruku i poloio ju na njezinu. Sine moj... oe - ne znam vie kako bih te zvala - ljubim svih pet rana to ti ih je Gospod podario. Dola sam te neto zamoliti... Sjeti se mlijeka to si ga se iz mojih prsa napio i ne odbij mi to. Neu, neu, majko. Svega se sjeam i sve u moje uspomene ponijeti sobom Bogu da bi ih posvetiti mogao. to trai od mene? Kosu mi ostrii, nazovi me sestrom Picom; dopusti mi da se skrasim u Svetom Damjanu. Izgubila sam mua, izgubila sina... nemam to vie trait' u ovom svijetu. Nemati to vie trait' u ovom svijetu nije dovoljno, majko. Mora imati to Bogu uiniti... treba rei "Izgubila sam mua. Izgubila sina slavljen neka je Bog! Jer Boga nisam izgubila, pa stoga sve jo posjedujem, te ne elim otii u Svetog Damjana stoga to mrzim ovaj svijet, nego zato jer volim Boga svemoguega." elim otii u Svetog Damjana jer volim Boga svemoguega ponovila je gospa Pica, borei se da suzbije jecaje. Blagoslov mi daj, oe Franjo! On se nato s mukom pridigao, te se - uz moju pomo - naslonio na kamen to mu je sluio umjesto jastuka. Jesi li razdijelila imovinu sirotinji? Jesi li se poklonila, niice pala, pred naom plemenitom gospom Neimatinom? Jesi li napustila svoju velianstvenu kuu s osjeajem olakanja i radosti, onako kao da si se oporavila od teke bolesti? Jesi li se svega toga odrekla? Jesam... svega, oe Franjo. Onda ima moj blagoslov, sestro Pica rekao je spustivi ruku na majinu glavu. Otii sestri Klari, ostrii e ti kosu i mantiju ti dati. I zbogom! Nikad se vie neemo vidjeti.

Gospa Pica pala je u suzama na sinovljeve grudi i poljubila ih s pregolemim potovanjem. Rairivi ruke, podigla ga je, te zagrlila vrsto i njeno kao da dijete bjee, a zatim se opet do neprepoznatljivosti ovila onim crnim alom i krenula put Svetog Damjana. Franjo mi se okrenuo... Brate Leo, kako oni koji ne vjeruju u Boga mogu ostaviti svoje majke, zauvijek ih napustiti, a da im se srca nadvoje ne raspuknu? Kako mogu podnijeti tugu, nesavladivu alost rastanka? A ak je i prizor obine svijee to trepe prije nego to e se ugasiti dovoljan da ovjeka srce zaboli... to misli o tom, brate Leo? Bio sam posve zbunjen. Jer, to sam mogao rei - kad onaj koji Boga ljubi ne voli nikoga i nita drugo, niti saalijeva ikoga na svijetu? Dua mu gori, pa ti plamenovi zahvaaju majku i oca, brau i sestre - gutaju ih kao i radost, patnju, bogatstvo, sve... Sjeam se one noi u Assisiju rekoh umjesto odgovora kada su se zduri uzvikali "Vatra!" Pono je bila, zvona se oglasila, polugola eljad pokuljala na ulice... ali nigdje nije gorjelo, nego tvoja dua uarena bijae. Tvoja dua, oe Franjo, a ona je progutala sve na zemlji stvoreno. Vidje li kako ti je mati na pepeo spala? Nita nije odgovorio: smrtno problijedio, samo je promatrao svoje dlanove i stopala, neprestance se za usnu grizui. Boli li te, oe Franjo? Da... nekoga boli, brate Leo odgovorio je. Pridigao se, svu snagu prikupivi. Neka pati, neka urla u plamenu - a mi, mi emo uspravno drati glave! Pamti li pjesmu to su ju troje djece, Hananiah, Mishael i Azariah, pjevali kad ih je babilonski tiranin bacio u uarenu pe? Spreman budi, mali Boji lave, hajd'mo zapljeskat' rukama i zapjevati ju. O, kad bih samo mogao ustati i zaplesati... Ja u poeti, ti dri ritam. Udarajui dlanom o dlan, poeo je pjevati glasom vrstim i punim veselja: Svi vi, djela Gospodinova: hvalite ga i slavite navijeke. O, sve vi vode nad nebesima i sve vi sile od Boga dane: hvalite ga i slavite navijeke. O, vi sunce, mjesece i zvijezde nebeske, blagoslovite Gospoda: hvalite ga i slavite navijeke. O, ti svjetlo i tamo, vi noi i dani, blagoslovite Gospoda: hvalite ga i slavite navijeke. O, svaka kio i roso i svi duhovi Boji, blagoslovite Gospoda: hvalite ga i slavite navijeke. O, ti ognju i vruino, ti studeni i toplino, blagoslovite Gospoda: hvalite ga i slavite navijeke. O, vi rose i snjegovi, vi ledovi i hladnoe, blagoslovite Gospoda: hvalite ga i slavite navijeke. O, ti mrazu i snijegu, vi munje i oblaci, blagoslovite Gospoda: hvalite ga i slavite navijeke. O, neka zemlja blagoslovi Gospoda: hvalite ga i slavite navijeke. O, vi planine, brijezi i sve to na zemlji raste, blagoslovite Gospoda: hvalite ga i slavite navijeke.

O, vi izvori, mora i rijeke, kitovi i sve to se u vodi giba, blagoslovite Gospoda: hvalite ga i slavite navijeke. Dok je pljeskao rukama, njegove su se uzdrhtale noge micale naprijed i natrag po svom ritmu, mimo njegove volje. Htio je zaplesati, ali nije mogao - pa ipak, nikada ga sretnijeg ne vidjeh. Plamen to mu je oblizivao lice i gutao ga u svjetlost se pretvorio; posve se rastereen osjeao otkako je Krist s neba na nj siao, a sad mu se srce arilo potpunom uvjerenou. Bio sam neprestance uza nj, nou i danju, pa tako - jednoga jutra, kada sam u zoru oi otvorio - ugledah kako se smijei, oslonjen na njegov kameni jastuk. Lice ti je ozareno, oe Franjo; jesi li neto lijepo sanjao? Kako moe oekivati da bi mi san osmijeh izmamio, brate Leo, kad vidi kako krv iz mene otjee? Dosad sam plakao, u grudi se udarao i kricima priopavao moje grijehe Bogu... ali sad razumijem: Bog spuvu imade. Odista, kad bi netko htio da mu naslikam Boga ljubavi i milosra, prikazao bih ga sa spuvom u ruci - kojom sve grijehe brie, brate Leo. Jer, svi e grenici biti spaeni - i Sotona sam, brate Leo, budui da, pakao nije nita drugo do li predvorje raja. Pa onda... zaustio sam, ali Franjo prui ruku i stavi mi ju na usta. uti! ree mi prijekorno. Ne umanjuj veliinu Gospodinovu.

X
Zemaljsko se kolo nastavilo okretati: kie su poele, pa je Franjo sklapao oi kako bi uivao u umu vode to se s nebesa sputala na zemlju. Lica blistava kao dadom ispran kamen, zatraio je da ga odnesem do vrata kolibe kako bi mogao pruiti dlanove da mu kapi po njima krope. Ovo su posljednji milodari to u ih isprositi rekao je gledajui svoju aku punu vode; nagnuvi se, ispio ju je s radou i zahvalnou. Dok mu dua bjee u stanju neprekidne ushienosti, njegovo je tijelo i dalje kopnjelo - kao da polovica njega svakodnevno sve dublje u zemlju tone, a druga se polovica u nebesa die. Odista, jasno se vidjelo kako se dva elementa to su ga tvorila razdvajat' poinju. Ne naputaj nas, oe Franjo zakukao sam jednog jutra. Tvoj se krug jo nije zatvorio. Uvijek si udio da ode slaviti Gospoda na Svetom Grobu, a nisi otiao. Da, brate Leo nasmijeio mi se nisam se smatrao vrijednim odlaska na Sveti Grob. Ali, nije vie vano... jer Sveti Grob meni dolazi, bijednu greniku kakav jesam. Stara voljena braa neprestance su mu dolazila odasvud da bi se oprostila od svog uitelja i donijela mu novosti o krajevima u koje su polazila propovijedati Ljubav i Siromatinu. Mnogi su fratri bili zlostavljani i mueni u divljoj i umovitoj Njemakoj, u Francuskoj su ih proglasili krivovjernicima i nemilosrdno premlaivali, u Ugarskoj su pastiri napujdali na njih ovarske pse, a seljaci ih boli zailjenim tapovima kojima volove tjeraju, dok su ih ponegdje znali do gola svui i ostaviti da se tresu od studeni na snijegu i ledu.

Franjo je o svemu tomu sluao ozarena lica, cijenei osobito blagoslovljenom brau koja su upoznala progone i osjetila prijezir. Koji je najbolji put u raj? pitao bi i sam odgovarao: Onaj posut prijezirom ovjejeg roda. A koji je najkrai? Umrijeem. Dolazio mu je Bernard, kao i otac Silvestar, Masseo, Borovnica, gospar Pietro, Ruffino, Angelo, Pacifico... a sestra Klara mu je poslala poruku: "Oe Franjo, sva je milost Boja na tebe sila. Dopusti mi da doem slaviti znake to ih je upisala na tvoje tijelo." Odgovorio joj je: "Sestro Klara, nema ni najmanje potrebe da ih doe vidjeti ili dodirnuti kako bi vjerovala. Zatvori oi, sestro moja, pa e me vidjeti." Zato joj nisi dao da doe? upitao sam ga. Zar ju ne saalijeva? Njoj bi to veliko dobro znailo. Osjeam suut spram nje i upravo zato sam ju i odbio. Mora se naviknuti da me vidi ne gledajui mi tijelo, brate Leo, a tako treba i ti... i svi koji me vole. Skrenuo sam pogled da mi ne vidi suze; nevidljiva nazonost meni ne bjee dovoljna - im ne bih vidio Franju, osjeao sam se izgubljeno. Vjerujem da mi je naslutio misli: poeo je otvarati usta da bi me utjeio, kad li u tom trenu - posljednji od brae - Elijas doe da bi pozdravio Franju i oprostio se od njega. Upravo se vratio s duga puta na kojem je prikupio golemu koliinu zlata. U Assisiju ve bjehu poloeni temelji velikog samostana, koji se trebao sastojati od impozantne crkve sa slikarijama, srebrenim svijenjacima i bogato izrezbarenim korskim sjedalima, te prstena elija i velike knjinice u kojoj e braa moi naukovati, raspravljati ili drati predavanja. Franjo je poloio ruku na glavu poduzetnoga brata. Neka mi Bog oprosti to tako govorim, brate Elijase, ali mi se ini da si nae bratstvo stranputicom poveo. Protjerao si Neimatinu, nae najvee blago, te dopustio opasne otklone ostalim vrlinama koje su bile izvorni gradbeni kamenovi naega reda. Zahtjevne bjehu, iste, nesklone nagodbi s ugodom i obiljem. Sada, ujem tako, skuplja novac za gradnju samostana, a brai si stopala sandalama obuo - vie ne kroe bosih tabana po goloj zemlji. Vuk je u tor uao dok sam ja, kao pas na lancu, sjedio pred Portiunculom i lajao. Kamo nas vodi, brate Elijase? Kamo me Bog usmjerava. Ti zna, kao to i ja znadem, da se sve zbiva samo po Bojoj volji. A vremena su se promijenila, s njima i ljudsko srce, pa ni vrline nisu koje su bile. Ti, pak, moe mirno poivati u spoznaji da na red vodim k duhovnoj dominaciji svijetom. Vjeruj mi - krv nae brae ve se prolijevat' poela, a njom se zalijeva sjeme to smo ga posijali. Vjerujem ja u Boga i ne treba mi utjehe povrh toga. Prost sam ja, brate Elijase, neuk... pa cijeloga ivota nisam znao nita osim plaa, plesa i zapijevanja u slavu Gospodinovu. A sada ni to ne mogu... Sada sam, kaem ti, samo pas koji laje privezan izvan naega reda. Neka se Bog uplete i uspostavi reda! Niti se osjeam nelagodno, niti te se bojim, brate Elijase, jer sam uvjeren da e on to upravo i uiniti. Elijas je poljubio Franji ruku i krenuo urno u Assisi, da bi nadgledao zidare pri gradnji novog samostana. im je on otiao, Pacifico - koji bjee ondje pa je sve vidio i uo - prie Franji, te mu kaza:

 Srca su naa vrlo prostrana, oe Franjo, dok su rijei tijesne, pretijesne da bi obuhvatile ljudske osjeaje. Koja je, onda, svrha od govora? Dopusti mi da ti zasviram na lutnji, jer je ona pravi glasnogovornik, oe Franjo. Lutnjom bi se trebao obraati ljudima. Ne umije svirati? E, pa daj da te nauim. unuvi uza nj, pokazao mu je strune i kako, njihovim pritiskanjem na pragovima gore-dolje, nastaju visoki i duboki tonovi; Franjo, nagnuvi se prema njemu, paljivo je sluao svog poduitelja. Svaki dan doi i davaj mi upute, brate Pacifico. Oh, kad bih mogao, prije smrti, barem moju posljednju molitvu lutnjom izrei! A sad mi pjevaj, veselu pjesmu da me obrauje. Pacifico se nadnio nad svoje glazbalo pa poeo svirati i pjevati. Neko je skladao pjesme u poast krasoti njegovih gospa - sad je njima slavio ljepotu Blaene Djevice Marije. Melodija je ostala ista, kao i rijei pohvale: samo je gospa druga bila. Franjo ga je sluao, tiho pjevuei s njim - a onaj oblai svjetlosti oko njegova lica jae je zasjao, dok su mu se upale sljepoonice i obrazi ognjem ispunili. Tako su nam dani prolazili: Pacifico je dolazio svake veeri, a Franjo bi ga, kao djearac-uenik, pozorno sluao i pokuavao uvjebati prste na strunama. Bio je oduevljen ustvrdivi da napreduje; vjerovao je kako e se uskoro moi lutnjom obraati ljudima i Bogu. Jednog mu je dana divlji zec pritrao i skrio se pod njegovom haljom! Znali smo da zastraeni stvor mora da bjei kako bi ivot spasio, moda stoga to je uo prodorno glasanje lisca u daljini. Franjo je zeia pogladio i stao mu priati tako blago da sam se zapanjio - jer nikada nije toliko njeno zborio nekomu ljudskom biu. Stavi mu ruku na srdace, brate Leo, da osjeti kako jadno stvorenje drhti. Cijelim se tijelom trese... ao mi je, brate Lie, ali ti ne dam da pojede ovoga zeca. Bog ga je na me uputio da bih ga spasit' mogao. Od tog je trena zeko uza nj ostao, a kad je Franjo hropio posljednje udisaje, uao je na stranjim nogama odbijajui hranu. ivotinje, a osobito ptice, voljele su ga neizmjerno - inilo se da osjeaju koliko on njih voli. Jednoga nam dana darovae fazana: nikada mu ne bjee dosta divljenja njegovoj ljepoti. Digni glavu, brate Fazane. Zahvali Bogu to te uinio tako krasnim govorio mu je, nato bi fazan rairio krila i epurio se na suncu poput velikog plemenitaa. Drugom nekom zgodom - da ne vidjeh svojim oima, nikad ne bih povjerovao - izgladnjeli je vuk iskoio pred nas dok smo etali pod dubovima Alvernije. Zima bjee, pa je vuk doslovce skapavao - a Franjo je krenuo put njega, govorei mu blago i njeno kao da bjee ljudsko bie, drag mu prijatelj. Brate Vue, veliki vladaru ume, dopusti nam da malo proeemo pod tvojim drveem. Ovaj moj pratilac, koji se trese od straha pred tobom jer te ne poznaje, brat je Leo, a ja sam Franjo Asiki... O Bogu razgovaramo, koji je na Otac kao i tvoj, brate Vue. Molim te da ne prekida nau posveenu raspravu.

Kad je vuk uo njegov bratski staloen glas, ljubazno se maknuo ustranu i pustio nas da prodemo - a Franjo je zatim mirno nastavio ono o emu smo dotad razgovarali. Ali, vie od iega, Franjo je volio svjetlost, oganj i vodu. Velika li je milost Gospodinova, brate Leo esto mi je znao rei. Kakva li nas uda okruuju! Jesi li zamijetio kako ptiice sretno cvrkuu kada se jutrom sunce digne i dan donese, kako se nama srca u grudima nadimaju i kako se stijenje i vode vedro Smiju? A veer kad padne, kako nam dobroduno brat Oganj doe. Ponekad se uspne u nae svijee i postoriju nam osvijetli, a ponekad ui na ognjitu, hranu nam kuha i zimi nas grije. A voda - kakvo je tek ona udo, brate Leo! Kako tee i grgolji, kako potoke i rijeke stvara i onda otjee u ocean sve pjevajui! Kako li sve pere, spire, proiuje... a kad oednimo, kako nas osvjeava dok nam se niz grlo u utrobu slijeva! I kako su, brate Leo, ovjeje tijelo i priroda vrsto povezani, ba kao i ljudska dua i Bog. Eto, kad o tim udima mislim, ne mogu ja vie govoriti ni hodati - pjevat' mi se i plesati hoe. Od svih je velikih blagdana Franjo najvie volio Boi. Jedne je godine ta svetkovina pala u petak, pa jedan od nove brae - Morico mu ime bjee - ne htjede okusit' mesa; Franjo ga je nato pozvao da sjedne za stol pored njega. Kad je Boi, brate Morico kazao mu je onda nema petka. Da zidovi mogu mesa jesti, i njima bih ga toga dana dao kako bi i oni proslavili roenje Kristovo. Ali, budui da ga ne mogu jesti, njime u ih pomazati. Rekavi to, uzeo je komad mesa i omastio sva etiri zida Portiuncule njegovim sokom - te potom zadovoljan sjeo natrag na svoje mjesto. Da mi je kralj prijatelj ree istom prigodom zahtijevao bih da naredi da na Boi svatko uzme aku ita i ra- zaspe ga po dvoru i ulici za nau pernatu brau, jer je zima i zemlja je snijegom prekrivena, pa ptice ne mogu hrane nai. Jednako tako, tko god posjeduje volove, magarad ili druge domae ivotinje, trebao bi ih oprati toplom vodom i dati im dvostruk obrok poradi ljubavi prema Kristu, jer je on roen u talici. Bogati bi, nadalje, u danima Boia trebali otvoriti vrata siromanima i pozvati ih da se najedu - jer je na ovaj dan Krist poroen, a s njim i sva radost, ples i spas!

X
Prosinac bjee poeo - Boi se pribliavao. Franjo je brojao dane, pa ak i sate, eljno ekajui taj veliki kranski dan, kako bi opet mogao vidjeti Krista kao novoroene. Ovaj Boi posljednji e mi biti stalno mi je govorio. Zadnjom u vidjeti djetece Krista kako, poloen u jaslice, mie noicama, pa ga stoga moram proslaviti s najveom predanou... jer u mu zauvijek zbogom rei.

Imao je dobrog prijatelja u gradu, skruena ovjeka imenom gospar Belita, pa posla po njega - a ovaj doe hitro i s najboljom voljom, te mu poljubi svete ranjene ruke. Brate moj kaza mu Franjo silno bi me radovalo kada bismo svetu boinu no ove godine mogli skupa proslaviti. Stoga pouj to mi je na umu. Tu nedaleko, u umi, nai e veliku peinu... pa bi li bio tako ljubazan da na Badnju veer u nju uvede jednog vola i magaria, onako kao to bjee u Betlehemu? Ovo je moj posljednji Boi, a htio bih vidjeti kako je Krist ponizno u talici roen, premda da bi spasio cijeli svijet... s njim i mene, grenika kakav jesam. Na raspolaganju sam ti, oe Franjo odgovorio je prijatelj. Sve e biti uinjeno tono kako eli. Onda je opet Franji poljubio ruke i otiao. Vidjet' u Kristovo roenje rekao mi je sav sretan te zatim razapinjanje na kri i uskrsnue... a, nakog toga, umrijeti. Slavljen budi Gospode to mi snage daje da ui-. vam u cijelom krugu: Roenju, Raspeu i Uzaau! Od toga trena, zaboravivi bolove i sve druge brige, Franjo se dao na pripreme za uprizorenje Poroenja. Brate Leo kazao mi je mora mi svojski pomoi da moj posljednji Boi proslavim radosno i s duboko skruenim osjeajima. Onda je pozvao Gilla. Brate Gille, ti e biti Josip. Izradi si bijelu bradu od pamuka i nai kolac kojim e se potapati. Borovnicu je pak poslao u brda da dovede dvojicu pastira; dooe oni, jedan robustan starac, niska stasa i opaljen suncem, a drugi mladi, obraza obraslih zlatnom mahovinom. Brao pastiri uputio ih je na Badnju ete veer doi s gosparom Belitom u peinu to e vam je on pokazati, a povedite sobom i nekoliko jaganjaca. Ne bojte se: nita neete morati raditi - samo ete stajati na ulazu u pilju, naslonjeni na svoje tapine, te promatrati to se unutra zbiva. To je sve... Naime, vi ete biti pastiri koji su prvi ugledali Krista. I Klari je poslao poruku: "Zamoli tvoju sestru Agnezu da doe do mene. Imam jo neto rei." Ona e bit' Djeva Marija ree mi. Nju sam odabrao, jer joj je ime Janja. Zatim me poslao u Portiunculu da dovedem nekoliko mladih novaka; oni su trebali glumiti anele - zaodjenuti platnom povezanim vrpcama, pjevajui "Hvala Bogu na visini, a na zemlji - mir ljudima dobre volje." S njima e biti brat Pacifico, koji e ih pratili na lutnji, dok e otac Silvestar predvoditi misno slavlje. Na Badnjak uveer gospar Belita javio je da je sve spremno i kako trebamo doi. Krenuli smo usred noi, u pratnji nekolicine fratara Bernarda, gospara Pietra, Massea, oca Silvestra... dok je Pacifico koraao Franji uz bok, s lutnjom o ramenu. Cijelo nebo vedro bijae, zrak leden, a no mirna - sa zvijezdama tako niskim da se inilo kako e se na zemlju spustiti. Svakomu od nas po jedna je nad glavom bljetala! Franjo je kroio poletno kao da plee; u nekomu nam se trenu okrenuo:

 Kojeg li veselja, brao moja! Kakva li je srea ljudima podarena! Shvaate li to emo vidjeti? Boga kao novoroene! Djevicu Mariju kako ga doji, njega - Boga! Anele kako slijeu na zemlju kliui "Hosanna!"... Brate Pacifico, ako ti je do mog blagoslova, skidaj lutnju s ramena i pjevaj: "Slava Bogu na visini, a na zemlji - mir ljudima dobre volje!" Nedugo zatim nagnuo se i na uho mi apnuo: Brate Leo, ne mogu se suzdrati od veselja! Pogle' kako hodam noge me vie ne bole. Prole sam noi usnio kako mi je Djevica Majka predala svoje djetece u naruje. Seljaci iz svih okolnih sela doli su s upaljenim bakljama - cijela je uma bila blistavo osvijetljena. Kada smo doli do peine, u kojoj ve bjee mnotvo svijeta, Franjo je pognuo glavu i stupio unutra - braa, slijedei ga, za njim. Jasle bjehu u najdaljem kutu, napunjene slamom. Magari i vol stajali su mirno postrance - rogonja se najeo bjee, pa je preivao. Otac Silvestar stao je pred kotac i otpoeo euharistiju ba kao da je pred oltarom, dok je Franjo kruio talicon na sve etiri, blejei poput jaganjca. Kad je otac Silvestar, itajui Evanelje, doao do mjesta na kojem se kae "I porodi sina svoga, prvoroenca, povi ga i u jasle poloi..." plaviasto se zraenje rasprostrlo peinom, a svatko vidje kako se Franjo sagnuo i potom uspravio s novoroenetom na rukama. Seljaci su poeli vritati i mahnito mahati bakljama, a mi se svi bacismo niice na zemlju, nemajui snage podnijeti udo. Na tren sam podigao glavu i vidjeh djetece kako prua ruice i dira Franjinu bradu i obraze, te mu se zatim smije, batrgajui se noicama. Franjo, podigavi novoroene iznad glave, prinio ga je bakljama i uzviknuo: Brao, pogledajte Spasitelja svijeta! Seljaci bjehu izvan sebe - naguravali su se prema njemu da bi dodirnuli sveto edo, ali najednom one plaviaste svjetlosti nestade, tama se nadvi nad jaslice, a nitko vie ni Franju ne vidje... pobjegao bjee, odnijevi djetece sa sobom. Seljani su potrali iz peine i sa svojim se bakljama ratrkali po umi traili su ga i traili, ali ga nisu mogli nai. Uto se nebo ozarilo plavomlijenim svjetlom, zvijezda Danica, usamljena na istonom dijelu neba, bljetala je i kao da se njihala - novi se dan raao. Zatekao sam Franju pred njegovom kolibom: kleao je, licem okrenutim put Betlehema.

X
Kada sam ga sljedeeg jutra vidio, odista sam se prenera- zio: ono to sam vidio nije vie tijelo bilo, nego hrpa kostiju prekrivenih dronjavom haljom. Usne mu bjehu pomodrjele od hladnoe. Oe Franjo rekoh, ruku mu ljubei dopusti mi da skupim drva i oganj ti naloim. Poi, brate Leo, po svijetu odgovorio je i ako nae da vatra gori ama ba u svakoj kui, pa i najbjednijoj kolibi, onda se vrati pa zapali vatru i na mom ognjitu. Ali, ako se jedan jedini ovjek na svijetu trese od studeni, ja se moram tresti s njim.

Kako je vrijeme protjecalo, rane su mu zadavale sve vie bolova. esto sam ga viao kako zgren, stiui usne, nastoji odoljeti agoniji, a kad bi zamijetio da ga promatram, zagledao bi se u me, uvijek s jednakim izrazom blaenstva na licu. On pati kazao bi mi tada. Pati se on... A tko? On! odgovorio bi, pokazujui na vlastite grudi, noge, ruke... Jedne noi, pak, kada se umski mi provukao kroz dotrajala vrata kolibe, te poeo prvo lizati Franjino krvavo stopalo, a zatim ga i grickati, prestraen se probudio, da bih ga onda uo kako govori blago kao da se djetetu obraa: Brate Miiu, ja ti patim! Za ljubav Boju, odlazi... Na mukama sam! Drugog sam ga jutra zatekao golog na slamarici - sav je drhtio od zime. Studen je strana, oe Franjo! povikao sam. to ti bi da si se svukao? Pomislio sam na brau diljem svijeta koja jednako od studeni drhte kazao je cvokoui zubima. Zagrijat' ih ne mogu, pa sam stoga odluio da im se pridruim u patnji od hladnoe. Dan potom ree mi zabrinuto: Pitam se to li je s fratrima koji su otili naokolo propovijedati. Na pameti su mi danju i nou. Samo mi je onaj mi, jedan od mnoge nae brae u umi, neku no nakratko skrenuo misli s njih, ali dobar on mii bjee - rekoh mu da ode, pa je i otiao. I sada tako ovdje sjedim... ekajui. A to ekam? Da mi netko doe i vijesti donese... Jedva da je dovrio reenicu, kad eto Borovnice na prag - bos bjee, sav u ogrebotinama, silno uznemiren. Bio je on jedan od nae najprostodunije brae, pa nas je u onim ranim herojskim godinama znao silno nasmijati svojim alama. Tako je jednom neki brat, zapavi u delirij, samo nesuvislo mrmljao "O, da mi je svinjsku koljenicu!" Kad je Borovnica to uo, otrao je u umu i naao neije svinje kako se hrani irom, te mu odrezao koljenicu! Vrativi se u Portiunculu, ispekao ju je i dao bolesniku da ju pojede. Kad je Franjo za to doznao, estoko ga je ukorio: "Zar ne zna da ne smije taknuti imovinu drugih ljudi? Zato si to uinio?" "Zato jer je svinjska koljenica pomogla naemu bratu. Ne bi' osjetio najmanjeg tereta na dui ni da odreem koljenice stotinama svinja." "Ali jadni svinjar sada tui i narie, traei prijestupnika po cijeloj umi." "Kad je tako, brate Franjo, idem sam tamo... Nai u ga, pa e vidjet' da emo uskoro biti najbolji prijatelji." Zatim je pohitao u umu, naao tog ovjeka i kazao mu: "Brate moj, ja sam onaj koji je uhvatio tvoje svinje i koljenicu mu odrezao. Ali, prije nego to se razljuti, posluaj me: Bog je poslao svinje na svijet da bi ih ljudi jeli. Netko koga znam razbolio se i stalno vritao kako nee nikad ozdraviti ako ne pojede praseu koljenicu... a meni bjee ao ovjeka, te sam mu je pribavio i ispekao. im ju je smazao, ozdravio je i eno sad moli za duu vlasnika svinjeta i prosi u Boga oprost za njegove grijehe. Ne jedi se, stoga, nego daj da se zagrlimo: svi smo mi braa, djeca Boja. Uinio si neto da umili Bogu - estitam ti na tomu! - a ja sam ti pripomogao. Doi, poljubimo se!"

Seljak, koji u poetku bijee problijedio od bijesa, osjeti kako mu srdba splanjava, te na kraju pade Borovnici u zagrljaj i izljubi se s njim. "Opratam ti", kaza mu, "ali te Bogom kumim, nemoj to vie initi!" Kad je Franjo uo Borovniinu storiju o dogodovtini sa svinjarom, od srca se nasmijao. "Koje li tete", uskliknuo je, "to nemamo cijeli umarak grmova borovnice poput ovoga! Sada, poto je obrisao usta zapeem - po emu smo razumjeli da mora imati nekakvu vanu poruku za nas - gledajui nas blistavim oima, otpoeo je novu priu: Eto mene uprav' iz Riminija, oe Franjo... a ono to sam vidio i doivio na putu i tamo gotovo se ne da opisati. Seljaci me oito za tebe zamijenili, jer mi pritra staro i mlado, muko i ensko... oko mene se gomila stvori, jedno se preko drugog naguravalo da mi ruku poljubi! Donijee bolesne da ih ozdravim - a kako bi' ja to mogao? Jesam im poloio ruku na glavu, kao i ti to ini, ali mi misli drugdje bjehu: kako pobjei od uznemirene rulje koja vie "ivio svetac!" i gnjei se oko mene da bi mi noge ljubila. Ali, jednoga se dana dosjetih... to misli emu? Dok sam se pribliavao Rimini- ju, doznadoh da je mnotvo svijeta izalo iz grada i ususret mi krenulo - a zna to sam ja uinio? Vidjeh ti ja ondje dva vesela djeaia kako se ljuljaju: stavili dasku preko nekakve grede, pa jedan dolje - drugi gore! Otrah ti ja k njima, te velim: "Djeco, igrao bih se vama... ajdete vas dvojica na jednu stranu, ja u na drugu, pa emo se ljuljati!" Pristali oni i tako se nas trojica klackali neumorno, zacenivi se od smijeha. Uto, eto ti onih hodoasnika, predvodi ih sveenik sa kropionicom u jednoj i Evaneljem u drugoj ruci! Vidjevi me kako se igram i smijem s onim djeacima, popustilo njihovo oduevljenje... ali, ostadoe ekati strpljivo da se ja naljuljam, kako bi ih blagoslovio i takoer izlijeio bolne to su ih sobom doveli ili donijeli. ekali oni i ekali - a misli da sam se ja prestao klackati? Taman posla! Uto netko od njih povie: "Nije ovaj ovjek svetac, nego luak! 'Aj'mo mi doma!" Odoe oni tako, ba kao to sam i htio, te ja odmah s klackalice, pa nastavih put Riminija. Franjo se glasno nasmijao, te mu ree: Blagoslovljen da si, brate Borovnico! I ja bih radije da nas smatraju luacima nego svecima. To i jest pravo znaenje svete Poniznosti. A to si radio u Riminiju, brate Borovnico? upitao sam ga. Pretpostavljam da nam ima mnogo toga jo kazat'. O, da! Mnogo toga, mnogo... brate moj. O udu nad udima! Ne bi' vjerovao da ne vidje' vlastitim oima. Sjeate li se onoga bljedunjavog novaka to je neko bio kod nas u Portiunculi, momka imenom Antun? Dakle, Bog neka mi 'prosti, ali taj svetac postade. Da, da, svetac koji uda ini! Pamti li, oe Franjo, kad si ono propovijedao pticama?... E, pa taj je u Riminiju jednako tako ribama zborio! Ne smijte mi se, na svoje oi sam vidio. Antun stajae na mjestu gdje rijeka u more utjee - ne bi' ga prepoznali: izduljio se i smravio, obrazi mu upali, a oi k'o crne rupe, misle ljudi da je slijepac. A ruke! Gospode Svemogui, nikad u ivotu ne vidjeh tako dugake prste, spretne k tomu. tap drae kad ga vidjeh, a dvaput ga prstima obujmio!... Stajao je, kako kazah, na rijenom uu, za njim mnotvo golemo - krivo- vjernici kojima se Antun uzalud esto obraao, pa im onda ree "Slijedite me na obalu, pa u vam dokazat' da je

Bog o kojem propovijedam jedini pravi. Svojim ete oima vidjet', pa ete vjerovati." Dakle, toga dana i ja ga slijedih, pooh s onom svjetinom. Antun, pak, nagnuo se nad more i prste umoio, te uinio znak kria. Ugazio potom u vodu do koljena, pa e naglas: "Brao i sestre, ribe rijene i morske, prizivam vas u ime naega nebeskog Oca da priete i poujete rije pravoga Boga!" A kad on to ree, uzburka se more, uzavri rijeka, silne se ribe skupljat' poee. Neke izdaleka dooe, druge se s dna podigoe: sve mile vrste njih - arbuni i zubaci, pagri i pari, glavoi i ugori, murine i kirnje, bugve i aruni, uate i komare, pa skue, palamide, srdele, inuni... one iz boa- tih voda, cipli i lubini, kao i one iz slatkih: tuke i somovi, arani i linjaci, deverike i jegulje, smuevi i mrene... tko bi ih sve znao! Rijeka kao da tei prestade, more se umiri, a ribe postrojie - male naprijed, srednje za njima, velike straga... a sve digle glave iz vode da mogu bolje uti. Kad su se sve skupile, Antun prui ruku i blagoslovi ih, zatim otpoe propovijed zvonkim glasom: "Sestre ribe, sazvao sam vas da bismo mogli zajedno slaviti oca naega nebeskog. Kakve li radosti u vas, kakva li dara, u kojem bogatstvu uivate! Jer, voda je trostruko plemenit element: svjea je, bistra i ista. Kada ju sunce obasjava, vi se diete do povrine i igrate se u pjeni, a kad oluja bjesni, spustite se na dno gdje je sve mirno, pa ste opet sretne. Koju vam je rasko, koje udesne boje, kakvu ljepotu Gospod udijelio, sestre ribe! Kad je Veliki potop nastao, pa se sve kopnene ivotinje utopile, samo ste vi bezbrino i mirno plivale nabujalim vodama, a kad je prorok Jona dospio u more, pribjeite ste mu pruile i tri ga dana potom iznijela natrag na obalu. Vi ste najvei ures voda. Bog vas silno voli i ne eli da vae vrste izumru, te ste stoga, jer polaete tisue i tisue jajaaca, besmrtne. Dignite glave i zahvalite Bogu! Moj blagoslov imate... a sad idite, nek' je Gospodin s vama." Ribe otvorie usta i poee micati usne, moebit su htjele psalam zapjevati, ali nisam mogao uti... te potom veselo zamlatarae repovima po zraku i vodi te odoe, burkajui more i rijeku da se sve zapjenilo. Ona svjetina u strahu mu se pred noge pobacala, sveudilj viui: "Pravo si imao. I ribe su tvoj glas posluale, a kamoli te ne bismo mi trebali sluati, stvorenja ljudska! Stani preda nas i povedi nas." Tada Antun izae na elo povorke i puni radosti krenusmo natrag u Rimirii, gdje smo uli u stolnicu i Gospoda slavit' stali. Dok je iznio svoju priu, Borovnica se sav preznojio - tijelo mu je blistalo i presijavalo se ba kanda bjee riba upravo iz mora izvaena. Franjo ruke podie - bio je izvanredno dirnut. Sva slava u Boje ime! Ja umirem, drugi se raa. Besmrtno je sjeme Boje na zemlji. Iscrpljen sam, beskorisan postadoh. Vid mi se posve zamutio... ja sam sunce na zalasku. On je, pak, mlad, pun snage, ara i vedrine; on je sunce koje se upravo die. Svi ga trebate pozdraviti. Mahnuo je rukom u smjeru Riminija. Dobro nam doao, brate Antune. Blagoslov ti moj udjeljujem i elim da dosegne vrhunce koje ja nisam bio u stanju dosei. U muk smo utonuli - a ja sklopih oi, te vidjeh kako jedno sunce zalazi, a drugo izlazi. Mjeavina tuge i ushita preplavila mi je srce. Otvorivi opet

oi, pogledao sam Franju s neizrecivom njenou: on bjee zanosom zahvaen - glave meu koljenima, niti je vidio, a ni uo to se oko njega zbiva. Napustio nas bjee. Borovnica mi uto namignu. Idem ja donijeti drva, pa oganj naloiti ree mi apatom, uhu mi se primaknuvi. Ne doputa on, brate Borovnico. Posljednjih dana nee da mu se tijelo grije -zapali li vatru, prekorit' e nas. Pusti ti njega. Dotad e mu se ugrijati kosti. Rekavi to, pohitao je van i ubrzo se vratio s naramkom drva, te sloio hrpicu na ognjitu i potpalio ju. Plamenovi su liznuli uvis, koliba se osvijetlila rumenim odrazima. udei -za toplinom, primakao sam se vatri te ogrijao redom lea, pa trbuh i grudi, zatim ruke i noge, dok mi se nije cijelo tijelo zgrijalo - i kosti, imao sam osjeaj, sve do sri. Zatim smo Borovnica i ja zasjeli uz oganj i prigueno se smijuljili - itekako zadovoljni, a birajui svjesni prijestupa, pogledavali smo Franju da vidimo je li i on osjetio toplinu i nee li se na nas obruiti prijekorom. Mora se malo i prisilom posluiti, brate Leo uputio me Borovnica. Natjeraj ga da jede, pravi se da nisi razumio kad se opire, oganj naloi nou, kad on spava, pokrpi mu halju kad ne vidi. Nedaj da umre... Zar i tebi nije jasno da takvoga vou vie neemo nai, predvodnika koji nas moe ravno na nebesa odvesti? Ne mogu ja to, brate Borovnica. Ne bi mi dao... pa se smrzavam i gladujem skupa s njim. Divim se ja tebi, brate Leo, to podnosi tako tegoban ivot. Onkraj je to ljudskih moi... Kako uope moe? Ne mogu, brate Borovnico. inim vie nego to mogu, to ti je stvar ponosa. Ne saaljevanja, nego ba gordosti. Eto, zato se u ovomu trenu sramim ustuknuti. Srami se?... Ma, pred kim? Pred svima: Bogom, Franjom, ljudima oko nas, samim sobom... Zar ne bi tu i tamo pojeo poten obrok, blagdanom primjerice, ili popio gutljaj vina... ili se naspavao na meku madracu? Bog je, znaj, sve to za ovjeka stvorio, pa je grijeh ne uzeti. to se mene tie - emu da ti ne priznam? - ja ivim poprilino ugodno, slava Svevinjemu, pa stoga, kada god molim i zahvaljujem Bogu, molitve mi ne izviru samo iz srca, nego i iz stomka, mojih ugrijanih ruku i nogu, cijeloga tijela. Sva ti je tajna, brate Leo, u tom da uskladi ono to je svima dobro s onim to je najbolje za tebe sama. Osmijeh mi je izmamio. Jadni bismo ti ga mi bili da si nam ti voa, brate Borovnico. Svi bismo, valjano uhranjeni, u paklu cvrali! Borovnica bjee zaustio da mi neto kae, ali se Franjo u tom trenu promekoljio; zadrali samo dah, ustreptalih srdaca. Okrenuo nam se: to je ovo? gnjevno e, na vatru pokazujui. Tko je ovo uegao? Donesite vode i smjesta gasite! Oe Franjo, apostole Ljubavi Borovnica e nato, koljena mu obgrlivi. Vatra je sestra naa, zato je ubiti hoe? Zar ti je nije ao, tebi koji ali i samu zemlju po kojoj gazi? I ona je Boja ki, pomoi nam

hoe - zato i jest dola i skrasila se na vaem ognjitu. Posluaj kako cvili, zar je ne uje? "Brate Franjo", poruuje ti, "i ja sam jedna od Bojih tvorevina. Nemoj me ubiti!" Franjo nita ne uzvrati - Borovniine su mu rijei doprle do srca. Brate Borovnico, staro spadalo najzad se s osmijehom oglasio. Doe ti nama okrenut' stvari naglavce svojim prijetvornim izmotavanjima. Ognjitu se zatim okrenuo: Sestro Vatro, oprosti mi... Neu te vie proganjat' iz moje kolibe; ba naprotiv, zahtijevam da opet navrati. Kazavi to, ustao je i otiao put vrata - to je dalje mogao od ognja - te ondje sjeo.

X
Rano sljedeeg jutra Franjo me gurnuo nogom. Dii se, brate Leo. Pretopio je u ovoj kolibi, suvie nam je ugodno u njoj. Hajde, idemo do Svetog Damjana. Ondje je, izvan samostana, jedno sklonite od granja, tamo elim boraviti. Ali, to emo s tobom: hoe li ti to moi izdrati? Procijeni svoje snage, brate Leo... moe otii, kadgod poeli odustati moe. Oprosti mi, mali Boji lave, to te tako silno zlostavljam. Da, istina bjee da me je zlostavljao, ali je to inio stoga to je tako golema bila njegova ljubav prema meni. Kamo god krene, idem i ja, oe Franjo uskliknuo sam na noge skoivi. Popalio sam mostove za sobom, sad se vie ne mogu vratiti. Kad je tako, hajd'mo onda, brate Leo. I ja sam moje mostove spalio, nema povratka! Pridri me malo rukom oko struka da ne padnem... Nije se jo posve razdanilo. Studen je doslovce ujedala, a nebo tamnomodro bijae - premda se cijeli roj zvijezda ve bio povukao pred slabanim danjim svjetlom. Samo je Danica, jo neugasiva, veselo iekivala sunce koje e ju utrnuti svojim zracima. Ptiice ne bjehu poele cvrkutati, samo smo u daljini uli pijetla kako kukurie. Ptiice mora da su gladne zimi rekoh pa stoga ne pjevaju. Moebit je i s ljudima tako, oe Franjo, moda moramo jesti da bismo hranu pretoili u molitvu i pjesmu? Franjo se nasmijao: Stalno li ti je hrana na umu, brate Leo! To to kae stoji za one koji ne vjeruju u Boga, ali je u onih koji vjeruju upravo suprotno: njima se molitva pretvara u hranu, ona im eludac puni. Dok smo tako hodali i razgovarali, sve je svjetlije bivalo, nebo se na istoku zarumenjelo, a kad smo zali pod grane borova pokrivene gustim iglicama, neka se ptica pjevica, osjetivi bljesak svjetlosti na sklopljenim kapcima, probudila i cvrkutati stala. Dobro jutro, sestro evo! pozdravio ju je Franjo. Eto nas na putu k Svetom Damjanu, pridrui nam se! eva je prhnula proletjevi meu granjem kako bi razgibala krila, te se naglo usmjerila prema nebu veselo pjevajui.

 Nebo je njezin Sveti Damjan kaza Franjo. Zbogom dok se opet ne sretnemo! Kad smo doprili do samostana, sestre bjehu na jutarnjoj molitvi svijee su gorjele u crkvici. Pribliivi se na prstima, doli smo do prozoria u zidu svetita i ostali ondje sluajui visoke enske glasove kako skrueno pjevaju Gospodinu. Koje li radosti, brate Leo! tiho e Franjo, dok su mu suze navirale u oi. Sunce, eva, jutarnja, Kristove nevjeste koje se prije svih bude da bi slavile Voljenoga - kakva li ganua!... ujem glas sestre Klare povie ostalih. Kad je sluba zavrila, sestre su krenule prema samostanu, zaodjenute svojim bijelim pokrivalima - a u trenu kad su zamijetile Franju veselo uskliknue poput golubica to su ito spazile. Sestra Klara prva nam je prila, uzela Franjinu krvavu ruku i oblila ju suzama. Oe Franjo... oe Franjo... apnula je glasom sapetim osjeajima. Sestro Klaro, ostao bih tu kraj tebe i ostalih sestara nekoliko dana. Pozdravljam te i opratam se s tobom, jer odlazim... Sveta asna majko, dopusti mi da prebivam u onom sklonitu od granja izvan tvog samostana. Sestra Klara pogledala ga je oima krcatim suza. Oe Franjo, to sklonite ili samostan... i sve sestre, sve ti je na raspolaganju, samo nam zapovijedaj. Uto se Franjina ostarjela mati pojavila: zamjetno smravila bjee, a od bdijenja i posta smrtno blijeda bijae - dok joj je lice zrailo ispunjenjem. Prila je da poljubi sinovljevu ruku, a on joj poloi dlan na sijede vlasi na elu te ju blagoslovi. Majko... izustio je jedva ujno. Majko... sestro Pica... Dvije sestre htjedoe pohitati da onu kolibicu u red dovedu, ali ih je Klara sprijeila: To u ja sama uiniti. Metlu mi donesite, vjedro vode i ono cvijee u posudama iz moje elije. Da, donesite i svijeu, kao i krletku sa eljugarom to mi ga biskup onomad dade. Franjo je bio silno zamoren - spustio se na zemlju pod oknom kapelice i stao ekati, dok ga je majka, povukavi se u kut dvorita, promatrala srca puna boli i ponosa u isti mah. Usnice, ruke i stopala ubrzo su mu pomodrjeli od studeni, pa sestre donesoe debeo vuneni pokriva da ga njime ogrnu, ali ih je odgurno, te pokuao ustati - da bi shvatio kako za to vie nema snage. Dvije mu sestre nato priskoie, te ga - drei ga za podlaktice, svaka sa svoje strane - polako povedoe put kolibice. Ondje Klara ve bjee poloila dobro napunjenu slamaricu i mekan jastuk, pa ga sestre spustie na leaj i odoe - ostavljajui nas dvojicu jo jednom nasamo. Treba li ti jo ita, oe Franjo? upitao sam ga, k uhu mu se riagnuvi. to bih jo mogao poeljeti, brate Leo? to bih jo htio? Sve imam! Sklopio je zatim oi, mahnuvi mi rukom kao da mi poruuje zbogom. Te noi nije ni trena usnuo - stalno se trzao u deliriju, dok su mu elo, ruke, cijelo tijelo... plamenovi oblizivali. Otvorio je oi tek drugoga dana popodne.

 Brate Leo, reci sestrama da me vie ne obilaze. Kai im da sam hou biti i da ni za im nemam potrebe. Samo mi mira treba, niega vie. Ni ognja, ni jela... samo tiine. Dohvatio je potom onaj Klarin jastuk, pa da odgurnuo od sebe. Uzmi ga i van izbaci, brate Leo. Vrag je u njemu... nije mi dao zaspat' cijele noi. Donesi mi kamen za pod glavu. Poloio mi je svoju goruu ruku na dlan. Brate Leo, moj suputnie, moj subojovnie... oprosti mi. Zatim je sklopio oi. Izaao sam pred sklonite, sjeo ondje i rasplakao se, nastojei priguiti jecaje da me on ne uje. Sestra Klara mi je prila. to moemo uiniti, brate Leo? Kako da ga odrimo na ivotu? Ne eli on vie ivjeti, sestro Klara. Kae da je uzaae zavreno. Razapinjanje mu je vrhunac, a razapet je bio, pa sada nestrpljivo eka jo samo jedno: uskrsnue. A to zapravo znai smrt, jel' da, brate Leo? Da, to znai smrt. Sestra Klara sagnula je glavu i duboko uzdahnula. Moda e mu eljugar neto produljiti ivot. Je li pjevao juer? Nije, sestro Klara. Mislim da ga je uplaila promjena okolia. Kad prevlada strah i pone pjevati, moda e otac Franjo poeljeti da ne umre tako brzo. Nita ne rekoh, ali sam itekako dobro znao da Franjo moe uti njemu mnogo drai pjev, besmrtne glasove to dolaze iz daljina povrh oblaka, iznad zvijezda... a koji ga pozivaju. Njegova dua ve bjee otvorila krletku iz koje se spremala prhnuti - uzletjeti da se prikljui nebeskom zboru. Treega dana vruica mu je dosegla vrhunac. Njegovi se blijedi obrazi zacrvenjee, a usne osuie od ognja. U vruici se stalno trzao i bacao, videi jedino njemu zamjetljive prikaze. Odjednom me pozvao - u samo svitanje. Brate Leo, gdje si? Ne vidim te. Tu sam, uza te, oe Franjo. Samo kai... Ima li pero i tinte uza se? Kao i vazda, oe Franjo. Reci samo... Pii! Zagledan nekamo u meni neznano, urio je u pero mi kazivati prije nego to ga vizija napusti. Sluam, oe Franjo. Zapisuj: "Trska sam to na Bojem se povija vjetru. Smrt ekam, Velikog Trubadura, do doe i pokosi me, da u meni rupice provrti i sviralom me uini. Tada, meu usnama njenim, glasat' u se besmrtnim trstikom Bojim." Klonuo je na slamaricu i ostao leati na leima, zatvorenih oiju. Ali, upravo kad sam htio ustati da utrnem svijeu, kako mu ne bi smetala oima, iznenada se opet uspravio i sjeo. Brate Leo! zazvao me to je glasnije mogao, kao da upomo vapi. Pii, brate Leo... "Crni me arhanel za ruku uze. 'Kamo idemo?' - upitah ga. 'Zemlju za sobom ostavljamo. Zatvori oi da ju ne vidi, kako proplakao ne bi."'

"Jedra diem", nastavio je, "zelena zemlja za mnom, preda mnom beskrajno crno more, a nada mnom, na nebu, Sjeverna zvijezda prolijee kao meteor. Gospode, srce ti je moje u ruci - put mu pokai, pa e ono otplovit' tamo. Ve prva se rajska nazire ptica." Oi su mu se ozarile, cijelo tijelo u jednom drhtaju bilo - ekao sam s perom nad papirom. Pii! Gdje si, brate Leo? Zapisuj: "Kad arhanel Adama i Evu iz raja istjera, dvoje naih praroditelja sjedoe na zemljani humak, nitko od njih ni rijei... Sunce je zalo, no navrla iz njihovih srdaca punih straha, spustila se i s neba, takoer uasa puna... studen vjetar zapuhao, pa se Eva privila na muevljeve grudi da se ugrije. im se donekle pribrala, aku je stisnula, usta otvorila, te ree: 'Nee se tvoja vriti, prestrani stare!'" Franjo se nasmijao pritom: nedvojbeno je vidio prva ljudska bia u zraku pred sobom - Evu stisnute ake kako prijeti. Ali, usred tog smijeha suze ga svladae. Jesi li jo tu, brate Leo?... Pii: "Proljee bjee kad je arhanel Gabrijel na zemlju siao. Ono to vidje prestravilo ga je: zemlja prelijepa bijae - bestidnica! Ree on sebi: Bolje da ne ostanem tu dugo!... Uto stolar istri iz radionice. 'Na- zaret je ovo, sinko', kaza mu. 'to ite?' 'Marijin dom.' Drvodjelac zadrhti sav. A to e ti taj kri u ruci, ti avli, krv...?' 'Nije to kri, nego ljiljan.' 'A tko te alje?' 'Bog.' Drvodjeljino srce kao da je netko noem probio. Svemu je kraj!, ree sam sebi otvarajui vrata kroz koja se vidje maleno dvorite, bunar, bosiljak u lonac posaen, a pored zdenca djevojka kako djeju opravu ije. Arhanel je trenutak oklijevao na pragu, oi mu se ispunie suzama." I Franjine se oi, ba kao arhanelove, suzama napunie. Uzdahnuo je, srce mu se nadvoje cijepalo. "Jadna, jadna Marijo..." mrmljao je "sirota blaga majice ije je voljeno edo smrt zarobila. Gospode, kada bi sve suze to ih ljudi u godini dana isplau najednom potekle, nastala bi rijeka to bi se razlila oko tvoje kue. Ali, sveznajui si ti, pa ne doputa da teku nego jedna po jedna." Te su ga rijei prenerazile, te me je - im ih je izrekao - za- klinjat' stao da ih ne zapiem. Sotonine su to rijei. Ako si ih zabiljeio, brate Leo, precrtaj ih odmah... molim te! Zautio je na nekoliko asaka, pa opet nastavio kazivati: Imam jo jednu pjesmicu u srcu, brate Leo. Ne bih da sa mnom u grob ode, lati se stoga pera i pii: "Kad je Bog najzad dovrio stvaranje svijeta i sprao blato sa svojih aka, sjeo je pod jedno od rajskih stabala i sklopio oi. 'Umoran sam', proaptao je. 'Zato ne bih otpoinuo trenutak-dva?' Naredio je zatim snu da mu doe, ali u tom asu eljugar doletje, primi se noicama za granicu nad njegovom glavom i cvrkutati pone: 'Nema odmora, nema poinka - ne spavaj!... Danju i nou ovako u ti nad glavom cvrkutati: Nema odmora, nema poinka - ne spavaj!... i neu ti zaspati dati, jer sam ja srce ovjeje.'" Franjo se zatim svalio na lea, teko dahui. Kako ti se svidjela, brate Leo? jedva e ujno. Posve sam zbunjen bio: to da mu kaem? Smije li ovjeje srce tako prkosno Bogu zboriti?

Naslutio je to mislim, te mi se osmjehnuo: Ne strahuj, laviu Boji. Jest, ovjeja je drskost beskrajna, ali nam je upravo Bog takva srca darovao. To je i htio od njih - da mu se protive i vjeno se opiru!

14
Onih dana u kolibici kraj Svetog Damjana njegovo je tijelo patilo vie nego ikada prije, ali njegova dua ne bjee nikad ranije uronila u onako duboko blaenstvo. Premda vie nije krvarila nijedna od njegovih pet rana, bolovi su mu se zavjereniki proirili cijelim tijelom, a iz oiju mu je i nadalje tekla krv pomijeana sa suzama. Provodio sam noi podno njegovih nogu, leao budan uza nj, oajniki nastojei sprijeiti ga da ode s ovoga svijeta. Jednoga mu je dana prestalo umjeti u uima, pa je uo eljugara - dugo ga je sluao, otvorenih usta i okrenut prema krletci, dok mu je lice govorilo koliko je njime zaokupljen. Koju to ptiicu ujem, kakva je to rajska glazba? upitao me. Zar smo ve na nebesima? Naulio je ui i nastavio ga paljivo sluati ozarena lica. O, brate Leo, da mi je samo znati to govori! radosno je uskliknuo. Kakvo li je udo skriveno u tim siunim pernatim grudima?... eljugar se bio posve sviknuo na nas - svakoga je jutra poinjao cvrkutati u samo praskozorje. Napuhnuo bi prsa i sitnim okruglim oima pratio kako se vani svjetlost iri, a ponekad bi mu kljun prokrvario, koliko je estine taj stvor unosio u svoje pjevanje - ba kao da je opijen pojem. Znao je i naglo uutjeti, pa se pentrati ipkama svoje krletke u silnoj udnji za bijegom, posebice ako bi spazio vrapca kako slobodan sjedi vani na granici... kao da mu se elio pridruiti. Ali, nedugo potom opet bi sjeo na pruti od trstike to je visio na sredini kaveza i nastavio svoju pjesmu. Gospa Pica potajice je dolazila da bi promatrala sina kroz procjepe u stijeni od pletera; dugo bi ga gledala, s rukom na usnama, a zatim u tiini odlazila u svoju eliju. I sestra Klara mnoge je noi provela bdijui na pragu kolibe, ne usuujui se ui. Sluala je samrtnikove radosne stihove, jer se Franjo u posljednje vrijeme bjee posvetio pjesmi. Dua mu je bila puna ushita ba kao u eljugara, pa su mu opet na usne doli drevni trubadurski napjevi, to ih je neko pod prozorima pjevao, dok je u mladosti provodio noi tulumarei gradom s prijateljima. Da mi je sada brat Pacifico ovdje, da mi lutnju zasvira stalno je ponavljao. Ima on pravo kad veli da je lutnja ovjeku isto to i aneoska usta, jer aneli, dok lete zrakom, i nemogu drugaije razgovarati negoli pjesmom. Jednog se jutra u postelji pridigao u sjedei poloaj i poeo predano pljeskati rukama. Zna o emu sam razmiljao cijele noi, brate Leo? doviknuo mi je. Da je svaki komad drva lutnja ili violina, da ima glas kojim slavi Gospoda... Ako ti je do moga blagoslova, dodaj mi dva komada drva. Donio sam mu ih: jedan je prislonio ramenu, a drugi poeo prevlaiti po njemu kao da gudi. Tako je, sjedei na sla- marici, pjevao i svirao u

beskraj, izvan sebe od radosti. Oi je zatvorio, glavu unatrag zabacio - u ekstazi bijae. uje li ti ove komade drva, uje li ih kako pjevaju? upitao me. Posluaj! U poetku nisam uo nita nego kako dva ulomka pruta grebu i struu jedan po drugomu, ali mi se uho postupno poelo ugaati i dua buditi, te poeh uti beskrajno dirljivu melodiju kako dopire iz dviju suhih granica. U Franjinim je rukama nijemo drvo postalo milozvuna viola! uje li, brate Leo? uje li? Odbaci svoj trezven um i oslobodi srce da slua. Kad eljade u Boga vjeruje, nema neega takvog kao to je komad nijema drva, ni boli koja ne bi bila praena ushienjem, a niti svakidanjeg ivota bez uda! Jednoga dana, dok je svirao na svojoj violi, lice mu se najednom smrailo, kao da je neka teka sjena na nj pala. Netremice se zagledao put otvorenih vrata i kriknuo - radosno ili tjeskobno, nisam mogao raspoznati, jer u tom kriku bjehu sve radosti i tuge ovjeanstva. Skoio sam da otkrijem koga je to vidio, ija mu je pojava potakla taj usklik; vani, pak, nikoga nije bilo - u opustjelu samostanskom vrtu samo je posljednje lie padalo na zemlju, otkidano s grana naletima estoka vjetra. asne su se sestre skupljale da posluaju misu - nalikovale su ptijem jatu, kada bi svojim njenim glasovima zapjevale u slavu Gospodinovu - a jedino se u daljini, od svake seoske kue, uo lave preplaenih pasa. to si vidio, oe Franjo? upitao sam ga. Ili koga? Zato si onako kriknuo? Potrajalo je dok mi nije odgovorio. Ona je dva komada drva odloio na postelju i jo uvijek zurio van razrogaenim oima. Tko je to bio? opet sam pitao. Jel' jo vidi... to neto? Konano su mu se usne pomakle: O sestro Smrti... sestro Smrti... stao je ponavljati, rairivi ruke kao da hoe zagrliti privienje. Nita mu nato ne rekoh - razumio sam: bjee ugledao crnog arhanela. I psi su ga vidjeli, zato se i jesu onako uplaili. Izaavi van da suze skrijem, obiao sam kolibu, ali nikoga nisam zatekao. Zimsko se sunce tog jutra oslobodilo oblaka, pa je otapalo mraz to bjee pao po ravnici - dan je bio vedar poput proljetnoga. Sestre se pojavie iz kapelice te se rasprie po samostanu, da bi se skupile u blagovaonici radi zajednikog doruka: zalogaja hljeba i ae vode. Kad me je sestra Klara ugledala, prila mi je i u zebnji upitala: Zato plae, brate Leo? Otac Franjo... Otac Franjo vidje crnog arhanela. Kriknuo je, a onda rairio ruke da ga zagrli... Sestra Klara zagrizla je rub svoga pokrivala da suzbije suze. to je rekao? Radostan li bjee? Ne znam, sestro Klara. Samo je mrmljao 'O, sestro Smrti, o sestro Smrti...' Samo to. uj me, brate Leo tiho mi je potom rekla jo se neega bojim. Na oprezu budi, jer se nekoliko posljednjih dana neki znatieljni, a nimalo dobronamjerni ljudi uljaju oko samostana. Opaka eljad! Jedna od sestara ih je prepoznala: kae da su to razbojnici iz Peruggie. Tamo se proulo da

je otac Franjo teko bolestan, pa su poslali te ljude da nam ga otmu. Nema potrebe da ti govorim to nekom gradu znai posjedovati sveca, u svrhu bogaenja. Stoga, brate Leo, dobro pazi! Sakrivi lice, u urbi me napustila i nestala u crkvi. Obavijestit' u biskupa, rekoh sam sebi; neka poalje asi- ke orunike da uvaju Franju. Kad sam uao u kolibu, zatekao sam Franju kako sjedi na leaju, leima oslonjen na zid - lica mirna i zadovoljna. Pera se lati, brate Leo ree mi, sretan to sam se vratio. Hou da zabiljei moje posljednje upute, pastoralno pismo to e se itati svoj brai i sestrama, ma gdje bili. Kada ga dovri, ovjerit' u ga mojim peatom - kriem. Uzeo sam pero i kleknuo preda nj; poeo mi je diktirati staloeno i polako, vaui svaku rije: Moja brao, sestre moje - Bog je danas poslao crnog arhanela da mi donese veliki poziv. Odlazim, a ne bih podnio misao da poem daleko od vas ne ostavljajui vam prije toga moje zadnje naputke. Djeco moja, neka etiri velike Boje keri - Siromatina, Ljubav, ednost i Poslunost s vama budu danas i navijeke vjekova! Ne smijete s uma smetnuti, ama ni na tren, da je crni arhanel uz vas, da stoji pored vas sve od dana vaega roenja - i eka! Zato u svakom asu morate rei "Ovo mi je posljednja ura - neka me ne zatekne nespremna ili nespremnu". I pazite - neka nikad u sreditu vae vjere ne bude ovjek, nego Bog. Ovom u vam prispodobom to pojasniti. Tijelo oboljelo, smrt se pribliila, pa se prijatelji i roaci nagnuli nad bolesnika i govore mu "Dovedi u red domainstvo, razdijeli imovinu svoju, jer umire". A nesretnikova ena, djeca, prijatelji i susjedi, oko njega natiskani, hine da tuguju - pa on, zaveden njihovim naricanjem i kuknjavom, skuplja svu preostalu snagu, te im govori "Da, predao sam se, tijelom i duom u vae odane ruke, zajedno s imovinom mojom". Onda, asa ne asei, prijatelji i rodbina zovu sveenika da mu dade posljednju pomast. "Hoe li pokoru izvriti za sve svoje grijehe?" pita sveenik. "Hou", odgovara ovaj na samrti. "Hoe li vratiti sve to si za ivota nezakonito prigrabio?" "Ne, ne mogu to uiniti!" "A zato?" "Jer sam sve podijelio obitelji i prijateljima." U tom trenu izgubi on mo govora i umre ne iskupivi grijeha. Onda vrag, koji je cijelo to vrijeme lebdio nad nesretnikovim jastukom, grohotom se smijui, grabi njegovu duu i baca ju u pakao, a svi darovi - sva mo, bogatstvo, ljepota, mudrost i ostalo na to tako ponosan bjee - takoer u propast odoe, survavi se u ponor s njim. U isto vrijeme, familija i prijatelji razbucae dobra njegova, proklinjui ga i govorei "Dabogda mu kosti u sumporu i smoli istrunule! Trebao je vie stei da nam vie i ostavi." I tako bi on lien zemlje i nebesa... a to mu ostade? Pakao - da u njem', u vrelu katranu, zanavijek ispata. Ja, brat Franjo, sluga va ponizan i veliki grenik, molim vas i zaklinjem, brao i sestre moji, u ime Ljubavi koja je Bog sam, te vam stope ljubim, zazivajui vas da prihvatite Kristove rijei s poniznou i ljubavlju. Neka za vjeita vremena budu blagoslovljeni svi koji prihvate te svete rijei i'u djelo ih pretvore, bivajui drugima na primjer!

 A tebi, brate Leo, suputnie moj - od tvoga brata Franje pozdravi! eli li moj blagoslov, brate moj, ne zaboravi sve ono to smo kazali jedan drugom dok smo skupa putovali. Nastoj koliko god moe, onako kako ti najbolje odgovara, udovoljiti Kristu i kroiti stazama njegovim - a takoer slijedei nae plemenite gospe Neimatinu i Poniznost. Sve to me eli pitati, pitaj sad, slobodno... dok jo imam usta kojima ti odgovorit' mogu. Zbogom, moji brao i sestre, djeco moja. Zbogom, brate Leo, moj sudrue na putima, moj pratitelju u bitkama! Zamorio se bjee, pa se, oi sklopivi, skupao na leaju. Mora da su ga bolovi strani spopali, jer mu se lice najednom posve izobliilo. Boli te, oe Franjo?... bojaljivo sam upitao. Samo u jedno sam siguran, brate Leo odgovorio je, na tren otvorivi oi a to je da sam sretan, ushien pae. Pobjedom! Pobjedom, brate Leo... jer jesmo pobijedili. Od dana moga roenja u meni uvijek bjee netko tko je mrzio Boga, a sada - kako da ne budem preradostan? njega nestade. Koga, oe Franjo? Tijela. Tjelesnoga... odvratio mi je, opet zatvarajui oi od silna umora.

X
Cijele je noi bio u deliriju: viao je arhanela i razgovarao s njim, kazujui mu prijekorno kako je predugo oklijevao s dolaskom, budui da ga on - Franjo - eka ve godinama. to ga je toliko zadralo pa da ne doe? Zar ne znade da je zemlja ljudima zavodljivo privlana... da su vlat trave, eljugar, upaljena svijea, neki ugodan miris - dovoljni da nikad ne poelimo napustiti ovaj svijet od blata? Franjo je nizao prijekor za prijekorom, a mora biti da mu je Smrt neto odgovarala, jer se povremeno smirivao, posustajao s optubama i ak se smijao. Narednoga mu jutra sljepoonice u ognju bijahu, u posvemanju je apatiju upao - nije mogao dii one kapke, a tijelo mu je bilo posve ukoeno. Prestraen, otrao sam do sestre Klare; zatekao sam ju u kuhinji. Neki nam dobar kranin koko pokloni ree mi. - Doznao je da Franjo boluje, pa ju nam je poslao na dar... te mu upravo orbicu pripremam da mu malo snage dade. Ali, korizma je poela, sestro Klara. Nee on ukaljati usta mesom. Ako je Bog odluio da ga ne uzme ovoga asa, brate Leo, onda e pojesti malo guste juhe kako bi neto dulje s nama ostao. Priekaj tren da mu ju moe ponijeti, pa neka nam Bog bude na pomoi! Srknuo sam zdjelicu orbe dok je sestra Klara umutila umanjak u onu za Franju, pa sam ju zatim ponio, s neto kuhana mesa. Franju sam zatekao ispruena na leima kako se bori za svaki udisaj. Oe Franjo rekoh, prilazei mu sestra Klara ti se pred noge baca i preklinje te u ime svete Ljubavi da popije malo orbice i jo ne da dui da tijelo napusti... Ako me voli, oe Franjo, otvori usta. U ime svete Ljubavi... u ime svete Ljubavi... aptao je.

Otvorio je usta, jo sklopljenih oiju, te srknuo gutljaj prijao mu je pa jo jedan, te drugi, trei... dok nije sve ispio. Onda mu poeh davati komadi po komadi mesa - budui da u mislima drugdje bijae, nije bio svjestan to jede, pa je gutao bez otpora. Ali, dok sam ga tako hranio, nekakav udan namjernik kao bez daha uletje u kolibu, osvrui se po njoj kanda je tu neto izgubio pa trai. Hej, glupane, to ite ovdje? srdito sam povikao na nj. Gdje su ti oi, zar ne vidi da je bolesnik tu? 'Prosti mi, oe fratre sumanuti e. Zar nije ovo Jeruzalem? Osjetio sam vonj svetosti, pa si kazah Jeruzalem je ovo, ui i pomoli se... Ali, gdje je? Ne vidim ga. Franjo ga je uo i otvorio oi. Poremeen si ti, brate moj kaza mu osmjehnuvi se. Nita poremeeniji od tebe neobini je posjetitelj spremno uzvratio. Ne, zaista nisam lui od tebe koji bi u raj htio, a slasti se piletom u danima korizme. Franjo je kriknuo i onesvijestio se, a ja se pridigoh da bi otjerao drska neznanca - taj je, meutim, netragom nestao. Sljedeega me dana Franjo prijekorno pogledao: Prevario si me, brate Leo. Naveo si me da smrtni grijeh poinim. Neka na moju duu padne, oe Franjo. Neka Bog mene kazni, a ne tebe. Ne moe ti... nitko ne moe tue grijehe na se preuzeti - samo Bog to moe. Mi, ljudska bia, moemo samo za svoje odgovarati. Velika je milost Gospodinova, neizmjerna ljubav njegova, oe Franjo odgovorio sam, prisjetivi se kako mije on jednom kazao "U Boga su ljubav i milost vei od pravde; stoga se u njih ufati trebamo." Jest, u pravu si Franjo e zamiljeno. U Boju se ljubav i milosre ufati moramo. Jadni bismo ti mi bili da je on pravedan samo!

X
Dani su tako prolazili, a Franjo sveudilj izmeu ivota i smrti. Braa su ga esto dolazila vidjeti, a s vremena na vrijeme i biskup je slao akona da se raspita o stanju Franjina zdravlja; takoer mu je uputio zahtjev da prijee u Assisi. "Doi, dijete moje", napisao mu je u poruci, "pa e boraviti u mojem domu. ovjeje je tijelo dar od Boga posveen, a ti ga, inei kako ini, u beskraj mrcvari. Jest, Franjo, dijete moje, ti poinjava samoumorstvo, krei ponajveu zapovijed Gospodinovu: Ne ubij!" Franjo je vazda drao do biskupovih poruka, ali nije na njih odgovarao. Ali, jednoga dana, poto akon doe da ga jo jednom pozove, obratio mi se i kazao: Ima pravo biskup, to jest umorstvo. Proslavit' u Uskrs u Svetom Damjanu, a nakon toga u prijei u biskupsku palau. elim jo jednom vidjeti Assisi, da se oprostim s njim. Veliki tjedan doe, pa se Franjo posvetio sjeanju na muku Kristovu: htio je da svakoga dana sjednem uza nj i itam mu iz Evanelja. Slijedio je Isusove stope, kroio tik za njim, bio izdan, osuen, bievan i na kri s

njim razapet. Na Veliki petak njegovih se pet rana, koje bjehu neko vrijeme zarasle, iznova otvorie - i ono malo krvi to jo u njemu bjee istjecat' je poelo. Ali, na Veliku se subotu oporavio. Brate Leo kazao mi je, za ruku me zgrabivi da sam ja, bijedni grenik kakav jesam, bio vrijedan da evanelist budem, ne bih imao uza se ni vola, ni orla, ni anela... Ne, moj bi pratitelj bilo janje sa crvenom vrpcom oko vrata, a na njoj bi stajalo: "Kad li e Uskrs, Gospode, da me zaklati moe?" Na sam Uskrs, nakon Uskrsnua, sestre su s bijelim svijeama dole da mu poljube ruku. Uspravio se na leaju i blagoslovio ih, pruivi ruke nad njihove glave. Sestre moje aptao je krajnje dirnut sestre moje i majke, mudre djevice, nevjeste Kristove... Zaplakao je, a sestra Klara, sestra Pica i ostale asne s njim. Blistavo osvijetljena koliba ispunila se plaem. Sad oekujemo tvoje uskrsnue, oe Franjo! rekla mu je sestra Klara; ali, kako je glasno jecao, nije ju uo. Iz Assisija - hvaljen budi, Gospode! - darovi stigoe, pa sam se dobro najeo i zaista osjetio da je Krist toga dana ustao iz mrtvih. Otiavi rano na poinak, zaspao sam istoga asa. Nemoj nam noas gasiti svijeu naredio je Franjo. Neka gori cijele noi, i ona se mora radovati uskrsnuu Kristovu. Spavao sam, potpunoma namiren, a u snu sam nastavio osjeati kako se uskrsnue i duboko u meni zbiva. utio sam da svaka dua na ovom svijetu mora slijediti Kristove stope - to bolje moe, u skladu sa svojim mogunostima sudjelovati u muci, raspeu i, na kraju, uskrsnuu, jer - po- eh razumijevati, a to sam dulje s Franjom ivio i bivajui sve uvjereniji - da je konaan ishod smrti besmrtnost. Jo sam spavao i kad je Gospod povratio svjetlo svijetu. eljugar se probudio i pjevat' poeo - ali ja, posve predan snivanju, nisam otvarao oi. Odjednom, jo u duboku snu, zauh Franjin glas. Skoio sam na noge i zatekao ga kako sjedi na slamarici - i pjeva, "gudei" onima dvama ulomcima grane kao violom. Nikad neu zaboraviti te stihove, a i manje nego njih - predivnu melodiju, punu trijumfa i divote. Toliko je godina odonda prolo, a savreno pamtim svaki stih; stoga ih sada, sjedei star i onemoao u ovomu mirnom samostanu, priljeno zapisujem: Svevinji, svemoni, Gospode dobri, tvoja je hvala i slava i ast i blagoslov svaki. Tebi to jedinom, Najuzvieniji, pripada, dok ovjek nijedan dostojan nije ni da ti sveto spominje ime. HVALJEN BUDI, Gospode moj, sa svim stvorenjima svojim, napose s gosparom bratom Suncem:

ono nam donosi dan i njime nam daruje svjetlo. Ono je lijepo i blistave svjetlosti puno, slika je tvoja, Najuzvieniji! HVALJEN BUDI, Gospode moj, po bratu naem Mjesecu i sestrama Zvijezdama; Njih si sjajne, dragocjene i lijepe po nebu prosuo svojem. HVALJEN BUDI, Gospode moj, po bratu naemu Vjetru, po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini, i po svakom vremenu tvojem to si ga darovo nama. HVALJEN BUDI, Gospode moj, po sestrici Vodi, ona je korisna, ponizna i ista. HVALJEN BUDI, Gospode moj, po bratu naem Ognju, koji nam rasvjetljuje no. On je lijep i ugodan, silan i jak. HVALJEN BUDI, Gospode moj, po sestri i majci nam Zemlji. Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove, cvijee i drvee daje. HVALJEN BUDI, Gospode moj, po onima koji oprataju iz ljubavi tvoje i slue ponizno, krotko. Dopuzao sam do njega to sam paljivije mogao, bojei se da bi me mogao uti pa prekinuti poj, te ga nastavio sluati obgrlivi mu rukama noge. Nad nama, eljugar je prestao ciati i takoer ga sluao, a sunce, mjesec, oganj i voda uli su u nae skromno utoite, okruili Franju i u uho se pretvorili; inilo se da je i Smrt, uavi s njima - kao posljednja sluala zaustavljena daha. Ali, Franjo nije vie nikoga vidio: pjevao je zabacivi glavu unatrag - zatvorske reetke bjehu popustile i njegova se dua spremala na uzlet. Bog je jo jednom podario svjetlo svijetu, a dan to je upravo svitao zatekao je Franju naslonjena na zid, s osmijehom na usnama, posve je iznuren bio: ba kao mu je pjesma krv bila, pa mu pjevajui do kraja istekla. Oko podneva me pozvao i kazao:

 Brate Leo, eznem da opet ugledam Assisi. Zovi dvojicu snane brae, Borovnicu i Massea, da dou i na rukama me ponesu. Preslabe su mi noge, ja sam ve posljednjom njima gazio. Izaao sam i poruio Masseu i Borovnici - u Portiunculi su bili - da dou, a uputio sam i ovjeka da izvijesti biskupa kako Franjo stie, pa da nam treba odaslati pratnju pod orujem, jer posvuda bjee bandita iz Peruggie, divljaka koji su samo ekali kad e se domoi Franje i odnijeti ga. Kad sam se vratio u kolibu, zatekao sam Franju kako opet svira svoju "violu" i zaneseno pjeva, jo glasnije nego prethodne noi. Taman je zavrio, pa se sjetio kako nije zahvalio Bogu na sestri Bolesti; spustio je ona dva komada drva na tlo, digao ruke put nebesa, te e: HVALJEN BUDI, Gospode moj, po sestri Bolesti; teka je ona al' dobra jer se smiluje ovjeku i dui pomae da tijela se rijei. Sluao sam, jedva se suzdravajui da ne plaem. O, duo moja... ponavljao sam u sebi - O, duo moja... zbogom mu kai, jer ga vie nikada vidjeti nee. Zbogom, zbogom, zbogom... Borovnica i Masse doli su predveer, te sjeli bez rijei uz Franjine noge. I sestra Klara doe, kleknula je, poljubila mu ruke i stopala, te sjeda desno od njega, takoer u tiini. Na kraju, sestra Pica ue, jedva se na nogama drei. Posve joj se sijeda kosa bjee probila izvan pokrivala, pa ju je paljivo prikupila, te se zatim niice bacila pred sinom i onda mu sjela slijeva. Franjo, potonuo u potpun zanos, nije nita uo ni vidio: leao je leimice, ruku prekrienih na grudima, lica ozarena posvemanjom sreom. Odjednom je glasan jecaj razbio tiinu - sestra Pica za usnu se ugrizla i opet nasta muk. Spava Borovnica e tiho. Probudit' bi' ga trebali, no pada. Nitko mu ne odgovori. Proljetni je lahor prostrujao kroz vrata. U dvoritu je cvijee otvaralo ake, pa je miris ispunio malenu kolibu. Od- nekuda se janje pojavi na pragu, alosno blejei - pa brzo odskakuta, valjda majku traei. Od nikog od nas ni rijei, a sve oi u Franju uprte. Najednom mi se uinio poput mrtvoga Krista: kao da smo ga upravo skinuli s kria i poloili na zemlju prekrivenu proljetnim cvijeem, te stali alovati nad njegovim beivotnim tijelom. Kad se smrklo, sestra Klara se pridigla. Idemo ree sestri Pici. Oprostile smo se... a braa e ga sad ponijeti. Ovo je dobar as, jer pada no, pa nee biti onih divljaka iz Peruggie na putu da nam ga otmu. Sestra Pica ustade, oi briui. Dijete moje... zaustila je, ali ju je sestra Klara prihvatila oko pojasa i tako njih dvije, nesigurnim koracima, krenue preko praga. Istom se zau glasna tubalica iz dvorita: dvije su se ene glasno odale svojoj alosti. Franjo se probudio - i nasmijao videi dvojicu brae. Jesmo li to pristigli? upitao je.

 Nismo jo ni krenuli, oe Franjo odgovorio je Borovnica. A ja uprav' bio u Assisiju s uzdahom e Franjo. Divio sam se arenim vitrajima u Svetom Ruffinu, uinilo mi se daje ondje izveden Kristov ivotopis... vidjeh Spasitelja naega kako odgurava grobni kamen i u nebo se uzdie nosei u ruci bijelu vrpcu na kojoj, aurnim slovima, stoje rijei Pax et bonum! Poimo, u ime Gospodinovo! rekoh ustajui. Masseo i Borovnica ukrstili su ruke tako su oblikovali sjedalo na koje postavie Franju, a on je prebacio po ruku sva kom od njih iza vrata - i tako krenusmo. Je li to no pala? upitao je. Jest, oe Franjo. Zvijezde se vide. Predivna li mirisa u zraku! Gdje smo to? U vrtu Svetog Damjana, oe Franjo, a proljee je odgovorio mu je Masseo. Bi li se pozdravio sa sestrama? Rastanci su gorki, brate Masseo, izuzetno teki... Bolje e biti da se iskrademo poput lupea. Poeli smo se uspinjati put Assisija. Dvije su ene stajale izvan samostana, pod drvetom; kad su nas vidjele, jedna potra prema nama rairenih ruku, ali ju je druga zadrala. Iz sjene drveta krik se zau, a onda tiina nastade. Poli smo dalje, a ja sam bojaljivo gledao u svim smjerovima, kako bih spazio plaenike iz Peruggie ako su negdje u mraku. Na zavoju, odjednom nam se isprijeilo pet-est sjena - oruje zasvjetluca pod sjajem zvijezda. Stradali smo! bila mi je prva misao. Potrao sam put tih ljudi da vidim tko su i ustvrdio, hvala Bogu, da bjehu vojnici koje nam je biskup poslao. Pritrali su i poljubili Franji ruku. emu oruje? zapanjeno je upitao. Prokleto bilo! Bojali smo se da bi te razbojnici iz Peruggie mogli e- pati, oe Franjo ree jedan od njih, predvodnik skupine. epati mene? A to bi sa mnom, za Boga miloga? Zar ne znade? voa e nasmijavi se tiho. Veliko je blago svetac. Zamisli samo: svetkovine, svijee i tamjan, tisue hodoasnika! Brate Leo usplahireno je kriknuo Franjo, kao da upomo zove. Gdje si, brate Leo? Jesi li uo to ovaj kae?... Je li to istina? Na svata su ljudi" spremni odvratio sam mu. Od Sotone se jo moe spasiti, oe Franjo, ali od ljudi... nikada! O, Boe, uzimaj me! zavapio je u oaju; nije vie otvorio usta dok nismo stigli u Assisi.

X
Biskup je stajao u vratima svoje palae, ekao nas je. Prvo nam je pomogao da ga spustimo sa sjedala od Masseovih i Borovniinih aka, a onda se sagnuo i poljubio ga u elo. Dobrodoao, dijete moje ree mu. Ufanje svoje Bogu usmjeri, nije jo kucnuo tvoj as. U Boga se i uzdam, u njega samo odvratio mu je Franjo a meni ura jest dola.

Soba u koju polegoe Franju imala je veliki prozor kroz koji su se vidjeli krovovi Assisija. Cijeli mu grad kao na dlanu bijae, sve do maslinika i valjano obraene ravnice za njima, vinograda i rijeke to je poput zmije vijugala izmeu livada. Po osjeaju, odatle se moglo znati gdje lei Sveti Damjan, na pola puta do doline, te, jo dalje, Portiuncula. Kad se Franjo sljedeega jutra pridigao na postelji, pa ugledao vidik to ga je silno volio jo od djetinjstva, u pla je briznuo. Roditelji... roditelji moji... promrmljao je divni Assisiju i najdraa Umbrijo... Meni bjee rekao da prostrem slamaricu u kutu iste sobe, pa smo se tako zajedno budili i na poinak ili. Par je lastavica svio gnijezdo pod strehom, uza sam prozor, pa smo jutrom viali mujaka kako lijee naokolo cvrkuui - enkica je nedvojbeno na jajima sjedila, grijui ih tijelom, a on ju je ohrabrivao pjevanjem. Jel' da eljade ne moe oi otvoriti ni ui nauliti, brate Leo, a da ne vidi ili ne uje udo? upitao me je. Eto, kamen podigni, pa e vidjeti neunitiv djeli ivota kako u vlanoj tmini slui Gospodu: sitnu i skromnu gusjenicu koja se sprema zakukuljiti, te potom rairiti krila, leptir postati i prema suncu poletjeti. A to mi, ljudska bia, na zemlji inimo nego to isto! Dok mi je tako govorio, zauli smo graju i psovke na ulici pred biskupskom palaom. Mora da se bila skupila velika gomila: silna se halabuka ula, praena estokim lupanjem po vratima. ini se da je netko i govornicu podigao s koje je zapoeo zboriti mnotvu... Biskupov akon doe u nau sobu. Neka te to nita ne smeta, oe Franjo kazao je. Asiki knez ti je s biskupom na krv i no, pa svakodnevno skuplja rulju i dovodi ju ovamo da nam prijeti. Zabranio je narodu da stupi nogom u crkvu. Pa to je bruka! Sramota strana! Franjo e snano uznemiren. Mira valja uspostaviti... Kad je akon otiao, okrenuo mi se i rekao: Brate Leo, ona moja himna Gospodu nikada nee biti zavrena. Uzmi pero, molim te, pii... Hitro sam potraio pisai pribor i zabiljeio kako mi je rekao: HVALJEN BUDI, Gospode moj, po svima koji svojim dumanima prataju iz pregoleme ljubavi spram tebe. Blagoslovljeni su koji nepravdu trpe i mirno podnose progon - a zarad velike ljubavi tvoje. Blagoslovljeni su mirotvorci, jer ti e ih okruniti, o, Gospodine. Prekriio se zatim, te mi ree: Doi, brate Leo, pomogni mi... da se na te oslonim. Izai u na vrata i obratiti se toj svjetini. Ne, neu im govoriti, nego emo nas dvojica stati

tamo, jedan uz drugoga, i zapjevati rijei koje su nam upravo iz srca potekle. Prihvatio sam ga rukom oko pasa, pa smo tako preli dvorite i ja otvorih vrata. Pobjenjela je rulja navalila, pokuavajui ui, ali zastade im vidje Franju. Djeco moja prozborio je, blagoslivljajui mnotvo djeco... Bog mi je naloio da vam neto kaem, nekoliko lijepih rijei. Za ljubav Kristovu, dopustite da ih izgovorim. Kimnuo mi je glavom, pa smo nato zajedno - naslonjeni na vrata i za ruke se drei - glasno zapjevali: HVALJEN BUDI, Gospode moj, po svima koji svojim dumanima prataju iz pregoleme ljubavi spram tebe. Blagoslovljeni su koji nepravdu trpe i mirno podnose progon - a zarad velike ljubavi tvoje. Blagoslovljeni su mirotvorci, jer ti e ih okruniti, o, Gospodine. Uto se i biskup pojavio na pragu; astan on starac bjee koji je graane promatrao blagim oima. asak potom i on pjevati stade, poduprijevi svojim glasom nae - a onda se udo dogodilo: gradski se knez progurao kroz gomilu i kleknuo preda nj. Zarad ljubavi Kristove ree i sluge njegova Franje, potirem nae neprijateljstvo, biskupe, i stojim ti spreman i pokoran uvaiti tvoje elje. Biskup bjee krajnje dirnut - sagnuo se, podigao svoga dotadanjeg suparnika, te ga zagrlio i poljubio mu obraz. Moj mi poloaj nalae da budem ponizan, dobar i mirotvoran kazao je. Ali, naalost, po prirodi lako planem. Preklinjem te da mi oprosti. Svjetina je prvo kleknula i stala Boga hvaliti, a onda svi pritrae Franji, kako bi poljubili ruke i noge mirotvorcu. Kad smo uli natrag u palau, sretan on bjee i sav ozaren - tovie, od preobilne radosti zaboravio je na svoje patnje, pa je hodao ne osjeajui bol. Znade li pripovijest o kraljeviu i arobnici, brate Leo? Bjee jednom prelijep kraljevi, a zla vjetica baci ini na nj i pretvori ga u stranu neman koja je eljad prodirala. Ljudi ga prezree i naoruae se, te se u potjeru dadoe da ga nau i ubiju. On sve opasniji bijae... ali, jednoga dana neka se suosjeajna djevojica saali na nesretnika, te ga poljubi u usta. Odjednom njegova uasnog lika nestade, a divlja se zvijer pretvori u kraljevia lijepog kakav je i bio... Svjetina ti je, brate Leo, ba poput ukleta princa. Ali, Franju je njegovo najnovije djelo silno zamorilo: kako je sve snage napregnuo u jednomu kratkom trenu, eda bi udo uinio, kad smo se vratili u sobu pao je u postelju i istog se asa onesvijestio. Pozvao sam akona, koji otra po ruin ocat, pa smo povratili Franju, a onda biskup doe.

 Pozvat' u ja lijenika da o tebi brine, Franjo, sine moj. U mojoj si kui, pa sam i odgovoran za te. Franjo je, meutim, nijeno odmahnuo glavom, odbijajui pomo. Mora potovati ivot, brate Franjo ustrajao je biskup i to ne samo onaj crva i drugih ljudi, nego i vlastiti. ivot je dah Boji, nema ga prava uguiti. U ime svete Poslunosti - posluaj! Franjo je prekriio ruke na grudima, nita ne odgovorivi. Uto lijenik doe - utljiv starac ut u licu, a s ognjem u oima. Svukao je bolesniku halju, pregledao ga okrenuvi ga prvo potrbuke, pa na lea, srce mu paljivo osluhnuvi... Uz Boju pomo, moglo bi mu bolje biti rekao je. A bez Boje pomoi? Franjo e pridigavi glavu. Mislim da bi mogao poivjeti do jeseni, oe Franjo. Nakon toga, budunost ti je samo u Bojim rukama. Franjo je nekoliko asaka poutio, a onda die ruke put neba: U tom sluaju, sestro Smrti, zaeljet' u ti dobrodolicu s prvim jesenskim kiama! Onda e s osmijehom, meni se okrenuvi: Jel' da bi valjalo, brate Leo, da Bogu zahvalimo i na sestri Smrti? Slae se, zar ne? Uzima stoga jo jednom ono svoje pero, moj pregnjavljeni sudrue, pa zapii: HVALJEN BUDI, Gospode moj, po sestri tjelesnoj nam Smrti, kojoj nijedan iv ovjek umai nee. Nesretni su oni koji u smrtnom umiru grijehu; a blaeni koji se dre Deset zapovijedni tvojih. Ti se ne boje smrti - oni ju, tovie, vole. Prepisao sam uisto cijelu pohvalu na jedan list i dao ju Franji kako bi ju mogao ovjeriti svojim peatom, znakom kria. Uzeo je papir, pogledao ga i zavrtio glavom. O, Boe, toliko sam toga jo htio rei... promrmljao je toliko toga tebi u pohvalu. Ali, ti poznaje moje srce i bie cijelo... pa budi stoga za sve hvaljen. Uzevi pero, dopisao je HVALJEN BUDI, Gospode moj, za sve!, a zatim na margini, pri dnu papira, utisnuo veliki kri Tau. Gotovo! uskliknuo je. Zahvaljujem Svemoguemu to mi dade dovoljno vremena... A sada, jaganje Boji, poalji ovjeka u Portiunculu: neka kae bratu Pacificu da doe sa svojom lutnjom. Bogu se bliim i iznuren sam teko - samo jedno jo initi hou: pjevati. Uputio sam ovjeka i predveer Pacifico doe sa svojom lutnjom. Franjo ga je pozdravio irom raskriljenim rukama. Dobrodolica Bojem trubaduru, dobrodolica pravim ustima ovjejim! Skidaj lutnju s ramena - i pjevaj pjesmu napisanu na ovom papiru. I ja u pjevati, kao i ovaj Boji lavi uza me... kao i sva etiri zida nae elije: kamen, buka, slikarije... svi emo skupa pjevati! Ubrzo je naa elija odjekivala radosnom, tovie bunom pjesmom. Prozor je otvoren bio, sunce na zalasku, njegova svjetlost ljeskala se na

mladom liu, a kad su i zvona Svetog Ruffina poela pozivati na veernju molitvu, sav se zrak ispunio beskrajno milozvunom glazbom. Franjo je pak pjevao sve glasnije i glasnije - i rukama pljeskao; pod njegovom je mantijom plesalo cijelo mu izranjavljeno i izmueno tijelo. Usred svega, vrata se otvorie i biskup banu - s tekim prijekorom na licu. Ako ti je do Kristova blagoslova, Franjo, sine, moj - ne pjevaj. Prolazi eljad, zastaju ljudi sluajui vae glasove, pa im se proste rijei omiu... Vele, napio se biskup, porazio gradskoga kneza, pa se odao bunoj proslavi. Franjo, meutim, jo bjee u zanosu divotom pjesme. Biskupe, ako ti je moja nazonost u kui na teret kaza mu otii u. Pjevam, jer je to sve to sad mogu. Bogu na istinu idem, pa kako moe oekivati da se i pjevajui ne radujem to u se s njim sresti? U pravu si ti, dijete moje odgovori biskup ali se drugi ne primiu Bogu, pa te ne razumiju. Njima je ovo neprilino. Pjevajte, stoga, tie, tako da vas ne uju. Rekavi to, biskup ode, a Franjo e pomirljivo: Vidi, brate Pacifico, svatko je na svoj nain u pravu, i biskup i mi. Hajd'mo stoga tiho pjevati, da nikog ne uzrujavamo. Daj mi lutnju, uitelju, i ja bih svirao. Uzevi glazbalo, poeo je polako trzati bolnim prstima, dok smo mi - posve priguenim glasovima - nastavili pjevanu pohvalu Bogu. Kad smo zavrili, Franjo je vratio lutnju Pacificu i sklopio oi - pjevanje ga je zamorilo. Brat Pacifico krenuo je prema vratima, na prstima hodajui. Ne odlazi iz Assisija, Franjo bi te mogao opet sutra zvati kazao sam mu. Vidi da je sav u kraljevstvu pjesme. Meutim, Franju je sutradan neto drugo zaokupilo. Ne smijemo gubiti vrijeme rekao mi je odmah ujutro. Prije nego to umrem elim napisati oporuku brai i sestrama; hou se otvoriti pred svima njima, ispovidjeti im moje grijehe. Moda e neka dua, doznavi to sam istrpio, koliko sam se borio, biti ohrabrena da nastavi uzbrdicom... Naotri, stoga, pero, brate Leo, pa zapisuj. Cijeli sam dan sluao Franju i revno biljeio... itekako dirnut, ponekad tako da sam morao prekinuti da bih oi obrisao. Drugi put bi Franjo zastao - rijei su bile pretijesne za njegove osjeaje, pa se i on predavao suzama. Prvo je opisao mladost - kako je, u svilu i barun odjeven, sa crvenim perom u kapi, provodio noi lunjajui s prijateljima s jedne zabave na drugu, kako je podokniario sad ovoj, sad onoj svojoj gospi. Zatim je ispriao kako ga bjee bahatost spopala, pa se odmetnuo u ratove ne bi li stekao slavu ubijajui neprijatelje i u Assisi se vratio ovjenan slavom, pa da vitezom proglaen bude. A onda, jedne noi, zauo je glas Boji i silno se prestraio. "Bog se ponizio da bi me spasio", u pero mi je kazao, "mene da spasi, grenoga Franju iz Assisija, i to ovako: Dok sam jo bio u grijehu ogrezao,osjeao sam nesavladivu odvratnost spram gubavaca... a Bog se oglasio i meu njih me gurnuo, zapovijedivi mi da ih grlim i ljubim, presvlaim i istim njihove rane. A kad sam ih zagrlio, izljubio, rane im oistio... svijet kao da mi se promijenio. Ono to mi je ranije tako gorko bilo, posve se promijenilo - slatko postalo poput meda."

"Nedugo poto sam ostavio za sobom svijet tatine i sva njegova dobra, da bih srce i duu Bogu posvetio, Bog mi brau dade i ukaza mi preko Svetog Evanelja - kakvim Pravilima da uredim svoj i njihov ivot. Oni koji su htjeli sa mnom poi morali su, prije svega drugog, svu imovinu sirotinji razdijeliti. Nita nismo posjedovali osim po jednu jedinu mantiji, krpljenu i prekrajanu, te uzicu s uzlovima... a hodali smo bosi. Prosti smo bili, mahom nepismeni, ma posluni jedan spram drugoga. Svojim sam rukama radio i iskreno elio da se sva braa naue nekom zanatu i da privreuju, ali ne da stjeu dobit, nego dobrog primjera radi... kao i da odagnaju dokolicu. Prositi od vrata do vrata trebali bismo ii samo ako nismo u stanju stei si za ivot vlastitim radom. Bog mi je otkrio i pozdrav to ga vazda moramo izgovarati: Pax et bonum. Mir i dobro! Cijeloga tog dana i onog za njim Franjo mi je, sjedei zatvorenih oiju, prepriavao svoj ivot: svaki njegov korak, strane uspone koje je izveo krvavih stopala, jedva do daha dolazei... Govorio je o svom ocu, koji je umro neutjeen, o svojoj plemenitoj majci, koja je asna sestra postala, o sestri Klari, zatim redom o svoj brai - onda o Dominiku, estoku panjolskom misionaru kojeg je susreo u Rimu, te, na kraju, o "bratu" Jacopi, kako je nazvao onu plemenitaicu koja se bacila preda nj u Vjenom Gradu i odjenula franjevaki habit, nosei ga ispod haljine, prvi do koe. Sjetio se i dogaaja s janjetom u istom Rimu: mesar ga je nosio na ramenu, kanei ga zaklati, a Franjo - koji je za njim hodao - vidje kako ga janje uasnuto gleda i bleji kao da pomo zaziva. Franjino se srce raznjeilo, potrao je i sustigao mesara, zagrlio ga te zavapio: "U ime Kristovo, brate, molim te da ne zakolje to janje!" Mesar, estoka ljudina, prezrivo se nasmijao: "A to bi ti da s njim uinim?" "Daj mi ga, brate. Bog e ti to u svoj libar kao dobroinstvo upisati i na onomu ti svijetu darovati cijelo besmrtno stado." "O, o...," mesar e s uzdahom, "da nisi ti onaj Franjo o kojem se pria? Onaj iz Assisija, udotvorac?" "Ja sam grenik Franjo Asiki... gdje bih ja udesa inio? Grenik sam ti ja, brate moj... koji te preklinje da ne zakolje ovo janje." "Uzmi ga", mesar e prestraivi se, "evo ti ga... besplatno. Eto, uinio si jo jedno udo!" Zbacio je janjca s ramena, a Franjo ga je uzeo u naruje i odnio na dar bratu Jacopi. Pria se da se od toga dana nije ta ivotinja od nje odvajala da ju je ak u crkvu pratila i kleala pred ikonama kao i svatko drugi... Franji se cijeli ivot pred oima odmotavao, a kada mu je divlja i sveta planina Alvernija iznova izronila iz sjeanja, pa se prisjetio kako se Krist spustio na nj u obliku esterokrile munje, kriknuo je glasom to srce para: "Gospode, Gospode - ja sam lopov, razapeti lopov. Stavi me uza svoju desnu stranu!" Predveer je dovrio svoju posljednju volju i otvorio oi. Brate Leo rekao je, blago me gledajui e, jesam te namuio itekako, dijete moje, odista sam te izmorio. Poteno je, stoga, da dodam sljedee rijei himni to smo ju spjevali Gospodinu u ast: HVALJEN BUDI, Gospode moj, po Bojem janjecu, po laviu Bojem bratu Leu - poslunu i strpljivu,

koji svaki uspon, mene pratei, svlada; vredniji je on i od mene, Gospode, jer se, da bi postupio tako, nositi morao sa samom prirodom svojom pobijedit' ju, kao to i jest! Bacio sam se niice preda nj i noge mu poljubio. Htjedoh neto kazati, ali mi se glas izgubio u jecajima. Upravo sam iznio cijeli moj ivot ree Franjo proivljavajui opet sve patnje, brate Leo, pa sam krajnje iznuren. Pozovi brata Pacifica... da nas trojica skupa zapjevamo, kako bih rasteretio srce. Biskup e nas opet ukoriti opomenuo sam ga. Njegovo je da nas kori, a nae da pjevamo. Samo ti zovi Pacifica. Fratar-trubadur uas je stigao. Jesi li spreman, slavuju u Boga? veselo e Franjo. Hajd'mo sad! U poetku je lutnja bila tiha, a i mi pjevali ispod glasa, kako nas prolaznici ne bi uli. Ali, malo-pomalo ar nas je obuzimao - zaboravivi ljude na ulici i biskupa, pjevali smo Franjine himne pohvalnice iz svega grla, glasovima punim trijumfa. Kakva to radost bjee! Smrt stoji iz vrata, a mi - bezbrini i bez imalo straha - pojemo glava unatrag zabaenih poput rascvrkutanih ptica, pretvarajui ivot i smrtnost u besmrtnu pjesmu. Ali, upravo u asu kada samo nas trojica bili u sedmom nebu - brat Elijas pojavio se na vratima. Mrka lika, zlovoljan, vraao se s jo jednoga plodnog obilaska sela radi skupljanja novca, pa je doao u Assisi da isplati radnike koji su gradili golem novi samostan; prolazei pored biskupske palae, pjesmu je uo - te meu glasovima prepoznao Franjin. Inae se na ulici ve bilo okupilo mnotvo prolaznika koji su nas sluali; u nekih je nae pjevanje smijeh izazvalo, u nekih ljutnju. Nita se nego pjesma u posljednje vrijeme uje iz biskupskog dvora dobaci neki od njih Elijasu. Da pomisli: krma! Elijas je stoga nabruen uao - a Franjo, vidjevi ga, odmah presjee poj. Brate Franjo, oprosti to ti to kaem Elijas e tekom mukom svladavajui srdbu ali ne prilii tvojoj slavi ni svetosti da svira lutnju i pjeva... da te svatko tko naie moe uti. to e ljudi kazati? to e rei o tebi, a to o redu? Je li to strog svetaki ivot kakav zagovaramo? Hoemo li ovako voditi due u raj? A kako drugaije, brate Elijase? upitao je Franjo, glasom bojaljivim kao u djeteta koje je uitelj upravo prekorio. Pjevajui? Bojim se da je ovaj trubadur odgovoran! Elijas e pokazujui ljutito na Pacifica, koji je uzalud pokuavao skriti lutnju iza lea. Ali, najednom Franji krv navrije u obraze: Ja sam odgovoran! Odgovoran sam i za to to brat Pacifico ini! Odgovoran sam i za brata Lea, pa i za tebe, brate Elijase, za cijeli red! Ja u Bogu podastrijeti raune za sve vas, a ako pjevam, pjevam zato jer mi je Bog naredio. "Franjo", kazao mi je, "nema od tebe vie nikakve vajde: Elijas ti je oduzeo ovlasti, iz bratstva te izbacio. Stoga, lutnju uzmi, u osamu se povuci i pjevaj!"

 O, da... Bog ti je naredio da u osami pjeva - tojest, sam si sebi tako odredio! odvratio je Elijas. Pa dobro, pjevaj, ali u osami, a ne ovdje, u srcu Assisija, zapravo nasred ulice. alim, brate Franjo, ja sam general reda i imam odgovornosti... Franjo je najprije rairio ruke, a onda ih nevoljko spustio uz bokove; odvratit' mu je htio, ali ga je teina rijei guila. Naposljetku se meni okrenuo: Brate Leo, i odavde nas tjeraju... ak i odavde. Kamo moemo poi? to e s nama biti?... Hajde, ustani. Idemo... Ali, kamo, oe Franjo? Smrklo se ve. Tjera nas se... i odavde nas se tjera... ponavljao je mrmljajui, u oaju krei ruke. Ostani do jutra, brate Franjo ree Elijas. A, inae te nitko ne goni, samo bi trebao prestati s pjesmom. Sutra ujutro... uini kako te Bog nadahne. Poklonio se zatim, poljubio Franji ruku i otiao. U meuvremenu je i Pacifico, prestraen Elijasovim nastupom, kradom zbrisao, pa samo nas dvojica ostadosmo. to si ti ono rekao, brate Leo? Nita, oe Franjo. Ni zucnuo nisam. Jesi, jesi. Jednom... da onaj tko s vukovima obitava - vuk mora biti, a ne janje. To si kazao, brate Leo, a tako bi i svatko razuman rekao. Ali, mene je Bog obdario ludou, novim bezumljem, pa ja velim da tko god s vucima ivi janje mora biti, i to ne tedjeti radosti ako ga poderu!... Kako se zove onaj na besmrtni dio, brate Leo? Dua. Tono, brate Leo... a nju nam nitko ne moe pojesti! Sljedeeg se jutra Franjo probudio vedro raspoloen. uj, brate Leo, ne trebam vie Pacifica ni njegovu lutnju ree mi a ni ona dva komada drva to si mi ih ti donio. Prole sam noi, naime, prvom shvatio pravo znaenje pjevanja i glazbe... Ti si spavao, hrkao pae, a ova je podrtina od ovjeka, koju Franjom zovu, bila budna od silnih bolova. Od nesretnikove krvi opet nastaju lokvice na slamarici, odista pati... Tako sam uo zadnje prolaznike ulicom, zatim pse kako laju, vrata i prozore kako se zatvaraju... a onda: tiina, divota bez ikakva pokreta, radost neizreciva! Odjednom je netko pod mojim prozorom zasvirao gitaru. Dugo je ta glazba potrajala, ponekad kao da mi je posve blizu, zatim iz nevelike udaljenosti, onda izdaleka... kao da taj gitarist ide od jednoga kraja grada do drugog. Nikad u ivotu, brate Leo, ne osjetih vee radosti... zapravo, ne veselja, nego blaenstva. Vie i od blaenstva! inilo mi se da sam privijen Gospodu na grudi, da sam mu se posvema predao. Zastao je na tren, te e zatim: Da je ta muzika samo malo dulje potrajala, bio bih... brate Leo... bio bih umro od sree. Opet je predahnuo, pa onda uz osmijeh kaza: Elijas mi nije dao da sviram lutnju ni da pjevam... Sad mi je Bog poslao anela da mi podoknicu poje. to mi sad moe, Elijase! Pokuao se pridii na noge, ali ne nae dovoljno snage.

 Doi, pomogni mi... brate Leo pozvao me je. Idemo odavde, idemo onamo gdje emo moi slobodno pjevati - u nau kolibicu kraj Portiuncule. Dozvao sam Pacifica, pa smo digli Franju na ruke i ponijeli ga do ulinih vrata. Biskup odsutan bjee - sela je obilazio - a vijest da svetac odlazi, da se vraa u Portiunculu, proirila se od usta do usta brzinom munje, dok ne bjee znana svakom u gradu. Stoga, kada smo krenuli uskim poljanama, mukarci su istrali iz kua i radionica, ene pohitale da im se pridrue, a djeca, maui granicama mirte i lovora, jurila pored nas kako bi stala na elo povorke. Proli smo utvrena gradska vrata, proli preacem kroz maslinike i poeli silaziti u nizinu. Kolovoz bjee, krajnje vreo; grane smokava svijale su se pod teinom plodova, grozdovi su visjeli sa trsja, a zrakom se irili mirisi strnita, sparuene trave i smokova lia poutjela pod suncem zrelog ljeta. Polako hodajte, bez urbe zamolio je Franjo. Vi ete ovu voljenu zemlju jo vidjeti, ja neu. Samo polako, ako vam je do mog blagoslova. Trudio se da svojim zamagljenim oima vidi Assisi, maslinike, vinograde... sve, kako bi ih ponio sa sobom u nebesa. Kad je njegov voljeni grad umalo nestao za nama, gotovo je krinuo: Stanite! Dajte da ga zadnjom vidim i kaem mu zbogom. Zastali smo, pa se svi okrenuli prema gradu. Stao je i narod koji je za nama iao, ekajui u tiini. Franjo se zagledao u kue, crkve, tornjeve... dugo promatrao ruevnu gradsku tvrdu to, poput krune, stajae nad njima. U tom se trenu zvona oglasie posmrtnim klecanjem. Zato klecaju? upitao je u nedoumici. Ne znamo... ne znamo... spontano smo mu odgovorili. Ali, itekako smo znali - kao i svatko drugi - da ispraaju Franju na putu prema smrti. On je, pak, hitro obrisao svoje onemoale oi kako mu ne bi u njima zgasnula slika Assisija, te - iza grada - maslinicima prekriveni obronci Monte Subasija s peinama u kojima je naao prvo utoite kad je stao prizivat' Gospoda. Polako digavi ruku, uinio je znak kria nad voljenim gradom. Zbogom, Assisi roditelju tiho je rekao. Slavljen budi, Gospodine moj, po ovomu lijepom gradu s njegovim kuama i ljudima, lozom na odrinama i loncima s bosiljkom i mauranom na njegovim prozorima... i s gosparom Pietrom Bernardoneom, gospom Picom i njihovim sinom Franjom, tvojim siromakom. O, Assisi, kad bih te cijelog mogao na ruke uzeti i spustiti Gospodu pred noge! Ali, ne mogu... ne mogu, voljeni grade - stoga: Zbogom! Suze mu iz oiju potekoe, a glava na prsa pade - posve iscrpljen bjee. Zbogom... Zbogom... ponavljao je sve tiim apatom. Za nama, uplakan je narod poeo pojati ukopne tubalice. Ubrzali smo korak, elei to prije stii, pa tako - u urbi - nismo ni zamijetili da se Franjo na naim rukama onesvijestio; spoznali smo to tek poto smo stigli u nau kolibu i u njoj ga na zemlju poloili. Mnotvo se rasprilo, a braa koja se zatekoe u Portiunculi - Borovnica, Ruffino, Masseo, Giles i Bernard

- pritrae da ga poljube; on, meutim, u nesvijesti, nije osjeao njihove usne na svojim rukama. Tjedan protee, dva, tri... jematva doe i proe, lozovo se lie zarumenje, iz smokava sladak sok potee, na maslinama sjajan se plod vidje. Prve su rode preletjele nau kolibu letei prema jugu, lastavice se na polazak spremale. Kad ih je Franjo zauo u visini, oi je otvorio i apnuo: Rode odlaze, nosei laste sa sobom. Sretan vam put, lastavice, sestrice moje... Ubrzo e velika roda po mene doi, da i ja mogu na put rekao je digavi ruke put neba. Ponekad bi otvorio oi, ostajui mirno leati - ruka bi mu u mojoj poivala - a drugom bih mu pomogao da se digne u sjedei poloaj, pa bi zborio o Neimatini, Miru i Ljubavi, svojim vjeitim vrlinama, promatrajui njeno nas petori- cu-estoricu brae koji smo stalno sjedili uza nj, nastojei da nam ne promakne nijedna rije. To su zadnji njegovi naputci, rekli smo sami sebi - a nisu namijenjeni samo nama, nego i svim odsutnim fratrima, kao i svoj brai i sestrama koji e se tek roditi. Naa je dunost stoga bila da ih uree- mo duboko u nae umove, kako ne bi izgubljeni bili. to je ljubav, brao moja? upitao je, rairivi ruke kao da nas eli zagrliti. to je ljubav? To nije samo suosjeanje, nije puka blagost. Jer, u suosjeanju dvije su strane: ona koja trpi i ona koja osjea suut. I u blagosti su dvoje: onaj tko ju prua i onaj tko ju prima. Ali, u ljubavi - samo je jedno, jer se dvoje spajaju, sjedinjuju, nerazdvojni postaju. Nema vie "ja" i "ti" - voljeti znai izgubiti sebe u voljenoj osobi. Jednoga mi je dana pruio ruku na dlan... Brate Leo, htio bih vidjeti brata Jacopu, prije nego to umrem, da joj zbogom kaem. Uini mi uslugu, molim te, uzmi papir i napii: "Brat Franjo, siromah u Boga, bratu Jacopi: Obavjetavam te, najdraa Jacopa, da se primakao kraj moga ivota. Stoga, ako me eli jo jednom vidjeti ovdje na zemlji, ne asi asa, nego hitaj k Portiunculi im primi ovu poruku. Ako makar malo zakasni, nee doi navrijeme da me zatekne ivog. Ponesi grubo tkan pokrov da ga oviju oko moga tijela, kao i svijee za moj pogreb." Okrenuo se zatim bratu koji je kleao uza nj - vidjevi da je to Borovnica. Brate Borovnica, ovo je zadnja usluga to ju od tebe item. Odnesi ovu poruku... U tom je trenu najednom zautio; podigao je glavu kao da neto oslukuje. Onda mu se blaen osmijeh razlio licem. Nema vie potrebe u Rim ii, brate Borovnico... slava Bogu! Svejedno, hvala ti. Kazavi te rijei, okrenuo se prema ulazu - a i mi svi usmjerismo oi onamo, kao da smo nekog oekivali. Tada se vani zaue koraci. Skoio sam da vidim tko to ide, ali mi se, prije nego to sam do vrata stigao, oteo usklik - brat Jacopa je stajala preda mnom! Plemkinja je ula, pala niice Franji pred noge i poela mu ljubiti rane. Oe Franjo... Oe Franjo... u suzama je aptala, milujui mu ruke. Franjo joj je poloio dlan na kosu:

 Dobrodola, dobrodola... brate Jacopa. O, kako mi je drago da si stigla. Tko ti je javio? Blaena Djevica u san mi doe. "Franjo umire", rekla mi je. "Pohitaj k njemu i ponesi pokrov to si ga izatkala, kao i svijee za njegov pogreb." Poloila je pokrov uz njegove noge. Izatkala sam ga svojim rukama, od vune onog janjeta to si mi ga ti dao. Franjo se pridigao, bacio pogled na svoje ruke i noge, dodirnuo prstom upale i okrvavljene grudi, te uzdahnuo. Oprosti mi, brate Magare... oprosti mi, tijelo moje oronulo, to sam te toliko izmuio kazao je gorko se nasmi- jeivi; zatim e pokajniki: I ti, veleasna majko Zemljo, takoer mi oprosti: dala si mi ilo i krepko tijelo, a pogle kakav ti glib i prljavtinu vraam! Ali, dok je tako zborio, oi mu se odjednom razrogaie kao da e iz dupalja iskoiti; pruivi ruku, put vrata je pokazao. Gledajte, eno ga! Koga? Prosjaka! Prosjaka, brate Leo! Na pragu je... upravo die ruku avlom probijenu da bi me pozdravio. Sad kapuljau s glave smie... o, ne! Ne!... Oe Franjo... ne strahuj, ne drhti, oe Franjo! Ja sam to... ja, ja!... Moj lik vidim, kri na elu, oiljke od uarena eljeza na sljepoonicama... On mi prilazi, primie se... U tom je trenu sakrio oi, prekrivi lice rukavom halje. Eto ga... ide k meni... i dalje je mrmljao, estoko drhtei. Gle! Sretan mi se smijei i ruke mi prua! Zakrio je oi i drugim rukavom, ali je i nadalje vidio. Tu je, evo ga! vrisnuo je. Lijee uza me, na moju slamaricu. Tu je, brate Leo!... Upomo! Upomo! Pruio je ruke i grevito me zagrlio - a onda me pustio, te opipao prostor desno i lijevo od sebe, pa za mojim leima. Nema ga! zapanjeno je apnuo. Nikoga nema... Poutio je trenutak, duboko se zamislivi, pa e onda: Spojili smo se, jedno postali. Putovanju je kraj... Kraj se odista bliio. Fratri su odasvud dolazili da mu kau zbogom, a Elijas je iao od sela do sela skupljajui ljude kako bi im javio da svetac umire, pa da svatko treba pripremiti svijeu da ju zapali u asu ukopa. Takoer se pobrinuo da biskup naredi zvonaru Svetog Ruffina da ne prestane klecati zvonima cijele noi. U Svetom Damjanu sestre su kleale pred raspelom, molei Boga da im jo ne uzima Franju - a i kapetan Vuk siao je sa svoje gore, doputovao u Portiunculu, te, priavi Franji na prstima, spustio uz njegov odar koaricu groa i smokava. Franjo je otvorio oi i prepoznao ga: Brate Jaganje! Dobrodoao! Mora biti da su ti divlji sokolovi Alvernije prenijeli poruku da umirem. Zbogom, brate moj. Ne umire ti, oe Franjo odgovorio mu je divlji brat - nego mi. Oprosti mi sve to sam poinio. Bog e ti oprostiti, brate Jaganje, ne ja. Ako se spasi, sve e se spasiti s tobom, pa i janjci to si ih poderao dok si kurjak bio. Zatim je brat Vuk uzeo koaricu to ju je donio i poloio ju Franji u ruke.

 Evo ti nekoliko smokava i malo groa, donio sam da i njima moe zbogom rei, oe Franjo. Moe ih pojesti mirne savjesti: nisam ukrao! Franjo je poloio ruku na zrelo voe, radujui se njegovoj svjeini, a zatim je otkinuo bobu s grozda i stavio ju u usta. Onda je i jednu smokvu uzeo, te posisao nektar to je iz nje procurio. Zbogom smokve i groe, brao moja. Posljednje zbogom... nikad vas vie neu vidjeti!

X
Rujan je proao, listopad doe: jednoga se dana, poetkom mjeseca, nebo smrailo i poela je padati prva jesenska rosulja. Tanana se njena maglica nadvila nad maslinike i borja - neizrecivo je blaenstvo preplavilo svijet, zemlja se protegla, plodna i namirena u vlanu ozraju. Franjo je otvorio oi: koliba je bila puna brae koja su, od rana jutra, pristizala sa svih strana - neka su posjedala po tlu, druga stajala, a sva zagledana u nj; nitko se nije usuivao prekinuti posveeni mir. S vremena na vrijeme fratri bi otrali oi i izlazili da udahnu zraka - Franjo ih je sve pozdravljao ruke im pruajui. Odlazi nam, oe Franjo ree Bernard kleknuvi i ruku mu poljubivi. Naputa nas i uskoro e na nebo uzai... pa otvori usta i neto nam posljednjom kai. Franjo je odmahnuo glavom. Djeco moja, brao moja, oevi moji - ve sam kazao sve to sam vam imao rei. Svu sam vam krv to sam ju u srcu imao takoer dao... pa sad nemam vie ni rijei, ni krvi. Da imam, Bog bi me dulje zadrao na zemlji. Zar nam zaista nema ba nita... nita rei? Gilles se oglasio iz kuta u kojem je stajao i plakao. Mir, Ljubav, Siromatvo - nita osim toga, brao moja... Siromatina, Ljubav, Mir. Pokuao je sjesti, ali nije mogao. Svucite me, brao. Poloite me gola na zemlju da ju dodirnem i da ona moe mene dotaknuti. Plaui, razodjenuli smo ga i polegli na tlo, te kleknuli oko njega - svi osjeajui nazonost arhanelovu nad njim. I sestra Klara bjee dola - nezamijeena je stala uz dovratak i sluala to se unutra zbiva; zauli smo njezin iznenadan jecaj i ugledali ju na pragu, uplakanu, lica tijesno ovijena pokrivalom. Nakon toga svi poesmo glasno naricati i tuiti. Zato plaete, brao moja? upitao nas je Franjo iznenaeno. Nitko mu ne odgovori. Zar zaista vjerujete da je zemaljski ivot tako lijep? Gdje vam je vjera u vjeni ivot, brao moja? Zar vam je tako slaba?... Sestro Smrti, ti koja stoji tik za vratima: oprosti ovjejem rodu. Ne znaju ljudi tvoju uzvienu poruku, pa te se stoga boje. Ogledao se uokolo. Gdje si, brate Pacifico? Zasviraj svoju lutnju i zapjevajmo svi himnu pohvalnicu:

HVALJEN BUDI, Gospode moj, sa svim stvorenjima svojim, napose s gosparom bratom Suncem... Prikljuio sam se ostalima, ali je moj um, dok sam pjevao, putovat' poeo. Nestade kolibe, kao i Portiuncule, Assisija - svega... a naoh se na neznanu prostranstvu, blistavo zelenu i neomeenu. Franjo je u sredini leao, na golu tlu, licem nebu okrenut... posljednji dah udiui. Tiha je i njena rosulja padala, a planinski vrhunci u daljini bjehu pokriveni sumaglicom. Boanstven se miris dizao iz svjee uzorane zemlje. Negdje u daljini umio je ocean. Franjo je bio sam - nikoga uza nj; ali, onda odjednom zrak kao da se zaledio i dvanaestorica izvorne brae pojavila su se u krugu oko njega, nagnuta nada nj, glava pokrivenih kapuljaama. Nikakav se zvuk nije uo - osim njihova tuenja i naricanja. I ja sam bio meu njima, a kada sam podigao glavu i pogledao preko te dvanaestorice, vidjeh stotine i tisue fratara izbrijanih tjemena, s tonzurama i sputenim kapuljaama - poj ali su posmrtni napjev. Propeo sam se na prste i pogledao jo dalje, vidjevi volove, konje, pse, stada ovaca... kako nam prilaze, glasno tugujui. Stali su iza fratara, nanizavi se pognutih glava. Onda se iz ume pojavie divlje ivotinje - vukovi, medvjedi, lisice, agljevi - poredavi se iza svoje pitome brae, takoer alobno se glasajui... a potom zauh nad sobom tisue krilatih bia. Digao sam pogled i vidio jata ptica svake vrste: slijetale su tuno kriei i sjedajui oko Franje; jarebica, upajui vlastito perje, prva se oglasila alobnim pojem. Voljeni moj Franjo, voljeni moj Franjo... mrmljao sam sve su ti ivotinje i ptice dole, plau... svi dooe na tvoju sahranu, sva tvoja braa... Odjednom se nebesa ispunie bljeskovima modrim, zelenim, zlatnim, purpurnim... glavu podigoh: u zraku se sama krila vidjehu. Na tisue i tisue anela sletjeli su i poredali se uz ovjeka na samrti, te ekali sklopljenih krila i nasmijanih lica da ponesu njegovu duu... Bolni krici najednom presjekoe moju matariju: tri su se ene bacile na Franju u nastojanju da sprijee njegov odlazak. Sestra Pica primila je objema rukama njegovu glavu, sestra Klara zagrlila mu je i stala ljubiti stopala, a brat Jacopa obrglila mu je grudi. Uto je sunce zalo, a kia ponovo poela,. lagano natapajui zemlju. U istom asku, svi smo nad Franjom vidjeli par crnih krila... Lice mu se ozarilo, irom otvorenim oima zagledao se u zrak. Najednom je uzdrhtao: pribravi svu snagu, promotrio je svakog od nas, jednog po jednog. Usne su mu se pokrenule - kao da nam htjede uputiti posljednju rije. Primakao sam mu se... Siromatvo, Mir, Ljubav... Glas mu je bio priguen i slab, kao da dolazi iz velike daljine - s druge obale. Zadrao sam dah ne bih li uo jo neto, ali nieg ne bjee. Potom, u jednom hipu, svi se bacismo na njegovo tijelo, ljubei ga i tubalice pojei.

Tono u asu kad sam zapisao ove posljednje rijei, zgren nad stolom u eliji i svladan suzama pri uspomeni na moga voljenog oca, malen je vrabac doletio na prozor i stao mi kuckati po oknu. Krila su mu bila kiom natopljena, promrzao bjee. Ustao sam i pustio ga unutra. Da, ti si to bio, oe Franjo; ti mi, kao vrapi, doe.

O piscu i njegovom djelu Nikos Kazantzakis , roenje 18. veljae 1883. u Kandiji (dananjem Heraklionu), na Kreti, a umro je 1957., u njemakom gradu Freiburgu. Ve pedesetih godina smatran najvanijim grkim piscem i filozofom 20. stoljea, a do danas najprevoeniji neohelenski autor, pravu je svjetsku slavu zapravo stekao posmrtno. Naime, njegov kapitalni roman ivot i dogodovtine Alexisa Zorbasa, premda objavljen 1946. godine proslavio ga je tek nakon 1964. godine, kada je Michael Cacoyannis snimio na njemu utemeljen, trima Oscarima nagraeni film "Grk Zorba". Zahvaljujui odjeku tog remek-djela u briljantom prijevodu Carla Wildmana, Kazantzakis je 1956. bio nominiran za Nobelovu nagradu za knjievnost. "Grki Servantes" posebice je i vie nego istaknut pripadnik plejade pisaca mediteranskoga kruga, lucidan i maginom rijeju obdaren pjesnik sredozemno-levantinskog podneblja, ljudi i duhovne batine, koji svakako - kao neupitan klasik - zasluuje vjenu nazonost u kulturi svih naroda na obalama Sredozemnoga mora. Prvo knjievno djelo bilo mu je Zmija i ljiljan, 1906. godine, proza potpisana pseudonimom Karma Nirvami, dok je 1909. objavio mnogo znaajniju jednoinku Komedija, kojom je anticipirao egzistencijalizam autora koji e se javiti tek nakon II svjetskog rata, posebice Sartrea i Camusa. U predratnom razdoblju, njegovim se najboljim djelom smatra velika epska poema (od 33.333 stiha!) naslovljena Odisej: Suvremeni nastavak; zapoeo ju je 1924., te sedam puta preraivao do objavljivanja 1938. godine. Slijedili su Grk Zorba (1946), Grka pasija, na Zapadu prevedena kao Krist ponovo razapet (1948), zatim Kapetan Mihalis (Sloboda ili smrt, 1950), Posljednje Kristovo iskuenje (1951), Sveti Franjo siromah u Boga (1956), te, posmrtno objavljeno djelo Izvjetaj (El) Grecu (1961), u kojem su skupljeni njegovi autobiografski i literarno-filozofski zapisi, ukljuujui odjeke arapskih utjecaja na Kreti. Izmeu ostalog, preveo je Danteovu Boansku komediju na novogrki, sastavio izvrstan francusko- novogrki rjenik, te odradio znaajan posao za UNESCO, u godinama neposredno po osnutku te specijalizirane agencije UN.

KRAJ