Sie sind auf Seite 1von 8

1. Trenutana ekonomska situacija u svijetu, ta je na pomolu, kakav e biti svijet sutranjice, u kakvim pravcima bi se kapitalizam mogao razvijati?

Kriza koja je izbila 2007. i zaotrila se s kolapsom investicijske banke Lehman Brothers u jesen 2008. godine jo uvijek nije iza nas. SAD je dotad funkcionirao kao svojevrsni "potroa u posljednjoj instanci". Izvozni uspjeh Kine i ostalih zemalja BRIK-a (Brazil, Rusija, Indija i Kina) uvelike je ovisio o deficitnoj potronji SAD-a. S kolapsom tzv. trita drugorazrednih hipotekarskih kredita, dolo je i do deflacije na tritu nekretnina u SAD-u. U prethodnom periodu kontinuiranog rasta cijena nekretnina, kuanstva su bila sklona kreditno financiranu kupnju nekretnina tretirati kao "investiciju", a rast cijena nekretnina stvarao je tzv. "wealth effect" ili dojam rasta blagostanja, to se odrazilo i na potroake navike. S kolapsom trita nekretnina, nije pala samo ta potranja, nego su se mnogi nali suoeni sa situacijom da kreditne obaveze nadmauju trinu vrijednost njihovih nekretnina. Pokuaj banaka da poveani rizik od vala bankrota naplate veim kamatnim stopama na te hipoteke imao je kontraefekt od intendiranog samo je dodatno ubrzao i produbio problem. To je na koncu rezultiralo gubitkom domova za milijune amerikih kuanstava. Banke, s druge strane, nale su se s gomilom nekretnina u vlasnitvu ija trina cijena ne moe kompenzirati ni nenaplative kredite, niti za njih mogu nai kupce. Dodatni problem je da su ti krediti tranirani, pakirani i dalje prodavani u obliku barokno sofisticiranih financijskih instrumenata. To je doprinijelo difuziji tih nenaplativih, "toksinih dugovanja" diljem svjetskog financijskog sustava. Rezultat je bio da je cijelom financijskom sustavu krajem 2008. prijetio kolaps. Problem je "rijeen" ogromnim transferom javnog novca u privatni financijski sustav zbog njegove "sistemske vanosti" za svjetsku ekonomiju u cjelini. U medijima se govorilo o 700 milijardi koje su ubrizgane u sklopu tzv. TARP-a, prije svega jer je za taj iznos bilo potrebno odobrenje amerikog Kongresa. No recentnije analize pokazuju da je preko amerikog FED-a ubrizgano ukupno oko 30 bilijuna dolara, mimo bilo kakve javne rasprave. To je bio prvi in krize, sada ve uvelike zaboravljen. Tada se uvelike poelo priati i o povratku Keynesa, odnosno o povratku intervencionistike dravne politike i o kraju neoliberalizma. No te su se procjene pokazale krajnje naivne. Drugi in krize poinje onoga trenutka kada je, nakon saniranja financijskog sustava javnim sredstvima, u fokus doao problem javnog duga, koji je uvelike eksplodirao upravo zbog javnog preuzimanja duga privatnih financijskih institucija. Istovremeno su zbog globalne krize i smanjene ekonomkse aktivnosti porezni prihodi drava poeli padati, to je servisiranje dugova uinilo jo teim (odnos duga i BDP-a u recesijskim uvjetima nuno raste, ak i bez novog zaduivanja). I tada

poinje otar ideoloki i retoriki zaokret: prie o "povratku Keynesa" nestaju s naslovnica novina i na scenu ponovno stupaju stare neoliberalne mantre o nunosti fiskalne discipline, o "neodrivim" dravnim izdvajanjima, o "ivljenju iznad naih mogunosti", o nunosti rezova i tednje. U temelju tog zaokreta moemo identificirati dva imperativa. Kratkorono je vano osigurati servisiranje dravnih dugova financijskom sektoru. Tome se podreuje ne samo ivotni standard veine stanovnitva, nego (kako kejnzijanci vole isticati) i srednjoroni izgledi za oporavak ekonomije. U dugoronijoj historijskoj perspektivi svjedoimo injenici da se krizu koristi kao povod i polugu produbljivanja neoliberalnog napada na preostatke socijalne drave. Kako je to izrazio jedan lan Cameronove administracije na mitingu G20 u Torontu 2010. godine kriza je ujedno "ansa za redefiniranje historijskog horizonta oekivanja". Odnosno, ansa da se opozove poslijeratna razina ivotnog standarda radne veine ili, neto tehnikije reeno, da se dramatino snizi vrijednost radne snage, kao uvjet za ponovnu uspostavu uvjeta profitabilnosti. Dakle: daleko od toga da je kriza znaila "smrt neoliberalizma", svjedoci smo da mu je udahnila nov ivot. Recentni podaci pokazuju da su najbogatiji slojevi svjetskog stanovnitva u kriznim godinama samo poveale svoj udio u ukupnom bogatstvu i prihodima. Saeto reeno: ono to je poelo kao kriza financijskog sektora, dislocirano je u krizu dravnog duga, da bi se na koncu pretvorilo u krizu drutvene reprodukcije. Izmeu dileme unitenja fiktivnog kapitala golemih razmjera i unitenja uvjeta ivota milijuna ljudi diljem svijeta, odabrano je ovo drugo: fiktivni kapital je spaen, nenaplativi dugovi nisu otpisani nego prebaeni na lea poreznih obveznika diljem svijeta. Grka je u tom smislu laboratorij mogue budunosti ne samo Evrope, nego i ostatka tzv. "razvijenog svijeta". Tu se odvija pokusna drama ije centralno pitanje glasi: koliko se daleko historijski standard reprodukcije veine radnog stanovnitva da vratiti unatrag, do predratnih nivoa, bez socijalne i politike eksplozije? Pa ipak, kapitalizam od vlastitih kontradikcija ne moe pobjei ni kada je u ofenzivi. Smanjenje vrijednosti radne snage samo je uvjet profitabilnosti, ostaje problem realizacije. A doba poopene tednje (autorstvo za sintagmu pripada MMF-u), nosi sa sobom i prijetnju unitenja potranje. Kao to rekoh, dosad je SAD na globalnoj razini igrao ulogu "potroaa u posljednjoj instanci". No nivo zaduenosti stanovnitva je takav da se tu naziru ozbiljne granice. Ako tome dodamo jo i injenicu da je npr. studentski dug u SAD-u po iznosu ve premaio kako ukupni iznos duga na kreditnim karticama, ali i iznos duga drugorazrednih hipotekarskih kredita (koji je izazvao imploziju financijsku 2007.), samo je pitanje vremena kada e i taj mjehur puknuti, a financijski sustav ponovno stajati pred provalijom. Jer oporavak rasta u SAD-u je specifine vrste, tzv. "jobless growth", dakle rast bez novih radnih mjesta. A to znai da populacija zaduenih visokoobrazovanih mladih ljudi preplavljuje ve prezasieno trite rada. A bez primanja, dug nee moi otplatiti.

2. Kakva bi mogla biti budunost EU s obzirom na sve? Kriza je prije svega otkrila duboke strukturne probleme arhitekture Evropske unije. EU je prije svega prostor slobodnog protoka robe i kapitala, a u neto manjoj mjeri i radne snage. Euro, kao zajednika valuta, trebao je smanjiti transakcijske trokove i rizike po kapital (koji proizlaze iz sustava slobodno plutajuih valuta, bez fiksnih omjera, kakvi su postojali jo pod Bretton Woods reimom) i dovesti do dublje ekonomske integracije jedinstvenog europskog trita. Ispostavilo se, meutim, da je euro cementirao i produbio asimetrije, pa je "integracija" zapravo znaila sve otriju polarizaciju na zemlje centra i zemlje periferije. Ukratko: politika pritiska na nadnice koje je Njemaka provodila od poetka dvijetisuitih, uz prednost u produktivnosti, snaila je poloaj njezinog izvoznog kapitala u eurozoni. To je za zemlje periferije znailo da gubitak konkurentnosti kako na evropskom, tako i na domaim tritima. Rezultat je bila akumulacija suficita na jednome polu, uz istovremenu akumulaciju trgovinskih deficita, duga i nezaposlenosti (kao posljedice deindustrijalizacije) na drugome. Kriza je dugoronu neodrivost tih strukturnih asimetrija uinila krajnje oiglednima. Kada se uslijed opeg pada ekonomske aktivnosti (a samim time i poreznih prihoda), ali i trokova sanacije financijskog sektora, poelo postavljati pitanje otplativnosti duga zemalja periferije, poeo je i pritisak na zemlje poput Grke za "fiskalnom disciplinom". Ono to je pritom u pravilu ostavljeno po strani jest pitanje dugorone odrivosti sustava u kojemu, za razliku od nacionalnih drava, nema redistribucije iz regija sa suficitima u regije s deficitima. Monetarni reim eura za posljedicu ima da su zemlje periferije ostale bez mogunosti da na konkurentski pritisak reagiraju devalvacijom nacionalne valute. Jedini mehanizam prilagodbe tako postaje tzv. "unutarnja devalvacija", tj. smanjenje cijene rada. To je klasna dimenzija jedinstvene europske valute: ona strukturno gura nacionalne ekonomije u smjeru politike smanjenja trokova rada. Radnici tako na koncu plaaju cijenu konkurentske prilagodbe. To treba imati na umu kada se govori o EU i kada se, kao to je kod nas obiaj ve desetljeima, Evropu predstavlja kao branu protiv nacionalizma i ovinizma. Logika ekonomske integracije EU nije kooperativna, nego se temelji na konkurentskoj borbi nacionalnih ekonomija unutar korzeta jedinstvenog trita (i jedinstvene valute u sluaju eurozone). U uvjetima slobode protoka kapitala, nacionalne ekonomije su prisiljene voditi politiku kompetitivne unutarnje devalvacije, odnosno socijalnog dampinga, ne bi li privukle kapital. To ujedno znai da su radnike klase razliitih zemalja gurnute u konkurentsku utrku prema dnu. Time su ujedno dani materijalni uvjeti za plauzibilnost ideolokih narativa desnice. Uspon ksenofobnih stranaka diljem Evrope, od Finske i Nizozemske do Maarske zadnjih godina, treba itati u tom kontekstu. Tu nije samo rije o pukoj iracionalnosti, nego je rije o simptomu dubinski socijaldarvinistike logike integracije realno

postojee EU (nasuprot mitu o Evropi i "evropskim vrijednostima" koji se zaziva u sveanim i propagandim prilikama). Ksenofobija, ovinizam, nacionalizam samo su politiki izrazi te socijaldarvinistike logike. No ujedno su i simptom slabosti ljevice, njezine nesposobnosti da iste procese plauzbilno prikae kao aspekt klasnih antagonizama. U mjeri u kojoj se ljevica apriori vee uz apstraktnu ideju "Evrope" i u ime nje ignorira realno postojeu EU, i sama je suodgovorna za vlastitu irelevantnost. Internacionalizam kapitala nije isto to i internacionalizam klasne solidarnosti rada. Evropska orijentacija ljevice, da bi bila plauzibilna i uvjerljiva, prvo se mora kritiki razraunati s mistifikacijama Evrope institucionalno skrojene po mjeri kapitala.

3. Hrvatska ulazi u EU, ta se moe oekivati od toga? Kakve bi mogle biti posljedice dugorone za BiH? U Hrvatskoj javnosti ve desetljeima postoji jedan preutni konsenzus konsenzus o "postajanju Evropom" kao jedinom "spasu" ekonomskom i "civilizacijskom". Jo od duboke krize jugoslavenskog socijalizma 1980-ih, Hrvatska svoju budunost vidi u "bijegu s Balkana". Preutna pretpostvaka je da je Evropa zapadne drave blagostanja pronala formulu, da ima sve odgovore za nae samoskrivljene probleme, da ulaskom u Evropu ulazimo i geografski i historijski i "civilizacijski" u sferu "normalnosti". To je za rezultat imalo da su sve "strukturne prilagodbe", svi zahtjevi i diktati Brisela automatski zadobivali status neupitnih i nunih koraka na putu u tu "normalnost", a posredno i svi procesi vezani za proces kapitalistike restauracije. Taj temeljni konsenzus je ve toliko dugo osnovni okvir politike u Hrvatskoj da ga ni kriza eurozone i evidentne slabosti "evropskog projekta" nisu uspjele poljuljati. Svi i dalje, protivno svim empirijskim indikatorima, preutno oekuju da e hrvatski san o Evropi zavriti happy endom. No ve pogled na susjednu Sloveniju bi trebao bitno komplicirati tu priu. To je vjerojatno i razlog zato politike i intelektualne elite u hrvatskoj odbijaju ozbiljno razmotriti pouke slovenskog iskustva. Slovenija je, nakon to je dugo godina figurirala kao blistava iznimka post-jugoslavenskog prostora i "tranzicijski pobjenik" nakon ulaska u eurozonu u vrlo kratkom roku svedena na socioekonomsku istonoevropsku normalnost deindustrijalizacije, rasta zaduenosti i postepene demontae institucija socijalne drave. Evropski san tako se za Slovence u vrlo kratkome roku pretvorio u nonu moru. Politiki rezultat toga nisu bili samo prosvjedni valovi ove zime, nego i otvaranje medijskog prostora za lijeve alternative. Slovenci su doli do kraja pripovijesti o "povratku u Evropu" i zatekli se u situaciji koja po mnogoemu podsjea na krizu jugoslavenskih 1980-ih od koje su bili krenuli: zaduenost, zahtjevi za strukturnim reformama neoliberalnog tipa, socijalni nemiri i sve otriji sukobi izmeu bogatog sjevera i siromanog juga (s tim da Slovenija sada vie ne spada u ovu prvu, nego u drugu skupinu).

to to znai za Hrvatsku? Mislim da posljedice ulaska u EU za Hrvatsku nee biti tako dramatine kao za Sloveniju, iz prostog razloga to se veina onoga to se u Sloveniji zbivalo u kondenziranom vremenu od ulaska u eurozonu, u Hrvatskoj poelo odvijati ve puno ranije. Dakle, ne oekujem nikakav klimaks, pa ak ni negativni. Puno je vjerojatnije da se na prvi pogled nita dramatino nee dogoditi. Nastavit e se isti puzei procesi kojima svjedoimo jo od samostalnosti drave. No to e ujedno znaiti da e se pozitivna oekivanja od ulaska poeti polako troiti. Hrvatska javnost e vrlo brzo shvatiti da nije ula ni u kakav "klub bogatih i utjecajnih", nego da je postala tek jo jedna zemlja evropske periferije, sa svim strukturnim slabostima i posljedicama koje iz toga proizlaze. Na kraju duge nai e samo perpetuaciju iste socioekonomske mizerije od koje se nadala utei. To e povratno dovesti u pitanje i smisao svih "rtava" koje su na tom putu podnesene. Manifestacije tog otrenjenja mogu ii od apolitinog i rezigniranog euro-cinizma, kakvome svjedoimo u mnogim zemljama Unije, sve do agresivne revizije dosadanjih legitimacijskih narativa. A to je mogue u desnoj, nacionalistikoj i ksenofobnoj varijanti, kao u sluaju Maarske pod Orbanom, ali i u lijevoj, kao u Sloveniji sada. Kolaps evropskog sna znait e i potragu za alternativama, a to ujedno znai i zaotravanje ideoloke borbe za primat tumaenja recentnije povijesti i mogue budunosti. Hrvatska ljevica (u mjeri u kojoj uope postoji) ima zadatak ve danas se pripremati za te borbe, jer ulozi su golemi. Strategija "zazivanja evropskih vrijednosti" i implicitni neokolonijalni samoprijezir sadrab u toj formuli, nee vie biti dostatni. Kako e se sve to odraziti na BiH vrlo mi je teko rei. Na to bi trebali odgovoriti ljudi koji situaciju u BiH bolje poznaju od mene. No nedvojbeno je da bi deflacija hrvatskih oekivanja o ulasku u Evropu mogle djelovati korozivno i na oekivanja koja se u BiH veu uz integracijske procese. Pogotovo ako posljedica razoaranja u EU u Hrvatskoj bude znaila ponovni rast nacionalizma, to bi se moglo vrlo lako prenijeti i na BiH, pogotovo ako se postdejtonskoj podijeli teritorijalnog plijena izmeu etno-nacionalistikih stranaka ne uspije suprotstaviti politika alternativa, koja bi, ve po logici stvari, morala biti bitno lijevija i etniki inkluzivnija u svojoj programatici od svega emu danas u politikoj sceni svjedoimo.

4. Ako se vratimo u istoriju balkanskih nacionalizama, po emu su oni bili posebni i ta je znaila njihova revitalizacija? ta je to znailo za BiH? Nasuprot u osnovi rasistikim mitovima o "prokletstvu balkanskog mentaliteta" i "vjekovnim mranjama", uspon nacionalizma u Jugoslaviji treba itati u kontekstu historijskih, socioekonomskih i politikih procesa u doba krize jugoslavenskog projekta. Bar u sluaju Slovenije i Hrvatske, nacionalizam nije stajao ni u kakvoj opreci s "evropjestvom", nego je imao ideoloku fukciju skalpela za kidanje svih spona sa siromanijim ostatkom drave. Tuman je eksplicitno kao

jezgru historijskog mandata nacionalizma u Hrvatskoj stavio agendu "povratka u zapadni civilizacijski krug". Bijeg iz Jugoslavije u tom projektu uvijek je trebao biti samo meukorak na putu ka integraciji u EU. To je ono to ini tako apsurdnom svako naivno suprotstavljanje nacionalizma i "evropskih vrijednosti". Nacionalizam je shvaen kao nuna cijena tranzicije u procesu navodnog "ponovnog postajanja Evropom". Ironija je, dakako, da Evropa u Tumanu nije prepoznala "branitelja evropskih vrijednosti (i kranstva)" u odnosu na "balkanski Orijent", nego je u tom koktelu huntingtonosvkog civilizacijskog fatalizma i ovinistikog folklora prepoznala samo Balkan, i to kao tobonji devetnaestostoljetni anakronizam na pragu dvadesetiprvog stoljea. Kada se Tuman doveo u poziciju meunarodne izolacije, pa je temelja opreka doista postala Evropa vs. Nacija, umjesto Evropa vs. Balkan, HDZ je brzo platio politiku cijenu za to gubitkom izbora 1999. godine. Nacionalizam je tada prestao biti dominantom politikog diskursa u Hrvatskoj i delegiran je relativno brzo na marginu politikog spektra, gdje do danas ivi dalje, prije svega kao neka vrsta folkloristikog inata onih drutvenih skupina koje (esto traumatizirane ratnim iskustvom) i dalje za svoju tranzicijsku sudbinu okrivljuju "Jugoslavene", komuniste i Srbe, a ne one koji su, u ime Nacije (i njezine svjetle evropske budunosti), rukovodili procesom restauracije kapitalizma i svim socijalnim posljedicama koje je to podrazumijevalo.

No to ne znai da je nacionalizam historijski apsolviran i zauvijek spremljen u muzej ideolokih kurioziteta minulih vremena. Kao to sam ve rekao u odgovoru na prethodno pitanje: u sluaju "ideolokog mamurluka" nakon otrenjenja od "evropskog sna", ideoloka borba bit e ponovno irom otvorena. A to moe znaiti i potencijalni povratak nacionalizma na historijsku scenu, u onoj istoj ofenzivnoj varijanti kojoj smo svjedoili 1990-ih. Pitanje je samo koga e tada dopasti uloga privilegiranog neprijatelja "interesa Nacije"...

5. Proao je jo jedan Subversive, koji je njegov osnovni zakljuak? Od festivala, pa zvao se on i subverzivnim, ne treba oekivati da bi trebao ili mogao kompenzirati strukturne i organizacijske slabosti ljevice u regiji. Historijski nositelji ljevice i dalje su jedino to imamo: sindikalni pokret, politike organizacije i stranke ljevice, drutveni pokreti. Prvi su ve dugo u defenzivi, uhvaeni u iluziju korporatistike logike "socijalnog dijaloga" u historijskim uvjetima kada je kapital davno prestao pitati drugu stranu za miljenje, ne samo u regiji ili Evropi, nego dijelm tzv. "razvijenog svijeta". Druge su danas praktiki nepostojee. Socijaldemokracija se jo od Blaira i Schroedera natjee s desnicom u entuzijazmu za neoliberalne "reforme". Trei su fragmentirani, bez institucija kolektivnog pamenja, bez dugoronih organizacijskih kapaciteta, pa

samim time podlijeu logici herojsko-scenskih izgaranja u izoliranim proplamsajima. NGO-i kao relativno novi akteri u toj konstelaciji, esto su zbog svog naina financiranja podloni izvanjskim pritiscima, pa time i neskloni odlunije pomjeriti fokus s ljudskopravakih tema na socijalne i radnike. Subversive je prije svega prilika da se, u susretu aktera iz ire regija, ali i svijeta, ta konstelacija snaga i procesi kritiki analiziraju, da se uspostavi komunikacija izmeu dosad izoliranih skupina i organizacija i razmilja o moguim mehanizmima izgradnje nune ire fronte. No sav ozbiljan rad na tome morat e na koncu biti obavljen izvan festivalskih svjetala, daleko od pozornice.

6. Koje su perspektive nove ljevice u jugoistonoj Evropi, koji su mogui scenariji? U Sloveniji je 1. maja osnovana Inicijativa za demokratski socijalizam, uz mnogo interesa ire javnosti. To je rezultat specifine putanje slovenske povijesti zadnjih desetak godina. Drugdje na Balkanu smo jo uvijek daleko od takovg koraka. No i u Sloveniji je rije tek o prvom koraku. Ne treba se odavati euforiji, iako sam osobno bio ponosan to sam bio nazoan na javnom predstavljanju IDS-a u Ljubljani. Ali simbolike satisfakcije u sferi politikih borbi koje predstoje ne znae puno. Treba sa zanimanjem pratiti daljnji razvoj IDS-a i videeti koliko se moe uiti iz njihova iskustva. Pogotovo za hrvatsku ljevicu naredne bi godine mogle biti dugorono presudne, bar ako moje procjene o vjerojatnim srednjoronim ideolokim i politikim posljedicama ulaska u EU nisu potpuno promaene. Vrijeme e pokazati. Dotad treba raditi to se moe da se poziciju ljevice i njezin javni utjecaj osnai. To u prvom redu znai pokazati da su analize uzroka ne samo krize nego i socioekonomskih procesa zadnjih desetljea koje nudi ljevica uvjerljivije i tonije od konkurentskih narativa, i nacionalistikih i liberalnih. U drugom koraku treba raditi na izgradnji organizacija koje e biti nositelji alternativnog politikog projekta. 7. Dakle, pitanje bi bilo, tvoj komentar na rezultate lokalnih izbora u Hrvatskoj, s posebnim osvrtom na njih kao na krah "socijaldemokratije"? Ne znam koliko je plauzibilno govoriti o "krahu". U Zagrebu Bandi ve dugo dri uzde u rukama, pa je SDP tu ve due vrijeme u drugom planu. Razlozi njegova dugogodinjeg monopoliziranja vlasti vjerojatno su simptomatiniji od oscilacija rezultata drugih kandidata i njihovih stranaka iz jednog izbornog ciklusa u drugi. Bandiev uspjeh rado se tumai kao lokalna specifinost ili dokaz nedostatne politike i demokratske zrelosti ovog "podneblja", koje toboe mentalitetski naginje populistikim i paternalistikim figurama. No u kontekstu u kojemu izmeu nominalnih politikih opreka na stranakoj sceni nema realnih razlika jer sve operiraju unutar istog konsenzusa i

propagiraju, uz minimalne retorike varijacije, "nunost" istog tipa strukturnih reformi, uz isti eksplicitni cilj eurointegracija kao odgovora na svako postavljeno pitanje, izbor figure poput Bandia treba itati kao reakciju na tu specifinu konstelaciju, a ne kao atavistiki izraz mentalitetskog fatalizma. U trenutku u kojemu ideoloke distinkcije i programske deklaracije stranaka djeluju kao prazne retorike ljuske bez stvarne supstance, ne bi smjelo iznenaditi irenje apolitikog cinizma. Reenica "svi su oni isti!" je izraz toga. Figura poput Bandia svoj uspjeh temelji na svjesnom mobiliziranju tog tipa ogorenosti i resentimana spram politike klase, a zatim na samoinscenaciji kao toboe apolitine alternative. Bandi ne iznosi koherentan program niti ideologiju, osim najopenitijih fraza o "borbi za malog ovjeka" i medijskih inscenacija vlastite radinosti i posveenosti tom zadatku. Ve je Gramsci pokazao da apolitini cinizam esto predstavlja samo predkorak pribjegavanju "karizmatskim" figurama koje kao svoj temeljni zalog "autentinosti" nude slogan "ni lijevo ni desno" i ekshibicionistike inscenacije "odlunosti" i "neumornosti". Presudno je, meutim, da je tu rije o simptomu krize legitimacije stranake politike scene. A ta kriza upuuje na iskustvo realnih ogranienja demokratskih mehanizama intervencije odozdo u kljune socio-ekonomske procese.

Oni koji se s prezirom distanciraju od Bandia i onoga to predstavlja, zanemaruju injenicu da Bandi, upravo kada s gledita udbenikih definicija "demokratske normalnosti" ispada karikaturalni eksces, time otkriva neto i o ispraznosti deklarativnih demokratskih ideala u doba "tehnokratskog" konsenzusa o nunosti neoliberalnih strukturnih reformi. No Bandi nije samo oportunistika reakcija na troenje iluzija u domete reprezentativne demokracije, nego i krajnja konzekvenca (toboe post-ideoloke) ideologije meritokracije, sa svim njezinim antidemokratskim implikacijama. Bandi kao politiki fenomen je "morbidni simptom", koji svojim kontradikcijama utjelovljuje kontradikcije reprezentativne demokracije u drutvenom ureenju u kojemu je vei, ekonomski, aspekt drutvenog ivota smjeten s onu stranu svake demokratske intervencije. esto spominjani klijentelizam i korupciju u tom kontekstu treba shvatiti i kao reakciju na anonimno nasilje trinih procesa, u kojima nema apelativne instance koja bi njihove posljedice mogla ublaiti. Klijentelistiki odnosi su ujedno mehanizme personalizirane socijalne zatite u uvjetima u kojima formalne institucije solidarnosti erodiraju. To je i razlog zato korupcijske afere nisu uspjele znaajnije natetiti Bandiu. Neto zaotreno reeno, one mu daju auru onoga "kome se moe obratiti". Bandi to intuitivno zna, i zato se trudi ispuniti svaki zahtjev koji mu se javno (tj. pred kamerama) uputi. Stihijska neprincipijelnost tih manevara u doba evidentne krize toboe svjetonazorski principijelnih politikih opcija, samo povratno potvruje krizu potonjih.