Borba Bonjaka za vjersku i vakufsko-mearifsku (prosvjetnu) autonomiju Nezadovoljstvo Bonjaka poloajem svojih vjersko-prosvjetnih institucija i nakon uspostavljanja Rijaseta

1882. godine imalo je za posljedicu nastajanje Autonomnog pokreta za vjersku i vakufsko-prosvjetnu autonomiju. Sve je krenulo pojavom razliitih vakufskih pitanja. Kada je Privremena vakufska komisija, na traenje Zemaljske vlade, ustupila sarajevska mezarja ehitluke i ekrekinicu za javne parkove, to se protivilo erijatskim propisima i islamskim obiajima, Bonjaci su ustali protiv te odluke i 1886. godine obratili su se jednom predstavkom caru, kojom su traili vakufsku samoupravu. Ovim je oznaen poetak kontinuirane borbe Bonjaka za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Prilikom izrade uredbe o konanom ureenju vakufa 1893. godine, u raspravi opozicija vladinim prijedlozima, koju je vodio mostarski muftija Ali Fehmi ef. Dami, trai potpunu autonomiju u vakufsko-mearifskim poslovima. Drugi razlog nezadovoljstva meu Bonjacima, posebno meu zemljoposjednicima, bili su odnosi u agraru. Brojnim pojedinanim i kolektivnim albama okupacionoj vlasti i sultanu, oni nastoje dokazati da su materijalno oteeni i da time trpi Islamska zajednica i bonjaki narod u cijelosti. U albama se navodi nekoliko osnovnih smetnji njihovom materijalnom poloaju i zahtijeva se voenje vakufskih i mearifskih poslova prepusti Bonjacima, bez mjeanja vlade. (Kalaj) Kallay je odmah predloio caru, da se albe odbiju, jer se plaio da bi svako poputanje zemljoposjednicima, ak u opravdanim sluajevima, moglo izazvati reakciju kemtova, kojih je bilo daleko vie i koji bi dobili podrku srpske arije angairane u borbi za crkveno-kolsku autonomiju. Trei, ini se, bitni razlog bonjakog nezadovoljstva bile su permanentne prozelitistike akcije katolike crkve koja je vodila agresivnu propagandu za pokrtavanje Bonjaka. U takvoj situaciji odrana je 5. maja 1899. godine protestna skuptina mostarskih graana povodom otmice jedne maloljetne muslimanske djevojke od strane asnih sestara. Protestna skuptina je odrana u mostarskoj kiraethani (itaonici), gdje je uz uee preko hiljadu Bonjaka izabran jedan Odbor od 12 lanova sa muftijom Dabiem na elu, koji je okrunom naelniku baronu Benku, podnio zahtjev da se oteta djevojka pronae i vrati svojim roditeljima, te da se obuzda katolika vjerska propaganda koja je u posljednje vrijeme postala isuvie nasrtljiva. Kako se vlasti nisu naroito trudile da pronau ukradenu djevojku, to se Mostarski odbor obratio 13. juna iste godine jednom predstavkom Zemaljskoj vladi, u kojoj je, u strahu za svoj opstanak "preponizno" mole da se djevojka: "pronae i povrati, da se krivci strogo kazne i da se jednom zauvijek ovakvom zulumu na put stane". Odgovor vlasti na ove dvije predstavke sveo se na tvrdnju da je za pokalitoavanje Bonjaka najvie kriv slab vjerski odgoj islamskog naroda u BiH. Ovakvo dranje vlasti izaziva dalje nezadovoljstvo, pa se mostarskom pokretu pridruuju Bonjaci iz cijele Hercegovine. Sada ohrabreni podrkom, lanovi Mostarskog odbora su odluili da tre vakufsku antonomiju za podruje Hercegovine, svoje "ue domovine". Odbor se u oktobru 1899. godine obratio predstavkama Kalaju i caru Franji Josifu, sa nacrtom autonomnog statuta za vakufsko-meafirsku zakladu u Hercegovini. U predstavkama se navodi slab vjerski odgoj muslimana, optuuju mjerodavni faktori, kao to su od strane Vlade imenovani Ulema medlis i Vrhovno vakufsko povjerenitvo. Radi poboljanja vjerskih prilika trai se formiranje Islamskog duhovnog odbora sa vrlo irokim ovlatenjima. Odbor bi pregledao sve vjerske knjige, kako ne bi sadravale neto to se kosi sa propisima islama. U istom bi se smislu pregledale naredbe i propisi Zemaljske vlade, kako se islamske ustanove ne bi vrijeale u javnim zavodima, kolama, zvanjima,

bolnicama i vojsci. Sutinu predstavke ini izraavanje nepovjerenja prema vjerskim i vakufskim organima koje je Vlada imenovala i zahtjev za formiranje autonomnih islamskih institucija sa irokom nadlenou. Vlada je u decembru 1899. godine odbila predstavku i nacrt statuta kao neosnovane. Predstavnici Odbora su obavijeteni 2. februara 1900. godine da je car odbio njihovu predstavku, uz napomenu da e i ubude kao do tada tititi muslimanske vjerske ustanove i interese. U aprilu iste godine Vlada je smijenila muftiju Dabia, zatvorila mostarsku kiraethanu kao mjesto okupljanja bonjake opozicije, a jednog sekretara Serifa Arnautovia otpustila iz opinske slube. Ove mjere, posebno smjenjivanje Dabia, imale su za Vladu neoekivane i neugodne reakcije. Nezadovoljstvo bonjakog naroda proirilo se na cijelu Bosnu, u kojoj je Travnik postao sredite opozicije. Vladin pokuaj prikupljanja pismenih izjava lojalnosti naiao je na slab odziv. Takoer je propao pokuaj da se sprijei irenje Pokreta na selo. irenjem Pokreta na cijelu BiH dolazi do njegovog politikog povezivanja sa Srpskim autonomnim pokretom. U proljee 1900. godine bonjaka deputacija Pokreta koristi priliku zajednikog zasjedanja austrougarskog Parlamenta za svoju akciju. Najvei politiki efekat boravka delegacije u Budimpeti bilo je povezivanje Pokreta sa maarskim opozicionim poslanicima koji su u cilju ruenja Kalaja postavili u ugarskom parlamentu interpelaciju u vezi sa bosansko-muslimanskim prilikama. To je prisililo Vladu i Kalaja da poetkom februara 1901. godine povedu pregovore sa Dabievim Odborom. U iscrpljujuim pregovorima postignuta je saglasnost skoro u svim pitanjima, osim u etiri kljune take izbora i sastava Ulema medlisa, naina postavljanja i imenovanja reisul-uleme i muftije, nadlenosti istambulskog meihata i davanja menure reisul-ulemi, te visine dravne subvencije. Nakon neuspjeha da se pregovori obnove, muftija Dabi je krajem januara 1902. godine sa jo petericom lanova otiao u Istanbul da kod najviih islamskih foruma trae savjet i upustva u pitanju vjerske i vakufskomearifske autonmije. Vlada je to iskoristila i 4. marta 1902. godine proglasila Dabia neovlatenim i sefenikom zabranivi mu povratak u zemlju pod prijetnjom zatvorske kazne i ponovnog protjerivanja. U BiH je pootrena policijska represija praena valom seobe Bonjaka u Tursku. Prije Dabievog odlaska u Istanbul srpska strana je nastojala da saradnji sa Bonjacima nametne institucionalni okvir zakljuivanjem jednog nacionalno-politikog ugovora o meusobnom savezu. U tu svrhu je u augustu 1901. godine odran tajni sastanak izmeu dvije strane koje su predvodili Dabi i Jeftanovi u Kiseljaku. Poslije odlaska Dabia Bonjake su zastupali Ali beg Firdus i Bakir beg Tuzli. Srbi su ponudili nacrt ugovora o politikoj saradnji u 25 lanova u kome su na prvom mjestu traili politiku autonomiju za BiH pod sultanovim suverenitetom. Na elu vlasti u BiH nalazio bi se guverner imenovan od Porte, naizmjenino jedan Bonjak i jedan pravoslavni (Srbin). Zbog nesaglasnosti oko agrarnog pitanja, naziva jezika (da bude samo srpski) i zahtjeva da pismo bude samo irilica, Bonjaci nisu nikada potpisali Ugovor. Odlaskom Dabia Pokret za autonomiju je utihnuo, pa je novi ministar finansija Burian to iskoristio i krajem 1904. godine popunjava upranjena mjesta u Ulema medlisu i Vakufskoj direkcij lojalnim ljudima i imenuje nove lanove Zemaljskog vakufskog povjerenstva. Ovo je Povjerenstvo u martu 1905. godine donijelo odluku da se za izdravanje islamskih kola propie 5% prireza na neposredni porez. Odgovor naroda je bio ni pare bez vakufsko-mearifske autonomije. To ohrabruje voe Pokreta koji su ostali u zemlji, pa su 24. aprila 1905. godine predali predstavku ministru Burianu, kojom trae ukidanje vanrednih policijskih mjera u odnosu na Bonjake kojima se vrijea

sloboda kretanja i rada, dozvolu povratka u domovinu onima koji su proglaeni neovlatenim iseljenicima, putanje interniranih na slobodu, ime bi se islamskom narodu omoguilo da preko svojih zastupnika pristupi konanom ureenju svoje vakufskomearifske autonomije. Sada se aktivira veleposjednika grupa i u cilju agrarnih reformi preuzima 1906. godine od Dabia u Istanbulu dokumente i punomoja za nastavak autonomne borbe i stavlja se na elo Pokreta. To je primljeno sa simpatijama u svim bonjakim krugovima, a stigla je i otvorena podrka i Zemaljskog vakufskog povjerenstva. U takvoj situaciji ministar Burian nema drugog izbora do nastavka pregovora sa bonjakom opozicijom tamo gdje su 1901./1902. godine prekinuli. On u tom smislu daje izjavu u Delegacijama iz koje se moglo zakljuiti da e u spornom pitanju Meihata izai u susret muslimanskim zahtjevima - priznavanjem halifi (sultanu), odnosno ejhul-islamu vjerske jurisdikcije nad Bonjacima. Pitanje vakufsko-mearifske autonomije moe se rijeiti poto se Bonjaci prethodno sloe u pogledu svojih zahtjeva i svojih zastupnika. Oba ova zahtjeva Autonomni pokret je brzo ispunio provoenjem stranake organizacije i isticanjem njezinog programa. Na pismeni poziv Ali bega Firdusa odran je krajem 1906. godine u Slavonskom Brodu sastanak bonjakih prvaka iz cijele Bosne i Hercegovine, na kojem je utemeljena Muslimanska narodna organizacija (MNO). U programu usvojenom na istom skupu u prvi plan su stavljeni agrarni zahtjevi zemljoposjednika, a zatim dolazi cjelokupni korpus vjerskih i vakufsko-mearifskih pitanja. Poetkom 1907. godine obavljeni su izbori u cijeloj Bosni i Hercegovini na kojima je uestvovalo preko 130.000 odraslih Bonjaka. U svim mjestima gdje ive Bonjaci izabrani su milletski odbori MNO, koji su poslali svoje delegate na Prvu stranaku skuptinu odranu u Budimpeti 11. marta 1907. godine. Tu je preko 100 delegata jednoduno odobrilo sve odluke sa skupa u Slavonskom Brodu, te potvrdilo izbor Egezekutivnog odbora od 18 lanova na elu sa Ali begom Firdusom i kojima je povjereno da u svim pitanjima zastupaju muslimanski narod Bosne i Hercegovine. Egzekutivni odbor je nastavio autonomnu borbu pisanjem memoranduma, dugim pregovorima sa Zemaljskom vladom i slanjem deputacija u Be i Istanbul. Sve je to okonano tek poslije aneksije i smirivanja aneksione krize poetkom 1909. godine, kada je pitanje vjerske autonomije Bonjaka u Bosni i Hercegovini izgubilo dravno-pravni znaaj za Austro-Ugarsku. Tako je konano 15. aprila 1909. godine ozakonjen tatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini, koji je 1. maja iste godine stupio na snagu. Time su ostvareni desetogodinji napori Bonjaka za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Pouzdano se moe kazati da je u pozadini za autonomiju, kako Bonjaka tako i Srba, bila borba za politiku autonomiju Bosne i Hercegovine, koja je Bonjacima bila trajni cilj, a Srbima tek jedno prijelazno rjeenje i usputna stanica do pripajanja Srbiji. Zato, kratkorono gledano, borba Bonjaka za autonomiju bila je korisna, a strateki posmatrano to je njihova prva velika zabluda u 20. stoljeu na putu u veliku Srbiju. Mada su imali najiskrenije i najpotenije namjere taj put je Bonjake vodio u vlastitu tetu na korist Srbije.