You are on page 1of 8

Ratovi i naoruanje u Ilira

Ratovi izmeu ilirksih plemena u predrimsko doba su bili vrlo esti. Ti sukobi su izbijali zbog zemlje panjaka, rudonosnih podruja, slanih izvora i dr. Rimljani su vleto iskoritavali talve sukobe. Pretpostavlja se da su Iliri u starije doba, moda do 4. st. p.n.e. imali vojne formacije koje se nisu razlikovale od makedonske falange. Slino kao i rimske kohorte bile su te jedinice sposobne za samostalne operacije, pa su zato imale mnoge prednosti nad falangom. Takve ilirske taktike jedinice, sposobne za brze i iznenadne akcije, ubrzo su se pokazale superiornijima i od grkih taktikih jedinica, pa su upravo u to doba iznijeli nekoliko sjajnih pobjeda nad Grcima. Na moru su Iliri razvili koncepciju napada koja se takoer nije mnogo razlikovala od partizanskog naina ratovanja. Koristedi se sjajnim mogudnostima za iznenadne napade Iliri su razvili taktiku koja ih je uinila gospodarima Jadrana za dugi niz stoljeda. Meutim njihovi relativno mali brodovi su u direktnim sukobima sa tekim grkim i rimskim ratnim brodovima redovito bili poraeni. ORUJE Antiki pisci koji su detaljno opisali ratove protiv Ilira rijetko spominju oruje koji su Iliri upotrebljavali, vjerovatno jer se naoruanje ilirskih vojnika nije bitno razlikovalo od naoruanja njihovih neprijatelja. Od pisanih izvora najznaajniji je od rim. pjesnika Enija (Quintus Ennius), koji u svom djelu "Annales" spominje ilirska oruja. Sika (Sica) je identificirana kao zakrivljeni bode ili kratki ma, koji u osnovi odgovara grkom kraktom jednosjenom mau nazvanu mahajra. Premda je mali zakrivljeni ma bio u mlaem eljeznom odbu poznat u panjolskoj, Italiji, Maloj Aziji, Rimljani su smatrali su ga upravo Iliri i Traani izmislili. U Rimu su kratki krivi ma smatrali tipino ilirskim orujem . Drugo oruje koje Enije pripisuje Ilirima sibyna (ili sigyna) je zapravo dugako eljezno koplje arheoloki obilato dokumentirano u svim ilirskim krajevima, posebno u nekropolama u Bosni. Od drugih ofenzivnih oruja Iliri poznaju bojni no (dug 20-30 cm), koji je mogao biti upotrebljen u kudanstvu, ali i u ratne svrhe, zatim bojna sjekira, luk i strijela i ma. Ma su Iliri poznavali od najstarijih vremena. Mnotvo razliitih tipova pokazuje da su ih Iliri esto uvozili iz susjednih krajeva, ali i da su ih u nekim krajevima sami proizvodili i razvijali tipove karakteristine za pojedine krajeve u kojima su nastali. Kao i drugo oruje, maevi se najede nalaze u grobovima ratnika. Ma u gropu poginulog ili umrlog ratnika ne slui vie pokojniku onako kao to je sluio dok je bio iv, pa je vjerovatno s tim u vezi obiaj da se ma prije nego to se stavi u grob lomi na komade, odnosno savija se nekoliko puta, kao to to rade u mlae eljezno doba Kelti. U mlae eljezno doba na ilirsko tlo Kelti donose svoje dugake eljezne dvosjekle maeve, ali njihova je upotreba ograniena na podruja gdje su ivjeli Kelti. Obrambeno ilirsko oruje ukljuuje bogat inventar predmeta. Tu su najprije titovi. Oni se upotrebljavaju ved krajem bronanog doba ali o njima malo znamo sve do posljednjih stoljeda starijeg eljeznog doba, kada se titovi vie ne prave samo od drva i koe ved dobivaju u sredini metalni okov (umbo). titovi to ih Iliri nose su najede okrugli, ali se ponegdje u istonoalpskom kulturnom krugu i u Japoda pojavljuje i ovalni tip.

Postoji miljenje da tit okrugla oblika sa koncentrinim polukrunicama uz rubove ne mora biti makedonski, jer je motiv koncentrinog kruga poznat Makedoncima i Ilirima i prema tome ne mora nuno biti makedonskog podrijetla. U prilog ovoj tezi govori sadraj prikazan na jednoj pozladenoj ukrasnoj ploici iz helenistikog doba to je otkrivena u Graditu nedaleko od Pogradeca u Albaniji. Na njoj vidimo borbu Ilira i Makedonaca, gdje Iliri nose okrugle titove kao i makedonski vojnici , a jedina razlika meu titovima je broj ukrasa u obliku koncentrinih polukrugova na njima: ilirski imaju po 4, a makedonski po 5 takvih ukrasa.Iz tog prikaza je jasno da su i Iliri poznavali okrugli tit slian makedonskom. Slian ilirskom ovalnom titu u sjevernim krajevima bio je onaj to su ga u te krajeve donjeli Kelti. Osim eljeznih okova nita se drugo nije sauvalo od keltskih titova, no poznato je da su bila duguljasta oblika, da su bili napravljeno od drveta i da su u sredini imali eljezni okov. Rijetka je pojava oklopa u naoruanju ilirskog vojnika. Pravi oklop napravljen od bronanog lima poznat je u prapovijesno doba jedino Ilirima u istonoalpskom kulturnom krugu. Dosada su otkrivena samo 3 primjerka: u Novom Mestu, Stini-Vrpolju i t. Vidu pri Stini. Svi potiu iz vremena prije 500. god. p.n.e. Sudedi prema arheolokim nalazima velika vedina ilirskih ratnika nije nosila metalne oklope. Vaniji lanovi vojne aristokracije (poput one na Glasincu) nosili su najvjerovatnije samo prsluke od debelog sukna ili koe opivene bronanim tokama. U VII st. p.n.e. kao dio naoruanja ilirskog ratnika pojavljuju se bronane potkoljenice (knemide). One se najprije javljaju u junim krajevima i na Glasincu. Primjerci otkriveni u kneevskom grobu na Glasincu su zanimljivi zbog raskone ornamentike, koja je izvedena na vanjskoj strani izvedena tehnikom iskucavanja i urezivanja. To su shematizirani prikazo brodova, krugovi i motiv triquertuma (trokrake svastike). Bronane potkoljenice sve do rimskog doba vrlo rijetko upotrebljava u tim krajevima, a nose ih samo najbogatiji ratnici. U naoruanju bogatih ratnika ulazi, po prilici u isto doba kad i potkoljenice, takoer i bronani ljem. Zbog vanosti ljem se relativno esto javlja u ilirskim grobovima. Jo od VII st. p.n.e. bronani se ljemovi proizvode u istonoalpskom kulturnom krugu. Prvobitno se javlja ljem konina oblika, koji se tipoloki nadovezuje na one iz kulture pepeonih ara. Kasnije se na tom prostoru javlja marjetski tip ljema (nazvan po mjestu marjeta kod Novog Mesta), vrlo rustine izradbe, slian kalotastim kapama u Japoda. Kostur ljema bio je napravljen od iblja i oblijepljen ilovaom. Na tako napravljenom ljemu privrdivale su se zakovicama bronane okrugle ploe. Na istom prostoru razvija se dalje bronani ljem sa irokim obodom i sa dva rebra na kaloti. Na obod sa zakovicama se privrdivao irok pojas od koe koji je titio ratnikov vrat. Prema Grabovcu taj tip ljema bio je u upotrebi u VI st. p.n.e. Potkraj starijeg i poetkom mlaed eljeznog doba (V-IV st p.n.e.) pod izravnim uticajem etrurskoitalskog ljema pojavljuje se ljem tzv. negovskog tipa (nazvan po mjestu Negova u Slovenskim Goricama). ljemovi na Glasincu se pojavljuju u VI st. p.n.e. kao uvoz, a u to doba na podruju juno od Save pojavljuje se vrlo znaajan ljem koji se moe smatrati karakteristinim za Ilire. To je ljem sa dvije paragnatide i s kvadratinim otvorom sprijeda, kalota je ojaana sa dva plastina rebra, a na elu je se nalazi zakovica to je sluila za uvrdivanje perjanice. Prema jednoj tezi ovaj tip ljema potie iz Grke sa kasnijem ilirskim uzorm, prema drugoj da se javlja provinijencija ovog ljema, a prema tredoj da se u Ilira pojavio kao orginalni ilirski produkt u VIII st p.n.e. i zadrao se do II st. p.n.e.

Korintski ljem iz Arareve gomile na Glasincu, etrurski ljem iz gradine ungar kod Cazina, etrurski ljem iz Vrankamena kod Krupe su naljepi primjerci ljemova strane provinijencije na ilirskom tlu. Od VI. st. p.n.e. pa sve do rimske okupacije Iliri nisu prestali uvoziti ljemove iz Grke i Italije.

RATNI BRODOVI Primorski Iliri su bili vrlo vjeti pomorci i vrlo vjeti graditelji brodova. Iliri su poznavali nekoliko vrsta brodova. Najvie znamo o ratnom brodu to su ga gradili Liburni, po kojima je taj brod dobio naziv liburna, odnosno liburnica navics. To su bili lagani brzi brodovi velikih manevarskih sposobnosti, idealni za gusarske akcije protiv glomaznih grkih i italskih trgovakih brodova. Rimljani su brzo uoili prednost ovog broda, te poslije pobjede Oktavijana nad flotom Antonija i Kleopatre u bici kod Akcija 31. god. p.n.e., ukljuili u sastav svoje ratne mornarice. O izgledu liburne u sastavu rimske flote zna se mnogo, meutim kako je taj brod izgledao u predrimsko doba samo se nagaa. Otkridem jednog broda 1966. i drugog 1982 u uvali kraj Zatona pokraj Nina ustanovljeno je da su pravljeni tehnikom ivanja, koji su spominjali rimski pisci: leksikograf Marko Verije Flak ( u djelu "O znaenju rijei") i gramatiar Seksto Pompej Fest. Otkriveni brodovi su dugaki od 8 do 9 m i imali su jedan, odnosno 2 jarbola. Radiokarbonskom analzimo drvo se moe datirati u III i II st. p.n.e. a na osnovu nalaza da su potopljeni 200 do 300 godina kasnije u rimsko doba. Zasada su to jedini arheoloki ostaci ilirskih brodova. Najstariji prikazi brodova se mogu pronadi ugravirani na bronanim knemidama na lokalitetu Ilijak na Glasincu. Ugravirani brodovi imaju pulenu na pramcu u obliku ivotinje (konja) koja podsjeda na pulene brodova ucrtanih na kamenoj steli iz Novilare kod Pesara u Italiji. Ta stela prikazuje bitku izmeu 2 broda: jedan koji oito pripada domadim stanovnicima i drugi koji pripada njihovim neprijateljima - Ilirima. Najvedi broj prikaza ilirskih prodva imamo na novcima Skodre i Lissosa, plemena Daorsa i ilirskog kralja Gencija, plemena Labeata. Novac se moe datirati u III i II st p.n.e.

DUHOVNI IVOT

Iliri ive u vrlo razliitim drutveno-politikim prilikama, ive u razliitim klimatskim podnebljima, u blizini razliitih susjednih kultura koje razliito utiu na umjetnost, religiju, jezik i druge strane duhovnog ivota. Ilirska kultura je izrasla na vrlo razliitim kulturnim osnovama, koje su umnogome uvjetovale razvitak ilirske kulture u pojedinim krajevima. Iliri nisu nikada imali jednu jedinstvenu, u duhovnom pogledu konzistentnu i zrelu kulturu, kulturu koja bi imala toliko njoj svojstvenih elemenata da bi kao cjelina bila raspoznatljiva meu drugim onovremenskim kulturama. Nemogudnost da se na tako velikom prostoru stvori jedna vrsta panilirska politika organizacija umnogome je umanjila priliku da se u ilirskih plemena stvori osjedaj pripadnosti jednom natplemenskom nacionalnom bidu. RELIGIJA Sve do rimske okupacije najbrojniji su oni ostaci koji se odnose na religioznu simboliku. Velik broj privjesaka sa simbolikim znaenjem prua bogatu grau za prouavanje malo poznatog duhovnog svijeta prapovijesnih Ilira. Upravo nam ti sitni privjesci i grafiki prikazi pojedinih simbola na glinenim ili metalnim predmetima otkrivaju vrlo zanimljive pojedinosti iz duhovnog ivota u pojedinim ilirskom podrujima kao i podrijetlo pojedinih skupina simbola. Sistematiziranjem simbola koji su dosad identificirani na ilirskom tlu dolo se do spoznaje da je pri formiranju religioznog svijeta Ilira sudjelovalo nekoliko vanih kulturno-etnikih kompleksa. Znaajan je kult Velike Majke, odnosno kult plodnosti, koji je odluujude sudjelovao pri formiranju duhovnog ivota Ilira. Manje vani religiozni simboli to su stigli na Zapadni Balkan iz kretsko-mikenskog kulturnog kruga tijekom bronanog doba su konsekrativni rogovi, dvostruka sjekira -labrys, posmrtne maske i dr. U krajevima koji nisu potpali pod potpun utjecaj romanizacije tradicionalna ilirska religija i ilirski religiozni simboli ive uporedo sa simbolima i religijama to su ih donjele rimske legije i doseljenici iz drugih dijelova Carstva. U unutranjosti zemlje, iako su vremenom prihvatili mnoge religiozne simbole okupatora, Iliri su uvali svoje, pa de ilirski simboli odoljeti vremenu i nadivjeti u vjerovanjima kasnijih naroda na Balkanu pa i samo Rimsko Carstvo. Glavni objekt kulta Ilira u prapovijesno doba je bilo Sunce. Privjesci u obliku koncentrinih krugova, isti motiv isklesan na knemidama, na metalnim kopama, kamenim spomenicima i dr. govore o rairenosti tog kulta. Suneva laa nosi Sunev disk po nebeskom svodu, zmija kao simbol plodnosti i uvar kudnog ognjita je povezana sa solarnim kultom, jelen kao rtvena ivotinja simbol je Sunca, konj koji vue kolica podsjeda na konje koje vuku Faetontova kola po nebeskom svodu, barske ptice itd. Najizrazitije je kult Sunca bio razvijen u sjevernim ilirskim zemljama dok u junim krajevima dominira kult zmije. Zmija je na Balkanu vrlo stara kultna ivotinja koja se pojavljuje ved u neolitu ali joj je znaenje poraslo sa Ilirima na ovom prostoru. Kao totem ilirskog roda ima sredinju ulogu u mitolokom i religijskom sustavu junih Ilira. Zmija se pojavljuje kao uvarica ognjita, kao simbol plodnosti, htoniko boanstvo, apotropejska ivotinja, totem, demon voda itd.

Mnoge predmete za koje se vjerovalo da donese sredu i tite vlasnika od opasnosti, bolesti i zla, vjeali su Iliri kao amulete oko vrata. O ilirskim boanstvima saznajemo sa spomenika iz rimskog vremena. Iliri su kao i mnogi drugi narodi koji su doli u sastav Rimskog Carstva identficirali svoja narodna boanstva s pojedinim boanstvima iz rimskog panteona prilagoujudi svoju staru religiju novonastaloj situaciji. Pojedina imena ilirskih boanstava se na rimskim spomenicima pojavljuju samo u odreenim krajevima a ne na cijelom ilirskom teritoriju. TOTEMIZAM O totemizmu Ilira se moe govoriti samo gotovo samo na osnovi imena pojedinih plemena, gradova i ljudi koja se mogu etimoloki izvesti iz imena ivotinja ili biljaka. Na osnovu toga se moe zakljuiti koja su plemena uivala posebnu zatitu ivotinja ili biljaka. Samo ime Ilir vezano je za totemsku ivotinju - zmiju. Enhelejci se dovede u vezi sa jeguljama, Taulanci sa lastavicama, Dalmati sa ovcama, Dardanci sa krukom. LIKOVNA UMJETNOST Ilirska umjetnost u prvim stoljedima starijeg eljeznog doba razvija dalje geometrijski stil. Koncentrini krugovi, kombinacija trokuta, rombova, izlomljenih linija su najedi motivi to se pojavljuju na metalnim i rjee keramikim predmetima. U VII i VI st p.n.e. stara geometrijska umjetnost gubi svoj primat iako nede prestati imati vanu ulogu sve do rimske okupacije pa ak i kasnije do srednjeg vijeka. Snana duhovna i politika ekspanzija Grka u VI st pne se preklapa sa promjenama unutar ilirskog drutva (stvarenje jake domade plemenske aristokracije) pa se pojavljuju niz novih fenomena unutar ilirskog drutva, a samim time i na polju likovne umjetnosti. Jedna od najznaajnijih posljedica tog dodira je pojava toreutske, odnosno situlske umjetnosti u sjevernim ilirskim krajevima od 600 god. pne do 4 st pne. Na bronanim situlama, pojasnim kopama su prikazani scene iz svakodnevnog ivota (pretpostavka: ne iz sredine ilirskog drutva - teza putujudih majstora) Likovni prikazi na petnaestak kamenih spomenika (urnama) - domada interpretacija situlske umjetnosti i kult pokojnika. Umjetniki proizvodi Japoda su bronani stilizirani antropomorfni privjesci iz nekprola, razne aplikacije u obliku konjske glave i zmije na fibulama i pektoralima, aplikacije u ljudskom obliku itd. Pod utjecajem grko-etrurskog svijeta i Venata u Istri su se razvili najmonumentalniji spomenici na ilirskom tlu: kameni kipovi gotovo naravne veliine to prikazuju domada boanstava. Najzanimljivija je figura gole ene sa djetetom u naruju - kip plodnosti. U nefigurativnoj umjetnosti javlja se skupina glinenih ljudskih i ivotinjskih figurica pronaenih u unutranjosti. Njihova prisutnost na mnogim lokalitetima (najvie na Ripu kod Bihada) se tumai kao posljedni ostatak neoneolitske idoloplastike koja je u Podunavlju i na Balkanu imala svoje sredite.

S rimskom okupacijom ilirska umjetnost doivljava duboki preobraaj. Dok kasnije zbog slabljenja sredinje rimske vlasti i grko rimske kulture dovelo je do sve vede ilirizacije rimske kulture i stvaranje kontaminirane rimsko-ilirske umjetnosti. Iliri su u to doba klesali likove na nadgrobnim stelama i votivnim spomenicima. Navale barbara i nove politike prilike dovele su do prekida daljnjeg razvoja ilirske umjetnosti. POKOPAVANJE MRTVACA, POGREBNI OBIAJI, KULT POKOJNIKA Kod Ilira postoji velika raznolikost ritusa pokopavanja, ne samo izmeu raznih regija ved i unutar pojedinih regija, pa i unutar jedne nekropole. Najedi nain pokovanja mrtvaca u vedine ilirskih plemena je pokopavanje pod humkom (gromila, tumulus). Humak se obino dizao nad jednim grobom, ali vremenom pokraj sredinjeg groba su se pokapali i drugi pokojnici, obino pripadnici njegovog roda. to je pokojnik imao vedi drutveni poloaj tijekom ivota to mu je humak bio vedi. Tumulusi velikih dimenzija bili su podignuti samo najznaajnijim lanovima plemena, pa zbog toga i zbog bogatstva priloga u njima su nazvani "kneevskim". Najpoznaitiji kneevski tumuli: na Glasincu, u Stini kod Ljubljane, kod Trebenita, u Novom Mestu. U krakim krajevima humci su preteito napravljeni od sitnog kamenja pomijeanog sa zemljom. Tamo gdje nije bilo kamenja nabacivala se samo zemlja. Na ilirksom tlu susredemo niz drugih vrsta grobova, ak se u istim nekropolama mijeaju razliiti naini pokapanja. U sojenikom naselju Donja Dolina nalazimo istovremeno 3 vrste grobova: - u samom naselju ispod podnica kuda pokopavali su mrtvace u drvenim sanducima, pokopavanje ispod kuda je imalo dublje znaenje, mrtvi lan roda (najvieniji lanovi roda) je ostajao u kudi i tittio ukudane - ostali mrtvaci su se pokopavali izvan naselja, u nekropoli, tako to su polagani izravno na zemlju i pokrivani zemljom - ili su spaljivani a njihov pepeo stavljan u urne Vrlo lijepo izraena okrugla ognjita od peene zemlje sa vanjske strane ukraeni meandrima i svastikama je D. Truhelka povezao sa kultom lara - rodonaelnika i zatitnika kude i obitelji na ilirskom tlu u rimsko doba. U primorskom pojasu dugo se zadrao obiaj pokopavanja mrtvaca u skrvenom poloaju. Ritus spaljivanja se u mnogim krajevima javio uporedo sa ritusom pokopavanja. Za starije doba se moe redi da u sjevernim krajevima pretee incineracija, a u junim inhumacija. Stari nain spaljivanja mrtvaca i polaganje izravno u grob nagorjelih kostiju i pepela, a ne u urne suvao se u ilirksim krajevima sve do 3 st. U rimsko doba na teritoriju Liburna razvija se karakteristian nadgrobni spomenik valjkasta oblika s koninim zavretkom na gornjem dijelu. Vjeruje se da ovaj oblik reproducira prastari oblik kamene ilirske kude. Istaknute lanove svoje zajednice Iliri su tovali kao heroje. Heroizirani pokojnik je uivao posebno potovanje Ilira. U sluaju opasnosti on de posredovati i za njih se zauzimati kod besmrtnih bogova na drugome svijetu. Zato su im uz odreene rituale prinosili rtve. Takoer u kultu heroiziranih pokojnika su se podizali kenotafi, tj grobovi bez pokojnika, koji su se

dizali u ast onih koji su poginuli u tuini. U te grobove stavljali su bogat inventar oruja i drugih predmeta. Postojalo je i vjerovanje o zmiji kao uvarici groba (prikazi zmije na kamenim urnama iz Jezerina i Ripa kod Bihada). Prikazi zmija na ulazu u kudu ih - uvarice kude - kudarice. GLAZBA Za jedan isntrument siring (syrinx) se moe prilino sigurno tvrditi da je opdepoznat na cijelom ilirskom teritoriju. prikaz tog viecijevnog instrumenta pojavljuje se na situli iz Vaa, 5st. pne. Na rimskim spomenicima siringa je redovit atribut boanstva uma i panjaka Silvana, odnosno njegovog ilirskog pandana Vidasusa. Siringa je na tim prikazima sastavljena od 5,6 ili 7 cijevi razliite duine. Iliri su poznavali jo jedan duhaki instrument (sa reljefa iz Zaostroga) - tip ilirske frule. Pjevanje epskih pjesama uz gusle ima svoje duboke korijene u pjevanju ilirskih rapsoda o herojskim djelima predaka. PLESOVI Na urni iz Ripa je urezan crte koji prikazuje povorku od 5 ena koje se dre za ruke. To je najstariji prikaz jednog plesa i to pogrebnog na ilirskom tlu. Brojni drugi prikazi plesaa na prapovijesnim i rimskim spoemicima posvjedouju vanost plesa u ivotu Ilira. Jedan ples koji je posve sauvao sve elemente prapovijesnog plesa plee se i danas u sjeveroistonoj Albaniji. To je ratniki ples s maevima koji se izvodi u jednostavnom ritmu koraka i zveckanja oruja bez glazbene pratnje. PISMENOST Postoje 3 natpisa za koje se vjeruju da svjedoe o naporima pojedinca da se slue pismom. Prvi natpis nalazi se na barbarskom novcu iz II st pne koji je pronaen u Podunavlju, a najvie u selu Ribnjaka kod Bjelovara. Radi se o legendi napisanoj slovima sjevernoetrurskog alfabeta koji se sastoji samo od jedne rijei - imena lokalnog vladara Sosthensa. Na lokalitetu Pod kod Bugojna je pornaena keramika posuda iz 6 st pne., oko ijeg gornjeg ruba se nalaze ucrtani neki znakovi. B. ovid je vidio u tim znakovima slova pisana grkim alfabetom pretklasinog doba. Dok alabaid nije sigurna uopte da je to natpis, a ako jest sigurna je da nije napisan na ilirskom jeziku. U rijetke ilirske epigrafike spomenike koje bismo mogli oznaiti kao poetke ilirske pismenosti uvrstio je D. Rendi-Mioevid natpis iz Grabetice kod ibenika. Ovaj usamljeni, i ne ba uspjean, pokuaj prilagoavanja latinske abecede domadim potrebama, pisan je na latinskom a ne na ilirskom jeziku. JEZIK Vrlo malo se zna o jeziku Ilira. Do danas se nije sauvao ni jedan tekst u djelima antikih pisaca ili na kamenim spomenicima. Zabiljeeno je samo par rijei kao ilirske. Sabaium (sabaia) je rije koju su Iliri koristil da oznae pide od jema. Najvie o jeziku se moe saznati iz osobnih imena, imena plemena i geografskih naziva. Neka ilrska imena sauvala su se u albasnkom jeziku i to omoguduje otkrivanje znaenje tih imena. Pojedina imena, odnosno skupine imena, pojavljuju se samo u odreenim prostorima i da treba

raunati ne samo sa jednom jedinstvenom ilirskom antroponimijom ved sa nekoliko njih koje se meusobno razlikuju. Filolog R. Katiid je ustanovio da postoje bar 4 jasno definisana imenska podruja: jugoistono, dalmatsko-panonsko, sjevernojadransko i noriko, a da unutar njih postoje i niz potpodruja. Ovo ostavlja pitanje jesu li Iliri govorili jednim jedinstvenim jezikom ili nizom razliith jezika? Ilirski jezik nije izumro u vrijeme dugotrajne rimske vladavine i da se sauvao u izmijenjenom obliku u dananjem albanskom jeziku.