Sie sind auf Seite 1von 12

SreÊko M. D aja

TRI KULTURNO-POLITI»KE SASTAVNICE BOSNE I HERCEGOVINE I MODERNA HISTORIOGRAFIJA

U suvremenoj Bosni i Hercegovini ûive tri naroda ñ Boönja- ci, Hrvati i Srbi ñ koji joö nisu naöli stabilan model modernog po- litičkog suûivota. Za oûivotvorenje takvog modela jedan od ele- mentarnih preduvjeta jest korektno elaboriranje geneze ove bo- sanskohercegovačke kulturno-političke trijade. To je jedan od eminentnih zadataka bosanskohercegovačke historiografije, od- nosno historiografije o Bosni i Hercegovini. Kako se na tom planu ponaöala dosadaönja bosanskoherce- govačka historiografija? Na to pitanje Mustafa Imamović, autor u boönjačkoj javnosti zapaûene knjige Historija Boönjaka (prvo izdanje 1997; drugo 1998; treće u pripremi), u interviewu objav- ljenom u sarajevskim Danima (br. 195 od 2. oûujka 2001, str. 9- 11, 41) dao je neuobičajeno otvoren i, kako za politiku tako i za znanost, deprimirajući odgovor. Citiram:

Ako je moja knjiga zaista stvorila mit o Boönjacima, onda drûim

Mislim da je i vama jasno, a i mnogim

čitaocima, da je snaga argumenta u historijsko-političkim raspra- vama obezvrijeđena joö osamdesetih godina, pa moûda i prije. Is- tovremeno, mi imamo situaciju, da su srpska i hrvatska histori- ografija, davno, joö u 19. stoljeću, sa intenziviranjem u sedamde- setim i osamdesetim godinama 20. stoljeća, Bosnu proglasile srp- skom, odnosno hrvatskom. Dakle, proglasile su je svojom. Ja ne vjerujem da se i danas i na srpskoj i na hrvatskoj strani odustalo od Bosne kao podru čja njihove velikodrûavne avanture. Te tradi- cionalne historije u srpskoj i hrvatskoj historiografiji mogu se osporiti argumentima, ali za argumente niko ne mari. Na jedan takav mit moûda je trebalo odgovoriti jednom ovakvom knjigom.

da mi je to

TRI KULTURNO-POLITI»KE SASTAVNICE BOSNE I HERCEGOVINE

49

Kada čitate srpske i hrvatske historije Bosne, argumentima ne mo- ûete raspravljati s njihovim autorima ili s onima koji te knjige uzi- maju kao izvor nekog saznanja. Moûete u to vjerovati ili to osta- viti. Prema tome, ja sam osjetio da je i Boönjacima, a i Bosni [sic!], potrebna jedna takva interpretacija i jedan takav pristup historiji. Otvoreno mogu kazati za Historiju Boönjaka da svako ko je proči- ta moûe smatrati da je to öto piöe istinito, a i ne mora. (Str. 9)

Dakako, Imamovićeva teza, da se u historiografiji na ovakav način îklin izbija klinomî, tj. da na jedan povijesni mit treba od- govoriti drugim povijesnim mitom, neprihvatljiva je kako s moral- nog tako i sa znanstvenog stajaliöta. Ipak time problem nije rijeöen. On za povjesničare zapravo tek počinje. Nameće se naime pitanje:

do koje mjere Imamović ipak ima pravo, odnosno öto se događalo i događa u suvremenoj bosanskohercegovačkoj historiografiji? Kako je u stručnim krugovima poznato, moderna historio- grafija 1 datira od 19. stoljeća i stoji u uskoj svezi s modernim nacionalnim i socijalnim pokretima, koji su također počeli izra- njati iz povijesnog kontinuuma u spomenutom stoljeću. S obzi- rom na sadrûajni interes, ideoloöku usmjerenost te metodoloöki postupak, dosadaönja historiografija o Bosni i Hercegovini moûe se razvrstati u tri skupine: a) nacionalnu/nacionalističku; b) mark- sističku i c) historiografiju kritičkog diskursa ili, pojednostavlje- no rečeno, diskurzivnu. Konsenzus me đ u njima je neupitan samo u jednoj stvari, naime u periodizaciji povijesti Bosne na: a) bosansko srednjovje- kovlje, b) osmansko razdoblje, c) austrougarsko razdoblje i d) ju- goslavensko razdoblje s cezurom drugog svjetskog rata. Dakako, kad je riječ o ovome konsenzusu, u pitanju je samo zajedničko vanjsko nazivlje ili kataloöko etiketiranje pojedinih razdoblja. Vrednovanja, politički i ideoloöki interesi te metodički postupci su viöe ili manje različiti. a) Nacionalni/nacionalistički pristup povijesti gleda naciju kao primordijalnu i kvazi vječnu kategoriju. Nacija kao primor- dijalna kategorija izvire iz mitskih daljina proölosti i kreće se kroz povijesni kontinuum kao čvrst i zatvoren sustav. Tako je na- primjer na hrvatskoj strani hercegova čki franjevac i povjesničar

50

SreÊko M. D aja

fra Dominik Mandić (1889-1973) 2 elaborirao povijest Hrvata kao povijest naroda, koji je doöao u svoju danaönju postojbinu već oformljen takoreći kao jedna putujuća drûava. U povijesnim lo- movima taj je narod pao pod stoljetnu vlast tuđinskih reûima, zbog čega je pretrpio znatne ötete. U moderno doba doölo je do kulturnog i političkog buđenja toga naroda, koje se manifestiralo

ne samo u oslobađanju od tuđinskih reûima, nego i u stanovitom povratku nacionalnom identitetu, čiji su korijeni ñ prema takvom shvaćanju ñ ukopani u rani srednji vijek. Zadatak je nacionalne historiografije da rekonstruira put do toga nacionalnog iskona, uz ostalo kroz dekonstrukciju razdoblja tuđinske vladavine. Primijenjeno na Bosnu to znači da je zadatak povjesničara da elaborira hrvatski karakter srednjovjekovne Bosne, a osman- sko, austrougarsko i jugoslavističko razdoblje demaskira kao tu-

đ insko. Politički cilj takve historiografije jest da, naprimjer, bo-

sanskohercegovačke muslimane uvjeri da se deklariraju u moder- nom smislu kao Hrvati islamske vjeroispovijesti, a Srbima dadne do znanja da njima Bosna u političkom pogledu ne pripada, jer su se u nju kasnije doselili, odnosno, da su mnogi među njima kao Vlasi prihvatili pravoslavlje, pa bi bilo normalnije da se u moder- nom smislu identificiraju kao Hrvati pravoslavne vjere. Srpska nacionalna historiogafija joö je rezolutnija u prikazi- vanju Bosne kao isključivo srpske zemlje. U tu svrhu istupalo se s tezama o Srbokatolicima i Srbima islamske vjeroispovijesti kao produktima u prvom slučaju papinske propagande, a u drugom stoljetne islamsko-osmanske vladavine na ovim prostorima. Boönjačka moderna historiografija rađala se u sjeni srpske i hrvatske historiografije i, naûalost, do danas nije uspjela izići iz te sjene. Tendencijama posrbljavanja i pohrvaćivanja odupirala se naime na taj način öto je prihvaćala iste kliöeje te srpskom i hr- vatskom svojatanju Bosne potraûila lijek u predimenzioniranom isticanju boönjačkog karaktera cjelokupne bosanske povijesti. Boönjačka historiografska igra koncem 20. stoljeće zavröila je te- zama o Boönjacima kao temeljnom narodu u svim razdobljima bosanske povijesti i o Srbima i Hrvatima kao marginalnim feno- menima u bosanskohercegovačkom povijesnom sklopu.

TRI KULTURNO-POLITI»KE SASTAVNICE BOSNE I HERCEGOVINE

51

O bosanskom srednjovjekovlju jedan boönja čki historičar apodiktički je postavio slijedeću primordijalističku tezu:

Znanstveno nije viöe uopće sporna činjenica da su bosanskoherce- govački muslimani autohtoni balkansko-europski narod koji na ovom prostoru ûivi viöe od 4000 godina [sic!], koliko se moûe arheoloöki pratiti. Naime, ovdaönji muslimani su uz Albance i Grke, jedini balkanski narod, a istovremeno jedan od rijetkih u Evropi, koji je najvećim dijelom preûivio seobu naroda tokom 6. i 7. stoljeća n. e. etc. 3

Velik dio ostalih boönjačkih povjesničara i publicista iz ono- ga öto je zapisano o Bosni u povijesnim dokumentima i raznim raspravama iöčitava sliku Bosne kao bogumilsko-islamske zem- lje. S takve pozicije najvaûnije je bilo i ostalo uspostaviti konti- nuitet između bosanskog srednjovjekovlja i osmanskog radoblja, odnosno između bogumilstva i islama. U najnovije vrijeme tome zadatku posvetio se posebno Salih Jalimam, koji se 80-ih godina bavio problemom prisutnosti dominikanaca u srednjovjekovnoj Bosni, da bi 90-ih godina prenio teûiöte svoga zanimanja na îbo- gumilstvoî. Nakon öto je proradio znatan dio sekundarne litera- ture o spomenutoj problematici, doöao je do slijedećih teza o srednjovjekovnoj Bosni:

Bosanski bogomili su najznačajnija i najvrijednija pojava u historiji srednjovjekovne bosanske drûave, te mnogim svojim manifesta- cijama imaju ključnu ulogu u profiliranju duhovnog, vjerskog, poli- tičkog, kulturnog i druötvenog ûivota srednjovjekovne Bosne

éelja za slobodnom bosanskom drûavom najprisutniji je ra- zlog ñ prema Jalimamu ñ iz kojega nastaje skoro deklarativno opredjeljenje bosanskog stanovniötva za herezu. 5 Jedan od dalj- njih Jalimamovih zaključaka glasi:

Historijski izvori pod različitim imenima nazivaju bosanske bo- gomile (vira dobrih Boönjana, bosanski bogomili [sic!], krstjani, crkva bosanska, hereza) a skoro uvijek je riječ o autentičnoj i au-

4

3 Enver Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo 1995, str. 129.

4 Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, Tuzla 1999, str. 169; usp.:

177, 193. ñ Naûalost, nisam imao u rukama publikacije koja vrvi s toliko tiskarskih pogreöaka kao ova.

52

SreÊko M. D aja

tohtonoj bosanskoj posebnosti srednjeg vijeka, koja se povezuje sa sličnim evropskim i azijskim pokretima. 6

Boönjački osmanist Ahmed Aličić proslijedio je dalje, pa postavio slijedeće teze:

Boönjački etnos je kao povijesna supstanca ove zemlje (Bosne)

apsorbirao sve te druge grupe i grupice, koje su svraćale u Bosnu ko zna pod kakvim uslovima i sa kakvim ciljevima, i to kroz du-

Srpski i hrvatski etnički element nije postojao u

Bosni u značajnijem broju i on nikako nije konstituant boönjačkog U vrijeme osmanskih osvajanja, pa i dosta dugo vreme- na poslije toga, nazivi Srbija ili Srbistan ili Hrvatska ili Hrvatistan Turcima nisu bili poznati. Ti nazivi su mnogo kasnijeg datuma. Naziv zemlje Bosne nije se mijenjao. 7

Ve ć spomenuti boönja č ki povjesni č ar Mustafa Imamovi ć srp- stvo i hrvatstvo u Bosni i Hercegovini objaönjava kao pojavu ko- ja je nastala tek u 19. stoljeću pod utjecajem propagande iz Srbije i Hrvatske. U svojoj Historiji Boönjaka uz ostalo tvrdi i slijedeće:

Pravoslavno i katoličko stanovniötvo u Bosni bilo je u većini do- seljeno tokom XVIII i XIX st., pa njihova svijest, tradicija i ide- ologija nisu imale nikakve veze sa bosanskom srednjovjekovnom drûavom. Zato su i nastojanja Austro-Ugarske da oûivi interkonfe- sionalno boönjastvo kao nacionalnu ideologiju, historijski bila unaprijed osu đ ena na neuspjeh. 8

Cilj ovoga moga priloga nije da pobijam teze nacionalnih/ nacionalističkih historiografija i objaönjavam kada su se u Bosnu doselili Srbi i na koji su se način i kada kroatizirali bosanski ka- tolici (to sam učinio u svojim drugim tekstovima), nego da pre- zentiram osnovne teze nacionalnih historiografija, usporedim nji- hove iskaze i ukaûem na njihove strukturalne sličnosti i razlike. Glavna sličnost jest u anakronističkom traûenju potvrda u proölosti za ono öto se smatra relevantnim za političku sadaönjost, te ignorirajućem i ignorantskom pristupu drukčijim interpretaci- jama, koje se ne baziraju na nacionalnim mitovima, nego na kri- tičkom pristupu svim poznatim, odnosno pristupačnim povijes- nim izvorima.

gotrajan proces

6 Ibid., str. 194. Kurziv u citiranom tekstu od S. M. Dû.

7 Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Sarajevo 1996, str. 356. Kurziv od S. M. Dû.

TRI KULTURNO-POLITI»KE SASTAVNICE BOSNE I HERCEGOVINE

53

Primjerice, fokusiranje boönjačke historiografije i publicis- tike na fenomen bogumilstva nije izraz smirenih metodičkih ana- liza, nego interesa da svome danaönjem identitetu dadnu öto dub- lju vremensku dimenziju, odnosno na taj ga način osiguraju od srpskog i hrvatskog osporavanja i Bosni utisnu öto dublji i trajni- ji boönjački pečat. Tu je motivaciju Jalimam, svjesno ili nesvjes- no, naznačio slijedećim iskazom: îPitanja metode uvijek su pi- tanja puta, ali mnogo vaûnija i iskonskija od pitanja puta su po- laziöta i cilj.î [sic!] 9 Kad je riječ o srednjem vijeku, treba ipak istaknuti da srpska i hrvatska historiografija imaju ne samo duûu tradiciju od boö- njačke, nego i znanstveno izgrađenije metodičke postupke. Nai- me, u redovima srpskih i hrvatskih povjesničara, uz takve koje zanima isključivo pitanje îčija je Bosnaî, a o onome öto se stvar- no događ alo u bosanskoj povijesti govore malo ili nimalo, sus- rećemo plejadu profiliranih medijevalista, koji svoje istraûivačke interese nisu fokusirali na doktrinarne probleme bogumilstva ni- ti su brzali prema uspostavljanju kontinuiteta između proölosti i sadaönjosti, nego su nastojali da nam srednjovjekovnu Bosnu predstave u njezinu vremenu i viöedimenzionalnom srednjovje- kovnom sklopu. U tome su najdalje otiöli povjesničari umjetnos- ti, koji su akribično radili na otkrivanju raznih stilskih utjecaja i međusobnih veza srednjovjekovne Bosne s njezinim susjedima. Na ovom mjestu svratit ću pozornost na publikaciju Srednjo- vjekovna Bosna i evropska kultura (Zenica 1973) 10 , u kojoj su dobrim dijelom prezentirani prilozi te vrste. Od ostalih spomenut ću kao primjer samo Jaroslava äidaka, koji je u svojim brojnim tekstovima pokazao vrlo istančano čulo za problematiku termi- nologije izvora koja je itekako vaûna za prou čavanje tzv. îbosan- skog bogumilstvaî. Kaûem tzv. îbosanskog bogumilstvaî, jer je äidak uvjerljivo pokazao da bosanski heretici sebe nisu nikada nazivali tim imenom, niti su ih tako zvali njihovi suvremenici. 11 Ova povijesna činjenica nije bez značenja za svrstavanje sred-

9 Salih Jalimam, op. cit., str. 242. Kurziv od S. M. Dû.

10 Radovi sa simpozijuma: îSrednjovjekovna Bosna i evropska kulturaî, Zenica 1973. ñ Izdanja Muzeja grada Zenice III.

54

SreÊko M. D aja

njovjekovne îCrkve bosanskeî (tako je ona sebe samu nazivala!) u njezin stvarni srednjovjekovni kontekst, umjesto spekulativnog traûenja svih mogućih prividnih paralela, da bi se Bosnu i îdobre Boönjaneî öto viöe izoliralo iz njihova stvarnog srednjovjekov- nog svijeta. Kad je riječ o terminu îdobri Boönjaniî, koji su Do- minik Mandić 12 i Franjo äanjek 13 svrstali u heretički kontekst, pa njime boönjačka publicistika i historiografija maöu kao čarobnom mitskom formulom, treba genezu toga pojma potraûiti u kas- noantičkom pravnom terminu boni homines i u srednjovjekov- nom terminu testes idonei, kojima se u pravnim postupcima oz- načavalo kvalificirane svjedoke. Za takve se traûilo da ñ uz zdra- va umna i duöevna svojstva ñ pripadaju slobodnom staleûu i ras- polaûu stanovitom imovinom, öto ih je činilo u pravnom smislu neovisnim svjedocima. 14 Logično je îdobre ljudeî, odnosno îdo- bre muûjeî i îdobre Boönjaneî bosanskih srednjovjekovnih izvo- ra staviti u taj historijski kontekst, odnosno u tim terminima gle- dati bosansku ina čicu boni homines, koja Bosnu uklapa u pravni sustav srednjeg vijeka. b) U marksisti čki intoniranom tipu bosanskohercegova- čke historiografije pokuöalo se problematiku nacionalnih histo- riografija prevladati pomicanjem znanstvenog teûiöta s kulturo- loökih na socioloöke aspekte povijesnih fenomena. Pod marksis- tičkom egidom u razdoblju druge Jugoslavije izvedeni su značaj- ni istraûivački zahvati u socijalnu i privrednu povijest Bosne i Hercegovine od srednjeg vijeka pa do uključivo austrougarskog razdoblja. Na tome su radili ozbiljni povjesničari, koji su se po- naöali kao profesionalni znanstvenici, bez obzira da li su imali partijsku knjiûicu u dûepu ili ne. 15 Spomenut ću neke od njih. Za srednji vijek: Pavo Anđelić, Anto Babić, Sima Ćirković, Desanka Kovačević-Kojić i Marko äunjić. Za osmansko razdoblje: Brani- slav Djurdjev, Adem Handûić, Hamdija Kreöevljaković, Avdo Su-

12 Dominik Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago 1962, str.

199-200.

13 Franjo äanjek, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb 1975, str. 180, bilj. 23.

14 Karin Nehlsen-von Stryk, Die boni homines des fr¸hen Mittelalters unter besonderer Ber¸cksichtigung der fr‰nkischen Quellen, Berlin 1981.

15 Glavni rezultati objavljeni su pod naslovom: Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, I-II, ANUBiH. Posebna izdanja, knj. 79; Odjeljenje druötvenih nauka, knj. 17 i 18.

TRI KULTURNO-POLITI»KE SASTAVNICE BOSNE I HERCEGOVINE

55

ćeska i Hazim äabanović. Za austrougarsko razdoblje: Ferdo Hauptmann, Dûevad Juzbaöić , Hamdija Kapidûić i Nusret äehi ć . Elaboracije spomenutih povjesničara su takve da čitatelj mo- ûe bez napora razlikovati podatke povijesnih izvora od inter- pretacija koje oni predlaûu ñ öto pak nije slučaj s historičarima kojima je prije svega stalo do toga da nametnu svoju povijesnu istinu, odnosno jednu ideoloöki jarko obojenu ili idealiziranu in- terpretaciju. äto se tiče nedostataka marksističke historiografije, njih tre- ba traûiti u shematiziranom objaönjavanju povijesnih fenomena kao prvenstveno klasnih sukoba, zanemarivanju istaûivanja ver- tikalne dimenzije fenomena Bosne, tj. multikulturalne strukture bosanskohercegovačkog pučanstva, koje je generirala povijest i koju treba točno rekonstruirati, a ne ugoniti u unaprijed zadane sheme marksističkog nazora na svijet. Promatrano iz dugoročne perspektive (ili, kako bi Fernand Braudel rekao, iz perspektive dugog trajanja), mislim da je glav- ni nedostatak komunističke baötine ñ koja je joö vrlo prisutna u mentalnim strukturama i danaönjeg bosanskohercegovačkog dru- ötva ñ u tome öto je tada bio onemogućen slobodan diskurs u ko- jemu bi dobile ravnopravan status kako marksističke tako i ne- marksističke političke i znanstvene opcije. Umjesto toga, kultivi- ran je represivni diskurs, u kojemu su marksisti permanentno otkrivali pojave nacionalizma i time na paradoksalan način na- cionalistima omogućili da preûive i pojave se u trenutku raspada komunizma kao najjači politički kontrahent. U tome smislu ne di- jelim miöljenje onih danaönjih publicista, koji divljanje naciona- lizma nakon političkog raspada Jugoslavije interpretiraju kao re- gres s obzirom na komunističko doba. Miöljenja sam da smo ka- tapultirani iz jednog tipa jednoumlja ñ komunističkog, u dva tipa jednoumlja ñ komunističko i nacionalističko, koji se bore za pre- vlast. Na paradoksalan način marksistička je historiografija u jed- noj bitnoj točki slična nacionalističkoj. I ona, naime, proölost pro- matra kao i nacionalistička kroz isključivo vlastiti vrijednosni sustav, traûi u njoj potvrde za svoju teoriju, odnosno za vlastite predrasude. Takav pristup povijesti lako vodi u svjesne ili nes- vjesne povijesne falsifikate. Pokuöat ću to ilustrirati jednim malim primjerom pristupa bosanskoj herezi Aleksandra Solovjeva. Polazeći od marksističke

56

SreÊko M. D aja

pretpostavke ñ svejedno da li iz uvjerenja ili oportunizma ñ da je bosanska hereza morala izraûavati prije svega oblik socijalnog bunta, kao i ostali heretički pokreti u tadaönjoj Europi, Solovjev je sve učinio da pronađe sličnosti između bosanskih îbogumilaî i ostalih heretika. I u tome je bio vrlo dovitljiv. Ali se tu ispriječio historiografiji najpoznatiji velikodostojnik îCrkve bosanskeî, Gost Radin, kao vrlo bogat čovjek, koji je za sobom ostavio oko 6 000 dukata. Da bi ipak spasio svoje shva ćanje îCrkve bosan- skeî kao socijalnog pokreta utemeljenog na izrazito dualističkim metafizičkim premisama, Solovjev je Gosta Radina jednostavno proglasio bosanskim Tartuffom, dakle srebroljubcem i ökrtcem prvoga reda, koji nije ûivio prema normama svoje zajednice. 16 Takva interpretacija je u skladu s marksističkim poimanjem, pre- ma kojemu prava povijest počinje sa socijalističkim oblikova- njem povijesti i druötva, a sve öto je prije toga bilo, bilo je viöe ili manje deformirano. Nije samo Radinov slučaj, odnosno njegov testament, razlog da posumnjamo u interpretacije koje u îCrkvi bosanskojî traûe radikalni dualizam, nego nas na to nuka i cjelokupni kontekst bosanskog srednjovjekovlja, u kojemu îCrkva bosanskaî fungira ne kao sekta, nego kao sastavni dio feudalnog establiömenta. Tek će politički pritisci îCrkvu bosanskuî pretvoriti u jedan nativistic movement (John V. A. Fine), koji se, istina, odvojio od velikih crkava, ali za koji se ne moûe dokazati da se doktrinarno i organi- zacijski priključio dualističkim sektaökim pokretima svoga vreme- na. U srodne tadaönje oblike hereze ugonili su srednjovjekovne Boönjane tadaönji hereziolozi koji su ih jedva i poznavali. 17 I ostala razdoblja bosanske povijesti ñ osmansko, austrou- garsko i jugoslavističko ñ opterećena su disparatnim interpretaci- jama, i to zbog podvrgavanja stvarnosti unaprijed zadanim misa- onim shemama i političkim ciljevima. Posebno je osmansko raz- doblje različito obojeno, u hrvatskim i srpskim interpretacijama viöe-manje negativno, a u boönjačkim naglaöeno pozitivno.

16 Aleksandar Solovjev, Gost Radin i njegov testamenat, u: Pregled (Saraje- vo) II, 7/1947, str. 310-318.

17 O problemu interpretacije izvora o îCrkvi bosanskojî Srećko M. Dûaja:

Die îBosnische Kircheî und das Islamisierungsproblem Bosniens und der Herzegowina in den Forschungen nach dem Zweiten Weltkrieg, M¸nchen 1978, Beitr‰ge zur Kenntnis S¸dosteuropas und des Nahen Orients 28.

TRI KULTURNO-POLITI»KE SASTAVNICE BOSNE I HERCEGOVINE

57

Konkretnih primjera neću navoditi, nego ću umjesto toga u za-

vrönom dijelu pokuöati formulirati kratki pledoaje za kritički dis- kurs u proučavanju povijesti Bosne, kako bi se prevladali selektivni, tj. jednostrani pristupi povijesnim izvorima i povijesnim fenomeni- ma, koji su vrlo uočljivi u nacionalnim/nacionalističkim historio- grafijama, a tu selektivnu jednostranost nije prevladala ni marksis- tička historiografija, koja je nacionalizmu doduöe stvorila alterna- tivu, ali ne alternativu slobodnog i otvorenog diskursa. c) Diskurzivna historiografija. Povjesničari kritičkog his- toriografskog diskurza nastoje najprije korektno predstaviti iska- ze svih povijesnih izvora koji stoje na raspolaganju. Pri tome pa- ze da povijesne iskaze ne preinterpretiraju u korist teze koju sami zastupaju. Da bi to postigli oni se upuötaju u diskusiju s drukčijim shvaćanjima, ne prelazeći öutnjom posebno preko onih teza koje se razlikuju, odnosno stoje u suprotnosti s njihovim tezama. Ako za jedan povijesni zaključak nema dostatno dokumentarnih potvrda, problem ne rjeöavaju apodiktičkim tvrdnjama, nego ga ostavljaju u îlebdećemî stanju, dok se moûda ne pronađu novi izvori ili pak novi ključ za iöčitavanje već poznatih izvora. Kad je riječ o povijesnim izvorima za Bosnu i Hercegovinu, oni su za pojedina razdoblja prilično porozni, a za druga opet pro- tuslovni. Kvaliteta pojedinog povjesničara provjerava se na tome da li on praznine prevladava neobuzdanim spekulacijama u korist teze koju sam zastupa, odnosno protuslovne iskaze izvora rjeöava tako da se oslanja samo na one izvore koji su njemu dragi, a os- tale preöućuje ili im olako podmeće neobjektivnost. Metodička alternativa takvim praktikama jest diskusija s disparatnim i pro- tuslovnim viđenjima proölosti, čime se izbjegavaju crno-bijele interpretacije kao i pad u međusobno suprotstavljene mitologi- zacije, i ujedno njeguje zdrava skepsa koja nas čini tolerantnijim

i umno fleksibilnijim, odnosno slobodnim ljudima. Pledoaje za historiografiju kritičkog diskurza zavröit ću s ne- koliko konkretnih opaski o historiografskom prikazivanju poje- dinih razdoblja povijesti Bosne i Hercegovine. Kako se pokazalo, u istraûivanju bosanskog srednjovjekov- lja prisutni su ne samo zastupnici mitologija (o kojima govori Mustafa Imamović) nego i lijep broj povjesničara koji su njego- vali i njeguju diskurzivnu historiografiju. U njihovim radovima

prisutan je na viöe ili manje plastičan način ñ već prema količini

58

SreÊko M. D aja

kojemu piöu. äto se tiče dokumentarne baze, miöljenja sam da u diskurz o bosanskom srednjovjekovlju treba uključiti bosansku heraldiku viöe negoli dosada. Moderna heraldička znanost nudi nam nove ključeve i za iöčitavanje bosanske heraldike i time mogućnost za nove zaključke, odnosno popune i korekture naöeg znanja. Povijesni izvori za osmansko razdoblje su ne samo brojniji, nego i polimorfniji, jer su različite kulturne provenijencije. Uk- ljučivanje svih vrsta izvora u kritički diskurz u dosadaönjoj his- toriografiji tek je u nastajanju. Dosada su se pojedini povjesničari oslanjali preteûno samo na jednu vrstu izvora, koja im je bila pristupačnija zbog njihove kulturne pripadnosti, stručne obrazo- vanosti ili pak lobbyja, koji im je selektivno servirao povijesne izvore. äto pod tim mislim, pokuöat ću ilustrirati svojom polemi- kom s Noelom Malcolmom, piscem u javnosti poznatog kratkog pregleda povijesti Bosne. 18 Moja glavna objekcija Malcolmovom pristupu povijesti Bosne bila je öto nije napisao posebno poglav- lje o bosanskim katolicima, kao öto je to učinio s drugim paralel- nim grupacijama, i öto nije u svoj diskurz uključio izvore bosan- skofranjevačke provenijencije, bez kojih se ne moûe pisati cje- lovit i uravnoteûen prikaz spomenutog razdoblja. Uz prikazivanje osmanskog razdoblja i prikazivanje suvre- mene bosanske povijesti s problematikom nacionalizma, faöizma i komunizma bit će joö dugo tvrd orah za povjesničare i mučan put do znanstvenog konsenzusa. Jer je vrlo teöko prevladati du- boke traume koje je to vrijeme za sobom ostavilo, te o zlu koje je počinjeno vrlo teöko smireno, sustavno i argumentirano voditi historijski diskurs. Ipak mi se čini da su se tim putom neki povjesničari već upu- tili. Spomenut ću dva imena: iz boönjačkih redova Envera Redûi- ća, čija je znanstvena karijera usko vezana za marksističku histo- riografiju, te hrvatskog povjesničara mlade generacije Davora Marijana. U svoja dva najnovija djela ñ monografiji Bosna i Hercego- vina u Drugom svjetskom ratu 19 i raspravi Sto godina musliman-

18 Noel Malcolm, Bosnia. A Short History, London 1994; u hrv. prijevodu pod naslovom: Povijest Bosne. Kratki pregled, Zagreb ñ Sarajevo 1995. Pole- mika Dûaja ñ Malcolm u: Erasmus [Zagreb] br. 14 (1995), br. 15 (1996), br. 19 (1997).

19 Enver Redûić: Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, Sarajevo 1998.

TRI KULTURNO-POLITI»KE SASTAVNICE BOSNE I HERCEGOVINE

59

ske politike 20 ñ Redûić nije viöe zainteresiran da povijesnu prob- lematiku uokviri u marksističku historiografsku shemu, nego u spomenutoj monografiji na diskurzivan način prezentira različite izvore (njemačke, talijanske, ustaöke, četničke i partizanske) o onome öto se tijekom Drugog svjetskog rata događalo na tlu Bos- ne, a u citiranoj raspravi vodi otvoren diskurs s raznim političkim i historiografskim stajaliötima, u kojemu pokuöava kritički vred- novati dostignuća historiografije o problematici koju je naznačio u naslovu. Davor Marijan u monografiji Borbe za Kupres 1942. 21 kri- tički sravnjuje historijske izvore obaju zaraćenih tabora, da bi us- tanovio odnos snaga i stvarna zbivanja. Marijanov pogled u povi- jesnu stvarnost je hladan i odmjeren, zainteresiran samo za povi- jesnu istinu. Dva navedena primjera pokazuju da stanje nije beznadno, odnosno da je vrijeme diskurzivne historiografije već započelo. Da zaključim! Za razliku od Mustafe Imamovića, ja ipak vjerujem da nacionalističkom i inom mitiziranju ne treba suprot- stavljati nove mitove, nego argumente. U ovom tekstu pokuöao sam pokazati da u tome nisam usamljen i nadam se da sam dje- lomično i uspio.

20 Enver Redûić, Sto godina muslimanske politike u tezama i kontroverzama is- torijske nauke. Geneza ideje bosanske, boönjačke nacije, Sarajevo: ANUBiH, Institut za istoriju 2000.

21 Davor Marijan: Borbe za Kupres 1942. Pohod proleterskih brigada i borbe za Kupres u ljeto 1942. godine, Zagreb AGM, 1999.