Sreko M.

D aja

TRI KULTURNO-POLITIKE SASTAVNICE BOSNE I HERCEGOVINE I MODERNA HISTORIOGRAFIJA

U suvremenoj Bosni i Hercegovini ive tri naroda Bonjaci, Hrvati i Srbi koji jo nisu nali stabilan model modernog politikog suivota. Za oivotvorenje takvog modela jedan od elementarnih preduvjeta jest korektno elaboriranje geneze ove bosanskohercegovake kulturno-politike trijade. To je jedan od eminentnih zadataka bosanskohercegovake historiografije, odnosno historiografije o Bosni i Hercegovini. Kako se na tom planu ponaala dosadanja bosanskohercegovaka historiografija? Na to pitanje Mustafa Imamovi, autor u bonjakoj javnosti zapaene knjige Historija Bonjaka (prvo izdanje 1997; drugo 1998; tree u pripremi), u interviewu objavljenom u sarajevskim Danima (br. 195 od 2. oujka 2001, str. 911, 41) dao je neuobiajeno otvoren i, kako za politiku tako i za znanost, deprimirajui odgovor. Citiram:
Ako je moja knjiga zaista stvorila mit o Bonjacima, onda drim da mi je to kompliment. ... Mislim da je i vama jasno, a i mnogim itaocima, da je snaga argumenta u historijsko-politikim raspravama obezvrijeena jo osamdesetih godina, pa moda i prije. Istovremeno, mi imamo situaciju, da su srpska i hrvatska historiografija, davno, jo u 19. stoljeu, sa intenziviranjem u sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. stoljea, Bosnu proglasile srpskom, odnosno hrvatskom. Dakle, proglasile su je svojom. Ja ne vjerujem da se i danas i na srpskoj i na hrvatskoj strani odustalo od Bosne kao podruja njihove velikodravne avanture. Te tradicionalne historije u srpskoj i hrvatskoj historiografiji mogu se osporiti argumentima, ali za argumente niko ne mari. Na jedan takav mit moda je trebalo odgovoriti jednom ovakvom knjigom.

TRI KULTURNO-POLITIKE SASTAVNICE BOSNE I HERCEGOVINE...

49

Kada itate srpske i hrvatske historije Bosne, argumentima ne moete raspravljati s njihovim autorima ili s onima koji te knjige uzimaju kao izvor nekog saznanja. Moete u to vjerovati ili to ostaviti. Prema tome, ja sam osjetio da je i Bonjacima, a i Bosni [sic!], potrebna jedna takva interpretacija i jedan takav pristup historiji. Otvoreno mogu kazati za Historiju Bonjaka da svako ko je proita moe smatrati da je to to pie istinito, a i ne mora. (Str. 9)

Dakako, Imamovieva teza, da se u historiografiji na ovakav nain klin izbija klinom, tj. da na jedan povijesni mit treba odgovoriti drugim povijesnim mitom, neprihvatljiva je kako s moralnog tako i sa znanstvenog stajalita. Ipak time problem nije rijeen. On za povjesniare zapravo tek poinje. Namee se naime pitanje: do koje mjere Imamovi ipak ima pravo, odnosno to se dogaalo i dogaa u suvremenoj bosanskohercegovakoj historiografiji? Kako je u strunim krugovima poznato, moderna historiografija1 datira od 19. stoljea i stoji u uskoj svezi s modernim nacionalnim i socijalnim pokretima, koji su takoer poeli izranjati iz povijesnog kontinuuma u spomenutom stoljeu. S obzirom na sadrajni interes, ideoloku usmjerenost te metodoloki postupak, dosadanja historiografija o Bosni i Hercegovini moe se razvrstati u tri skupine: a) nacionalnu/nacionalistiku; b) marksistiku i c) historiografiju kritikog diskursa ili, pojednostavljeno reeno, diskurzivnu. Konsenzus meu njima je neupitan samo u jednoj stvari, naime u periodizaciji povijesti Bosne na: a) bosansko srednjovjekovlje, b) osmansko razdoblje, c) austrougarsko razdoblje i d) jugoslavensko razdoblje s cezurom drugog svjetskog rata. Dakako, kad je rije o ovome konsenzusu, u pitanju je samo zajedniko vanjsko nazivlje ili kataloko etiketiranje pojedinih razdoblja. Vrednovanja, politiki i ideoloki interesi te metodiki postupci su vie ili manje razliiti. a) Nacionalni/nacionalistiki pristup povijesti gleda naciju kao primordijalnu i kvazi vjenu kategoriju. Nacija kao primordijalna kategorija izvire iz mitskih daljina prolosti i kree se kroz povijesni kontinuum kao vrst i zatvoren sustav. Tako je naprimjer na hrvatskoj strani hercegovaki franjevac i povjesniar
1 O nastanku i razvoju moderne historiografije vidjeti monumentalno djelo Mirjane Gross: Suvremena historiografija. Korijeni, postignua, traganja, Zagreb 1996.

50

Sreko M. D aja

fra Dominik Mandi (1889-1973)2 elaborirao povijest Hrvata kao povijest naroda, koji je doao u svoju dananju postojbinu ve oformljen takorei kao jedna putujua drava. U povijesnim lomovima taj je narod pao pod stoljetnu vlast tuinskih reima, zbog ega je pretrpio znatne tete. U moderno doba dolo je do kulturnog i politikog buenja toga naroda, koje se manifestiralo ne samo u oslobaanju od tuinskih reima, nego i u stanovitom povratku nacionalnom identitetu, iji su korijeni prema takvom shvaanju ukopani u rani srednji vijek. Zadatak je nacionalne historiografije da rekonstruira put do toga nacionalnog iskona, uz ostalo kroz dekonstrukciju razdoblja tuinske vladavine. Primijenjeno na Bosnu to znai da je zadatak povjesniara da elaborira hrvatski karakter srednjovjekovne Bosne, a osmansko, austrougarsko i jugoslavistiko razdoblje demaskira kao tuinsko. Politiki cilj takve historiografije jest da, naprimjer, bosanskohercegovake muslimane uvjeri da se deklariraju u modernom smislu kao Hrvati islamske vjeroispovijesti, a Srbima dadne do znanja da njima Bosna u politikom pogledu ne pripada, jer su se u nju kasnije doselili, odnosno, da su mnogi meu njima kao Vlasi prihvatili pravoslavlje, pa bi bilo normalnije da se u modernom smislu identificiraju kao Hrvati pravoslavne vjere. Srpska nacionalna historiogafija jo je rezolutnija u prikazivanju Bosne kao iskljuivo srpske zemlje. U tu svrhu istupalo se s tezama o Srbokatolicima i Srbima islamske vjeroispovijesti kao produktima u prvom sluaju papinske propagande, a u drugom stoljetne islamsko-osmanske vladavine na ovim prostorima. Bonjaka moderna historiografija raala se u sjeni srpske i hrvatske historiografije i, naalost, do danas nije uspjela izii iz te sjene. Tendencijama posrbljavanja i pohrvaivanja odupirala se naime na taj nain to je prihvaala iste klieje te srpskom i hrvatskom svojatanju Bosne potraila lijek u predimenzioniranom isticanju bonjakog karaktera cjelokupne bosanske povijesti. Bonjaka historiografska igra koncem 20. stoljee zavrila je tezama o Bonjacima kao temeljnom narodu u svim razdobljima bosanske povijesti i o Srbima i Hrvatima kao marginalnim fenomenima u bosanskohercegovakom povijesnom sklopu.
2 Iscrpne bio-bibliografske podatke o Dominiku Mandiu donose Andrija Niki: Dr. fra Dominik Mandi. Istaknuti hercegovaki franjevac i povjesniar. Bio-bibliografija, Mostar 1981, i Bazilije Pandi: ivotopis dr. fra Dominika Mandia, OFM, Chicago ZIRAL 1994.

TRI KULTURNO-POLITIKE SASTAVNICE BOSNE I HERCEGOVINE...

51

O bosanskom srednjovjekovlju jedan bonjaki historiar apodiktiki je postavio slijedeu primordijalistiku tezu:
Znanstveno nije vie uope sporna injenica da su bosanskohercegovaki muslimani autohtoni balkansko-europski narod koji na ovom prostoru ivi vie od 4000 godina [sic!], koliko se moe arheoloki pratiti. Naime, ovdanji muslimani su uz Albance i Grke, jedini balkanski narod, a istovremeno jedan od rijetkih u Evropi, koji je najveim dijelom preivio seobu naroda tokom 6. i 7. stoljea n. e. etc.3

Velik dio ostalih bonjakih povjesniara i publicista iz onoga to je zapisano o Bosni u povijesnim dokumentima i raznim raspravama iitava sliku Bosne kao bogumilsko-islamske zemlje. S takve pozicije najvanije je bilo i ostalo uspostaviti kontinuitet izmeu bosanskog srednjovjekovlja i osmanskog radoblja, odnosno izmeu bogumilstva i islama. U najnovije vrijeme tome zadatku posvetio se posebno Salih Jalimam, koji se 80-ih godina bavio problemom prisutnosti dominikanaca u srednjovjekovnoj Bosni, da bi 90-ih godina prenio teite svoga zanimanja na bogumilstvo. Nakon to je proradio znatan dio sekundarne literature o spomenutoj problematici, doao je do slijedeih teza o srednjovjekovnoj Bosni:
Bosanski bogomili su najznaajnija i najvrijednija pojava u historiji srednjovjekovne bosanske drave, te mnogim svojim manifestacijama imaju kljunu ulogu u profiliranju duhovnog, vjerskog, politikog, kulturnog i drutvenog ivota srednjovjekovne Bosne...4

elja za slobodnom bosanskom dravom najprisutniji je razlog prema Jalimamu iz kojega nastaje skoro deklarativno opredjeljenje bosanskog stanovnitva za herezu.5 Jedan od daljnjih Jalimamovih zakljuaka glasi:
Historijski izvori pod razliitim imenima nazivaju bosanske bogomile (vira dobrih Bonjana, bosanski bogomili [sic!], krstjani, crkva bosanska, hereza) a skoro uvijek je rije o autentinoj i au-

3 Enver Imamovi, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo 1995, str. 129. 4 Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, Tuzla 1999, str. 169; usp.: 177, 193. Naalost, nisam imao u rukama publikacije koja vrvi s toliko tiskarskih pogreaka kao ova. 5 Ibid., str. 93.

52

Sreko M. D aja

tohtonoj bosanskoj posebnosti srednjeg vijeka, koja se povezuje sa slinim evropskim i azijskim pokretima.6

Bonjaki osmanist Ahmed Alii proslijedio je dalje, pa postavio slijedee teze:

Bonjaki etnos je kao povijesna supstanca ove zemlje (Bosne) apsorbirao sve te druge grupe i grupice, koje su svraale u Bosnu ko zna pod kakvim uslovima i sa kakvim ciljevima, i to kroz dugotrajan proces ... Srpski i hrvatski etniki element nije postojao u Bosni u znaajnijem broju i on nikako nije konstituant bonjakog etnosa. ... U vrijeme osmanskih osvajanja, pa i dosta dugo vremena poslije toga, nazivi Srbija ili Srbistan ili Hrvatska ili Hrvatistan Turcima nisu bili poznati. Ti nazivi su mnogo kasnijeg datuma. Naziv zemlje Bosne nije se mijenjao.7

Ve spomenuti bonjaki povjesniar Mustafa Imamovi srpstvo i hrvatstvo u Bosni i Hercegovini objanjava kao pojavu koja je nastala tek u 19. stoljeu pod utjecajem propagande iz Srbije i Hrvatske. U svojoj Historiji Bonjaka uz ostalo tvrdi i slijedee:
Pravoslavno i katoliko stanovnitvo u Bosni bilo je u veini doseljeno tokom XVIII i XIX st., pa njihova svijest, tradicija i ideologija nisu imale nikakve veze sa bosanskom srednjovjekovnom dravom. Zato su i nastojanja Austro-Ugarske da oivi interkonfesionalno bonjastvo kao nacionalnu ideologiju, historijski bila unaprijed osuena na neuspjeh.8

Cilj ovoga moga priloga nije da pobijam teze nacionalnih/ nacionalistikih historiografija i objanjavam kada su se u Bosnu doselili Srbi i na koji su se nain i kada kroatizirali bosanski katolici (to sam uinio u svojim drugim tekstovima), nego da prezentiram osnovne teze nacionalnih historiografija, usporedim njihove iskaze i ukaem na njihove strukturalne slinosti i razlike. Glavna slinost jest u anakronistikom traenju potvrda u prolosti za ono to se smatra relevantnim za politiku sadanjost, te ignorirajuem i ignorantskom pristupu drukijim interpretacijama, koje se ne baziraju na nacionalnim mitovima, nego na kritikom pristupu svim poznatim, odnosno pristupanim povijesnim izvorima.
6 Ibid., str. 194. Kurziv u citiranom tekstu od S. M. D. 7 Ahmed S. Alii, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Sarajevo 1996, str. 356. Kurziv od S. M. D. 8 Mustafa Imamovi, Historija Bonjaka, Sarajevo 21998, str. 377.

TRI KULTURNO-POLITIKE SASTAVNICE BOSNE I HERCEGOVINE...

53

Primjerice, fokusiranje bonjake historiografije i publicistike na fenomen bogumilstva nije izraz smirenih metodikih analiza, nego interesa da svome dananjem identitetu dadnu to dublju vremensku dimenziju, odnosno na taj ga nain osiguraju od srpskog i hrvatskog osporavanja i Bosni utisnu to dublji i trajniji bonjaki peat. Tu je motivaciju Jalimam, svjesno ili nesvjesno, naznaio slijedeim iskazom: Pitanja metode uvijek su pitanja puta, ali mnogo vanija i iskonskija od pitanja puta su polazita i cilj. [sic!]9 Kad je rije o srednjem vijeku, treba ipak istaknuti da srpska i hrvatska historiografija imaju ne samo duu tradiciju od bonjake, nego i znanstveno izgraenije metodike postupke. Naime, u redovima srpskih i hrvatskih povjesniara, uz takve koje zanima iskljuivo pitanje ija je Bosna, a o onome to se stvarno dogaalo u bosanskoj povijesti govore malo ili nimalo, susreemo plejadu profiliranih medijevalista, koji svoje istraivake interese nisu fokusirali na doktrinarne probleme bogumilstva niti su brzali prema uspostavljanju kontinuiteta izmeu prolosti i sadanjosti, nego su nastojali da nam srednjovjekovnu Bosnu predstave u njezinu vremenu i viedimenzionalnom srednjovjekovnom sklopu. U tome su najdalje otili povjesniari umjetnosti, koji su akribino radili na otkrivanju raznih stilskih utjecaja i meusobnih veza srednjovjekovne Bosne s njezinim susjedima. Na ovom mjestu svratit u pozornost na publikaciju Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura (Zenica 1973)10, u kojoj su dobrim dijelom prezentirani prilozi te vrste. Od ostalih spomenut u kao primjer samo Jaroslava idaka, koji je u svojim brojnim tekstovima pokazao vrlo istanano ulo za problematiku terminologije izvora koja je itekako vana za prouavanje tzv. bosanskog bogumilstva. Kaem tzv. bosanskog bogumilstva, jer je idak uvjerljivo pokazao da bosanski heretici sebe nisu nikada nazivali tim imenom, niti su ih tako zvali njihovi suvremenici.11 Ova povijesna injenica nije bez znaenja za svrstavanje sred9 Salih Jalimam, op. cit., str. 242. Kurziv od S. M. D. 10 Radovi sa simpozijuma: Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura, Zenica 1973. Izdanja Muzeja grada Zenice III. 11 Vidjeti: Jaroslav idak, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb 1975. Usp.: Sreko M. Daja, Die Bosnische Kirche und das Islamisierungsproblem Bosniens und der Herzegowina in den Forschungen nach dem Zweiten Weltkrieg, Mnchen 1978.

54

Sreko M. D aja

njovjekovne Crkve bosanske (tako je ona sebe samu nazivala!) u njezin stvarni srednjovjekovni kontekst, umjesto spekulativnog traenja svih moguih prividnih paralela, da bi se Bosnu i dobre Bonjane to vie izoliralo iz njihova stvarnog srednjovjekovnog svijeta. Kad je rije o terminu dobri Bonjani, koji su Dominik Mandi12 i Franjo anjek13 svrstali u heretiki kontekst, pa njime bonjaka publicistika i historiografija mau kao arobnom mitskom formulom, treba genezu toga pojma potraiti u kasnoantikom pravnom terminu boni homines i u srednjovjekovnom terminu testes idonei, kojima se u pravnim postupcima oznaavalo kvalificirane svjedoke. Za takve se trailo da uz zdrava umna i duevna svojstva pripadaju slobodnom staleu i raspolau stanovitom imovinom, to ih je inilo u pravnom smislu neovisnim svjedocima.14 Logino je dobre ljude, odnosno dobre muje i dobre Bonjane bosanskih srednjovjekovnih izvora staviti u taj historijski kontekst, odnosno u tim terminima gledati bosansku inaicu boni homines, koja Bosnu uklapa u pravni sustav srednjeg vijeka. b) U marksistiki intoniranom tipu bosanskohercegovake historiografije pokualo se problematiku nacionalnih historiografija prevladati pomicanjem znanstvenog teita s kulturolokih na socioloke aspekte povijesnih fenomena. Pod marksistikom egidom u razdoblju druge Jugoslavije izvedeni su znaajni istraivaki zahvati u socijalnu i privrednu povijest Bosne i Hercegovine od srednjeg vijeka pa do ukljuivo austrougarskog razdoblja. Na tome su radili ozbiljni povjesniari, koji su se ponaali kao profesionalni znanstvenici, bez obzira da li su imali partijsku knjiicu u depu ili ne.15 Spomenut u neke od njih. Za srednji vijek: Pavo Aneli, Anto Babi, Sima irkovi, Desanka Kovaevi-Koji i Marko unji. Za osmansko razdoblje: Branislav Djurdjev, Adem Handi, Hamdija Kreevljakovi, Avdo Su12 Dominik Mandi, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago 1962, str. 199-200. 13 Franjo anjek, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, Zagreb 1975, str. 180, bilj. 23. 14 Karin Nehlsen-von Stryk, Die boni homines des frhen Mittelalters unter besonderer Bercksichtigung der frnkischen Quellen, Berlin 1981. 15 Glavni rezultati objavljeni su pod naslovom: Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, I-II, ANUBiH. Posebna izdanja, knj. 79; Odjeljenje drutvenih nauka, knj. 17 i 18.

TRI KULTURNO-POLITIKE SASTAVNICE BOSNE I HERCEGOVINE...

55

eska i Hazim abanovi. Za austrougarsko razdoblje: Ferdo Hauptmann, Devad Juzbai, Hamdija Kapidi i Nusret ehi. Elaboracije spomenutih povjesniara su takve da itatelj moe bez napora razlikovati podatke povijesnih izvora od interpretacija koje oni predlau to pak nije sluaj s historiarima kojima je prije svega stalo do toga da nametnu svoju povijesnu istinu, odnosno jednu ideoloki jarko obojenu ili idealiziranu interpretaciju. to se tie nedostataka marksistike historiografije, njih treba traiti u shematiziranom objanjavanju povijesnih fenomena kao prvenstveno klasnih sukoba, zanemarivanju istaivanja vertikalne dimenzije fenomena Bosne, tj. multikulturalne strukture bosanskohercegovakog puanstva, koje je generirala povijest i koju treba tono rekonstruirati, a ne ugoniti u unaprijed zadane sheme marksistikog nazora na svijet. Promatrano iz dugorone perspektive (ili, kako bi Fernand Braudel rekao, iz perspektive dugog trajanja), mislim da je glavni nedostatak komunistike batine koja je jo vrlo prisutna u mentalnim strukturama i dananjeg bosanskohercegovakog drutva u tome to je tada bio onemoguen slobodan diskurs u kojemu bi dobile ravnopravan status kako marksistike tako i nemarksistike politike i znanstvene opcije. Umjesto toga, kultiviran je represivni diskurs, u kojemu su marksisti permanentno otkrivali pojave nacionalizma i time na paradoksalan nain nacionalistima omoguili da preive i pojave se u trenutku raspada komunizma kao najjai politiki kontrahent. U tome smislu ne dijelim miljenje onih dananjih publicista, koji divljanje nacionalizma nakon politikog raspada Jugoslavije interpretiraju kao regres s obzirom na komunistiko doba. Miljenja sam da smo katapultirani iz jednog tipa jednoumlja komunistikog, u dva tipa jednoumlja komunistiko i nacionalistiko, koji se bore za prevlast. Na paradoksalan nain marksistika je historiografija u jednoj bitnoj toki slina nacionalistikoj. I ona, naime, prolost promatra kao i nacionalistika kroz iskljuivo vlastiti vrijednosni sustav, trai u njoj potvrde za svoju teoriju, odnosno za vlastite predrasude. Takav pristup povijesti lako vodi u svjesne ili nesvjesne povijesne falsifikate. Pokuat u to ilustrirati jednim malim primjerom pristupa bosanskoj herezi Aleksandra Solovjeva. Polazei od marksistike

56

Sreko M. D aja

pretpostavke svejedno da li iz uvjerenja ili oportunizma da je bosanska hereza morala izraavati prije svega oblik socijalnog bunta, kao i ostali heretiki pokreti u tadanjoj Europi, Solovjev je sve uinio da pronae slinosti izmeu bosanskih bogumila i ostalih heretika. I u tome je bio vrlo dovitljiv. Ali se tu isprijeio historiografiji najpoznatiji velikodostojnik Crkve bosanske, Gost Radin, kao vrlo bogat ovjek, koji je za sobom ostavio oko 6 000 dukata. Da bi ipak spasio svoje shvaanje Crkve bosanske kao socijalnog pokreta utemeljenog na izrazito dualistikim metafizikim premisama, Solovjev je Gosta Radina jednostavno proglasio bosanskim Tartuffom, dakle srebroljubcem i krtcem prvoga reda, koji nije ivio prema normama svoje zajednice.16 Takva interpretacija je u skladu s marksistikim poimanjem, prema kojemu prava povijest poinje sa socijalistikim oblikovanjem povijesti i drutva, a sve to je prije toga bilo, bilo je vie ili manje deformirano. Nije samo Radinov sluaj, odnosno njegov testament, razlog da posumnjamo u interpretacije koje u Crkvi bosanskoj trae radikalni dualizam, nego nas na to nuka i cjelokupni kontekst bosanskog srednjovjekovlja, u kojemu Crkva bosanska fungira ne kao sekta, nego kao sastavni dio feudalnog establimenta. Tek e politiki pritisci Crkvu bosansku pretvoriti u jedan nativistic movement (John V. A. Fine), koji se, istina, odvojio od velikih crkava, ali za koji se ne moe dokazati da se doktrinarno i organizacijski prikljuio dualistikim sektakim pokretima svoga vremena. U srodne tadanje oblike hereze ugonili su srednjovjekovne Bonjane tadanji hereziolozi koji su ih jedva i poznavali.17 I ostala razdoblja bosanske povijesti osmansko, austrougarsko i jugoslavistiko optereena su disparatnim interpretacijama, i to zbog podvrgavanja stvarnosti unaprijed zadanim misaonim shemama i politikim ciljevima. Posebno je osmansko razdoblje razliito obojeno, u hrvatskim i srpskim interpretacijama vie-manje negativno, a u bonjakim naglaeno pozitivno.

16 Aleksandar Solovjev, Gost Radin i njegov testamenat, u: Pregled (Sarajevo) II, 7/1947, str. 310-318. 17 O problemu interpretacije izvora o Crkvi bosanskoj Sreko M. Daja: Die Bosnische Kirche und das Islamisierungsproblem Bosniens und der Herzegowina in den Forschungen nach dem Zweiten Weltkrieg, Mnchen 1978, Beitrge zur Kenntnis Sdosteuropas und des Nahen Orients 28.

TRI KULTURNO-POLITIKE SASTAVNICE BOSNE I HERCEGOVINE...

57

Konkretnih primjera neu navoditi, nego u umjesto toga u zavrnom dijelu pokuati formulirati kratki pledoaje za kritiki diskurs u prouavanju povijesti Bosne, kako bi se prevladali selektivni, tj. jednostrani pristupi povijesnim izvorima i povijesnim fenomenima, koji su vrlo uoljivi u nacionalnim/nacionalistikim historiografijama, a tu selektivnu jednostranost nije prevladala ni marksistika historiografija, koja je nacionalizmu dodue stvorila alternativu, ali ne alternativu slobodnog i otvorenog diskursa. c) Diskurzivna historiografija. Povjesniari kritikog historiografskog diskurza nastoje najprije korektno predstaviti iskaze svih povijesnih izvora koji stoje na raspolaganju. Pri tome paze da povijesne iskaze ne preinterpretiraju u korist teze koju sami zastupaju. Da bi to postigli oni se uputaju u diskusiju s drukijim shvaanjima, ne prelazei utnjom posebno preko onih teza koje se razlikuju, odnosno stoje u suprotnosti s njihovim tezama. Ako za jedan povijesni zakljuak nema dostatno dokumentarnih potvrda, problem ne rjeavaju apodiktikim tvrdnjama, nego ga ostavljaju u lebdeem stanju, dok se moda ne pronau novi izvori ili pak novi klju za iitavanje ve poznatih izvora. Kad je rije o povijesnim izvorima za Bosnu i Hercegovinu, oni su za pojedina razdoblja prilino porozni, a za druga opet protuslovni. Kvaliteta pojedinog povjesniara provjerava se na tome da li on praznine prevladava neobuzdanim spekulacijama u korist teze koju sam zastupa, odnosno protuslovne iskaze izvora rjeava tako da se oslanja samo na one izvore koji su njemu dragi, a ostale preuuje ili im olako podmee neobjektivnost. Metodika alternativa takvim praktikama jest diskusija s disparatnim i protuslovnim vienjima prolosti, ime se izbjegavaju crno-bijele interpretacije kao i pad u meusobno suprotstavljene mitologizacije, i ujedno njeguje zdrava skepsa koja nas ini tolerantnijim i umno fleksibilnijim, odnosno slobodnim ljudima. Pledoaje za historiografiju kritikog diskurza zavrit u s nekoliko konkretnih opaski o historiografskom prikazivanju pojedinih razdoblja povijesti Bosne i Hercegovine. Kako se pokazalo, u istraivanju bosanskog srednjovjekovlja prisutni su ne samo zastupnici mitologija (o kojima govori Mustafa Imamovi) nego i lijep broj povjesniara koji su njegovali i njeguju diskurzivnu historiografiju. U njihovim radovima prisutan je na vie ili manje plastian nain ve prema koliini i pouzdanosti povijesnih podataka i tekst i kontekst vremena o

58

Sreko M. D aja

kojemu piu. to se tie dokumentarne baze, miljenja sam da u diskurz o bosanskom srednjovjekovlju treba ukljuiti bosansku heraldiku vie negoli dosada. Moderna heraldika znanost nudi nam nove kljueve i za iitavanje bosanske heraldike i time mogunost za nove zakljuke, odnosno popune i korekture naeg znanja. Povijesni izvori za osmansko razdoblje su ne samo brojniji, nego i polimorfniji, jer su razliite kulturne provenijencije. Ukljuivanje svih vrsta izvora u kritiki diskurz u dosadanjoj historiografiji tek je u nastajanju. Dosada su se pojedini povjesniari oslanjali preteno samo na jednu vrstu izvora, koja im je bila pristupanija zbog njihove kulturne pripadnosti, strune obrazovanosti ili pak lobbyja, koji im je selektivno servirao povijesne izvore. to pod tim mislim, pokuat u ilustrirati svojom polemikom s Noelom Malcolmom, piscem u javnosti poznatog kratkog pregleda povijesti Bosne.18 Moja glavna objekcija Malcolmovom pristupu povijesti Bosne bila je to nije napisao posebno poglavlje o bosanskim katolicima, kao to je to uinio s drugim paralelnim grupacijama, i to nije u svoj diskurz ukljuio izvore bosanskofranjevake provenijencije, bez kojih se ne moe pisati cjelovit i uravnoteen prikaz spomenutog razdoblja. Uz prikazivanje osmanskog razdoblja i prikazivanje suvremene bosanske povijesti s problematikom nacionalizma, faizma i komunizma bit e jo dugo tvrd orah za povjesniare i muan put do znanstvenog konsenzusa. Jer je vrlo teko prevladati duboke traume koje je to vrijeme za sobom ostavilo, te o zlu koje je poinjeno vrlo teko smireno, sustavno i argumentirano voditi historijski diskurs. Ipak mi se ini da su se tim putom neki povjesniari ve uputili. Spomenut u dva imena: iz bonjakih redova Envera Redia, ija je znanstvena karijera usko vezana za marksistiku historiografiju, te hrvatskog povjesniara mlade generacije Davora Marijana. U svoja dva najnovija djela monografiji Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu19 i raspravi Sto godina musliman18 Noel Malcolm, Bosnia. A Short History, London 1994; u hrv. prijevodu pod naslovom: Povijest Bosne. Kratki pregled, Zagreb Sarajevo 1995. Polemika Daja Malcolm u: Erasmus [Zagreb] br. 14 (1995), br. 15 (1996), br. 19 (1997). 19 Enver Redi: Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, Sarajevo 1998.

TRI KULTURNO-POLITIKE SASTAVNICE BOSNE I HERCEGOVINE...

59

ske politike 20 Redi nije vie zainteresiran da povijesnu problematiku uokviri u marksistiku historiografsku shemu, nego u spomenutoj monografiji na diskurzivan nain prezentira razliite izvore (njemake, talijanske, ustake, etnike i partizanske) o onome to se tijekom Drugog svjetskog rata dogaalo na tlu Bosne, a u citiranoj raspravi vodi otvoren diskurs s raznim politikim i historiografskim stajalitima, u kojemu pokuava kritiki vrednovati dostignua historiografije o problematici koju je naznaio u naslovu. Davor Marijan u monografiji Borbe za Kupres 1942.21 kritiki sravnjuje historijske izvore obaju zaraenih tabora, da bi ustanovio odnos snaga i stvarna zbivanja. Marijanov pogled u povijesnu stvarnost je hladan i odmjeren, zainteresiran samo za povijesnu istinu. Dva navedena primjera pokazuju da stanje nije beznadno, odnosno da je vrijeme diskurzivne historiografije ve zapoelo. Da zakljuim! Za razliku od Mustafe Imamovia, ja ipak vjerujem da nacionalistikom i inom mitiziranju ne treba suprotstavljati nove mitove, nego argumente. U ovom tekstu pokuao sam pokazati da u tome nisam usamljen i nadam se da sam djelomino i uspio.

20 Enver Redi, Sto godina muslimanske politike u tezama i kontroverzama istorijske nauke. Geneza ideje bosanske, bonjake nacije, Sarajevo: ANUBiH, Institut za istoriju 2000. 21 Davor Marijan: Borbe za Kupres 1942. Pohod proleterskih brigada i borbe za Kupres u ljeto 1942. godine, Zagreb AGM, 1999.