Vanjka

Vanjka ukov, djeak od svojih deset godina, koga su prije tri mjeseca doveli obuaru Aljahinu na zanat, na Badnje vee nije htio da legne. Saekao je dok su gazda, gazdarica i kalfe poli na jutrenje, izvadio iz gazdina ormara boicu s mastilom, dralo sa zaralim perom i, rairivi pred sobom zguvani list papira, poeo pisati. Prije nego je nacrtao prvo slovo, on se vie puta plaljivo okrenuo prema vratima i prozoru, bacio kriom pogled na tamnu ikonu, pokraj koje su se pruale police s kalupima za obuu, i duboko uzdahnuo. Papir je leao na klupi, a on je kleao pred klupom. "Dragi djede, Konstantine Makariu", napisa on, "evo ti piem pismo. estitam vam Boi i elim od Gospoda Boga sve najbolje. Nemam ni oca ni majke, samo si mi ti jedini ostao na svijetu." Vanjka pree oima preko tamna prozora, u kom je titrao odsjev njegove svijee, i jasno zamisli svoga djeda Konstantina Makaria, koji je sluio kao noni uvar kod gospode ivarevih. To je suhonjav, ali neobino io i ivahan stari od svojih ezdeset i pet godina, uvijek nasmijana lica i kao pijanih oiju. Po danu spava u kuhinji ili se ali s kuharicama, a nou, zaogrnut irokom bundom, hoda oko gospodske kue i lupa u svoje klepetalo. Za njim koraaju, sputene glave, stara kuka Katanka i psi Vjun, nazvan tako zbog svoje crne boje i dugog tijela kao u lasice. Taj je Vjun neobino ponizan i laskav, gleda jednako umiljato i domae i strane ljude, ali ne uiva niije povjerenje. Ispod njegove poniznosti i poslunosti krije se najopasnije lukavstvo. Niko ne umije bolje od njega da se uvue u ostavu ili da seljaku ukrade koko. Vie puta su mu zbog toga prebili zadnje noge, dvaput ga objesili, ibali su ga svake sedmice na mrtvo ime, ali je on svaki put ostajao iv. Sada, jamano, djed stoji kod kapije, mirka oima na crkveni prozor seoske crkve i tapkajui izmama ali se sa sluinadi. Klepalo mu je privezano za pojas. On mlatara rukama, jei se od zime i, smjekajui se staraki, zadirkuje as sobaricu, as kuharicu. "Ne biste li mrknule duhana?", upitao bi on pruajui enama svoju duhankesu. ene mru i kiu. Djed se neobino ushiuje, prasne u veseo smijeh i vie: "Dii noge! Hvata mraz!" I psima daje duhan da primiriu. Katanka kie, okree njuku i, uvrijeena, odlazi. Vjun iz poniznosti ne kie, samo mae repom. A vrijeme je divno! Vazduh je miran, proziran i svje. No tamna, ali se vidi cijelo selo sa svojim bijelim krovovima i mlazovima dima to izviru iz dimnjaka. Vidi se drvee posrebreno injem, grude snijega. Nebo je posuto zvijezdama, to veselo trepere, a Mlije ni put ocrtava se tako jasno kao da su ga za praznike oprali i oribali snijegom. Vanjka je uzdahnuo, zamoio pero i nastavio pismo: "A jue sam dobio batine. Gazda me je izvukao za kosu u dvorite i tukao me kaiem zato to sam ljuljajui njihovo dijete sluajno zaspao. A jednog dana ove nedjelje gazdarica mi je naredila da oistim haringu. Ja sam poeo od repa, a ona uhvati ribu pa mene ribljom glavom pravo po njuci. Kalfe mi se rugaju, alju me u krmu po rakiju i trae da za njih kradem od gazde kisele krastavce, a gazda me tue im stigne. A jelo nije nikakvo. Ujutro mi daju hljeba, za ruak kau, a za veeru opet hljeba, a orbu ili

aj - to gazda i gazdarica deru sami. Spavati moram u predsoblju, a kad njihov deran plae, ne mogu nikako zaspati, ve ga moram ljuljati. Dragi djede, tako ti Boga, uzmi me natrag kui na selo jer ne mogu vie izdrati... Klanjam ti se do zemljice crne, moliu Boga za tebe do smrti, uzmi me odavde, inae u umrijeti..." Vanjkina usta se zgrie, on protrlja oi crnom akom i zajeca. "Drobiu ti duhan", nastavi zatim, "Boga u moliti za tebe, a ako ta uinim, izlupaj me kao psa. Ako pak misli da za mene tamo ne bi bilo posla, preklinjau upravnika da me uzme da mu istim izme, ili u mjesto Feke u obane. Slatki djede, ovdje ne mogu vie, pogiboh. Htio sam da pobjegnem u selo pjeice, ali nemam izama, bojim se zime. A kad narastem veliki, ja u te za to hraniti i braniti od svakoga, a kad umre, moliu se za tvoju duu isto onako kao za majicu Pelagiju. Moskva je velik grad. Kue su gospodske, konja ima dosta, a ovce nijedne; i psi nisu zli. Djeica na Boi ne hodaju sa zvijezdama po kuama; u crkvi ne daju nikome da pjeva; a jednom sam vidio u nekom duanu u izlogu udicu koja se prodaje zajedno s drkom, za svaku ribu; vrlo su zgodne. Ima ak i takva da bi njom mogao uhvatiti i soma od jednog puda. Vidio sam duane gdje ima puaka kao to ih ima na gospodin, vrijede najmanje sto rubalja svaka... A u mesarama ima tetrijeba, letarki i zeeva, ali trgovci nee da kau gdje su ih ulovili. Dragi djede, a kad kod gospodina bude jelka s darovima, uzmi za mene pozlaen orah i sakrij ga u zelenu kutiju. Zamoli gospoicu Olgu Ignjatijevnu, kai da je za Vanjku." Vanjka grevito uzdahne i opet pogleda kroz prozor. Sjetio se da je po jelku za gospodina uvijek iao u umu njegov djed i vodio sa sobom unuka. Ala je bilo divno! I djed je hukao, a i Vanjka je, gledajui ga, inio isto. Obino prije nego to odsijee jelku, djed zapali lulu, mre dugo duhan i ruga se smrznutom Vanjuki. Mlade jele, posute injem, stoje nepomino i misle na koju je red da umre. Kad odjednom po snijegu kao munja protri zec!... Djed ne moe a da ne vikne: "Hvataj ga! Dri ga, dri! Gle vraga bez repa!" Odsjeenu jelku djed bi odvukao u gospodsku kuu, a tamo bi je okitili. Najvie se brinula za to gospoica Olga Ignjatijevna, Vanjkina miljenica. Dok je Vanjkina majka Pelagija bila u ivotu i sluila kao sobarica, Olga Ignjatijevna astila je Vanjku bombonima i radi zabave nauila ga itati i pisati, brojiti do sto, pa ak i igrati kadril. A kad je Pelagija umrla, izbacili su jadno siroe u kuhinju k djedu, a iz kuhinje obuaru Aljahinu u Moskvu... "Doi, mili djede", nastavi Vanjka, "tako ti Boga, odvedi me odavde, smiluj mi se, nesretnom siroetu, jer me svi biju, i gladan sam, a kako mi je dosadno ne da se ni izrei; samo plaem. A maloas me je gazda udario kalupom po glavi te sam pao i jedva doao sebi. Propao mi je ivot, gori je od pseeg... Jo pozdravi Aljonu, oravog Jegorku i koijaa. A moju harmoniku ne daj nikome. Pozdravlja te tvoj unuk Ivan ukov. Mili djede, doi!" Vanjka presavije ispisanu hartiju i metne je u koverat, to ga je jo jue kupio za kopejku. Razmisli

malo, umoi pero i napisa: "Mom djedu na selo." Zatim se poea po glavi, promisli i dodade: "Konstantinu Makariu". Sretan to mu niko nije smetao u pisanju, nabi kapu na glavu i bez kaputa, u samoj koulji, istra na ulicu. Mesarski pomonici, kod kojih se on jue raspitao, rekli su mu da se pismo baca u potansko sandue, a iz sandueta se alje po cijeloj zemlji i potanskim trojkama, to ih tjeraju pijani koijai uz zveket praporaca. Vanjka dotra do prvog potanskog sandueta i ugura dragocjeno pismo unutra. Sat kasnije, uljuljkan, zanesen slatkom nadom, vrsto je spavao... U snu je vidio pe. Na pei sjedi djed, spustio dolje bose noge i ita kuharicama njegovo pismo. Oko pei hoda Vjun i mae repom.