1

Spirit of Bosnia / Duh Bosne

An International, Interdisciplinary, Bilingual, Online Journal Meunarodni, interdisciplinarni, dvojezini, online asopis

Bosanski duh u knjievnosti ta je to?

Pokuaj istraivanja povodom zbirke poezije M. Dizdara Kameni spava Zbirka poezije Maka Dizdara Kameni spava odavno je ve u izlozima naih knjiara, na stolovima itaa, kritiara i recenzenata, koji uostalom nisu ni alili truda i rijei da bi joj odali priznanje, a da bi joj bio potreban jo jedan prikaz, pa ma kako on pozitivan mogao biti. Naroito ja ne bih imao u tom pogledu da dodam nita posebno, jer sam se i prije iskazao kao ljubitelj njegove poezije i cijenio ga kao pjesnika, kad bi se sve trebalo odvijati u okvirima tekue ocjene tekuih zbirki, nae tekue poezije. Razlog da i ja pokuam da kaem o toj poeziji neku rije, dakle, nije skriven u elji da se podri, odri ili ak i produbi jedna ve donesena pozitivna ocjena jednog znaajnog ili u tokovima nae poezije uobiajenog dogaaja. Razlog zato da se i ja ovdje javljam lei u mome osobnom uvjerenju da se u ovom sluaju, kao i u nekim drugim dogaajima u naoj novijoj literaturi uostalom, krije za nau bosansku kulturu i literaturu izvanredan dogaaj, koji zahtijeva i izvanredni, tj. odgovarajui tretman. Drugim rijeima, uvjeren sam da se ova poezija, kao i neka druga djela novijeg vremena kod nas, mogu uspjeno i pravedno ocjenjivati, i da im se moe izdati odgovarajue priznanje, samo ako se ona promatraju u svjetlu svoje prave i najdublje uloge u duhovnom ivotu ovog naroda, tj. ako se ona ocjenjuju i promatraju sa stanovita uspostavljanja i afirmacije njegove kulture, iskustva, tj. njegovog sopstvenog duha. Jedna poezija moe biti vrijedna i znaajna, a takve ocjene je ve dobila poezija Maka Dizdara, ne po nekim apstraktnim, estetskim, literarno-poetskim vrijednostima koje bi bile predmet hladne i neutralne estetske ekspertize, nego po spoju i jedinstvu tog opeg, univerzalnog, estetskog, poetskog i onog specifinog to karakterizira iskustvo, kulturu, mentalitet, historiju, sudbinu, tj. uope duh jednog naroda. Kao bosanska, ova poezija je prije svega odreena svojim bosanskim duhom i u tome lei njena glavna vrijednost sa stanovita Bosne.

Bosanski duh- bosanska literatura

Duh jednog naroda kao subjektivni izraz cjelokupnosti uvjeta njegovog ivota, i onog specifinog odnosa prema ivotu koji konstituira narod, kao specifinu povijesnu opstojnost, jeste povijesna tvorevina i povijest je njegov pravi izvor i medij u kojem se on javlja. Narodni duh stoga i jeste uvijek povijesni duh. Zbog toga se on najpotpunije i najsnanije izraava, s jedne strane, u jeziku jednog naroda, kao ivom nosiocu povijesnog iskustva i naina doivljavanja svijeta i sudbine koji karakterizira taj narod, i, s druge strane, u filozofiji, kao misaonom sabiralitu povijesnog iskustva, kao zboritu njegovih opih odlika. U svim drugim tvorevinama kulture ovaj duh se
Spirit of Bosnia - 1 / 16 18.04.2013

izraava samo parcijalno, tj. samo onda i kada te tvorevine, a najvie posredstvom jezika, bivaju u snanom kontaktu sa povijeu kao pravom osnovom ivota svakog naroda. Literatura uope, a poezija posebno, samo je dijelom nosilac ovoga duha. I inae ovaj duh je samo parcijalno prisutan u djelima duhovnog stvaranja jer kao totalitet on se otkriva u svim vidovima ivota. Kako mi nemamo svoje filozofije, tj. kako nismo stvorili osobeni filozofski duh, to bi izgledalo kao da mi nemamo ni narodnog duha uope. Na narodni duh se tako gubi u nacionalnom duhu, koji je definiran nacionalnim jezikom i nacionalnom literaturom, a ispoljava se u nacionalnoj povijesti. Ova konzekvenca historizma, to se tie Bosne, dade se lijepo pokazati, a na mnogim primjerima i dokazati. Identificirajui nacionalni i narodni duh, mi smo sveli nae povijesno iskustvo i na narodni duh, na nacionalno iskustvo, na iskustvo nacionalne povijesti i nacionalni duh, iji je najpotpuniji izraz postala nacionalna knjievnost, u iji horizont je tek kao pretpovijest uao narodni jezik i narodni duh u cjelini. Primijenjen na Bosnu ovaj model transformacije je bosansku knjievnost, po njenom duhu, definirao, kao nacionalnu knjievnost, a po tematskom i doivljajnom sadraju kao regionalnu knjievnost. Ovakva redukcija bila je osnova daljnjih produbljenih redukcija koje su bosansku knjievnost priznavale samo kao srpsku ili hrvatsku knjievnost regionalnog obiljeja. Knjievnost Bonjaka bila je, ili tumaena kao srpska ili hrvatska nacionalna knjievnost, ili je odbacivana kao strana, nacionalnom duhu tua, orijentalna. Spoljni medij nadvladao je tako unutarnji duh te knjievnosti, a nain i uvjeti njenog nastojanja ograniili su njene unutarnje mogunosti i odredili njene definicije u cjelini. Pojam bosanska knjievnost primjenjivao se tako na djela srpske literature, kao to su djela npr. Koia, orovia, antia, Markovia, Jeftia, Palavestre, Andria itd., i to prvenstveno kao obiljeje njihove regionalne tematike i doivljajne karakteristike. Tako je taj pojam postao samo pomoni pojam jedne nacionalne strukturne definicije, koja svoj korijen i mjesto ima na drugoj strani, a ne na ovom tlu i u dubinama povijesnog iskustva ovog naroda kao cjeline. To je, meutim, bila i jedna nesumnjiva istina, jer ta djela i jesu djela srpske nacionalne literature, iji se nacionalni duh iskazuje prije svega kao interpretacija bosanske povijesti i povijesnog iskustva bosanskog ovjeka sa stanovita srpske nacionalne ideje, njene mitologije i interpretacije povijesti. Slian sluaj jeste i sa hrvatskom bosanskom literaturom mada je ova sticajem okolnosti ostala manje istaknuta. Ovdje se razumljivo ne radi o tome da se podvrgavaju kritici ovakvi izvodi, jer nikakvoj kritici nema ovdje mjesta, jer se ovdje radi samo o pozitivnoj registraciji jednog stanja. Pitanje je ovdje jedino mogue, i ono se i postavlja samo kao pitanje o uticajima i efektima te situacije na bosansku literaturu, koja bi mogla eventualno biti specifian izraz bosanskog narodnog duha, njegove specifinosti i samosvojnosti, ukoliko takav duh uope postoji. Eventualni negativni efekt ovog retrogradnog historizma identifikacije narodnog i nacionalnog duha, koji Bosnu razbija kao povijesno i duhovno, a ne politiko jedinstvo, moe se podjednako oitovati ukazivanjem na eventualne momente toga duha, koji prevazilazi granice nacionalnog horizonta duhovnog doivljavanja, tj. na postojanje ive i prisutne dublje duhovne strukture i osnove naeg povijesnog iskustva, nego to je ona nacionalna osnova. Poto se taj duh ne izraava u filozofiji, jer mi te nemamo, barem, kao specifino nae duhovne tvorevine, a ni u jeziku, budui da je ovaj nacionalno definiran, te nije pogodan da u svojoj aktuelnosti jasno iskae narodni duh, to mi ovoga moramo traiti u tragovima, u elementima, u preostalim ostacima i relikvijama nae
Spirit of Bosnia - 2 / 16 18.04.2013

duhovne povijesti, u specifinim karakteristikama naeg iskustva i naina doivljavanja govora, u eventualnim djelima koji te elemente u sebi sabiru i dre. Istraivanja takve vrste nisu, naalost, u nas niti provedena, niti su u svojoj ideji, kao program, ili kao namjera, pretpostavljena i razvijena. Postoji jedno saznanje, koje je vie intuicija nego li jasna spoznaja, da je mogue u naoj hiljadu godinjoj bosanskoj povijesti nai i pronai, ne samo ostatke, nego i kompletna djela koja u sebi dre i skrivaju ovaj duh, koji je Bosnu odrao kao cjelinu, kao povijesnu opstojnost, kao rije i misao, iza koje bi moda leao i jedan duh. Moemo, dakle, govoriti o kameniima, elementima jedne cjeline, jednog mozaika, ali i oni nam mogu pomoi. Duhovna supstancija ne trai kvantitet da bi se prepoznavala i afirmirala. Ona je jedinstvo i cjelina i kao najsitniji i najmanji detalj. Od tih djela, uvara i nosilaca elemenata naeg duha i povijesnog iskustva, mi, to je paradoksalno, imamo i malo i mnogo. Malo prema onome to smo sve stvarali i mnogo prema onome to smo sve pustili da netragom nestane. To su u prvom redu nai stari gradovi, naa arhitektura, urbanizam, steci i uope sakralni spomenici, nae stare knjige, vez, odjea, zanati, najzad na nain ivota uope. Agresivni nacionalizmi, raznih vrsta, i dugo odsustvo stvarne bosanske pozicije, doprinijeli su mnogo propadanju i razaranju kulturnog blaga bosanske provenijencije. No i to propadanje, ma koliko ono iroko i obimno bilo, nije nas liilo onoga to je sa stanovita kulturne funkcije duhovnog naslijea najvanije, tj. ono nas nije liilo potrebe da drimo i uporno uvamo svijest o Bosni i ono to Bosnu ini tako udnom i neobinom, da drimo i uvamo bosanski duh. To je taj teki, gromadni, kameniti i goroviti duh, velikana iz skaski, taj spori, uronjeni i zaronjeni u sebe zatvoreni duh ovjeka prirode. To je kontemplativni duh uronjavanja u ono to je bilo i prolo, u vjeno, iza granica prolaznog, u ono sa one strane tekog, nestalnog i tegobnog ovozemaljskog zbivanja i zbitka. To negiranje granica vremena i prostora kao uvjeta ljudskosti, to vjeno tradicionalno i tradicionalistiko bivanje kao ovjek, ljudi koji jesu, koji su bili i koji e biti, sve u jednom neprekinutom nizu. Taj duh krte rijei i uzdranog pokreta, krte are i blijede boje, lien bogatstva i lepravosti, lien nijansa i kolorita, masivan, siguran, stalan, stanac, taj suzdrani i jedva negdje u prikrajku na kraju linije, u odsjaju boje, na rubu are, na kraju misli, na izdancima loze, na skrivenim i prikrivenim mjestima, u minijaturi, i uope u nevidjelu, ulno razigrani i pohotno ivotni duh, elja, enja i nagon. To je duh posebnog bosanskog puritanizma, istjerivanja istine, preganjanja pravde, ispravnosti i asti, za to se sve gine, podjednako pod svim bajracima, koji su se ikada vili nad ovim naim gudurama i dolinama, a pod ovim naim tekim i maglovitim nebom. Radi toga Bosna nikada nije bila podijeljena, razbijena i unitena kao cjelina, kao teritorij, kao tradicija, kao mentalitet i kao duh, ali istovremeno nije nikada ni bila jedna svjetovna, vojna i politika tvorevina, drava ili jedna jedinstvena partija. Uvijek je nju razdiralo to unutarnje njeno vuje, pravdako, moralistiko i puritansko podvajanje, i svaki bajrak je u Bosni nalazio nekoga da ga ponese i dri uprkos drugom. I tu nema nekog pravila. Feudalna vlastela protiv kralja, crkva protiv heretika, heretici protiv crkve i kralja, kralj protiv crkve, feudalaca i heretika. Turci protiv Bonjaka, Bonjaci protiv Turaka, oba protiv krsta, krst protiv nekrsta, hrianin protiv hrianina, ovaj protiv onoga, i onaj protiv ovoga, itd. sve do naih dana. I teklo bi to i dan danas, da nismo jednom napokon shvatili da Bosna nije niija do svoja i onoga koji u njoj ivi i koji sa njom ivi. Na izgled parcijalan i podijeljen, povijesni se duh
Spirit of Bosnia - 3 / 16 18.04.2013

bosanskog naroda poinje oitovati kao realna osnova zajednice jednog naroda i vie nacija. I dok realna povijesna situacija napreduje u Bosni kroz stvaranje ekonomsko-materijalnih i dravnih pretpostavki zajednikog ivota, djeluju dotle jo uvijek agresivni nacionalizmi, egoizmi i historizmi kao odjeci borbe oko Bosne, borbe koja je Bosni odricala svojstvenost i proglaavala je naslijeem ove ili one drave, ove ili one nacije, ove ili one kulture i tradicije. Uporedo sa ovim ila je i jedna nacionalna i nacionalistika interpretacija bosanske kulture i bosanskog iskustva tj. bosanskog duha, kao srpskog, hrvatskog, pravoslavnog, katolikog, orijentalnog, muslimanskog itd. provincijalnog duha, koji svoj dignitet smisao i vrijednost moe imati i dobiti samo u punom spajanju sa svojim nacionalnim izvorom, sa majkom maticom, sreditem i ognjem nacionalne kulture. Tako je nastala nacionalno inspirirana kultura koja je Bosnu vidjela samo kao krajinu, a Bosance kao krajinike nacionalnog duha i nacionalne svijesti, koja je povijest i ljudski ivot vidjela samo kao patnju nacionalnog heroja i nacionalnog simbola, u svim njegovim varijantama. Od onoga epskog junaka pa sve do ovoga socijalnog ili lirskog i romanesknog. Taj junak je uvijek signum posebnog, parcijalnog, nacionalnog, drugim suprotstavljenog junaka, simbol tumaa ili reprezenta. Takva je literatura nastajala u Bosni za posljednjih sto godina i ona je Bosnu vie dijelila, nego li mnoge vojske koje su preko nje marirale i u njoj krv prolijevale. Ona je dijelila i njen duh, ono osnovo poelo jednog zajednikog osjeanja i ivotnog odnosa, to ga je Bosna muno, kroz hiljadu godina svoje teke povijesti stvarala. Ta literatura poinje 70-tih godina 19. stoljea da bi poetkom 20. stoljea dobila naroiti zamah u probuenim nacionalnim pokretima kod njihovih duhovnih inspiratora, Koia, orovia itd., a kulminirala kod Andria, koji je njen najbolji i najvei predstavnik. Postignuvi najvii domet literature inspirirane nacionalnim duhom, Andri je nuno u svome, po naem miljenju najboljem, djelu Prokleta avlija univerzalizirao svoju viziju, koja poinje time gubiti parcijalnu nacionalnu, doivljajnu i duhovnu aromu i okvir, i javlja se kao njegova transcendencija. Nemogunost ostajanja u okvirima nacionalnog duha u knjievnosti Bosne, postala je vidljiva i na drugi nain, tj. kao nastojanje te knjievnosti da se domogne svoje sopstvene osnove i da metodiki odbaci iskljuivo nacionalni osnov svoje duhovne inspiracije i stava. Emancipacija bosanske knjievnosti od parcijalizma, nacionalnog duha s obzirom na bosansku povijesnu odreenost, oitovala se naroito u ratnoj knjievnosti. Znaajna djela nae ratne knjievnosti su, u doivljavanju rata i revolucije, nekom imanencijom samog doivljaja prevazilazila ove okvire i sezala u dubine samog narodnog duha i iskustva i doivljaja. Mislim da je najbolji primjer te tendencije nae ratne knjievnosti Kulenovieva Stojanka majka Kneopoljka, koja je duboko bosanska i ujedno pripada svakom naem narodu, svim ljudima, koji isto tako ili na slian nain doivljavaju iskon vjene borbe za odranje naroda u sebi i na svome. Moda bi se ova tendencija mogla iskazati u izvjesnim pojavama nae prijeratne literature: npr. Hasana Kikia. Izgledalo je u jednom momentu da e ovo biti samo epizoda, intermezzo u polusnu nae literarne povijesti. Na takvu misao upuivalo je, po mom uvjerenju, nepotrebno i neopravdano oivljavanje nacionalnih okupacija u okvirima stare (Grupa sarajevskih knjievnika), predratne literature. No ubrzo je dolo do novog kretanja u bosanskoj knjievnosti. Jednom otvoren, proces emancipacije nije
Spirit of Bosnia - 4 / 16 18.04.2013

se mogao zaustaviti. Ne bez tekoe i duhovne pometenosti, taj proces je tekao u raznim pravcima i odvijao se na raznim podrujima knjievnog stvaranja u Bosni. Njegov svijet postala je prvo djeija knjievnost. Neobino znaajan razvoj ove vrste knjievnosti u Bosni u posljednjih deset godina duguje, prije svega, injenici da se tu, na tom terenu i u tom mediju odigralo oslobaanje od tutorstva nacionalnog duha i da je djeiji medij bio, i kao povod i kao publika literarnog stvaranja, najotvoreniji za istinski i ujedno iroki svjetski pogled u prolo i budue, u ivot i ivotnu istinu. Drugi medij ovog procesa emancipacije postaje poezija. Ona postajep oprite ovoga procesa, poprite na kojem se i danas taj proces odvija i manifestira u raznim svojim mogunostima. Poetska ideja generacije alice, Sarajlia, Tahmiia i napokon Trifunovia, razmiu granice poetskog miljenja i doivljavanja nacionalno zadojene poezije naeg bosanskog provincijalizma. Ove granice se pomiu u dubinu koliko i u irinu. Kod alice ovo pomicanje granica see ak do dubine onog metea naroda i rasa iz kojeg se javljaju obrisi naih narodnih cjelina, dok kod Sarajlia i Tahmiia tee jednom univerzalizmu doivljajnog osnova izreenog na razliite naine, ali u osnovu istom. Koliko god, meutim, u ovim procesima leao napredak bosanske literature, u njima lee i ozbiljne njene slabosti i tekoe. U osnovnoj i znaajnoj tenji da se poezija uzdigne od uskog tradicionalistikog, regionalistikog i romantiarskog nacionalnog duha, do irokih, univerzalnih, kozmopolitskih vizija modernog ovjeka, lee i slabost apstrakcije, punog deklarativnog i deklamatorskog kozmopolitizma, gubitak dubine i teine osobenog povijesnog iskustva i doivljavanja, supstancije narodnog svjetskog duha, datog u jedinstvu rijei, ideje, vizije, osjeanja, dakle, bia poetskog bivanja. Uslijed toga se ta poezija unato svojoj znaajnoj emancipatorskoj tenji, javlja kao odvajanje od iskona, narodnog i ljudskog, povijesnog duha. Odvojivi se tako od ovoga, ona svoj univerzalizam i svjetski nivo i relacije postie isto verbalnim sredstvima. To je onda nuno epigonska poezija velikih, stranih rijei, misli, ideja i imena, koja tim spoljanim sredstvima osvaja kozmopolitsku dimenziju, a ne unutarnjim osvjetavanjem i oplemenjivanjem sopstvenog izraajnog, idejnog i duhovnog fonda uope. Otuda, po mome miljenju, i pored napretka kojeg ova poezija ini uope, a naroito u pojedinim njenim ostvarenjima, ona ostaje apstraktna i strana, ne po svojoj metodi, nego po svome duhu. Mnogo sporije i tee nego li poezija, a to je i razumljivo kad se uzme u obzir da je osnovna ideja nacionalne interpretacije bosanske literature i njene historije, bila ideja tzv. bosanske pripovijetke. Proces emancipacije tekao je u oblasti pripovjedake knjievnosti. Bosanska pripovijetka, koja je bila proglaena uzorom i cvijetom srpske literature, davala je ton bosanskog literaturi, naroito u periodu dominacije Grupe sarajevskih knjievnika. Ali, ukoliko je ovaj proces tekao sporo, izgleda da je utoliko bio temeljitiji. Dva su, po mome miljenju, kljuna dogaaja koja odreuju daljnju sudbinu istinske, po duhu, bosanske pripovijetke i romana. Ta dva dogaaja su Dervi Sui i Mea Selimovi. Svoju osobenu viziju Bosne kao naroitog svijeta sa svojim sopstvenim duhom i kulturom doivljavanja koja se iskazuju u mentalitetu i ljudskoj prirodi, Sui je najavio ve u svome prvom velikom djelu Ja, Danilo. To djelo koje po svojoj cjelovitosti i bogatstvu nadilazi gotovo sve to je u naoj poslijeratnoj satirinoj prozi napisano, ovdje nije interesantno prvenstveno po toj svojoj djelimino ve utvrenoj i afirmisanoj vrijednosti. Ono je sa naeg aspekta znaajno po otkrivanju nasuprot romantiarskih i drugih provincijalistikih interpretacija kojima je Bosna bila izloena, jednog
Spirit of Bosnia - 5 / 16 18.04.2013

autohtonog i potpuno specifinog i samosvjesnog ivota Bosne. Sui majstorski otkriva crte tog svijeta od prve pa do posljednje strane svog djela, od onog izbjegavanja komije Danilovog da pozdravi svoga komiju, jer ko zna ko je i ta je komija, a svaki je pozdrav u Bosni lozinka neka i znak neke pripadnosti iza neke zastave, te on bira najneutralniju moguu rije ljudskoga susreta pripeklo danas, pa do onog Advana iz kasabe, koji godinama ne izlazi iz svoje magaze jer udna je zemlja Bosna u njoj je najotrovnija hava na dunjaluku, te ne treba bez prijeke potrebe izlaziti na vidjelo. Taj prekrasni roman, koji je zaudo bolje primljen svugdje gdje se pojavio nego u samoj Bosni, tj. nego to ga je primila bosanska literaturna kritika, meutim, samo je polazite, prva crta, proboj u sferi razotkrivanja bosanske istine. Najnovije Suievo djelo Pobune, znai ve oformljen i jasan pogled. Ovo djelo ima za bosansku literaturu veoma veliki znaaj. Ono je prva literarna vizija nae autentine bosanske povijesti, posljednjih pet stotina godina. Njegova vrijednost sastoji se u tome to je ta povijest kao ljudski ivot, kao ljudski doivljaj i sudbina, lien svega spoljanjeg, svakog historizma, svake mitologije, svake nacionalne, religiozne, regionalne i druge naslage i interpretacije. On se tu otkriva neposredno u noi svoje ljudske kompletne istine i po toj istini postaje on isto tako neposredno univerzalan, ljudski ivot i sudbina uope. Pilavije, Hatemii, poturenici, kmetovi, begovi, heretici, i pravovjerni, junaci i kukavice, trgovci i siromasi, respektabilni graani i komunisti bundije, to su nai ljudi, to je svaki od nas dijelom, bez razlike u svojoj povijesnoj istini, kao vjeni paenici i borci, kao so u kruh ove zemlje, teki, robusni i ujedno osjetljivi i mehki, naivni i ujedno lukavi, bogati i siromani, vjeni strastvenici i uvijek kod svoje kue u svojoj suroj i surovoj zemlji. udni ljudi podsmjeljivi i ironini prema svakom ivom, prema svakoj i najveoj veliini, ali ipak najvie prema sebi samima, pjesnici bez mita i mitomanije, njeni realisti, puritanci a strastveni. Takvi ljudi, koji se niu iz generacije u generaciju, a samo ih Bosna vee kao niz, vre od bilo kakvih mitskih, vjerskih, roakih ili drugih veza, su ljudi ove zemlje, njena najvea i najpotpunija istina. Po svemu ovome Suievo djelo je prvorazredni dogaaj bosanske literarne povijesti, i po mome miljenju, djelo u kome ova povijest konano dobiva svoju autentinu umjetniku viziju i interpretaciju. Svoje znaajne literarne mogunosti Selimovi je pokazao ve u svom prvom romanu Tiine. Tihi prijem Tiina u naoj javnosti vjerovatno je znak preovladavajue ambicije pisca i karakteristike samoga djela da bude literarno, umjetniki, stilski i estetski isto. Ono najavljuje znaajne mogunosti ali ne upuuje i ne odreuje podruje gdje e te mogunosti realizirati. Utoliko je vea i znaajnija naa radost to su se te znaajne mogunosti realizirale u jednom romanu kao to je Selimovievo djelo Dervi i smrt. Roman Dervi i smrt, pored svoje literarne i umjetnike perfekcije, znaajan je, u bosanskoj literaturi, i za nju, po tome to taj roman jasno i nedvosmisleno pokazuje da je regionalizam, provincijalizam, historizam itd. zapravo idejno i umjetniko, duhovno i filozofsko a ne geografsko ili kakvo drugo odreenje. Taj roman pokazuje da geografske i historijske relacije u umjetnosti malo znae i da se velike drame i ljudska zbivanja mogu dogaati i ovdje gdje ne tee aktualna, politika matica ivota. Osim toga, Selimovi je jasno pokazao da je Bosna bila, i sada to jeste, poprite takvih dogaaja u ljudima i oko njih, da ta dogaanja imaju nuno dimenzije, po svom intenzitetu i vidovima, svjetskih i opih ljudskih dilema i dogaaja, prava- neprava, sile slobode, nasilja i milosti, drave i podanika, Boga i ovjeka, vjernika i otpadnika. I
Spirit of Bosnia - 6 / 16 18.04.2013

sve se to zbiva i dogaa u Bosni, u zemlji koju znamo i koju prepoznajemo u ljudima i mislima koje njih more i progone. Vidimo tu nas same, svako sebe, na jedan nain, jednim dijelom svoga ivota, iskustva, nade, strepnje, misli i snova. Ovim djelima i njihovom povezanou sa ivotom, povijeu, osjeanjima i nadama naeg bosanskog ovjeka, zaokruuje se bosanska knjievnost, po prvi put, u ovih desetak posljednjih godina, kao cjelovita knjievnost, sa svojim osnovnim idejama i knjievnim vrstama. Ona snano stupa na pozornicu nae kulture kao oformljen, zaokrugljen, u osnovi izgraen duhovni stav, kao izraz naeg duha. Od sada Jugoslavija mora na drugi nain raunati sa bosanskom literaturom, njenom ulogom i znaajem, tj. ona mora raunati sa bosanskim duhom bosanske literature.

Bosanski duh poezije Maka Dizdara

Sa stanovita poetskog otkria Bosne i bosanskog duha, kao i sa stanovita otkria poezije. U bosanskoj duhovnoj tradiciji, Dizdarevo djelo Kameni spava jeste jedna vrsta kamena meaa. Zbog toga mi se ini da ovu poeziju valja istraiti ponajprije sa stanovita njene konstitutivne funkcije u strukturi bosanskog knjievnog trenutka. Nije u pitanju, dakle, jedan literarno-kritiki ili estetiki pristup ovoj poeziji, nego jedna kulturno-historijska i filozofska ocjena, koja se, istina, slui, i estetskim, i literarno-kritikim izvodima kao premisama, ali svoje stavove i dokaze formira na drugoj, tj. kulturno-historijskoj i filozofskoj dimenziji. Ali pogledajmo prije svega koje su to literarno-poetske vrijednosti i karakteristike to se otkrivaju posredstvom onog fenomena kojeg smo nazvali bosanski duh. Literarna teorija i kritika dovode literaturu, i poeziju naroito, u odnos prema mitu i mitologiji. Openito se smatra da mnoge poetske ideje imaju svoj izvor u inspiraciji mitskog doivljaja. Tako narodni ili nacionalni mit, kao u osnovi poetski, likovni i uope umjetniki doivljaj i reprodukcija povijesti, slui kao izvor literarnih, umjetnikih i poetskih ideja. Bez obzira, meutim, na razliku koja postoji izmeu narodnog, npr. tip grkog mita, i nacionalnog, npr. tip kosovskog mita, a koja moe da bude razlog vrlo znaajnih distinkcija u etici i povijesnoj funkciji umjetnosti, kod Bosne se radi o neem sasvim drugom. Bosna, naime, nema svoga mita i svoje mitologije. Nacionalni mit u Bosni nije bio mogu jer, naprosto, nema ni narodnog bosanskog mita. Bosanac, naime, sebe i svoju povijest, ne doivljava uope mitski. Svi pokuaji da se stvori takav mit, npr. viestruki pokuaji da se stvori bogumilski mit, ostali su bez rezultata. Mitologija u Bosni nije bila mogua. Pa, iako Bosna ima svoje spoljanje elemente jednog mitskog svijeta, doivljava propast svoje drave, pogibiju svoga kralja, gubitak djedovske vjere, progone, borbe protiv Rima, borbe protiv Carigrada itd. itd., nije se ova povijest transformirala u mit. Ali ne zato to u Bosni nije bilo autohtonog narodnog stvaranja, narodne poezije, koja bi bila nosilac mitskog doivljavanja bosanske povijesti. Naprotiv, u Bosni je stvorena jedna bogata i raznovrsna poezija, kako lirska, tako i epska. Neki najljepi biseri ove poezije kod junih Slavena duguju stvaralakom geniju bosanskog ovjeka. Bosanska narodna lirska poezija je po svome mentalitetu i duhu sekularistika, trezvena, podsmjeljiva, satirina. Ona ne trpi tragine junake ije sudbine briu mogunost realnog pogleda na ivot i razlike u ljudskom ivljenju. Njeni junaci su esto komini, ili samo poteni, naivni seljaci junaine. Oni su pravi, ivi ljudi. Otuda, mislim da je razlog to Bosna nema svoje mitologije jednostavno u samoj strukturi bosanskog ivota i duha, koji je graen tako da ne doputa egzaltaciju, da uvijek ostaje
Spirit of Bosnia - 7 / 16 18.04.2013

svjestan granica svijeta i ovjeka. Meutim, postavlja se pitanje da li odsustvo mita znai ujedno i nemogunost bosanske poetske ideje i bosanske poezije. Mislim da ne znai. Jedan povijesni duh ne mora da se izraava u mitskoj supstanci, ako uspijeva da se svagda aktualno ostvaruje i planira u ivotu. Kada pogledamo Bosnu, od one srednjevjekovne, koja skonava u Jajcu, pa do ove dananje, mi emo, u njenim gradovima, skrivenim od pogleda stranca i jedinstveno otkrivenim za svoje itelje, u njenim kuama, glomaznih tekih kubusa sa lagahnim indrama na krovu, u njenim tekim vunenim nonjama, proaranim najljepim minijaturnim arama i vezovima, u njenom mentalitetu, u pjesmi, u igri, u priama i predanjima, svugdje i uvijek otkriti jedan duh, jedan stav i doivljaj, ispoljen i jasan do te mjere da ga se i ne primjeuje. Jer nije to ona tajna, u manastirima ili u hajdukoj umi skrivena, to je vidljiva i jasna otvorena kretnja i stav, ponaanje, nain miljenja, podjednak i kod katolika i kod pravoslavnih i muslimana, i kod ikavaca i kod ijekavaca, i kod graanina i kod seljaka. Po tome je Bosna ostala Bosna kroz dugu svoju nesretnu povijest, jedina koja je uvijek bila i cjelovita, kao teritorij, i jedinstvena kao historijsko trajanje, da jedina nije dospjela do nacionalnog duha i ideje, i do nacionalne dravne konstitucije. Pod pritiskom raznih nacionalizama dugo je vlada predrasuda da je bosanska povijest od 1463. do 1878. period izbivanja iz konteksta nae, junoslavenske, narodne, evropske i svjetske povijesti. Ta predrasuda je negirala svjetsku ulogu i znaaj islama za evropsku povijest i islamsku svjetsku misiju. Nije ovdje potrebno dokazivati ogranienost takvih gledita sa stanovita povijesne istine, jer takva problematika prevazilazi okvire ovog eseja. Upozorio bih samo da se u svijetu danas smatra (npr. Revie historique de France od septembra 1966. g.) da je negiranje islamskog uticaja na evropsku povijest, a naroito preko Balkana, jedna od najveih slabosti suvremene evropske historiografije, ali je potrebno upozoriti, moda na injenicu da se islamska tradicija naroito asimilirala u Bosni, ne toliko pritiskom i snagom osvajaa, koliko sredstvima i posredovanjem duhovnog srodstva. Puritanizam i sekularizam islama, odsustvo izgraene crkve i crkvene hijerarhije, odsustvo razvijene dogmatike i teologije, odgovaralo je ve stvorenim karakteristikama bosanskog pogleda, naina miljenja i uope duha, pa je njegova asimilacija u Bosni bila najvea, najtrajnija i predstavljala je, sa stanovita nae ljudske kulture, znaajan doprinos njenom bogatstvu. Od drugih muslimana bosanski se muslimani i bosanski islam znatno razlikuju. Njihov islam je stopljen sa elementima narodne tradicije nae bosanske i uope slavenske provenijencije. No pitanje koje nas ovdje interesuje jeste u prvom redu pitanje o odnosu poezije Dizdara prema bosanskom duhu i potrebno je da se vratim na to pitanje. ini mi se da nije sluajno da je meu bosanskim pjesnicima Mak Dizdar prvi koji je svoju inspiraciju, poetske ideje, slike i metafore potraio u fondu bosanskog duhovnog stvaranja i tradicije. Ja sam ve imao priliku da primijetim kako je poezija Maka Dizdara karakteristina po izvjesnom paganskom mentalitetu i nainu doivljavanja. Tu karakteristiku sam zabiljeio u jednom preanjem napisu o njegovoj poeziji, specijalno o zbirkama Okrutnosti kruga i Plivaica. Ovaj paganski momenat, tj. jedan neposredni i prirodom inspirirani pogled na svijet i ovjeka, bio je po mom miljenju osnova dispozicija jednog znaajnog pjesnitva, koja je zahtijevala svoje daljnje uobliavanje i definiciju, u poetskom i filozofskom smislu. Tu definiciju uobliavanje Dizdar je potraio u mentalitetu, jeziku, doivljaju, tragovima i tradiciji stare Bosne, u njenim dilemama, suprotnostima, sudbinama, borbama i radostima, koji
Spirit of Bosnia - 8 / 16 18.04.2013

stoje kao neotkriven svijet, kao naa Arkadija, u koju tek treba da stignemo, skrivena tekim kamenim stecima to kriju ulaz u nju. U zbirci Kameni spava, koja je, po mome miljenju, nedovoljno ujednaena s obzirom na osnovu i izvod inspiracije i na duh poetskog govora, ipak se nalazi toliko izvanredno znaajnih poetskih ostvarenja na koja je potrebno upozoriti, a u kojima se ogleda sva poetska vrijednost onoga to smo nazivali bosanski duh. Potrebno je takve pjesme izdvojiti i pokazati u emu se sastoji to to ove pjesme i poezija uope odlikuje kao samosvojnu bosansku. U prvom odjeljku ove zbirke nalazimo stihove pod opim nazivom Slovo o ovjeku, koji su u cjelini intonirani kao jedna primitivna paganska antropologija. U treoj pjesmi nalaze se slijedei stihovi:

Zatvoren u meso, zarobljen u kosti Pa e tvoje kosti, tvoje meso bosti Zatim: Otrgnut od neba eli hljeba vina Kamena i dima samo ima svima. Te: Od te ruke dvije tvoja jedna nije Jedna drugu ko da Hoe da pobije? Ogranienost ljudskog, pokazana je ovdje u jednoj neobinoj dojmljivoj, ulnoj neposrednosti, u jednom doivljaju natopljenom neposrednom, obinom, ali upeatljivom spoznajom ovjeka koji i samog sebe vidi kao jedno unutarnje protivrjeje, pa se to protivrjeje, kao ljudska bit, iskazuje i kao stalna ljudska bit, iskazuje i kao stalna ljudska meusobna, ali u svakom ovjeku prisutna, borba i suprotnost, kada se dvije ruke medu sobom biju i hoe da pobiju, kada meso bodu kosti. Vrijednost ove poezije se sastoji u univerzalnosti njenih spoznaja i ujedno u jednoj neposrednosti i neposrednoj motivaciji njenih poetskih slika i metafora, u nainu prezentacije tih ideja, koji je koliko jednostavan toliko i univerzalno razumljiv. U njoj se osjea obini narodni duh i iskustvo muke ivota i opasnosti egzistencije, koje se kriju u samom ovjeku kao i u drugom. U Slovo o nebu nalazi se Pjesma pravednika koja sadri stihove to produbljuju ovu istu misao, sada izreenu kao suprotstavljenosti ovjeka i smrti, zemlje i neba. Tajna smrti i neba, bez koje nema saznanja, zemlje i ivota je univerzalna za sve ljude. Ona ne razlikuje intelektualca od seljaka, roba od gospodara.

Hodei kroz zemlju Kroz noi kroz dane Vidio je navist Vidio jest bolest I vidao rane Pa izreko slovo Diu glavu k nebu
Spirit of Bosnia - 9 / 16 18.04.2013

10

Pitaju o tajni Na putu ka grebu. Ljudska sudbina u ovim stihovima lei pred nama u jednostavnosti svojih iskonskih rijei, koje nisu nita drugo nego sama ta sudbina, taj usud, odakle mi diemo glavu k nebu, stojei vjeno pred tom najveom i najdubljom tajnom itavog naeg postojanja, tajnom smrti, svijesti o naoj konanoj granici. Pjesniki je ova ideja izreena ovdje na maestralan nain, rijeima koje opominju na vjenost ove teme i ove ljudske dileme, odnosno na vjenost sudbine i vjenost pitanja o kome se ovdje pitamo. Istovremeno je ovdje data i jedna heretika vizija ovjeka, pravednika, Isusa, vizija koja vidi samo ovjeka, a Bog joj izmie preko granica groba. U slijedeim stihovima iste ove zbirke, Zapis o lovu koji glasi:

Jer u tom jednom jedinom trenu u tom magnovenju kad sobom oduzeti bijahu gonii svi I sasvim sami Te strasne lovce ulovih u nevidime konce ja kova Gruba i vjerno upisah i smjerno narisah u ove vele u bijele u kami. Nalazimo mirne i tradicionalne slike lova, plemia i njihovih pasa, koje nepoznati kamenorezac ostavlja u kamenu kao vjeni spomenik, ne njihove lovake vjetine, nego svoga umijea da smjerno narie i vjerno upie u one vele i bijele kami. itava pjesma predstavlja biser po jednom unutarnjem srodstvu rijei, slika, ideja i prirode koja se u njima iskazuje. Prolaznost ljudske veliine, sile, oruja i bijesa, i vjenost one smjerne i vjerne vjetine da se uhvati slika, ivot, ovjek, u te nevidime konce i ostavi za vjenost. Ne znam da u naoj poeziji ima pjesma koja problem stvaranja umjetnika, bit njegova djela, i odnosa prema ivotu iskazuje ljepe, neposrednije, sigurnijim, srodnim i otkrivajuim rijeima i slikom. Snaga i gustina izraza je takva da se ideja skoro ulno osjea, pipa i vidi u kamenu, steku koji pred nama iskrsava. U istoj zbirci nalazimo u pjesmi Zapis o izvoru i slijedee stihove:

Rastvorio sam se I potekao Potocima Rijekama Morima Sada sam tu Sada sam tu Bez sebe
Spirit of Bosnia - 10 / 16 18.04.2013

11

Gorak Kako svome izvoru Da se vratim? Kako svome izvoru da se vratimo, to je takoer jedno vjeno pitanje pred kojim stoje svi ljudi. Stalno nae oticanje u vrijeme, u starost, u godine, u smrt, u potomstvo, koje neprestano postavlja pitanje o smislu kao povratku. A pjesma je takva, u kojoj je ovo nae oticanje u beskraj otuenosti naih naina postojanja iskazano u svojoj biti, u svoj veliini i traginosti nae nemogunosti da se vratimo ka sebi. U istom ciklusu nalazimo i zapis Dvije vode u kojem se nalaze slijedei stihovi:

U ovom dobrom u radosnom u bijelom u svijetu dobri radojica bjeli vavijek se radovao i u tome kratkom u lijetu i kad je cvijetje brao i kad je ratio i kad je patio vazda je zvijezde krao na putu kroz itije sije on bugario nije put arka sunca gledao je i modra neba i kad obvlada ga brijeme stade u vrijeme na tom putu pade dosegavi tamu samo svoga greba. Motiv ljudske sudbine i skonavanja u tami groba i ovdje se ponavlja na nain balade, koja izrie tu konanu i neopozivu istinu, kao unutarnju vjeru naih ljudskih stvari, djela, ivota, ponaanja i svega onoga to mi kao ljudi u ivotu inimo. Ta neumitnost ne razlikuje nas ljude dobre i ine. Samo to onaj dobri, kao Radojica, to uvijek bijae nasmijan i vedar i to se ne bijae alio na ivot, dobi svoju pjesmu, kao znak sjeanja na jednostavnu ljudsku veliinu i mudrost, da se ostane dobar u ovom kakvom takvom svijetu. U ovoj istoj grupi nalazi se i jedna od najboljih pjesama nae poezije, pjesma Gorin.

Ase leih Vojnik Gorin U zemlji svojoj Na batini Tudi No i dan Mrava ne zgazih U vojnike Odoh Bil sam U pet i pet vojni Bez tita i oklopa E da ednom Prestanu Gorine
Spirit of Bosnia - 11 / 16 18.04.2013

12

Zgiboh od udne boli Ne probi me kopje Ne ustreli strijela Ne posijee Sablja Zgiboh od boli Nepreboli Volju A djevu ugrabie U robje. Ova je pjesma toliko jednostavna, toliko sama kazuje o sebi, da je nije potrebno interpretirati. Ne gine ovjek, bez oklopa i tita u ovoj ili onoj vojni, ovjek gine radi ljudskih stvari. ivi i doziva smrt, jer ne lei na svome nego na tuoj batini a umire radi toga to mu odvode ono to je najdrae. Sudbina svakog naeg ovjeka je sudbina Gorina i otuda je gorka, a gorina je postala dijelom svakog od nas. A Gorin je gorina svih nas, to kroz vrijeme i milenije ivjesmo i leasmo na svojoj i tuoj zemlji, to nam ivot bijae tei od smrti, jer ne mogosmo podnositi vjenu patnju i bolove siromaha, roba, bez utjehe i ljubavi. Sa snagom ove pjesme mjeri se samo velianstvena jednostavnost njene istine i rijei. Ima ovdje jo jedna pjesma koju vrijedi zabiljeiti, kao to je Radimlja, gdje se nalaze stihovi:

On eka me od vijeka On eka i vidim ga zacijelo I silazim k njemu Kroz to bijelo Lozje. Pa zatim: Sunani Hristos, Vrata, Vijenac, etiri jahaa, Brotnjice, od kojih svaka nosi istinu ivota u njegovoj esto naivnoj prostoti i jednostavnosti. U Slovu o zemlji nalaze se takoer pjesme izuzetne vrijednosti. Najsnaniji utisak ostavljaju pjesme posveene doivljaju zemlje kao vjenog iskona iz kojeg se obnavlja sav njen porod. Zabiljeit emo pjesmu Krajina u kojoj se nalaze slijedei stihovi:

Iz onog bijelog kama eno nie klica Iz neke davne ruke iz nekog tavnog lica Nie i raste u neko bolno bijelo cvijee. Ve ptica iz svog skrivenog gnijezda slijee U skrovit krug neiji samotnih svijetlih sanja Slijee ta ptica sa zelenog granja Kraj ovaj kajni zar moe bez zmije Bez otrova njenog zar moe zar smije
Spirit of Bosnia - 12 / 16 18.04.2013

13

Bez smijeha tog tajnog kojim se ta smije Iz onog bijelog kama eno nie klica Iz ruke davne iz tavnog lica sad ie klie Iz znanog kama znamen stamnog plama. Zar moe zmija biti bez otrova, zar moe ovjek biti bez neprijatelja, zar se moe ivjeti bez smrti. Ljubav naa je kao ptica to slijee u gnijezdo zemlje i tamo umorno poiva. Ali unato svemu uvijek nie neka nova klica, neko novo ie klie plamen koji saije nae kue, posvijetlit e nam da dignemo nove. Ova teka intonacija produava se i u Zapisu o vitezu gdje se nalaze stihovi:

Za slubu teme vjernu Za svog gospodina Bodoe ga Sjekoe ga Derae ga. Svagda je sudbina nasa ista. Sluimo nekoga gospodina, pa u Zapisu o titu pjesnik s nama kae:

Poiskah tit dobri da titi me Bacih ga potom dobrog je Tito me. To isto kae i Nevoljni vojno:

Okolo apu mi kako mi ivot bje uzaludan Ne znaju da ranjen ovako vee sam budan Ne znaju kako u potonji udarac da dam Zlehudi o kojoj sad sve znam. Taj isti motiv sudbine, rata, borbe, smrti i otpora negdje duboko skrivenog, imamo i u izvrsnoj pjesmi Razmirje koja kao da je iskazala sukus cjelokupnog naeg historijskog bivanja. Ona je naa povijest u jedinstvenoj igri naih sudbina, imena i uzaludnog obnavljanja bez kraja i konca.

U davno u slavno u bana Stipana Vukcu se rodi sin Vuihna Vuihna Vui rodi sina Vuka I Vuk poslije rodi Vukia
Spirit of Bosnia - 13 / 16 18.04.2013

14

I Vuki rodi sina Vukajla Vukajlo rodi sina Vukasa Po smrti Vukas svojoj rodi sina Vukana I Vukan onda jedne godi rodi Vukomana Vukoman poslije i sve tako Do dananjeg dana Sve za vjernu za slubu Za svog gospodina. Tako se generacije nae raaju, nestajui i ujedno uvajui, u tragu, u rijei, u imenu, u spomenu, smisao te sudbine, svijest o njoj, protest protiv nje, da bi jednoga dana moda, taj fatalni niz nestao. U istoj ovoj seriji nalazi se i Zapis o zemlji sa stihovima:

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki: A kto je ta ta je ta da prosti Gdje li je ta Odakle je Kuda je Ta Bosna Rekti. A zapitani odgovor njemu hitan tad dade: Bosna da prosti jedna zemlja imade I posna I bosa da prosti I hladna i gladna I k tomu jo Da prosti Prkosna Od Sna. Tako se u ovim stihovima zakljuuje jedna povijest, jedne zemlje, znane i neznane, o kojoj pitaju, a dobiju udan odgovor. udna zemlja, udni ljudi i udne sudbine. Iskazana je u njima istina, duboka istina nae Bosne. ivot, smrt, raanje i uzaludan napor. Ne moe u nebo, u zemlju ne eli, u potomstvo ostavlja svoju snagu i vjeru u bolje. U ljude, u kamen, u lozu u sve ono blisko i neunitivo, to uvijek podsjea na nas, na nae pretke, na istinu i udi ivota, to budi i raa uvijek nadu. Trajanje i istrajavanje. Zaborav i sjeanje. Smirenosti ljubav. To je istina ove poezije.

Spirit of Bosnia

- 14 / 16 -

18.04.2013

15

No prije nego li bih pokuao, na osnovu primjera i izvoda iz Dizdarove poezije, pokazati u emu je to bosansko, gdje se krije taj bosanski duh u njegovoj poeziji, elio bih ukazati na osobenosti njegovog pjesnikog jezika. Njegov pjesniki jezik nije artificijelan, ma koliko da on vri neke inovacije, sluei se arhaizmima i drugim nekim inovacijama, iju bi eventualnu lingvistiku vrijednost tek trebalo utvrditi. No ono to je vano za njegov jezik, jeste da taj arhaizam, to obraanje starom jeziku, ima jednu unutarnju motivaciju i u skladu je sa idejom da se sudbina Bosne iskae u poeziji. No osim toga, u njegovoj poeziji mnoge nae rijei dolaze do rehabilitacije, i pokazuje se koliko smo mi izgubili, u izraajnom i poetskom fondu nae kulture, odbacujui, ponekad, mnoge rijei, koje imaju znaajnu izraajnu i poetsku vrijednost. Npr. rijei, koje na taj nain Dizdar rehabilitira, su: visokan, ilite, igrite, roite, navist, sut, rastepsti, ee, nevidimi, inosuan, izovni, ozvjezdani, glagoljavi, traviti, zatok, vilni, gordinje, pletisanak, kajni, konina, nespina, badac, smuditi, itd. Mnoge od ovih rijei imaju izvanrednu poetsku vrijednost i govore na jedan narodski nain, te njihovo uvoenje od strane Dizdara predstavlja pravu njihovu rehabilitaciju. Ve sam napomenuo da prvenstveni cilj ovog eseja nije da utvruje umjetniku i estetsku vrijednost Dizdarove poezije. Dovoljno bi, za ovu svrhu, bilo pretpostaviti ve izreene i donesene sudove kritike o tome. Meutim, bilo bi isto tako pogreno ako bi pretpostavili da je za cjelokupnu tezu ovog eseja, o bosanskom duhu bosanske literature, irelevantna stvarna umjetnika vrijednost ove zemlje. Jedna literatura i njen duh se konano i neopozivo afirmiraju tek stvaranjem, u krilu svoje duhovne klime, velikih djela, djela koja ostaju kao trajni spomenici stvaralake moi tog duha. Za bosansku literaturu bi bilo dovoljno ma i jedno ovakvo znaajno djelo, a ja sam ukazao ve na njih nekoliko, pa da se njen stvaralaki duh afirmira. Ali jedna literatura ako eli da zauzme distinktno mjesto u ivotu i povijesti jednog naroda, mora da se oformi kao cjelina i da dadne znaajna postignua u svim rodovima i svim vrstama umjetnosti. Zbog toga postaje, i u kontekstu ovog pokuaja, znaajno pitanje o umjetnikoj vrijednosti Dizdarove poezije. Umjetnika vrijednost poezije Kamenog spavaa sastoji se o bogatstvu njenih ideja, u jedinstvu tih ideja i ivota ije su te ideje izraz, u srodstvu poetskih ideja i ivotnog iskustva izraenog u uobiajenim spoznajama, nainu miljenja izraavanja, rijeima, metaforama, slikama, u aromi, koloritu i klimi ovih rijei, slika i spoznaja. Sve se ovo moe jasno pokazati u sluaju poezije Maka Dizdara. U njoj, u njenim temama i idejama, u slici, rijeima i metaforama osjea se Bosna, bosanski ivot, ovjek, povijest, iskustvo, mentalitet, osjeajnost, sudbina. Ujedno je to izraeno u idejama koje imaju vjenu ljudsku vrijednost. To su ideje smrti, ivota, borbe, ljubavi, osloboenja, stvaranja, dakle vjene i ope ljudske ideje. Ujedno, one nisu prazne, one se pojavljuju u kontekstu, povodu, klimi, koloritu, aromi realnih, naih bosanskih slika i prilika, sudbine povijesti i iskustva. One su date naim jezikom, bogatim, zvonkim, preciznim, pomijeanim sa starim rijeima, ukoliko prizivaju stare slike i ljude, a nove su kao kontinuitet naeg osjeanja i misli. Metafore su lijepe, teke, plastine, direktne, animalne, somatske, bogate neposrednou i doivljaja i otkria. Umjetnika vrijednost te poezije osnovana je, dakle, u svim osnovnim elementima poetskog stvaranja vrhunskog tipa. Naroito upeatljivost ove poezije dolazi i od otkria jednog svijeta kojeg ova poezija izraava,
Spirit of Bosnia - 15 / 16 18.04.2013

16

to samo kompletira njenu umjetniku vrijednost. No, pored umjetnike vrijednosti, ova poezija za nas ima vrijednost i po tome to izraava, u vidu poetskih ideja, izvjesne bitne aspekte naeg bosanskog duha. Koje su to ideje? Kad govorimo o idejama treba drati na umu da ideje nisu puke rijei i apstraktni pojmovi. Ideje su cjeline koje u sebi dre uvijek naznaku svijeta, slika i pojava koje izraavaju. Ideja je uvijek natopljena ulnou, realnou koja se u njoj oituje naem duhu. Kad se govori o poetskim idejama onda se mora voditi rauna i o tome da se poetske ideje odlikuju spontanou koja svoj izraz nalazi u slobodi slike ili metafore u kojoj se izraavaju. Osnovne poetske ideje Dizdarove poezije su ideje: suprotnosti ljudske prirode, ljudske sudbine kao granice od roenja do groba; osamljenosti izmeu zemlje i groba koja upuuje na nebo, na pravednika, spasitelja, Boga; otuenosti od iskona do izvora; stvaranje kao sudbina izuzetnih; gorina i trpkost ivljenja i smrti; zemlja, otrov zmije, kamen, plamen; vjena sluba drugom, gospodinu, ratu i pobuna i nada; vjeno vraanje, perpetum mobile ivota; bosa, posna, hladna, gladna, a prkosna. Dovoljno je samo nabrojati ove ideje, pa da se jasno vidi da su one prave, ljudske, vjene u vremenu i prostoru. To su ideje koje uope izraavaju ljudski odnos prema sebi samome i svijetu. Pod tim idejama ovo je pozicija univerzalnog, svjetskog znaenja. Osobitu vrijednost ovih ideja nalazimo u tome to se one pokazuju u originalnom, naem mediju i to se izraavaju na nain i rijeima kako nas ovjek uope moe neto da doivi. Ljudska sudbina kao zatvorenost u granice tijela, kao vjeni rat tijela i elja. Kao njihov sukob i sukob ljudi, kao vjeno hodite po ratovima i konaite po grobovima, ija se konanost tei prevazii u kamenu narisanom i isklesanom liku, kao vjeno oticanje od izvora, kao gorina ivota u zemlji zmija, otrova, plamena i kamena, tudih gospodina i odvedenih u roblje dragana, u zemlji gdje se Vukcu raa Vuihna itd. do Vukomana, i gdje prebivaju vjeno Vukovii, Vuii, Vukanovii, Vukomanovii itd., sve do nas i sa nama, u naoj Bosni, bosoj, goloj, hladnoj, gladnoj, posnoj i prkosnoj. Svagda se tu prepoznaje naa zemlja, naa sudbina, na ovjek, naa povijest, nae iskustvo, na duh, onaj gorki, podsmjeljivi, nepovjerljiv duh strpljenja, ekanja, otpora i vjere u to to e doi. Sa stanovita bosanskog duha poezija Maka Dizdara ima veliku vrijednost i kao rezultat, i naroito kao putokaz, koji nam ukazuje na puteve kojim naa poezija moe da izdigne stvaralaki potencijal nae literature na zavidni nivo ope ljudske misli, a da ujedno ne izgubi svoju vezu sa vlastitim tlom, da ne prestane biti autohtona, samosvojna, originalna sa ovim ljudima, ovim podnebljem i svijetom, duboko u dubini duha povezana i utemeljena. Ta spoznaja bila je ujedno i glavni razlog da sam izloio ove svoje misli. Published with permission of the author

Spirit of Bosnia

- 16 / 16 -

18.04.2013