Ivan Botica

ISSN 0353-295X RADOVI Zavod za hrvatsku povijest Vol. 37, Zagreb 2005. UDK 930(497.5) 316.346(497.58)13 Izvorni znanstveni rad

Prilog istraivanju najstarijega spomena vlakoga imena u hrvatskoj historiografiji

Autor rekonstruira zaetke identiteta srednjovjekovnih Vlaha u Hrvatskoj. Na temelju dogaaja iz 1322. godine, razotkriva na prostoru jedne mikroregije vlaki svijet u novome svjetlu: naznauje da su ljudi susjednih ali razliitih gospodarskih i kulturnih krajolika skloni uvui stereotipne nadimke u javni izriaj koji postaju opeprihvaenim. Pritom vlako ime moe biti objektom obmane nacionalnim ideologijama i, naravno, historiografiji, napose onoj pripovjednoga tipa. Kljune rijei: Vlasi (Morlaci), Miha Madijev de Barbazanis, dalmatinsko zalee, stereotipi, nadimci.

U kasnome srednjovjekovlju, unutar hrvatskoga etnikog prostora uspio se na prostoru jedne mikroregije izdvojiti poseban sociokulturni identitet, poglavito zbog svojstvena naina ivljenja. U povijesnoj je batini ostao zabiljeen pod imenom Vlasi.1 Zasebnost te skupine stanovnitva, koja je najveim dijelom posljedica geografsko-kulturne izoliranosti, djelovala je poticajno nacionalnim ideologijama s ovih prostora, pa se, shodno ideolokim interpretacijama, preobliivala dostupna povijesna dokumentacija od druge polovice 19. stoljea naovamo kako bi se srednjovjekovni vlaki etnik proglasio iskljuivim sastavnim dijelom ili hrvatskoga ili srpskoga etnikog korpusa.2 Pritom se zanemarivala injenica da
1

Bez obzira to vlako (i/ili morlako) ime uglavnom naznauje pravni ili socijalni poloaj u drutvu, pisat emo ga, radi preglednosti rada i uvaavanja historiografske tradicije, velikim slovom. Razliiti su naini biljeenja imena Vlaha: Vlachi, Olachi, Morlachi, Morolaci, Vallachi, Murlachi, Volachi, itd. (Usp. V. KLAI, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svretka XIX stoljea, knj. 2, Zagreb 1901, 16) Samo najvei deskriptivni rjenici hrvatskoga (ili srpskoga) jezika (P. SKOK, Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, sv. 3, Zagreb 1973, 606-609. i Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, sv. 21, JAZU, Zagreb 1973-1974, 168-171) donose desetke razliitih tumaenja pojave i povijesnoga razvoja imena Vlah te njegovu ne/integraciju u neku od recentnih balkanskih nacionalnih ideologija. Vrlo zanimljivu enciklopedijsku natuknicu o Vlasima, napose o pojavi vlakoga imena u Europi, dao je lingvist A. Kovaec: Samo ime u svezi je s imenom keltskog naroda koji je u III. st. sudjelovao u keltskoj seobi prema Grkoj i Maloj Aziji. Slaveni naziv preuzimaju od Germana u obliku Walch, Welsch sa znaenjem stanovnitva romanskog odnosno stranog podrijetla (polazite za govor o stereotipovima ist. I. B.). Do X/XI. st. ima etniko znaenje, da bi poslije postao sinonim (ist. I. B.) nomadskih, odnosno polunomadskih

35

3-BOTICA - ZHP-37.pmd

35

25.10.2005, 21:17

RADOVI - Zavod za hrvatsku povijest, vol. 37, 2005.

str. 35-46

se i u dananjim dravama kriju razliiti kulturni krajobrazi, zasebne mikroregije, u kojima se specificiranjem povijesne zbilje srednjovjekovnoga razdoblja iznalaze sasvim razliita vienja. Stoga emo pokazati strukturnu rekonstrukciju vlakoga etnonima u jednoj od njezinih varijanata na primjeru iz splitsko-trogirskoga zalea iz kraja priko brda koji se odvajkada zove Dalmatinska zagora i to u vremenima najstarije pisane pojave vlakoga imena u hrvatskoj povijesti. Rasprava, kao rezultat interpretativne modifikacije dostupna materijala, imat e u zakljuku vie karikirani nego znanstveni odgovor, to na kraju krajeva jest svrsishodno, jer se povjesniari ve desetljeima zaokupljaju istom stvari dajui s razliitim uspjehom to uvjerljivije, napose, pripovjedne konstrukte. Vlasi se u hrvatskoj historiografiji prvi put spominju na prostoru splitskotrogirske (srednjodalmatinske) mikroregije u politikoj epizodi pada hrvatskoga bana Mladina II. Bribirskoga pod anuvinsku supremaciju. Diskurs se svih hrvatskih historiografskih tekstova pritom poklapa s izvjetajem koji je u svojoj kronici zapisao Miha Madijev.3 Kao emancipirani patriot splitske komune on s oduevljenjem biljei da je 1322. godine propao tiranin4 iz splitskoga zalea u bitci kod Bliske. Poraz je Bribircu u ime ugarskoga kralja nanio slavonski ban Ivan Baboni, a vojnu su mu pomo kako kae Madijev pruili Poljiani i Vlasi.5 Istaknuvi sve loe strane omraena mu bana nizom retorikih pitanja i uzvicima, Madijev napominje da je poremeeni ovjek (atribut za Bribirca ist. I. B.) uvijek prianjao uz prijateljstvo Vlaha.6 Madijevo je svjedoanstvo posluilo historiografiji kao prvorazredna dokumentacija za kronoloku dopunu hrvatske politike povijesti, otvorilo razliita nagaanja o mjestu odigravanja toboe znaajne bitke7 te, konano, omoguilo etimoloku raspravu o vlakome
stoarskih socijalnih zajednica bez obzira na to s kojim etnokulturalnim cjelinama ive (Hrvatski leksikon 2, Zagreb 1997, 655). M. MADIJEV DE BARBAZANIS, Historija, Legende i kronike, Split 1977, 151-184. Atribut je tiranina Mladin II. nosio zahvaljujui Madijevu i Luiu, koji je izdao njegovu kroniku, do prvih nacionalno tendencioznih historiara poput Klaia i iia. Otada se on viemanje prikazuje kao svijetli lik nae nacionalne povijesti. Njegovo je djelovanje najobjektivnije ocijenjeno u radovima N. Klai (usp. N. KLAI, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb 1976, 427-450). M. MADIJEV DE BARBAZANIS, Historija, 174; usp. F. II, , , Glasnik zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, knj. 14, Sarajevo 1902, 29. ISTI, n. dj., 174. Povjesniari vie od stotinu godina pokuavaju ubicirati srednjovjekovni lokalitet Blisku, kako ga je zapisao Madijev, a sva mogua nagaanja veu uz prostor Dalmatinske zagore. Miljenja eminentnih povjesniara donesena su samo s godinom izlaska njihovih najpoznatijih sinteza. V. Klai (1901) daje geografsku odrednicu da se Bliska nalazila negdje izmeu Trogira i Splita. N. Klai (1976) nadopunjuje tu biljeku pretpostavkom da je srednjovjekovna Bliska dananja Blizna, nedaleko od Trogira. ii (1902), pak, na temelju zapisa operacije i neposrednih dogaaja nakon bitke, ubicira Blisku u dananje Bisko, na granici Cetinske krajine i Poljica. Kati (1938) upozorava

3 4

6 7

36

3-BOTICA - ZHP-37.pmd

36

25.10.2005, 21:17

IVAN BOTICA - Prilog istraivanju najstarijega spomena vlakoga imena u hrvatskoj historiografiji

imenu, njegovoj pojavi i drutvenoj ulozi za budua stoljea. Prije sustavnoga razmatranja, vano je napomenuti da je na hrvatskim povijesnim prostorima najstarija do danas znana potvrda vlakoga imena iako je poprilino sumnjiva zabiljeena 1070. godine u pakoj toponomastici villa Vlasii8 a nije na odmet opaska N. Klai u kojoj kae da se ve u 10. stoljeu mogu pronai imena vlakoga podrijetla po zadarskim listinama.9 U najstarijoj studiji o hrvatskim srednjovjekovnim Vlasima povjesniara F. Rakoga Hrvatska prije XII. vieka glede na zemljini opseg i narod, koju je itao na sjednici filologiko-historikoga razreda Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti dne 12. srpnja 1879, autor se vie bavi etimolokom ralambom vlakoga imena nego dogodovtinom koju bismo u naslovu moda i oekivali.10 Raki u dijelu studije o Vlasima nastoji odrati itateljevu panju s tadanjem vremenu primjerenim vanjskim okolnostima (vlako pitanje kao ire balkanski lingvistiko-politiki problem), a ne s unutarnjim odnosima (vlako pitanje kao mikroregionalni socioloko-mentalitetni problem). Madijevi su mu akteri samo okvir za stvaranje lakopamtljive dogaajne prie.11 Rakomu senzacionalnim jest otkrie da je na balkanskome, a analogijom i na hrvatskome povijesnom prostoru ivio tajanstveni rimski narod u srednjem vijeku koji nije nestao pod pritiskom velikih seoba naroda na prijelazu iz kasne antike u rani srednji vijek. Zanimljivo je da se pritom prema Vlasima/Morlacima odnosi na jednak nain kao i Madijev jer njihovu tobonju povijest rekonstruira iz dokumentacije to su je ostavile dalmatinske komune ili bolje reeno grafijske sredine koje su zbog svojih ekonomskih i drutvenih razloga Vlasima/Morlacima/Vlajima redovito pristupale s razliitim stereotipima. U deifriranju srednjovjekovne mentalitetne slike splitsko-trogirske mikroregije gdje se stanovnitvo openito razlikuje po
na Bliznu u Dugopolju, a Raukar (1997) je trai u blizini Poljica. Gunjaa (1960) je nalazi u dicmanjskome zaseoku Liski ostavivi otvorenim i mogunost da se bitka odigrala u Biskom. Prvi je o problemu ubikacije Bliske progovorio Josip Ante SOLDO, Cetina srednjovjekovna upanija i knetvo Nelipia, Sinjska spomenica 1715-1965, Sinj 1965, 75. F. RAKI, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia, Zagreb 1877, 88; usp. P. SKOK, , Glasnik skopskog naunog drutva, sv. 3, Skopje 1927-1928, 607; usp. M. SUI, Glose uz Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima Petra Skoka. Iz toponomastike otoka Paga, Radovi zavoda za povijesne znanosti u Zadru JAZU, sv. 31, Zadar 1989, 12. N. KLAI, Diskusija na simpozijumu: Vlasi u XV i XVI vijeku, Radovi ANU BiH, knj. 73, Odjeljenje drutvenih nauka, sv. 22, Sarajevo 1983, 173. F. RAKI, Hrvatska prije XII. vieka glede na zemljini opseg i narod, Rad JAZU, knj. 57, Zagreb 1881, 138-149. Studija u dijelu o Vlasima temelji se na dotadanjim Mikloievim rezultatima objavljenim 1861. godine. ISTI, n. dj., 138. im su se u prvih stoljeih srednjega vieka dravni i narodni odnoaji poluotoka jugo-iztone Europe, koji su stvaranjem novih drava poremeeni bili, njekoliko ustalili: izlaze na povrinu ostanci rimskih naselbina u razliitih priedjelih grko-bizantske carevine i na zemljitu onih slovenskih drava, ovdje u veem ondje u manjem broju.

10

11

37

3-BOTICA - ZHP-37.pmd

37

25.10.2005, 21:17

RADOVI - Zavod za hrvatsku povijest, vol. 37, 2005.

str. 35-46

privrednom dosegu nije se otilo predaleko ni u suvremenoj hrvatskoj historiografiji.12 I Ivan Lui Trogiranin uspijevao je iz srednjovjekovnih vrela rekonstruirati dva razliita etnokulturalna mentaliteta pa je u svojem kraju podrazumijevao etniku razliku izmeu Hrvata i Vlaha,13 ali je to je znakovito nije primjeivao u svojem vremenu kad je vlako ili, mletaki kazano, morlako ime bilo apelativ za svakoga Hrvata iz mletake istonojadranske steevine.14 Uvaavajui zapisano od autoriteta, hrvatska historiografija podlijee identitetskoj distinkciji Hrvata i Vlaha na nain da nam potonje stanovnitvo najee predstavlja pod sintagmom romanskoga relikta. Pritom se olako prelazi preko tvrdnja da je romanizacija bila sveprisutna pojava u gradovima koji su ve u antici dominirali naim priobaljem, a za razliku od prostora unutranjosti gdje nam ve arheoloki ostatci zorno pokazuju rijetku romansku prisutnost, posebno izvan komunikacijskih pravaca.15 U potrazi za romanskim korijenima svih Vlaha neki su ili do samih krajnosti. U jednome konstruktu pokualo se povezati rasna s jezinim obiljejima, pa je nastao nevjerojatan zakljuak po kojem bi praroditelji Vlaha bili neka potpuna ili napola crna rasa, to bi izgleda trebalo odgovarati fizikomu izgledu srednjovjekovnih Vlaha. Tobonju je potvrdu povjesniar pronaao u nekim antikim zapisima u kojima se spominju rimski legionari na Karpatima koji su bili regrutirani iz sjeverne Afrike, a navodno su ostavili potomstvo i vulgarni latinski jezik na brdovitim prostorima Balkana.16 Mnogo uvjerljivije izgledaju historiografski tekstovi migracijske teorije Vlaha u predosmanskome razdoblju hrvatske povijesti, a ona je izgleda plod Klaieva dosjetljivoga pripovijedanja koji je konstatirao da su Vlasi poeli u 14. stoljeu jatomice grnuti u Hrvatsku i Dalmaciju kao doseljenici s Balkanskoga
12

13 14

15

16

Usp. T. RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, 139. Tek nakon stoljetnih procesa prilagodbe i postupne preobrazbe, o njima nita ne znamo jer ih vrela ne zabiljeie, romanski iveri [stereotip etnike iskljuivosti i posebnosti - I. B.] odjednom izbijaju na povrinu povijesti. O njihovu, dotad nezasvjedoenu, postojanju u Hrvatskoj izmeu Zrmanje i Cetine prvu obavijest donosi splitski kroniar Miha Madijev; Zef Mirdita, Vlasi u jugoslavenskoj historiografiji, asopis za suvremenu povijest, br. 1, Zagreb 2002, 212. i sl. Vlahe iskljuivo promatra s etnikoga/ separatnoga karaktera. Usp. I. LUI, Povijesna svjedoanstva o Trogiru, knj. 1, Split 1979, 623. G. NOVAK, Morlaci (Vlasi) gledani s mletake strane, Zbornik za narodni ivot i obiaje, knj. 45, Zagreb 1971, 596. Zahvaljujem na informaciji prof. Borislavu Grginu. Povijest se u tome sluaju uistinu nevjerojatno poigrala jer, primjerice, na srednjovjekovnome geopolitikom prostoru Hrvatske nije zabiljeen romanski jezini otpor prema slavenskome jeziku (osim nekih nepristupanih geografskih enklava), za razliku od podruja u istonijim zemljama Rumunjska, Bugarska, Srbija, Makedonija i Grka (usp. M. GYNI, La transhumance des Vlaques balkaniques au Moyen Age, Byzantinoslavica, knj. 12, Prag 1951, 29-42 i sl.). D. MANDI, Postanak Vlaha. Nova povjesna istraivanja, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Rim 1963, 518-567.

38

3-BOTICA - ZHP-37.pmd

38

25.10.2005, 21:17

IVAN BOTICA - Prilog istraivanju najstarijega spomena vlakoga imena u hrvatskoj historiografiji

poluotoka.17 Pobornici te teze kazuju da je vlakoj doseobi prethodila crna smrt (kuga) koja je pomorila dalmatinsko stanovnitvo sredinom 14. stoljea pa se u rijetko naseljenom podruju otvorila mogunost za ispau vlake stoke i za kolonizaciju irokih prostora dalmatinskoga zalea.18 Krajnji se argument migracijskoj teoriji temelji na materijalnome ostatku grobova brdsko-stoarskih krajeva poznatijim kao steci koji se uistinu masovno pojavljuju u kasnosrednjovjekovnome razdoblju, a predstavljali bi religiozno-kulturnu posebnost Vlaha u odnosu na ostale brdske identitete (ako uope postoje).19 Dekoracija, veliina i posebnost kasnosrednjovjekovnoga steka zbilja moe odvui na razmiljanja o zasebnome sociokulturnom identitetu kojemu je zagrobni ivot bio od velike vanosti, ali se ne smije izvlaiti iz povijesnoga konteksta u kojem je stoar doivio znatan materijalni prosperitet, pa mu je kameni spava jedan od pokazatelja gospodarske moi i ugleda u njegovoj zajednici a i ire. Posebno se intrigantnim ine vlaki jezini ostatci koji su prisutni na itavome Balkanu, negdje u veoj, negdje u manjoj mjeri. U drugim mikroregijama oni su od temeljnoga znaaja za identifikaciju vlakoga etnosa u odnosu na eventualne druge identitete, ali je premalo saznanja da su Vlasi iz srednjodalmatinskoga zalea u 14. stoljeu, kad se pojavljuju, govorili nekakvim vlakim jezikom drukijim od slavenskoga.20 Onima kojima su vlaki jezini ostatci bitnom znaajkom u argumentiranju teza oite karakterizacije drugoga (hrvatski/slavenski jezik vlaki/ romanski jezik), konstrukti su obino popraeni pripovjednim diskursom da su Vlasi samo koje stoljee ranije jo uvijek govorili posebnim jezikom i to (obavezno) romanske varijante.21 Meutim, jezikoslovni rezultati gotovo uvijek pokazuju da izgraeni jezini sustav posebno ako je standardiziran i ako na
17

18

19

20

21

V. KLAI, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svretka XIX stoljea, 17. Ve u 10. stoljeu spominju se i u Macedoniji pae u bugarskim zemljama; a u 12. stoljeu sele i u srpske pokrajine, te prodiru poslije kroz Bosnu u Hum do Dubrovnika i Hrvatske, a napokon dolaze sve na otoke Rab i Krk, pa i u samu Istru; . Truhelka smatra da je vlaka seoba dobila maha kad su Turci sredinom 14. stoljea preselili nomadske Juruke na panjake Makedonije i Trakije i time potisnuli Vlahe prema sjeveru (. TRUHELKA, Studije o podrijetlu. Etnoloka razmatranja iz Bosne i Hercegovine, Zagreb 1992, 30). Migracijska teorija dala je balkanistici izvrsne rezultate napose za ranonovovjekovlje, a temelji se na Cvijievim metanastatikim kretanjima stanovnitva. E. HERAK, Panoptikum migracij Hrvati, hrvatski prostor i Evropa, Migracijske teme, god. 9, br. 3-4, Zagreb 1993, 242. A. MILOEVI, Steci i Vlasi. Steci i vlake migracije 14. i 15. stoljea u Dalmaciji i jugozapadnoj Bosni, Split 1991, 6-7. Vlakih onomastikih rijei ima u gotovo svim krajevima hrvatskih srednjovjekovnih prostora. Primjera radi, u cetinskom su kraju prisutna toponomastika imena: katun (balkanizam u irem znaenju imenice ator ili pastirski stan), naziv je ojkonima Katuni koji se nalazi juno od srednjovjekovne utvrde avine; brnz (vlaki sir u arumunjskim varijantama brenca ili brindza), moda je naziv ojkonima Brnaze koji se nalazi juno od Sinja. Usp. E. HERAK, Panoptikum migracij, 242. i sl.

39

3-BOTICA - ZHP-37.pmd

39

25.10.2005, 21:17

RADOVI - Zavod za hrvatsku povijest, vol. 37, 2005.

str. 35-46

njega ne utjee kakva vanjska kataklizma ne moe olako nestati, pa je proces transformacije iz jednoga jezinog sustava u drugi polagan i on moe trajati stoljeima, tisuljeima.22 Naravno, uvijek se otvorenom mora ostaviti mogunost postojanja razliitih jezinih enklava na hrvatskim prostorima koje su izvan okvira naega istraivanja ali one ne smiju postati obmanom za zakljuke da bi se specifian jezik jedne mikroregije (primjerice predjeli Velebita, iarija i sl.) morao govoriti i u drugim podrujima sline ekonomske konjunkture.23 Pobornicima migracijske teorije moe u prilog ii i navodno svjedoanstvo izvjesnoga Domenika Negrija u literaturi je suvremenik cetinskih Vlaha koji je zapazio da Vlasi u Cetini govore pokvarenim latinskim jezikom.24 Dokumenti pak svjedoe da su dobri Vlasi Cetinske upe25 govorili tenim akavskim, ikavskim narjejem jednako kao i vsi dobri Vlasi svete krune kralevstva Ugarskoga v Hrvatih iz Like26 jezinom tekovinom hrvatskoga naroda. Konano, na nadgrobnim spomenicima stecima koji nisu javni dokumenti, nego su biljeg intimne obiteljske povijesti napisi i poruke su na slavenskom/hrvatskom, a ne na nekome vlakom (tuem) jeziku. Uporaba je razliitih jezika u govornoj praksi to je na samim ranosrednjovjekovnim poetcima mogla supostojati zasigurno dobrano oplemenjivala hrvatsku narodnu kulturu, ali bi se daljnjim semantikim nijansiranjem hipoteza samo podlijegalo arima pripovijedanja. Ipak, jednostavno se ne moe pobjei od interpretacije teksta/povijesnoga materijala i njegova samouokvirivanja. Tako emo pretpostaviti da se u 14. stoljeu u dalmatinski (i/ili ugarski) javni izriaj uvukao etnonim Vlah i/ili Morlak postavi imenom za svakoga stoara na posredan nain kazano i za seljaka iz
22 23

24 25

26

Usp. D. BROZOVI, Standardni jezik, Zagreb 1970, 29-33. P. SKOK, , 299. P. Skok, primjerice, romanskomu jezinom sustavu priznaje samo ostatke rumunjskoga brojenja koji su potvreni na Velebitu, ali naglaava da je stoarska terminologija Vlaha u Hrvatskoj uglavnom slavenska; usp. F. NIMAC, obanovanje. ivot i tradicije pastira dalmatinske Zagore na bosanskim planinama, Etnografska istraivanja i graa, sv. 2, Zagreb 1940, 7-10. U predgovoru pretiska, koji je 1996. godine izaao u Benkovcu, V. Belaj pie: Sauvano je brojenje ovaca parnim brojevima: do (2), pato (4), asto (6), opi (8), zei (10), itd., prema dakorumunjskome brojenju doi, patru, ase, opt, zece. Rije je o ravnokotarskome kraju koji je ljetne pastirske stanove drao u Lici, na Velebitu. Takvi su podaci najee zamke za historiografiju pripovjednoga tipa jer se rabe kao ope reference dotinoga vremena. P. SKOK, 298. Usp. R. LOPAI, Zakon za hrvatske Vlahe upanije Cetinske od g. 1436., Hrvatski urbari, sv. 1, Zagreb 1894, 8-11. Antroponimi svih 16 zapisanih katunara slavenskoga/hrvatskoga su podrijetla kao i sav jezini iskaz isprave koja se dri prvorazrednim izvorom emancipacije srednjovjekovnoga vlakog stanovnitva unutar feudalnoga posjeda hrvatskoga plemia. J. VONINA, etiri glagoljske listine iz Like, Radovi Staroslavenskog instituta, sv. 2, Zagreb 1955, 213-230. U ispravi iz 1433. godine destinatari se nazivaju mi braa hrvatski Vlasi, a vlaki im je apelativ samo naznaka njihova zanimanja. Primjera se moe pronai i u drugim srednjovjekovnim hrvatskim, uvjetno kazano, etnikim krajevima.

40

3-BOTICA - ZHP-37.pmd

40

25.10.2005, 21:17

IVAN BOTICA - Prilog istraivanju najstarijega spomena vlakoga imena u hrvatskoj historiografiji

neposredna dalmatinskoga zalea. On je u nau dokumentaciju mogao doi komunikacijskom razmjenom informacija, pri emu je prenositelj prvotnoga bizantskog oitovanja imena bila ili mletaka ili ugarska ili dubrovaka ili srpska srednjovjekovna pisana tradicija.27 Hrvatski su Vlasi dalmatinskoga zalea u bitnome obiljeeni geopolitikom funkcijom srednjovjekovne hrvatske teritorijalno-politike cjeline, a ona pak nije geografski jedinstvena ve je dvojni teritorij, sastavljen od niskoga mediteransko/ submediteranskog primorja te visokoga dinarsko-krkoga planinskog prostora. To su podruja razliitih gospodarskih i kulturnih krajolika koja su sklona, sasvim razumljivo, svakojakim obostranim nadimcima.28 U kasnosrednjovjekovnom su razdoblju stanovnici zalea prihvatili sebi svojstven vlaki naziv koji je zasigurno doao iz primorja istaknuvi time svoju drutvenu i prostornu prepoznatljivost (posebno u novovjekovnome razdoblju),29 ali nisu i morlako (neto mlae) sinonimno ime jer nije stigla od primorskoga ovjeka nego od stranca, Mleanina koji ju je sklepao iz knjiga.30 U opisima prolaska kriara kroz slavensku zemlju (Rajmund od Agilesa) i/ ili Dalmaciju (Vilim Tirski) 1096. godine ostavljeno je svjedoanstvo o svakodnevici ljudi srednjodalmatinskoga podruja. Vilim Tirski navodi da je zemlja kojom su se probijali bila brdovita, puna uma, rijenih tokova i movarna, a zrak maglovit.31 Kriari su najvjerojatnije dijelom slijedili dalmatinsku obalu, a dijelom zalazili u unutranjost, pri emu su zaobili dalmatinske gradove jer ih ne
27

28

29

30

31

Unutar geopolitikih prostora germanskih naroda postoje etnike enklave (Wallon, Welsh itd.) s korijenom relevantne odrednice koja u germanskim jezicima semantiki upuuje na znaenje imenice stranac (usp. T. J. Winnifrith, The Vlachs: the history of a Balkan poeple, London 1987, 1). Neto kasnije pojavit e se etnik Bodul, za stanovnika s jadranskog otoja kao i iz primorskoga kraja. Samo pak ime, slino kao i vlako, pokriva vie etimolokih znaenja (usp. M. SUI, Bodul prilog antroponimiji i toponimiji istonojadranskog podruja, Onomastica Jugoslavica, knj. 13, Zagreb 1989, 21-27). Zanimljivu je puku etimoloku ralambu zabiljeio u 18. stoljeu Ivan Lovri, ovjek iz morlakoga/vlakoga kraja: Ime Bodoli ne moe odgovarati neemu drugome osim glagolu bost. Ilirski se kae Boduli, a taj naziv, naglaavan razliito, odgovara talijanskom: pugnono essi? (bodu li?) (I. LOVRI, Biljeke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa, Zagreb 1948, 60). Lovriu je ta referenca bitna da se naruga susjednomu sociokulturnom identitetu, ali mu pritom nije ni na kraj pameti govor o njihovoj moebitnoj etnikoj distinkciji. Usp. V. STEFANOVI KARADI, , Beograd 1898, 70. U Dalmaciji graani i varoani i ostrvljani zovu Vlahom svakoga seljaka sa suhe zemlje, koje mu drago vjere, a to se naijem jezikom onamo zove Vlah, ono se talijanskijem i po ovome njemakijem zove Morlak, Morlacco. Rije ova Vlah onamo nije nikakva poruga, jer i sami Vlasi za sebe reku na primjer kad se kakav pravda da kakvoga gospodina nije doekao ili ugostio kao to treba: Oprostite, gospodine, mi smo Vlasi, u vlakijem kuama ovako se ivi. P. SKOK, , 296. Naziv je nastao direktnim prijenosom bizantske sloenice MauroblcoV u mletaki javni izriaj. F. RAKI, Documenta, 462; usp. T. RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, 58.

41

3-BOTICA - ZHP-37.pmd

41

25.10.2005, 21:17

RADOVI - Zavod za hrvatsku povijest, vol. 37, 2005.

str. 35-46

spominju. Osim negostoljubivosti zemlje i ljudi isti putopisac upozorava i na razliku izmeu onih kojih ive u brdovitom zaleu i govore slavenskim jezikom, a glavno im je zanimanje timarenje stoke, te drugih koji su nastanjeni uz morsku obalu i govore latinskim jezikom i imaju posebne obiaje.32 Dakle, iz navedene etnografske zabiljeke itamo iz prve ruke obavijest da su stanovnici dalmatinskoga zalea zanimanjem stoari i da govore slavenskim jezikom, za razliku od ljudi iz primorja gdje se u 11. stoljeu jo ponegdje govorilo dalmatskim romanskim jezikom. Ekonomska podloga, koja je od bitnoga znaaja u oblikovanju identiteta ljudi srednjega vijeka, temeljila se u dalmatinskome zaleu na stonome fondu koji se u kasnosrednjovjekovnome razdoblju prema zapisanome poveavao izazvavi tako i stihijski otpor pa i zavist u dalmatinskoga graanina jer je navikao na ekonomsku/kulturnu dominaciju nad svojim prvim/vlakim susjedom. I oku je Mihe Madijeva zapelo stono bogatstvo ubievih Vlaha, pa napominje da im je slavonski velika, nakon spomenute bitke, zarobio ne malu koliinu stoke i kljusadi.33 Konfrontacija izmeu graanina i seljaka/stoara supostojala je od pamtivijeka i na srednjodalmatinskom je podruju prvenstveno plod ekonomske naravi. Zahvaljujui pravovremenoj valorizaciji brdskih i planinskih prostora u korist panjakih zona, gospodarski se krajolik dalmatinskoga zalea od neolitskoga razdoblja nije u bitnome do danas promijenio, pa je stoarska komponenta oduvijek dominantna u dalmatinskome zaleu, posebno tip ekstenzivne sitnostoarske ekonomike s kozama i ovcama.34 U dalmatinskome zaleu transhumantno je stoarstvo, kao prevladavajua grana tradicionalnoga stoarstva, od pamtivijeka imalo jedinstveno socijalno/kulturno znaenje: poticalo je irinu i spoznavanje prostora, sposobnost orijentacije za viednevna kretanja, organizaciju i ratnike vjetine, to su konano u kasnosrednjovjekovnome vremenu prepoznali hrvatski velikai i ugarsko-hrvatski kralj. Gorski i planinski reljef unutranje Dalmacije s visokim ljetnim ispaama omoguavao je i stoci najpovoljnije uvjete za prirodnu reprodukciju. Nastupom zimske hladnoe i snijega, ona bi se potjerala u nii reljefni pojas krkih i flinih pobra te jadranske zaravni gdje nema stalnoga snjenog pokrivaa ni velikih hladnoa, ali opet ima kakve-takve vegetacije.35 Stoga je stanovnitvo
32

33 34

35

ISTI, n. dj., 462. montibus et sylvis, magnis quoque fluminibus, pascuis etiam longe laeteque diffusis occupata penitus ita, ut rarum tabeat agrorum culturam, locorum incolis in gregibus et armentis omnem vivendi habentibus fiduciam; exceptis paucis, qui in oris maritimis habitant, qui ab aliis et moribus in lingua dissimiles latinum habent idioma reliquis sclavonico sermone utentibus et habitu barbarorum. M. MADIJEV DE BARBAZANIS, Historija, 175. Usp. M. MARKOVI, Sezonska stoarska naselja na dinarskim planinama, Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena, knj. 46, Zagreb 1975, 253-296; usp. F. NIMAC, obanovanje, 12-40. D. MAGA, Osnove geografije Hrvatske, Zadar 1998, 71.

42

3-BOTICA - ZHP-37.pmd

42

25.10.2005, 21:17

IVAN BOTICA - Prilog istraivanju najstarijega spomena vlakoga imena u hrvatskoj historiografiji

u dalmatinskome zaleu, prilagoeno klimatsko-reljefnim okolnostima, razvilo bisesilan nain stanovanja36 pa je za itavu centralno-planinsku zonu dinarskog stoarstva karakteristina mala udaljenost izmeu matinoga gazdinstva (obino negdje u niim prostorima, u krakim poljima, izmeu Cetine i Zrmanje) i korespondentnih planinskih stanova (na Kamenici, Prologu, Troglavu, atoru i Dinari).37 Zato se ne moe prihvatiti poimanja da je u dalmatinskome zaleu stoarstvo bilo slobodnoga nomadskoga, odnosno migracijskoga karaktera kao ni pretpostavke da se olako prelazilo preko tradicionalno uglavljenih panjakih zona. U kasnome srednjovjekovlju dalmatinska komuna intenzivno ekonomski jaa, pa se periodino kretanje stoara iz zalea po stoljetnim istim rutama vidljivo ini tetnim za njezinu gospodarsku zonu.38 Gradske vlasti nastoje zatititi svoja poljoprivredna dobra koja su direktno ugroena naletom vlake stoke, ali i svoju komunalnu stoarsku proizvodnju koja je sasvim sigurno postojala. Mleani, postupni vladari dalmatinskih komuna, pristupat e fleksibilnije tom problemu jer su vlaki stoarski proizvodi brojniji time i jeftiniji pa e im uz zahtjev plaanja travarine davati pasita u najam ak i unutar komunalnih zona. Naravno, gnjev i nezadovoljstvo dalmatinskoga graanstva bili su neminovni kako prema Mleanima tako jo vie prema susjedima iz zalea, to nam je potvrdio i Splianin Madijev. Pravni je status srednjovjekovnih Vlaha, dakle, nuno obiljeen ekonomskom podlogom koja nadilazi sva pomiljanja o ulozi etnosa kao dominantnoga faktora u stvaranju njihova identiteta. Stoarska ekonomska komponenta dalmatinskoga zalea nuno pretpostavlja ivu trgovinu s jadranskom obalom od onih vremena otkad je sol proizvoena u tolikoj mjeri da je mogla ii i u unutranjost. Vlah (ili stoar uope) ne moe ivjeti bez soli u zaleu pa je nabavlja u primorskome gradu donosei istovremeno obali svoje stoarske proizvode. U jednome mletakom itineraru iz sredine 16. stoljea pie da Morlaci dovoze u Zadar, uz meso i ito, jo i vunu, kordovane, vunene pokrivae (schiavine), med, crveni vosak te sir.39 Istodobno, maritimna trina orijentacija nudi stoarskomu zaobalju uz sol i podui niz sekundarnih proizvoda: vunenu ohu, eer, ulje, vino, bijeli vosak te
36 37 38

39

Etnoloka studija F. Nimca svjedoi da se takvim nainom ivota ivjelo do sredine 20. stoljea. M. MARKOVI, Sezonska stoarska naselja na dinarskim planinama, 273. Izrazito negativne ocjene o vlakome srednjovjekovnom ekonomskom gospodarenju nalazimo i danas u suvremenim povijesnim sintezama. U sintetskoj povijesti Dalmatinske zagore u okviru njezine ekonomike K. Kui pie: Vie od svih moguih vojski koje su prolazile Zagorom, najvie tete nanijeli su joj vlasi [istaknuo I. B.] Kako su se ti vlasi gotovo iskljuivo bavili stoarstvom, bili su prisiljeni, u potrazi za boljom ispaom, poduzimati sezonske seobe, pa su prelazei preko podruja zagorskih sela, nanosili tete seljakim imanjima. (K. KUI, Povijest Dalmatinske zagore, Split 1997, 70-71). G. NOVAK, Morlaci (Vlasi) gledani s mletake strane, 588.

43

3-BOTICA - ZHP-37.pmd

43

25.10.2005, 21:17

RADOVI - Zavod za hrvatsku povijest, vol. 37, 2005.

str. 35-46

razne vrste mirodija. Ako pretpostavimo da se ta ekonomska razmjena odvijala u dugome vremenskom trajanju, zato se onda tek u 14. stoljeu pojavljuje vlako ime, ili bolje kazano, zato stoari dalmatinskoga zaobalja stjeu pravni status tek u 14. stoljeu kad ulaze u notarske knjige? Shodno evolutivnome putu kodificiranja dalmatinskih gradskih statuta, iji proces traje kojih stotinjak godina do prve polovice 14. stoljea, u ivot dalmatinskih komuna postupno ulaze i mnoge pismene uredbe obiajnoga prava koji se usmenim putem prenosio s koljena na koljeno. Tako se uvodi komunalna potreba biljeenja kupoprodajnih ugovora u vrijednosti veoj od 10 libara.40 Zadarski je notarijat primjenjivao ovu odredbu od 1307. godine, a tako priblino i ostale dalmatinske komune. Vlako ime postaje sveprisutnim u dalmatinskome notarijatu upravo po toj odredbi, posebno od kraja 14. stoljea kad je konano zaivjela takva (ili slina) pismena fiksacija, a najee u kontekstu poreznih prijestupa koji u notarsku biljenicu uvlae i pregrt novih stereotipa. Viestoljetna stoarska konjunktura nauila je vlako stanovnitvo da se organizira izrazito vojniki radi obrane i uvanja svojih katuna, tj. tono odreenih porodinih prostora za sezonsku ispau.41 Stoarski oblikovano drutvo, iji se katun brani na koni itom i s maem ali strilami i s maem,42 u ovome vremenu prua izvrsne mogunosti upoljavanja u hrvatskoga plemstva, a njegove ratnike sposobnosti prva je na ovim prostorima iskoristila bribirska kua. Poslije e je slijediti ostale plemike obitelji (Nelipii, Frankapani, Talovci, Neorii itd.), jaki pojedinci i sam ugarsko-hrvatski vladar kojem e u kasnome srednjovjekovlju jedino i preostati konano pokoravanje brd i njegovih stoara da bi se sa sigurnou mogao smatrati pobjednikom nad teritorijem srednjovjekovne upe.43 Od toga vremena Vlasi, ili stanovnici dalmatinskoga stoarskog zaobalja, funkcioniraju kao poseban drutveni stale koji se dobrano koristi privilegijama kojima ih vladar i plemike obitelji obasipaju. Iako dobivaju nove posjede, pokretna i nepokretna sredstva, vlaki katunari i starjeine stjeui bogatstvo izdvajaju se iz
40

41

42 43

N. KLAI, Poloaj Vlaha u XIV i XV stoljeu u hrvatskim zemljama, Radovi ANU BiH, 78, Odjeljenje drutvenih nauka, 22, Sarajevo 1983, 172. U jednome od najstarijih zabiljeenih dogaaja glede krae stoke u dalmatinskome zaleu pie da je 1267. godine neki Sovica nepravomono zatvoren u Trogiru pod optubom da je krao stoku u staji Trogiranina Silvestra Ursa kod Cetine, to je optueni poricao navodei da je neduan dobio batine od Trogiraninovih pastira u Cetini kod vlastite staje (Trogirski spomenici. Monumenta Traguriensia, II/1, ur. M. Barada, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium JAZU, knj. 46, Zagreb 1951, 33-34 i 39-40). U drugome sluaju rije je o pravoj pljaki koju su 1371. godine razbojnici izveli u okolici cetinskoga grada avine opljakavi bosanske trgovce koji su se vraali kui sa solju i drugom robom iz Splita (V. RISMONDO, Pomorski Split druge polovice XIV. st. Notarske imbrevijature, Split 1954, 20-22). R. LOPAI, Zakon za hrvatske Vlahe upanije Cetinske od g. 1436., 9. N. KLAI, Drutvo u srednjovjekovnoj Hrvatskoj s posebnim osvrtom na njegov razvitak u Cetinskoj krajini, Izdanja Hrvatskog arheolokog drutva, sv. 8, Split 1984, 266.

44

3-BOTICA - ZHP-37.pmd

44

25.10.2005, 21:17

IVAN BOTICA - Prilog istraivanju najstarijega spomena vlakoga imena u hrvatskoj historiografiji

svojeg drutva jednakih. Oni e u utrci za privilegijama i bogatstvom polagano uruavati dotad kompaktno stoarsko drutvo jer e naputanjem dotadanjeg naina ivljenja po brdima i krakim poljima, odlaskom u urbane sredine pobra ili primorja poticati i mnoge druge da prihvate drukiji nain privreivanja/ivljenja.44 Konano, takva uruena zajednica nije mogla odoljeti naletima osmanlijskih akindija u 15. i 16. stoljeu, pa se prvom zgodom stoarsko stanovnitvo iseljavalo u sigurnije krajeve. Stanovnitvo splitsko-trogirskoga zalea sklanjalo se na otoke i u Hrvatsko primorje.45 Zakljuno govorei stoar je dugo odolijevao vanjskim/pisanim drutvenim utjecajima sve do kasnoga srednjovjekovlja, uspijevajui odrati zatvorenost i odijeljenost svojega katuna. Stoga ga nema ni u dokumentima ni u literaturi. Uslijed ekonomske konjunkture stoar od poetka 14. stoljea igra vanu ulogu u srednjovjekovnome drutvu na hrvatskim povijesnim podrujima. A imena i/ili nadimci, koji su samo dio materijaliziranoga biljega njegova identiteta Vlasi/ Morlaci/Vlaji kojim e ga susjedi grafijskoga drutva imenovati i to e na koncu postati predmetom dugotrajnih (ne)znanstvenih rasprava, u djelokrugu njegova ivljenja inili su mu se uistinu nebitnim!

Rsum

Contribution ltude de la premire attestation ud nom Valaque dans lhistoriographie Croate

Lauteur analyse les controverses portant sur la question valaque/morlaque dans le Moyen ge croate. partir dun vnement avenu sur un micro-territoire dans les environs de lactuelle Split en lan 1322, il reconstruit lorigine de lidentit valaque/morlaque. Il souligne que les diffrents paysages conomiques et culturels sont enclins introduire un signifiant ethnique comme strotype dans la communication publique, de sorte quavec le temps ce signifiant finit par tre accept
44

45

N. KLAI, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, 607-610. Tako se u jednome primjeru vlaki prvak u dalmatinskome gradu pretvara u trgovca na veliko, ne ustruavajui se zatraiti i ruku patricijske djevojke. Najstarije listine iz Cetinske krajine uvaju se u franjevakom samostanu na Trsatu gdje se s franjevcima doselio i dio stanovnitva Cetinske krajine. Vjerojatno su se tada neki naselili na iariji jer o tome ima zabiljeenih svjedoanstava. Na Olibu se s koljena na koljeno prenosi predaja da su podrijetlom iz Cetinske krajine (I. MILETI, Arkeologino-istorine crtice s hrvatskih otoka, Vjesnik Hrvatskog arkeolokog drutva, sv. 6, Zagreb 1884, 105-116).

45

3-BOTICA - ZHP-37.pmd

45

25.10.2005, 21:17

RADOVI - Zavod za hrvatsku povijest, vol. 37, 2005.

str. 35-46

par ceux qui ont t nomms de cette manire. Lauteur remarque la slavisation/ croatisation de la langue chez les Vlaques, ainsi quune corrlation entre lessor de llevage et quelques spcificits dans le dveloppement du notariat. Lide centrale de lauteur tant que le signifiant valaque sur ce territoire relve bien plus de lordre de la catgorie sociale que celui de la catgorie ethnique. Mot cls: Valaques (Morlaques), Miha Madii de Barbazanis, les environs de Split, strotypes, surnoms.

46

3-BOTICA - ZHP-37.pmd

46

25.10.2005, 21:17