Aleksandar

Barbali

DOSTOJEVSKI I ATEIZAM* 1. Utjecaj

Ve sama slika Dostojevskoga govori n a m da je to morala biti sumorna i m r a n a linost. Njegov drug Trutovski pie da mu je pogled bio uvijek zamiljen, dosta nepristupaan, da ga on ne moe zamisliti da se smije ili da se razveseli u drutvu svojih drugova. Ali nije ni udo, jer je Dostojevski trpio od padavice, koja ga je i d v a p u t a tjedno lomila. Dobio je i preteku batinu od oca i majke. N o k r i v o imaju njegovi p r o tivnici k a d iz te njegove nevolje p r a v e krive zakljuke, kad postavljaju u sumnju cijelo njegovo djelo. D r Stanojevi u svom djelu Tragedija genija veli za Dostojevskoga da je njegov fanatizam za Krista imao slab uinak u ivotu. Zamjera mu to je prekinuo vezu s Bjelinskim radi toga to je ovaj bio ateist i negativno se i z r a a v a o o Kristu. Turgenjev p o d rugljivo veli o Dostojevskom nakon njegove smrti: I samo k a d se p o misli da su tom naem m a r k i z u de Sadeu svi ruski arhijereji sluili parastose, p a ak drali i propovijedi o irini ljubavi toga ovjeka. Zbilja i vimo u udno vrijeme. U s p u t spomenuto, Turgenjev je bio izrazit ateist i idejni p r o t i v n i k Dostojevskoga, p a su mu sve slabosti njegove dobre dole. Dostojevski je, bez sumnje, bio optereen, njegov je ivot bio teak, ali je k r o z cijeli ivot iskreno traio Boga i zato n a m je t a k o bliz.
1

Dostojevski je p o svojoj patnji duboko uao u ljudsku duu i otkrio njezine tajne. M o d e r n a psihologija i psihoanaliza priznaju Dostojevskoga kao svoga zaetnika. Njegovi romani puni su psihoanalitikih zapaanja, kao to je problem E d i p o v a kompleksa u Brai K a r a m a z o v i m a . I o p r o blemu sna, kojemu Freud pridaje veliku vanost, jer u simbolima otkriva tajne elje, govori Dostojevski n a usta Raskoljnikova: Gospode, pokai
* O v a j je lanak bio iznesen u jednom krugu osjekih intelektualaca kao k o m e morativno predavanje prigodom 150-godinjice roenja Dostojevskoga.
1

V. S T A N O J E V I , Tragedija

genija,

BeogradZagreb 1960., str. 234.

133

mi moj p u t ! J a se odriem svoga prokletog sna! Miljenje Dostojevskog o snu i analiza koju on daje o njemu nisu zabaeni sve d o sada, veli Adler proglaavajui ga preteom individualne psihologije. O osjeaju manje vrijednosti, o tenji za mou i nadkompenzacijom dakle, tipi nim problemima ove psihologije Dostojevski govori u romanu Selo Stepanikovo, opisujui umiljenog knjievnika, ludu Fomu Fomia. Raspravljajui o nesvjesnom u n o r m a l n o m i bolesnom duevnom ivotu, J u n g ustanovljuje d a se s gubitkom vjere u Boga razrjeuju opasne sile, koje su d o t a d bile vezane i sputane idejom Boga, p a o n d a polaze prema iracionalnom. U Demonima Dostojevski je u p r a v o ocrtao tu dramu. Bezboni Kirilov veli u t o m r o m a n u : Ako nema Boga, o n d a je sve slo bodno! Ali k a k o Dostojevski gleda n a duevne probleme? U svim t i m p o j a v a m a gleda manifestaciju metafizike stvarnosti. Duevni poremeaji nisu njemu lijeniki problem mozga, koji valja lijeiti, nego moralni i duhovni problem. Dostojevski je jedan o d onih velikih u m o v a koji u sebi obuhvaaju iskustva itave epohe i pretjeu vremena. O n o to je u prolom stoljeu vitlalo u d u b i n a m a savjesti sazrelo je u d u h o v n u krizu: otvorena borba izmeu nevjere i vjere, izmeu osobnosti i kolektiva, kranstva i moder nog ateizma sve je to ulo u duu Dostojevskog u jasnoi vienja i umjetniki p r e r a e n o rijetkom snagom prikazivanja. Svojim prorokim gledanjem ocrtao je budunost Rusije p a ga nazivaju prorokom ruske revolucije. U t a m n i m b e z d a n i m a ljudskog srca gdje se a v a o bije s Bogom E v a n elje m u je osvjetljavalo taj m r a k , k a o to je i prije Augustinu, Pascalu i drugim kranskim misliocima. Z a t o je utjecaj Dostojevskog n a modernog ovjeka, koji luta n a svo jim ivotnim p u t o v i m a , velik. Nietzsche je sam priznao da je ai prema Dostojevskom i d a je k o d njega uio kolu. O tome pie: Dostojevski je jedini psiholog o d kojega sam imao to da nauim. Svoje poznanstvo s njim s m a t r a m za najbolji udes u svom ivotu. A Christopher Hollis govorio je vrlo ozbiljno k a d je izjavio n a jed noj sjednici britanskog p a r l a m e n t a : Svaki bi k a n d i d a t za poslanika m o r a o biti obvezan d a poloi ispit o Dostojevskom prije negoli bude izabran
2 3

2. Povijesni

okvir

Dostojevskog m o e m o p r a v o shvatiti jedino a k o ga gledamo u povi jesnom okviru s kojim je intimno povezan. To je prije svega ruski narod, iz kojega je n i k n u o i s kojim je sud binski vezan, a o n d a dogaaji u kojima se odvija ivot Dostojevskog.
8

V. R.

S T A N O J E V I , ibd., s. 234. FOLDP, MILLER, Dostoievski.

134

T k o je imao priliku d a osim literature ruske izbliza p r o m a t r a Ruse, o d m a h e se uvjeriti da su oni iva p o t v r d a svega onoga o emu piu ruski knjievnici. Ruska psiha je svojevrsna i ona p a d a iz jednog ekstrema u drugi. Rusi su toga svjesni. Dostojevski u svom r o m a n u Idiot govori o ruskoj dui n a usta kneza Mikina: . . . N e zadivljuje u t a k v i m zgodama samo nas nego i svu E v r o p u naa ruska strastvenost i kod nas ako tko prijee na katolicizam, s v a k a k o e postati jezuit i jo najpodmukliji, i ako pos tane ateist, s v a k a k o e zapoeti da uzvikuje neka se vjera u Boga isko rijeni nasiljem, dakle i maem! emu, emu u jedan m a h t a k v o bjesnilo? Z a r vi ne znate? Z a t o , jer je naa domovina, koju ovdje nije bio opazio, p a se o b r a d o v a o ; naao je obalu, zemlju, i poletio d a je ljubi! Ta ne nastaju ruski ateisti i jezuiti od same tatine, ne nastaju svagda od samih gadnih, tatih uvstava, nego od duevne boli, od duevne ei, od udnje za viim r a d o m , za vrstom obalom, za domajom u koju su prestali da vjeruju jer je nisu nikad ni znali! A Rus lako moe postati ateist, lake nego itko n a svijetu! A nai ljudi ne postaju jednostavno ateisti, nego e svakako povjerovati u ateizam kao u novu vjeru, te nee nipoto primje ivati da su povjerovali u niticu. Engleski psihijatar lord T a y l o r istraio je motive dranja ruske psihe. Teka je bila povijest tog n a r o d a . P o d pritiskom robovanja tuim i d o maim silnicima z a t v o r i o se u svoj svijet. O n veli da su Rusi skloni du evnim poremeajima. A zatim k a e : Ako to mi kod Rusa inimo, to ne znai da su oni manje n o r m a l n i nego mi. Mi svi od vremena na vrijeme pokazujemo poteze raznih duevnih bolesti, no jedan ili vie tih poteza pokazuje kod svih tenju da prevlada. T a k v i su bili ruski carevi I v a n G r o z n i i P e t a r Veliki; t a k a v je bio m o n a h - a v a o Rasputin. Svi Rusi nose t a k v u unutarnju dispoziciju due. D r u t v e n e i politike prilike tadanjeg vremena snano su utjecale na formiranje linosti Dostojevskoga. U to vrijeme duhovi su se podijelili u dvije velike stranke: u slavenofile i u zapadnjake. Petrograd, inae ori jentiran zapadnjaki, bio je takoer podijeljen. Slavenofili su smatrali da Rusija mora n a p r e d o v a t i p r e m a svojoj t r a diciji, osloboditi od d r a v n o g skrbnitva seoski svijet i C r k v u . Bili su is kreni pravoslavci. Zapadnjaci su gledali u Rusiji samo neznanje i nekulturu. eljeli su svojoj zemlji razvoj slian Z a p a d u . Bili su skloni racionalistikim z n a n stvenim i pozitivistikim idejama. A k o su bili socijalisti bili su ateisti. Dostojevski se nije z n a o opredijeliti. I a k o ga je, naime, ljubav prema ruskom n a r o d u i pobonost p r e m a Kristu v u k l a p r e m a slavenofilima, oni su mu se inili slabo realnima jer su osuivali reforme P e t r a Velikoga i raunali samo s prolou. M e u slavenofilima stvorio se mit o ruskom narodu, koji ima mesi jansku ulogu da donese Krista svijetu. atov je otkrio ruskog Krista, tj.
4
4

D O S T O J E V S K I , idiot,

Minerva Zagreb 1935., str. 156.

135

utjelovljenje p r a v o g b o a n s t v a u ruskom n a r o d u . Svi veliki narodi kae on bili su uvjereni da imaju posebne veze s Bogom. Rusija nee biti velika zemlja ako njezin n a r o d ne doe do svijesti da m o r a dati Boga svijetu. To je poslanje ruskog n a r o d a , to je jedna od bitnih ideja D o s t o jevskog. U r o m a n u Mladi mladi K r a f t se ubija drugog d a n a poto je jednoj skupini iznio uvjerenje da je ruski n a r o d nii od drugih n a r o d a i da nee n i k a d nita uiniti. D a k l e , vie nije vrijedno ivjeti. To nas podsjea n a susret Dostojevskog s Turgenjevom u Baden-Badenu. Taj ga je susret izbacio iz koloteine. Turgenjev mu je rekao: K a d bi Rusija nestala, svijet ne bi imao od toga nikakve tete. Turgenjev se vie osje ao Nijemcem nego Rusom, a bio je i odluan ateist. Ti liberalci preziru svoju zemlju, k a d se u njoj zbivaju veliki dogaaji. I jo vie: Taj svijet se hvali da je ateistian. Ali, moj Boe, teizam n a m je dao Krista, veli Dostojevski, to znai jednu t a k o uzvienu sliku o ovjeku . . . Ruski n a r o d je patnjom kroz stoljea modelirao u sebi Isusovu sliku k a o Veronikin rubac t a k o misli Dostojevski dok su drugi narodi na Z a p a d u , pokvareni rimskom C r k v o m , koja je uinila zlo popustivi napasti moi, i preli u socijalizam. M a k a r je Rusija zaostala za drugim n a r o d i m a t a k o govori Dosto jevski zbog svojih historijskih uvjeta, njezina religiozna ideja mnogo je plemenitija i uzvienija nego k o d drugih n a r o d a u E v r o p i s njihovim ka tolicizmom i protestantizmom, kojima dijeli neljubazne epitete. K o d nas ima veli Dostojevski vie vjere. Godine 1869. pojavljuje se izraz ruski Krist. P o z i v je Rusa d a objave svijetu ruskog Krista, koga svijet ne zna i iji je princip sadran u naoj majci pravoslavlju. U njoj je, po mom miljenju, bitna budunost akcije za civiliziranje Evrope. Sve zvanje Rusije je u pravoslavlju, tom svjetlu s Levanta, koje e obasjati zaslijep ljeno ovjeanstvo Z a p a d a , koje je izgubilo Krista. Sve je zlo Evrope, bez ikakve iznimke, dolo odatle to je s rimskom C r k v o m izgubila Krista i, zatim, to se odluila, da bude bez Krista . . . Apsolutno osuivanje Za pada dovelo je Dostojevskog da m r z i sve n a r o d e osim ruskog. O n m r z i sve p o r e d u : Poljake, Nijemce, vicarce, Francuze i Engleze. u v a se da ne b u d e antisemit, ali idovi ne smiju imati glasa u Rusiji. Dostojevski ide jo dalje od slavenofila, jer ne priznaje kranstvo ni p r o t e s t a n t i m a ni katolicima. Neraspoloenje p r e m a katolicizmu najvie je nastalo zbog k a tolikih Poljaka i njihovih politikih razmirica s Rusima. Kod njih veli Dostojevski sva se civilizacija svela na katolicizam i koliko li nisu palili i skidali kou Rusima iz ljubavi prema katolicizmu? Pljuvali su n a m u lice, nisu nas smatrali ljudima. Zato, to mislile? Radi katolike p r o p a g a n d e , iz elje da nas pridobiju, od bijesa da nas popoljae i uine katolicima. Suvremenik Dostojevskoga bio je veliki i misaon ovjek iz Rusije Vladimir Solovjev. O n i su se poznavali i on je oduevljavao Dostojevskoga t a k o da ga je uzeo kao model za Aljou, najmlaega K a r a m a z o v a .
3
5

P I E R R E P A S C A L , Dostoevski,

Bruges 1969., str. 37.

136

Pa ipak, taj veliki ovjek zauzeo je posve drugi stav prema katolicizmu. Svojim bistrim umom, slobodan od neuredne i prekomjerne ljubavi prema svom narodu, veli: Ideja jednoga n a r o d a nije ono to on misli o sebi u vremenu, nego to Bog o njemu misli u v j e n o s t i . . . N a r o d p o z v a n da dade svijetu kranstvo, izvrio je to poslanstvo samo preko srca, on i nadalje s velikom veinom kroz osamnaest vjekova odbacuje boansku ideju, koju je nosio u svom srcu i koja je bila p r a v i razlog njegovu bivstvovanju. Nije, dakle, vie doputeno rei da javno mnijenje nekog n a roda ima uvijek p r a v o i da n a r o d ne moe nikad ne p o z n a v a t i i odbijati svoje p r a v o zvanje.
6

Solovjevu je pitanje p r a v e Kristove C r k v e bilo jasno. Z a t o veli: Kao lan p r a v e i asne istonopravoslavne ili grko-ruske C r k v e , koja ne govori p r o t u k a n o n s k i m p u t e m ni p u t e m inovnike svjetovne vlasti, nego glasom svojih velikih otaca i uitelja, ja priznajem za najviega suca u vjerskim stvarima onoga kojega su t a k v i m priznavali sveti Irenej, sveti Dionizije Veliki, sveti Atanazije Veliki, sveti Ivan Zlatousti, sveti iril, sveti Florijan, blaeni Teodor, sveti Ignacije itd. naime apostola Petra, koji ivi u svojim nasljednicima i koji nije b a d a v a uo rijei Gospodi nove: Ti si P e t a r i na toj peini sagradit u svoju C r k v u U t v r d i svoju brau Pasi ovce moje, pasi jaganjce moje. Izmeu Dostojevskog i Solovjeva, k a o to smo uli, nastalo je dobro prijateljstvo. Zajedno su poli u samostan O p t i n u , gdje je Dostojevski dva p u t a r a z g o v a r a o sa starcem Ambrozijem. O n e mu kasnije biti model za starca Zosima. U ispovijesti Stavrogina susreemo biskupa Tihona, a u Mladiu M a k a r a Ivanovia D o l g o r u k o v a . O v i su, za razliku od Kirilova i Satova, pravi krani, d u h o v n i ljudi. Izgledaju jednostavni, n a o b r a z b a im nije velika, ali imaju d u h o v n u prodornost, da itaju srca. M a k a r I v a novi opisuje hodoasnike prigodom blagdana u samostanu Djeviinom. P r i r o d a mu je t a k o p r o e t a Bogom i svetom radou, da nas podsjea na sv. Franju Asikog. To su iste due to gledaju Boga u prirodi. Jednog ljeta veli M a k a r I v a n o v i u mjesecu srpnju pourili smo se p r e m a Djeviinom samostanu na neki blagdan. to smo se vie p r i bliavali, skupljalo se sve vie svijeta i mi smo se nali meu dvije stotine stisnutih, da poljube svete i asne moi dvojice velikih udotvoraca Aniceta i Grgura. Proveli smo no napolju, i rano, dok je jo sav svijet spavao, otvorio sam oi. Sunce jo nije izilo iza umice. D o b r o dijete moje, ja sam podigao glavu, z a h v a t i o jednim pogledom horizont i uzdah nuo: svuda neopisiva ljepota. Sve je mirno, z r a k lagan, t r a v a raste rasti samo, travice dobroga Boga! Ptiica pjeva pjevaj samo, ptiice dobrog Boga! Malo dijete vriti u naruju svoje majke. Bog te sauvao, mali ovjee, rasti i budi sretan! I po prvi p u t u svom ivotu ja sam sve to primio u sebe . . . P o n o v n o sam legao i zaspao snom tako laganim. T a k o je dobro ovdje, dragi moj . . .!
7 8

M I C H E L d ' H E R B I G N Y I. A d a m o v i , Zagreb 1919., str. 161. M I C H E L d ' H E R B I G N Y , ibd., str. 180. J A C Q U E S M A D A U L E , Dostoevski, Paris 1956., str. 67.
7

137

T a k a v govor nalazimo k o d starca Zosima. T o je ljubav prema kon kretnim stvarima i p o k l o n Bogu u djelima njegovih ruku. To gledanje u djelima Dostojevskog zauzima p r v o mjesto. Ali d a bi ovjek postigao tu sreu usred najmranije stvarnosti, m o r a imati srce jednostavno i isto kao dijete. T a k v e su due privlaile Dostojevskoga i takvih ima u Rusiji, ali te due i p a k p o miljenju Dostojevskoga nisu mogle spasiti Rusiju od katastrofe u koju je ona ila. Inteligencija je bila podijeljena u sebi, a, daleko od n a r o d a , C r k v a nije bila dorasla svome z a d a t k u . Teror je pritis kivao n a r o d i revolucija je sazrijevala. Religiozni mesijanizam z a h v a t i o je Rusiju, p a i k a d je dola revolu cija i stvoreno n o v o drutvo, mesijanizam je i dalje ostao iv u Rusiji. Stvara se mit o treem i posljednjem R i m u . Rus kao to smo to uli od samog Dostojevskog p r i h v a a novi sistem i ateizam kao religiju. N o prognoze o nestanku religije nisu se ostvarile. D u b o k o religiozna na r a v ruskog n a r o d a sa sjajnom religioznom problematikom u literaturi nije mogla biti unitena. Najznamenitiji ruski knjievnici i danas su opet pred vodnici nove religiozne renesanse.

3.

ivot

Dostojevski se rodio 30. listopada 1821. u Moskvi. O d roditelja je batinio teko naslijee. O t a c m u je bio pijanac i silovite naravi, a majka vrlo labilnih ivaca. Posljedica svega toga bila je padavica, od koje je pisac mnogo trpio kroz cijeli svoj ivot. Inae je atmosfera u obitelji bila kranska. Dostojevski sam kae: U naoj obitelji p o z n a v a l i smo Evanelje od samog naeg djetinjstva. Gledali su ilustriranu Bibliju. Osim toga, u obitelj je dolazio akon, k o ' je djecu p o u a v a o u vjeri. Tu je ve u p o z n a o knjigu Jobovu, koja e imati velik utjecaj u njegovu ivotu. U mladosti doivljuje teak duevni udar. Godine 1839., kad mu je bilo 18 godina, seljaci iz D a r o v o j e ubili su mu oca. Govori se da je t a d a po p r v i p u t doivio n a p a d padavice. O t a c mu je bio krt i silovit. Kasnije e Dostojevski pisati: Tko nije poelio smrt svog oca? P a d a v i c a e imati u ivotu Dostojevskoga vrlo veliku ulogu. O d krize do krize priznaje da su najplodnije stvaralake periode u vezi s n a p a d o m padavice. D a bi ustanovio funkcionalni odnos izmeu literarnog stvaranja i svog zla, biljei svaki dan svoje biljeke. U svojoj padavici gleda bolni dar Boji i n a z i v a ga svetim zlom. Vi ostali, vrlo zdravi ljudi rekao je jednom ne slutite k a k v a divna ekstaza zahvaa epileptika prije n a s t u p a ! Traje li to stanje sate ili trenutke? J a toga ne znam, ali vjerujte mi, ne bih ga mijenjao za sve radosti ivota. tovie, bio bih spreman da ga promijenim s cijelim svojim i v o t o m . Svojom neumolji9

RENE

FOLOP

MILLER,

ibd.

138

vom analizom, koja sve razgoliuje, Dostojevski nalii na sv. Augustina. ini se da je on zaronio do najdubljih dubina svoga bia, istraio tunele i kutie najnepristupanijeg p o d z e m n o g svijeta due. Znaajno je njegovo upoznavanje s Bjelinskim, vrlo utjecajnim o vjekom u ono doba. Kasnije e Dostojevski oplakivati promjenu, koju je doivio zbog Bjelinskog. Strastveno sam p r i h v a t i o n a u k u Bjelinskog, promijenio se u z a p a d n o g liberalca i izgubio Krista. Bjelinski je bio pre ao s desnog hegelijanizma k vjeri Feuerbachova h u m a n i z m a , a to je b ateizam. Bijedni ljudi oduevili su ga k a o prvi ruski socijalan ro m a n . Dostojevski je bio pridobiven za socijalizam. Bjelinski je poduzeo da ga pridobije i za ateizam. S obzirom na Krista on je bio neodreen. J e d n o m mu je Krist bio prvi socijalist, drugi p u t bio mu je ovjek svog vremena bez izvanrednih vrlina. Dostojevski je isprva branio boanstvo Krista, ali je kasnije popustio. S m a t r a o je Krista za savrena ovjeka. Ali k a d je jednom Bjelinski govorio o Kristu kao o obinu ovjeku, okrenuo se i gotovo z a p l a k a o . Dolo je do otvorenih sukoba i veza je god. 1847. bila prekinuta. U to doba Dostojevski prihvaa Krista, ali ne brani insti tucionalnu C r k v u , jer da je izdala Krista. Ilegalno je radio protiv d r a v ne vlasti, osobito time to je irio pismo Bjelinskog. Bio je zatvoren u t v r a v i P e t r a i P a v l a i tu je branio svoje miljenje da je socijalizam neka vrst nadopune i usavravanja kranstva u skladu s potrebama stoljea i civilizacije. U tamnici osim drugih knjiga trai od brata Bibliju. Po trebna mi je, veli u pismu b r a t u . O n e je ponijeti u progonstvo, ali e mu je ukrasti na p u t u . Osuen na smrt, na mjestu izvrenja, Sad mu je sveenik pruio kri, on ga je poljubio ba kao i ostali. Zatim je oekivao smrt deset m i n u t a stranih iznad svake mjere, uasnutih. Ti e osjeaji doi do izraaja u romanu Idiot i u njegovu Dnevniku. Nije se ispo vjedio, ali se pokajao za svoje grijehe. N a p u t u u progonstvo dobio je Sveto Pismo od neke pobone ene, i ono e ga krijepiti u tim asovima. T o e Sveto Pismo imati u r u k a m a u asu smrti. N a r o d je prognanicima p o m a g a o i tu e se pribliiti narodu od kojega se ruska inteligencija drala t a k o daleko. Iza prognanstva p o staje obian vojnik u Samipalatinsku, u centralnoj Aziji. Tu je bio fiziki iscrpljen i ponien. Ja ne mrmljam veli on. To je moj kri, koji sam zasluio. U to vrijeme pie bratu d a mu poalje revije te godine, historij ske i ekonomske knjige, crkvene oce, povijest crkve, K o r a n , Kritiku istog r a z u m a i Hegela. T r a i o je djela P l u t a r h a , D i o d o r a iz Sicilije, Tacita, Plinija i Josipa Flavija. To ga je zanimalo, ne bi li tu naao neto 0 poecima kranstva. B a r u n Wrangel u svojim Uspomenama k r a t k o biljei: Nismo razgovarali mnogo o vjeri. Bio je, dodue, poboan, ali je iao rijetko u crkvu. Nije volio sveenike, posebno ne one u Sibiru. O Kristu je govorio s oduevljenjem. Jedna crtica iz tog doba. Jednom je u sobi r a z g o v a r a o sa svojim drugom ateistom. Dolo je do govora o vjeri 1 nastala je p r e p i r k a . Dostojevski je naglo povikao k a o izvan sebe: Bog postoji! O n postoji! U to su zvonovi zazvonili na sveano jutrenje. Imao sam osjeaj veli on u svom opisu da je nebo silo na zemlju i da me 139

je zagluilo. Bio sam zahvaen Bogom i njime proet. Povikao sam jo: Da, Bog postoji! Dostojevski je kod Wrangela izazvao uenje zbog kreposti. N a l a z i o je isprike za najgore strane ljudi, tumaei ih nedos t a t k o m odgoja, utjecajem sredine, a esto i samim karakterom, znaajem... Sve to je bilo pritisnuto, nesretno, bolesno i siromano, nalazilo je kod njega posebnu simpatiju. K a d su mu prijatelji jednom govorili o nekom njegovu neprijatelju, da govori p r o t i v njega, Dostojevski je zaista izvan redno odgovorio: N e m a m u v i d a u njegovu duu! Poto je u svojoj mladosti t a p k a o , prolazio razdobljem ateizma, go tovo je zdvajao o smislu ivota. D a me nije katastrofa u Sibiriji p o n o v n o vratila pravednosti, bio bih, zaista, poludio . . . U alostima prisilnih r a d o v a ovjek se mijenja zbog vjere kao suha t r a v a od kie i konano nalazi vjeru jer se u nevolji istina jasnije objavljuje. Tu e on crpsti milosrdnu njenost p r e m a ljudima koji kao zatoenici krivnje i nesree, osjeaju veu potrebu ljubavi nego nevini i sretni. Dostojevski se p o n o v n o vraa u rusko drutvo, ali ne moe se posve opredijeliti: da li d a pristane uz z a p a d n j a k e ili uz slavenofile, jer je i jedna i druga strana imala neto to ga je privlailo: s jedne strane ljubav prema Rusiji, a s druge strane ljubav p r e m a progresu. Voli p u t o v a t i p o Z a p a d u . D i v i se velikim djelima to ih je ovaj stvorio, ali ga d u h o v n o stanje Z a p a d a ne zadovoljava. M o r a m o se uditi da on, ovjek velike patnje, toliko stvara. N j e m u je pisanje bilo spas, koji ga je oslobaao od nerada njegove egzistencije, jedino utoite protiv ludila. Za mene bijednika, k a k a v ve jesam, posao mi ispunjava sav ivot i to je moje najvee blago. U m r o bih k a d ne bih mogao pisati. Tolstoju je umjetniko stvaranje bilo kao neka z a b a v a . Dostojevski je pisao svoje romane u stranim m u k a m a . N i k a d nisam nita postizavao a da nisam r t v o v a o do kraja. K a d radim, o n d a sam fiziki bolestan. Sumnje me iz jedaju i ne nalazim snage da zaponem, veli u uvodu Idiota. Opsjed nute je n a z v a o djelom koje se rodilo iz dubine moje p a t n j e . Dostojevski je sukcesivno imao dvije zakonite ene, a u vie se ena zaljubio. Nije bio sretan u ljubavi jer t a k v a n a r a v , k a k v u je on posjedo v a o , nije se mogla uskladiti s drugim ljudima. Znaajno je i to da nije imao ni mnogo prijatelja. Njegov m r a a n znaaj podsjea nas na Kierkegaarda. Prije svoje smrti doivio je veliku slavu. To je bilo godine 1880. R o m a n Braa K a r a m a z o v i postigao je ope divljenje. Dostojevski je bio odreen da odri govor pri otkrivanju spomenika Pukinu u Moskvi. Njegov je govor primljen s neizmjernim oduevljenjem. Donijeli su mu lovor-vijenac, koji e on u noi staviti n a podnoje spomenika. U toj je sveanoj zgodi izrazio jednoglasnu misao ruske elite i osjeaje cijelog n a r o d a . N a k o n toga primio ga je carevi. Bili su to posljednji dani nje gova ivota. U noi od 25. n a 26. I 1881. zapoelo je k o d njega krvarenje
10 11 12 13
1 0 1 1 1 2 1 3

P. P. R. R.

P A S C A L , ibd., str. P A S C A L , ibd., str. FOLOP MILLER, FOLOP MILLER,

27. 28. ibd. ibd.

140

iz nosa, pa zatim i iz grla. O n o je bivalo sve vee. P o z v a o je sveenika, a zatim se oprostio od ene i djece i blagoslovio ih. D a n a 28. I rekao je eni da e umrijeti toga d a n a : Zapali svijeu i donesi mi Evanelje. Bilo je to ono iz Tobolska. Volio je nasumce otvoriti Sveto Pismo. O t v o rio je i dao Ani Grigorjevni da ita: I v a n ga je z a d r a v a o . . . ali Isus mu odgovori: N e z a d r a v a j m e . . . (Mt 3 1 4 1 5 ) . I ovdje bi pristajale rijei koje je njegov ljubimac Vladimir Solovjev izrekao na svojoj samrtnoj postelji: T r u d n a rabota Gospodnja!
14

4. Ateizam

u linostima

romana

Dostojevski je snano osjeao problematiku ateizma, p a se zato lju tio to su mu protivnici bezvjerci predbacivali naivnu i reakcionarnu vjeru. Ti ljudi o d v r a a o je Dostojevski ne bi ni u snu mogli zamisliti estinu sumnja, koje su me pokolebale. Nigdje u E v r o p i nisam susreo nikoga tko bi izrazio svoje sumnje t a k v o m estinom kao moj I v a n K a r a m a z o v . E v o primjera! U Baleu (vicarska) doivio je Dostojevski u d a r a c svoje vrste. Z a u s t a v i o se u muzeju p r e d H o l b e i n o v o m slikom Mrtvi Krist. Sav uzbuen rekao je eni: O v a slika ubija vjeru. O n a nije mogla podnijeti bolan izraz lica i napustila je d v o r a n u . K a d se etvrt sata kasnije vratila, nala je svoga m u a jo uvijek nepomina pred slikom. Njegovo je lice imalo izraaj uasa kao da je pred padavicom. to je proivio, to e opisati u r o m a n u Idiot. A k o je smrt toliko strana i t a k o su snani njezini zakoni, k a k o ih svladati? K a k o ih pobijediti kad ih nije pobijedio onaj koji je za svoga ivota pobijedio zakone prirode?
15

Kakve li arke ljubavi p r e m a ovjetvu Kristovu usliknuo je p r a v o Moulski i k a k v e li nemoi vjere u njegovo B o a n s t v o !
10

Ali m o r a m o znati d a je Dostojevski sazrijevao kroz svoj ivot i usklik pokolebanog srca nije bio njegov definitivan stav. K a k o on gleda n a reformu ovjeka i drutva? Zloin ne tumai soci jalnim zlima, nego trai korijenje u ljudskoj n a r a v i . Ljudsko srce je arena gdje se Sotona i Bog bore o prevlast. Zlo proizlazi iz dubine ovjekove, a ne izvana. Uvjeren da n i k a k v o materijalno poboljanje koje dolazi izvana, n i k a k v a drutvena organizacija ne moe svijet stvoriti boljim, smatrao je da bi jedino unutarnja m o r a l n a promjena u ovjeku i njegovu miljenju uspjela da stvori taj rezultat. E v o to u Brai K a r a m a z o v i m a govori na usta oca Zosime: D a se promijeni svijet, da se p o n o v n o stvori, ovjek mora psiholoki udariti drugim p u t e m . Dokle god ne budete postali stvarno, zaista, braa svakome, bratstvo nee moi p o s t o j a t i . . .

1 4

P. P A S C A L , ibd., P. P A S C A L , ibd.,

str. 98. ibd. str. 57.

1 5

R. F O L D P M I L L E R ,

1 8

141

U meditaciji Dostojevski silazi u polemiku. Nevjernici, koje on ruski n a z i v a antikristi, pitaju: ako je kranstvo istinito, zato jo nije postavilo na zemlji svoje kraljevstvo i uinilo ljude braom? Dostojevski o d g o v a r a : Sve e se to ostvariti k a d ovjeanstvo dosegne svoj cilj, na v r h u n c u povijesti, k a d vie ne bude vremena. Govori nekako slino kao i Teilhard de C h a r d i n . P r v i jai susret s ateistima dogodio se u tuini, u enevi, i to ga je j a k o uznemirilo. Sudjelovao je na drugom sastanku Kongresa mira. Bila je to neobina skupina revolucionara, socijalista i d e m o k r a t a iz cijele E v r o p e . Pred velikim sluateljstvom govornici su optuivali vlasti i sve enike k a o p o t p o r u despotizma. Tu se ulo, uz ostalo, da je izvor svih r a t o v a u Evanelju i masa je pljeskala. Dostojevski je sabrao svoje dojmove prijatelju M a j k o v u : U svom ivotu nisam vidio slinog me tea . . . Taj ga je sastanak silno potresao i poeo je gubiti volju za soci jalizam. K a d je godine 1869. revolucionarno drutvo N a r o d n a osveta, k o jem je n a elu bio Neajev, dalo ubiti studenta I v a n o v a zbog neposluha, to je na Dostojevskoga t a k o djelovalo da je to obradio u r o m a n u Opsjed nuti. T a k o e r se bavio milju da napie r o m a n o ateizmu. Taj roman nije napisao, ali p r o b l e m a t i k a ateizma nalazi se prosuta u mnogim nje govim r o m a n i m a i u njihovim junacima. I z v o r gdje je Dostojevski crpio poticaje ili n a d a h n u a za svoje ro mane bio je on sam i sve ono to je ulazilo u njegovu duu i njome ga potresalo. Svi njegovi problemi dobivaju u njegovim romanima osobnu egzistenciju. Ali uz to on je stekao veliku kulturu. U katalogu njegove biblioteke nalazila su se k o m p l e t n a djela P l a t o n a i bogata zbirka djela crkvenih otaca i asketska djela. Dostojevski nije filozof ni teolog koji bi sistematski razvijao svoje ideje. O n je oboje, no njegovo izlaganje ideja je ivotno. O n a k o kao i Nietzsche, on razlae svoje misli u svojim likovima. Z a t o su mu potrebni veliki romani u kojima e se izjasniti. Pogledajmo najprije nekoliko nje govih karakteristinih poteza, a o n d a emo prijei na pojedine likove u kojima se vie ili manje ostvaruje ateizam. Sveti P a v a o razlikuje tri elementa u ovjeku: soma, psyche i pneurna (tijelo, dua i duh). P r e m a tome i dijeli ljude. P r v i su obuzeti samo tjelesnim uvstvima. D r u g i su sredina izmeu tijela i pneume. Trei su oni koje vodi duh Boji. Originalnost Dostojevskog meu romanopiscima je ta, da on nije u p r v o m redu psiholog, nego pneumatolog. O n p r o m a t r a sve ljude, i one koji vjeruju i one koji ne vjeruju, k a k o stoje pred Bogom. Linosti Dostojevskoga dijele se na tri kategorije: P r v i su oni koji ive jednostavno, ne pitajui o smislu ivota i svi jeta, nego su voeni svojim instinktima i svojim strastima, a drugi obia142

jima i tradicijom. M e u njima mogu se nai asni ljudi i propalice. O v i sainjavaju glavninu ovjeanstva, jednu vrst p r v e materije, koja je po sebi indiferentna i moe biti nevina i zla. T o su elementarni ljudi. Drugi, u mnogo manjem broju, jesu probueni ljudi. O v i vide, oni znaju, njihova dua d r h t i od spoznaje. O n i znaju da je ljudska uma p u n a divljih ivotinja, k r v n i k a i nevinih r t a v a . O n i sanjaju da zamijene ovaj Boji n e r a d s r a d o m ljudskim i r a z u m n i m . Ali trebalo bi dirati u slobodu ovjekovu i trebalo bi ga prisiljavati n a krepost, jer nije sposoban da je izvruje slobodno. O d a t l e sistemi koji uklanjaju Boga i predaju samom ovjeku klju vlastite sudbine. Iza progonstva svako je njegovo djelo bila duga borba p r o t i v tih sistema. I na kraju su sveci, koji ne znaju manje nego prethodni, ali zasluuju drukije jer imaju drugo iskustvo d u h o v n e stvarnosti. To su M a k a r Ivanovi, starac Zosima i Aljoa. O n i vjeruju u svemo molitve, koja je uzdignue due p r e m a izvoru sve ljubavi. O p i r u joj se samo oni koji oajavaju n a d samim sobom, k a o Stavrogin ili Smrdjakov. G l a v n a djela u kojima se Dostojevski izjasnio jesu: Zloin i k a z n a , Idiot, Opsjednuti, Mladi i Braa K a r a m a z o v i . Pisac dokazuje da logian ateizam, dosljedan d o kraja, ne postoji. Z a Dostojevskog ne postoje ateisti, postoje samo borbeni antiteisti. Uja Ehrenburg, slubeni pjesnik, veli d a je Dostojevski rekao svu istinu o ovjeku, ali istinu s ko jom se ne moe i v j e t i . . . D r a v n i ateizam m o r a o bi upraviti Dostojevskom rijei koje je I n k v i z i t o r rekao Kristu: Hajde, i nemoj se vie v r a ati, nikad vie . . . Raskoljnikov spada u drugu vrstu ljudi, onih ljudi koji ele ukloniti Boji nered i stvoriti red p o svojim kriterijima. O n trai n a r a v n o p r a v o za zloin. N e m a on religiozne vjere i r t v a samog sebe nema za njega smisla. N a p r o t i v , on trai, ako moe r t v o v a t i korisno, nekog drugog. Zloin, k a k a v god on bio, m a k a r za dobro ljudi, prelazi granice koje je Bog postavio. I z a t o k a z n a ostaje u poinitelju zloina i Raskoljnikova savjest uje glas: Ubio sam samog sebe, a ne staricu. U svojim snovima on u d a r a uvijek stariinu glavu, ali ona p r a s k a u smijeh. N e uspijeva u je konano ubije. O n a je besmrtna, a on je taj koji je m r t a v . Stavivi se izvan Boga, nadovjek gubi svoju slobodu. Raskoljnikov postaje igraka svojih t a m n i h sila i njegova sudbina sve do kraja ostaje neodreena. Aeo uvar Raskoljnikova je djevojka prostitutka onja. to vri jea stanovite ograniene d u h o v e to je Sonjina istoa. T k o eli istou, ne prlja ga fiziki in. onja se ne moe usporediti sa starim K a r a m a z o vom. O n a p r i p a d a soju r t a v a . O n a je r t v a socijalnog zla kojemu nije uzrok. P o miljenju Dostojevskog Idiot je njegov najbolji roman. U svoga j u n a k a kneza Mikina unio je autor mnogo svoje linosti. U njemu je pisac htio predstaviti ovjeka apsolutno dobra kao Krista meu lju dima. Ruski aristokrat ivio je n a Z a p a d u , gdje se lijeio od padavice, a zatim se v r a t i o u Rusiju. Vrlo zanimljiv i dubok je opis aurae prije padavice u r o m a n u : O d j e d n o m bi se zgrene ivotne sile razvijale sve do 143,

najotrije svijesti. Osjeaji ivota i bia podvostruili bi se. Sve bi strasti i tjeskobe prele u vie poivanje, u mir p u n jasnog i slobodnog veselja i nade. A o n d a k a o da bi se neto otvorilo u dui: zasjalo bi neizrecivo, ne p o z n a t o svjetlo, u kojem je postojala vidljiva i spoznatljiva najdublja bit stvari. To je trajalo najvie jedan as. O tome veli Dostojevski: to me se tie a k o je to bolest, to me se tie a k o je to n o r m a l n o ili abnor malno, jer mi se osjeaj toga asa, k a d ga se sjetim u satovima zdravlja, prikazuje k a o ljepota i najvii sklad iako budi u meni uvstva sve do neshvaenih, daje mi osjetiti veliinu, puninu vjenosti i pomirenje sa svim kao u jednom zanosnom slijevanju, nebeskom, s najviom sintezom i vota. K n e z Mikin obilazio je svoju zemlju nekoliko mjeseci, razgova rao je s ljudima svih stalea i svih tendencija. Posebno je p r o m a t r a o vjeru n a r o d a . Z a t i m je posjeivao salone glavnog grada i druge sredine. Mladi ljudi, koji su nadmaili nihiliste, n a p a d a l i su ga. Knez Mikin, u poetku prezren zbog naivnosti i neobine skromnosti, postaje sredi te privlaivosti zbog istoe i dobrote svoje due, zbog povjerenja, ve drine, radosti, koju svuda izlijeva. O n je simbol Krista. Skica romana t o pokazuje. O n je luda u K r i s t u , z a t i m postaje ovjek p o t p u n o li jep, a o n d a m o e m o itati veim slovima: N B - K n e z je Krist. Ali taj knez strahovito govori o katolicizmu: Prije svega, katolicizam je nekranska religija. Zatim, rimski katolicizam je gori od ateizma . . . Ateizam propovijeda izoblienog Krista, on ga izdaje i n a p a d a . . . O n propovijeda Antikrista . . . O n nije, dapae, ni religija, nego nastavak za p a d n o g rimskog carstva . . . P a p a se domogao . . . zemaljskog prijestolja i pograbio ma, zatim se mau pridruila la, intriga, prijevara, fanatizam, praznovjerje, zloin . . . a od svega toga k a k o da ne bi iziao ateizam . . .? Treba da n a m a zasja, n a s u p r o t Z a p a d u , na Krist, koga smo mi sau vali i koga oni nisu n i k a d ni p o z n a v a l i !
17 18

S u p r o t a n pol knezu je H i p o l i t . O n ivi u svom kutu kao ovjek podzemlja, n a s u p r o t knezu je gotovo kao I v a n K a r a m a z o v nasuprot Aljoi. O n t a k o e r odbija opu harmoniju kupljenu uz cijenu smrti; on je takoer mislilac n a s u p r o t svecu. Meutim, I v a n je promiljeno ateist, dok e to H i p o l i t biti samo prividno. O n vjeruje u bit kranstva a da ga ne moe racionalno formulirati . . . D e m o n i . U prosincu 1869. Dostojevski r a z m a t r a ogroman ivot velikog grenika u pet dijelova, komu e sadraj biti pie M a j k o v : pitanje koje me je, svjesno ili nesvjesno, muilo cijeli moj ivot: egzi stencija Boja. D e m o n i su jo jedno djelo n a d a h n u t o ateizmom. Izmeu onih, koji su zahvaeni u idejni vrtlog istie se Kirilov, mi stik nihilizma, koji d o kraja razvija dvoboj ovjeka s Bogom. Bog me je itav ivot muio, otvoreno priznaje. ovjeka p o njegovu miljenju vjeno mui strah p r e d smru, pred drugim svijetom, pred Bogom. N o v i
1 7

D O S T O J E V S K I , Idiot, P. P A S C A L , ibd.,

Zagreb 1969., str. 218.

1 8

str. 64.

144

ovjek m o r a biti sretan i ponosan jer e svladati bol i strah, on e biti Bog. Kirilov z n a d a ovjeanstvo stoljeima gleda u Krista kao pobjed nika bola i smrti i on sam osjea p r e m a Njemu divljenje. Ali on ne moe biti spasitelj ovjeanstva, jer nije Bog, tovie Boga nema. D r u g a teka linost iz tog r o m a n a je Stavrogin, Rus koji je izgu bio vezu s Rusijom i s vjerom. O n se mui da bi doao do nje. O n je tajanstvena linost, superioran ljepotom, inteligencijom, visokom slobo dom, ali d u b o k o p o k v a r e n . O n je bio daleki v o d a zavjerenika, a da zaista nije njihov. Bio je tajni m u epavke, jo misterioznijeg bia. epavka je vrlo obina, naivna bolesnica. ivjela je u samostanu gdje se kr anstvo prilagodilo kultu prirode. Vlana zemlja bila je Velika Majka, Bogorodica. Ovdje se nalazi gotovo religiozna uloga koju Dostojevski voli pripisivati zemlji. onja alje Raskoljnikova da poljubi zemlju; atov takoer alje Svidrigajlova; Aljoa u svojoj ekstazi zagrlit e zemlju, zaklet e se, d a e je voljeti vjeno i dignut e se kao drugi o vjek. Mistian kult zemlje je baza n a u k e pisca o ukorijenjenosti i nacio nalnosti. Sveta zemlja i n a r o d bogonosac nisu k o d njega razumska bia, nego p r e d m e t stvarne vjere. Stavrogin polazi u samostan d a bi posjetio starca Tihona. N e moe ivjeti vie zbog grinje savjesti to je poinio straan zloin. Prigodice r a z g o v a r a sa svetim ovjekom, ali ironiki i drsko. Moe li se vjero vati u avla, a d a se ne vjeruje u Boga? A da li vi vjerujete u Boga? I da li biste mogli uiniti to udo d a vjerom premjestite brdo? Tihon o d g o v a r a : ateist je blii vjeri, m o r a uiniti samo jedan k o r a k . O n n a sve odgovora blago, jednostavno, p o n i z n o i jasno. N a k o n oklijevanja ponizno mu priznaje svoj zloin: okrivio je dijete, koje se od oaja objesilo. P o k o r a ili oholost? Stavrogin je uzbuen. U z i m a mali kri i lomi ga. T o je simbol. P a o je u oaj i ubija se. U Brai K a r a m a z o v i m a ateizam dolazi do v r h u n c a . U z tri zako nita sina, D m i t r a , I v a n a i Aljou, stari K a r a m a z o v ima i etvrtog sina, nezakonitog Smerdjakova. Ali oni bi se po nekoj unutranjoj srodnosti mogli poredati u d v a p a r a . D m i t a r i Aljoa te I v a n i Smerdjakov. To je djelo Dostojevski napisao n a kraju ivota, a raspravlja o velikim religioz nim problemima. Za I v a n a nije zlo negacija dobra, ni n u a n element u harmoniji svijeta, nego pozitivna stvarnost. T a stvarnost nezamisliva je s egzistencijom Boga, savreno dobra i svemoguega. Taj svijet nije dosto jan plaa jednog djeteta. N e m a univerzalne harmonije uz tu cijenu. Ja ne odbijam da p r i h v a t i m Boga, zadovoljavam se da mu s potovanjem v r a tim ulaznicu. Bjelinski je rekao neto slino: Ja odbijam sreu, pae d a r o v a n u , ako nisam m i r a n zbog sudbine svakoga od moje brae! Kad se pokuava p r o t u m a i t i strpljenje djece istonim grijehom, I v a n odgo v a r a : To je razmiljanje jednog drugog svijeta, neshvatljivog ljudskom srcu na ovoj zemlji. Ta istina nije od ovog svijeta, ja je ne shvaam. Odbacivanje opstojnosti Boje, znanstveno i filozofsko, nije u m o d i . . . to se nijee odluno to je stvaranje svijeta, djelo Boje i smisao ovoga
3 2IVOT 2

145

svijeta. Dostojevski daje o d g o v o r : kad ovjek napreduje u ljubavi, o n d a se uvjerava da Bog postoji i da je dua besmrtna. Problem zla nije rijeen, on je n a d v l a d a n . I v a n je h l a d a n i zna raunati. Ateist je, ali zna braniti p r a v a C r k v e k a o da joj p r i p a d a . Mrzi i prezire oca, no sposoban je da s njime ivi bolje nego Mitja, koji ne z n a obuzdati svoje osjeaje. Stari K a r a m a z o v bjesni n a Mitju, ali mrzi I v a n a , to je gore. I v a n eli smrt oca, ali nema ruke ocoubojice. Previe je fin i otmjen za to. Ljudi duha ne rade tako. O n i se zadovoljavaju time da inspiriraju. Njegov instrument je Smerdjakov. K a o to mu ime govori, to je ovjek koji je d u h o v n o truo, raspada se i smrdi. O n je p o k o r a n sluga, inteligentan vie nego to se misli, ali eka svoj as. N i t k o nema t a k o izotren osjeaj za n e p r a v d u kao on. K a o u Goetheovu Faustu, t a k o se i ovdje javlja d a v a o kao glas iz vlastitog bia. Javlja se kao plemi 40-tih godina. Jednom, k a d cijelo ovjeanstvo t a k o govori on bude ispovijedalo ateizam (a ja vje rujem da e ta epoha, k a o to su to bile geoloke epohe, doi u svoje vrijeme), t a d a e od nje, samo bez ljudoderstva, staro shvaanje svijeta nestati, a osobito stari moral. Ljudi e se ujediniti da izvuku iz ivota sve mogue uitke, ali samo na ovom svijetu. Ljudski duh podii e se d o t i t a n s k o g ponosa i t o e biti divinizirano ovjeanstvo. Pobjeujui bez p r e s t a n k a i bez granica naravi, p o nauci i energiji, ovjek e p o t o m e kuati radost, t a k o snanu da e zamijeniti . . . n a d e s nebeskim r a d o stima. S v a t k o e znati da je smrtan, bez nade u uskrsnue, ali e se p o m i riti sa smru s m i r n i m ponosom kao bog. Zbog ponosa odrei e se m r m ljanja p r o t i v kratkoe ivota i ljubit e svoju brau ljubavlju bez inte resa . . . To su misli koje mladi osloboeni intelektualac kao svoje nalazi u toj noi. Stari K a r a m a z o v demonski je ovjek, koji ne trai vjeno enstvo, nego tjelesnu anatomiju. Frenetiki ivi u ekstazi vlastite senzualnosti. N i svete stvari i osobe ne ostaju poteene od njegove strasti. Fjodor pita I v a n a : Ima li Boga ili ne? Ne, nema n i k a k v a Boga! Sva su, dakle, v r a t a o t v o r e n a . Jedini k o n t r a p u n k t u toj dramskoj obitelji je Aljoa, ali njegov utje caj p r i m a samo Mitja. K a n t je kuao d o k a z a t i da egzistencija neeg transcendentalnog je n e o p h o d n o p o t r e b n a da bi se utemeljio moralni ivot. O n je preokre nuo klasinu tvrdnju. Braa K a r a m a z o v i predstavljaju kritiku K a n t o v e a u t o n o m n e etike. Tri brata, Dmitrij, I v a n i Aljoa, utjelovljuju tri etika stupnja u p o t r a z i za njihovim rjeenjem. Posebno poglavlje u o v o m r o m a n u je Legenda o velikom I n k v i zitoru. Tu se postavlja odnos izmeu ateizma i Krista. Patristika izreka k a e : to god nije bilo uzeto od Krista, nije spaeno. Krist je mjesto ljudi preuzeo sve grijehe, a meu njima je ateizam ovjekovo odbi146

janje da prizna Boga . . . Krist je na k r i u k r i k n u o : Boe m o j , Boe m o j , zato si me ostavio? U tom asu sam je osjetio odsutnost i tjeskobu ateizma. Legenda oznauje jednu vrst apokalipse socijalnog ateizma. Stvara se sukob medu najoprenijim idejama svijeta: ovjek-bog susreo je Bogo-ovjeka. Legenda razvija evaneosku t e m u triju napasti u pustinji. U svo jim besmrtnim odgovorima Krist odbija Sotonu, jer predstavlja tri forme unitenja slobode. N a p r o t i v , Sotona ih prihvaa kao tri nepogreiva rje enja ljudske egzistencije: promijeniti kamenje u k r u h znai rijeiti ekonomski problem; pobijediti zakone p r i r o d e udom znai rijeiti problem nauke i tehnike i, na kraju, sjediniti sve n a r o d e p o d z n a k o m mira, s mou maa znai rijeiti politiki problem. P a p a kao glava Katolike C r k v e popustio je sotonskoj napasti. Tu ideju dalje Dostojevski razvija u D n e v n i k u knjievnika, gdje veli da e se papinstvo, naputeno od prijestolja i ostavljajui ih povezati sa socijalizmom da osvoji radniku klasu. U r o m a n u Braa K a r a m a z o v i Dostojevski je h t i o prikazati K a n tovu Kritiku p r a k t i n o g r a z u m a , to gradi svoj nazor bez obrazlo ene vjere, ali je p a o u svom i v o t u u istu m a n u : jo je vie gradio svoju vjeru na volji nego n a r a z u m u . R a z u m s k o o p r a v d a n j e vjere nije m u bilo vrsto. P r o b l e m patnje nije mogao povezati s idejom dobrog, p r a v e d n o g i svemogueg Boga. S Kristovim boanstvom, k a o to smo vidjeli, imao je tekoa. P a ni problem C r k v e nije bio za njega rijeen. Hijerarhijska C r k v a nije ga mogla zadovoljiti. Poslije P e t r a Velikog bila je paralizirana; nije imala autoriteta. S m a t r a d a nije sposobna da ui ni vjeru ni n a r o d . Lijek e mu biti da vjeruje ono to vjeruje ruski n a r o d . Ali ta se vjera izrodila u nacionalizam koji prezire druge kranske n a r o d e u E v r o p i . N o z a t o se to vre i grevitije d r a o Krista. N e k i misaon ovjek veli da je Dostojevski najoduevljeniji kranin X I X . vijeka. Vjerujem da nema nita ljepe, nita dublje, simpatinije, r a z u m nije, muevnije i savrenije nego to je Krist. I ne samo to nema, nego ja to velim s ljubomornou ne moe ni biti. tovie k a d bi mi netko dokazao da je Krist izvan istine i k a d bi bilo realno da je istina izvan Krista, ja bih radije ostao s Kristom nego s istinom.
19

D r u g a izjava k a o da dopunjava p r v u : Vjera se konano svodi n a ovo tjeskobno pitanje: moe li dananji ovjek, Evropejac, vjerovati u Kristovo Boanstvo ili ne, jer u tome je sva vjera? Krist ovjek na na njoj noga, niti
1 9

po Dostojevskome daje smisao Zemlji: To je bio najbolji Zemlji i on joj daje smisao d a postoji. Sav planet i sve to je veli Dostojevski bez toga ovjeka su p r a z n i . Nije bilo sli e ga biti poslije, niti ikada . . .

V. S T A N O J E V I , ibd., str. 2 3 3 .

147

Moj H o s a n a je proao kroz strahovito istilite sumnje! Pria se jedna zgoda, koja se zbila p o d kraj ivota Dostojevskoga, k a d je ve bio p r i z n a t kao d u h o v n i v o d a svoga naroda. K a d je doao na ples, to ga je priredila kolska mlade u Petrogradu, plesai su zastali, a muzika je neko vrijeme kolebala, p a je o n d a i ona prestala. Mladi parovi doli su k njemu i molili ga d a im govori o Kristu. I on je t a k o govorio do zore u plesnoj d v o r a n i o Kristovoj istini. U knjievnim skicama nala se izreka: Napisati knjigu o Kristu. A vjerujemo da bi Dostojevski z n a o mnogo toga rei o Kristu k a d mu je o m l a d i n a visjela o rijei cijelu no. D v a velika prijatelja, a idejni protivnici Dostojevski i Solovjev pruili su sebi ruke u zajednikoj ljubavi prema Kristu. To je simbolika, koja proroki govori o sjedinjenju Istoka i Z a p a d a preko ateizma.

148