Sie sind auf Seite 1von 62

Dr Enver Imamović

PORIJEKLO I PRIPADNOST STANOVNIŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE

Sarajevo 1998.

1

CIP - Katalogizacija u publikaciji Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo

UDK 94 (497.6) :

323.11+314.18

IMAMOVIĆ, ENVER Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine / Enver Imamović /. - Sarajevo 1998: Art 7, 1998. - 115 str.: ilustr.: 24 cm. - (Edicija Bosanski korijeni)

Bibliografske i druge bilješke uz tekst

The Origins and Ethnicitv os the Population os Bosnia and Herzegovina Copvright © 1998. by Enver Imamovic

ISBN 9958 - 9732 -0-0

Dr Enver Imamović

PORIJEKLO I PRIPADNOST STANOVNIŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE

ISBN 9958 - 9732 - 0 - 0

2

UVOD

Iako je prošlost Bosne i Hercegovine obrađena u znatnoj mjeri, ne može se reći da je u svim slučajevima to učinjeno na zadovoljavajući način. Bosna predstavlja školski primjer kako i u kojoj mjeri se nauka može podrediti interesima politike i nacionalizma. Mnogo toga što je napisano iz bosanske povijesti učinjeno je s ciljem da se potkrijepe političke i teritorijalne aspiracije susjednih zemalja na njen prostor i narod. Pri tome je proučavanje stanovništva kod zainteresiranih strana dobilo strateško značenje. Većina pisaca koji su se bavili bosanskohercegovačkom prošlošću, a oni su skoro svi odreda bili stranci, uglavnom Srbi i Hrvati, polazila je od predubjeđenja da suvremeno bosansko stanovništvo, i to prije svega većinsko muslimansko, pripada srpskom, a po drugima hrvatskom etničkom korpusu. Srpska i hrvatska historiografija ne priznaje postojanje bosanskog naroda, a time ništa od onoga što karakterizira njegovu zemlju: povijest, kulturu, tradiciju, državnost. Pitanje bosanskog etnosa samo po sebi ne predstavlja problem. Takvim su ga učinili oni koji su u prvi plan svojih istraživanja stavili zadatak da dokažu ono što je bilo u interesu njihovih političkih ubjeđenja. Do ovakvog zaključka dolazi se već pri površnom iščitavanju onoga kako je interpretirana bosanska povijest. Na to se veoma kompetentno osvrnula Nada Klaić, profesorica povijesti na Zagrebačkom sveučilištu, u svojoj posljednjoj studiji "Srednjovjekovna Bosna" (Zagreb 1989.). Tu analitički i argumentirano

osporava mnogo toga što je srpska i

hrvatska historiografija do sada iznijela

o političkom i kulturnom identitetu

srednjovjekovne Bosne. Kada je u pitanju proučavanje stanovništva Bosne i Hercegovine mora se konstatirati da je taj problem složen utoliko što mu se prilazilo s predubjeđenjem da se radi o pripadnicima srpskog ili hrvatskog naroda. Stručna obrada ovog pitanja se kod svih istraživača uglavnom svodi na angažiranje da se dokaže srpska, odnosno hrvatska pripadnost

bosanskog stanovništva. Ta nastojanja su toliko naglašena da u nekim slučajevima pojedine studije više liče na nacionalističko-politički propagandni materijal nego na ozbiljnu znanstvenu raspravu. Da bi se ušlo u problematiku etnogeneze bosanskohercegovačkog stanovništva, neophodno je dotični problem sagledati u daleko dubljem i širem vremenskom kontekstu nego je

to većina istraživača činila. Ne može

se, naime, raspravljati o porijeklu stanovništva bez sagledavanja arheološko-povijesne problematike i događaja koji su se odvijali na ovim prostorima u kontinuitetu dva posljednja milenija. U tome su događaji iz kasnoantičkog doba i seobe naroda imali poseban značaj jer su oni doveli Slavene na Balkanski poluotok. Zbunjujuća za istraživače ovog problema je činjenica da u slavenskoj masi koja je naselila balkanske prostore nije bilo plemena bosanskog naziva, kakav je bio slučaj sa Srbima i Hrvatima. Shodno tome historiografija jednih i drugih je izvela teoriju da je slavenskom seobom bilo obuhvaćeno i područje današnje Bosne i Hercegovine, s tim da su po jednima to

3

učinila srpska, a po drugima hrvatska plemena. Kao uporište za te teorije služi im Konstantin Porfirogenet i Pop Dukljanin, čija se djela eksploatiraju i interpretiraju na način kako kome odgovara. Ono što koristi njihovim konstrukcijama uzima se bez ikakve rezerve a ono što se ne uklapa prešućuje se ili mu se atribuira povijesna neutemeljenost. Takav selektivan pristup upotrebe historijskih izvora akcentiran je prije svega kod pisanja bosanske povijesti. Prilikom proučavanja stanovništva Bosne i Hercegovine mora se uzeti u obzir etnička višeslojnost kojoj je osnova predslavenski supstrat, nešto slično kakav je slučaj sa Albanijom i Grčkom, gdje autohtoni elementi nisu bili ugroženi slavenskim prodorom. Bosna se od tih zemalja razlikuje utoliko što se svojim geografskim položajem našla u totalnom okruženju pa je proces slavenizacije bio neminovan i maksimalan. Geografska izdvojenost Albanije i Grčke spriječila je taj proces, što je imalo za posljedicu da su sačuvale svoj etnički i kulturni identitet. Bosna je, za razliku od njih, zbog navedenih razloga bila potpuno slavenizirana već u ranom srednjem vijeku. Studioznom analizom bosanske povijesti moguće je identificirati pojedine kulturne i etničke elemente koji nedvojbeno ukazuju na predslavenska obilježja. Antropološka obrada skeleta iskopanih ispod srednjovjekovnih stećaka kao i analiza suvremenih živućih individua, također pokazuje da se radi o pripadnicima naroda atipičnog slavenskim rasnim osobinama. To govori da su srednjovjekovni Bošnjani autohtoni narod ovog prostora ilirske etničke pripadnosti. Slavenska komponenta u

njihovoj genezi svodi se samo na kulturno a nikako na etničko preslojavanje. Ta komponenta je vremenom postala dominantna u njihovom ukupnom identitetu, pa je to razlog da većina istraživača današnji bosanski narod (Bošnjake, Bosance - muslimane, katolike i pravoslavce) smatra slavenskim narodom, to jest Srbima, odnosno Hrvatima. Predstojeća istraživanja usmjerena u ovom pravcu koja će biti lišena političkih i nacionalističkih predrasuda, jamačno će baciti više svjetla na ovo pitanje. Mjerodavne znanstvene discipline, među kojima na prvom mjestu povijest, arheologija i etnologija, nude dovoljno ubjedljivih dokaza. Ovaj naš prilog ima cilj da naznači tek smjernice budućih takvih istraživanja.

I. DOBA PRETHISTORIJE I ANTIKE

Zemlja migracionih raskrižja

Proučavanje porijekla bosansko- hercegovačkog stanovništva predstavlja veoma složen problem. Riječ je o zemlji koju zbog izuzetnog strateškog i geografskog položaja nije mogla mimoići nijedna migracija do kojih je dolazilo na širem prostoru Evrope od prethistorije do današnjeg dana. Preko bosanskohercegovačkog prostora prolazila je jedna od najvažnijih transverzala Evrope koja je vodila s juga na sjever i obrnuto. To su doline rijeka Neretve i Bosne, koje su spajale Mediteran i Podunavlje (srednju Evropu) -dva potpuno različita klimatska, kulturna, etnička i politička svijeta. Zahvaljujući izuzetnom strateškom i geografskom položaju Bosna i Hercegovina sadrži veoma bogat i raznolik arheološki materijal koji su iza sebe ostavile nebrojene ljudske zajednice iz raznih epoha koje su ovdje boravile ili prolazile na svom putu iz Azije u Evropu i obrnuto. Brdsko - planinska konfiguracija zemlje, obilje šuma, divljači i pašnjaka, plodne doline rijeka, rudno blago i druga bogatstva kojima je bosanskohercegovačko tlo oduvijek obilovalo, činilo je idealne uvjete za život ljudi. U nauci je već davno iznesena konstatacija da Bosna i Hercegovina predstavlja izuzetno važno arheološko područje jer su se tu kao malo gdje taložili milenijski tragovi života ljudi koji su pripadali raznim rasnim, etničkim, kulturnim i

5

geografskim skupinama. Bosansko- hercegovački lokaliteti su dali unikatne nalaze koji u nekim slučajevima predstavljaju ključ za rješavanje arheološke problematike šireg dijela Evrope, pogotovo Balkanskog poluotoka. Takve su, naprimjer, antropomorfne figure iskopane u Butmiru kod Sarajeva koje prikazuju pripadnike čak tri rase (crnačku, kavkasku i alpsku). To je zagonetka kojom se već dugo bave arheolozi i etnolozi. 1

Prvi ljudi na tlu Bosne

Sve se donedavno smatralo da su se ljudi naselili na područje današnje Bosne i Hercegovine tek koju hiljadu godina unazad, odnosno u epohi mlađeg kamenog doba prije 5-6 hiljada godina. Intenzivna arheološka istraživanja obavljena nakon Drugog svjetskog rata pod vodstvom dr Đure Baslera, dugogodišnjeg radnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu, oborila su to mišljenje. On je sustavnim iskopavanjima otkrio tragove čovjeka koji je ovdje živio još u epohi starijeg kamenog doba, ili tačnije, u srednjem paleolitu koji obuhvaća vrijeme od 120.000 - 60.000 godina stare ere. Riječ je o davnašnjem ljudskom pretku (pračovjeku) koji se izgledom i umom uveliko razlikovao od današnjih ljudi. To biće se u nauci naziva Homo neanderthalensis (Neandertalski čovjek), nazvan tako po čuvenom nalazu u Neandertalu u Njemačkoj. Za nauku je značajan jer predstavlja jednu od najvažnijih karika u razvoju ljudskog roda. Treba napomenuti da u Bosni nisu pronađeni njegovi fizički

1 A. Benac, Studije o kamenom i bakarnom dobu u sjeverozapadnom Balkanu, Sarajevo 1964., p. 49, 123 - 124.

ostaci (kosti) nego oruđe (kamene sjekire) kojima se služio. To ne umanjuje značaj nalaza jer oni nedvojbeno potvrđuju prisustvo

pračovjeka

bosanskohercegovačkom prostoru prije nekih stotinjak hiljada godina. 2 Po rasporedu nalaza može se zaključiti da su ti prastari bosanski stanovnici pretežno naseljavali sjeverni (ravničarski) dio Bosne, prije svega predjele oko utoka Usore u Bosnu kod Doboja (lokaliteti: Kamen, Crkvina i Lonđa kod Makljenovca), zatim oko sastava Velike i Male Ukrine (lokaliteti: Čelinjak u Popovačama, Lukšić, Mala Gradina, Gaj i Krčevine u Kulašima, Matica Glavica u Dragalovcima, Lupljanica, Krndija itd.) - Najjužnija tačka gdje su nađeni ovakvi nalazi jeste Gradina Varvara na vrelu Rame kod Prozora.

na

Homo bosniacus (Bosanski pračovjek)

O tome kako je fizički izgledao bosanski pračovjek znamo preko potpunijih nalaza iz drugih krajeva Evrope, prije svega iz Neandertala u Njemačkoj, a onda iz susjedne Hrvatske otkud potječe znameniti nalaz Krapinskog čovjeka. Konstitucija tijela, oblik glave, izgled lica i način pokreta, odnosno hoda, mnogo se razlikovao od suvremenog čovjeka. Ustvari, to još nije bilo potpuno razumno biće. Jedva je poznavao vatru, hranio se korijenjem, šumskim plodovima, puževima, mesom divljači (nosoroga, mamuta, divljih konja itd.). Hodao je go, a u hladnijim razdobljima

2 Đ. Basler, u knjizi: "Kulturna istorija Bosne i Hercegovine", Sarajevo 1984., p. 13 i d; isti autor u knjizi: "Praistorija jugoslavenskih zemalja" I, Sarajevo 1979., p. 309 i d.

6

zaogrtao se kožama ubijenih zvijeri. Jedino oružje kojim se služio bio je kameni šiljak, tek malo pritesan za lakše rukovanje. Stupanj umnog razvoja nije mu dozvoljavao da izrađuje savršenija oruđa. Prastanovnici Bosne živjeli su u pećinama a u nekim slučajevima na otvorenom prostoru pod nekom vrstom šatora napravljenog od granja ili životinjskih koža. Nisu imali stalna staništa jer su lutali za stadima životinja i čoporima zvijeri. Ne zna se tačno kada i kako su iščezli ti prvi stanovnici Bosne. Da li su to uzrokovale prirodne pojave kao što je naglo oštro zahlađenje, bolesti i slično, ili su postali žrtve prodora nove savršenije vrste ljudi, neizvjesno je. Nakon izumiranja Neandertalaca Bosnu su naselila savršenija, odnosno razumna bića (Homo sapiens). Oni pripadaju razdoblju mlađeg paleolita koje obuhvaća vrijeme od 60.000 - 10.000 godina st. e. Dok se za Neandertalskog čovjeka drži da je pripadao tipu evropskog pračovjeka, za ovog iz mlađeg paleolita smatra se da je stigao iz Prednje Azije. Analiza sustava njegovog skeleta pokazuje da je bio veoma okretan i vješt lovac na brzu divljač. To je uvjetovalo da počne upotrebljavati složenija oruđa i oružja kao što su primitivno koplje, luk i strijela i dr.

Pojava razumnog bića

Prvo razumno biće na bosanskohercegovačkom prostoru pojavilo se prije nekih 35.000 godina. Njegovi tragovi su dosta brojni. Evidentirano je više od deset lokaliteta koji potvrđuju njegovu prisutnost (Kadar kod Gornjeg Svilaja nedaleko od Odžaka, Markovci u Detluku kod

Dervente, Veliki Majdan kod Tešnja, Krčevine u Maloj Brijesnici kod Gračanice, Pećine u Glamočanima kod Banje Luke itd.). 3 Najpoznatiji bosanskohercegovački lokalitet iz kasne faze mlađeg paleolita jeste pećina Badanj kod Stoca u Hercegovini. Bila je intenzivno naseljena prije 12.000 - 14.000 godina. Uz brojne primjerke kamenog oruđa i oružja (preko 200.000 komada) nađeno je mnogo nakita. Većinom su to ogrlice, načinjene od probušenih pužića, zuba divljači, školjki i sl. Najvažniji nalaz iz ove pećine je urezani crtež na živoj stijeni koji prikazuje konja. To je do sada jedini nalaz spiljske umjetnosti paleolitskih ljudi na području jugoistočne Evrope. 4

Prvi zemljoradnici i stočari na tlu Bosne i Hercegovine

Prije pet - šest hiljada godina desile su se nove velike promjene u Evropi pa tako i na tlu Bosne i Hercegovine. Bile su karakterizirane pojavom novog stanovništva i općim kulturnim napretkom. Novost je bila da su se ljudi počeli baviti obradom zemlje, uzgojem domaćih životinja, izradom zemljanog posuda itd. To su bili revolucionarni pomaci u kulturi čovjeka. I Bosna je s tim promjenama dobila nove stanovnike. Ne zna se pouzdano odakle su došli. Situacija na lokalitetima govori da između njih i paleolitskih starosjedilaca nije bilo sukoba. Smatra se da su ovi posljednji izumrli prije dolaska neolitičara, ali nije jasno ha koji način.

3 Đ. Basler, u knjizi: "Kulturna istorija Bosne i

Hercegovine", p. 16 - 18.

4 Đ. Basler, Paleolitsko prebivalište Badanj kod Stoca, Glasnik Zemaljskog muzeja, n. s. XXIX, Sarajevo 1974., p. 5 -18.

7

Naseljavanje neolitskog stanovništva odvijalo se uglavnom u rejonima plodnih polja i dolina rijeka. Zanimljivo je da su predjeli zapadne Bosne ostali nenaseljeni u ovoj epohi. Nisu nigdje pronađeni tragovi života iz ovog doba. Smatra se da je razlog nedostatak kvalitetnog kamena od kojeg su neolitičari izrađivali oruđe i oružje. U ostalim krajevima Bosne naseljenost je bila veoma gusta. Naselja su u prosjeku zapremala površinu od 20.000 do 30.000 m 2 , kakav je slučaj s lokalitetom Kraljevina kod Novog Šehera nedaleko od Žepča. Neolitičari su po pravilu podizali naselja u ravnicama ili na riječnim terasama (Gornja Tuzla, Nebo kod Travnika, Kakanj, Obre kod Kaknja, Butmir kod Sarajeva itd.). U kraškoj Hercegovini za nastambe su korišćene pećine, kakav je slučaj sa Zelenom pećinom iznad vrela Bune, Ravlića pećinom kod Gruda itd. 5 Neolitsko doba je donijelo napredak i u načinu stanovanja. Sada se grade nastambe uglavnom od drveta nad zemljom, ili dopola ukopane u zemlju (zemunice). U kostur načinjen od greda ugrađivao se pleter koji se potom s obje strane lijepio ilovačom. Ognjište se nalazilo u sredini prostorije, a u toplijim razdobljima ložilo se vani. Veličina pojedinih kuća iznosila je 50 - 60 m 2 . U Gornjoj Tuzli otkriveno je sojeničko naselje. Tu su kuće stajale na kolju iznad vode, odnosno uz obalu. To dokazuje da je prije pet -šest hiljada godina dio današnje Tuzle bio pod jezerom ili močvarom. Značaj tuzlanskog naselja je što je to jedno od najstarijih i rijetkih sojeničkih naselja iz razdoblja neolita,

5 A. Benac, o. c, p. 28 i d; isti autor u knjizi:

"Praistorija jugoslavenskih zemalja" II, Sarajevo 1979., p. 368 i d.

jer

željeznog doba.

su

ona

specifikum

brončanog

i

Doba mira i spokoja

Razdoblje neolita je bilo mirno doba bez sukoba, pljačkanja i pohoda. Kod ljudi se javlja potreba da međusobno komuniciraju pa se

uspostavljaju trgovačke veze između najudaljenijih zajednica, što je dalo još veći podstrek kulturnom razvoju. Tako bosanski neolitičari održavaju veze sa zajednicama i izvan Balkanskog poluotoka. Na ovdašnjim lokalitetima nađeni su predmeti iz Italije, Grčke, Podunavlja itd. Jedan od glavnih trgovačkih puteva u to doba vodio je dolinom Neretve i Bosne. Na nalazištima u Kaknju, Obrima i Lisičićima kod Konjica, često se susreće nakit načinjen od morskih školjki koje su ovamo dospjele trgovinom. Još su čći nalazi keramike rađene po uzorima iz Sicilije, Panonije ili jadranskih otoka. Dosta smo dobro obaviješteni i o

životu

bosanskohercegovačkih stanovnika od prije pet - šest hiljada godina. U to doba imao je veliki značaj kult predaka. Na lokalitetu Lisičići kod Konjica pored ognjišta su nađeni dijelovi ljudskog kostura što predstavlja ostatke kultnog obreda obožavanja umrlog pretka. Njih su često zakopavali uz ognjište ili ispod poda nastambe kako bi ostali trajno uz svoje potomke i "čuvali" ih od zla. U nekim slučajevima umrlog pretka su jeli kako bi u svojim potomcima "nastavio" živjeti. Bio je čest slučaj i žrtvovanja djece, posebno dojenčadi. U Obrima kod Kaknja i u Zelenoj pećini iznad vrela Bune kod Mostara uz ognjište su

duhovnom

8

s

kostima životinja. 6 Ritualno ubijanje djece bilo je uobičajena pojava u neolitsko doba. To se činilo u posebnim prilikama kao što je podizanje novog naselja, izbor poglavice, da se pospješi plodnost stoke, žena i sl.

djece

nađene

kosti

izmiješane

Bosanski crnci

Neolitsko nalazište u Butmiru kod Sarajeva je po svom neobičnom sadržaju postalo poznato širom svijeta i nezaobilazno je kada se govori o evropskom neolitu. To je bilo tipično zemljoradničko naselje čiji su stanovnici bili nosioci napredne kulture. Izrađivali su veoma kvalitetno zemljano posude jedinstvenih oblika i ukrasa. Ovaj lokalitet je, međutim, poznat prije svega po izradi ljudskih figura. Njihova vrijednost je ta što na realističan način prikazuju osobe različitih rasa. Na jednoj od njih kovrdžava kosa, širok i spljošten nos, naglašene jagodice i debele usne prikazuju tipičnog predstavnika crnačke rase. Na drugoj figuri sa jako zabačenim čelom, istaknutim i povijenim nosom izvedenim u jedinstvenoj kosoj liniji glave, prepoznaju se osobine armenoidne (kavkaske) rase. Treća figura prikazuje standardne crte lica s pravilno zaobljenom glavom, što je osobina alpske rase. 7 Nauka nije još odgonetnula pojavu i smisao ovih figura. Posebno je

6 A. Benac, Studije o kamenom i bakarnom dobu, p. 118 i d; isti autor u knjizi "Praistorija jugoslavenskih zemalja" II, p. 384 i d. 7 A. Benac, Studije o kamenom i bakarnom dobu u sjeverozapadnom Balkanu, p. 123 - 124; B. Čorović, Od Butmira do Ilira, Sarajevo 1976., p. 52 - 65.

zanimljiva predstava crnca. To se dovodi u vezu s prodorom pripadnika te rase u sjeverno-mediteranske predjele, što je potvrđeno i na nekim nalazištima u Italiji. Bosanskohercegovački neolitski stanovnici bili su poklonici jednog specifičnog kulta, poznatog mnogim starim narodima, među kojima starim Egipćanima, Hindusima, Babiloncima i dr. Riječ je o tzv. astralnom kultu. Sastojao se od obožavanja nebeskih tijela (sunca, mjeseca, zvijezda). U Obrima kod Kaknja iskopan je pljosnat kolut načinjen od pečene zemlje na kojem su četiri rupice koje su služile za vješanje tog predmeta. Riječ je o sunčevom disku koji je upotrebljavan u obredu obožavanja sunca. U Lisičićima kod Konjica iskopana je keramika na kojoj su ukrasi u obliku polumjeseca. Obožavanje nebeskih tijela bilo je prisutno kod svih zemljoradničkih zajednica a bilo je u uskoj vezi s kultom plodnosti.

Bosna i indoevropska seoba

Koncem III i početkom II milenija st. e. zbili su se krupni događaji koji su imali dalekosežne posljedice za povijest ljudi na tri kontinenta. Došlo je do velikih etničkih pomjeranja koja su zahvatila široki euroazijski prostor. To se odrazilo i na područje današnje Bosne i Hercegovine. Brojne zajednice koje su do tada naseljavale prostrane euroazijske stepe pokrenule su se i pošle u raznim pravcima. Jedni su krenuli na zapad u Evropu, drugi na jugozapad, naselivši obale istočnog Mediterana, a treći na jugoistok prema Perziji i Indiji. Ta seoba je u Europu dovela brojne nove narode, među kojima su najvažniji Germani, Kelti (Gali) i Iliri.

9

Svi su bili nosioci jedne nove kulture koja se zasnivala na poznavanju metala (bakar i bronca). Zahvaljujući novom ubojitom oružju od metala, poznavanju konja i lahkoj pokretljivosti, posvuda su uništavali mirne neolitske starosjedioce. 8 Sukob Indoevropljana i neolitičara bio je nemilosrdan. Ovi posljednji nevični ratovanju, opremljeni kamenim oruđem i oružjem i fizički inferiorniji u odnosu na indoevropske zavojevače, bili su posvuda proganjani pa su za kratko vrijeme bili sasvim istrijebljeni. O onome šta se tada dešavalo na tlu današnje Bosne i Hercegovine svjedoče ostaci spaljenih i porušenih neolitskih naselja. Arheološka iskopavanja nam predočavaju pravu dramu koja se odvijala na ovim prostorima prije 4.000 godina. Ostaci spaljenih kuća, razbijeno pokućstvo, nagorjele i prebijene ljudske kosti i dr., daju jasnu predstavu o razmjerama tragičnih zbivanja. Pronalaskom metala i usavršavanjem sredstava za vođenje rata, otpočelo je razdoblje trajnih neprijateljstava među ljudskim zajednicama, i to u najvećem intenzitetu. To je primoralo ljude da podižu naselja na uzvisinama s kojih se moglo lakše braniti. Ta mjesta se obično nazivaju gradinama. Bila su okružena bedemima načinjenim od suhozida, palisadama ili jarkovima. Na području naše zemlje takvih gradina je evidentirano na hiljade, što govori da je prostor današnje Bosne i Hercegovine prije 4.000 godina bio gusto naseljen.

8 O tome: B. Čović, o. c, p. 71 i d.

 

Grcima pa se uspostavljaju obostrane

Ilirska Bosna

kulturne i trgovačke veze. To je za Ilire imalo veliki značaj jer su ih Grci uveli

Tokom seobe Bosna i Hercegovina je dobila nove stanovnike. Bili su to Iliri. Značajni su i po tome što su to prvi bosanskohercegovački stanovnici čije nam je ime poznato. Oni su Bosni dali trajno kulturno, etničko i političko obilježje. Njihovu kompaktnost razbili su tek Sloveni dvije hiljade godina kasnije, tokom VII stoljeća n.e. Iliri su bili vrsni ratnici, nosioci napredne kulture i tvorci novog društvenog poretka koji je doveo do stvaranja prvih političkih organizacija na ovim prostorima iz kojih su potom nastale prve države (Ilirska kraljevina). Privredni i politički uspon Ilira veže se za razdoblje željeza (od X do I stoljeća st. e.). Kako je Bosna izuzetno bogata zlatom, srebrom, bakrom, željezom itd., Iliri s ovog područja su stekli znatnu prednost u odnosu na svoje susjede pa je to razlog da se Bosna i Hercegovina smatra njihovom centralnom kulturnom i političkom zonom. Bosnu su, naime, naseljavala najpoznatija i najjača ilirska plemena. Jedno od njihovih glavnih središta nalazilo se na Glasincu nedaleko od Sarajeva. Sjeverozapadnu Bosnu naseljavali su Japodi, sjevernu Mezeji, istočnu Dindari, zapadnu Dalmati, srednju Desidijati, južnu Daorsi i Ardijejci itd. 9 Tokom I milenija st. e. za bosanskohercegovačke Ilire desila su se tri velika događaja koja su odredila njihovu daljnju sudbinu. Od VII stoljeća st. e. počinju kontaktirati sa

u

historijsko doba. Pod njihovim

utjecajem Iliri počinju kovati novac, susreću se s pismom, od njih preuzimaju savršeniji oblik društvenog organiziranja i druge tekovine visoke helenske kulture. Iz tog vremena potječu i prvi pisani podaci o našoj zemlji i njenim stanovnicima. Time započinje historijsko doba bosanskohercegovačkih zemalja. Drugi važan događaj veže se za prodor Kelta (Gala), prastanovnika današnje Francuske i sjeverne Italije. Oni su početkom IV stoljeća st. e. provalili na Balkanski poluotok kojom

prilikom je jedan njihov dio napao bosanske starosjedioce. Vodeni su dugi i teški ratovi o čemu nas dosta opširno obavještavaju grčki pisci. Njihov prodor u Bosnu prouzrokovao je velika pomjeranja tamošnjih plemena. Iz srednje Bosne potisnuli su Autarijate koji su se uputili u istočnu Hercegovinu i današnju Crnu Goru. Od njih potječe naziv rijeke Tare. Pleme Ardijejaca, koje je naseljavalo gornji tok Neretve (od Konjica na jug), pomjerilo se niz Neretvu i zaustavilo

na

dijelu primorja i južne Hercegovine

od

ća Neretve do Boke kotorske. Tu

su

kasnije stekli veliku moć pa su

osnovali kraljevstvo koje je dugo predstavljalo bitan politički faktor na srednjem Jadranu. 10

10 F. Papazoglu, O teritoriji ilirskog plemena Ardijeja, Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, knj. VII - 1, Beograd 1963., p. 71 - 84; isti autor: Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba, Djela, knj. XXX, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 1., ANUBiH, Sarajevo 1969., p. 60 i d.

9 A. Stipčević, Iliri, Zagreb 1974., p. 36 - 41; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, Djela, knj. LXVI, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 6, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1988., p. 31 i d.

10

Stopedesetogodišnji rat protiv Rima

Najvažniji događaj u historiji bosanskohercegovačkih Dira bio je stopedesetogodišnji rat protiv Rima i njihovo konačno pokorenje s te strane (I stoljeće n.e.). To je predstavljalo veliku prekretnicu u njihovom životu. Pod rimskom vlašću ostali su duže od 500 godina. Kroz to vrijeme dijelili su sudbinu ostalih pokorenih naroda objedinjeni moćnim Rimskim Carstvom koje se prostiralo od današnjeg Maroka na zapadu do Irana na istoku, i od Velike Britanije na sjeveru do današnjeg Sudana na jugu. Zahvaljujući rezultatima arheoloških iskopavanja i djelima grčkih i rimskih pisaca, dosta smo dobro obaviješteni o izgledu, načinu života, društvenom poretku i kulturi tih starobosanskih starosjedilaca. Sasvim je izvjesno da su Iliri pripadali indoeuropskoj grani naroda, srodnih precima današnjih Francuza, Nijemaca, Španjolaca, Grka, Iranaca, Hindusa itd. Grčki i rimski pisci ih opisuju kao visoke, riđe, spretne, ratoborne i slobodoljubive ljude. U historijsko doba živjeli su u plemenima kojih je bilo na desetine. Povezivala ih je krvna i jezička srodnost. Osnovno zanimanje bilo im je stočarstvo. Zahvaljujući obilju ruda koje su im osiguravale dovoljno metala za izradu oružja, i još k tome gorštaci, bili su neustrašivi ratnici. To je razlog da je moćni Rim protiv njih vodio stoljetne iscrpljujuće ratove.

11

Korijeni multietničke, multivjerske i multikulturne Bosne

Rimsko osvajanje Bosne znatno je izmijenilo njenu etničku sliku. S dolaskom Rimljana započeo je proces koji je Bosnu doslovno pretvorio u multietničku, multivjersku i multikulturnu zemlju. Rim je već tokom osvajanja doveo na ovaj prostor veliki broj vojnih jedinica koje su bile sastavljene od pripadnika raznih naroda sa raznih strana prostranog Rimskog Carstva. Za vojskom su došli činovnici, trgovci, radna snaga (robovi), zanatlije i dr. Mnogi od njih su ovdje stalno ostali. O tome svjedoče brojni nadgrobni spomenici na kojima se skoro uvijek navodi etnička pripadnost umrlog. Tako smo saznali da su u antičko doba uz starosjedilačke Ilire u Bosni živjeli i Rimljani, Italici, Gali, Germani, Britanci, Egipćani, Sirijci, Grci, Iranci itd. Prisustvo stranaca potvrđuju i vjerski (kultno-votivni) spomenici. Svaka od nacionalnih skupina donosila je svoje vjerske predstave pa se tako stvorilo multivjersko društvo. Evidentirane su čak 24 razne vjere i desetine raznih božanstava. 11 Prisustvo stranaca nije narušilo etničku kompaktnost starosjedilačkog ilirskog stanovništva. Oni su za sve vrijeme rimske okupacije uglavnom ostali stanovnici sela i malo su saobraćali i miješali se sa strancima. Romaniziranih (civiliziranih) Ilira bilo je malo. Njih su uglavnom činili isluženi vojnici koji su se po odsluženju 20 - 30-godišnjeg vojnog roka vraćali u svoj zavičaj i

11 E. Imamović, Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1977.

nastanjivali u gradovima. Takvi su

živjeli po rimskim uzorima, uključivali

se u javni život, i obično se ženili

strankinjama. Njih je, međutim, bio mali broj i oni nisu utjecali na etničko raslojavanje svojih sunarodnjaka.

Slom antičke civilizacije i Bosna

Kraj rimskog prisustva i slom antičke civilizacije, do čega je došlo krajem VI i početkom VII stoljeća n.e.,

bili

bosanskohercegovačko područje i njegove starosjedioce. To je bilo praćeno prodorom brojnih znanih i neznanih hordi, plemena i naroda koji su posvuda rušili, palili,

pljačkali i ubijali. Na taj način nestalo

je svega što je na ovim prostorima do

tada postojalo i što je stvarano više od

pola milenija. Sa zemljom je sravnjeno više od 100 gradova, a svi su bili građeni po standardima visoke rimske civilizacije, opremljeni tekućom vodom, kanalizacijom, sistemom centralnog grijanja itd. Zapisi suvremenih pisaca podrobno opisuju stravična zbivanja koja su pod konac antičkog doba zahvatila Evropu. Balkan je u tome imao posebno mjesto, a u njemu, pak, Bosna. Na udaru barbarskih zavojevača prvo su se našli stanovnici gradova.

Oni koji nisu uspjeli pobjeći, nestali su

u plamenu svojih kuća i gradova.

su sudbonosni i za

Iskopavanja ruševina iznose na vidjelo stravična svjedočanstva onoga što se ovdje dešavalo u doba seobe naroda (kraj VI i početak VII stoljeća n.e.). Skoro u svakoj ruševini nailazi se na sloj gareži a u njoj ljudske kosti, polomljeni inventar, vrhovi strjelica i sl. Pustošenja su bila tolika da se na većini takvih mjesta nije nikada više obnovio život.

12

Od naroda za koje se pouzdano zna da su najviše učestvovali u napadima, pustošenju i pljačkanju bosanskohercegovačkog prostora bili su Vizigoti, Ostrogoti, Avari i Slaveni. Oni su u velikoj mjeri izmijenili dotadašnju etničku sliku ovog prostora. Njihove žrtve su uglavnom bili gradski stanovnici, a njega su najvećim dijelom činili stranci, dok su starosjedioci živjeli po vrletnim selima pa su bili manje izloženi stradanjima. Bosna je u takvim okolnostima i u takvom stanju ušla u srednji vijek. Isti je slučaj, manje - više, bio s čitavim Balkanskim poluotokom.

II. DOBA SREDNJEG VIJEKA

Čija je Bosna

Jedan od najsloženijih problema koji se veže za srednjovjekovnu bosansku povijest odnosi se na doseljenje Slavena na ove prostore. Osnovno pitanje je da li i u kojoj su mjeri Slaveni zaposjeli prostor današnje Bosne i Hercegovine. Na ovom pitanju spoticali su se skoro svi historičari koji su se bavili srednjovjekovnom bosanskom poviješću. Ono pored naučnog ima i politički značaj. Na njegovoj tendencioznoj interpretaciji građene su sve političke aspiracije stranaca prema Bosni. Pri tome se prvenstveno misli na srpske i hrvatske historičare koji su se odnosili krajnje tendenciozno i nekritički u svome pristupu izučavanju i pisanju bosanske povijesti. I jedni i drugi su bez ikakvog uporišta u izvornoj gradi iznosili proizvoljne i ničim utemeljene zaključke koji su u mnogo slučajeva imali dalekosežne političke posljedice za Bosnu. Hrvatski povjesničari su, naime, bez ikakve rezerve tvrdili da su Bosnu u doba seobe naselili Hrvati, daje to hrvatska zemlja i daje sve u njoj hrvatsko. 12

12 V. Klaić, Poviest Bosne, Zagreb 1882., p. 43; T. Smičiklas, Povjest Hrvatske, I, Zagreb 1882., p. 157 i d; V. Klaić, Povjest Hrvata, sv. I, Zagreb 1899., p. 32 i d; O. Knezović, u "Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1942., p. 173 - 174, 188; D. Mandić, Bosna i Hercegovina, sv. I, Državna i vjerska pripadnost srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Chicago - Rim 1978., p. 203 i d; P. Živković, Etnička i vjerska povijest Bosne, Slavonije i Srijema do konca XVII. stoljeća, Sarajevo - Mostar 1996., p. 5,10 i d.

13

Srpski historičari tvrde, pak, suprotno. Po njima, Bosnu su naselili Srbi, pa je shodno tome etnički, kulturno i politički pripadala Srbiji i Srbima. 13 Državne politike tih zemalja su na takvim teorijama izgradile svoje tobožnje "povijesno", odnosno "istorijsko" pravo na Bosnu. Kako za jednu te istu stvar ne mogu postojati dvije istine, jasno je da nijedna od tih strana nije u pravu. S Bosnom se, naime, u vrijeme doseljenja Slavena na Balkan desilo nešto što srpski i hrvatski historičari nisu nikada pokušali uzeti u obzir ni kao mogućnost a kamoli kao činjenicu. Mnoge okolnosti, naime, govore da je Bosna ustvari bila zaobiđena u slavenskoj najezdi. Njen brdsko - planinski karakter omogućio je starosjediocima da se spase ispred zavojevača, čega su bili lišeni stanovnici ravničarskih krajeva. Drugo, Slavenima kao izrazitim ratarima došlim iz ravničarske postojbine, nije odgovarala brdovita Bosna, i treće, što je, bez sumnje, bilo odlučujuće, Slaveni su ovdje naišli na otpor starosjedilačkog stanovništva. U pitanju je gorštačka populacija za koju se tradicionalno veže visoka borbenost. Tome treba dodati još jedan bitan faktor. Obilje ruda osiguravalo je starosjediocima dovoljno metala za izradu oružja, bez kojeg nema odbrane.

Ilirski korijeni

Da je slavenska najezda dobrim dijelom zaobišla Bosnu potvrdili bi i rezultati arheoloških istraživanja. Oni pokazuju da nema, ili su sasvim rijetki, tipični slavenski nalazi kao što su

13 V. Ćorović, Historija Bosne, Beograd 1940., p. 104, 135; S. Ćirković, Istorija srednjovekovne Bosne, Beograd 1964., p. 34, 39.

nastambe, grobovi, oruđe, oružje, nakit

i dr., za razliku od susjednih zemalja

gdje su takvi nalazi česti i brojni. Evidentirani slučajevi uglavnom potječu iz perifernih oblasti uz Savu, Drinu i prema morskoj obali, to jest tamo dokle su vjerojatno dopirali pokušaji prodora slavenskih zavojevača. I oni nalazi koji su označeni slavenskim dosta su upitni. Većina arheologa pojedine nalaze bez dovoljno kritičnosti pripisuje Slavenima. Ne uzima se u obzir pojava koja je u arheologiji dosta česta i istraživače može lahko zavesti. Može biti u pitanju retardirano umjetničko oblikovanje ili refleks koji zrači sa strane. U takvim slučajevima objekti materijalne kulture mogu biti potpuno identični s onima iz bližeg ili daljeg okruženja a da nisu u pitanju etnička preslojavanja izvedena s ove ili one strane. Na koncu treba uzeti u obzir činjenicu da se Bosna nije uspjela apsolutno oduprijeti slavenskoj najezdi. U nastalom metežu koji je zahvatio čitav Balkan, pojedine slavenske skupine su, bez sumnje,

uspjele probiti odbranu ilirskih starosjedilaca i prodrijeti u dubinu zemlje gdje su se trajno naselili. Takvi su, međutim, predstavljali kap u moru

u odnosu na starosjedioce. Okružena sa svih strana slavenskim elementima (Hrvatskom, Srbijom i Dukljom (Crnom Gorom), Bosna nije mogla trajno zadržati svoju etničku i kulturnu samobitnost. Kada se stanje nakon seobe smirilo, otpočeo je neminovan proces kontakata sa susjedima u kojima su bosanski starosjedioci kao manjina bili u podređenom položaju naspram svog slavenskog okruženja. S trgovinom dolazili su kulturni utjecaji (Jezik,

14

pismo, običaji i dr.). Bosanski starosjedioci su se na koncu toliko slavenizirali da je u srednjem vijeku Bosna po svemu izgledala kao tipična slavenska zemlja iako u suštini to nije bila. 14

Doba mraka

Nakon burnih zbivanja koja su pratila slom antičke civilizacije i doseljenja Slavena na Balkanski poluotok, Bosna ulazi u najmračnije razdoblje svoje povijesti. Taj mrak je trajao skoro 300 godina, odnosno od 7. do 10. stoljeća. Kroz to vrijeme nema ama baš nikakvih pisanih vijesti o Bosni. Ono nešto malo arheoloških

spomenika ni u kom slučaju ne može nadoknaditi pisanu gradu. Skoro daje isti slučaj s ostalim okolnim zemljama.

U tom vremenu se, bez sumnje, vršila

konsolidacija doseljenih slavenskih plemena koja su se konačno razmjestila

i stabilizirala u onom rasporedu kako

ih vidimo u 9. i 10. stoljeću. U to vrijeme Bosna je jamačno

prolazila kroz proces slavenizacije. To

je bilo tako radikalno da se u prvim

vijestima počev od 10. stoljeća pa nadalje, ona ni po čemu ne razlikuje od susjednih slavenskih zemalja kakva je

bila Hrvatska, Srbija ili Duklja. U njoj

se govori slavenskim jezikom, piše se

slavenskim pismom, osobna imena su slavenska itd. Bitno je međutim napomenuti da se već tada Bosna navodi kao zasebna geografska i politička cjelina, a njeni stanovnici kao zaseban narod. U slučajevima kad neki od onovremenih pisaca daje drugačije podatke o Bosni, to ne mora značiti da

14 O tome: E. Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva, Sarajevo 1995., p. 26.

oni oslikavaju stvarno stanje na terenu. Većina starih pisaca su koristili podatke iz druge ruke, prema nečijim kazivanjima, a mnogo toga su i pogrešno zapisali. To se ne odnosi samo na Bosnu. Neki pisci, naprimjer, čak u 11. stoljeću ne prave razliku između Srba i Hrvata. Tako bizantski pisac Ivan Scylices iz sredine 11. stoljeća u djelu "Epitome historion" doslovno kaže: "Narod Srbi, koje također zovu Hrvati". 15 Ako im je takvo znanje o Srbima i Hrvatima koji su takoreći graničili sa Bizantom i Italijom, šta su onda mogli znati o zabačenoj brdsko - planinskoj Bosni i njenom narodu.

Bosanci - narod zemlje Bosne

Nema nikakve sumnje da je u Bosni u srednjem vijeku živio jedinstven bosanski narod zvan Bošnjani. U odnosu na susjedne zemlje koje su dobile ime po doseljenim Slavenima, pa tako Hrvatska po Hrvatima ili Srbija po Srbima, s Bosnom je bilo drugačije. Njezin naziv je predslavenskog korijena. Nauka je već davno utvrdila da se Bosna u rimsko doba nazivala otprilike Bassania, kako se to može pročitati na epigrafskim spomenicima (ablativni oblik Ad Bassantem, što se odnosi na rijeku Bosnu). Utvrđeno je i to da su Rimljani taj naziv preuzeli od starosjedilačkih Ilira. Zahvaljujući grčkom historičaru Apijanu iz I stoljeća n. e., saznali smo da je u antičko doba u Bosni živjelo jedno ilirsko pleme koje se zvalo Poseni (bez sumnje iskvarena grafija od Boseni). Taj naziv su naslijedili srednjovjekovni Bošnjani, odnosno

15 F. Šišić, Povijest Hrvata, Zagreb 1925., p. 277.

15

Bosanci. Ustvari, riječ je o jednom te istom narodu istog imena s kontinuitetom od preko 2.000 godina. Kako je svugdje bio slučaj da toponim odgovara etnonimu, pa tako Galia zemlja Gala, Germania zemlja Germana ili Trakia zemlja Tračana i sl., takav je bio slučaj i s Bosnom:

Bassania zemlja Bassana, odnosno Bosena. U procesu slavenizacije od Bassania je nastao naziv Bosona, a potom Bosna, a od naroda Bassani (Boseni) nastali su srednjovjekovni Bošnjani. Iz tog naziva razvio se suvremeni oblik Bošnjaci, odnosno Bosanci. Proces transformacije iliro - rimskog naziva Bassania u Bosna i od Boseni ili Bassani u Bošnjani, odnosno Bošnjaci i Bosanci, može se donekle pratiti u srednjovjekovnoj izvornoj gradi. Bizantski pisac Konstantin Porfirogenet iz 10. stoljeća Bosnu naziva Bosona, a kasniji latino - talijanski dokumenti donose razne varijante tog naziva kao Bosonium, Bossena, Bosthna, Bissena i sl. Jasno da je svaki narod izvorni iliro - romanski naziv prilagođavao svom izvornom izgovoru, isto tako kako je pod slavenskim jezičkim uplivom nastao suvremeni oblik Bosna, Bošnjani, Bošnjaci i Bosanci. 16

Mitovi i povijesna zbilja

U naučnoj literaturi nije se nikada ozbiljno razmotrilo pitanje ko su bili stanovnici srednjovjekovne Bosne. Ono što je napisano o tome potječe od srpskih i hrvatskih povjesničara. Većina ih je, međutim, bez ikakve dublje analize i oslonca na izvornu

16 O tome: E. Imamović, o. c, p. 23 - 25.

gradu iznijela sasvim decidne zaključke. Za njih se može reći da su više izraz njihovih nacionalističkih predrasuda nego su u pitanju naučno utemeljene konstatacije. Po jednima, Bosnu su naselili Srbi, po drugima Hrvati. Iako su obje strane koristile istu izvornu gradu iznesene su potpuno dijametralne konstatacije. To jasno ukazuje na neutemeljenost njihovih teorija. One su međutim ušle u historiografiju pa se već dugo prenose iz knjige u knjigu kao historijska činjenica, iako su daleko od historijske istine. Ipak, kao takve one se još uvijek uče u školama, i to na svim nivoima, od osnovnog i srednjeg do fakultetskog obrazovanja. Glavno uporište srpskim i hrvatskim historičarima za tvrdnju da su Bosnu naselili Srbi, odnosno Hrvati, predstavljaju dva izvora. Prvi je spis "De administrando imperio" (O upravljanju državom), koji potječe iz 10. stoljeća od bizantskog pisca Konstantina Porfirogeneta, a drugi je "Ljetopis" Popa Dukljanina iz 12. stoljeća. Iako se u tim djelima nigdje izričito ne navodi da su Bosnu naselili jedni ili drugi, dotični historičari se stalno na njih pozivaju i to im je glavno uporište u njihovim teorijama. Historijska kritika je već davno dala sud o valjanosti onoga što pišu Porfirogenet i Pop Dukljanin. Opći zaključak je da su obojica krajnje nepouzdani za izvođenje historijske rekonstrukcije. Oba govore o događajima koji su se zbili nekoliko stotina godina prije njih, i to uglavnom na osnovi narodnih predanja. Historijska kritika nalaže krajnji oprez kada je u pitanju taj vid izvora. Analiza Porfirogenetova spisa pokazuje da je njegov sastavljač jednostavno kupio podatke iz raznih razdoblja i slagao ih

16

jedne uz druge bez ikakvog kronološkog reda i povezanosti. To je razlog da je pun kontradikcija i netačnosti. 17 Isti je slučaj sa Popom Dukljaninom. 18 Izvlačiti historijske zaključke iz grade ovakvog karaktera, kako su to činili srpski i hrvatski historičari, ne samo da je naučno neprihvatljivo nego je i opasno. Takvi zaključci su veoma plodno tlo za rađanje nacionalističkih ideologija i veliko-državnih pretenzija na tuđe teritorije što u kriznim vremenima može dovesti do nesagledivih tragedija među zemljama i narodima. Bosna je već nekoliko puta u svojoj daljoj i bližoj prošlosti osjetila na svojoj koži težinu takvih pseudo-naučnih teorija.

Bosanski franjevci brane bošnjaštvo

Protiv takvih teorija dizali su, međutim, veoma oštar glas učeni Bošnjaci, a među njima i pojedini franjevci, od kojih se posebno isticao fra Anto Knežević (rođen u Varcar- Vakufu). On je još u prošlom stoljeću s ponosom isticao svoje bošnjaštvo a Bosnu smatrao svojom jedinom i dragom domovinom. Uopće, Knežević je bio žestoki borac za nacionalnu afirmaciju bošnjaštva. Može se reći daje ustvari to bio zvanični stav skoro svih bosanskih franjevaca. U jeku živih polemika srpskih i hrvatskih historičara i političara oko toga "čija je Bosna", fra Anto Knežević je 1871. godine

17 O tome: Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom IL Srpska Akademija nauka i umetnosti, pos. izd., knj. CCCXXIII, Vizantološki institut, knj. 7, Beograd 1959., p. 4 - 5; Sredi: F. Šišić, o. c, p. 234 i d.

18 Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb 1950., p. 11 - 36.

objavio u zagrebačkom "Zatočeniku"

raspravu u kojoj pobija aspiracije Mađara, Srba i Hrvata na Bosnu, pa kaže: "Žao mi je na Mađare ali mi je

jednakokrvnu bratju Srbe i

Hrvate. Od ovih, jedni nam razciepiše Bosnu i Bošnjake te rekoše da je Bosna do Vrbasa Srbija, a Bošnjaci Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi da su u cieloj Bosni svi Srbi koji pišu ćirilicom, a Hrvati koji pišu latinicom; treći da su u ovoj Bosni sami Srbi; doćim četvrti proglasiše da su zgoljni Hrvati. Ovako dakle "Bosna ponosna" i Bošnjaci na glasu junaci kod ovakvih samo su prazna imena, izmišljenja od nekih zanešenjakah". 19 Zanimljivo je pisanje Josipa Ljubica, koji je pod pseudonimom Ud Bogdanov, godine 1895. u brošuri "Spor između Srba i Hrvata" napisao ovo: "Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetna sna prenula u život, pohitaše Srbi i rekoše Bošnjacima: "Amo k nama, vi ste Srbi". Kad to opaziše Hrvati, pohitaše i oni i rekoše Bošnjacima: "Ne k Srbima, već k nama, vi ste Hrvati". Ali Bošnjaci nisu bile lude. Prije nego što bi se odlučili il' na desno il' na lijevo, prohtjelo im se, da vide da li je ta hitnja "bratska ljubav" ili što drugo, pa kad vidješe o čemu se radi, tad jednostavno, logično, sasma logično, dođoše do zaključka: "Ni amo ni tamo, već svak za se". Evo logike kojom se poslužiše: Kad se Hrvati i Srbi smatraju "dva naroda", a jezik im je jedan, zašto ne bi i mi, kad govorimo kao oni, bili "treći narod?" Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne m o gu da budu isti narod, jer su im "dva" imena, zašto ne bi i mi, kad nam je ime

žalije na

19 A. Knežević, Pad Bosne, Senj 1886., p. 7 - 8.

17

drugačije nego li njihovo, bili "treći narod?" Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer nisu nad njima u prošlosti isti kraljevi vladali, zašto ne bi i mi, kad smo vlastite kraljeve imali, bili "treći narod"? Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer su jedni pravoslavni, a drugi katolici, zašto ne bi i mi, kad smo muhamedanci, bili "treći narod"? 20 Srpski i hrvatski nacionalisti su na ovakvo pisanje odgovarali još žešće, pa tako mladobosanski srpski ideolog Pero Slijepčević piše 1910. godine:

"Mladi narodni rad smije da zna među domaćima samo dva imena; Srbi i Hrvati. Bosna i Hercegovina ne smije više da bude - po toj žalosnoj politici - bosanska, nego samo srpska i hrvatska, a jezik ni zemaljski, ni bosanski, već samo srpsko - hrvatski". 21 Pojedini franjevci su čak u javnim glasilima odrješito ustajali protiv toga da se bosanski katolici počinju nazivati Hrvatima, tumačeći da oni nisu Hrvati nego Bosanci, i da se "kao Bosanci imaju mnogo većim slavama ponositi, nego kad bi bili Hrvati." 22 Slično je bilo i u vezi sa srpskim imenom. Suvremenik zbivanja, pisac pozamašnog djela o Bosni tog vremena T. Herkalović, zapisao je da se "tekar od tog vremena (1862. g.) počinju pravoslavci zvati Srbima", 23 a fra Grga Martić je s time u vezi zapisao da

20 Ild Bogdanov (Josip Ljubić), Spor između Srba i Hrvata, Zadar 1895.

21 P. Slijepčević, Stara i nova kultura, Kalendar Prosvjete za godinu 1911, Sarajevo 1910.

22 To se odnosi na fra Antu Kneževića. (Sredi: S. Arnautović, "Hrvatski dnevnik", od 30. augusta 1917. g. Zagreb.

23 T. Herkalović, Vorgeschichte der Occupation Bosniens und der Hercegovina, Zagreb 1906., p. 17 - 19.

"onda (1848. g.) još nije bilo srpstva u Bosni", te da se "istom tada, za namjesnikovanja Osman Topal-paše (1860-1869. g.) na sav mah razmahalo

u Bosni i Hercegovini". 24 Šezdesetih godina prošlog stoljeća srpski nacionalisti su u Bosni osnovali naročito društvo sa sjedištem u Sarajevu, s ciljem da se širi srpsko ime. Članovi su bili učitelji, trgovci, popovi i dr, i posvuda su propagirali pravoslavcima da se ubuduće ne zovu "Vlasi", "Rkači" ili "Rišćani", nego "Srbi". S time u vezi, zanimljiva je direktiva Vaše Pelagića upućena školama i učiteljima. Tu između ostaloga stoji: "Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu ostalu varošku diečicu koia god umeju govoriti: da kad jih kogod upita: šta si

ti mladiću? pa da mladić na to pitanje

odma odgovori: ia sam Srbin. Dobro bi bilo kad bi se neki dobri ljudi našli koji bi diečici po koju kraicaru zato darivali, da se tim u njima još većma pobuđuje revnost k tome odgovoru". ("Obzor", br. 78, od 19. III 1911.). O svijesti bosanskih franjevaca da se nacionalno osjećaju Bošnjacima i da to svoje opredjeljenje prenose na svoje vjernike, razočarano je svojevremeno pisao hrvatski javni djelatnik Ivan Radić, koji se u to uvjerio na terenu prilikom putovanja po Bosni. U svojim putnim bilješkama je između ostaloga zapisao: "U jednom hanu, pijem crnu kavu, kad dođe mali dječarac. Vidim odmah da je Hrvat. Pitam ga, što je? Nakon nekog vremena reče da je katolik. Zaboli me duša, pa sam si mislio: Bože moj što ne ubiješ onog fratra i popa koji kaže: najprije si katolik, onda budi što hoćeš, makar i

24 Fra G. Martić, Zapamćenja, Zagreb 1906., p. 10, 43.

18

živinče". 25

Doba bezimenih banova

Da je Bosna već u ranom srednjem vijeku bila zasebna i samostalna država

s posebnim (bosanskim) narodom

svjedoče između ostaloga kontinuirani napadi na nju koji su dolazili iz susjednih zemalja. Sredinom 10. stoljeća srpski župan Časlav je zauzeo sjeveroistočni dio Bosne. Nakon toga,

tek što se oslobodila, Bosnu je napao hrvatski kralj Krešimir II, iza toga dukljanski vladari itd. Izvorna građa je zabilježila da su i tada na čelu Bosne stajali banovi. Prilikom napada Hrvata 968. godine tadašnji bosanski ban je pod velikim pritiskom morao izbjeći iz Bosne i sklonio se u Madžarsku. Sedamdeset godina kasnije opet se spominje bosanski ban, ovaj put u ratu s dukljanskim kraljem Bodinom (1042. g.), a onda 1084, pa 1103. godine itd. Dokumenti ne navode njihova imena, samo se kaže "ban bosanski" pa se zato taj dio bosanske povijesti naziva dobom bezimenih banova. Iz 12. stoljeća potječe dragocjen podatak o Bosni i njenom narodu. Zabilježio ga je bizantski ljetopisac Cinam. Opisujući rat između Mađara i Bizanta (1154. g) u kojem je učestvovao i bosanski ban Borić na strani Mađara, za njega kaže da se sa svojom vojskom borio kao saveznik mađarskog kralja, napominjući usput

da se njegova Bosna proteže sve do

Drine i tu graniči sa Srbijom. Dalje kaže da su Bosanci (Bošnjani) narod koji živi samostalno, da imaju svoje običaje, uredbe, kao i svog vladara. 26

25 I. Radić, Iz mog putovanja po Bosni, "Slobodni dani", 14. ožujak 1923., Zagreb. 26 V. Klaić, Poviest Bosne, Zagreb 1882., p. 51, nap. 19, 21.

O stanovnicima srednjovjekovne Bosne izvorna građa nije baš obilata. Sasvim je izvjesno, međutim, da je to bio etnički kompaktan narod kojeg dokumenti uvijek nazivaju jedinstvenim imenom Bošnjani. Teško je reći koliko je u Bosni bilo slavenskog življa, ali ga je bez sumnje bilo jer se tokom stoljeća svakako doseljavao na ovaj ili onaj način. Kad se Bosna od 12. stoljeća počela otvarati prema vanjskom svijetu, priliv stranog stanovništva je bio još veći. U tome su prednjačili trgovci, zanatlije, umjetnici, diplomatski emisari i dr. Najviše je bilo Dubrovčana, o čemu govori i Kulinova povelja iz 1189. godine kojom im jamči osobnu i imovinsku sigurnost u svojoj "vladaniji" (državi). Preseljavanja stanovništva iz jedne zemlje u drugu bilo je u svim vremenima. Do toga je najčće dolazilo za gladnih godina, zbog ratnih pustošenja, epidemija, velikog priraštaja stanovništva itd. U Bosni je bio još jedan bitan faktor koji je izazivao česta pomjeranja stanovništva. Bili su to vjerski progoni bogumila koji su ispred križara bježali i sklanjali se i izvan zemlje.

Pomjeranje stanovništva

Bosnu su u srednjem vijeku često pogađale i nerodne godine. U najgorem sjećanju ostale su 1338, 1339, 1356, 1416, 1418, 1454-1456. godina itd. U Dubrovačkom arhivu ima puno grade koja podrobno opisuje te nesreće. Dešavalo se da je izgladnjeli narod išao potražiti spas izvan zemlje. Tako su 1456. godine skupine Humljana (Hercegovaca) došle na teritorij Dubrovačke Republike.

19

Ona im je, međutim, uskratila pomoć pa se izgladnjeli narod morao nastaniti po pećinama, hranio se žirom, travom i korijenjem. 27 U vrijeme kralja Tvrtka I Bosnu je pogodila još jedna teška nesreća. Izbio je požar u kojem su izgorjele skoro sve šume. Bio je tolikih razmjera da se nije ničim mogao ugasiti. Pustošio je dotle dok se nije sam od sebe ugasio. Pomjeranje i preseljavanje stanovništva uzrokovale su i druge pojave. Kada su snažni vladari ban Stjepan II i kralj Tvrtko I započeli proširivanje bosanskih granica, u novoosvojene oblasti su krenule mnoge skupine stanovnika. Bili su to uglavnom stočari (vlasi). Njihov pravac kretanja bila je Dalmacija, odnosno primorje, gdje su se nalazila izvrsna zimska ispasišta. Oni su i ranije tamo tjerali stoku ali s puno teškoća koje su im pravile tamošnje vlasti. U zadarskom arhivu spominju se bosanski katuni već u 14. stoljeću. Činili su ih stočari iz jugoistočne Bosne i istočnog Huma. Razlikovali su se od dalmatinskih starosjedilaca i po imenima. U arhivskoj gradi primorskih gradova Bosanci redovito nose narodna imena (Milovac, Bogavac, Putnik, Radmil i sl.), dok hrvatski starosjedioci imaju kršćanska imena (Nikola, Petar, Pavle i sl.). Izvorna građa pokazuje da su se bosanski stočari naseljavali i na jadranske otoke. Tako je 1443. godine zabilježeno njihovo prisustvo čak na otoku Rabu. Bosanski doseljenici vrlo često nose ime Bosna, bilo da se radi o muškim ili ženskim članovima. U jednom spisu iz zadarskog arhiva spominje se izvjesna Bosna, nazvana

27 K. Jireček - J. Radonić, Istorija Srba, knj. II, Beograd 1952., p. 419.

tako po zemlji iz koje je došla, a bila je supruga izvjesnog zadarskog građanina zvanog Stanko. 28

Starosjedioci i stranci

Kako je god izvan Bosne bilo Bosanaca tako je u Bosni bilo stranaca. Među njima je bilo najviše Hrvata i Srba, budući da je riječ o pripadnicima naroda susjednih zemalja. Naprijed je bilo govora o neargumentiranim tvrdnjama da je Bosna u srednjem vijeku bila zemlja Srba ili Hrvata. Povremena osvajanja i kratka prevlast ove ili one strane nije značila trajno priključenje Bosne tim zemljama niti je mogla uzrokovati značajnije etničko preslojavanje s tih strana. Pripadnika srpskog i hrvatskog naroda u Bosni je bilo onoliko koliko je Bosanaca bilo u tim zemljama postoje uvijek bilo seljakanja i prelaženja granica, osobito ako je u pitanju stočarski dio stanovništva. Izvorna građa je sasvim jasna o etničkoj pripadnosti stanovnika onovremene Bosne. Svi spomenici isključivo spominju bosanski narod (Natio bosnensis) koji nosi ime po svojoj domovini. To su iz izvorne grade dobro poznati Bošnjani, koje dokumenti vjerojatno s razlogom često nazivaju i Dobrim Bošnjanima. Kako su god Hrvati narod Hrvatske, a Srbi narod Srbije, tako su i Bosanci narod Bosne. U Bosni se najviše Srba naselilo kad je južni dio zemlje (Hum) osvojio srpski car Nemanja (druga polovica 12. stoljeća). Od tada pa do 1325. godine taj dio Bosne je s prekidima bio pod

28 B. Hrabak, Naseljavanje hercegovačkih i bosanskih vlaha u Dalmatinsku zagoru u XIV, XV i XVI veku, u zborniku: "Migracije i Bosna i Hercegovina", Sarajevo 1990., p. 83.

20

Srbima. U tom je razdoblju (1219. g.) u Stonu - glavnom gradu Huma, osnovana srpska pravoslavna episkopija. To je znatno podstaklo širenje pravoslavlja na prostoru današnje južne i istočne Hercegovine. Tu vjeru, međutim, ne treba isključivo vezati za pripadnike srpskog naroda na ovom prostoru. Jamačno je odranije postojao izvjestan broj Bošnjana koji su ispovijedali tu vjeru, i sada su sa doseljenim Srbima predstavljali brojniji pravoslavni korpus u tom dijelu Bosne. Njihov broj je međutim još uvijek bio simboličan. Nakon što je ban Stjepan II 1325. godine protjerao Srbe iz Huma nestalo je i pravoslavne episkopije u Stonu. Njen rad je ustvari već ranije zamro zbog pritiska bogumila. On je bio toliko snažan da je iz Stona na koncu izbjegao i posljednji kaluđer. Nakon toga se u izvornoj gradi pravoslavnoj episkopiji u Stonu gubi svaki trag. 29

Neutemeljene aspiracije

Bosna je sačuvala svoje starosjedilačko stanovništvo u punoj etničkoj kompaktnosti sve do sredine 15. stoljeća, odnosno do dolaska Turaka. Tome je najviše doprinijela geografska izoliranost zemlje i njene prirodne granice koje zaokružuju strogo definiran geografski prostor smješten između tri velike rijeke: Une, Drine i Save i mora. Unutar tih granica već se u prethistorijsko doba formirala kulturna i etnička, a potom i politička potpuno izdvojena kompaktna zajednica sa svim svojim specifičnostima. U srednjovjekovnoj Bosni bila je

29 B. Nilević, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Pećke patrijaršije, Sarajevo 1990., p. 41.

veoma jako izražena svijest o nacionalnom i teritorijalnom jedinstvu. To je najbolje izraženo riječima dijaka bana Stjepana II koji je na kraju jedne povelje sastavljena 1325. godine ponosno dopisao da ie on dijak bana "koji držaše od Save do mora, od Cetine do Drine". 30 U raspravama o srednjovjekovnoj Bosni i njenom stanovništvu neki pisci iznose određene zaključke bez dovoljno kritičnosti i sagledavanja problema. Oni, naprimjer, periferne bosanske oblasti kao što su područja današnjeg Bihaća, Cazina, Kladuše, Huma, oblasti Duvanjskog, Glamočkog i Livanjskog polja, ili sjeveroistočne dijelove Bosne, ne smatraju bosanskim zato što su došli u sastav bosanske države tek u 14. i 15. stoljeću, tvrdeći da su do tada pripadali Srbiji ili Hrvatskoj. Pri tome se zaboravlja činjenica da su sve stare države nastajale etapno i da su tek u završnoj fazi dobile konačnu teritorijalnu fizionomiju. Do tada su se između državnih jezgri nalazili teritoriji tzv. "ničije zemlje" (teritorium nullis) koji su etapno ulazili u sastav ove ili one političke organizacije. Osim toga, treba razlikovati pojam "geografskog", "etničkog" i "političkog". Zemlja jedinstvenog etničkog prostora, kakva je bila Bosna, u procesu političkog organiziranja zadržala je svu svoju kompaktnost. Ne znači, naime, da Bosni nisu oduvijek pripadale i one njene oblasti koje su priključne državnom jezgru u kasnijem razdoblju. Bosna se i u Kulinovo doba sterala od Save do mora i od Une do Drine, bez obzira što je bosanska država u to vrijeme obuhvaćala samo

30 M. Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Sarajevo 1990., p. 80 i 349.

21

uži prostor današnje srednje Bosne. Riječ je o političkom objedinjavanju etničkog prostora pošto je u navedenim granicama odranije živio jedan te isti narod - Bošnjani. I susjedne države su prošle sličan politički razvoj. Hrvatska država je, naprimjer, nastala iz jezgra koje se nalazilo u Dalmaciji. Kako joj je rasla politička moć tako se i teritorijalno širila pa je na koncu u njen sastav ušla i Panonija (Slavonija), koja je također bila naseljena Hrvatima. Tako je nastala dalmatinsko - panonska hrvatska država. Bosna prema tome ne predstavlja nikakav izuzetak. Od susjednih država se razlikuje utoliko što predstavlja prastari strogo omeđeni geografski i etnički prostor koji je dobio tu fizionomiju još u prethistorijsko doba.

Dolazak stranaca u Bosnu

Stranci su dolazili i boravili u Bosni raznim poslovima i dužnostima, najčće kao trgovci, zanatlije, crkveni emisari, izaslanici dvorova, vlada i sl. Iako su njihovi boravci po pravilu bili privremeni, bilo je slučajeva da su neki od njih trajno ostajali. Među takvim je najviše bilo trgovaca i zanatlija. Trgovci su bili prvi koji su počeli zalaziti u Bosnu privučeni njenim rudnim i drugim bogatstvom. U tome su pionirsku ulogu imali primorski gradovi, posebice Dubrovnik. Taj grad je bio životno zainteresiran za bosansko tržište i vremenom je postao glavni trgovački partner Bosne. Na bogatstvu stečenom trgovinom s Bosnom izgrađena je njegova ukupna moć i blagostanje. I Bosna je mnogo ovisila od Dubrovnika. Taj grad je za nju predstavljao, pak, vrata u svijet. Zbog

tako bliskih obostranih veza Bosna je bila puna Dubrovčana. Nije bilo kutka gdje ih nije bilo. U većim naseljima postojale su njihove kolonije koje su imale određenu autonomiju - svog čelnika (konzula), kancelariju, vlastito sudstvo itd. U Zvorniku je između 1415. i 1431. godine registrirano 640 dubrovačkih građana, u Visokom 370, a u Srebrenici tokom 1431, 1432. i 1435. godine 300. Godine 1434. njihov je broj je u tom gradu iznosio blizu pet stotina. 31 Njihovo mnoštvo, međutim, nije utjecalo na promjenu nacionalne strukture domaćeg stanovništva. Iako su mnogi od njih boravili po 10, 20 pa i više godina, malo ih je trajno ostajalo u Bosni. Ženidbe s domaćim djevojkama su bile rijetke zbog vjerskih razlika. Oni su, naime, bili katolici a bosanska sredina je mahom bila bogumilska. Vjerska ekskluzivnost Bosanaca, odnosno podvojenost, doprinijela je da oni dugo vremena sačuvaju svoja specifična kulturna i etnička obilježja. Druga po brojnosti kategorija stranaca koji su dolazili i boravili u Bosni bili su zanatlije. Na poziv bosanskih vladara iz Njemačke su u 14. stoljeću došli brojni rudari (Sasi), vrsni stručnjaci. Najviše ih je bilo u Fojnici i Srebrenici. Zna se pouzdano da su mnogi od njih ovdje trajno ostali. Vremenom su se potpuno utopili u domaću sredinu i tako izgubili svoja etnička obilježja. 32 Pored Nijemaca i Hrvata (Dubrovčana), izvorna građa je zabilježila prisustvo stranaca i iz drugih zemalja - Grka, Talijana,

Kovačević, Gradska naselja

srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo 1978., p.159-164.

32 D. Kovačević, o. c, p. 228 - 229.

31

D.

22

Turaka, Srba itd. Osobito su bili brojni Mlečani i Fiorentinci. U Srebrenici je bilo i Turaka, i to puno godina prije pada Bosne pod Tursku. Zabilježeno je i prisustvo Cigana. Oni se na Balkanskom poluotoku javljaju u većim skupinama već u 14. stoljeću. U jednom arhivskom spisu iz 1442. godine u Srebrenici se spominje izvjesni Radojko Ciganin koji se bavio trgovinom. Njihovo masovnije prisustvo na bosanskohercegovačkom prostoru veže se za dolazak Turaka u ove krajeve.

Izgled i narav srednjovjekovnih Bošnjana

O tome kako su fizički izgledali srednjovjekovni Bošnjani ponešto saznajemo iz izvorne grade kao što su likovne predstave na stećcima, rukopisne ilustracije, portreti, opisi suvremenika, analiza posmrtnih ostataka itd. Opći zaključak je da su nam srednjovjekovni preci imali sve osobine koje karakteriziraju gorštake:

krupan stas, nabijeno tijelo, hitri i okretni, neustrašivi, vrsni ratnici i pronicljivi. Bosna je jedna od rijetkih zemalja koja ima sačuvane posmrtne ostatke svojih srednjovjekovnih vladara. U kraljevskom mauzoleju u Arnautovićima kod Visokog pronađeni su ostaci kralja Tvrtka. Jedan od nađenih prstenova u njegovoj grobnici ima promjer čak 3,5 cm. Može se zamisliti kolika ga je ruka nosila. Za posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića suvremeni ljetopisac je zapisao da je rastom bio pravi div. Prema svjedočanstvima suvremenika takvog je izgleda bio i Hrvoje Vukčić, veliki vojvoda bosanski, strah i trepet Evrope. Takvi su mahom bili svi

onovremeni Bošnjani. Na to upućuje i veličina pronađenog oružja ispod stećaka kao i njihovi skeleti. 33 Srednjovjekovni Bošnjani su se vidno antropološki razlikovali od susjednih Srba i Hrvata. Mletački povjesničar Danijel Farlati iz 18. stoljeća, pisac znamenite crkvene povijesti južnoslavenskih zemalja, na

osnovi starih splitskih kronika, navodi da su se bosanske izbjeglice i njihovi potomci koji su po padu Bosne pod Tursku izbjegli u Split i Dalmaciju, razlikovali i isticali među tamošnjim stanovnicima također likom i izgledom. 34 To jasno ukazuje na njihovu antropološku osobenost u odnosu na mjesne Hrvate. Spomenimo da su se već u srednjem vijeku vodile rasprave u učenim krugovima o etničkom porijeklu Bosanaca. Tako hrvatski učeni benediktinac iz Dubrovnika Ludovik Crijević, zvani Tubero, piše oko 1500. godine ovo: "Ne slažem se s onima koji misle da su Bosanci i Slaveni istog porijekla, i pored sličnosti u jeziku". 35 Vrijedno zapažanje o Bosancima donosi i Evlija Čelebija. Iako se to odnosi na Bošnjake 17. stoljeća, zanimljivo je jer se radi o potomcima srednjovjekovnih Bošnjana, za koje kaže: "Svijet ih zove Bošnjacima ali oni više vole da se zovu Bosnevijama

zaista, kako im je

jezik, tako su i oni čisti, dobri i

razumni ljudi". 36 Austrijski antropolozi su krajem

(Bošnjanima)

33 O tome: E. Imamović, o. c, p. 51.

34 D. Farlati, Illyricum sacrum, Venetiis 1751., p. 397. 35 J. G. Schwandtner, Scriptores rerum hungaricarum, II, Vindobonae 1746., p. 189 -

192.

36 E. Čelebija, Putopis, Sarajevo 1979., p. 121.

23

prošlog i početkom ovog stoljeća vršili opsežna antropološka istraživanja bosanskohercegovačkog stanovništva. Oni su došli do rezultata koji pokazuju da veliki dio populacije, i to prije svega muslimanske, pokazuje u velikom postotku neslavenske antropološke crte. Do istih rezultata je došao poznati hrvatski arheolog Ćiro Truhelka. To je potvrdila i antropološka obrada skeleta iskopanih ispod stećaka na raznim stranama Bosne i Hercegovine, što je obavljeno prije nekoliko godina u organizaciji Balkanološkog instituta Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. 37 To sve govori da je veliki dio bosanskohercegovačkog stanovništva sačuvao svoje predslavenske (ilirske) antropološke osobine do u kasni srednji vijek. O naravi i karakteru naših srednjovjekovnih predaka saznajemo iz opisa suvremenika. Važno je istaknuti da se radi o strancima pa je njihov sud tim mjerodavniji. Svi jednodušno ističu njihovo poštenje, pravičnost i odanost onome u koga jednom steknu povjerenje. Gore spomenuti mletački povjesničar Danijel Farlati u opisu bosanskih izbjeglica u Splitu također hvali njihovo poštenje, ispravno držanje i plemenitost, a onda kaže da su zbog toga bili svima "ugodni i mili". 38 Svi stranci koji su dolazili u dodir s Bosancima, prije svega Dubrovčani i Mlečani, iznose jedinstven sud o njima. I oni na prvom mjestu ističu njihovu dobrotu, poštenje i pravičnost. Tim vrijednostima ih je učila i njihova

37 Z. Mikić, Prilog antropološkoj strukturi skeleta iz nekropola sa stećcima u Jugoslaviji, Godišnjak, Centar za balkanološka ispitivanja, ANUBiH, knj. XXIII / 21, Sarajevo 1985., p. 55 - 67. 38 D. Farlati, o. c, p. 397.

(bogumilska) vjera. Poštenje i dobrota Bošnjana bili su poslovični. To je razlog što su ih suvremenici nazivali Dobrim Bošnjanima, kako se to može pročitati na brojnim dokumentima. Tako su se i sami Bošnjani između se zvali, prvenstveno oni koji su visokomoralnim načelima zaslužili da steknu i nose taj epitet.

Brak na bosanski način

Srednjovjekovni Bošnjani su bili neobični strancima i zbog svog braka, odnosno načina kako su ga sklapali i kako su se prema njemu odnosili. Dok

je u cijeloj Evropi bio na snazi crkveni

brak, što je podrazumijevalo crkveno

vjenčanje ispred svećenika uz propisani ritual, u Bosni toga nije bilo. Kod njih je bio na snazi građanski brak, sklapan na jednostavan način, bez vjerskog posredništva. On je preteča braka koji su evropske zemlje uvele tek

u naše doba. Kao takav već je u

srednjem vijeku dobio pravni izraz "matrimonium ad modus bosnensis" (brak na bosanski način). Stari Bošnjani su se, naime, vjenčavali tako što je mladoženja pitao djevojku:

"Hoćeš li mi biti dobra i vjerna?" (Si eris mihi bona et fidelis), i kad bi ova odgovorila potvrdno, brak je bio sklopljen. U tim pitanjima sadržano je ustvari ono osnovno što brak čini sretnim i čvrstim - vjernost i dobrota. Riječ je o arhajskom obliku sklapanja braka praćenom paganskim običajima kojih u zvaničnoj crkvi dakako nije bilo. To su preostaci prastarih društvenih odnosa koji su se sačuvali i u brojnim drugim oblicima u brdsko - planinskoj Bosni. U literaturi se ovaj brak naziva i bogumilskim brakom. Njegova neobičnost je bila i u tome što je ženi davao veliku slobodu i

24

punu ravnopravnost. U Bosni je bio toliko ukorijenjen da ga se nisu htjeli odreći čak ni oni koji su prelazili na katoličku vjeru. Papinska kurija je na tužbe svojih izaslanika često šutke prelazila preko takvih pojava, vodeći računa o specifičnostima Bosne koje je bilo nemoguće iskorijeniti. 39

Bogumilstvo - životna odrednica Bošnjana

Moralne osobine i način življenja srednjovjekovnih Bošnjana bili su u uskoj vezi s njihovom vjerom. U našem narodu je poznata pod nazivom bogumilska vjera, dok se u dubrovačkim izvorima naziva "Vjera bosanska". Sami Bošnjani su je nazivali "Naša vjera" ili "Naš zakon". Iako se temeljila na kršćanskom učenju, sadržaj joj je bio u suštoj suprotnosti s učenjem zvanične crkve zbog čega je proglašena herezom (krivom vjerom) i kao takva najoštrije je proganjana i zabranjivana. Na Bosnu su stoljećima polazile križarske vojne daje iskorijene ali nije bilo uspjeha. Bošnjani je se nisu htjeli odreći bez obzira na strahote koje su zbog nje trpjeli. Ta vjera ih je životno nadahnjivala kroz čitavo razdoblje srednjeg vijeka i bila je njihova trajna odrednica. 40 Ova vjera je bila razlogom da su se srednjovjekovni Bošnjani rijetko rasno miješali s drugim narodima, odnosno katolicima i pravoslavcima, kojima je

39 D. Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, Rad, Jugoslavenska

akademija znanosti i umjetnosti, knj. 270, Zagreb 1949., p. 149 -153; S. Jalimam, Studija o bosanskim bogumilima, Tuzla 1996., p. 161 -

164.

40 E. Imamović, o.c, p. 167 - 215; S. Jalimam,

o. c, p. 68 i d.

pripadalo čitavo uže i šire bosansko okruženje. Koliko god su katolici i pravoslavci zazirali od bogumila, ovi su još više zazirali od njih. Vjerske razlike su iskrsavale kao problem i u slučajevima kada su bili u pitanju brakovi vlastele i vladara. U krajnjim slučajevima pravio se neki kompromis, što je ipak predstavljalo rijetke iznimke. To se uglavnom odnosilo na vladare, odnosno članove dvora, kad bi se, naprimjer, naše princeze udavale na evropske dvorove, ili bi se koja katolička princeza udala na bosanski dvor.

Broj stanovnika srednjovjekovne Bosne

O tome koliko je srednjovjekovna Bosna imala stanovnika nema pouzdanih podataka. Uglavnom se iznose paušalne procjene. Ako su u pitanju izvještaji suvremenika podaci su uopćeni i kao takvi takoreći neupotrebljivi. Uglavnom je riječ o stranim putopiscima koji su prolazili Bosnom i koji to pitanje dotiču uzgred. Tako austrijski putopisac Benedikt Kuripešić, koji je proputovao Bosnu 66 godina nakon njenog pada pod Tursku, odnosno 1530. godine, navodi da je stanovništvo u nekim mjestima znatno opalo poslije dolaska Turaka. Za neka sela kaže da su prije imala do 80 kuća a u njegovo doba svega 7 - 8. Za Blažuj kod Sarajeva navodi da je u doba bosanske samostalnosti to bila velika varoš, od koje je preostalo svega 10 - 12 kuća. Kao razlog opadanja broja stanovništva navodi kugu, ratna pustošenja i dr. 41 Određene podatke crpimo i iz

41 B. Kuripešić, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530, Sarajevo 1950., p.

18.

25

izvještaja papinih izaslanika i drugih stranih dužnosnika koji su dolazili i boravili u Bosni. Njihova pažnja je uglavnom bila usmjerena na bogumilski dio stanovništva. Za njih često samo kažu da ih ima puno i to je sve. U pismu pape Grgura IX iz 1236. godine, u kojem hrabri usorskog kneza Sebislava, gospodara sjeveroistočne Bosne, koji je bio pristao uz katoličku crkvu, kaže da je opstao među bogumilima kao ljiljan među trnjem. To je aluzija na običaj bosanskih bogumila koji su sebe poistovjećivali sa ljiljanima, i zato papa poručuje Sebislavu daje on ljiljan, iz čega proizilazi da su njegovi bogumilski zemljaci trnje. 42 Dominikanac Nikola Barbuci šalje 1459. godine iz Jajca izvještaj u Rim u kojem navodi da se bosanski kralj Tomaš ne može sam boriti protiv Turaka zbog bogumila, koji "više vole Turke nego kršćane, a malo da nije veći dio stanovništva bogumilski". 43 Ovi i slični izvještaji samo aludiraju na broj stanovnika srednjovjekovne Bosne, bez jasnih i preciznih navoda. Treba naglasiti da Bosna u tom pogledu nije nikakav izuzetak jer tih podataka nema ni za ostale evropske zemlje. Mora se imati na umu činjenica da je broj stanovnika posvuda, a posebno na Balkanu, bio dosta skroman. Na to su utjecali i prirodni uvjeti. Bosna je u ono vrijeme bila prekrivena gustim šumama, čak i današnja Hercegovina, a ravničarski krajevi sjeverne Bosne (Posavina) bili su puni močvara. Česte

42 T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, vol. IV, Zagreb 1906., p. 27

43 L. Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München 1914., p. 415 - 416.

epidemije i sušne godine ili oštre zime, ratna pustošenja i dr. neprestano su prorjeđivali stanovništvo. Većina populacije živjela je po selima. Gradskih naselja bilo je malo.

U vrijeme dolaska Turaka (polovica

15. stoljeća) gradovi Visoko, Fojnica, Kreševo i Srebrenica imali su do 2.000 stanovnika, a Goražde, Višegrad,

Prača, Olovo i Foča ispod hiljadu. Porast stanovništva se veže za dolazak Turaka kada je uslijedio napredak u svim sferama života.

Bogumili postaju muslimani

Sredinom 15. stoljeća u Bosni su se zbili događaji koji su za nju bili sudbonosni. Pod navalom Turaka 1463. godine nestalo je srednjovjekovne bosanske države. To

je predstavljalo veliku prekretnicu koja

se po važnosti i posljedicama može

jedino porediti s događajima koje je

izazvala seoba naroda s kraja 6. i početkom 7. stoljeća kad su u ovim krajevima bile definitivno uništene

tekovine antičke civilizacije i kad su se Slaveni trajno naselili na balkanske prostore. Tursko osvajanje Bosne odvijalo se pod okolnostima i na način kakav se nije ponovio ni u jednoj drugoj zemlji koja je potpala pod tursku vlast. Iako je Bosansko Kraljevstvo predstavljalo jaku državu, na opće iznenađenje suvremenika nije pružen očekivani otpor. O tome su pisali već suvremenici i svi se slažu s konstatacijom da je to bilo u uskoj vezi

s političkim prilikama u zemlji,

odnosno s vjerskim progonima bogumila. Iako su bili česti, sudbonosni su bili oni koji su poduzeti neposredno pred najezdu Turaka. Tokom krvavih obračuna i stradanja, iz

26

zemlje je izbjegao veliki broj stanovnika. Oni koji su ostali u zemlji mogli su birati: preći na katoličku vjeru ili otići na lomaču. Mnogi bogumili su prebjegli Turcima kod kojih su našli spas. Ovi su ih objeručke prihvatili s namjerom da ih u potrebnom trenutku iskoriste za svoje političke ciljeve u pogledu Bosne. Kad su Turci 1463. godine krenuli na Bosnu, nije je imao ko braniti. Oni koji su tokom progona nasilu postali katolici sad su iskoristili priliku da se osvete za sve ono što su pretrpjeli tokom progona. Narod je bio ljut na svoga kralja koji je prislonio uz njihove progonitelje - inkviziciju i križare, i zato je ostao pasivan. 44 U tim sudbonosnim trenucima zbili su se neki događaji koji su trajno odredili sudbinu Bosne i njenog naroda. Predstavnici domaćeg plemstva i vjerske starješine s masama bogumilskog stanovništva samoinicijativno su došli pred sultana u Jajce da mu se poklone i priznaju ga za svoga gospodara. Tom prilikom su izjavili da od svoje volje žele preći na islam. Sve se desilo neočekivano i na način daje i sultan time bio zatečen. Kao odgovor na sve to dao im je neuobičajeno niz krupnih povlastica koje su Bosni i njenom narodu, odnosno bivšim bogumilima, a sada novim muslimanima, osigurale poseban status u Turskom Carstvu. 45

44 O tome: E. Imamović, o. c, p. 209 - 211, 340 i

d.

45 M. Handžić, Islamizacija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1940., p. 20-21; Sućeska, Bošnjaci u osmanskoj državi, Sarajevo 1995., p.

13-14.

III. DOBA TURSKE VLADAVINE

Vjersko šarenilo Bosne

U Bosni je i prije dolaska Turaka postojalo izvjesno vjersko šarenilo jer je uz većinske bogumile bilo nešto

katolika i pravoslavaca. Takvo stanje je i nadalje ostalo. Promjene su se zbile u tom pogledu što su se bogumili pretopili u muslimane. Bosna je na taj način izgubila svoju staru vjeru s kojom je živjela duže od pola milenija.

I opet se desio fenomen koji je još

jednom pokazao svu neobičnost Bosne. Kako god su Bošnjani do tada bili nepokolebljivi privrženici bogumilske vjere zbog koje su radije odlazili na lomaču nego je se odricali, sada, kada su primili islam, na isti način su prigrlili tu vjeru. U njoj su ustrajavali punih pet stotina godina unatoč brojnim iskušenjima kroz koja su za sve to vrijeme prolazili. Kao da je Bosancima sama sudbina odredila da budu vječiti mučenici zbog svojih vjerskih ubjeđenja. Uzimajući u

obzir i bogumilsko razdoblje, iza njih je preko hiljadu godina patnji, stradanja i borbe za vjerski i nacionalni opstanak. Tursko osvajanje Bosne znatno je utjecalo na njeno stanovništvo. S obzirom da je Turska Carevina predstavljala kozmopolitsku zajednicu

u kojoj nije bilo vjerskih ni nacionalnih

predrasuda, taj princip je bio primijenjen i u Bosni. Vojne i ekonomske potrebe Carstva u Bosnu su dovele kontingente vojnika, činovnika, zanatlija, trgovaca i radnika koji su bili raznog nacionalnog i geografskog porijekla. Zahvaljujući činjenici da je Tursko

27

Carstvo predstavljalo naprednu i administrativno dobru organiziranu državu, vodena je evidencija o svim zbivanjima, pa i o stanovništvu. Ti popisi predstavljaju dragocjen materijal za proučavanje bosansko- hercegovačkog stanovništva kroz razdoblje od preko četiri stotine godina.

Prve evidencije o bosanskohercegovačkom stanovništvu

Jedan od najvažnijih i najpouzdanijih izvora za izučavanje razvoja i porijekla stanovništva u zemljama Evrope jesu matične knjige rođenih. U ranijim vremenima vodene su isključivo u crkvenim institucijama. Popisi vjernika po parohijama javljaju se dosta kasno, tek u 16. stoljeću. Prva uredba kojom se nalaže njihovo uvođenje donesena je u Parizu 1515. godine. Na koncilu održanom u Tridentu 1563. godine donesena je naredba da se u svim parohijama vode spiskovi vjernika (Status animarum), te knjige vjenčanih, krštenih i umrlih koje moraju sadržavati ime, zanimanje i boravište upisane osobe. Papskom enciklikom (Rituale romanum) iz 1614. godine zaveden je jedinstven sistem knjiga vjernika u čitavom katoličkom svijetu. 46 Ovaj vid evidentiranja pučanstva važan je i za Bosnu s obzirom da je i u njoj bilo katolika koji su u svojim župama bili obuhvaćeni na ovaj način. Zbog čestih ratnih pustošenja i požara crkvenih objekata većina ovih dokumenata je nažalost nestala. U svakom slučaju, oni imaju veliku

46 S. Pascu, L'actualité de la démographie historique, Population et société, No 3 - 4, Cluj 1980., p. 48.

vrijednost jer su daleko pouzdaniji i sadrže više podataka od onovremenih državnih popisa stanovništva. Ti podaci omogućavaju kvalitetnu analizu

i kvantitativnu rekonstrukciju

demografske slike na ovim prostorima

u

svim segmentima. One daju podatke

o

strukturi stanovništva, dinamici rasta,

unutarnjim migracijama, priraštaju, obliku porodice i sl. Oni se, međutim, odnose samo na jedan dio stanovništva -katolike. Što se tiče pravoslavnog dijela stanovništva, njihovi popovi i vjerski poglavari nisu vodili nikakve potpunije podatke o svojim vjernicima. To se nije činilo i iz praktičnih razloga pošto je takva evidencija mogla poslužiti

vlastima za provjeru poreskih spiskova, stoje raja izbjegavala na svaki način. Poreski spiskovi (defteri) također

služe za proučavanje stanovništva. Oni

su redovno i revnosno vodeni od strane

turske administracije a važni su jer

sadrže niz podataka korisnih za historiju stanovništva, bilo da je riječ o pojedinim oblastima ili cijeloj zemlji. Nedostatak im je što ne evidentiraju cjelokupno stanovništvo nego samo nosioce poreskih obveznika, odnosno domaćine ili odrasle muške članove. Isti je slučaj s popisom vojnih obveznika. Oni su obuhvaćali samo muslimanski dio stanovništva pošto raja, odnosno kršćani, nisu bili obuhvaćeni vojnim obavezama. 47 Koristan materijal predstavljaju i putopisna djela stranih putnika koji su posjećivali Bosnu. U njima, međutim,

nema puno podataka. Rijetko spominju

broj stanovnika i više se osvrću na pripadnike ove ili one vjere. Pravog popisa stanovništva u Bosni i

47 Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb 1959., p. 116 i d.

28

Hercegovini nije bilo sve do sredine prošlog stoljeća. Prvi pokušaj je učinjen 1851. godine, ali su rezultati bili slabi. Katolici i pravoslavci su krili članove porodice zbog poreza a muslimani su opet iz patrijarhalnih razloga nerado davali podatke o ženskim članovima svoje porodice. Ni slijedeći pokušaji popisa nisu urodili plodom iz istih razloga. Kada se s tim opet pokušalo 1875. godine pobunila se skoro cijela zemlja. Popisivači su došli u životnu opasnost pa se akcija morala obustaviti. 48

Svojatanje bosanskohercegovačkog stanovništva

U zemljama čija je historijska sudbina bila u znaku burnih vjerskih, nacionalnih i političkih zbivanja, kakav je slučaj s Bosnom, proučavanje stanovništva ima poseban značaj. U slučajevima kada su u njegovoj pozadini politički motivi, tendencioznom interpretacijom izvorne grade nastoji se dokazati historijsko pravo ove ili one strane na pojedine oblasti ili cijelu zemlju. Istraživanja vezana za Bosnu predstavljaju primjer kako se jedna čitava znanstvena grana može podrediti potrebama određene nacionalističke politike sa zadatkom da se dokaže da je Bosna ovoga ili onoga. Tako je pod konac prošlog stoljeća Srpska akademija nauka poduzela opsežna etnografska i demografska istraživanja Srbije i srpskih zemalja, u

48 Đ. Pejanović, Stanovništvo Bosne i Hercegovine, Srpska akademija nauka i umetnosti, pos. izd. knj. CCXXIX, Odelenje društvenih nauka, n. s. knj. 12, Beograd 1958; O tim istraživanjima: M. Niškanović, Pregled etnografskih istraživanja, migracija i porijekla stanovništva Bosne i Hercegovine, u zborniku "Migracije i Bosna i Hercegovina", Sarajevo 1990., p. 31 - 38.

koje je također uračunata Bosna i Hercegovina. Na čelu projekta bio je poznati srpski etnograf Jovan Cvijić. On je u tu akciju pokušao uključiti i Zemaljski muzej u Sarajevu ali je tadašnji direktor Košta Herman to odlučno odbio nazirući pozadinu tog projekta. Istraživački tim je sastavljen od bosanskohercegovačkih Srba (popovi,

učitelji, studentska omladina i dr.) koji

su pripadali nacionalističkom pokretu

Srba u Bosni i Hercegovini. U Sarajevu je istraživački tim predvodio pop Stjepo Trifković, u Krajini književnik Petar Kočić, u Hercegovini etnolog Jefto Dedijer, mitropolit Milan Karanović itd.

U uputama za ovo istraživanje je između ostaloga stajalo da se tu "radi o pitanjima od najvećeg nacionalnog i patriotskog interesa". Ustvari, trebalo

je dokazati da je Bosna i etnički srpska

zemlja. Glavni organizator istraživanja

i nosilac projekta u ime Srpske

akademije nauka bio je akademik Jovan Cvijić, jedan od glavnih ondašnjih ideologa velikosrpskog nacionalizma. Poznate su njegove riječi koje je izgovorio uoči austrijske aneksije Bosne i Hercegovine (1908. g.): "Svet treba da zna i da se uveri, da Srbija može da operiše s mnogo većom celinom, no što je njena teritorija. Od Srbije mogu da podu najveće teritorijalne transformacije. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije u svet, ako je korisno za naše nacionalne interese. Ali da bismo takav strah mogli sa uspehom izazvati, mi moramo biti zemlja, koja je za rat spremna i u kojoj je narod gotov na sve žrtve." 49 Desilo se, međutim, da je najveći dio

49 J. Cvijić, Govori i članci, Beograd 1987., p.

66.

29

skupljene grade o istraživanju stanovništva Bosne i Hercegovine u organizaciji Cvijića i Srpske akademije nauka uništen u bombardiranju Beograda 1941. godine.

Muslimani - "cvijeće hrvatskog naroda"

Svi koji su se bavili proučavanjem etnogeneze bosanskohercegovačkog stanovništva najviše su se bavili muslimanima, s obzirom da su bili većinski narod u toj zemlji. I srpski i hrvatski istraživači su složni u konstataciji da su muslimani autohtoni narod ovih prostora, s tim što su po jednima srpskog a po drugima hrvatskog porijekla. Po tumačenju srpskih učenjaka oni su islamizirani Srbi a po hrvatskim su islamizirani Hrvati. Tu tezu su od poznatijih historičara zastupali Ćiro Truhelka, Vladimir Ćorović, Vjekoslav Klaić, Vladimir Skarić, Aleksandar Solovljev, Jefto Dedijer, Milenko Filipović itd. U vrijeme utrke između Srba i Hrvata u dokazivanju da su bosanski muslimani islamizirani Srbi, odnosno Hrvati, nastala je poznata krilatica da su oni "cvijeće hrvatskog naroda", kako je to svojevremeno definirao "otac hrvatske nacije" dr Ante Starčević. 50 Naprijed je bilo govora ko su i otkad postoje bosanski muslimani i šta o tome kaže nauka. Raspoloživa izvorna građa nam daje obilje podatak o tome kada i na koji način su u Bosnu počeli doseljavati pripadnici drugih

50 A. Starčević, Izabrani spisi, Zagreb 1945., p. 430; O stavu Ante Starčevića prema muslimanima: M. Hadžijahić, Jedan neostvareni nacionalno - politički projekat u Bosni iz g. 1853, Historijski zbornik, XIX - XX, Zagreb 1966 - 1967., p. 87 i d.

naroda, najviše Srbi i Hrvati. Njihov broj, međutim, nije nikada dostigao tolike razmjere da bi formirali značajniju masu koja bi ugrozila starosjedilački etnički korpus. To je razlog da njihova nacionalna imena nisu nikada ušla u opću komunikacijsko - administrativnu upotrebu na bosanskohercegovačkom prostoru. Sve do autonomnog pokreta Husein-bega Gradaščevića (tridesetih godina prošlog stoljeća) u Bosni se rijetko spominju druge nacionalnosti. Svi stanovnici Bosne su Bošnjaci koji se između se razlikuju samo po vjeri, pa tako Bošnjaci muslimani, Bošnjaci katolici i Bošnjaci pravoslavci. Doseljeni Srbi i Hrvati su se gubili u istovjernoj masi autohtonih bosanskih katolika i pravoslavaca. Dovoljno neupućeni u ovu problematiku veoma griješe kad u današnje vrijeme sve bosanske katolike identificiraju s Hrvatima, odnosno pravoslavce sa Srbima. To su dva potpuno odjelita pojma što treba imati na umu kada se raspravlja o vjersko - nacionalnoj problematici bosanskohercegovačkog stanovništva.

"Hasan, sin popa"

doba

srednjovjekovne bosanske samostalnosti većinsko stanovništvo u zemlji bili bogumili, tako su u doba pod turskom upravom to bili muslimani. Naprijed je bilo govora kada i na koji način je izvršen prijelaz bogumila na islam. Opći zaključak povjesničara je da se primanje islama u Bosni odvijalo na takav način da je on postao trajnom vjerskom odrednicom većine stanovništva ovog prostora. Povijesna vrela pružaju dosta podataka

Kako

su

god

u

30

koji pokazuju kako je tekao taj proces. Već u prvom turskom popisu stanovništva provedenom 1468. godine, dakle pet godina nakon osvajanja zemlje, navode se brojni pojedinci koji nose tipična muslimanska imena uz koje stoji kršćansko ime njihovog oca (Pribiša, Petar, Marko i sl.). Ima slučajeva da su u istoj porodici jedni članovi primili islam dok su drugi još u staroj (bogumilskoj) vjeri. Tako u popisu stanovnika Sarajeva iz 1489. godine stoji: "Hizir, sin Radiće, muslim, Grubiša, muslim", "Jusuf, muslim" i sl. U kasabi Visoko su zabilježeni slučajevi da su neka lica primila islam ali nisu još promijenila ime, pa tako: "Ivan, sin Pavla, muslim", ili "Božidar, sin Mihovila, muslim i Alija, njegov brat muslim". U selu Dubrave (Spreča) dokumenti bilježe jednu porodicu na čijem čelu je stajao izvjesni Džafer, sin Abdulaha. Džaferov brat je Petar, stric mu je Vukas, a amidžići su Đuro, Radovan, Radman, Pavko i Vukman, dok su sinovi Džafera vi nosili imena Ali i Bali. U selu Trbušnica (Ptičar) spominje se izvjesni Hasan za kojeg se kaže da je sin popa. 51 Širenje islama na bosansko- hercegovačkom prostoru predstavlja karakterističnu pojavu iz još jednog razloga. Naime, iako su pod turskom vlašću bile sve balkanske zemlje, pa tako i susjedna Srbija, ni u jednoj od njih islam nije prihvaćen na način i u onoj mjeri kako je to bilo u Bosni. Pri tome je važno naglasiti da rijeka Drina predstavlja oštru granicu širenja islama prema Srbiji, iako su obje zemlje bile u okviru iste države i pod istim

51 A. Handžić, 0 širenju islama u sjeveroistočnoj Bosni u XV i XVI vijeku, u knjizi: "Studije o Bosni", Istanbul 1994., p. 50.

zakonima. Treba napomenuti da je Srbija došla pod tursku vlast čak prije Bosne. Nahije istočno od Drine među kojima Aržane, Mač, Ras, Zvečan, Sjenica, Vrače, Dobrun i dr., sadrže sasvim mali procenat muslimana dok nahije s lijeve strane Drine, dakle na bosanskoj strani, kao Višegrad, Osat, Borac, Vratar, Brodar i dr., sadrže veliki procenat muslimana a malo kršćana. Specifičnost Bosne je ta što je u njoj islam primljen od svih društvenih slojeva, kako od vlastele tako i od seoskog stanovništva, dok su u drugim zemljama to uglavnom činili gornji društveni slojevi koji su željeli na taj način sačuvati povlašteni status. U Bosni su motivi promjene vjere imali jaku ideološko - političku pozadinu (teološka bliskost bogumilstva sa islamom i stoljetni vjerski progoni bogumila) pa se zato opseg islamizacije ovdje savršeno podudara s vjersko - etničkim prostorom koji su naseljavali srednjovjekovni Bošnjani (bogumili), što se opet podudara s političkim granicama srednjovjekovne bosanske države.

Doseljenje Srba i Hrvata

Uključivanje Bosne u sastav Turskog Carstva, koje je objedinjavalo brojne zemlje i narode, u prvoj fazi je imalo za posljedicu naseljavanje brojnih stranaca na njen teritorij, a u drugoj fazi iseljavanje njenog starosjedilačkog stanovništva. Bilo je nekoliko razloga koji su utjecali da se u Bosnu počnu naseljavati stranci. Kao granična, odnosno najisturenija provincija Carstva (serhat, krajište) prema Evropi, uvijek je bila puna vojske. Nju su pratile mase hizmetara (radno - pomoćno osoblje) koji su

31

obavljali razne poslove za vojne potrebe (gradnja puteva, mostova, utvrda, prijevoz opreme i naoružanja, čuvanje klanaca i sl.). Turske vlasti su naseljavanjem stranaca također željele popuniti domaće stanovništvo koje su česte epidemije, vjerski progoni i događaji koji su pratili tursko osvajanje znatno prorijedili. Neki krajevi, posebno Posavina, bili su skoro potpuno pusti. Takvo stanje nije odgovaralo turskim

vlastima ni iz strateških razloga jer se radilo o graničnoj provinciji. Glavna migraciona područja iz kojih su krenule' rijeke iseljenika prema Bosni bili su stočarski krajevi susjednih zemalja. Stočari su zbog specifičnog načina privređivanja i lahke pokretljivosti predstavljali najpodesniji elemenat za preseljavanje

i naseljavanje drugih teritorija. To je

razlog da su u tursko doba u Bosni skoro isključivo naseljavani stočarski narodi, to jest vlasi. U naučnoj literaturi se dosta raspravljalo o tome ko su, odakle su i

šta su vlasi. Važno je napomenuti da se

u tursko doba pod pojmom vlaha nije

podrazumijevao narod nego zanimanje,

i to stočarsko. Drugo, naziv vlah nije u svim vremenima imao isto značenje na svim prostorima. Općenito se smatra da to ime potječe od naziva keltskog etnosa. Germanski Bastarni su na području Besarabije (u današnjoj Moldaviji) tako zvali doseljene Kelte (Volh, Volhoz). Od starih Germana taj naziv su preuzeli Slaveni. Oni su kasnije tim imenom nazivali ne samo preostale stočarske starosjedioce po balkanskim planinama nego i stanovnike primorskih gradova, koji su također bili romanski starosjedioci. U ranijoj fazi Dubrovčani i stanovnici drugih primorskih gradova, koje su

nekada Slaveni nazivali vlasima, sada vlasima nazivaju stočare Hercegovine, odnosno stanovnike svog zaleđa. Na isti način su Splićani i Zadrani tako zvali stočare sa planine Dinare i Velebita. 52 Najzad, za stanovnike jadranskih otoka vlasi su stanovnici obale, dakle Dubrovčani, Splićani, Zadrani i dr., a za ove su, pak, to stanovnici zaleđa. Bosanski muslimani su vlasima nazivali sve kršćane u svojoj zemlji, i

katolike i pravoslavce. Važno je napomenuti da su skoro svi stranci koji

su za turske vladavine doselili u Bosnu

bili upravo vlasi, došli iz Srbije, Crne Gore i masiva južne Hrvatske. Njihovo teritorijalno porijeklo određuje njihovu etničku pripadnost, a to znači da su ti doseljenici dio srpskog, crnogorskog i hrvatskog naroda.

Korijeni bosanskog begovata

Turci su po dolasku u Bosnu zadržali mnoge zatečene oblike društvenih odnosa s tim da su ih prilagodili svojim normama. Nije došlo do većih promjena ni u vlasničkim

odnosima, u čemu je inače svaki zavojevač prvo intervenirao. Feudalni posjedi su u većini slučajeva ostavljeni starim vlasnicima, što je bilo u uskoj vezi s beneficijama koje su bogumili dobili od sultana kada su mu došli na poklonstvo u Jajce. Bosanski feudalizam se temeljio na istim principima kao kod Turaka pa nisu bile potrebne nove intervencije za usklađivanje. Brojne vojvode, knezovi

i ostala vlastela postali su spahije odgovarajućih rangova tako da je

52 N. Vukčević, Etimologija pojma "Vlah" i njegova razna značenja, u zborniku: "Predmet i metod istraživanja patrijarhalnih zajednica u Jugoslaviji", Titograd 1981.

32

Bosna takoreći u cijelosti sačuvala svoje staro plemstvo. Stanovništvo se i nadalje dijelilo na dvije osnovne skupine: feudalce (spahije) i raju (radne slojeve). Između njih je bio međusloj gradskog stanovništva (zanatlije i trgovci) koji nisu plaćali rajinski porez. 53 Bitno je napomenuti da se u Bosnu nisu naseljavali turski feudalci niti su uopće stranci ovdje stjecali posjede u onoj mjeri kako je to bilo u drugim državama, pošto je sva zemlja uglavnom ostala u rukama domaće vlastele koji su postali spahije. Oni su zauzvrat preuzeli određene obaveze prema novom gospodaru uz uvjet da zadrže baštinu. Ušli su u redove spahijske vojske koja se na svaki poziv morala odazvati i poći u pohod. Tu obavezu su i ranije imali prema svojim banovima i kraljevima tako da im to nije predstavljalo posebno opterećenje pa su se brzo prilagodili novim uvjetima. Zahvaljujući ratničkoj tradiciji brzo su stekli visoko mjesto u vojnoj hijerarhiji Carstva. Ogroman broj Bošnjaka dosegao je najveće časti u državi bilo kao veliki veziri, admirali, beglerbegovi, ali i kao uleme, pjesnici ili učenjaci. 54

Naseljavanje vlaškog stanovništva

Tursko osvajanje je znatno utjecalo na etničku sliku Bosne. Turci su masovno naseljavali vlaško (stočarsko) stanovništvo iz Srbije i Crne Gore koje su koristili kao radnu snagu u vojnim pohodima i za naseljavanje opustjelih graničnih područja. Zbog lahke

53 A. Sućeska, Bošnjaci u Osmanskoj državi, Sarajevo 1995., p. 11 i d.

54 S. Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini, Sarajevo 1986., p. 329 - 433.

pokretljivosti (kao stočari i nomadi), ta kategorija stanovništva je bila veoma pogodna da prati vojsku i njena osvajanja pružajući joj razne usluge kao što je gradnja, održavanje i čuvanje puteva i tvrđava, prijevoz ratnog materijala (teških topova), isporuka mesa, mliječnih proizvoda i sl. Vlasi su se kasnije naseljavali mimo inicijative i organizacije od strane vlasti jer su im bosanskohercegovačka brda i doline veoma pogodovale za njihovo stočarsko privređivanje. Mnogi vlasi su iz svoje zemlje bježali od bijede s nadom da će im u novim krajevima biti bolje. Uzrok seljenja je često bio i krvna osveta, odnosno bježanje od kazni zbog raznih prijestupa, a posebno ih je tjerala prenapučenost pa je višak stanovništva morao potražiti druga staništa. Većina bosanskog muslimanskog stanovništva je u tursko doba pripadala povlaštenom sloju dok su raju uglavnom činili kršćani (katolici i pravoslavci), iako je takvih bilo i u muslimanskim redovima. Zbog stalne ratne zauzetosti muslimana i njihove velike pogibije na bojištima Carstva te čestih epidemija, stanovništvo se stalno prorjeđivalo. Zemlja je ostajala pusta i nije je imao ko obrađivati. Da bi se došlo do potrebne radne snage, prišlo se naseljavanju stranaca. I u ovom slučaju su lahko pokretljivi vlasi iz susjednih zemalja za to bili najpogodniji elementi. 55 Dolazak vlaha znatno je izmijenio vjersku strukturu bosansko- hercegovačkog stanovništva. U Bosni je i prije dolaska Turaka bilo vlaškog stanovništva, posebno u Hercegovini.

55 M. Vasić, Etničke promjene u Bosanskoj krajini u XVI vijeku, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, sv. XIII, Sarajevo 1962., p. 235 i d.

33

To su bili domaći vlasi koji su pripadali bosanskom narodu i kao takvi nisu imali ništa zajedničko sa vlasima iz okolnih zemalja. Naseljavanje vlaha iz susjednih zemalja (Crne Gore, Srbije i Hrvatske) odvijalo se u takvim razmjerama da su turske vlasti već pod konac 15. stoljeća morale donijeti posebne propise, tzv. Vlaške zakone, koji su trebali regulirati njihovo prisustvo i obaveze prema državi. Prva takva uredba datira iz 1477. godine a odnosi se na hercegovačke vlahe. Druga iz 1485. godine govori o vlasima naseljenim u zemlji Pavlovića (istočna Bosna), dok je treća iz 1489. godine a regulira njihovo prisustvo na području srednjeg toka rijeke Bosne, odnosno maglajskog kraja. 56 Vlasti su iz strateških razloga vlahe najviše naseljavale u granična područja (na liniju osvajanja) gdje su obavljali razne poslove za potrebe vojske (kao martolozi, derbendžije, vojnuci i sl.). Za te usluge dobijali su izvjesne poreske olakšice u odnosu na zemljoradničko stanovništvo koje je bilo pod punim poreskim opterećenjem. Većina vlaškog stanovništva pristiglog u Bosnu bila je pravoslavne vjere, jer su uglavnom dolazili iz pravoslavnih zemalja (Srbije i Crne Gore). Bilo je, međutim, i katoličkih vlaha koji su dolazili iz Hrvatske, ali manje. Pravci njihovog naseljavanja u Bosnu mogu se pratiti preko deftera (lista popisa stanovništva), raznih sudskih dokumenata, po ostacima crkvene arhitekture koja je podizana u mjestima njihovog naseljavanja,

56 A. Handžić, O kretanju stanovništva u regionu srednjeg toka Bosne od druge polovine XV do kraja XVI stoljeća, u knjizi: "Studije o Bosni", p.

20.

crkvenim matičnim knjigama itd. 57 Prvi val naseljavanja vlaha uslijedio je neposredno nakon pada Bosne pod Turke (1463. g.) i trajao je do konca 16. stoljeća kada je završeno osvajanje Bihaćke krajine (1592. g.). Kroz tih stotinjak godina bila su naseljena mnoga slobodna prostranstva, prije svega brdski i šumoviti tereni, koji su odgovarali njihovoj stočarskoj privredi. Malo je vlaha trajno ostajalo najednom mjestu. Pratili su turska osvajanja i zaposjedali novostečena područja. Mnogi od njih su kasnije prešli granicu i naselili se na austrijski teritorij (Liku, Kordun, Dalmaciju), a na njihova mjesta su dolazile nove skupine pristigle iz njihove postojbine (Crne Gore i Srbije). Taj proces se odvijao kroz čitavo razdoblje turske vladavine.

Hercegovina - vlaška magistrala

Hercegovina je odigrala značajnu ulogu u procesu naseljavanja vlaha na bosanskohercegovačko područje. To je tipični stočarski kraj čija su bogata ispasišta bila na meti crnogorskih i srpskih stočara još u srednjem vijeku. Dolazak Turaka širom im je otvorio vrata i ubrzo je sva Hercegovina bila preplavljena tom kategorijom stranaca. Preko Hercegovine je vodio jedan od glavnih migracionih pravaca srpskih i crnogorskih vlaha na njihovom putu prema zapadu (Dalmaciji, Lici, Istri itd.). Hercegovina kao i Bosna, bile su im sabirne i privremene stanice odakle su nakon određenog vremena kretali dalje prema Hrvatskoj, posebno primorju, a na njihova mjesta dolazili su novi kontingenti njihovih

57 A. Handžić, O društvenoj strukturi stanovništva u Bosni početkom XVII stoljeća, u knjizi: "Studije o Bosni", p. 237 i d.

34

sunarodnjaka. U Hercegovinu su također dolazili ili su njome prolazili stočari iz Albanije, Makedonije, pa čak i Grčke

(Epira i Tesalije), koje uz južnu Srbiju

i Crnu Goru predstavljaju glavne

stočarske oblasti. Znatan broj bosanskohercegovačkih pravoslavnih i katoličkih vlaških rodova na ovim prostorima ima grčko i albansko porijeklo. U takve, naprimjer, spadaju Sopoti. Prije dolaska u Hercegovinu stanište im se nalazilo u okolici Nikšića. Odavde su u 16. stoljeću krenuli za turskim osvajačima i pojedina njihova bratstva su se zaustavila tek u okolici Plitvičkih jezera. Usput ih je izvjestan broj zaostao u Hercegovini i Bosanskoj krajini. Njihovi potomci su današnji Šuputi (iskvareni oblik od Sopot). Žurovići (kojih ima oko Trebinja), došli su iz Žura kod Prizrena, gdje se spominju 1330. godine. 58 Na području Hercegovine spominje

se puno vlaških imena koja su tipična za južnu Srbiju i Makedoniju kao naprimjer: Oliver, Dejan, Brajan, Staver, German, Strež, Milten,

Strahinja, Balduin itd. Rod Riđana koji

je u Hercegovinu došao iz Crne Gore,

porijeklom je iz okolice Ohrida po kojem je dobio ime (Ohriđani = Riđani = Riđ