-1-

POLITIČKE INSTITUCIJE
- politika se odnosi i na građanski rat, pobune, revolucije, državne udare i politička
ubojstva, ali također i na obranu ljudskih prava, javne prosvjede protiv odluka
vlasti ili zahtjeve o političkom uređivanju nekih društv. pitanja
- politiku možemo opisati kao ukupnost oblika i načina na koje ljudi uređuju svoe
društvene odnose i život u zajednici
- izučavanjem politike bave se sociologija, filozofija politike (principima
najpravednijeg uređenja društva, preporukama za postizanje sklada između
pojedinca i kolektiva, odnosno između države i njenih građana i sl.)
- politička znanost usredotočuje se pak ponajviše na sustavan opis formalnog
političkog djelokruga – razvoj, djelovanje političkih i upravnih institucija,
međuodnose stranaka i drugih političkih snaga, usporedbom političkih sustava
- sociološko izučavanje politike usredotočuje se poglavito na pitanje moći u
društvenom kontekstu
- moć je prisutna ne samo onda kada vlada propisuje nove poreze ili kad policija
rastjeruje demonstracije, nego i onda kad poslodavac otpušta radnike ili roditelji
zabranjuju kasne izlaske svojoj djeci
- sociološko izučavanje politike usmjereno društvima te na društvene poretke,
organizacije i institucije neposredno uključene u društvene procese uporabe i
raspodjele moći

MOĆ I VLAST
- moć – (Max Weber) – vjerojatnost da će pojedinac ili grupa uspjeti nametnuti i
provesti svoju volju čak i unatoč otporu drugih
- moć je usmjerenje i predstavlja ne samo sposobnost da se nešto promijeni ili održi
nepromijenjenim, nego da ta promjena bude u skladu s voljom samo jednog
sudionika društvenog odnosa
- vlast – (Weber) – vjerojatnost da će se grupa ljudi pokoriti naredbi iz određenog
izvora
- razlika između moći i vlasti jest u tome što vlast pretpostavlja određeni stupanj
pokoravanja i pristanka, dok se moć može zasnivati na pukoj sili
- legitimnost – osnova kojom vlast opravdava svoj zahtjev za poslušnošću
- Weber razlikuje tri čista tipa legitimne vlasti
1. TRADICIONALNA VLAST – legitimnost trad. vlasti zasniva se na svetosti
prastarih običaja i nepisanih pravila
- poslušnost je osigurana djelomice tradicijom, a djelomice odanošću podanika
vladaru
- ta tradicija ograničava samog vladara – on se ne smije ponašati proizvoljno i
hirovito, nego u skladu s običajima (primjeri – srednjovjekovni carevi i
kraljevi, koji su opravdavali svoju vladavinu Božjim zakonima
 -2-

2.LEGALNO-RACIONALNA VLAST – legitimnost ovog tipa vlasti zasniva

se na eksplicitnim pravilima i racionalnim procedurama koja definiraju prava i
obveze
- poslušnost se zahtijeva na osnovi impersonalnih i formalnih ovlasti – ne
pokorava se osobi nego zakonu
- Weber je opisao kao birokraciju; većina suvremenih političkih sustava
pripada ovom tipu vlasti
3. KARIZMATSKA VLAST – vlast je ovdje legitimirana iznimnim i
nadnaravnim osobinama koje ljudi pripisuju vođi
- podanici slijede vođu, ali on sdvoju iznimnost mora povremeno dokazivati
- ta je vlast istodobno nestabilna posebice nakon smrti karizmatskog vođe
- Weber je ove tipove vlasti smatrao idealnim tipovima – to znači da svaka
konkretna vlast posjeduje elemente pojedinog tipa
- npr. Josif Visarionovič Staljin vladao je Sovjetskim Savezom gotovo trideset
godina; u svojem političkom djelovanju Staljin se pozivao na majčicu Rusiju i
velike ruske careve iz prošlosti, a istodobno je gradio kult ličnosti o sebi kao
nezamjenjivom vođi
- drugi povijesni primjer Velika Britanija tijekom II. svj. rata – tradicionalna osnova
vlasti očituje se u kralju, legalno-racionalna u parlamentu, a karizmatska u
Winstonu Churchilu, premijeru koji je uživao izuzetan ugled kao ratni vođa

DRŽAVA
- država – (Weber) – skup društvenih organizacija i institucija koji na određenom
teritoriju posjeduje monopol legitimne primjene sile
- društva prvih država (u tradicionalnim civilizacijama) u kojima se, zahvaljujući
sve većoj proizvodnji, izdižu vladari sa svojim dvorom i službenicima, koji
kontroliraju vojnu silu kako bi osigurali pokornost; to su prve velike države u
kojima je razvoj proizvodnje i vojne tehnologije omogućio jačanje državne moći,
povećanje teritorija i nastanak velikih gradova
- sve te tradicionalne države bile su osvajačke – širile su se pokoravanjem okolnih
naroda
- srednjovjekovna Europa bila je podijeljena u mnoštvo malih, neovisnih kneževina
i kraljevina
- ujedinjavanjem tih manjih jedinica dolazi i do unifikacioje jezika – mnogi lokalni
govori, dijalekti, nestaju ili se utapaju u jednom, nacionalnom jeziku koji postaje
osnova nacionalne kulture
- istodobno, nacija postaje žarište izraziteprivrženosti i lojalnosti stanovnika – tako
nastaju nacije-države
- sve su moderne države danas nacije-države; imaju opće karakteristike države, ali
se u nekim vidovima razlikuju od tradicionalnih država
 -3-

1.Suverenitet – teritorij trad. država nije bio strogo definiran, dok nacije-države
imaju precizno određene granice unutar kojih polažu pravo na vrhovnu vlast;
sve su nacije-države suverene
2. Državljani – većina stanovnika tradicionalnih država imala je malo svijesti ili
zanimanja za to tko vlada; suvremene n-d napučene su državljanima, s
određenim obvezama i pravima, te sviješću o tome da čine naciju
3. Nacionalizam – skup simbola i vjerovanja o pripadnosti političkoj zajednici;
takvo se (neutralno) određenje rabi ponajprije u anglosaksonskim zemljama; u
kontinentalnoj Europi taj je pojam povezan s etnicitetom
- nacionalizam se pojavio s nastankom n-d i znači izraz postovjećenja i
odanosti nekoj suverenoj političkoj zajednici (Austrijanci nikada neće priznati
da su Nijemci; Švicarci ponosni švicarstvom za razliku od npr. škota i velšana
koji dovode pod pitanje britanstvo)
- primjeri nam govore kako su osjećaji pripadnosti, lojalnosti i sl. vrlo raznoliki
u samoj Europi, a kamoli u ostatku svijeta
- nacionalizam i nastanak n-d međusobno su povezani i dio su istog društv.
procesa
- definicija suvremene nacije-države obuhvaća politički aparat kojem su priznata
suverena prava na točno određenom teritoriju, a koja prava može podržati
nadzorom nad vojnom silom, pri čemu većina državljana gaji pozitivne osjećaje i
vezanost za nacionalni identitet
- općenito država znači održavanje društvenog poretka
- u soc. postoje različite teorijske perspektive –
a) funkcionalistička perspektiva naglašava ulogu države u osiguravanju
poštivanja normi, njenu ulogu kao posrednika u društvenim sukobima, ulogu u
usmjeravanju i planiranju društvenih procesa te uređivanju odnosa s drugim
državama
b) konfliktna perspektiva, nasuprot tome, naglašava ulogu države u očuvanju
položaja povlaštene klase u društvu (u Marxovoj teoriji), na račun većine
radnika; država je sredstvo za održavanje ekonomskog sustava (nepravednog)

TIPOVI POLITIČKIH POREDAKA

- politićka moć ima najveći utjecaj na živote velikog broja ljudi
- političke odluke o ekonomskim, vojnim pitanjima, obrazovanju, zdravstvu,
socijalnoj skrbi ili pitanjima zaštite okoliša utječu na svakodnevni život stotina
tisuća ljudi
- dva tipa političkih poredaka u kojima se takve odluke donose – demokracija i
totalitarizam
- soc. Vander Zanden napominje, to su idealni tipovi, jer svaka vlast sadrži oba
sastojka: sa stajališta slobode, kaže on, najvažnija razlika nije u tipu vlasti, nego u
količini vlasti
 -4-

Demokracija
- Abraham Lincoln, američki predsjednik iz druge polovice 19. st., definirao je
demokraciju kao vladavinu naroda, od naroda i za narod
- demokracija (od demos-narod, kratein-vladati) je vladavina naroda, a ne monarha
ili aristokracije
- takav politički sustav u strogom smislu nigdje ne postoji
- demokracija bi značila sudjelovanje svih građana u političkom odlučivanju, što bi
u modernim složenim društvima izazvalo velike poteškoće
- povijesne primjere demokracije nalazimo u antičkoj Grčkoj (polisima) i u Novoj
Engleskoj u poč. kolonizacije Amerike
- i tamo su bili neki isključeni iz prava na odlučivanje – u Grčkoj robovi i žene, a u
Novoj Engleskoj žene i oni bez imovine
- povijest poznaje mnogobrojne slučajeve diskriminacije ili ograničavanja političkih
prava s obzirom na spolnu, etničku ili vjersku pripadnost, ili pak s obzirom na
imovno stanje
- danas se u većini država priznaje opće pravo glasa za sve državljane starije od
određene dobi (18 ili 21)
- razlikujemo dva tipa demokracije – predstavničku i direktnu demokraciju
1. Predstavnička demokracija – znači da odluke ne donose svi članovi neke
zajednice, nego predstavnici izabrani za tu svrhu; takav sustav odlučivanja
postoji u mnogim organizacijama
- kongres, parlament, skupština, sabor – tijela u kojima odluke donose izabrani
predstavnici državljana neke države
2. Izravna (direktna) demokracija – oblik je demokracije u kojem odluke
donose svi oni koji su za njih izravno zainteresirani; svaki građanin ima pravo
sudjelovati u odlučivanju o stvarima koje ga se tiču
- u većini je država za odluku o bitnim ili prijepornim problemima predviđen
referendum – oblik izravnog izjašnjavanja na osnovi kojeg se donose političke
odluke
Društvene i kulturne pretpostavke demokracije
- ekonomski razvijena društva u većoj su mjeri demokratska od onih manje
razvijenih
- iznimke postoje – Indiju drže nerazvijenom zemljom, pa ipak ona nosi epitet
najveće demokracije na svijetu; u Indiji se dosljedno primjenjuju demokratske
procedure izbora čelnika, a istodobno je to mnogoljudna zemlja u
kojoj je prosječna razina obrazovanja pučanstva relativno niska
- pretpostavke koje nudi sociologija -
1. RAZINA EKONOMSKOG RAZVITKA – američki sociolog Seymour Martin
Lipset drži da postoje dva osnovna čimbenika demokracije; prvo je razvijeno
gospodarstvo – 76% najbogarijih zemalja smatraju se demokratskima, naspram
8% najsiromašnijih; drugo, ekonomski uspjeh pojedine zemlje uvijek je
povezan sa stopom urbanizacije, pismenosti i zahtjevima pučanstva
 -5-

2. KONTROLA DRŽAVNE MOĆI – odnosi se na zakone koji ograničavaju moć

države, te na slobodu medija javnog priopćavanja, odgovornost državnih
dužnosnika
3. NEPOSTOJANJE TEMELJNIH RAZDORA – prihvaćanje osnovnih pravili
igre i suglasje oko temeljnih vrijednosti u društvu; u Hrvatskoj, npr., postoji
opće suglasje oko činjenice da RH postoji kao neovisna, međunarodno priznata
država; svi politički čimbenici prihvaćaju politički sustav u Hrvatskoj kao
demokratski i višestranački, a gospodarstvo kao tržišno i zasnovano na
slobodnom poduzetništvu
4. DOPUŠTANJE KRITIKE – jedna od osnovnih pretpostavki demokracije jest
mogućnost neslaganja i kritike poteza onih na vlasti; demokracija pretpostavlja
političke protivnike, ali njih se ne smije smatrati neprijateljima, izdajicama isl.;
diktatura većine može ozbiljno ugroziti položaj i htijenja pripadnika manjine
5. PRISTUP INFORMACIJAMA – da bi mogli lobodno odabrati, građani moraju
imati ppristup relevantnim informacijama; saka cenzura ili lažna informacija
ugrožava njihove slobode; zbog toga je sloboda medija masovnog priopčavanja
jedan od najvažnijih sastojaka demokratskog društva
6. PODJELA VLASTI – na zakonodavnu (parlament), izvršnu (vlada i
predsjednik) i sudbenu; ta tri činitelja vlasti moraju biti odvojena, pri čemu je
izvršna vlast odgovorna zakonodavnoj, a sudbena je politički neovisna i ravna
se isključivo po važećim zakonima
Totalitarizam
- je tip političkog poretka u kojem država teži kontroli svih dijelova društva i
nadzoru nad svim vidovima društvenog života
- sve društvene institudije – poduzeća, škole, crkve, sindikati, udruženja pa čak i
obitelj – postaju oblici funkcioniranja države u kojoj je koncentrirana sva moć
- prema Carlu Friedrichu, totalitarizam ima sljedeće značajke –
- totalitarističku ideologiju koja obuhvaća sva područja i vidove života,
uspostavlja univerzalne ciljeve koje svi trebaju prihvatiti;
- jednu partiju čiji članovi zauzimaju najvažnija mjesta u društvu, a na čelu joj
je obično pojedinac (vođa);
- tajnu policiju koja pronalazi i kažnjava neprijatelje režima;
- potpunu kontrolu nad ekonomijom, sredstvima masovnog priopćavanja i
vojskom.
- primjeri – Staljinova vladavina u Sovjetskom Savezu, Hitlerova u Njemačkoj i Pol
Potove u Kambodži; iznimna koncentracija moći u rukama pojedinca, ideologija
koja nije dopuštala suprostavljanje, te masovni teror i ubijanje što ih je počinila
državna vlast
- autoritarizam je politički sustav u kojem vlast dopušta malo ili ništa političke
oporbe, ali tolerira javnu raspravu o nekim društvenim problemima

POLITIČKE STRANKE
 -6-

- pol. stranka – organizacija usmjerena na ostvarivanje legitimne kontrole nad

državnom vlašću, putem izbora
- stranka ili partija (lat.pars – dio) – zastupa i promiče interese određene društvene
skupine u političkom životu (mogu biti ekonomski, klasni, etnički, religijski,...)
- u Hrv. 60 stranaka (nisu sve parlamentarne) – najveće (HDZ, SDP, HSLS, HSS,
HSP) su usmjerene na opća društv. pitanja, dok su neke na interese pojedine
skupine (npr. srpske stranke, stranka Roma, stranka umirovljenika)
- npr. u Njemačko je ekološki pokret prerastao u Stranku zelenih koja je na
izborima uspjela ući u parlament
- svaka pol. stranka ima svoj program (ideologiju) kojom se predstavlja biračima
Ideologija
- ljudi negativno doživljavaju tu riječ – za vlastite stavove nećemo reći da su
ideologija, nego da su točni, ispravni,..., ali za stavove drugih najčešće neprijatelja
ćemo reći
- sa sociološkog aspekta, svi pripadnici društva – manje ili više aktivno –
zasptupaju neku ideologiju
- mada znanstvene spoznaje, posebice o društvu, sve više postaju dio svijesti i
iskustva običnih ljudi, to ne znači da se ljudi u potpunosti ponašaju na osnovi
znanstvenih spoznaja
- mitovi, vrijednosti, predrasude, zablude i strasti imaju veću pokretačku ulogu od
logičkih, objektivnih i sustavnih analiza društvene situacije – najvidljivije u
politici: pol. stranke stvaraju programe u kojima predlažu najbolje načine vođenja
države i tako pridobivaju birače; na masovnim skupovima vijore različiti barjaci i
izvikuju parole koje masa bučno prihvača ili odbija; u pol. raspravama
suprostavljene strane tvrdoglavo ostaju pri svojim stavovima i tako ne postižu
sporazum; ljudi su spremni i oružjem braniti svoje ideje i uvjerenja
- sve su to manifestacije ideologije: stranački programi, zastave, slogani, polemike,
razlozi posizanja za oružjem
- ideologija je prisutna i u ostalim područjima društ. života – društ. nejednakost se
objašnjava različitim ideološkim sredstvima (negdje su religijski mitovi (Indija –
kaste), negdje su pojed. rođenjem predodređeni za viši ili niži položaj
(feudalizam), u moder. društ. – nepravedna posljedica eksploatacije (u komunistič.
ideo.) ili rezultat natjecanja pojedinaca različitih sposobnosti (u liberalizmu)
- svijest o pripadnosti naciji – ima u osnovi nacionalnu ideologiju; eko grupe –
tehnologija uništava prirodu
- sva područja društ. života imaju ideologiju; zajedničko – istodobno objašnjavaju i
opravdavaju (ili kritiziraju) neke aspekte ljud. života ili organizaciju društva u
cjelini; u svakoj ideo. nalazimo i činjenične (karakteristični za znanstveni pristup
društ. pojavama) i vrijednosne sudove (karak. za etiku, moral, religiju)
Funkcije ideologije
a) SIMBOLIČKA ORIJENTACIJA – sastavljene od kongitivnih i normativnih
elemenata, ideo. omogućuju pojed. i grupama da se orijentiraju u složenom svijtu:
 -7-

da spoznaju što postoji, što je dobro, a što moguće; ideo. služe kao putokazi za
razumijevanje, vrednovanje i djelovanje u društvu
b) LEGITIMACIJA – legitimno – ako je moralno opravdano i prihvatljivo
- npr. društ. nejednakosti, privilegirane grupe nastoje opravdati i učiniti moralno
prihvatljivima te nejednakosti
- tako se govori (posebice u Marksizmu) o vladajućoj ili dominantnoj ideologiji
koja služi interesima vladajuće klase da zadrži postojeću organizaciju društva
- osim vladajuće postoji i ideologija potćinjenih – osporavaju legitimnost
postojećih institucija i zalažu se za drugačiju organizaciju društva
- prema tome, usporedno s legitimirajućom funkcijom ideologije postoji i njena
osporavajuća funkcija – u društvu uvijek postoji sukob interesa, pa tako i konflikt
različitih ideologija
c) SOLIDARNOST – ideologija kao skup vjerovanja i ideja povezuje pojedince i
povećava koheziju grupe
- dajućo moralnu (normativnu) dimenziju opisima i objašnjenjima društvenih
procesa, ideologija artikulira interese grupe, identificira protivnike i neprijatelje,
povećava osjećaj zajedništva i svijest o pripadnosti grupi
- to se naziva homogenizacijom i pretpostavka je mobiliziranja grupe za
postizanje ciljeva
solidarnosti grupe pridonosi i ideološka uporaba simbola i rituala
d) IDENTITET – izgrađivanje solidarnosti grupe istodobno je s izgrađivanjem
identiteta grupe – da bi bila posebnija, grupa se mora razlikovati od drugih, mora
imati kriterije razlikovanja pripadnika od nepripadnika
- osim grupnog važan je i osobni identitet: moralnim i preskriptivnim stavovima,
pojednostavljenim prikazom društvenih pojava i povezivanjem činjenica i
vrijednosti ideologija pruža pojed. uvjerljivu sliku svijeta koja je vrlo važna za
formiranje osjećaja identiteta i smisla života
Ideologije u suvremenom društvu
- suvr. društva se sastoje od različitih grupa, tako da u njima susrećemo mnoge
ideologije
- s obzirom na nejednake poožaje grupa, tako ni sve ideologije nemaju jednak
utjecaj
- obično su najvažnije ideologije one što su najprisutnije u polit. životu
- one mogu biti – KONZERVATIVNE i RADIKALNE (desne i lijeve)
- konzervativne se zalažu za očuvanje postojećeg načina uređenja društvenih
odnosa (pozivaju se na tradiciju), dok se radikalne zalažu za promjenu uređenja
društva
- svaka ideo. sadrži i konz. i radik. elemente (ne u istom obujmu), a može i
mijenjati svoj karakter s obzirom na društveno-povijesni kontekst u kojem djeluje
- najčešće susrećemo tri ideologije –
1. Liberalizam – vrijednosti – individualna sloboda i jednakost ljudi pred zakonom;
danas su te vrijed. samorazumljive; bile su radikalne u doba feudalizma
 -8-

- najbitnija pretpostavka – privatno vlasništvo (jamči slobodu); tržište je

najvažnija ek. institucija društ. na kojem se pojed. slobodno natječu – proizlazi da
je nejednakost pravedna jer svi imaju jednaku šansu za uspjeh
- inzistiranje na individualniim slobodama zanči ujedno i ograničenu ulogu države
u ekonomiji i društvu te pravo pojedinca da odluči o svom načinu života
2. Socijalizam – vrijednost – društvena jednakost; socijalizam smatra da su
individualne slobode nedovoljne za ostvarenje pravednog društva, te im treba
dodati i ekonomsku jednakost
- znači – ukidanje privatnog vlasništva i zamjenom tržišne konkurencije planskom
privredom (intervencijom države u ekonomiju)
- dvije vrste socijalizma – reformski (prihvaća demokratska pravila pol. borbe i
smatra da se kapitalizam može popraviti reformama) i revolucionarni
((komunizam) koji se zalaže za naglo (često i nasilno)obaranje kapitalizma
3. Nacionalizam – socij. – povezan s radničkom klasom, dok je nacionalizam vezan
s drugom vrstom velikih društvenih grupa – nacijom
- polazište nac. su nacionalne slobode, vrijednosti i interesi
- zbog mogućnosti snažne simboličke i emocionalne identifikacije pojed. s
nacijom (zajednička kultura, jezik, običaji), nacio. kao ideologija ima veliku moć
mobiliziranja ljudi što je osobito vidljivo u borbama za nacionalno oslobođenje od
kolonijalne ili okupatorske vlasti i uspostavljanje vlastitih država
- konkretne ideologije i političke stranke najčešće odstupaju od idealnih tipova ili
kombiniraju njihove elemente