plovidbe | Savom od Zagreba do Siska

NEKA NAS VODA NOSI

Iako plovidb rijekom svih ovih godina i nismo dali previe mjesta, jubilarni broj prigoda je da se prisjetimo kako pred nama osim mora stoje izazovi plovidbe drugaijim plovilima i vodama
napisala Iva Boi, snimili Marin Lukas i Iva Boi

ao sam se me drvljem to ga je nosila voda, pa sam lego na dno amca i pustio da me voda nosi. Tako sam leo i lijepo se odmaro pue lulu i gledaju u nebo na kojem nije bilo ni oblaka. Nebo uvijek izgleda tako duboko kad lei poleuke na mjeseini, nisam do tada znao. (Mark Twain) Priali smo jednom, fascinirani knjigom o Huckleberryju Finnu, kako bi to bilo otisnuti se niz rijeku Mississippi. Tu bi te pregazili putniki brodovi, opljakale bi te u bande New Orleansu pljakaa to tamo vladaju poslije onih uragana. Trebalo bi se naoruati..., netko je odmah mudro dometnuo pa i ne znam vie kako je razgovor doao na to da se zbog financijske krize ipak treba, i bolje je, otisnuti niz Savu (koja je jednako nepoznato podruje). Od kafanskoga razgovora pa do dana kad smo se stvarno otisnuli niz rijeku, meni se inilo da nije dolo do puno promjena u planu. I zapravo, gledaju neka svoja posla, nisam bila svjesna da je trebalo nai kanu, istraiti kuda tee Sava, izvidjeti kakva tua iskustva, odmjeriti kako, koliko i ega ponijeti. inilo se sasvim jednostavno pokupiti najnunije stvari, staviti u neto to pluta i krenuti tamo negdje. Jer to je to za nas danas kad je jadnomu Huckleberryju Finnu bez para, to isto polo za rukom s dosta uspjeha.

na fakultetu, to zbog drugih nepogoda. Savom prema Sisku, ne samo u mislima nego veslima zaplovili su Marin Lukas, student na FSB-u, lan HGSS-a, Iva Boi, studentica FF-a, ALU, lanica HGSS-a, Mio (Milan Markovi) student na FSB-u, ni od ega lan. Umjesto uvoda, evo jo malo omiljenoga mi Marka Twaina jer ova plovidba inspirirana je njegovim djelom i neka je vrst hommagea: Svi oni koji u ovom kazivanju budu traili neku pobudu, bit e krivino gonjeni, svi oni koji budu traili neku pouku, bit e prognani, a svi oni koji budu traili neki zaplet, bit e strijeljani. Tako smo poetkom 10. mjeseca u ranu jesen 2011. godine, poslije jutarnje magle krenuli od mjesta s lijepim visokim stablima kod Hrelia prema eljeznikom mostu u pustolovinu. Sava je na tom dijelu tekla brzo, a krajolik je bio zanimljiv. Otisnuli smo se samo Marin i ja, dok je Milan Markovi zvan Mio nestajao u daljini, tuno odmahujui s obale. Ali bez Mie nigdje nita, odnosno zbog njegove nesebine pomoi jer s njim poinje i zavrava pria o Savi. I ako ga ujete kako govori da nije bio s nama, znajte da lae. Gospodar rijeke eljezniki most popravljali su radnici s kojima smo uljudno popriali, a Marin e i dalje niz cijelu Savu porazgovarati sa svakim ovjekom kojega uspije zatei: s ribarima, seljacima, skelarima i zapravo ni s kime vie jer nikoga drugog nije ni bilo. Poslije mosta Sava se ulijenila i razvukla u zagonetne rukavce. Mjestimino, gdje je bila plia, rijeka je ubrzavala i bio je uitak osjetiti kako kanu juri te izbjegavati trupce stabala i

Uputa za itanje Zamorne i nepotrebne stvari za nas je napravio Marin Lukas, koji se inae voli baviti konkretnim stvarima. Ovo je pria s tri lika u dvadesetima jer su ostali pustolovi, fascinirani istom idejom, odustali to zbog ispita

plovidbe | Savom od Zagreba do Siska

Vrijeme u veslanju Savom lagano odmie, svaki zaveslaj nudi novi susret sa ljudima s rijeke, pogled na neku dotad nevienu brodsku liniju ali je od svega najdomljivije bilo spaavanje rijekte vrste orla

rijene nanose. A znali smo i dok je jedno upravljalo amcem, fotografirati ili svirati frulu, ili togod tree raditi. Bio je lijep i sunan dan, riba se bacala iz vode, neobine ptice letjele su uokolo. Uz radijske hitove s tranzistora spremala sam ruak, prihvaajui veslo kad bih vidjela neto sumnjivo u vodi mislei da emo se nasukati. Na poetku bismo se nasukali kod rukavaca, poslije se Marin izvjetio u manevriranju kanuom pa se samoproglasio Gospodarom Rijeke. Grana bi me koji put oinula, a Marin me nagovarao da ostavim veslo, jer Gospodar Rijeke vlada situacijom. Poslije uspjenoga kuhanja, od neudobna sjedenja u amcu boljela je stranjica pa je etnja Oborovom sretno dola. Skelar u Oborovu obavijestio nas je da vodostaj Save ovisi o oborinama u Sloveniji. O tome ga je Marin pitao znaj-

ui da nas eka loe vrijeme iduih dana. Simpatino je to mjesto Oborovo, sa svojom skelom, starom crkvom i starinskim govorom, trgovinom i kafiem jednim do drugoga koji izgledaju gotovo jednako. Sputao se sumrak nad rijekom, jata ptica movarica nekamo su daleko bjeala. Malo poslije Oborova, utaborili smo se pod velikom vrbom i prespavali. Bivak kod Dubrovaka Idui dan brzo je svanuo. Gusta magla valjala se preko rijeke pa se odlazak na rijeku pomalo odugovlaio. Tek kad se otvorilo malo vedra neba, krenuli smo dalje. Svjei zrak kakljao je po rukama koje su lagano bridjele od veslanja. Ubrzo se sruila kia na nas nekoliko milja nizvodno. Zakrili smo se jaknama, pokrili tendom stvari i noge, meutim puhalo je pa se slabo zaglavljena tenda lako otimala. Kia je punila amac vodom iza mojih lea. Odveslali smo desetak kilometara po tom nevremenu kad smo neto poslije Dubrovaka odluili stati te podigli ator. Jednom u atoru, bilo je teko ponovo krenuti van. Virei kroz atorski otvor, shvatili smo da zapravo nikamo ne idemo i da se nije potrebno boriti s olujom, a moemo i priekati da kia popusti. Stoga smo izvadili opremu iz amca i stavili je u ator. Tada me Marin pozvao da neto pogledam u rijeci. On je, naime, im smo pristali postavio drvca kao oznake na razinu povrine rijeke. Sava je rasla naoigled, za pola sata potopila je prvo drvce. Marin je zakljuio da valja

premjestiti ator. Skeptina za kataklizme i promrznuta, nevoljko sam se sloila sa zakljukom pa smo opet sve izvadili iz atora i postavili ga navie. Konano odbacujui mokru odjeu, zavukli smo se u pernate vree za spavanje, igrali ah iduih par sati, dok je kia ugodno romonila po atorskom platnu. Skuhali smo tjesteninu u atoru, to je bilo neto gore od kuhanja u kanuu. Vrijeme je lagano odmicalo kako to ve biva na rijeci ili u divljini, dok sam pokuavala neto crtati ili pisati, a Marin je zvao Miu da dobije od njega meteoroloki izvjetaj. Kako mi nita nije ilo za rukom, gledali smo zajedno kartu kuda smo proli i kamo moemo ii, priali o svaemu, izmeu ostalog o tome to bi Tom Sawyer u ovakvoj prilici radio. Proetali smo okolicom da rastegnemo zgrbljena lea. Kia je jo uvijek padala kad smo izali iz ikare, uspeli smo se uz nasip na kojem je bila cesta, a preko ceste selo. Po blatnom putu izmeu kua bili su rasuti orasi, u dvoritima stabla puna jabuka. Tiina kaptolska Idue jutro nas je doekalo vedro. Kanu je bio pun vode pa sam otila vidjeti koliko je (pre)pun. U koritu je plutao kiobran, moje teke i tranzistor. Sablanjeno sam izvadila tranzistor i donijela ga Marinu na uvid. Sretno protrljavi rukama, Marin je odmah rastavio stvar, osuio dijelove kuhalom i ponovo sastavio. Pokrenuo je tranzistor i on je radio. Dodue antena mu je ispadala van, ali

to nisam zamjerila. Idue zlo koje nas je ekalo bila je mokra odjea. Valjalo je zapaliti vatru mokrim drvima. Teko nam je ilo, valjda smo pola sata palili stranice moje biljenice, granice i tanka drva, sve dok nisam nala neko drvo koje puca kao puka kad se lomi, a odlino gori. Oko vatre smo razasuli brojne mokre stvari te za kraj bivka, u eravu zakopali pole krumpira, kako su nas bake uile po jednostavnom receptu. Zatim smo krenuli dalje. Zvuk vesla i vode lomio se po zavojitim obalama na kojima su stajali i utjeli ribari. Kako bi kojega nali, tako bi mu Marin uzviknuo nekoliko istih pitanja na koja je uglavnom znao odgovore, samo da uje to e ovaj rei. Riba se i dalje bacala, a ptice okolo letjele, velika jata patki, aplji, roda, ostalih koje ne znam razlikovati, stotinu metara pred nama su ve bjeale, kad smo doli do Tiine kaptolske. Malo poslije Tiine kaptolske ostali smo prenoiti. Poslijepodne lanog sokola Sutradan smo za dobro jutro pekli divlje kestene to smo ih kupili jo u Oborovu. Poslije kestena dole su na red tikvice, pa stari kruh i sir, a onda je ve bilo krajnje vrijeme da se ne razvlaimo po obali dok nas rijeka eka. Zaveslali smo dalje prema Strelekom, Palanjeku, Hrastelnici. Zakljuili da je najbolje da se naemo s Miom u Sisku ispod mosta. Marin je nazvao Miu na mobitel i rekao mu sljedee: Mio! Zna li gdje je most u Sisku? E pa, ispod mosta u Sisku u etiri sata ima da

Za kuhanje u kanuu tijekom plovidbe trai se posebno umijee

se naemo. Upalila sam tranzistor pa smo gledali ribare kako love i bivali sve blie Sisku. Nekoliko kilometara pred gradom spazila sam neku patku uz obalu, na to sam svrnula panju i Marinu. On je svakako htio izbliza vidjeti pticu pa smo, ne budimo lijeni, zaveslali nazad uzvodno, prema toj obali rijeke. Kako smo se pribliavali, postajalo je oigledno da se ne radi o patki ve o sokolu. Bio je to lijep sokol, samo to je stajao do pola u vodi na nekoj grani, makar smo mu se pribliili na manje od pola metra. Velika i mona ptiurina gledala nas je, a mi nismo znali to sljedee. Nita, treba je spasiti, jer tko zna to joj je iskrivilo sudbinu. Idui je problem glasio kako uhvatiti pticu grabeljivicu. Prvo smo probali navui transportnu vreu preko nje, ali se zakvaila kandama za nju i nije htjela pustiti. Kad smo joj iupali vreu, ptica se odluila na bijeg plivajui krilima, kao da leti. Krenuli smo za njom, ne znajui radimo li gluposti ili ne. Sad se Marin dosjetio postaviti vesla ispod njenih krila te ju je na pincetu izvadio iz vode i postavio ispred mene. Sklopila samo joj krila i drala sokola kao koko. Zatim smo prebacili vreu preko nje i sa sokolom u vrei veslali dalje, smiljajui to sad s njim. No, sjetila sam se drage prijateljice iz BIUS-a, Darije Josi koja me dalje uputila na neobinu veterinarku Ingeborg Batu koja dri centar za zbrinjavanje divljih ivotinja. U Sisku smo se nali s Miom kod mosta, ukrcali kanu na auto, sokola u vrei te krenuli za Zagreb. Do-

Zagreb

Oborovo Dubrovak Tiina Kaptolska Sisak

H R V A T S K A

Palanjek Hrastelnica
S a

50km

B i H

govorila sam se s veterinarkom da joj iste veeri predam pticu koja je izgledala dosta slabo, vozei se na mojim koljenima do Zagreba, umotana u majice. Predali smo pticu i zamolili doktoricu da se ponovo ujemo iduih dana da saznamo kako je sokol. Naalost, ptica nije preivjela no, i nije se radilo o sokolu ve o rjeoj vrsti orla, lat. naziva Pandion haliaetus. Bilo nam je jako ao nesretne ptice, ali ne uloenoga truda. Nije mi ni palo na pamet promisliti je li se isplatilo. Uvijek se isplati uiniti neto dobro, izgledalo to uzaludno i nepotrebno kao veslanje po Savi, spaavanje ljudi ili ivotinja, principi su isti, bitno je da je osobno beskorisno. Moda je ba u tome na moru, rijeci, planini i zraku prava dra.

PROSINAC/SIJEANJ 2011.