Fonetika I Fonologija

FONETIKA I FONOLOGIJA
predavanja prof. Marije Pozojević Trivanović + pregled gradiva
- osnovna podjela znanstvenih područja na jezik i govor

- jezična pojava (langage) = jezik (langue) & govor (parole)
- švicarski lingvist Ferdinand de Saussure (bavi se jezikom), umire 1913. („Tečaj opće
lingvistike“)
- 18/19. st. – bavilo se filologijom (grč. riječ, govor, znanost)
- bave se historijskom lingvistikom i njenim različitim domenama
- bave se tekstom, kritikom pisanih dokumenata različitih razdoblja (komentar,
bavljenje jezikom na povijesni način – onim što je zapisano i gramatikom)
- traže korijen (etimon) i žele doznati koje su sve promjene nastale do danas
- traže izvorni jezik
- poč. 19. st. – ističe se komparativnost (usporedba različitih jezika)
- vidjelo se da su mnogi jezici slični te da gravitiraju nekom starom jeziku
- komparativna lingvistika i gramatika
- Franz Bopp – objavljuje dokumentaciju (otkriven je sanskrt, tj. prajezik

indoeuropskih jezika) =
- tada u proučavanju jezika vlada dijakronija
- postoje dvije dimenzije (povijest i danas)
- glavno načelo proučavanja je etimologija
- npr. francuski i engleski jezik imaju etimološki pravopis (odražava straro stanje u
jeziku)
- etimološki pristup dominira u 18., 19. i 20.st.
- Ferdinand de Saussure – iako se bavio poviješću jezika, spoznao je da ne smijemo

zanemariti sinkroniju
- treba opisati jezični sustav (sustav zato što se sustavno drži kao struktura u kojoj se
svaka promjena reflektira na čitav sustav) u prezentnom stanju
- on se bavi jezikom kao aktualnom institucijom
- jezik je sustav konvencija koje su prihvaćene od čitavog društva koje koristi taj jezik
(on je cjelina kojom vlada načelo klasifikacije)
- jezik je norma za sve druge manifestacije, za sve druge jezične pojave
- sadrži fizikalno, fiziološko, individualno i socijalno (langage)
- „subjekt koji govori“ + komunikacija, priopcavanje + još jedan subjekt (oba moraju
imati koncept, tj. misaoni sadržaj i auditivni sadržaj)
- moraju slušati i fonirati (ostvarivati i čuti govor na adekvatan način)
- određeni koncepti, sadržaji se moraju događati na adekvatan način kod oba subjekta
(moraju govoriti jedinstvenim sustavom koji rabi zajedničke auditivne slike)
- auditivus slika nastaje na perceptivnom nivou onoga koji stvara jezik = slijedi
definiran jezični znak
- jezična pojava se ne smije odvajati (lingvisti praške škole Jakobson i Troubetzkoy)

- govorom se komunicira, on je realnost koja se odvija u komunikaciji (on je materijalna
strana jezične pojave iz koje sve proizlazi i u kojem se sve nalazi)
-1-
- jezik propisuje norme, on se ne mijenja, ali zato što se njime služi čovjek u
komunikaciji dolazi do određenih promjena (ali potrebno je puno vremena da se te
promjene prihvate)
- treba uzeti u obzir čovjeka
- svaki slušatelj je i potencijalni govornik, tj. tada je komunikacija moguća npr.
komunikacija se ne može odvijati ako se priča na jednom jeziku i prebaci na drugi
- postoje i drugi problemi u komunikaciji (buka u kanalu, loš izgovor, drugi jezik,
slušna oštećenja i drugo)
- Ferdinand de Saussure – jezik i govor možemo podijeliti na označujuće i označeno

- langue (jezik) – ono što je označujuće je jezična norma (gramatika, tj. fonologija)
- označeno (univerzalna značenja, koncepti, ideje)
- parole (govor) – označujuće (materijalna strana, tj. govorne forme, ostvarivanje
govora, zračna struja u kojoj se govor ostvaruje i primanje te zračne struje)
- označeno (konkretni sadržaji komunikacije koja se odvija, ostvarena u aktualnom
trenutku)
- fonetika i fonologija
- jezična norma kojom vlada princip klasifikacije – fonologija
- slušanje i govor čovjeka – fonetika
- govor i jezik su socijalno uvjetovani (ovisi o mogućnostima komunikacije s okolinom,
ali i ako se živi u okolini koja ne govori)
- pojedinac je proizvod sredine (materinski jezik)
- govor preuzimamo, imitiramo od socijalne sredine
- jezični sustav ovisi o socijalnoj okolini
- npr. i oni koji nauče dijalekt, a ne standard (to su dva materinja jezika)
- dijalekti imaju potpuno različit fonetski sustav
- globalni kontekst daje potpuni smisao
- ritam, intonacija, geste, mimika....
- fonologija je skup pravila po kojima je regulirana fonička strana govornog akta
- jezik/fonologija su normativnog karaktera
- govorimo na osnovi zakona gramatike i dr.
- dijete ne poznaje norme, ali imitira sredinu koja ga dobro usmjerava (govornici
intuitivno poznaju normu)
- treba dobro izgovarati da jezik ne bude manje razumljiv (da se neke riječi ne
izjednače)
- usvajanje govora teče po određenim zakonitostima jer sredina komunicira
- usvajanje pravilnog izgovora materinjeg jezika ovisi o sredini
- jezik/norma nalazi svoje forme u govoru (on je pravi sustav komunikacije i daje
osnovu onome što sustav označuje kao razlikovne elemente)
- razlikovna obilježja – načini koji omogućuju da se komunikacija ostvaruje
(razlikovanje elemenata, razl. znakova)
- fon. i fon. proučavaju označenje (fonol. pripada jeziku, a fon. govoru)
- F. de S. – jezični (lingvistički) znak
- riječ koja ima svoje normativne komponente
- on je arbitrarus, nemotiviran u odnosu na misao, slobodan
- veza forme i sadržaja je povijesno zakonito određena
- u različitim jezicima se različiti koncepti različito zovu (slobodan j. znak)
- postoje i motivirani, prirodno uvjetovani izrazi (onomatopeje, uzvici i sl.)
-2-
- i takvi uzvici se razlikuju u različitim jezicima (to ovisi o čitavom fonološko-

fonetskom sustavu govornika)
- l.z. je više nametnut (pojedincima koji usvajaju pojedini govor, oni ga imitiraju)
- kod se može promijeniti, ali moraju ga svi prihvatiti
- tradicija (povijesni razvoj jezika)
- mi naslijeđujemo jezični sustav (usvajamo ga kad usvojimo svoj materinji jezik)
- romanski jezici potječu iz klasičnog latinskog jezika
- status jezika (oni koji su pisali knjige, povijesne i zakonodavne akte i dr.) se odražava
normom, a jezik se mijenja -
- vulgarni (pučki) latinski – onako kako puk govori, slijedi promjene koje govornik
proizvodi (one su polagane) – trajao je stoljećima
- te promjene su dovele do toga da su se na različitim teritorijima Rimskog carstva
razvile i druge promjene pod utjecajem substratuma
- promjene (različite slie i dr.), tradicija – stalni međusobni utjecaji koji dovode do
stvaranja jezičnog sustava u danoj situaciji
- kolektivna svijest
- vrijeme unutar kojeg se promjene događaju, dolazi do promjena lingvističkog znaka
- „subjekt koji govori“ – i kontinuitet i promjene
- mi se u govoru uvijek služimo varijantama koje funkcioniraju u odnosu na normu
- promjene se uvijek događaju (bilo u označujućem ili označenomu)
- lat. necare (ubiti) > franc. noyer (utopiti)
- značenje je postalu suženije
- vulg. lat. tutari (zagušiti), tuer (ubiti) > cruoir (pokriti) > e'touffer (ubiti)
- mogućnost popunjavanja semantičkog polja
-3-
Fonološke metode
- pripadaju gramatičkim metodama

- fonologiju zanimaju foničke razlike koje prate razlike u značenju
- fonologija ostvaruje razlike važne za izražavanje značenja
- kombinacije fonoloških jedinica
- fonologa zanima samo onaj dio znaka koji funkcionira u jeziku kao razlikovno
obilježje
- glas/fonem
- glas – fonetski pojam, odnosi se na čitavo ostvarenje koje se ostvaruje govorom kao
najmanja fonet. jedinica
- fonem je određena funkcija u jeziku (razlikovna)
- svaki fonem ovisi o sustav kojem pripada (o ostalim fonemima u tom sustavu)
- npr. /a/ u franc. i hrv. – to nama nije potrebno no u franc. mora imati sadržaj koji
određuje je li nazalan ili nije
- mi nemamo potrebu za tim jer nemamo nazalnih vokala
- g. i f. se ostvaruju zajedno u govoru, on omogućuje tu diferencijaciju svojim
bogatstvom forme
- govornik je u dvostrukoj situaciji:

a) poštuje normu, pravila
b) zbog govornih organa dolazi do određenih promjena (to se vidi tijekom vremena)
- za sve romanske jezike dobro je to što se mogu proučavati unatrag (preko latinskog)
- kroz vrijeme se promjene ustaljuju
- lingvistički znak je istovremeno i konstantan i promjenjiv
- fonološke metode – zanimaju ih one razlike važne za ostvarivanje značenja
- razlikovni elementi (fonemi) unutar jezika proizlaze iz samog sustava jezika
(povijesno) i mogu se kombinirati
- fonemi čine riječi, rečenice itd. (fonologija)
- glas je govorno ostvarenje, bogatije i šire od fonema
- fonem – dio glasa koji funkcionira kao razlikovni element, ne nosi značenje (udružuju
se u riječi)
- razlikuje određene segmente jezika s određenim značenjem, ali sam po sebi nema
značenje
- fonologa zanima onaj dio glasa koji djeluje kao distinktivno obilježje
- odnosi među dijelovima izraza u odnosu na značenje – to zanima fonologiju (ono što
služi za identificiranje određenog značenja, lingvistička funkcija)
- materinji jezik usvajamo intuitivno (i normu)
- dijete iz govorne situacije shvaća i smisao
- dijete progovara kako bi izrazilo neku svoju želju ili potrebu
- dječji govor je u početku rudamentalan (jedna riječ ima značenje rečenice)
- dijete sustavno kroz naobrazbu osvješćuje ono čime već u potpunosti vlada (riječi i
njihovo značenje, gramatika)
- fonološka/jezična norma prethodi u glavama govornika prije „lingvističkog“ bavljenja
jezikom (na intuitivni, a kod onih koji se bave jezikom i osviješten način)
- kao govornici se koristimo istovjetnom normom i tako komuniciramo
-4-
- govor je specifična upotreba jezika u aktualnom stanju, to je konkretno ostvarenje

jezika
- jezik je društveno uvjetovan, svijet odnosa, funkcija i vrijednosti (na tome se temelji)
- fonetičar proučava empirijske (iskustvene) fenomene (govor)
- eksperiment je jedan od načina proučavanja (npr. palatografija, kimografija (mjeri se
tlak zraka u tijeku izgovora) je mogla nešto reći o načinu izgovora)
- tako i akustičke tehnike analiza zvuka (npr. spektrografija, analizira se akustički
spektar izgovornog segmenta)
- ljudsko uho ne prima na isti način te segmente (percepcija govora se proučava)
- slušanje i govor – omogućuje nove spoznaje nad situacijom jezik/govor
- distinktivni elementi postoje u svakoj govornoj izvedbi, ali to je samo jedan dio glasa
(fonem koji mora biti u konstantnom odnosu s drugim distinktivnim elementima u tom
jeziku)
- fonologija izučava apstraktne vrijednosti (odnosi, opozicije koje moraju postojati u
govoru materinjeg jezika)
- Trubetzkoy – smatra se ocem fonologije, jedan od suosnivača Praške škole
- fonološki opis mora poći od foničkih opozicija koje se ostvaruju u govoru (stvarne
opozicije)
- govor ima 3 plana –

1) ekspresivni (prezentacija) – karakterizira samog govornika
2) apelativni (ona govorna sredstva kojima je cilj proizvesti
određenu impresiju)
3) reprezentativni (predstavlja stanje stvari o kojima je riječ) –
fundamentalan plan za fonologiju (značenje (intelektualno
značenje))
- 1) i 2) proučavaju ono što je konvencionalno utvrđeno nekim jezikom (npr. nešto

karakterizira određenu dob)
- ljudski tip (socijalna klasa), spol itd. se može čitati iz ekspresivnog plana (isto tako i
stupanj kulture i lokalno porijeklo)
- fonetska stilistika se može baviti dijelovima tog izraza
- ekspresivna fonologija se bavi govorom na isti način kako se etnologija bavi
kostimima (predstavnici grupe se proučavaju, a ne pojedinci)
- 2) oni postupci koje posebno proučava stilistika
- izučava govor u njegovoj cjelovitosti i vrijednost govornog izraza
- emocionalno neutralan govor se razlikuje od em. obojenog govora
- te ekspresivne funkcije su idealne (uzvici, krikovi, fiziološki uvjetovana boja glasa,
intonacija itd.)
- 3) možemo podijeliti na –
a) kulminativnu funkciju (akcent riječi)
b) delimitativnu funkciju (određuje granice pojedinih struktura)
c) distinktivnu funkciju (omogućuje da se pojedine jedinice govora
međusobno razlikuju, npr. tad/sad – razlika je u prvom elementu strukture)
- jedino se preko takvih foničkih obilježja (distinktivnih) vrši razlikovanje
- d. f. – uključuje pojam opozicije (suprotnosti) – to se mora temeljiti na stvarnim
foničkim opozicijama
- fonologiju zanimaju samo one razlike koje nose razliku u značenju (čije/čuje nose dva
značenja; razlika na fonološkom planu)
-5-
- ta razlika proizlazi iz ostalih distinktivnih elemenata određenog jezika, sustava (npr. u

različitim jezicima neke razlike mogu i ne moraju biti iste i nositi razlikovno značenje,
npr. španjolski i hrvatski „pero“ (ali, pas))
- npr. nazalni vokali u francuskom imaju lingvističku funkciju (fonološku, distinktivnu)
-6-
Vrste fonoloških opozicija
- prate se one koje su važne za značenje

- količina fonetskih razlika nije najvažnija stvar (čije/čuje – pertinentna razlika)
- različito izgovaranje glasa /r/ u našem jeziku nije pertinentna, nema fonematsku
vrijednost
- glasovi na fonološkom planu mogu biti permutabilni ili impermutabilni (uvijek se
misli na istu okolinu) –
- u istoj jezičnoj situaciji zamjenjivi nekim drugim glasom (/i/ i /u/ u čije/čuje);
- nezamjenjiv, u istoj foničkoj okolini, ne mogu stajati te dvije varijante glasa (-ich,
-ach, nisu zamjenjivi, dich/dach), ne mogu se jedan drugim zamijeniti, oni ne mogu
činiti pravu fonološku opoziciju
- permutabilnost je kriterij za prave fon. opozicije – na toj osnovi se ostvaruje opozicija
- distinktivnost/nedistinktivnost – utječe na značenje/ne utječe
- u japanskom su /r/ i /l/ međusobno permutabilni, ali nisu distinktivni (oni ih ne mogu
naučiti u hrvatskom jer nisu svjesni razlike) – u japanskom su /l/ i /r/ pozicijska
varijanta (to nisu dva fonema)
- ta opozicija je u njemačkom distinktivna i to potvrđuje korpus riječi
- u njem. postoji visina vokala koja nije pertinentna, nije distinktivna
- u japanskom je visina vokala distinktivna, pertinentna (ostvaruje se razlikovnost)
- fon. opozicija je svaka opozicija u kojoj se mogu razlikovati intelektualni sadržaji (ne
afektivni) u jeziku
- fonol. distinktivna jedinica je svaki član takve opozicije (oni mogu biti različitih
duljina i kvaliteta) pr. pas, pas (dugosilazni, kratkosilazni naglasak); prije, brije
(zvučnost)
- one fonološke cjeline koje se u datom jeziku ne mogu rastavljati na manje jedinice –
fonem
- najmanja fonološka jedinica u sukcesiji (nizu) jednog jezika
- označujuće se u svakoj riječi koja postoji u nekom jeziku može predstaviti slijedom
fonema
- svaka varijanta koju izgovorima stoji u nekom odnosu s fonemom i ne smijemo toliko
varirati da prijeđemo granicu jer bismo tada bili izvan standardnog sustava
- fonem ≠ bezbroj varijanti
- varijanta istog fonema (fakultativna varijanta)
 ako se dva glasa jezika nađu u istoj foničkoj okolini, a da se mogu međusobno
zamijeniti bez promjene značenja
- one mogu biti generalne ili opće i individualne
- služe za izražavanje emocionalnih sadržaja (generalne)
- to nije karakteristično samo za jednu osobu, već je svojstveno svim ljudima,
npr. duljenje konsonanta
- postoje i devijantne pojave – varijante (to su individualne razlike), npr.
uvularni umjesto našeg apikalnog /r/
- takvo /r/ je u njemačkom i francuskom norma (iako cijeli jug Francuske
(lokalna varijanta) ne govori tako, a to je i pitanje stila (nonšal. govor ili
nametnut stil))
- razlikuju se i familijarni i standardni govor (to je varijanta)
-7-
- fonostilistika se bavi svim tim (to je lingvistika govora koja čitav izraz uzima
u obzir za postizanje efektivnosti)
- za fonologiju je sve ono što spada u varijante negativno jer se ona time ne bavi
- za znanost o govoru varijante nisu negativne
 ako se dva glasa pojavljuju u istoj foničkoj okolini, a ne mogu se zamijeniti bez
promjene značenja govorimo o dva različita fonema
- ta razlika u materijalnom smislu (govorno nije velika (prije : bije)
- hladno : -ladno; odmah : odma-; hvala : fala (ova promjena je već zahvatila naš
fonetski sustav); hrana : -rana
 ako se dva akustički i artikulacijski (fonetski) srodna glasa u nekom jeziku nikada
ne nalaze u istoj foničkoj okolini govorimo o kombinatornim varijantama istog
glasa
- u korejskom jeziku se /s/ i /r/ nikada ne pojavljuju na kraju riječi, a /l/ se uvijek
nalazi na kraju riječi
- postoje jezici u kojima se serija glasova pojavi samo u određenoj poziciji, a
druga serija se nikada ne pojavljuje na nekoj poziciji
- u datom jeziku postoji jedan glas koji se javlja u određenoj poziciji i drugi glas
kjoi se nikada ne pojavljuje u određenoj poziciji, npr. velarni /ŋ/ u japanskom
nikada nije na početku, a /g/ nije nikada na kraju, oni su kombinatorne
varijante
- ako su dva glasa akustički i artikulacijski srodni, a ne pojavljuju se nikada u
istoj foničkoj okolini, ne mogu biti smatrani varijantama istog gonema ako se u
tom sustavu mogu naći jedan kraj drugoga
- u engleskom se /r/ može naći samo ispred vokala, a /ə/ se nikad ne može naći
ispred vokala
- ta dva glasa su fonički slična – profession [prəfeʃən] & perfection [pəfekʃn]
- kombinatorne varijante su konstantne fonetske varijane koje su pomoćna
fonološka sredstva pa označavaju granicu riječi ili fonema ili nagovješćuju
mogućnost nekog drugog fonema (imaju često delimitativnu, razgraničavajuću
funkciju)
- fonološki i ekspresivni plan miješaju se kod učenja stranih jezika u odrasloj dobi
- ne smije se početi s gramatikom nego se prvo treba usvojiti govorni jezik
- kontekst je jako bitan u govorenom jeziku
-8-
Govorna realizacija
- kod govorne realizacije jedne riječi nije lako prepoznati granice pojedinih glasova (mi
izgovaramo strukture i nemoguće je naći granicu) npr. kod sonografa
- tu nam pomaže intuitivno poznavanje situacije (jedinicu izdvajamo više u obliku
fonema, a ne glasa)
- nikad ne izgovaramo identično, ali takve varijante uvijek imaju neku zajedničku
osnovu
- fonem – skup karakteristika koje omogućuje prepoznavanje određenog glasa
- konstantno, prepoznatljivo (time je uvjetovano razumijevanje)
- monofonematska vrijednost – jedan izrečen glas ima vrijednost jednog fonema ≠
polifonematska vrijednost
- Trubetzkoy i dr. – to su pravila za potencijalnu monofonematsku strukturu –

1. potencijalno monofonematska je ona grupa glasova kojoj se dijelovi
nikad ne razdvajaju u dva sloga (distribucijsko pravilo)
2. m. struktura mora biti izgovorena jedinstvenim artikulacijskim
aktom (radi se o monofonematskoj vrijednosti, jedan fonem)
3. ne smije trajati dulje nego što traju ostali glasovi u nekom jeziku
(auditivna procjena)
- pr. t+s=c; hrv. li – ce = sun – ce = ci – pele monogonematska sturktura

- finski it – se ('isti') polifonematska struktura
- eng. ei, ou (diftonzi koji se realiziraju jedinstvenim artikulacijskim pokretom)
- to su diftonzi jednosmjernog pokreta (od jednog određenog otvora se ide prema
smanjenju otvora – to je istosmjerni pokret pa su to diftonzi pokreta koji imaju
monofonematsku vrijednost)
- u njemačkom postoje dugi vokali (u drugačijem razvojnom tijeku oni su u engleskom
dali diftonge)
- tako Englezi kod učenja hrvatskog naglašene duge vokale diftongiziraju
- ako se radi o skupu /aia/ [aja] , /eiu/ [eju] govorimo o polifonematskoj vrijednosti jer
artikulacijski pokret mijenja smjer
- npr. afrikate (to je jedinstveni artikulacijski pokret) – imaju monofon. vrijednost
- radi se i o vremenu trajanja i to su dva artikulacijska pokreta, a ne jedan (tako je u
finskom, it-se) – ima polifon. vrijednost
- npr. aspiracija u engleskom (izgovara se s velikom napetošću, dah iz pluća prolazi

kroz glasnice i stvara se šum jer je zrak došao pod velikim pritiskom; kad dolazi do
eksplozije na usnama, čuje se i taj terultat trenja daha u glasnicama) – jedinstveni
artikulacijski akt
- glotalizirani okluzivi (s usnenim zatvorom nastupa laringalni zatvor i nakon eksplozije
u ustima se prekida zatvor u gloti i to se čuje kao udar) – usnena i glotalna eksplozija u
malom vremenskom razmaku (jedna iza druge)
- palatalizirani glasovi (kratki i ili j se izgovara istovremeno s primarnim mjestom
artikulacije)
- labijaliziranost (konsonant + w, poluvokal)
- to su sve jedinstveni, istosmjerni artikulacijski pokreti; monofonematska vrijednost
- treći kriterij je trajanje glasova

- naše afrikate su jedinstveni fonemi (traju kao i drugi glasovi našeg jezika)
-9-
- ti glasovi postaju efektivni monof. glasovi u sustavu onog jezika koji to dopušta (npr.
jezik zahtijeva da na početku riječi bude monofonematska tvorba), inače su
potencijalni
- ako sastavni dio neke foničke grupe koja je potencijalno monofonematska ne može
biti shvaćen kao kombinatorna varijanta čitavog fonema, ta se grupa smatra
polifonematskom strukturom
- npr. slogotvorno r (izgovaramo ga vibrantnije i uz ə)
- ə–ne tretiramo ga kao poseban fonem hrvatskog jezika jer se javlja samo u posebnim
situacijama, nije sastavni dio našeg fonematskog sustava
- i u drugim jezicima se to događa, ali taj r + ə neće biti tretiran kao monofonematska
nego kao polifonematska struktura (jer on postoji u sustavu, fonološkom, tog jezika)
pr. bugarski r + ə - kašta [kəštə]; put [pət]
- dokaz da se ə i u slogotvornoj situaciji tretira kao poseban fonem
- riječ kao struktura nameće realizaciju fonema u njoj (tako i rečenica svojom
intonacijskom formom) – to je uvjetovano čovjekom i njegovom izvedbom,
realizacijom
- govor – ekspiracija, temeljni pokret se susreće antagonističkim djelovanjem dvaju para
mišića
- slogovi se foniraju već na pokretima dijafragme i trbušnih mišića
- 10 -
Distinktivna obilježja fonema
- na osnovi pravila koja vladaju u jednom fonetskom sustavu možemo izvesti kompletni
inventar nekog jezika
- fonološki sadržaj fonema – skup distinktivnih (fonološki pertinentnih) obilježja koji
taj fonem u nekom jeziku ima, a koja su zajednička svim varijantama tog fonema (u
realizaciji će ta obilježja biti zajedno i omogućit će razlikovanje tog fonema) = to nije
semantički sadržaj
- razlikovna obilježja proizlaze iz čitavog sistema o kojem se radi (određenog jezika)
- pr. /k/ - u njemačkom se ne može smatrati velarnim konsonantom (treba naći njegove
stalne karakteristike
- on je nenazalan, napet, okluzivan i dorsalan (proizvodi se leđima jezika) – u
opoziciji je sa /ch/ pr.
- to su minimalne distinktivne opozicije =

1. potpuna okluzija u opoziciji/odnosu prema/na ch [h]
2. zatvor prema nosnoj šupljini (nenazalnost) ng [ŋ]
3. napetost mišića jezika – nenapetost larinksa g
4. sudjelovanje leđa jezika u izgovoru (dorsalnost) – t,p
- u sadržaj fonema /k/ spadaju sva ova obilježja i ta obilježja zajedno ima samo taj glas
u sustavu njemačkog jezika (to je njegov sadržaj)
- s kojim sve fonemima [k] ima zajednička svojstva:

- prvo obilježje okluzivnosti– t, p, tz, pf, d, b, g, m, n, ng
- u fonologiji su afrikate svrstane u okluzive (zbog svoje velike zatvorenosti)
- zajedničko obilježje oralnosti – g, t, d, p, b
- napetost – p, t, ss, f
- dorsalnost – g, ch, ng
- opozicije mogu biti raznovrsne u fonologiji (npr. bilateralne opozicije)

- slabije pozicije u riječima (kraj riječi, nenaglašenost itd.) – neke osobine se prestaju
ostvarivati (obezvučavanje itd.)
- određivanje fonološkog sadržaja fonema pretpostavlja da je fonem član sistema
fonoloških opozicija koje postoje u nekom jeziku
- njegova definicjia ovisi o ostalim fonemima kojima je on suprostavljen da bi ostvario
svoj identitet (npr. hrvatski vokali nemaju odredbu nenazalnosti)
- definicija fonema ovisi o mjestu fonema u datom fonološkom sustavu
- fonem može poprimiti i negativnu definiciju (može biti definiran nečim što nema)
- njemački r se definira kao nelateralni fonem (zato jer mu je l najbliži, a on je lateralni)

i još je likvid (to možemo definirati kao nenazalnost), nenazalni sonant (sonant se
može definirati kao nešumni glasnik)
- to proizlazi iz njegovog suprostavljanja ostalim fonemima (opozicije) fonološkog
sustava njem. jezika
- 11 -
- bilateralne i multilateralne opozicije (u odnosu na čitav sistem) te proporcionalne i

izolirane opozicije (gledaju odnos suprot. opozicija) = strukturni sustav opozicija,
struktura fonol. sustava
- sustav fonema – skup obilježja izdiferenciranih u odnosu opozicija
- dva člana, fonema koja čine opoziciju imaju nešto zajedničko (ta zajednička svojstva
se zovu bazom usporedbe, a svojstvo koje ih razlikuje se zove distinktivna opozicija)
- bilateralne opozicije – one koje imaju zajedničku bazu usporedbe koja je zajednička
samo tim dvama fonemima i svojstvo koje ih razlikuje
- multilateralne opozicije – one kod kojih zajedničku bazu usporešivanja ima barem
još jedan fonem u tom sustavu (ili više njih)
- bil. opozicije – malobrojne u jednom fonol. sustavu; lako odredive; važne; pr.
njemački t / d (baza usporedbe: okluzivnost, dentalnost, razlikuje ih napetost odnosno
opuštenost)
- mul. opozicije – pr. dental d / bilabijal b ( baza usporedbe: okluzivnost, slaba
napetost; distinktivno obilježje: mjesto izgovora) – sve to ima i / g – to nije bilateralna
opozicija: brojnije od bilateralnih; tu se puno lakše utvrđuje fonološki sadržaj; mogu
biti homogene i nehomogene
- homogene su one kojih se ekstremni članovi mogu smatrati ekstremnim članovima
- njem. u / e (multilateralna opozicija)

- jedino što je zajedničko je vokalnost
- bil. op u / o (jedini stražnji zaokruženi vokali, baza usporedbe: zaokruženost,
stražnji) – razlikuje ih stupanj otvora
- bil. op. ü / o (jedini zaokruženi vokali srednjeg stupnja otvora; o stražnji, ü prednji
– to ih razlikuje)
- bil. op. ü / e (jedini prednji vokali sa srednjim stupnjem otvora, razlikuje ih
zaokruženost, tj. nezaokruženost)
- opozicija u / e u njem. jeziku je homogena multilateralna opozicija koju smo rastavili
na tri bilateralne opozicije (ekstremni članovi tih opozicija su u i e)
- njem. h / ŋ (multilateralna opozicija)

- bil. op. h / k (zajednička im je napetost i velarnost, a razlikuje ih okluzivnost i
frikativnost)
- bil. op. k / g (razlikuje ih napetost, tj. opuštenost)
- bil. op. g / ŋ (razlikuje ih oralnost i nazalnost)
- mult. op. p / t ( heterogena je jer se ne može prikazati kao lanas bilateralnih opozicija
čiji bi eksremni članovi bili ti fonemi)
- heterogene opozicije su brojnije od homogenih, ali su homogene važnije za sustav
- homogene opozicije – linearne (n / ŋ (opozicija se uspostavlja samo u jednom smjeru)

i nelinearne (opozicije se mogu uspostaviti u više pravaca)
- priroda odnosa suprotnosti -
- 12 -
- više parova fonema karakterizirani su istim odnosom suprotnosti – proporcionalne

op.
- izolirane opozicije p / š (sch) – takva opozicija ne postoji = ne postoji ni među jednim
parom fonem fonema u njem jeziku
- prop. op. – one gdje imamo više parova fonema s istim odnosima suprotnosti
- opozicija b / p je bilateralna, slobodno proporcionalna
c) p – b; suprostavlja se napetost – opuštenost; to postoji i kod t – d i k – g, to je
priroda odnosa suprotnosti – više parova fonema s istom prirodom odnosa
suprotno proporcionalna
d) opozicija p – š i (u njem.) je izolirana
- i c) i d) postoje između a) i b)
- npr. r – l ; bilateralna i izolirana
p – s ; bilateralna i proporcionalna
p – t ; multilateralna i proporcionalna
p – š ; multilateralna i izolirana
- izolirane opozicije su češće od proporcionalnih

- bilateralne proporcionalne – 6 %
bilateralne izolirane – 1 %
multilateralne proporcionalne – 15 %
multilateralne izolirane – 78 %
- među bilateralnim dominiraju proporcionalne, a među multilateralnim izolirane
- različiti tipovi opozicija u fonologiji (o njima ovisi struktura fonoloških inventara (=

popis fonema u jednom fonološkom sustavu) određenih jezika)
- fonemi su međuovisni unutar fon. inventara nekog jezika
- sve opozicije koje predstavljaju isti odnos suprotnosti mogu se svrstati u istu
proporciju
- pr. b-d = p-t = m-n

- zajedničke su labijalnost i dentaalnost
- zajednička je vrsta odnosa suprotnosti (mjesto izgovora)
- to je jedna proporcija (istovjetan odnos suprotnosti među tim članovima opozicije)
- pr. u-o = ü-o = i-e
- razlikuju se po stupnju otvora međusotno na isti način (stražnji = srednji = prednji)
- jedan sustav može biti predstavljen kao paralelne serije opozicija koje se međusobno
križaju
b-d = p-t = m-n
b-p = d-t (zvučnost, bezvučnost)
b-m = d-n (labijalnost, dentalnost)
- nizu p, b, m i nizu t, d, n možemo napisati i ovakve proporcije
p-b = t-d = k-g
b-m = d-n = g-ng [ŋ] (oralnost, nazaln.)
- lanci koji proizlaze iz ovih analiza su p, b, m i t, d, n i k, g, ng
- isti odnosi suprotnosti su između

ch – k [h-k] (frikativ, okluziv)
f – pf
- 13 -
ss – tz [s-c]
- afrikate su za fonologiju zapravo okluzivi
- to isto možemo prikazati kao lanac:
w – f – pf s – ss – tz
[v – f – ˇp] [z – s – c]
ss [s] ss – sch [s-š]
- to je kostur njemačkog fonološkog sustava
v z
x f s š
p t k ˇ c
p
b d g
m n ŋ
(85% čitavog nj. konson. sustava)
- oni se međusobno suprostavljaju na određene načine i međusobno su srodni
- r i l nisu upali u ovaj sustav (nisu karakterizirani ovakvim odnosima), oni su likvidi
- karakterizira ih bilateralna, izolirana opozicija
- bil. op. – imaju zajedničku bazu usporedbe (zajednička karakteristična svojstva) koja
nemaju niti jedna druga dva fonema u sustavu
- iz. op. – odnos suprotnosi kakav imaju l i r ne postoji više u njemačkom sustavu
(lateralnost, nelateralnost)
- fonem h u njemačkom stoji u donosu multilateralnih izoliranih opozicija s nekim

drugim fonemima
- da bi jedan fonem bio samostalan, trebamo znati njegova distinktivna obilježja koja
čine njegov fonološki sadržaj
- sadržaji pojedinih fonema se razlikuju od jezika do jezika
- fonološki sadržaj fonema ovisi o strukturi jezika kojem pripada
- često se pribjegava fonološkoj transkripciji
- možemo foneme klasificirati (prema vrsti odnosa među njima) na privativne,
gradualne i ekvipolentne opozicije (ta klasifikacija je rezultat odnosa suprotnosti
koja postoji između dva člana jedne opozicije); to je s logičkog aspekta
- do sada se klasifikacija temeljila na odnosu jednog fonema s ostalim fonemima u
određenom sustavu
- bil./mult. – analizira se osnova usporedbe

- prop./iz. – je li isti odnos suprotnosti para identičan s još nekim parovima fonema
- privativne opozicije (lišiti, lat.) – one u kojima jedan član posjeduje obilježje (marku)
koja je oduzeta (negirana) drugom članu (npr. nazalan – nenazalan, zaokružen –
nezaokružen)
- onaj član opozicije koje posjeduje marku je označen, tj. markiran (nazalan, zaokružen
je markiran član, a ne nenazalan pr.)
- važna za analizu jednog fonološkog sustava
- gradualne opozicije (stupanjske) – članovi su označeni različitim stupnjevima istog

svojstva (npr. fonem u i o; stupanj otvora je različit)
- 14 -
- članove koji imaju najmanji i najveći stupanj jednog obilježja zovemo ekstremnim
članovima
- onaj u sredini je srednji član
- ekvipolentne opozicije – članovi su logički ekvivalentni (jednako vrijedni)

- radi se o mjestu izgovora; takvih opozicija u fonološkim sustavima ima jako puno (p-t,
f-k; opozicije po mjestu izgovora i načinu)
- p-b (opozicija na osnovi napetosti)
- dvostruko karakterizirani fonemi (nije još izolirano je li nekom jeziku bitnije je li
fonem zvučan ili napet pa se karakteriziraju s dvije osobine)
- naši fonemi (zvučno-bezvučno) su takvi
- vrijednost fonološkog sustava je data objektivno strukturom samog fonološkog

sustava (izgovorom)
- sadržaj fonema je skup distinktivnih obilježja koja su fonološki pertinentna (uočljiva,
bitna), a to su samo obilježja koja su zajednička svim varijantama tog fonema
- varijanta je svaki izgovoreni glas/fonem
- unutar svake varijante (ako govorimo razgovjetno i standardno) se mora nalaziti
fonematska katakteristika tog fonema (na taj način se jedan od drugoga razlikuju)
- opozicije još mogu biti konstantne i neutralizabilne (opozicije koje se u nekim

pozicijama mogu neutralizirati)
- konstantne opozicije se pojavljuju na svim mjestima
- neutralizabilne opozicije – u nekim pozicijama u lancu se mogu neutralizirati
- npr. opozicija zv.-bezv. se ne mora pojaviti na nekom mjestu, pojavi se jedan fonem
- dozvoljene kombinacije fonema u jednom jeziku određuje sam sustav tog jezika i
određenost fonološke vrijednosti (sve njegove osobitosti po kojima se on razlikuje od
drugih fonema)
- uvijek postoji baza u izgovoru, ali izgovaramo različito (materijalne forme)
- kod čitanja je bitno shvatiti što se želi reći, to nije samo dešifriranje slova, teksta
- fonološka razina je bitna za razlikovanje riječi
- neke opozicije se uvijek ostvaruju, a neke su neutralizabilne na određenim mjestima
- u različitim jezicima se određene osobitosti (opozicije) drže u svim pozicijama
danski: ae – e (konsonantska opozicija bitna za razumijevanje većih cjelina od
fonema, morfema i riječi)
- fonemi koji čine k.o. su nezavisni, pravi fonemi
- kombinatorne varijante istog fonema (kad se fonem nađe uz jednu vrstu glasova
pojavljuje se u jednom obliku, uz drugu vrstu u drugom obliku) = članovi neutral.
opozicije
- članovi takve opozicije su međusobno impermutabilni (ne mogu se međusobno
zamijeniti)
- takvi fonemi nisu nezavisni i takva opozicija se može neutralizirati u izvjesnim
pozicijama
- te pozicije se zovu pozicijama neutralizacije
- pozicije pertinencije – u njima se nikad ne događaju neutralizacije

ruski: e – iza j i umekšanih konson. (postoje - um. sr. neum.)
э – s njim dolaze neumekš. kons. (otvoreni, neumekšani)
- 15 -
- oni su međusobno impermutabilni jer se ne mogu jedan s drugim zamijeniti u

situacijama u kojima jesu
- oni su kombinatorne varijante fonema e – pojavljuju se ovisno o tome gdje se nalaze u
kontekstu
- govore o funkcioniranju fonoloških sustava
francuski e : ε
(u finskom otvorenom slogu (javlja se kao fonematska opozicija))
- to nije fonematski uvjetovano – francuski ima etimološki pravopis
- otvoreni slog je onak koji se u govoru realizira tako da je vokal na kraju
je parlai : je parleis [e] : [ε]
= o fonematskoj razlici se radi samo u finalnom i otvorenom slogu
- to nije mehanički uvjetovano (ostalo su opozicije mehaničke prirode)
- u franc. je velika razlika između kolokvijalnog govora i standarda
- bilateralne opozicije – vlo često u poziciji neutr., ostaje ono što je zajedničko dvama
fonemima, zajednička baza usporedbe i *1
- ono što ostaje u poziciji neutralizacije nakon neutralizacije zove se arhifonem ili
profonem
- samo se bil. op. mogu neutralizirati (ne uvijek i sve)
- *1 jedno obilježje koje ih razlikuje
- može se ostvariti na nekoliko načina:
a) da se u poziciji neutralizacije pojavi fonemi koji nije identičan niti jednom članu
pozicije o kojoj se radi
ruski: palatalizirani labijali : neparalizirani labijali / neutralizira se ispred
palataliziranih dentala
- ostaje specifični polupalatalizirani labijal, palatalnost se smanjuje
- arhifonem je predstavljen glasom koji je sličan članovima opozicije, ali ima
neka svojstva karakteristična samo za njega
- to je asimilacija
b) predstavnih arhifonema može biti identičan jednom članu opozicije, kažemo da
je takav arhifonem uvjetovan izvana (susjednim fonemima)
c) predstavnik arhifonema je uvjetovan nekim unutarnjim razlozima (jedan član
opozicije u poziciji neutralizacije se mijenja zbog razloga koje ne možemo
objasniti njegovom okolinom)
- svaki član opozicije dozvoljen u poziciji neut. u samom sustavu opozicije je
neobilježen (gubi svoje obilježje) ili obilježen (ne oduzimamo mu to
obilježje)
- nekad opozicija nije izražena kao privativna nego je gradualna, pa se u
poziciji neutr. javlja uvijek ekstremni član opozicije
d) oba člana opozicije mogu predstaviti arhifonem, u različitom susjedstvu drugih
fonema
- 16 -
- fonemi koji u bil. op. imaju zajedničku bazu usporedbe i samo jedno svojstvo koje ih
razlikuje – oni su najsrodniji
- multilat. op. – foneme je teže analizirati, nisu baš srodni
- prop. op. – lako spoznajemo što je istovjetno u nizu
- iz. op. – najteže se analiziraju jer su jedinstvene u jednom fonološkom sustavu
- razlikovno svojstvo je najuopljivije u logički-privativnom odnosu različitih fonema
(najlakše dolazimo do fonološkog sadržaja
- ako su dva fonema u bilateralnoj proporcionalnoj privativnoj opoziciji – BPPO lakše
ih je analizirati
- bil., prop., priv. i neutral. op. – lakđe je analizirati fonološki sadržaj takvih fonema, oni
su najsrodniji
- mult., izol., net. op. (ne mogu se nautralizirati) – fonemi su nejasni u vezi sa svojim
fonološkim sadržajima
- ako neki sustav ima više BPPO hom. opozicija (koje se mogu neutralizirati) od
drugog, takav je sustav koherentniji i pojavljuje se u boljoj formi, sve razlike su jasne)
- ako jedan sustav ima u sebi više (logički) ekv. iz. i mult. opozicija onda je manje čvrst,
više sklon budućim promjenama
- BPPO – posebna skupina opozicija, pa ih fonologija zove terminom korelacije
- 17 -
Foničke karakteristike
- Trubetzkoy, Jakobson i Praška pkola smatraju da se ne smije zaboraviti da se govor

ostvaruje i da se na temelju njega mogu postavljati sva ostala zaključivanja
- fonički – onako kako je nešto proizvedeno; taj glas ima određene karakteristike,
fonetske karakteristike
- Trubetzkoy – foničke karakteristike možemo razdijeliti u tri klase:
a) vokalske k. – oni fonemi koji imaju vokalske osobitosti razlikovanja
b) konsonantske k. – konsonanti
c) prozodijske k. – nema fonema koji bi isključivo imao te karakteristike, one
pripadaju čas nekom konsonantu itd.
- 18 -
Vokalske i konsonantske osobitosti
- vokal i konsonant
- fonetika je u doba T. bila artikulacijsko-akustička
- u povijesti su se koristili palatogrami i kimografija
- neki autori su pokušavali odrediti ta distinktivna obilježja apstraktno
- Trubetzkoy – fonatorni proces ljudskog govora; cijev sa dva otvora (govorni proces)
- oni dijelovi zračne struje koje nastaju između zatvora i eliminacija tog zatvora i
minimum artikulacije (zatvor – otvor)
- vokali – nastaju tako da se uzimaju u obzir dijelovi između otvora i zatvora;
otvorenost (slobodni prolaz zr. str.) i minimum artikulacije; otvor – zatvor
- ritam i. – dijelovi melodije određuju prozodiju
- (zatvor – otvor) – prepreka se može različito postaviti u različitom stupnju
- kako koristimo govorne organe određuje mjesto i način izgovora konsonanata
- u povijesti se govorilo o točki artikulacije (najmanji otvor, najveće približavanje, oblik
otvora)
- mjesto artikulacije – najmanji otvor, približavanje (na karakterističan način) organa
koji sudjeluju u artikulaciji određenog glasa
- lakše prepoznajemo mjesto art. kod onih glasova kod kojih se ostvaruje jak osjet
(okluzivi)
- teže se opisuju vokali jer je stupanj napetosti mali
- aparati analiziraju govorni zvuk u tri dimenzije (sonograf) – intenzitet, vrijeme,
frekvencija
- Tr. – dao napredne smjernice s foničkim karakteristikama
- daje fonetske definicije vokala (otvor, odsustvo prepreke) i konsonanata (prepreka)
- konsonanti – različiti tipovi prepreka i različiti način prelaženja tih prepreka
- vokali -
1. različito nepostojanje prepreke (rezovi šupljine imaju različite oblike)
- to su osobitosti stupnja otvora
2. cijev se skraćuje ili produljuje, mijenja se mjesto izlaznog otvora
- to je osobitost lokalizacije (mjesto izgovora)
3. ako iz cijevi postoji veza s dodatnom šupljinom koja se može u
proizvodnji govora uključiti
- akustički elementi ovakvog formiranja se zovu osobitosti
rezonancije
- nosna šupljina
- rezonancija pojačava određene harmonike i postavlja ih u drugi odnos s onima koji

nisu preferirani volumenom
- formanti – karakteristike određenih dijelova rezonatora usne šupljine (faringalna
šupljina, prednji i stražnji dio usne šupljine i kod labijaliziacije između zuba i usta) –
to je isto rezonancija
- te karakteristike dijelimo kao visinske karaktristike (fonolobiju zanima konstantan dio
te karakteristike)
- i šum se pojavljuje kod nekih konsonanata
- 3 – kod nazalnih vokala ili konsonanata
- na osnovu 1, 2, 3 dolazi do distinktivnih opozicija
- 19 -
- njem. pr.
1. d (opušten) : t (napet) – Seite: Seide = osobitost načina preprelaženja prepreke u
odnosu na t (ta opcija je fonološki pertinentna)
2. osobitost lokalizacije d (dentalan) : b ((bi)labijalan) – dir : Bier; d (dentalatn) : g
(velaran) – dir : Gier
3. prema rezonanciji d (oralan) : n (nazalan) – doch : noch
- rezonancija se negdje pojavljuje i kod deferencijacije vokala – razlika prema stupnji

otvora – pr. franc o : u – dos [do] : doue [du]
- franc. o (oralan) : õ (nazalan) – dos : don – razlika po rezonanciji
- lokalizacija – osobitost vokalskih fonema

- mjesto izgovora (mjesto gdje se gov. organi najviše približavaju u izgovoru
nekog glasa); točka izgovora u povijesti
- važno je i kakva je rezonantna šupljina i kakva je napetost stijenki, kakva je
brzina i toplina zračne struje
- karakteristike vlastitog tona (osobitost lokalizacije) – to je ustvari timbar

- harmonija vokala (nijezadana fonološki nego je izgovor takav) – kod nekih jezika
- vokali koji se nalaze u slijedu ovise o svojoj okolini pa nema velikih skokova
- kod većine jezika je to uvjetovano fonološki (to je zadano normom)
- to je lokalizacija
- ima distinktivnu funkciju
- sistemi vokala u kojima ta osobitost može biti mogu biti trokutasti i četverokutasti
- trokutasti nastaje kad je najotvoreniji vokal jedan jedini (po lokalizaciji nema
opozicije)
- vokali se međusobno razlikuju prema stupnju otvora i lokalizaciji
- u većini jezika je [a] najotvoreniji
- u hrv. a nema svoje opozicije (mi imamo trokutasti sustav vokala)
- vokal a diktira osobitosti ostalih vokala
- karakteristika vokala – međusobni odnos formanata
e o - srednji
i u - najniži stupanj otvora
- trokutasti sustav (najotvoreniji vokal nema svoju opoziciju po lokalizaciji)

- vertikala – stupanj otvora
- horizontala – prednji / stražnji
- diferencijacija po lokalizaciji i stupnju otvora
- 20 -
prednje - a e - stražnje
i u
- najotvoreniji vokal određuje lik u kojem se vokali pojavljuju

- po lokalizaciji postoje dvije karakterizacije:
a) gdje je najveće približavanje organa
b) sudjelovanje usana (zaokruženost i nezaokruženost (pritom su
prednji ili stražnji))
- usne ostvaruju određeni volumen ispred zubi i produžuje vokalski prolaz

- tako se ostvaruje klasa vlastitog tona (jezik i usne, lokalizacija)
- klasa lokalizacije
a. 1) zaokruženost / 2) nezaokruženost
b. 3) prednja / 4) stražnja
c. prednja zaokružena
d. stražnja zaokružena
- ni jedan jezik ne treba takvu diferencijaciju (dovoljno je četiri)

- ∆ i sistemi fonema se mogu podijeliti na 2, 3 i 4 klase lokalizacije – to je najviše
- auditivni dojam tih razlika – prednji su svjetljiji od stražnjih, a zaokruženi su tamniji
od nezaokruženih
- ako fonematski sustav ima više klasa lokalizacije, ima klasu tamnih i svijetlih koji su
ekstremi, a između su srednje klase lokaliz.
- u 2-klasnim sustavima:
a) distinktivnost se postiže opozicijom mjesta jezika, a ostala svojstva
nisu permanentna
b) distinktivnost opozicijom zaokruženost/ nezaokruženost
c) kombinacije a) i b) (tamni i svijetli = tamni – na osnovi auditivnog
dojma) – ta opozicija je ekvipolentna (ni privativna ni gradualna)
- u 4-klasnim sustavima = a) i b) u čistim nekombiniranim oblicima

- aæ - rijedak odnos u sustavima
oe
ui
- u ∆ sustavima s dvostrukim sustavima lokalizacije

- u latinskom jeziku, isto kao i u našem (∆)
- ruski ima ∆ vokalski sustav (forma usana je pertinentna, distinktivna, na fonološkoj
razini)
- 21 -
- nosi karakteristiku prednji / stražnji (vokas se prilagođava svojoj okolini; uz prednje

kon., prednji vok. – to pripada ortoepiji, tako se ne razlikuju riječi, to je fonetika, a ne
fonologija)
- prednjost / stražnjost – fonetska razina
- usne – fonološki pertinentno
- vok. sustavi mogu imati i 3 klase lokalizacije
(3. klasa je srednja klasa lokalizacije) – to mogu biti stražnji nez. vokali ili prednji
zaokruženi vokali (to su najčešće zaokruženi, oni najčešće čine 3. klasu lokalizacije)
- neutralizacija – prednji ili stražnji / zaokruženi ili nezaokruženi (forma položaja

usana je pertinentnija nego mjesto artikulacije)
- položaj usana je manje pertinentan kod tamnih (stražnjih) vokala (oni su već tamni)
- postoje i kompleksniji vokalski sustavi
a x
ε ⊃ 4 stupnja otvora
3 klase lokalizacije
e francuski vok. sustav
o
i y u
- lokalizacija i stupanj otvora, manjka rezonantna (nazalni vokal (4))

- nazalizirani su najotvoreniji fonemi (zatvoreni nisu)
- stupanj otvora - kriterij – postoji li na najotvorenijem stupnju jedan ili dva vokala;
određuje da će se vokal sistematizirati u četverokutastom obliku s tri klase i četiri
stupnja (francuski sustav vokala)
- vok. sus. mogu biti i četveroklasni
stražnjio – e – ö – ä prednji / otvoreni
u–w–ü–i / zatvoreni
- sustav turskih vokala
- tako se pojavljuju u naglašenom slogu
- u naglašenom slogu vokal se izgovara napetije (njegove karakteristike su izražajnije)
- u nenaglašenom slogu djeluje asimilacija
- harmonija v. – harmoniziranje u redanju vokala u nenaglašenim slogovima (to ne
vrijedi na fonološkoj razini nego u ortoepskoj formi)
- najmanji broj vokala je 3 (najotvoreniji – a, i – prednji, u – stražnji)
- stupanj otvora čuje se kao punoća glasa
- svi fonemi s istim s. o. čine skupinu
- po vertikali se nižu stupnjevi otvora, a po horizontali klase lokalizacije
- dvostepeni sustavi (s tri vokala) nisu rijetki (arapski, perzijski itd.)
- takvi sustavi mogu biti četverokutasti (a – prednji i stražnji)
- 22 -
o e kl.lok. – prednji i stražnji vok.
u i
- trokutasti sustav s 2 klase lokalizacije i 3 stupnja otvora (češki, poljski, japanski,

novogrčki)
- postoje i tr.sus. s 3 klase i 3 st. otvora (i takvi četverokutasti)
- četv. sus. s 2 klase lokalizacije i 3 stupnja otvora (opozicije po s.o. je gradualna
(stupanjska))
a ä
o e
u i
- trok. s. s 2 klase lok. i 4 stupnja otvora su rijetki, ali postoje
a
ą ę
o e - otvor. vokal
u i - zatv. v.
- to je talijanski
- klasa – razlikovanje po horizontali; važno je – prednje, stražnje i srednje (i još je li
zaokružen ili nezaokružen)
- 4 stupnja otvora i četverokutasti, dvoklasni sustav također nije čest, ali se pojavljuje
str. å a pred.
o e
ů y
u i
- to je poljski dijalekt
- dijalekti imaju sve karakteristike posebnog jezika (vlastiti fonološko-fonetski sustav)
- 5 stupnjeva otvora je veća rijetkost (neki jezici u Švicarskoj)

- u pravilu, najtamnija i najsvjetlija kl.lok. obično imaju isti broj stupnjeva otvora (a ako
postoji srednje /e/ klasa /e/ onda one u ∆ sustavima imaju manji broj vokala, a u sust.
isti ili manji broj nego ekstremne lok.)
- u troklasnim sustav. srednja klasa lok. ne može zadržavati više vokala od ekstremne
klase
- sr. kl. lok. može biti zastupljena u trokl. sus. samo jednim fonemom (to ovisi o stupnju
otvora)
- 23 -
- ako u sr. kl. postoji samo 1 fonem, on će biti nižeg stupnja otvora (najniži)
a
o e
u ü i
- to je srednjegrčki
- postoje sustavi u kojima postoji vokal koji ne pripada niti jednoj klasi lokal.,
nezaokružen, nema min. i max. otvor – neodređeni vokal
- nalazi se u opoziciji prema i i u i ne sudjeluje ni u kakvoj opoziciji po lokalizaciji
- u mnogim jezicima takav vokal postoji (u nekima i u naglašenoj i u nenaglašenoj
poziciji) pr. bird - naglašeno [ə]
- u drugim jezicima se javlja samo u parcijalnim sustavima
- taj vokal stoji izvan klase lokalizacije
- međutim u nekim jezicima može ući u opozciju s vokalom maksimalnog otvora

- npr. u bugarskom
nije na najniž. stupnju otvora

o e uz slogotvorno r (ər); individualno (u
ə hrv samo uz r)
u i
- (nenaglašeni vokali u nenagl. pozicijama)

ə
u i
- ovakav vokalski sustav je rijedak
- posebni problem predstavljaju vokalski fonemi koji se zovu diftonzi i to oni koji imaju
monofonematsku vrijednost (jedan fonem kombiniran od dvije kvalitete glasa)
- iako se njegova kvaliteta mijenja od početka do kraja, on ipak funkcionira u jeziku kao
jedan fonem
- razlikujemo diftonge pokreta (prirodnog pokreta) – uo; ie pr.
- oni koji počinju na jednom stupnju otvora koji se povećavao prilikom izgovora (taj
vokal počinje na manjem stupnju otvora nego vokali kji ga čine u tom jeziku)
- pokret ide od manjeg prema većem, on je jednostavan i očekuje se (ne izaziva neki
poseban napor)
- postoje diftonzi suprotni ovima, takvi počinju od otvorenog vokala i idu prema većem
zatvoru pr. au; eu; ei
- oni su nestabilnog (neodređenog) stupnja otvora, zahtjevaju veći napor i imaju
stabilniu artikulaciju
- ovi svi diftonzi su povijesno nastali od dugih vokala
- dif. pokreta se smatraju nestabilnima
- stab./nestab. dift. – po stupnju otvora na kojem počinju i završ.
- lokalizacija, stupanj otvora, osobitost rezonancije
- 24 -
- u povijesti su mutni glasovi imali dodatak rezonantne šupljine (za razliku od oralnih) –
nazalna rezonancija
- postoje i drugi rezonatori, ali oni su konstanta
- nosna r. se priključuje ili ne
- uloga rezonatora je da kod kompleksnog zvuka koji nailazi pojačava one frekvencije
za koje je on svojim volumenom i oblikom specifičan
- n.r. je nepromjenjiva po svojoj veličini
- u nekim jezicima svi oralni vokali imaju svoju opoziciju u nazalnim vokalima (u
nekima je to samo djelomično) – korelacija nazalnosti u različitim jezicima
- identifikacija oralnog vokala i njegove naz. opozicije dobiva se ako usporedima kako
oni funkcioniraju u fonološkom sustavu datog jezika
- to je vok. sustav birmanskog jezika (južna Azija)
nenaz. vok. a naz. vok. ~

a
ε ⊃
~ ~
ai au
e
o ~ ~
ei ou
~ ~
i u i u
- to su prave opozicije ako identitet nije potpuno ostvaren (jedan vokal je oralan, a drugi
nazalan iako nema sasvim istu oralnu bazu)
- u većini jezika čitav sustav vokala nije obuhvaćen nazalizacijom, nego samo
djelomično – pr. vokalni fonemi francuskog
nenaz. vok. naz. vok.

α a ~
ε ⊃ a
e ~
~ ~
∅ o e o
∅
i y u
- uglavnom su u naz. obuhvaćeni najotvoreniji i vokali srednjeg stupnja otvora (to je u

samoj proizvodnji govora izvedivije, što proizlazi iz logike pokreta)
- u franc. ortoepskoj normi postoje još neki vokali
- na nivou fonema, fr. ima 14 vokala a inače 10
- osobitosti vokala proizlaze iz lokalizacije, st. otvora i rezonancije nosne šupljine

- osobitost lokalizacije konsonanata je lakše odrediti nego o.l. vokala (tu dominira
stupanj zatvora, tj. zatvorenost pogotovo kod okluziva koji imaju potpuni zatvor
- 25 -
- zatvorenost može biti djelomična ili potpuna

- osjetilno osobitost lokalizacije konsonanata
- ako neki fonemi imaju istu osobitost lokalizacije oni se razlikuju na neki drugi način
(npr. način prevazilaženja prepreke i rezonancija)
- grupa konsonanata s istom o.l. čini seriju lokalizacije koja s ostalim dijelovima
fonološkog sustava stoji u opreci)
- osnovne (fundamentalne) serije – međusobno stoje u multilateralnim i heterogenim
opozicijama
- guturalna serija – u srlu se jezik pomiče svojim leđima stvarajući određeni položaj
(*1)
- apikalna serija (dentalna) – vrh jezika dodiruje zube; vrlo rasprostranjena u jezicima
svijeta (*1); u svima postoji = taj pokret je jednostavan, logičan i prirodan
- labijalna serija – usne ostvaruju određeni položaj
- piskava serija – isto vrlo raširena; tu spadaju piskavi konsonanti, sibilanti; najrašireniji
je glas /s/ (podsjeća na apikalnu seriju); kod nekih jezika s a.s. čini jedinstvenu seriju
- lateralna serija – u jezicima nekih američkih Indijanaca
- labiovelarna serija – guturalnolabijalna; Sudan
- palatalna serija – u nekim jezicima je u bilateralnom odnosu s apikalnom ili
guturalnom)
- ove serije ne spadaju u fundamentalne, ali su u nekim jezicima često
- srodne (ekvipolentne) serije – odnos dviju serija je bilateralan i ekvipolentan – dva

istovjetna fonema koja imaju jedno svojstvo po kojem se razlikuju, njihova zajednička
svojstva nema niti jedan drugi fonem u nekom sustavu
- mult. op. – barem još jedan fonem u sustavu ima zajednička svojstva kao i ta određena
opozicija
- labijalna serija se može podijeliti na bilabijalnu i labiodentalnu seriju (npr. u
njemačkom)
- apikalna serija se u nekom jeziku može pojaviti kao retrofleksna i interdentalna serija
- apikalna s. se pojavljuje kao bilateralna serija
- te dvije srodne serije međusobno stoje u bilateralnoj opoziciji, a serija iz koje su
potekle više nije fundamentalna serija
- „Lingvistika i poetika“ (Fonetika&Fonologija, Jakobson, 12 distinktivnih obilježja)
- piskavi > mat zvuk, šuplji> ravni zvuk

- taj bil. odnos se može pojaviti kao priativna opozicija (razlikuje ih to što jedan ima
neko svojstvo, a drugi je karakteriziran odsustvom tog srodstva)
- proporcionalna opozicija privativnog karaktera – korelacija – ako jedna serija
posjeduje karakteristiku specifične lokalizacije, a kod druge je to odsutno (označena,
markirana serija nasuprot neoznačenoj)
- to auditivno znači posebni timbar ili šum klika (serija s dodatnim radom)
- npr.
a) korelacija timbra (uspostavi se veza između fundamentalne serije s onom
markiranom posebnim timbrom)
- najčešće među takvim serijama je umekšanje ili palatalizacija (npr.
srednji dio jezika podiže se prema tvrdom nepcu)
- 26 -
- kao posljedica mijenja se boja susjednih vokala pa se i oni realiziraju

palatalno – ne mogu biti velarni (npr. ruski, opozicija palatalizirani i
nepalatalizirani konsonanti
- uz nepal. konsonante idu nepalat. vokali (stražnji ili srednji)
- postoji i korelacija emfatičkog umekšanja – pretjeranog (u jezicima
Kavkaza), podiže se larinks (smanjuje se stražnji rezonator), a jezična masa
je u prednjem prostoru; nastaje šum sličan promuklosti pa se vokali čuju
kao svjetliji, viši; fonološki je pertinentna umekšanost konsonanata (od
frikativnog šuma)
- emfatička vealizacija – obojenost izgovora velarnim karakteristikama –
velarizacija (korijen jezika se izboči, a larinks se digne – sinergija organa
(jedan pokret uvjetuje drugi)
- sinergija organa – organi surađuju u fiziološki prirodnom načinu izvođenja
nečega; poput napetosti larinksa i izgovornih organa kod zvučnih i
bezvučnih suglasnika
- zvuk vel. je zastupljen i u laringalnoj, apikalnoj i drugim serijama (u svim
serijama)
b) labijalna korelacija – zaokruženost usana (Kavkaz i Sj. Amerika) – autohtoni
jezici
- korelacija umekšanja može se združiti s k. zaokruženosti
- korelacije po timbru često se ujedinjuju u svežnjeve
c) korelacija klika – udar u gloti – larinks (šum)
- u nekim afričkim jezicima
- pitanje je hoće li biti svrstana u okluzive ili nešto drugo
- eksplozija koja nastaje nakon potpunog zatvora (načini prevazilaženja
prepreke)
- za nju je najvažnije da osim osnovne okluzije postoji još jedna okluzija,
okluzija oslanjanja, koja je uvijek velarna (leđa jezika su podignuta prema
mekom nepsu)
- događa se još jedan pokret za isisavanje zraka između te dvije okluzije
(ostvaruje se šum kod nadiranja zraka)
- ta glavna serija je u suprotnosti sa serijom koja ima i dodatni rad
(korelacija s klikom se suprostavlja seriji koja ima sve osobitosti osim
klika
- serije sa sporednim radom

d) korelacije guturalizacije (potpune)
e) korelacija labiovelarizacije
- osnovne srije međusobno stoje u multilateralnim heterogenim opozicijama

- neki fonemi u jezicima svijeta stoje izvan srerije korelacije, lokalizacije (l, r, h)
- funkcija i mjesto u seriji određuje konsonant više od njegovih detalja
- u hrvatskom su najbrojnije dvosložne riječi
- jednosložne riječi su najteže za prepoznavanje
- afrikate su izjednačene s okluzivima
- likvidni fonemi (l i r) i fonem h
- l, lj, r – likvidni fonemi u hrvatskom

- l : lj stoje u opoziciji = n : nj = t : ć = d : đ
- iako su to dva likvida, razlikuju se po palatalnosti
- 27 -
- r – likvid, vibrant
- fonemi r : l – češće u jezicima (nema lj); čine bilateralnu opoziciju; u nekim jezicima
opozicija kotrljani – nekotrljani (talijanski), a u nekim lateralni nelateralni (njemački);
to nije opozicija po lokaliziaciji nego po načinu prevazilaženja prepreke
- fonem h – u mnogim jezicima j shvaćen kao neodređeni fonem (u odnosu na
lokalizaciju); u nekim jezicima pripada guturalnoj seriji lok., a u nekima laringalnoj;
on je zapravo spirant
= Osobitost načina prevazilaženja prepreke =

- tri faze svakog glasa – priprema / namještanje organa, držanje i eksplozija
- držanje – još se zove i implozija (može biti različita); razlikuje se stupanj napetosti
- koartikulacija – različita kretanja formanata u vokalu koji se npr. nađe ispred ili iza
okluziva
- načini prevazilaženja prepreke:
- prvog stupnja (rezultira korelacijom približavanja = korelacija približavanja 1.

stupnja)
- konsonanti se po ovome(stupnju prepreke, načinu prev. prepreke) dijele na okluzive,
frikative i sonante
- frikativi – nemaju eksp. jer im ne treba (imaju usni kanal i veliku snagu zračne struje
koja nadire pod velikim pritiskom; bez toga ne bi bilo frikcije; negdje se zovu i
sibilanti)
- okluzivi su momentalni, a frikativi traju (možemo ih namjerno produživati
- sonanti – prepreka je minimalna, a dominiraju rez. šupljine koje omogućuju sonornost;
najviše sliče vokalima
- daljnja klasifikacija se ostvaruje prema kriteriju trajanja – momentalni (okluzivi) i
trajni (frikativi, sonanti)
- prepreke mogu biti djelomične (frikativi), vrlo male (sonanti) i potpune (okluzivi)
- imamo 5 bilateralnih (logički privativne) opozicija među konsonantima – jedan član
ima upravo ono što drugi nema (tako postoje i različite korelacije)
1) sonantska – šumna – bilateralna i proporcionalna opozicija – rijetka
korelacija
2) momentalna – trajna bilateralna i privativna – rijetka kol.
3) okluzivna – frikativna – obično u više serija lokalizacije se frik.
suprotstavljaju okl.; češća serija, i u hrv. (c : s, dž : ž, č : š – afrikate koje se u
fonologiji tretiraju kao okluzivi)
4) frikativna – sonantska – u češkom jeziku (r : ř)
5) okluzivna – sonantska – postoji tamo gdje nema spiranata kao korelacije – b :
v, d : l, đ : lj (različite lokalizacije)
- može se okarakterizirati i kao korelacija kontrasta (o. imaju potpuni
zatvor, stvara se šum kojem ne treba trajanje nasuprot sonornost, vrlo
mala prepreka i utjecaj = rezonantne šupljine prevladavaju, daju
harmoničnost (ton) – granične skupine konsonanata)
- u hrv. se pojavljuje samo djelomično
- takve korelacije spadaju u k. načina prevazilaženja prepreka prvog stupnja (tri stupnja
prepreke: frik.,okl., son.)
- 28 -
- drugog stupnja – jaki nasuprot slabom članu – ovakve serije se događaju unutar jedne
korelacije –
a. korelacija tenzije (napetost) očituje se kao opreka jaki : blagi
- odnos snaga napetosti stijenki artikulatora i tlak zračne struje koja nailazi –
to je proporcionalno (napetost i tlak zračne struje)
- kod tenzije
b. korelacija intenziteta (tlaka); bukalna muskulatura napeta – tada je tlak zraka jedva
dovoljan da ispuni usnu šupljinu
c. vokalna korelacija (nastaje na opoziciji zvučni, bezvučni)
- vrlo raširena korelacija
d. korelacija aspiracije (aspirirani (markirani član) : neaspirirani konsonanti)
- asp. k. imaju veliku napetost (glasiljke su jako napete, vrlo su blizu, nisu
zatvorene i ne titraju, mirne su, a zračna struja dolazi pod velikim tlakom u
larinks), događa se u gloti
- drugi dio se dogaša u usnoj šupljini
- sve se to događa kod napetih konsonanata (nenapeti, zvučni k. nemaju
aspiracije)
e. rekursivna korelacija (konsonanti koji se izgovaraju pomoću zraka iz pluća i koji
nastaju kod zatvorene glote i zraka iz usne šupljine)
- zatvoena glota, larinks se diže i zrak iz usne šupljine se pomakom larinksa
tjera van uz eksploziju – mark. član
f. korelacija opuštanja – opozicija između onih okluziva kod kojih se bukalna
okluzija energično prekida i onih kod kojih dolazi do postepenog opuštanja na
mjestu izgovora
- eksplozivna nasuprot injektivna
- opozicija neutralizacije (nestaje opreka koja postoji kao pertinentna razlika i na tome
mjestu, umjesto razlikovanja dvaju fonema imamo jedan relikt (ostatak), tj. arhifonem,
prahonem
- vrlo često na kraju riječi, na granici sloga / riječi jer slabi napetost, jačina izgovora
- jači bezvučni konsonant kao arhifonem (nestala je zvučnost, vokalna korelacija
(opozicija bez.:zv.)
- ti fonemi su dvostruko karakterizirani (bezvučni = jaki, zvučni = slabi)
- tu spada i hrvatski jezik (naši eksplozivni k. su dvostruko karakterizirani, tenzijom i
vokalnošću)
- naš v : eng v (naš je jako sonoran)
- stvaraju se svežnjevi korelacija
- trećeg stupnja – uključuje, nastaje na opoziciji geminacije (udvojeni glas)

- dvostruki konsonant:
a. dulji je od jednostavnog konsonanta
b. intenzivniji je
c. obično se javlja intervokalno (onda se dijeli u dva sloga i to tako da
implozija pripada prvom slogu a eksplozija drugom)
- priprema (namještanje organa), držanje (zauzimanje određenog stupnja napetosti) i

eksplozija
- impl. – dogodi se samo 1. i 2. faza, a 3. ne (u eksploziji da)
- 29 -
- priprema se događa u prvom slogu, a eksplozija u drugom (geminate)

- geminate se javljaju samo u onim jezicima u kojima su moguće konsonantske grupe
- npr. talijanski jako izbjegava konsonantske grupe
- geminate i konsonantske grupe imaju isti utjecaj na okolne glasove (djeluju kao dva
identična konsonanta zajedno)
- javljaju se npr. na spoju između dva morfema (npr. u ruskom) ili uopće ne na granici
morgema (japanski) – to nisu prave geminate nego nekakvi prijelazni tipovi (između
grupe fonema i jednog jedinstvenog fonema)
- to je prije fonem kojem su početak i kraj tretirani kao dvije odvojene točke
- drugi glasovi nemaju odvojen početak i kraj, oni su u jednoj točki – pravi, jednostavni
fonema
- geminata – marka korelacije (korelacije 3. stupnja) – fonem kojem je odvojeno
različito postojanje početka i kraja istog fonema = vremenske točke su odvojene
- korelacija geminata – postoji unutar različitih klasa drugog stupnja načina
prevazilaženja prepreke
- osobitost rezonancije – ovoj korelaciji pripadaju samo nazalni kon. koji stoje u opreci
s oralnim k.
- obilježeni bukalnom okluzijom (zatvorenost u ustima) + spuštenost mekog nepca
(dobiva se dodatni rezonator u nosu)
- konsonanti tvore bil. opozicije s oralnim k. (događaju se u ustima, rez. se događa i
ustima)
- rez. se događa u ustima i nosu (zr. str. dolazi u nosnu šupljinu i događa se rezonacija) –
čini da jedan dio zračne struje dobiva na intenzitetu, ističe se (određena volumenom i
napetošću stijenki rezonatora te brzinom zračne struje)
- bil. odnos oralan-nazalan najčešće postoji u dvije serije lokalizacije – b-m = d-n; t-n =
k-ŋ – napeti kon. stoje u opreci s nenapetima; velarni s ne.
- odnos okl.-naz. je najčešće bilateralna i proporcionalna opozicija (isti odnos
suprotnosti postoji između ovih nizova fonema), privativni odnos = korelacija
- naz. kor. postoji gotovo u svim jezicima (takve kor. se rijetko mogu neutralizirati, u
pozicijama neutr. se ne mogu neutr.)
- naz. se pojavljuje u labijalnim, apikalnim i palatalnim lokalizacijama
- u hrv. nj stoji u bil. opoziciji prema ć
- neki jezici imaju nazalni palatal, ali nemaju okluzivni palatal (francuski)
- m : n – ta opozicija se u nekim jezicima osjeća kao bil. op. koja ne pripada nekoj
korelaciji
- u finalnoj poziciji (u nekim sustavima) se m i n (opozicija po lokalizaciji) neutralizira
u arhifonem N (sonoran nazal) (u hrvatskom čakavskom)
- ovaj arhif. se javlja i unutar riječi (to je nazalni fonem neodređene lokalizacije)
- pertinentno je to samo što ima minimum prepreke (on je rezultat neutr. svih nazalnih
fonema u tom dijalektu)
- minimalna prepreka pridonosi sonornosti (tonalnosti)
- ovaj arhifonem ima naz. rez. i veliku sonantnost i približava se karakteristikama
nazalnih vokala
- jezik se nezaustavljivo mijenja (npr. u francuskom se dva nazalna vokala

izjednačavaju)
- jezik ne trpi nasilne promjene (kodifikaciju), govornici ga postepeno mijenjaju
- 30 -
- taj čakavski N nije određen, nema određeno mjesto lokalizacije nego ovisi o
susjednim glasovima
- nazalna korelacija je jedina konsonantska korelacija rezonancije
podsjetnik
- do sada smo govorili o vokalskim i konsonantskim osobitostima – prelazimo na prozodijske
osobitosti
- 31 -
Prozodijske osobitosti
- globalna ritamsko-intonacijska cjelina
- prozodijske karakteristike su ritamsko-melodijske cjeline muzičke cjeline

- jedinica tih cjelina se nekad poklapa sa slogom
- slog nije samo puka kombinacija C i V
- proz. k. se pojavljuje nekad kao dio sloga, a nekad kao čitav niz slogova
- imaju osobitosti intenziteta, načina sefmentiranja melodije i muzičke visine
- pojedini jezici imaju različite karakteristike
- intenzitet, muzička visina i način segmentiranja melodije
- Trubetzkoy – segment muzičke cjeline koji se zasniva na osobitostima intenziteta,
muz. visine – proz. karakteristika
- diferencijacija i istraživanje načina segmentiranja (fonologija)
- prozodijske osobitosti se dijele na osobitosti (razlikovanja) načina i povezivanja
- to sve omogućuje izražajnost govora (osobitost razlikovanja)
- dijafragma i trbušni mišići povezani su različitim smjerom napinjanja (jedni se

rastežu, a drugi stežu) – dovode do različitih pokreta
- dovode do pomaka prema gore koji ima svoj oblik zadan vremenom i maksimumom
(rečenični akcent)
- interkostalni mišići i pluća – dalazi do pulsacije, zračna struja koja je došla se
raščlanjuje (tako nastaju slogovi – broj ovisi o tempu govora)
- takva struktura čini osnovu rečenice i tek tada dolazi u larinks i na kraju u usnu /
nosnu šupljinu
- govorni izraz je integralni nositelj smisla, onoga što želimo reći
- prozodija – globalna forma čiji su svi dijelovi dijelovi cjeline i ne mogu je mijenjati
(svi slogovi i riječi u intonacijskoj cjelini su zadani), oni su potčinjeni toj cjelini
- fonologija polazi od manjih cjelina (slogova)

- centar sloga posebno zanima fonologiju
- proz. dist. obilj. su smatrana kao prvenstveno vokalska obilježja (oni ih mogu nositi),
ali unutar sloga nije vokal
- slogovski centar je prozodijska jedinica (jedan dio sloga je fonološki (prozodijski

nepertinentan – često ga predstavlja konsonant), nekad vokal nije centar sloga –
postoje i slogovi unutar kojih nema vokala (slogotvorno r); to sve ovisi o kojem se
sistemu radi, o fonetskom sustavu nekog jezika)
- neke proz. osobitosti / pertinencije mogu pripadati čitavoj grupi fonema
polifonematske vrijednosti (V+C; V+V)
- osobitosti centra sloga su osobitosti jednog dijela sloga (centra sloga) koji se mora
definirati s obzirom na jezik u kojem se nalazi (jer je jezik globalna govorna forma)
- svaki dio sloga koji prema pravilima datog jezika posjeduje dist. pro. osobitosti
nazivamo centrom sloga
- centar sloga može biti:
A. vokal
B. polifonematska grupa vokala
C. konsonant
D. polifonematska grupa vokal+konsonant
- 32 -
- ne postoji jezik u kojem vokal ne bi mogao funkcionirati kao centar sloga

- od kons. su sonanti oni koji mogu biti slogotvorni, i to (nazali i likvidi) samostalni ili u
grupi (Trubetzkoy)
- hrv. vokali i slogotvorno r – centar sloga
- ipak su najčešći jezici u kojima jedino vokali centar sloga
- Stetson – slog je napinjanje i otpuštanje serija mišića

- unutar sloga je odmah iza vrha napinjanja i opuštanje (npr. pst = s – centar sloga,
odvija se u vremenu (trajan je) i možemo varirati napetost)
- u nekim jezicima, u jednoj situaciji se fonem tretira kao slogotvoran, a u drugoj ne
(npr. l & r, češki jezik)
- slogotvorni fonemi su u takvim situacijama uvjetovani okolinom
- češki - přemisəl = slogotvoran
- ali ovaj fonem nije pertinentan, fonološki distinktivan
- u našem jeziku postoje i takvi pertinentni fonemi
- hrvatski: r, i
- slogotvorni kad se nađu između konsonanata i vokala
gər|o|ce gro|za
pi|em pie|na
(pijem) (pjena)
- ista pojava se može naći između vokala i konsonanata (ali treba voditi računa o
morfološkoj granici)
za|r|đati va|rni|ca
- prefiks – to je korelacija posebne vrste
- tu postoji morfološka granica
- ne pripada cjelini, korijenu ili osnovi
- ovdje je r poseban slog
- pitanje sloga je važno pitanje za prozodiju

- centar sloga može biti monofonematske i polifonematske prirode
- neki jezici imaju samo m. centre sloga, a drugi obje vrste
- evidentno je polif. onaj dugi centar sloga u kojem se između početka i kraja tog centra
može postaviti morfološka granica (geminata je to)
- tada se dugi vokali tretiraju kao suma dvaju kratkih vokala
- finski – talo (dvorište) : talo|on (prema dvorištu)
- drugi primjer je suma dvaju kratkih vokala – dvostruki fonem, morfološka granica je
tu
- dugi vokali se u nekim jezicima tretiraju kao monof.
- klasični latinitet – jedan dugi vokal ima vrijednost dvaju kratkih vokala = jedan dugi
vokal suma je dvaju kratkih – kr.V+C = 1 dugi
- ako je slog završavao konsonantom, smatrao se dugim (zatvoren je jer završava na
konson.)
- osnovno pravilo: da je naglasak u predzadnjem slogu ako je on dug, a na
predpredzadnjem ako je on kratak
- slična pravila vrijede i u indijskom jeziku
- u jezicima s 2 akcenta također postoji dvostruki centar sloga; početak i kraj centra
različito se tretira
- razlikuju se ili tonski ili respiratorno – dva akcenta
- 33 -
- slogovski centar se u nekim jezicima može podijeliti i udarom glote (glata se ili posve
zatvori u jednom trenutku ili se naglo suzi otvor, a to daje dojam podijeljenosti sloga)
- postoje i jezici u kojima se dugi slogovski centar može razlikovati po tonskoj visini (ta
činjenica je fonološki distinktivna)
- tako slogovi mogu biti uzl.-sil., sil., uzl., sil.-uz.
- takvi slogovi se mogu doimati dužima nego oni kod kojih ne postoji takva promjena
- zato se vrijednost geminata u centrima dugih slogova vrednuje više (ne linearno nego
aritmetički)
- neki jezici – prozodijska jedinica u njima je mora (jedinica za trajanje sloga)
(određeno trajanje u slogu)
- u drugim jezicima se broje slogovi
- to su jezici s monofonematskim centrima slogova, geminacija slogovskih centara je
oznaka korelacije u tim jezicima
- ako se radi o intenzitetu koji je ostvarem ekspiratorno – dinamički akcent (npr.eng.)
- takvo trajanje sloga je neutralno u krajnjim slogovima pa se oni smatraju neoznačenim
- slobodni dinamički akcenat postoji samo u npr. njem., engl. (tu su finalni slogovi
uvijek dugi neoznačeni)
- kratki vokali su označeni
- 19.st., lingvist Starčević kaže da u hrvatskom postoje tri vrste centara sloga – kratki,
dugi i vrlo dugi
- to je pitanje percepcije
- prozodijska obilježja su prvenstveno prozodijska kvantiteta

- centar sloga
- slog i mora su jedinice prozodijskog razlikovanja
- najmanja prozodijska jedinica je prozodem (osnovna jedinica prozodije za
razlikovanje)
- prozodijske osobitosti –
a) osobitosti razlikovanja – služi da se prozodemi međusobno razlikuju
b) osobitost načina povezivanja – gleda načine kako se pojedini elementi
povezuju
- u nekim jezicima se razlikovanje prozodema ostvaruje pomoću intenziteta (slog je

jedinica)
- u drugim s morom, pomoću visine
- osnovna prozodijska funkcija prozodema je razlikovanje, ali oni imaju i kulminativnu

funkciju (npr. u ruskom jeziku je naglašeni slog jako naglašen)
- kulminantni slog – onaj na kojem je akcent riječi
- intenzitet i vrijeme – u drugim jezicima (slog)
- mora – povećanje visine naglašava moru
- ekspiratorni akcenat – povećanje intenziteta se i dalje odvija (i trajanje)
- pojačanje kulminantnog prozodema
- kulminacija – isticanje je važno i vrši se svim onim sredstvima koja su prateća; opće
isticanje sloga koje se u fonologiji zove fon ili akcent
- korelativna opozicija između akcentiranih i neakcentiranih prozodema (korelacija
akcentacije) – u jezicima koji broje slogove
- u jezicima koji broje more, varira ton u centru sloga
- 34 -
- tako se opozicije prozodijskog razlikovanja dijela na kulminativne i nekulminativne

(korelacije akcentacije, korelacije varijacije tona)
- korelacija prozodijskog intenziteta (u jedinicama koji broje slogove) i korelacija tona
ili registra (u jezicima koji broje more – nekulminativne opozicije = osnovna funkcija
im je razlikovnost) te korelacija (prozod.) geminacije
- korelacija prozodijskog int. – dugi i kratki slogovski centri
- korelacija registra (ne u europskim nego u afričkim jezicima), muzička visina se
ostvaruje promjenom registra
- u centru sloga mogu biti upotrebljena 2 ili 3 registra
- to se najčešće vrši na vokalima
- korelacije slobodne akcentacije (fonički distinktivna funkcija je ostvarena kao
slobodni akcent)
- kulminativno isticanje jednog prozodema nad ostalima (produljenjem, varijacijom
tona, jasnijom artikulacijom vokala i konsonanata) ostvarena je s više sredstava
- isticanje može biti samo na jednom mjestu riječi i to mjesto dominira
- u riječima istog broja slogova, isticanje ne pogađa uvijek isti prozodem – fonološki je
to bitno
- mogu postojati parovi riječi koji će se razlikovati samo po akcentu
- slobodna akcentuacija u hrvatskom je distinktivna
- razlikovati (na početku) treba dvije vrste akcenata : silazne i uzlazne
- slobodni u hrvatskom je uzlazni, a silazni nije (neslobodan je – seli se na proklitiku)
- silazni akc. određuje granicu riječi, tj. početak riječi (delimitativna funkcija)
- jednosložnu riječ je najteže čuti
- težina riječi u slušanju – čujnija će biti npr. dvosložna riječ s uzlaznim akcentom od
one sa silaznim akcentom – ovisi o dužini riječi i o akcentu
- uzlazni akcenat dobro priključuje slijedeći slog, integrira ga svojom formom
- zato on ne može stajati na kraju riječi, ali može na bilo kojem slogu višesložne riječi
- hrv. pjevačica (kukavica) na e : pjevačica na a
- ove riječi se nazivaju dubletama
- uzlazni akcenat je slobodan jer ne mora biti uvijek na istom mjestu
- silazni akcenat je ekspiratorni (povećanje intenziteta) te su riječi s kratkosilaznim
naglaskom teže za slušati – sljedeći slog jedva se čuje
- silaznost se bolje čuje kod dugih
- silaznost je u dugima realizirana tonski ravno i u istom registru
- postoje jezici koji uz prave kacente imaju sekundarne akcente, npr. njemački
(najdulja riječ ima 53 slova) i tu riječi nastaju komozicijom više riječi s jednom
osnovnom koja će imati pravi akcenat
- u hrv. jeziku riječi nastaju derivacijom (mijenjanje nastavaka)
- naš silazni akcenat ostvaruje se nekulminativno (nekulminativna korelacija
prozodijskog intenziteta)
- silazni slog djeluje neizražajno, manji je intenzitet
- 35 -
Prozodija i njezina uloga u fonologiji
- prozodijski oblici – načini povezivanja pojedinih prozodema –

a) korelacija udara glote
b) fraktura korelacije tona (u jezicima koji broje more (imaju proz.
geminaciju))
- udar glote razdvaja centar sloga na 2 dijela i ako je on kratak, dijeli ga od slijedećeg
konsonanta
- tu se radi o načinu povezivanja jedne more s drugom
- korelacija prekida sloga može biti oblikovana kao jaki ili mlohavi centar sloga
- postoje proz. opozicije koje služe za međusobno razlikovanje rečenica (ritam i
intonacija – baza svega)
- najmanja fonetska jedinica koju možemo ostvariti je slog (i glas ali tako da je
oblikovan kao slog)
- postoje proz. osobitosti koje služe za međusobno razlikovanje rečenica
- ritamsko-intonacijskim strukturama rečenica može poprimiti dva ili više značenja; one
su baze svega
- kod uzlazne inonacije na kraju je najveća napetost (i na samom početku napetost

postoji)
- u ostvarenju teksta se svaka rečenica mora planirati jer se govorno slijedi misao (zbog
misli)
- maksimum izražajnosti postižemo govorom
- dobro organiziran govor prenosi maksimum informacije
- forme pomoću kojih razlikujemo rečenice su ritamsko-int. cj., u nekim jezicima
promjene registra, a dalje pauze (stanke) i akcenat
- int. rečenice koja ima razlikovnu funkciju
fonetski – uzlazna int.

fonološki – intonacija kontinuiteta
- očekuje se neki nastavak u istom smjeru ili kao nedovršenost

- taj kontinuitet se prekida, očekuje se sugovornikovo sudjelovanje i ono je obično
suprotnog smjera
silazna
konkluzivnost
- postiže se odgovorom sugovornika
- u nekim jezicima postoji više registara, a u nekim se vrlo afektivne rečenice

izgovaraju tako da se digne registar (npr. u francuskom)
- mišići – uspon i pad = na vrhu je akcent
- u nekim jezicima postoje i sekundarni i tercijalni akcenti
- 36 -
- u nekim jezicima je velika razlika između akcentiranog sloga rečenice i riječi npr.
ruski jezik
- reč. pauza isto ima distinktivnu funkciju, a ne samo razdvajajuću
- može se ostvarivati da intonacija padne i prestane napetost, ali to često nije tako (npr.
napetost traje za vrijeme pauze i to će se osjetiti na početku druge rečenice)
- strahovito razlikuje smisao iskaza
- neki distinktivni elementi djeluju kao abnormalni d.e. (dž u našem jeziku; osjeća se da
je došao iz nekog stranog jezika, tusrkog)
- velarno ŋ u njemačkom – njg – na kraju riječi i sloga – i to treba znati u fonologiji
- langage – jezična pojava kao cjelina
- jezik i govor su neodvojivi (sve što je u fonologiji razlikovno obilježje može se

eksperimentalno dokazivati, i to u fonetici)
- 37 -
Struktura distinktivnih obilježja
- od kompleksnih gov. jedinica – rečenice do fonema

- najmanja jedinica značenja u fonologiji je morfem (u fonetici to je slog)
- u nekim lingvistikama se zove i formant (nešto što oformljuje značenje)
- u njih spadaju korijen riječi i afiksi
- značenje može biti semantičko i gramatičko (npr. sufiks)
- morfemi su lingvistički elementi koji izražavaju odnose među riječima (to su

gramatički morfemi, npr. padećni nastavci i glagolski)
- morfem se najčešće upotrebljava za označavanje elemenata tvorbe riječi
A. tematski m. (formant) – dodaju se korijenu da bi se dobilo osnovu
(primarni morfem)
B. sufiksni morfem (sekundarni) – dodaju se osnovi da bi se dobila
kompletna riječ
- suvr. lingv. zove morfemom svaki element tvorbe

- npr. riječ može biti tromorfna, četveromorfna
rus. fizič-esk-j (korijen-osnova-nastavak)
eng. un-friend-ly (prefiks-korijen(osnova)-nastavak(sufiks))
- uvijek treba gledati i semantiku i gram. funkciju

- morf. je distinktivni lingv. oblik (pomoću njega se vrši razlikovanje) koji je semantički
različit od ostalih fonetski sličnih ili identičnih lingvističkih oblika, koji se ne može
dalje rastavljati na manje oblike
- morfem fonetski može biti identičan, ali ima različitu razlikovnu funkciju u različitim
sredstvima
- semantika – razvoj značenja uvijek u vezi s funkcijom
- distinktivna razlikovna obilježja – najmanje jedinice u fonologiji
- lingv. razlikuje dva nivoa jezika:
a) semantički (sem. alnaliza) – obuhvaća jednostavne i kompleksne jedinice
značenja
b) nivo distinktivnih obilježja – analizira formu onoga što nosi značenje
- d.o. su sve jednostavne i kompleksne jedinice koje služe tome da razlikuju, povežu i
zdvoje (dovedu do punog izražaja) mnogostruke jedinice značenja
- delimitativne (za granice), kulminativne (za isticanje), razlikovne
- da se što blje prepozna sadržaj poruke koju primamo
- ako d.o. zahtjeva izbor između 2 člana jedne opozicije
- gravis – auditivno (relativno) niži od akutusa (dva oprećna svojstva, dvije suprotne
osobine obuhvaćene istom kategorijom visine)
- nazalni/nenazalni vokal – privativna opozicija
/bitə/ (gravis) - /ditə/ (akutus)
- razlikovanje samo po jednom svojstvu
- jedan je visok, a drugi nizak
- to su dvije riječi
/fitə/ (g.) - /sitə/ (a.)
- slušatelj ove riječi razlikuje po formi i po smislu (postoji minimum razlike koji u
upotrebi nije uvijek dobro izražen, izgovaraju se varijante)
- 38 -
- taj odnos mora biti takav da konstantno ukazuje na tu razliku

- ovo je bila opozicija unutar istog elementa (min.dist. elementi) (polarnost-suprotnost)
- kontrast se ostvaruje u slijedu (u gov. lancu) = p : t – gravis: akutus
- to ne znači da su po svemu drugom isti nego se ovaj kontrast ostvaruje u tom morfemu
- kontrast elemenata u slijedu kji su izgovoreni
- spada u prozodiju (polarnost ostvarena susjedstvom u govornom lancu)
- d.o. samo signalizira da morfem koji pripada nije istovjetan s drugim m. kji na istom
mjestu sadrži različito obilježje
- d.o. ne označavaju ništa konkretno nego samo signaliziraju
- različite kombinacije d.o. čine foneme u jednom jeziku
- fonemi se zapravo realiziraju u glasu, to je iskustveni proizvod, ali dist.elemente
realiziramo na osnovi onoga što materijalno postoji u glasu
- Jakobson – svako distinktivno obilježje i svaki fonem ima svoj stalni korelat u svakoj
fazi govora
- svaki jezik je karakteriziran određenim brojem distinktivnih obilježja
- obilježja mogu biti maskirana zbog nekakvih anormalnih uvijeta (npr. šapat, vikanje,
operno pjevanje, mucanje, buka, daljina, buka u kanalu (npr. slušni problemi),
filtriranje nekog glasa)
- Jakobson i Trubetzkoy su dokazali da se eksperimentalno (fonetski) može dokazati
istovjetnost jednog distinktivnog obilježja (različiti glasovi, fonemi)
- glasovi u govoru, ne fonemi
- npr. ako se ne ostvare čitavi slogovi, situacija i kontekst uskaču; zato su moguće
fonetske elipse koje neće naškoditi komunikaciji
- aspirirani glasovi – u engleskom su jako napeti i fonetski intenzivniji (iako se različito

realizira p na početku i kraju, ne razlikujemo 2 fonema)
- opozicije – nastaju kad smo u stanju razlikovati distinktivna obilježja (npr. ako nešto
slušno ne prepoznajemo, nećemo to moći ni ostvariti)
- kontrast – opozicija ostvarena u jednom slijedu (acutus, gravis)
- inherentna (unutarnja) distinktivna obilježja se materijalno realiziraju u govoru (to

je Jakobson dokazao)
- fonem je simultani skup distinktivnih obilježja
- unutarnja dis. ob. se zasnivaju na dvojnosti (još se zovu i inherentna razlikovna
obilježja)
- ta obilježja moramo slušno razlikovati da bismo mogli to realizirati govorom
- visible speech – studije iz SAD-a; jedno osjetilo se htjelo zamijeniti drugim;
sonogrami su bili previše komplicirani i prespori za brzinu govora
- sonografska tehnika je bila dobra za istraživanja (fonetske analize)
- očitavanje s usana – vizualno očitavanje
- Jakobson dokazao povezanost jezika i govora
- sonogram – intenzitet, frekvencija, vrijeme
- sonogrami su se počeli upotrebljavati za druge svrhe (fonetska istraživanja)
- prvo se htjelo pomoći gluhima, ali bilo je prekomplicirano
- istraživanje na 100 živih jezika rezultiralo je time da su Jakobson i njegova ekipa
dokazali da postoji 12 pari dist. obilježja (za svaki par)
- podijelio je dist. ob. na sonornosna i tonalnosna obilježja
- 39 -
- obilježja sonornosti – srodna intenzitetu i trajanju koji se očituju kao količina energije
i njezina koncentracija
- obilježja tonalnosti – srodna prozodijskom obilježju visine glasa
- obilježja son. su brojnija i srodna su prozodijskim obilježjima jačine i kvantitete
- akustička forma, mjesto izgovora i način izgovora (za svaki par)
- ton. obilježja su srodna proz. ob. visine glasa
- 12 pari Jakobsonovih distinktivnih obilježja :

- sonornosna obilježja (9)
1. opozicija vokalnost – nevokalnost – očituje se kao prisutnost i odsutnost jasno
određene formantske strukture)
- glas j je nevokalski i nekonsonantski (nema prepreke koja generira šum) –
to je prijelazni glas
- e i r su i vokalski i konsonantski
2. opozicija konsonantnost – nekonsonantnost – visoki postotak energije; niski

postotak izgovorene energije
3. opozicija kompaktnost i difuzija – veća koncentracija energije u centralnom

dijelu spektra( pr. s, istureni glasovi); suprotno (unatrag povučeni fonemi pr.e,
leave)
- zona kompaktnosti 1000-2000 Hz
- radi se o odnosu između mjesta artikulacije; rezonator unaprijed isturenih
fonema imaju rezonator oblika roga (velarni, palatalni i postalv. konson. i
istureni vok.)
- unatrag povućeni fonemi se zatvoreni vokali te labijalni, dentalni i
alveolarni konsonanti (rezonator ima kuglasti oblik)
- to ovisi o veličini i obliku rezonatora koji su uključeni u izgovor nekog
glasa i to ispred i iza mjesta aktikulacije
- rezonatori pojačavaju onaj dio kompleksnog zvuka koji je primjeren
određenom rezonatoru
4. opozicija napetosti i opuštenosti – jasnije oblikovanje zvuka u spektru; manje

rezonitanje, izntenzitet i čujnost)
- napetiji su oni glasovi koji više deformiraju govorni trakt (oni više
sudjeluju u izgovoru)
5. opozicija zvučnosti i nezvučnosti
6. opozicija nazalnosti i oralnosti

- pojavljuje se i u konsonantskoj i vokalskoj strukturi
- nazalnost karakterizira širenje energije zvuka po većim prostorima,
smanjenje intenziteta prvih formanata i uvođenje dopunskih viših
formanata
- oralnost – rezonator je samo usna šupljina, a kod nazalnosti oboje
- nazal. konsonanti – jaki formanti u visokom području, a u srednjem
području su praznine
- energija se širi po višem spektru
- ti formanti imaju dosta velik intenzitet
- 40 -
7. opozicija prekidnosti i neprekidnosti – opozicija između eksplozivnosti i

konstriktivnosti (okluzivi i frikativi – tjesnačnici)
- sibilanti (c,z,s) – frikativi (neprekidni)
- frikcija (trenje) – nastaje kad jaka zračna struja prolazi kroz suženi prolaz
- kod prekidnih glasova prvo imamo tišinu (ili vibriranje glasnica), zatim
širenje (eksplozija)
- frikativi – uključivanje govornog trakta i nema naglog prijelaza od zvuka
prema tišini (zr.str. struji cijelo vrieme kroz uski prolaz)
- djeluje na vokal (zatv./otv. govornog prolaza)
- govor – nije nizanje nego slogovska struktura
- vokalska forma pod utjecajem okluziva – tanzijenti (karakteristično
prelaženje)
- tranzijenti – utjecaj – taj vokal dulje traje i ima veći utjecaj na onoga koji
sluša, karakteristični su)
- bit komunikacije – različitosti koje unose promjene u formu trebaju u
pravom trenutku biti prepoznate
- likvid r za razliku od l – uključivanje može biti i u nekoliko vremenskih
razmaka
8. opozicija piskavosti i blagosti – šum većeg intenziteta se suprostavlja šumu

manjeg intenziteta
- pravilna / nepravilna distribucija šuma
- važno je i tkivo od kojeg je prolaz napravljen
- pisk. – gornji i donji zbui
- blag. – zubi, donji prekriveni jezikom
- pr. s u opoziciji prema θ
9. opozicija pregradnosti i nepregradnosti

- glotaliziranost/neglotaliziranost
- veća brzina prolaženja energije u manjem vremenskom intervalu
- nagli početak ataka zr. struje
- manja brzina u istom intervalu – nepregradnost
- glot. – s kompresijom; neglot. – bez kompresije
- sirkaški jezik (azijski jezik)
- obilježja tonalnosti (3)

10. opozicija gravisnosti i akutnosti (nizak,taman/oštar, visok)
- gravisnost – konc. energije je u nižem dijelu spektra; 2 formant je snižen
- akutnost – dizanje prvog formanta u višim dijelovima spektra (prema 2.
formantu); ostvaruje konc. energije u višem dijelu spektra (1. i 2. formant)
- gravisni fonemi – velari i labijali (stražnji i prednji); imaju veliki rezonator
koji ih karakterizira (što je veći (po volumenu), to je glas niži)
- akutni fonemi – medijalni, imaju više ispregrađen rezonator (2 rez.); imaju
višu tonsku karakteristiku; palatali i dentali
- različite visine u govoru su rezultat motorike govornih organa
- razumijevanje – strukturiranje na najvišem nivou
11. opozicija labijaliziranosti i nelabijaliziranosti

- sniženje, slabljenje intenziteta nekih komkomponenata visokih frekvencija
– 2. formant se snižava = labijaliziranost (sniženo-ravno)
- 41 -
- otvor usne šupljine se može modificirati i s prednje i stražnje strane usne

šupljine
- velarizacija (suženje str. dijela usne šupljine)
- suženi otvor prema širem otvoru (labij.-nelabij.)
- labijalizacija – pomak formanata prema dolje ili slabljenje visokih
formanata (ili oboje)
- to je vertikalna usporedba (uspoređuju se zaokruženi i nezaokruženi)
- npr. u turkom jeziku
12. opozicija povišenosti i nepovišenosti

- neke komponente su pojačane (pomaknute više), djeluju više = povišeno-
ravno
- sve komponente su iste, ali nisu povišene
- palataliziranost, nepalataliziranost (horizontalna usporedba u ruskom
jeziku, npr.)
- povišeni fonemi imaju širi otvor, a drugi imaju uži otvor
- koncentracija energije u višem dijelu, uzlaženje 1. i 3. formanta susjednih
vokala (kod palataliziranih glasovi)
- tu isto dolazi do promjene otvora u usnoj šupljini (palat. smanjuje se
rezonator u usnoj šupljini, pa imamo povišenost)
- s ovim obilježjima možemo upoznati važne jezike u svijetu (niti jedan ne treba svih 12
obilježja)
- svaki ima onoliko koliko mu je dovoljno za sustav, kod
- eng. sharpened ≠plain consonants npr.
- kod proizlazi iz fonet.-fon. sistema koji je normativno utvrđen lingvističkom analizom
(na temelju akustičkih korelata koji imaju svoje psihološke korelate)
- sonornost – količina i rasprostranjenost nervnog stimulusa (energije) – kvantitativni
dio tog procesa
- tonalnost – ovisi o mjestu nervnog stimulusa
- distinktivna obilježja – svrstana u foneme

- količina dist. ob. zadana unutar jednog jezičnog sustava
- simultane skupine d.o. – fonemi – zajedno se pojavljuju u jednom fonemu
- slog – elementarna skupina fonema na fonološkoj razini; silabem (fonemski slog);
konstruktivna ćelija jezgre jezika; osnovna formula po kojoj se fonemi povezuju u
jeziku (govor)
- slog – osnovna formula po kojoj se vrši povezivanje fonema

- definicija slobodne forme – sekvenca koja se može odvojiti pauzama (čini cjelinu – to
može biti jedan ili više slogova)
- slog predstavlja skupinu fonema
- fonem predstavlja skupinu distinktivnih obilježja
- jedan od zakona strukture sloga je kontrast (sukcesivnih elemenata unutar sloga)
- najveći kontrast – vokalnost/konsonantnost = CV kontrast
- ostali kontrasti – CVC; V; VC; CV – moguće kombinacije
- konsonantski dio ne može stajati sam
- vokalski element se ne može ponoviti dva puta
- srodni kontrasti mogu saržavati više fonema unutar pojedinih elemenata (V i C)
- to su fonemi rastuće sonornosti; silabički fonem (na vrhu)
- 42 -
- takav kontrast je ili jedini u jeziku ili dominantan (CV)

- kontrast – kompaktnost – difuznost & vokalnost – sonornost
- krakovi:
- s motoričkog aspekta, Stetsonova definicija – Slog je pokret zračnog vala potisnutog
prema gore kroz vokalni trakt.
- međurebreni mišići vrazdvajaju na slogove
- uzlazni i silazni krak,silabički vrh (najtonorniji)
- = nuklearni faktor sloga ili kulminacija, granične ili marginalne faze
- član najviše sonornosti tonski je viši i glasniji
- taj kontrast može biti i likvid – l, r – pravi konsonant; pa čak i s
Prozodijska obilježja
- također mogu imati distinktivnu funkciju
- izviru iz svojih perceptivnih svojstava : ton (visina), intenzitet (jačina) i kavtitet
(trajanje)
- ta obilježja mogu biti intersilabička (između slogova) i intrasilabička (unutar jednog
sloga)
- tonalnost – i inter i intrasilabička

- viši prema nižem registru; neutralan prema povišenom; neutralan prema sniženom
- intenzitet – intersilabički – to je onda naglasak

- proizvedeno sublaringalnim mehanizmima (abdomen, dijafragma, mišići prsnog koša)
- pokret ekspiratornih mišića kojima se ostvaruje je balistički pokret (ne može se
kontrolirati)
- kvantitet – intersilabički
- obilježje dužine : između dugog i kratkog – kratki prema duljem ili kratki prema još
kraćem
- kulminativno obilježje naglaska (trajanje i intenzitet)

- neka obilježja mogu biti demarkaciona – označuju granicu
- u nekim jezicima dužina i akcenat se kombiniraju, npr. u hrvatskom; dužina je
redundantna, a akcenat je distinktivan
- sve distinktivne opozicije, i inherentne i prozod. – 2 fonema u slijedu (gravis – akutus)
- inherentno obilježje ostvaruje se tako da jedno distinktivno obilježje pravi razliku
- treba poznavati jezik kojim se služimo da bismo uklapali foneme u sekvence; najbolji
smo u materinskom jeziu
- moguće su elipse (ovisno o kontekstu), nisu dozvoljene tada kada imamo strukture
koje nisu hranjene kontekstom; npr. imena i prezimena
- izmjenjivanje eksplicitnosti i eliptičnosti u jeziku
- Jakobson je definirao fonologiju, a fonetika za nju skuplja obilježja
- DISTINKTIVNA OBILJEŽJA u hrv. jeziku

- prema Muljačiću (Žarko) („Opća fonologija“; ŠK, Zg, 1972.), preuzeo iz Jakobsonove
tabele
- vidi tablicu URO u = Škarić, „Fonetika hrv. knjiž. jezika“; slika 203, str.359
- 43 -
Pregled gradiva str.1
FONTEIKA
→ proučava označujuće u govoru (konkretno govorno ostvarenje)
→ nauka o glasovima govora; o fizikalnom fenomenu, koji se ostvaruje govorom i
perceptibilan je sluhom
→ proučava glasove s obzirom na njihova akust.-artik. svojstva, nezavisno o tome mogu li te
osobine imati razlikovnu ulogu ili ne
→ proučava akustičku stranu govornog akta i ima veze sa psihologijom percepcije
→ nauka o materijalnoj strani govora
→ fonetiku zanima čitavo govorno ostvarenje
GLAS
→ skup akust.-artikul. koje se zapažaju istovremeno
→ najmanja ostvariva fonička jedinica
→ fizikalna pojava perceptibilna sluhom
→ izgovoreni glasovi su uvijek samo varijante fonema!
FONOLOGIJA
→ proučava označujuće u jeziku (jezičnu normu, odnose, funkcije i vrijednosti)
→ skup pravila po kojima je regulirana fonička strana govornog akta (nauka o „glasovima“
jezika)
→ fonologiju zanima onaj dio glasa govora koji ima određenu funkciju u jeziku (distinktivnu
ulogu)
→ zanimaju je one promjene u formi koje odražavaju promjene u značenju
→ elementi fonološkog sustava se međusobno bitno razlikuju – omogućavaju da se riječi
međusobno razlikuju
→ fonol. zanima apstraktna fonička vrijednost fonema
→ najčešći odnosi su odnosi opozicije
FONEM
→ dio jezične norme koji ima razlikovnu (distinktivnu) funkciju, ali nije nosilac značenja
→ najmanja fonološka jedinica u slijedu jednog jezika
- 44 -
Ferdinand de Saussure („Tečaj opće lingvistike“), švic. lingvist

→ jezična pojava LANGAGE = jezik (LANGUE) i govor (PAROLE)
→ jezik i govor se mogu podijeliti na označujuće i označeno
→ JEZIK = označujuće: jezična norma (gramatika, fonologija); označeno: univerzalna

značenja, koncepti, ideje
→ GOVOR = označujuće: materijalna strana, tj. govorne forme, ostvarivanje govora, zračna
struja u kojoj se govor ostvaruje i primanje te stvarnosti; označeno: konkretni sadržaji
komunikacije koja se odvija ostvarena u aktualnom vremenu
→ jezična pojava se ne smije odvijati

→ definiran jezični znak – artikuliran (nemotiviran u odnosu na smisao, slobodan); veza
forme i sadržaja je povijesna, zakonito odrađena
GLAS ≠ FONEM
→ glas – fonetski pojam, odnosi se na čitavo ostvarenej koje se ostvaruje govorom kao
najmanja fonetska jedinica, govorno ostarenje bogatije i šire od fonema
→ fonem – određena funkcija u jeziku (razlikovna), ovisi o sustavu kojem pripada, dio glasa
koji funkcionira kao razlikovni element, ne nosi značenje; skup karakteristika koje
omogućuju prepoznavanje nekog glasa
- 45 -
PLANOVI IZRAZA
→ reprezentativni (kulminativna, delimitativna i distinktivna funkcija)
→ ekspresivni
→ apelativni
GLASOVI (na fonološkom planu)

→ permutabilni (foničke opozicije : petinentne, fakultativne)
→ impermutabilni
FONOLOŠKE OPOZICIJE
→ s obzirom na broj fonema sa zajedničkom bazom usporedbe
a) bilateralne
b) multilateralne
o homogene
o heterogene
→ s obzirom na istovjetnost opozicije s drugim opozicijama

a) proporcionalne
b) izolirane
→ s obzirom na logiku odnosa suprotnosti

a) privativne
b) gradualne
c) ekvipolentne
→ s obzirom na rasprostranjenost njihove razlikovne moći

a) konstantne
b) neutraliziabilne
- 46 -
PRAVILA ZA POTENCIJALNU MONOGONEMATSKU STRUKTURU (1 fonem)
1) Potencijalno monofonematska je ona grupa glasova kojoj se dijelovi nikad ne

razdvajaju u dva sloga
2) Monofonematska struktura mora biti izgovorena jedinstvenim artikulacijskim aktom
3) Monofonematska struktura ne smije trajati dulje nego što traju ostali glasovi u nekom
jeziku
pr. hrv. c = t+s / fin. it-se
- 47 -
Konsonantske osobitosti
LOKALIZACIJA
→ osnovne serije lokalizaciije
a) guturalna (dorsalna)
b) apikalna (dentalna)
c) labijalna
d) piskava (siflantska)
NAČIN PREVAZILAŽENJA PREPREKE

→ prevazilaženje prepreke 1. stupnja
a) prema načinu i prepreci
1. okluzivi
2. frikativi
3. sonanti
b) prema trajanju
1. momentalini (o.)
2. trajni (f. i s.)
c) prema količini šuma

1. šumni (o. i f.)
2. nešumni (s.)
• klasifikacija u 5 bilateralnih skupina

1. sonantska – šumna
2. momentalna – trajna
3. okluzivna – frikativna
4. frikativna – sonantska
5. okluzivna – sonantska
→ prevazilaženje prepreke 2. stupnja

1. korelacija napetosti tenzije
2. korelacija intenziteta tlaka
3. vokalna korelacija
4. korelacija aspiracije
5. rekursivna korelacija
6. korelacija opuštanja
→ prevazilaženej prepreke 3. stupnja = geminate (dvostruki konsonanti
REZONANCIJA
→ nazalni / nenazalni konsonanti
- 48 -
12 JAKOBSONOVIH OBILJEŽJA
→ obilježja sonornosti
1) vokalnost – nevokalnost
2) konsonantnost – nekonsonantnost
3) kompaktnost – difuznost
4) napetost – opuštenost
5) zvučnost – nezvučnost
6) nazalnost – oralnost
7) prekidnost – neprekidnost
8) piskavost – blagost
9) pregradnost – nepregradnost
→ obilježja tonalnosti
10) gravisnost – akutnost
11) labijaliziranost – nelabijaliziranost
12) povišenost - nepovišenost
- 49 -

Fonetika I Fonologija

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Fonetika I Fonologija

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

FONETIKA I FONOLOGIJA

- osnovna podjela znanstvenih područja na jezik i govor

- Franz Bopp – objavljuje dokumentaciju (otkriven je sanskrt, tj. prajezik

- Ferdinand de Saussure – iako se bavio poviješću jezika, spoznao je da ne smijemo

- jezična pojava se ne smije odvajati (lingvisti praške škole Jakobson i Troubetzkoy)

- Ferdinand de Saussure – jezik i govor možemo podijeliti na označujuće i označeno

- i takvi uzvici se razlikuju u različitim jezicima (to ovisi o čitavom fonološko-

- pripadaju gramatičkim metodama

- govornik je u dvostrukoj situaciji:

- govor je specifična upotreba jezika u aktualnom stanju, to je konkretno ostvarenje

- govor ima 3 plana –

- 1) i 2) proučavaju ono što je konvencionalno utvrđeno nekim jezikom (npr. nešto

- ta razlika proizlazi iz ostalih distinktivnih elemenata određenog jezika, sustava (npr. u

Vrste fonoloških opozicija

- prate se one koje su važne za značenje

- varijanta istog fonema (fakultativna varijanta)

- Trubetzkoy i dr. – to su pravila za potencijalnu monofonematsku strukturu –

- pr. t+s=c; hrv. li – ce = sun – ce = ci – pele monogonematska sturktura

- npr. aspiracija u engleskom (izgovara se s velikom napetošću, dah iz pluća prolazi

- treći kriterij je trajanje glasova

Distinktivna obilježja fonema

- to su minimalne distinktivne opozicije =

- s kojim sve fonemima [k] ima zajednička svojstva:

- opozicije mogu biti raznovrsne u fonologiji (npr. bilateralne opozicije)

- njemački r se definira kao nelateralni fonem (zato jer mu je l najbliži, a on je lateralni)

- bilateralne i multilateralne opozicije (u odnosu na čitav sistem) te proporcionalne i

- njem. u / e (multilateralna opozicija)

- njem. h / ŋ (multilateralna opozicija)

- homogene opozicije – linearne (n / ŋ (opozicija se uspostavlja samo u jednom smjeru)

- priroda odnosa suprotnosti -

- više parova fonema karakterizirani su istim odnosom suprotnosti – proporcionalne

- izolirane opozicije su češće od proporcionalnih

- među bilateralnim dominiraju proporcionalne, a među multilateralnim izolirane

- različiti tipovi opozicija u fonologiji (o njima ovisi struktura fonoloških inventara (=

- pr. b-d = p-t = m-n

- isti odnosi suprotnosti su između

- fonem h u njemačkom stoji u donosu multilateralnih izoliranih opozicija s nekim

- bil./mult. – analizira se osnova usporedbe

- gradualne opozicije (stupanjske) – članovi su označeni različitim stupnjevima istog

- ekvipolentne opozicije – članovi su logički ekvivalentni (jednako vrijedni)

- vrijednost fonološkog sustava je data objektivno strukturom samog fonološkog

- opozicije još mogu biti konstantne i neutralizabilne (opozicije koje se u nekim

- pozicije pertinencije – u njima se nikad ne događaju neutralizacije

- oni su međusobno impermutabilni jer se ne mogu jedan s drugim zamijeniti u

- Trubetzkoy, Jakobson i Praška pkola smatraju da se ne smije zaboraviti da se govor

Vokalske i konsonantske osobitosti

- konsonanti – različiti tipovi prepreka i različiti način prelaženja tih prepreka

- rezonancija pojačava određene harmonike i postavlja ih u drugi odnos s onima koji

- rezonancija se negdje pojavljuje i kod deferencijacije vokala – razlika prema stupnji

- lokalizacija – osobitost vokalskih fonema

- karakteristike vlastitog tona (osobitost lokalizacije) – to je ustvari timbar

i u - najniži stupanj otvora

- trokutasti sustav (najotvoreniji vokal nema svoju opoziciju po lokalizaciji)

- najotvoreniji vokal određuje lik u kojem se vokali pojavljuju

- usne ostvaruju određeni volumen ispred zubi i produžuje vokalski prolaz

- ni jedan jezik ne treba takvu diferencijaciju (dovoljno je četiri)

- u 4-klasnim sustavima = a) i b) u čistim nekombiniranim oblicima

- u ∆ sustavima s dvostrukim sustavima lokalizacije

- nosi karakteristiku prednji / stražnji (vokas se prilagođava svojoj okolini; uz prednje

- neutralizacija – prednji ili stražnji / zaokruženi ili nezaokruženi (forma položaja

- lokalizacija i stupanj otvora, manjka rezonantna (nazalni vokal (4))

o e kl.lok. – prednji i stražnji vok.

- trokutasti sustav s 2 klase lokalizacije i 3 stupnja otvora (češki, poljski, japanski,