Sie sind auf Seite 1von 11

Jagna Poganik Novi hrvatski romanSarajevske Sveske br.

13 (Jedno mogue skeniranje stanja) Prije est godina, kad smo koncipirali nagradu Jutarnjeg lista za najbolju domau proznu knjigu, jedna od najeih tema bila je kako bi bilo sjajno, ali u praksi potpuno nemogue, osnovati nagradu za najbolji roman. Pri tome smo se esto osvrtali u tue dvorite i s divljenjem navodili broj romana koji se u susjedstvu, na primjer, natjecao za prestinu Ninovu nagradu. Istina je da je 2000. godine, a to je vrijeme o kojem govorim, prozna dominanta jo uvijek bila kratka pria. No, predrasuda s kojom sam se susrela mnogo puta, i koja mi je uvijek jednako ila na ivce, ona kako su Hrvati dobri pjesnici i kratkopriai, ali im s romanima ide neto slabije ili nikako, svakome tko barem povrno-faktografski poznaje povijest hrvatske knjievnosti mogla je ostati samo to predrasuda. Roman, dakako, nije knjievna vrsta koja se dijeli prema nacijama koje su apriori talentirane za njega, niti je povijest hrvatske knjievnosti siromana romanima (ili, bogata iskljuivo loima), ve kao i sve ostale knjievne vrste ima svoje faze, mijene, uklapa se u opedrutvene i poetike trendove i mode, pa tako i tijekom povijesti, kao i svi ostali knjievni anrovi i vrste, doivljava svoje procvate i krize. Za to, dakako, ima mnogo razloga koji esto nisu unutarknjievne prirode, ve se njima ima pozabaviti sociologija knjievnosti. No, u raspravama oko romansijerskog ili kratkopriakog proznog trenutka do izraaja, naalost, esto dolazi jo jedna, moda i opasnija predrasuda. Teza, naime, kako je upravo roman kralj proze, a prozaik navodno tek uputanjem u romansijerske vode polae konaan ispit zrelosti, pri emu se uspostavljaju i tako pogreni kriteriji kao to je onaj - to deblje, odnosno veeg broja stranica, to bolje. To je, naravno, posve pogrean i opasan kriterij u procjenjivanju neije literarne kvalitete, jer stvari oko knjievnosti doista nisu postavljene tako banalno da se pisca koji u samo 29 redaka uspije obuhvatiti itave svjetove unaprijed proglasi manje vrijednim od onoga koji je budalatine razvukao na nekoliko stotina stranica, u formi romana. Stoga je svako paualno procjenjivanje na osnovu izbora prozne vrste, teze oko vrsta i anrova-kraljeva i onih koji bi po toj logici bili slukinje, esto obino trabunjanje. Stvari su, naime, mnogo kompliciranije, ali i suptilnije. injenica jest kako smo danas, est godine nakon situacije opisane u uvodu, suoeni sa svojevrsnim procvatom romana, to je sintagma na koju se u posljednje vrijeme moglo naii u prilinom broju novinskih tekstova i intervjua. I jo je jedna injenica, moda i najzanimljivija i najindikativnija, kako je mnogo kvalitetnih proznih prvijenaca koji su se pojavili posljednjih godina ba romaneskno. to nam to govori? Jesu li romani doista ponovo u modi? Je li to, kako su neki skloni protumaiti, povratak knjievnom konzervativizmu? Naelno gledano, istina je kako se unatrag par godina dogaa promjena na listi dominacije proznih anrova u korist romana. Devedesetih se dosta govorilo i pisalo o krizi romana, to se uglavnom objanjavalo drutvenim kontekstom, ratom koji je razbio cjelovitu sliku svijeta, uveo sumnju u velike prie koje su se, u zbilji, pred oima pojedinca lomile i mrvile na sastavne dijelove, a na fragmentarnu zbilju literarno se moglo odgovoriti samo tako, fragmentarno, kratkom priom. No, ne treba zaboraviti kako dominacija kratke prie u suvremenoj hrvatskoj knjievnosti nije stvar devedesetih. Ako se i ne vratimo daleko u prolost, nego se zadrimo na skeniranju prozne slike unatrag dvadesetak godina, prava je istina kako je dominacija kratke prie prisutna od samog poetka osamdesetih. Upravo je generacija quorumaa i njihovih prehodnika (poput Davora Slamniga) kratku priu uinila prestinim anrom hrvatske proze, pa je svaki tadanji pripovjeda koji dri do sebe, kao i prozaik-poetnik, u knjievne vode krenuo priom, to kraom to boljom, short storyjem, po mogunosti na samo 29 redaka, kako je glasio naziv jednog projekta koji je pokrenuo tadanji Polet. Sklonost kratkoj formi kod te se generacije, na koju se naslanja i itava generacija mladih pisaca postquorumaa koji su se pojavili poetkom devedesetih, mogla se objasniti (i) naglaenom intermedijalnou, koritenjem iskustava drugih medija sklonih fragmentarnoj slici svijeta, TV-u, filmu, videu i dr. Ukoliko danas primjeujemo ponovni povratak romanesknom pripovijedanju i kod najmlaih predstavnika domae proze, koji su se ranije tek u drugom ili treem pokuaju odluivali za tu knjievnu vrstu (mada neki, kritiniji prema domaoj prozi, tvrde kako se i u nekim recentnim romanima radi tek o spajanju i ulanavanju kratkih pria u trenutno traenu formu!), znai li to da je slika svijeta ponovo

cjelovita, povjerenje u velike prie vraeno, a iskustva novih medija dovela do granica razoarenja ili je u pitanju neto drugo? Svojevrstan povratak romanu koji se dogaa u matinoj knjievnosti nije pak endemsko hrvatska pojava, on se dogaa i u globalnoj knjievnoj zajednici. U tome smislu 700 stranica Jergovievih Dvora od oraha posve je u svjetskom trendu jer se na slian poduhvat odluio i, na primjer, Jonathan Franzen sa svojim globalno hvaljenim Korekcijama, dok mlada Jelena arija nije nimalo udakinja to nije prvo vjebala s kraim formama i pokusno ih objavljivala po asopisima (kojim?), ve je kao prvijenac objavila odlian roman Klonirana jer zato ne bi mogla debitirati s romanom kad je to uinila i danas slavna Zadie Smith? To da se neke knjievne paradigme mijenjaju, a hrvatska je knjievnost u tome smislu itekako u trendu, rekla bih, ovoga puta nema veze s rascjepkanom i cjelovitom slikom svijeta, vremenima krize i fragmentarnosti na koju treba odgovoriti fragmentom, jer teko je ne vidjeti kako je svijet u kojem ivimo globalno rascjepkaniji nego ikad. Pojedinac je u meuvremenu vjerojatno na njega navikao, poeo mu je ii na ivce i barem u knjievnom svijetu, kojem se sve vie vraa jer je itanje, kako to kae jedan slogan, doista ponovo u modi, eli pronai cjelovitost, usustavljenost, kompas za razumijevanje stvarnog svijeta u kojem mu je ivjeti. U tome smislu u knjievnosti se (ali i ne samo u njoj) zadnjih godina kao svjetski trend dogodio vrlo oit povratak realizmu (jer to su drugo svi ti Frenzeni, Smithove, McCormacki, britanski novi puritanci i drugi i u nas prevedeni autori?), u koji se lijepo uklapa domaa kritiko-mimetika proza. Teza kako je nova hrvatska proza neorealistika zbog toga to nam je zbilja devedesetih bila mnogo fantastinija od literature, zgodna je ali oito i ne previe tona dosjetka. Moda je ipak tonije kako u svijetu u kojem je sve postalo javno dostupno, od privatnih kunih videa do brojeva kreditnih kartica, vjerojatno doista vie nema potreba za alegorijskim, ironijskim ili parodijskim govorom, kao ni ludistikim postupcima zavoenja i zavaravanja itatelja. A povratak realistikoj proznoj matrici posve je logino i, u kontekstu knjievne povijesti ve vieno, doveo do ponovnog trenda i tzv. procvata romana. Jer ako je (post)modernistika poetika nudila fragment, zamagljivala granice stvarnog i fantastinog, parodirala tradiciju, varirala i ironizirala realne slike svijeta, neorealistika doista nudi povratak mimetizmu i faktografiji, a za to je upravo roman odgovarajua forma. Njega prati i povratak prii koja upuuje na stvarni itateljev svijet koju je (post)modernistika knjievnost propitivala, razgraivala, pa i ironizirala. U domaim, ali i svjetskim razmjerima, i povratak mimetizmu i njemu pripadajui procvat romana povezani su i s spomenutom tezom kako je itanje ponovo u modi. Crne prognoze o smrti knjievnosti ili barem njezinoj krizi i digitalnim nadomjestcima koji tek to nisu preuzeli njezino mjesto, vrlo su se brzo pokazale bespotrebnim paniarenjem. Roman je zapravo, od svojih poetaka, od vremena kada je postao ep graanskoga drutva, osobito od 18. stoljea kada dolazi do znaajnoj proirenja itateljske publike, ona knjievna vrsta koju itatelji, nemojmo se zavaravati, najvie trae. Proza quorumakoga narataja, posve sigurno nije mogla raunati na masovnu itanost, niti joj je do nje bilo stalo, dapae, dok novi hrvatski prozaici, u promijenjenim drutvenim okolnostima vladavine kapitala, to takoer ne treba smetnuti s uma, itekako misle na recepciju, pa i prodaju, svojih knjiga. A masovnija itateljska publika, kojoj su se neki od njih doista uspjeli pribliiti, gladna je prie koju moe smjestiti u ivotni kontekst, projicirati je na konkretnu ivotnu situaciju, usporeivati je s njom. Roman koji je prozna vrsta koja pokazuje dogaaj u njegovoj sloenosti i slojevitosti i nudi mogunost proimanja svijeta teksta i itateljeva svijeta, svakako je u tome smislu najtraeniji knjievni proizvod. Stoga je u ovom knjievnom trenutku dominacija kritiko-mimetike proze i romana posve logina. Ba kao i pojava novih proznih imena koja debitiraju romanom. Podsjetimo, prolih su godina to vrlo uspjeno uinili Renato Bareti i Boris Deulovi, a Tatjana Gromaa je iz poezije uskoila u romaneskne vode, dok su ranije to uinili i Julijana Matanovi, Robert Naprta i Jurica Pavii, Ante Tomi postao je miljenik publike tek romanom, iako je ranije objavio sjajnu zbirku pria, Zoran Feri se takoer, iz treeg puta, odluio na taj korak, najprodavanije domae knjige (Arijana ulina, Vedrana Rudan) su romani itd. itd. Na kraju krajeva i jedna od financijski najpoticajnih nagrada, ona VBZ-a za neobjavljeni romaneskni rukopis, nastala je u trenutku obostranog interesa kad je bilo jasno kako je mogue provesti nagradu za roman, to je piscima i dodatni poticaj za pisanje, pa i debitiranje upravo njime. Primjera bi se moglo navoditi u nedogled, no svakako su najvaniji upravo prvijenci jer je

debitiranje romanom, u njenim godinama (poput Jelene arije) jo nedavnih desetljea bila ne samo rijetka, nego i nezamjetna pojava. Kada smo dakle kontstatirali kako je sadanjost hrvatske proze veim dijelom romaneskna, to dakako ne umanjuje vrijednost i ne negira postojanje sjajnih kratkopriakih knjiga (poput, na primjer, ovogodinjeg laureata nagrade Jutarnjeg lista Romana Simia i njegove knjige U to se zaljubljujemo), profesionalna nas deformacija nekako tjera da u svom tom moru naslova pronaemo nekakav sustav i klasifikaciju. Treba svakako napomenuti kako pod sintagmom novi hrvatski roman mislim na knjige autora koji pripadaju mladom i mlaem narataju domae proze, onome koji je debitirao i afirmirao se unatrag desetak godina, a ostavljam na stranu romaneskne nadopune opusa onih autora koji su se afirmirali ranije; asnih starina, tzv. klasika i ostalih pripadnika generacija ije se premijerno ulaenje u knjievnost dogaalo u manje turbuletna vremena ili barem turbulenta na posve drukiji nain. Bilo kakva vrsta klasifikacija prevladavajuih modela romana je, dakako, nemogua jer je glavna oznaka suvremene hrvatske proze uope anrovski pluralizam i supostojanje razliitih poetikih svjetova. Stoga je i tipologija koja slijedi zapravo samo panoramska etnja i jedno od moguih popisivanja stanja na romaneskom terenu. 1. Ratni roman. Dakako da je jedna od potentnijih tema s kojom su se uhvatili u kotac mlai pripovjedai tema rata. I dok su devedesete uglavom donijele itav niz uradaka pisanih bez odmaka, esto iz pozicije nabrijanog domoljublja, s vikom crno-bijelog postavljanja knjievnih svjetova koji su zapravo bili prepisana zbilja, bez vee literarne vrijednosti, jedan od prvih ratnih romana doao nam je iz Bosne, iz pera Josipa Mlakia, pisca kod kojeg nema problema ni s uvrtanjem u kontekst nacionalnih knjievnosti, jer po vlastitom izboru pripada i bonjakoj i hrvatskoj i knjige rado objavljuje u hrvatskih nakladnika. Kao dobitnik nagrade Faust Vrani za najbolji neobjavljeni roman u Zagrebu objavljuje Kad magle stanu (2000). Okvir romana ini pripovijedanje u treem licu o boravku u psihijatrijskoj bolnici, gdje se nakon ratnog iskustva naao glavni junak Jakov Serdar. Njegova e se ratna slika sklapati od fragmenata, pisanih u prvome licu, u kojima e se izmjenjivati sjeanja na slike rata i slike mira vezane uz djetinjstvo i odrastanje. U nizu poetno nepovezanih slika, kasnije umjeno sklopljenih u romanesknu strukturu, pripovjeda iskazuje izniman smisao za detalj, a ocrtava se itava galerija likova suboraca i specifinih tipova, nositelja odreenih odlika mentaliteta. Mlaki vjeto izbjegava crno-bijelu karakterizaciju, odlian je u psihologizaciji i autentian u ocrtavanju bosanske atmosfere rata, uz mnotvo literarnih i filmskih asocijacija i autoreferencijalnih pasaa. U drugome romanu ivi i mrtvi (2002) ukazuje na apsurdnost svakoga rata, kao i na ponavljanja toga apsurda na ovim naim prostorima. Mlaki se odluuje na sueljavanje dviju ratnih situacija - one iz 1941. godine i to iz domobranske vizure iz koje svjedoi djed, te one za nedavnog rata u Bosni iz koje svjedoi unuk. Te dvije prie, osim obiteljski, povezane su i prostornim, tajanstvenim lokacijama Crne vode i Grobnog polja, a u odlinom kompozicijskom "paralelnom slalomu" dovode do teze koju e izrei jedan od likova, a ta je - "Ko je bio u jednom ratu ko da je bio u svakom". Uspjeno mijeanje anra horora i ratnog romana postignuto je, osim rabljenjem prepoznatljivih obrazaca, iznimno uvjerljivom atmosferom u kojoj se doista proimaju odlike ta dva anra. U treem romanu uvari mostova (2005) radnju smjeta u suvremenost, odnosno vrijeme poslije rata, pa se time polako otvara nova faza Mlakievog pripovjedakog rukopisa. Mlaki preplie tri prognanike prie koje su spojene u jednoj zajednikoj toki nostalgiji za vlastitim domom koja sudbine ovih junaka neminovno vodi prema pukom traginom preivljavanju ili pak traginom kraju u doslovnom smislu rijei. Najnoviji roman Psi i klaunovi (2006) tematizira vrijeme neposredno prije poetka ratnih sukoba u Bosni, a novina je infantilna pripovjedaka pozicija i naglaeniji humor. Upravo je humor, bio on crni ili ne, pokazalo se, dobrodola dimenzija u tematiziranju ratne tematike. Za njega se odluio i dugogodinji novinar i kolumnist Boris Deulovi u svome drugom romanu koji je uslijedio nakon ozbiljnijeg, fantastikom nadograenog i nagraenog nagradom Jutarnjeg Christkinda (2004). Jebo sad hiljadu dinara (2005) crna je komedija iz hrvatsko-bonjakog rata. Roman se zbiva tijekom jednog dana i itav se zaplet bazira na svojevrsnoj komediji zabune i bonjaki i hrvatski diverzantski vod na poloajima oko

Muzaferove kue doao je na vrlo originalnu ideju da za potrebe tajnog zadatka obue neprijateljske uniforme, to dovodi do dvostruke zabune u trenutku kad saznaju jedni za druge, jer unosi totalni nered u za rat nedvojbeno najvanijoj stvari na svijetu koji su nai, a koji vai. No, prije no to negdje potkraj dana domisle strategiju to uiniti jedni s drugima i treba li vjerovati uniformama, estorica hrvatskih i isto toliko bonjakih vojnika ne ukazuju samo na apsurdnost situacije ve se vrte i njihove privatne prie iz prolosti, kojima je svaki od likova detaljnije karakteriziran i smjeten u zajedniki kontekst. A po tom kontekstu slinih uvjeta, vremena i idola odrastanja, koji se prepliu i dodiruju, njihov trenutni poloaj postaje jo besmisleniji. Prie koje pripadaju prolosti mukaraca koji su odrastali u istim ili susjednim mjestima prepune su humora, anegdota, pa i vica u pravom smislu rijei. A ta mitologija prolosti bazira se na tipinim tokama mukog odrastanja negdje osamdesetih. Jedan od vanijih romana u ovome kontekstu svakako je i Jeleni na kii (2003) Tarika Kulenovia. U njemu ima i rata i poraa, ali i sjeanja na zlatne osamdesete kad se odrastalo uz nezaobilazne i barem jednoj generaciji nenadmane heroje domae popkulture. Osim dosta iroke vremenske perspektive koju Kulenovi vrlo vjeto preplie u svome romanu, njegovi su "Jeleni na kii" i anrovski kompleksniji rije je doista jednim dijelom o ratnom i postratnom romanu, ali istovremeno i kvartovskom i generacijskom, no ni tu se ne iscrpljuju sve odrednice koje bi mu se mogle pripisati. Mjesto u kojem se sve ti fabularni rukavci susreu jest kvart, mitsko mjesto urbanih generacija i polazite s kojeg su krenuli Kulenovievi likovi - u rat, u smrt, u inozemstvo, u narkomaniju, u verc i dilanje i mnoge druge tako tipine "domae" sudbine generacije dananjih tridesetogodinjaka. 2. Humoristiki roman. Rije je o jednom od modela novog hrvatskog romana kod kojeg je teko odrediti vrste granice jer se humor, kako smo ve vidjeli, prelio i u neke druge anrove, kao jedan od naina da se prevlada turobnost hrvatske ratne, postratne i tranzicijske zbilje. No, prvi se za povratak humora, nakon dugog vremena gotovo smrtne ozbiljnosti domae proze, odluio Ante Tomi, jedan od hit-makera hrvatskog romana, ije se naklade kreu u za nae uvjete enormnim nakladama od vie tisua prodanih primjeraka. Iako je u svojima kasnijim romanima Nita nas ne smije iznenaditi (2003) (prema kojem je upravo snimljen i du bive YU - zajednice promoviran film Karaula Rajka Grlia, o zgodama i nezgodama u bivoj JNA) i osobito Ljubav, struja, voda&telefon (2005), koji ve funkcionira kao svojevrstan roto-roman, uinio velike ustupke itkosti i visokim nakladama, njegov prvi roman to je mukarac bez brkova (2000) bio je vie nego potrebno revitaliziranje humoristikog romana raosovskog tipa. Humor Tomieve knjige onaj je za koji, uostalom, i nema prave odrednice do posuenice eki humor, to u ovom sluaju i nije promaen izbor jer roman zapoinje Hrabalovim citatom. Tomi je, osim toga, u odnosu na svoju prvu knjigu pria napravio odmak od urbanih tema, smjestivi svoj roman u suvremenu ruralnu zajednicu, selo Smiljevo u Dalmatinskoj zagori, ali jo uvijek vrlo zorno utjelovljuje model stvarnosne proze devedesetih koji nadopunjava specifinim stilom u kojem se prepoznaje njegovo reportano iskustvo, ali i smisao za autentini, hrvatski humor. Roman nas, dakle, uvodi u svijet sela Smiljeva. Poput filmske kamere, koja prvo snima krupni plan da bi se kasnije usmjerila na glavne likove, prvo je naznaen grupni portret, a gdje drugdje nego u gostionici i duanu kao mitskim mjestima naih malih mista, da bi se potom usredotoilo na ivopisne likove; lijeenog alkoholiara sada smuenog sveenika, putenu i poduzetnu udovicu, povratnika iz Njemake, njegovu sirotu ker, svestranog i luckastog pjesnika haiku poezije, nekoliko oriinala, jednog generala hrvatske vojske, pa ak i ministra obrane koji je, jasno, ba iz tih krajeva. Tomieva pria o ljubavima, ljubomorama, traevima, glupostima, zabunama, zadrtosti svjetonazora i primitivizmu oblikovana je iznimno vjetim preplitanjem pripovjednih dionica. Osim to se u romanu koncentrirao na isticanje specifinih obiljeja mentaliteta toga sela, mentaliteta koji je uostalom poprilino obiljeio nau zbilju i izvan smiljevakih granica, izdvojivi tipine predstavnike suvremene ruralne mikrozajednice i ispreplevi njihove ivotne putanje, Tomi je iskazao i vjetinu u oblikovanju dijalokih situacija, govornom karakteriziranju i doaravanju atmosfere. 3. anrovski roman. Najdosljednijim nastavljaima anrovskoga romana, koji je svoje vrhunce doivio osamdesetih u opusima pisaca kao to su Goran Tribuson i Pavao Pavlii, pokazali su se Jurica Pavii i Robert Naprta. Prvi je od njih napisao jedan od najvanijih romana na samom kraju devedesetih,

Ovce od gipsa (1997), u kojem je kroz anr socijalnog trilera progovorio o mnogim goruim temama gubitku morala kao posljedici ratnih zbivanja, spirali nasilja u koju je uvuen pojedinac odreen socijalnim okruenjem, a sve je to prikazao kroz tada vrlo opipljivu temu ubojstva Srbina, temu o kojoj se u vrijeme objavljivanja romana jo uvijek govorilo samo apatom. Okvir trilera Ovce od gipsa ini pria o ubojstvu splitskog trgovca, Srbina, kojem je svjedokinja njegova dvanaestogodinja ker, zloinu u kojem je sudjelovalo nekoliko pripadnika Hrvatske vojske. Zloin kao okvir samo je povod za triler u kojem nema crno-bijele karakterizacije, niti jedan lik nije klasian negativac, ni pozitivac, i sam zloin je na neki nain uzrono-posljedino kontekstualiziran. U romanu se nikome nita ne dokazuje, jednostavno se polazi od pretpostavke kako je opepoznata stvar tko su na poetku bili dobri, a tko loi momci, ali pravi problem nastaje upravo kad se te dvije moralne kategorije na neki nain izmijeaju. Pavii ne pie roman o ratnim herojima, niti o zloinima rata. Njegov je roman svjedoanstvo o Splitu 1992. godine, o tekoj ratnoj i poslijeratnoj depresiji, materijalnom osiromaenju, vijetnamskom sindromu i moralnoj izopaenosti, kao prevladavajuim oznakama atmosfere toga, i ne samo toga, grada. I u njegovim kasnijim romanima, Nedjeljni prijatelj (1999) i Minuta 88 (2002) rije je o modelu socijalnog i politikog trilera, sa jasnim i prepoznatljivim opim mjestima hrvatske zbilje, dok je njegov najnoviji roman Kua njene majke (2005), kao odmak u smjeru obiteljske melodrame, manje intrigantan, pa i manje uspjean. Robert Naprta je, pak, u samo dvije godine izbacio ak dva prava trilera, Bijela jutra (2001) i Marevski korak (2002) u kojima, se kao i u cikulusu krimia o inspektoru Baniu Gorana Tribusona, pria vrti oko zagrebakog policijskog inspektora Marka Prilike ensa. ens je jednostavno beskrupulozni grubijan koji shvaa da je korupcija oko njega uzela maha i da oni korumpirani bez prepreka grabe dalje, pa i sam pristaje na takva pravila igre. Iako ens doista podsjea na likove iz amerikih filmova, on je istodobno i na momak i u tome i jest zanimljivost ovih trilera. U romanu u kojem nema posve pozitivnih likova i gdje je jedna od kljunih reenica pitanje Kakva jebena pravda? ita se, dakle, mranjatvo hrvatske zbilje, aluzije na stvarne dogaaje, te predizborna nervoza i smrt biveg predsjednika negdje u pozadini. Na taj nain Naprtini romani dobijaju i ozbiljne konture politikog trilera. 4. Urbani roman. Iako je urbanitet zapravo i jedna od glavnih poveznica inae posve rasprenog i poetiki nejedinstvenog narataja domaih prozaika, najdosljedniji se i najblii poetikama osamdesetih, prije svega generaciji quorumaa kojoj i sam po godinama i knjievnim poetcima pripada, pokazao Edo Popovi. Nakon to je dugo vremena ivio na slavi quorumakog Pononog boogija, posljednjih godina postao je vrlo marljiv u objavljivanju. U svome prvom romanu Izlaz Zagreb jug (2003) Popovi se pozabavio mitologijom kvarta, u ovome sluaju zagrebakih Utrina i njihove trnice na kojoj se svakodnevno sluajno ili ciljano sudaraju razne sudbine stanovnika toga naselja. Popoviev bi se roman osim urbanim-kvartovskim jednim dijelom mogao nazvati i socijalnim jer se negdje na njegovim rubovima, kao pozadina fokusiranih likova, itekako jasno oslikava naa (post)tranzicijska zbilja u kojoj su se Popovievi junaci nali ni sami ne znajui kako i kad, a jo manje zato. Popovievi su junaci zapravo oni "prekrasni gubitnici", no oni su i snano generacijski obiljeeni, pa je zgodan slogan romana kako je rije o generaciji koja je cugala u prolom, a trijeznila se u ovom stoljeu. Na jednome mjestu u romanu jedan od likova prisjea se kultne scene iz "Billyja Kida" u kojoj Billy na opasku kako se su vremena promijenila odgovara: "Vremena moda, ali ne i ja." Ta filmska replika odlino sublimira nekakvu ivotnu filozofiju Popovievih likova; vremena su se doista znatno promijenila od onih kad se stajalo pred Zvekom, slualo Clashovce i bilo mlado, pa je i trnica u Utrinama sada tek pribjeite vie-manje propalih egzistencija, zagrezlih u alkohol i male privatne ratove sa cijelim svijetom. Generacijska i urbano-kvartovska poetika znak je prepoznavanja i njegove tri due prie/kraa romana (Koncert za tequilu i apaurin (2002), Plesaica iz Blue bara (2004), Deko, dama kreten, drot (2005)) koje je, nakon pojedinanog objavljivanja ukoriio u knjizi Igrai (2006). Popovievi su likovi odlino karakterizirani, ivotni i plastini, itajui njihove monologe doista ih vidimo na novozagrebakim ulicama i kafiima i to jedan od najveih aduta Popovieve proze. Nije to samo stvarnosna proza bazirana na napetim krimi-obraunima i tipinim neuralginim tokama zbilje, a tu ponovo dolazimo do ve spomenutog senzibiliteta osamdesetih, jer to je i proza sjajnih lirskih

fragmenata, kao i proza odlinih i promiljenih naslova i podnaslova. To je i proza o individualnim sudbinama gubitnika koji su nekada moda i bili prekrasni luzeri, ali im danas to vie ne uspjeva biti, o bivim prijateljstvima i ljubavima, o prazninama koje nastaju kad se promijene ranije uloge. 5. Ljubavni roman. O ljubavnom romanu, ili pak tonije ljubavnoj tematici, jer ni u jednom od sluajeva ne radi se o istom anru, glasnije se poelo govoriti prole godine kad su pojedini novinari i kritiari poeli naglaavati kako je ljubav ponovo u modi. Iako ona, u knjievnom i drugim smislovima, dakako, nikada nije bila ba posve izvan mode, istina je kako se u relativno kratkom vremenu pojavilo nekoliko romana afirmiranih autora koji su uinili korak u tome, ljubavnom smjeru. Jedan meu njima, Marinko Koec, autor koji je svojim ranijim naslovima (Otok pod morem (1999), Netko drugi (2001) i Wonderland(2003)) stekao status jednog od najintelektualnijih pisaca, negdje na tragu tradicije europskog i hrvatskog egzistencijalistikog romana, objavio je, tako, svoj etvrti roman To malo pijeska na dlanu (2005) koji je strukturiran spajanjem i naizmjeninim izmjenjivanjem mukog i enskog glasa, njihovih monologa, odnosno zapisa koje upuuju jedno drugome, ali i samima sebi i u kojima se, izmeu ostaloga, razotkrivaju aspekti njihove ljubavne veze predodreene na nesretan svretak, prije svega zbog njihove nemogunosti da zadre i razviju ljubav koja im se dogodila. Ljubavna pria likovne umjetnice i korektora u nakladnikoj kui, koja ih pogaa poput groma, ali vrlo brzo jenjava i poprima ak i patoloke dimenzije, samo je jedan aspekt ovog sloenog romana. Roman kojim vlada tjeskoba kao prevladavajue egzistencijalno stanje njegovih junaka, satkan je od elemenata obiteljskog romana, romana o odrastanju, kao i snane satire hrvatskoga drutva posljednjih desetljea, ali je ljubavna pria ipak ona dominantna i pokretaka. I Borivoj Radakovi, jedan od pokretaa FAK-a i zastupnik neorealistike proze, svoj je roman Virusi, o intelektualcu i novinaru, neprilagoenom pojedincu, smjetenom u prepoznatljivi domai drutveni background, sa svim popratnim sadrajima od malograantine i primitivizma, preko klasinih represija sustava, do mafijatva i uloge medija u stvaranju lane slike, nadopunio ljubavnom dionicom. Nakon to spozna kako je njegov brak u krizi, posve bez tjelesne strasti, nakon enine bolesti, kao i svijesti kako se i privatno i javno pretvorio u pasivnog promatraa, Radakoviev je junak odluan ipak djelovati, na to ga potie upravo zaljubljivanje u cvjearicu koja mu omoguava seksualno i emotivno oslobaanje, to ga vodi i do djelovanja u drugim ivotnim segmentima. Nakon to je Anelom u ofsajdu osvojio pohvale kritike, simpatije publike i podosta knjievnih nagrada, Zoran je Feri zbog tema svoje proze, izmeu ostalog, prozvan najveim hipohondrom hrvatske knjievnosti, autorom sklonim crnom humoru i prije svega bizarnim temama. No, nedugo poslije ne previe uspjenog romana Djevojica sa igicama (2003), Feri se pojavljuje s Djecom Patrasa (2005), jednim od najljepih ljubavnih romana koje smo imali prigodu itati u posljednje vrijeme, iako se radi o zabranjenoj ljubavi etrdesetogodinjeg srednjokolskoga profesora i bolesne sedamnaestogodinje uenice. Feri u ovome romanu mnogo ozbiljniji, zreliji i pred nama je vieslojan roman kojem eventualno okantna glavna tema nije sama sebi svrhom, ve za nju postoji vie nego duboko utemeljenje. Realizacija junakove udnje prema jo uvijek maloljetnoj uenici Marini samo je sjajno i veliko finale romana o ljubavi, krizama identiteta, nemogunosti ienja od dogaaja i slika prolosti i udnje ija je tjelesna realizacija rezultat i brojnih intelektualnih impulsa. Feri je ovim romanom pokazao izniman talent za sjajne poetske slike, kojih je ovaj roman prepun, a kojih se u ranijoj svojoj prozi nekako klonio, doista je majstorski uspio progovoriti o ljubavi u varijanti zaljubljivana i odljubljivanja, odlino postavivi lik junakove supruge nasuprot djevojke u koju se postupno i neizbjeno zaljubljuje. Pri tome je, dakako, ostao vjeran sebi i svome prepoznatljivome stilu u Djeci Patrasa, naime, naii emo na itav inventar tipinih motiva smrti, bolesti, invaliditeta, preljuba, prostitucije, seksualnih matarija, pa i pedofilije. Djeca Patrasa doista su odlian roman o etrdesetodinjaku u brojnim kriznim stanjima (krize godina, braka, elje za djetetom, prolosti, egzistencije, seksualnosti...), a ljubav koja mu se dogaa i ostaje na razini zatvorene epizode gotovo je jeziva u svojoj ljepoti i istoi, ma koliko doista bila na rubu. U ovom se kontekstu, kao najii primjerak anra, naao i ljubavno-ljubavni roman Kreimira Pintaria jednostavnog naslova Ljubav je sve (2005). To je moda i jedini primjerak svoje vrste u kojem se muki autor, mlae generacije, upustio u tematiziranje intime, u ljubavni roman pisan u prvome licu, iz pozicije

tridesetogodinjaka, neoenjenog ali u sretnoj i dugoj vezi. Pintariev roman pripovijeda o svakodnevnim sitnicama koje ine zajedniki ivot jednog mladog i urbanog para, koji odjednom juri prema srednjim godinama, bazirajui se na njihovim dijalozima i unutarnjim monolozima pripovjedaa. Ostalih likova gotovo i nema, a kada se pojave i oni su samo u funkciji oslikavanja njihovog svijeta. Kako u domaoj recentnoj prozi doista i nemamo pogodne paralele, recimo kako se Pintari upustio u, barem u globalnim razmjerima, trendy pripovijedanje koje nas na trenutke zna podsjetiti na neke dijelove Kureishijeve Intime (iako s posve obrnutim ljubavnim predznakom) ili pak neke megapopularne stranice Nicka Hornbyja ili Tonyja Parsonsa. U unutarnjim monolozima pripovjedaa, koji naknadno komentira sve ono to im se dogaa, do izraaja dolaze strahovi i sumnje, vjene teme nerazumijevanja meu spolovima, kao i jasno vidljiva glavna teza romana; zadovoljstvo pripovjedaa jer je spoznao kako se smisao nalazi upravo u kratkom iskazu iz naslova romana. 6. Autobiografski roman. Autobiografska proza bila je jedna od dominanti poetkom i polovicom devedesetih. U trenutku kad nas je pogodila jaka zbilja, u obliku rata i svih pripadajuih pojava, mnogi su pomislili kako imaju pravo na priu o vlastitom ivotu. U poplavi autobiografskih i dokumentaristikih naslova doista se nalo svega i svaega, no s dananje distance doista postoji tek malen broj naslova koji su izdrali odmak od jednog desetljea. Vie kao dokument vremena, a manje kao literarno relevantna injenica. Pa iako je kao trend uglavnom zamro, anr koji se bazira na spoju fictiona i factiona u troje se mlaih pripovjedaa, Stanka Andria, Rujane Jeger i Tatjane Gromae, prelio u vie nego zanimljive romane. Andriev je roman Simurg (2005) (pisan dugo, objavljivan po periodici, te u prvom izdanju dvojezino kod uglednog austrijskog nakladnika Wieser Verlag) autobiografski, pisan s distancom, iz pozicije odraslog pripovjedaa, u tradiciji iji bi se korijeni mogli pronai jo od Augustinovih Ispovijedi. U njemu se naknadno dodiruju najznaajnije toke emotivnog i intelektualnog odrastanja. Odabirom te pripovjedake pozicije Simurg dobiva i obrise Bildungsromana u kojem pratimo razvoj pripovjedaeva karaktera i intelektualnih afiniteta. A oni su, za pripadnika generacije ezdeset i neke, istina, pomalo zaudni i neoekivani, netko e rei i staromodni, jer ovo nije pria o tome kako se odrastalo u komunizmu, uz zvuke rock'n'rolla i tekovine popularne kulture, to je stanovito generacijsko ope mjesto. Njegov autobiografski roman ne pretendira na leerno identificiranje s odreenom generacijskom grupacijom itatelja, dapae, ako pretendira na bilo to onda je to propitivanje i pozicioniranje vlastitoga ja, u samome tekstu zakamufliranog upotrebom objektivnijeg prvog lica mnoine. Andri prije svega locira sebe na odreeno mjesto, u slavonskoj ravnici, u obiteljski dom, meu nablie srodnike i prijatelje, meu autentine slavonske okce, njihove obiaje i blagdane, ali i prirodu koja esto, kao u etiri godinja doba, krije razne simbole i naela po kojima je ureen svijet i koje pripovjeda otkriva u procesu odrastanja i intelektualnog razvoja. A taj je razvoj, od prvih susreta s knjigama i asopisima u vlastitom domu, preko kranskog odgoja i lektire koju mu posuuje veleasni, inae veliki poznavatelj povijesti njegova kraja, doveden do toke gdje su jasno izreene knjievne i znanstvene ambicije vezane uz zaviajnu povijest, povijest pokrajine koju naziva potonulom civilizacijom. Usporedo s intelektualnim sazrijevanjem roman postaje sve znanstveniji, njegovim integralnim dijelom postaju istraivanje o povijesti vlastite obitelji , a stilski je sve jae, za Andria karakteristino, alterniranje knjievnog i znanstvenog diskursa. Sasvim iz drugih pozicija progovora Rujana Jeger u svojem kratkom romanu Darkroom (2001). Njezin je prvijenac autobiografski roman u kojem se izmjenjuju fragmenti sjeanja s fragmentima svakodnevice. Obiteljski odnosi, djetinjstvo i odrastanje tijekom osamdesetih (premreeno brojnim popkulturalnim opim mjestima), brak, ali i dogaaji devedesetih koji pojaavaju rasprenost vlastite osobnosti i osobnosti blinjih o kojima je u ovome romanu rije, to su glavne okosnice njezina fragmentarnog pripovijedanja. Kao roman o odrastanju, dijametralno suprotno od Simurga, Darkroom funkcionira i kao autentian glas jedne generacije. Kratki roman Crnac (2004) Tatjane Gromae takoer je graen od fragmenata; zapisa o djetinjstvu, obitelji, odrastanju, studiranju, siromatvu i ratu koji je potpuno izmjenio ionako nimalo blistavu sadanjost pripovjedaice u prvome licu i njezine obitelji. Gromaa, naime, ne ispisuje nikakvu linearnu priu o odrastanju i mijenama i razvoju koje ono donosi, nema tu vrste fabule, ni uzrono-posljedinog slijeda. Njezini su fragmenti statini, slike u kojima se konstatiraju injenice iz

ivota njezine obitelji u kojima se zrcali tmurna socijalistika pozadina ivota negdje u provinciji, dimnjaci sumorne tvornice u kojoj radi njezin otac, javnoga prijevoza kojim njezina majka putuje na posao u ured, socijalne razlike majine i oeve obitelji, ali i niz naizgled sitnih i intimnih detalja u kojima inae distancirana pripovjedaica iskazuje svoje stavove i emocije. Kljuni preokret u knjizi dogaa se s ratom, tekstonskom promjenom koja je praena ne samo njezinim odlaskom na studij, u veliki grad, nego i situacijama u kojima jedan dio obitelji preko noi postaje stanovnicima neprijateljske zemlje, a ionako tmuran ivot pripovjedaice dobiva jo tamnije nijanse. 7. enski roman. Devedesete donose svojevrsnu marginalizaciju enskog pisma, iako bi bilo posve pogreno rei kako je to vrijeme kad ene ne piu. No, devedesetih i dvijetisuitih, dakle, definitivno se ne nastavlja potentna hrvatska dionica enskog pisma osamdesetih, a brojne spisateljice koje vrlo aktivno sudjeluju u knjievnom ivotu meusobno nisu povezane ba nikakvim zajednikim nazivnikom, a kamoli rodnom osvijetenou. Neke od njih, poput Julijane Matanovi koja je prva potukla rekorde prodavanosti svojim (kvazi)autobiografskim Zato sam vam lagala (1997) i poslije romanom Biljeka o piscu (2000), te trenutno najaktualnijih Arijane uline i Vedrane Rudan, povezuje tek suvereno haranje top ljestvicama itanosti, velike naklade i naklonost itateljske publike. Julijana Matanovi, prva hit-makerica devedesetih, bez obzira na knjievnoteorijsku osvjetenost i poigravanje/zamagljivanje pojmova fikcionalnog i nefikcionalnog, u svojim uspjenicama pisanim iz enskoga kuta definitivno ne iskazuje feministiku senzibiliziranost. Dapae, u prvoj se njezinoj knjizi, osim (kvazi)autobiografskih sliica, propituje temeljni patrijarhalni odnos-odnos s ocem, dok je drugi roman pisan iz vizure ene pomirene sa stanjem stvari u kojem poteze u ljubavnoj (i ivotnoj) igri vue mukarac, pasivne i nimalo buntovne ene, ak zaudno staromodnog svjetonazora. Junakinja to svaka ena triba znat o onin stvarima (2001) i Bolje se rodit bez one stvari nego bez srie (2003), Goge Bjondina, Arijane uline, utjelovljuje stereotip plavue koja se, istina, stalno neto buni i guna protiv ustaljenih dalmatinskih konzervativno-patrijarhalnih odnosa, ali njezino je gunanje benigno. Njezine duhovite i banalne opservacije samo su ispuni ventil, dok se pravi ivot ipak odvija po ustaljenim pravilima i bez borbe. Odjeke feminizma eventualno se moe prepoznati u romanima Vedrane Rudan, Uho, grlo, no (2002) i Ljubav na posljednji pogled (2003), no oni su kod nje svedeni na pojednostavljene stereotipe, crno-bijelu rodnu karakterizaciju i tako shematizirani i zaotreni, bez kvalitetnije i kompleksnije analize i senzibiliteta, dovedeni do granica trivijalnog. Upravo taj nedostatak kvalitetnije i kompleksnije analize muko-enskih odnosa, poloaja ene u obitelji i drutvu, enske privatne i profesionalne svakodnevice, medijski posredovanih enskih stereotipa itd. kljuna je razlika izmeu pripovjedaica osamdesetih i onih unatrag desetak godina. Postoje, dakako, brojne autorice koje su se pojavile i afirmirale unatrag desetak godina i danas imaju svoje znaajno mjesto na zemljovidu hrvatske proze, no vrlo su daleko od bilo kakve paradigme enskoga pisma, a i meusobno ne uspostavljaju nikakve zajednike poetike odnose i paralele. Spisateljice su se prilino slabo, i to takoer treba naglasiti, ukljuivale i u dominantan prozni model kraja devedesetih i poetka dvijetisuitih, onaj stvarnosne proze. Milana Vukovi Runji, na primjer, u svojoj je prozi veim dijelom odmaknuta od zbilje u pravcu fantastinog, udesnog ili barem neobinog. ak i kad se u romanima bavi vrlo konkretnim i stvarnim temama kao to je verc umjetnina (Seuso, 2000.) ili zagrebaki novinarski milje (Revolver, 2001.) uvijek je sklona ouivanju zbilje, kao i ironizaciji nekih medijskih, ali i literarnih fenomena dananjice. Stanovitoj enskosti moda se najvie pribliila u svojem posljednjem romanu Pria o M. (2003), prii o neobinom ljubavnom trokutu, ali to ipak nije primarno u toj slatkoj i fino ispisanoj prozi. U odreenom smislu subverzivne su unatrag desetak godina bile uglavnom spisateljice egzil-knjievnosti, dok su nove enske zvijezde domae proze, ma kako se moglo initi na prvi pogled zbog tematiziranje nekih enskih tema, mnogo usmjerenije na ruenje nekih drugih, komercijalnih pravila i rekorda. 7. Eskapistiki roman. Iako je u veini romana mlaih pripovjedaa, bez obzira o kojem se anru radilo, prije svega prepoznatljiva domaa zbilja, sa svim svojim vie nego neuralginim tokama, pa posljednjeg desetljea govorimo o prevlasti stvarnosne ili neorealistike proze, ipak se dogodio i jedan vrlo indikativan sluaj u posve drugom smjeru. Jedan od najtalentiranijih autora kratke prie

osamdesetih Davor Slamnig, nakon dugogodinje pauze, vratio se romanom Topli zrak (2003), za koji je ak, na iznenaenje mnogih, dobio nagradu Jutarnjeg lista Tematski je "Topli zrak" vezan uz onaj dio autorovih kratkih pria u kojima su fantastika i bajkovitost bile tretirane kao jednako logian i "stvaran" nastavak stvarnosti. Dva penzionera, Stanko i Branko, nakon gumi-defekta na biciklu i upoznavanja s Harryjem Montgolfierom, opsesivnim letaem balonima, skupa s cijelom priom "Toplog zraka" prelaze u tzv. sekundarnu stvarnost u kojoj doivljavaju nevienu avanturu. Slamnigov roman vrvi izmiljenim biima i prostorima, strojevima i dogaajima, tajnim knjigama znanja, nestancima svjetova, kao i fantastinom logikom povezivanja dogaaja. No, Slamnigova fantastika nije "klasina", pria "Toplog zraka" i njezini zaudni efekti vie funkcioniraju po pravilima stripa, ili pak virtualne stvarnosti kompjutorskih igara, i na taj je nain pripovjeda ostao vjeran svome prepoznatljivom intermedijalnom povezivanju. Nakon prelaska u sekundarnu zbilju, itatelj ali i junaci prie, suoeni su s prepoznatljivo stripovskom duhovitou i nainima montae pojedinih epizoda, istodobno i stanovitog stupnja ironizacije istoga. Romanom koji obiluje otkaenim situacijama, tim fantastinim svijetom gdje su ljudi pretvoreni u fenomate, ivotinje bufoni funkcioniraju kao baloni, a strojem se moe ulaziti u ljudske snove, Slamnig je izgradio fantastiu situaciju, s elementima bajkovitosti, koja je istodobno i vlastita parodija, ali i ispriao priu o ljudskoj opsesiji i avanturizmu, mitskoj elji za letenjem, odnosu spolova, prevratima vlasti i njezinim potinjavanjima i zloinima, ije znaenje moemo svesti samo na stripovsko, ali i ne moramo. "Topli zrak" stoga moda i jest eskapistika literatura, ali takva koja je bitno nadograena "pametnim" ludizmom koji u konanici rezultira snanim podtekstom ironije, pa i parodije koja je u ovome romanu najsnanija na jezinoj razini. 8. Globalno-trendovski roman Iako nije est, ovaj roman koji je ili tematski posve izglobljen iz hrvatske zbilje ili pak u njoj pronalazi odjeke nekih globalnih svjetskih trendova, svoju je najzanimljiviju varijantu dobio u Kloniranoj (2003), mlade debitantice Jelene arije. Odmak od lokalnog ka globalnom, odabir Hollywooda kao mjesta radnje i odluka da se u romanu pozabavi dvjema trenutno moda i najprovokativnijim "svjetskim" temama, kloniranjem i pedofilijom, njezinom romanu zapravo daje odlike "big screen" prie, to prepoznaje i sama autorica upliui u roman i jednu fabularnu liniju koja, izmeu ostaloga, tematizira pisanja scenarija. arija je svojim prvijencem pokazala tematsku domiljatost - pria o jednom od najmonijih filmaa, sedamdesetsedmogodinjem Stevenu Petersonu, zapravo poremeenom bolesniku koji klonira svoga idola, najpoznatiju holywoodsku platinastu plavuu Marylin Monroe, a rezultat toga kloniranja je djevojica Norma Jean koja postaje objektom njegova oboavanja, ali i pedofilije - doista je neobian i odlino postavljen "ulaz" u roman koji s jedne strane prelazi rub fantastike, ali je s druge strane vrlo snano ukorijenjen upravo u aktualnu zbilju. Treba napomenuti i to kako se arija u svome romanu dotie i nekih drugih, rekli bismo aktualnih tema - poput droga, upotrebe viagre, stvaranja cyborga, anoreksije, hoolywoodskog glamura i sustava idola iza kojega se kriju kojekakve gadosti, pa sve do reality showa kakvim zapravo postaje Petersonova zbilja. A fenomen reality showa bio je i tema romana Tomislava Zajeca Ulaz u Crnu kutiju (2001). Zajec je ve svojim prvim romanom Soba za razbijanje(1998) pokazao interes za trendove, no tu primjenjene na domau zbilju. Za razliku od veine generacijskih kolega koji ga se eventualno rubno dodiruju, njega je zanimao fenomen tzv. zagrebake zlatne mladei, nekakve varijante domae generacije X, i njihovih ivotnih obrazaca ispraznosti. Ve je tamo, u tome prvijencu, bilo jasno kako je forma koja mu najbolje odgovara ona fragmentarnog pripovijedanja koja se uobliava iskazima vie pripovjedaa koji jedni drugima predaju pripovjedaku palicu. Zbog tog je romana i prozvan svojevrsnom domaom inaicom Bret Eastona Ellisa. Interes za medijske trendove, ali i njihovo problematiziranje, osobito je do izraaja doao u pomalo hermetinom Ulazu u Crnu kutiju, koji posve sigurno nije mogao raunati na veliku itanost, ali je zabiljeen kao prvi domai roman koji je, mnogo prije no to je Hrvatsku uhvatila Big Brother histerija, tretirao taj medijski fenomen. Ulaz u Crnu kutiju, ponovno fragmentaran, razlomljen i nekronoloki pripovjedan roman, funkcionirao je kao uspjena simulacija Big Brothera u mediju knjievnosti u kojoj su zbilja i njezina simulacija posve ispremijeale mjesta, uz transparentno oslanjanje na onu, zabrinjavajuu, Baudrillarovu tezu kako zbilja ionako vie ne stvara medijske

dogaaje, nego obrnuto mediji stvaraju zbilju. No, u najnovijem romanu toga autora, Ljudoderima (2005), te se teme nalaze samo u tragovima, a sloena fragmentarna konstrukcija okvir je za ozbiljniju priu o disfunkcionalnim obiteljima i njihovim mlaim pripadnicima uglavnom beskrajno usamljenim, isfrustriranim i predisponiranim na tragine zavretke. Fenomen Big Brothera, sa svojim traginim aspektima instant popularnosti i kratkog vremenskog roka koji je potreban za put od zvijezda do trnja, pronai emo i ovdje. Jedan od junaka, naime, u njemu je sudjelovao, ostao skoro do samog kraja, iskuao sve njegove posljedice i na kraju poinio samoubojstvo, kojim je bitno obiljeio prie drugih, u njegovu priu upletenih likova. 9. Velika pria U posebnoj se ladici novog hrvatskog romana u svakom sluaju nalaze oni Miljenka Jergovia, vrlo teko ili jo tonije nikako svodivi na neki zajedniki, generacijski nazivnik. S njegovim su posljednjim romanima domai povjesniari knjievnosti konano dobili ono to su ve dugo prieljkivali, tzv. veliku priu koja se bazira na simbiozi razliitih anrova, velikoj galeriji likova i suverenom etanju kroz prolost i sadanjost. Dobili su velike romane, velike u onome smislu u kojem su veliki, na primjer, romani jednog od najuspjenijih slovenskih pisaca, Drage Janara. Jergovievi su "Dvori od oraha" (2003) velika pria svojom temom, strukturom, brojem likova i epskom raskoi pripovijedanja. Povratak vjere u veliku priu, od koje nas je udaljio postmodernizam, povratak klasinom, tradicionalnom obrascu pripovijedanja, sve su to osobine koje je Jergovi polako ali sigurno izgraivao i razvijao od jedne do druge svoje prozne knjige, dajui indicije kako e uskoro uslijediti upravo ovakav roman. "Dvori od oraha" zbivaju se na razliitim lokacijama (Dubrovnik, Sarajevo, Pariz, Trst itd.) na kojima se odmotava vrpca sudbina unutar jedne obitelji, u vremenskom periodu od jednoga stoljea, dakako na pozadini drutveno-povijesnih mijena i tragedija koje su se izmjenjivale na ovim naim prostorima i bitno se upetljavale u pojedinane ivote. Rije je zapravo o poznatom romanesknom modelu; svojevrsnom spoju obiteljske kronike ili sage ija se fabula ulanava brojnim zaokruenim rukavcima u kojima se pojavljuju i sudbine onih koji su uz tu obitelj bili na ovaj ili onaj nain vezani, te naznaka svojevrsnog povijesnog romana koji se zrcali kroz pojedinane sudbine, ali dovoljno snano da se i ta romaneskna dimenzija ne smije zanemariti. Povijest je ovdje, kako itamo na jednom mjestu, shvaena kao "heliocentrini sustav nesrea" koji se obnavlja ciklino, o emu na neki posredan nain pripovijeda i ovaj roman, mada je cijela stvar vrlo daleko od nekakvog provlaenja jedne, glavne ili generalne teze. Zbog retrospekcije Jergovi je i svojih petnaest poglavlja postavio unatrake, od petnaestog prema prvom, to je i jedina ludistika gesta ovog romana. Na svim je ostalim razinama ovo roman ispripovijedan u tradicionalnoj maniri, voen rukom vjetog i vrlo ozbiljnog pripovjedaa koji je uspio pedesetak to glavnih to sporednih likova ukomponirati u zaokruenu cjelinu. Slino je i s njegovim romanom Gloria in excelsis (2005) koji je sastavljen od tri prie koje pripovijedaju tri pripovjedaa, sloen i gust, te dodatno uslonjen uplitanjem brojnih sudbina drugih u prie trojice pripovjedaa. Predavi prvu pripovjedaku palicu fra Marijanu, franjevcu samostana Sv.Katarine u Kreevu, koji u anru ljetopisne kronike zapisuje to se u tri osamnaestostoljetne godine zbivalo u i oko samostana, Jergovi nije samo (jezino i stilski) uspjeno simulirao historiografski anr. Osim to je samo naizgled zaudno doveo u vezu prie iz Kreeva otprije dva i pol stoljea s priama koje se zbivaju u mnogo nedavnijoj prolosti, netom nakon zavretka 2. svjetskog rata, Jergovi je zapravo ispriao svevremensku priu, a simulacijom ljetopisa itekako je iskazao i svoj stav prema tradiciji bosanskog pripovjedatva. Pria drugog pripovjedaa, eljka urlina, pilota RAF-a koji je sudjelovao u bombardiranju Sarajeva 2. travnja 1945., zbiva se tijekom etiri mjeseca koje je proveo u Zagrebu, dakako uz brojne reminiscencije i uplitanja itavog niza drugih likova i sudbina, i ta slika postratnog, egoistinog, kukavikog i malograanskog Zagreba negdje je na tragu one krleijanske, ali i marinkovievske, no dakako to je samo odjek, namjerno meuvremensko povezivanje, nalik na ono na kojem bazira itav roman. Trei pripovjedaki glas pripada imunu Pakvanu, nekadanjem raunovoi, a sada kljuaru jednog sarajevskog podrumskog sklonita. Njegova podrumska pria traje samo osamdesetak minuta, toga kobnog 2. travnja 1945. u kojem e jedna bomba zauvijek obiljeiti ne samo njegov i ivot ljudi koji su se zatekli u tome podrumu, nego i vrsto povezati sudbine dva, naizgled

daleka pripovjedaa ovog romana. Kad se na kraju romana sve tri pripovjedne linije dodirnu i isprepletu, a to e se dogoditi ak i uz pomo svjevrsne iracionalne logike, selidbe kroz vrijeme, shvatit emo kako itav taj kaleidoskop ljudi i dogaaja ima, osim sam po sebi, i nekakvu zajedniku svrhu i logiku. 10. Mjesto razlike. U svakom ozbiljnom razgovoru o novom hrvatskom romanu ne smije se zaboraviti jo jedan naslov koji jednostavno bjei svakom vrem anrovskom odreenju i stavljanju u zajedniki kontekst. On je pravi fenomen, dobitnik je rekordnog broja knjievnih nagrada i iznimno je dugo harao samim vrhovima top ljestvica itanosti. Rije je Osmom povjereniku (2004) Renata Baretia. Roman o osmom povjereniku Vlade, Sinii Mesnjaku, koji je po kazni poslan na najudaljeniji hrvatski otok Trei kako bi tamo uspostavio lokalnu upravu - to nije uspjelo sedmorici njegovih prethodnika iznimno je komunikativan i vjetom pripovjedakom rukom voen prozni rukopis, s mnogo razgranatih pripovjednih rukavaca, pa i anrovskih preplitanja. Osmi povjerenik moe se itati na vie razina i u kljuu vie anrova. Trei je svijet za sebe, otok na kojem nema ne samo lokalne uprave, nego ni telefona, signala za mobitele, na njemu ive uglavnom starci, a ivot nekako funkcionira jedinom vezom sa svijetom talijanskim vercerima koji brodovima donose naruene proizvode. Na tome malom otoku za duge prie, to je osobina s kojom e se osmi povjerenik vrlo brzo sprijateljiti i sa sve vie znatielje otkrivati njihov jedan po jedan sloj, govori se posebnim jezikom, neobinim dijalektom koji se spoj bodulske akavice i iskrivljenog engleskog, jer je veina njegovih stanovnika radila ili radi u Australiji. Taj spoj lijepog i runog, arhainog i suvremenog, nevjerojatnih proturjenosti s kojima se Mesnjak susree dolaskom na otok, pozadina je na kojoj e se odigrati mnotvo dogaaja, a sam e otok doivjeti ne samo u Mesnjakovoj, ve i itateljskoj percepciji veliki preokret od grotesknog i odbojnog do idilino-arkadijskog. Osmi povjerenik zapoinje i jo se nekoliko puta preobraava i u politiku satiru. Iako tu doista ima mnogo razliitih aluzija na politike igre i prljavtine, do svojevrsne parodije kulta linosti, to je tek jedan od anrovskih rukavaca koji iako sigurno atraktivan, ni u kojem sluaju nije primaran. Mnogo je dominantnija i sigurno najuspjelija ona dionica koju bismo jednostavno i netko e rei staromodno mogli nazvati priom o prijateljstvu. Odnos Mesnjaka i njegova u poetku samo neobinog domaina i prevoditelja Tonina prerasta u odlinu, istovremeno kominu i traginu priu o mukom prijateljstvu. Svakako je jedna od zanimljivijih razina ovoga romana ona jezina koja romanu u cjelini vrlo esto daje dobrodoao ironian prizvuk. Osim treianskog, frankentajnovski skrpanog od dalmatinskih talijanizama i anglizama s australskim izgovorom, iskrivljenih pa zaivenih hrvatskom sintaksom, kojeg itatelj doslovno ui itajui, pa mu na kraju, kao ni Mesnjaku, doista vie ne treba prevoditelj, ni druge razine (bosantina, ista tokavska varijanta) nisu manje uspjene. Izvan ovoga panoramskog pregleda, dakako, ostao je itav niz romanesknih naslova i nije loe spomenuti kako se na mome internom popisu hrvatskih romana od samo od 2000. do 2005. nalo gotovo stotinu i pedeset naslova, to je doista impozantna brojka. No, ne treba zaboraviti jo neto tzv. velika pria za koju je spreman roman, svakako ne znai i to da je uvijek piu veliki pisci, niti to da su oni koji ih ne piu manje vrijedni. Jednostavno, moemo govoriti kako postoje svi preduvjeti da pisanje romana proglasimo trenutnim trendom. Do idue promjene paradigme, dakako.