Sie sind auf Seite 1von 10

Borba na knjievnoj sceni Rade Jarak: Zato se svi u kulturi ne samo u novinama - trude proiriti, poveati trite, animirati

i to vie ljudi? Moda bi bilo bolje suprotno, moda bi trebalo animirati to manje ljudi? Nije li stvar konzumiranja kulture zapravo stvar dubljeg razumijevanja, stvar jae koncentracije, nije li itanje nekog dobrog pisca zapravo elitni osjeaj? Ovdje svakako vrijedi naglasiti da su mnogi akteri nae scene za neke svoje trine, reklamne i festivalske poteze navodili izgovor da tako populariziraju knjievnost. Zar nije govor o populariziranju knjievnosti zamijenio, to jest skrenuo panju sa zanimljivijeg i dubljeg dijela, s govora o samoj knjievnosti? Danas se vie ne pita to je taj i taj pisac s nekom knjigom mislio rei, ili kakva je i to znai ta knjiga, nego prodaje li se ili ne. Kuda to vodi? Damir Radi: Postavljeno pitanje nuno vodi odgovoru koji ite ire problematiziranje kulture i drutva, odnosno dovodi do pitanja o smislu prosvjetiteljske koncepcije, a onda naravno i o smislu moderne kao takve. Rije je o neiscrpnoj problematici iznova intenziviranoj napoleonskim (nikako hitlerovskim kao to neupueni ili zlonamjerni nerijetko tvrde) ambicijama Busha mlaeg, koji Fukuyaminu ideju kraja povijesti pokuava ozbiljiti na globalnoj razini, uz sranu podrku okoladne slatkice Condoleezze Rice, nakon to su oboje zakljuili da je ona ve realizirana na Zapadu. Zdrava skepsa spram prosvjetiteljskog optimizma koji gaji puno pouzdanje u mo uma shvaenog kao razum uvijek je dobrodola, napose kad je usmjerena prema pretencioznim i statinim megasistemima poput Hegelova. No koliko god prosvjetiteljski koncept bio naivan u svojoj nadobudnosti koja slabo ili nimalo vodi rauna o onim aspektima ljudske prirode (preciznije ljudskih priroda jer svaki je pojedinac zasebna jedinka) koji su u izravnoj suprotnosti s njezinim hiperoptimizmom, nemogue je zanijekati da je upravo ta koncepcija bila u temeljima podrivanja tisuljetnog monopola kranske religije na tumaenje svijeta i ovjeka, monopola kojeg je najintenzivnije razgradio (izvorno) liberalni svjetonazor. Prosvjetiteljski pomaci vrlo su spori, ali udrueni s izvornim liberalnim tendencijama (koje ne treba mijeati s makrostrukturalnim ekonomskim liberalizmom odnosno mutacijom zvanom neoliberalizam kao potpunom negacijom izvornoliberalnih vrednota koja vodi u tzv. areni totalitarizam) oni kroz razdoblje tzv. dugog trajanja, tj. kroz stoljea, dovode do irenja prostora slobode koja je naravno temeljna kategorija ovjekova opstanka (i koju bi on u daleko veoj mjeri nego do sad trebao priznavati i drugim ivim biima ovog svijeta). To je neosporna injenica koju nacifaistika i marksistiko-komunistika, jednako kao i feministika skretanja ne mogu ozbiljno dovesti u pitanje (kako su neki mislili i jo misle), jer zajedniko svim tim stranputicama jest grub ili bjesomuan atak na ideju liberalizma, drugim rijeima individualizma, a tek prosvjetiteljstvo lieno izvornog liberalizma, ija je najdragocjenija (makar i otpadnika) klica anarhoindividualistika, moe zastraniti formirajui glomazne emancipacijske ideologije poput marksizma i (drugog vala) feminizma, odnosno poroditi u tmini nacifaistiki antipod svojih poetnih nastojanja. Uglavnom, vraajui se na poetno pitanje, moram zakljuiti da je prostor irenja podruja kulture, gledajui u perspektivi dugog trajanja, pozitivan, pri emu naravno treba imati na umu da tzv. kulturno trite nije nekakva homogena kategorija, stoga, pogotovo u kratkom roku,

moe rezultirati, dapae uvijek bar u nekoj mjeri rezultira, (i) neeljenim posljedicama za stvarne ili tzv. prosvjetitelje. Bit u konkretan: u Hrvatskoj su fakovci s upravo infantilnim zanosom inzistirali na tritu kao kriteriju umjetnike kvalitete, premda su svi do jednog morali znati, kako iz jugoslavenskog i hrvatskog, tako i iz globalnog iskustva, koje vrijednosti na kulturnom tritu najbolje prolaze. Povijest umjetnosti naravno poznaje trenutke i razdoblja u kojima se kreativna kvaliteta podudari s trinom uspjenou, kad su, pojednostavljeno reeno, najbolji ujedno i najprodavaniji (The Beatles, The Rolling Stones, a ne treba zanemariti da je i punk odnosno novi val bio u dobroj mjeri trino potentan, tovie Tomislav Brlek me uvjerava da je ak i Sterneov Tristram Shandy, paradigma i jedna od temeljnih ikona knjievnog eksperimentalizma, u drugoj polovici 18. stoljea bio iznimno itan roman). No dominantno stanje je ono u kojem se tzv. masovni ukus razilazi s onim to duhovna elita odnosno duhovne elite smatra(ju) vrhunskom umjetnou. Stoga su fakovci svojim konceptom poistovjeivanja kvalitete i trita, odnosno vjerom u tzv. obinog itatelja zapali u zabludu, mislei ili da je u ovoj zemlji prosvjetiteljski posao ve obavljen pa oni dolaze pred kultivirane recipijente, ili da e upravo oni biti ti koji e svojom knjievnou trenutano prosvjetiteljski djelovati (u istoj zabludi prije njih bili su Hrvoje Hribar i Lukas Nola samouvjereno fantazirajui o filmu za publiku, da bi s tom namjerom miljeni njihovi projekti kod iste te publike, koju su postavili kao glavni kriterij kvalitete, propali). Uglavnom, kod fakovaca i njihovih spomenutih filmskih prethodnika na djelu je bio spoj nevjerojatne neupuenosti u prirodu i funkcioniranje kulturnog trita s jedne strane, i rijetko viene proraunatosti gonjene poudom za slavom i voljom za moi s druge. Ili drugaije reeno, spoj naivnosti (proistekle iz neznanja) i pohlepe. Glavni zagovornik tumaenja FAK-a kao mesijanskog prosvjetiteljskog pothvata jest Jurica Pavii (vidi njegov tekst 14 neistina o hrvatskoj novoj prozi, Fantom slobode, 1-2/2004), dok su glavni primjerci fakovske volje za mo danas meusobno teko zavaeni Kruno Lokotar, koji je u meuvremenu postao uvaeni (glavni) urednik u utjecajnoj izdavakoj kui i time ispunio (manji?) dio svojih ciljeva, te Borivoj Radakovi koji se za razliku od Lokotara pokazao velikim gubitnikom osuenim na marginalno obitavanje na hrvatskoj kulturnoj sceni, ba kao i prije FAK-a (a poetkom 2001., u ugaslom dnevniku Republika, pun gnjeva poruivao je Antunu Vujiu kako nee jo dugo biti ministar kulture; Vuji je naravno odradio itav mandat, dok se Radakovieva silna elja za kormilarenjem hrvatskom kulturom izjalovila). Pri kraju ovog iroko postavljenog pitanja, trebalo bi ukratko odgovoriti na konkretne upitnike koje ste mi postavili. Krenut u redom. Dakle, svima ili veini koji u kulturi djeluju u interesu je, na ovaj ili onaj nain, proiriti trite, animirati to vei broj ljudi, jer to jednostavno stvara zanimljiviji kontekst djelovanja i bolju atmosferu. Naravno da e umjetnik 'iz svojih dubokih poriva' stvarati u bilo kojem kontekstu, ali meni osobno zanimljivije je ako djelujem u sredini u kojoj za umjetnost kojom se bavim postoji iri i intenzivniji interes. Na primjer, pjesme sam aktivno pisao izmeu 1986. i 1989., a izmeu 1990. i 1995. gotovo uope ih nisam pisao ne zbog toga to u vrijeme rata muze trebaju utjeti, a jo manje to poslije Auschwitza poezija nema smisla (to su patetine mistifikacije, koliko god ova potonja mogla pobuditi razumijevanje ako uzmemo u obzir tko ju je i kada izrekao), nego stoga to je knjievnost u Hrvatskoj, nacionalna i prijevodna, bila mrtva (a nije bila mrtva zbog rata, nego zbog neformalne ali vrlo stvarne,

kreativno ultrasterilne i uglavnom gerijatrijske diktature nacije koja je smijenila ak vie ni formalnu diktaturu proletarijata, kreativno neusporedivo potentniju). Quorum je pod Mianovievim vodstvom bio posve zamro odnosno objavljivao neke rodoljubnodomoljubne tekstove, Hrvatsko slovo pod komesarskom palicom nadasve zanimljivog pjesnika Dubravka Horvatia uglavnom se bavilo histerinim irenjem ovinizma, dok je Vijenac, prvo u dosadnoj urednikoj koncepciji nabusitog Slobodana P. Novaka, a potom u znatno dinaminijoj varijanti ne toliko dojmljivog pjesnika, ali iskusnog urednika Vlade Gotovca (Hrvatski tjednik 71.) inio male pomake prema zanimljivoj novini, koja e doista takvom postati tek za mandata Andree Zlatar. Dakle, kontekst i atmosfera bili su porazni, no potkraj 90-ih stvari su se polako poele mijenjati: to je vrijeme Matievog Motovun Film Festivala, spomenutog Zlatariina Vijenca (odmah potom i Zareza) i Periievih Godina novih u kojima e niknuti tvrda jezgra FAK-a, i ba je na tom, ugodno osvjeenom terenu, s dolaskom novog stoljea/tisuljea, sam FAK uz podrku najjaih novinskih medija (Jutarnji, Globus, Nacional), budimo poteni koliko god nam to nije drago, dao najvei doprinos oivljavanju umrle knjievne scene i stvaranju atmosfere u kojoj (hrvatska) knjievnost moe postati temom dana i stei trajn(ij)u drutvenu relevantnost. Prema tome, irenje podruja kulture uvijek je dobrodolo pa je tako i moja pjesnika djelatnost oivjela potkraj 90-ih (na izravan poticaj Delimira Reickog), donijevi mi poznanstvo s tako dragim ljudima kao to su Sanja Juki ili Goran Rem, mada to irenje sasvim sigurno ima svoje neumitne granice koje su, bojim se, slabo propusne i omeuju vrlo usko podruje. irenje podruja kulture, da po trei put uporabim tu sintagmu koja me razgaljuje podsjeanjem na omiljenog mi aktualnog pisca Michela Houellebecqa (ije je Elementarne estice uvaeni Danijel Dragojevi nazvao pornografijom), dakle irenje podruja kulture kao demokratizacijski proces ne iskljuuje elitizam kojeg danas tako osporavaju Miljenko Jergovi i Ante Tomi. Njihovo je osporavanje logino, jer manjak (samo)obrazovanja te intelektualne i duhovne razgibanosti sasvim jasno u njima stvara iskonsku nelagodu u srazu s 'neitljivim' proizvodima duhovne aristokracije. alosno je samo to im se za demonstriranje te nelagode neogranieno stavlja na raspolaganje moan epehaovski medijski prostor, pri emu Jergovieva nadutost poinje premaivati ak i onu S. P. Novaka: on, Jergovi, u intervjuu egecovom asopisu Tema: trai pravo da javno govori gluposti (npr. da je Esterhzyjev roman loe napisan, ali da je njegov hrvatski prijevod sjajan, to je i mimo injenice da Jergovi ne zna ni rijei maarskog ultimativna besmislica, jer radi se o logiki neodrivom stanju s obzirom da ga ontologija jezika ne doputa) i da ga zbog toga nitko ne smeta i ometa! Treba li za popularizaciju knjievnosti rtvovati osobni dignitet? Jurica Pavii u spomenutom je tekstu iz Fantoma slobode napisao kako su se oni, fakovci, majmunirali na pozornici ne zato da bi se nametnuli na tritu, nego da bi se borili protiv zaborava knjige i usporili moda neumitnu smrt itanja. Dakle, tvrdi Pavii, inili su to zbog 'viih' razloga, s oitim, ranije spomenutim, mesijansko-prosvjetiteljskim patosom. Ante Tomi jednom je prilikom, meutim, ustvrdio neto sasvim drugo: snimat e reklame, izvlaiti na televiziji nagrade samo da mu se bolje proda knjiga. Prozainiji i praktiniji Tomi oito ne pati za paviievskim idealima, on je odluio svoju knjievnost unoviti koliko se najvie da, pa to kota da kota. Uostalom, taj neko zanimljivi pripovjeda, u

poecima, uz Jergovia, najnadareniji prozaik generacije, pisao je neto uzbudljivije tekstove od romana s kojima je kasnije stekao popularnost. Dakle, rtvovao je vlastitu knjievnost da bi postao 'zvijezda', kako se onda za isti cilj ne bi majmunirao na pozornici i gdje god treba? Ja naravno mislim da se knjievnost ne bi trebala popularizirati 'estradizacijom', jer postoje i drugi naini koji nuno ne skreu panju sa same umjetnine odnosno govora o samoj knjievnosti, kako vi kaete. Dakle, nisam kontra populariziranja knjievnosti/umjetnosti/kulture, ali niti za popularizaciju pod svaku cijenu, bez obzira bio njezin razlog paviievsko mesijanstvo ili tomievski profit i slava. Kvaliteta, kreativnost djela uvijek je primarna, sve ostalo je sekundarno, mada dobro dolo jer ne smatram dakako novac ili popularnost neim po sebi loim. Naravno da svatko u punoj slobodi treba birati svoj put i nemam nita protiv populistike strategije Tomia, Jergovia ili Julijane Matanovi, koliko god mi takva strategija bila enervantna (jer nitko od njih u toj samopromociji nema ni trunke stila jedne Lucije Stama, koja opet, na alost, nema previe knjievnog dara), no imam ako manipulacija medijima u svrhu bezone samopromocije rezultira mijeanjem kriterija, apriornim poistovjeivanjem popularnosti i kvalitete. Zapravo, govorei ovo, osjeam se strano deplasirano jer smatram da je rije o stvarima koje bi trebale biti samorazumljive, no naalost hrvatska me zbilja, zbilja hrvatske kulturne scene, demantira. Pri emu ne mislim da problem lei u piscima koji ude medijsku promociju, nego u kritiarima. Ponavljam, Tomieva i njegovoj sline strategije za mene su posve legitimne, no ne ini mi se legitimnim praksa naih kritiara koji bi ipak morali imati neke moralne obzire spram profesije kojom se bave. to da mislim o hrvatskim kritiarima kad jedan Velimir Viskovi, na Zarezovom okruglom stolu o suvremenoj hrvatskoj knjievnosti, kae kako se divi Jagni Poganik jer se usudi napisati negativnu kritiku u tako maloj sredini kakva je naa gdje se svi meusobno poznaju? Kad takva defetistika izjava dolazi od kritiara Viskovieva ugleda jasno vam je koliko je sati (usput reeno, Jagna Poganik i nije napisala puno negativnih kritika; najnegativniju je uputila Milku Valentu i njegovom romanu Fatalne ene plau na kamionima, pretpostavljam ne primarno zbog 'enomrzakog' karaktera tog uratka, nego prije zbog toga to je neposredno prije njezina teksta Valent dao estok antifakovski intervju Edi Popoviu za Jutarnji list, to Jagnu Poganik kao glavnu kritiarsku promotoricu FAK-a nije moglo ostaviti ravnodunom). Ili uzmite prijem poludiletantske Novakove Povijesti hrvatske knjievnosti. Jedini je, koliko mi je poznato, Boris Beck, ini mi se u Zarezu, napisao o kakvoj je metodoloki anakronoj i koncepcijski monotonoj knjizi rije (monotonost je zatitni znak valjda svega ega se Novak primi, sjetite se samo onog groznog asopisa za kulturu u koji je Nino Pavi utukao silu novca, a Novak svojom urednikom strategijom nepogreivo odveo u brzi i totalni slom). Zima, Viskovi i veina ostalih govorili su o njoj biranim rijeima, a osobito Miljenko-sliku svoji ljubim-Jergovi, jer se u nevienom dodvoravanju fakovcima Novak najvie dodvoravao upravo njemu. Kuda to vodi? pitate se vi na kraju. Rekao bih - u diktaturu mediokriteta. Nakon diktature proletarijata i diktature nacije na dravnoj razini, imat emo i diktaturu (malo)graanskih mediokriteta u kulturi, to dodue nije nita novo, novo je tek to da oni ne moraju biti izravno u slubi neke odreene ideologije, to meutim, ini mi se, sutinski ne olakava stvar. Rade Jarak: Odgovorili ste opirno i vrlo sadrajno. Prije nego to krenemo dalje osvrnuo bih se jo jednom na temu 'populariziranja knjievnosti'. Naime, mislim da je to puka

fraza, a ne eventualna prosvjetiteljska zamisao, jer se uglavnom iza nje krila samopromocija i reklama (fak), ili ista zarada (kiosk izdavatvo). Na primjer, ako je pokretaima kiosk izdavatva bilo stalo do prosvjetljenja mase, zato knjige nisu dijelili besplatno? Sljedee sam pitanje bio zamislio kao svojevrsni presjek nae knjievne scene, ali budui da ste ga ve dali u irim crtama, onda u ga samo malo nadopuniti vlastitim specifinim stavom i vlastitim izglobljenim pogledom. Dakle, budui da ste dugo vremena pisali filmsku kritiku u Zarezu, Vijencu pa u Nacionalu, ponekad ste sporadino objavljivali i knjievne recenzije koje su meni bile vrlo poticajne. U njima ste jednom prilikom spomenuli sintagmu 'hrvatska knjievna la' koja je bila vrlo intrigantna, ne samo zato jer dolazi od Krlee, nego jer je imala i neke veze s tadanjim trenutkom. Takoer ve dugo piete i knjievne kritike na Internetu pa ste u meuvremenu nekako usvojili kondicije i pojmovnik nae kritike. I sami ste se, dakle, susreli s monim silama tog polja. Ovo to slijedi govorim zapravo iz vlastitog oita, koje je takoer vrlo specifino i koje je zaista poseban sluaj. Sve vie sam uvjeren da sam jedan od najveih outsidera nae knjievnosti i da je moj pogled estetiki radikalno suprotan od skoro itavog recepcijskog polja. Tonije, svi kritiari ili pisci o kojima ste govorili imaju neke svoje razloge i vlastite subjektivne poglede, koje ja uglavnom razumijem, ali ono to ostaje kao rezultanta tih pojedinanih pogleda - onaj zajedniki prostor u kojemu se svi slau - za mene je neprihvatljivo. Ne znam kako bih nazvao taj prostor: javno mnijenje, simboliki prostor hrvatske knjievnosti, hrvatska knjievna la, ili neto etvrto jednostavno ne slaem se s mnogim pojmovima koji se tu pojavljuju. Na primjer: ideologija kratke prie, urbano seljaka proza, stil bez stila, protjerivanje metafore, zaborav aorista, vulgarizacija kao dokaz autentinosti. Estetika koja se tako namee za mene je legitimna kao posebna estetika, ali kao natkriljujua, nikako. No za nju nitko pojedinano nije kriv. Ta estetika je rezultanta napora itave nae kritike i naeg drutva. Ne vidim velike razlike izmeu gerijatrijske vladavine od 90. do 95. i sadanje vladavine novih autora, dapae to je izraz iste tradicije. Nain ponaanja (iskljuivost) je gotovo isti, vlast je vlast, estetikom vladaju slini mehanizmi, samo je razlika moda u ideolokom, ili ak pseudoideolokom predznaku. U blizinu mog izdvojenog poloaja ponekad, ali samo sluajno, dolaze oni iz aknjievnosti koji se iz raznih razloga pobune i ponu djelovati negativno u sustavu. Takve su npr. bile neke vae kritike. Dugo sam razmiljao da napiem jedan presjek novih zbivanja na naoj knjievnoj sceni, ali jo uvijek ne znam tono kako, jer jednostavno ne znam odakle bih poeo. Zato sam sa suradnicima pokrenuo Knjigomat da pretresem pitanja koja me mue kroz dijalog sa zanimljivim akterima. Stoga s obzirom na vae iskustvo, vai li jo uvijek ona stara sintagma 'hrvatska knjievna la', postoji li tajna, drugo vienje, ili je sve na naoj knjievnoj sceni ipak

manje-vie realno i prirodno? Damir Radi: Pokuat u zahvatiti vae pitanje u cijelosti i krenuti otpoetka, onim redom koji ste vi ili, s obzirom da mi vrijeme ne doputa asocijativno-digresijsku komociju kakvu sam si priutio u prethodnom odgovoru. Da bi znali neke stvari, ponekad je dobro poznavati osobe koje se s njima povezuju. Ja sam, npr., poznavao Juricu Paviia i mislim da mogu s visokom sigurnou ustvrditi da je u njegovom sluaju na djelu povezivanje iskrenog prosvjetiteljskog entuzijazma i osobne (sasvim legitimne) ambicije, i ini mi se da je to dvoje otprilike ravnopravno rasporeeno. No kod ostalih koje sam spominjao u prethodnom odgovoru, i tu se s vama mogu sloiti, na djelu vjerojatno jest ponajprije samopromocija, koja je sama po sebi naravno legitimna, ali postaje nelegitimnom onda kad se u tu svrhu stvori lobi koji eli marginalizirati sve one koji su izvan njega. Ukupno gledajui, na djelu je dominantno bila pouda za maksimalnom moguom dominacijom nacionalnom kulturom, elja da se (nadmeno) nametne vlastita koncepcija knjievnosti/umjetnosti/kulture, koncepcija koja je zasnovana na sasvim paualnim procjenama, liena svake analitinosti a kamoli studioznosti, koncepcija koja nije spremna sagledati i uvaiti svu raznolikost koja nuno opstoji u svakoj makrostrukturi, pa tako i onoj hrvatske kulture. To dakako jest povezano i s 'prirodnim biolokim' (generacijskim) antagonizmom, pa otuda (u svako doba i svugdje uobiajene) podjele na stare i mlade, ali mnogo vie s estetskim senzibilitetom i prosudbama te naravno politikom i ideolokom orijentacijom (koja je vrlo esto povezana s onom estetskom), a jako, jako mnogo i s individualnim karakterima, s posve osobnim simpatijama i animozitetima. Sad odgovor na pitanje zato megaizdavai, Veernji i Jutarnji, knjige nisu dijelili besplatno. Zapravo, prve tako objavljene knjige bile su besplatne, a ostale su neto kotale, jer izdavau je primaran profit kao i svakom kapitalistu. Uostalom, i kupac se na dulje staze bolje osjea ako neto kupuje po niskoj cijeni nego ako to isto dobije besplatno, jer im je neto besplatno jaka je sugestija da malo ili nimalo vrijedi (psihologija potroaa igra veliku ulogu u marketinkim istraivanjima). Meni je pri tom Schauerova i Pavieva igra sasvim logina, ponavljam, oni su kapitalisti koji ele zaraditi i ba ih briga to tzv. kiosk-izdavatvom ugroavaju knjiarsko izdavatvo, ali poprilino bijednu ulogu u tome odigrali su epehaovski kuni pisci (konkretno se sjeam teksta Ante Tomia) koji su takvu praksu opravdavali navodnom brigom za siromane hrvatske itatelje. S druge strane, kad smo ve naeli tu temu, ni nai standardni knjiki izdavai nisu zasluili puno suuti. Pa tu imate ljudi iji se kompletan ili gotovo kompletan izdavaki program temeljio na dravnim dotacijama i/ili 'poticajima' od strane samih autora, a kojima su isti ti autori vrlo esto bili zadnja rupa na svirali (Mianovi, Latin i njihova Naklada MD, egec i njegov Meandar), te gomila onih koji su djelovali na tritu a bez ikakve trine strategije. Uostalom, ja mislim da je itava ta pria o silnom padu tirae prodanih knjiga u knjinicama zbog tzv. kioks-izdavatva pretjerana, a u funkciji amortizacije primljenog udarca; pa razmislite, jesu li ljudi koji redovno na kiosku kupuju jeftine knjige ija knjika (ne knjievna) kvaliteta odgovara cijeni kotanja, jesu li to ljudi koji inae imaju naviku kupovanja knjiga u knjiarama? Naravno da ne, odnosno tek u maloj mjeri.

U daljnjem dijelu vaeg pitanja pokuavate iznijeti vlastitu (estetsku) poziciju na aktualnoj hrvatskoj knjievnoj sceni, pri emu ste sebe svrstali u autsajdera, a mene u pripadnike A-knjievnosti, to doista ne razumijem. A-knjievnost je termin koji su rabili fakovci po uzoru na omiljenu im sportsku igru nogomet, u smislu paralele s tzv. Areprezentacijom. Oni su kao A-reprezentaciju naravno vidjeli sebe, poimenino navodei sastav te reprezentacije (Feri, Tomi, Jergovi, Pavii, Popovi, Radakovi, Senjanovi). Ako A-knjievnost shvatite u irem smislu, to su onda oni koji su dobili pozivnice za ulazak u Hrvatsko drutvo pisaca, kad se ono formiralo; bilo je tu nekih pedesetak ili ezdesetak imena koja su oznaena kao ono najbolje to hrvatska knjievnost danas nudi, meu kojima mojeg imena nije bilo. Prema tome, ja sam prije nego vi (ije knjige redovno biljee povien medijski interes) autsajder na hrvatskoj knjievnoj sceni i to mi je autsajderstvo sasvim ugodno, koliko god to nekom zvualo romantiarski anakrono. Uostalom, pogledajte s kakvom je drskom ultraironijom urednitvo Fantoma slobode predvoeno Daliborom impragom objavilo moju priu Mala Liddy u svom zadnjem broju, ne potujui elementarnu pristojnost upita autoru (tj. meni) slae li se s obznanjivanjem sadraja privatnog e-maila koji je uputio zamjeniku glavnog urednika tog asopisa (impragi). Mislite li da bi to napravili nekom iz sfere 'Aknjievnosti'? Ma hajde, molim vas, kakva A-knjievnost!? Kad mi Fantom slobode ili Quorum bespogovorno objave onako okantno lou poeziju kakva je Jergoviev Turin u Zagrebu, ili kad mi Jutarnji list prihvati za objavu onako sirov i neuk tekst kakav je Jergoviev o idiotizaciji hrvatske kulture, onda ponite razmiljati o meni u kontekstu 'Aknjievnosti' (nadam se da takav dan ni vi ni ja neemo doekati). Hrvatska knjievna la? Koliko se sjeam tu sam formulaciju upotrijebio u nekoj kritici pisanoj za Vijenac, vjerojatno povodom izrazito negativnog osvrta Jagne Poganik na Valentov roman Fatalne ene plau na kamionima, a mogue je da je to ipak bilo kad sam pisao o dojmljivom romanu prvijencu mlade Jelene arije Klonirana. Upotrijebio sam je iz revolta spram vrijednosti koje naa knjievna kritika gotovo unisono promovira. Iz revolta prema injenici da se jedna uglavnom prosjena zbirka pria, Aneo u ofsajdu Zorana Feria, doivljava iskljuivo u rasponu od odlinog preko sjajnog do genijalnog, da se osrednji roman Jurice Paviia Ovce od gipsa proglaava knjievnim dogaajem godine i moralnim iskorakom desetljea (mada je u moralnom smislu to, blago reeno, vrlo dvojben uradak u kojem je reprezentativni hrvatski Srbin ni manje ni vie nego vercer koji nije ubijen nasred ulice goloruk i u pidami, kao to se stvarno zbilo u dogaaju koji je inspirirao Paviiev roman, nego s pukom u ruci, a da ne spominjem Paviiev i kasniji Breanov kukaviluk u tretmanu srpske djevojice i njezine sudbine). Iz revolta zbog neuoavanja vrijednosti vaeg prvog romana Kia i zbirke pria Mjesto na kojem emo provesti no Romana Simia, dvaju djela koja u danom trenutku nisu mogla proi jer se nisu uklapala u treberske kanone stvarnosne proze, 'ovog naeg hrvatskog ovdje i sada'. A upravo danas sluam na radiju izdavaa Nenada Popovia koji govori o svojoj knjizi Christkind autora Borisa Deulovia i kae kako je bio oduevljen kad mu je Miljenko Jergovi, njegov kuni pisac, donio taj Deuloviev rukopis ija je posebnost to to mu radnja nije smjetena u Hrvatsku nego na nekim drugim meridijanima i paralelama, tj. u austrijsku provinciju. Ispada po Popoviu da je to izmjetanje izvan Hrvatske u neki drugi prostor i vrijeme neka velika novost koju je donio Deulovi, a ispada tako jer su Deulovievi poklonici, ekipa iz nekadanjeg FAK-a, naumili vau i knjigu Romana Simia ignorirati, praviti se da one ne postoje. Jo

prije vaih i Simievih proznih radova, poetiku 'udaljenih meridijana i paralela' pjesniki smo afirmirali Dragan Jurak, Robert Perii i ja sredinom i krajem devedesetih, a neto kasnije i vi u jednom dijelu svoje pjesnike zbirke Demon u pari kupaonice koja je prethodila vaem romanu Kia. Upravo sam ja zbog takve prakse naiao na ledenohladni kritiki prijem Zvonimira Mrkonjia kad sam objavio prvu zbirku poezije Lov na risove, da bi mi drugu zbirku Jagode i okolada dotini uglednik proglasio nedovoljno hrvatskom (podsjea li vas to na nedavno izjavu Hrvatskog kulturnog kruga?) i pri tom jo oitao lekciju onima koji su mi zbog nje dodijelili uglednu nagradu Kvirin za pjesniku knjigu godine (autora do 35 godina starosti). Uostalom, i Mrkonji sa svojom antologijom modernog hrvatskog pjesnitva Meai, takoer jednom od onih silno hvaljenih knjiga, daje odreen doprinos onome to ovdje prigodno nazivamo hrvatskom knjievnom lai. To je knjiga u kojoj Dragutin Tadijanovi dobiva vie prostora od Nikole opa, Dobrie Cesaria, Krune Quiena, Bore Pavlovia, Maka Dizdara, Josipa Pupaia te uz Tina Ujevia i Danijela Dragojevia ispada najveim gigantom hrvatskog pjesnitva. Vjerojatno i tim Mrkonjievim tretmanom obodren, Tadijanovi nedavno die glas kako u povijesti hrvatske knjievnosti nije dobio mjesto koje mu pripada. Mislite li vi da je on doista takva pjesnika veliina, takav stameni 'mea' kakvim ga tretira Mrkonji, a bome i Prosperov Novak u spominjanoj Povijesti hrvatske knjievnosti, da moe stati uz bok Ujeviu, Slamnigu, Dragojeviu, ili je ipak rije o (poprilino) precijenjenom pjesniku? Nakon ovog pjesnikog ekskursa moemo se vratiti u prozne prostore i nastaviti s nizanjem primjera koji su u meni izazivali revolt. Na primjer Viskovieva maksimalna ocjena stila romana Ovce od gipsa i nijedna jedina ispisana rije od bilo kojeg hrvatskog kritiara o virtuoznom stilu knjige Mjesto na kojem emo provesti no. Uvrtavanje socrealistikog romana Minuta 88 fatalnog Jurice Paviia u pet nominiranih za nagradu Jutarnjeg lista, ope oduevljenje mediokritetskim romanom Wonderland Marinka Koeca, tim poraznim zbrojem bezlinih stilskih i tematskih klieja. Zato jo hrvatska knjievna la? Iz revolta to lanovi irija za dodjelu knjievnih nagrada ne itaju sva objavljena djela, pogotovo ne ona obimnijeg formata, iz revolta to itav niz hrvatskih romana ostaje neproitan i nevaloriziran jer nai kritiari apriori znaju to od tog i tog autora mogu oekivati, odnosno znaju da ne mogu oekivati nita dobro. Uzmite za primjer Valentov roman Clown objavljen 1988. koji je za veinu aktivnih kritiara nepoznanica, a rije je o jednom od hrvatskih romanesknih vrhunaca iza Drugog svjetskog rata, o ostvarenju u rangu s najboljim stvarima Desnice, Slobodana Novaka i Marinkovia. Evo, najnoviji razlozi za revolt. Kako objasniti da Crnac, fina proza Tatjane Gromae koja stilom i atmosferom, onim to je dakle umjetniki esencijalno, lakoom nadmauje preko 90% aktualne prozne produkcije, nije uao meu prvih pet za nagradu Jutarnjeg? A ulo je Ministarstvo boli, stereotipno i patetino oajavanje Dubravke Ugrei, tek blijeda sjena sjajnog Muzeja bezuvjetne predaje iste autorice. Ili kako objasniti injenicu da isti taj iri Jutarnjeg lista, samo tjedan dana nakon to je nagradu dodijelio Christkindu Borisa Deulovia, u novom glasanju, sad povodom najbolje knjige zadnjih pet godina, prednost da njegovom glavnom konkurentu, umskom duhu Gorana Samardia? Nije li to prvorazredna lakrdija? Jednaka, ako ne i gora lakrdija je to taj iri danas daje nevjerojatnih 19 odnosno 17 bodova prednosti Muzeju bezuvjetne predaje i Periievom Uasu i velikim trokovima ispred romana Davora Slamniga, koji ih je, odlukom istog irija,

svojedobno pobijedio. A najvea je lakrdija kad Jagna Poganik, nevjeto pokuavajui zamaskirati to se zapravo dogodilo, titei sebe i ostale lanove irija, komentira kako su promjene u procjeni normalne s obzirom na protok vremena. Kojeg vremena? Pa Slamnigova pobjeda nad Dubravkom Ugrei i Robertom Periiem zbila se prije samo dvije godine! Razlika od 19 odnosno 17 bodova u samo dvije godine!? Perii je oito bio posve u pravu kad je prije nekog vremena u Globusu napisao kakvom se (neasnom ili u najmanju ruku neozbiljnom) logikom rukovode hrvatski knjievni iriji, aludirajui ponajprije na iri Jutarnjeg lista. Eto, to su neki od argumenata za sintagmu hrvatska knjievna la, a dalo bi se nabrojiti jo tota, no i ovo je sasvim dovoljno. Uz mali dodatak: nije to neka velika hrvatska specifinost, takva je praksa i u tzv. civiliziranom svijetu, samo to se tamo izvodi s vie stila i obzira. ini mi se da sam ovim odgovorio na zakljuak vaeg pitanja, je li sve na naoj knjievnoj sceni ipak manje-vie realno i prirodno?. Ako govorimo izvan konteksta surove i bespotedne borbe za opstanak koja se vodi na svakom djeliu prostora nae egzistencije pa tako i na knjievnoj sceni, ako govorimo izvan konteksta ogranienja duha i senzibiliteta veine aktera te borbe, onda nije realno i prirodno. Ali, moemo li govoriti izvan tog konteksta? A drugo vienje, za kojim opravdano eznete, uvijek postoji, imamo ga vi i ja i mnogi drugi koji meutim govore samo po kuloarima. Hrvatska kulturna scena prepuna je kukavica, kompromisera i ignoranata, suoavam se s tim na svakom koraku. Rade Jarak: Evo naposljetku jedno teorijsko pitanje: to je to stvarnost? to vi smatrate stvarnou u knjievnosti? Damir Radi: Opet ste postavili pitanje koje bi zahtijevalo jako opsean, dijakronijski i sinkronijski usmjeren odgovor. No toliko vremena i prostora ne stoji nam na raspolaganju. Stoga najkrae: stvarnost je sve ono unutar i izvan nas, beskrajno sloeni mikrosvemir naeg bia (duh, emocije, intelekt, tvarno tijelo sa svim svojim organima i sastojcima sve do atoma i subatomskih estica) te beskrajno nedoseziv makrosvemir svijeta koji nas okruuje, naravno ako u njega vjerujemo kao tzv. objektivnu injenicu koja dakako (za nas) nikad nije objektivna jer (za nas) ne postoji po sebi, nego samo onako kako ga individualno, subjektivno doivljavamo. U tom smislu knjievnost, kao i sve drugo, izvan stvarnosti ne moe postojati, sva je knjievnost nuno i ultimativno stvarnosna. U uem smislu moe se govoriti o, najpojednostavljenije reeno, knjievnosti 'realiteta' i knjievnosti 'mate', odnosno onom to se u povijesti knjievnosti nazivalo oprekom baroka i klasicizma, ili klasicizma i romantizma, ili romantizma i realizma, ili realizma i simbolizma itd. (a moe se, vama kao diplomiranom slikaru bliskom terminologijom, izrei i kao opreka figuracije i apstrakcije). Pri emu te opreke najee nisu meusobno odbijajue nego proimajue, i isti su primjerci jednog ili drugog, ak i kad vjerujemo da znamo to bi ta odreenja precizno trebala znaiti, (relativno) rijetki. Najrealistiniji romani bili su zapravo oni koji se takvima nisu nazivali, ultramimetski visokomodernistiki radovi Joycea, Virginije Woolf ili Faulknera, samo to njihova mimeza nije bila usmjerena na izvanjski svijet, nego na svijest protagonista.

Nai fakovci i njihov kritiki aparat proizveli su, moram priznati, lijepu sintagmu stvarnosna knjievnost u opreci spram postmodernistike poetike kako su je oni shvaali, a to je bilo jako skueno. Oni su postmodernizam ultimativno poistovjetili s artificijelnou i larpurlartistikim narativno-jezinim igrama te se odluili protiv takve knjievne prakse pobuniti i afirmirati poetiku koja se uobiajeno naziva realistikom odnosno naturalistikom odnosno dokumentaristikom. Dakle poetiku usmjerenu na 'stvarni' ivot, na 'konkretne' (izvanjske) uvjete egzistencije i tome slino. Problem je bio to su zaboravili da umjetnika kakvoa ne ovisi o samom izboru poetike, nego o njezinoj konkretnoj realizaciji u individualnom umjetnikom/knjievnom djelu, tj. da ne postoje apriori dobre, manje dobre, loe itd. poetike, nego samo dobre, manje dobre, loe itd. individualne umjetnine/knjige. Osobno, velik sam poklonik realistiko/naturalistiko/dokumentaristike poetike, pogotovo na filmu gdje ona esto zna imati iznimno sugestivne uinke, no domai praktiari te poetike uglavnom su bili vrlo sterilni. Zapravo, izuzev Periievih Uasa i velikih trokova te impraginih Kavica Andreja Puplina, koje ve nisu posve 'ist' primjer, ne mogu se ovog asa sjetiti ni jedne doista dojmljive knjige tzv. nove proze koja bi se smjestila u ue shvaeno poimanje stvarnosne proze. Inae, karakteristino shvaanje onog to bi stvarnosna proza trebala biti imate u romanima i (rijetkim) priama Jurice Paviia: prepoznatljivi tipovi karaktera u prepoznatljivim drutvenim situacijama (kako je realizam otprilike definirao jo Friedrich Engels). Zato Pavii proziva hrvatske pisce da u njihovim uratcima nema likova koji sluaju Magazin i Thompsona i hvali Antu Tomia, koji navodno jedini prikazuje hrvatsku zbilju 'onakvom kakva ona doista jest'. Sad se postavlja pitanje trebaju li hrvatski pisci slijediti individualne porive svog (estetskog) senzibiliteta, ili staviti sebe i svoju umjetnost u funkciju socijalno-kritike deskripcije i analize. Kad bi bilo po Paviiu, morali bi initi ovo drugo, a od toga do socrealizma nije nuno dalek put, to pokazuje upravo Paviiev sluaj: od ne naroito zanimljiva realizma Ovaca od gipsa i Nedjeljnog prijatelja doao je do socrealizma Minute 88. Pavii dakle eli afirmirati i promovirati, a moda i nametnuti svoje vienje realizma, 'stvarnosne proze', ija bi mjera realizma bili Magazin i Thompson, ali ne i, recimo, seks. Po svim moguim istraivanjima i anketama seks je ono to veini ljudi najvie pada na pamet svakog dana u njihovim ivotima, svakih nekoliko minuta pomisle na motive i teme povezane uz seks, ali u uratcima Jurice Paviia seks ne postoji. Postoji samo jedna scena u Minuti 88, ali ona se kao u nekom jako starom hollywoodskom filmu prekida zatamnjenjem tek to je srameljivo naznaena. Takav njegov odnos prema seksu uvaavam, jasno mi je da postoje ljudi za koje je to suvie delikatno i intimno tlo, ali onda on mora biti svjestan da ne moe dijeliti ostalima lekcije jer ih ne zanimaju ljudi koji reu ile na Cecu ili Matu Bulia. Mislim da bi ovo bio dovoljno iscrpan odgovor na vae pitanje u kontekstu razgovora koji vodimo. Ukratko, ne mogu postojati propisani recepti za ostvarivanje stvarnosne knjievnosti, svatko se njezinim ozbiljenjem nuno bavi iz perspektive vlastita senzibiliteta i svjetonazora. Bitno je samo koliko umjetniki uvjerljivo to ini, s kolikim kreativnim intenzitetom.