Rimska knjievnost obuhvata period od prvih pisanih spomenika na latinskom jeziku do kraja antikog doba 529. god. n. e.

Ona se tokom ovih dvanaest vijekova nije ravnomjerno razvijala i svoje najvie umjetnike domete postigla je znatno kasnije od poetaka rimske politike i kulturne historije. Pisana je na latinskom jeziku, ali se tradicionalno naziva rimskom, i to zato to prema imenu grada Rima i drava i itava civilizacija nose naziv rimska, te zato to propau rimskog drutva ne prestaje knjievnost na latinskom jeziku, ve ona ivi od Srednjeg vijeka pa gotovo sve do naih dana. Ali ona po knjievno-estetskim i drutvenim odlikama pripada nacionalnim knjievnostima u ijem je okviru nastala, pa je za razliku od rimske zovemo latinskom knjievnou. Rimska knjievnost tradicionalno se dijeli na pet razdoblja: 1. Pretknjievno doba (od prvih pisanih spomenika do 240. st. e.); 2. Arhajsko doba (240. 80. st. e); 3. Klasino doba (80. st. e. 14. n. e.), u okviru kojega razlikujemo: 1. Ciceronovo doba (80. 30. st. e.); 2. Augustovo doba (30. st. e. 14. n. e.); 4. Doba novog stila (14. 117. n. e.); 5. Kasnoantiko doba (117. 529. n. e.).

Pretknjievno doba (do 240. st. e.) [uredi]

Rimljani su za poetak svoje knjievnosti uzimali 240. godinu p.n.e. O stvaralatvu prije toga znamo veoma malo, ali prema njegovim ostacima i zapisima kasnijih rimskih pisaca moemo zakljuiti da u tom periodu preovlauju usmeni oblici narodnog stvaralatva, kada se latinska pismenost tek raa i kada se samo naziru poeci poetskog izraza. Tu spadaju razne "pjesme" koje su Rimljani nazivali zajednikim imenom carmna i koje su bile preteno religijsko-obrednog, gozbenog ili aljivog karaktera. Meu prve spadaju Arvalska pjesma (Carmen Arvle, prema arvum "njiva"), koju je sveteniki zbor nazvan fratres Arvles pjevao u mjesecu maju tokom ophoda po poljima; te Carmen Salire (salre "skakati"), koju su pleui u oruju pjevali svetenici Salii u ast boga Marsa. Ove su pjesme izvoene u autentinom italskom metru, koji po starom seoskom boanstvu Saturnu nosi ime saturnijski stih. Meu obredne pjesme spadala su i razna zaklinjanja (examenta) i tubalice (neniae) koje su se izvodile na sahranama. I nadgrobni natpisi (elogia) bili su sastavljeni u saturnijskom stihu. Slavne linosti slavljene su u gozbenim pjesmama (carmna convivalia) i pjesmama koje su vojnici pjevali u trijumfu (carmna triumphalia). Trijumfalne pjesme esto su po sadrini bile rugalice na raun trijumfatora s namjerom da se "umanji" njegova slava koja bi kod bogova mogla izazvati zavist. U ovom razdoblju nalazimo i zaetke dramskog prikazivanja. To su uglavnom bile improvizacije izvoene na seoskim sveanostima, pune lakrdija i masnih ala poput tzv. fesceninskih stihova (versus Fescennni), nazvanih prema etrurskom gradu Fesceninu, ili atelanska igra (fabla Atellna), takoer puna lakrdije i opscenosti, nazvana prema osakom gradu Ateli. Dramske igre satrae (odakle potie kasniji naziv satira) bile su spoj dijaloga, plesa i pjevanja.

O proznom stvaralatvu imamo jo manje podataka. Ono nema knjievnih obeljeja, osim moda nadgrobnih pohvalnih govora (laudatines funbres). U prozi su sastavljani razni dravni spisi, slubene knjige magistrata i senatske odluke. U ljetopisima (annles) vrhovni svetenik je bileio razne dogaaje iz drutveno-politike historije Rima. Najstariji sauvani spomenik rimske proze jesu fragmenti Zakona dvanaest tablica (Leges duodcim tabulrum), koji su sastavljeni 451/450. p.n.e. i koji su bili osnova kasnijeg rimskog prava. Jedina historijska linost koja se u ovom periodu i na knjievnom planu izdvaja svojom individualnou bio je dravnik Apije Klaudije Ceko (Appius Claudius Caecus), graditelj Apijevog puta. Jo u Ciceronovo doba postojao je tekst njegovog govora iz 280. p.n.e. protiv sklapanja mira s epirskim kraljem Pirom. Bavio se i pjesnitvom i sastavio zbirku izreka (Sententiae) u saturnijskom stihu.

Arhajsko doba (240. 80. st. e.) [uredi]

Odlomak iz rukopisa poznatog kao Rimski Vergilije

Sredinom 3. st. p.n.e. Rimljani su krenuli u osvajake ratove van Italije. Za vrijeme punskih ratova rimska kultura dolazi u dodir s kulturama drugih naroda na Sredozemlju koji na svim poljima umjetnikog stvaralatva vre snaan uticaj na Rimljane. Kad je krajem treeg punskog rata osvojena Grka, helenizacija prodire u sve pore rimskog drutva. Ona se naroito odraava u knjievnosti, koja dobija nov polet u kontaktu s vrhunskim ostvarenjima grke knjievnosti. Njena raznolikost i visok umjetniki nivo podstiu rimske autore da na latinskom jeziku stvaraju iste knjievne oblike. Za poetak svoje knjievnosti Rimljani su uzimali 240. godinu p.n.e., kada je Lucije Livije Andronik (Lucius Livius Androncus, 280 oko 204. p.n.e.), Grk iz Tarenta, koji je u Rim doveden kao rob a kasnije osloboen, prikazao jednu grku dramu u latinskoj obradi. Osim dramske Andronik je zaetnik i epske knjievnosti u Rimu. Za potrebe svoje kole preveo je,

zapravo prepjevao i preradio u saturnijskom stihu, Homerovu Odiseju. Prvi stih prevoda glasio je: Virum mihi, Camna, insce verstum. Andronikov savremenik Gnej Nevije (Gnaeus Naevius, oko 270 oko 201. p.n.e.), rodom iz Kapue, prvi je originalni rimski pjesnik. On je tvorac prvog rimskog nacionalnog epa u saturnijskom stihu pod naslovom Punski rat (Bellum Puncum). U njemu je opisao dogaaje iz prvog punskog rata, u kojem je i sam uestvovao. ini se da je ve kod njega bila obraena pria o ljubavi Eneje i Didone koja je svojim raskidom dovela do neprijateljstva izmeu Kartagine i Rima. Nevije se bavio i dramskim stvaralatvom. Osim komedija s grkim sadrajem, tzv. palijata (pallium "grka kabanica"), npr. Djevojka iz Tarenta (Tarentilla), pisao je i komedije iz rimskog ivota, tzv. togate (toga "rimska nacionalna odjea"), npr. Gatar (Arilus). Isto tako, osim tragedija grkog sadraja, npr. Trojanski konj (Equos Troinus), on je prvi sastavljao tragedije iz rimske mitologije i historije, npr. Vuk (Lupus). Kako su glumci u njima bili obueni u odjeu rimskih magistrata (toga praetexta "toga s grimiznim obrubom"), to se ove tragedije nazivaju pretekste. Trei uz Andronika i Nevija koji je stvarao u vie knjievnih rodova bio je Kvint Enije (Quintus Ennius, 239169. p.n.e.), rodom iz Rudija u Kalabriji. Pisao je tragedije, komedije, satire, epigrame i prozu, ali je najpoznatiji kao epiar. U epu Anali (Annles, 18 knjiga) opisao je historiju Rima od Eneje do savremenih dogaaja. On je odbacio stari saturnijski stih i uveo grki heksametar, koji e se otada uvrstiti u mnogim pjesnikim formama rimske knjievnosti. Zbog svog sadraja, kojem je glavna tema uspon Rima, i zbog umjetnikog jezika obogaenog mnogim stilskim figurama, Anali su do pojave Vergilijeve Eneide bili smatrani rimskim nacionalnim epom. Uz dvije palijate, u dvadesetak tragedija prvenstveno obrauje teme iz trojanskog ciklusa ugledajui se na velikog grkog tragiara Euripida. Enije je u rimsku knjievnost uveo satiru (satra), koja jo nema satirino obiljeje, ve je to zbirka pjesama razliitog sadraja u razliitim metrima. Napisao je i didaktiko-filozofski ep Epiharm (Epicharmus) i prozno djelo u kojem racionalistiki i antropoloki tumai porijeklo bogova pod naslovom Euhemer ili sveta historija (Euchemrus sive sacra historia). U ovom je razdoblju rimska dramska knjievnost doivela svoj najvei procvat. To se prvenstveno odnosi na komediju, i to palijatu. Najistaknutiji komediografi ija su nam djela sauvana bili su Plaut i Terencije. Tit Makcije Plaut (Titus Maccius Plautus, 254/251. 184. p.n.e.), najvei rimski komediograf, bio je rodom iz Sarsine u Umbriji. Od oko 130 komedija sauvano je 20 cijelih i jedna fragmentarna. Meu najpoznatijima su: Blizanci (Menaechmi), u kojoj iz slinosti dvojice blizanaca proizilaze raznovrsne peripetije; u Hvalisavom vojniku (Miles glorisus) nadutog oficira nasamario je njegov rob; up (Aulularia) obrauje lik krtog starca koji ljubomorno uva up s novcem. Od ostalih se istiu: Amfitrion, Laljivac, Zarobljenici, Avet i dr. Plaut je tematiku i likove preuzimao uglavnom iz nove atike komedije, iji je glavni predstavnik Menandar, ali ih je prilagoavao rimskoj publici i obogaivao elementima italske lakrdije i narodne farse. Glavna Plautova snaga je u stvaranju tzv. komedije intrige, u kojoj se komini efekti postiu verbalnim nesporazumima i nepredvidivim situacijama. ivahan humor, izraen narodnim govorom umjetniki dotjeranim bogatim stilskim figurama, uinio je Plauta ljubimcem rimske publike ija su djela i kasnije imala ogroman uticaj na razvoj evropske komedije.

Drugi velikan rimske palijate, Publije Terencije Afer (Publius Terentius Afer, oko 195 159. p.n.e.), bio je rodom iz Kartagine. U poetku rob, kasnije osloboen, pripadao je knjievnom krugu Scipiona Afrikog Mlaeg, u kojem se posebno njegovala naklonost prema grkoj kulturi. Sauvano je svih njegovih est komedija. Posebno se istiu dvije: Evnuh (Eunchus) i Braa (Adelphoe). U prvoj zaljubljeni mladi uspjeva da doe do djevojke preruen u evnuha, a u drugoj je prikazana suprotnost dva brata, od kojih je jedan vaspitan u liberalnom duhu, a drugi u konzervativnom. Terencije se mnogo vre od Plauta dri grkih originala, ali nema onu Plautovu kominu snagu, ve su mu komedije ozbiljnije, obojene moralizmom, sentimentalnou i helenistikom uglaenou. Prema antikim svjedoanstvima, majstor rimske palijate bio je i Cecilije Stacije (Caecilius Statius, umro 168. p.n.e.), od ijih 40 komedija poznajemo samo naslove. Meu piscima tragedija iz ovog doba posebno su bili cijenjeni Marko Pakuvije (Marcus Pacuvius, oko 220 oko 130. p.n.e.), rodom iz Brundizija, i Lucije Akcije (Lucius Accius, 170 oko 85. p.n.e.), rodom iz Umbrije. Iz sauvanih naslova i oskudnih fragmenata vidimo da su uglavnom pisali tragedije s grkom tematikom. Scipionovom krugu pripadao je i Gaj Lucilije (Gaius Lucilius, oko 180 oko 102. p.n.e.), tvorac satire u dananjem smislu rijei. Satiru je pisao ve Enije, ali je to bila zbirka pjesama razliitog sadraja i metra. Zadravajui metriku raznolikost, gdje ipak preteu heksametri, Lucilije u 30 knjiga satira, iz kojih je sauvano oko 1.300 stihova, razobliava javnu i privatnu izopaenost rimskog drutva. On se jednako ruga raskoi, ambicijama i praznovjerju koliko i nadobudnim govornicima i umiljenim pjesnicima. Bez obzira na slinu tematiku kod pojedinih grkih autora, satira je originalan izum Rimljana i svoje e nasljednike nai kasnije u Horaciju i Juvenalu. Razvoj rimske proze takoer pripada ovom razdoblju, premda ona nije dostigla onaj umjetniki nivo kao poezija i drama. Od proznih vrsta istiu se historiografija i govornitvo. Po uzoru na Anale koje su sastavljali svjetenici, javljaju se u Rimu autori koji nastoje da opiu postanak i razvoj rimske drave te svoja djela, pisana hronoloki, takoer nazivaju Annles, pa se otuda nazivaju analistima. Oni se pojavljuju u doba punskih ratova i piu na grkom jeziku, s ciljem da grkom svijetu, koji je preteno stajao na strani Kartagine, predoe ciljeve rimske politike. Razlikujemo starije i mlae analiste. Meu prvima, od onih koji su pisali grki, najpoznatiji je Kvint Fabije Piktor (Quintus Fabius Pictor, 32. vijek p.n.e.), koji opisuje rimsku historiju od Enejinog dolaska u Italiju do kraja drugog punskog rata. Istu tematiku obradio je Marko Porcije Katon Stariji (Marcus Porcius Cato Maior, 234149. p.n.e.), znameniti rimski dravnik i cenzor. On je od starijih analista prvi pisao na latinskom jeziku. Njegovo historijsko djelo Postanci (Orignes, 7 knjiga), od kojeg su sauvani samo fragmenti, obilovalo je i historijskom i geografskom graom. Od Katona nam je sauvano prvo cjelovito prozno djelo rimske knjievnosti pod naslovom O poljoprivredi (De agricultra). Katonu pripada vano mjesto i kao govorniku. On je bio ogoreni protivnik irenja grkih uticaja u Rimu i snaan zagovornik unitenja Kartagine. Svoje govore u senatu, bez obzira na to o kojem je predmetu izlagao, zavravao je rijeima: Cetrum censeo Carthagnem esse delendam.

Meu mlaim analistima, koji su manje vjerodostojni od starijih ali ih nadmauju nainom pripovjedanja, poznatiji su Sulini savremenici Valerije Ancijat (Valerius Antias) i Lucije Kornelije Sizena (Lucius Cornelius Sisenna). Burna drutvena zbivanja krajem 2. i poetkom 1. vijeka p.n.e. u Rimu, kako na unutranjem planu (reforme brae Grakha, ustanci robova, graanski rat izmeu Marija i Sule) tako i u spoljnoj politici (rat s Kimbrima i Teutoncima, rat s Jugurtom), doveli su do velikog procvata govornitva. Od prirodnog naina govorenja, iji je glavni predstavnik bio Katon, u oblikovanju govora sve se vie panje, pod uticajem grkih retorskih kola koje se otvaraju u Rimu, posveuje umjetnikoj elegantnosti govora i nastupu samoga govornika. Znameniti su govornici bili braa Tiberije Sempronije Grakho (Tiberius Sempronius Gracchus) i Gaj Sempronije Grakho (Gaius Sempronius Gracchus), te konzuli Marko Antonije (Marcus Antonius) i Lucije Licinije Kras (Lucius Licinius Crassus).

Klasino doba (80. p.n.e. 14. n. e.) [uredi]

Ovo se radzbolje esto naziva i "zlatni vijek", zato to je rimska knjievnost u njemu dostigla svoj najvei procvat. Helenistiko obrazovanje ne slui vie za puko oponaanje grkih uzora ve kao podsticaj da se umjetnikim latinskim jezikom obradi rimska tematika i tako stvore samosvojna djela koja ravnopravno stoje uz grka, a ponekad ih ak i nadmauju. U Ciceronovo doba od 80. do 30. p.n.e. cvjeta preteno proza, a u Augustovo doba od 30. p.n.e. do 14. n. e. najvie vrhunce dostie poezija.
Ciceronovo doba
[uredi]

Od proznih knjievnih rodova vrhunac dostie govornitvo, emu su doprinijela drutvena previranja nakon Suline diktature koja e dovesti do propasti republike. Najvei rimski govornik, po kojem ovo doba i nosi ime, bio je Marko Tulije Ciceron (Marcus Tullius Cicro, 10643. st. e.), rodom iz Arpina. Ravoj latinskog jezika i stila dostigao je u Ciceronu svoj vrhunac. Nijedan rimski autor nije na evropsku kulturu sve do naih dana izvrio tako veliki uticaj kao Ciceron. Kao knjievnik svestranih interesa ostavio je opus koji se dijeli u etiri grupe: 1. govori, 2. retorska djela, 3. filozofska djela i 4. pisma. Ciceronovi govori dijele se na politike i sudske. Odrao ih je preko stotinu, a sauvano nam je 58 u potpunosti. Od politikih najpoznatija su etiri govora Protiv Katiline (In Catilnam) iz 63. p.n.e., kada je kao konzul otkrio i u krvi uguio Katilininu zavjeru, te Filipike (In Marcum Antonium oratines Philippcae), odrane 4443. p.n.e., u kojima snano i iskreno napada Antonija, videi u njemu glavnu prijetnju republikanskom ureenju. Nazvani su Filipike prema govorima velikog grkog govornika Demostena protiv makedonskog kralja Filipa II. Osim ovih istie se jo govor Za Seksta Roscija Amerina (Pro Sexto Roscio Amerno), prvi koji mu je donijeo slavu. Meu sudskim govorima vaniji su: Protiv Vera (In Verrem), Za pjesnika Arhiju (Pro Archia pota) i Za Milona (Pro Milne), koji se smatra najdotjeranijim Ciceronovim govorom.

Iz spoja sopstvenog govornikog iskustva i teorijskog obrazovanja koje je stekao kod grkih uitelja govornitva nastali su Ciceronovi retorski spisi O govorniku (De oratre), Brut (Brutus) i Govornik (Ortor). U prvom se raspravlja o govornitvu, u drugom se daje historija rimskog govornitva, a u treem se govori o proznom ritmu. Ciceron je prvi rimski filozofski pisac, ali nije originalni mislilac. On je eklektiar koji iz pojedinih grkih filozofskih pravaca odabire i preuzima ono to po njegovom miljenju odgovara rimskom nainu razmiljanja. Najblii je skepticizmu i stoicizmu. Njegova je zasluga, meutim, to to je stvorio latinsku filozofsku terminologiju i sauvao mnoge podatke o grkim filozofima ija su nam djela izgubljena. Vaniji su mu filozofski spisi: O dravi (De re publca), O zakonima (De legbus), Rasprave u Tuskulu (Tusculnae disputatines), O dunostima (De officiis), Lelije ili o prijateljstvu (Laelius de amicitia) i dr. Za poznavanje Ciceronovog ivota, njegovih interesovanja, dravnikog djelovanja i umjetnikih tenji s jedne strane i tadanjih drutvenih prilika s druge strane neobino je vana zbirka od oko 800 pisama roacima i prijateljima, posebno ona upuena Titu Pomponiju Atiku. Ovom dobu pripada najplodniji i najsvestraniji rimski knjievnik, Marko Terencije Varon (Marcus Terentius Varro, 11627. p.n.e.), autor 74 spisa u vie od 600 knjiga, koga su zbog njegove uenosti i univerzalnog interesa zvali rimskim Aristotelom. Bavio se starinama, knjievnou, prirodnim naukama, jezikom itd. Glavna su mu djela: Starine (Antiquittes), enciklopedijski spis Devet knjiga vjetina (Disciplinrum libri IX), te O latinskom jeziku (De lingua Latna). Uem podruju knjievnosti pripadaju Menipske satire (Satrae Menippeae), koje u satirinom tonu obrauju razliite sadraje. Pisane su mjeavinom proze i stihova po ugledu na grkog kiniara Menipa, pa im otuda i ime. Autori ovoga razdoblja koji se bave historiografijom naputaju analistiki oblik pripovjedanja i svojim djelima pridaju umjetniki knjievni oblik. Analistiki jo pie Ciceronov prijatelj i najpoznatiji tadanji izdava knjiga u Rimu, Tit Pomponije Atik (Titus Pomponius Attcus, 10944. p.n.e.), ije djelo nosi naziv Liber annlis. Nepouzdan historiar i osrednji stilista Kornelije Nepot (Cornelius Nepos, oko 9924. p.n.e.) prikazao je u 16 knjiga O znamenitim ljudima (De viris illustrbus) ivote poznatih Grka i Rimljana. Jednostavan i ist izraz obezbijedio mu je tokom kasnijih vijekovs mjesto u kolskoj lektiri. Poseban oblik memoarske knjievnosti predstavljaju komentari Gaja Julija Cezara(Gaius Iulius Caesar, 10044. p.n.e.). U Zapisima o galskom ratu (Commentarii de bello Gallco) u 7 knjiga opisao je svoje ratovanje u Galiji. Osim zbog historijskih injenica, djelo je vano zbog obilja geografskih i etnografskih podataka s podruja dananje Njemake, Francuske i Velike Britanije. U drugom, nedovrenom djelu u 3 knjige pod naslovom Zapisi o graanskom ratu (Commentarii de bello civle) opisao je dogaaje od svog prijelaza preko Rubikona do Pompejeve smrti. Cezarovi komentari pisani su s namjerom da opravdaju njegovu politiku djelatnost i otklone s njega odgovornost za izbijanje graanskog rata. Cezar pie jednostavnim i jasnim jezikom bez retorskih ukrasa i blizak je aticizmu. Ali ivost i saetost a ipak elegantnost stila uvrstili su ga u klasike rimske proze.

Izlaganjem historijskih dogaaja u obliku monografija posluio se posljednji veliki historiar ovoga razdoblja Gaj Salustije Krisp (Gaius Sallustius Crispus, 8635. p.n.e.). U Katilininoj zaveri (Catilnae coniuratio) opisao je poznate dogaaje iz 63. godine p.n.e., a u Jugurtinom ratu (Bellum Iugurthnum) borbu Rimljana s numidskim kraljem Jugurtom. Samo u malim fragmentima sauvana je njegova Historija (Historiae), koja je obraivala rimsku historiju od 78. do 67. god. p.n.e. Glavni mu je cilj da prikae korumpiranost optimat i njihovu nesposobnost za voenje politike i tako opravda postupke voa populara, prvenstveno Marija i zatim Cezara. Salustije je veliki majstor u karakterisanju likova, za ta se slui govorima koje stavlja u svoje pripovjedanje. Salustije pie jednostavnim i preciznim stilom upotrebljavajui u jeziku dosta arhaizama. Dok je proza u Ciceronovo doba dosegla svoje vrhunce, pjesniko je stvaralatvo relativno oskudno, ali zauzima posebno mjesto u rimskoj knjievnosti. Dva se autora svojim pjesnikim ostvarenjima uzdiu iznad ostalih Lukrecije i Katul. Tit Lukrecije Kar (Titus Lucretius Carus, oko 98oko 55. p.n.e.) autor je filozofsko-didaktikog epa u est knjiga, sastavljenog u heksametrima pod naslovom O prirodi (De rerum natr). U njemu je pjesnikim jezikom opjevao Epikurovu materijalistiku filozofiju. Opisujui prirodu i zakonitosti koje u njoj vladaju, Lukrecije eli da ljude oslobodi religije, praznovjerja i straha od smrti, prikazujui im smisao ivota u spoznaji prirode i u ivljenju koje je u skladu s njom. Pod uticajem aleksandrijske poezije, koja je grkom epu Homerovog tipa suprotstavila manje pjesnike forme, obrazovala se u Rimu grupa pjesnika koji su se svojim estetskim stavovima suprotstavljali starim rimskim epiarima, prvenstveno Eniju, i koji su se nazivali novi pjesnici (potae novi), a prema grkom obliku neteroi ("noviji") obino ih zovemo "neoterici". Najvei meu njima bio je Gaj Valerije Katul (Gaius Valerius Catullus, oko 8354. p.n.e.), rodom iz Verone, od koga je sauvana zbirka od 116 pjesama u razliitim metrima. Osim dvije vee elegije, brojnih manjih, te otrih, lino intoniranih epigrama, pa pjesama prijateljima, gozbenih pjesama i sl., najvei i najvredniji dio ine pjesme s ljubavnom tematikom. Kroz njih moemo pratiti uspon i pad Katulove ljubavi prema Klodiji, eni iz visokog drutva koju pjesnik zove Lezbijom, prema ostrvu Lezbosu domovini najvee grke pjesnikinje Sappho. Subjektivna Katulova lirika predstavlja novinu u rimskoj knjievnosti i snano e uticati na kasniji razvoj pjesnitva. Vanost Katula je i u tome to je u rimsku poeziju unio neke grke metrike oblike i to je, ugledajui se na aleksandrijske pjesnike, veliku panju posveivao briljivo dotjeranom izrazu, ime je obogatio pjesniki jezik.

Augustovo doba

[uredi]

Dok je u Ciceronovo doba cvjetala proza, u Avgustovo doba svoje umjetnike vrhunce dostie poezija. Nakon stogodinjeg razdoblja graanskih ratova nastupio je dugotrajan mir koji je omoguio procvat umjetnikog stvaralatva na svim poljima. U sreenim politikim prilikama, oslanjajui se na tradiciju rimske knjievnosti s jedne strane i ugledajui se sve vie na starije velike grke autore, a manje na helenistike, pjesnici ovoga doba svojim talentom stvaraju djela najvie umjetnike vrijednosti i stoga ovo doba nazivamo klasicizmom u rimskoj poeziji. Njoj je snaan podsticaj dao i sam August, koji je u duhu ideja svoje obnove rimskog drutva teio za slavljenjem rimske veliine i svojih linih zasluga. Ali ta je poezija daleko nadmaila svoju

propagandnu funkciju koja joj je prvobitno bila namjenjena i uzdigla se do univerzalnih estetskih vrijednosti. Knjievnici se okupljaju u krugove na ijem elu stoje ugledne linosti iz javnog ivota, koje njihov rad podupiru rijeju i naroito materijalno. Najpoznatiji je bio krug oko bliskog Augustovog saradnika Mecenata (Gaius Cilnius Maecnas), ije je ime postalo opa imenica mecena i poelo da oznaava svakog pokrovitelja kulturnog i naunog rada. Na elu drugog kruga bio je filolog i antikvar Mesala (Marcus Valerius Mesalla Corvnus), a trei je vodio Azinije Polion (Gaius Asinius Pollio), koji je osnovao prvu javnu biblioteku u Rimu i uveo javna itanja knjievnih dijela (recitationes). Mecenatovom krugu pripadao je prvi veliki pjesnik ovoga doba i jedan od najveih pjesnika rimske i svjetske knjievnosti Publije Vergilije Maron (Publius Vergilius Maro, 7019. p.n.e.), rodom iz okoline Mantue. Mladalaka zbirka pjesama, od kojih neke nisu njegove, poznata pod naslovom Vergilijev dodatak (Appendix Vergilina), pokazuje jo oigledan uticaj neoterika. Prvo djelo koje ga je proslavilo bile su Pastirske pjesme (Bucolca ili Eclgae), zbirka od deset idila sastavljenih po ugledu na grkog pjesnika Teokrita. Bukolska poezija prikazuje ljubavne doivljaje pastira i slavi seoski ivot. Ali za razliku od Teokrita, kod kojega su lica pravi pastiri, u Vergilijevim se pastirima veinom skrivaju linosti iz tadanjeg rimskog ivota, kroz ija se osjeanja prelamaju burna zbivanja iz graanskih ratova etrdesetih godina 1. st. p.n.e.. Te su pjesme, dakle, alegorije, a pejza legendarne Arkadije samo je pjesnikovo utoite od burnih politikih zbivanja. Pastirskim pjesmama Vergilije je uao u krug Mecenata, koji ga je podstakao da napie didaktian ep Pjesme o zemljoradnji (Georgca) u etiri knjige, od kojih svaka obrauje jedan vid poljoprivrede: ratarstvo, voarstvo, stoarstvo i pelarstvo. Djelo je napisano u duhu Augustove obnove i slavi italsko tlo prikazujui idealizovani seoski ivot, u kojem se ogleda stvaralaka snaga rimskog naroda u miru koji je uspostavio August. Posljednje, najvee i najpoznatije Vergilijevo djelo jeste ep Eneida (Aenis) u dvanaest knjiga. U njemu je opjevana pria o trojanskom junaku Eneji, koji po zadatku bogova dolazi u Italiju u Lacij i nakon pobjede nad rutulskim kraljem Turnom u zajednici sa starosjediocima osniva novu postojbinu i tako postaje praotac Rimljana. Koristei se ovom temom Vergilije, spajajui mit sa savremenou, uzvisuje rod Julijevaca, koji navodno potie od Enejinog sina Jula, te pjeva o slavi rimskoga naroda. Veliki Homerov uticaj vidi se u obradi pojedinih epizoda i likova, u izboru pojedinih rijei i naroito u kompoziciji epa (16. knjiga prema Odiseji, 712. knjiga prema Ilijadi). Vergilije je rano postao kolski pisac, a njegov uticaj na razvoj evropskog pjesnitva bio je ogroman. Drugi veliki pjesnik Augustovog doba bio je Kvint Horacije Flak (Quintus Horatius Flaccus, 688. p.n.e.), rodom iz Venuzije u junoj Italiji. I on je pripadao Mecenatovom krugu u koji ga je uveo Vergilije. Horacije se u knjievnosti pojavio Epodama i Satirama. Naziv Epode (Epdon libri) dobila je zbirka od 17 pjesama po tome to je veina napisana u jampskim epodama, dvostisima sastavljenim od jampskog trimetra i jampskog dimetra, od kojih se ovaj drugi prema grkom zvao epoidos ("pripjev"). Sam pjesnik zvao ih je Jambi (Iamboi) i u njima je, ugledajui se

na grkog pjesnika Arhiloha, tonom line poruge protiv izopaenih pojedinaca rimskog drutva, protestirao naroito protiv bezumlja graanskog rata. U dvije knjige Satira, iji je originalni naziv Razgovori (Sermnes), Horacije nasljeuje prvog rimskog satiriara u modernom smislu rijei Lucilija. Ali za razliku od Lucilijevog linog i otrog politikog tona, Horacijeva je satira okrenuta opteljudskim manama i aljivo-ironinom ismijavanju karaktera i slabosti u ljudskom ponaanju. Neke satire obrauju moralno-filozofske i knjievne teme. Centralno mjesto Horacijevog stvaralatva predstavljaju etiri knjige Oda, koje je on sam nazvao Pjesme (Carmna). Njihov je znaaj s formalne strane taj to je Horacije najsveobuhvatnije presadio u rimsku poeziju raznolike metrike oblike klasinih grkih liriara Alkeja, Sappho i Anakreonta. Tematika im je razliita: ljubav, prijateljstvo, uivanje uz dobro vino, ljudska srea, ljepote prirode, rodoljublje itd. Neke od njih, posebno Carmen saeculre i tzv. est rimskih oda (prvih est pjesama u 3. knjizi), slave rimsku veliinu i podupiru Augustove reforme. Posljednja Horacijeva pjesnika djela jesu dvije knjige Pisama (Epistlae), pisanih u heksametru. To su pjesnika pisma upuena razliitim osobama u kojima pjesnik iznosi svoje stavove uglavnom o moralnim i knjievnim temama. Posebno mjesto zauzima trea epistula u 2. knjizi, poznata pod kasnijim nazivom Pjesnika vetina (Ars poetca), u kojoj pjesnik iznosi svoje teorijske stavove o pjesnikom stvaranju. Posebno mjesto u rimskoj poeziji pripada elegiji. Elegija je pjesma u elegijskom distihu koja je nastala u Grkoj i obraivala raznovrsne sadraje. Aleksandrijski pjesnici unose u nju neke intimne teme, ali joj tek rimski pjesnici daju dananji smisao, jer u njeno sredite stavljaju ljubav. U Augustovo doba elegija doivljava snaan procvat. Njenim zaetnikom smatra se Vergilijev prijatelj Gaj Kornelije Gal (Gaius Cornelius Gallus), ija je zbirka elegija u etiri knjige izgubljena. Najznaajniji su elegiari Tibul, Propercije i Ovidije. Albije Tibul (Albius Tibullus, oko 5019. p.n.e.) pripadao je Mesalinom knjievnom krugu. Od elegija sakupljenih u tri knjige Tibulovog zbornika (Corpus Tibullinum) nisu sve njegove, ve su im autori i pjesnik Ligdam i jedina rimska pjesnikinja Sulpicija. Tibulovi stihovi izreeni jednostavnim jezikom punim harmonije odiu melanholijom, udnjom za jednostavnim ivotom i nostalgijom za prolou. Drugaiji je Sekst Propercije (Sextus Propertius, 4915. p.n.e.). Od etiri knjige Elegija (Elegiae) prve tri posveene su pjesnikovoj ljubavi Cintiji. Pozadinu ljubavi ine mitski prizori opisani naglaenom uenou aleksandrijskih pjesnika. Znaajno mjesto zauzima nekoliko tzv. "rimskih elegija" u 4. knjizi sa savremenom i mitolokom tematikom. Trei od elegiara, Publije Ovidije Nazon (Publius Ovidius Naso, 43. p.n.e. 18. n. e.), roen je u Sulmonu u srednjoj Italiji. Mladalake ljubavne elegije u tri knjige, pod naslovom Ljubavi (Amres), bile su posveene Korini, vjerovatno fiktivnoj osobi. Istom razdoblju pripada i zbirka ljubavnih pisama (Epistlae ili Herodes), koja toboe mitske junakinje piu svojim muevima ili draganima. Osim izgubljene tragedije Medea i djela O kozmetici (De medicamne facii), tu su jo i tri knjige Ljubavne vjetine (Ars amatoria) u kojima se u ironino-didaktinom tonu, ali s Ovidiju priroenom lakoom izraza, daju uputstva mukarcima i enama kako moraju postupati da bi imali uspjeha u ljubavi. U zreloj dobi Ovidije je stvorio svoje najvee i najpoznatije djelo "Preobraenja" ili Metamorfoze (Metamorphses). To je didaktiki ep u 15 knjiga, u kojem dolazi

do izraaja sva pjesnikova vjetina kao pripovjedaa, prozrani stil i lakoa graenja stihova. U njemu je sakupljeno oko 250 mitskih pria koje zavravaju nekim preobraenjem, tj. udesnim transformacijama koje objanjavaju postanak vode, kamena, biljaka, ivotinja, zvijezda ili nekih njihovih osobina. Prie su poreane kronolokim redom u tematske cikluse, vjeto povezane i pune dramatine napetosti i patetike. Kalendar (Fasti) obraivao je rimsku mitologiju i predaju, i u njemu su opisani obredi i nacionalni vjerski praznici. Djelo je bilo zamiljeno u 12 knjiga, za svaki mjesec po jedna, ali je Ovidije zavrio samo est, jer ga je August 8. godine n. e. iz nama nedovoljno poznatih razloga prognao u Tome (danas Konstanca) na Crnom moru. Ne vrativi se vie nikad u Rim, Ovidije je u progonstvu napisao dvije zbirke elegija: Tualjke (Tristia, u 9 knjiga) i Pisma s Crnoga mora (Epistlae ex Ponto, u 4 knjige). U njima opisuje tegobe ivota u progonstvu, oplakuje svoju sudbinu i moli prijatelje da se zauzmu za njegov povratak. Ovidije u rimskom pjesnitvu prednjai u nekoliko stvari. On je najplodniji rimski pjesnik, za ivota najitaniji, i umjetnik koji je stvorio metriki najsavrenije stihove. Uz Vergilija i Horacija imao je najvei uticaj na razvoj evropske poezije, naroito ljubavne. Prozno stvaralatvo nije ni izdaleka dostiglo onaj stepen koji je imalo u Ciceronovo doba. Politike prilike u ranom Rimskom Carstvu uslovile su povlaenje govornitva s foruma u retorske kole, u kojima se njeguju tzv. deklamacije (declamatines) jeziki i stilski dotjerane vjebe o izmiljenim predmetima i pravnim sluajevima. Od strune knjievnosti zanimljivo je djelo Vitruvije Polion (Vitruvius Pollio) O graevinarstvu (De architectra, u 10 knjiga), jedino takve vrste iz antike koje nam se sauvalo. Najvei prozni pisac Augustovog doba bio je historiar Tit Livije (Titus Livius, 59. p.n.e. 17. n. e.), rodom iz Patavija (dananja Padova). On je napisao opseno djelo Od osnivanja grada (Ab urbe condta) u 142 knjige, od kojih se sauvalo 35. U njemu je prikazana historija Rima od njegovog osnivanja do 9. godine p.n.e. U elji da prikae uspon i slavu Rima, Livije nekritiki prilazi historijskim injenicama i idealizira rimsku prolost, pa je nazvan i hvaliteljem prolosti (laudtor tempris acti) Zanimljivost, jednostavnost i iskrenost njegovog pripovjedanja donijeli su Liviju popularnost tokom mnogih vijekova.

Doba novog stila (14117. n. e.) [uredi]

U ovom razdoblju prozna produkcija gotovo je jednako brojna kao i pjesnika. Za prozno stvaralatvo katakteristina je reakcija na Ciceronov klasian prozni stil, naputanje obrazaca grke knjievnosti, povratak rimskim piscima iz arhajskog doba, ali i stvaranje inovacija u stilu, jeziku i knjievnim rodovima. U rimskoj knjievnosti nastaju basna, roman i epigram. Poetski jezik prodire i u prozu, a dolazi i do preklapanja knjievnih rodova. Mnogi pisci nisu vie Rimljani ili Italici, ve potiu iz provincija. Glavni je predstavnik "novog stila" Seneka (Lucius Annaeus Senca, oko 4. p.n.e. 65. n. e.), od koga nam je sauvano devet tragedija s mitolokim temama, preteno prema Euripidovim motivima, koje nisu bile namijenjene za scensko izvoenje ve za javno recitovanje. Takoer je napisao Dijaloge (Dialgi, u 12 knjiga), rasprave iz praktine filozofije koje zapravo veinom nisu

u dijalokom obliku. Vano mu je djelo Naturles questines, u 7 knjiga, koje obrauje teme iz fizike, meteorologije i koje je kroz itav srednji vijek sluilo kao glavni prirodoslovni udbenik. Najboljim djelom smatraju se njegova pisma (Epistlae morles ad Lucilium), u kojima se daju mnogobrojni praktini i etiki savjeti o tome kako treba voditi pravedan i sretan ivot. Bez pandana u antikoj knjievnosti jeste njegova satira Igra o Klaudijevoj smrti (Ludus de morte Claudii), u nekim rukopisima nazvana i Pretvaranje u tikvu (Apocolocyntsis), u kojoj se otrim tonom s puno jakog humora ismijava tek preminuli car Klaudije. U promjenjenim politikim prilikama satira se okree knjievnim problemima i optim porocima drutva. Persije (Aulus Persius Flaccus, 3462. n. e.) napisao je est Satira (Satrae), u kojima tekim stilom moralizatorski vie raspravlja o etikim pitanjima stoike filozofije nego o stvarnim porocima svoga vremena. Najvei je rimski satiriar bio Juvenal (Decmus Iunius Iuvenlis, 60140. n. e.), ijih dvanaest Satira (Satrae) obrauju teme iz savremenog ivota i nedavne prolosti. Njegova kritika je pretjerano otra i odvie pesimistika: rimsko drutvo nije ni izdaleka bilo onako pokvareno kakvim ga Juvenal predstavlja. Posebno mjesto zauzima Petronije (Petronius Arbter, umro 66. n. e.), iji satirini roman Satire (Satircon), napisan mjeavinom proze i stiha, opisuje doivljaje skitnice Enkolpija u junoj Italiji. Finim humorom i ironijom prikazao je poroke rimskog drutva. Od 16 knjiga sauvani su odlomci iz posljednje dvije i jedna vea cjelina poznata pod naslovom Trimalhionova gozba (Cena Trimalchinis), u kojoj je opisan lik bogatog skorojevia Trimalhiona, tatoga osloboenika koji uiva u isticanju svog bogatstva. Djelo je vano i zbog toga to se Petronije, osim knjievnim, obilato slui i narodnim jezikom. Epsko stvaralatvo zastupljeno je s nekoliko autora. Najvei rimski epiar nakon Vergilija bio je Lukan (Marcus Annaeus Lucnus, 3965. n. e.), autor historijskog epa Farsalija (Pharsalia ili Bellum civle), u kojem je opisao graanski rat izmeu Cezara i Pompeja. Lukan obrauje historijsku tematiku retorsko-deklamatorskim stilom koji sputava pravu poeziju. Mitskoj tematici vratio se Valerije Flak (Gaius Valerius Flaccus, umro oko 90. n. e.), iji se ep Doivljaji Argonauta (Argonautca), inspirisan istoimenim djelom grkog pjesnika Apolonija Roanina, odlikuje uenim stilom i psiholokom karakterizacijom likova. Glavno djelo Papinija Stacija (Publius Papinius Statius, oko 40oko 90. n. e.) bio je ep "Tebaida" (Thebais, u 12 knjiga), koji obrauje ratni sukob izmeu Eteokla i Polinika, sinova tebanskog kralja Edipa. Nedovren mu je ostao ep o Ahileju (Achilleis). U zbirci pjesama ume (Silvae), veinom u heksametrima, uglavnom prigodnog karaktera, pjesnikov talenat doao je najvie do izraaja. Posljednji epiar ovoga razdoblja bio je Silije Italik (Tiberius Catius Silius Italcus, oko 25101. n. e.), autor epa Punski rat (Punca, u 17 knjiga), u kojem je centralna tema rat s Hanibalom. Silije velia slavnu prolost, deklamatorskim stilom punih epizoda, ali strogim i monotonim jezikom. Najvei rimski i antiki epigramatiar Marcijal (Marcus Valerius Martilis, 40102) u oko 1.200 epigrama, rasporeenih u pet knjiga, daje umjetniki znaajno i historijski vjerno sliku svoga vremena, prilika, obiaja i ljudi od senatorskih vrhova do zanatlija i robova. U ovom razdoblju stvarao je Kornelije Tacit (Publius Cornelius Tactus, 44120. n. e.), koji se smatra najveim rimskim historiarem. Najvanija su mu djela Historije (Historiae, u 14 knjiga od kojih je sauvano etiri) i Anali (Annles, u 16 knjiga od kojih je sauvana prva i posljednja

treina). U oba djela dolazi do izraaja Tacitov originalni, gotovo dramatski stil, pun lapidarnosti izraza i kontrasta, iji retorsko-tragiki ton baca mranu sjenku na psiholoke portrete glavnih linosti i na opise vanih dogaaja. Jedinstvenim opisivanjem snanih individualnosti i reenicama punim napola izreenih misli stvorio je Tacit jedan od najoriginalnijih stilova u rimskoj prozi. Plinije Mlai (Gaius Plinius Secundus, 62113) ostavio je deset knjiga pisama dvojakog karaktera: korespondenciju s carem Trajanom, koja nije bila namijenjena za javnost, te vei broj pisama odreenih za objavljivanje, svojevrsnih knjievnih eseja. U prvoj grupi najvanija su ona pisma koja se odnose na krane, a u drugoj grupi ona koja opisuju savremene drutvene i kulturne prilike u Rimu.

Kasnoantiko doba (117529. n. e.) [uredi]

Za ovo je razdoblje karakteristino jo vee udaljavanje od klasinih uzora. Iako se ovaj period esto naziva "razdobljem propadanja", on obiluje knjievnom produkcijom, meu kojom takoer ima nekoliko vanih djela. Historiar Svetonije (Gaius Suetonius Tranquillus, oko 70oko 150) u 12 knjiga ivota careva (De vita Caesrum) napisao je biografije dvanaest careva od Cezara do Domicijana. Bez velike knjievne vrijednosti i historijske kritinosti, djelo je popularnog karaktera, puno anegdota i traeva iz dvorskoga ivota. Odreenu vrijednost kao historijskom izvoru daju citati originalnih slubenih dokumenata. Od ostalih brojnih spisa fragmentarno je sauvan zbornik O znamenitim ljudima (De viris illustrbus), u kojem su po tematskim cjelinama iznijete biografije rimskih pjesnika, filozofa, govornika, historiara itd. Sauvan je dio odjeljka De grammatcis et rhetorbus i De potis. Apulej (Lucius Apuleius, roen oko 125. n. e.) napisao je fantastino-satirini roman Preobraenja (Metamorphses), kasnije nazvan Zlatni magarac (Asnus Aureus), jer tu neki Lucije, pretvoren u magarca, doivljava razne nevjerovatne avanture. Jedna od najpoznatijih epizoda jeste ona o Amoru i Psihi, koja je zapravo narodna pria, retorski preraena i mistifikovana. Posljednji veliki rimski historiar bio je Amijan Marcelin (Amminus Marcellnus, roen oko 332. n. e.), koji je kao nastavak Tacitovih djela u 31 knjizi napisao historiju od 97. do 376. godine n. e. Sauvano je posljednjih 18 knjiga, koje obrauju dogaaje od 353. do 378. godine. Amijan Marcelin je kao historiar pouzdan i nepristrasan. Kao stilista pokuava da se ugleda na Tacita, ali je pritom nevjet, pa je ponegdje mraan i nerazumljiv. Ovom razdoblju pripada i itav niz kranskih pisaca, od kojih je svakako najvaniji Avgustin (Aurelius Augustnus, 354430. n. e.), ija su glavna dela autobiografske Ispovijesti (Confessines) i Drava Boja (De civitte Dei), gde je sistematski izloio kransko uenje o dravi i historiji. Veoma je plodan pisac bio Boetije (Anicius Severnus Boethius, 480524), koji je mnogo utjecao na srednjovjekovno obrazovanje i sholastiku. Najpoznatije mu je djelo Utjeha filozofije (De consolatine philosophiae), koje je napisao u tamnici dok je ekao na izvrenje smrtne kazne. Iako

je bio kranin, ipak mu je opi pogled na svijet bio prije svega humanistiki, pa se smatra "posljednjim Rimljaninom" u knjievnosti, dakle posljednjim piscem antike. Car Justinijan I (Flavius Petrus Sabbatius Iustininus, vladao 527565) naredio je, hiljadu godina nakon postanka Zakona dvanaest tablica, da se sakupi i objavi cjelokupno tada vaee zakonodavstvo, zajedno s komentarima rimskih pravnika. Tako je nastao Zbornik rimskog graanskog prava (Corpus iuris civlis Romni), posljednji spomenik latinskog knjievnog jezika. Godine 529. po Justinijanovom je nareenju u Atini zatvorena Platonova Akademija, posljednji ostatak paganizma, ime je konano zavreno antiko doba. Latinski jezik nadivio je rimsku dravu i antiku kulturu, ali od sredine 6. vijeka vie ne govorimo o rimskoj, nego o latinskoj srednjovjekovnoj knjievnosti.