Tibulo

Pred hladni Venusov kip, pod senkom pitome noi Tibulo, kvirit mlad, zauen zastade nemo, I udni gledae lik. Na krilu odmora svoga Romula veni grad spokojno, tiho je dremo, A kviritima stoji mlad, I s udne statue te sanjive ne svodi oi, I gleda bajni rad. I zora sinu ve, a on je stojao budan; I snova tavna no raspusti arobne vlasi, A on je snevao san - i prijekor iz sna ga tre, Kroz burni, celi grad, to tajni zborahu glasi, I on je uo sam: Nesretni Tibulo na, bogovi neka ga tite! On ljubi hladni kam.

Jedini znaajni pjesnik epohe realizma jeste Vojislav Ili, srpski pjesnik roen u Beogradu 1860. godine. On je bio osniva moderne srpske lirike i tvorac veristikog izraza u srpskoj poeziji. Stvarao je u 5 faza: 1. Klasicistika 2. Romantistika

3. Realistika 4. Parnasistika 5. Simbolistika

Pjesma "Tibulo" pripada etvrtoj stvaralakoj fazi - parnasu. Ili je jedini nas znaajni predstavnik ovog pravca, koji je nastao 1866. godine u Francuskoj. U ovom periodu u pjesmama su obradjivani motivi iz prolosti i mitologije mnogih evropskih i istonih naroda. Od nekoliko Ilievih tematsko-stilskih krugova, kao to su deskriptivne, elegine i ispovijedne, satirine, rodoljubive pjesme i sl., pjesma "Tibulo" pripada istorijskim pjesmama. U njima se iznosi jedan prizor iz prolosti uokviren opisom mjesta zbivanja. Ili je u ovoj pjesmi opisao zadivljenost rimskog mladia statuom boginje Venere. Taj zadivljeni rimski mladi zove se Tibulo. On ne samo da je oaran skulpturom kao skulpturom, ve umjetnou uopte. On je zanesen ("zauen zastade nemo") i sanjivim oima gleda tu predivnu statuu, koja je u njemu probudila mnotvo osjeanja. Uiva u gledanju, te svoj pogled ne skida s te lijepo isklesane statue dugo. Zaboravio je na svijet oko sebe i trgnuo se iz tog "sna" tek kad "burni, cijeli grad" poinje priati o njemu. Iako Ili kae "pred hladni Venusov kip", Venera, boginja ljepote i ljubavi, za Tibula nije hladna. Ona nije samo kamena skulptura, on je nju i njenu ljepotu ozivio, uinio je od nje savrenstvo. Iz tog razloga ga narod ali ("Nesretni Tibulo na, bogovi neka ga tite"). Ili je rekavsi"Tibulo nas" ukazao da je on svima drag i da ga je sustigla nesrea jer se zaljubio u kamenu skulpturu ("On ljubi hladni kam"), to je svima neshvatljivo. Ne osuuju ga, ve se samo nadaju da e ga "bogovi tititi" i vratiti na "put razuma". Oni ne razumiju Tibula, razlog njegovog danononog stajanja ispred jedne obine statue. Bar tako oni misle. Graani Rima svaki dan prolaze pored nje i gledaju je kao na jo jedan beznaajan predmet. Ne shvataju da je to umjetniko djelo na kojem je svaka linija, svaki oblik ili pak sijenka, znaajna. Da oni ine jedan savren spoj. Poruka ove pjesme je da je umjetnost posebna. Moe se osjetiti svim ulima i prua uivanje. Gledanjem nekog umjetnikog djela, ovjekova dua je ispunjena i raznolika osjeanja se mijeaju. Ipak, samo pojedinci mogu shvatiti ar i ljepotu nekog djela. Zato su umjetnici esto neshvaeni od ostatka naroda. Svi ih sa uenjem promatraju, kao i Tibula u ovoj pjesmi, ali Tibula su voljeli. Tako je i sa ostalim umjetnicima, iako "udaci" ljudima su bili dragi. Pjesma "Tibulo" nije pisana u strofama, tj. ima samo jednu od etrnaest stihova. Pisana je u petnaestercu i etrnaestercu. Peti, sedmi, dvanaesti i etrnaesti stih su u estercu, a esti u esnaestercu. Rima nije pravilna ali je zastupljena u cijeloj pjesmi, skoro pravilno. Rimuju se 2. i 4. stih (nemo-dremo), 5. i 7. (mlad-rad), 9. i 11. (vlasi-glasi) i 12. i 14. (sam-kam). Iz navedenog

vidimo da je ovo muka rima. Dakle glasovi se podudaraju na kraju stiha u samo jednom slogu (ne-mo : dre-mo, vla-si : gla-si ...). Ritam je lagan cemu svjedoe dosta interpunkcijskih znakova i raspoloenje koje je poprilino romantino i pomalo tuno. U pjesmi je primjenjeno opkoraenje, tj. misao ne zavrava u jednom stihu, ve se prenosi u drugi (npr. "Tibulo, kviritima mlad, zaudjen zastade nemo, I udni gledae lik ........"). Zastupljena je asonanca, ponavljanje istih samoglasnika radi postizanja zvunog ugodjaja, ritma ili glasovnih efekata. Asonanca se moe protegnuti kroz cijelu pjesmu. Ako se na poetku ponavlja rije, onda je to glasovna anafora, koja postoji i u ovoj pjesmi. Ili je ponavljao samoglasnik i, ali i u funkciji rijei (veznika). Postigao je melodinost u pjesmi i drugaiju intonaciju to, zajedno sa ostalim stilskim figurama, doprinosi ljepoti djela. Na ovaj nain Vojislav Ili je stvorio djelo vrijedno nae panje. On je preko mladog rimskog sanjara i velike umjetnike due pokuao pokazati svu ovu ljepotu umjetnosti. Umjetnost je besmrtna, vjena i bezvremenska ljepota koja je oduvijek oaravala ljude, neke vie, a neke manje. Pojedinci uopte nisu razumijevali, a opet pojedini su pronalazili smisao ivota u njoj, kao na Tibulo. Dar za umjetniko stvaranje koji ovjek posjeduje je jedno od najljepih ljudskih karakteristika, svojstvena samo njemu.

, , ... , . , : , , ... , .